Anda di halaman 1dari 12

THOMAS MANN:

AROBNI BRIJEG

Biljeke o piscu: Thomas Mann je roen 6. jula 1875. godine u Libeku. Otac mu je bio bogat i uticajan vlasnik jedne velike trgovine itom i senator hanzeatskog grada Libeka. Manova majka, Bruhn da Silva poticala je iz njemako -brazilske porodice i za razliku od oca, snanog ovjeka od akcije, bila je umjetniki nastrojena zbog svog mijeanog porijekla i toplog junjakog duha. Mannov otac je umro 1891. godine i njegova trgovaka firma je propala. Porodica se preselila u Minhen. Pohaao je gimnaziju u Libeku i neko vrijeme je proveo na Univeriztetu u Minhenu. Kratko je radio (1894. - 1895.) u banci a zatim u njemakom osiguravajuem drutvu protiv poara. Putovao je po Evropi i za vrijeme jednog putovanja posjetio starijeg brata, Heinricha u Italiji, gdje je pisao kratke prie i svoju prvu novelu. Njegova spisateljska karijera poinje u magazinu Simplicissimus, a prva knjiga, Mali gospodin Friedmann bila je objavljena 1898. godine. Kad je proitao jednu priu, izdava je htio da vidi sve to je Mann napisao. Njegov prvi roman Budenbrokovi postao je senzacija i izvan granica Njemake i veoma ga obogatio ve u 25. godini. U ovo vrijeme Mann se interesovao za pisanje filozofa Artura Sopenhauera i Fridriha Nichea, kao i za muziku Riharda Wagnera, od kojeg je usvojio tehniku lajtmotiva. Oenio se 1905. godine Katjom Pringshajm, uprkos svojoj homoseksualnoj sklonosti. Imali su estero djece. ivio je burzujski ivot priznatog pisca -predavao je, primao nagrade i objavljivao kratke prie. Uvijek je bio umjetnik teke savjesti zbog ljubavi prema burzujskom ivotu. Poetak Prvog svjetskog rata natjerao je Manna da ponovo procijeni svoja uvjerenja o Evropi. On je podravao Kajzerovu politiku i napadao liberalizam. Ovaj 10-godinji period preispitivanja kulminirao je romanom arobni brijeg, romanom o idejama i izgubljenom humanizmu, o borbi liberalnih i konzervativnih vrijednosti, prosvijetljenog, civilizovanog svijeta i neracionalnih uvjerenja. U periodu izmeu dva svjetska rata osvojio je Nobelovu nagradu i zapoeo kampanju protiv faizma, sve dok ga nacisti nisu protjerali iz Njemake. Kratko je putovao po Evropi prije nego to je doao u Sjedinjene Amerike Drave 1940., prvo kao profesor na Univerzitetu Prinston, sve dok se nije smjestio u Kaliforniju sa jo nekoliko njemakih protjeranih umjetnika. U ovom periodu radio je na dva romana, od kojih jedan prepriava biblijsku priu o Josefu, a drugi je legenda o Faustu. U Americi, Mann je bio razoaran progonom komunistikih simpatizera i mnogo godina kasnije

vratio se u Evropu i smjestio u Cirihu. Kad je primio vijest o samoubistvu svog najstarijeg sina poslao je telegram sauea, jer nije htio da uniti svoju reputaciju, prisustvujui sahrani. Mann je oigledno napravio svoj izbor u borbi izmeu duha i ivota. Poslije objavljivanja Budenbrokovih koncentrisao se na kratke romane i novele. Godine 1902. objavio je novelu Tonio Krger, spiritualnu autobiografiju koja istrauje umjetnost i disciplinu. Poslije arobnog brijega, njegovo veliko djelo bila je trilogija Josef i njegova braa (1933. - 42.), smjetena u biblijskom svijetu. To je pria o sukobu line slobode i politike tiranije. Prvi dio pria ranu Jakobovu istoriju i uvodi Josefa, koji je glavni lik. On je prodan Egiptu, gdje odbija Potifarina udvaranja. Josef se razvija u mudrog ovjeka i postaje spasilac svog naroda. Mann se divio ruskoj knjievnosti i napisao nekoliko eseja o Tolstoju i njegovom besmrtnom realizmu. Naroito je volio Anu Karenjinu. Kasnije je meutim promijenio miljenje o Tolstoju, smatrajui ga manje otmjenim od Getea. U eseju Dostojevski - sa mjerom (1945.) raspravlja o pievoj navodnoj ispovijesti Turgenjevu da je povrijedio maloljetnu djevojicu. Rene Wellek je Mannova nagaanja ocijenio potpuno neosnovanim. Mannovo posljednje veliko djelo je Doktor Faustus (1947.), pria o kompozitoru Adrianu Lewerkhnu i progresivnom unitenju njemake kulture u dva svjetska rata. Thomas Mann je umro 12. avgusta 1955. Njegov roman Ispovijest Felixa Krulla ostao je nedovren. Na djelo Thomasa Manna uticali su Gete, Niche, Vagner, openhauer, Frojd i Jung, a sam Mann je uticao na Kafku. Teme njegovih romana su intelektualna i politika zbivanja predratne i poslijeratne Njemake i suprotnosti duha - umjetnikog, dekadentnog i ivota - obinog osjeaja sree. Stil Thomasa Manna karakterie esta upotreba ironije, to stvara hladnu distancu izmeu prie i italaca. Takoer esto koristi lajtmotiv; to je povratan motiv ili fraza koja nosi simbolino znaenje. O djelu: Knjiga je inspirisana Mannovim trotjednim putovanjem u vajcarsku u posjet svojoj bolesnoj eni u sanatorijum, 1912. godine. Prvi dio knjige tano biljei Mannove utiske samog mjesta i njegove kulture. Kao i Hansu Kastorpu, glavnom liku, i Thomasu Mannu je bilo dijagnosticirano vlano mjesto u pluima, pred kraj njegove posjete, ali, sreom, on nije ostao. Mann je odluio da opie opasnost pred mjeavinom slobode i bolesti koja mlade ljude izoluje i odvraa od stvarnog i aktivnog ivota. Originalno, arobni brijeg bio je zamiljen kao novela veliine Smrt u Veneciji. Meutim, Mann je uskoro shvatio da pria sama uzima svoj tok. Poetak Prvog svjetskog rata primorao je Manna da obustavi rad na romanu i

ponovo procijeni svoje gledite o evropskoj kulturi. Poslije rata pregledao je sav materijal, osmiljajui ga ovaj put kao kritiku na nezdrave i destruktivne sile koje kovitlaju Evropom i koje su u nekoliko godina dovele do rata - na sile koje je smatrao iskljuivo odgovornim za krvavu katastrofu. Bilo mu je potrebno 12 godina da zavri ono to je vidio kao ozbiljnu alu. Knjiga je odmah primila priznanje kod izdavaa u Njemakoj i brzo postala popularna u Evropi i Americi. Mann je smatrao da arobni brijeg treba da se ita dva puta da bi se potpuno uivalo. Dobio je Nobelovu nagradu, 5 godina kasnije, 1929. Kratki sadraj: Hans Kastorp, 23-godinji inenjer parobrodarstva iz Hamburga dolazi po preporuci svog ljekara i ujedno u trotjednu posjetu svom roaku Joahimu Cimsenu, u sanatorijum u Davosu, u vajcarskoj. Pred kraj svog boravka ljekari mu dijagnosticiraju vlano mjesto u pluima i on ostaje u sanatorijumu na neodreeno vrijeme. Tu upoznaje nain ivota i obiaje, stie prva poznanstva, od kojih je najvanije ono sa italijanskim knjievnikom humanistom, Lodovikom Setembrinijem. Kastorp se zaljubljuje u ruskinju, Kalvdiju Sosa, i jedne pokladne noi izjavljuje joj ljubav. Madam Sosa odbija njegovo udvaranje i odlazi u Dagestan. Setembrini ga upoznaje sa jezuitom, Leom Naftom, koji pokuava da utie na Kastorpa svojim pesimistikim i konzervativnim stavovima. Joahim odlazi u ravnicu, ali se ubrzo vraa, jo bolesniji i ubrzo umire. Sukob Nafte i Setebrinija za Kastorpovu duu se zavrava dvobojem u kojem Setembrini ispaljuje hitac u vis, a Nafta puca sebi u glavu. Madam Sosa se u sanatorijum vraa u pratnji Menera Peperkorna, vitalnog holananina sa Jave. Mener je izuzetna i dominantna linost, ali pod pritiskom bolesti izvrava samoubistvo. U Evropi se rasplamsava prvi svjetski rat i Kastorp poslije 7 godina provedenih u Davosu odlazi u ravnicu da se bori. Mann poruuje itaocu da su Kastorpovu izgledi da preivi prilino ravi, ali da to pitanje ipak treba da ostane otvoreno. Analiza glavnog lika: Hans Kastorp je 23-godinji inenjer parobrodarstva iz Hamburga. Po preporuci svog ljekara, poslije zavrnih ispita, dolazi na trotjedni odmor u sanatorijum Berghof, u Davosu, vajcarska. U ovom santorijumu smjeten je i njegov roak Joahim Cimsen i Kastorpov dolazak je ujedno i posjeta bolesnom roaku. Hans Kastorp je sauvao samo blede uspomene na svoj pravi roditeljski dom; oca i majku jedva da je i znao. Oni su umrli u kratkom razmaku izmeu njegove pete i sedme godine, prvo majka, sasvim iznenada i u oekivanju poroaja. Hans Herman Kastorp, otac malog Hansa je vrlo neno voleo svoju enu, a ni sam nije bio od najjaih i nije mogao s tim da se pomiri. Dobio je zapaljenje plua i poslije samo pet dana umro. O Hansu se brinuo djed, Hans Lorenc Kastorp i taj razmak vremena, samo godinu i po dana, provelo je siroe, Hans Kastorp, u kui svoga dede, u

jednoj kui na Esplanadi. Meutim, i djed je ubrzo umro od zapaljenja plua i brigu o Hansu preuzeo je njegov ujak, konzul Tinapel. Ba zbog ranog gubitka roditelja Hans je u svom nemirnom srcu osjeao potrebu za oinskim autoritetom. Mann za svog protagonistu kae: Hans Kastorp nije bio ni genije ni glupak I tako je ipak nekako bio osrednji, iako u jednom neobino asnom smislu. to se tie njegove karijere u koli, morao je ak da ponovi poneki razred. Ali, njegovo porijeklo, uglaenost i dar za matematiku, iako lien svake strasti pomogli su mu da napreduje. Za studije se odluio iz prostog razloga, to je htio sebi da da vie vremena da razmisli ta bi volio da bude. Nije volio rad, iako ga je sa dubokom religioznou potovao i otvoreno je priznavao da vie voli slobodno vrijeme, niim optereeno; rad mu jednostavmo nije prijao. Izabrao je poziv koji bi mu doputao da neto znai i pred sobom i pred ljudima. Svoj poziv Kastorp je visoko cenio i nalazio da je dodue vraki komplikovan i naporan, ali zato izvanredan, vaan i velianstven poziv Hans Kastorp je imao plave oi, rie brkove i rioplave obrve; bio je koljenovi i njegovi sugraani su ga posmatrali ispitivaki, pitajui se kakvu li e javnu ulogu igrati. Kad je tek doao u sanatorijum neprestano je naglaavao razliku: VI ove, MI dole; kao da se podsvjesno boji ostajanja. Iz istog razloga nije kupio krznenu vreu nego cebad, jer vrea bi ve znaila ostajanje. Kastorp u prvim danima nije napravio nikakva poznanstva. Po svojoj prirodi bio je povuen, a povrh toga osjeao se kao gost i nezainteresovani posmatra. Kasnije je upoznao ljude koji su sjedili za njegovim stolom, a od svih ljudi, na njega je najvei utisak ostavio italijanski knjievnik, Lodoviko Settembrini. Radovao se to ga ovaj ovjek pouava, opominje, i pokuava da utie na njega. Kastrop je human ovjek, sa Joahimom posjeuje teke bolesnike i moribunde. Njegova elja da pomogne poticala je iz vie motiva; interes za medicinu i protest protiv egoizma koji je tu vladao bili su samo neki od njih. Najvanija je bila njegova potreba da ivot i smrt shvati ozbiljno. On je osuivao ljude koji su pod izgovorom kakvog lakog oboljenja dolazili u sanatorijum samo da uivaju, zaboravljajui da je i on doao iz istog razloga i da je i on jedan od takvih. Dok pomae drugima Kastorp je oseao kako mu se srce iri od sree, kako ga obuzima radost koja je poivala na oseanju da je ovo to ini korisno. Ubrzo njegovu panju privlai ljupka ena bademastih oiju (koje ga podsjeaju na oi njegovog poznanika iz kole, Psibislava Hipea, koji mu je jednom ljubazno posudio olovku i koji je malog Hansa privlaio na

neobian nacin), i maijeg hoda, koja u trpezariju ulazi uz estoki tresak vrata, to Kastorpa strano ljuti. To je Ruskinja, Klavdija Sosa, navodno udata ena. Izvjestan nedostatak samostalnosti stvorio je kod njega potrebu da uje kako s tree strane potvruju da je madam Sosa divna ena, a sem toga, ovaj mladi je eleo da ga neko spolja ohrabri, da bi se predao oseanjima kojima su se neprijatno opirali njegov razum i njegova svest. Iako je Hans oaran Klavdijom, ne preduzima nita da je upozna. Meutim, dovoljno je bilo samo da pomisli na nju, pa da ve ima osjeanje koje se slae sa lupanjem srca. U svakom asu svog razdrobljenog dana mislio je na nju, na njena usta, njene jagodice, njene oi, iji su mu se boja, oblik i poloaj urezali u duu, na njena oputena lea, na dranje njene glave, na vratni prljen na prorezu njene bluze za potiljkom, na njene ruke preobraene pod najtananijim tilom s tim slikama bio je povezan strah, silno uzbuenje, nada koja se gubila u neem neodreenom, bezgraninom i potpuno pustolovnom, radost i strah bez imena, ali od koga se srce mladievo ponekad tako naglo stezalo. Dakle, sutinu njegove ljubavi nije sainjavala njeno sentimentalna sjeta. To je pre bila dosta smela i neodreena varijanta te zaluenosti, meavina jeze i vatre, kao stanje oveka u groznici ili kao kakav oktobarski dan u ovim visinskim predelima; a to mu je u stvari nedostajalo, bilo je ba neko oseajno sredstvo koje bi povezalo te ekstremne delove. Svi su ve znali za Kastorpovu zaljubljenost i posmatrali su ga ironino, dok je on zanijet i smijeei se strasno, sa onom vrelinom u obrazima gledao ukoeno u izvjesnom pravcu i njegova ljubav prema ovoj neobinoj eni ostala je nijema sve do jedne pokladne noi kad je konano skupio hrabrosti da joj prie preko cijele sobe, i ba kao nekad Psibislavu, zatrai olovku. To vee izjavljuje joj ljubav na francuskom, ali biva pristojno odbijen. Madam Sosa vec idui dan odlazi u Dagestan. Dok se Joahimu uri u ravnicu i u vojsku, jer ozbiljnost postoji samo dole, u ivotu, Hans i ne razmilja o odlasku, pjevajui Bregovi su stanita slobode! on uiva u svojoj bolesti bez posljedica pomijeanoj sa osjeajem bezgranine slobode. Kad je Joahim odluio da ode, Hans se prvi puta uplaio. Je li mogue da e me on ovde gore ostaviti samog? To bi bilo u tolikoj meri ludo i strano da oseam kako mi se lice ledi i srce nepravilno kuca, jer ako ja ovde gore ostanem sam, onda je sa mnom zauvek svreno, jer ja sam nikad, nikad vie, neu nai put u ravnicu Hans se zavarava i samo odgaa trenutak odlaska. Berens ga je pregledao (kad je otputao Joahima) i saoptio mu da je potpuno zdrav (veina ljudi bi se ovoj dijagnozi obradovala i jedva je doekala, ali Kastorp nije elio da u nju vjeruje, odluio je da ostane sve dok ga Berens ne otpusti izlijeenog, a ne ovako kao danas).

Poslije dvogogodinjeg boravka u planini, Hans je stekao zatvorenu samouvjerenost jedne sredine sa posebnim shvatanjima i Oni u ravnici mogli su samo da slegnu ramenima i da konano dignu ruke od njega, a za njega je to znailo potpunu slobodu od koje je njegovo srce malo -pomalo prestalo da strepi. Iz potpune otupjelosti koja je ve prelazila u razdraljivost, Hansa je izvukla elja da naui da skija. Kad je Settembriniju saoptio svoju ideju, on je bio oduevljen, jer to je bio prvi pomak njegove due u ustajaloj atmorsferi Berghofa: Kakva divna ideja! Dve godine provesti ovde i biti sposoban za takvu ideju. Ah, ne, vae srce je zdravo, nema razloga da ovek oajava radi vas. Bravo, bravo! Kastorp je nauio da skija zbog toga to se u dui stidio to visoku planinu i snijenu meavu posmatra iz svog ugodnog zaklona, sa svog balkona. Skijanje mu je prualo eljenu usamljenost, najdublju usamljenost koja ga je stavljala u situacije oveku potpuno strane i opasne. U ogromnoj planini, okruen mrtvom tiinom gdje stalno pada snijeg, Kastorp dete civilizacije, osjeao se potpuno nesigurno, ali njegova ula i duh davno su se bila navikla na takva osjeanja, gore u Berghofu. On je sa nekom vrstom zadovoljenja osjeao svoju krilatu nezavisnost, svoju slobodu skitanja. Za ono to se deavalo u dui Hansa Kastorpa postojala je samo jedna rije: izazivanje. Jednom prilikom naao se usred snijene oluje i u groznici proivljava viziju raja, savrenog ostrva, gdje su svi lijepi, zdravi, pametni i sreni; i krvavog rituala rtvovanja. Ovde Mann simbolino naglasava da su u ivotu neophodni i srea i patnja, da su neraskidivo povezani i da ne postoje odvojeno jedno od drugog. Jo prve veeri, Setembrini predlae Kastorpu da spakuje kofere i napusti Berghof, jer on nije bolestan i tu ne pripada. On ga nije posluao. Kasnije e mu rei: Preklinjem vas, drite do sebe! Budite ponosni i nemojte da se utopite u ono to vam je tue! Klonite se ove barutine, ovog Kirkinog ostrva, vi niste dovoljno Odisej da biste na njemu mogli nekanjeno da boravite. Ii ete najzad na sve etiri, vi se ve naginjete na prednje udove, uskoro cete poeti da grokete - uvajte se! Jo jednom ga je Settembrini uio: Bogovi i smrtnici sili su ponekad u carstvo senki i uspeli da se vrate. Ali podzemni bogovi znaju da onaj ko okusi plodove njihova carstva ostaje zauvek njihov. Poslije sedam godina kod Kastorpa nastupa potpuna emocionalna otupjelost i otuenost od porodice, njegova sentimentalna osjeanja bila su svedena na nulu.

Hans Kastorp je gledao oko sebe video je samo jezive i podmukle stvari, i znao je ta vidi: ivot van vremena, bezbrian i beznadezan, ivot aktivne raskalaenosti u stagnaciji, mrtav ivot. I taj je ivot ostao takav sve do poetka prvog svjetskog rata, kad se Kastorp naglo budi, i kao u magnovenju shvata da ne smije vie ni minuta ostati u sanatorijumu, pakuje svoje stvari i odlazi da se bori. Proao je razliita iskustva i od mlade i neformirane linosti pronaao svoj put. Tragino je to je njegov poziv dimom ispunjeno ratite i krvava borba. Na kraju, sam pisac kaze da je ova pria, ova istorija ispriana zbog nje same, ne zbog Hansa Kastorpa, bezazlenog siroeta ivota, jer on je bio jednostavan, samo je morao proi kroz duboko iskustvo bolesti i smrti, da bi dostigao zdravlje i pamet. Teme: 1) Smrt i bolest Mann je u arobnom brijegu pokazao da je evropska kultura samo naizgled zdrava. Sanatorijum je primjer predratne Evrope koji uiva u bolesti bez posljedica, pomijeanoj sa neogranienim osjeajem slobode. Hansova fascinacija smru i boleu dolazi i prije nego to je postavljena njegova dijagnoza, koju smatra vie oslobaajuom nego munom. U viziji snijene oluje, Mann istie dvije pouke. Prvo istie neophodnu vezu izmeu zdravog i srenog zivota, prikazanog vizijom raja, i smrti i bolesti koje ga esto potajno ine moguim, prikazano ritualom rtvovanja u hramu. Druga pouka dolazi kroz snijenu oluju u kojoj Hans shvata da ovjek ne smije dopustiti da smrt prevlada njegovim mislima. Mann je smatrao da je ova preokupacija smru, na jednoj, i zaslijepljenost koja dolazi usred nje, na drugoj strani, korijeni bolesti predratne Evrope. Mann koristi bolest kao nain da povisi Hansovo iskustvo koje nije bilo mogue ni na jedan drugi nain - bolest je sredstvo uvoenja. 2) Settembrini i Naphta Mann koristi ove likove da suprostavi ideologije optimistinog humanizma i pesimistinog apsolutizma na neoekivan nacin. Kroz svoje uvijene argumente na kraju dou do zakljuaka potpuno drugaijih od onih koji bi se oekivali. Ali, Mann ih jasno karakterie kao sutinski povezane, kao dvije strane istog novia. Nijedan ne moe da postoji bez onog drugog, zato Settembrini prati Naphtu kad se ovaj preseli u privatan stan, a njihovi argumenti su tako povezani, da esto, dok suprostavljaju miljenja, pobijaju sami sebe. Sudbina svakog lika je takoe paljivo napisana, i predstavlja komentar na pogled na ivot ovih likova. Naphtino samoubistvo za vrijeme duela naglaava destruktivnu prirodu apsolutistikog pogleda. Settembrinijevo optimistino shvatanje jednostavno dovodi do razoaranja. 3) Vrijeme Vrlo rano Hans je otkrio poremeaj vremena u Davosu, gdje godinja doba prolaze kao sedmice i njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. I Naphta i Settembrini esto raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem i

bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjeaja za vrijeme dolazi i zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uivaju. Pacijenti gube osjeaj za vrijeme djelimino zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne moe razlikovati od drugog. Mann koristi tehniku lajtmotiva da povee dogaaje iz prolosti sa budunou, i obrnuto, tako da su romaneskne ideje prisutne u svakom trenutku. 4) Sloboda Sloboda je bila najvii romatiarski ideal Evrope 19. vijeka, ali Mann pokazuje da takva apsolutna sloboda vodi samo do bolesti, haosa i smrti. Efekti slobode su sagledani sa mnogo gledita. Hans svoju dijagnozu vidi kao osloboenje. Vrijeme se raspada pred osloboenjem od svakodnevnih briga. Znak apsolutne slobode koji Naphta propagira vodi do samounitenja, a Settembrinijeva humanistika sloboda samo do razoarenja. Mann opisuje kako dekadentna kultura u romantiarskom idealu apsolutne slobode vodi samo do bolesti i krajnje destrukcije u prvom svjetskom ratu. Stil: 1) Realizam Mann paljivo opisuje svaki detalj sobe, linosti ili razgovora da bi predstavio uvjerljivu realistinu atmosferu. Velika detaljnost s kojom opisuje ovakve pojedinosti ide dalje od jednostavnog stvaranja preciznog portreta jednog trenutka. Da bi njegovi komentari o predratnoj Evropi bili efektni, Mann je smatrao da treba da oslika uvjerljiv portret vremena. Meutim, njegovi opisi nisu izvjetaji ve ine komentare efektivnijim. Mann je hroniar kulture, ne istorije. Zapravo, atmosfera i ton romana nalik su snovima i nadrealizmu (bizarne debate Settembrinija i Naphte, udan tok vremena, seanse prizivanja duhova) i esto ukljuuju prizvuk mitologije. Sam Mann je za arobni brijeg rekao: On nadilazi realizam i znaenja simbolizma i ini realizam sredstvom intelektualnih i ideoloskih elemenata. 2) Modernizam Mann je poznat kao jedan od najveih modernista i ovaj roman je prvi primjer ovog anra. Nejednaki tok vremena je uobiajena tehnika. Poinje priu opisujui sate, a zatim se narativni periodi poveavaju na dane, sedmice, mjesece i na kraju, godine. Detalji esto nose simbolino znaenje, bilo da su u pitanju mitoloki, religiozni, knjievni ili psihoanalitiki. Frojdovske ideje proimaju veliki dio prie, naroito u dijelovima koji se tiu doktora Krokovskog ili romantike, ali ideje su predstavljene kao fenomen tog perioda, a ne kao istinito stanje, kao to su to inili mnogi modernisti. 3) Dualizam Mann esto koristi dualistiku tehniku prikazivanja. Settembriniejev optimistini humanizam protiv Naphtine pesimistine apsolutistike ideologije. Hansov uzdrani i uvaeni burzujski sjevernonjemaki stav protiv Klavdijinog slavenskog nedostatka uzdranosti u njenim osjeanjima i postupcima, njene volje da se izgubi, preda i da ivi ivot radi ivota samog. Zatim veza prijatne i srene vizije tropskog ostrva

i krvavog rituala rtvovanja. Mann kritikuje pretjerivanje i u jednom i u drugom smislu dok pokazuje neophodnost i jednog i drugog u svijetu, dakle i sree, ali i patnje. Nije saglasan sa nezdravim zanimanjem za smrt, ali naglaava njenu neophodnu vezu sa srenim i zdravim ivotom. Meutim, ovo ne treba shvatiti kao pievu preporuku da ovjek izbjegava ekstreme i da se dri sredine. Umjesto toga ovjek bi trebao da pronae nain ivota koji prihvata oba ekstrema, naglaavajui njihovu vezu, ali bez pretjeranog zanimanja samo za jedno. Naftina i Settembrinijeva miljenja protivrijee jedna drugom, ali su sklopljena na takav nain da postaju sutinski povezana. Mann je jednom rekao: Samo je iscrpljujue istinski interesantno. 4) Karakterizacija Svaki od Mannovih likova je stvarna osoba kao i simbol istaknutog vienja ivota za vrijeme predratnog perioda. Mann je mnoge svoje likove zasnovao na stvarnim ljudima, ali njihove portete je stvarao kao simbole kojima je istrazivao kulturalne probleme koje rjesava u romanu. Mann je nazvao svoje likove nicim drugim do predstavnicima svijeta, principa, i domena duha. Dio genijalnosti Mannove umjetnosti je njegova sposobnost da svoje likove intelektualizuje a da im pri tom ne oduzme covjecnost, koju imaju kao individue. Na neki nacin oni su karikature, ali pored toga uvjerljive i prijatne, to su trodimenzionalne karikature. Mann se nadao da njegov likovi nisu puke sjene licnosti i hodajuce parabole. Joahim predstavlja ukocenog, duznosti posvecenog, Nijemca, a Klavdija je slobodoumna, ali plaha Ruskinja. Settembrini je senzualni i liberalni humanista, Naphta ima stroge religiozne stavove, dok Peperkorn predstavlja vitalni zivot bez komplikacija. Ono sto svaki od ovih likova cini uvjerljivim jeste povezanost koja je ostvarena u njihovim meusobnim odnosima. Ove odnose Mann je napisao sa istom paznjom, kao i vece intelektualne i simbolicke teme. Veza Naphte i Settembrinija je vrlo pazljivo postavljena. Mann je opisao svaku nijansu razgovora Hansa i Klavdije kad joj on izjavljuje ljubav na proslavi. Oboje ih je opisao kao ljudska bica, ali i kao utjelovljenje ideja. 5) Razvojni roman Roman je napisan kao kulturna hronika u formi razvojnog romana sa modernistikim zapletom. U razvojnom romanu, mladi neformirani lik je podloan razliitim uticajima, stie iskustvo, pritom odbacuje neprihvatljive mogunosti i na kraju pronalazi svoj poziv i odgovarajui odnos prema ivotu. Hans je oito iskusio sve ovo, ali budui da on predstavlja duu predratne Evrope, sav roman predstavlja razvoj evropske due u ovom periodu. Mannova kulturna kritika dolazi na kraju ovog razvojnog procesa, nakon sto je Hans iskusio razliite kulturne i inetelektualne uticaje, i kao posljedicu ovog obrazovanja, pronaao svoj pravi poziv - svoju neizbjenu sudbinu - na ratitu u prvom svjetskom ratu. Mann je arobni brijeg odredio kao roman uvoenja zajedno sa tradicionalnim mitovima traenja. Mann opisuje Hansa kao tipinog radoznalog ovjeka, i to radoznalog u pravom smislu te rijei, koji dobrovoljno, ali i previe dobrovoljno prihvata bolest i smrt, jer je prvi

susret s njima obeavao neobino prosvjetljenje i avanturistiko napredovanje, povezano, naravno, sa veim rizicima.

Vrijeme arobnog brijega: Vrijeme Vrlo rano Hans Katorp je otkrio poremeaj vremena u Davosu, gdje godinja doba prolaze kao sedmice i njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. U poetku mu je bilo strano teko da prihvati takvo rasipanje vremena. Joahimu, njegovom roaku, ljekari su bili odredili pola godine boravka u sanatorijumu. uvsi to, Kastorp je estoko odreagovao: Pola godine? Jesi li ti lud? () Pa ti si ve pola godine ovdje! Ta nema se toliko vremena Da, vremena, ree Joahim i klimnu glavom vie puta pravo, preda se, ne obraajui panju na dobronamjerno negodovanje svog roaka. Ovdje se naprosto igraju ljudskim vremenom, prosto da ne vjeruje. Tri tjedna su za njih kao jedan dan. Vidjet e ve. Sve e to vec nauiti, ree i dodade: ovjeku se ovdje izmijene pojmovi. I zaista, vrijeme je udna zagonetka i teko je razjasniti ga. Ali vama ovdje mora da vrijeme u stvari brzo prolazi, primijetio je Hans Kastorp. Brzo i lagano, kako se uzme, odgovori Joahim. Ono uopte ne prolazi, da ti pravo kaem, nije to nikakvo vrijeme, niti je ovo nekakav ivot. Jo prvi dan Katorpu se inilo da ve due vrijeme boravi u Davosu, inilo mu se da je tu postao stariji i pametniji. Razmiljanja o vremenu potpuno zaokupljaju Kastorpa: Dakle, ta je vrijeme? Mi prostor opaamo svojim organima, svojim ulom vida i ulom pipanja. Lijepo. Ali kojim ulom opaamo vrijeme? () Mi kaemo: Vrijeme prolazi. Lijepo, pa neka prolazi. Ali, da bismo ga ga mjerili Da bi moglo da se mjeri, moralo bi da prolazi ravnomjerno, a gdje pie da je tako? Za nau svijest nije tako, mi samo reda radi pretpostavljamo da je tako, i nae mjere samo su konvencija U Berghofu vrijeme se potpuno usporava, potpuno staje; kako kae pisac talasi vremena valjaju se uvijek u jednolinom ritmu. I dok godina dana znai toliko mnogo u ivotima ljudi u ravnici, jer donosi tako mnogo promjena, u Berghofu to je samo neto dua jedinica vremena, jer vrijeme u Berghofu kao da je stalo, poput vode u nekoj ustajaloj bari. U sanatorijumu vrijeme tako brzo prolazi (ili ne prolazi uopte), dijelom to nikom nije ni stalo, to niko ne haje da li su prole sedmice ili mjeseci. Jedino za vrijeme mjerenja temperature, etiri puta na dan, moe se

zaista uoiti ta je jedan minut, ili ta je itavih sedam minuta, koliko traje mjerenje. Jer samo tih sedam minuta je zaista trajalo i imalo ilavu vrijednost; tih sedam minuta se pretvaralo u pravu malu vjenost. U sanatorijumu nijedan izgovor za svetkovanje i zveket asa nije ostajao neiskoriten, tu su se esto pridruivale i line i neredovne svetkovine, tako da su svi roendani, generalni pregledi, divlji i pravi odlasci bili proslavljani aenjem u restoranu. Meutim, godinjica dolaska nije obiljeavana niim drugim sem utanjem. Preko nje se prelazilo, zaboravljalo se da joj se ukae panja, i svako je mogao pretpostaviti da ni drugi ne misle na nju. Na raspored vremena svakako se mnogo polagalo; pazilo se na kalendar, na redoslijed dana i njihovo prividno vraanje. Ali mjerenje i brojanje onog vremena, koje je za svakog pojedinano bilo vezano za ovaj prostor gore, mjerenje dakle, linog i individualnog vremena - to je bila stvar onih kratkoronih pacijenata i poetnika. Stari bolesnici su voljeli u tom pogledu ono vrijeme to se ne mjeri, sto nezapaeno protie, voljeli su dan koji ostaje uvijek isti, i svaki je od njih finim instinktom pretpostavljao da i drugi eli ono to i on sam. Smatralo se da je savreno neumjesno i brutalno rei nekome da se dotinog dana navravaju tri godine otkako je doao to se nije deavalo. Poslije 6 godina provedenih u sanatorijumu, Hans vie nije mogao da odgovori ni na jedno pitanje koje se ticalo vremena. Koliko je Joahim ivio ovdje gore s njim do svog divljeg odlaska? Koliko je vremena u svemu ivio s njim? Kad se, prema kalendaru desio taj prvi prkosni odlazak? Koliko je vremena Joahim bio odsutan? Kad se vratio? Koliko je Hans Kastorp sam proveo ovdje dok se Joahim nije vratio, a koliko kasnije kad je ovaj zauvijek rekao zbogom vremenu? Koliko je gospoa Sosa bila odsutna? Koliko je zemaljskog vremena proivio Hans Kastorp ovdje u Berghofu? Koliko mu je godina? I na mnoga druga, slina pitanja, Hans nije mogao da da odgovor. Meutim, da je zaista htio, mogao je Kastorp uz malo truda sve da izrauna i tako ukloni neprijatnu neizvjesnost. Ali, to se njega samog tie, njemu to moda i nije bilo naroito ugodno, ali on nije ni pokuavao da uini neki napor da se oslobodi te nejasnoe i rasplinutosti i da bude naisto s tim koliko je ve vremena ovdje proveo; a ono to ga je u tom spreavalo bio je nemir njegove savjesti, premda je oevidno najgora nesavjesnost - ne obazirati se na vrijeme. I Naphta i Settembrini esto raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem i bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjeaja za vrijeme dolazi i zbog prijatne atmosfere u kojoj pacijenti uivaju. Pacijenti gube osjeaj za vrijeme djelimino zbog strogo regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne moe razlikovati od drugog - pet obroka dnevno, dva sata obaveznog odmaranja, stalno mjerenje temperature svaki dan isti je kao i prethodni. Poruka koju nosi arobni brijeg je: Kad ne bi bilo vremena, ne bi bilo ni napretka ovjeanstva i svijet bi bio samo smrdljiva i ustajala bara. Vrijeme je boji dar dat ovjeku da ga koristi u svrhe ovjeanstva i napretka.

Lektire - download lektira


www.lektire.org