Anda di halaman 1dari 168

BONJAKA KNJIEVNOST U 100 KN JIG

Urednik IRFAN HOROZOVI

Priredio HADEM HAJDAREVI

Recenzent
JASMINA MUSABEGOVI

Likovno oblikovanje MEHMED ZAIMOVI

Redakcioni

odbor

ENANA BUTUROVI, ENES DURAKOVI, IRFAN HOROZOVI, MUNIB MAGLAJLI, EMINA MEMIJA, JASMINA MUSABEGOVI, FAHRUDIN RIZVANBEGOVI

Abdulah Sidran SARAJEVSKA ZBIRKA

Preporod Sarajevo

PJESNITVO ABDULAHA SIDRANA

Ako bi se u bonjakoj pjesnikoj vertikali XX. sto ljea uspostavljali oni primarni meai njezine sveu kupne jednostoljetne knjievnostvaralake uvjerljivosti, onda bi, uz imena atia, Kulenovia, Dizdara, neizo stavno moralo stajati i ime Abdulaha Sidrana. Od prvih pjesama, objavljenih sredinom ezdesetih, pa do onih ispisivanih posljednjih godina i onih koje, vjerujemo, jo ispisuje, Sidran je gradio posve auten tini, posve osobni, sidranovski knjievniki put. Kod njega poezija nije nastajala kao "isti sluaj", kao puki nagon da se ovlada neim nepoznatim i novim, nego je on sasvim dobro znao "ta ini" u asu poetiziranja dohvaena sna ili stvarnosti. "Sidran", kako to na samom poetku svoga velikog eseja njegovoj poeziji vrlo pre cizno ustvrduje Marko Veovi, "svagda posjeduje izu zetno izotrenu svijest na kakvu poeziju danas vrijedi 'traiti vrijeme', kakvu pjesmu eli sam da napie, ta njome kua da saopti..." Nije mu pritom bilo ni na kraj pameti da svome sutranjem itau, na kojega se, inae, esto voli pozivati, "zagorava ivot" nenadnim pre prekama i zagonetnim metaforskim apstrakcijama, nego da mu prui bar onoliko italake radosti i estetskog ugoaja koliko je imao sami pjesnik u sveanim asima otkrivanja iznenada nasluena svijeta. Zato je poezija Abdulaha Sidrana najprije prepoznatljiva po harmo ninoj unutarnjoj atmosferi i nesvakidanjoj ravnotei na svim razinama razvijanja poetizirane "grae". Nema dvosmislenosti. Nema hermetizma. Nema pseudomagijskog automatizma. Nema uenoslovnog poniavanja itaa. Stih je otvoren i pristupaan. Samo to je u nepos rednom iskustvu istoga tog stiha sedimentirana ona is-

konska mudrost svekolikim mijenama i zakonitostima svijeta pa ju kadikad prepoznamo i kao opu i kao vla stitu, a ona uvijek kod Sidrana ima svoju tano zadatu pjesniku putanju i punu umjetniku situacionu uvjer ljivost. Zato ovo pjesnitvo i jest sretno ukomponirano u bosanski knjievni arhipelag. Sve to govorim iz jednoga ne ba primarno knjiev noga razloga: Knjievnost Bosne uvijek je bivala uvje tovana politikopovijesnim, individualnosudbinskim, a onda i razliitim komparativistikim "dogodbama" i "po godbama" spram neposrednoga istoka i neposrednoga njezina zapada. Bogatstvo njezine otvorenosti i bogat stvo umjetnikoga meuproimanja s drugim i drukijim oduvijek je nekako bila njena zadata, prijeka, uvjetovana sudbina ako je ikako i ikoliko mislila preivjeti. Kao da su knjievnosti malih evropskih naroda morale imati irom otvorene oi prema integralnom, sveljudskom humanitetu, kako bi ikako mogle suvereno pripadati i vlasti toj i iroj kulturnoj batini, pa makar, takoer otvorenih oiju, morale mirjeti mnoge oite, esto vanknjievne nepravde koje su u razliitim povijesnim vrtlozima i njene prema njima. Kljui tog humaniteta bivali su, na ime, funkcionalni) i i kontekstualnostilski prepoznatljiviji za onoliko koliko su bili otvoreniji za izvanjske poticaje, koliko nisu bili uskonacionalno optereujui i koliko su posjedovali dijaloku narav spram vrijednosti i veliina koje su dolazile pa i bivale nametanima s vana. U tom smislu, Sidranova poezija "izlazi pred itaoca kao ve prethodno vaspostavljeni elaboriran smisao koji se prije nje negdje dogodio. Ona vam se obraa zrelo, dovreno, tiho", zapisao je Risto Trifkovi u kruevskoj Bagdali maja 1977. godine.

BIOGRAFIJA I POEZIJA

U dosadanjim objavljenim Sidranovim knjigama po ezije i proze uneseni su slijedei biografski podaci ovoga knjievnika: Abdulah Sidran, pjesnik, prozaik, filmski scenarist, lan Akademije nauka i umjetnosti BiH, roenje u Sara jevu 1944. godine. Osnovnu kolu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohaao u Sarajevu. Ureivao je omladinske listove i asopise, predavake tribine, itd. Do aprila 1992., kad je poela agresija na BiH, na sarajevskoj TV BiH bio je uposlen kao "vodei dramaturg". U knji evnosti se javio sredinom ezdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih knjievnika, koju esto nazivaju "ezdesetosmakom". Vanije knjige: ahbaza, poezija (Sarajevo, 1910.),Potuka, pripovijetke (Zagreb, 1971.), Kost i meso, poezija (Sarajevo, 1976.), Sara jevska zbirka, poezija (Sarajevo, 1979.), Prepoznavanje prirode i drutva, proza (Sarajevo, 1982.), Sjeda li se Dolly Bell, roman (Sarajevo, 1982.) Bolest od due, poe zija (Niki, 1988.), Otac na slubenom putu i drugi filmski scenariji (Sarajevo, 1991.), Sarajevski tabut, poe zija (Sarajevo, 1993.), Zato tone Venecija, poezija (Sa rajevo, 1996.), Zdravo, Bosno, stiem iz Sarajeva, pu topisi i zapisi iz godina rata (Tuzla, 1996.). U "Masleinu" izdanju (Sarajevo, 1982.) napravljen je izbor Sidranove poezije pod nazivom Pjesme, u redakciji i s predgovorom Stevana Tontia. Sarajevska zbirka tam pana je u ediciji "Muslimanska knjievnost u 25 knjiga", objavljena u "Svjetlosti" 1991. Sidran je dobitnik naj znaajnijih knjievnih nagrada: estoaprilska nagrada Sarajeva, Godinja nagrada Udruenja knjievnika BiH, Godinja nagrada "Svjetlosti", Zmajeva nagrada, pre stina "Nagrada slobode" francuskoga PEN-centra za stihozbirku Sarajevski tabut, te nagrada "Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo" za italijansko, dvojezino izdanje ove knjige pjesama i

dr. Izbori Sidranove poezije prevoeni su i objavljivani na njemakome, francuskome, italijanskome, vedskome, engleskome, panskome, turskome. Sidran je i kao filmski autor dobitnik brojnih nagrada i priznanja. I, bez obzira to je u javnosti prvenstveno ostao poznat upravo po svojim filmskim scenarijima, Abdulah Sidran je prije i poslije svega bio i ostao pjesnik. Mnoge e svoje pjesme Sidran nosati iz ranijih knji ga u nove stihozbirke. Nosit e ih kao svoj najvlastitiji egzistentni prtljag, kao svoj ivotnookolini inventar, koji se unosi u svaku novu kuu. Daleko od toga da tu vrstu seljenja razumijevamo kao puko popunjavanje "zadatoga" knjikog prostora. Iste pjesme u novim stihozbirkama dobivaju drukiji kontekst, ak drukiju semantikostilsku aromu i ansu jednoga novog, drukijeg iitavanja njihova svijeta i poruka. Svi ovi spomenuti biografski podaci prvenstveno su vani iz razloga to su pojedini itai Sidranova pjes nitva bili skloni da njegov pjesniki subjekt vre veu za sami njegov ivot. Sidran pjeva onako kako ivi; Sidran ivi onako kako poetizira (samo)zadatu stvarnost oko sebe. U pogovoru Sarajevskom tabutu Marko Veovi zapisuje da se "moe rei da je Sidran, kao ovjek, sazdan od iste tvari od koje i pjesnik u njemu. Ja, koje nam se obraa iz njegove pjesme, nikad nije uslovna knjievna tvorevina u manjoj ili veoj mjeri razliita od pjesnikova empirijskog ja. ak i njegovi brojni lirski junaci ponajee susuti Sidran..." Veovi je sasvim tano podvukao da je poezija ovoga pjesnika prven stveno uvjetovana dramom svijesti vlastitom posto janju, odnosno dramom kratkotrajnosti postojanja i nedostatnosti da se praznine svijeta zatome govorom poezije. Pjesnikom je subjektu mnogo dobroga i e ljenoga u ivotu oteto. Najvie ga okruuju posvemanje svakodnevnoivotne otetosti. Pjesnikovo je da tome ne uti. Da tome govori pa makar i ponovio poneku bol.

Prve stihove ahbaze Sidran poinje jednom takvom odlukom: dugo sam utio i mnogi ve govore da mrtav, napokon uspokojen negdje s one strane mjeseca poivam edno opruen... Takvo osjeanje posvemanje ivotne zakinutosti i bojazni hoe li to u pjesmi moi biti prepoznato provlai se kroz sve Sidranove knjige pjesama, da bi, kao, pri mjerice, u pjesmi "Hoe li ita znati meni", znalo narasti do razine bola: Hoe li ita meni znati onaj to nou e, uz lampu i mrak uokolo, ove redove itati? Hoe li uti drhat, i strepnju srca koje misli, dok biskao bude slovo svako i redak, brina majka kosu djeiju, eljem najguim? Hoe li ita, ita uistinu znati? To, naravno, ne znai da bi itanje poezije u ovom ili u svakom drugom sluaju bilo pomjereno na itanje pjesnika. Pjesnitvo jest nedostatno u obuhvatanju cje line pjesnikova osjeanja svijeta. Pjesnik otvoreno sum nja u mogunosti krhkog svjetla vlastitih rijei ili, tanije reeno, sumnja u onoga e svojim itateljskim svijetlom razrijeivati vlastiti zateeni i opi uokolni mrak. U Sidranovu sluaju vrlo je teko drati se Eliotovih opaski da je najbolje odvratiti interesiranje od pjesnika u korist interesiranja za samu poeziju. Sidranovi lirski upitnici, ouenja i tjeskobe vrve od pitanja na koja

nisu bitni odgovori koliko su bitna pitanja sama. Kroz pitanja se provlae ope nevjerice i smutnje u jeziku i oko jezika. Sidran nastoji tano znati ta e, koliko e i kojim to povodom pjesniki uobliiti neko osobno osjeanje ili emociju. Jako mu je stalo do punoga stilskoga odnosa izmeu fonostrukture stiha, sintakse stiha i semantikog aspekta svijeta pjesme. Zato pjesmu lomi tamo gdje je kraj stiha kraj daha. Sve valja biti tano odmjereno i uoblieno. A sve, opet, treba biti u punoj saobrazbi sa onim prepoznatljivim, najvlastitijim osjeanjem sveko likih pulsacija svijeta.

SLIKA KOZMIKE LJUBAVI I "METAFIZIKA TIJELA": AHBAZA

Prva knjiga pjesama Abdulaha Sidrana, imenovana sasma obinim naslovom ahbaza (Kalibar 70, Sarajevo 1970.), u knjievnoj je kritici doekana kao radosna najava jednog zdravoga pjesnikog talenta. Pjesme su bile objavljene pet godina ranije, u Telegramu, i najprije su bile prepoznate kao "prozrana ljubavna romansa" prosoena snanim "muslimanskim senzibilitetom" (R. P. Nogo) ili kao "melanholina intonacija i patetina gesta", gdje se "naizmjenino (...) smjenjuju verbalne slike i lirski treptaji, deskriptivni pasai i ulna ustreptalost" (N. Kova). U pitanju je, dakle, bila intenzivna pjesnika emocija posvemanje line i kozmike ljubavi i jote posvemanjije trpnje u istoj toj ljubavi: nita se nije izmijenilo i jo uvijek mehki um vode i tiha moja molitva obvija zemlju i prastarim nebom jo uvijek prelijeu zlogodice govorim grad i stvari koje se jednostavno priinjaju: kraj u kojem za dugih zima prebiva ahbaza 10

gusti ruinjaci oivieni utnjom i poneka vinorodna jesen govorim jo uvijek nepopravljivo ist bezgrijean koraa gradom onaj koji je punim pluima udisao kosmos, okolne pejsae i katranom okaden vazduh koraa ve dugo sjetan... ahbaza je, oito, bila i stvarnost i opsesija. Bila je suta neobuzdanost tajanstava i uspanienih ula, panteistika sveprisutnost u svakoj ivoj pojavi i tvari. Od njezine metafizike tijela pjesnik se, na kraju, mogao osloboditi jedino smru: potom sam umro umro i niega se vie ne sjeam umro i nita vie ne pamtim Stihovi u ahbazi, simboliki poredani u sedam cje lina, bili su istkani ponavljajuim mehkim prijelivima i nijansama kojima se Sidran u kasnijemu pjesnitvu nije vie vraao. Taj ustreptali, trubadurski mladalaki ar zamijenit e oni stihovi ljubavi koje u stvarnosti uram ljuje socijalni i goli ivotni kontekst.
KNJIGA SJEANJA I SAMOA: KOST I MESO

Do druge knjige pjesama, Kost i meso ("Veselin Maslea", Sarajevo, 1976.), Sidran je ekao punih est go dina. U meuvremenu su nastajale knjige proze. Potuka je objavljen u Zagrebu 1971. godine u izdanju Centra za drutvene djelatnosti omladine i ediciji "savremeni hrvat ski pisci".

11

U Kosti i mesu Sidran se opim pitanjima ljubavi, eznua i trpnje pozabavio na mnogo drukiji nain u odnosu na ranije pisanje. Sada su opsesije nebesnim ljubavima i panteistikim ekskurzijama po nedohvatnim pejzaima i svjetovima ogoljene na istu egzistentnu supstanciju: Meni vie nita, ni runo ni dobro, ne moe da se desi. Ostalo je naprosto da brojim dane, s mjeran redov, s malom razlikom u s mis lu, i es tini. Treba to pojmiti i izgovoriti, napokon, mirno: doi e i uzet e sve, uzevi kost i meso. Tako poinje prva, proslovna pjesma u ovoj knjizi: "Uzevi kost i meso". Nije bilo vie pjesnike razbaruenosti i spontanosti; pjesnik je, pomiren sa svim to se dogaa i to se ima dogoditi, odluio da iz zakutaka historije i ukrivenih zakutaka sasvim konkretne stvar nosti ponudi neke vlastite istine. Nije samo prvenstveno zabavljen prolaznou i smru. Ve u nastavku iste ove pjesme naglasit e sveulno otajstvo juna, cvatnju duda, ase u kojima je zrak prepun polenova praha u kojem patnja mujaka vri, / i nebo zari ljubavlju... ivot se odvija mimo naih zemnih tjeskoba. Ali, Sidran u novim pjesmama nastoji biti zabavljen ulomcima povijesti, mi tovima koji i dalje funkcioniraju, paralelama s vremenom u kojemu ivi, kao i onim svjetovima koji polahko blijede ili posve nestaju. Pjesnik postaje svjestan granica koju ima svaka fizika i svaka misaona prostornost. Pri emu ne kani biti mislilac ili filozof. Sve je tek prividno zabav ljeno ukupnom sudbinom svijeta. A samo u opoj sudbini svijeta pjesniki subjekt moe nastojati da prepozna i vlastitu sudbinu: Golem je svijet, plove kontinenti i nesrea se zbiva posvuda, ali ovo je 12

drugo: jednako mirie uma na sjeveru i uma na jugu, i miris taj ne lii ni na to to ovjek ve je uo, vidio, dotako rukom. Uzalud nozdrve se ire (da tako zametku utroba majina ne mirie?) to miris je Nieg, to istim glasom plae i pjeva jer ljubav i nesrea jednako ovdje imaju lice, i sve je isto... "To je knjiga", zapisuje u svome osvrtu na stihozbirku Kost i meso u zagrebakom Oku (augusta 1977.) Branimir Bonjak, "koja je u najuem smislu vezana za bosansku tradiciju, ako mislimo pri tome na Selimovia, Andria, Dizdara. Neto organski povezano sa ljudskim ivotom, izbacuje u smirenim krugovima smrt, bolest, glad, nesreu, sreu, koja se u fatalistikim krugovima razrasta do bljetavog simbola. ak i povijesne reminis cencije (...) dobivaju simbolino znaenja podruja borbe ivota i smrti. Svijet se mijenja, ali sile ostaju iste, ljudski poroci i elje ne gase se, one krue u heraldikom nizu oko troivog tijela u nestajanju..." Tako proitana "bo sanska tradicija" u Sidranovu sluaju ima ipak samo prividnu fatalistiku aromu i tonalitet. Kad primjerice pjeva Sarajevu koje sree u raznim povjesmama ili, pak, Sarajevu koje sree u vlastitom iskustvu, pjesnik sve uokolne pojavnosti i sve vlastite tuge biljei samo kao onaj koji je "svikao na uda". Smjernu ruku Mula Mustafe Baeskije (pjesma "Baeskijina samoa") i ruku djevojke koja "rukom sklanja() gust pramen kose sa ela" (pjesma "Zapis udu") objedinjuje nesvakidanja poetska povezanost jednoga linog i jednoga opeg sje anja. Pjesnik dok pie (dok se udi), zapravo on se sjea. Sjeanje postaje inventarij ne samo pjesnikovih samoa, nego i onih samoa batinjenih u povijesti. Pitanje je samo hoe li onome koji se sjea, hoe li pjesniku,

13

hoe li ita meni znati onaj / to nou e, uz lampu i mrak uokolo, / ove redove itati?

GRAD KAO CENTRALNI PJESNIKI MOTIV: SARAJEVSKA ZBIRKA

Knjiga pjesama Sarajevska zbirka ("Svjetlost", Sara jevo, 1979.) otvorila je najiri prostor pjesnikovih zani manja za dogaaje iz povijesti i sve drugo to svojom aktualnou zaokuplja njegova lirska "interesiranja". Kroz pjesme se sretno ujedinjuje vrijeme koje na svoj nain trpe I.F.Juki, Mustafa Krila, S.S. Kranjevi, T.Ujevi, sefardi, i ono vrijeme koje pjesniki subjekt proivljava u nostalginoj etnji sa svojim "bratom Stevanom". Sve je objedinjeno Sarajevom. Iz prethodne knjige su prenesene one pjesme koje su bile zaokupljene ovim centralnim pjesnikim motivom. Pritom, "vezi vanje historije za pojedine lirske trenutke, individualiziranje historijskih fakata, oivljavanje dotad mrtvih inje nica i izvjetaja", postaje, kako primjeuje Slobodan Blagojevi (Gradac, 1979.), "jedan od omiljenih postu paka. U pjesmama 'Kozma astrolog tumai nebeske zna-' ke gospodaru svome princu Eugenu Savojskom' i 'Brauning 7,65. Vjeba gaanja. Drhti Gavrilova ruka' na lazim vrhove tog postupka. 'Ja ostrvo sam u srcu svijeta' vue neto od historijske atmosfere, historijskih i geo grafskih naznaka i svoja znaenja, dakako, uslonjava, ba zahvaljujui i tim naznakama. No, u svim spomenu tim pjesmama, s jednim skoro epskim okvirom, a izrazito lirinom atmosferom, moemo rei da se ono historijsko i geografsko transformiralo do metahistorijskog i metageografskog." Pjesnik unaprijed zna sve izlinos ti i besmislenosti onoga to hoe pripitomiti u pjesmu, a opet kao da tim pitanjima samoga sebe eli provjeriti:

14

Da krenemo onda u konanu ovu etnju, brate Stevane. Zar nismo ve kazali sve govore jezikom u kom stanuje boansko, i mirie lipa, slavenska sasvim, a pomalo lena zar nismo ve kazali sve, nije li ve prozvana bila svaka stvar, spomena vrijedna? Da krenemo u izlinu ovu etnju, Stevane brate. Jo jednom nam valja obii grad, i svesti, na koncu, raun: zbog ega se trailo vrijeme, na to se troila snaga, i emu mrio papir? Nije zar: u ime strofe, i stiha, i presvijetle pjesme? U toj svedenosti na ostrvo svoga tijela i svoga daha pjesniki subjekt svodi raune tako to ih povjerava nekome bi mogao da ga saslua. Ko bi mogao da ga i pokoleba u njegovim duinim pustolovinama i traga njima za spoznajom koja i znatno unaprijed moe biti dogodena: Ja s ada vidim s amo s tvarnos t: granice moga tijela s u i granice moga duha! Je li to kazna za dvos truki moj ateizam? Neka i jes te, ali ja za s obom os tavljam kos t, ja kljunu za sobom ostavljam kost i po njoj bit e rekonstruisano bie ove nesree! itai budui nai tako e prona zvunu onu taku, kad most se rui, kad sve se rui, u utrobu svoju, u sutinu. I onaj koji ovo pie, u golo e da se pretvori stablo, u zimsko stablo golo, koje raste iz betona, s liem od jauka, s granama od krika! Ovim se ne rekonstruira samo jedno 'bie ove nesre e', nego se naglaava da je posvemanja pjesnika ener gija ve unaprijed tamo sudbinski ukalkulirana. Pjesnik 15

se, meutim, ne eli odvojiti od svoga gledanja na svijet, pa i po cijenu mogue kazne to ju osjea, jer samo u takvom stanju svijesti prepoznaje mogunosti vlastite slobode. Koliko god i onaj koji pie i ono to je napisano moglo jednom, eto, postati zimsko stablo (...) s liem od jauka, s granama od krika! Potom se, dakako, u samom sreditu pjesnikovih opservacija ugnijeuje ironija: Ulicom prolazi, eno, vojnika majka, uhra Milosnica. Travnjaci, mirno! nas, meutim, ekaju poslovi, javna djelatnost to ne trpi odlaganja, knjievne veeri, humor i satira: Kuda sa konjima? U sonet, u sonet, u kola pod bi! Kuda sa ovcama? U sonet, u sonet, u klanicu pod no! Kuda sa ljudima? U rime, u drame, u rov i u grob! I sve druge Sidranove pjesme u ovoj stihozbirci su svojevrsne etnje onkraj sjena ivota i Smrti, svih zem nih prisutnosti i odsutnosti, onkraj svake stvari i pojave uglaane jednako linim i jednako zajednikim snom ili nihilizmom. Zato, koliko god "ubrojnim pjesmama-epistolama Sidran (...) uporno poricao mistino-ezoterijski smisao pjevanja, svodei sami poetski akt na 'ogledalo koje pati', (...) sugestivnost i ljepota njegove pjesme dogodi se, meutim, svaki put kao 'as uda'", kao "neoekivano otkrovenje neponovljivog misterija ivota koji uvijek nanovo kruni i osipa sva apriorna i 'defini tivna' saznanja, ivotne spoznaje i poetika uvjerenja. (...) Upravo, "Sidranova pjesma se dogaa kao svojevr sno 'izdajstvo' injegovih ivotnih uvjerenja definitivno 'svedenim raunima' ('Meni vie nita ni runo ni dobro ne moe da se desi') i poetikih naela da u toj sudbinskoj determiniranosti 'zaboraviti treba oholo ono lijepo kazi vanje'", zapisao je u jednoj svojoj opasci Sidranovu pjesnitvu profesor Enes Durakovi.

16

Svi ovi elementi do krajnosti su oiti upravo u Sara jevskoj zbirci. Zato je ova knjiga bila i ostala temeljem ukupnoga Sidranova pjesnitva. Sve kasnije pjesme i stihozbirke bit e tek blaga pomjeranja u odnosu na ve upjesmenjenu istinu bia i ve izstiliziranu rije kojom se ona objavljuje. Sidranovi stihovi njiu kao ravnoduni talasi kojima je svejedno koje su i kakve obale na nji hovim rubovima ali kojima je vano hoe li biti tano ili razroko oko koje e im primicati vlastite duine svjetlosti i emocije.

SVIJEST STVARNOM VREMENU: SARAJEVSKI TABUT

Sarajevski tabut je uglavnom knjiga ve objavljenih Sidranovih stihova. Ali pjesma "Mora", koja je bila uto pljena u ranijim stihozbirkama, ovdje stoji kao opominjua kapija na poetku knjige i otvara se u sasvim novom (rekli bismo, prorokovanom) tragizmu i uasu sveg onog pjesnikoga svijeta koji je pjesnik nastojao dovesti do pjesnikoga jezika, znaka i smisla: ta to radi, sine? Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam, a ti me pita, u mome snu: ta to ini, sinko? emu, u snu, pjeva, sine? Pjevam, majko, kako sam imao kuu. A sad nemam kue. tome pjevam, majko. Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao. A sad ni glasa, ni jezika nemam. Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam, kui, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.

17

Za "Moru" je Veovi u pogovoru Sarajevskom tabutu rekao da je "prosto nevjerovatno da je napisana prije pet ili est godina, a ne prije pet ili est mjeseci". A sami Sidran je govorio kako je ovu pjesmu usnio na makedon skom jeziku. Usnio ju je u vrijeme kad je svoju poeziju doista pjevao na jeziku koga nemam. Stanje stradanja i rata {Sarajevski tabut objavljen je 1994.) samo je do krajnjih granicu izotrilo tu osobnu dramu otimanja, nemanja, dramu identiteta. Pojmovi: San, Majka, Kua, Jezik, u svim beskonano sluenim simbolikim odblijescima, ovdje se suoavaju s ponavljajuim unutarnjim tragizmom nemanja, jer sve je oteto ak i u pjesnikovu snu pa mu jedino preostaje da to, kao neto najvlastitije, svojata u pjesnikim snovienjima, ali upravo iz prostora tog nametnutoga paradoksa izranja ironija. Jer se i Glas, i Jezik, i Kua ipak imaju. U pjesmi. Imaju se u oitoj mori i jo oitijoj pjesnikovoj poruci da se ignoriraju ak i do granica onoga to prestaje biti stvarnost i postaje ovjekova podsvijest. Iza "More" nastaju oni stihovi koje je Sidranu napi salo samo vrijeme, nametnuto vrijeme rata i trpnje, a koji se polahko pretapaju s onim stihovima i pjesmama to smo ih itali u ranijim pjesnikovim knjigama, da bi se, na kraju Sarajevskog tabuta, jedna osobna trpnja (mora) pretvorila u opu ljudsku moru. Posljednja pjesma u ovoj knjizi nosi naslov "Zato tone Venecija". U toku svoje zagledanosti u "nebo, iznad Venecije", na kojem se posljednjih sedam milijardi godina "nita promijenilo nije", pjesnik nastoji otkriti razloge Boijega prisustva na zemlji, ali i razloge uslijed kojih je izloen tonjenju njegov narod i njegova zemlja pod krvavim naletom neposrednoga balkanskog i, posrednoga, evrop skog faizma: Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, i posvuda, jeste - Bog. Jedan. to stvorio je Svemir, sedam 18

milijardi svjetova u Svemiru, u svakom svijetu puno jezika i naroda, i po jednu Veneciju. I jedan malehni narod dao, u jednome svijetu, na kopnu to ga zovu Evropom, u plemenu Junih Slavena. Tu je Granica. Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istoni kri i Zapadni kri, od jednog Kria nastali. A bonjaki narod je pitom. Zato prihvati ruku Tree Vjere: u Jednoga Boga, Koji nije roen, niti je rodio, a Gospodar je svjetova, i Vladar Sudnjega Dana. Upravo je u ovim stihovima Sidran krajnje lian i krajnje prepoznatljiv kao pjesnik. Sve je jasno, sve je kristalno jasno kao da je oduvijek tu, izrezbareno, sve je na svome mjestu od iskona, a opet sve nam se jo jednom iznova kazuje i sve to jo jednom prepoznajemo kao estice vlastitog bia i njegove kozmike dogodenosti. Ovdje nema ironije. Tamo gdje prestaje ironija poinje molitva: Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su gospodari namjerili da bonjakog naroda nema. Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone rua u vani od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone, Zato ne treba na svijetu da ima naroda bonjakog? Meu bojama, jedna boja manje? Meu mirisima, jedan miris manje?Zato ne treba na svijetu da ima ova Venecija? Meu udima - jedno udo manje? U molitvi glas postaje razgovjetniji i manje umjet niki uvjerljiv. Ali, utoliko svaka njegova pjesnika uvjerljivost postaje dodatno uspjelijom. Pjesnik svojim ednim ljudskim uenjem nastoji premostiti prostore 19

izmeu neba i zemlje, izmeu "Gospodara Svjetova" i "zemaljskih gospodara"... U svome uenju molitvi on ne sumnja u krajnosti dobra kao to je to sumnjao u mno gim ranjim pjesmama. Ali, ovdje je Sidran pjesnik koji pjeva sa "mirnom rezignacijom", koji pjeva s punim osje anjem prostranina i rubova kojih se dotie njegova svijest prolazn osti i svijeta i dogaajueg zla na tom istom svijetu, koji pjeva tako kao da "jednostavno, go vori" (R. Vukovi). U krivu su zato oni itai Sidranove poezije koji su njegovu sintaksu atribuirali "euforinom", koji su mu spoitavali sladunjavu retoriku i patos. Povre mena tzv. semantika prozirnost njegovih stihova kadikad je mnogo vie vrlina negoli ikolika slabost.

KRAJNOSTI: ZATO TONE VENECIJA

Nakon Sarajevskog tabuta, u kojemu su izmijeane one najbolje Sidranove pjesme sa onim novonastajuim u kojima se snano puilo bolno iskustvo agresije na Bosnu i Hercegovinu, tampana je knjiga pjesama Pla neta Sarajevo (BiH Savez i "Merhamet" u vedskoj), koju u pogovoru Izet Muratspahi, vrlo prigodniarski, opravdava kao poeziju "nae suvremene zbilje koja nie iz ognja i krvi, ali i herojskog otpora, prezira i prkosa". Ovim bismo rijeima mogli dodati samo ono to je, primjetno samokritiki, rekao sami Sidran u nekoliko posljednjih stihova ove stihozbirke: bijae, za dlaku/pa veliki pjesnik/ali se namjesti / strani rat/i napisa knjigu / svojih najslabijih pjesama / i nekaje, vala ba. Ova mala izdavakoprigodniarska "neozbiljnost" bit e poprav ljena novim izdanjem Sidranovih stihova objedinjenih naslovom Zato tone Venecija (Bosanska knjiga, Sara jevo, 1996.). Ova e pjesma stajati, odmah izaproslovne pjesme, na elu knjige. Sidran se nije odrekao pjesama koje je od 1992. naovamo ispisivao kao prigodne aneg-

20

dote sarajevskim i bosanskim junacima tokom oslo bodilakog rata, kao opoetizirane reportae i novinske "izvjetaje" svemu eg mu se, kao onome koji biljei jer je "svikao na uda", taknula misao oko. I ovdje e pjesnik (pjesma "Epitaf") postaviti nekoliko upita svo me pjesnitvu za one koji e u nekim kasnij im vremenima nou (...) uz lampu i mrak uokolo, / ove redove itati: Pronio je kroz ivot glavu punu muzike Jedva da je ita od nje stalo u reenice po kojima e da ga pamti svijet Ne bismo se, meutim, usuivali rei da je Abdulah Sidran zavreni pjesnik. Ne zato to bi to bila nepravda, ve zato to bi to u njegovu sluaju jo uvijek bio itekako veliki rizik. Sarajevo, 31. mart 1998. Hadem HAJDAREVI

21

SARAJEVSKA ZBIRKA

PJESME POD OPSADOM

PLANETA SARAJEVO
(Uz ubertov gudaki kvartet "Smrt i djevojka")

Posluajte kako die Planeta - Sarajevo. Posluajte kako plae Djevojka: "Smrti, nemoj me uzeti!" Koliko smo puta plaui kazivali nae arke molitve za mir? Ne haje Smrt za djevojakom suzom, ne haje Smrt za ljudskom molitvom. Posluajte kako die Planeta Sarajevo. Pogledajte kako cvate Planeta Sarajevo!

27

ujete li kako njenim ilama krv neumitno kola? Ljudi, eno, idu popravljaju zube. Ljudi, eno, idu djecu vode na ianje. Eno, ljudi idu kupuju novine. Onaj, vidi, uzgaja golubove! Onaj, pogledaj, ne moe da ivi bez ukrtenih rijei. Vidi kako ljudi idu zaneseni poslom! Kako su samo prekono ostarjeli! Od eg su se, tako naglo, svi odreda - proljepali?

Na Planeti Sarajevo, vidio sam ovjeka pui lulu - i uri! Vidio sam, na Planeti Sarajevo, jedan ovjek jede - i plae! Vidio sam djevojicu, na Planeti Sarajevo, u parku kojeg nema, bere cvijee kojeg - nema! Smrt je temeljan kosac, zaludna je suza djevojaka, uzaman je svaka molitva za mir! U svemiru, - ime mu je Bosna

djevojica jedna.

rukom koje nema, bere cvijee kojeg nema!

Nije ovo rat - u ratu, posvuda, ima cvijea ovo je Borba od Iskona! U njoj se biju dva naela - od Iskona do Sudnjega dana naelo Dobra i naelo Zla! Neka nikad ne prestane izmeu Zla i Dobra borba! Zar da nestane sa Svijeta Dobro? Zar da Djevojka u ruku ljubi Kosca Smrtonosca? ujete li kako plae: "Smrti, nemoj me uzeti!" Ne plai, djevojko, ne plai, keri lijepa! Nikad i nikad prestati nee izmeu Zla i Dobra borba. (Sarajevo, 1.2.1994.)

ZATO TONE VENECIJA

Gledam u nebo, iznad Venecije. Nita se promijenilo nije, posljednjih sedam milijardi godina. Gore, ima Bog. On stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi svjetova, u svakom svijetu bezbroj naroda, mnotvo jezika - i po jednu, jednu Veneciju. Narode stvorio razliitim, na uho im apnuo: "Sada upoznajite jedni druge." Sijaset jezika dao, da ih ue, jedni od dragih, kroz jezike da se upoznaju, i svi, od toga, bivaju bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao ticu i ribu to je dao, da ljudi i narodi vjeruju u Njega - udei se Njegovim djelima. Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, i posvuda, jeste - Bog. Jedan. to stvorio je Svemir, sedam milijardi svjetova u Svemira, u svakom svijetu puno jezika i naroda, i po jednu Veneciju. -I jedan malehni narod dao, u jednome svijetu, na kopnu to ga zovu Evropom, u plemenu Junih Slavena. Tu je Granica. Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istoni kri i Zapadni kri, od jednog Kria nastali. A bonjaki narod je pitom. Zato prihvati raku Tree

31

Vjere: u Jednoga Boga, Koji nije roen, niti je rodio, a Gospodar je svjetova, i Vladar Sudnjega Dana. Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su gospodari namjerili da bonjakog naroda - nema. Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone rua u vazi od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone, i Drutvo mrtvih pjesnika tone. Zato ne treba na svijetu da ima naroda bonjakog? Meu bojama - j e d n a boja manje? Meu mirisima - jedan miris manje? Zato ne treba na svijetu da ima - ova Venecija? Meu udima - jedno udo manje? Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta. Jedna se zvijezda, u dugome luku, rui u bezdan Svemira. Kao da pade - posred Kanala Grande. Zemaljski svijet, medu sedam milijardi vasionskih svjetova, hoe da ostane siromaniji za cio jedan narod. Takva je volja zemaljskih gospodara. U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone Venecija. Svemir bude siromaniji - za cio jedan svijet. Takva je volja Gospodara svjetova. Takva je volja Vladara Sudnjega Dana. (Venecija/Sarajevo, avgust/septembar 1993)

32

SARAJEVSKA MOLITVA

Kumim Te Bogom, Veliki Boe, skloni sa svijeta ivotinje! Neka preostane sve od maijeg roda, moje sirotinjstvo neka preostane, ali - skloni ivotinje. U psei rod ne diraj, ne dotii tice, samo te molim, milosni Boe skloni ivotinje. Skloni ivotinje, sa obronaka, skloni. Skloni ivotinje, preklinjem Te, Boe ali mi ne diraj svinju ni vepra, ne diraj slavuja, ni kunoga arenog pjevaa. Ne diraj nita u ta je lijepo pogledati, ne diraj nita, ali ivotinje svakako skloni! Mrava ne diraj, i marvu zanemari, ali ivotinje - skloni! Sa obronaka, povie gradova, skloni. Sa svijeta, gdje si ih metao, skloni.

33

Skloni ih, Boe, i pomozi im, Boe. Niko im, bez Tebe, pomoi ne moe. Nema im nigdje stana ni stanita, na oba svijeta - kue ni kuita. Skloni ih, Boe, sa oba svijeta. Skloni, i pomozi. Sarajevo, juna 1992.

SVE DRUGO MIJENJAM

Nakon duge prie politici i ratu, o uzrocima srpskoga faizma, i pomoru to ga, na oi Svijeta, ini nad pitomim narodom dobrih Bonjaka kaem novinaru iz Milana, na svome italijanskom jeziku, kako sam, ne tako davno, 88. godine, bio u njegovom gradu i izgovorio u sebi jednu, nikad zapisanu pjesmicu. Biste li se mogli sjetiti tih stihova, ako Vam nije nelagodno, meni je to jako vano, ja sam, znate, roen u Milanu? Naturalmente, velim. Ja sve svoje stihove pamtim, io sono - come si dice kanjen? Ja sam... sjeanjem nagraen i kanjen, ono je moje jedino imanje, i niega drugog nemam, ba kao ni razloga za nelagodu i stid. Ovako kazuje, nezapisana, moja Molitva u Milanu:

35

Uini da umrem ovoga asa, Boe. Samo ostavi moje oi na svijetu! Neka gledaju kako Placom Duomo prolaze ene. Trajala je, u njegovome oku, nekakva zdrava i plemenita tuga, dok se moja bol, iz bosanskoga, u njegov jezik pretakala. Biste li danas - u svjetlu ovoga uasa mijenjali neto u Vaoj pjesmi? Sve drugo mijenjam, ali ne mijenjam nita, ni slova jednoga, u pjesmi ljubavi i udnji.

ENSKA

padale su granate bombe su padale jedna nam je i u sobu ula a on me ni zagrlio nije rat je veliko zlo, koje hoda u kuu doe, u duu ude i kuu i duu uzme a meni je trebalo samo da me zagrli krila sam kad plaem krila sam kad mrzim krila sam od djece da mi treba ljubav samo jednom da me zagrlio meni bi proao rat proao bi za me uas koji hoda, uzima zemlju

uzima grad, otima kuu rastura duu tristo dana rata a on me ni pogledao nije tristo dana i trista noiju rat nema due ni oiju predugo smo zajedno i znam da se ljubav troi kao novci, kao uspomene ali su okolo padale granate i meni je trebalo samo da me zagrli

MUKA

Tu se nita nije dalo uiniti. Krenem rukom da je, preplaenu, po kosi pomilujem ustukne, trecne, i vrisne. ta li je vidjela u mojim oima? Rasturi bomba, odera snajper, ubi granata - al sve je to nita, ba kao davno viena filmska slika kako ubija ovo: bespomono stajanje pokraj bolesnika. Iza autobuskih stakala, prema slubenome spisku, tristosedamdeset i tri lica oajnika. (Ono jedno, suhi kre bijelo, lice je moje nesretnice.) Tri stotine sedamdeset i tri tone straha, u jednome danu, odlazi iz grada!

39

Ridaju i stenju, pod tvrdim limom, teki motori. Bruji i prede svenarodni pla, dok zamie konvoj, izmeu Tehnike kole i Holidej ina. Moja je ruka utrnulo klatno, tijelo - na tjeme izvrnut zidni sat. Unutra, jo jedna eksplodira mina, i meni, u trenu, kao da prestade rat.

40

GROB I TUNEL

Sutra e se navriti trideset godina kako je umro Otac U to se vrijeme svaka bolest nasmrt zvala rak Ali je na njegovome grobu ispod petokrake komotno moglo pisati umro od jezika Majka je hvala dragome Bogu u svojoj sedamdeset i petoj dobro i zdravo Njenu smrt i sahranu apsolutno ne moram doivjeti

41

Sino sam je uz pomo dobrih ljudi ubacio u tunel

KNJIGE

Ispoklanjao sam u ratu najljepe knjige iz kune biblioteke Prazna mjesta na policama pamte svoja imena i u mraku plau Ali kako sam drukije mogao uzvratiti stotini ljudi koji su mi inili dobro u borbi svakodnevnoj za kruh za vodu za svjetlo za krov nad glavom

43

za krov nad glavom ovom mojom i krov nad glavama mnogih koje volim

BOLESNIK SARAJEVA

Nisam razumio prije trideset godina stih Anonima iz Sarajeva trista godina star U domovini ostah eljan domovine to god nisam prije trideset godina umio razumjeti danas mi se dogaa

APSOLUTNO RELATIVNO

kada je birao gdje da sebi naini boravite do kraja ivota, u svome gradu na lijepu mjestu da ivi na arhitekt b.s. tvorac sarajevske graditeljske estetske sinteze tragao je dugo, da pronae pravo mjesto u centru grada, u strmu sokaku austrougarski tavan u svjetlosni raj pretvorio sa dva balkona puca vidik na sve etiri strane svijeta i sve mu kao na dlanu stoji na j u g u - t r e b e v i (cure odozgor bae i kuice ratrkane ue)

na sjeveru - poljine i mrkovii (jabuka i ljiva cvate, pod nebom od paprati i perja) istok - borije (tamo se zimzelen u nebo penje) zapad - sarajevsko polje, i u njemu - ne lezi vrae? sedam, bijelo okreenih kasarni slavne JNA! kako li su samo stvari apsolutno relativne! sa sve etiri strane kao na dlanu, danas puca pogled na boravite naeg arhitekte odasvud po njemu pucaju i tuku hrabri srpski artiljerci i ovjek iz podruma ne izlazi

47

BOSNA NA NOVOM ZELANDU

- Ama, jesi li to ti, Feride? - Jesam, Allaha mi, a jesi li to ti, Naile? - Jesam, a kamo sree da nisam! - Boe dragi, kako je Svijet mali! - Nije Svijet mali, nego je golemo Zlo to nas je po Svijetu rasturilo!

48

MEZAR HAMID-BEGA KARPOVA Za Azru Begi

Danima vrebam da zamuknu granate prikunjaju snajperi pa da odem na Grlia-brdo Morao bih saznati da li je preivio grob Hamid-bega Karpova Trideset je godina Sarajevo vakalo mrvice romana o uzoritoj familiji Karpova a muslimana Kako se Eref etrdesetosme ubio zbog ljubavi i ostala za njim mapa prvog sarajevskog stripa

49

Kako se Nedad pedeset i devete trbuhom za kruhom obreo u Belgiji Kako je po sestru lijepu Eminu dola jednog dana Srea odvela je za ruku I Hamidbegu podosta se znalo Bijela garda i Oktobar bjeanija i Odesa Sarajevo ovo potom kao udo nad udima "Nije ivot to i polje prei" kazivo je svako malo podiui praznu au a punoj je puno dao. ta je tako lijepo medu nama vidio? pitale se dematlije kad je uzo vjeru Islam

A u kui gospoda Ljudmila - Amila dva lijepa sina i ozbiljni poslovi da se kerka dogodi Trideset je godina Sarajevo vakalo mrvice romana o estitoj lozi Karpova a muslimana Zato vrebam danima da zamuknu granate prikunjaju snajperi pa da odem na Grlia-brdo Jednim u pogledom saznati da li je iv mezar Hamid-bega Karpova i kako je u Sarajevu devet stotina devedesetpete zavrio roman zapoet u Odesi osam stotina osamdesetdruge

RAZVLAENJE PAMETI (prilog raspravi Sandaklijama)

Primirio se u brdima nad gradom Jeremija onaj Krsti, junak - artiljerac, iz devetsto dvanaeste primjerak, tono kau: redak zver! Nema u njega mahe, jer sve su, pod njim, idealne mete - bolnica, dijete, pekara, mljekara, ono to stoji i ono to se kree, to leti, to lei u zraku, pod zemljom, na zemlji - sve je savren cilj - kako se samo nae Sarajevo lepo namestilo! Herojski hre u brdima Jeremija, slazi niz padine mirisna struja trinaestojulke, pokoji u njoj talas crnoga lukca - a ovdje, na stolu, plaminja svijea, mistine are u zraku plete duhanski dim, skup probranih Sarajlija od politike, vlasti i kulture apatom rasplie bonjako nacionalno klupko, tabirei teko pitanje naim ljudima iz Sandaka. ta su, i su nai Sandaklije? "Oni u vindjaknama, nalik jedan drugom, jaje jajetu. Uoi rata, od njih se ulicom nije moglo proi, za rukav upaju: devize, devize! - Daleko im lijepa kua, i njima i njihovoj raboti ulinoj!"

52

ibuka tako okinu jedan, na jeziku prebrz, jamano: ni gladan ni edan. Drugi e na to kazati ovako: "Da od te rabote nije kakav kalanjikov kupljen? Pokoja zolja, i taj ti pod pazuhom hekler? Nee zar kazat da ti ga je babo, od penzije, kupio? Pokuavam se prisjetiti: tome mora da postoji antika matrica, i mora da je prema njoj veliki Aleksandrijac skrojio kakvu ironinu parafrazu. Njegove sam pjesme naizust znao, a sad se, evo, ne mogu sjetiti ni stiha, ni matrice grke po kojoj je skrojen! Tristo je dvadeset i sedmi dan kako pod opsadom ivimo, brojei mrtve, danju i nou, brojei mrtve. Pomelo se sjeanje, pomutila pamet, brojei mrtve. Da li je na to mislio eneral, spoetka pakla kazuju komandu: "Veluie tuci, tamo nema srpskog ivlja mnogo! Baariju tuci, Predsjednitvo i Skuptinu tuci - da im razvuemo pamet"! Ko su, i ta su - nai Sandaklije? "Oni to nam unakazie grad, na divlje zidaju kue, uokolo, kud god okom pogleda"? "Ko ita smrtovnice, i razumije se u nauku imenima, lahko je mogo izraunat: od petoro poginulih, u odbrani grada,

53

barem su dvojica, svakoga dana, nai Sandaklije. A ovaj prsten oko Sarajeva, koji nas titi, od njihovih je kua napravljen. Ni jedno jo naselje nije palo ako su ga titili oni, nai Sandaklije. Gdje njihovih kua nije bilo, otuda nas, danas, tuku vukodlaci". Kao da mi doe, navrh jezika, Kavafisov stih. Kako ono bjee? Kako je ono kazivao Kavafis? Sad mije navrh jezika bilo... Jeste, razvuklo mi je pamet ovo brojanje mrtvih, danju i nou, brojanje mrtvih. Ljudski je mozak gumica za brisanje, tako veli Veovi, a jok olovka za biljeenje. Da ne poludi onaj koji pamti, onaj to mu je jedini posao postalo - brojanje mrtvih. Stiha Kavafisova ne mogu da se sjetim. Da li je na to mislio monstrum s epoletom? Na ovo, kad krenem do stola, da zapiem stih, a stih mi pobjegne, u sedam koraka, pa ne znam ni to sam priao stolu? Il je razvlaenje pameti upravo ovo, kad ruka, u svakom retku, u ponekoj rijei, ispusti poneko slovo?

54

ta su, i su nai Sandaklije? Ne dopusti, Boe, da meni, koga si zdao da govori i pamti, pamti i govori, Jeremija Krsti, u opanku uljo, oduzme sjeanje i nauk! Kako je ono kazivao Kavafis? Kako je ovo kazivao Kavafis? Ovako, ovako: Kad poele da sebe hvale, Grci e rei: "Ovakve na narod raa", mislei na vas. Tako velike bie njihove hvale. Tako velike bie nae hvale, njima, naim Sandaklijama - sad, evo, znamo su i ta su njima, Bonjacima to krvavo i preskupo plaaju svoj ulazak u Bonjake. (24.3.93.)

55

PRESTANAK OPE OPASNOSTI

Nisam upamtio nita od svega to se zbivalo danas trinaestog juna devedesetpete hiljadu sto i ne znam kojeg dana pod opsadom Samo mi pred oima dok se uvodim u san blista osmijeh iste djetinje radosti na licu Nedada Ibriimovia u trenu kad mu - umjesto pozdrava na bosanskom jeziku - rekoh "Eselamu alejkum" Trista hiljada sarajevskih logoraa zna da ova pjesmica ovdje prirodno zavrava - ali ta sa cijelim Svijetom u koga je davno struhlo srce? Zato Majstoru dodajem jo ovo:

Njegova je dua zajedno sa tijelom etiri decenije gorjela na lomai vlastite nesnoljive darovitosti Po sebe i po druge opasan takav je bio taj spoj ovjeka i njegovog dara Gdje god bi doi svirala opa opasnost Ve se vidjelo kako u dim, prah i maglu odlazi Majstor i svako njegovo nadahnue Prijatelji kriomice posmrtne govore spremali Tad uini samo jedan korak - ni udesno ni ulijevo ni naprijed ni natrag nego udubinu uini korak kojim se skloni u kuu revne i smjerne molitve

Sada nam otamo na nae pozdrave djeijim osmjesima uzvraa

PAO TESPIH

uo sam nikad nisam vidio kako se zna dogoditi da pitolj opali sam imam u kui na zidu sliku
portret sidranove keri

veoma dobro znam otkuda mi i kerka i slika ne znam otkud mi ne znam otkad mi jedan uti tespih od jantara

kada mi se trefio u ruci rekoh neka bude uz ono to mije najmilije i tako se na istome zidu o istome ekseru naao sa slikom moga ivog djeteta uo sam i ranije da pitolj moe opaliti sam ali da tespih moe sam, iz ista mira sa eksera i sa zida pasti nikada nisam niotkuda uo od granata i gelera sve po kui slomljeno je sve sa zida padalo je nikad tespih i nikada portret

u podne jednog mirnog dana iz ista mira pade tespih sa zida predvee istog mirnog dana iz strane daljine pozove me kerka i stranim mi glasom kae da me vie ne voli (12.2.1995)

61

NAE GORE LIST erotska humoreska

Zanoe etiri krasotice u ljepoti ratnog stana trojice naih slavnih sugraana! Iz razloga vie - a dobar ukus uvijek je razlog dovoljan i najprei imena njihova neemo rei, samo toliko, da jedan je od njih lafina teka, prva teve faca, drugi veoma opasan filmski reiser, ovdanja gradska raja, a trei - ponajbolji od nae gore list - uveni pjesnik i scenarist! Dvije e djeve, kad doe vrijeme, sa dvojicom prvih, jedna za drugom, u lijevu sobu poi, a pjesnik nek se snalazi kako zna i umije, tj. kako ne umije i ne zna - na nain Sirana, pukog analfabeta - sa preostalom polovicom enskoga kvarteta! Svrata je pjesnik poeo da mjerka te dvije: prepao bi se, kao od zmije, one

62

u helankama, iz kojih mlado meso kipi, al ova je druga srednje dobi, i tu bi mogla, na krai rok, da se zdipi u neku ruku - ljubav. Da stvarima dadne poeljan tok, i tako olaka zajedniku muku, brzo se skloni u desnu sobu, mislei kako bi trebalo da mu na ruku ide to to u boravku dnevnom postoji leaj cijeli, i njega dakle odabrati moe ona kojoj je dalje od glave ideja da s nelijepim pjesnikom nonu sobu dijeli. Njega to se tie, sasvim je jasno, i tako je red - s obzirom na godine, elavost, i trup kao u drvosjee - nikakve klasine, tj. magaree dileme nema: sjekira je svakako upala u med! E jeste mu bilo oko srca milo kad u sobu ue, u dva i dvadesettri, ona sa cvikerom, profesorica knjievnosti, i uz to jo strunjak za gledanje u karte. Neuk u poslovima seksa, on ipak poznaje one nevolje futura: gdje bila je udnja, doi e tuga, duga postkoitalna utnja, sva mogua nagla otuenja. Sa njom e stvar da spasi obilje tema

63

to ih podastire knjievnost i kultura! Uz cigaretu i au vina, askom bi se i umnoio imetak: odjeknuo bi drugi, produni, pa staraki, trei - jedino objektivni metak! Jer onaj se prvi ne bi ni mogao uzeti ozbiljno. Pjesnikova je oskudica isuvie duga, patnja od nje isuvie teka (svjedoe tom periodine gnojnice to mu od lica filozofa prave lice iparice) a djevojka tako mlada, pametna i lijepa da brzojeb ne bi bio iznimka ni greka, nego pravilo i zakon! Kako bi onda, ne daj Boe, pronaao zaklon od sramote, da u sobu ude ona mlada, to joj tijelo cvjeta, tek umaklo iz puberteta? Ona ne zna za to, a sa njom ni dvije teme ne bi mogao nai, taman da joj je medu nogama zlato! Presretan zato bijae pjesnik kad u sobu - tano u dva i dvadesettri - ue profesorica knjievnosti, direktna nebeska vila! Opada sa nje rublje, neujno svila, silazi nakit lie sa njenog tijela - breze, on suzbija naglost i drhat, pod talasom jeze i miline pokuava rei potpuno leerno: "Hoe li ti ovamo, ili u ja tamo?", a ona, kao, preu:

64

"Jeste li itali Danteov Inferno? - Ovakav redoslijed, u kom knjievnost je pod a, ne sluti na dobro, i moglo bi ispasti da niega nema od take be- a ona je zapravo a! - u kojoj bi moralo prvo da se hebe, pa neka onda slijedi ce, de, i pod razno, kad jezik moe da melje naprazno, vie tema, sa bezbroj poetaka i svretaka, naravski - izmeu britkih, jasnih i lucidnih metaka. "Kakvi ito - hodo!" lupi odgovor iz vica (ali ubistveno taan!), dok mu se uz hrbat propinjahu srsi a u mozak istog trena ude pitalica: "Kojoj svrsi slue ovakve ljudske zgode? Doveo si me, Boe, do izvora, a ne da mi da se napijem vode?" Uto krasojka ve pod jorgan mugnu - samo je sijevnuo butina njenih ar - "Hoe li da priem ja, kad ve ne prilazi ti?" upita pjesnik, a ona: "Ja bih da priamo knjievnosti." Pjesnik je, inae, lirik, daleka mu je i sama pomisao prinudi, al nije ni voljan tek tako pustiti da vila iznudi knjievnu tribinu (prije bi je poslao u zvizdu materinu!) tamo gdje trebalo bi da postelja od ljubavi gori, da raspada se krevet, rasturaju prozori i vrata, da strop se slama i rui! N e zna se gdje mu

65

bjee tee: u gaama ili u dui! "Izvoli, vilo!" izgovori naglas, a u sebi doda "I sram te bilo!" "Ja mnogo volim Popu. njemu i rad diplomski sam pisala.". "Umro je on" kae i zauti, ne htiju nipoto ispasti konj, ako ve vila, sasvim oigledno, ni u snu nije veslo sisala. "To sam ve znala, nego na njegovu poeziju mislim". "to se poezije tie, ona se, kao i uvijek, pisala sama. Vasko je znao dobro popit, i imao tekih muka sa enama". Nagoni tako pjesnik vodu na svoj vrui mlinac, al hoe klinac! Ne da se vila sa teme smesti, jo manje na ovu, prioritetnu navesti: Kora, Nepoin polje, Uspravna zemlja, Sporedno nebo" - svako bi joj ovdje udjenuo glagol - al ovaj je pjesnik od viega reda pa zato uti, u mrak sobe gleda, i pakosnu odluku u stihove mee: - Poto vila koke dati nee, nek propadne i knjievno vee! - Nek propadne knjievna tribina, kad propada sjajna - jebaina! Okrenu se, i snano zahrka, tako da se nije znalo iznenadna zvuna frka dolazi li spolja il iznutra. Tome e se teko ikad ui utrag. Jo jednu je strofu sastavio hru:

66

Kad se pjesnik svojoj vili sveti, nek svi misle da grad u zrak leti! Slego se ujutru tutanj, i muke glave briu iz postelja. Rat je, svakome se nekuda uri, i sve je, s razloga trista, suvie ozbiljno. Nage se pjesniku na uho jedan od one dvojice iz lijeve sobe i tonom prisnim (kako to ve biva kod starih drugara, i uz to jo uvenih poslovnih ortaka) proanu: "Scenaristo! Bi l' ta il' ne bi?", a ovaj mu, iz svoga poslovinog mraka, uzvrati: "Registo, odjebi!"

67

IZ GROBOVA USTAJU

Silaze u grob, djeca bezazleni, Bosanski Muslimani. U progon odlaze, djeca lakovjerni, Bosanski Muslimani. U progon, u grob, djeca neoprezni, odlaze, silaze, Bosanski Muslimani. Pogledaj sad) Iz progona, sa daljina, iz izgnanstva, sa straina, vraaju se - dobri Bonjani! Ozbiljna lica, iz grobova ustaju, u vjeri vri, dobri Bonjani.

Jakoga srca, iz grobova ustaju, u dui ljepi, dobri Bonjani. Iz grobova ustaju, u duhu jai, jai i ei, dobri Bonjani. Kako ih je, Boe, malo ostalo, a kolika, Boe, svjetlost pobjede, sa lica im zrai!

69

STARE PJESME (1965 - 1970)

NI TRAGA SEBI

Ni traga sebi ostaviti nee. nebu posegle, tvoje se ruke rue, oinuti gromom, trnu i gore ti prsti. I sebi vie nita ne zna. U prazan se pogled, ni u to, pretvara, takav, nit privren emu, niti zdvojan. I dok, tako zgren, pod borom lei, od mrtve zvjeri razlikuju te jedino dlanovi tvoje majke, vlani. Ni traga sebi ostaviti nee.

73

GOST SA DRUGOGA SVIJETA

ekam da Gost pokuca na vrata i nita ne mogu da radim Koje se god stvari dotaknem iz ruku mi klizi i niemu ni za tren ne mogu pripasti do samo ovom ekanju da na vrata pokuca Gost.

ZNALO JE BITI VREMENA

Znalo je biti vremena kad dua cii. Oi, srce i ruke, prepuni budu straha. Na mrtve svoje u trenu ponem da liim, tijelo mi lomaa biva, gnijezdo sveopteg praha. Znalo je biti vremena kad dua pjeva. Vjetru i kii, trnu i cesti, nasmijan prua naklon, kao da nikad nesretan ne bjeh ni gnjevan, niti me ikad slamao oaj i stvari crni zakon. Znalo je biti vremena kad due nema. U domu njenom stoglavo nita zjapi i tamne posvuda pipke iri nezbivanja neman, a estoke kie udaraca niotkud ni kapi. Tek tad je urliko u oku ustrijeljen vepar! Svemu je dua sestrom znala biti, i bila, al nje kad nema, dok svijetom vlada kosmiki nepar - blago je i toplo strano lice nitavila.

75

PUT SMO ODLAZILI

Pamti put kojim smo prolazili. Bie to velika no kad nas majke i sestre dozivlju, i mi se vraamo, ni ivi, ni edni vie. Bie to velika no - trudan put pred nama. Pamti vrata, obalu koju smo napustili. Mrtvoroeno bie tvoje edo, utrnula ruka ti, oko ti umorno. I - ne kurjaki, ve suzno i molbeno zazivae. Tamo: mrtva kua, tama praga, no bez tajne. Pamti put kojim smo odlazili, vrata, obalu, crnu majinu ruku, osvit, drveno vedro pred kuom, svoje bistro djetinje elo, pamti - da san ti bude lijep i blag.

76

HOE LI ITA MEN I ZN ATI

Hoe li ita meni znati onaj to nou e, uz lampu i mrak uokolo, ove redove itati? Hoe li uti drhat, i strepnju srca koje misli, dok biskao bude slovo svako i redak, brina majka kosu djeiju, eljem najguim? Hoe li ita, ita, uistinu znati? Il jednaka e pusto u domu njegovom da zjapi i sja, nad stolom i knjigom, dok sabran, i teak od tuge, svoje, ovu moju bude razgrtao, vlat po vlat, mrak po mrak?

77

POTREBNO MI JE, DUO

Potrebno mi je, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, na cesti, neku blagu enu po hodu prepoznajem, i trpim, kao, zbog nje. Pa kada legne no u moju sobu, na sto i postelju - za miljam: ona e ujutru stii, mehko klju u tunoj bravi okrenuti, nad postelju mi se nadnijeti, kao majka - ist oprez u brinom kretu, ednost u ivoj ruci, pod kojom oi otvaram, i dodirujem je, go vorei: "Potrebno mi je, duo, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, i ljubim, u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."

78

ZAPIS UDU Ja nikad nita nisam vidio prvi put!

Ti lijevom rukom sklanja gust pramen kose sa ela i ja netom selim u sjeanje taj pokret, i ve ne vidim kako rukom sklanja kosu sa ela nego se sjeam tog pokreta, sjeam se: ti lijevom rukom sklanja gust pramen kose sa ela. Ti kae, glasom koji treperi i pomjera plamen svijee na stolu pred nama: "Napolju je oluja", i neto to nisam ja, ali u emu me ima, itekako, seli u sjeanje taj glas, i dok te ujem, ja kao da se sjeam kako te ujem, kao da se sjeam tvoga glasa to treperi i pomjera plamen svijee na stolu pred nama, sjeam se veeri, i glasa to govori: "Napolju je oluja". A jo je napolju oluja, i jo traje vee, jednako kao to traje i ivot, kojeg eto kao da ne ivim, ve kao da ga se sjeam, poput glasa kojim govori "Na polju je oluja", glasa kojeg se sjeam, poput ruke kojom pomjera pramen kose sa ela dok govori, poput rake koje se sjeam, dodirujui je prvi put.

79

JUTARNJI ZAPIS

Treba jo malo gledati u strop. uta i truhla greda. Jo malo izgovarati ove rijei nesrei. Koliko jo dugo, Boe? Zatim ustati, obui jutarnje hlae, uzeti safun, etkicu za zube, pastu. Tako bliske, glupe i drage stvarice. Sii potom u avliju, na esmu. Umivati se dugo, skidati otiske sna sa lica, lagano i s ljubavlju prati vilice, s osobitom panjom gornju. Tu je leglo loeg zadaha. Uzeti zatim jo malo vode u grlo, podii glavu punu hloroforma, pustiti prvi jutarnji glas. Grrr... Kao: dobro jutro, oe. Dobro jutro, majko, brate, sestro. Potom sa doksata, kao uzgredice, virnuti kroz prozor, u nebo i bau. U bai vinja zrije, skoro e vrijeme branja. Nebo je nikakvo, vrijeme e i danas biti loe, opet u uzalud ekati goste.

80

Koulja, kravata, runi sahat. Ogledalo. Da se moda ne primijeti? I zapoeti jo jedan dan. Unato svemu. Ponovo.

81

ZAPIS DOMU

U naem domu, o ocu se ne govori, nikad. Alije u svakom pokretu rake, bilo ije, i njegovoga pokreta dio, znak ili svojstvo. I svi to znamo dok, strah krijui, ocu utimo. I dobro je to je tako. Samo mrvu jednu drukije da je - uasu bi sliilo. Jer, evo, oko nogu naih, umornih ve, potomad pue, i sobe su prepune cvrkuta djeijeg. Smijeimo se, u zrak tjeleca njihova bacaju. Smijeimo se, doekuju ih, sretne, njenim rukama. Rukama njenim i grubim, to smrt su ve kuale, ve kuale, ve kuale.

82

ZAPIS DJEATVU

Blaeno moje doba kasnog djeatva! Kao mlad svetac, koraao sam gradom: u svaku enu pogledati mogao tako kao da sam ja onaj koji je voli. uda su se zbivala pred licem mladog sveca: sine toplina iz roavog lica djevojice to toga se jutra probudila ena! Boanski se trepet ospe po modrim licima nonih ena, to zorom iz mranih javnih zgrada izlaze! U cijelom gradu rune ene nije moglo biti - kada to rani mladi poeli. Jer mogao sam, mogao, u lice svake ene pogledati tako kao da sam ja onaj koji je voli. Blaeno neka je moje doba kasnog djeatva.

83

ZAPIS EROSU

Ona na prstima, naga, od kreveta ogledalu prilazi. Tvoj dar, kojim ljepotu uti, nijem je. Ne drhti umorno srce, samo to ruka pod glavu jastuk udob nije smjeta. I soba je prazna. U ogledalu tek miruje njena zabri nuta bora ponad vjeda, to ljubio si ih maloas, kad soba bjee puna kao vasiona, kao ogledalo to je puno njenog lica, u praznoj sobi, u kojoj ve spava.

84

PUT KOJIM SMO PROLAZILI ( 1 9 7 0 - 1975)

NONI AS U TUNOM DOMU

Ti jo plae, a ve je dugo no, sestro moja. Nad tvojim elom bdije strah-ptica, pucketa stari namjetaj i duh naeg oca, eno, ee tunim sobama. Eno, uzima knjigu sa stola! Eno, miluje stolicu na kojoj je sjedio! Eno, pred zidom, okree listine kalendara! Koji je ovo dan? iji je ovo dom? Koji je ovo svijet? Pa sklopi oi, ne gledaj, sestro, straan se dad sruuje na uasnuto lice tvoga brata, straan dad, prejaka kia mudrih udaraca s neba... Treba, sjea li se? na prstima koraati dok otac spava.

87

ARS POETIKA Gavrilu

Trebalo je i ranije shvatiti tu mudrost: oi luaka u pono prepune su strane svjetlosti, jeziva zima poiva u oku slijepca, a nae oi obine su, i opa slika svijeta u njima sjaji i truhne: mjeseina, lave, strah i umor ula, drvo suho i muzika to ga slama... Od istih smo rijei dakle gradili te kue, s vie ili manje umijea govorili isto, isto tijesto mijesili, za isti gorak hljeb to mrvice mu tice zoblju, eno, po ledinama oko naih izbi, koje sijaju, u tmini, s manje ili vie ljubavi u svjetlu oknica. Tek ponekad zatuli u oku samotan vuk, a veeri su obine i razgovori prosti. Sjedimo, eto, u bati, pod lozom i vinjom, umijeu ljubavi je rije i turobnom zanatu naem. Leluja svijea, osipa se list i plod suh na nas: Mi lirici smo, zgrenih lica, i pjesma mora biti tana po svemu, a precizna u izrazu rekosmo li tako, Gabrijel moj?

88

Eto, sasvim malo mate, i stvari ponovo, uz lepr, zauzimaju svoja mjesta. Rekoe: "Cvili stolica za praocem-stablom i umom zaviajnom" - tome mi nikad mislili nismo. Na stolicu ja sam sjeo, kaput obukao, jabuku pojeo, ne bez ljubavi za njenu rumen, srce i sudbinu. Ali, valjalo je, prije, nagnati stvar da mene uti svojom drvenom duom dok tako svirepo postoji. Jer tu smo mudrost mogli mnogo ranije shvatiti: oi su luaka u pono prepune strane svjetlosti, jeziva zima poiva u oku slijepca, a nae su oi tako obine, i tako je opa slika svijeta to u njima sjaji i truhne. Ali, govoriti ipak treba, apatom i u samoi, tiho se pridruiti zlosrenom horu onih nad ponorom to jednom u tamu vrisnuh su ta je to, i koraknuli, ne saekavi odgovora.

89

UZEVI KOST I MESO

Meni vie nita, ni runo ni dobro, ne moe da se desi. Ostalo je naprosto da brojim dane, smjeran redov, s malom razlikom u smislu, i estini. Treba to pojmiti i izgovoriti, napokon, mirno: doi e i uzee sve, uzevi kost i meso. A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud, ospu se kie, i minu, tren proe, odjednom, odasvud, u visinu, uzlijee ljubav i prepun je polena zrak, u polenu patnja mujaka vri, i nebo zari ljubavlju, jer juni je mjesec u svijetu, i dud zri. Ona e doi. Uzevi kost i meso, uzee sve: olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i duu, na zidu sliku - muziku od koje soba sja, suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom: mrak, mrak, mrak, mrak, mrak. A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kie, i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci ruke indigom djeca dudom. Prepun je polena zrak. U polenu patnja mujaka vri. Juni je mjesec u svijetu, i dud zri.

90

HRAST I KNJIGA u ateljeu Ibrahima Ljubovia " Ja s ljudima vie nemam emu razgovarati." (Andrej Rubljov)

Doao sam, miru da me ui. Soba je prepuna tako dragih stvari: hrast i knjiga (k dua i um!), sat i svijenjak, spuva, kocka i sehara - sve mirom miruje, osim srca, to bije i bije, u velikom drugom nekom srcu - srcu vaseljene. Sve je zapravo muzika sama. Izlina postaje mo govora: sve poinje, i svrava, utnjom, iz koje e, kroz trpnju, liti sjaj iste blagosti. Nieg, inae, dobrog me mirnim stvarima. Jer, napolju, gladan je svijet, i ljudske su oi bunari prastari - prazno, e i tama.

91

Zar je to zbilja mogue!? Putevima tako razliitim, istom se cilju bliimo! Preduboka je zamisao Tvorca. Da bih shvatio taj svijet, iznova bih morao, stalno i stalno, ivjeti ljubav. S manje bih zloj eda, straha i estine, potom, pod zvijezdom kroio, trpnju mlijeko majino kuaju. Komad se neba kroz prozor vidi, i ene neke dolje, sasvim nadrealne, eno, rublje razastiru. U sobi, odasvud, maslaak cvate! Djevojice nae obrasca nadimaju, u krunice se dah djeiji sasipa i cvijetno perje zrakom lebdi! Prah i pelud lica nam mije, i prepuna je soba snijega i topline! O, hou li ita nauiti iz svega!? Sada je, evo, mirno moje srce. Ali e, umjesto mene, iz ove sobe izii? I ije e oi nebu se podi? U ijoj e to dui iz starih knjiga glas da zvoni: "O, Boe, pun neka je svjetla Ibrahimov grob!"?

92

GRGI BABIU, ODGOVOR NA PISMO

Evo, sad mi je pogled jasan, i mogu rei da sam srean. Vie nikakvih elja nemam, niti hou. Sve se zbiva unato satima punim jeze i mjeseine, tj. klasike, unato satima punim lavea u potiljku i nesna, unato svemu to smiljah, nou, trljajui kremen i ognjilo, nita nita, pjesme piui. Pjesme? Kojeta! (Al bjehu guste, malo smijeno i malo tuno, al ruio se strop due u te redove, naglo i ne bez ljubavi, bjehu guste...) Kojeta, kojeta, ja sam sada srean. A da li je to ono! Kamo mrska ud za tijelom koje, u daljini, bludi? Kamo oaj ruke to nema kud? Kamo strah: "Bojim se da nisam koraao po krovovima one noi, brate"? Kamo se djela - ? Gdje ode - ? Kud nesta - ? ta bi - ?

93

Izline, ponovo i ponovo, izline rijei. Pa ja sam, s rukom ispod glave, miran i zdrav, dane gubio razmiljajui Suludom, a nespremno zadrhta srce u ruci Suludog srce ptieta u ruci djeaka. I pomrai vid, i saplete se noga o staru lozu, to puzala je godinama mom prozoru, stara loza, stari ispucali bol ni za im. i vidi uda: svijet opisivati ni trena ne umijem, a bijah samo ogledalo to pati dok svijet se u njemu ogleda, pun svijet, svijet prazan i nikakav. Jer nisam bio srean. Ali lice nisam krio i u tome bijae mudrost moga puta i zdravlje to me obasipa, evo, odasvud.

94

PONOVO, SVI SMO NA OKUPU Marku

Evo, na vrh smo se popeli grada. Ponovo, svi na okupu, samo njega medu nama nema. Blizu je pono, as kad izgnanih dua se sjea, i mrtvih. (U dolini, to ne trepu svjetla, ve due njihove, to ostale su s nama, da sjaj i miris ire.) Na brat, ovoga asa, u brdima plae. Sa elom u rukama, to nesreu su sabrale u gr, on plae, nita ne mole. Jer, srce je njegovo knjiga otvorena, iz koje uvijek uili smo jedno: da ljubav i mudrost sestre su, a oaj - tih im brat. Pod nama, dolje, trnu svjetla. Svie, brate. Pokupi knjige, i doi, kao prvi put da stie. Prazan je grad. Prigradskim samo cestama masni kaketi trbuhu grada hrle. Jutro, puno je preblage slutnje: sve e biti dobro, i svaka stvar bie dobra.

95

SIROTINJSKA

Sad ograbjelo je srce. Puni me strahom zima to se blii. Tako je nagal ovaj prelaz, prekono zaspe nas snijeg, nesrea i jad. Od ega emo, ovjee, ivjeti? umur 75, drva 30, zimnica, kaputi, cipele, hljeb - od ega? - Oktobarsko sunce tu je - sirotinjska majka, preivjeemo nekako, dok djeca ne odrastu, tetovirani mali Slaveni, djeaci njenih prsa, na kojim plove nepostojee lae, podii e ruke, djeaci nai, i bljesnut e miice, sa grana e padati kruh - ne drhti, eno moja! - Koliko, ovjee, ljubavi i gorine u srenim tvojim rijeima! Pretovarene nae su due. Doi e djeaci, znam. I podii ruke, znam. Al tanka je moja nada - jer ivot se njihov unaprijed zbiva, s koa njihovih mladih ve nas zasipa baruta, gnoja i palei miris. - Jake su nae due - u trpnji. Duino i nije da djela. U ovom gradu od gladi niko izdahnuo nije. Pogledaj! u avliji, eno, i vinja plae. Ledi se sapeta utroba njena, ali u njoj ve se mladi koprca list. I sestra joj loza mudro

96

neimatinu ovu trpi. Pa tako i mi, eno: dobrim smo ljudima opkoljeni - nek u tom nada nam ivi, jer drukije mudri i ne znamo biti! Ozarena zato trpi nae siromatvo, i plai, spokojno plai.

97

SIROTINJSKA, OPET

Nepravde je previe u silini s kojom na vrata nahrupi nam zima. Na ozbiljnost, punu bolesti i bola, uboge nas obavezuje, i poduzetnost, kojoj nismo vini, nalae odve - dok mrzne se kost i esma avlijska, a estok u cijevima led ami. U nedjelji bar jednom junjak nas prevari slab: naas se otkrave srca, prokapa esma (i suza u oku eninom), zasine ljubav zaspala. Grlimo se onda, djeca prevareni, dok ne padne no te jo jae stegne. Mlake se od kua odbiju due, u krmi se stane. Radost - nikada dalje od doma naeg. Cijue sitnje pod jorganom svijena. Tijela nam apuu kako jo dugo trpjeti nee... Pa kako da ti oprostimo, Boe? Tebi, i zimi ovoj, godine sedamdesettree, svirepo tako s nama to se igra?

98

GENS UNA SUMUS

Sad igramo ah. Jednaka ozbiljnost na licima, i zanos. U vitrinama, amuju albumi s fotografijama, uramljeni govori, isjeci iz tampe. (Godine, mahom, ezdeset i neke.) Naa lica nad ploom, kao nad rakom otvorenom. Oigledno tako postaje ono to inilo se skrivenim: jedan smo rod, i jedan damar u nama bije, i isto odjekuje soba, dok napolju fijue smisao kojeg prepoznajemo, od kog bjeimo, es ef est vukui, u partiji panskoj. Ovome gradu, vazduhu ovom, odve estoko privreni bijasmo. Tako, njemu privreni, iz trena u tren iznevjeravasmo sebe, svoja majuna srca, prepuna ara, i pepela, tunog. To se zapravo stari, drhtei. Grad se pretvara u ruu to gori, jednostavno, nai ivoti. Mi igramo ah. Tu nam se, nad grobnom ploom, bratime ljubav i uas, udo i strah. I sve to, zaudo, biva nam tako blisko, tako jasno. Mi grlimo se, suze gutajui, jer: jedan smo rod.

99

UTOPLJENICI
Za Ivana K.

Nema se, bogami, sa ime vie meu ljude doi. Iscijedio sam oi. Koraam, nogu pred nogu, i jednako mislim onome koji je sam odabrao as. onom to stropotao se, sa visina, onome to podigao je ruku. Otvaram vrata kue, vrata krme otvaram a jednako mislim na onoga koji odlazi sam. Kako pojmiti tajnu njegove moi? Da li je to snaga koja iz slaboe raste? Ba k i ovdje, za stolom, otkuda motrim ja svijet kroz staklo, kroz mutno, kao ispod vode. Sporije ovdje su kretnje, a zvukovi bri i blii. Uao sam, da liim se razbora i mjere, ali svejedno: kao da mu ujem glas! Zove li, il odaziva se - ue dok oko vrata vee - ta grli? Koga ostavlja, kome ide? Od ega bjei, emu hrli?

100

uju li taj glas lica ova okolo, podbuhla kao kod iz vode izvaenih? Za njim mi, izvjesno, neemo poi, nas ekaju nai dani: mahmurluka dani i dani pia, jalove godine, doba bez pregnua. Prinosim staklo usni: ja vie neu 0 jadu pjevati, iscijedio sam oi. Neu pjevati. Zatvaram za sobom vrata, koraam, nogu pred nogu, i malko ukrivo - njemu misle. Razlog zajedno, razlog za drugo - zar nisu isto? Gdje je to mjesto sa kojeg vidi se sve, jasno i isto, k lice njegovo, sutinom to zrai? Sijaica, Gospa, kad stigne, gdje e me nai?

101

SARAJLI SE VRAA U SVOJ GRAD

Tako, prolaze putovanja. Neto malo iskustava novih, i mnotvo starih, potvreno. Sad ponovo bliim se gradu. Stoljea kao da su prohujala - drhtim. Na peronu, bezbeli, kia. Ko povratak neminovna. Tako svoje blinje, vazda, grad ovaj doekuje. (Moda ga drukijeg ne bi prepoznali?!) Iz suznih lijezda larve, evo, ve kliznule niz nos! emu se to raduje dua? Nju milovao nikad nije ovaj grad. Al udarci kojima je hranio, samoa, strana i plodotvorna, znakovi bjehu li viega smisla, dok u njemu graditi kuao sam dom? Pod kiom, sad eka me moj grad. U njemu dom. U domu ena. U eni smjerno srce bije i spokojan die sretni na plod. Koraam, pas umoran, i svjetla prepun. Svjetla.

102

PRAZNE SU I SLIJEPE OI SMRTI Spomen na Nenada Epeka

Jo uvijek se nadam da bi mogao, odnekud, da se pojavi Nenad, ije tijelo, mrtvo, spustismo, onomad, u smrznutu zemlju, dok su se ledile suze u ivim ljudskim oima. (Oi smrti, prazne su i slijepe.) Nadam se, jo, kako e ui, na ista ova vrata, kako e sjesti, za isti ovaj sto, uz nas, vazda, kao da se nita dogodilo nije. S malo emo rijei, opet, zaas, podesiti svijet, prema jasnoj potrebi, prema asnoj, ljudskoj mjeri. (Jer prazne su i slijepe oi smrti.) Svemu smo, oduvijek, umjeli i znali pojmiti zakon, smisao i svrhu. Razlog, razuman, svakojem zlu umjeli nai, u mraku njegovom, slijepci, napipati put, ovud i onud, gdje iskri siroto ivo zrno dobra nemutog. (Slijepe su, i prazne, oi smrti.)

103

Nanovo neuko, sada cii srce: ni trun smisla ne znam udahnut u tu smrt. Zatvaram oi, da ne vide zlo, i jo se nadam: mogao bi, odnekud, mogao bi nekako, odnekud, naii Nenad, koga spustismo, u ledenu zemlju, onomad, sledeni.

104

NESPINA

Za Ivana L.

alostan li je san moj i spavanje moje jadno lije samo tica jedna stropom od duvara do duvara, mamena hoe li ikad svanuti, svanuti, svanuti, Boe svekoliki neujna tica jedna, od duvara do duvara, kroz prazno, ovamo i tamo, tamo i ovamo kakav to grijeh golem poinjeh za ovu grdnu pregolemu kaznu to poznah i vidjeh sve, ili to nita ni em, bijedan, ne znam kako li samo ne poludi tica ova nevidljiva, duvarom i stropom, ovamo i tamo, tamo i ovamo tako je Uitelj na, pred samu smrt Tijelovu, bosonog na balkon iziao

105

lice u no decembarsku, u zvijezde smrznute zagnjurio oni to ga dozivahu, papue mu nazuvaju - kad Velji Lug u Nezuke sade samo su tri rijei uli da je kazo: strano, strano, strano da nije stidno matora kenjcu na pod bih kleko, iza glasa vrito mii se vie, tico nerazumna, sklanjaj se, Nespino dubi i dubi, u duvaru, crv, truhne u sehari ruho djevojako hoe li ikad, ikad, zaikad svanut, Bogo milostivi avaj, avaj, avaj, tisu puta avaj, i opet: avaj i avaj sretna li si, nesretnice to kraj mene die alostan li je, Boe, i kukavan san moj, jadno li je i emerno, Boe, spavanje moje

106

EGA SMO ZBIR

Ja nisam ovako, u noima, bdiju, zamiljao ovu zimu. Dua se gradom spremala koraati sama. Sad: nas je dvoje! Biva ovo blago neko godinje doba, ruka tek mehko drhturi dok, kao starci, koraamo, toplinu nose, pomalo bivu. Otuda moda i neto jeze u glasu mujezina: koliko da podsjeti nas: traje neimatina, i mrtvo medu nas pada srce ptice koje nas spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza, kojom koraajui, s pogledom to svijetli, bliimo tek se putu na ijem kraju gori: ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju tu taku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj mu, bivaju jedno i isto. Koraajmo, koraajmo zato dalje, drago nenadana. Naem hodu baarijska kao da podsmijeva se ralja! Tvoja je ruka, meutim, hladna, i moje je da je grijem, ne osvru se: naprijed, gdje se komea svijet, sita i troma tijela, trgovine pune i prazne, natrag, gdje - pogledaj! - stopio se led, na utoj cigli, pod naom stopom! Moje je, ruku da ti grijem.

107

Prospimo, kae, ovoga asa, utoga zrna dvije ake, potuju smjerno obiaj naega grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok prh i lepr u uima umi. - Golubica ona tamo, sitna, uurena, iz tvoje ruke kao da putena je, moju ne taknuv. Zbilja - ti i ja - ega smo zbir? Zdruene, dvije samoe - ta ine? Treba matati, kae. Matati, ne znai li to: buduim danima po sjeanju govoriti? o etnjama drugim i davnim, kad raka se drukije bliila ruci, s neto vie strepnje ula u provjeri. Sve tome moe grad ovaj da nam kae, jer zacijelo: on pripada nama, i njegova zima naih je dua godinje doba. Ne raduje njega to to sve na licima naim pie. Ali kuda se jaki od zime sklanjaju, kad doe? Ljubav kad sine - kamo okreu lica? Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam ta snivam, a ta se zapravo najavi zbiva... Pored tebe ja sam naloio vatra, da ti je hladno znaju. Na prstima se tako, strpljiva i blaga, prikrada ljubav, lukavo i edno u isti mah. Kako da, nazebla, odoli dua?

108

Snivajmo zato, iskusni a isti, due protivrjene! Iz sjeanja neka kose nam zasipa budui snijeg! Ljubljene neko, od nas se odmiu stvari. Snivajmo zato, tako sami i tako slini. Mnoge se jo samoe blie, i isti dani, gusti, hermetini.

109

IZ DNEVNIKA, 02.10.1987.

Plaim se: skonau na uetu. Nije ih malo skonalo tako, u svijetu i tu, tik pokraj nas. Dugi dani, duge noi, duge godine. Bez hljeba ljubavi, bez vode ljubavi, bez zraka ljubavi. Bez ljubavi. Nije to, jamano, razuma govor ni glas, nit iemu, zacijelo, ni pomo nit spas. Al sklopim li oi - vidim: skonau na omi. Koliko samo ni em nita nisam znao: od iskona davao odnio je alu! Sav, evo, drhtim: skonau na vjealu. to dua ne uzmoe, to nikad srce nije smjelo samo hoe da oposli tijelo. Bez svjetla ljubavi. Bez hljeba, bez vode, bez zraka. Tek jedan korak ubavi: u mrak, iz mraka.

110

SLIJEPAC PJEVA SVOME GRADU ( 1 9 7 5 - 1985)

SLIJEPAC PJEVA SVOME GRADU

Minula je kia. Sad iz kanala, sa tavana i ispod podova tronih kua u predgrau bije smrad mijih leina. Koraam, ne trae naroit smisao u tom: slijepac sam, i dato mi je da vidim samo ono to dragi ne vide. Tako biva nadoknaena moja neimatina: prepoznajem, u junom vjetra to me dotie, glasove onih koji su napustili ovaj grad. Kao da plau. U blizini, evo, mirie lipa. Znam: blizu je most, i drukije e po njemu zvoniti korak i tap, sa vie svjetla u zvuku. Zatim tu, pored moga uha, u trenu se sparuju dvije muhe. Ponovo e ega. Obilaze me tijela, vraa, s mirisom postelje, s mirisom pohote. Koraam, govorei s Bogom, kao da i sam uza me koraa: "Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad? Od mene, Boe, kome si dao da nikad ne vidi onu koju ljubi?"

113

GOVORI SARAJEVO: JA OSTRVO SAM, U SRCU SVIJETA

Golem je svijet, plove kontinenti i nesrea se ziba posvuda, ali ovo je drugo: jednako mirie uma na sjeveru i uma na jugu, i miris taj ne lii ni na to to ovjek ve je uo, vidio, dotako rukom. Uzalud nozdrve se ire (da tako zametku utroba majina ne mirie?) - to miris je Nieg, to istim glasom plae i pjeva jer ljubav i nesrea jednako ovdje imaju lice, i sve je isto. Na kapijama, straari to obuzima ih jeza, straari to sanjaju stojei (Let, mehko nepostojee krilo!) - al isti prenue ih glas: " Sarajevo!sprila te munja!"-To mene opet neko upomo zove. Oajnik i mudrac, dijete, protuha i hulja - pred mojim licem izmireni: sve je jedno, i sve je isto ovdje. Ja ostrvo sam, u srcu svijeta, do mene nita ne dopire, samo troma krv njegova, samo jeza to pluta nad svim. Tiina, i nita uokolo.

114

POSLANICA DUBROVAKOM PRIJATELJU

U ime otca i sina i svetoga duha, dua je esto bivala spremna pisati povijest ovog napora, istoriju bolesti koja kazuje vie nego zdravlje, jer - pozvana ili ne nije se libila, samo joj je snage nedostajalo, u dobroj namjeri, u mira i povjerenju. Ali, nije se kaljalo ime: Ja, ban bos 'nski Kulin, prisezaju tebje, knee Krvau, i vsjem graam dubrovam, pravi prijatelj biti vam, od sele i dovjeka. Kako izrei to? Nad papirom, kao nad rakom, s mladim mrtvim karanfilom u zapuku, potpuno otvoren svemu: zvidi besmisao uokolo, ja uim se primati ga jednako kao mlad junjak s mora, kad preko Ivana, od Raguze, od Drijeva i Narone, od Kule Norinske kad krene, uz Neretvu, uz zeleni mir bogova, spokoj umrlih. Po sobi, meutim, plove cirasi, pepeljare pune smrti, nadohvat rake koja prisee: I prav goj drati s vami i pravu vjeru - dokole s 'm iv. Ali ovo stoljee nije dvanaesto, i nije to vie isti onaj dah to krenuo je, od Raguze, preko Neretve, jegulje mame blie ogledalu vode to sjena je njegova, ovdje, med brdima, preko Sedla dok stigne. No sada, polahko, nadolazi

115

snaga, u pravoj mjeri (ne odve, jer tada sama bi sebe jela), u pravoj mjeri, kaem, nadolazi snaga i blii se govor: Vsi Dubrovane, kire hode po mojemu vladaniju, trgujue godje si kto hoe krjevati, godje si kto mine, pravov vjerov drati je, bez vsakoje zledi razvje to mi k da s vojov voljov poklon. Spremni smo, dakle, dua i ja, troiti vrijeme i papir, govorom nesputanim, to ivu sliku svijeta kazuje, shvaenu ne umom, ne jednostavno takozvanom duom, nego viim ulima, kao no sama: ulnom sintezom. Ida im ne bude od mojih 'stnikov sile: neka to bude sloboda, govor kome neemo, nazor, traiti svrhu, nego nain ljudski u svemu, i prirodan rast znanja i vrline. I dokole u mne budu dati im s'vjet i pomo, kakore i sebje, kolikore moe, bez vsega zloga primisla. Neka to i ne bude, konano, govor, ve svjetiljka sama od rijei, ba svjetlilo ono na elu ovjeka sred rudokopa, u koji, evo, stupam. Tako mi, Boe, pomagaj, i sije sveto jevanelje.

116

RASVJETLJAVANJE SLUAJA IZ 1641.

Godine i knjige, godine i knjige! Ima u njima jedno vrijeme, odmah poslije velikog poara, onog drugog, a prije one manje kuge, uoi zemljotresa skoro, u kome se, vele historici, nita pomena vrijedno zbivalo nije. Od onoga to, ipak, jeste - jer: ivjeli su ljudi, i zbivalo se tota - kau: ponajvanija je jedna kaznena stvar, iz godine 1641, zbog ubijstva jednog muslimana, u bai neke Vujane, keri Selakove, na Varoi. Ovdje moramo stati. Mora da je bila jesen, oli pramaljee, mora da je puhalo jugo, mora da su, odonud, preko leda Trebevia, valjali se oblaci, brzi oblaci, teki oblaci, s puno smisla protivrjenog. Pod muepkom, vrua daha, aputao je mladac, i Vujana smijeila se, mrven, koliko niska zubia bijelih da se vidi, a glas joj da ne uje se. Tako je upravo nekako moralo biti. Tad Vujana ula je, vidjela, u liu kako sja kre, i vriti bijelo lice ljubomore, gr zatim, sjeivo i muk! Nita se, potom, po svemu sude, nije ulo. Vujana tad pregrizla je prste i usnu, i trgla se, netom, jer - odozdol - sad ula se svirka, zurle i

117

timpani! S pjesmom, stizali su neki dragi momci! Poto se nije tano znalo je ubijca, po ondanjem pravnom shvaanju odgovorna je bila cijela mahala, gdje se dogodilo ubijstvo. I bili su pozvani na odgovornost svi stanovnici Varoi, sami pravoslavni hriani, njih vie od 21, da plate krv. No poto rodbina ubijenoga nije sa svoje strane traila krvi, stvar je legla. I tome se nema ta dodati. Bijae to onomad kad tamo se negdje, taj om, spremala vojna, nova vojna, s istim starim ravim orujem, nova vojna, opet i opet. - Ali, sad nej se! To je draga dugaka pria. Na ovaj sluaj mi stavljamo taku. Na ovaj sluaj mi stavljamo taku ali u istom asu, otuda, iz godina, iz knjiga, kao da snop nekog svjetla, majunog svjetla ali svjetla neosporno! - lica naa ozrauje, i, zaudo, ovo kao da i bijae tome svjetlu govor! Aj, godine i knjige, godine i knjige!

118

KOZMA ASTROLOG TUMAI NEBESKE ZNAKE GOSPODARU SVOME PRINCU EUGENU SA VOJSKOM

Bogami teka srca, ali moram ti priznat, gospodaru moj: moje je znanje sve manje to dulje iz domaje izbivamo. I nebo je drukije ovdje. Jasan raspored mi je zvijezda, al udesan, na ovom mjestu i u ovo doba. I nebeska magla u sumrak kao da drukije zemlji se blii, nekako sve mi je udno. Pogledaj, eno, gore: ona je zvijezda to trepti uvijek svrhovit znaila pohod, obilat plijen i domu povratak sretan. I po njojzi sude ni ovog puta drukije nee biti. Al kazuje jo mi neto, to prije nije: Lako emo ui u taj grad, al iz njega izii - teko. Moda bi mudrije bilo ovako samo s brda ga gledat, ne prilazit blie. U zvijezdama vidim tu sliku: gori grad, i gore u gradu srca tvojih vojnika. Neto se sasvim nejasno zbiva.
- Al s t a j a

to priam? Zar ve ne rekoh: to dulje iz domaje izbivam, moje je znanje zbilja sve manje. Krenimo zato, i to udo da vidimo

BAESKIJA

Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, teak i mokar. Plau zaprepatene bate. Biljeim to i utim, jer svikao sam na uda. Vidim, kroz okna duanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema. Kamo e stii, Boe, Koji sve zna? Ne hulim, samou sam ovu primio k dar, ne kaznu, premo, nipoto uas. Stii e, znam, odjutra, ljudi neki. Morao je i noas neko umrijeti. Dua je moja spremna, kalem i papir predamnom. utnja i ama. Koga Si, noas, otrgnuo gradu? ije emo ime pominjati jutrom, uz duhan i kahvu, narednih dana? Treba biti mudar, neka se strava ekanja na licu ne oituje. Jer, dugo je trebalo dok shvatih: ovo je grad u kom sve bolesti zarazne su. iri se ljubav utica i kuga. I mrnja se jednako koti. Nisam li, moda, odvie sam? Nije to dobro, toliko sam svikao na samou. Mislim li pravo, Boe? Tako je neko (i to stoji zapisano), crvena kia lila ponad grada, pometnja i strah rasli korov. A malo je zdravih u gradu dua. I pravo je to je tako. Jer, bolest otkuda jasno mije, al otkuda zdravije? Je li, Boe, zbilja, otkuda zdravlje? Pitaju li to ovi ljudi oko mene

120

(to isto ih primam, znajui da ni dva nisu ista, ni pred Tvojim,, ni pred mojim licem), pitaju li? I znaju li da ih motrim? Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide! Grijeim li prema sebi, tek tada sam drugima prav. Prema njima grijeim li, pravdu prema sebi ispunjam. ta je onda istina, reci mi, Boe moj? Moli Te skromni Mula-Mustafa, to druge elje nema ve tiho da bude, i jo tie ode, kad doe as.

121

DERNEK U SARAJEVU, SJESENI 1769. Aliji, a prema Vladislavu Skariu

Ima tome poprilino, kako se ve nikome pod bajrak vie ne ide. Daleko je Be, daleko je Rusija, daleko im crna kua bila! Ali se, podmoranje, skrpila nekako hiljadica naih, s konopca i koca, sve sam hrsuz, sve go uhljup! Ono e - posralo koulju! - na Moskova da udara! ? Kad, ta e ti bit, odozgar, sve same plahe vijesti! Uzeli Hoin, tuku Rusa hametice, samo to Moskva nije pala! Izdade zapovijest vlast da se veselje ini! A muke ti nas na besposlicu navratiti! Nismo, dodue zatvarali duane, uputa je glasila: sveano i radno. Gruhnue s Tabija topovi, u gradu se obrete, k da iz zemlje iznie, hejbet svakojaka svijeta. Nakav iz Misira - grdne je pare narodu uzo! dovue ticu: ni koko ni krava, dugonogo, dugovrato, ne leti, al to potrat moe - da Bog sauva i sakloni! Drugi opet, onu zvjerku, majamuna, hajvan insan tobe jarabum, tobe estagfirulah! Stvori se odnekud i Ciganin Smoljan, to ljudima

122

kamen iz beike vadi, i onaj Beo to oima bendija. Gruhaju topovi s Tabija, enlui muko, enlui ensko, enlui staro i mlado, primirila vlast na svako svoje oko: hudovike birtije proradile, bearnice - pune enska svijeta! Mogo je namah pametan da zna: ovo na dobro izijti ne more! Ali, kad je dernek - nek i hala gori! Poee, u neka doba, odozgar da pristiu nai: koji bez ruke, koji bez noga, koji bez oka, koji bez uha, i dvojica - bez pameti. Al kazuju bistro: Kakve pobjede, kakvi bakarai!? Sve vam je to neko izmislio! Ako Dunav smrzne - eto Rusa u Stambolu. - Raspisa se dernek. e si bio nie, ta si radio - nita. Tre se prikunjala vlast, progleda na svako oko, posvuda razape ui, pokaanjava egrte i kalfe, pozatvara birtije i kahve, hudovicama grdne globe odreza, a narodu, po mukoj glavi kunoj - porez ratne tete. (Uvelo se tako u obiaj bilo: dodaj, doprinesi, kad dravi prigusti!) Bilo pa prolo, sad ga jebaji. Al kako nam je to sijelo prisjelo, otkako nam na nos izie taj dernek - malo se kome vie i na sijela i derneke, kamoli u bitke i pod bajrake ide. Daleko im crna kua bila!

123

MEZAR SEDMERO BRAE (1878-1978)

Trinaest je tisua nevoljnih vojnika tuklo u vrata ovoga grada. Koliko je minulo dana u stotini minulih godina? Tako ve dugo na ovom mjestu nesretnik srie svoj jad. Poeljeti samo treba neto sasvim isto. Jednostavnije od ivota, i makar malko mudrije od smrti. Bogomolje bjehu utvrdama, minareta pukarnice. Sada je ovo naa Fontana di Trevi. Sa sedam prozora, sa sedam otvora, gdje sve je rukom prostog majstora sainjeno. Neto sitnoga novca treba, neto muke, neto malo nadanja i vjere. I tih glas, ispod sedam muebaka suhih. U smrti su se, ovdje, braa po roenju zbratimila. I to je naa Fontana di Trevi. Nai su nevini, uglavnom, mrtvi, ali su tim ivlje nae elje: da se edo ne razboli, da se dragi vrati, da mine krilata ova nesrea nad glavom, da nas zaobiu vojske stoimene.

124

Neto sitnog novca treba, neto muke. I treba se uza zid skloniti, dok denaza proe. utei treba ispratiti okom to tijelo to preko ljudskih ruku i ramena putuje, to tijelo to imalo je ime, i imena neka aputalo nou. Jer, svaka je smrt - prirodna smrt, kad doba mine, i godine se slegnu.

125

I DRUGI SU PJEVALI GRADU

I drugi su pjevali gradu: prolaznici, u udu zastali, pred mnotvom slika protivrjenih a tako u skladu meusobnom, i tako u skladu sa okom to ih zbraja. - Al niko nije patio pritom, i plako. I drugi su pjevali gradu: gosti ueni iz svijeta, u ijem je uhu odjekivao jo Pucanj: Oh, mein liebe Gott, taj Bosna, taj barbari, taj mete i smrad. - Taj zacijelo patio pritom nije i plako. I drugi su pjevali gradu: prolaznici, u udu zastali, gosti ueni iz svijeta, doljaci zatim, doljaci nai, oprezni i mudri, gospodii nagli ljubavi spore, a govora knjievnoga sasvim. Srce - grade! I drugi su pjevali tebi, al niko patio nije pritom, i plako, srebrenu duu tvoju mladu ranu tiu!

126

MUSTAFA KRILA DAJE IZJAVU SLUBI KOD GROFA LAVA NIKOLAJEVIA TOLSTOJA

Odveo me jedan Belgijanac, rudar, u svoju domovinu. Potom sam krenuo sam, sve do Odese; tu me, u jednoj kafani, naao marinski oficir Pjotr Mihajlovi, grofov zet, i uzeo u slubu. Tolstoj je pitao: "Koliku, Mustafa, platu trai?" Stan, hrana i odijelo. Onda se udio: "Treba, Mustafa, da ima novaca. Doi e uskoro vrijeme kada e novac vladati svijetom. Ko bude imao vie novaca, bie ugledniji, i vie e ga potovati." Deset rubalja mi odredio. Isprva mi izgledao udan. Nosio se seoski, malo govorio, orao je i kopao, i sam ureivao svoju sobu. Nikada nije puio, ali je votke dosta pio. Nou, dok je pisao, ponekad sam prilazio kljuaonici i virio. Sjedio je za stolom, pio votku, i pisao, ili dugo gledao u goli zid. Ujutro je boca bila prazna.

127

esto sam mu govorio: Podreite obrve, grofe, smetaju vam kod pisanja. Nije htio. Neprestano ih je gladio, kvasio vodom, a nou, kad nije imao vode pri ruci, i votkom. ivotinje? Mnogo je volio. Drao je konje, krave, ovce, a u kui imao uvijek etiri-pet maaka. Govorio mi je: Onaj k voli ivotinje, dobar je ovjek. I jeste, Tolstoj je bio vrlo dobar ovjek. Ne znam. Ja vjerujem u kismet. Vjerujem u viu silu koja odreuje nae puteve. Ja vjerujem u tu mo, jer ne sumnjam: ona me je, pedeset godina, i vie, vodila na dugom, izukrtanom putu: Sarajevo, Belgija, Carigrad, Egipat, Japan, Odesa, Jasna Poljana, Petrograd, Teheran, Bombaj, Atina... Kako smo se rastali? Devetstoprve, iao Tolstoj na Krim, zdravlje da vrati. Ja, svojim putem. A on mi veli: Idi, Mustafa, idi, i sretno! Ali znaj, svako je sutra gore od danas.

128

RECITAL NA KRANJEVIEVOM GROBU, OKTOBRA EZDESETOSME, EZDESETO G O D I N n C I P J E S N I K O V E SMRTI

"Sinonji recital poezije mladih sarajevskih pjesnika, lanova kluba pisaca "Tribina 08" na grobu Silvija Strahimira Kranjevia pred stavlja u svakom sluaju panje vrijedan po kuaj originalnijeg interpretiranja poezije. Ki ovito vrijeme koje je uslovilo i relativno sla bu posjetu (bilo je neto oko 50 slualaca) nadjaao je glas mladosti i poezije..." (V.S.: "Na grobu pjesnika", "Osloboenje", 29.10.1968.)

Ako se dobro sjeam, svi bili smo svojta. Petnaestak nas, od svakoga roda. Bijae zapravo dobro ona kia dola. Tako smo s pouzdanjem mogli saznat pripada nama, koji pripadamo tebi, koji zemlji pripada, sasvim napokon pune taj prostor, od tebe iri. Ako je vjerovati pamenju, u tiini, mi zborimo samo glasne ideje, unato tvojoj misli i blizini. Kako domovini drukije pjevati? Otuda, od ciglane, zatutnjao je

129

kamion. Tako i stoljee ututanj minu, a san tvoj i danas posvuda sanja ovjek. Iza planih, iza sputenih trepavica. Ako me sjeanje ne vara, stazom kroz groblje promicao je Isus, iz tree smjene, sa tvrdim kruhom pod pazuhom tvrdim. Ni osvrnuo se nije, njemu bijae rije. Mi svejedno zborismo dalje: kakvu ono istinu pravdi htjedosmo rei? Petnaestak nas, od svakog roda. Blinji i svojta. Ako jo pamtim, jer tee ovjek, neke su rune godine, potom, prole. Tvoj ivot, svijetli tvoj trenutak, ne pamti takve dane. - Neke su rune, velim, godine prole, i danas: ja vie mrtvima mislim, nego ivim. Blii su meni mrtvi, oni su moji blinji, to je moja svojta. Ako me pamenje jo dobro slui, ako ovo srce jo uvijek dobro misli: ne prestade kia, nego silnije, sve silnije, po nama se stuti. Sada ve shvatamo taj jezik nemuti. Sami, Silvije, sami. I pokisli.

130

TIN U SARAJEVU

u kafani " Kod Sameka", izmeu tvornice piva i Crkve svetog Ante, pijucka crno vino, ita dnevnu tampu. Potom je no, 4/5 marta, tridesetprve. "Treba uzeti batinu i vucibatine najuriti iz sredine, koji hoe da budu ak i literati i mislioci, a dua im je crnja od njihove vanj tine, jezik poganiji od onih to spavaju po Rimu i Napulju po kanalima i u podzemlju. Ovakva klasa ljudi spada u popravilita i na robiju, pa ne smiju da se zovu boemima, kul turnima, nego apaima." (Dr Ambroz Drai, advokat, u tekstu "Sara jevo i njegovi boemi", " Veernja pota ", Sara jevo 4.3.1931.)

Ja nikada neu shvatiti ovaj grad. to mi se bliim ini, i to mu sve bliim bivam, sve to vie narasta tajanstvo u magli i od mene sve je dalje ime i rije za ovu neznan ivopisnu. Svijet kojem pripadam ne pripada meni. Ali mi hrani pradavnu tenju, za zdravijem lijepim i sretnom vedrinom. Po tome, jesmo neki rod: ba

131

tako, i on je sam, i jedan, na samoj medi meu svjetovima. A biti sam, pa zar to nije: u jednom trenu, u istome asu, biti sa svima, sa svime!? Dok sebi pripadam. emu onda sticati taj muni nauk: uzvraati udarac? Prekratki su ljudski dani i preteke noi ovjekove. Nad glavom, evo, ve zvoni neka pozna ura. Treba dopiti ovo vino, treba prezreti dvostruki ovaj dug. Ovog e asa, brate sveti Ante, opet da se javi onaj stari poriv: postelja i Jug, postelja i Jug, postelja i Jug!

132

BELEDIJA, ETRDESETPETA, ESTI DAN APRILA

Sad drhte, u tamnicama, moji blinji. Sa padina grada, na reetku i gvoe, sruuje se svjetlost. Pjevaju sunji u okno nad glavom upiru oko. Smij se, svirepo nebo, dok kripi kapija, cijue lanac, i svjetske se prazne hapsane. Preivjelom ovom rukom, to grijala je kost, mrzlu i truhlu, sada valja prekriti oi: kesten i lipa, prekono, procvae leom! Sarajevo, bajko puna mrtvih! Krvava usna ljubavi, hoe li moi, na pragu doma, zboriti njenost - ikada vie?

133

PARTIZANSKO GROBLJE

Proetaemo malo izvan grada, neka se odmori dua. Tako se jasno misli u etnji i ini se: sad vidimo stvari onakvima kakve jesu: ovo je aleja, ovo po nama sipaju zelene koulje kestenja, mladi i njeni guguu okolo zaljubljenici. Ovo je dan, ovo se svjetlost mudro prelama u liu, u mermeru iznad ceste, po groblju u kom i mi pomalo poivamo. Moe li - kai - sestrice mila, zamisliti sebe, u tuoj uspomeni? Kia je sprala slovo, ali prisloni uho: huji i huji podzemna dua vode, to zemlja rastae kost, i tako se (s pravom?) odvija povijest i sklad: djeli s nama, as i tren s nama, potom: bez nas, bez nas i bez nas. A die i dalje planet, i dalje rastu djeije oi, i dalje prska jabuka u poljupcu djevojice i prolijee nad glavom ptica. - Jadikovci ovdje nije mjesto, kuknjavi ovo nije as ni vrijeme. Mrtvi su tu samo da naoj patnji daju mjeru. Razidimo se zato, sporo, kao poslije gozbe, slavenske sasvim gozbe u groblju, opijena duha. Neka koraa kost, neka koraa meso! Knjige su, sestro, otvorene, istorija se, sestrice, pie,

134

otvorenje Martyrologium, jo samo da se sjetimo naih imena, da ih ne zaboravimo, nikada vie, nikada vie.

135

SMRT U VENEDIKU Uz Mein odlazak

Nisam znao da je bio toliko nesretan. Ko se jo od nas spremao nije da jednom zanavijek napusti ovaj grad? Neka je, zato, mir njegovoj namuenoj dui. I moja je, sirota, svoj siroti skupljala prtljag, da krene, i dizala ruku, da mahne: zbogom. U kratkim asovima snage, u dugim i sporim danima slaboe: Venedik, aj, Venedik! U njemu e, kuku i lele, u zemlji tudi, tek poet da radi na otrov, ovdje ispijen, na batini svoji. Recite, ljudi, kakav je bio ovaj mejt! Pratate li mu za sve to je uinio? Jamite li za njega pred Bogom? Bio je dobar ovaj mejt. Pratamo mu za sve to je uinio, jamimo za njega pred Bogom.

136

to takvih osta, na prste se jedne ruke dade izbrojat. Zar se vie nije umorila smrt? Hoe li bar tren jedan da stane, da predahne? ivi nita ne znaju. Teki su katanci na srca njihova stavljeni. Zaludna je zato ova moja molitva za mrtve. Ja ujem, samo mi se kae: govori ti molitvu za ive, njima je tee. Jer ivot je besmisao, kao i smrt.

Sarajevo, jula 1982.

137

STARAC SA ULICE JANG Gordanu Novaku

Na glavnoj cesti, u samom srcu grada, za opinskim kamenim stolom, ahira starac ruski emigrant. ahira ruski: sa mnogo rtava, s nogu i uz pie, za ciglo jedan kanadski dolar. Skakuu vjeverice travnjacima Toronta, gnijezdi se na semaforu galeb, kolona zastade automobila - da pseto cestu prede. Tu, izgleda, nema posla za Vojsku Spasa, svemu se znade doba, mjesto i nain, sve ovdje zna za to i od ega ivi. Tako je i on dao, na demperu da mu se ispie firma, u engleskom jeziku i pismu: Gambiraj ili umri! -1 zastaje areni narod: radi radnja. - Poesto, meutim, umije kia, i hoe, da mu zatvori duan. Pod strehom, u bradu, na ruskom tad mrmlja psovke, taj starac to dao je da mu se ime, i svojstvo, na tijelu i s p i s u .

138

U samom srcu grada, na ploniku ulice Jang, umire starac - ruski emigrant. Umire ruski: sa rtvom na umu, s nogu, uz pie i uz ah. Ne mogu, evo, pod strehom, u njegovu duu ui. Meni se ide kui. Meni se ide kui. Toronto, septembra 1982.

139

ONI TO PRELAZE Sarajevskim Sefardima

Najprije je prolazilo vrijeme. Potom smo prelazili most i cestu, kod benzinske pumpe, i tu je, u skladu sa razumom, bilo ispisano zabranjeno puenje, zatim smo ponovo prelazili cestu, podno Trebevia, kolebljiva hoda, u strahu od mijene, pljuska nenadanog. Mrtvi zrak. Kamen i zmija. Sieden hlorofil Toleda. Espanoles sin patria. Potom je prolazilo vrijeme. Jedni smo drugima gledali u lica, zbrajajui, po hiljaditi put. Kako iupati srce ove tuge? Jedan je nedostajao: Jahve e ponovo biti sam. ombre prejado entelegente, lavrador publico dija i tarde...

140

Onda je prolazilo vrijeme. Penjasmo se, stubitem, ne broje stepenice, do kamene kocke (tu poiva onaj to nam nedostaje?) Jasenovac, Gradika, akovo, Jadovno, Loborgrad, Auvic, Bergen-Belzen, m i r. Clara, no lloras hija mia, No temes la fosa fria. A vrijeme je i dalje teklo. Dolje se sada sunala dona Klara, u badekostimu, s nemarom rasutim oko glave: die Sonnenbrille, "Elle", tamo cigarete, feuerzeug, zvuna kutijica iz Japana. Srce je prestalo da kuca. Muy presto fe perdimos caro padre amoroso yece con nuesta madre en eterno reposo. Svijet je ovaj baklja, s oba kraja zapaljena. Tako smo sami - ivi i mrtvi uvijek isto. Plae li Elohim? Cvili li Adonaj? Ovdje ve dugo ne kosi niko travu ni korov. Sama lipa cvate i orah sam zri. ista je i nevina zemlja. Madre que non conoce otra justicia que el perdon ni mas ley que amor.

141

Spavajte, vi to ste preli i posljednji put. Spavajte, vrijeme e proi. Spavajte, vremena vie nee biti. Spavajte, niega nee biti i bie kao da niega nikada nije ni bilo. Spavajte, nebo nema uspomena. Ima Nita, ima crna rupa. Nita to Se Ulijeva U Crnu Rupu Koja Raste

142

TRI PJESME

ETNJA SA STEVANOM

Da krenemo onda u konanu ovu etnju, brate Stevane. Zar nismo ve kazali sve - govore jezikom u kom stanuje boansko, i mirie lipa, slavenska sasvim, a pomalo lena zar nismo ve kazali sve, nije li ve prozvana bila svaka stvar, pomena vrijedna? Da krenemo u izlinu ovu etnju, Stevane brate. Jo jednom nam valja obii grad, i svesti, na koncu, raun: zbog eg se trailo vrijeme, na to se troila snaga, i emu mrio papir? Nije zar: u ime strofe, i stiha, i presvijetle pjesme? Da krenemo u alosnu ovu etnju, Stevane moj. Nek bljesne munja minulih godina! Nain ljudski u svemu, jesmo li nali? Vrlina i znanje, jesu li uporedo rasli? Govor svekoliki bijae li nuna svjetiljka od rijei, svjetlost na elu - kako smo eljeli da bude?

145

Da krenemo, brate, ponovo istim putem. Al najprije: zaboraviti treba oholo ono lijepo kazivanje, nipoto birati rijei, ve pustit s lanca pseto govora, nek laje i sike, utrobom izvinutom. Nipoto rei: kao, jer neuporedive su stvari, i nita niemu nije nalik. Istim emo krenuti putem, i ponovo iste gledati stvari, ali iz drugoga sada ugla iz opeg ugla, i pod dragim svjetlom, pod svjetlom apsolutnim. Iste emo one ene gledat, kako nose svoja tijela, i nikad ne znaju, nikad, ta uzimaju, dok nam se daju. Neto nam vie grubosti treba, po koi lirike - bi injenice! Jer hou, anele, da pokaem ti No. Mjesta gdje skuplja se olo, neopjevan jo. (Pesnici, eno, reguliu nianske sprave, na mjeseinu naslonjeni, u beskrajnom polju manevara izlinih!) Da pokaem, hou, taj ivot, stvarniji od ovog uz stihove (sa placebom, iz dana u dan), harmoniju alkohola, none teto vae, javna kupatila, kuhinje narodne!

146

Posvuda, ljudi u poslu, ljudi na djelu, oporba, pogodba, mudrost poputanja, koristan vjetar, iz trbuha i sa mora! Pa kome je, ikada, trebala naa patnja anahrona! Tu, gdje nekada hapsana je bila - trgovite, guva: u ljeto - bostan, zimus - kupus, izmeu - zelen, paprika i perun. Cvate trgovina, zri retorika, u naglom usponu igre na sreu! Tamo je Pobjednik podigao hram, od pobjeda silnih da iskupi duu. Tu moemo stati, tu uti moemo kako nam raste kosa, kako niu nokti, kako truhnu zubi, kako sjajno radi prijemni aparat, za posmrtnu obradu skupljaju podatke! Avaj, kud nestade moj letei ilim puberteta? Ja sada vidim samo stvarnost: granice moga tijela su i granice moga duha! Je li to kazna za dvostruki moj ateizam? Neka i jeste, ali ja za sobom ostavljam kost, ja kljunu za sobom ostavljam kost, i po njoj bie rekonstruisano bie ove nesree! itai budui nai tako e prona zvunu onu taku, kad most se rui, kad sve se rui, u utrobu svoju, u sutinu. I onaj koji ovo pie, u golo e da se pretvori stablo, u zimsko stablo golo, koje raste iz betona, s liem od jauka, s granama od krika!

147

Ulicom prolazi, eno, vojnika majka, uhra Milosnica. Travnjaci, mirno! - Nas, meutim, ekaju poslovi, javna djelatnost to ne trpi odlaganja, knjievne veeri, humor i satira: Kuda sa konjima? U sonet, u sonet, u kola pod bi! Kuda sa ovcama? U sonet, u sonet, u klanicu pod no! Kuda sa ljudima? U rime, u drame, u rov i u grob! Ovdje je truhnuo bidermajer, tamo krepavala Evropa: tuga i le prekriven zastavom: liberte, egalite, fraternite, to jest: mladost, siromatvo, dobro raspoloenje! Pogledaj tamo: ivotna radost u propnju stenje, onamo, vidi: pognute glave, crnijarboli, bandi era bianca, bandierabianca! Pa gdje nam je barka? Ovamo amac! Dodaji lavor, pritei ue, zavei! - Zar nismo, ve davno, kazali sve, to trebalo je rei? Duh Sidranov, eno, lebdi nad Miljackom!

148

DISPUT BOGU

Rekoe, onomad, ozbiljni ljudi neki: nema Boga. Tajac nasta, tisuu hiljada buduih godina to ni jedna ne potraj a ni tren jedan due od trena. Ali se ula u tome tajcu, odnekud, neka, kao, svirka, i od nje - nita se drugo nije ulo! Tek jedan to imao je jako uho - osnovno dakle ulo - pod prisegom ree, dok mu je lice treptalo od smijeha, da uo je, u tome tajcu, i u toj svirci, apat jedan posvemu ovjekov, samo to odjekivao je, kao da stie ne iz ljudskog grla - ve iz Boijeg mijeha! Vidi bogati! Da nema Boga? Sve sam mogao misliti i sniti al' takvo mi togod nikada u san niti na um ne bi palo!

149

O tome se, pobogu, i dosad poneto znalo! Ako ve utvrujemo Boije brojno stanje nije nam, zaista, neophodno naroito znanje. Ako se uope tako govoriti moe i smije, postoje tome, i krue, bar dvije valjane verzije: jedna, da bogova ima taman koliko i ljudi, ni jedan jedini ni vie ni manje, i druga, to u stvar unosi neto vie reda, da bogova imaju dvojica: Onaj to daje, i to Ga ima, i onaj to ga nema, i to ne da. Kako se vidi nismo, zar, u zraku zidali kule? postoje dvije verzije, i nijedna ne kree od nule! Ne misli valjda je Bog taj to ti - koje ve stoljee? - umjesto svijee prodaje rog? Mada se, kao, vidi, njega jamano nema. To je onaj koji ne zna, koji nee da se javi, ni u snu, kamo li najavi. To je onaj to tetura, i crkava, po ledinama izmeu

150

crkava. (Njih da uzrazlikuje, jednu od druge, svejedno da li iznutra ili spolja, golemo bi protraio vrijeme, i posebna bi trebala ti volja.) Njega, dakle, nema. Ne trai mu stana ni krova (na kojem nema dimnjaka ni dima!), od njega dii ruke, i od svega to je shvatljivo. Ako si ve krenuo da trai Onog to Ga ima - osvrni se, tu je: u svemu to je neuhvatljivo. U grdnu nas je nevolju stih potonji gurnuo! Ipak se, dakle, mora poi od onog to uhvatljivo je i sigurno. U poetku, naravno, bijae rije. Brda se tek pribirala, rasporeivale vode, dugo se potom kolebala flora, fauna jo due! Svjedoka nema, ali ima pria, kako se odasvud i posvuda razastirala svirka. Svirac njen jasno je znao zato ju je na svijet dao: odlui se bilje, prhnue tice, riknu zvjerad! (Ako ba i nije dokaz, to obilje biljno ne uzeti u obzir - bilo bi krajnje neozbiljno. Ribe, zvjerad i tice, dajemo, eto, pride.) Nebesa su nebesa! - stizala posvud: tamo i ovamo, ovamo

151

i tamo, svugdje gdje togod valjalo je kazat. Tek potom je - u dobar as! - doao ovjek, i uzeo rije! Usjeko njome puteve, pripitomio brda i vode! Da kuanjem pojmi sve to ga krui - jezike nepregledne stvorio, plovila i zatim letila, i druga, svakojaka, mona osjetila! I niim, jamano, elio nije da Njega kudi i rui. Njega, Kojeg ima. U zvijerima i ljudima, na nebesima i u grudima. Kojeg ima. Jer nije to posao u kom se moe rei: Eno! Poneto se u njemu, oigledno, mora uzeti na nevieno! Izvjesno za sada jeste da je postojala svirka, i da traje, do ovoga danjeg dana, svejedno da li je svirao svirac, ili se svirala, i jo se svira, od sebe sama. Da bogova ima najmanje dva: Onaj to Ga ima, i onaj to ga nema. potonjem rekosmo sve vrijedi li vie troiti rijei? al ukratko: nema ga, a tu je, nit kakvu donosi bolest, nit od kakve bolesti lijei. prvome takoreku nita, osim da Ga, pouzdano, ima: On se javlja u snovima, ne likom i ne stasom,

152

nego rijeju, nego glasom koji od baruna blista: "Ja postojim, Mene ima. Neka ti je dua ista. Neka ti je dua ista: Ja postojim, Mene ima." Tako se On vazda javlja. U snovima, u snovima. On uini da me nema, k da nikad nisam bio, pa da opet budem, kao vazda: ista kost i isto meso, u istoj koi, od iste boli sazdan. Uini da nou, i u snu, kao danju i kao na dlanu, vidim ba sve: i smrt svoju, onu i onakvu koja i kakva e se zbiti. Da se, potom, budim, po stoti put u dvadeset do tri, u postelji od same suze i znoja, i pribirem se, po stoti put: jesi li ovo, Sidrane, ti i ova postelja je li tvoja? Kad potonu sve lade, i ini se: sve se rui, On je Onaj to se nade pri ruci, tj. pri dui, pa Ga ima - mili Boe, koliko Ga ima! - u prstima onog koji pjesmu sklada, svugdje i uvijek, ovdje i sada! Nije, naravno, tvar, niti neophodno simbol, ali Ga ima, i ini da vjeto, sve vjetije, ja podnosim bol: dok me njeno, kao da sam janje - vodi u nepostojanje.

153

MORA

ta to radi, sine? Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam, a ti me pita, u mome snu: ta to ini, sinko? emu, u snu, pjeva, sine? Pjevam, majko, kako sam imao kuu. A sad nemam kue. tome pjevam, majko. Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao. A sad ni glasa, ni jezika nemam. Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam, kui, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.
(1985)

154

PJESME POSLIJE OPSADE ( 1 9 6 6 - 1998)

MAROKANSKA SINTEZA Enesu Kariu posveeno

Pustiu da Maroko potee mojim krvotokom! Nita nije tako vano kao to izgleda. U hotelskoj sobi, u mraku kupatila, zateknem dvije rue, dvije tamne i crvene rue. Nita nije tako vano kao to izgleda ali ne dam da me uspava snaga te mudrosti: provjeravam stvarnost i jagodicama, od dva prsta, dotiem ruinu lat.

157

Mili i premili Boe! Pa nita nije tako nevano kao to izgleda! Iznosim rue na prozor. Sa dva para oiju gledam gledam gledam kako se raa duga iznad Atlantika. I ujem kako Maroko tee mojim krvotokom. Rabat/Marake, 8/12.12.1995.

ZAPIS SULEJMAN U IZ KREMON E

Neu dozvoliti, ne dam da mi se slike iz Kremone pomijeaju sa slikama iz drugih lijepih gradova Biljeim zato kako mi, u kretanju gradom i u razgovoru s ljudima pomae Sulejman Kljuni Golim se okom vidi kako jo raste sa svojih metar i devedeset i svojih devetnaest, na dvoje prelomljenih godina U Sjenjanima, kod Doboja imao je etrnaest Godinu vie potom u logoru Uka

159

(Tog logora da nije sasvim nevidljiva prola bi Ukom granica izmeu Evrope i Balkana) Ne razlikuje Sulejman ive od mrtvih jezika Kao da govori jezikom matere mu Mejre parla talijanski na nain kremoneze Zavolio je i druge jezike indoevropske skupine jezika Od lektire Paskala, Monteskjea i, bezbeli, Viktora Igoa i njegove Les miserables Volter mu se nikako ne svia Protiv Muhameda Alejhi selama napisao je jedan pozorini komad

Velika je guva u zlaanoj Suletovoj glavi Ali je vidio kako poezija umire kada se iz jednoga u drugi jezik premee Kremonska njegova majka sinjora Asunta Gorni e suo maritto, Enriko Tavoni satima s njime umiju razgovarati svemu Neka je zato velika hvala sinjori Asunti Gorni sinjom Enriku i Velikome Sinjom Gospodu Bogu S ocem svojim Osmanom materom Mejrom i bratom Selmedinom jo godina kad mine Sulejman nee imati da razgovara ni emu

PONO U PARIZU

Cio dan nisam se sjetio Boga. Kako dua tako lako zaboravlja pako kroz koji je prolazila ne skidaju s usana Njegovo Ime? Hiljadu i tristo nepominih dana, i jo toliko mrtvih noiju, kome je, nego Njemu, izricala Hvalu, to je iva, i koraca, po onom dehennemu? Je 1 Njegova, ili ejtanova, ova mrena to je pala, preko jada, preko uspomena? Od kakve je grade sainjena? Krupni poslovi, kobajagi? Vana pitanja, dugi dogovori? Opasne i teke, pravne finese? Oprez, je na nonoj strai? Teturanja, u tuim jezicima? Ova, od sjedenja, utrnula noga?

162

Cio dan umalo da proe a ja se nisam sjetio Boga. Pariz, 6.7.1997.

STRASTIMA I POROCIMA

Da je Bog Jedan i da n ema drugoga Boga osim Njega postalo je n apokon jasno i posljedn joj budali Ali koliko rogatih avola ima i koliko pritom repatih avoljih pomonika? Otkuda to da svaki umije - kad god mu prahne nadamnom da vlada? Od vrha je ejtanova repa nastalo - ali ne mogu i ne znam e n s k o izagnat iz mozga!

togod da inio gledao na stvari sa strane, odozdol, ili, kobajagi, odozgor, svisoka - stalno mi ono igra ispred ovog, vanjskog, i ispred onog, unutarnjeg, oka. Pedeset se i pet godina borim ali ne mogu, ni trena, e n s k o da smetnem sa uma! (Kad bi mi bilo sto i ezdeset, opet bih povazdan mjerko i vrebo da apim kakvu zgodnu od sto etrdeset i pet!) drugim svojim borbama, sa drugim silnim ejtanskim tvorbama strastima i porocima, to kroza me teku potocima da dabe ne troim rijei! Kako onda na to gleda lijepi na Bog? Smjeka se, smjeka, samo se smjeka:

165

"Tako sam nekako upravo i htio. Da se bori, da se bori, da se bori. I jo da se bori, i opet da se bori. Pa pobijedi - muki! Il' zagine - ljudski! A to se tie nagrade i kazne, od Mene se ne nadaj niem nego Dobru!" 26.6.1998.

166

SVETOSTI SINGULARA

Doe dan odu Pomagai Sile praiskonske iz djetinjstva Svemira Slike neumrle iz svemira Djetinjstva Stane olovka iscuri tinta utrne i zamre pisaa maina Pa se trujem cio dan jakim otrovima Pogani tisak domai i strani Pijani razgovori visokoj politici

Veernji Dnevnik i odmah potom specijalni izvjetaj o zasjedanju Parlamenta Kao da me pojela u dungli divljina tako se zagubim tu, gdje je mnoina Ba da sam nestao u klancima Urala toliko me nema u lancima plurala Poelim da me nema uistinu Da stvarno nestanem i umrem Ali sreom opet doe No Dou Pomagai Sile praiskonske iz djetinjstva Svemira

Slike neumrle iz svemira Djetinjstva Cio se sakupim sav se saberem u jednu jedinu taku Ona se ne moe okom vidjeti I nema olovke da je moe nacrtati 29.5.1998.

BIJELA NO U KRISTIANSUNDU

Zato me tako gleda? Starija su norveka brda, starije planine. Slatke i slane, starije su vode. Stariji zrak, stariji dan, no starija. ovjek norveki, stariji je. I ena. Djeca su norveka starija. Bosanska djeca - mlada. ene mlae. Bosanski ovjek, mladi. Mladi je bosanski dan, mlaa no, mlai zrak, mlae vode. Brda bosanska mlada, i planine mlae. Alije nebo - isto. Norveko nebo, bosansko nebo - isto nebo. Ono zna sve to ne znamo ti i ja. Kristiansund N., 25.6.1997.

BIOGRAFIJA BIBLIOGRAFIJA LITERATURA

SADRAJ

Hadem Hajdarevi: PJESNITVO ABDULAHA SIDRANA Abdulah Sidran: SARAJEVSKA ZBIRKA PJESME POD OPSADOM (1992-1996) Planeta Sarajevo Zato tone Venecija Sarajevska molitva Sve drago mijenjam enska Muka Grob i tunel Knjige Bolesnik Sarajeva Apsolutno relativno Bosna na Novom Zelandu Mezar Hamid-bega Karpova Razvlaenje pameti Prestanak ope opasnosti Pao tespih Nae gore list Iz grobova ustaju STARE PJESME (1965-1970) Ni traga sebi Gost sa drugoga svijeta Znalo je biti vremena 73 74 75 27 31 33 35 37 39 41 43 45 46 48 49 52 56 59 62 68 5

Put kojim smo odlazili Hoe li ita meni znati Potrebno mi je, duo Zapis udu Jutarnji zapis Zapis domu Zapis djeatvu Zapis erosu PUT SMO PROLAZILI (1970-1975) Noni as u tunom domu Ars poetika Uzevi kost i meso Hrast i knjiga Grgi Babiu, odgovor na pismo Ponovo, svi smo na okupu Sirotinjska Sirotinjska, opet Gens una sumus Utopljenici Sarajli se vraa u svoj grad Prazne su i slijepe oi smrti Nespina ega smo zbir Iz dnevnika, 02.10.1987 SLIJEPAC PJEVA SVOME GRADU (1975-1985) Slijepac pjeva svome gradu Govori Sarajevo: ja ostrvo sam, u srcu svijeta Poslanica dubrovakom prijatelju Rasvjetljavanje sluaja iz 1641

76 77 78 79 80 82 83 84

87 88 90 91 93 95 96 98 99 100 102 103 105 107 110

113 114 115 117

Kozma Astrolog tumai nebeske znake Baeskija Dernek u Sarajevu, sjeseni 1769 Mezar sedmero brae I drugi su pjevali gradu Mustafa Krila daje izjavu Recital na Kranjevievom grobu Tin u Sarajevu Beledija Partizansko groblje Smrt u Venediku Starac sa ulice Jang Oni to prelaze TRI PJESME etnja sa Stevanom Disput Bogu Mora PJESME POSLIJE OPSADE (1996-1998) Marokanska sinteza Zapis Sulejmanu iz Kremone 159 Pono u Parizu 162 strastima i porocima svetosti singulara Bijela no u Kristiansundu BIOGRAFIJA,BIBLIOGRAFIJA,LITERATURA . . .

119 120 122 124 126 127 129 131 133 134 136 138 140

145 149 154

157

164 167 170 171