Ars (1) Renesansa

RENESANSNA LIKOVNA UMJETNOST
Vremenska razdioba
Vremensko razdoblje sredozemne kulture prije pojave Isusa Krista i kršćanstva nazivamo stari vijek. Vremensko
razdoblje od pokrštenja novih kršćanskih naroda u zapadnoj Europi pa do otkrića novih prekooceanskih zemalja
nazivamo srednji vijek. Tako smo rekli da "srednji vijek" traje otprilike oko tisuću godina, točnije od 529. do 1492.
kada je Kristofor Kolombo preplovio Atlantik.
Pojam "srednji vijek" nesretan je pojam i bez ikakvoga sadržaja, ikao ne znači da je "osrednji", to jest ni velik ni
malen po kulturnim dostignućima, niti znači da je iza njega došao "viši" ili neki "visoki" vijek. Teško je reći kada je
taj "srednji" vijek započeo, a još teže je odrediti kada je završio. Uglavnom pojam je (lingvistički) zasnovan na
nepoznavanju pravih vrednota toga vremena.
Već su renesansni humanisti u 15. st nastojali obnoviti svoje znanje klasičnoga latinskoga jezika, pa su sve
novonastale romanske jezike proglasili narodnim jezikom. Bili su uvjereni da su oni ostvarili "novo doba"
plemenitoga izražavanja antičkoga razdoblja. Sve što je bilo između klasike i njih, smatrali su "barbarskim srenjim
vijekom". Kasnije su reformatori zapadnoga kršćanstva imali gotovo iste predodžbe. Za njih je Pracrkva (Crkva prije
cara Konstantina, dakle prije 313. god.) bila jedino, pravo i valjano svjedočanstvo Kristova Evanđelja kojemu se
kršćani moraju ponovno vratiti. Reformacijska Crkva željela se ponovno nadovezati na kršćanstvo prije Konstantina.
Čitavo međuvrijeme - razdoblje papinske Crkve, kako su naglašavali, trebalo je nadvladati. U tom smislu prof. Kristof
Cellarius iz Hallea (1634-1707) prvi je zasnovao svoje povijesno djelo na trodijelnoj povijesnoj podjeli: stari vijek,
srednji vijek i novi vijek. A Cezar Baronius (+1607) već je za razdoblje od 880. do 1046., to jest od propasti
karolinškoga carstva do početka reforme Grgura VII., nazvao je "saeculum obscurum". Prosvjetiteljstvo je kasnije tu
sliku "srednjega vijeka" ocrtalo zaista kao "mračno doba". Tek kada se povijesna znanost u 19. st u svom punom cvatu
povezala s oduševljenjem za prošlost domovine te golemim tiskanim izdanjima otvorila znanstvene prilaze k prošlosti,
pogotovo izdanjem Monumenta Germaniae historica, suvremeni čovjek počeo je intenzivnije istraživanje tog
razdoblja. Svijetle i tamne strane sve su jasnije dolazile na vidjelo u tim istraživanjima. Općenito uzevši, danas s
udivljenjem gledamo na to razdoblje, tako da samo oni koji su u neznanju (povijesnih zbivanja) i žive u predrasudama
(protukršćanskim) još i danas govore samo o "mračnom srednjem vijeku". Takve "povijesničare" danas možemo samo
sažaljavati jer bi htjeli "svoje ideje novoga vijeka" uveličati umanjivanjem kulturnih vrednota "mračnoga srednjeva
vijeka".
Kako smo teško odredili početak srednjega vijeka tako je još teže s nekim događajem označiti početak novoga vijeka.
Ni početak renesanse, pa ni pad Carigrada 1473. ne mogu se smatrati dubokim lomovima da bi nužno prouzročili
novo razdoblje. Sve je više znanstvenika i povijesničara koji vide bitnu prekretnicu između srednjega i novoga vijeka u
crkvnom raskolu zapadne Crkve. Međutim, ni taj raskol nije uništio zajedničke temelje kršćanskoga Zapada i europski
su narodi, unatoč tome što se Crkva podijelila na katoličku i reformatorsku, ostali međusobno usko povezani
tradicionalnim vezama kulture, znanosti, umjetnosti, tehnike i zajedničkim načinom života. Zato neki produžuju
trajanje srednjeg vijeka do Francuske revolucije i stvaranja europskih država na nacionalnoj osnovi.
Bez obzira na znanstvenu razdiobu povijesti, možemo reći da je srednji vijek imao nekoliko bitnih oznaka. Kao prvo,
možemo naglasiti da se zapadnoeuropska zajednica naroda zasniva na kršćanstvu kao na jednom jedinstvenom
temeljnom svjetonazoru. Kao drugo, unutrašnji život te zajednice naroda bio je određen životnom vezom između
Crkve i države. Staleška raščlanjenost javnoga života, kao treće, smatran je kao najsavršeniji poredak na zemlji. Crkva
je kao institucija posjedovala monopol obrazovanja, možemo naglasiti kao četvrtu bitnu oznaku srednjovjekove
zapadnoeuropske zajednice naroda. Sve ove bitne oznake treba uzeti u obzir u proučavanju umjetničkoga likovnoga
izražaja u srednjenjem vijeku. Tek tada se ispravno može proučavati i kulturna povijest novoga vijeka.
Renesansa – kršćanska klasika

Renesansa znači preporod (tal. = rinascimento, franc. = renaissance); to je društveno-politički i kulturni pokret koji je
vladao u Europi u 15. i 16. stoljeću. Renesansa se najprije pojavila u Italiji, u pokrajini Toscana, u gradu Firenzi, a
odatle je ubrzo zahvatila sve zapadnoeuproske narode.
Renesansu dijelimo na dva vremenska razdoblje: rana renesansa (15. st ili quattrocento = kvatročento ili četiri
stotina, što podrazumijeva sve godine koje počinju od 1400. do 1499. godine uključivo) i zrela ili visoka renesansa
(16. st ili cinquecento = činkvečento ili pet stotina, što podrazumijeva sve godine koje počinju od 1500. do 1599.
godine uključivo).
Razdoblje renesanse obilježava "preporod" klasične (grčko-rimske) kulture. Bez obzira što je srednjovjekovna
kultura nastala na pozitivnim vrijednostima antičke kulturne baštine, s pravom možemo reći da je renesansa, s
ponovnim oživljavanjem te kulture, u kršćansku zapadnoeuropsku kulture unijela novi pokretački i stvaralački duh.
Renesansa, kao preporod, ponovni je povratak na pozitivne klasične kulturne vrijednosti antičkoga svijeta u
kršćanskom ozračju. Rođena je u Firenci - "novoj Ateni", trajala je kratko, od 1400. do 1540., kratko, ali intenzivno,
da je renesansa zaslužila naziv "kršćanska klasika" (za razliku od antičke klasike).
Već je davno Sveti Augustin (u 5. st) iskoristio pozitivne vrijednosti klasične platonske filozofije u obrani kršćanstva i
u teološkom naučavanju kršćanske teologije (pa možemo reći da je on "pokrstio" Platona). Kasnije je Sveti Toma
Akvinski (u 13. st) pomoći grčke filozofske misli u teologiju uveo artistotelovsku metodu (tako je on "pokrstio"
Aristotela). Odmah u nastajanju, kršćanstvo je iskoristilo sve pozitivne vrijednosti klasične (grčko-rimske) umjetnosti
u širenju vjere. Likovna umjetnost nametnula se kao dostojni "propovijednik" evanđeoske poruke. U stoljećima
progonstva, u Konstantivnovu razdoblju, u vrijeme velikih seoba, pogotovo nakon pokrštenja novih naroda, kršćanstvo
Povijest likovne umjetnosti Treći razred 1

je, kao duhovna pokretačka snaga, iskoristila sve pozitivne duhovne vrijednosti antičkoga dostignuća, što će se kasnije
odraziti u romanici i u gotici. Stvarati od renesanse nekoga "borca" protiv srednjovjekovne kršćanske misli, značilo bi
da joj pridajemo neke atribute suvremene idelogije koje joj ne pripadaju.
Renesansa je bila pokret, novi način življenja, ali kršćanski pokret i novi kršćanski način življenja. U središtu života
bio je čovjek, i to čovjek s kršćanskom dušom. Bog je stvorio čovjeka na "svoju sliku". Istina, kršćanstvo je do tada,
kroz vrijeme romanike i gotike, više naglašavalo čovjekovu dušu. Ravnoteža je poremećena jer se tijelo smatralo da je
"tamnica duše".
Renesansni je čovjek bio kršćanin i htio je uspostaviti ravnotežu između između tijela i duše. Antički čovjek, za
vrijeme klasike, nije bio kršćanin, ali je bio vjernik. I kada je renesansni kršćanin naglašavao da u središtu svih
zbivanja mora biti čovjek, on nije bio nevjernik. To je prije njega naglasio sam Bog kada je stvorio čovjeka. To je prije
njega naglasio sam Isus Krist kada se utijelovio u čovjekovu narav. Mnogi povijesničari umjetnosti danas promatraju
renesansu kao zapadno-europski društveno-politički i kulturni pokret 15. i 16. stoljeća. Renesansa je najprije kršćanski
pokret koji se preko kršćanskoga svjetonazora odrazio u svim ljudskim duhovnim vrednotama.
Nuova Atena
U godinama oko 1400. Firenza se našla pred opasnošću da izgubi samostalnost. Naime, moćni Vojvoda od Milana,
koji je sebe proglasio novim Cezarom, u želji da cijelu Italiju podloži svojoj moći, htio je osvojiti Rim. Na osvajačkom
putu od Milana do Rima suprostavila mu se Firenza. Propagandni rat protiv milanske oružane sile, Fiorentinci su
vodili vojno, diplomatski i kulturno. U očuvanju svoje samostalnosti (kao grada-države) Firenza je među svojim
građanima stekla onaj ugled koji je Atena imala u vrijme perzijskih ratova za vrijeme Perikla. Firenza je tako postala
"nuova Atena".
Klasični duh antičke kulture ponovno se probudio u Firenzi. Kroz prvih pedesetak godina 15. st, firentinska umjetnost
toliko će doći do izražaja da će prijeći granice gradskih zidina i osvojiti cijelu Italiju.
Da bismo naglasili vrijednost novoga stila - renesanse (koji je dobio ime u 19. st kao i romanika), ne moramo nimalo
osporavati stil koji je u europskoj umjetnosti vladao prije pojave "firentinskoga preporoda". Već smo rekli da je
romanika u 11. i 12. st obnovila rimsku umjetnost tako da je početkom drugog tisućljeća Europa bila "rimskija" nego
za vrijeme vladavine Rimljana (u kulturnom a ne u nacionalnom smislu). Osobito je rimska arhitektura našla svoje
dostojno mjesto u kršćanskoj crkvi kao građevini. Ostala dva izražaja likovne umjetnosti (kiparstvo i slikarstvo) bilo je
podređeno arhitekturi.
Prije renesanse
Gotika je u 13. i 14. st nadopunila neke nedostatke romaničke (tako i rimske) arhitekture u gradnji crkve kao
građevine. I u gotici su druga dva likovna izražaja (kiparstvo i slikarstvo) bilo u službi arhitekture. Romanika je
započela, a gotika je napunila zapdanoeuropske gradove novim arhitektonskim mogućnostima. Osobito je gotika, kako
smo vidjeli, bila zastupljena u sjevernijim dijelovima zapadne Europe. Na tlu Italije pojavila se samo u sjevernim
krajevima i to pretežno kao "gotico fiorito" (cvjetna gotika) u ukrasnim elementima.
Talijanska arhitektura, tako možemo reći, uvijek je bila rimska (i za vrijeme romanike i za vrijeme gotike). Što se sada
u srednjoj Italiji ponovno pojavila obnova klasične umjetnosti, to ne znači da je klasična umjetnost na sjeverernim
dijelovima zapadne Europe (gdje je vladala gotika) prestala postojati. Pozitivne vrijednosti klasične (grčko-rimske)
umjetnosti samo su postale kršćanske vrednote u službi propovijedanja Evanđelja: likovna forma ostala je klasična, a
likovni motiv postao je kršćanski. U čemu je onda vrijednost renesansne obnove klasične umjentosti? Da bismo
odgovorili na ovo pitanje, moramo se prisjetiti razvoja umjetničkih događaja u kršćanskom svijetu. Sjeverni dio
nekadašnjega zapadnoga Rimskoga Carstva (preko Alpa) i sjeverni dio zapadnoga europskoga kršćanstva (na području
Francuske i Njemačke i drugih sjevernih zemalja) razvijao je nasljeđena klasična grčko-rimska kulturna iskustva
drugačije (nekad brže i intenzivnije, a nekad sporije i slabije) od apeninskoga (talijanskoga) i pirinejskoga
(španjolskoga i portuglaskoga) dijela zapadnoga Rimskoga Carstva. Početkom drugoga tisućljeća, sukladno s
političkim i ekonomskim mogućnostima, romanika je podjednako cvala gotovo u svim kraljevima zapdanoga
kršćanstva, a gotika se intenzivnije razvila na sjevernom području zapdanoga kršćanstva.
Likovne umjetnosti - slikarstvo, kiparstvo i arhitektura - od samoga početka propagandnoga firentinskoga rata,
smatrale su se vrlo bitnima za podizanje borbenoga duha. Zanimljivo je da su likovne umjetnosti (arhitektura,
kiparstvo i slikarstvo), po tradiciji Platonovoga naučavanja, u vrijeme antike i srednjega vijeka stavljane u red
"mehaničkih vještina" pa su nisu bile svrstane u intelektualne discipline "slobodnih umjetnosti" koje su potrebne za
obrazovanje kulturnoga čovjeka, kao što su bile: matematika, dijalektika, gramatika, retorika, filozofija i teorija
glazbe. Likovne umjetnosti su bile izključene jer su one bile "rad ruku" i kao takve svrstane su u "red zanata".
Renesansa je "vratila" likovne umjetnosti u svijet slobodnih umjetnosti i likovnoga umjetnika podigla na status
visokoga intelektualnoga društva. Prvi zahtjev za uvrštavanje likovnih umjetnosti u slobodne umjetnosti podnio je oko
1400. godine firentinski povijesničar Filipoo Villani. U vrijeme renesanse umjetničko likovno djelo bilo je priznato
kao "proizvod duha".
Povijesne okolnosti

Procvat gradova (širenje gradskih zidina, stvaranje središnjih trgova), razvoj trgovine (ekonomska moć pojedinih
obitelji, kao u Firenci obitelj Medici), razvovj tehnike; otkriće prekoocenaskih zemalja; pručavanje antičke
umjetnosti (grčke i rimske) i klasične književnosti (latinski i grčki jezik); književnost na narodnim jezicima, izum
tiska (Johannes Gutenberg); humanizam (svestrani čovjek – l'uomo universale); razvoj znanosti (matematike,
astronomije, medicine, historiografije); vjerski raskol u zapadnom kršćanstvu (reformacija - evangelici i
protureformacija - katolici).
Osnovna likovna obilježja

Renesansni idealistički realizam: spoj gotičkoga naturalizma (istinitost čovjeka i prirode) i gotičkoga idealizma
(ljepota oblika); ravnoteža realnoga i idelanoga, svagdašnjega i uzvišenoga; naglasak ljepote i snage ljudskoga tijela
(lijep čovjek u lijepoj prirodi) od mističnosti prema prirodnosti; čovjek u središtu likovnoga stvaralaštva (ljudska
figura i portret).
Likovni izražaj: jasnoća, jednostavnost, simetrija, proporcija, pokret; matematička točnost i geometrijska
proračunatost; perspektiva (prikaz trodimenzionalnosti na slikama); individualizam (subjektivni pogled na stvarnost);
linearnost, jasnoća obrisa, zatvorena forma (blokovnost u kiparstvu); jednostavnost, umjerenost, sklad, ljepota i
savršenost; pregledna kompozicija; dominacija toplih boja.

Rana renesansa - quattrocento - 15. stoljeće
Arhitektura
Poput većine talijanskih gradova i Firenza je nakon pada rimskoga Carstva dožvijela teška razaranja. Veličinu rimske
Florentinae grad će tek doseći u 9. odnosno 10 stoljeću. Početkom 11. st Firenza postaje glavni grad kneževine
Toscanee i otad nastupa razdoblje njezina naglog razvoja. Sredino 11. st već ima oko 20 tisuća stanovnika, što unutar
zidina "cerchia antica" (kako ih Dante naziva), što izvan njih u predgrađima - sobborgi. Tako je "Citta divina" - kako
su pjesnici nazivali Firencu - obnovili nekadašnju slavu grada. Sakralno je središte neposredno uz glavni rimski forum
- Mercato vecio - gdje je sagrađen Baptisterij (Krstionica) i crkva Santa Reparata, a malo dalje sagrađena je crkva San
Miniato al Monte i crkva Santi Apostoli. Grad je u 13. st već imao 50 tisuća stanovnika i okružen je novim gradskim
zidinama dugačim više od 8 km i sa 73 utvrde. Arhitekt Arnulfo di Cambio mijenja lice grada. Ruši se stara crkva
Santa Reparata i na njezino se mjesto gradi katedrala Santa Maria del Fiore (il Duomo - kako Talijani nazivaju
katedralu). Na trgu Signoriae nastaje monumentalna palača Priora (danas Palazzo vecchio) gdje je bilo središte
republičke uprave. Već pred kraj 13. st počinje gradnja i novih sakralnih objekata, kao crkva Santa Maria Novella i
Santa Croce. Zato je potkraj 13. stoljeća, u osvit renesanse, Firenza je neosporno najznačajnije kulturno središte
Italije, blistav grad - cvijet - "città del fiore", što će se na poseban način odraziti nakon 1421. kada na čelo gradske
uprave dolazi voljom gradskoga puka moćna obitelj Medici.
Filippo Bruneleschi
Filippo Bruneleschi (1377-1446) prvi je firentinski likovni umjetnik koji je s ljubavlju proučavao ostatke rimske
klasične arhitekture. Svoju umjetničku karijeru započeo je kao kipar na natječaju 1402. godine za sjeverna vrata
Krstionice u Firenzi. Nakon neuspjeha, otišao je u Rim i posvetio se arhitekturi. Nakon petnaestak godina ponovno se
vraća u Firenzu gdje je bio otvoren natječaj za gradnju kupole na katedrali Santa Maria del Fiore. Nacrt za
kupolu napravljen je pola stoljeća ranije i mogao se mijenjati samo u pojedinostima, ali zbog njezine veličine graditelji
su postavljali problem gradnje i odustali su od ostvarenja. Zato je raspisan novi natječaj za kupolu. Nacrt koji je
ponudio Bruneleschi toliko je oduševio pokretače natječaja da su mu graditelji odmah ponudili da pristupi ostvarenju
svoga plana. Njegov je nacrt bio sasvim suprotan dosadašnjoj praksi jer je kupolu projektirao u dva odvojena kostura
(kao dva odvojena plašta koja oblikuju tijelo kupole). Kupola se ne sastoji iz "jednoga komada" (tako da su vanjski i
nutarnji dio zapravo jedan te isti materijal), nego je sagrađena iz "dva komada" (tako da su vanjski i nutarnji plašt dva
dijela jedne cjeline i između njih postoji međuprostor za prolaz do vrha kupole). To je postigao pomoću osam rebara
koji se (dvostruko) od osmerokutnoga podnožja (koji počiva na četiri velika nosača) privijaju do sredine kupole u tzv.
lanterni (lanterna ili laterna = završni tornjić na vrhu kupole). Iako ne odgovara stilu katedrale, kupola je
veličanstveno arhitektonsko djelo renesansne likovne umjetnosti (iako su, rebra koja nose kupolu, gotičko iznašašće).
Vrlo visoka, 107 m do lanterne, kupola je znak prepoznatljivosti Firenze kao grada.
Dok je dovršavao kupolu na katedrali, dobio je 1419. novu priliku da se pokaže kao vrsni arhitekt. Naime, moćna
firentinska porodica Medici zatražila je od njega da dogradi sakristiju (za njihovu grobnicu) uz romaničku crkvu San
Lorenzo. Njegovi planovi za tu sakristiju toliko su oduševili donatore da su mu ponudili da napravi plan za čitavu
crkvu. Izgradnja nove crkve San Lorenzo započeta je 1421. po Bruneleschijevom nacrtu. Čitav projekt sastoji se od
kvadratnih osnova: četiri velika kvadrata čine kor, križište i transeptum (poprečnu lađu), četiri kvadrata čine glavnu
lađu; ostali kvadrati (veličine jedne četvrtine velikih kvadrata glavne lađe) čine pobočne lađe i kapele uz transeptum.
Iz nacrta je vidljivo da je Bruneleschi zamislio crkvu San Lorenzo kao cjelinu načinjenu od apstraktnih "prostornih
blokova" (tako je, zapravo, odustao od gotičke osnove). Kad uđemo u tu crkvu, ne "zastaje nam dah" (kao u gotičkim
crkvama), nego odmah uviđamo prozračnost cjelokupnoga prostora. Bruneleschi je u sakralnoj arhitekturi svoga
vremena naglasio da se odvojeni dijelovi (koliko god bili ahritektonski odvojeni) moraju uklapati u cjelinu. Tajna
lijepe arhitekture, prema Bruneleschiju, krije se u "osjećaju za proporciju" gdje se dijelovi moraju u skladnom
razmjeru odnositi prema cjelini.
Bruneleschijev je projekt iz 1430. godine Cappella dei Pazzi u Firenzi, koja se nalazi u klaustru samostana Santa
Croce. To je mala centralna građevina s kupolom i antičkim predvorjem ds šest skladnih stupova i čistim polukružnim
lukom u sredini. Ovu Pazzijevu kapelu, iako kasnije izmijenjena, osobito na pročelju, firentinci su nazvali dragim
kamenom renesansne sakralne arhitekture.
U vrijeme gradnje Pazzijeve kapele, Bruneleschi je, oko 1434., izradio nacrt za crkvu Santo Spirito u Firenzi (koja
se smatra savršenija verzija crkve San Lorenzo). Crkva ima osnovu križa u temeljima (u tlocrtu). Sva četiri kraka su
iste širine, samo je glavna lađa duža. Svi su krakovi obavijeni neprekinutim nizom pobočnih lađa s kapelama (i glavna
lađa i poprečna lađa i apsida, koja nije polukružna). Te kapele su novost Bruneleschijevog nacrta s kvadratasatom
osnovom cijele crkve jer svaka završava polukružno (apsidalno). Ali, opet možemo reći, da je s kapelama dinamičnije
istakao odnos između unutrašnjosti crkve i zidova gdje taj unutrašnji prostor završava, jer se, ovako, unutrašnji zidovi
"muče" pod teretom slobodnoga prostora.
Još Bruneleschi nije ni iskopao temene za crkvu Santo Spirito, već je dobio novi zadatak da napravi nacrt za crkvu
Santa Maria degli Angeli (Gospa od Anđela) u Firenzi.

Kiparstvo
Rana ranesansa u likovnoj umjetnosti započela je zapravo s kiparstvom (a ne arhitekturom kao romanika i gotika).
Najznačajniji kipari rane renesanse: Lorenzo Ghiberti, Jacopo della Quercia, Donatello, Luca della Robbia.
Lorenzo Ghiberti
Gradski oci, koja su se brinuli za umjetnička ostvarenja na likovnom polju, raspisali su 1402. javni natječaj za
sjeverna brončana vrata Krstionice u Firenzi (naglasimo da je Krstionica ispred katedrale, to jest da je odvojena
arhitektonska cjelina). Natjecatelji su dobili u zadatak da u zadanom okviru izrade reljefni prizor kako Abraham
žrtvuje sina Izaka. Na natječaju je pobijedio Lorenzo Ghiberti (Giberti). Pored Ghibertija natjecao se i Bruneleschi i
Jacopo della Quercia. Sačuvani su Ghibertijev i Bruneleschijev natječani reljef. U Bruneleschijevom reljefu vidljiva je
kiparska snaga i dramatika, likovi nisu loše prikazani po obliku i pokretu, ali nije pokušao prikazati dubinu, nego je
likove poredao jedne iznad drugih. Ghiberti nije poredao likove jedan iznad drugoga kako su radili romanički i gotički
kipari, nego pomoću prividne dubine. Pred zaokretom na putu postavio je sluge s magarcem, a iza okuke Abrahama i
Izaka na žrtveniku. Tako se osjeća dubina između jedne i druge skupine likova. Još veći dojam dubine ostavlja prikaz
anđela (malo skraćeni) koji kao da izranja iz neba.
Tako je, prema pravilima natječaja, Ghiberti dobio zadatak da izradi sjeverna bronačana vrata na Krstionici. On je
vrata podijelio u dvadeset i osam okvirnih polja. Napravio je dvadeset reljefa s prizorima iz Novoga zavjeta, četiri
evanđelista i četiri crkvena naučitelja. Na okvirima koji dijele reljefe, postavio je četrdeset skladnih glava. Za vratnice
sjevernoga ulaza u firentinsku Krstonicu možemo reći da je klasično kiparstvo došlo do punoga izražaja.
Sjeverna su vrata predstavljala takav umjetnički uspjeh da su Firentinci bez natječaja povjerili Ghibertiju da izradi i
istočna vrata Krstionice (treća vrata) ostavljajući mu potpunu likovnu slobodu. Ghiberti je olakšao sebi kiparski
posao kada je pojednostavnio izradu vratnica. Umjesto 28 malih polja, kako je izradio sjeverna vrata, sada je istočna
vrata podijelio u deset većih polja. Na deset polja prikazao je deset prizora iz Staroga zavjeta. Sada reljefi djeluju kao
naslikani. Jer su polja veća, u njima je lakše ostvario perspektivu pomoću različite razine i dubine. Tjelesa likova
anatomski su pravilno modelirana, skladna su i lijepa. Tako npr. na reljefu "Zemaljskoga raja" prikazao je tri prizora:
prvi prizor u donjem uglu prikazuje kako Bog Stvoritelj oživljuje Adama podižući ga sa zemlje, a u pozadini je
prikazao prvi grijeh; drugi prizor u sredini reljefa prikazuje kako Bog Stvoritelj stvara Evu iz ležećega Adamovoga
tijela; a u trećem prizoru u donjem desnom uglu prikazuje izgon iz raja. Iznad sva tri prizora lebde nebesi anđeli.
Okvire za ovih deset reljefa na istočnim vratnicama ukrasio je sa 24 glave i mnoštvo drugih ukrasa. Zbog njihove
izuzetne umjetničke ljepote, ova vrata Firentinci su nazvali da su "rajska vrata".
Jacopo della Quercia

Jacopo della Quercia (Gverča) rođen je u Sieni. U zrelom razdoblju umjetničkoga djelovanja prešao je s gotičke
ukrućenosti na renesansni način modeliranja (najviše zahvaljujući druženju s Donatelom). »ak je i Michelangelo bio
očaran njegovim kiparskim izražajem.
Najvažnije djelo Jacopa della Quercia jesu reljefi na crkvi Svetoga Petronija u Bologni. Za ovu crkvu izradio je oko
1430. godine petnaest reljefa u mramoru za glavni portal: pet nad vratnicama s prizorima iz Novoga zavjeta (prizori iz
Kristova života), i po pet sa svake strane vrata s prizorima iz Staroga zavjeta. Na petnaest reljefa, nabijenih snagom i
životom, umjetnik se pokazao kao pravi obnovitelj klasične kiparske ljepote. Redovito kao primjer, uzima se reljef
"Stvaranje Adama" gdje je Quercia najviše sebe ostvario kao renesansnoga umjetnika. Na navedenom prizoru lik
Adama polagano oživljuje (kao da izlazi iz načinjenoga kalupa). Golo tijelo izražava čovjekovo dostojanstvo i snagu
kao što su izražavali klasični kipari u antičko vrijeme. Guercia se na ovim kamenim reljefima pokazao kao kipar silne
umjetničke snage u koju je utkao lirsku nježnost svoje kršćanske duše.
Donatello
Donatello (Donato di Niccolò di Betto Bardi, zvani Donatello) je najveći kipar rane renesanse. Rođen je u Firenzi
1386. godine. U mladosti je počeo modelirati po uzoru na gotičke kipare, ali je ubrzo, zahvaljujući druženju sa starijim
kiparima svoga doba, prešao na renesansni način likovnoga izražaja. Najprije se kao kipar pokazao na ukrašavanju
katedrale Santa Maria del Fiore i crkve Or San Michele u Firenci. Tako je za crkvu Or San Michele oko 1411-13.
godine izradio mramorni kip Sv. Marka Evanđeliste, od 2,36 m. Kip je postavljen u jednu gotičku nišu. Do njegova
vremena takvi kipovi, koji su se stavljali u zidne udubine, redovio su bili kipovi koji su bili vezani za arhitekturu. On
je svoj kip narpavio tako da bi mogao stati i slobodno u prostoru. Za ovaj kip možemo reći da je prvi kip koji nakon
toliko stoljeća nije vezan za arhitekturu (za zid, za stup, za nišu ili za određeni okvir). Mladi Donatello shvatio je
važnost klasičnoga kiparstva (i arhitektonski kip mora biti izrađen u cijelosti, a ne samo s one strane s koje se gleda).
Ovaj kip nije "klasicistički" (jer klasični motivi nisu naglašeni kao da su kopirani, imitirani), nego u pravo smislu
"klasični" jer Donatello "otkriva" pozitivne vrednote klasičnoga kiparstva.
Nekoliko godina kasnije, oko 1415-17. godine, Donatello je za crkvu Or San Michele u Firenzi izradio mramorni kip
Sv. Jurja, od 2,08 m. I ovaj kip je stavljen u nišu, ali malo pliću, tako da svečev lik malo izlazi iz zida. Iako je mladi
svetac-ratnik u oklopu sa štitom u lijevoj ruci, njegovo tijelo nije kruto,već izrazito vitko, a pokretljivost mu daje
raskorak isturene lijeve noge kao da upravo polazi u bitku (u desnoj ruci nekada je držao koplje ili mač). Umjetnik je
Sv. Jurja prikazao kao ratnika koji je u svakom trenutku spreman za boj. Zanimljiivo je da je Donatello ispod kipa

izradio mramorni reljef, visok 40 cm, s prizorom kako Sv. Juraj ubija zmaja. Za njega, kao i za sve Firentince Sv. Juraj
bio je borac za slobodu "nove Atene".
Dok se podizao Giottov zvonik firentinske katedrale, od 1334. do 1357. godine, sagrađen je jedan red niša u koje je
trebalo staviti nove kipove. Donatello je od 1416. do 1435. godine sa svojim kipovima ispunio pet udubljenja u
zvoniku.
Najzanimljiviji kip za proučavanje povijesti umjetnosti rane renesanse jest kip nepoznatoga proroka koji je dobio
nadimak "Zuccone" ("Ćelavac"). Kip je isklesan od mramora, visine 1,96 m. Ovaj se kip smatrao da je primjer
Donatellova realizma. Kip je diosta realističan. Umjetnik nije prikazao proroka na već poznati način: bradati starac,
orijentalna odjeća, svitak u ruci. Što ga je onda navelo da promijeni "sliku" proroka? Iz Svetoga pisma znao je da
proroci propovijedaju riječ Božju. Onda se umjetnik najvjerojatnije nadahnuo na govornike staroga Rima da bi
prikazao proroka iz Staroga zavjeta. Zato njegov propovijednik nosi klasično odijelo, ogrtač mu pada s jednog ramena,
glava mu je potpuno ošišana, lice ne baš uljepšano, ali plemenito. Donatello je, vjerojatno, na poseban način volio ovaj
kip jer je ovo prvo njegovo potpisano djelo. Kažu da se znao zaklinjati govoreći "tako mi Zucconea" kada je posebno
htio istaknuti neku svoju tvdnju. Ostalo je u tradiciji da je za vrijeme izrade ovoga kipa ponavljao: Govori, govori,
inače će te vrag odnijeti.
Donatello je od Ghibertija naučio tehniku odlijevanja kipova u bronci. Oko 1425. godine za katedralu Santa Maria
Assunta u Sieni izradio je reljef na krstionici koji prikazuje Herodovu gozbu. Kipar je na tom prizoru ujedinio ljudske
likove s arhitekturom u jednu cjelinu primjenjujući linearnu perspektivu.
Donatello se pokazao da je revolucionarni kipar rane renesanse sa svoja dva umjetnička djela ("David" i "Gatta
Melata").
Prvi goli ljudski lik u likovnoj umjetnosti zapadnoeuropskoga kiparstva smatra se Donatellov "David". Danas se
čuva u Nacionalnom muzeju u Firenzi. Kip je odlijeven u bronci oko 1430-32. godine i visok je 1,58 m. Nije vezan za
arhitekturu, pa ne spada u arhitektonsko kiparstvo (kiparstvo u službi arhitekture). Ovaj se kip smatra da je prvi goli
ljudski lik u kršćanskoj sakralnoj umjetnosti. Povijest ovoga kipa nije nam poznata, a ne znamo ni razloge koji su
umjetnika naveli da izradi ovaj lik. Najvjerojatije je ovo bila privatna narudžba nekoga građanina. Ali ćemo lako
uočiti povezanost Davida s "novom Atenom", jer su oboje borci za slobodu. Ovdje je David poluodrasli mladić, goli
ratnički lik, sa šeširom-kacigom na glavu, u desnici drži mač, obuven je u vojničke čizme. Na ovom kipu klasična
umjetnost je došla do izražaja u kontrapostu (tal: contrapposto = suprotnost; usklađena ravnoteža između dvaju
istodobnih pokreta fiture usmjerenih u protivnim pravcima) to jest u skladnim pokretima dijelova u cjelini gdje je
jedna noga slobodna, a druga drži težinu.
Prvi konjanički lik u likovnoj umjetnosti zapadnoeurpskoga kiparstva smatra se Donatelov "Gatta Melata". Danas se
nalazi na Piazza del Santo u Padovi (na trgu Sv. Ante Padovanskoga u Padovi u blizini fasade istoimene crkve).
Konjanički lik s postoljem visok je 3,60 m. To je lik rano preminuloga mletačkoga kondotjera (tal. condotttiere = vođa
unajmljene vojničke skupine) zvanoga Gatta Melata (Šarena Mačka). Ovaj kip ima nešto zajedničkoga s konjaničkim
likom Marka Aurelija u Rimu. Na Donatellovom kipu vidljiva je veličina koja ostavlja dojam jačine i dostojanstva,
naglašen je osjećaj za ravnotežu jer je vidljivo da je konj sposoban nositi ratnika u oklopu. Ovo kiprasko djelo, prema
narudžbi Mletačke Republike, izliveno je u bronci samo da ovjekovječi slavu velikoga vojskovođe.
Kada se Donatello nakon desetak godina vratio u Firenzu, njegova djela u vremenu između 1453. i 1466. više nisu u
glavnim tijekovima firentinskoga umjetničkoga života. Osobito je to pokazao na drvenom reljefu za Krstionicu u
Firenzi koji prikazuje Mariju Magdalenu, gdje je lik nekadašnje ljepotice i grešnice prikazao s oronulim isposničkim
i staračkim licem.

Visoka renesansa - cinquecento - 16. stoljeće
Michelangelo Buonarroti
Michelangelo se rodio 6. ožujka 1475. u mjestu Caprese kraj Firence, u firentinskoj obitelji, otac Ludovico i majka
Francesca. Već kao dijete odlikovao se neobičnom nadarenošću. Prvi učitelj iz slikarstva bio mu je Francesco
Granacci, a zatim, od 1. travnja 1488., kao trinaestogodišnjaku, iz kiparstva, maestro Domenico Chirlandaio. Ubrzo
ga je, kao nadarenoga učenika, Lorenzo il Magnifico Medici primio u svoju kiparsku školu koju je vodio kipar
Bertoldo di Giovanni.
U jesen 1494., zbog političkih previranja u Toskani, kada je naišao francuski kralj Carlo VIII., pobjegao je u Veneciju,
a zatim se, preko Bolonje, nakon godinu dana, vratio u Firencu. Od studenoga 1496. do svibnja 1501. živio je u Rimu.
U ovom je razdoblju izradio je poznati kip Pietà. Nakon nekoliko godina u Vječnom gradu, vratio se u Firencu gdje je
isklesao nekoliko kipova, među kojima se ističe David. Na poziv pape Julija II. da mu napravi grobnicu, Michelangelo
se, u svibnju 1505., vratio se u Rim. Iako u neprestanom sukobu s papom, u Rimu je postigao besmrtnu umjetničku
slavu, osobito nakon što je oslikao Sikstinsku kapelu, isklesao Mojsija i druge kipove, projektirao kupolu crkve Sv.
Petra. Umro je u Rimu, 18. veljače 1564. (a pokopan je 14. srpnja u crkvi Santa Croce u Firenci).
U privatnom životu Michelangelo je bio nespretan, šutljiv, nezadovoljan, usamljen, boležljiv. Najveći je renesansni
svestrani umjetnik jer je podjednako bio veliki kako u kiparstvu tako i u slikarstvu i arhitekturi.
Michelangelo je bio svestrani likovni umjetnik. Radi lakšega proučavanja, njegova umjetnička djela podijelit ćemo
prema likovnom izražaju na slikarska djela (slikarstvo), kiparska djela (kiparstov) i graditeljska djela (graditeljstvo ili
arhitektura).
Kiparstvo
Madona na stepenicama - Madonna della Scala (1490), reljef u mramoru, 40x55,5 cm, Casa Buonarroti, Firenze.
Bitka Kentaura - Centauromachia (1492), plitki reljef u mramoru, 90,5x84,5 cm, Casa Buonarroti, Firenze.
Raspelo u crkvi Svetoga Duha (1492), drvo od topole, obojano, 135x142 cm, San Rocco, Massa.
Sv. Prokul - San Proculo (1492), mramor, visina 58 cm, Basilica di San Domenico, Bologna.
Sv. Petronije - San Petronius (1494), mramor, visina 644 cm, Basilica di San Domenico, Bologna.
Bacco - Bacchus (1496./97.), mramor, visina 203 cm, Museo Nazionale - Bargello, Firenze. Kip je izrađen u Rimu za
rimskoga kolekcionara Jakcopa Gallija. Otkupio ga je Francesco d’Medici 1572., ali je u Firencu donesen kasnije.
Pietà (1498./99.), mramor, visina 174 cm, podnožje 195 cm, Basilica di San Pietro, Vaticano - Roma. Michelangelo je
“Vatikansku Pietà” izradio od jednoga komada kamena, kada je imao 24 godine života, po narudžbi francuskoga
kardinala Jeana Bilherès de Lagraulas, za 450 dukata. Kardinal (i francuski ambasador) umro je 1499. god., a da nije
vidio dovršeno naručeno kiparsko djelo. Michelangelo je, stoga, kip izložio u bazilci Sv. Petra u Vatikanu u kapeli sv.
Petronile (La Cappella di Santa Petronilla). Godine 1749. kip je prebačen na oltar u prvu desnu kapelu (u početku
Cappella del Crocifisco, a danas Cappella della Pietà) do Svetih vrata (gdje se i danas nalazi). Jednoga jutra, kako
kaže legenda, Michelangelo je ušao u baziliku i susreo grupu hodočasnika iz Lombardije kako hvale njegov kip. A
jedan od vjernika uzviknuo je da je ovo djelo izradio kipar Gobbo di Milano. Na te se riječi Michelangelo naljutio, te
je po noći ušao u baziliku i uklesao svoje ime na pojas koji prelazi preko Gospinih ramena i napisao: ANGELUS
BONAROTUS FLORENTINUS FACIEBAT. Pietà je, zapravo, naziv za likovni motiv (kip ili sliku) koji prikazuje
Gospu s mrtvim Isusovim tijelom u naručju (odnosno, to je XIII. postaja Križnoga puta). Umjetnik je odlučio
kršćansku temu s Kalvarije/Golgote pretvoriti u kiparsko likovno djelo. Postavio je sebi zadatak više zadataka. Prvi
zadatak: Kako prikazati majku (Gospu) s mrtvim sinom (Isusom)? Drugi zadatak: Kako postaviti u vodoravni položaj
muško mrtvo tijelo (Isusa) na žensko krilo (Gospino)? Treći zadatak: Kako ne preopteretiti gledatelja dok promatra
vodoravni lik (Isusa) i okomiti lik (Gospu)? Četvrti zadatak: Kako prikazati oba ljudska lika (i Gospu i Isusa) budu
umjetnički lijepi i osjećajno (pietà - pietetski) skladni, odnosno, kako na umjetnički način izraziti Gospinu patnju za
mrvim Isusom (bol majke za sinom = pietà). Kipar je umjetničku formu (estetsku) i sakralnu (vjersku) temu uspješno
ujedinio kada je mrtvo Isusovo tijelo savio u pasu i koljenima tako da težina Isusova tijela ne pritišće Gospu u
sjedećem položaju (kao podlogu). Iako Gospa pridržava Isusa, ona ga svojim rukama ne prekriva. Isusovo golo tijelo
suprostavio je izraženim naborima Gospine haljine. Gospa je suzdržana u patnji (ne lomi ruke i ne čupa kosu od boli) i
vjernički prihvaća patnju (predaje se Božjoj volji). Njezina je tuga izražena u blago naklonjenoj glavi i u nevidljivom
pokretu ruke (kao da želi reći: Evo jaganjca Božjega). Ovaj je kip zaštićen neprobojnim staklom (jer ga je, 21. lipnja
1972., oštetio mađarski državljanin Laszio Toth).
David (1501./04.), mramor, visina s podnožjem 434 cm, Galleria dell’Accademia, Firenze. Kip je 1873. izložen u
galeriji likovne akademije - Galleria dell’Accademia, Firenze. Michelangelo se, početkom svibnja 1501., vratio u
Firenzu. Pier Soderini pokazao mu je veliki mramorni blok, vlasništvo udruge za gradnju katedrale - Opera del
Duomo. Na ovom bloku se već 1464. okušao kipar Agostino di Duccio, ali je odustao. Nakon što je blok 36 godina
ležao odbačen, Michelangelo je (u 26. godini života) od njega isklesao mladoga Davida (od 1. kolovoza 1501. do
siječnja 1504). Gradski oci su Michelangelov kip (prema komisiji u kojoj su bili Leonardo da Vinci, Sandro Botticelli,
Filippino Lippi, Giuliano i Antonio Sangalio, Andrea della Robbia, Cosimo Resselli)), kao simbol firentinske borbe za
slobodu, 8. rujna 1504., postavili ispred ulaza u Palazzo della Signoria u Firenzi. Godine 1873. kip je izložen u
galeriji firentinske likovne akademije (gdje se i danas nalazi), a na nekadašnje mjesto je postavljena kopija. Gorostasni

goli David lijevom rukom, izdignutom do ramena, prihvaća praćku, a u desoj opuštenoj ruci drži kamen. Iako izgleda
mirno, iz njega izbija mladost i snaga, a u očima mu se osjeća prkos i spremnost na dvoboj.
Sv. Petar - San Pietro (1501./04.), mramor, visina 127, Katedrala - il Duomo, Siena.
Sv. Pavao - San Paulo (1503./04.), mramor, visina 127, Katedrala - il Duomo, Siena.
Michelangelo je, prema narudzbi kardinala Francesca Todeschinija Piccolominija, a kasnije i prema želji pape Pija III.
odlucio u tri godine, za oltar u katedrali u Sieni, izraditi petnaest malih kipova, ali je isklesao samo četiri: Sv. Pavao,
Sv. Petar, Sv. Pio i Sv. Grgur.
Sv. Matej - San Matteo (1506.), mramor, visina 271, Galleria dell’Accademia, Firenze. Michelangelo je, prema
narudžbi u travnju 1503., odlučio isklesati dvanaest apostola za firentinsku katedralu Santa Maria del Fiore. Ali je
ugovor poništen u prosincu 1505. Međutim, poznato je da je Michelangelo radio jednog apostola, najvjerojatnije sv.
Mateja, koji je, kasnije, prenešen iz Uprave katedrale u galeriju likovne akademije u Firenzi gdje se i danas nalazi.
Tondo Pitti - Gospa s Djetetom i malim sv. Ivanom (1504./06.), okrugli mramorni reljef, 82x85,8 cm, Museo
Nazionale - Bargello, Firenze. Okrugli mramorni reljef izrađen je za Bartolomeja Pittija (zato se i zove Tondo Pitti), a
od 1823. vlasništvo je nacionalne galerije Bargello u Firenzi.
Tondo Taddei - Gospa s Djetetom i malim sv. Ivanom (1504./06.), okrugli mramorni reljef, promjera 109 cm, Royal
Academy, London. Okrugli mramorni reljef naručio je Taddeo Taddei (zato se i zove Tondo Taddei), a 1823. otkupio
ga je George Beamont i poklonio Royal Academy u Londonu.
Bogorodica s Djetetom - Madona col Bambino (1506.), mramor visina 128 cm, Onze Lieve Vrouwerkerk, Bruges,
Belgium. Kip je naručio Angelo Doni za Piccolominijev oltar u Sieni, ali ga je 1506. otkupila flamanska trgovačka
obitelj Mouseron.
Bogorodica s Djetetom - Madona col Bambino (1506.),mramor visina 128 cm, Onze Lieve Vrouwerkerk, Bruges,
Belgium.
Grobnica pape Julija II. - Tomba di Giulio II. (1542./45.), u crkvi San Pietro in Vincoli (Sv. Petar u Okovima),
Roma. Početkom siječnja 1545. napokon je Michelangelo završio grobnicu pape Julija II. (koji je umro 20. veljače
1513.). Od predviđenih 40 kipova, postavio je samo tri, Mojsija u sredini (visina 235 cm) i sa strane, u predviđene
niše, dva kipa: Rachela (lijevo od Mojsija, visina 197 cm) i Lia (desno od Mojsija, visina 209 cm).
Mojsije - Mosè, (1513.), mramor, visina 235 cm. Grobnica pape Julija II. u crkvi San Pietro in Vincoli (Sv. Petar u
Okovima), Roma. Michelangelo je prikazao Mojsija u sjedećem stavu, sa dvjema ploče u rukama (Deset Božjih
zapovijedi). Vođa izraelskoga naroda plamti gnjevom i samo što nije ustao s prijestolja da baci kamene ploče na
nevjerne sunarodnjake. Ovaj pokret (koji se očekuje), izražen zaokretom tijela i ruku, čini Mojsija 'živim' kipom.
Rob na umoru - Lo schiavo morente (1513./16.), mramor, visina 229 cm. The Louvre, Paris, France. Michelangelo je
predvidio nekoliko kipova “robova” za grobnicu pape Julija II. Kipove je darovao Robertu Strozziju, izaslaniku u
Lyonu, pa su kipovi, kasnije, prispjeli u pariški muzej Louvre: Rob na umoru (visina 226 cm) i “Pobunjeni” rob - Lo
schiavo ribelle (visina 210 cm).
Rob “Atlant” (1513./16.), mramor, visina 208 cm. Galleria del’Accademia, Firenze. Michelangelo je za grobnicu
pape Julija II. klesao “robove” u Firenzi, pa su neki kipovi ostali u klesarskoj radionici. Njegov nećak je neke kipove
darovao vojvodi Cosimu. Bili su smjesteni u Grotta del Buonarroti, u parku Boboli, u Firenzi. Kasnije su, 1908.
postavljeni u galeriju firentinske likovne akademije (gdje se čuvaju i danas): Rob “Atlant” (visina 208 cm), “Bradati”
rob (visina 210 cm), Rob “koji se budi” (visina 235 cm) i “Mladi” rob (visina 235 cm).
Pobjeda - Victoria (1532./34..), mramor, visina 251 cm, Palazzo Vecchio, Firenze. Kako je Michelangelo za grobnicu
pape Julija II. klesao “robove” u Firenzi, neki su kipovi ostali u klesarskoj radionici, kao i kip “Pobjeda” koji je
smješten je u firentinski Palazzo Vecchio.
Lorenzo Medici. Grob Lorenza Medici, vojvode od Urbina, nalazi se u Sagrestia Nuova u crkvi San Lorenzo, Firenze.
Na grobu je Michelangelo postavio kip Lorenza Medici, (1524./31.), mramor, visina kipa 178 cm. Na grobu, uz
sarkofag, dva su kipa čuvara: Suton, mramor, duzina 195 cm, i Zora, mramor, duzina 203 cm.
Giuliano Medici. Grob Giuliana Medicija, duca di Nemours, nalazi se u Sagrestia Nuova u crkvi San Lorenzo,
Firenze. Na grobu je Michelangelo postavio kip Giulijana Medicija (1524./34.), mramor, visina kipa 173 cm. Na
grobu, uz sarkofag, dva su kipa čuvara: Noć - Notte, mramor dužina 194 cm, i Dan - Giorno, mramor dužina 185 cm.
Madonna (1521.), mramor, visina 226, crkva San Lorenzo, Firenze.
Uskrsli Krist (1521.), mramor, visina 205, crkva Santa Maria sopra Minerva, Roma.
David (Apollon), (1530.), mramor, visina 146, Museo Nazionale Bargello, Firenze. Michelangelo je ovaj kip,
najvjerojatnije, napravio u čast jedne pobjede Baccija Valorija. Dugo je vremena bio u zbriki obitelji Medici, pa je
prenešen u Boboli, zatim u dvorac Uffizzi, a danas je u nacionalnom muzeju Bargello u Firenzi.
Brutus (1540.), mramor, visina 95, Museo Nazionale Bargello, Firenze.
Pietà (1550.), mramor, visina 226, Museo dell’Opera del Duom , Firenze. Giorgio Vasari ovaj kip samo spominje u
prvom izdanju “Vite”, a Condivi ga navodi kao nedovršeno djelo koje je Michelangelo namijenio za svoj grob.
Međutim Vasari, u drugom izdanju “Vite”, tvrdi da umjetnik u jednom trenutku, nezadovoljan, htio kip uništiti. Lik
Magdalene dovršio je Tiberio Calcagni 1561. godine. Michelangelo je ovaj kip darovao Francescu Bandiniju.
Pietà (1550.), mramor, visina 226 cm, Museo dell’Opera del Duomo, Firenze.

Pietà Rondanini (1564.), mramor, visina 195, Museo del Castello Sforzesco, Milano. Michelangelo nije dovrsio ovaj
kip i htio ga je uništili. Međutim, pronađen je u poluzakopan u klesarskoj radionici Marcela d’Corvija, zatim je bio u
dvorištu palače Rondanini (po kojoj je dobila ime), a danas se čuva u Milanu.
Pietà Palestrine (1564.), mramor, visina 253, Galleria dell’Accademia, Firenze. Ovaj se kip nekoć nalazio u kapeli
Barberinijevih u Palestrini (otuda i ime), a zatim je prenšen u galeriju likovnih umjetnosti u Firenzu. Pretpostavlja se
da je kip započeo (?) Michelangelo a dovršio ga (?) Francesco Sangallo.
Slikarstvo
Sikstinska kapela
Sikstinska kapela (La Cappella Sistina) papina je kapela u Vatikanu (koja je kasnije služila i za konklave - izbor
novoga pape i za održavanje koncila - sabora). Dao ju je sagraditi papa Siksto IV. (po papinu imenu, današnje je ime
za kapelu). Projektant je bio talijanski arhitekt Baccio Pontelli. Izgradnja je trajala od 1475. do 1481. godine. Kapela
je sagrađena prema orijentaciji 'ad lucem' (istok – zapad), a ima neobične dimenzije, prema starozavjetnom hramu (ili
prema Noevoj arki).
Sikstinska kapela je pravokutnog oblika: širina 13,20 m, dužina 40,50 m, visina 20,70 m. Oltarnom ogradom (na kojoj
je radio i hrvatski kipar Ivan Duknović) unutrašnjost je razdjeljena u dva prostora. Danas je osvijetljena s 12 prozora
(po šest sa svake strane). Ima dva ulaza, jedan glavni (na zapadu) i jedan sporedni (s desne strane). Inauguracija –
svečano otvorenje i blagoslov kapele upriličen je u petak, 15. kolovoza 1483. godine.
Oslikani prizori
Kapela je razdijeljena oltarnom ogradom na dva dijela. Zidovi su podijeljeni na tri razine (kata). Prva razina
oslikana je sa 14 zavjesa – tendaggi; druga razina oslikana je s 12 prizora: šest (odnosno sedam) prizora iz
Mojsijeva života i šest (odnosno sedam) prizora iz Isusova života (ali su prvi prizori iz Mojsijeva i Isusova života
uništeni prigodom slikanja Posljednjega suda), a na ulazu je naknadno nadodano 2 prizora, po jedan prizor iz
Mojsijeva i Isusova života; treća razina oslikana je s 24 pape. Ove zidove oslikali su talijanski umjetnici prije
Michelangela. Michelangelo je oslikao svod prizorima iz Svetoga pisma Staroga zavjeta i oltarnu sliku s prizorom
Posljednjega suda.
Prva razina: Zavjese - Tendaggi (od poda do prozora)
Sa svake strane oslikano je po šest zavjesa (ispod prizora iz Isusova i Mojsijeva života), a na ulazu nema zavjesa.
Druga razina: prizori iz Mojsijeva i Isusova života
a) Prizori s desne strane (od Sudnjega dana) - Stari zavjet: Prizori iz Mojsijeva života (Le storie di Mosè); b) Prizori s
lijeve strane (od Sudnjega dana) - Novi zavjet: Prizori iz Isusova života (Le storie di Cristo); c) Prizori iz Mojsijeva i
Isusova života (naknadno oslikani iznad glavnoga ulaza).
a) Prizori iz Mojsijeva života (Le storie di Mosè)
1) Piero Perugino, Rođenje i pronalazak Mojsija - La Nasita e il Ritrovamento di Mosè, na pročelju, iza oltara;
uništena za oslikavanje Sudnjega dana (Izl 2,110).
2) Piero Perugino, Mojsijev povratak u Egipat - Viaggio di Mosè in Egitto (Izl 4,18-26), tri prizora: Rastanak s
tastom Jitrom (Izl 4,18-20) - Povratak u Egipat (Izl 4,18-20) - Obrezanje drugoga sina (Izl 4,24-26).
3) Sandro Botticelli, Mojsijeva mladost i poziv - Fatti della vita di Mosè (Izl 7-15), tri prizora: Ubojstvo Egipćanina
(Izl 2,11-15) - Obrana Jitrovih kćeri (Izl 2,16-21) - Gorući grm (Izl 3, 1-12).
4) Biagio d’Antonio, Prijelaz preko Crvenoga mora - Passaggio del Mar Roso (Izl 14,5-31).
5) Cosimo Rosselli, Deset zapovijedi - Consegna delle Tavole della Legge (Izl 24,12-17; 31,18).), tri prizora:
Sklapanje Saveza, Uspon na Sinaj i Primanje Ploča (Izl 24,-12-17; 31,18) - Štovanje zlatnoga teleta (Izl 32,1-20) -
Kažnjavanje idolopoklonika (Izl 32,25-35) - Povratak po nove Ploče (Izl 31,1-4)
6) Sandro Botticelli, Kazna Koraha, Datana i Abirama - Punizione di Core, Datan e Abiron (Br 16,1-35).
7) Bartolomeo della Gatta - Luca Signorelli, Mojsijeva oporuka i smrt- Testamento e morte di Mosè (Pnz 33, 1-29;
34,1-12).
b) Prizori iz Isusova života (Le storie di Cristo)
1) Piero Perugino, Rođenje Isusovo - Natività di Cristo, na pročelju, iza oltara; uništena za oslikavanje Sudnjega
dana.
2) Piero Perugino, Krštenje Isusovo - Battesimo di Cristo (Mt 3,13-17; Mk 1,9-11; Lk 3,21-22; Iv 1,29-34).
3) Sandro Botticelli, Napastovanje Isusovo - Tentazioni di Cristo (Mt 4,1-11; Mk 1,12-13; Lk 4,1-13).
4) Domenico Chirlandaio, Poziv prvih učenika - Vocazione dei primi Apostoli (Mt 4-18-22; Mk 1,16-20; Lk 5,1-11).
5) Cosimo Rosselli, Govor na Gori - Il discorso della montagna (Mt 5-11; Lk 6,17-49). Ovaj diptih (dvodijelna slika)
zanimljiva za hrvatske vjernike, jer je umjetnik, na prizoru 'Ozdravljenje gubavca', prikazao posljednju bosansku
kraljicu Katarinu Kotromanić Kosaču (koja je pokopana u rimskoj crkvi Santa Maria d'Aracoeli na Kapitoliju), sa
svojom pratnjom, a pjegavi bolesnik (gubavac) je njezin sin koji je odveden u Carigrad (i bio poturčen). Tako ovaj
prizor, zapravo, ne prikazuje (samo) ozdravljenje gubavca, nego (preneseno - u personifikaziji ili u alegoriji) prikazuje

molitvu zarobljenika i njegove majke koju upućuju papi Sikstu IV. (odnosno Isusu), jer Katarinin sin ne boluje od
tjelesne bolesti (gube) nego od vjerske bolesti (jer su ga Turci odveli i poturčili).
6) Pietro Perugino, Isus daje Petru ključe - Consegna delle chiavi (Mt 16,13-20).
7) Cosimo Rosselli, Posljednja večera - Ultima cena (Mt 26,17-29; Mk 14,12-25; Lk
c) Prizori na ulazu
Na zidu glavnoga ulaza, iznad vrata, završavaju prizori iz Staroga i Novoga zavijeta. Luka Signorelli naslikao je
fresku: Prepirka oko Mojsijeva tijela, a Domenico Chirlandaio naslikao je fresku: Isusovo uskrsnuće. Zbog urušavanja
zida, 1522., te su freske bile uništene. Michelangelo je na tom zidu trebao (kao suprotnu sliku Posljednjom sudu)
naslikati Pad Lucifera, ali do toga ostvarenja nije došlo. Kasnije su tu naslikane dvije freske (u manierističkom stilu)
koje se nastavljaju na prizore iz Mojsijeva i Isusova života:
8) Matteo da Lecce, Prepirka oko Mojsijeva tijela - The Defense of the Body of Moses.
8) Hendrick van den Broeck, Uskrsnuće Isusovo - The Resurrection of Christ.
Treća razina: pape – pontefici
Na trećoj razini, između prozora, lijevo i desno iznad prizora iz Mojsijeva i Isusova života, oslikani su likovi prvih
rimskih biskupa - papa
a) Pape s lijeve strane (od Sudnjega dana, iznad prizora iz Isusova života)
Anacletus (A.D. 76-88)
Alexander I. (A.D. 105-115)
Telesphorus (A.D. 125-136)
Pius I. (A.D. 140-155)
Soter (A.D. 166-175)
Victor I. (A.D. 189-199)
Callistus (A.D.)
Pontian (A.D. 230-235)
Fabian (A.D. 236-250)
Lucius I. (A.D. 252-254)
Sixtus II. (A.D. 257-258)
Felix I. (A.D. 269-274)
b) Pape s desne strane (od Sudnjega dana, iznad prizora iz Mojsijeva života)
Clementus (A.D. 88-97)
Evaristus (A.D. 79-105)
Sixtus I. (A.D. 115-125)
Hygimus (A.D. 136-140)
Anicetus (A.D. 155-166)
Eleutherius (A.D. 175-189)
Zephyrimus (A.D. 199-217)
Urban I. (A.D. 222-230)
Anterus (A.D. 235-236)
Cornelius (A.D. 251-253)
Stephen (A.D. 254-257)
Dionysius (A.D. 259-268)
Svod: prizori iz Svetoga pisma Staroga zavjeta, iz Knjige Postanka

Arhitekt Donato Bramante (vjerojatno iz ljubomore) preporučio je papi Juliju II. da Michelangelo oslika svod
Sikstinske kapele (nadajući se da kipar, koji je upravo izrađivao kipove za papinu grobnicu u crkvi Sv. Petra u
Okovima, ne će uspjeti u slikarskoj tehnici). Međutim, Michelangelo je u Sikstinskoj kapeli oslikao svod prizorima iz
Svetoga pisma Staroga zavjeta i pozadinu oltara s prizorom Posljednjega suda.
Od 10. svibnja 1508. do 31. listopada 1512., oko 300 mq, Michelangelo je oslikao (za 20 mjeseci) 343 lika, radeći na
skelama u nezgodnim i ležećim položajima (oslikavajući prizore od istoka prema zapdu). Papa Julije II. blagoslovio je
nove fresko slike na svodu za vrijeme misnoga slavlja na svetkovinu Svih Svetih, 1. studenoga 1512. godine.
Michelnagelo je svod Sikstinske kapele, površine 13,41x40,23 m, razdijelio na devet prizora iz Svetoga pisma
Staroga zavjeta - iz Knjige Postanka u tri tematske cjeline, tako da svaka tematska cjelina ima tri prizora. Odnosno,
svod je razdijelio na devet pravokutnih polja, to jest na četiri veća pravokutna polja (iznad prozora) i na pet manjih
pravokutnih polja (između prozora) koji se izmjenjuju.
Prizore između pravokutnih polja uokviruju oslikani stupovi s kapitelima i oslikani arhitravi (vodoravne grede). Na
kapitelima se nalazi 40 mladića - ignudi (20 sjedećih i 20 ležećih) koji uokviruju pet manjih prizora (4 mladića x 5
prizora) i 48 golih dječaka - putti (u 24 para) između proroka i sibila i 10 medaljona (između pet manjih prizora).
Između pet manjih pravokutnih polja, u trokutnim okvirima, kao i na početku i na kraju glavnih prizora, nalazi se 12
likova: 7 proroka Staroga zavjeta i 5 antičkih sibila. U četiri trokutasta međuprostorima (pennacchi) na krajevima
svoda oslikana su četiri prizora iz Staroga zavjeta: Judita i Holoferno, David i Golijat, Kazna Amanova, Brončana

zmija. Sve ovi prizori obogaćeni su s 8 vela i sa 16 luneta koji prikazuju Isusove pretke iz Staroga zavjeta i 10
medaljona.
Među najvažnije prizore na svodu Sikstinske kapele, koje je Michelangelo oslikao, spadaju tri tematske cjeline (svaka
cjelina po tri prizora) iz Svetoga pisma Staroga zavjeta, odnosno devet prizora iz Knjige postanka.
1) Prva tematska cjelina: Bog, Tvorac svijeta
Prva tematska cjelina - Bog, Tvorac svijeta - prikazuje tri prizora iz Knjige Postanka o stvaranju svijeta (Post 1, 1-19):
a) Odvajanje svjetla od tame (270x155 cm), b) Stvaranje Sunca, Mjeseca i zvijezda (570x280 cm), c) Odvajanje kopna
od vode (270x155 cm).
a) Prvi prizor - Odvajanje svjetla od tame - prikazuje prvi dan stvaranja svijeta (Post 1, 1-5): «U početku stvori Bog
nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanima, i duh Božji lebdio je nad vodama. I
reče Bog: 'Neka bude svjetlost!' I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost
Bog prozva dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.
b) Drugi prizor - Stvaranje Sunca, Mjeseca i zvijezda - prikazuje četvrti dan stvaranja (Post 1, 14-19): «I reče Bog:
'Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka
svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!' I bi tako. I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom,
manje da vlada noću – i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da resvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da
rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan četvrti.
c) Treći prizor - Odvajanje kopna od vode - prikazuje drugi dan stvaranja (Post 1, 6-8): «I reče Bog: 'Neka bude
svod posred voda da dijeli vode od voda!' I bi tako. Bog načini svod, i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A
svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro – dan drugi.
2) Druga tematska cjelina: Bog, Tvorac svijeta
Druga tematska cjelina - Bog i čovjek - prikazuje tri prizora iz Knjige Postanka o stvaranju čovjeka (Post 1, 26-31): a)
Stvaranje Adama (570x280 cm), b) Stvaranje Eve (260x170 cm), c) Prvi grijeh (570x280 cm).
a) Prvi prizor – Stvaranje Adama - prikazuje stvaranja prvoga čovjeka (Post 1, 24-27; 2, 7): «I reče Bog: 'Načinimo
čovjeka na svoju sliku, sebi sličn, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim
gmizvcima što puze po zemlji!' Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i zensko stvori
ih. Bog napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. (Post
2, 7)
b) Drugi prizor – Stvaranje Eve - prikazuje stvaranja prve žene, majke svih živih (Post 2, 18, 20-23): «I reče Bog:
'Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on.' No čovjeku se se ne nađe pomoć kao pto je on.
Tada Bog pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je
uzeo čovjeku napravi Bog ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče: 'Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa
mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!'
c) Treći prizor – Prvi grijeh – prikazuje prvi čovjekov grijeh (Post 3, 1-24): «Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za
oči zamamljivo, a za mudrost poželjno; ubere ploda njegova i pojede. Dade svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on
jeo» (Post 3, 6). «Zato ga Bog istjera iz vrta edenskoga da obrađuje zemlju iz koje je i uzet» (Post 3, 23).
3) Treća tematska cjelina: Ljudski grijesi
Treća tematska cjelina - Ljudski grijesi - prikazuje tri prizora iz Knjige Postanka o stvaranju čovjeka (Post 6, 11-24; 8,
15-22; 9, 18-23): a) Noina žrtva (260x170 cm), b) Opći potop (570x280 cm), c) Noino pijanstvo (260x170 cm).
a) Prvi prizor - Noina žrtva - prikazuje kako Noa, nakon općeg potopa, prinosi žrtvu zahvalnicu (Post 8, 20): «I
podiže Noa žrtvenik Bogu; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.»
b) Drugi prizor – Opći potop - prikazuje potop i Noinu lađu (Post 7, 11-12): «U dan onaj – šeststote godine Noina
života, mjeseca drugog, dana u mjesecu sedamnaestog – navale svi izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske. I udari
dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći.»
c) Treći prizor – Noino pijanstvo - prikazuje Nou i njegove sinove kada se otac opio (Post 9, 20-23): «Noa,
zemljoradnik, zasadio vinograd. Napio se vina i opio, pa se otkrio nasred šatora. Ham, praotac Kananaca, opazi oca
gola pa to kaza dvojici svoje braće vani. Šem i Jafet uzmu ogrtač, obojica ga prebace sebi preko ramena pa njime,
idući unatraške, pokriju očevu golotinju. Lica im bijahu okrenuta na drugu stranu, tako te ne vidješe oca gola.»
Sedam proroka i pet sibila
Između devet prizora Michelangelo je oslikao 12 likova: 7 proroka Staroga zavjeta i 5 antičkih proročica sibila. Svaki
prorok predstavlja jedan od sedam darova Duha Svetoga: Mudrost - Sapientia = Joel, Razum - Intellectus = Danjel,
Savjet - Consilium = Izaija, Jakost - Fortitudo = Ezekijel, Znanje - Scientia = Zakarija, Pobožnost - Pietas =
Jeremija, Strah Božji - Timor Domini = Jona. Svaka proročica sibila predstavlja jedno zemljopisno područje i duhove
darove: Doctrina = Sibilla Cumana, Lingua = Sibilla Delfica, Interpretatio = Sibilla Ertrea, Revelatio = Sibilla
Persica, Psalmus = Sibila Libica.
Pennacchi
Na kutovima svoda u trokutastim međuprostorima – pennacchi - oslikao je 4 prizora iz Staroga zavjeta: Judita i
Holoferno (lijevo od proroka Zaharije), David i Golijat (desno od proroka Zaharije), Kazna Amanova (lijevo od
proroka Jone), Brončana zmija (desno od proroka Jone).
Vele

U osam lukova između velikih prizora oslikao je vele - trokutaske prostore - 8 vela u kojima je prikazao Isusove pretke
iz Staroga zavjeta - Antenati di Christo: sjeverno, četiri vele: Isse, Asa, Ezechias, Iosias; južno četiri vele: Zorobabel,
Ozias, Roboam, Salmon.
Lunette
Na 16 lunetta oslikao je Isusove pretke iz Staroga zavjeta - Antenati di Christo: 2 lunette na začelju: Eleazar -
Mathan, Jacob - Joseph; 6 lunetta na lijevoj strani: Achim - Eliud, Zorobabel - Abiud - Eliachim, Ioatham - Achaz,
Roboam -Abias, Booz - Obeth, Aminadab; 6 lunetta na desnoj strani: Sadooch - Azor, Iosias - Iechonias - Salathiel,
Ezechias - Manasses - Amon, Assa - Iosaphat - Ioram, Iesse - David - Salomon, Naason, 2 lunette iznad glavnog
oltara: Iacob - Abraam - Iudas - Isaac, Esron - Phares - Aram.
Ignudi – putti - medaljoni
Uz ove prizore Michelangelo je naslikao 10 medaljona i 88 ljudskih likova (40 mladića - ignudi i 48 dječaka – putti),
odnosno 40 golih figura – ignudi: 20 sjedećih i 20 ležećih golih mladića koji uokviruju pet manjih prizora (4 mladića
x5 prizora) i 24 para - 48 golih dječaka - putti, između proroka i sibila, i 10 medaljona (između pet manjih prizora).
Oltarna slika: Posljednji sud

Michelangelo je 2. ožujka 1534. dobio poziv od pape Klementa VII. da u Sikstinskoj kapeli oslika pozadinu iza oltara
(i da naslika Uskrsnuće Kristovo). Nakon što je papa (Klement VII.) ubrzo umro (25. rujna 1534.), novi papa Pavao
III. pozvao je, početkom 1535., Michelangela da se prihvati oslikavanja Sikstinske kapele. Za novu sliku (kojoj je
Michelangelo promijenio motiv u Posljednji sud) trebalo je uništiti neke postojeće freske na zidu iza oltara, kao što su:
Rođenje Mojsijevo, Rođenje Isusovo i Uznesenje Marijino, koje je naslikao Piero Perugino. Da bi sliku 'približio'
gledatelju, nosivi zid je, prema 'vidnoj točnosti', a ne prema geometrijskoj – matematičkoj točnosti, 'nakrivio' oko 60
cm; to jest nije okomit nego je izveden 'nakoso', pa je pri vrhu 'izbačen' prema naprijed za šezdesetak centimetara da
bi slika, dok je gledamo, izgledala 'normalno' okomita i da na sebe ne 'skuplja' prašinu).
Posljednji sud - Giudizio Universale - Le Jugement Dernier, na površini 13x17 m, oko 230 mq, Michelangelo je
započeo 16. travnja 1535., a završio 30. listopada 1541. godine. Blagoslov je obavio papa Pavao III. na Božić, 25.
prosinca 1541. godine
Michelangelo je na slici (u 300 likova) prikazao prizor iz Evanđelja sv. Mateja (Mt 25, 31-44): «Kad Sinj čovječji
dođe sa svojim sjajem u pratnji svojih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njima skupiti svi
narodi, a on će ih razlučiti jedne od drugih kao što pastir luči ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desne strane, a
jarce s lijeve. I nakon toga će kralj reći onima s desne strane: 'Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed
kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanska svijeta! Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste
me; bijah putnik, i primiste me; bijah gol, i obukoste me; bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k
meni.' Tada će mu reći pravednici: 'Gospodine, kad te vidjesmo gladna pa ti dadosmo jesti, ili žedna pa ti dadosmo
piti? Kad li te vidjesmo kao putnika i primismo te? Ili gola pa te obukosmo? Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici te
dođosmo k tebi? Kralj će im odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje
najmanje braće.' Tada će reći i onima s lijeve strane: 'Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i
anđelima njegovim. Jer bijah gladan, i ne dadoste mi jesti; bijah žedan, i ne dadoste mi piti; bijah putnik, i ne primiste
me; gol, i ne obukoste me; bolestan i u tamnici, i ne pohodiste me.' Tada će mu i oni reći: 'Gospodine, kad te vidjesmo
gladna, ili žedna, ili kao putnika, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne pritekosmo ti u pomoć?' On će im odgovoriti:
'Zaista, kažem vam, ni meni niste učinili koliko niste učinili jednomu od ovih najmanjih.' Ovi će otići u muku vječnu,
a pravdnici u život vječni.»
Prema svetopisamskom prizoru, kojega je oslikao, Michelangelo je u sredinu postavio Isusa (visine 2,50 m), s
pogledom bijesa prema grešnicima, s uzdignutom desnicom (kao sudac). S desne strane, uz Isusa, prikazna je Gospa u
pobožnom stavu, s pogledom prema pravdenicima (za koje se zagovarala). Oko Isusa su prikazani starozavjetni
proroci, apostoli i kršćanski sveci. Mnogi likovi (osobito mučenici) prepoznavaju se prema naslikanom atributu muke
(sv. Lovre pridržava gradele na kojima je bio pečen, apostol Andrija, blizu Gospe, pridržava križ (u obliku x =
Andrijin križ), apostol Bartol pridržava svoju kožu (jer je bio živ oderan), na koju je Michelangelo naslikao
autoportret (jer ga je papa Julije II. umjetnički 'oderao' oko uređenja grobnice), sv. Ivan Evanđelist je obučen u devinu
kožu, apostol Petar pokazuje ključe (jer mu je Isus dao 'ključe kraljevstva nebeskoga'), sv. Sebastijan drži luk i stijele
(jer su mu to atributi muke), sv. Katarina Aleksandrijska prikazana je s mlinskim kolom (jer je tako bačena u more). S
lijeve Isusove strane prikazane su svete žene. Pri vrhu, na oblacima, anđeli nose znakove Kristove muke – arma
Christi (križ, stup bičeavanja i trnovu krunu). Ispod Isusovih nogu sedam anđela trubača najavljuju sudnji dan, a dva
anđela pridržavaju knjigu života. Na desnoj Isusovoj strani nalaze se pravednici, koji se uzdižu prema nebu, a na
lijevoj strani nalaze se grešnici, koje 'Caron demonio' – Karon kao vozač osuđenih tjera (prema Minosu) u pakao
(caron od lat: carnivora = od caro, carnis = meso + vorare = žderati; demon od grč: daimon = zao duh). Na ovom
prizoru o Karonu i Minosu vidljivo je da Michelangelo prikazao prizor o kojemu pjeva Dante Alighieri u 'Divina
Commedia'. Kako piše Giorgio Vasari u 'Le Vite', Posljednji sud je izazvao negodovanje kod mnogih vatikanskih
dostojanstvenika (kao što je bio msgr. Biagio da Cesena, kojega je Michelangelo, iz osvete, naslikao u donjem desnom
kutu, među Minosovom družinom, gdje stoji omotan sa zmijom). Slikar Daniele da Vollterra, na nagovor pape Pija
IV., 'obukao' je 1564. neke gole likove i dobio nadimak 'Gaćaš' – 'Braghettone» (a neki su 'golaći' i kasnije dobili
'braghe' - velove oko bokova).

Ostale slike
Tondo Doni - Sveta Obitelj - Sacra Familia (1504.), tempera na drvetu, promjer 120 cm, Galleria degli Uffizi, Firenze.
Sliku je narucio firentinski trgovac Angelo Doni.
Obraćenje sv. Pavla - Conversione di San Paolo (1542./45.), fresco, 661x625 cm, Cappella Poalina, Città del
Vaticano, Roma.
Razapinjanje sv. Petra - Crocefissione di San Pietro (1546./50.), fresco, 661x625 cm, Cappella Poalina, Città del
Vaticano, Roma.
Sveta Obitelj - Sacra Famiglia (1505.), crtež, Staatliche Museum, Berlin, Deutschland.
Arhitektura
Knjiznica Laurenzina, ulaz - Biblioteca Mediceo-Laurenziana (1523./30.), Firenze.
Piazza del Campidoglio nalazi se na povijesnom rimskom brežuljku Capitolium (u središtu grada). Piazza del
Campidoglio nalazi se na povijesnom rimskom brezuljku Capitolium (u sredistu grada). Michelangelo je projektirao
središnji trg i palače blizance: palazzo dei Conservatori (lijeva palača) i palazzo dei Musei - palazzo Nuovo. U
središte trga postavio je 1538. broncani kip Marka Aurelija (za kojega se mislilo da prikazuje cara Konstantina). Kip
se prije toga nalazio na trgu Sv. Ivana Lateranskoga. Original je 1997. zamijenjen kopijom (a original se čuva u
desnoj palaci - palazzo dei Musei). Palazzo dei Conservatori dugo je vremena bila središte rimskih sudaca. Danas je u
njoj smještena zbirka klasičnih kipova (prvi kat) i umjetnička galerija - Pinacoteca Capitolina (drugi kat). U suprotnoj
palaci - palazzo dei Musei - palazzo Nuovo smještena je najstarija muzejska zbirka na svijetu. Palazzo Senatorio
(projektanti Giacomo della Porta i Girolamo Rainaldi) sagrađen na povijesnom mjestu antičkoga Tabulariuma, nekada
je bio Sud rimskoga senata.
Palazzo Farnese (1548.), Roma.
Porta Pia (1561.62.), Roma. Michelangelo je projektirao ulaz - vrata Porta Pia u Rimu. Temeljni kamen postavljen je
18. lipnja 1561. Radove je nadgledao Pier Luigi Gaeta.
Bazilika Sv. Petra u Vatikanu - Basilica di San Pietro in Vaticano (1546./93.), Vaticano - Roma. Vatikan kao država
postoji od 11. veljače 1929. kada je u Rimu između Svete Stolice (Santa Sede), koju je zastupao kardinal Gasparri, za
vrijeme pontifikata pape Pija XI., i Kraljevine Italije, koju je zastupao predsjednik Benito Mussolini, potpisani su
Lateranski ugovori (Trattato del Laterano). Tako je završen 'hladni rat' između Italije i Vatikana koji je započeo 1870.,
kada je kralj Vittorio Emanuele II., sa svojim trupama prisilio rimske biskupe – pape da se povuku u vatikanske
zidine. Lo Stato della Città del Vaticano danas najmanja država na svijetu, manje od pola kmq, oko tisuću stanovnika.
Današnji papa Benedikt XVI. jest 265. papa u povijesnom slijedu rimskih biskupa.
Prva bazilika Sv. Petra u Vatikanu potječe iz 4. stoljeća. Naime, car Konstantin, kada je dao kršćanima slobodu (prema
Milanskom reskriptu, 313. god.), sagradio je 326. baziliku u čast sv. Petra Apostola. Papina rezidencija nalazila se uz
baziliku Sv. Ivana Krstitelja na Lateranu (San Giovanni in Laterano) sve do 'avinjonskoga sužanjstva' (u gradu
Avignonu na jugu Francuske, od 1305. do 1377. godine). Poslije povratka iz Avignona u Rim (nakon 73 godine), papa
se 1377. naselio u Vatikan uz baziliku Sv. Petra.
Nakon 1300 godina, papa Nikola V. odlučio je 1447. srušiti staru i sagraditi novu baziliku. Međutim, tek je papa Julije
II. zamisao o gradnji pretvorio u stvarnost. Talijanski renesansni arhitekt Donato Bramante predložio je 1506. prvi
izvedbeni nacrt u obliku grčkoga križa (sva četiri kraka ista) s jednom velikom kupolom (u redištu križišta) i s četiri
manje kupole (na krakovima križa). Papa Julije II. blagoslovio je 18. travnja 1506. temeljni kamen za gradnju nove
bazilike sv. Petra u Vatikanu prema Bramanteovu nacrtu.
Bramanteov projekt 'na kvadrat i krugu' zamijenjen je 1546. izduživanjem srednje lađe u pravokutni oblik prema
Michelangelovom nacrtu. Tako je 'Panteon na vrh Konstantinove bazilike' ipak postavio Michelangelo. Naine, kako su
radovi na bazilici tekli presporo, papa Pavao III. izabrao je 1. siječnja 1546. god. Michelangela, koji je tada imao 72
godine života, kao glavnoga projektanta za dovršenje bazilike sv. Petra u Vatikanu (architetto della Frabbrica di San
Pietro). Michelangelo je (kroz 12 godina) projektirao i počeo graditi kupolu, ali radove poslije njegove smrti (18.
veljače 1564.) dovršio je Giacomo della Porta i Domenico Fontana. Kupola je građena od 1558. do 1561. godine.
Lanterna (svjetlarnik na vrhu kupole), visoka oko 17 m, završena je 1593. godine. Ukupna vanjska visina (od poda
crkve do vrha lanterne, odnosno križa) iznosi 136,50 m. Ukupna unutarnja visina (od poda crkve do kruga na kojemu
počiva lanterna) iznosi 119 m. Kupola nije pravilno polukružna, nego se u 'gotičkom luku', od dva plašta, vanjskoga i
nutarnjega, između kojega su stepenice, blago savija prema lanterni na kojoj je, na vrhu, postavljen križ. Nutarnji
promjer joj je 42 m (1,40 m manje od Panteona). Donji kružni dio počinje na visini od 53 m. Podignjuta na četiri
velika ogromna stupa - pilastra od 45 m visine, u kojima je postavljeno četiri kipa (kip sv. Andrije, kip sv. Veronike,
kip sv. Jelene Križarice i kip sv. Longina - Berninijev mramoni kip visine 4,40 m).
Kada je Dante Alighieri susreo hodočasnike iz Hrvatske kako se mole ispred kipa sv.Veronike, toliko se zadivio da je u
najvišem krugu Raja - u Empiriju (pjevanje 31., tercina 102 i 103), pohvalio "onoga što možda iz Hrvatske sada
dolazi": Qual' è colui che forse di Croazia viene a veder la Veronica nostra, che per l'antica fama non sen sazia. Ma
dice nel pensier, finchè si mostra, Signor mio Gesù Cristo, Dio verace: or fu si fatta la sembianza Vostra? – Poput
onoga što možda iz Hrvatske sada dolazi vidjeti našu Veroniku, pa svojom vjekovječnom čežnjom nezasićen, kaže u
misli, dok se pokazuje /rubac/, o Gospode moj, Isuse Kriste, pravi Bože, tako li je, dakle, izgledalo lice tvoje?

Kako je izračunao hrvatski isusovac, matematičar i fizičar Ruđer Bošković iz Dubrovnika, kupla je teška 56.208.837
kg i 46 dkg. On je obavio kupolu pomoću pet obruča i tako je očuvao od narušavanja.
Papa Urban VIII., uz pomoć, renesansnoga kipara i arhitekta Gian Lorenza Berninija, dovršio je glavne radove i 18.
studenoga 1626. obavio posvetu bazilike Sv. Petra u Vatikanu (istoga dana, nakon 13 stoljeća, kada je car Konstantin
dovršio staru baziliku).
Bazilika Sv. Petra u Vatikanu najveća je katolička crkva na svijetu. Može primiti oko 20000 vjernika. Bazilika je
iznutra duga 186,36 m (uključivši širinu zidova, izvana je duga 193 m, a s atrijem duga je 211,15 m), zauzima 22000
mq. Pročelje (fasada) je širine 117,50 m, a visine je 45,50 m. Raščlanjuje ga 4 lezene i 8 okruglih stupva (visokih 27
m) na kojima počiva krovni vijenac (cornicione). Na pročelju se nalazi 13 velikih kipova (visine 5,70 m): Isus, Ivan
Krstitelj i 11 apostola (osim sv. Petra, čiji se kip nalazi na trgu, lijevo ispred crkve, a kip sv. Pavla je desno ispred
crkve). Na krovnom vijencu uklesan je latinski natpis: In honorem Principis Apost(olorum) Paulus V Burghesius
Ramanus Pont. Max. anno MDCXII Pont. VII = U čast Prvaka Apostola Pavao V. Borghese Papa godine 1612., VII.
svoga pontifikata.
Ipak, najveće Berninijevo djelo njegovo graditeljsko djelo jest rješenje Piazza di San Pietro in Vaticano - trg ispred
bazilike Sv. Petra u Vatikanu. Iako je nekoliko arhitekata dalo svoja rješenja, ovaj trg nitko nije uspješnije rješio kao
Bernini. Prostor ispred bazilike povezao je ovalnom kolonadom. Stupovi, koji su poslagani u četverored, sabiru prostor
ispred trga kao "ispružene ruke". Veliki trg, čija je širina 240 m, a dužina 320 m, omeđen je stupovljem (colonnata) od
248 okruglih stupova (colonne) i 88 četverouglastih stupova (pilastri). Stupovi (colonne) su visoki 13 m, a poredani su
u četiri reda. Ukupna širina stupovlja (colonnata) iznosi 17 m, a ukupna visina stupovlja (colonnata) sa vodoravnom
gredom (odnosno pokrovom) iznosi 21 m. Lijeva i desna 'ruka' stupovlja ima svoju 'točku gledišta' (s koje se vidi samo
prvi red stupova). Od stupovlja do pročelja bazilike Bernini je sagradio dva ravna hodnika, duga 120 m. Na stupovlju
– kolonadama postavljeno je 140 kipova svetaca, visokih 3 metra.
U sredini trga, za vrijeme pape Siksta V. (pape Hrvata), na križanju dvaju promjera elipse, postavljen je 1586. (prema
projektu Domenico Fontana) egipatski obelisk (nazvan "Aguglia"). Obelisk je od jednoga komada kamena (crvenoga
granita), visok je 25,31 m, a na njemu nema hieroglifa. Podnožje mu je visoko 8,25 m. Danas mu je ukupna visina, s
postoljem i križom na vrhu, 41 m. Potječe iz Heliopolisa (iz Egipta), a dao ga je isklesati 1935. god. pr. Kr. faraon
Menkares učast boga Sunca. Prenesen je u Rim za vrijeme cara Kaligule, 37. godine (na trg je prenesen iz Neronova
trkališta koje je bilo u blizini). Arhitekt Domenico Fontana (uz pomoć brata Giovannija) napravio je projekt za
podizanje obeliska. Trebalo mu je više od četiri mjeseca (od 30. travnja do 14. rujna 1586.) i oko 900 ljudi, 140 konja i
44 dizala da bi podigao obelisk u sredinu trga.
Ispred svake kolonade postavljena je po jedna fontana (visine do 14 m), lijevu je postavio (1677.) arhitekt Carlo
Fontana, a desnu je postavio Carlo Maderna (arhitekt koji je projektirao pročelje bazilike Sv. Petra u Vatikanu).
Trijem (atrio), ulaz u crkvu, projektirao Karlo Maderno, dug je 71 m, sirok je 13,50 m, a visok je 20 m. Bazilika ima
pet laža i ima pet ulaza: Vrata smrti (prva slijeva), Vrata dobra i zla (druga na lijevo), Srednja vrata (najstarija vrata, u
sredini), Vrata presvetoga Sakramenta (četvrta vrata) i Sveta vrata (zadnja, desna).
Bazilika sv. Petra u Vatikanu je petorobrodna crkva. Srednja lađa je visoka 45 m (a ispod kupole 137 m), široka je 27
m, a duga je 187 m. Transeptum – poprečna lađa široka je 140 m, duga je 187 m.
Bernini je u bazilici Sv. Petra u Vatikanu rješio "prazninu" križišta glavne i poprečne lađe (ispod Michelangelove
kupole) kada je iznad oltara Sv. Petra sagradio veličanstveni baldakin (tal: baldacchino = nebesnica, ciborij; prvotno
tkanina koja se izrađivala u Bagdadu /tal: Baldacco/, a danas označuje arhitektonsko-kiparsko rješenje iznad oltara ili
svečani pokrov koji se iznad Svetootajstva nosi u procesijama). Baldakin – nebesnica ili ciborij s brončanim zavjesama
visinie je 28,5 m (samo obelisk ispred crkve, bez postolja: 25,31 m), a počiva na četiri (spiralna) brončana stupa (od
20 m visine). Na vrhu baldakina četiri anđela izdižu križ na zemaljskoj kugli. Za izradu je upotrebljeno 620 kvintala
bronce (veći dio skinut s kupole na Panteonu). Bladakin je blagoslovio, 28. lipnja 1633., na blagdan sv. Petra i Pavla,
papa Urban VIII.
Glavni se otlar zove 'Confessione' – svjedočanstvo vjere. Od jednoga je komada kamena. Olatar je 26. Lipnja 1549.
posvetio papa Klement VIII. Papin oltar (altare della confesione) podignut je u središtu crkve, u križištu glavne i
poprečne lađe, ispod baldakina, odnosno ispod kupole. Ispred oltara nalazi se otvoreni prostor (na kojemu gori 95
uljanica). Ispod oltara (ispod podnice crkve u kripti) nalazi se kapelica u kojoj je grob sv. Petra apostola. U sredini
kapelice vidi se udubljenje (niša) s brončanom škrinjom (nicchia dei palli) u kojoj se čuvaju paliji (bijele stole, s
utkanim crnim križevima, koje se izrađuju od vune janjeta blagoslovljenog na dan sv. Agneze – 21. siječnja).
Pri dnu apside, uza zid, Bernini je podigao oltar La Cattedra di San Pietro - Prijestolje Svetoga Petra (blagdan 22.
veljače). U oblacima se spušta "Prijestolje" (katedra, sjedalica) koju podržava četiri sveta oca (crkveni naučitelji).
Brončani kipovi (visine do 5 m) prikazuju sv. Ambrozija i sv. Augustina (predstavnici Zapadne Crkve), sv. Atanazija i
sv. Ivana Zlatoustoga (predstavnici Istočne Crkve). Iznad svetih otaca, u obojanom staklu, lebdi "golubica" kao simbol
Duha Svetoga.

Leonardo da Vinci
Život
Leonardo da Vinci bio je firentinski umjetnik i renesansni čovjek, jedan od najvećih majstora visoke ili zrele
renesanse, l'uomo universale. Proslavljen je kao slikar, kipar, arhitekt, znanstvenk, graditelj strojeva i znanstvenik.
Njegova beskrajna ljubav prema znanju i istraživanju bila je ključna za njegova umjetnička i znanstvena nastojanja.
Njegove inovacije na polju slikanja utjecale su na smijer talijanske umjetnosti više od stoljeća nakon njegove smrti, a
njegove znanstvene studije – posebice na polju anatomije, optike i hidraulike – otvorile su put mnogim dostignućima
moderne znanosti.
Leonardo se rodio 15. travnja 1452. u mjestu Vinci (Vinči) blizu Firenze u Toskani, kao sin bogatoga firentinskog
bilježnika i seljačke djevojke (kao nezakoniti sin).
Početkom 1460. otac mu se preselio u Firenzu. Vodeći slikar i kipar toga vremena Andrea del Verrocchio (Verokio)
primio ga je 1466. u svoj atelier. U Verrocchiovoj radionici Leonardo se upoznao s mnogim aktivnostima, od slikanja
oltarnih slika (pala) i slika na platnu, do modeliranja kiparskih radova u mramoru i bronci.
Godine 1472. primljen je u udrugu firentinskih slikara, a 1476. postao je Verrocchiovim asistentom. Na Verrocchievoj
slici Krštenje Kristovo (1470., Uffizi, Firenza), klečećeg anđela na lijevoj strani naslikao je Leonardo. Nakon
završenoga školovanja, 1478. postao je samostalni umjetnik.
Prva narudžba bila mu je oltarna pala-slika za kapelu Pallazo Vecchio (Gradska vijećnica) u Firenzi (nije dovršena).
Prvu poznatu sliku Pokonstvo kraljeva, za samostan San Donato a Scoperto u Firenzi (danas u Galleria degli Uffizi u
Firenzi) započeo je slikati 1481. (ni ova slika nije dovršena).
Ostali radovi pripisani Leonardovoj mladosti su: Benios Madonna, 1478. (danas u Hermitage, St. Petersburg), portret
gospođe Ginevre de' Benci, 1474., (danas u National Gallery of Art, Washington, D.C.), Sv. Jeronim, 1481,
nedovršena slika (danas u Pinacoteca, Vaticano, Roma).
Godine 1482. primio je u službu milanski vojvoda Ludovico Sforza. Napisao je vojvodi zadivljujuće pismo u kojem je
tvrdio da može sagraditi viseće mostove; da zna tehnike konstruiranja artiljerije i topova; da može izgraditi brodove
tako dobro kao i oklopna vozila, katapulte i ostale vojne strojeve; da zna izrađivati skulpture u mramoru, bronci i
glini. Služio je kao istaknuti graditelj strojeva (inženjer) u vojvodinim brojnim vojnim pothvatima, a bio je aktivan i
kao arhitekt. Nadalje, asistirao je talijanskom matematičaru Luci Pacioli u slavnom djelu Divina Proportione (1509.),
raspravi o estetskom centriranju pravila (koncepta) zlatnog reza. Već tada se nazire Leonardova izuzetna nadarenost i
zainteresiranost za široki spektar djelatnosti, od arhitekture, dizajna i mehanike, preko matematike i fizike, sve do
kiparstva i slikarstva.
Izvori ukazuju na to da je Leonardo imao asistente i učenike u Milanu, za koje je vjerojatno napisao različite tekstove
kasnije izdane pod naslovom Rasprava o slikanju (1651.). Među poznate Leonardove slike iz ranoga milanskog
razdoblja ubrajaju se Bogorodica u pećini (u dvije vezrije) i Posljednja večera (u blagovaonici dominikanskoga
samostana Gospe od Milosti).
Bogorodica u pećini jedna je od značajnijih slika Leonarda da Vincija naslikana tijekom njegova
sedamnaestogodišnjega boravka u Milanu. Ovaj likovni motiv (slika Bogorodica u pećini) poznata je u dvije verzije.
Prva, koja datira iz 1485. godine (danas u Louvre, Paris) i druga dovršena 1506. godine, vjerojatno uz pomoć
asistenta. (danas u National Galleryu u Londonu),
Posljednja večera - Cenacolo - The Last Supper (1495./97.), fresco, 880x460 cm, u blagovaonici – refettorio - u
dominikanskom samostanu Santa Maria delle Grazie u Milanu (Gospe od Milosti). Nažalost, njegovo eksperimentalno
korištenje ulja na suhoj žbuci (tanak vanjski zid blagovaonice) dovelo je do tehničkih problema, pa je do godine 1500.
zidna freska počela propadati. Do 1726. pokušavalo se, bezuspješno, restaurirati fresku; zajednički konzervacijski i
restauracijski program, temeljen na najmodernijoj tehnologiji, započet 1977. godine uspio je sanirati dio oštećenja.
Iako je mnogo izvorne plohe propalo, veličanstvenost kompozicije i prodorna karakterizacija figura daju prolaznu
viziju svoje isčezle raskoši.
U Posljednjoj večeri oslikao je tradicionalnu temu na potpuno nov način. Umjesto prikaza dvanaestorice apostola kao
individualnih figura, grupirao ih je po troje u dinamičnu kompoziciju oko lika Isusa Krista, koji je izoliran u sredini
slike. Posjednut ispred blijedog, udaljenog krajolika gledanog kroz pravokutni otvor na zidu, Krist – koji naslućuje da
će ga jedan od prisutnih izdati – predstavlja mirno i spokojno središte, dok ostali likovi reagiraju živahnim gestama. U
veličanstvenosti scene i ozbiljnosti figura, Leonardo nam ponovno predstavlja stil kojeg je utvrdio više od jedne
generacije prije Mosaccia. Leonardova originalnost i inventivnost bila je, a i danas je primjer fantastične kreativnosti i
upornosti.
Konjanicki kip Francesca Sforze (Ludovikova oca) za Castello Sforzesca u Milanu. Obitelj Sforze iz Milana su, u
prosincu 1499., odvele francuske snage.,a Leonardov glineni model vojnici su koristili kao metu i broncu namijenili za
proizvodnju topova.
Leonardo se 1500. vratio u Firenzu.
Godine 1502., kao glavnoga arhitekta i inzinjera, prima ga u sluzbu Cesare Borgia vojvoda od Romagne (sin pape
Aleksandra VI.).

Tijekom 1505. U Firenzi slika u velikoj dvorani u Pallazzo Vecchio: Bitka dod Angarija (firentinska pobjeda protiv
Pise), ali nakon mnostvo skica, sliku nikada nije dovrsio (kasnije je i predlozak unisten, a kompozicija je sacuvana u
kopijama).
Za vrijeme boravka u Firenzi naslikao je nekoliko portreta, medju kojima je i Mona Lisa Cioconda (1503./06), danas u
Louvre, Paris.
Leonardo 1506. odlazi u Milano na poziv francuskoga guvernera Charlesa d’Amboisea. Sljedece godine imenovan je
dvorskim slikarom francuskoga kralja Luja XII. (koje se tada nalazio u Milanu).
U Milanu je Leonardo izradjivao inzinjerijske projekte. Radio je na konjanickom spomeniku Giana Giacoma Trivulzia
(vojskovodja francuske vojske u Milanu), ali projekt nije dovrsen (a crtezi su sacuvani).
Leonardo je od 1514. do 1516. Zivio u Rimu kod pape Leona X. u palazzo Belvedere u Vatikanu.
Pocetkom 1516. odlazi u Francusku u sluzbu kralja Franje I. Zadnje godine zivota proveo je u Château de Clouxu,
blizu Amboise.
Leonardo je umro 2. veljace 1516.
Likovna djela
Blagovijest - Annunciazione (1472./75.), tempera na drvetu, 98x217 cm, Galleria degli Uffizi, Firenze,
Bogorodica s Djetetom - Madonna col Bambino (1472./76.), ulje na drvetu, 12,8x15,7 cm, National Gallery of Art,
Washington.
Portret Gospođe, mozda Ginevra Benci - Ritratto di Donna (1474./76.), ulje na drvetu, 36,7x38,8 cm, National
Gallery of Art, Washington.
Madonna Benois (1478.), ulje na platnu, 32x50 cm, The Hermitage, St. Petersburg, Russia.
Gospa s karanfilom - Madonna del Garofano (1475./78.), ulje na drvetu, 42x62 cm, Alte Pinakothek, München,
Deutschland.
Blagovijest - Annunciazione (1478./82.), ulje na drvetu, 60x16 cm, Musée du Louvre, Paris.
Sv. Jeronim - San Girolamo (1480.), ulje na drvetu, 75x103 cm, Pinacoteca, Vaticano, Roma.
Poklonstvo kraljeva - Adorazione dei Magi (1481.82.), ulje na drvetu, 243x246 cm, Galleria degli Uffizi, Firenze.
Ovo je prva poznata Leonardova slika, zapoceta 1481. (ne dovrsena) za samostan San Donato a Scoperto u Firenzi.
Gospa u Pećini - La Vergine delle Rocce - (1483./86.), ulje na drvetu, 122x199 cm, Musée du Louvre, Paris.
Gospa u Pecini - La Vergine delle Rocce - Madonna of the Rocks (1495./1508.), ulje na drvetu, 120x189,5 cm,
National Gallery, London.
Dama s lasicom - La Dama con l’ermillino - Portrait of Gecilia Gallerani (1483./90.), ulje na drvetu, 40,3x54,8 cm,
Czartoryski Museum, Cracow. Iza ove dame najvjerojatnije se krije lice Cecilije Gallerani, zaljubljenice Ludovika il
Moro, koja je Leonardu pozirala za sliku: Gospa u pecini.
Portret glazbenika - Ritratto di musicista (1490.), ulje na drvetu, 31x43 cm, Pinacoteca Ambrosiana, Milano. Ovo je
jedini Leonardov portret muskarca, mozda je Ludovico di Moro ili lik nekoga milanskoga glazbenika
Portret dame - Ritratto di dama - La Belle Ferronière (1490.), ulje na drvetu, 45x63 cm, Musée du Louvre, Paris. Za
ovu se sliku sumnja je li Leonardova ili Bernardina de’Contija ili nekoga iz Leonardova okruzenja. Slika je cak i ime
je krivo dobila po slicnom portretu gospodje Ferronière (ljubavnica Francesca I.)
Madonna Litta (1490.91.), tempera na platnu i drvetu, 33x42 cm, The Hermitage, St. Petersburg, Russia
Posljednja večera - Cenacolo - The Last Supper (1495./97.), fresco, 880x460 cm, u blagovaonici – refettorio - u
dominikanskom samostanu Gospe od Milosti u Milanu
Mona Lisa Cioconda (1503./05.), ulje na dasci, 53x77 cm, Musée du Louvre, Paris. Portret, kako pise Giogio Vasari,
prikazuje Mona Lisu, zenu Francesca del Ciocondo. Slika je 1715. dosla u kolekciju francuskoga kralja Francesco I.
La Scapigliata - Female Head (1508.), ulje na dasci, 21x21 cm, Galleria Nazionale, Parma.
Gospa sa sv. Anom i Ivanom Krstiteljem - Madonna and Child with St. Anne and the young St. John (1507./08.),
crtez, 106x141,5 cm, National Gallery, London.
Gospa sa sv. Anom i sv. Ivanom Krstiteljem - Madonna and Child with St. Anne and the young St. John (1510.),
ulje na platnu, 130x168 cm, Musée du Louvre, Paris.
St. John in the Wilderness - Bacchus? (1510./15.), ulje na platnu i daski, 115x177 cm, Musée du Louvre, Paris.
Sv. Ivan Krstitelj - St. John the Baptist (1510./15.), ulje na platnu i daski, 57x69 cm, Musée du Louvre, Paris.
Leonardo da Vinci, Autoportret - Self-Portrait (1512.), crtez na papiru, 21,3x33,3 cm, Biblioteca Reale, Torino.

Raffaello Sanzio
Život
Rodjen 4. travnja 1483. u Urbinu, Toscana, Italija. Otac slikar Giovanni Santi (Sanzio), majka Magia Ciara di
Battista.
Skolovanje: slikarstvo uci kod oca u Urbinu.
God. 1500. odlazi u Peruggia (periodo umbro).
God. 1504. dolazi u Firenze (periodo fiorentino).
God. 1508. na poziv pape Julija II., prelazi u Vaticano, Roma.
Umro je u Rimu 6. travnja 1520., na radjendan, u 36. godini zivota.
Raffaello je pokopan u Panheonu u Rimu.
Likovna djela
Periodo umbro: od 1500. do 1504.
San Nicola da Tolentino (oltarna slika, izgubljena)
Ritratto di dona (La Gravida)
Ritratto di Angelo Doni
Sposalizio di Vergine
Periodo fiorentino: od 1504. do 1508.
Madonna del cardelino
Madonna del prato
Bella jardinière
Deposizione
Sacra Famiglia Canigiani
Madonna dell’Alba
Madonna della Seggiola
Periodo romano: od 1508. doo 1520.
Appartamenti Vaticani: quattro appartamenti papali-stazne
Madonna del Foglino
Trasfigurazione
Ritratto di Giulio II.
Ritratto di Donna (La Velata)
Ritratto Femminile (La Muta)
Sv. Sebastijan - San Sebastiano (1501./02.), ulje na daski, 34x43 cm, Accademia Carrara, Bergamo.
Anđeo - Angello - Angel (1500./01.), ulje na daski, 36x57 cm, Musée du Louvre, Paris. Raffaello je u Città di
Castello, za crkvu San Francesco, naslikao oltarnu sliku: La Pala del Beato Nicola da Tolentino. Od ove oltarne pale
ostalo je nekoliko dijelova - fragmenata slike koji se danas cuvaju u gradovima: Brescia, Napoli, Paris.
Anđeo - Angello - Angel (1500./01.), ulje na daski, 27x31 cm, Pinacoteca Tosio Martinengo, Bresia.
Raspeće - Crocifissione - Crucifixion (1502./03.), ulje na daski, 165x281 cm, National Gallery, London. Raffaello je u
Città di Castello, za crkvu San Francesco, naslikao oltarnu sliku: La Pala del Crocifissione. Uz Isusa desno od kriza
nalazi se sv. Jeronim (kleci) i Gospa (stoji), a lijevo od kriza je Marija Magdalena (kleci) i sv. Ivan Krstitelj (stoji).
Iznad lebde dva andjela koji u kalez skupljaju krv iz Isusovih rana, a uz titulus (natpis) su Mjesec (simbol Staroga
zavjeta) i Sunce (simbol Novoga zavjeta).
Gospino krunjenje - L’Incoronazione della Vergine - The Crowning of the Wirgin (1502./03.), ulje platnu i daski,
163x267 cm, Pinacoteca vaticana, Roma. Raffaello je u gradu Perugia, za crkvu San Francesco, prema narudzbi
obitelji Oddi, naslikao oltarnu sliku, ulje na platnu, prilijepljeno na dasku: La Pala dell’Incoronazione della Vergine,
danas u vatikanskoj pinakoteci, u Rimu. Sredisnja oltarna pala imala je i tri dodatka -tri manje slike -
predelle=podnozja: L’Annunciazione, L’Adorazione dei Magi, La Presentazione al tempio.
Naviještenje - Annunciazione - The Anunciation (1502./03.), ulje platnu i daski, 50x27 cm, Pinacoteca vaticana,
Roma. Sredisnja oltarna slika (La Pala dell’Incoronazione della Vergine) u crkvi San Francesco u Perugia imala je i tri
dodatka -tri manje slike - predelle=podnozja: L’Annunciazione, L’Adorazione dei Magi, La Presentazione al tempio.
Poklonstvo kraljeva - L’Adorazione dei Magi (1502./03.), ulje platnu i daski, 50x27 cm, Pinacoteca vaticana, Roma.
Prikazanje u hramu - La Presentazione al tempio (1502./03.), ulje platnu i daski, 50x27 cm, Pinacoteca vaticana,
Roma.

Bogorodica s Djetetom - Madonna col Bambino (1503.), ulje na daski, 40x50 cm, Norton simon Museum of Art,
Pasadena, USA
Bogorodica s Djetetom - Madonna col Bambino (Madonna Colona) - Madonna and Childenthroned with Saints
(1504./05.), tempera na drvetu, 172,4x172,4 cm, Metropolitan Museum of Art, Neyw York, USA. Raffaello je ovu
oltarnu palu (Bogorodica s Djetetom) naslikao za kapelu casnih sestara Sant’Antonio a Perugia. Ova se pala zove
Madonna Colona jer je neko vrijeme bila u posjedu rimske obitelji Colona (sredisnja slika i luneta). Pala je zatim bila
ustupljena spanjolskom kralju, a 1901. kupio ju je J. P. Morgan i darovao muzeju Metropolitan u New Yorku. Pala je
kasnije “rastavljena” u nekoliko muzeuja. Sredisnja slika, gornji vijenac oko slike i jedan donji dodatak = predella
(L’Orazione nell’orto) danas se cuvaju u Metropolitanu, a drugi donji dijelovi pale = predele danas se nalaze u College
Gallery di Dulwich u Bostonu i u National Gallery u Londonu.
Portret (nepoznatoga) covjeka - Ritratto di un uomo (1502.), ulje na daski, 31x45 cm, Galleria Borghese, Roma.
Portret Pietra Bembo - Ritratto di Pietro Bembo - Portrait of Pietro Bemnbo (1504.), ulje na drvetu, 54x69 cm,
Museum of Fine Arts, Budapest.
Portret Pietra Peruginija - Ritratto di Pietro Perugini - Portrait of Pietro Perugino (1504.), tempera na drvetu, 47x57
cm, Galleria degli Uffizi, Firenze.
Gospine zaruke - Lo Sposalizio della Vergine - The Engagement of Virgin Mary (1504.), ulje na drvetu, 117x170 cm,
Pinacoteca di Brera, Milano. Raffaello je ovu sliku, prema narudzbi obitelji Albizzini, naslikao za kapelu u crkvi San
Francesco u Città del Castello, kao zadnju od narucenih oltarnih pala. Potpis (“RAPHAELUS URBINUS) datum
(MDIIII.) vidljivi su na sredisnjem luku. Dogadjaj Gospinih zaruka nije zapisan u Svetom pismu. Prizor se temelji na
apokrifnom evandjelju (sv. Ivana). U Legenda aurea opisuje se prizor kako su Joakim i Ana (Gospini roditelji) odlucili
udati svoju kci Mariju onom proscu kojemu procvijeta stap. Samo je Josipov stap procvijetao i on je mogao zaruciti
Mariju i uzeti je (prstenovati) za svoju zenu. Svjedoci ovoga prizora su sedam djevica koje prate Mariju za vrijeme
boravka u hramu. Raffaello je prizor Gospinih zaruka smjestio ispred crkve San Pietro in Montorio u Rimu (koju je
projektirao Donato Bramante). U slikanju “Gospinih zaruka” ugledao se u prizor svoga ucitelja Pietra Peruginija:
Consegna delle chiavia san Pietro - Isus daje Petru kljuceve (u Sikstinskoj kapeli u Vatikanu, u Rimu).
Tri gracije - Tre Grazie - The Three Gracies (1504./05.), ulje na drvetu, 17x17 cm, Musée Condé, Chantilly.
Konjanikov san - Sogno del cavaliere - The Knight’s Dream, allegory (1504.), ulje na drvetu, 17x17 cm, National
Gallery, London. Raffaello je na ovom prizoru naslikao konjanika na spavanju, a uz njega se nalaze dvije djevojke:
Venera (desno) i Pallada (lijevo). Prizor je naslikan prema spisu Somnium Scipionis di Marcobio, t.j. prema verziji
pjesnika Silio Italico, koju je1417. pronasao Poggio Bracciolini. Scipionis iz Afrike posao je na neobicno putovanje u
kojemu je zelio upoznati Kreposti. Sliku je najvjerojatnije narucio mladi Scipione di Tommaso Borghese, rodjen 1493.
Madonna del granduca (1504.), ulje na drvetu, 55x84 cm, Galleria Palatina, Palazzo Pitti, Firenze, Italia Ovu je
sliku 1799. kupio toskanski veliki vojvoda - granduca Ferdinando III. za svoju spavaonicu (zato je naziv slike:
Madonna del granduca). Gospa je prikzana u stojecem stavu, vidljivo je tri cetvrtine figure, tijelo je lagano savijeno
nadesno, s Djetetom u narucju. Naknadno je netko pozadinu obojao u tamno, jer se na radioaktivnoj fotografiji
primjecuju otvoreni prozor i priroda.
Bogorodica s Djetetom - Il Tondo dellla Madonna (Madonna Connestabile) - Madonna with the Book (1502.),
tempera na drvetu, promjer 17,9 cm, The Hermitage, St. Petersburg. Prizor prikazuje Gospu u prirodi kako sjedi i
lijevom rukom na koljenima pridrzava Isusa, a desnom rukom pridrzava otvorenu knjigu. Zato ovu sliku neki
nazivaju; Madonna Connestabile = Velika Uciteljica ili Gospa s knjigom (Madonna with the Book)
Bogorodica s Djetetom - La picola Madonna (Madonna Cowper) - Madonna and Child (TheSamll Cowper)
(1504./05.), ulje na drvetu, promjer 43x58 cm, National Gallery of Art, Washington.
Sv. Juraj ubija zmaja - San Giorgio che uccide il Drago (1505./06.), ulje na drvetu, 21,5x28,5 cm, National Gallery
of Art, Washington.
Sv. Juraj ubija zmaja - San Giorgio che uccide il Drago - St. George and the Dragon (1505./06.), ulje na drvetu,
promjer 27x31 cm, Musée du Louvre, Paris.
Sv. Mihovil ubija Sotonu - San Michele che abbatte Satana (1505.), ulje na drvetu, 27x31 cm, Musée du Louvre,
Paris. Povijesnicari su sukladni da su dvije Rafaelove slike (Sv. Juraj i Sv. Mihovil) istih dimenzija sacinjavale iptih
(dvodjelnu sliku). Diptih - ove dvije slike je, najvjerojatnije, narucila Giovanna Feltria della Rovere: jednu za muza
Giovannija della Rovere (u prigodi pristupa u clanstvo Reda Sv. Mihovila - L’Ordine di San Michele) i drugu za brata
Guidubaldo da Montefeltro (u prigodi pristupa u clanstvo Reda Podvezica - L’Ordine dellla Giarrettiera).
Mladic s jabukom - Un uomo con la mela (1505.), ulje na drvetu, 35x47 cm, Galleria degli Uffizi, Firenze, Italia
Zena u drugom stanju - La donna gravida - Portrait ofa a Woman (1505./06), ulje na drvetu, 52x66 cm, Galleria
Palatina, Palazzo Pitti, Firenze.
Žena s jednorogom - La dama con liocorno - Lady with a Unicorn (1505.06.), ulje na drvetu, 51x65 cm, Galleria
Borghese, Roma. Povijesnicari umjetnosti nisu otkrili osobu koja se krije iza ove lijepe dame s jednorogom u narucju.
Pretpostavlja se da je Raffaello ovaj portret naslikao u prigodi vjencanja neke dame. Zanimljiva je i povijest ove slike.
Netko je naknadno prebojao jednoroga, pa se, tijekom vremena, drzalo da je ovo sv. Katarina Aleksandrijska.
Medjutim, 1935., zahvaljujuci radiografiji, otkrivena je zivotinja (jednorog - liocorno - unicorn) i portret je
restauriran.

Agnolo Doni (1505.06.), ulje na drvetu, 45x63 cm, Galleria Palatina, Palazzo Pitti, Firenze. Raffaello je naslikao
Maddalenu i Agnola Doni odmah nakon njihova vjencanja. Agnolo Doni bio je bogati firentinski trgovac, ljubitelj
umjetnosti i kolekcionar. Maddalena Doni bila je kci Giovannija Strozzija.
Autoportret - Autoritratto - Self-Portrait (1506.), ulje na drvetu, 33x45 cm, Galleria degli Uffizi, Firenze.
The Blessing Christ (1506.), ulje na drvetu, 25x30 cm, Pinacoteca Tosino Martinengo, Brescia.
Bogorodica na livadi - Madonna del prato - Madonna del Belvedere (1506.), ulje na drvetu, 88x113 cm,
Kunsthistorisches Museum, Wien, Austria. Raffaello je na ovoj svetoj slici prikazao Gospu kako sjedi u prirodi (il
prato=livada) u drustvu djeteta Isusa i rodjaka Ivana Krstitelja (koji pridrzava kriz). Sliku je narucio Taddeo Taddei
za vrijeme boravka u Firenzi (1506. kako je napisano na izrezu Gospine haljine). Slika je prispjela u kolekciju
Ferdinanda Austrijskoga i dugo vremena bila izlozena u dvorcu Belvedere u Becu (odatle slici i drugo ime: Madonna
del Belvedere).
Bogorodica s grdelinom - Madonna del cardellino (1505.), ulje na drvetu, 77x107 cm, Galleria degli Uffizi, Firenze.
Prizor prikazuje Gospu u sjedecem stavu u prirodi s knjigom u lijevoj ruci (simbol zaziva iz litanija: Sedes
Sapientiae). Do Gospe, u bezbriznoj igri, Isus i sv. Ivan pridrzavaju grdelina (simbom Isusove muke). Ovu sliku je
narucio trgovac Lorenzo Nasi u prigodi vjencanja s Alessandrom Canigiani. Medjutim, slika je nastradala, razbila se u
17 dijelova, kada se 1547. urusio svod u kuci Nasi. Slika je nakon toga restaurirana.,a od 1666. nalazila se u kolekciji
kardinala Carla de’ Medici.
Lijepa vrtlarica (Bororodica s Isusom i Ivanom Krstiteljem) - La bella (1507.), ulje na drvetu, 80x122 cm, Musée du
Louvre, Paris.
Sveta obitelj - Santa familia dei Canigiani - The Canigiani Madonna (1506.), ulje na drvetu, 107x131 cm,
Pinakothek, München. Raffaello je ovaj prizor naslikao po narudzbi obitelji Canigiani (otuda i ime slici: Santa familia
dei Canigiani). Ubrzo se slika nasla u koleciji obitelji Medici u Firenzi. Anna Maria Luisa de’Medici sliku je, kao
vjencani dar, ponijela sa sobom u Njemacku. Netko je tijekom vremena na sliku nadodao andjele, koji su naknadno pri
restauraciji opet izbrisani. Raffaello je u “piramidalnu kompoziciju” postavo pet likova: Sv. Josip (uspravan i
naslonjen na stap), Gospa i Elizabeta (u sjedecem stavu), Isus i Ivan Krstitelj.
Sveta Obitelj - Sacra familia (1507.), ulje na drvetu, 21x29 cm, Museo del Prado, Madrid.
Sveta Obitelj - Sacra familia - Madonna with Beardless St. Joseph (1506.), tempera na drvetu, 57x74 cm, The
Hermitage, St. Petersburg.
Bogorodica s Djetetom - Madonna col Bambino - Madonna and Chlid (1508.), ulje na drvetu, 57x81 cm, National
Gallery of Art, Washington.
Bogorodica s Djetetom - Madonna Tempi - Madonna and Child (1508.), ulje na drvetu, 51x71 cm, Alte Pinakothek,
München.
Bogorodica s Isusom i Ivanom Krstiteljem - Madonna con Bambino e San Giovanni - Madonna and Child with the
Infant St. John (1508.), temepra i lje na drvetu, 21,5x28,5 cm, Museum of Fine Artis, Budapest.

Ars (1) Renesansa

Diunggah oleh

Informasi Dokumen

Judul Asli

Hak Cipta

Format Tersedia

Bagikan dokumen Ini

Bagikan atau Tanam Dokumen

Opsi Berbagi

Apakah menurut Anda dokumen ini bermanfaat?

Apakah konten ini tidak pantas?

Hak Cipta:

Format Tersedia

Ars (1) Renesansa

Diunggah oleh

Hak Cipta:

Format Tersedia

RENESANSNA LIKOVNA UMJETNOST

Renesansa – kršćanska klasika

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 1

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 2

Osnovna likovna obilježja

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 3

Rana renesansa - quattrocento - 15. stoljeće

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 4

Jacopo della Quercia

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 5

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 6

Visoka renesansa - cinquecento - 16. stoljeće

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 7

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 8

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 9

Svod: prizori iz Svetoga pisma Staroga zavjeta, iz Knjige Postanka

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 10

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 11

Oltarna slika: Posljednji sud

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 12

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 13

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 14

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 15

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 16

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 17

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 18

Povijest likovne umjetnosti Treći razred 19

Anda mungkin juga menyukai