Prethodno priopenje UDK 17: 130.

2/Taylor

Primljeno 19. 12. 2007.

Dafne Vidanec
Sveuilite u Zagrebu Hrvatski studiji, Filozofski fakultet Drube Isusove, Jordanovac 110, HR-10000 Zagreb dafne_975@net.hr

Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti i (post)modernog kulturnog habitusa
Saetak

Proboj zapadne europske filozofske misli na ijem se zaelju pojavljuje ime francuskog mislioca R. Descartesa za sobom je donijelo oivljavanje ovjekove svijesti tzv. post-renesansno intelektualno buenje koje je navijestilo i oznailo poetak novog modernoga doba, koje je na spoznajnoteorijskoj razini prepoznato kao poetak vladavine instrumentalnog (raz)uma, odnosno, hegemonije Descartesovog cogita. U ovome radu nastoji se istraiti, pojasniti i protumaiti ulogu i znaaj cogita u odnosu na moralno djelovanje modernoga ovjeka u percepciji suvremenog i glasovitog kanadskog filozofa, teoretiara i mislioca Charlesa Taylora. Ima li (raz)um doista ekskluzivni primat nad ovjekovim djelovanjem, te kako u svjetlu (raz)uma objasniti i razumjeti krizu ethosa suvremenog ovjeka i pokuati pronai adekvatno rjeenje za pitanje globalne krize morala koja je zahvatila kompletnu civilizaciju naeg doba? samo su neka meu slinim pitanjima koja e se propitati u ovome radu.
Kljune rijei

kulturni rat, Rene Descartes, cogito, Charles Taylor, ideal moralnosti, autentinost, instrumentalni razum, individualizam (samoispunjenja), ethos, (post)moderna, kriza morala

() Novi ovjek tek se treba roditi.

(Andr Chouraqui, Deset zapovijedi danas)1

Status quaestionis
Kako govoriti o ovjeku dananjice i svijetu u kojem, augustinovski miljeno, postojimo, ivimo i mislimo? Odakle bi valjalo krenuti u promiljanju modernoga2 ovjeka i modernoga vremena, koje je vrijeme mogue opisati rijeima: tehnoloki napredak, ekonomsko kalkuliranje, emancipacija, (samo)otuenje i sl.? Tko je i kakav je, u bti, ovjek naega vremena? Na1

Usp. Andr Chouraqui, Deset zapovijedi danas (J. Brni i K. Pranji, prev.), Konzor, Zagreb 2005. O autoru vidi vie u: isti, Autorov predgovor hrvatskom izdanju, str. 78.
2

Semantiki pojmljeno, izraz moderni u kon stelaciji s pojmovima ovjek, vrijeme i svijet u sadraju ovog izlaganja odnosi se na susljednost, sadanjost, aktualnost. Sm je izraz u filozofskom diskursu zadobio na

znaenju zahvaljujui Hegelu, koji je u pojmu modernoga prije svega vidio ono to zasluuje posebnu pozornost od strane filozofije, smatrajui, objanjava Habermas u Filozofskom diskursu moderne, da se filozofija nalazi pred zadaom da mislima (miljenjem, op. a.) zahvati svoje vrijeme, a to je za Hegela moderno vrijeme. Jrgen Habermas, Filozofski diskurs moderne (I. Bonjak, prev.), Zagreb 1988., I. i II. poglavlje.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

138

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

dalje, moe li filozofija shvaena kao trajno gibanje ljudskog duha, koji neprekidno traga za neim viim, boljim i savrenijim, uistinu svojim mislima zahvatiti svoje vrijeme? Je li ona kadra zalijeiti duhovnu i moralnu krizu suvremenog ovjeka i svijeta, koju je uzrokovalo ono to Weber poima kao raaravanje svijeta, ovjeka i duha vremena? Kako se oblikovao i u kojem se smjeru nastavio kretati duh moderne civilizacije? ini se da je svijest o znanju i moi modernog ovjeka proizvela svojevrsne pukotine, kako u vremenu i prostoru, tako i u miljenju, kroz koje je u smu njihovu jezgru ulo neko djelovanje, koje je poelo, takorei, razarati i dijeliti sve oko sebe, a ponajvie nutrinu smog ovjeka, te posljedino rezultiralo sustavnim propadanjem ovog svijeta. Naposljetku, prethodna pitanja mogue je uobliiti u jedno: tragamo li za Nietzscheovim nadovjekom ili Chouraquijevim novim ovjekom koji se tek treba roditi? Traimo odgovore na pitanja koja su na filozofsko-diskurzivnoj razini, kako zapaa jedan suvremeni mislilac s anglosaksonskog govornog podruja, u posljednjih nekoliko desetljea jo vie pridonijela razmimoilaenju u miljenju, do toke u kojoj je to razmimoilaenje preraslo u svojevrsni kulturni rat izmeu dvije polarizirane strane, kako emo vidjeti u sadraju koji slijedi. Ponajprije valja rei da govorimo o temi o kojoj su podosta pisali autori anglosaksonske provenijencije, a neki su meu njima prevedeni i na hrvatski (te srpski) jezik, primjerice, Narcistika kultura3 Ch. Lascha i Sumrak amerikog uma4 A. Blooma. Temeljne postavke obojice mislilaca izloio je i produbio kanadski filozof Charles Taylor, u svojem djelu The Ethics of Authenticity.5 To e nam djelo zajedno s jo jednim, intrigantnijega naslova Sources of the Self, posluiti kao glavni izvor iz kojega emo crpiti spoznajne impulse,6 kako je znao rei glasoviti filozof Gadamer.

I. Diskurs moderne u procijepu izmeu boostersa i knockersa

1.1. Kulturni rat onkraj teorije i prakse Ono oko ega se suvremeni filozofi i ini drugi teoretiari nikako nisu mogli sloiti, a to se neposredno odnosi na pitanje moderne kulture, smatra Taylor, tie se pristupa vrednovanju naina ivljenja suvremenog ovjeka i susljednih, pomodnih kulturnih trendova koji su se asimilirali u jednu formaciju poznatu pod nazivom kultura narcizma (Lasch). Kulturu narcizma karakterizira princip djelovanja koji se moe opisati rijeju samoispunjenje. Samoispunjenje je postalo kljunom motivacijom, tenjom i svrhom suvremenog ovjeka. Drugim rijeima, a u odnosu na praksu, suvremeni ovjek ivi na nain da prije svega udovolji vlastitim eljama i potrebama, ali pritom ne birajui ni sredstva ni naine na putu do realizacije tih elja onkraj kojih stoji samoispunjenje shvaeno kao konani cilj. Teleoloki pojmljeno, suvremeni je ovjek na mjesto viih, herojskih svrha i trajnih vrijednosti za kojima je njegov predak teio kako navodi Taylor postavio vlastito ispunjenje kao temeljnu vrijednost, konanu tenju, odnosno kao smisao ivota. Povijesno-filozofski i kritiki gledano, takav modus ivljenja u praksi se ponajprije otkriva kao promaeni smisao i cilj prosvjetiteljske misli, koja je, elei proklamirati ideju individualizma i autonomije kao najvee ostvarenje moderne epohe, a to na neki nain imamo zahvaliti proboju kartezijanske misli koja je intelekt uzdignula do toke u kojoj se on gotovo pribliio pojmu perfekcije, zapravo, prosvjetiteljstvo je, moe se ustvrditi, kartezijanski cogito uinilo ekskluzivnim idealom moralnosti, tako da se ne treba uditi zato u dananje

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

139

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

vrijeme govorimo o sasvim drukijem modusu ivljenja (djelovanja) koji se nije ni pribliio pojmu autentinoga, a kamoli da se taj modus usudimo kvalificirati i vrednovati kao autentian. To je prva referentna toka od koje Taylor polazi u The Ethics of Authenticity i koju nastoji postaviti kako on sm kae na racionalne temelje, u smislu da se o tome moe otvoreno raspravljati, a ne eliminirati u korijenu. Najeklatantniji primjer tzv. narcistike kulture jest upravo ameriko drutvo, i kada Taylor razmatra drutvene i kulturne metamorfoze koje su se openito poele dogaati od sredine 20. stoljea naovamo, on uoava da su te metamorfoze rezultirale moralnom i duhovnom krizom koja je ponajvie zahvatila tri razine ovjekove egzistencije: osobnu, drutvenu i politiku. I zato se ne treba uditi to se u dananje vrijeme sve vie govori o padu, tj. propasti svijeta koji je nekad bio bolji. Pitanje je na koji se vremenski period to nekad odnosi: misli li se na vrijeme od prije pedesetak godina, ili prije jednog ili vie stoljea? Koje god vrijeme u ovom sluaju bilo posrijedi, Taylor misli na ono vrijeme koje prethodi moderni, a koja nas je zajedno sa sobom povukla u smjeru dubljeg promiljanja, kako o nama smima tako i o vremenu u kojem postojimo, a poglavito o svijetu koji se suoava s tzv. zlima7 svojega vremena. Izlaz i takve sveope, konfuzne situacije Taylor vidi u oivljavanju tzv. ideala moralnosti autentinosti.8 Kako bismo to plauzibilnije izrazili i definirali ideal moralnosti (tj. djelovanja) suvremenog ovjeka, a koji je ideal samo naizgled konkomitantan koncepciji ideala moralnosti suvremene civilizacije, ijom je maskotom postala kultura narcizma, Taylor se posluio izrazom autentinost. Sm izraz, kako se explicite tumai u EA, Taylor je posudio od Lionela Trillinga, ije gla3

Usp. Christopher Lasch, Narcistika kultura (V. iljak, prev.), Naprijed, Zagreb 1986.
4

Alan Blum, Sumrak amerikoga uma (A. i I. Spasi M. Smiljani-Spasi, prev), Prosveta, Beograd 1990.
5

zapadna drutva. Taylorova e se djela u tekstu i biljekama navoditi na slijedei nain: ime i prezime autora u inicijalima, a naslov djela u siglama. Npr. Ch. T., EA [The Ethics of Authenticity]; SS [Sources of the Self]).
6

Charles Taylor* u svojoj studiji prvotno publiciranoj pod naslovom Malaise of Modernity (House of Anansi Press, Toronto 1991.), a kasnije The Ethics of Authenticity (Cambridge University Press, Cambridge/London1992.), stanje koje prevladava u suvremenom filozofskom diskursu karakterizira kao tzv. kulturni rat koji se vodi izmeu onih koji podravaju zadatosti vremena u kojem ivimo tzv. boostersi i onih koji to vrijeme u odnosu na ovjeka i njegovo djelovanje pod moralnoduhovnim i egzistencijalnim vidom shvaaju kao distorziju tzv. ideala moralnosti tzv. knockersi. Vidi: Ch. Taylor, The Ethics of Authenticity, Cambridge/London 112003. (*Charles. Taylor [Quebec, 1931] suvremeni je kanadski filozof, antropolog i teoretiar, akademskim krugovima i iroj javnosti poznat po Sources of the Self i The Ethics of Authenticity, djelima iz podruja teorije morala, a u kojima na paradigmatski nain progovara o uzrocima moralno-duhovne krize koja je zahvatila moderna kapitalistika i tehnoloka

Izraz preuzet iz Gadamerova djela Ogledi o filozofiji umjetnosti (D. Domi, prev.), AGM, Zagreb 2003.
7

Ovdje se ne misli na fiziko zlo, ve na ono metafizikoga karaktera. Taylor taj izraz upotrebljava kako bi opisao uzroke moralne krize vremena u kojem ivimo. Dakako, hrvatska rije zlo inaica je engleskog izraza malaise, koji se isto tako moe razumjeti kao poast, bolest ili kakav nedostatak. Koliko je prijevod enegleske rijei malaise u ovom smislu zadovoljavaju i prikladan, teko je rei. Neki e moebitno s razlogom prigovoriti da je izraz zlo odve krut i neprimjeren. Meutim, autorica je sebi dopustila zadrati pravo izbora terminologije tijekom prevoenja, budui da izraz zlo odgovara cjelokupnoj koncepciji Taylorove The Ethics of Authenticity, ali i naravi teme kojom se ovdje bavimo.
8

Ch. T., EA, ondje posebno v. III. poglavlje.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

140

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

sovito djelo upravo nosi naslov Sincerity and Authenticity.9 Na tragu L. Tril linga, Taylor izrazom autentinost oznauje suvremeni ideal moralnosti,10 ali ne onaj ideal koji se manifestira u devijantnim formama individualizma: individualizmu samoispunjenja koji ekspandira u narcizam i egoizam modusima djelovanja svojstvenima generacijama dananje, narcistike kulture, ve onaj ideal, koji se nalazi onkraj tog individualizma samoispunjenja, a to ga nastojimo istraiti i propitati u ovom radu. Taylor smatra da ideal moralnosti (autentinosti) to ga nudi suvremena kultura narcizma nije nita drugo nego distorzija pravog ideala autentinosti, koja se manifestira u formi egoistinog i egocentrinog djelovanja, a kojeg je mogue opisati rijeima: centriranje na vlastito sebstvo. Ideal autentinosti kao takav Taylor vidi u onome to se nalazi onkraj tog individualizma (samoispunjenja) u kojem ljudi, kako smo ve prije kazali, gledaju najbolje ostvarenje modernoga vremena.11 Mimo Taylorove interpretacije, mogue je govoriti o pravima i slobodama koje su modernoga ovjeka motivirale posegnuti u smu bt u duh svojega vremena, ne bi li to vrijeme uzdignuo na razinu njegovih najveih izazova,12 i ne bi li se time potvrdio kao bie koje je dostojno nomenklature ovjek. Govorei o ovjekovoj ovjenosti u kontekstu suvremenosti, pritom referirajui se na pojam autentinosti, vrlo je vano razumjeti to je za Taylora ta autentinost, odnosno kako je on shvaa. Prvo, izrazom autentinost, a kako je razvidno temeljem prethodno spomenutog, Taylor eli oznaiti ideal ponaanja (djelovanja) karakteristian za suvremena zapadna drutva, poglavito ameriko drutvo. Drugo, referirajui se na sadrajnost pojma ovjek, spomenuti izraz po sebi upuuje na ono to je ve pomalo zaboravljeno, dapae marginalizirano, a to je znaaj ljudskosti/humanosti kao takve, koja trai obnovu, tj. oivljavanje, s jedne strane, i ekspresiju tog oivljavanja u ideji (ideala) autentinosti, s druge. Prema tome, autentinost treba, smatra Taylor, promatrati s dva aspekta. Prvi je aspekt fenomenolokog karaktera, te se odnosi na kulturne i povijesno-filozofske metamorfoze koje su ostavile snaan peat na vremenu u kojem ivimo. U tom kontekstu ideal autentinosti valja propitati i razumijevati u perspektivi govora o duhovnoj i moralnoj krizi, ije uzroke Taylor vidi u trima fenomenima, od kojih smo prvi ve ranije spomenuli: individualizam samoispunjenja, instrumentalni (raz)um13 i gubitak (graanske) slobode. Te nam fenomene kultura moderne eli predstaviti kao pathos iz kojega je izniknuo istinski ideal moralnosti, tj. autentinosti, a kojeg ta kultura vidi u modus vivendi koji nas upravlja prema idealu samoispunjenja. Drugi aspekt pod kojim valja promatrati znaaj autentinosti jest antropoloki. U tom smislu ideal autentinosti treba dovesti u vezu s ovjekom i njegovim djelovanjem, te pokuati shvatiti kako je moderni, tj. suvremeni ovjek sebe doveo u situaciju da je primoran razmiljati o tome, ima li njegova budunost smisla i na koji nain preivjeti u budunosti, ako nam se ve sada smijei onaj kraj o kojem govori F. Fukuyama.14 Kompletnu problematiku autentinosti, ukljuujui i njezino utemeljenje, Taylor obrauje u EA, i to posebice u 3. poglavlju naslovljenom The Sources of Authenticity.15 Ovo o emu govorimo je vano za temu koju elimo obraditi u sadraju koji slijedi, a koja u filozofski diskurs o modernom vremenu i ovjeku uvodi jedan novi (zapravo, stari, nap. D. V.) problem: mogunost uspostave integralnog dijaloga ili tzv. prevladavanje monistikog pristupa filozofskom miljenju izmeu tzv. boostersa i knockersa. U kakvoj je vezi ovo potonje s idealom autentinosti o kojem smo prethodno govorili? Rasprave koje se u posljednjih nekoliko desetljea vode pro et contra ideala

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

141

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

autentinosti prerasle su u svojevrsni kulturni rat izmeu tzv. boostersa i knockersa objanjava Taylor. Simplificirano reeno, ljudi se na teorijskoj razini nisu mogli dogovoriti oko toga, je li suvremeni nain ivljenja koji propagira tzv. kultura narcizma uistinu autentian ili nije, te, promatrano u optici etike, moemo li ga ili ne opravdati kao moralan? (Dakako, tu je neophodan pluralizam miljenja koji je, kako emo vidjeti, preao granice tolerancije i respektiranja suprotnih gledita!) Stoga su polemike oko toga poprimile oblije pravog kulturnog rata koji se vodi na dvije fronte: jednu frontu predstavljaju pobornici i branitelji svih formi ivljenja koje su nadole s modernim vremenom, i koje su prepoznatljive u djelovanju kulture narcizma; prema Tayloru to su tzv. boostersi. Drugu frontu ine oni koji osuuju i kritiziraju ne samo moderno vrijeme kao odmak od tradicije ve i sve one pojavnosti koje se mogu svesti pod zajedniki nazivnik relativiziranja postojeeg zbiljskog stanja. Za njih (tj. ove potonje), moderna predstavlja neto to je za sobom dovelo razno-razne poasti nazovimo ih izazovima tehnike civilizacije, koji su sustavno poeli degradirati ovaj svijet, i zahvaljujui kojima je ovjek izgubio pravi smisao ivota tzv. knockersi. Vano je rei da se Taylor ne priklanja niti podrava ni jednu ni drugu stranu, jer njihova stajalita smatra upadanjem u odreenu krajnost koja vodi u isti dogmatizam i time hrani odreenu ideologiju, bilo onu koja samo zagovara ili onu koja samo kritizira zadanosti modernoga vremena openito. tovie, prema Tayloru, takav radikalni pristup diskursu o suvremenoj kulturi i ovjeku jo vie zatire i oteava raspravu o idealu autentinosti. Taylor smatra: da je autentinost valjan ideal za koji se vrijedno boriti; da je taj ideal mogue postaviti na racionalne i logike temelje i da se o ovome, to je izneseno pod tokom 1. i 2. na diskurzivnoj razini moe otvoreno raspravljati, a da se ne zapadne u ideologiju ili monizam bilo koje vrste.16 Kako se moe zakljuiti, na diskurzivnoj razini (t. 3) Taylor je zagovornik pluralizma miljenja. Na aksiolokoj razini, Taylor u autentinosti vidi neku vrijednost po sebi (t. 1). Ideal autentinosti potkopavaju, s jedne strane, oni koji iskljuivo dre da moralni standardi postoje samo u (raz)umu, kao i oni drugi koji vjerno slijede pozitivistiki trend miljenja to je svjetlosne godine udaljen od govora o bilo kojem idealu moralnosti i gdje se na fenomene poput individualizma samoispunjenja i instrumentalnog (raz)uma (koji su prema
9

Ch. T., EA, str. 1617; takoer vidi: Lionel Trilling, Sincerity and Authenticity, Harvard University Press, Cambridge 1972.
10

Ch. T., EA, str. 16.

11

Ch. T., EA, str. 2.

12

hrvatskim izrazima razum i um, samo to se pritom pojavljuje pitanje prikladnosti sadraja oba pojma. Um vie odgovara Descatesovu cogito, a razum bi utoliko bio shvaen kao djelatnost uma. Kako bismo zaobili mogue nesuglasice i nerazumijevanja u leksikom i misaonom pogledu, autoric ae izraz reason u daljnjem tekstu (kao i u biljekama) pisati na slijedei nain: (raz)um.
14

Ch. T., EA, str. 121.

13

Ovdje se takoer susreemo s jednom leksi kom i semantikom potekoom. Naime, en gleski izraz reason, kojeg Taylor nerijetko rabi u EA i SS, autorica je prevela na hrvatski jezik rijeju razum. Meutim, u filozofskom je diskursu uobiajen je pojam uma. Dakako, engleski izraz reason mogue je prevesti

Usp. Francis Fukuyama, Kraj ovjeka? Naa poslijeljudska budunost (M. Raos, prev.), Izvori, Zagreb 2003.
15

Ch. T., EA, str. 2530.

16

Ch. T., EA, str. 23.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

142

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

Tayloru iskrivili ideal autentinosti) gleda u perspektivi sluajnih i sporadinih drutvenih promjena (t. 2), primjerice, proboj industrijalizacije, sve vea mobilnost i urbanizacija.17 Pokuajmo sumirati prethodno. Dakle, prvi korak koji bi mogao barem ublaiti/zalijeiti, ako ne u potpunosti sprijeiti ovaj kulturni rat, Taylor vidi u prihvaanju otvorenog horizonta miljenja, dakle posrijedi je pluralistiki (inkluzivistiki, nap. D. V.) pristup miljenju i stvarnosti. Drugi je korak vie tehnike prirode, te se tie nedostatnosti integralnog uvida u vrijeme u kojem ivimo u modernu, a koji uvid trai nominalno odreenje. Stoga probleme koji su se pojavili na osobnoj, drutvenoj i politikoj razini ovjekova ivota, a koje uzimamo kao uzroke duhovne i moralne krize dananjice, valja najprije definirati, kako bismo mogli: 1) traiti rjeenja za njih i 2) postaviti ih u zadani prostorno-vremenski okvir. Te, nazovimo probleme, Taylor vidi kao posljedicu dezorijentiranog povijesnog hoda duha koji je u odreenom trenutku skrenuo s prave putanje, a to se u odnosu na vrijeme u kojem ivimo posljedino odrazilo kao svojevrsna kriza koja je zahvatila svijet, prirodu i smog ovjeka. Govorimo o tzv. tri zla koja su uzrokovala krizu morala u suvremenim drutvima, a koja se ponajvie reflektira na odnos ovjeka dananjice prema moralnosti i duhovnosti kao takvima.18 Prvo zlo Taylor nominalno odreuje kao individualizam samoispunjenja. Individualizam samoispunjenja odnosu na smog ovjeka i svijet openito iznjedrio je gubitkom smisla i suavanjem moralnog horizonta. Drugo je zlo posljedino zahvatilo praktinu razinu ovjekova ivota, te se manifestira istovremeno kao ovjekov poetak i kraj: instrumentalni (raz)um. Tree zlo, kako se dade zakljuiti na temelju Taylorovih razmatranja u EA, posljedica je ovjekove nedovoljne zainteresiranosti za politiki-graanski ivot zajednice kojoj pripada: gubitak slobode, dakako, one graanske. Ta tri tzv. zla, u perspektivi Taylorova miljenja, moemo uzeti kao krucijalne probleme s kojima se filozofija naega vremena susree i s kojima ne zna izii na kraj, odnosno, dohvatiti njihovo rjeenje. Taylorovski miljeno, elimo li uistinu shvatiti vrijeme u kojem ivimo, svijet u kojem egzistiramo i ovjeka dananjice, valjalo bi dubinski proniknuti u smu bt onih posljedica to su ih ti problemi prouzroili. Oivljavanje autentinosti od filozofije openito, a posebice od ovjeka kao razumskog bia trai, tj. apelira na tri stvari: 1) zdrav razum, tj. mogunost razabiranja Aristotelov phronesis; 2) pluralni ili inkluzivni pristup zbilji i 3) zagarantiranu slobodu miljenja i djelovanja. Poradi skuenosti prostora, nismo u mogunosti detaljno propitati sva tri prethodno spomenuta problema, ve emo se baviti samo onim koji je najavljen u saetku ovog rada, a koji je povezan s problematikom tzv. instrumentalnog (raz)uma. Stoga, pogledajmo najprije to se dogaalo na svjetonazorskoj razini, odnosno kakav je pogled na svijet i ovjeka prethodio vremenu u kojem je zaet diskurs o instrumentalnom (raz)umu. 1.2. Stari i novi moralni horizonti19 Filozofija u konverzaciji sa zbiljom? Kada je rije o problematici koja se odnosi na kulturni habitus modernoga ovjeka (na to aludira sm naslov ovog rada), ponajprije valja rei da je posrijedi kompleksna tema koja zahtijeva, kako smo ve kazali, interdisciplinarni, inkluzivistiki pristup miljenju. U tom sluaju, ukoliko doista elimo razumjeti Taylorovu koncepciju moderne, ne bi se inilo prikladnim pristati uz jedan od dvaju prethodno spomenutih kulturnih tabora, tj. boostersa ili knockersa. Drugim rijeima, elimo li uistinu shvatiti modernu i njezinu refleksiju na svijet openito, a poglavito na ovjeka naega vremena, valjalo

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

143

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

bi prvotno utvrditi novo polazite, koje bi objedinilo stajalite boostersa i knockersa. U tom smjeru ide i sm Taylor. Iako je za Taylora taj novi, srednji put neophodan, usudit emo se kazati da ga suvremeni filozofski diskurs jo uvijek ne poznaje u potpunosti ili ga se uope ne trudi upoznati, jer u protivnom ne bismo govorili o kulturnom ratu, o polariziranoj raspravi oko ideala autentinosti, o boostersima i knockersima, itd. Taylor dobro uoava da je nedostatak tog srednjeg puta jedan od krucijalnih problema koji filozofija naega vremena nastoji rijeiti, zapravo, koja hegelovski miljeno, eli mislima zahvatiti svoje vrijeme u ovom smislu, nae vrijeme: tree tisuljee. Drugi problem s kojim se filozofija naega vremena sve vie suoava vezan je za pitanje dijaloga izmeu filozofije i zbilje. Taylor taj problem vidi kao nemogunost filozofije da sa zbiljom uspostavi adekvatnu konverzaciju. Trei problem koji se tie (ne)mogunosti integralnog filozofskog diskursa moderne Taylor vidi u fragmentaciji na teorijskoj i praktinoj razini. Fragmentacija je, kako se moe zakljuiti na temelju Taylorovih promiljanja to ih iznosi u 10. poglavlju svoje EA, mono oruje tehnokratskih i birokratskih institucija uz pomo kojeg te institucije na praktinoj razini kontroliraju svjetsku i lokalnu ekonomiju, trite, politiku, ekologiju, zdravstvo itd., a naposljetku i smog ovjeka, koji se sve vie zatvara u svoje srce u svoj vlastiti svijet. Na teorijskoj razini tu fragmentaciju jo vie uvruje polarizirana rasprava oko ideala autentinosti koju vode boostersi i knockersi. Ovo to smo prethodno kazali zapravo je opis duhovnog, moralnog i materijalnog stanja naega vremena usred kojeg se, slikovito reeno, zatekao ovjek koji je izuzet od svega to se dogaa u njegovoj neposrednoj okolini; ovjek koji se zatvorio u svoj vlastiti svijet, u svoje sebstvo (engl. self20). U odnosu na ovjeka kao takvog, to se odrazilo tako da se njegov moralni horizont suzio i spljotio,21 tako da u dananje vrijeme moemo govoriti o uskogrudnosti ovjekova duha. Pogledajmo, nadalje, kakav moralni horizont ima predak modernoga ovjeka.
17

Ch. T., EA, str. 1920.

18

Ch. T., EA, str. 28, 10.

19

i mogunostima to su tek postala dostupna modernom ovjeku dakle, ovjeku modernoga vremena, i to zahvaljujui idejama koje je iznjedrio kartezijanski racionalizam i intelektualizam.
20

Sam je Taylor, kako bi istaknuo paralelizam izmeu srednjovjekovnih i novovjekovnih modernih svjetonazora o ovjeku u svojoj The Ethics of Authenticity upotrijebio sintagmu stari moralni horizonti (ili izvr./engl. older moral horizons): Moderna je sloboda izvojevana, navodi Taylor, time to smo raskinuli sa starim moralnim horizontima. Usp. Ch. T., EA, str. 3. Zapravo, Taylor aludira na skolastiki svjetonazor ili svjetonazore prema kojima je ovjek bio shvaen kao dio kozmikog poretka kojim upravlja vrhovno, transcendentno Bie Bog, i gdje je bilo nezamislivo pojmiti mogunost egzistencije svih ivih bia, a poglavito ovjeka izvan tog poretka. Odnosno, kako se moe zakljuiti temeljem Taylorova vienja tzv. intelektualnog i povijesnog procijepa to ga je kasnije renesansa samo djelomice zalijeila, ljudi onoga vremena nisu bili kadri pobuniti se protiv teokratskog poretka kojeg je propagirala srednjovjekovna crkva i njezina moralna doktrina, jer nisu raspolagali onim sredstvima

Zanimljivo je da se spomenuti pojam u Taylorovoj EA susree oko 170 puta i to u svim moguim kombinacijama i varijantama, tako da moemo govoriti o tzv. self-teoriji ijim se zaetnikom smatra upravo Taylor. Ovdje donosimo samo neke kombinacije engl. izraza self, i to u izvornom obliku i u prijevodu na hrvatski jezik: 1) zaokupljenost samim sobom (self-absorption); 2) samoupravljanje (selfgovernment); 3) samoispunjen/samodostatan (self-fulfilment); 4) samozaluujui (self-stultifying); 5) samozadovoljan (self-indulgent); 6) samoistaknut (self-appointed); 7) samoporaavajui (self-defeating); 8) samoodgovoran (self-responsibly); 9) samoodreujui (selfdetermining); 10) samoupuen (self-contact) itd. Usp. Ch. T., EA.
21

Ch. T., EA, 2. poglavlje.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

144

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

Sve do poetka modernog vremena, negdje potkraj 16. i poetkom 17. stoljea, ovjek je ivio oputenije, u smislu da se nije zamarao egzistencijalnim problemima o kojima kontinuirano razmilja ovjek naega vremena. Nadalje, ovjek se nekad nije zamarao mjestom i poloajem u drutvu, uzimao ih je zdravo za gotovo, ivei u uvjerenju da su sva iva bia, on sm te svijet i kozmos podreeni vrhovnom Biu. Zapravo, ovjek se nekada doivljavao kao jedna meu mnogobrojnim karikama kozmikog lanca u kojem je postojao zajedno s ostalim zemaljskim biima i nebeskim likovima (anelima i drugima), kako to pitoreskno tumai Taylor u 1. poglavlju EA. Ta nam je koncepcija poznata kao ona koja karakterizira vrijeme i opu drutvenu i kulturnu svijest Srednjega vijeka. Uzmimo tu koncepciju na tragu Taylora kao tzv. stari moralni horizont ovdje moralno oznauje ono to se odnosi na miljenje i ponaanje kao takvo. Skok u moderno doba ovjek onoga vremena doivio je, moe se rei, poput skoka u ledenu vodu kao naglo i iznenadno otrijenjenje. Na kognitivnoj je razini iznenada uslijedilo osvjeivanje: ovjek je spoznao mo znanja, a to se odrazilo i na materijalnu, praktinu razinu njegova ivota, gdje se ovjek oitovao kao autentini graditelj i oblikovatelj svoje civilizacije. Plod tih intelektualnih pa i fizikih napora i nastojanja povijest nae civilizacije biljei i pamti kao razno-razna materijalna i duhovna postignua. U emu se sastojala svrha tih duhovnih i materijalnih postignua? ovjek se prije svega elio potvrditi kao bie znanja, tj. kao (raz)umsko bie; kao onaj koji misli svojom glavom i koji djeluje u skladu sa svojom voljom: kao onaj koji je odrijeen od svega to bi ga eventualno sputavalo u miljenju i djelovanju. Poimanje ovjeka kao svemonoga i sveznajuega bia u razdoblju renesanse i humanizma poznato je kao titanizam nazor koji je ovjeka tumaio ne kao zemaljsku ve kao nebesku veliinu (prisjetimo se kako Mirandola govori o ovjeku!22). I doista, renesansni je ovjek na spoznajnoj i praktinoj razini u malom vremenskom periodu (od svega dva stoljea23) uinio ono to njegov predak nije bio kadar uiniti u prvih tisuu godina. Meutim, potomku renesansnog ovjeka, dakle, modernom ovjeku 17./18. stoljea jo je uvijek neto manjkalo na duhovnom i materijalnom podruju. Manjak tog neeg bio je povod za novu intelektualnu revoluciju to ju je zapoelo prosvjetiteljstvo. Moderni ovjek 18. stoljea elio je ostvariti potpunu autonomiju i slobodu, izboriti se za svoja prava; jednom rijeju, izboriti se za svoju individualnost koju renesansni ovjek, izmeu ostaloga, i poradi ondanje aktualne drutveno-gospodarske i politike formacije (feudalizma), nije mogao u potpunosti realizirati. Imajui na umu ove intelektualne, drutvene, kulturne, gospodarske i politike metamorfoze modernoga doba, moemo zakljuiti slijedee: suvremenog (postmodernog) ovjeka 20./21. stoljea stvorio je i oblikovao revolucionarni prosvjetiteljski duh vremena. Odmaknuvi se od starih moralnih horizonata, suvremeni je ovjek stvorio i oblikovao nove horizonte, pri emu je svijet i smog sebe poeo shvaati mehanicistiki, proraunato, upravo onako kako je to prije etiri stoljea iskonstruirao Descartes. Od Descartesa naovamo, moe se kazati da je princip kalkulacije postao opevaeim i opeprihvaenim principom djelovanja gotovo na svim podrujima ovjekova ivota. Time je ovjekova osjeajna dimenzija svoje mjesto pronala na marginama egzistencije ostala je omalovaena, budui da je potpala pod posvemanju kontrolu Descartesova odrijeenog (raz)uma. I volja upravljena (raz)umom je dobila na znaaju. ovjekova udnja da zaviri u mikrosvijet, da uz pomo najsuvremenijih metoda i sredstava pokua stvoriti neto sasvim novo itd., oitovala se kao odvani korak kojeg je moderni ovjek poduzeo ne bi li napokon izaao iz Platonove

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

145

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

pilje, pritom i ne mislei o tome da, zapravo, naputanjem pilje ulazi slikovito reeno u Minotaurov labirint. Koliko god usporedba naega vremena s mitskim labirintom nekima para ui te ih provocira, audiuntur et altera pars! Za razliku od mitskog Tezeja koji borei se s vidljivim biem Minotaurom, ipak uz pomo Arijadne savladava to bie, ovjek dananjice nema pred sobom vidljivog protivnika. On se bori s nevidljivim protivnikom: sa silom koju je u biti proizveo on sm. ovjek dananjice bori se protiv Hob besova Leviathana te nevidljive sile koja je glavni izvor na kojemu se napajaju moderne, tehnokratske i birokratske institucije: instrumentalni razum.

II. Interpretacija Descartesova cogita kao osnovnog principa ljudskog djelovanja modernog ovjeka u percepciji Charlesa Taylora24
Odrijeeni razum25 simbol ovjekove veliine ili bijede? Kada je rije o djelovanju (modernog) ovjeka u odnosu na drutveni i kulturni habitus vremena u kojem ivimo, vrlo je vano utvrditi ishodinu toku
22

Usp. Giovanni Pico della Mirandola, Govor o dostojanstvu ovjekovu/Oratio de hominis dignitate (S. Gudevi, prev.), Nova Stvarnost, Zagreb 1998., str. 17 i dalje.
23

Misli se na razdoblje od 14. do 16. stoljea.

24

Ova je tema najbolje obraena u VIII. poglavlju Taylorova najpriznatijeg i najpoznatijeg filozofskog djela naslovljenog Sources of the Self (ili hrv. Izvori sebstva). U sadraju spomenutog poglavlja Taylor obrauje problematiku vezanu za filozofsko utemeljenje Descartesova cogita, s jedne strane, i njegovu ulogu, znaaj i mjesto u povijesti filozofije openito, a poglavito u onom njezinom segmentu koji se odnosi na tzv. (engl.) selfhood ili teoriju sebstva (morala, op. D. V.). Za tu je temu Taylor konzultirao najznaajnija Descartesova djela i djela o Descartesu, a to svjedoe i bogati bibliografski navodi u biljekama uz spomenuto poglavlje. No, moda je, glede bibliografskih izvora to ih Taylor pritom citira i na koje se poziva, najzanimljivije Descartesovo pismo vedskoj kraljici Kristini, u kojem explicite kae (parafraza) da je slobodna volja najplemenitija stvar koju ovjek posjeduje, jer smo po njoj, na neki nain, istovremeno jednaki (slini, op. a.) Bogu, ali i slobodni odrijeeni subjekti. Drugim rijeima, (raz)um koji upravlja naom voljom omoguuje nam da ivimo i djelujemo na nain na koji to iskljuivo (raz)um nalae (a razum je, prema Nietzscheu, ubio Boga, op. a.). Jedino nam slobodna volja moe priskrbiti potpuno zadovoljstvo. Zapravo, ono zadovoljstvo koje Taylor vidi kao ranije spomenuto samoispunjenje proizvod je (raz)uma koji gospodari ovjekovim biem. O tome vie vidi u: Ch. T., SS, str. 147, 538542. Takoer je vano spomenuti da se Taylor u analizi i interpretaciji povijesno-filozofskog razvoja izvora

ovjekova sebstva identiteta ne zaustavlja na Descartesovu shvaanju, smatrajui da je vrlo vano istraiti i propitati odaziv Descartesova uenja u stoljeima i nakon Descartesa, primjerice kod empirista. Jedan od znaajnijih prestavnika ovog potonjeg filozofskog pravca je John Locke. Locke ini jedan radikalni zaokret u odnosu na Descartesovo tumaenje cogita. Locke odbacuje svako tumaenje da su ideje uroene (tzv. innatizam), kako je Descartes tumaio. Za Locka su ideje neposredno vezane za iskustvo, a ono to oduvijek postoji jest sposobnost stvaranja predodaba. U sutini, temeljna razlika izmeu Descartesova i Lockeova poimanja (raz)uma mogla bi se saeti u slijedeoj misli: Locke, za razliku od Descartesa smatra da ovjek ne posjeduje nita uroeno osim sposobnosti kao takve zahvaljujui kojoj moe stvoriti odreene predispozicije za ovo ili ono. Zato Locke proklamira ideju o tzv. ispravnom sebstvu (engl. punctual self), odnosno, ispravnom (raz)umu koji je na poetku prazna ploa. Locke i Descartes se razmimoilaze u teoriji glede uenja o idejama, no njihova koncepcija razuma, objanjava Taylor u 9. poglavlju Sources of the Self, u sutini je ista: razum je onaj koji konstruira, a, kako je to kasnije pokazao Newton, ija fizikalna tumaenja gravitacije i sl. imaju vie podudarnosti s Lockeovim empiristikim nego s kartezijanskim racionalizmom. O tome vie vidi u: Ch. T., SS, str. 158167. to se pak tie izvora ili temelja modernog individualizma ili subjektivizma, ti temelji s jedne strane vuku porijeklo od Descartesova shvaanja cogita kao instrumentalne racionalnosti koja upravlja kompletnom ovjekovom voljom, i Lockeova poimanja razuma kao onog koji je osloboen obiajnosti i dominantnog autoriteta izvana. Vidi: SS, str. 167.
25

Ch. T., SS, 8. poglavlje.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

146

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

od koje bi valjalo krenuti. To smo pokuali uiniti u sadraju prvog dijela, a koliki smo uspjeh pritom poluili, neka procijeni onaj tko e moebitno ovaj rad itati ili ve togod drugo. Druga referentna toka ovog rada neposredno je povezana s tematikom koju smo obraivali u prvom dijelu, te je na tragu Taylora moemo definirati kao instrumentalnu racionalnost. Prije nego li joj utvrdimo izvore, pogledajmo to Taylor podrazumijeva pod instrumentalnom racionalnou, odnosno instrumentalnim razumom:
Pod instrumentalnim razumom podrazumijevam vrstu racionalnosti kojoj utjeemo onda kada kalkuliramo sredstva za najekonominije svrhe. Maksimalna efikasnost i proraunati razum pritom se uzimaju kao mjera za uspjeh.26

Gdje spomenuti princip djelovanja najvie dolazi do izraaja? Taylor objanjava da se

instrumentalni razum uoava kao presti i aureola koja prvenstveno okruuje tehnologiju, uvjeravajui nas da bismo trebali posegnuti za rjeenjima koja nudi tehnologija i u sluaju kada se neto drugo trai.27

Temeljno pitanje koje se svakom, zdravorazumskom ovjeku namee ukoliko je shvatio poruku ovih tvrdnji, jest slijedee: kako je mogue pojmiti racionalnost kao neke vrste conditio sine qua non ljudskog djelovanja? Kako bi to protumaio, Tayloru je bilo potrebno posegnuti za kartezijanskom vizijom ideala moralnosti izraenu u pojmu cogita. Taylor je taj problem opirno i detaljno obradio i prezentirao u svojem glasovitom djelu Sources of the Self, koji mnogi kritiari smatraju njegovim remek-djelom u epistemolokom, ali i u literarnom pogledu. tovie, govori se da sadraj u Sources of the Self predstavlja znaajan doprinos teoriji morala openito, moebitno poradi injenice da je sm Taylor kreator nove teorije unutar uenja o moralu tzv. teorija sebstva. Osnovica na kojoj Taylorova teorija sebstva poiva u sutini je religijske provenijencije, kako tumai jedna meu najboljim tumaima Taylora i ujedno njegova biva studentica, Ruth Abbey. Koliko god se ta konstatacija koja se odnosi na porijeklo osnovice na kojoj poiva Taylorova cjelokupna teorija morala nekima inila i zvuala suvie rigidnom, dogmatskom i k tome odbojnom i arhainom te premda je Taylor poradi svojeg osebujnog i specifinog naina miljenja nerijetko bio na meti razno-raznih etiketiranja upravo je zahvaljujui tome dobio titulu onoga kojega klasificiraju meu deset najglasovitijih filozofa naega vremena. Abbey smatra da bi Taylorova teorija morala bez religijske potke pala u vodu. Stjeui uvid u Taylorovu filozofsku misao, ne toliko koliko i dotina filozofkinja, ali na temelju sadraja koji sam prouila i iitala, mogu kazati da osobno podravam Abbeyino miljenje. No, kako ne bi zvuali odve apologetski, to ne znai da imamo posla s kakvim ortodoksnim misliocem kranske provenijencije. Dapae, itajui Taylora, naizgled bismo mogli zakljuiti da prije imamo posla s kakvim a-teistiki profiliranim filozofom. No, valja izbjegavati etiketiranje takve i bilo koje druge vrste ukoliko elimo otvoreni filozofski diskurs, a kada je rije o pitanju ovjeka i njegova djelovanja, a i o samom Tayloru, onda nam je otvoreni diskurs vie nego potreban. Jer, svaki monizam i ekskluzivizam u teoriji vode u odreenu ideologiju i uzrokuju ono o emu smo na poetku govorili: kulturni rat. Poto smo vidjeli s kime i s ime ovdje imamo posla (prvo, rije je, dakle, o filozofu ija misao nije toliko poznata na hrvatskom govornom podruju i drugo, govorimo o razvoju ideala moralnosti suvremenog ovjeka), valja nastaviti s naom temom. Prethodno smo kazali da je za razumijevanje izvor ovjekova djelovanja neophodno nainiti tzv. framework ili okvir. Taylor taj okvir boji kistom

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

147

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

kartezijanskog racionalizma koji ideal moralnosti vidi u (raz)umu koji je sposoban sm sebe interpretirati, sm sobom upravljati i sm sebe proklamirati. Ime Rena Descartesa u kontekstu govora o idealu moralnosti jest nezaobilazno; tovie, taj Francuz, kojeg je oboavala dvorska elita onoga vremena, nije bio samo navjestitelj i pionir novog, modernog (filozofskog i prirodoznanstvenog) miljenja, ve je svojim spoznajnim paradigmama, moe se rei, unio svojevrsnu pomutnju u filozofsko miljenje openito. to se tie Descartesova dualistikog pristupa, posebice antropologiji, Taylor isti kvalificira rigoroznijim i oitijim u odnosu na Platonov i Augustinov. Mimo Taylora, usudit u se kazati da veina ljudi i u dananje vrijeme Descartesa jo uvijek percipira kao egzaktnog ovjeka, tj. matematiara koji je smatrao istinitim samo ono to se moe spoznati clare et distinctae. Razumljivo je da je sumnja temeljno polazite njegove filozofije. Sumnja je ta u kojoj Descartes vidi glavni put prema tzv. pounutarnjenju. Dakle, preko sumnje dolazimo do onog najoitijeg i najsigurnijeg do samosvijesti. U tom smislu, moe se rei da okret prema samosvijesti, kako ga je shvaao i tumaio Descartes, i kako se d zakljuiti temeljem Taylorove percepcije Descartesova moralnog uenja, za ovjeka u sutini oznauje okret prema smom sebi; prema vlastitoj nutrini koja misli i koja se prema van otkriva iskljuivo kao refleksija onog misleega kao cogito. Ovdje je posrijedi tzv. ideal pounutarnjenja, to ga koji susreemo jo kod Augustina.28 No, Descartes je taj ideal zaodjenuo u mehanicistiko ruho i nazvao ga cogito. U cogitu shvaenom kao novi izvor djelovanja Descartes nije vidio, kako je karakteristino za Stoike, novi, univerzalni, kozmiki poredak koji poiva na boanskoj providnosti, ve je vidio novi moralni poredak koji poiva na razumu koji ne provia nego kalkulira. S druge pak strane, Descartesu je cogito bio potreban kako bi dokazao mogunost opstojnosti onog vieg bia od ega se nita vee ne moe zamisliti (Anselmo). Ako miljenje oznauje ujedno i postojanje, odnosno, ako ja ve mislei postojim (izvr. cogito, ergo sum), kako je smatrao Descartes, onda zamisao ili ideju o tom vrhovnom Biu ovjek ozbiljuje kroz miljenje koje ujedno predstavlja postojanje, kako ovjekovo tako i Boansko. Meutim, ovakav pristup koji naglaava vanost razumskoga potkopava drugu ovjekovu stranu onu osjeajnu, a to je uoio i Descartesov oponent Pascal, objanjavajui da put do vieg Bia vodi kroz srce, a ne um, jer i srce ima svoju logiku ono je mislee srce. No, Descartes nas u kontekstu ovoga rada ne zanima kao matematiar koji aksiomatskim putem nastoji dokazati Boju opstojnost, ve nas zanima iskljuivo kao eventualni zaetnik novog moralnog uenja utemeljenog na poretku cogita kao opevaeem principu ljudskog djelovanja. Objasnit u to se pod potonjim podrazumijeva. Descartes je i nakon svoje smrti, pomalo zaudne,29 imao mnogo pobornika i u stoljeima koja su nadolazila. Njegovo uenje o cogitu interpretiralo se uvijek pod vidom odreenih spoznajnih preferencija koje su odgovarale kulturnom i filozofskom habitusu odreenog povijesnog razdoblja. Kada je rije
26

Ch. T., EA, str. 5.

27

stin govori o pounutarnjenju kao putu kojim ovjek mora proi ne bi li susreo Boga.
29

Ch. T., EA, str. 6.

28

U kontekstu reenoga, nadovezat u se na onu glasovitu Augustinovu sintagmu koja kae da je Bog onaj koji je intimior intimo meo. Augu-

Prema nekim izvorima, navodno je bio otrovan arsenom tijekom boravka na dvoru vedske kraljice Kristine.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

148

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

o izvorima ovjekove moralnosti, zajedno s Taylorom moemo se sloiti s konstatacijom da nastanak suvremene rasprave o idealu moralnosti, tj. autentinosti (o emu smo govorili u prvom dijelu rada) imamo zahvaliti Descartesu, budui da je autentinost, kako objanjava Taylor, nastala zahvaljujui premjetanju moralnog naglaska.30 Descartes je izvor djelovanja, odnosno moralnosti premjestio u smog ovjeka u njegov um.31 Time su, zapravo, puki reeno, jednim udarcem ubijene dvije muhe: prvo, oboreni su tzv. stari moralni horizonti32 koji su propagirali kozmiki moralni poredak i gdje je ovjek bio primoran traiti ideal djelovanja meu kozmikim, beskonanim prostranstvima, a to ga je na neki nain udaljavalo od njega smog. Drugo se odnosi na ono to je jo u 4. stoljeu po Kr. uinio Augustin i to se neumitno tie teoloke interpretacije cogita ovjek je vrhovno Bie dozvao u sebe, u svoju nutrinu, u veliku dvoranu pamenja/cogita, gdje moebitno u nekom od kutova prebiva Augustinov i kasnije, Descartesov Bog. Moda e mnogi odbaciti slijedeu tvrdnju, no smatram da je Taylor u pravu kad kae da se Descartes u bti otkriva kao augustinovac.33 Descartes je, kao i Augustin, uinio radikalni zaokret prema refleksivnosti34 (miljenju, op. a.), dajui primat cogitu, a ne osjeajima. Meutim, Descartes ipak ide jo dalje od Augustina. Dok Augustin u svojoj introspekciji pounutarnjenju gleda osoban susret ovjeka i Boga i nita vie od toga, Descartes u cogitu vidi temeljni i glavni izvor moralnosti. Time to je uzeo cogito kao izvor ovjekova (moralnog) djelovanja, odnosno moralnosti, Descartes je u principu sveo ovjeka na goli razum (res cogitans): ovjek je postao iskljuivo misleim, razabirajuim, kalkulirajuim biem, naprosto stroj za raunanje. Cogito, ija ostvarenja s jedne strane uzimamo kao dokaz ovjekove genijalnosti genijalnog uma koji je kadar zamiljati i stvarati nove zamiljaje do u beskonanost; proizvoditi i kalkulirati; upravljati i dominirati pitamo se: nad ime?, ako ne nad ovjekom u cjelini i njegovim izvorom izbora voljom. Cogito koji stvara nove ideje. Cogito koji kalkulira proraunava. Cogito koji zapovijeda i upravlja. Cogito koji sebi potinjuje osjeajnu dimenziju ljudskog bia. Cogito koji ima neogranienu mo upravljanja svime to ulazi u vidokrug njegova djelovanja, a to je u smom ovjeku i izvan njega. Cogito koji se neprekidno potvruje, usavrava, nadograuje. Cogito koji je oblikovao intelektualni, duhovni, moralni i materijalni habitus modernoga ovjeka. Cogito. Cogito. Cogito Taj je cogito osloboeni, odrijeeni razum. Razum koji je, kako tumai Taylor u 8. poglavlju Sources of the Self, u potpunosti osloboen afekata, koji u njemu stvaraju samo pomutnju i onemoguuju ga u skladnom djelovanju. Afekti su nepoeljni i u ovjeku stvaraju kaos, te ih treba staviti pod kontrolu ratia (cogita). Prema Descartesu, kljuna zadaa razuma sastoji se u kontroli osjeaja, afekata, strasti, poude i sl. Dok se ovjek u potpunosti ne oslobodi tih stanja, nee biti kadar uspostaviti potpunu kontrolu nad samim sobom ili samokontrolu. Dakle, ovdje je kljuna rije kontrola. Descartes u samokontroli i samoovladavanju gleda vrlinu. U tom smislu, eto i njegova doprinosa aretologiji! Naravno da je ovdje na djelu dualizam, samim time to se naglaava uloga i znaajnost razuma u odnosu na osjeajnu dimenziju ovjeka sentimente Pascalov cur. Kartezijanski se dualizam uistinu ini rigidnijim i oitijim u odnosu na Platonov, pa i Augustinov, budui da ne priznaje ono tjelesno kao neku veliinu kroz koju se oituje ono duhovno, dok Platon to tjelesno shvaa kao neku vrstu prisutnosti vjenoga u vremenitom.35 Meutim, kartezijanskom je dualizmu u odnosu na platonovski ono tjelesno ipak vie potrebno, budui da nain na koji se realizira ona nematerijalna esencija (shvatimo, dua) zavisi o navezanosti prema tjeles

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

149

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

nom.36 Razmatrajui Descartesov princip djelovanja i ulogu cogita u odnosu na izvor djelovanja modernoga ovjeka, moemo zakljuiti slijedee: 1. Cogito manipulira kompletnim ovjekovim unutarnjim i izvanjskim sklopom. 2. Ono to jaa cogito u smislu da sebi podreuje ovjeka kao takvog jest volja ta plemenita, uzviena stvar kako ju je nazvao Descartes jednom prigodom dopisujui se s kraljicom Kristinom. Dakle, cogito pritom ima neogranienu mo nad ovjekom. 3. Cogito je sredstvo uz pomo kojeg je ovjek kadar realizirati sve svoje elje to cogito zamisli, to volja ostvaruje, a u kontekstu naina ivljenja ovjeka dananjice, na tragu Taylora to moemo izraziti rijeima moj nain (engl. my way37). 4. Najeklatantnije mjesto gdje se cogito i dalje moe razvijati, prema Tayloru jest podruje tehnologije, zatim ekonomija. Tehnolozi nam nude svakovrsna rjeenja koja nerijetko granie sa zdravim razumom i onda kada nam ona nisu potrebna. Primjerice, suvremena automatizacija i elektronika toliko su olakale ovjekov ivot, da je dovoljno samo pritisnuti jedan gumb kako bi neto stavili u pogon. No, ari te tehnologije kojom upravlja cogito ljudi su tijekom povijesti iskusili na najraznovrsnije naine, dodirnuvi pritom i vrh i dno vlastite egzistencije. Da se podsjetimo! Primjerice, napredak u nuklearnoj fizici u prolom stoljeu posljedino se manifestirao istovremeno kao veliki uspon i pad ovjeka, te su upravo posljedice tog moralnog pada prije gotovo pola stoljea ponajvie iskusili stanovnici Hiroime38 i Nagasakyja, a o njihovu potomstvu da se i ne govori. Je li tu posrijedi bila Hamletova osveta izvedena na ameriki nain ili primoranost da se utekne leibnizovski pojmljeno manjem zlu? Apsurdno je to razmatrati na ovaj nain, jer, kada su u pitanju ljudski ivoti, teko je traiti moralno opravdanje bilo koje vrste. Svaki je ivot vrijednost po sebi, a posebice onaj ljudski, pa bio on obojen crnom, bijelom ili pak utom bojom. No, koliko god apelirali na zdrav razum koji je kadar ne samo racionalno prosuivati i kalkulirati nego i moralno
30 36

Ch. T., EA, str. 26. i dalje. Pod premjetanjem moralnog naglaska Taylor zapravo misli na premjetanje izvora moralnosti. O tome Taylor detaljnije govori u 8. pog. Sources of the Self. Sve do Descartesa ivjelo se u uvjerenju da se izvor moralnosti nalazi izvan ovjeka, u beskonanom kozmosu gdje u nekom od najudaljenijih mjesta prebiva Vrhovno Bie. Descartes je u tom smislu nainio kopernikanski obrat: izvor moralnosti doveo je u smog ovjeka u njegov (raz)um.
31

Isto.
37

Pjeva Frank Sinatra te je rijei ovjekovjeio u pjesmi (I did it) My Way.

38

Ch. T., SS, str. 143 i dalje.

32

Taylorov izraz.
33

Ch. T., SS, str. 143.

34

Isto.
35

Karl Bruckner je spomenuti dogaaj ovjekovjeio u glasovitoj knjizi Sadako hoe ivjeti. Zanimljiv je citat kojeg je autor naveo odmah na poetku knjige, a koji se pripisuje Lessingu: Tko zbog izvjesnih stvari ne izgubi razum, taj ga i ne moe izgubiti, jer ga nema. U kontekstu gore navedenoga namee se pitanje: imamo li mi, kada je rije o stvarima poput testiranja nuklearnog oruja i sl., uope razum ili smo doista bezumni, da se posluim biblijskom slikom, poput ljute medvjedice kojoj ubie mlado? ini se da se u mnogoemu moemo sloiti s Levinasom kada kae da smo mi ljudi samo razumske ivotinje kadre same sebe tumaiti. Pritom bi trebalo staviti naglasak na ono: ivotinje.

Isto.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

150

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

kvalificirati, uvijek e biti onih koji e na prvo mjesto, dakle, ispred humanosti stavljati efikasnost tehnoloki napredak u ime opeg, odnosno civilizacijskog dobra kao i u ime napretka kao takvog koji sve vie ide u smjeru protiv negoli za ovjeka, svijet i smu prirodu koja je u krajnjoj liniji postala samo sirovinom i mjestom gdje je instrumentalni razum proirio svoju oblast. Dakako, postoje oni koji e ovo potonje nastojati opravdati kroz prizmu moralnog laksizma i relativizma, smatrajui ove i sline tvrdnje suvie konzervativnim i sl., stoga ne preostaje drugo nego zasukati rukave, pripremiti se za nastup u ringu, ekati protivnika i nadati se. Pitanje je: emu se treba nadati: pobjedi ovjekove veliine nad bijedom ili obratno? emu god se nadali, jedno e zasigurno prevladati, i zato se onaj kulturni rat o kojem smo govorili na prethodnim stranicama nastavlja do u beskonanost, a ovjek kao takav ostaje i dalje vjeitim zarobljenikom zaaranog kruga iz kojeg, u sutini, nema izlaza. Nedostaje nam srednje rjeenje, kako to zakljuuje sam Taylor. Sve to smo naveli pod tokama od 1 do 4 moemo uvrstiti u opis etikog profila modernoga ovjeka: interes, profit, kalkulacija, maksimalna efikasnost, samoudovoljavanje, samoispunjenost, samopotvrivanje, samozaluenost, egocentrinost, egoizam, ravnodunost, moralni laksizam/relativizam, tihi despotizam, neutralni liberalizam, otuenost, dehumanizacija i naposljetku, velikim slovima pisana FRAGMENTACIJA. To sve su tekovine na ijim osnovama suvremeni ovjek i dalje podie svoju civilizaciju, pritom mislei kako je dosegnuo onu Pascalovu veliinu, a ne bivajui svjestan da zapravo stoji pred nalijem one maloe/bijede, koja ga je oarala svojim lanim i prijetvornim bljetavilom svima nama poznatom kao bolji i vii ivotni standard. U pozadini svega toga skriva se i otkriva fragmentirani ovjek koji se neprekidno kree u zaaranom krugu iz kojega nema izlaza, a nema izlaza jer smo primorani pristati uz jedno od dva ponuena miljenja, bilo onog kojeg zastupaju boostersi, ili onog za koje se vrsto bore knockersi. ovjek, kojega su filozofi od antike naovamo gotovo uvijek uzimali kao ili-ili, umjesto i-i. Pitamo se: kako pomiriti te razliite svjetonazore, pristupe i miljenja o ovjeku i kako izlijeiti modernu od tih bolesti koje sve dublje i dublje prodiru u njezin duh? ini se da je Taylor u pravu kada kae da
(K)ako je jednom kazao Pascal za ljudska bia, moderna je istovremeno obiljeena grandeur i misre. Jedino ono stajalite koje je sposobno obuhvatiti oboje moe nam omoguiti ispravan uvid u nae vrijeme koje treba uzdignuti do njegovih najveih izazova.39

Preostalo je jo odgovoriti na glavno pitanje koje smo najavili u saetku ovog rada: Ima li (raz)um/cogito doista ekskluzivni primat nad ovjekovim djelovanjem te kako u svjetlu kartezijanske racionalnosti objasniti i razumjeti krizu ethosa suvremenog ovjeka te pokuati pronai adekvatno rjeenje za pitanje globalne krize morala koja je zahvatila kompletnu civilizaciju naeg doba?

III. Instrumentalna racionalnost i kriza ethosa suvremenog ovjeka

to je zajedniko mitskom Sizifu i modernom ovjeku? Ono to je za sobom donio proboj moderne zapadne filozofske misli jest, moglo bi se kazati, oivljavanje ovjekove svijesti, ili tzv. post-renesansno intelektualno buenje, ije je polazite sadrano u Descartesovoj ideji o odrijeenom (raz)umu.40 to je Descartes uinio, odnosno kakve je poslje-

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

151

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

dice uzrokovala njegova filozofska misao o cogitu glede pitanja ovjekovag moralnog djelovanja i, openito, filozofije morala? Descartes je, kako objanjava Taylor u Sources of the Self, izvor moralnosti smjestio u samog ovjeka,41 tumaei da
ovjek ne moe imati sigurno znanje o tome to je izvan njega, osim putem znanja ideja koje su u njemu.42

Miljeno u perspektivi etike, to je znailo da razum, a ne osjeaj ima primat s obzirom na ovjekovo moralno djelovanje i na samog ovjeka, koji je u cijelosti podvrgnut hegemoniji razuma. Za razliku od stoike koncepcije razuma u odnosu na moralni poredak, Descartes pod hegemonijom razuma, kako raspravlja Taylor u SS, razumijeva ono to pod time razumijeva i prakticira moderni, tj. suvremeni ovjek, a to je da razum kontrolira na nain instrumentalizacije elj.43 Prema tome, novi model racionalnog upravljanja kojeg nudi Descartes oituje se kao pitanje instrumentalne kontrole. To u odnosu na samog ovjeka znai slijedee: osloboditi se strasti i razumu iskazati poslunost, tj. podrediti strasti instrumentalnom upravljanju.44 to drugo moemo zakljuiti na temelju prethodnih tvrdnji nego da Taylor uzroke pada moderne civilizacije, izmeu ostaloga, vidi u prihvaanju kartezijanskog, dualistikog poimanja, koje polazi i zasniva se na ideji hegemonije razuma kao pretpostavke moralnog djelovanja. Premda Taylor o tome explicite ne govori u sadraju prvog poglavlja EA, ali na to upuuju njegova promiljanja u 8. poglavlju SS, gdje u povijesno-filozofskoj perspektivi nastoji objasniti ne samo porijeklo cogita, tj. instrumentalne racionalnosti, nego je dovodi u vezu s moralnom formacijom modernog ovjeka, a ta se formacija na svojstven nain oituje upravo kroz krizu moderne epohe, tj. naega vremena, koja je kriza, zapravo, posljedica prihvaanja moralne koncepcije to poiva na kartezijanskoj viziji moralnog poretka, a iji su izvori zasaeni u smom ovjeku. Problem oko kojega se vrti ova rasprava tie se svjetonazorske kvalifikacije. Filozofski miljeno, govorimo o jednom radikalnom antropocentrizmu. Etiki miljeno, govorimo o ovjeku koji je postao sam svoj zakonodavac, koji opa pravila djelovanja konstituira u samom sebi, te ih izvodi na temelju kalkulacija vlastite racionalnosti. Dakle, govorimo o tome da je ovjek dananjice upravo zahvaljujui Descartesu u potpunosti prestao traiti izvore moralnosti (djelovanja) izvan, tj. iznad sebe, te kao da je previdio ili zaboravio na ono Kantovo uenje koje zapoinje pogledom prema gore, prema zvjezdanome nebu, gdje moebitno prebiva ono ili onaj koje/kojega se neko tretiralo gospodarom velikog kozmikog poretka. Taylor nije samo svjestan tih povijesnih okolnosti koje su uvjetovale i odredile moralni ideal suvremene civilizacije ve je dobro upuen u njihovu povijesnost; u uspjeh i promaaj kartezijanske vizije ovjeka. Uspjeh, vien kao teleoloko, intelektualno uspinjanje ovjeka, koji, elei stii do vrha, poput mitskog Sizifa pada u oaj, kojeg Kierkegaard vidi kao nemogunost prihvaanja vlastitog ja onakvim kakav taj vlastiti ja jest u svojoj bti. Poput mitskog Sizifa, Taylorov instrumentalizirani ovjek noen udnjom za moi, efikasnosti i koristi gura svoj kamen, ali pritom nikada ne stie
39 42

Ch. T., EA, str. 121. Emfaza je u tekstu.

40

Isto. vidi ondje bilj. 1 na str. 538.

43

Ch. T., SS, str. 143 i dalje.

41

Isto, str. 147.

44

Isto.

Isto, str. 149.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

152

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

do samog vrha, jer uvijek iznova pomie njegove granice, do mjere u kojem one prestaju biti racionalno utemeljene te prelaze u beskonanost. Drugim rijeima, Taylorov je ovjek, moe se kazati, nezasitan i pohlepan, te nikako nije kadar u potpunosti zadovoljiti svoje elje, jer uvijek hoe i eli i kalkulira vie i vee, te njegovim eljama nema kraja, a niti poetka. Tamo gdje poinje hegemonija instrumentalnog razuma, prestaje ovjekovo naravno stanje, odnosno ovjek postaje izoliran, a-socijalan i a-politian, ne marei za ono to se dogaa u njegovoj neposrednoj blizini. Prema Tayloru, postoje oni koji e znati iskoristiti takvu sveopu situaciju, a to su politiari, ijem se (politikom) samoupravljanju ovjek-pojedinac preputa, te na taj nain otvara slobodan prostor za ono to Tocqueville naziva tihim despotizmom.45 Za pojedinca, kao i za drutvo, tumai Taylor, tihi despotizam prije svega oznauje nemogunost ili malu mogunost kontrole nad institucijama i strukturama industrijsko-tehnolokih drutava, koje primoravaju grupe (ljudi) kao i pojedince da se podvrgnu instrumentalnom razumu, a to ovjek nikada ne bi uinio kada bi o tome razmiljao pod vidom moralnosti; ovako, ovaj je nain vie nego razoran.46 Budui da se vladajue strukture suvremenih zapadnih drutava ponaaju, kako kae Taylor, paternalistiki, one mogu zadrati demokratske forme u smislu povremenih izbora, ali de facto sve se nalazi pod posvemanjom skrbnikom moi47 onih koji rezidiraju u svojim politikim tronovima: i ekonomija i tehnologija i medicina i obrazovanje i zdravstvo itd., da se ne nabraja do u nedogled, a to je sve, kako tumai Taylor, obavijeno aureolom instrumentalnog razuma, koji ovjeka neprekidno uvjerava i tjera da trai nova rjeenja koja idu u prilog tehnolokom napretku, koji pak suvremena civilizacija doivljava kao domet kartezijanske vizije svijeta, u kojem caruje samo razum, te je sve razumu podvrgnuto. No, je li razum sam sebi podvrgnut? Odgovor na ovo pitanje Taylor vidi u treoj temi u tzv. gubitku slobode, koja je neumitno navezana na prethodne dvije (dakle, instrumentalni razum i individualizam samoispunjenja), ali koju, naalost, poradi manjka prostora i vremena, ovaj puta neemo detaljno razraivati.

IV. Namjesto zakljuka: pobjeda nadovjeka?

Polazite kartezijanskog racionalizma sadrano je u tvrdnji da se ovjek treba osloboditi svih onih iluzija koje pomuuju njegov razum, te poradi kojih on nije kadar kontrolirati sebe, odnosno sobom upravljati. Kartezijanski cogito kao model tzv. racionalne kontrole djelovanja nije bio shvaen samo kao ovjekov ideal ili neto prema emu bi ovjek trebao teiti po naravi (budui da je razumsko bie) ve je shvaen i zamiljen kao univerzalni poredak svijeta. Drugim rijeima, kartezijanski racionalizam nije iskljuio mogunost gledanja na svijet kao na dio savrenog kozmikog poretka kojim upravlja vrhovno transcendentno Bie, nego je, moe se konstatirati, preusmjerio naglasak s pojma transcendentno na pojam razuma, a to je u povijesnofilozofskom diskursu poznato kao sukob izmeu razuma i vjere. Ovaj su sukob na spoznajnoteorijskoj razini nastojali rijeiti mnogi mislioci u povijesti filozofije, prisjetimo se samo Spinoze, Pascala, Humea, Blondela, Kanta itd., vodei rasprave oko utvrivanja izvora moralnog djelovanja. Te rasprave poznate pod nazivom diskurs o sukobu izmeu razuma i vjere prolongirale su se iz stoljea u stoljee, nerijetko mijenjajui formu, svjetonazorski, kulturni, ali i geografski ambijent, no ne i sam sadraj. Stvari su se na teorijskoj razini jo vie zakomplicirale kada se na repertoaru povijesno-filozofskog miljenja pojavio nihilizam, koji se, moe se kazati, narugao svim dotadanjim sociokulturnim i moralno-duhovnim postignuima zapadne kulture, a to je

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

153

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

u antropolokom pogledu posljedino rezultiralo slikom o (nad)ovjeku, kojeg Nietzsche u Zaratustri smatra odgovornim za smrt Boga. Ako je Bog mrtav, tumai Nietzsche, to znai da nema istine; da nema apsolutnog ustrojstva stvari ()48 i da e doi vrijeme kada e ovjeku doi na naplatu to, to je itava dva tisuljea bio kranin49. Nietzsche je bio u pravu50 jer to isto nadolazee vrijeme Taylor prepoznaje kao vrijeme duhovnog i moralnog pada svijeta.51 Stoga se ne treba uditi to su mnogi u Nietzscheu vidjeli velikog proroka zapadne kulture kojoj je glavni moto ivljenja sadran u sintagmi biti = imati. Glede ovjeka kao takvog, moe se rei da on u odnosu na samog sebe nije odjednom postao takav kakav jest: samodostatan, samoispunjen, samozaluen,52 egocentrian itd Njegova moralna preobrazba ima svoju genezu koju Taylor vidi, moglo bi se rei, u tzv. povijesnoj demitologizaciji svijeta, a to je Weber definirao kao raaravanje svijeta.53 U perspektivi znanstveno-filozofskog miljenja, to podrazumijeva tzv. prijelaz na novu svjetonazorsku paradigmu koja svoje ishodite ima u kartezijanskoj viziji svijeta koji je podreen kontroli razuma. U odnosu na smog ovjeka, to je istovremeno znailo osloboenje od podreenosti kozmikom, hijerarhijski ureenom poretku kojim upravlja transcendentno bie i zaokret prema odrijeenoj zbilji kojom upravlja Descartesov osloboeni (raz)um. Drugim rijeima, moderni je ovjek postao samo jedna od karika u lancu instrumentalnog (raz)uma, gdje je (raz)um, ini se, poeo upravljati ovjekom, umjesto ovjek (raz)umom. Dakle, moderni je ovjek postao glavnim instrumentom za kalkulacije instrumentalnog (raz)uma. to instrumentalni (raz)um kalkulira? Instrumentalni (raz)um kalkulira sva ona sredstva koja mu slue za poveanje moi uz pomo koje e ostvariti maksimalnu efikasnost i probitak radi samog probitka. Kako bi mogao realizirati svoje tenje, instrumentalni (raz)um prvo mora pronai podruje djelovanja. Podruje djelovanja instrumentalnog razuma par excellence jest ono to bi se moglo razumjeti kao horizont ozbiljujueg imanentnog bitka, koji je, prolazei kroz razliite povijesne metamorfoze, u svojoj bti ostao nepromijenjen: ovjekov thos. Pitanje koje se u ovom sluaju namee jest: kakav je taj thos po naravi: animalni ili autentian? Drugim rijeima, je li ovjek po sebi doista samo socijabilna, razumska ivotinja (Aristotel) koja je kadra smu sebe tumaiti (Levinas) ili kreposno bie koje se ostvaruje, izgrauje i oblikuje i odreuje kroz dvije temeljne odrednice, koje ga odreuju a priori kao autentino bie: identitet (tostvo) i jezik (sredstvo kojim se to tostvo pribliuje zbilji). Premda se ovo pitanje naizgled moe initi jednostavnim, u svakom sluaju, ono to nije, jer se putem njega upravo pokuava dohvatiti razlog podijeljenosti filozofskih tradicija glede diskursa o ovjeku kao moralnom subjektu.
45 50

Ch. T., EA, str. 9 i dalje.

46

Ch. T., EA, str. 8.

47

Usp. eljko Mardei, Mnogobotvo i idolatrija, u: Nova prisutnost, sv. 4 (2006.), br. 2, str. 393399.
51

Ch. T., EA, str. 9.

48

Ch. T., EA, str. 12.

52

Usp. Friedrich Nietzsche, Volja za mo (A. Stama, prev.), Mladost, Zagreb 1988., str. 15. (Emfaza je u tekstu.).
49

Ch. T., EA, str.12. i dalje.

53

Ch. T., EA, str. 3.

Isto, str. 21.

FILOZOFSKA ISTRAIVANJA 109 God. 28 (2008) Sv. 1 (137154)

154
Dafne Vidanec

D. Vidanec, Suvremeni ovjek u procijepu izmeu kartezijanskog ideala moralnosti

The Modern Man in the Precipice between Descartean Ideal of Morality and the (Post)Modern Cultural Habitus
Abstract

The breakthrough of the Western European philosophic thought, whose final name is that of the French theorist R. Descartes, brought with it the revival of mans conscience or the so-called post-Renaissance intellectual awakening, which announced and signified the beginning of a new modern age, that was recognized on the cognitive-theoretical level as the beginning of the rule of instrumental reason, that is, the hegemony of the Descartean cogito. This presentation tends to research, clarify and interpret the role and the significance of the cogito in relationship with mans moral action and generally, with the theory of morality of the modern Canadian philosopher, theorist and thinker Charles Taylor. Does reason indeed hold exclusive supremacy over mans actions and how does one explain and understand the crisis of the modern mans ethos in the light of reason, and try to find an adequate solution for the issue of a global morality crisis, which has taken over the entire civilization of our time? are only some among a number of similar questions that will be discussed in this paper.
Key words cultural war, Rene Descartes, cogito, Charles Taylor, ideal of morality, authenticity, instrumental reason, individualism (of self-fulfilments), ethos, (post)modern, crisis of morality