RASPAD JUGOSLAVIJE NA FILMU

Mia Bai
Fakultet politikih znanosti, Sveuilite u Zagrebu

Prikaz

njiga Raspad Jugoslavije na filmu* Pavla Levija, izvanrednog profesora povijesti i teorije filma na Katedri za umjetnost i povijest umjetnosti Sveuilita Stanford (SAD), sistematski ispituje odnos estetike i ideologije u filmu, ali i u drugim medijima i granama umjetnosti. U njoj se istrauju razliiti pristupi nacionalnom identitetu i meuetnikim odnosima na podrujima kinematografije, videoprodukcije i televizijske produkcije u SFRJ i nekim dravama nastalim nakon njezina raspada: Hrvatskoj, Srbiji te Bosni i Hercegovini. Osnovna je tema knjige politika povijest Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata te povijest kinematografija u regiji, koje su, kako e i sama knjiga pokazati, vrlo sloene, raznovrsne i meusobno isprepletene. Analizirajui odabrane jugoslavenske i postjugoslavenske filmove, autor se nastojao kritiki osvrnuti na mnogobrojne oblike etnikog esencijalizma i ovinizma kao i na nain oivljavanja liberalno-demokratskih vrijednosti na ovim prostorima. Pritom se dri naela da filmski medij nije zanemariv i jednolian, ve funkcionira kao ogledalo stvarnosti, instrument ideoloke borbe te sredstvo politikog odreenja.
*

U samom uvodu Pavle Levi na primjeru poslijeratne politike situacije u BiH istie kako je, po njegovu miljenju, pri prvim slobodnim izborima nakon raspada Jugoslavije uinjena stanovita nepravda tzv. etvrtom etnicitetu (onom jugoslavenskom). Naime Levi kae kako je nakon tih izbora etvrti etnicitet nestao, kao gumicom obrisan, to oslikava duh knjige koji e nam primjerima ukazati na suprotnosti nacionalistikih tenji politikih elita i naroda kojima one vladaju. Prvo poglavlje knjige, naslovljeno Crni talas i marksistiki revizionizam, poinje kratkim prikazom prvog filma snimljenog u poslijeratnoj Jugoslaviji Slavica Vjekoslava Afria iz 1947. godine. Ovo poglavlje analizira ideoloke pretpostavke i efekte tzv. novog jugoslavenskog filma s kraja 60-ih i poetka 70-ih godina dvadesetog stoljea. Prikaz kinematografskih postignua tih godina temelji se na jednom od najzanimljivijih poglavlja ove knjige, Seks i socijalistika revolucija, u kojem se autor bavi opusom Duana Makavejeva. Nakon toga itamo i o opusu ivojina Pavlovia te kratak osvrt o Plastinom Isusu Lazara Stojanovia. Ideoloku revolucionarnost

Levi, Pavle, Raspad Jugoslavije na filmu: estetika i ideologija u jugoslavenskom i postjugoslavenskom filmu. Beograd: Biblioteka XX vek, 2009, 264 str.

279

Osvrti i recenzije

tih filmova koja je za posljedicu imala i njihovo zabranjivanje Levi ne pripisuje antikomunistikom disidentstvu njihovih autora, nego kritinosti koja je mnogo blia njima suvremenoj praxis-filozofiji. Kritika kolektivizma zauzimala je znaajno mjesto u idejama praxisa (marksisti-revizionisti okupljeni oko asopisa Praxis). Prema praksisovcima, individualna je sloboda preduvjet za drutveno osloboenje. Osim toga, dok se pojmom crni talas obino vri stanovita homogenizacija novog jugoslavenskog filma te se pretpostavlja da svi filmovi imaju iste karakteristike, Levi demonstrira da se iza pretpostavljenog uniformiranog crnila kriju razliite estetike. Na primjer, ukazuje na razliku izmeu efekata montae kod Duana Makavejeva i Lazara Stojanovia, iako se gledateljima moe uiniti da kod obojice postoji ista vrsta montae koja spaja naizgled nespojive, heterogene elemente. Autor takoer svraa pozornost na prikazivanje jedne od kljunih tema tzv. crnog vala, a to je sloboda ili, poblie, odnos slobode i kolektivno definiranih drutvenih normi. To ini prikazom redateljskog opusa ivojina Pavlovia i Lazara Stojanovia. Jugoslovenstvo bez rezerve drugo je poglavlje, a u sreditu autorova zanimanja je TV-serija Top Lista Nadrealista kao medijski najeksponiranije ostvarenje Novog primitivizma. Top Lista Nadrealista za Levija je vrhunski primjer medijskog fenomena koji omoguava istraivanje dinamike jugoslavenskog identiteta, njegovih dosega i granica u posljednjim godinama socijalistike Jugoslavije. Autor objanjava kako je Novi primitivizam umjetniki pokret, ak i supkultura bosanskog drutva osamdesetih godina, koji prisvaja stereotipe o glupim Bosancima kako bi na potpuno
Anali Hrvatskog politolokog drutva 2010

primitivan nain opisao multikulturalnost tadanjeg jugoslavenskog drutva. Osnovni je cilj novoprimitivaca preispitivanje identiteta kroz prividni antiintelektualizam i prisvajanje predrasuda. Slijedi mnogo zanimljivih primjera kako Top Lista Nadrealista, koja je od radijskog skea postala jedna od najgledanijih, moda ak i kultnih TV-emisija osamdesetih godina 20. st., ismijava stvarnost i time prikazuje odreeno nesnalaenje naroda u novonastaloj politikoj situaciji. Taj narod shvaa etnofobiju, etnocentrizam i nacionalizam kao nametnutu istinu politikih elita. Novi primitivizam ili New primitives sjajan je uvod u tree poglavlje, Estetika nacionalistikog uivanja, koje na primjeru filmova Emira Kusturice analizira dodatne obrate ideologije jugoslavenstva. Levi se ne priklanja tezi koja u Kusturiine rane radove retrospektivno uitava njegove aktualne politike i ideoloke stavove. Prema Leviju, autentino jugoslavenstvo iz kojeg su proizili filmovi Sjea li se Dolly Bell i Otac na slubenom putu tek e se u kasnijim Kusturiinim radovima pretvoriti u etnocentrino jugoslavenstvo, odnosno u jugoslavenstvo kao ifru za promicanje partikularnih interesa politike Miloevieva Beograda. Panja je posveena i Kusturiinu vizualnom stilu prikazivanju dekadentnog uivanja, uz naglasak da su u vrijeme prikazivanja kontroverznog Podzemlja u Srbiji drutvene funkcije ovog stila bile jaanje etnocentrizma te bjeanje od odgovornosti za ratne zloine na nain da su se oni stavljali pod kapu kolektivnog mentaliteta, ime su postali gotovo neizbjeni. etvrto poglavlje knjige, Objanjenje mrnje, ozakonjenje mrnje, na primjerima hrvatskih, slovenskih, srpskih i makedonskih filmova analizira razliite

280

strategije kojima su objanjeni nacionalistiki konflikti u kojima je unitena Jugoslavija. Ti su konflikti objanjeni neizbjenou ratova na Balkanu (Prije kie Mila Manevskog), odnosno Balkan se shvaa kao regija podlona estim drutvenim poremeajima zbog teza o kolektivno frustriranim Srbima, predanim ubojicama, koje zagovaraju hrvatski ekstremisti, ili o genetski genocidnim Hrvatima, koje zagovaraju srpski ekstremisti, te pozivanjem na kljune povijesne konflikte, poput onog izmeu Turaka i Srba (No Miroslava Lekia) ili krinog puta u Bleiburgu (etverored Jakova Sedlara). U ovom dijelu knjige autorovu panju zaokuplja niskobudetni film Ivana Sabljaka U okruenju. To je film o etiri hrvatska vojnika, ratna zarobljenika, koji bjee iz srpskog logora i probijaju se kroz neprijateljski teritorij. Film je reklamiran kao prvi hrvatski amaterski akcijski film te se svim silama trudi opravdati tu anrovsku oznaku. Ono to Levi primjeuje u vezi s tim filmom jest prihvaanje etnike mrnje kao prirodne injenice. Prema Leviju, pretjeran etnofobian stav tog pomalo trash uratka daje jo jednu, moda i vaniju lekciju o nacionalistikoj ideologiji od prethodno spomenutih filmova: U okruenju nas usprkos svom besramno etnofobinom stavu, ili moda ba zbog njega podstie da drugaije razmiljamo o provali nacionalizma u regionu: moda iza tih etnikih tenzija nema nikakvog drugog pokretaa osim ideoloke sile samog nacionalizma nacionalizma kao savremenog drutveno-politikog dogaaja koji orkestriraju i koji ive njegovi tvorci, propagatori, egzekutori i sluajni saputnici (str. 181). Analize dokumentarnog filma elimira ilnika Tito po drugi put meu Srbima te igranih filmova Autsajder Andre-

ja Koaka i Kako je poeo rat na mom otoku Vinka Breana dodatno ukazuju na mehanizme kolektivne identifikacije, od ostataka nekadanjeg bratstva i jedinstva do danas aktualnog jedinstva etnike zajednice. Peto, posljednje poglavlje, koje nosi naslov O etnikom poglavlju kao acousmetre-u1, jo detaljnije istrauje strategije u predstavljanju etnikog neprijatelja. Zapoinje kritikom ocjenom karaktera masovnih ulinih demonstracija u Srbiji 1996/1997. godine. Demonstracije, usmjerene protiv autoritarnog reima Slobodana Miloevia, bile su isprovocirane izbornom kraom Socijalistike partije Srbije koja je, tvrdei da je bilo nepravilnosti u pojedinim izbornim jedinicama, uspjela izboriti ponitenje rezultata izbora. Budui da su se u demonstracijama graanima pridruili studenti, one su dobile veliki znaaj te su posluile kao vrsta katarze narodu iscrpljenom posljedicama politike koju je vladajua elita vodila u vrijeme raspada Jugoslavije i ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Posljedice
1

Acousmtre vrsta mistinoga glasa karakteristinog za film, specifina po tome to se samo uje, tj. izvor glasa skriven je od gledatelja. Bestjelesni glas dolazi odasvud, zbog ega nisu jasno definirane granice njegove moi. Njegov uinak ovisi o odgaanju spajanja zvuka i slike, odnosno njegov se izvor ne pokazuje gotovo do kraja filma. Tek kada publika iskoristi svu svoju matu zamiljajui izvor zvuka, otkriva se odakle on dolazi, meutim uz istovremeni gubitak njegove zamiljene moi. Dakle mistika i mo zvuka ostaju sve dok ne vidimo izvor zvuka, ali jednom kada je on otkriven u naem vizualnom polju, gubi svoju mistinu auru (kao glas arobnjaka u arobnjaku iz Oza ili HAL u 2001: Odiseji u svemiru), http://filmsound.org/chion/metre.htm

281

Osvrti i recenzije

su se oitovale u ekonomskim sankcijama i izolaciji zemlje. Graani i studenti odluili su pokazati svoje nezadovoljstvo stvaranjem buke, elei tako da se i njihov glas, koji je dugo zatakavan represijskom izmom, konano uje. Tu buku autor sjajno povezuje s mitom o drekavcu u tunelu koji se spominje u filmu Lepa sela lepo gore te tako uvodi itatelja u najrazraeniju analizu jednog filma u ovoj knjizi. Film Lepa sela lepo gore Srana Dragojevia naveden je kao primjer ideolokog trijumfa etnofobije. Levi zatim kao zanimljivo te estetski i ideoloki drugaije ostvarenje navodi TV-dramu Poslije bitke Muhameda Hadimehmedovia. Poglavlje zavrava referencama na televizijsku dramu Savreni krug Ademira Kenovia i Troskok Srana Vuletia. Prije svega, Raspad Jugoslavije na filmu otkriva nedostatak filmske teorije na ovim prostorima, odnosno injenicu da u postjugoslavenskim intelektualnim i akademskim krugovima ne postoji disciplinarno podruje filmske teorije i povijesti filma. Njihov je zadatak kod nas preuzela filmska kritika, ija je objektivnost upitna i koja svoja miljenja temelji veinom na osobnim dojmovima i potpuno neznanstvenim metodama ocjenjivanja vanosti filma. Levi takoer ignorira kategoriju nacionalne kinematografije, a time i postojanje nacionalne paradigme, koju ne priznaje i za koju tvrdi da je sputavajua. Dodamo li tome pretpostavku da je jugoslavenska kinematografija bila puki zbir nacionalnih kinematografija te da je, ba kao to je sama Jugoslavija bila tamnica naroda,

jugokinematografija bila tamnica nacionalnih kinematografija, nikako se ne moemo sloiti s Levijevom tvrdnjom o sputavajuim nacionalnim kinematografijama. Knjigom Raspad Jugoslavije na filmu autor kao da pokuava odgovoriti na pitanja tko je kriv za sam raspad te jesu li etnofobija i ratovi nametnuti gubitkom voe koji bi drao sve konce u rukama. Postavlja se i pitanje je li meunacionalna mrnja cijelo vrijeme kljuala skrivena ispod karizme Josipa Broza Tita pa je njegovom smru jednostavno izala na vidjelo ili su je stvorile razliite politike elite kojima se svidjelo ostvarivati vlastite tenje za ekspanzijom. Uspijeva li autor odgovoriti na ta pitanja ralanjivanjem filmske umjetnosti, itatelj mora utvrditi sam. Miljenja sam da Levi na trenutke pridaje prevelik znaaj redateljima, jer ispada da su oni cijelu priu ve odavna znali, samo im nitko nije vjerovao. Neke se stvari na filmu ipak dogode sasvim sluajno. Radi se, naalost, o zloslutnoj sluajnosti da stvarnost pone nalikovati na film. Knjiga Pavla Levija Raspad Jugoslavije na filmu zanimljivo je i vrijedno djelo koje se filmom bavi na nain koji nije uobiajen na ovim prostorima. Osim to obraa pozornost svim bitnim detaljima koje prosjean gledatelj moda ne bi zapazio, autor vrlo vjerno prikazuje i drutveno-politiku pozadinu nastanka svakog filma. Stoga se knjiga moe preporuiti svim filmofilima, ali i politolozima koje zanima tema umjetnosti u autoritarnim reimima, jer se moe itati i kao niz eseja iz kritike ideologije.

282

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2010