BS 76 (2006.), br. 1, str.

229240

koncepcije odgoja unutar redovitog odgoja u javnim predkolskim ustanovama. Zakljuno, moe se sa sigurnou rei da je ovo izrazito znanstveno djelo koje e zacijelo nai svoje mjesto u hrvatskoj odgojno-obrazovnoj stvarnosti, u prvom redu za studente teologije a posebno za one koji se na drugim uilitima specijaliziraju za rad s malenima i za malene. Potrebno je, naime, istaknuti da s kranskog gledita nema jo dostatne literature koja bi bila posveena ranom djetinjstvu, i na seriozan pedagoko-katehetski, teorijski i praktini nain, u komplementarnom suodnosu sa svim odgojnim imbenicima. Upravo stoga autorova razmiljanja slue kao okosnica i polazite za sva daljnja razmiljanja. S pravom u uvodu prieljkuje da teoloko-katehetska promiljanja o ishoditima svrate dunu pozornost na djecu koja su nam povjerena te postavlja pitanje hoemo li odgovoriti osjeajima i oekivanjima djece esto ranjavanima tvrdoom srca odraslih, da im spremno pomognemo u ranom djetinjstvu. Drim da se prieljkivanja i oekivanja autora ovom knjigom mogu ostvariti, dakako uz uvjet da odrasli budu spremni nadvladati odreene krive ili nepotpune percepcije djece. Autor prua u tom pravcu dovoljno argumenata i zato drim da je ova knjiga znaajno obogaenje za sve odgovornije u crkvenoj i drutvenoj javnosti. Milan imunovi

Ivan GOLUB Vladimir PAAR: Skriveni Bog. Nove dodirne toke znanosti i religije, Teovizija, Zagreb, 2006.
Skriveni Bog, rije zavita koprenom enigmatinosti, sama po svojemu izricanju

instinktivno u svijesti evocira aluzije na neto prisutno, a ipak udaljeno. Na neto blisko, a opet nedohvatljivo. Dakako, ovdje je rije o jednom neobinom misteriju ljudskoga ivota, kojega su od pamtivijeka pokuavali dokuiti i starozavjetni biblijski proroci. Ta nedokuivost i neumitna ovjekova tisuljetna stremljenja prema nedokuivome mogla bi se sasvim prikladno za ovu prigodu popratiti rijeima proroka Izaije: Uistinu ti si skriveni Bog Vere tu es Deus absconditus. (Iz 45, 15). Na poetku ovoga djela, prekrivenog koprenom skrovitosti, ziar Vladimir Paar razmatra o hipotezi ovjeku nedostupnog Bojeg djelovanja. Paar temelji svoja razmatranja na postavkama da sam ovjek, kao pojedinac, ipak ne moe dobiti sveobuhvatno deterministiko rjeenje za nelinearne procese. Nastavljajui promiljati o problematici deterministikog kaosa uzima za okosnicu razmiljanja ve uvrijeenu tezu da Bog moe izbjei problem osjetljive ovisnosti o konanoj preciznosti poetnih uvjeta, raunala, atoma ili parametara sustava, tvrdei da nedeterministiki procesi u kaotinom reimu mogu za Boga biti, te naposljetku i jesu, potpuno deterministiki. U govoru o deterministikom kaosu, da bi se izbjegle neke daljnje konfuzije, bitno je naglasiti i da neodredivi procesi u kaotinom reimu mogu za Boga biti potpuno odredivi, to nije sluaj kada je rije o ovjekovim mogunostima uvjetovanja prirodnih procesa i zakona. U Paarovom deterministikom smislu ovjek iskljuivo moe neto odreivati ukoliko je to u samim granicama njegove spoznajne moi. Ovo bi se jo jednostavnije moglo rei: ... zbivanja koja za ovjeka nisu strogo predvidiva, za Boga su sasvim transparentna i jednoznana. Za Paara takoer predstavlja novost i spoznaja da sama intervencija Boga, kao svemoguega Stvoritelja u

237

Recenzije

tijek ljudskoga ivota, ne mora uvijek nuno biti neka velika kozmika promjena. Upravo poput dogaanja samih uda, Bog se samoobjavljuje i djeluje nezamjetljivim sudjelovanjem (concursus divinus), koje u svjetskim razmjerima ipak moe prouzroiti znaajne preokrete u ljudskoj sudbini i ivotu. Sam tijek zahvata ovjek istraiva ne moe detektirati ni ponajboljim senzorima, mjernim ureajima, pa ni najsosticiranijim visokim tehnologijama, jer se sva ta zapaanja uvijek svode na ograniene, djelomine analize tek pojedinih komadiaka jednoga nepreglednog i neobuhvatljivog mozaika kaotinoga metea. Na kraju i sama suvremena teoloka misao tome problemu danas prilazi poprilino skromno. Ona otvoreno i bez ikakve zadrke priznaje da je sam in stvaranja, i za nju samu, jedan nedohvatljiv misterij, za kojega nema instrumentarij kojim bi ga do kraja objasnila i prikazala. Dotiui se teolokog instrumentarija naznauje kako ovjek svojim intelektualnim sposobnostima ipak ne moe u cijelosti prodrijeti u jezgru tog skrovitog Boga, skrovitog misterija. Na tragu daljnjih promiljanja o misteriju skrovitosti Boga i samim mogunostima slaganja ili saimanja nekakve cjelokupne slike svijeta u kojemu obitavamo, nastavlja i drugi autor Skrivenog Boga, Ivan Golub. On svoje promiljanje zapoinje navodei povijesne sporove suodnosa Boje djelotvornosti i ovjekove slobode. U pokuajima rasvjetljavanja tih pitanja ponajprije navodi kontroverzu koja je svoj vrhunac dosegnula potkraj 16. i poetkom 17. stoljea, poznatu u kuloarima pod nazivom bogoslovni spor o pomoima controversia de auxiliis. Ono to bi tu u prvi mah bilo znaajno napomenuti jest rasprava dvojice panjolskih teologa Baeza i Moline. U pogledu njihovih rasprava i spomenuta bogoslovnoga spora o pomo-

i, moe se rei da se po Golubu, Baezu moe uputiti prigovor da se u prvi plan naspram ovjekove slobode istie i spaava Boja djelotvornost, pri emu dolazi do umanjivanja dimenzije ovjekove slobode: Baez e rei da Bog ziki zahvaa ovjeka (praemotio physica) i tako ga vodi da se ostvari Boji spasenjski naum glede dotinog ovjeka. Kod Moline je obrnuto stanje stvari, odnosno, njemu se po Golubu moe uputiti prigovor da neumjereno naglaava ovjekovu slobodu na utrb Boje djelotvornosti: Svojim znanjem (scinetia media) znade za slobodnu ovjekovu odluku. Molina Bogu pripisuje mogunosti (possibilia) da naprosto poznaje sve ovjekove mogunosti, no ukoliko bi to bilo tono poimanje ovjekove slobode, onda ovjek ne bi bio slobodan od Boje djelotvornosti jer bi u takvom sluaju determiniranja Boja djelotvornost uvjetovala ovjekovu slobodu. U konanici, spor obustavlja sam papa Pavao V. (5 rujna 1607.), ne priklanjajui se pritom ni jednoj strani. No Golub se u drugom djelu svojih povijesnih razglabanja dotie i problematike Galileija o kojemu je ponajprije pisao Luka Holstenius u pismu Doniju (18. sijenja 1642.): Danas se takoer pridruila novost o gubitku gospodina Galileija, koji se gubitak tie ne samo Firenze nego i sveukupnog svijeta i itavog naega stoljea, koje je od toga divnog ovjeka primilo vie sjaja nego od svih ostalih redovitih lozofa: sada, poto je prestala zavist, poet e se spoznavati uzvienost toga genija koji e svim buduim naratajima sluiti kao voa u traenju istine, tako nejasne i zakopane u mraku mnijenja. Neto e kasnije pisati i sv. Robert Bellarmin koji je, suprotno od navedenoga bogoslovnoga spora o pomoima, naznaio bojazan da e se ovdje vjerojatno morati mijenjati i samo tumaenje Svetoga pisma, ukoliko se dokae ispravnost Galileijevih

238

BS 76 (2006.), br. 1, str. 229240

teza i istraivanja. Bellarmin je ovdje, po Golubovoj interpretaciji, stavio pod upitnik Galileijeve kozmoloke dokaze ukoliko oni donose nove konzekvence za samo tumaenje Biblije. Golub svoja promiljanja nastavlja razmatrajui nad meusobnim relacijama dogmi i priblinosti, te znanosti i priblinosti, ukazujui na same prirodne znanosti i suvremenu teoloku misao, koje su usuglaene na planu da ne mogu prikazivati i obuhvaati cjelokupnu sliku prirode. To argumentirano potkrjepljuje injenicama pozivajui se ponajprije na samu mnogoslojnost i kompleksnost prirodnih procesa i zakona. Sama ta kompleksnost prirode onemoguuje ovjeku znanstveniku (istraivau) pronicanje u njezinu bit, prisiljavajui ga da je uvijek dokuuje nanovo istraujui praiskonsku bit i izvor (arche). Slijedom tih misli Golub nadalje eksplicira da se i prirodoslovci uvijek koriste deskriptivnim metodama pokuavajui opisati prirodu aproksimativno, pomou raznoraznih znanstvenih modela i simulacija. Uviajui tu poveznicu, nadopunjuje se i Paar navodei sluaj raunala uz koje bi se, kad bi nekakvom igrom sluaja i uspjelo dati barem priblino ispravna rjeenja, opet nanovo postavilo pitanje po kojim bi kriterijima, mjerilima, nahoenju ovjek znanstvenik mogao znati da je upravo to rjeenje dobro, usred mnotva dotadanjih pogrenih. Budui da stvarni svijet u mnogim aspektima ukljuuje sloene procese koji sadre segmente u kaotinom reimu, ovjek stoga nikad nee biti u stanju da sagleda i razumije svijet kao deterministiki u svojoj cjelini. I sam je poznati svjetski ziar i nobelovac Albert Einstein htio pod svaku cijenu bezuspjeno spasiti znanstveni determinizam na razini atoma. Naposljetku je upravo poput drugih, ostavi na kraju bez dostatnih argumenata, ipak pribjegao sutinskoj teolokoj argumenata-

ciji ustvrdivi da se Dragi Bog ... ne kocka. Zatim Paar navodi i primjer nemogunosti spoznavanja (mada sam miljenja da bi bolji izbor rijei bio saznavanja) same putanje elektrona, zakljuujui da i na to pitanje kvantna zika danas nema dostatno utemeljenih i vericirajuih dokaza. Moda djelie toga mozaika priblino moemo tek poeti razumijevati ukoliko se pokuamo nadovezati na teoloke postavke da je Bog stvorio svijet na nain igre (Deus ludens). Sam pojam stvaranja svijeta na nain igre zapravo bi u ovom Paarovom i Golubovom sluaju znaio da Bog moe (igrajui se) djelovati sasvim neuoljivo unutar etverodimenzionalnog prostora i vremena, a da ovjekova egzistencija ne bude ni malo ni u jednom trenutku tijekom toga zahvata (uplitanja) stubokom ugroena i dovedena u pitanje. U toj svojevrsnoj zaigranosti Boga kao Deusa ludensa i ovjeka kao homo ludensa dogaa se divna razmjena (mirabile commercium), gdje se otkriva ona zadivljujua tajna (mirabile fascinosum) Boje objave ovjeku. Sama ova divna razmjena Boga i ovjeka biva satkana u nutrini ranije spominjane zadivljujue tajne da ljudski ivot zapravo ne skonava s tvarnou i kauzalnou, nego ipak u eshatolokom smislu rije zadobiva jednu dimenziju nade u vjeni ivot, u besmrtnost ljudske due. Ovdje je jo svakako potrebno ukazati i na svojevrsnu povijesnu pozadinu ove knjige i spomenuti Newtona koji je odigrao znaajnu ulogu u prijelomnim dogaajima za razvoj dijaloga na civilizacijsko kulturolokim razmeima religije i znanosti. Osobito je potrebno skrenuti panju na Newtonovu neumitnu raspravu s Leibnizom tijekom 17. i 18. st. u kojoj je Newton poput Einsteina na kraju ipak dao sutinski teoloki odgovor, naglaavajui da bi Bog, ukoliko bi zemlji prijetila kataklizmika opasnost, svojom odlu-

239

Recenzije

nom intervencijom uklonio opasnosti koje bi vodile zemlju prema njezinom korjenitom unitenju. Zanimljivo je u naem vremenu, u kontekstu dosad reenoga, ukazati i na razmiljanje aktualnoga pape Benedikta XVI. koji je pokuavao promiljati Otajstvo Trojedinoga Boga u suodnosu (relaciji) naspram valno-estinog dvojstva u kvantnoj zici. U tome promiljanju prije svega dolazi do izraaja osobnost ovjeka (bilo da je tu rije o nekakvom promatrau ili istraivau znanstveniku): Onaj tko pokuava biti samo promatra ne dolazi ni do kakva iskustva. Ratzinger zapravo ukazuje na injenicu da nema iste objektivnosti i konstatira da ukoliko promatra neto vie promatra, prodire sve dublje u jezgru vlastitosti toga predmeta, bivajui vie njime zaokupljen, ime se tijekom vremena zapravo dogaa proces u kojem vie nee biti mogua distanciranost iste objektivnosti. Sama Ratzingerova ideja o komparaciji Presvetoga Trojstva i valno-estinoga dvojstva kvantne zike otvara jednu sasvim novu dijaloku platformu i frekvenciju u suodnosima kolosijeka religije i znanosti. Ratzingerova komparacijska hipoteza ponajprije govori o Bogu koji pri stvaranju prirodnih zakona upravo stvara po svome liku, poslije ega u prirodnim zakonima ostaje prisutan: ... trajni peat temeljnog praiskonskog bitka, s mnoinom u jedinstvu, ali kao dvojstvo koje je u hijerarhiji sloenosti ispod Trojstva. Dakle Ratzinger tu, govorei o valnoj funkciji koja ima zadau opisivati prvotno gibanje u strukturi materije, pokuava ukazati na mogunost da se slika Boga moe analoki prikazati, ukoliko uvijek rabimo analogiju mnogostrukosti odnosa: ... koje

nisu supstancije, ve samo valovi, tvorei tako potpunome jedno, savrenu puninu bitka. Tu je misao sadrajno formulirao ve sv. Augustin, kad je iznio misao o istoj egzistenciji inu (u modernoj zici su im odgovarajui valovi). Da bi ovo djelo zadobilo ire vidike s promatranica religije i znanosti potrebno je jo urediti kazalo pojmova i imena, te eventualno razdvojiti prirodoznanstvene dijelove knjige od teolokih. Pomalo konfuzno ozraje stvaraju isprekidana promiljanja o deterministikom kaosu i poetsko-teoloki izriaji, te je takoer neophodno napisati uvod u djelo. Povrh navedenih prijedloga, vjerujem da bi bilo shodno Skrivenog Boga vie popularizirati. Radi primjera moe se vidjeti djelo Kratka povijest gotovo svega Billa Brysona, koja je izmeu ostaloga dobila i nagradu Aventis za 2004. godinu, koju dodjeljuje britanska znanstvena akademija Royal Society za izniman doprinos znanosti u popularnoj i itateljima pristupanoj formi. Bitno je jo naglasiti da je tekst ove knjige objavljen kao jedan od priloga u asopisu za intelektualna i duhovna pitanja Nova Prisutnost, broj 1/2, jesenzima 2003. U knjizi je prilog samo jo u pojedinim vidovima dopunjen i proiren novim promiljanjima. Na kraju ovu zajedniku evokaciju jednoga teologa i ziara zasigurno treba svim snagama poduprijeti. U nekakvom epilogu o svemu dosad reenom zasigurno bi bilo zgodno ovo razmatranje o Skrivenome Bogu zavriti Golubovim rijeima da je: Svijet ... (ipak na kraju krajeva nap. D. Z.) ... Boji trag vestigium Dei. Draen Zeti

240