Bjegstvo od slobode Erich Fromm Sta oznacava pojam slobode?

Covjek se kroz historiju borio za svoju slobodu, slobodu pojedinca, sto najbolje dokazuje dugotrajna i mukotrpna borba robova za oslobodjenje od svojih vlasnika. Sloboda je covjekov san, cilj prema kojem svaki pojedinac prirodno tezi. Ali kada se osamostalio i pronasao slobodu, covjek je postao usamljen, nesiguran, bez bezbjednosti i primarnih veza sa prirodom i okolinom. Tada se, korak po korak, poceo vracati prijasnjem nacinu zivota - potcinjenosti. Kao krajnju posljedcu toga, rodio se nacizam. Ta potcinjenost sada nije toliko jasno vidljiva, ali se njene posljedice (gubitak individualnosti i stvaranje nezdrave licnosti) itekako primjecuju. Vezanost pojedinca za spoljasnji svijet mu pruza prividnu sigurnost, ali i sprjecava i usporava bitan proces individualizacije. Individualizacija je vece jacanje pojedinca, njegovih osobenosti i kvaliteta i osjecaja usamljenosti. Kada pojedinac postaje individua, kada se treba suociti sa problemima i svakodnevnicom realnoga svijeta, kada je na pragu da dokuci toliko zeljenu slobodu i samostalnost, javlja se nesavladiv poriv protiv svega toga. Strah i osjecaj usamljenosti u velikom, okrutnom svijetu, izazivaju u pojedincu zelju da se vrati u prijasnju sigurnost i ostvari stare, primarne spone sa okolinom. Ipak, on se ne zeli odreci svoje individualnosti, kao sto ne zeli sam da je nosi, i okrece se podcinjavanju, ili sebe drugima ili drugih sebi. Taj mehanizam izaziva suprotan efekat, jer osoba postaje jos nesigurnija i nestabilnija. Drugi mehanizam je spontan odnos prema okolini, koji pojednica vezuje za svijet, ali mu omogucava i njegovu individualnost. Teznja covjeka ka oslobadjanju i individualizaciji je proces jacanja i nadvladavanja prirode, ali i proces koji covjeka izdvaja i cini ga nesigurnim, i ubjedjuje ga da je kao pojedinac beznacajan i sitan. U tome se ogledaju dva vida slobode: "sloboda za" (za samostalan rad, zadovoljstvo) i "sloboda od" (od primarnih veza, sigurnosti koju smo nalazili). Odvajajuci se od svoje prirodne odredjenosti i provjerenosti instiktivnog ponasanja, covjek postaje sve nesigurniji i udruzuje se u zajednice. Tako nastaje kultura, koja suzbija nagone, ali i individualnost. Prvi mehanizam - potcinjavanja, pratimo kroz historiju. 1. Srednji vijek i renesansa Filozofija i nacini zivota u srednjem vijeku tema su mnogih kritika. Za moderni racionalizam srednji vijek je mracno razdoblje gdje su mase bile iskoristavane od nekolicine ljudi i nisu imale nikakva prava. Sa druge strane prvenstveno reakcionarni filozofi i progresivni kriticari su idealizovali srednji vijek govoreci da su ekonomske potrebe bile podredjene ljudskim, da je postojalo osjecanje solidarnosti i neposrednosti ljudskih odnosa. Obje ove predstave mogu se smatrati tacnim. Nepobitna cinjenica je da je jedno od glavnih obiljezja srednjeg vijeka - nedostatak slobode pojedinca. Medjutim ovo je bio sastavni dio tadasnjeg zivota kad vecina nije znala za bolje. Covjek nije imao slobodu, ali nije bio usamljen jer se od pocetka znalo njegovo mjesto, njegov kapital i egzistencija. Srednjovjekovno drustvo nije pojedincu oduzimalo slobodu zato sto "pojedinac" jos nije ni postojao. Mada nije bilo individualizma, bilo je slobode u

privatnom zivotu. Ljudi su patili, postojala je katolicka crkva koja je ovu patnju pokusavala koliko - toliko umanjiti, propovijedajuci da je to posljedica pojedinacnih grijehova svakog covjeka. Sve se promijenilo dolaskom renesanse koja se desila postupno, usprkos mnogim suprotnim misljenjima. Period renesanse nije bio naklonjen nizim stalezima i sitnim trgovcima, nego bogatoj klasi koja je, zahvaljujuci svom kapitalu, mogla da stekne vecu slobodu. Ljudi su dobili slobodu, ali izgubili nesto takodjer vazno - bezbjednost i osjecanje pripadnosti. Uloga kapitala je postajala sve veca cineci ljude manje bitnim i nezadovoljnim masinama. Sitni trgovci su nepovratno osteceni ustupivsi mjesto bogatijim ljudima i firmama. Izgubljen je i odgovor na pitanje o znacenju zivota, covjek pocinje sumnjati u sebe i svoje postupke, sto je uvijek posljedica nove slobode. Ova kriza morala je biti prevazidjena Zato se javljaju luteranstvo i kalvinizam, religije siromasne i srednje klase, novi oblici slobode, novi mehanizmi bjekstva od nje. Martin Luter bio je licnost koju su razdirale suprotnosti. Bunio se protiv autoriteta i zelio da mu se potcini. Stavovi Lutera i Kalvina bili su jako slicni. Osjecali neku vrstu prezira prema Bogu, jer su mislili da se odnos Bog - covjek zasniva na nemoci. Covjek je po prirodi los i iskvaren i nema slobodu ispravnog izbora, tako da nema svrhe da trazi bolje, osim ako se maksimalno ne podredi i ponizi. Luter je oslobadjao ljude autoriteta crkve i podvrgavao ih vecem autoritetu - Bogu. Kalvin je imao vrlo slican stav Luterovom. Govorio je da samo onaj covjek koji prezire ovaj svijet moze da se spremi za slijedeci. Obojica su izrazavali osjecanje slobode ali i beznacajnost i nemocnost novonastalog "pojedinca". Govorili su i o predestinaciji: covjek jos prije rodjenja odredjen ili za uspjeh ili za propast, a volja da se iskupi je mali korak prema "mogucem" iskupljenju. 2. Kapitalizam Kao i protestantizam, i kapitalizam je zapoceo duhovno oslobodjenje covjeka i povecao "slobodu za", ali je prouzrokovao jos vecu usamljenost i izdvojenost pojedinca, cineci ga beznacajnim i nemocnim. Kako se na nekoliko mjesta u knjizi i pominje, covjek je postao zubac na tocku ogromne ekonomske masine. Tada zaopocinje osjecaj bespomocnosti kojeg su naslutili ili poslije obradili Kjer - Kegor, Nice, Kafka. Kapitalizam je donio covjeku dva tipa slobode, pozitivnu (covjek je postao ekonomski, politicki, i socijalno slobodan cineci ono sto njegovim precima nije bilo moguce) i negativnu (odijeljenost od svega pa cak i samog sebe, oslobodjenost od sigurnosti i primarnih veza). Nastoji se, kao i danas, sto bolje zaraditi nemajuci u vidu ostale ljude. Izreka "Homo homini lupus est" dobiva pravi smisao. Pojedinac se prema drugom pojedincu odnosi kao prema stvari. Najzalosnije je da se covjek otudjio i od samog sebe. Ne prodaje samo svoje proizvode, vec i sebe. Filozofi i mislioci u 19. vijeku govorili su da pojedinac nije nista i da ne treba da sluzi nikakvoj svrsi. To se promijenilo u 20. vijeku kad je covjek i njegova sloboda stavljena u prvi plan. Jos jedna stvar koja je u ljudima stvarala osjecaj nemoci i nistavila je rat, posebno se u moderno doba kada je pojam izmedju civila i vojnika postao nerazgranicen.

Mehanizmi pojedinca Autor se vecinom oslanja na drustvenu, socijalnu psihologiju. Ali drustvo se sastoji od pojedinaca, te nam je neophodno poznavanje individualne psihologije. Koji su to individualni mehanizmi koje pojedinac koristi da pobjegne od usamljenosti i - slobode? Pozitivni mehanizmi, koji jedini i dovode do cilja i ispunjenja, su ljubav i kreativan rad. A neuspjeli mehanizmi su slijedeci: a) autoritatizam - Covjek se pokusava sjediniti sa svijetom i umjesto primarnih veza stvoriti sekundarne - podcinjavanjem sebe drugima ili drugih sebi, dakle putem mazohizma i sadizma, pri cemu se ovi pojmovi ne vezuju za seksualne sklonosti, vec za socijalne odnose. Mazohizam odlikuju osjecanja beznacajnosti, inferiornosti, nemoci. Pojedinac se optuzuje, muci sebe, podcinjava se, prizeljkuje nesrecu ili bolest kao dar, onemogucava sebi uspjeh, namjerno izaziva neprijateljstvo onih do kojih mu je stalo. Ovakva osoba sklona je prisilnoj neurozi, a svoje ponasanje se trudi racionalizovati. To predstavlja rjesenje problema izolovanosti, jer pojedinac pokusava ostvariti spone slicne primarnim, ali se od njih razlikuju jer time gubi svoju individualnost. Sadizam se ogleda u zelji da se stekne apsolutna vlast nad drugima, ili da se drugi koriste i eksploatisu, ili da im se nanosi bol i uziva se u njihovoj patnji. Sadizam je vise racionalizovan i vise nesvjestan, ali i sadista je ovisan o svom "objektu" eksploatisanja, koliko i mazohista o svom. Problem izolovanosti se rjesava jer giospodarenjem nad drugom osobom postajemo povezani sa njom i nismo vise sami. Jedna osoba moze imati obje crte licnosti, mazohisticki odnos prema jednom objektu, a sadisticki prema drugom. To se naziva autoritativni karakter. Autoritet moze biti racionalni (ucitelj prema uceniku) i inhibitivni (robovlasnik prema robu), te vanjski ili unutrasnji. Ako je ovakva osoba odustala od svoga "ja", tako rijesivsi konflikt, bice proglasena normalnom. Ako se bori da zadrzi sebe, a i dalje je vezana za pomagaca, konflikt se produbljuje i javlja se neuroza. b) rusilastvo - teznja da se usamljenost savlada tako sto cemo unistiti svijet ciji nismo dio. Nije izazvano reakcijom na napad, vec traje u pojedincu stalno. Racionalizuje se, uz pomoc citave grupe ljudi koja odobrava to ponasanje, a ako se ne moze racionalizovati, covjek se okrece protiv sebe. Pored izolovanosti, rusilastvo je izazvano i nespokojstvom (zbog ugrozenosti spoljasnjim svijetom) i ometanjem zivota (ometanje u razvijanju sposobnosti koje nosimo u sebi). Drustvo nije samo ugrozeno rusilastvom, vec i stvara idealne uslove za njegov razvitak. c) saobrazavanje pojedinca - pretvaranje u automat, slican drugima, stapanje sa okolinom, da bi se izgubilo vlastito "ja", prihvatanje tudjih zelja, namjera i teznji koje se od nas ocekuju. "Licno ja" se sastoji od misljenja, osjecanja i namjera. Ali ta tri faktora mozemo prihvataiti i od drugih, vjerujuci da su nasi, a nase vlastite potiskujemo ili ih

odbacujemo. Prava licost pokrece mentalne aktivnosti, dok usvojena licnost radi ono sto zna da se od nje ocekuje. 3. Nacizam Nacizam se pojavio kao rezultat psihickih faktora koji su izazvani ekonomskim i politickim uticajima. Na njega su ljudi reagovali razlicito. Jedna ga je grupa, radnici i burzoazija, psihicki zamorena neuspjehom dotadasnjih revolucija, pasivno i pomireno prihvatila, iako se kosio sa njihovim politickim opredjeljenjima. Druga ga je grupa, vecinom srednja klasa, prihvatila srcano, aktivno, odusevljeno, sa patriotskom ljubavlju, izjednacavajuci pojam nacizma sa pojmom Njemacke, prihvativsi ga zbog teskog ekonomskog polozaja i psiholoskih faktora (razocaranost neuspjelim revolucijama, slabljenje ugleda, razocaranost mirovnim ugovorom). Nacizam je mnogo obecavao, i ljudi su se priklonili novom autoritetu, Hitleru. On predstavlja krajnji primjer autoritativnog karaktera. Sadisticku stranu vidimo u njegovom odnosu prema masama, kako onim koje je smatrao nizim, tako i prema njegovoj naciji. Posvecuje paznju sputavanju volje pojedinaca, da bi lakse njima gospodario, a omogucava im i da sami dobiju sadisticko zadovoljenje nad drugima. Racionalizuje svoju zelju za moci, tvrdeci da je ona za opce dobro, da je ukorijenjena u prirodi covjeka, da je to volja viseg stvorenja, a zlocinacku prirodu svoje ideje projektuje u druge nacije, tvrdeci da je to sto on radi, samo odbrana od drugih. Mazohisticku stranu otkrivamo u Hitlerovoj tvrdnji da se covjek treba podrediti i postati zrno prasine, u odnosu na Boga, providjenje, sudbinu (koje pominje u svojim djelima) ili prirodi kojoj se posebno podredjuje, zadivljen njenom snagom. Sa ovakvim karakterom, Hitler je privlacio one koji imaju slicno koncipiranu licnost, licnost iz koje nacizam izvire kao logicna posljedica. Koliko je kriva zajednica, a koliko mi? Kulturna zajednica u kojoj zivimo, kako smo vidjeli kroz ovaj historijski pregled, sputava individualnost i slobodu. Ali jos tezi problem i jos ozbiljnije pitanje predstavlja dilema: da li mi sami posjedujemo osnovne psiholoske preduslove za postizanje svoje individualnosti? Potvrdan odgovor se cini ocigledan, ali kada se pogleda dublje, shvacamo koliko je zapravo nesigurna ta tvrdnja. Pravo da se iskaze vlastito misljenje ne garantuje postojanje tog misljenja. Kultura utice na pojedinca namecuci mu teznju za stapanjem, ujedinjenjem, kako bi dobio sigurnost. Prvi korak ka nestanku individualnosti, jeste odgoj djeteta. Vaspitanje djece ne mora nuzno dovesti do suzbijanja spontanosti - ako je cilj stvoriti nezavisnost, individualnost i omoguciti djetetu razvitak. No, najcesce je obrnuto. Potiskuju se: a) emocije - dijete, sprijeceno da razvija drustveno nepozeljne osjecaje, odustaje od pokazivanja emocije, pa i od samog osjecaja. Sa druge strane, djeca se uce da se prema ljudima odnose prijateljski, da se smjeskaju, namecu im osjecanja koja nisu njihova.

Emocije se potiskuju, suzbijaju, izoblicavaju, cak i osjecaj tragicnosti zbog smrti. Postaju simptom neuroticnosti i infantilnosti. b) misljenje - pitanja djeteta ne uzimaju se ozbiljno, odgovara im se povrsno i sa salom, neiskreno, i u porodici i u skoli. Svaka istina se predstavlja kao relativna, ljudi postaju sumnjicavi. Problemi se cesto postavljaju kao isuvise komplikovani za shvatanje prosjecnog covjeka, pojedinac se ne oslanja na vlastitu moc razmisljanja, vec biva prinudjen da ceka misljenje strucnjaka. c) zelje - covjek ima mnogo zelja na cije ostvarenje trosi snagu, nijednog momenta ne zastavsi da se preispita da li te zelje zapravo predstavljaju ono cemu on zaista tezi. Ljudi zive u jednoj vrsti dobro prikrivene obmane, misleci da tacno znaju sta zele, dok zapravo koracaju kroz zivot zeleci ono sto se ocekuje od njih da zele.. Samim tim covjek ne posjeduje pravi identitet, jer je on postao samo refleksija slike covjeka kakvog drugi ocekuju i zele, i naravno, na taj nacin je omogucio sebi dozu sigurnosti. Gubi se smisao slobode za covjeka, za ljude. Covjek gubi moc da postupa po svojim zeljama i osjecanjima i toliko zeljenu slobodu, a da to ni ne primjecuje. Poistovjecuje se sa autoritetima, gubi svoju licnost, svoje JA, odnosno usvaja onu licnost koja zapravo nije njegova. Postaje automat, nesretan i usamljen, sto je plodno tlo za klicu nacizma. Drugi mehanizam - spontanost "Ostvarivanje licnog JA ne postize se samo cinom razmisljanja vec i ostvarivanjem covjekove cjelokupne licnosti, aktivnim izrazavanjem svojih emocionalnih i intelektualnih mogucnosti. Te mogucnosti se nalaze u svakome; one se ostvaruju samo u onoj mjeri u kojoj se izrazavaju. Drugim rjecima, pozitivna sloboda sastoji se u spontanoj aktivnosti cjelokupne, integrirane licnosti" (E. Fromm "Bjegstvo od slobode, 179. strana) Spontanost nije prisilna aktivnost covjeka, ukorjenjena u njegovoj nesigurnosti i nemoci, koja ga cini bezumnim automatom, vec je to sloboda i aktivnost licnog ja. Rijec "spontanost" dolazi od latinske rijeci "sponte" - po slobodnoj volji. U nasoj kulturi se spontanost javlja rijetko, ali postoji. Autor navodi primjer umjetnika, naucnika i filozofa kao pojedinaca sposobnih da se spontano izraze. Ljudi koji su sposobni na ovaj nacin da se izraze, ali to ne uspijevaju, smatraju se "nenormalni". I mala djeca su prilicno spontana, jer govore obicno sto misle, sto je mnogim privlacno i zabavno. Upravo ova spontanost (iako rijetko prisutna) uveliko rijesava problem negativne slobode. Covjek na ovaj nacin savladava strah, nesigurnost i tjeskobu pri tom ne zrtvujuci svoj integritet. Ljubav je glavna spojnica takve spontanosti, cini pojedinca svjesnog svog licnog ja, a istovremeno ga sjedinjuje sa ostalim ljudima i prirodom. Licno JA je jako samo onoliko koliko je aktivno.Cineci spontane stvari u zivotu covjek ne predstavlja vise "izdvojeni atom" vec se integrira u svijet i shvata da "zivot ima samo jedno znacenje: sam cin zivljenja" (E. Fromm "Bjegstvo od slobode, 182. strana) Drustveni karakter

Poslednje poglavlje svog djela autor je posvetio karakteru. Drustveni karakter je zbir onih osobina koje su zajednicke vecini ljudi u nekoj drustvenoj zajednici. On odredjuje nacin misljenja, osjecaja i postupanja pojedinca. Zahvaljujuci emocionalnoj komponenti, koju sadrze odredjene ideje, dolazi do njihovog prihvacanja u drustvu, jer odgovaraju karakteru nekog drustva. Postupanje se ogleda u tome sto drustveni karakter ljudsku snagu usmjerava u pravcu izvrsavanja zadataka toga drustva. Najcesce se pravi jaz izmedju onih potreba koje zahtjeva pojedinacni karakter i onih koje se traze drustvenim karakterom. To pocinje jos u porodici kao psiholoskom posredniku drustva. Covjek se prilagodjava, i prilagodjava, do odredjene granice, ali zelja za slobodom se i dalje javlja u razlicitim oblicima. Prilagodjavanje nije pasivno, covjek ostaje i dalje aktivan pojedinac, kojem je u prirodi ili naslijedjeno ili nauceno da pokusava imati kontrolu nad svojim zivotom.