Arno Karlen: Biokataklizma.

Partneri u bolesti
Postoji li suivot bakterija, virusa i ovjeka?

Vrlo se esto zavaravamo o prirodi bolesti, jer nam se ini da je rije samo o poremeaju uobiajenoga reda. Bol i slabost nas nadvladavaju, tada prestaje i rad, i igra, i obian odmor. Tada dolazimo do ruba, i postajemo lutke neplaniranog i nekontroliranog. Pri epidemijama, bolesti na isti nain stvaraju poremeaje u drutvu; u najgorim situacijama rije je o biolokim kataklizmama koje razdiru socijalno tkivo grada, kontinenta a katkada i cijeloga svijeta. Stoljee istraivanja donijelo je mnoge lijekove i naine kontrole zaraza da se ljudi rijetko boje takvih biolokih kataklizmi. Ali mi nismo imuni na bolesti i velike katastrofe. Opasnosti starih zaraza jo uvijek vrebaju, a nove su na pomolu.Bilo da je rije o bubonskoj kugi ili AIDS-u, bilo da je rije o virusu ili bojoj osveti, ljudi osjeaju istu vrstu bespomonosti, istu vrstu poremeaja i gubitka. Takav je stav prema bolesti vrlo suen, i tek slabo osvjetljava prirodu i povijest. Bolest u stvari nije nikakav poremeaj reda, i tek se rijetko na odnos prema bolesti moe opisati kao totalni rat. Jer se mi i nai paraziti stalno adaptiramo jedni na druge u pokuaju da preivimo. Premda su epidemije katkada rezultat biolokih sluajnosti, bilo bi ih bolje opisati kao svae u braku koji se ne moe ukinuti. To postaje jasno kada razmislimo o tome kako na bolest gledaju paraziti. Kako bismo u potpunosti razumjeli bolest, moramo ii i dalje od toga, i smatrati je samo jednom niti u ekolokoj mrei koja ukljuuje desetke prirodnih vrsta, promjenu prirodne okoline i ljudske kulture. Tek tada bolest doista postaje smislena. Donedavno upravo je takav stav namjerno izbjegavala veina povjesniara. Medicinski povjesniari su se obino usredotoili na popisivanje, datiranje i na pokuaje identifikacije prastarh bolesti; drugi su pak pruali tek ovlani prikaz te rudimentarne biohistorije. Ljudi su biljeili velike poasti vie od etiri tisue godina, jo od vremena starih Egipana, idova, Babilonaca i Kineza. Primjerice u Knjizi izlaska pie da su oko 1500. godine prije n. e. Egipani bolovali, kao to je Mojsije upozorio da e se dogoditi, od kuge koja je stvarala rane od raspuknutih bubuljica i kod ovjeka i kod ivotinja. Samuel Prvi nekoliko stoljea kasnije kae kako su Filistince zadesila strana zaraza nakon to su osvojili idovsku svetu arku; napustila ih je kada su vratili arku, ali se zaraza preselila na Izraeliane i pokosila vie od pedeset tisua ljudi. Biblijski prouavatelji esto su navodili te epidemije i nagaali da je rije o malim boginjama ili o brojnim drugim infekcijama, moda ak i takvima koje mi danas vie ne poznajemo. Njihova nagaanja o vremenu kada su nastajale te zaraze, kao i njihove dijagnoze ne pruaju nam neki bolji smisao za povijest.

Meutim, ak su i neki stari kroniari upuivali na goleme socijalne i povijesne implikacije bolesti. Godine 431 prije n. e. kada je Atena bila u svom kulturnom i politikom zenitu, ula je u dugi rat protiv Sparte i njezinih peloponekih saveznika. Godine 430, opkoljenu Atenu zadesila je smrtonosna bolest koja je moda doputovala nekim brodom iz Egipta. Ona nikada nije ugrozila Peloponeane, ali u Ateni se proirila pandemija epidemija koja se vraala u valovima. inilo se neko vrijeme da epidemija jenjava, ali je onda ponovno zadesila brodove koje je Periklo poslao na neprijatelje; vrlo je vjerojatno ubila i Perikla. Naposljetku ona je usmrtila etvrtinu do polovinu svih atenskih graana i vojnika. Tukidid, koji je bolovao i preivio, ostavio nam je potanki opis te bolesti, ali unato tomu ne znamo sa sigurnou o kojoj je bolesti rije. To je mogao biti europski debi tifusa, malih boginja, antraksa ili arlaha; simptomi se ne slau u potpunosti ni sa jednom danas poznatom boleu, ali bolest stvara razliite simptome u djevianskim populacijama, naime u populacijama koje bolest po prvi put zadesi, negoli u populacijama koje su joj ve bile izloene ili su stvorile imunoloke obrane. Drugi klju za tvrdnju da je za rtve bila rije o novoj bolesti jest vrlo visoka stopa smrtnosti. Tukidid tvrdi da su leevi leali u hrpama na ulicama i hramovima; psi, ptice i strvinari nestali su zajedno s ljudima; umirui su plazili po ulicama, traili vodu kako bi olakali svoju neutaivu e i upaljenu kou. Siromasi su naslijeivali bogatstva od bogatih i pokuavali ga odmah potroiti jer su novac kao i ivot izgledali jednako efemerno. Ljudi su postali razuzdani, dolo je do bezakonja, ubojstava, jer nitko nije oekivao da e doekati suenje, i svi su vjerovali da im je ve dosuena daleko tea presuda. Ta okrutna pandemija ostavila je Atenu osakaenu i demoraliziranu, pokidala je gradsko socijalno i politiko tkivo, i unitila njezinu pomorsku mo. Atena je napokon propala nakon dvadesetisedam godina rata, njezin je puni sjaj nestao zauvijek i time se promijenio tijek povijesti na Mediteranu. Tukidid je tvrdio da je za to barem djelomino odgovorna poast. Pa ipak, kada suvremeni pisci pokuavaju objasniti pad Atene, za razliku od Tukidida koji je bio svjedok devastacije, tek rijetki priznaju da je postojao malj bolesti koji je udario Atenu. U ovome stoljeu neki su strunjaci nekim bolestima poeli davati mjesto koje im doista pripada u povijesti. Meu prvima to je bio tifus, zbog njegove kljune uloge u etiri stoljea europskog ratovanja. Tifus je pobio mnoge rtve i mnoge ui koje su ga prenosile, to upuuje na zakljuak da je bolest bila nova za obje prirodne vrste. Tifus je vjerojatno bio prastara bolest mieva i takora i njihovih buha. Zbog razloga o kojima ne znamo nita, bakterije tifusa, riketsieje, male bakterije s odreenim svojstvima nalik na viruse, uinile su adaptivni skok time to su pokuale ivjeti na ljudima i njihovim uima. Tifus se po prvi put prepoznao u Europi godine 1490, kada je izbio meu vojnicima Fernanda i Isabelle panjolske; vojnici su ga vjerojatno donijeli u Europu preko Cipra. Godine 1526. on je pokosio

francuske trupe koje su napadale Napulj, tako da je vojska morala prestati s opsadom. Dvije decenije kasnije, Girolamo Fracastoro, najvei epidemiolog svoga vremena dao je prvi, klasini opis tifusa. Tifus je kosio vojske, slamove, zatvore jo nekoliko stoljea, i cvjetao gdje god je postojala prljavtina, prenapuenost, siromatvo i glad. Napoleonova velika vojska bila je uzdrmana u Rusiji godine 1812. nakon gotovo dva desetljea velikih uspjeha. Od tristo tisua ljudi u vojsci koja je ula u Rusiju samo je 90.000 stiglo do Moskve, a glavni je razlog bio tifus. Maral Ney pisao je svojoj supruzi: opa glad i opa zima pobijedile su Veliku vojsku a ne ruski meci. Povjesniar biologije Frederick Cartwright dodao je da je osim gladi, prljavtine, kie i ui, vojska postala rtvom i Opeg tifusa. Otkrie riketsija i njihovog prenoenja preko ui omoguilo je bitku protiv tifusa pomou sapuna i insekticida; napokon su cjepiva i antibiotici pruili prevenciju i izljeenje. Vjerojatno su tek sapun i sredstva protiv ui omoguili velikim vojskama da godinama ratuju u rovovskoj borbi tijekom Prvog svjetskog rata. Unato tomu, tifus je pokosio izmeu dva i tri milijuna vojnika i proirio se preko Srbije u Rusiju, gdje je izmeu 1918 i 1922. napao dvadeset do trideset milijuna ljudi od kojih je jedna desetina preminula. Godine 1919. Lenjin, suoen s graanskim ratom i ratom protiv vanjskih neprijatelja, gladi i bolesti, objavio je: Ili e socijalizam pobijediti ui ili e ui pobijediti socijalizam. Ali imao je sree s povijesnim vremenom. Dvadesetih godina prolog stoljea tifus je prestao biti globalna opasnost. Knjiga bakteriologa Hansa Zinssera takori, ui i povijest, objavljena je godine 1935. i postala je jedna od najpopularnijih knjiga toga desetljea. Jedno od poglavlja te povijesti tifusa imalo je naslov O utjecaju epidemijskih bolesti na politiku i vojnu povijest, i o relativnoj nevanosti generala. Unato tim rijeima Zinsser je jo uvijek tretirao bolesti kao velik, otar kamen koji tek sporadino pada u bujicu ljudskih dogaaja. Takav je stav i dalje popularan. Primjerice, studenti znaju za veliku irsku krumpirsku glad i za njezine neposredne posljedice; manje ljudi zna da su slini uvjeti vladali i u Belgiji, Njemakoj i u drugim dijelovima Europe tijekom 1840-ih; a jo manje ljudi zna o miliijunima smrti od tifusa koji je izbio meu pothranjenim siromasima, te o ulozi koju je tifus odigrao u irskim i njemakim masovnim emigracijama toga doba, koje su utjecale na povijest Sjedinjenih drava, Australije i drugih zemalja. Prva bolest koja je stekla puno povijesno priznanje bila je crna smrt, katastrofalna srednjovjekovna pojava kuge, takoer zvana bubonskom kugom, premda je rije tek o jednom obliku te bolesti. Prvo izbijanje kuge u Europi zbilo se izmeu 542 i 548 godine. Rimsko se carstvo raspalo na dva; zapadni dio, sa sreditem u Rimu je propao, vjerojatno djelomino zahvaljujui epidemiji malarije i drugih zaraznih bolesti. Istono carstvo sa sreditem u Carigradu zadesio je prvi val kuge. Bolest je bila

istonoindijskog ili centralnoafrikog podrijetla, proirila se u Egipat, a tada je, vjerojatno putujui s brodskim takorim, zadesila glavni grad Istonoga cara Justinijana. Kroniar Prokopije ostavio nam je najraniji opis Justinijanove kuge, kao to tu bolest i danas nazivamo; ona je prouzroila naticanje ili bubone, na zaraenim limfnim ljezdama u preponama, pod pazusima i na vratu. Prokopije tvrdi da je toliko harala, da je cijela ljudska rasa bila blizu izumiranju. Mora da je tim ljudima to tako izgledalo, jer je u etiri mjeseca kuga pobila dvijesto tisua ljudi samo u Carigradu. Bolest se potom proirila cijelom Europom, i unitavala gradove i kraljevstva koja su nicala iz zgarita rimskoga carstva. Napokon probilajala se od Irske i Danske prema Arabiji, a moda i dalje. Nije kopnila, ve se pretvarala u pandemiju, koja se pojavljivala u ciklusima od deset do dvadeset godina tijekom dva stoljea. Moderni povjesniari opisivali su njezine grozne rezultate. Na bliskom Istoku, u Sjevernoj Africi, u Europi, golemi je broj rtava doveo do graanske i poljoprivredne propasti; uzdrmala je vojske, a vladavine su propadale; Justinijanovo se carstvo raspalo, a naslijedilo ga je bizantsko, s grkim jezikom i kulturom. Ta je poast dovela do toga da je Mediteran, koji je ve ionako bolovao od drugih pandemija (vjerojatno ospica i malih boginja), da je tijekom vie stoljea poeo bitno populacijski i kulturno zaostajati za sjevernom Europom. Kuga je pokosila i muslimanski svijet; a neki povjesniari misle da je Islam uspio tako brzo napredovati u europskim zemljama jer ih je prethodno pokosila kuga. Nakon Justinijanove kuge, Europa je bila osloboena ozbiljnih pandemija tijekom gotovo tisuu godina; kuga se tek katkada spominje u starim kronikama. A tada je, godine 1347 udarila opet, i bila dio svjetske pandemije. Pojavila se vjerojatno godinu ranije na Krimu, te se irila prema Skandinaviji, Rusiji, Indiji, Kini i Africi. Kada su se talijanski trgovci vratili u Genovu sa Srednjeg Istoka, na njihove su se brodove ukrcali zaraeni takori, a takorske buhe proirile su kugu na ljude. Uskoro se kuga pretvorila iz bubonske u jo smrtonosniji, pluni oblik, inficirala je plua i irila se izravno preko ljudi kaljem i kihanjem.

Samo nekoliko dana nakon to je stigla u Genovu, kuga je preletjela je itavu Italiju i ostatak Europe. Petrarca je tvrdio da budue generacije nee vjerovati da se takav uas stvarno dogodio. Zbog terora kugine poasti, roditelji su naputali svoju umiruu djecu. Pred smru, ljudi su se odavali kriminalu, kraama, ubojstvima, silovanjima. Boccaccio je priao o naputenim kuama, naputenim gradovima, poljima i ulicama s gomilama leeva i o smradu raspadajuih tijela, o samoi koja je ini se poela dominirati svijetom. Cijele su posade brodova umirale, a esto su brodovi s posadama leeva besciljno plutali Mediteranom i Sjevernim morima.

Crna smrt, kako se naziva ta druga pandemija kuge, bila je moda najgora kataklizma u povijesti ovjeanstva. Pobila je u Europi mnogo vie od dvadeset milijuna ljudi, odnosno etvrtinu do treinu cjelokupne populacije kontinenta. Deseci tisua sela bili su potpuno izbrisani s lica zemlje; mnogi su gradovi izgubili izmeu jedne do dvije treine stanovnika. Kuga je pobila oko treinu stanovnika Egipta, a harala je i Srednjim Istokom, Indijom i Kinom. Poput Justinijanove kuge, ona je postala dugorona pandemija; napadi su se nastavljali u Europi tijekom daljnja tri stoljea. Njezina zadnja velika pojava bila je u Engleskoj tijekom Velike Kuge godine 1665. koju je izvrsno opisao Daniel Defoe u svojem Dnevniku kune godine. Francusku je zadnja grozna epidemija zadesila 1720. Jo jedan val kuge pojavio se izmeu 1896 i 1904.; u Indiji je pobio vie od miliju ljudi, zadesila je i Hong Kong i Junu Afriku, a 1900. je pogodila Kaliforniju. Ozbiljni val plunog oblika pojavio se u Manduriji godine 1910 i 1911. Danas antibioticima moemo sprijeiti zarazu; moemo se takoer rijeiti takora i buha. Pa ipak, poast nije nestala. Pojavila se u Vijetnamu tijekom rata ezdesetih godina, i u ljeto 1983., u desetinama sluaja na amerikom jugozapadu. Kuga je pobila vie ljudi negoli ijedan rat ili prirodna nepogoda. Unato tomu tijekom proteklih stoljea tek su joj rijetki povjesniari pridali ozbiljniji znaaj u povijesnim promjenama. Jedan vaan razlog za to je injenica da bolest ne pogaa samo pojedince i drutva, ve posebno same povjesniare. Ona zanemaruje teorije o velikim ljudima, o masama ili klasama koje oblikuju nau sudbinu. Povjesniari su stajali bespomoni pred boleu i smatrali su je prirodnim tantrumom protiv ljudskosti, klinom u kotau stvarne povijesti. Lenjin je priznao mo ui nad dijalektikom klasne borbe; tek su rijetki povjesniari pokazali takvu mudrost. Tek odnedavno su se pojavili strunjaci koji su odbacili ideoloku istou i svoje blaeno nepoznavanje biologije. Tijekom prologa stoljea, golema je povjesna literatura sakupljena o kugi a posebno o crnoj smrti, drugoj pandemiji. Isprva su se spisi fokusirali na konvencionalnu povijest, na promjenu vladara, vlasti, populacija i kulture. Povjesniari su tako tvrdili da je crna smrt okonala ratove svuda u Europi, oslabila vikinka naselja na Greenlandu i Vinlandu, i zaustavila europski dodir s Novim svijetom; da je omoguila nastnak Flagelanata i drugih heretikih sekti, koje su ubrzale mrvljenje kranstva; da je kuga potaknula krvave pogrome kojima su idovi protjerani prema Istonoj Europi, gdje su razvijali svoju novu kulturu; da je oslabila i opustoila arapski svijet, i time promijenila njegov razvoj i njegov odnos prema kranskome zapadu. Kada su se povjesniari poeli okretati prema ekonomskim teorijama, poeli su pisati o tome kako je kuga utjecala na trgovinu, radnu snagu i distribuciju bogatstva. Pokoljem bogatih i hordi siromanih, crna je smrt pripomogla dokrajivanju feudalnog sustava. Kmetovi i mali zemljoposjednici naslijedili su ili tek zaposjedali imanja iji su vlasnici podlijegli kugi. Seljake pobune i ozbiljne nestaice radne

snage stvorile su radnu klasu fiziki i ekonomski mobilnom. Mnogi su se pokrenuli u gradove, i time pripomogli stvaranju jezgre urbane srednje klase. Nestaice radne snage i nova oekivanja radnika moda su potaknule ukljuivanje Europe u afriku trgovinu robljem. Neki tvrde, a drugi osporavaju, da su ponovljene zaraze i smrti bile najvee u junoj Europi te da to objanjava pomak prema sjeveru kontinentalnih ekonomskih i kulturnih sredita. Pred nekoliko desetljea strunjaci poeli su prouavati crnu smrt u primitivnom biopovijesnom kontekstu. Govorili su o kugi kao da je rije samo o velikom odumiranju nekeprirodne vrste, i kao da je rije samo o zastoju rasta stanovnitva. Takav je stav logian ali povijesno i bioloki nepotpun. Drugi su pak pak poeli pomno prouavati epidemologiju kuge. O njoj su govorili kao o bolesti takora i njihovih buha, koje se sa takora prenose na buhe a potom na ovjeka. Istina je da su se velike pandemije kuge u Eruopi irile tako da su brodski takori naseljavali prvo u lukama a potom u kontinentalnim gradovima. Zloinaki glodavac crne smrti je crni takor endemian u Indiji, a njegove se buhe mogu hraniti i na takorima i na ljudima. Kao spretni penja, on je lako bjeao po konopcima, pa se lako irio trgovakim i istraivakim putevima po cijelome svijetu. Neki povjesniari tvrde da je crna smrt prestala kada je crne takore iskorijenio jai i opasniji smei takor, koji je preplavio Europu iz sredinje Aizije tijekom ranog osamnaestog stoljea. Smei takor uglavnom ivi na farmama i u kanalima, a ne toliko u ljudskim naseobinama, a njegove buhe manje su udomaene meu ljudima negoli to su to buhe crnoga takora. Crni takor preivio je uglavnom kao brodski takor i nastavio je iriti bacil kuge po cijelome svijetu sve do dananjih dana. Ideja da je kuga refleks ekoloke ravnotee ovjeka, takora i buha je na pravome putu, ali ne objanjava zato je kuga nestala. Bolest se neobjanjivo hibernirala i izbijala, kao to to u manjoj mjeri pokazuje njezino izbijanje u Americi 1983. Objanjenje je meutim vjerojatno u jo iroj slici u kojoj je kuga dio meuigre divljih glodavaca, takora, muha, promjena klime, ljudske migracije i tehnologije. Kako bismo razumjeli tu meuigru, moramo razmotriti dva pojma. Jedan je pojam zoonoza, bolesti koje ljudi dobivaju od drugih vrsta. Drugi je pojam odnos nametnika prema opstanku, zdravlju i bolesti u sebi i u domainu. Yersinia pestis, tapiasta bakterija koja uzrokuje kugu, ne sadri u sebi zle namjere. Kao i sva druga stvorenja, ona samo eli opstati. Bakterije su gotovo najstarija ivua stvorenja, a neke su stare vjerojatno i dvije milijarde godina. Isprva su vjerojatno ivjele u moru ili u zemlji; neke su se prilagodile ivotu na ili u biima veim od sebe; neke su stvarale nove adaptacije i nauile ivjeti u novim stvorenjima. Rije zoonoza se koristi za ljudske bolesti iji je uzronik nametnik iji je negdanji dom bio neka druga prirodna vrsta.

Kada se parazit prebaci na novu domainsku vrstu, on se brzo razmnoava, a imunoloke reakcije ga u tome ne sprijeavaju. On moe ubiti domaina; ali tada, ubodom tijela koje ga hrani vie nema dom ili prehranu. Ako domain razvije vrlo jaku imunoloku reakciju, on se moe oduprijeti ili ubiti parazita. Parazitski idealni odnos prema svojem domainu jest odnos uzajamne tolerancije ili ak simbioze, u kojoj svaki pomae onom drugome da opstane. To esto znai prilagodbu na odreeni organ ili tkivo. Bakterije koja uzrokuju meningitis obino mirno ive u grlu; ako zahvate tkivo koje prekriva mozak, one postaju smrtonosne. Postoje bacili crijeva koji blagotvorno djeluju na probavu; ljudima koji uzimaju antibiotike kae se da jedu jogurt kako bi ih nadomijestili, jer e inae bolovati od dijareje. Ako ti bacili zahvate uretru i mokrani mjehur, oni uzrokuju dugotrajni i bolni cistitis. Koegzistencija parazita i posebnih tkiva tijekom dugog razdoblja stvara vrlo specijaliziranu adaptaciju. Stoga je razumljivo da susret nametnika s novim domainom rezultira tako visokom stopom smrtnosti. Primjerice, kada su se ameriki Indijanci prvi puta susreli s europskim bolestima poput ospica, poetne stope smrtnosti bile su zapanjujue. S remenom preivjeli i njihovi nasljednici razvili su imunoloke obrane; meu Indijancima kao i meu Europljanima, neko smrtonosna bolest postala je endemina, pokazivala se kod gotovo svih, ali je bila ograniena po opasnosti. To znai da je ona prestala biti opasna epidemioloka bolest za sve dobne skupine i postala manje opasna djeja bolest. Dobar primjer za to je bacil tuberkuloze, vjerojatno jedan od najstarijih vrsta na vijetu. Vjerojatno je dugo bio endemian meu tonim vrstama kada su ih ljudi domestificirali pred deset tisua godina. Bacil je preao na ljude, i bacil je mogao ivjeti u njima. Dugo je TB bila divlja, esto smrtonosna bolest, koja je napadala gotovo sve dijelove tijela; velik broj skeleta iz starog Egipta i Perua pokazuje znakove akutne kimene tuberkuloze. S vremenom, nametnik se prilagodio ljudskim pluima, potom, ne samo zahvaljujui antibioticima bolest je postala manje akutna. Danas, zdravi ljudi u cijelome svijetu koji nikada nisu pokazivali simptome TB-a pokazuju znakove imunoloke reakcije na bacil. Bacil i ljudi napokon su dosegli uzajamnu adaptaciju koja objem vrstama daje bolje uvjete za preivljavanje. Moda e jednoga dana u stvari jedan drugome pomagati. Pogledajmo sada ispoetka to je s kugom. Ljudi su ve odavno znali da su prvi znaci epidemije mrtvi takori; oito je da je poast za njih nova bolest, kao to je to i za ljude. U stvari, Y. pestis bila je u miroljubivom odnosu prema raznim vrstama divljih glodavaca, poput vjeverica i voluharica, ali je pomou takorskih buha prijela s domaina na domaina. Kada crne i smee takore, nametnike koji ive meu ljudima, zahvati bolest divljih glodavaca, bacil i takor oboje zahvaa potencijalno opasna nesrea. To je klasini problem kada bakterija prelazi s poznate vrste na nepoznatu. .

Bolest ne prenose samo trgovina, migracije i transport. Gotovo svaka promjena u naim ivotima dovodi do novih adaptacija drugih prirodnih vrsta, njihovih nametnika i naih. Najbolji primjer je jedna druga bolest za koju su mnogi znanstvenici mislili da je na putu istrijebljenja. Rije je o sifilisu. Povijest te bolesti, koja se takoer proirila na mnogim mjestima, prua nam neke od najsloenijih i najzanimljivijih teza meu prouavateljima ljudskoga zdravlja i bolesti. Napokon, tu su i teorije koje imaju smisla, i objanjavaju zaraze pomou uzajamnih adaptacija bacila prema promjenama u ljudskoj tehnologiji i ivotnome stilu, kao i prema promjenama u vjerovanjima i stavovima. Poput tifusa, sifilis je doivio eksploziju u posljednjim desetljeima petnaestoga stoljea kao nova bolest u Europi. Prema tradiciji. plaeni vojnici Karla VIII Francuskog koji su opsjedali Napulj, bili su prvi Europljani koje je zadesila ta bolest. Tijekom nekoliko godina, ti su se vojnici vratili svojim kuama po cijeloj Europi sa sobom nosili neto to se zvalo velikim boginjama (koje se razlikuju od malih), intenzivnu zaraznu bolest koja se isprva manifestirala groznim velikim konim ranama. Boginje su pogodile Englesku 1496., Rusiju 1500.; u velikom dobu pomorskih istraivanja, one sue zahvatile Indiju 1498., vjerojatno putujui s mornarima Vasca da Game; doneena je u Kanton 1505. i Japan 1569. Svuda su je ljudi nazivali prema susjednim zemljama za koje se inilo da su ih donijeli. Englezima bila je to njemaka bolest, Talijanima francuska, Francuzima talijanska. Perzijanci su je zvali turskom bolesti. Poljaci su je zvali njemakom boleu, a Rusi poljskom. Tradicionalni pristup povijesti sifilisa bio je opisivanje prve europske epidemije i imenovanje poznatih vladara i umjetnika koji su stvarno ili navodno bolovali od kasnih simptoma bolesti paralize i ludila. Karlo VIII i Francois I francuski, Aleksandar Borgia, Ivan Strani, moda Henri VIII engleski, Kazanova, Duerer, Cellini, Maupassant, Nietzsche. esto taj popis sadrava ljude poput Goye i Beethovena, kojima se sifilis pripisivao na temelju slabanih ili nikakvih dokaza. Povijest sifilisa je u stvari mnogo sloenija i zanimljivija, glib za sve one koji vele izvjesnost, a veselje za sve koji vole detekciju Zagonetka zapoinje s pjesnikom i lijenikom Fracastoriusom, koji je prvi opisao tifus. Godine 1530, on je velikim boginjama dao klasini opis u pastoralnoj poemi pod naslovom Syphilis sive Morbus Gallicus, Sifilis ili francuska bolest, u kojoj Syphilis, tj. pastir, postaje prva rtva boginja, bolesti koju je dobio za kaznu zbog grijeha blasfemije. (Ime izmiljenog pastira nije se ire upotrebljavali kao ime za bolest jo nekoliko stoljea.) U knjizi o zaraznim bolestima iz 1546. Fracastorius je tvrdio kako se bolest iri spolnim putem, te da su tijekom prethodnih dvadeset godina njezini simptomi postali manje opasni, ali i neupadljiviji. Ta smanjena opasnost potakla je jedno od mnogih uvjerenja o povijesti sifilisa. Naime, mogli bismo ponovno zakljuiti da je sifilis isprva imao tipinu virulentnost nove bolesti, te da su nakon nekoliko generacija ljudi poeli razvijati neke obrambene mehanizme. Ali s tim se ne slau svi. Bakteriolog

Theodor Rosebury, autor izvrsne povijesti spolnih bolesti, Mikrobi i moral, posumnjao je u Fracastoriusov opis. Drugi su isticali nove, rijetke oblike bolesti zvane malignim sifilisom, koji se katkada jo uvijek pojavljuje s groznim vidljivim simptomima. Moda su to bile velike boginje ranog esnaestog stoljea, koje su se pretvorile u danas poznati oblik bolesti. Meutim, veina promatraa iz esnaestog stoljea bila je uvjerena da je sifilis nova bolest koja je postala blaa, a to se navodno takoer dogodilo sa zarazom kada je stigla na Srednji Istok i u Aziju. Ako je sifilis nova bolest u Europi, otkuda je dola? Sve donedavno veina lijenika i povjesniara nagaala je da ju je iz Novoga svijeta donijela Kristofor Kolumbova posada ili neki od karipskih uroenika koje je on doveo u Europu. Ako je to istina, sifilis je bila jedina velika bolest koja se kretala sa zapada na istok, tj. iz Novoga u Stari svijet, a ne obrnuto. Dokazi za tu ideju nikada nisu bili jaki. Po prvi se put ta teza pojavila generaciju nakon navodnoga dogaaja, a jo generaciju kasnije popularizirao ju je pisac po imenu Dias de Isla. Neki strunjaci smatraju da je velika Fuggerska trgovaka obitelj promovirala ideju o amerikome podrijetlu bolesti kako bi potaknula trite za navodni ameriki lijek koji su oni uvozili, naime za drvo guaiaka. To za borbu protiv sifilisa nije znailo nita, ali je uinilo mnogo za Fuggere. Neki povjesniari tvrde da je infekcija ve dugo prebivala u Europi, ali da se iz nekog nepoznatog razloga godine 1945. pretvorila u groznu epidemiju. Moda je razlog tome bila mutacija ili nova varijanta starog bacila. U starim grkim, idovskim i rimskim spisima postoje nagaanja o zarazama koje bi mogle biti sifilis. U prastaroj povijesti pa sve do esnaestoga stoljea, sifilis se esto povezivao s leprom i drugim bolestima koje su izobliavale tijela. Najjai dokazi u prilog toj teoriji mogle bi biti kosti iz Europe i Amerike, posebno lubanje i geljeninih kostiju koje najbolje prikazuju sifilitina izoblienja. Tijekom XX stoljea paleopatolozi su tvrdili da su nali takve kosti stare vie tisuljea i iz Staroga i iz Novoga svijeta, ali gotovo sve takve dijagnoze pratile su velike nesuglasice. Nije tono da svi sifilitiari doivljavaju trajno oteenje kostiju, a takva se oteenja esto brkaju s rakom kostiju, nasljednim anemijama i drugim bolestima. Protagonisti svih tih teorijskih struja i dalje ratuju u specijaliziranim asopisima o amerikom ili europskom podrijetlu sifilisa. Nijedna strana za sada nije uspjela uvjeriti drugu, ili neku treu nepristranu struju. Sve dok ne pronaemo bolje dokaze, ta e rasprava i dalje ostati manje znaajna od ireg biopovijesnog stava koji su tijekom desetljea razvijali doktor Ellis Hudson, C. J. Hackett i drugi. Njihovi se pristupi donekle razlikuju, ali se slau u tome da prihvaaju teoriju o sebinosti bakterije i u iroj ekolokoj i povijesnoj perspektivi. Oni smatraju sifilis i tri druge bolesti pinut, frambezija i bejel - jednom

boleu, pri emu svaka od tih bolesti odraava bakterijsku adaptaciju na klimu i na promjene u ljudskim kulturnim uvjetima. Sve etiri bolesti uzrokuje blijeda bakterija u obliku epa zvana spiroheta ili treponema. Kada smo poetkom prologa stoljea izolirali uzronik sifilisa, on se zvao Treponema pallidum, ili blijeda (pale) spiroheta, jer se pokazuje bijelom pod tamnim svijetlom pod mikroskopom. U stvari, spirohete koje uzrokuju sve etiri bolesti ne mogu se razlikovati pod mikroskopom ili nekim drugim laboratorijskim testom; vjerojatno bismo ih trebali smatrati etrima varijantama iste vrste, koje su evoluirale zajedno s ljudima u uzajamnoj adaptaciji. Sprioheta je vjerojatno neko ivjela u razgraujuim tvarima, potom je postala parazit primata u Africi, a pred otprilike 15000 godina stvorila je zoonozu kod ljudi, bolest koju danas zovemo pinta. Problem za spirohetu bila je njezina osjetljivost na suhou i iznimnu vruinu i hladnou; zbog toga je teko ak i kratko vrijeme preivljavala daleko od tople vlage tijela domaina. (Predantibiotsko lijeenje za sifilis ukljuivalo je zarazu malarijom, tako da visoka vruica ubije spirohetu, a pacijenta ostavi sa izlijeivom a ne smrtonosnom boleu.) Spiroheta je trebala nai nain da brzo prijee na drugog domaina, pa se njihov transfer mijenjao i s promjenom ljudskog ponaanja. Pinta je izobliavajua bolest koe koja se danas pojavljuje u tropskim krajevima Meksika i Ekvadora, uglavnom meu djecom, koja je prenose tjelesnim dodirom. U toplim, vlanim krajevima, nepokrivena koa ovlaena dahom daje spiroheti posve dovoljno sklonite. Bolest je relativno blaga, i ne pogaa kosti ili druge unutranje organe. Otprilike pred 12000 godina, prema Hackettu, neznatna mutacija spirohete stvorila je frambezija. I ona se prenosi meu djecom i uglavnom je ograniena na kou, ali je ozbiljnija od pinte. Ona se udomaila u tropskoj Africi. Otprilike prije 9000 godina, kada su se ljudi poeli migrirati u umjerenije klime i ivjeti u selima, spiroheta je izgubila svoj uobiajeni dom. Okolina je postala suhlja i hladnija, i sve je vie ljudskog tijela bilo prekriveno odjeom. Spiroheta moe preivjeti samo u toplini i vlazi, u preponama, pazusima, i posebno u ustima. Prenosila se poljupcima i obinim priborom za jelo, ali je i dalje ostala nespolna djeja bolest. Tako je nastala nova bolest, bejel, bolest koju obino zovemo nespolnim ili endemskim sifilisom. Ona je ozbiljnija od frambezije i moe napasti krvoilni sustav i kosti. Neko je cvjetala u europskim slamovima od kotske do Rusije, ali je nestajala kako su se uvjeti ivota popravljali. Ona i dalje preivljava u napuenim nomatskim atorima i kolibama, u dijelovima sjeverne i june Afrike i u drugim toplim i sugim regijama u kojima su ljudi odjeveni i ive u napuenim selima. U stvari vie ljudi na svijetu boluje od bejela negoli od venerinog sifilisa.

Venerini sifilis, prema Hudsonovim i Hackettovim teorijama nastao je s urbanim nainom ivota, vjerojatno pred est tisua godina u prvim stvarno velikim gradovima Srednjeg Istoka. U gradovima ljudi obino ive potpuno odjeveni, pa genitalije postaju glavni spirohetin dom, a koitus glavno sredstvo prijenosa, premda i dalje preivljavaju i neki oblici oralnoga prijenosa. Bolest je promijenila svoje obiljeje otkako se poela prenositi primarno spolnim putem. Sifilis je sada uglavnom bolest odraslih i moe zaraziti mnoge unutranje organe, ukljuujui srce, kosti i sredinji ivani sustav. Obino ljudske bolesti zapoinju kao zoonoze, ili akutne bolesti odraslih, ali s vremenom postaju manje opasne, uobiajene djeje bolesti. Taj se obrazac udno izokree kod treponemskih zaraza, ako je stav Hudsona i Hacketta ispravan. Meutim, postoji mnogo dokaza u prilog njihovoj teoriji. Ne postoje treponemske zaraze tamo gdje su druge uobiajenije; svaka daje imunitet za ostale. Ta takozvana unakrsna imunost upuuje na to da su bakterije svih etiriju bolesti vrlo bliske, ako ne i identine. Nadalje, promjena jedne infekcije u drugu i dalje se nastavlja do dananjih dana. Kada se ljudi iz vruih, vlanih dolina koji boluju od frambezije presele u hladnija, planinska podruja, oni gube tjelesne rane od frambezije i razvijaju bejel. Hudson je tvrdio se sifilis moe pretvoriti u frambeziju pod pravim klimatskim i ivotnim uvjetima. Ako su sve treponemske infekcije doista jedna bolest, promjena oblika u skladu s klimom i nainom ivota domaina, takve su se promjene mogle zbivati i mnogo puta u povijesti sve do dananjih dana.