Ela Peroci DJECO, LAKU NO

Prevela Rua Lucija Petelinova

TISUU PUTA LIJEPA Usred doline stajala je kuica i na njezinu se dvoritu kooperila koko, najbjelja meu bijelim kokoima. Gospodarica je tvrdila da jo nije vidjela ljepe. Voljela je s njom razgovarati i ponekad bi je pogladila po leima. Koko bi svakog dana snijela jaje i svakog je dana ekala da joj gospodarica kae da je najljepa. Bila je ve uvjerena da svojom ljepotom nadmauje i maku i psa. Svakog jutra kljunom je raeljavala svoje perje i pazila da se ne zaprlja. Ja sam najljepa, ja sam najljepa! javljala se svojim kokodakanjem to ti se perje sjaji! ulagivala joj se maka. Pas je volio zareati na nju pa bi onda preplaena skoila na ogradu. Kad su pas i maka bili sami, dogaalo se da bi svak iz svoga zakutka uzdahnuo: to je bijela koko sretna! Ona je miljenica nae gospodarice. Ali iznenada se sve preokrenulo. Jednoga proljetnog jutra gospodarici se rodila ki i nitko se vie nije osvrtao na bijelu koko. Sretna majka uzela je djevojicu na ruke i rekla joj: Tisuu si puta lijepa! Kad je sunce obasjalo dolinu, stao je vjetar aptati travama i cvijeu u polju i pticama u umarku: Rodila se Tisuuputalijepa. Rodila se Tisuuputalijepa ponavljale su trave, ponavljalo je cvijee, lelujajui se na vjetru. Povijaju je u bijele pelene aputao je vjetar.

 U bijele pelene... ponavljale su trave i cvijee. Div, div, u bijele pelene... cvrkutale su ptice i sputale se s visina. Jedna je sjela na prozor kad je u kuici zaplakalo novoroene. Div, div... cvrkutala je ptica i odletjela. Koko se digla iz gnijezda i zapitala: Ko, ko, ko, ko. Tko se to rodio? Naa je gospodarica dobila kerku saopili su joj vrapci. Je li lijepa? zapitala je koko. Tisuu puta lijepa, tisuu puta lijepa! odgovorili su joj vrapci. Koko je visoko podigla glavu, rairila krila i uasnula se: Je li ljepa od mene? Ljepa od mene? Dakako, dakako, dakako! odgovarali su vrapci tako ustro i glasno da se koko uvrijeena sakrila u kokoinjac. Gospodarica je nosila svoju kericu na rukama, s vremena na vrijeme lagano pomilovala njezine njene obraze i poloila je zatim na mekani jastuk u koaru. Onda je brzo oprala pelene i dok ih je u vrtu prostirala da se osue, uo se njezin glas: Vjetriu, vjetriu, osui mi pelene da mogu dijete poviti. I gle, vjetar je pelene osuio jo prije nego to je sunce zalo. Majka je pelene pokupila i povila dijete. Kad je dolinu prekrio veernji mrak, dijete je zaspalo a vjetar je kroz umarak aputao: Tisuuputalijepa spava. Spava... spava... ponavljalo je cvijee pa onda i ono pozaspalo. Ali nije zaspala bijela koko u kokoinjcu. Zvala je: Doite, crne misli! Zatvorila je oi da bude sve jo crnje, te stala razmiljati o gospodarici koja joj itavog dana nije kazala nijednu lijepu rije, samo je ujutro uzela jaje i pourila natrag svome djetetu. Uinjena mi je nepravda! uzdahnula je koko i svojim kokodakanjem iznijela je najcrnju misao: Osvetit u se! Te noi nije vie otvorila oi, zaspala je. Prije nego to je ujutro sunce osuilo rosu na travi, dijete se u koari probudilo. Majka je ve bila uza nj. Promatrala je kako kerica otvara oi i kako se protee. Tek sada, kad imam tebe, znam kako je lijepa naa dolina. Tu e rasti, dijete moje. Brinut u se za tebe i danju i nou. Prolazili su dani i dijete je raslo. Sunce je sjalo sve toplije i toplije i majka je pjevala. Koko se, meutim, ljutila jer se nitko nije obazirao na njezinu ljepotu. Jednog je dana gospodarica iznijela svoju erku iz kue. Pozvala je psa, maku i bijelu koko. Sjela je s djetetom u naruju na klupu pred kuom. Maka se stisla uz njezine noge, pas je veselo mahao repom, koko je pruala vrat i kokodakala te paljivo promatrala ker svoje gospodarice. Sasvim je nalik drugoj djeci! Sasvim je nalik drugoj djeci! zakretala je.
2

 to se toliko kooperi? rekla joj je gospodarica. Zatim se obratila svima troma pa jo i vrapcima ako ih i nije bila pozvala: Dugo bijasmo sami. Voljeli smo se i nismo imali na to da se potuimo. Dobila sam ker. Zavolite je i vi. Svi su se vrapci javili: Div, div! Maka ree: Mijau ! a pas: Hov! Jedino se koko nije oglasila. Crna je misao kljuckala u njezinoj glavi. Tada je vjetar preko doline stao arlijati i aputati: Tisuuputalijepa, dobar dan!... Kad je koko to ula, zaleprala je krilima i skoila gospodarici na rame. Iskljuvat u djevojici oko pa nitko vie nee kazati da je lijepa! zakokodae. Ali ba je toga trena dijete protrljalo oi jer je sunce jako blijetalo. Tako je koko umjesto u oko kljucnula u prsti. Dijete je zaplakalo. Pas je zalajao, maka zamijaukala, vrapci zacvrkutali i svi su navalili na koko i protjerali je od kue. Osim toga, pas joj je iupao rep. Operuana i runa te viui kokodak! pobjegla je u svijet i nije se vie vratila. Tisuuputalijepa je rasla kao ruin pupoljak na lijehi obasjanoj suncem.

SNJEGOVI Djed je raskieno novogodinje drvce bacio u drvarnicu i otiao. Jela je ostala leati kraj klade, vrlo jadno. Nitko nije vie mario za nju. Naveer je u drvarnicu zavirio mjesec, osvijetlio jelu i blizu vrha otkrio snjegovia. Djeca su s jele bila skinula sve, jedino su njega ostavila. Mjesec je tako dugo svijetlio u snjegovieve oi dok se nije snjegovi estito razljutio: Ako su me djeca odbacila, onda me bar ti, mjesee, ostavi na miru. Htio bih zaspati. Sklopio je oi, ali je mjesec i dalje gledao u drvarnicu. Snjegovi nije mogao zaspati, ponovo je otvorio oi i kad je vidio da mu se mjesec smije, malo je manjkalo da mu isplazi jezik. Pogled mu zapeo na dugmetima to su blistala na njegovu trbuhu i kao da se malo razveselio. Samosvjesno pogleda u svijetlo mjeseevo lice: Protjerao si mi san, ali nita zato. Prebrojit u dugmeta na svome kaputu, ini mi se da su dragocjena jer tako lijepo blistaju. Jedan, dva, tri jedan, dva tri. Posve je sigurno da su tri. Moda e to biti dovoljno, ali ako ne bude, dao bih jo i svoju kapu. Dakako, ti ne moe znati o emu ja ve od Nove godine danomice razmiljam. Mjesec se uozbiljio. Volio bi saznati to li moe razmiljati ovakav snjegovi od pamuka. Jo mu je svjetlije pogledao u oi, znajui da je ponekad dovoljno da kome samo u oi pogleda, pa da ti je jasno o emu razmilja; snjegovi se, meutim, nije vie ni osvrnuo na mjesec. Razmiljao je: Nikada neu zaboraviti ono posljednje vee uoi Nove godine, toliko je bilo lijepo. Kad su pripalili svijee na jeli, usta su mi se jednostavno sama otvorila, ta stajao sam usred
3

najdivnijih staklenih kuglica koje su se njihale na zelenim granicama. Trgnuo sam se tek kad je crnokosa djevojica prstiem pokazala na mene i kliknula: "Gledajte, snjegovi!" Zatvorio sam usta i uspravio se. Gledali su me neko vrijeme, ali je djevojica na donjoj grani jele otkrila moga brata, radosno kliknula i svi su se osvrnuli onamo. Razgledavali su sve redom i veselili se. Sitna svjetla s novogodinjeg drvca odsijevala su u njihovim oima. Mama je pazila da se srebrne vrpce ne zapale te gdjegdje jo i togod popravila. Onda je prila darovima: "Pogledajmo to je donio Djed Mraz!" Uzela je u ruke bijeli zaveljaj sa crvenom vrpcom: "Ovo je za bakicu!" Bakica se nasmijeila i sjela s darom u naslonja. Odmotala je papir i nala u njemu vunene arape. Pogledala je sve oko sebe i rekla: "Nee mi vie zepsti noge." Mama je uzela drugi zaveljaj: "To je za djeda." Djed je primio dar i rekao: "Ta nije bilo potrebno." Ali itavo mu je lice prekrio smijeak, kad je u papiru naao lijepu crnu lulu. "Za tatu", rekla je mama i dala mu veliku kranjsku kobasicu. Tata se nasmijao: "Jo danas e je skuhati!" Crnokosa djevojica, koja je prije prstiem pokazivala na mene, nije sada progovorila ni rijei. Samo je gledala to je dobio prvi, pa drugi, pa trei i lice joj se rumenjelo kao jabuka. Tada ju je mama pozvala i rekla: "Ovo je za tebe." Dala joj je veliku kutiju i poljubac. "Hvala", zahvalila se djevojica tihim glasom. Sjela je jednostavno na pod i otvorila kutiju. "Aj, aj, aj!", javljala se sve glasnijim uzvicima, pljeskala rukama i smijala se. Zaplesala je oko kutije. "Ja sam dobila lutku, ja sam dobila lutku!... ", pjevuckala je. Zatim ju je svima pokazivala. Lutka je bila lijepa, imala je velike oi, crvene usne, svijetlu kosu i crvenu haljinicu. Djevoica je usred sobe s njom plesala, svi su je gledali i bili sretni. Tada je tata sa stola uzeo posljednji dar i rekao: "Za nau mamu!" Dobila je veliki vuneni rubac. Sakrila je u nj svoje lice: "Kako sam sretna!" Porazdijelili su tako sve darove i djevojica je potraila sebi mjesto u majinu krilu, tata je poloio ruku u majinu ruku, djed je pribliio svoj stolac bakiinom naslonjau i svi su tiho promatrali kako dogorijevaju svijee na novogodinjoj jeli. I ja sam bio sretan. Nisam znao da imaju jo nekoga u kui. Mama je iznenada skinula svoju djevojicu s krila i zapitala: "A to je s naom bebom? Uope se ne javlja." Pribliila se koari u kutu, koju sam tek tada primijetio, i uskliknula: "O, gle ti nje! Bdije, bacaka se i gleda u svjetlo s novogodinje jele!" Dovezla je koaru na kotaima do jele i tek tada sam vidio da u koari lei dijete. Prualo je mami ruke i smjekalo se. "Nita jo ne shvaa, premalena si", ree joj mama. Zatim su vratili koaru s bebom opet u kut, svatko je uzeo svoj dar, mama je pogasila svijee i rekla: "Poimo, aj je pripremljen!" Otili su u kuhinju i bilo mi je ao to su ugasili svjetlo. Lijepo je vee prolo. Dugo se moje oi nisu mogle priviknuti na tamu. Gledao sam u kut, gdje je stajala koara. Beba je malo zastenjala, tek toliko da sam je uo, a onda je stala zvati: "Le, le, le..." No, budui da joj se nitko nije odazvao, ona je zaplakala. Kako sam se premjetao s noge na nogu, grana se zanjihala i kuglice zazveckale. Morao sam mirovati, a dijete je tako plakalo da me zaboljelo srce. Malo po malo umirilo se i zaspalo. uo sam kako ravnomjerno die. Posve tiho zazvao sam svog brata na donjoj grani i pitao ga:
4

"Jesi li vidio djevojicu u koari?" "Jesam", odgovorio mi je on pospano. "to veli na to da se za nju nije naao nikakav poklon?" "Misle da jo nita ne shvaa", rekao je i glasno zijevnuo. "Molim te, nemoj jo zaspati. Mora mi pomoi. Kai mi kako da obradujem djevojicu u koari?" Brat je prestao zijevati. "Da, kako?", zapitao je. "Ja bih joj u koaru nasuo najljepe snjene pahuljice da se s njima igra", rekao sam. "Nita nee biti od pahuljica. One bi se rastopile i smoile dijete", odgovorio mi je brat i bio je u pravu. "Oko nas visi sijaset igraaka i slatkia. Dajmo joj okoladni roi", predloio sam. "Kojeta! Takvo dijete pije samo mlijeko. Od okolade bi umrlo", upozorio me brat i sigurno je opet bio u pravu. Stariji je od mene i jednom je stajao u trgovini na polici. Tamo je uo sve to su ljudi priali. "Zna li to? Upitat u je to bi htjela imati!" Tada mi se brat nasmijao: "Kako da ti kae kad jo ne zna govoriti? Dok djeca lee u takvoj koari, ne govore, samo guu. No sada moramo i nas dvojica zaspati, moda e nam sutra sinuti koja pametna misao." Ponovo je zijevnuo i valjda je uskoro i zaspao. Ja sam, meutim, gledao kroz prozor u nebo; milijun zvijezda bilo je razasuto po nebeskom svodu; poelio sam da se posve malena zvijezda otkine i padne meni u ruke. To bi sigurno bio najljepi poklon za dijete u koari. Gledao sam zvijezde, brojio ih, ali nisam ih mogao prebrojiti, svladao me san. Probudio sam se tek ujutro, kad je majka dola da nahrani dijete. Drala je djevojicu na krilu i govorila: "Ti si naa srea!" Gledala ju je i gledala, ali na novogodinji poklon nije se ni sada sjetila. Zatim sam svakog dana sluao kako gue dijete u koari, gledao sam kako se igra svojim prstiima i kako se smije kada tkogod prilazi koari. Mislio sam na poklon, ali mi nita nije palo na um. Svaku no sam gledao u nebo i ekao da se otkine zvijezda pa da je uhvatim za dijete, ali uvijek bih prije toga zaspao. Moji su razgovori s bratom prestali jer se crnokosa djevojica htjela s njim igrati. Dali su joj ga. Otrala je s njim u kuhinju pa valjda nije ni uo kad sam mu doviknuo: "Dovienja!" I sada sam ovdje, jo uvijek vezan uz granu. Kuda god pogledam, vidim poslagana drva, a kroz prozor mi mjesec sja ravno u oi! Mjeseina je, dodue, sada prijaznija, ali tajanstvena i ja bivam sve laki, toliko lagan da bih najradije skoio, ali ne mogu nikamo. Privezan sam. Mjesec se smjekao dok je snjegovi pruao svoje malene ruke htijui neto dohvatiti; neto ga je tjeralo dalje, a nije se mogao maknuti s mjesta. I gle, iz tamnoga kuta dotrao mii, zapiljio se u snjegovia, a snjegovi stao promatrati njega. A onda, kao da se mi iznenada neemu dosjetio, eno ga, ve je kraj snjegovia. Samo trenutak i ve ga je oslobodio pregrizavi vrpcu kojom je bio privezan za granicu. Odmah nakon toga mi je ieznuo u onom istom tamnom kutu odakle se bio pojavio, a snjegovi se
5

skotrljao s jele na pod. Prije nego to se posve osvijestio, neto ga je diglo na noge i potjeralo dalje preko hrpe cjepanica na prozor, kroz prozor na vrt. Divno se ljeskao njegov eiri od srebrna papira i kao dragulji blistala su dugmeta na njegovu kaputiu. Stupao je velikim koracima i bio posve lagan. Iao je vrtnim puteljkom, prekrivenim tankim slojem snijega i mogao je gaziti do koljena, njegovim stopama ni traga, jer se snjenih pahuljica jedva doticao. Stigao je oko kunog ugla do irom otvorenih vrata trijema. Povuklo ga je neto u trijem i stubitem koje se kupalo u sjaju mjeseine pa mu se priinjalo posve bijelo. Posljednja je stepenica bila u sjeni. Snjegovi je zastao da se ogleda, ali tada se mjesec sakrio i ostavio kuu u tami. Snjegovia je naputala snaga. Sve je vie i vie osjeao kako su mu glava, ruke i noge od pamuka. Nije se vie mogao ni maknuti. Sav izmoren zaspao je. Ujutro su ga djeca nala ba kad je otvarao oi. Gledajte, snjegovi s novogodinjeg drvca! uskliknula je djevojica, digla ga visoko i poskakivala. U sobi je snjegovia ovako s visoka spustila u koaru maloj djevojici. Aj, aj, aj! oglasilo se dijete i pritisnulo snjegovia na svoje njeno lice. On se osjeao toliko sretnim da je zauvijek zaboravio kako je htio maloj djevojici neto pokloniti.

MOJA CRTANKA Budui da sam crtala po stolu, po klupi, po zidu i po podu, skupio je tata iz svih pretinaca svoga pisaeg stola hrpu papira, sloio ga list po list i nainio mi od njih svezak. Evo ti crtanke rekao mi je. Kad je bude popunila crteima dobit e drugu. Samo da te vie ne vidim kako crta po stolu i po podu! Crtanka je bila velika, a ja tako malena da sam je jedva jedvice digla i stavila na stol. Primakla sam stoliicu i sjela. Prvi list u crtanki bio je najljepi. Bio je sasvim gladak i bijel. Na tom sam listu nacrtala svoju Maricu. Kako je list bio velik, nacrtala sam joj veliku glavu, tako veliku da je ostalo mjesta jo samo za noge. Zato to joj nisam nacrtala ruke i haljinu, rekla je mama da crte nita ne vrijedi. A bila je to ipak najljepa lutka. Na drugom listu nacrtala sam nau kuu. Poela sam s praonicom i drvarnicom. Mama pere, a djed cijepa drva. U kuhinji bakica kuha i kroz prozor izlazi para. U sobi tata ui. Iznad kuhinje stanuju Marijana, Nataa i njihov pas, a iznad nae sobe stanuju Andrija i makica. Na vrhu su tavan i krov. Za rukom, kad smo se svi okupili oko stola, pokazala sam taj crte svojoj obitelji. Mislila sam da je neto izvanredno to imam crtanku i to sam nacrtala nau kuu. Razgledavali su crte sa svih strana i smijali se. Rekli su mi da i dalje crtam. Budui da je bakica toga dana kuhala valjuke, rekla sam da u nacrtati jo i valjuak i itavoga posuti eerom. Valjuaka sam se najela, ali sam ih zaboravila nacrtati jer sam s mamom i sestricom otila u etnju.
6

Dozvolili su mi da vozim sestricu u kolicima, ali samo po ploniku. Jako sam morala paziti da mi kolica ne skliznu na kolnik. Ulica je lijepa, glatka i iroka. Sama, bez kolica, nisam smjela na nju. Naveer, ba prije veere, nacrtala sam etnju. Automobili jure plonikom, a djeca tre irokim kolnikom i hvataju se. Kolnikom vozim i ja svoju sestricu a mama me gleda s prozora. Kad me tata spremao krevet, rekao mi je da u se morati pridravati prometnih pravila, iako je kolnik irok a plonici uski. Odmah sam sklopila oi, elei da to lijepo sanjam. Zatim je bila nedjelja. S tetom sam otila u cirkus. Bio je to veliki cirkus a navalilo je u nj toliko gledalaca da nisam nita vidjela, neprestano sam se bojala da me ne zgaze. Teta me uzela na krilo. Sjedjele smo sasvim straga, ispod platnena krova, na rasklimanoj klupi. A ba se nama pribliila golema zebra i tresla svoje kljocave vilice nad mojom glavom. Strahovito sam se uplaila, ali onda sam vidjela da to nije prava zebra nego su to dva mukarca prekrivena prugastom tkaninom. No, u kavezu je urlao pravi lav i njegov mu je krotilac davao kocke eera. Konji su bili lijepi i hodali su na dvije noge, ali je jo ljepa bila plesaica na uetu. Visoko, visoko ispod krova bilo je napeto ue i po njemu je plesaica poskakivala s kiobranom u ruci. Taj je kiobran bio suncobran svijetlomodre boje. O toj sam plesaici dugo razmiljala. I nacrtala sam je. Mama me poslije pitala zato sam joj nacrtala dva suncobrana. Zato to je prvi suncobran loe nacrtan, odgovorila sam joj. U mojoj crtanki ima sve vie i vie crtea. Sve to sam vidjela i ula, nacrtala sam. Poneto sam i izmislila. Izmislila sam, eto, da moj tata jae na bijelom konju. To je bilo vrlo lijepo, pa sam nacrtala jo i sebe na jednom konju. Jahali smo preko zadrunih livada i trava je dopirala konjima do koljena. U travi su se njihale ivanice. Slijedee nedjelje pola sam s ocem na prave livade. Vozili smo se biciklom i nabrala sam veliku kitu ivanica. Htjela sam ubrati jo nekoliko cvjetia kad primijetih da nam se pribliava ena u utoj haljini. Razgovarala je glasno sama sa sobom i hodala oko nas. Jest, jest, pa ja sam to kazala. Bit e tako i nikako drugaije ponavljala je. Uhvatila sam oca za ruku i otili smo. Zapitala sam ga to je toj eni. Malo je smuena rekao mi je, a ja sam se uplaila. Nisam je mogla ni nacrtati. Sada mislim da nije bila smuena nego je, moda, iz dosade razgovarala sama sa sobom. Kad sam sjedjela pred kuom na svojoj stoliici, ta je ena dola k meni sa eljom da je nacrtam. Nacrtala sam je i obojila utom bojom. Zamolila me da joj dam taj crte za uspomenu. Otkinula sam list iz crtanke i dala joj ga. Spremila ga je u torbicu i otila. I opet je govorila: Jest, jest, bit e tako i nikako drugaije! I bilo je zaista tako. Svi koje sam jednom nacrtala, doli su. Zamolili su me da im dam crtee za uspomenu. Dola je i plesaica iz cirkusa. Zahvalila mi je na crteu i poklonila mi zeia od plastike. Doao je i milicioner. Rekla sam mu da njega nikad nisam nacrtala, ali on je elio da mu poklonim onaj crte s automobilima koji jure plonikom, a djeca tre i hvataju se usred kolnika. Sreo je ve dosta djece koja takoer ele takvu promjenu saobraajnog reda i moda e se moi togod uiniti.
7

Doli su i Marijana, Nataa i Andrija. Zamolili su me za crte nae kue. Budui da sam imala samo jedan crte, razdijelila sam ga i tako je svaki odnio svoj stan. Dolo ih je jo mnogo; dobro da nisam nacrtala i cirkuskog lava! I svakome sam iz crtanke otkinula list. Preostala mi je samo slika moje Marice. Nju je tata stavio u okvir pa sam je objesila u kuhinju u svoj kuti. Od moje crtanke ostale su samo korice. Juer me tata upisao u kolu. Kupio mi je biljenicu, itanku a i novu crtanku.

U GRADSKOJ KROJANICI U naoj ulici ivjela je djevojica, a ime joj je bilo Lijepa. Dok je jo pohaala kolu, bila je sitna i malena, a lanjske je godine toliko narasla, da joj je haljina postala i prekratka i pretijesna. Neko ju je vrijeme jo nosila jer joj mama nije mogla kupiti novu. Ali uskoro je vie nije mogla odjenuti, stala se na njoj naprosto raspadati. Mama joj je poklonila svoju sveanu haljinu. Uskoro e biti tako visoka kao ja rekla je keri. Nosi moju haljinu. Lijepa se maminoj haljini obradovala. Odjenula ju je i otrala meu djecu. iju to haljinu nosi? zapitala su je. Maminu, jer sam svoju prerasla odgovorila je Lijepa. Hi, hi, hi! smijala su se djeca maminu haljinu nosi! Lijepa se rastuila. Nije se vie igrala. Pogledala je svoje dugake noge, dugake ruke i preiroku haljinu. Ostavila je djecu te od onda danomice besposleno sjedjela kraj prozora, ne znajui to bi zapravo htjela. S prozora je vidjela na cesti lijepo odjevene ljude. Nijedna djevojka nije nosila majinu haljinu. I ja bih voljela imati vlastitu haljinu! eljela je. Promatrala je ljude i ubrzo primijetila da odjea ne pristaje svakom ovjeku jednako lijepo. Ali vjerojatno nisu to svi primjeivali. Jedni su ili mrka pogleda i svoj teki ivot nisu znali sakriti, dok su drugi ili ponosito i dobro raspoloeni. I ba je ovima odjea pristajala. Izabrali su odjeu kakva im najbolje pristaje rekla je Lijepa glasno. O emu razmilja? zapita je majka. ini mi se da bih znala ljudima izabirati odjeu. to e to ljudima! Svoje elje imaju ree majka. Lijepa, meutim, posudi od nje torbicu, metne u nju ist rupi i poe u grad. Ula je u prvu prodavaonicu odjee. Prijazno su je upitali to eli. Voljela bih odjenuti najljepu haljinu koju imate u prodaji rekla im je. Odmah su izabrali naljepe haljine jer je svaki kupac imao pravo da haljinu isproba. Ne bude li je kupio danas, kupit e je sutra. Pokazali su joj zavjesama zastrti kuti. Tamo se nalazilo veliko zrcalo i pred njim je
8

Lijepa isprobala sve haljine, ali ni s jednom nije bila zadovoljna. To je stoga to nemam novaca da neku kupim pomislila je. Odjenula je svoju preveliku haljinu, zahvalila se prodavaima i otila. Ali je ipak ula i u drugu i treu prodavaonicu. Pred zrcalom je odijevala arene haljine i nije vie mislila na to da nisu njene. Kad je odjenula haljinu od plave prozirne tkanine, bila je njezina slika u zrcalu toliko draesna da je prema njoj ispruila ruku. I gle, slika je izala iz zrcala. Djevojice su se uhvatile za ruke i smjekale se jedna drugoj. Sretna sam izgovorile su u isti as. Zovem se Lijepa predstavila se prva. Ja sam Slika iz zrcala kazala je druga. Ovdje sam namjetena. Gledam kako enama pristaju haljine to su ih saile gradske krojaice. Koju e haljinu kupiti? Nijednu odvratila je Lijepa. Nemam novaca. A... ve shvaam. eli li razgledati nau krojanicu? Vrlo rado! uskliknula je Lijepa, uzela majinu torbu i pola sa Slikom iz zrcala dugakim hodnikom koji je vodio u krojanicu. Krojanica je bila prostrana dvorana u koju je kroz prozore sijalo sunce. ivai su strojevi tiho zujali, a uz njih su sjedjele ene i mekano areno tkanje bjealo je ispod njihovih ruku. Ljubazno su pogledale Lijepu i Sliku iz zrcala, a onda opet poravnavale tkaninu, prikopavale je i nabirale. Na kraju dvorane stajao je dugaak, dugaak stol. Na njemu su krojaice krojile. U rukama su drale velike noice i drvene trokute. Divno je ovdje kod vas rekla je Lijepa. O, imamo mnogo posla! dodala je Slika iz zrcala. U jednom kutu te dvorane sjedjela su tri djeaka oko koare. Koara bijae puna blistavih dugmeta i djeaci su iz nje birali dugme po dugme i priivali ih na gotove haljine. O! uskliknula je Lijepa, ugledavi arena dugmeta. Silno su joj se sviala. Slika iz zrcala pokuca na pokrajna vrata. Predstavit u ti naeg crtaa rekla je Lijepoj. Ule su u sobu krcatu crteima na papiru. Usred hrpe papira sjedio je za stolom crta, lijep mladi. Obradovao se posjetu. U dobar as dolazite! Ve itav sat sjedim pred praznim listom papira i ne mogu se vie dosjetiti nijednoj novoj haljini. Djevojice su razgledavale divne crtee haljina to ih je nacrtao mladi i razgovarale: Ja bih voljela ovakvu haljinu i meni bi draa bila ovakva. Crta ih je gledao i mislio: Veoma su nalik jedna drugoj, ali morao bih ipak nacrtati svakoj drugaiju haljinu. Lijepa e, naime, ostati takva kakva jest, dok e se Slika iz zrcala promijeniti. Ona se mijenja svakog dana po deset puta, a i vie. Nitko ne bi vjerovao koliko je njezin ivot arolik. Slika iz zrcala je slika svih nas i toliko je nalik svakome od nas, te niko i ne misli da ona ima svoj ivot. Kad se ljudi u zrcalu ogledaju, misle samo na sebe. No sada nemam vremena razmiljati o ivotu. Ja u jednostavno nacrtati dvije razliite haljine, pitat u ih samo kakvu e tkaninu izabrati. Rekao im je:
9

 Crtat u ba za vas dvije. Kaite mi od kakve e tkanine biti vae haljine? Istina je rekla je Slika iz zrcala. Potrebno mi je radno odijelo od izdrljive tkanine i boje koja e biti u skladu sa sjajem zrcala. U redu odgovorio je crta. Boju emo izabrati kasnije. Zatim je pogledao Lijepu, elei saznati i njezinu elju. Ona mu ree: eljela bih imati sretnu haljinu. Kakva bi to morala biti haljina? udio se crta. Moe biti najjednostavnija, ali mora biti saivena upravo za mene, ne smije biti ni prevelika, ni premalena, a bijele boje. Takvu haljinu elim, ali pusta je to elja, jer ja nemam novaca da je kupim. U maminoj torbici imam samo rupi. Otvorila je torbicu i pokazala bijeli, izglaani rupi. Crta je razastro rupi na stolu. Iz rupia u ti napraviti haljinu rekao je. Ta odvie je malen! uskliknula je Lijepa i nije mu mogla vjerovati. Pomnoimo li ga sa esnaest, dobijemo etiri metra bijeloga platna, a iz toga mogu krojaice skrojiti najljepu haljinu. Tako je i uinio. Nacrtao je najjednostavniju i najljepu haljinu, u kojoj e se Lijepa osjeati sretnom. Krojaicama je ponio crte, rupi i proraun na kojemu je rupi pomnoio sa esnaest. Kad su joj haljinu saili i kad joj je jedan od trojice djeaka priio jo i lijepo crveno dugme na pojas, Lijepa se oprostila. Na rastanku je obeala da e u novoj haljini proetati etalitem uz park i da e svakome, tko je bude pitao, kazati da su joj haljinu saili u gradskoj krojanici. Krojaice su se ponadale velikom broju narudbi, ta tko bi mogao ljepe pokazati haljinu nego to e to uiniti Lijepa. Slika iz zrcala poljubila ju je i rekla: Viat emo se esto i budem li vidjela da se ti smije, smijat u se i ja od sveg srca. Crta je Lijepoj stisnuo ruku i nije je se mogao nagledati. Kod kue su Lijepa i njezina mama pokuale pomnoiti rupie, ali im to nije uspjelo. Crta u krojanici, meutim, sve ee po itave sate nije mogao nacrtati neto lijepo. Potraio je stoga Lijepu i njome se oenio. Lijepa mu je od tada nareivala: Djeca moraju imati odijelca u kojima se mogu zaprljati koliko ih volja, djevojice treba da budu u svojim haljinama sretne, djeaci odluni i hrabri, kuanice moraju imati iste haljine, mukarci udobna odijela, bakica mora biti toplo odjevena, a alosni ljudi tako da zaborave na alost. Boju neka izaberu sami. Ne budu li sposobni da to uine, ja u im pomoi. Ljudi su dolazili k Lijepoj po savjet, a crta se radovao to ima tako lijepu i pametnu enu.

10

PRVI APRIL itav mjesec ekala su djeca prvi april. to god budemo govorili, sve e nam ljudi vjerovati, i to god budemo poeljeli, sve e nam ispuniti. Da, uvjerena su bila da je prvi april takav dan, ta u aprilu se dogaa ak i to da istovremeno pada kia i sija sunce. Izmiljali su kako bi se meusobno, a i svoje roditelje i uitelje iznenadili, ali dogodilo se neto, to nitko nije oekivao. No izmeu trideset prvog marta i prvog aprila bila je neizrecivo duga. Ta ve je dosta rano svanjivalo, ali se nitko nije probudio. Svi su satovi tajanstveno utjeli, pa ak se s tornja nita nije oglasilo, nije ni radio zapoeo svojim programom. Kad je sunce obasjalo ve svaki krevet, ipak su otvorili oi. Malo su se protegli pa se pod pokrivaem ponovno skvrili te s osjeajem ugodnosti uzdahnuli. Mmmm, to sam se naspavao! rekao je otac. I ja sam se odmorila nadovezala je majka. to li se snilo? pitala su djeca jedno drugo, a onda su stala priati gluposti i smijala se. Jesi li sino navila budilicu? zapita otac majku. ini mi se da bi ve morala zvoniti. Digne se da pogleda koliko je sati, ali gle, sat je bez kazaljki. Tko se to igrao budilicom? Pokvarena je! Nema kazaljki! Potrai svoj runi sat, ali ni na njemu nema kazaljki. to li to znai? udi se otac. Netko je i moj sat pokvario. Sad je ve i mama potraila svoj sat, ali na njemu takoer nema kazaljki. Svi se ude, a otac postaje nestrpljiv. Zar zaista neu saznati koliko je sati? Za tren oka svi su se digli, jer je dan svakako zanimljivo zapoeo. Mama je otila da spremi zajutrak, djeca su otrala susjedima da bi saznala koliko je sati, a otac je otvorio radio ba onog trena kad se najavljiva ispriavao da uslijed tehnikog kvara na satu ne moe najaviti tono vrijeme. No, to zaista vie ne shvaam zagunao je otac, a kad su se djeca vratila, javljajui da i u susjeda na satu nema kazaljki, on i mama su jednostavno zanijemjeli. Dogaalo se tako po itavom gradu. Svi su satovi bili bez kazaljki. Smijemo li ostati kod kue? pitala su djeca ali mama je savjetovala da pou u kolu. Moda uitelj ima sat i ve ih eka. Tata i ja takoer idemo na posao. Tako su poli od kue, ne znajui da li se ure ili idu polako, jedino im se priinjalo da je ve jako kasno. Na ulici su pitali prolaznike znadu li koliko je sati, ali nitko nije znao. Gotovo su svi ili polako, razgledavali izloge, skupljali se i pripovijedali o neobinom dogaaju sa satovima.
11

Ponegdje je dotralo jo nekoliko ljudi iz kua. Uznemireni, osvrtali su se kao bez glave. to da ovjek radi ako ne zna koliko je sati? Malo po malo smirili su se i oni, videi da su njihovi znanci na ulici sasvim dobro raspoloeni. Pridruili su im se i svima se priinjavalo da imaju jo mnogo vremena. Najsavjesnija su bila djeca. Pourila su u kolu. Moda uitelj zna koliko je sati. Stigli su u razred, ali su jo dugo ekali uitelja. A kad je doao, upitao ih je: Draga djeco, znate li koliko je sati? Budui da to nitko nije znao, poslao ih je kui. Kako mogu znati koliko da traje jedan kolski sat? Poite kui! Na stubitu ih susretne nastavnica pjevanja. Ne zaboravite doviknula im je. Danas u est sati naveer imate pjevaki nastup. Nemojte zakasniti i neka dou s vama i roditelji! Doi emo... doi emo! odgovarala su djeca i urila van. Bio je prvi dan mjeseca aprila. Sijalo je sunce, a istovremeno padala i kia; meutim, to nikome nije smetalo. Svi su bili dobro raspoloeni. Djeca su povela kolo nasred ulice, ta nije prijetila nikakva prometna opasnost. Automobili, tramvaj i trolejbus vozili su tako polako kao da sanjaju. Moda graani jo nikada u svom ivotu nisu bili tako sretni. Zamislite, nikamo im se nije urilo! Nije se moglo znati hoe li stii u ured, u radionicu ili u tvornicu prekasno ili prerano. Ako ne zna koliko je sati, svakako je svejedno hoe li svoj posao zavriti danas ili sutra. Neki su duani bili otvoreni, neki zatvoreni. Tako su se ljudi divno smirili. Nije im se urilo ni na doruak, ni na ruak. Poi e ve kad budu gladni. Isto tako mislile su domaice. Priekale su da se svi ukuani vrate kui i tek kad su ogladnjeli, poele su kuhati. Dotle su gledale kroz prozor, a neke su pole i u etnju. Teta Francika je namjeravala putovati vlakom u Novo Mesto. Kad je stigla na kolodvor, bio je i tamo ugodan mir. Kad e poi vlak za Novo Mesto? pitala je prometnika. Kad se bude vratio onaj iz Primorja odgovorio joj je. Danas voze vlakovi samo u jednom pravcu i to tek onda, kad se prethodni vlak vrati. Teta Francika je jo dugo ekala, ali doekala je i bilo je posve ugodno. Oko nje se skupilo veselo drutvo putnika kojima se nikamo nije urilo. Prometnici, skretniari i kondukteri etali su se peronom i kolosijecima, a ef stanice postavio je stoli i stolicu pred prvi kolosijek i tamo pio kavu i jeo roie. Bilo bi teta sjedjeti u uredu kad je vani bio tako divan dan. U tekstilnoj tvornici izmjerie koliko su metara sukna natkali i bili su zadovoljni. Dosta je rekoe. Javila se sirena i radnici su poli kui. Ulice su se takoer malo po malo praznile. Ljudi su odlazili na ruak.
12

Poslije ruka ispruili su se na lealjke i odmarali se. Sunce je zalazilo. Bit e uskoro est sati. A u est sati je pjevaki nastup u glazbenoj koli. Oprali su djecu i sveano se odjenuli. Pogledavali su na sunce i jedan drugome govorili: Doi emo na vrijeme. Kad su stigla sva djeca, nastavnica ih je lijepo razvrstala po pozornici te s vremena na vrijeme pogledala dvoranom da vidi jesu li sva mjesta ve zauzeta. Dvorana se napunila. Djeci je dala jo posljednje upute, izmeu ostalog da se ne osvru na gledaoce u dvorani, da ne isteu vratove i ne trae tatu i mamu ili moda jo i brau i sestre. Gledati moraju samo u nju kako bi svi istovremeno zapjevali. Ali Tonkini su roditelji sa sestricom sjedjeli u prvom redu, tako blizu da ih je Tonka odmah i nehotice morala vidjeti, im bi pogledala nastavnicu. Stoga je oborila pogled i u zbunjenosti se sva zacrvenjela. Da bar ve ponemo pjevati! poeljela je, a nastavnica je nestrpljivo pogledavala na svoj sat, zaboravivi svaki put iznova da nema kazaljki. Koliko jo manjka do est? Jedna minuta ili dvije? Spasila ju je Marica. Dotrala je i pruila joj svoj celuloidni sat, na kojemu su kazaljke bile nacrtane. Pokazivale su tono est sati. Nastavnici je odlanulo. Pogledala je jo jedanput svoje uenike. I Tonka je tada podignula glavu i gledala samo nastavnicu, dok joj je sestrica iz dvorane domahivala i zvala je. Zapjevali su. Sve je sretno prolo. Poslije nastupa zahvaljivali su roditelji nastavnici na trudu, a onda su poli s djecom u etnju. Iako se ve smrkavalo, nisu tjerali djecu kui na spavanje. Ionako nisu znali koliko je sati, pa je onda svejedno idu li spavati malo ranije ili malo kasnije. No, jo nitko ne zna tko je satovima skinuo kazaljke. Kako bilo da bilo, tko ih je god skinuo, uinio je dobro djelo, pa makar to vrijedilo samo prvog aprila. Svi su se odmorili i naveer etajui duboko udisali svjei zrak. Sat iz radio-stanice odnesen je na popravak uraru a urar ga je udesio prema Mariinom satu, koji je pokazivao tono est. Onda je preuzeo na popravak jo i sve druge satove u gradu, pa i nau budilicu. Imao je cijele godine dovoljno posla.

NA AUTO Stanujem na livadi daleko od grada i mnogo nas je. Nae su kuice kao cvjetovi u zelenilu. Jedna je uta, druga crvena, trea bijela, etvrta plava, pa opet uta, crvena i bijela. itav dan gledaju kuice bijelu cestu koja ide uz rub livade i vodi u grad. Cestom jure automobili u gotovo neprekidnom redu. Automobile pratimo pogledom i mi djeca. Ponekad ih gledamo s prozora, a ponekad
13

posjedamo u travu pred kuom i priinja nam se kao da se i mi vozimo dok gledamo kako odmiu. Samo to se mi nikamo ne odvezemo. Ujutro i u podne nekoliko se djece iz naeg naselja, meutim, zaista odveze. Odvezu se trolejbusom do kole. Ostajemo sami s bakicom jer roditelji ve vrlo rano odlaze na posao. Bakicu imamo jednu jedinu a to je mama nae mame. Sva djeca iz susjedstva dolaze k nama, bakica pazi na sve i voli nas. Budui da djeca donose sa sobom i igrake, imamo uvijek mnogo igraaka. Kad nam one dosade, idemo na travnjak i tamo beremo cvijee. Tada bakica neprestano ponavlja: Nitko od vas ne smije na cestu! Jo ste nespretni i mogao bi auto koga pogaziti. Da mi niste poli na cestu! Ona bi najvie voljela povesti svu djecu za ruku, ali to nije mogue. Meutim, mi stalno elimo poi na cestu. Odvesti se trolejbusom ili ii pjeice, hodati sasvim uz rub ceste. eljeli bismo u grad da sebi togod kupimo. Meni tata iz grada donosi emlju, mama bombone, aci nam donose arene papirie, ali nitko se ne sjeti da nam donese gumu za vakanje. eljeli bismo kupiti gumu za vakanje. Novac imamo. Utedjeli smo ga. Svi znadu da elimo gumu za vakanje, ali nitko da nam ispuni tu elju. Mama veli da nee ni da nas vidi kako vaemo gumu, jer je to runo. Tata veli da je to prljavo; aci, meutim, na sve to ute, ali kad se vraaju kui, svi putem vau. Bakica nas tjei: Kad poem u grad, ja u vam je donijeti. Hoemo li smjeti s tobom u grad? pitamo je. Bakica na to ne odgovara. Voljela bi nas povesti, ali ne vidi i ne uje vie dobro. Kako onda moe bez opasnosti povesti djecu prometnom cestom do grada? Nije ni sama na cesti sigurna. Stoga svoj polazak u grad stalno odgaa. Bakice, a to ti eli? Auto odgovori nam ona. tedjela je dinar po dinar i sada ima upravo toliko novaca koliko joj je potrebno da kupi auto. Ispunit e joj se davna elja. Hoe li to biti uskoro? Moda ve sutra. Neki su aci, naime, odjenuli milicionersko odijelo i navukli bijele rukavice. Dobili su to u koli, gdje su i nauili sve o prometu i prometnim znacima. Odsad e oni mlau djecu pratiti preko ceste i ako bude potrebno, zaustavit e sve automobile kako bi djeca, starice i starii bezopasno preli cestu. Kad se vrati iz kole, odvedi i nas u grad zamolim svoga brata. Njime se silno ponosim, jer on e smjeti zaustavljati automobile, a i djeca e ga drati za ruku kad budu prelazila cestu. Da, odvest u vas u grad obea nam.
14

Naveer dugo ne mogu zaspati. Neka najprije zaspi moj brat ak prometni milicioner. Kad on zaspi, ja se dignem, navuem njegove bijele rukavice i stavim kapu. Morao bih jo odjenuti hlae i kaputi, ali mogao bi se brat probuditi. Rukavice i kapu poloio sam lijepo natrag na njihovo mjesto, legao i zaspao. Slijedeeg dana poao je moj brat zaista s nama. Bakica je odjenula svoju najljepu haljinu i na glavu svezala svileni rubac. Mi smo bili oprani i poeljani. U ruci smo stiskali novac kojim smo eljeli kupiti gumu za vakanje. Neko vrijeme vozimo se trolejbusom, zatim idemo gradom pjeice. Kad hoemo prijei cestu, moj brat zaustavlja bicikle i automobile. Zaustavio je ak i jedan trolejbus. Cestu smo prelazili bez opasnosti. Moj brat je zaista prometni milicioner. Isprsio sam se kako bih uz njega i ja bio vaan. Uli smo u trgovinu i kupili gumu za vakanje. Bila je u lijepom svilenom papiru. Odmah smo je odmotali i stali vakati. Okruili smo bakicu. vakali smo i gledali u nju. Hoe li kupiti auto? zapitam je. Hou! veli i svi idemo s njom drugoj prodavaici. Molim jedan auto ree bakica. S kljuiem kojim u ga naviti, kako bi dugo vozio. Crveni ili plavi? pita prodavaica. Molim crveni veli bakica i pogleda nas. Prodavaica je auto zamotala u papir i svezala paketi plavom vrpcom. Mislila je da e ga bakica pokloniti kojemu od nas, ali bakica ga je paljivo spremila u torbicu. Potrali smo za njom na cestu i vakali gumu za vakanje. Na cesti nas je ekao na prometni milicioner. I njemu smo kupili gumu za vakanje. Rekao je da smo divni deki. Onda nas je sa sigurnou vodio preko ceste, a biciklisti i oferi zaustavljali su vozila na njegov znak. Zaustavio je i autobus. Bili smo potpuno zatieni usred velikoga gradskog prometa. Sada smo opet kod kue. vaemo gumu za vakanje i gledamo kako bakica oprezno odmotava auto koji je kupila u gradu. Kljuiem ga navija i stavlja na glatki pod. Auto vozi, zaokree, krui a mi svi sjedamo na pod i vozimo se njime. Na podu nacrtamo cestu, postavljamo prometne znakove, a ak prometni milicioner nam pomae. Bakica sjedi u naslonjau, ljulja se i smjeka. Naveer joj auto s kljuiem vraamo, ali znamo da emo ga sutra opet dobiti. Bakica je neizrecivo dobra. Nikada ne kae da je to samo njezin auto. To je na auto! rekla je bakica. Ali jednoga dana imat emo pravi veliki auto i vozit emo bakicu svakoga dana u grad. Moda e nas na raskru zaustaviti ak prometni milicioner? Priekat emo da djeca sigurno prijeu cestu, a onda veselo voziti dalje i vakati gumu za vakanje.
15

Na naoj e se livadi tada, uz kuice poput cvjetova, pojaviti jo jedan cvijet. Bit e to najmanji cvijet garaa za na auto.

UZALUDNE RIJEI Mama je pospremala. Zar je to neobino? Nije. Ali mama je ipak razmiljala o neemu neobinom. Svaki put kad je pospremala, udarila bi o policu u kutu s koje su drsko kao nestaci virile igrake. No to nije bilo vie ni nalik igrakama. Sve samo pusti neki kotai i tapovi, slomljeni reketi, probuen vri, automobili bez kotaa, drveni eljezniki vagoni koji jo nisu do kraja smrvljeni. O, to bi voljela sve to baciti u pe! Polovicu, ne, dvije bi treine ove ropotarije spalila. Ali usred ropotarije lei u kolijevci medo, ba toliko velik da ga djeca mogu poviti u pelene i odjenuti mu kouljicu koju su sami nosili kad bijahu tako maleni. Kad se toga sjeti, mama postaje ganuta. Kako je Tomica bio draesno dijete! A kouljica koja je sada upravo za medu, bila je Tomici gotovo i prevelika. Kako je onda slatko spavao u njezinu krilu. Tako je mama u ivom sjeanju ispruila ruku da dohvati medu i da ga na asak uzme u naruje. Istog trena kroz kuhinjska vrata banuo je Tomica i zaletio se ravno polici. Polovicu je ropotarije odjednom prevrnuo na pod i neto traio. Zar ne vidi da metem? Opet si mi donio blato u kuhinju! Pogledaj, svaka tvoja stopa ostavlja trag na podu. I osim toga sva ta tvoja ropotarija! Sve u spaliti! Mama, strpi se, ja samo traim svrdlo. Sjeti se da je danas posljednji dan praznika zamolio ju je Tomica. Aha sjetila se mama. Zaista, danas je posljednji dan kolskih praznika. Odmah pozovi Andriju i Maricu. Ali sada nemam vremena. Nisam jo naao svrdlo. Nemoj ga traiti. Rekla sam ti da ih pozove mama je neumoljiva. Kad su se djeca skupila, ona im ree: Danas je posljednji dan kolskih praznika. Gotovo je s igrom. Pospremite svoju ropotariju. Bar dvije treine treba baciti. Spalit u to, inae nee kod nas nikad biti reda. Veliki ste ve, aci ste. Mogli biste ve misliti na ozbiljnije stvari. Uzmite knjige u ruke. Takav zavretak kolskih praznika bio je svean, a i mama sa svojim govorom bila je sveana.
16

 Metlu i lopaticu za smee ostavit u vam ovdje jer e vam biti potrebni. Idem na vrt da poberem rajice. Kad biste vi, dragi itaoci, bili na mjestu te djece, svi biste poslije mamina odlaska odjurili, zar ne? Andrija, Tomica i Marica su, meutim, ostali. Zar zato to vole pospremati? Ne. Uvijek kada im mama naredi: Pospremite! onda oba djeaka ekaju na Maricu. To to e ona sad uiniti, bit e divno. Jedan, dva i tri! Dalje i ne broji, polica naglavce prazna stoji, prednjom hrpa stvari, ajme, ljudi moji! Ajme! uzdahne sve troje. Tu je moja patkica! Evo ga moj revolver! Gle, moj Tin! (Takvo su ime toj lutki dali da joj mogu rei: naa mala Tin, ili opet: na mali Tin, ve prema tome kako iziskuje igra). Obriu prainu sa svoje najmilije igrake. Kakva srea! Nikad je vie ne bi nali da nije Marica okrenula policu naglavce. Brzo veli Marica i oba djeaka odmah znaju to treba initi. Policu postave ponovo na noge i gurnu u njezin kut. Slau igrake i kad u njoj vie nema mjesta, postavljaju ih jo i na nju, pa sve unaokolo po podu i na klupu: limene kutije, slomljen reket, maku bez repa, kocke, bezbroj svrdla i kotaa, kladiva, puaka, kolijevku s medvjediem, zbirku dugmadi... i da vam ne bude dosadno, dragi itaoci, nabrajajte dalje sami! Nabrajajte tako dugo, dok osim police ne bude puna i klupa i jo mnogo toga lealo na podu. Nabrojte sve to volite. Tako. Dosta. Danas je poslednji dan kolskih praznika i djeca su pospremila igrake. Nijednu nisu odbacila, jer e jo sve zatrebati. Metlu, koju im je majka ostavila, poloe na stol i objese preko nje stolnjak. To je sada zastor za kazalite lutaka. Nastupit e mali Tin. Djeca se sakriju iza zastora i samo ekaju da doe mama. Ve je uju. Na hodniku isti cipele. Blatne su jer je hodala po vrtu. Mama je uvijek bila njihov jedini gledalac a to e sigurno biti i ubudue. Bila je zahvalan gledalac. S malim Tinom ili malom Tin (ve prema prilici) znala je
17

plakati i smijati se a poslije svake predstave oduevljeno je pljeskala. Evo je, ba je ula sa zdjelom punom rajica. Zastor se otvorio i mali ju je Tin pozdravio. Mama, dobro vee! Sluaj, kolsko zvonce ve zvoni i zove nas (zvone olovkama po lopatici za smee). Pospremili smo igrake. Ali vjeruj svom najmlaem sinu Tinu koji te od sveg srca voli, da se ni s jednom igrakom nismo mogli rastati, pa ni sa slomljenim reketom, ni s probuenim noviem. Sve to bit e nam potrebno i za vrijeme kolske godine. Obavili smo svoj posao temeljito i sada smo gladni. S veseljem bismo jeli salatu od rajica. Predstava, koja je zapravo bila samo pozdrav mami, bila je time zavrena. Mama je znala da su sve njezine rijei u pogledu igraaka uzaludne. Djeca se sa svojim igrakama nee rastati, iako se vesele poetku nastave. I prema tome, u njezinoj kuhinji nikada nee biti reda. Tako je i najbolje, tiho je priznala u sebi.

PLAVO I CRVENO Za ljetne ege ljudi su otirali znoj sa ela. Traili su hladovinu i eljeli da zapue vjetar. Pili su vodu i njome se polijevali, ali sve to nije mnogo pomoglo. Mislili su da itavim svijetom vlada takva vruina. I ve su se pobojali za djecu koja su otila na more. Tek tamo mora da je vrue! Ali djeci je kraj mora bilo ugodno. Dobro more bilo je plavo kao nebo, prostrano i bez kraja. inilo im se da se razlilo preko itava svijeta. Gledajui sa spruda u daljinu traili su kopno, ali ga nisu mogli ni naslutiti. Nije ga bilo. Zasjenili su oi, kako bi ga moda ipak ugledali, ali samo je lahor pomilovao njihove obraze i sitan morski val oprao im noge. Od radosti su zatapkali. Nadoao je jo drugi i trei val. More je milovalo i hladilo njihove noge, donosilo im koljke, rakove i zvjezdae. Djeca su ih hvatala i zagazila u vodu do pojasa, do ramena, do brade, a dalje ne, jer jo nisu znala plivati. Igrala su se u vodi itav dan. Djevojka, koja ih je uvala, donijela im je velikog bijelog labuda od plastike. Dobro ga je napuhala i paljivo zaepila rupicu. Zatim ga je spustila u vodu i labud je zaplivao ispruivi svoj lijepi vrat. Njegov se crveni kljun sjajio kao rua. Sva su djeca sjela na njegova lea i zaplovila morem. Svje ga je povjetarac tjerao sve dalje i dalje, a sitni, svjetlucavi valovi urili su za njim. Labud bijae ponosan to je tako lijep i tako jak i svako dijete, koje je plovilo na njemu, bilo je presretno. Labud bi se svaki put pravodobno okrenuo i vratio dijete bezopasno do obale. E, sada je bio red na djeaku iz Pariza. Bio je iz naih krajeva a zvali su ga tako jer mu je put bila posve svijetla, na suncu nije nimalo crnio, ak mu je i kosa bila svijetla, a oi plave. Bio je njean i lagan.
18

Budui da je bio tako lagan, labud je s njime plivao bre nego s drugom djecom. Djeak ga je milovao i aptao mu u uho najslae rijei: Ti si najljepi labud. Sav si plave boje. I tvoj je kljun plav kao more. Volim sve to je plavo. Ti si i najbri labud. Nitko ga do sada jo nije tako milovao, nitko mu nije tako lijepo govorio, stoga je labud irio i irio svoja krila, te vie letio nego plivao morem, a djeak ga zagrlio oko vrata i aptao mu: Plivaj, plivaj, labude moj! I more je bilo dobro prema njima. Nijedan im val nije zapljusnuo oi. More ih je vodom prskalo i hladilo. Plivali su dugo i daleko, tako daleko da vie nisu mogli vidjeti obalu s koje su se bili otisnuli. Okretao se labud, ali posvuda bijae samo more i nebo iznad njega, i boja mora bila je plavlja nego boja neba. Djeak je bio sretan. Ve je dugo elio da bude plavo sve to vidi. Vrlo je volio plavu boju i zatvarao oi pred svakom stvari crvene boje, zatvarao ih je ak pred crvenim ruama i onda tvrdio da su plave. Njegova mu je mama ispunila elju i zasadila itav vrt plavim cvijeem, pa je tako uvijek gledao plavo cvijee i plavo nebo. Ali sada, u plavetnilu to ga je okruivalo, izmeu mora i neba, nije mislio na mamu. Bio je samo sretan. Ve je i sunce prebrodilo veliki dio svoga dnevnog puta, stalo je tonuti pa su na toj strani i nebo i more zarudjeli. Djeak je zatvorio oi i uzdahnuo: Kako je more plavo i kako je nebo plavo!... Obradovao se labud veernjem rumenilu. Zaplivao je u pravcu suneva zalaska. Moda e jo prije no to se smrkne dostii kopno. Nakon to je veernje rumenilo zamutilo djeaku njegovu plavu sreu, ponovno je otvorio oi, kako bi usprkos rujnom sjaju zapada i sebe i labuda uvjerio da je sve oko njih plavo. I tada gle, ba odonud gdje je sunce tonulo u more, plivao im je u susret bijeli labud. Bio je od plastike i visoko je ispruio vrat, irio krila i na svojim leima nosio tamnoputu djevojicu crne kose i crnih oiju. Djeak i djevojica silno su se obradovali jedno drugome. to volim more... ree djevojica. Zato to je tako plavo ree djeak. Zato to se naveer nebo nad njim tako rumeni doda djevojica. Tada iz djeakovih plavih oiju bijesnu gnjev. Iz djevojicine kose istrgne crvenu vrpcu i baci je u more. Djevojica se grevito uhvatila za vrat svoga labuda i gledala za vrpcom koja je tonula u more. Mislila je da je djeak zloban. Dakako, ona nije mogla shvatiti njegov gnjev. U meuvremenu sunce je zalo. More i nebo ponovo su bili samo plavi i djeakove su plave oi postale blage i sretne. Volim samo plavu boju rekao je djevojici, ali ona je utjela, jer ga nije htjela
19

razljutiti. Nadasve je voljela crvenu boju, ali radovala se i utom cvijeu i zelenoj travi. Mama ju je uvijek odijevala u ivahne raznobojne haljinice. Voljela je i plavu boju. Djeak je sada bio miran i tih i djevojica ga je voljela. More je malo po malo tamnjelo. Labud s bijelim djeakom i labud s tamnom djevojicom plivali su zajedno. Nad njima prostirao se plavi nebeski svod. Ovdje-ondje ve je zasjala pokoja zvijezda, ali obalnih svjetala nije bilo jo na vidiku. Bili su tako osamljeni na prostranoj puini, da uope nisu vie znali plivaju li naprijed. Priinjalo im se da ih more ljuljuka uvijek na istome mjestu. Meutim, oba su labuda neumorno plivala i vjerovala da e stii do obale. Ustrajnost im je pomogla. U daljini je zasvjetlucao roj svjetiljica. Tamo je obala. Sada su obojica plivala sve bre i bre. Dotle su djeak i djevojica bili bez ikakvih briga. Oboje je brojilo zvijezde koje su padale i uza svaku togod poeljelo. Vjeruje se da se ispuni elja ako je zaeli kad sleti zvijezda. Djeak je elio: Da mogu svakog ljeta na more, da se nagledam njegova plavetnila. Djevojica je imala vie elja. Uza svaku zvijezdu po jednu: Da ovaj svijetli djeak bude stalno uza me. Da za veeru dobijem sladoled s tuenim slatkim vrhnjem. Da mi mama kupi bisernu ogrlicu. Da ujutro, kad se u moru vidi svaki kameni, naem veliku crvenu zvjezdau za mamu. Pribliavamo li se mjestu gdje gosti na ljetovanju pleu? zapitala je zatim djeaka. Ne znam, ali ujem glazbu odgovori joj on. Hoemo li plesati? Ako tamo pleu, plesat emo i mi obea joj djeak. Nita ih nije uznemirivalo, to se nisu pribliavali poznatoj obali, nego posve nepoznatom kraju. Na svojim labudovima oboje se osjealo posve sigurnim. Zastali su ispod irokih bijelih stuba koje su vodile ravno do prostora za ples. Glazba je svirala i ljudi su plesali. Nad plesaima su se nizala svjetla kao biserne ogrlice i ljuljukala se na povjetarcu. Djeca su gledala veseli ples, a labudovi su jedva ekali da maliani poure stubama. Voljeli bi ih promatrati kako pleu. Nema sumnje, bili bi sigurno najdraesniji par. Ali gle, djeca su se posve smirila. Zagrlila su vre svoje labudove i zaspala. Bio je to sladak san. Tako slatko moe spavati samo kad te na svojim leima nosi labud, kad svira glazba i ljulja more. Pred jutro, kad je glazba utihnula a ljudi se razili, kad su se utrnula i svjetla i zvijezde i kad je malo po malo svanjivalo, oba su se labuda meusobno oprostila. Ve su se pojavile i prve sunane zrake. Tada su se labudovi ogledali oko sebe i brzo je svaki labud naao svoj put. Izbjegavi opasnost, donio je svaki labud svoje dijete u njegovo ljetovalite. Takvom njenou mogla bi to uiniti jo samo majka. Kad se svijetli djeak iz Pariza poslije ljetovanja vratio kui, zamolio je svoju mamu da meu plavo cvijee u vrtu zasadi i nekoliko crvenih cvjetova. Majka je to rado uinila i djeak je uz plavu zavolio i crvenu boju, a kad se god otvorio pupoljak crvena cvijeta, sjetio se djevojice s mora i njezine crvene vrpce koju je bacio u morsku dubinu.
20

LAKU NO Bio je grad sa sivim kuama. U tom gradu ivjela je Maja sa svojom lutkom koja zatvara i otvara oi. Srebrnu joj je kosu poeljala u konjski rep, a oko vrata stavila joj ogrlicu nanizanu od crvenih dugmetia. Lutka je oi otvarala i zatvarala kad god je to Maja htjela. Ali jednog dana lutka joj je pala iz ruku i oslijepjela. Maja se strahovito prestraila i svojim plaem dozvala itavu obitelj. Ukorili su je, pa joj je bilo jo tee. Suzama je kvasila glavicu svoje slijepe lutke i glasno grcala, sve dok se nije oglasio tata i rekao: Smjesta prestani cmizdriti! Mama e ti odjenuti kinu kabanicu i poi e sa mnom. Odnijet emo lutku na popravak. Maja je obrisala mokar nos i lagano poloila lutku na stol. Ta kamo ete poi? javi se netko. Zar ne vidite da lije kia kao iz kabla? Tata je utio, a majka je Maju mirno dalje odijevala. Kad joj je ve navukla izmice i pokrila je kinom kabanicom, otac se predomislio. Zapravo bi ti mogla poi s njom, ja imam hitan posao rekao je mami, a mama je dobro znala da mu se nee po kii na ulicu. Nije ni njoj bilo do takve etnje. Osim toga, ve se poveselila kako e, kad tata i Maja odu, imati bar malo mira. eljela je itati Andersenove prie. Tome se najvie veselila. Ali Maji su obeali... zapravo, obeao joj je tata. Maja eka i stiska uza se slijepu lutku. Mama uzdahne, uzme kiobran i zaputi se s Majom u kiu. Mokrom ulicom stigle su do prodavaonice igraaka. Uu i zapitaju moe li se kod njih popraviti lutka. Budui da u toj prodavaonici nisu imali popravljaa lutaka, one krenu dalje i svrate u jo nekoliko prodavaonica. Putem ute. Tako su strahovito pokisle, da kia s njih potokom curi. U poetku jo zaobilaze lokve na ploniku, ali zatim zagaze u najvee. Maja stoga to je veseli, a mama jer je loe raspoloena. Tako su se smoile sve do koljena. Pitale su jo u posljednjoj prodavaonici igraaka u toj ulici, znadu li popravljati lutke. Popravlja ih frizerka na Novom trgu rekli su susretljivo. Prou jo dugaak put do Novog trga i ljapkaju po lokvama. to su lokve vee, to Maju vie vesele. Stignu do frizerke. Maja ugleda red malih kabina, odijeljenih plavim zavjesama, a u svakoj kabini sjedi lijepa ena. Gleda se u zrcalu pred sobom i eka da doe na red. Frizerka uri i svaku lijepo poelja. Ljubazno prihvati Majinu lutku i odnese je u posljednju kabinu, gdje na stolu i policama ve sjede raznorazne lutke i gledaju se u zrcalu. Majinu lutku
21

frizerka stavi uza zrcalo, tako da ga dodiruje rep kose. Za tri dana moe doi po nju veli frizerka Maji. Opet e progledati. Maja i mama joj zahvale i osjete u srcu olakanje. Maja misli na to kako e njena lutka ponovno biti lijepa, a mami se ini ak zabavno, to su po kii izale iz kue. Vrativi se na ulicu zaokrue pogledom oko sebe. itav je grad bio okupan i sav se sjajio u suncu. U lokvicama na cesti odraavale su se bijele maglice i plavo nebo. Maja skine kinu kabanicu, mama stisne kiobran pod ruku i tako krenu prema parku. Parkom vijuga iroka bijela staza, sa svake strane niu se zelene klupe, a nad klupe naginju se alosne vrbe. Sve zeleno lagano treperi i stresa sa sebe iste kine kapi. Omorike, borovi i ukrasno grmlje sve se to razbujalo i udie isti zrak. Maja i mama stigle su do bijelih stepenica. uvaju ih etiri psa koji bez jezika zijevaju prema nebu. Ova psea etvorka jo nikada nije zalajala i svatko moe slobodno stepenicama. Ljudi su na nju toliko navikli, te im se priinja da se tu nalaze samo dva psa, a ima etaa koji ne vide ni ova dva i bezbrino idu dalje svojim putem. Maja i mama se zaustave jer Maja hoe da pse prebroji i da svakog posebno pomiluje. Nikada nisu veseli. Nemaju jezika. Ali ja ih volim veli mami. Zatim se penju stepenicama do vrha. Kad god bi ile ovim stepenicama, stigle bi na vrh do staze koja vodi u umu. Danas je, meutim, nekako drugaije. Stepenice se, dodue, diu, ali Maja i mama nikako da stignu do one staze pa ni do ume. Napokon su se ipak nale na vrhu. Uhvatie se za ruke jer, gle, pred njima se iri nepoznat grad. Crveni stupii siku kao jezici iz zemlje. Usred njih nalaze se irom otvorena nadsvoena gradska vrata. Na svodu se vrti zlatna kugla. Zakoraie preko gradskog praga, kad ono zazvoni i zapjeva u zlatnoj kugli kao u starome satu. Zatim iznad grada jo dugo odzvanja melodija i sluajui te zvuke obje obuzima ugodan osjeaj, ini im se uju usklik: Dobro nam dole! I zaista su zvuci htjeli rei ba to. Na arenim kuicama otvarali su se prozori i kroz prozore naginjala se djeca. Maja primijeti da sve djevojice imaju kosu poeljanu u konjski rep. Hodale su ulicama koje su bile poploene crvenim i modrim kockama, a na rubovima su rasle rue. Kuice su stajale kako im se prohtjelo: poneke u redu a poneke hrpimice i morale su paziti da jedna drugu ne srue. Neke su se nagnule pa je u njima pokustvo klizilo prema vratima ili prema prozorima. Ali djecu, koja su stanovala u tom gradu, sve to nije smetalo. Ona su, naime, sama sagradila te kuice. Sagradila su ih od kocaka i jo uvijek ih grade sebi za razonodu. Grade
22

kue s vratima i prozorima ali i kue bez vrata i prozora. Meutim, valja spomenuti da nikada ne zaborave na prednjoj strani kue naslikati sunce. Ponekad naslikaju i vie sunaca. Pred kuom sa tri sunca Maja i mama se zaustave. Pozvone. Vrata im otvori medvjedi. O pregau obrie apu i zapita: to elite, molim? eljele bismo znati kamo smo stigle ree mama. Stigle ste u Sunani grad objasni im medvjedi. Imate li zbog njegova imena toliko sunaca na vratima? zapita ga Maja. Obratno. Na se grad zove Sunani grad zbog toga to imamo mnogo sunaca. Ovo sunce, najmanje od svih sunaca, je moja mama tumaio je medvjedi; uto se netko javi iz kue i zapita: S kim razgovara, medvjediu? Dole su Maja i njezina mama javi medvjedi a obje su mokre do koljena. Maja i mama ve su zaboravile na svoje mokre cipele i arape i sada im je neugodno to medvjedi sve vidi. Stepenicama sie te izie iz kue slijepa srnica koja je jednom imala lijepe oi, dok su se sada ispod njezina ela nalazile samo dvije malene duplje. Ako ste pokisle, onda treba da se osuite, kako ne biste navukle prehladu. Vae arape razastrijet u na suncu. Neka nam medvjedi skuha okoladu, a vas dvije ostat ete kod mene da mi pripovijedate o leptirima i cvijeu, zar ne? zamoli srnica. Tako ljubazan poziv Maja i njezina mama nisu mogle odbiti, jedino to mama zapita: Jeste li vas dvoje sami kod kue? Jesmo! odgovori medvjedi. Naa je pelca otila loviti ribu za veeru. Maja i mama morale su se izuti i medvjedi ih pokri pokrivaem. Brzo je skuhao okoladu i zatim je sve etvero sjedilo u kutu malene sobice koja je bila vrlo lijepa, samo je malo stajala nakoso. Razgovarali su i medvjedi je tvrdio da jo nikada nije tako lijepo razgovarao. Danas, naime, sjedi prvi put u drutvu prave mame. Dakako, i on ima mamu. Njegova je mama najmanje sunce meu suncima njihove kue. I svoj djeci u ovome gradu mama i tata su sunca. Ja imam i mamu i tatu rekla je srnica. Oboje zajedno su veliko sunce. Vrlo ih volim. Srnica je bila lijepa, a medvjedi najdobroudniji medvjedi i najbolji kuhar. Majina mama ga je hvalila i ispitkivala o juhi koja se najbre skuha i o kolau koji se najbre ispee. Medvjedi je rado govorio o svome kuharskom umijeu i tako je slijepoj srnici jedva uspjelo da ih prekine u razgovoru pa da podsjeti Maju i njezinu mamu na svoju elju i njihovo obeanje. Pripovijedajte neto o svijetu molila je. O, svijet je vrlo aren rekla je mama. Cvijee i leptiri najraznovrsnijih su boja,
23

trava je zelena, a nebo plavo. Srnica je utjela, a mama nije znala dalje. Vrlo je teko slijepome opisivati svijet. Srnica sigurno ne moe razlikovati crvenu boju od plave pa ni zelenu od naranaste. Morala bi joj pripovijedati na neki drugi nain. Zna, na svijetu ima i mnogo vode. Voda tee u potoiima, onda u rijekama a na kraju se izlijeva u more. Voda je mokra i hladna. To znam veli srnica. Volim je piti. Kad eta parkom, slua ptiice kako pjevaju, njuhom osjea kako mirie cvijee. Jest! veli srnica. Jednom je cvijee vrlo lijepo mirisalo. Potraila sam ga da ga uberem za pelcu pa me ubo trn. Na svijetu ima i mnogo gradova s visokim kuama, ali ljudi tamo ne mogu nai pravi mir. Ve cijeli mjesec elim malo mira, kako bih mogla itati prie, a mira nema ni u jednom kutu. Toliko nas ima u kui da jedan drugome smetamo. A nas dvoje smo sami i dosaujemo se. Djeca odlaze ve ujutro i vraaju se tek na ruak i na veeru. Mi, njihove igrake, ostajemo kod kue, pospremamo i kuhamo ispriali su medvjedi i srnica. Tada su se otvorila vrata trijema i netko je tako naglo dojurio da je preskakivao svaku drugu stepenicu kako bi to prije bio na vrhu. Bila je to pelca s ribom. Medvjediu, evo ti ribe! uskliknula je a onda pozdravila Maju i njezinu mamu. Obje su bile jo bose i pokrivene pokrivaem kojim ih je bio pokrio medvjedi. Vae arape i cipele su se osuile sjetila se srnica i sve im donijela. Sada je trebalo otii kui, ali mama je voljela jo ostati. Prije se nije usudila pitati srnicu kada je oslijepjela, jer je nije htjela podsjetiti na nesreu, no sada je bila upravo ponukana da pelci, medvjediu i srnici ispria kako su ona i Maja danas odnijele frizerki na popravak lutku koja je znala otvarati i zatvarati oi, ali je nesreom oslijepjela. Maja se prestraila, videi kako srnica kraj medvjedia dre i kako eli neto rei, ali ne moe progovoriti jer joj uzbueno srce prejako kuca. Mama je, meutim, priala i priala o svojoj Maji, pa o frizerki, o neugodnoj etnji kroz kiu, o velikoj srei to je uivaju ljudi koji mogu u miru itati knjige a za kinih dana snatriti i sluati kako voda ubori ljebovima. pelca je pristojno sluala, ali budui da je itav dan lovila ribu, bila je sada i gladna i pospana. Maja je to primijetila, ali joj je jo vie bilo ao srnice koja bijae neizrecivo uzbuena. Uhvatila je stoga mamu pod ruku i davala joj znakove da zauti, ali je mama nije shvatila. Priala je i priala sve dok joj Maja nije u sav glas rekla: Mama, srnica bi htjela neto rei! Molim vas, uzmite me sa sobom. Moda bi frizerka mogla i meni vratiti vid. Ve sam zaboravila kako sjaji sunce i vie ne znam kakav je medvjedi, moj najbolji prijatelj.
24

Mama i Maja su se zastidjele to nisu ve prije same na to pomislile. Sada joj odmah obeaju da e je uzeti sa sobom. pelca se poveselila da e njezina srnica opet progledati. Poi s njima ree joj samo mi prije toga zapjevaj uspavanku, kako to ini svake veeri. Ne mogu zaspati bez tebe. Pozvala je i medvjedia te mu naredila: Povedi Maju i njezinu mamu u sobu s knjigama. Mama neka izabere najljepu knjigu, a Maja neka crta dok ne zaspim. Nakon toga mogu obje otii sa srnicom. No, tek to se medvjedi udaljio iz kuhinje, skoila je riba iz tave te otplivala kroz prozor prema nebu. Zdravo, zdravo! viknula im je i svi su potrali prozoru i nisu se mogli nauditi kako se sva prozirna i blistava dizala prema zvijezdama. Moram plivati. Uvijek sam plivala vodom, ali ve odavno elim da se pretvorim u zvijezdu. Nemoj biti alostan, medvjediu! Kad je to izgovorila, spustila je iz usta biser i medvjedi ga je uhvatio. Nisam vie gladna apnula je pelca samo sam pospana. Srnica je pelcu u krevetu lijepo pokrila i zapjevala joj uspavanku. Maja i mama su za to vrijeme u sobi pregledavale knjige. Ostavi me na miru zamolila je mama Maju i Maja se povukla do prozora. Pod prozorom se nalazio malen park a usred parka stajao na postolju bronani Valvazor*. U rukama je drao knjigu a oko njega stisnulo se grmlje, cvalo je i mirisalo. *Valvazor, Ivan Vajkhard, slovenski uenjak i knjievnik Smrkavalo se. Valvazor je polako zatvorio knjigu i legao u travu meu cvijee. Maji su se stale sklapati oi pa je zaspala, ali se usred sna probudila. Osjetila je tjeskobu. Prila je mami, uhvatila je za ruku i pitala: Zar ne, sada ve sva djeca spavaju? Sva. Spava li i bakica? I ona. I djedica. Mhm!... A tata? Spava li i on? I on spava. Zatim je Maja zautjela i nije se vie ni makla. Tada je mama digla glavu s knjige i pogledala svoju ker. Vidjela je Majine velike, preplaene oi i ula njezin apat: Stigla je no. A zato nas dvije ne spavamo? Odmah emo poi, samo jo neto nacrtaj tjeila ju je mama i ponovno se zadubila u
25

knjigu. Maja se povukla i crta. Kad je crte bio gotov, zovne mamu: Mama, to si ti! Gdje? pita mama rastreseno. Ovdje. Jesam li ova mala djevojica? pita mama. Ne. Ova je djevojica moja sestra. A gdje sam onda ja? Nacrtala si samo jo kuu i sunce. Mama, ovo sunce si ti. Sada je mama zaklopila knjigu, privila Maju k sebi i gotovo zaplakala od sree to ima tako umiljatu djevojicu. Skoknimo jo samo po srnicu, a onda emo pouriti kui, tati, bakici i djedu. I nas dvije poi emo spavati. Srnica je sjedjela kraj pelce i pazila da se ne probudi. Medvjedi je bio u kuhinji i igrao se biserom to mu ga je dobacila riba. Mislio je kako je riba bila lijepa kad je plivala zrakom. Nita se nije tuio to je ostao bez veere. Vrati mi se uskoro rekao je srnici. Nadam se da u ti se svidjeti kad me bude ugledala. Onda emo zajedno poi u umu i traiti jagode. Hoemo odgovorila je srnica ali sada legni i ne igraj se vie. Sluam te rekao je medvjedi i utrnuo svjetlo. Da se srnica ne spotakne, morala ju je Maja nositi. Privila ju je uza se kao popodne svoju lutku. Drugom se rukom drala za mamu i tako su urile kui. Kad su prolazile kroz gradska vrata, ponovo je u kugli na svodu zapjevalo i melodija se razlijegala nad gradiem u kojem su spavala djeca. Laku no! poeljele su svima i pourile niza stepenice. Stupale su sve nie i nie i Sunani grad je ostao visoko nad njima, dok se veliki grad nalazio duboko pod njima. Na tisue sitnih svjetiljaka palilo se i gasilo u dolini. Iznad svih tih svetiljaka digle su se tri zlatne ribe i otplivale. Zar bi noas ba sve ribe htjele biti zvijezde? pitala je Maja. Mora da su vrlo nemirne i ribnjak u parku zacijelo je premalen za njih rekla je mama i vre stegla Maji ruku. Gledajui kako ribe, zlatne i nemirne lijeu nad parkom, pomislila je da bi jednog dana mogla i Maja kao ptiica odletjeti daleko od rodnoga kraja. Zar jo nema kraja tim stepenicama? uzdahnula je neraspoloena. Bilo joj je sada ao to su se tako dugo zadrale. No ih je sve jae i jae svladavala svojom moi. Sputala im se na oi, osjeale su kako im od njezina zagrljaja biva sve hladnije i hladnije. Srnica je spavala na Majinoj ruci. Ile su mimo utljivih pasa na podnoju stepenica, a u posljednji tren Maja ih se sjetila. Vratila se k njima i toplim im dlanom grijala lea. Kad se zatim vraala mami, koja ju je ekala, sva su etiri utljiva psa ila za njom. Otpratila su nju i njezinu mamu u grad.
26

 to e nam ti psi? pitala je mama. Maja se zaloila za njih: Jako ih volim. Neka idu s nama. Pred Majinom kuom su se zaustavili i Maja im ree: Ostanite ovdje. Tata i bakica me ekaju, ali ne vole pse. Sutra u vas odvesti kiparu da popravi svoju pogreku i svakome od vas napravi iz bronze lijevan jezik. Psi su je shvatili i itave su je noi ekali. Tata, bakica i djed sjedjeli su u svojim naslonjaima i bili su se od brige ve sasvim ukoili, jer se Maja i mama i u kasne sate jo nisu pojavile. Kad su napokon stigle, svi su s olakanjem odahnuli. Videi ih kako sjede u naslonjaima, Maja je uskliknula: Gledaj, majice, to su naa sunca! I vas dvije ste sunce odgovorio je tata. Bez vas ne bih mogao ivjeti. Zatim su poli spavati. Maja je stavila srnicu na policu kraj zrcala, tako da ga se doticala bokom. Tako je srnica ekala sutranji dan, kad e progledati i vratiti se svome medvjediu. Kad je Maja mugnula u krevet i kad ju je mama pokrila, obje su se sjetile slijepe lutke koja je znala tako lijepo otvarati i zatvarati oi. to li radi sada? zapitale su obje. Sjedi pred zrcalom i eka sutranji dan ree mama. Laku no! poeli Maja. Laku no! odgovori mama. Laku no! svima poeli tata. Laku no! poele i djed i bakica.

DJEVOJICA OD PAPIRA U prozoru kole crtanja bile su izloene kue od papira. Nacrtala i izrezala su ih djeca a sastavila i slijepila nastavnica. irom su otvorili sve prozorie i sva vrata. Ponegdje su na zidove nacrtali cvijee a ponegdje ptice. Neke su kue bile bijele, druge ute i arene. Stajale su u krugu kao brbljave ene na trgu. Sve su nosile na glavama eire najrazliitijih boja. Otvarale su i zatvarale oi te gledale s prozora kole crtanja. Mimo prozora prolazili su ljudi i zaustavljali se. Dobacivali su jedan drugome poglede i u sebi mislili: Gle, spretnih li maliana! Tako su lijepe kuice napravili i na taj nain lijepo se zabavljaju, lijepo. Kasno naveer, kad je istaica utrnula svjetlo, ljudi su se razili. Ulica je utihnula i zaspala, budna je ostala samo ulina svjetiljka. Ali njezino je svjetlo bilo isuvie slabano da bi kroz prozor kole crtanja mogla vidjeti kako se u jednoj od kuica neto trglo. Bila je to djevojica od papira. Ispod eira leprala joj je kovrasta kosa. Oi su joj
27

gledale zaneseno i neto je eljela, ali sama nije znala to. To bi mogla saznati kad bi znala to je eljela nastavnica kad joj je nacrtala oi. Njezina su usta bila poluotvorena, pa je mogla govoriti. Mogla je i zapjevati, ali samo njene i tihe pjesmice. Pjevala bi svake veeri, pjevala i svirala na glasoviru. Najprije bi pola i pogledala kroz svaki prozor? Moda je poeljela sluaoce? Mnogo slualaca? Ali toga nije bila svjesna. Nikoga nije bilo. Kuice od papira su spavale i djevojiine su im melodije donosile sne. U snu su gledale cvijee i ptiice na zidovima. Kada je otpjevala i odsvirala sve to je znala, zaspala je djevojica odmah tamo na stoliu kraj glasovira. Novi je dan zapoeo maginim jutrom. Dola je nastavnica a za njom vesela i buna djeca. Sjela su za stolove i bojama slikala na velikim listovima. Djeak je naslikao pastira s frulom, a njegov prijatelj amac na brzoj vodi. Djevojica je nacrtala breze i na klupi pod brezom mladia i djevojku. Njezina je prijateljica naslikala djecu kako pleu kolo a netko je naslikao avion nad gradom. Slike su djeca potpisala a opisala su i sadraj slike. Napisala su redom ovako: Pastir s frulom, Moj amac, Proljee u brezovu gaju, Radost, Kad odrastem bit u pilot. Nastavnica je slike objesila na zid. aci su ih gledali i podsmjehivali se. Pohvalili su sliku Proljee u brezovu gaju te u znak divljenja djevojicu, koja je sliku naslikala, povukli za kosu, isplazili joj jezik, sakrili joj boje i torbicu i trali s njom oko stola, sve dok ih nastavnica nije smirila i otpravila kui. Posljednji je djeak, nastavnici iza lea, ispod slike Proljee u brezovu gaju pripisao rije Ljubav. Otili su. Djevojici od papira jo je u uima odjekivao njihov smijeh. Kad nije nita vie ula, prila je prozoriu i promatrala slike. I njoj se najvie sviala slika Proljee u brezovu gaju. Zapjevala je pjesmu o proljeu, o vitkim brezama, o mjeseevim zrakama te o mladiu i djevojci koji su se voljeli. Pjevala je sve ljepe i ljepe, ali priinjalo joj se da bi trebalo jo ljepe, stoga je pjevala ponovo i ponovo. Pjevala je danju i nou, sluala su je djeca i nastavnica i svi koji su prolazili mimo kole. Nastavnica je svakim danom postajala tunija. Bilo je to zbog pjesme. Djeca su to pogodila i zastrla prozore pred radoznalim ljudima. Sjedjela su tiho i izrezivala koarice, sluale su pjesmu o proljeu i ljubavi, gledala nastavnicu koju su iz dana u dan sve vie voljela i vidjela da joj niz obraze teku suze. Spremila su se i otila na vrcima prstiju. Ostavila su je samu. Bilo joj je tako ba po volji. Sada se mogla zadubiti u svoje misli. Sluaj me rekla je djevojici od papira. Ona djevojka o kojoj si pjevala bila sam ja, a onaj mladi bio je moj mladi. Sjedjeli smo pod brezama i voljeli se. Ali otiao je u svijet i ostavio me. Idi i potrai ga. Neka se vrati. Kud god bude ila, pjevaj pjesmu o proljeu i brezama. Moda e ga sresti i, uje li tvoju pjesmu, on e se mene sjetiti.
28

Otvorila je prozor i djevojica od papira otila je kao da se otkinuo list s breze. Nije daleko stigla; jer cesta bijae blatna a vjetra koji bi mogao odnijeti djevojicu, nije bilo. Zaustavila se pred vratima stare sive kue. Dugo je tamo stajala i stiskala se u kutu da je tko ne zgazi. Mimo nje hodale su najrazliitije noge u najrazliitijim cipelama, sredinom ceste brujili su motori i automobili, a tik uz nju prolo je nekoliko pasa. Maka se htjela njome poigrati, ve se lagano apicom dotakla njezine kose od papira, ali se predomislila te kao sjenka tiho iezla kroz pritvorena vrata. Naveer je djevojica ostala sama. Svjetlo se kasno upalilo, ali se ipak upalilo i odmah je sve oko nje djelovalo prijaznije. Ali sinonja svjetiljka koja je svijetlila izdaleka i kroz prozor, bila je mnogo ljepa. Veeras je bezobzirna i tvrdo obrubljena sjenilom, a svijetli joj ravno u oi. Kasno u noi, kad na cesti nema vie ivota, stie kui pjesnik. Otvarajui vrata, ugleda na tlu kraj zida djevojicu od papira. Digne je i ponese tamnim stubitem i hodnikom u svoj stan. Zapali svjetlo i stavi djevojicu na stol. Sjedne i gleda je. Zbog njenih sanjalakih oiju okrene je kako ne bi gledala u nj. Uzme s ormara jabuku i odree komad kruha, ali ne pojede ni tu skromnu veeru. Ukopa ruke u kosu i zamisli se. No, djevojica od papira polako se okrene i opet ga gleda. Zapjeva mu pjesmu o brezama i ljubavi. Pjeva tako tiho da pjesnik glavu ne die. ini mu se da ta pjesma prati njegove misli. Razmilja o svojoj djevojci koja je ponekad udljiva, a ponekad iskrena, pa je tada uz nju sretan. Ali zar nije danas pred njim zatvorila vrata i zastrla prozore?! Pjesma o proljeu podsjea ga na vonjak u cvatu i na pele, stoga prie prozoru i zagleda se u zvijezde. Vidi kako se jedna otkinula i pada u onaj dio grada gdje stanuje njegova djevojka. Slatko spavaj! poeli joj, a onda sjedne i napie pjesmu o pastiru s frulom. Djevojica od papira jo uvijek pjeva i pjesnik je uvjeren da je pjesma, koju je napisao, tako dobra da se iz nje uje pastirska frula. Jednom u biti vrlo slavan i uvaen pjesnik ree sam sebi i tada primijeti da ga djevojica od papira gleda. Okrene je k zidu. I ljut to mu je pokvarila sne o slavi, kvrcne je, te ona padne na nos. Tako je ostavi i ugasi svjetlo. Rano ujutro doe pjesnikova djevojka. U kosi donese rosu, ali pjesnik ne vidje kako je lijepa. Samo je htio znati: Zato me sino nisi ekala? Djevojka mu rukom ljubazno zatvori usta i ree: Nemoj nita pitati. Pospremit u ti sobu. Obrie prainu sa stola i nae djevojicu od papira. Pomogne joj da stane na noge i pogleda u njezine sanjalake oi. Hoe li mi je dati? zapita pjesnika. On jo i ne odgovori kad ona ve pobjegne s
29

djevojicom od papira stepenicama na cestu i dalje na kraj grada svome djedici u vrt. Sjedio je djedica na suncu pod bazgovim grmom i grijao se. Gledao je kako mu trei dolazi unuka i dao joj mjesta na klupi. Unuka stavi djevojicu od papira na vrtnu ogradu i nabere potonica. S kiticom cvijea sjedne kraj djedice. Sjede oni tako, kad djevojica od papira zapjeva pjesmu o brezama i ljubavi. Djedica i unuka sluaju. Neto se neobino dogaa: dolijeu ptice i sjedaju na bazgov grm, bazgovi cvjetovi naginju se k ogradi i miriu a modro proljetno nebo spustilo se nad vrt. Djedica i unuka uhvate se za ruke. Tada doleti leptir i zaplee oko djevojice od papira. Ona se okrene za njim, zaboravi na svoju pjesmu i utihne. Ptice u grmu zalepraju i odlete, cvjetovi se zanjiu, nebo se nad vrtom digne i rairi preko itavoga grada, a djevojka ispusti djedovu ruku, ostavi kiticu potonica na klupi i ode. Djedica osta u vrtu sam. Dohvati kiticu potonica sa klupe i zagleda se u plave cvjetie. Volim je. itavu godinu nije posjetila mene, starca. Ali je napokon ipak dola. Nitko ne razgovara sa mnom, nitko ne vodi brigu o tome jesam li veseo ili alostan, ali ona mi se nasmijei. Dok je bila jo dijete u koari, uvijek mi se smjekala i pruala prema meni tople ruice, i oi je imala plave, sasvim plave. Stisne potonice na grudi i odnese ih u kuu. Dotle je djevojka ila i ila kao da je neto zove. Uz put je gledala izloge, ali u svakom je zagledala samo svoj lik u staklu. Susretala je mnogo ljudi i svi su se urili u suprotnom pravcu. Sunce im je sjalo u lea, a njoj u lice. U svakoj ju je ulici sunce ponovo pozdravilo i posvuda je susretala ljude koji su dolazili iz pravca kamo se sama urila. Poneki su joj pogledali u oi. Jesu li joj htjeli to rei? Ne zaustavljajte me! Zar ne vidite, htjela bih dalje. Ila je i ila te stigla u sivu, staru, tihu ulicu. Tu je put bio gotovo posve slobodan. Umirila se i zaustavila pred vratima sive kue. Kraj prozora ekao je pjesnik. Tog jutra pola sam u vrt. Proljetni povjetarac milovao mi je obraze i ruke i kad sam bosih nogu zakoraila u hladnu travu, sva sam se pomladila. Duboko sam udahnula i neto oekivala. Kao da se mora dogoditi neto znaajno. Sve bi se kue u naem predgrau morale razmaknuti; morala bi se vratiti zelena livada iz dana naeg djetinjstva.Visoko prema nebu moralo bi porasti onih sedam tankih breza oko kojih smo ko djevojice brusile noice. ujem: Brusim, brusim noice! Lie u brezama pjeva, a djevojaki smijeh zvoni kao da zlatnici padaju s breza. Gazim kroz hladnu travu, ali trava nije iz dana moga djetinjstva i smijeh nije djevojaki smijeh i breze nisu breze. To k meni hrle moja djeca u bijelim kouljicama. Doi, doi k nama! zovu me. Gle, tebe smo traili, a nali djevojicu od papira. Hvataju mi se o suknju i vuku me kui. U sobi sjednemo na pod i na sredinu postavimo djevojicu od papira, kako bi nam zapjevala pjesmu o proljeu, o brezama i ljubavi.
30

Djevojica pjeva, pjeva, a mi je sluamo, sluamo. Tada ue moj najstariji sin. Uzme nam djevojicu od papira i odnese je na otvoren prozor meu cvijee. Digne svoju najmlau sestricu na ruke i ree nam: Doite, pripremio sam zajutrak. Zaista, tog sam jutra sve zaboravila. Nisam djecu ni oprala ni poeljala. Sami su sebi natoili vode u umivaonik. Dignem se i sjednem s njima za stol. Kako su djeca pametna! Kad su gladna, hoe jesti, kad im je hladno, hoe da se ugriju, znadu da ivot ide dalje iz dana u dan i da se ne vraa. Mama! zovne me sin, nudei mi kruha i alicu vrue kave. Htio mi je rei da nee nikada porasti mojih sedam tankih breza. Dolo je vrijeme za njihove breze. Zasadit e ih djeca na svojoj livadi i one e porasti visoko u nebo. Jao! viknu djevojice i otre k prozoru. Proljetni povjetarac odnio je djevojicu od papira s prozora. Otplovila je kao cvjetna latica. Mahnuli smo joj i dugo gledali za njom. uli smo kako pjeva. Vjetar ju je nosio nad gradom a ona nikada nije pjevala tako lijepo. Graani su otvarali prozore eljni proljetnih mirisa. Vjetar im je donio pjesmu djevojice i pozivao ih sa sobom. Nisu se odupirali. Ili su za njim i za pjesmom. U gomilama su odlazili iz grada na livade i u ume te itavo proljee proivjeli u zelenilu. Djevojica od papira pribliavala se k svome cilju. Osjeala je to. Svojom je pjesmom probudila u ljudima enju i zacijelo ju je uo i mladi nastavnice iz kole crtanja. Nije se prevarila. Na rubu ume, na klupi pod brezom, sjedio je uz nastavnicu. Voljeli su se kao nekada. Nisu je primijetili kad je prolazila pokraj njih. Otpjevala je svoju pjesmu a oi su joj bile jo punije snova i jo je jae neto eljela a sama nije znala to. Ila je, ila. Vjetar joj je donosio proljetne mirise i pratili su je leptiri. Preko prostrane mlade livade dolazio joj je u susret djeak od papira. Proao je itav svijet da bi je naao. Znao je, ivi li on, mora negdje ivjeti i ona. Bez nje bi njegov ivot bio bez ikakva smisla. Znao je da nee biti sretan dok je ne nae. I, kao to svakoga tko traei sreu luta svijetom put napokon dovede natrag u domai kraj, tako se vratio i djeak od papira. Sreo ju je na domaem pragu. Djevojica od papira sada je odjednom znala to eli. Posve sigurno je znala. Veselo se nasmijala i pruila mu ruku. Odveo ju je u kuicu od papira. Zatvorili su za sobom vrata, s prozora su nam mahnuli za oprotaj a onda su i prozor zastrli. U toj e kuici ivjeti do kraja svojih dana. Leptiri su odletjeli u susret suncu, vjetar nam miluje obraze i ruke, a kad su zvijezde jasne kao zvuk, djevojica i djeak od papira sjede na pragu svoje kuice. Djevojica pjeva i mi je sluamo. Da bi pjevala jo ljepe, zapoinje pjesmu uvijek iznova.

31

BAKIIN DAN Bakiin dan je dan kad na brajdama oko kue sazrije groe. itavu je godinu bakica njegovala lozje. Obrezivala ga i privezivala. Nema vie djedice da to uradi. itavu je godinu svojim unucima kuhala i prala i uila ih to je dobro a to ne valja. Ne smijete lagati rekla im je bezbroj puta. Voljeti morate oca i majku koji se brinu za vas. itavu godinu pjevala je svojim unucima pjesmice i uila ih lijepo govoriti. itavu godinu pripovijedala im je prie ili ih je itala iz knjige. Tada je morala staviti naoale. Ali nakon ljeta dolazi jesen i tada se pribliava bakiin dan. Groe na brajdama je zrilo, ali nije jo bilo sazrelo. Bakica je tapom tjerala vrapce i djecu koja su htjela pozobati jo nezrelo groe. Ali i vrapci i djeca bili su brzi i uvijek bi joj pobjegli. Stoga je stavila meu brajde strailo od slame s metlom u ruci, kako bi plailo nezvane goste. I gle, to je pomoglo. No, sad e biti. Bit e uskoro rekla je i izvjesila kroz prozori na potkrovlju crvenu zastavicu koja se moe vidjeti izdaleka, jer kuica stoji visoko na brijegu. Zastavica je zvala: Doite, doite, groe je sazrelo. Doite u nedjelju, bit e berba. Dakako da nije zvala rijeima. Tek svojom crvenom zastavicom, ali su oni, to ih je bakica svake godine pozivala, sve razumjeli. A pozvala je sve. Jo je posebno pozvala sve unuke, sinove, zetove i snahe izbliza i izdaleka. Pozvala je prijatelje i susjede. Pozvala je sve dobre ljude s brda i iz doline. Pomeli su dvorite i iznijeli dugaak stol i klupu za goste. U sobi ne bi bilo mjesta za sve. Pripremili su koare i ljestve za berbu. Tako su doekali bakiin dan. Bila je upravo nedjelja. Nebo bijae plavo bez ijednog oblaia. Sunce je s puno ljubavi obasjavalo zemlju. Livade su se smireno irile dolinom, a drvee je ve ponegdje pokazivalo pozlaeno lie. Zrelo groe iz vinograda irilo je nadaleko svoj miris. Osobito je lijepo mirisalo oko bakiine kue. Bakica je ula u kuhinju, htjela naloiti pe i skuhati ruak. Ali dola je njezina ki i rekla: Bakice, ti samo sjedi. Kuhat u danas ja. Htjela je bakica donijeti drva iz drvarnice, ali dotrala su djeca i rekla:
32

 Bakice, ti samo sjedi. Drva emo sami donijeti. Bakica je htjela donijeti vode iz bunara, ali doao je sin. Zagrlio je i rekao: Donijet u vode za itav dan. Htjela je bakica najmlae unue oprati i odjenuti, ali dola je snaha i rekla: Bakice, hvala, sama u. Danas je tvoj dan. Dolazili su sinovi, keri i unuci izbliza i izdaleka. Sakupila se itava velika obitelj i bakici je srce bilo puno radosti. Unuci su se stisli uz nju. Ovjesili se za dugaku i iroku suknju, hvatali je za ruke i zvali je: Bakice, bakice, vidi, doli smo! Gledajte, tamo su ljestve rekla im je. Idite i ponite brati. Slatko je. Podigli su koare, popeli se na ljestve i stali brati zrelo groe. Smjeli su zobati do mile volje. Neko vrijeme su samo utjeli, toliko su brzo jeli. Kako je dobro! govorili su zatim i veselili se to su se popeli tako visoko. Pogledajte gdje sam! vikala je Anka. Ja sam jo vie! Tako visoko kao ja nije nitko! vikao je Stanko. Tik iznad njega neto se pomaklo i prestrailo ga. unulo je i progovorilo: Ja sam najvie. Svi su se osvrnuli uvis i prepoznali hvalisavca: O, strailo od slame! O, strailo, motovilo! Nikakvo motovilo! usprotivilo se strailo. Vjerno sam uvao groe. Samo pogledajte, sve su brajde netaknute. Vrapci nisu ba nita pozobali. Ako si zaista tako vjerno uvao strau, onda nam jo kai gdje su najslai grozdovi? pitao je Stanko. Na vrhu! Tamo su najslai odgovorilo mu je. Najslae groe su poslagali u veliku koaru. Oprezno su ga polagali da se zrele jagode ne raspu i kad je koara bila puna, odnijeli su je bakici. Otkinuli smo najljepe i najslae grozdie. To je samo za tebe, bakice rekli su joj. Koaru su postavili na stol i trkom se vratili u berbu. Bakica je promatrala groe u koari i smjekala se. Draga moja djeco ree, a zatim donese iz kue dvanaest novih koarica to ih je isplela za svojih dvanaestoro unuadi. Napunila je koarice groem iz koare i svaku je koaricu pokrila bijelim ubrusom. Ovo groe ponijet ete sa sobom govorila im je, iako je nisu uli, jer su bili visoko u brajdama. Kad su sve obrali, spustilo se s vrha brajde jo i strailo od slame. Pozvali su ga za stol i poastili ga groem i peenim kestenima. Stavilo je metlu u kut. Vrlo mu je prijalo sve to
33

su mu ponudili. Vrapci su ve dugo vrebali trenutak kad e strailo od slame odloiti metlu. Tada su glasno zacvrkutali i stali traiti razasute jagode. Tamo pod brajdama bilo ih je mnogo. Vrapcima su se pridruile i kokoi. Tako su na bakiin dan svi zobali groe. Djeca su se vrtjela oko straila od slame i s njim razgovarala. Ponesite groe i onima koji nisu mogli doi rekla im je bakica, ali nije znala tko e ponijeti teki ko. Tko je toliko snaan? Naposljetku je ko ponijelo strailo od slame jer je ono bilo najsnanije i najvie. Potrai svu djecu na brdu i u dolini, koja vole zobati groe. Rado u ih potraiti reklo je strailo te s lakoom ponijelo ko pun groa. Oko njega se skupilo mnogo djece i avrljala su kao vrapci. Ila su s njim. Zagrlila se i pjevala putem, pa su ih tako ve izdaleka uli i dolazili im u susret. Svakome, koga su sreli, dali su grozd. Dijelili su tako dugo, dok ko nije ostao prazan. Tada se strailo od slame oprostilo od djece. Pogledajte reklo im je. Na onom brdacu jo nisu brali. Idem onamo uvati groe. Do vienja dogodine! Do vienja, strailo od slame! dovikivala su mu djeca i dugo mu mahala, opratajui se od njega. S praznim koem unuci su se vratili u bakiin vrt. Tu su jo malo sjedjeli i razgovarali s bakicom, a onda je sunce poelo zalaziti. Oni koji su doli izdaleka, morali su se s bakicom oprostiti i poi na put. Kad se smrklo, oprostili su se i oni koji ne ive ba jako daleko. Bakica je gledala za njima i samo to joj nisu navrle suze na oi. Ne smijem plakati rekla je samoj sebi. Danas je radostan dan. Daleko su ve bili njezini unuii, a ona je jo vidjela bijele ubruse na njihovim koaricama s groem. to si se tako snudila, bakice? Ta nisi jo sama. Istina, nije bila sama. Poneki su ostali do kasno u no. A onda je bakica otila spavati. Ostavila je otvoren prozor, kako bi ula cvrke i egrtaljku koju je okretao vjetar. Proivjela je lijep dan i bila je zbog toga sretna. Malo je zadrijemala, a tada se zaorila pjesma. Zapjevali su momci s brda. Meu njima bio je njezin najmlai sin. Dobro je razabrala njegov glas. Uz tu je pjesmu zaspala. Jo ju je i u snu ula i sanjala da stoji na visokim ljestvama i bere groe. Prua ga djedici a djedica ga polae u koaru. Oboje su bili sretni a egrtaljka na kruci okretala se i okretala. Prola je no a s njom i bakiin dan. Vratile se svakodnevne brige i posao. No, ma koliko bilo posla i ma kako glasno djeca vikala, bakica se uvijek smjekala. Ta njezin je ovogodinji dan bio tako sunan i pun radosti. I sva su njezina djeca i unuci zdravi. A groe je bilo ove godine slatko kao rijetko kad.

34

UTI JAGLAC Naa Jelka je ponekad vrijedna a ponekad nestana. Vrlo mnogo govori. Rekli smo da emo je staviti na policu umjesto radija ali ona se boji da s police ne padne. Moda ste nau Jelku kojom zgodom ve i sreli. Ima etiri godine i ide u Trnovo po mlijeko. Prepoznat ete je po crvenoj kantici, po crvenoj pregaici i crvenoj vrpci u kosi. Vrlo rado slua prie. itam joj ih naveer, prije no to zaspi. Sada u vam ispriati zbog ega se onog jutra, kad se probudila, rasplakala. Mama i tata su se naveer dogovorili da e poi u kino, a Jelku su stavili u krevet. Bila je zadovoljna, samo je molila da joj ostave upaljenu nonu svjetiljku. eljela je jo jednom pogledati slike u knjizi Pepeljuga. Kad je ostala sama, okretala je list po list i zastala kod slike gdje Pepeljuga lei u pepelu. Jadna Pepeljuga! rekla je Jelka i utrnula svjetlo. Bila je pospana. Knjiga je ostala leati na pokrivau i sva se sjajila. Kroz prozor je svijetlio mjesec i pred kuom je bilo svijetlo kao usred bijela dana. Na crnoj zemlji leale su bijele krpe snijega. S potoka je dolazila siuna djevojica preskaui hrpe snijega. to se vie pribliavala, to je vie svjetlucala njezina haljinica. Kad je bila ve posve blizu, moglo se vidjeti da u ruci nosi uti jaglac. S posljednje snjene hrpe skoila je na knjigu koja je leala na Jelkinu pokrivau. Kroz prozor je ula kao da na njemu uope nema stakla. Bila je lijepa i srdana. Jelka ju je odmah prepoznala. Ti si Pepeljuga ree joj. A ti si Jelka, zar ne? upita Pepeljuga. Jesam. I sama sam kod kue. Ne posve sama, tamo u sobi spava bakica. Hoe li sa mnom u kuhinju? Tamo su mi sve igrake ree Jelka, izie iz kreveta i prui Pepeljugi ruku, kako bi lake skoila na pod. Otile su u kuhinju i sjele za Jelkin stoli. Pepeljuga je jo uvijek drala u ruci jaglac i Jelka je zapita: Je li ve proljee? Jest, ve je proljee i ovo je prvi jaglac koji je izvirio iz zemlje. Tebi sam ga donijela ree Pepeljuga. Jelka je brzo meu igrakama potraila loni, nalila u nj vode i stavila jaglac u vodu. Volim cvijee ree. Zatim potrai tatine papue. Preobuj se, tvoje su cipele mokre. Pepeljuga obuje papue koje su bile tako velike da su se njezine noice u njima jedva vidjele. Ree: Hvala, ba su tople. Zlatne Pepeljugine cipelice stavila je Jelka na pe da se osue. Skuhat u ti aj sjetila se i brzo pristavila na svoj maleni tednjak loni vode.
35

Narezala je jo malo mrkvice i rekla: Brzo e zakipjeti. Za to vrijeme moemo razgovarati. Jest, moemo sloila se Pepeljuga. Zna, strano mi je ao to mora leati u pepelu ree joj Jelka. Ne, ne! Ja imam isto tako topao krevet kao ti. Otkako me kraljevi odveo u svoj dvorac, svi me vole i imam sve to mi srce poeli objasni joj Pepeljuga. To u kazati svojoj mami. Ona mi svake veeri ita da lei u pepelu. Silno e se obradovati kad joj budem ispriala da si sretna poveselila se Jelka i jo pitala: Smije li i plesati ? Smijem. Kad smo kraljevi i ja razdragani, oboje zapleemo i pleemo iz odaje u odaju. Jelka zapljee i usklikne: Kako je to lijepa pria! Zna, ja znam jo jednu priu. Zove se Crvenkapica. Strani vuk proguta Crvenkapicu i bakicu i obje poslije izau ive iz vujeg eluca. To je ba udno. Da sam ja vuk i da progutam bakicu, onda ona ne bi vie izala iz mene! Zar bi ti pojela bakicu? zaudi se Pepeljuga. Da sam vuk, pojela bih je odgovori Jelka. Zato? Zar je ne voli? Volim je, ali uvijek me prekorijeva kad ne popijem mlijeko. Bakica je u pravu ako te prekorijeva kad nee popiti mlijeko veli Pepeljuga a Jelka se ispravi: No dobro, neu pojesti bakicu. Ali da je vuk ipak proguta, ona ne bi mogla iz njegova trbuha. Ako bi je lovac spasio, onda bi mogla izii ree Pepeljuga. To nije mogue. Ta vuk nema u trbuhu kuu objasni Jelka. Pepeljuga se zamisli i onda kimne: To je istina. Stoga neka vuk nikako ne proguta bakicu! Prisluhnimo, je li aj zakipio sjeti se Jelka iznenada. Nita ne ujem. Jao, taj lonac ima rupu! Sva je voda iscurila! uzvikne Jelka. I budui da je Pepeljuga vrlo uljudna, ona ree: Nita, nita zato. Nisam ni edna ni gladna. Jao, jao ponovno zakuka Jelka. Tvoje cipelice! Postale su posve malene. to e biti sada? Dogodilo se to zbog toga to si ih postavila na vruu pe ree Pepeljuga. I sada se ljubazno nasmijei: Neka budu tvoje. Igraj se s njima. A sada poimo spavati. Umorna sam. Jelka postavi cipelice na stoli uz loni s jaglacem, zatim odu obje u sobu. Jelka legne u krevet a Pepeljuga je pokrije. Pepeljuga je postajala sve manja i manja dok na kraju nije bila siuna kao slika u knjizi. Legla je na knjigu i odmah zaspala. Kad se Jelka ujutro probudila, na pokrivau je jo uvijek leala knjiga i u njoj naslikana
36

Pepeljuga. Jelka se odmah sjetila jaglaca i zlatnih cipelica. Jaglac, jaglac! usklikne i otvori kuhinjska vrata, a na stolu ni jaglaca ni zlatnih cipelica. Tada se Jelka rasplae i plaui ree mami: Pepeljuga mi je donijela uti jaglac i zlatne cipelice, a sada ih nema. Mama je zagrli i ree: Jadno moje dijete, pa to se tebi samo prisnilo. Sva si ve zbunjena od pustih pria! Nisam! zagrca Jelka i obrie suze. Mama joj odjene crvenu pregaicu, svee crvenu vrpcu u kosu i Jelka poe sa crvenom kanticom u Trnovo po mlijeko. Kad se vraala s mlijekom, gle, tamo usred livade, gdje je sunce najjae sjalo i gdje nije vie bilo snjenih hrpica, Jelka ugleda utu zvjezdicu. Kad joj se priblii, vidje da je to uti jaglac. Ubere ga i donese mami: Mama, zaista je proljee! Nala sam jaglac!

BILJEKA O PISCU Slovenaka knjievnica Ela Peroci roena je u Svetom Kriu nedaleko od Rogake Slatine. Zavrila je uiteljsku kolu u Ljubljani. Za vrijeme Drugog svjetskog rata radila je kao tekstilna radnica u Koevju. Poslije rata nekoliko je godina bila uiteljica, a zatim se poela baviti novinarskim radom. Saraivala je u omladinskim asopisima u Ljubljani, a zatim radila na Radio-televiziji Ljubljana u redakciji emisija za kole. Prie za djecu Ele Peroci tampane su u vie izdanja, najvie kao slikovnice. Prevedene su na sve jugoslovenske jezike, te na eki, slovaki, maarski, talijanski, njemaki, poljski, francuski, litvanski i finski jezik.

37