Adam elongovski ISTOK I ZAPAD PROBLEMI ISTORIJE CIVILIZACIJE Preveo s poljskog PETAR BUNJAK CID, Podgorica, 1998.

Naslov originala: Adam Szelgowski, Wschd i Zachd. Zagadnienia z dziejw cywilizacyi. Lww : Nakadem Towarzystwa Wydawniczego - Warszawa : E. Wende i S-ka, 1912. Korice prvog poljskog izdanja (potpis Rista J. Dragievia) Naslovna strana prvog poljskog izdanja (potpis Rista J. Dragievia; peat knjiare Jerzy Dunin-Borkowski i S-ka) Sadraj: 1. Predgovor 2. Empirijski zakon civilizacije 3. Rasa i civilizacija I deo II deo III deo IV deo V deo VI deo 4. Veliki putevi i civilizacija I deo II deo III deo IV deo 5. Baltiki basen i mediteranska civilizacija I deo II deo III deo IV deo V deo 6. panska nacija i civilizacija 7. uta rasa i civilizacije Srednje Azije I deo II deo III deo IV deo V deo VI deo

VII deo VIII deo IX deo X deo XI deo 8. Drava i civilizacija I deo II deo III deo IV deo V deo V deo VI deo VII deo VIII deo IX deo X deo 9. Nacija i civilizacija 10. Petar Bunjak: O piscu i djelu 1. PREDGOVOR Sadraj ove knjige ine lanci tampani tokom 1908. i 1909. godine u asopisima kao to su Ateneum Polskie, Przegld Narodowy, Przegld historyczny i Kwartalnik historyczny. Iako su rasuti i izdijeljeni, povezuje ih jedna zajednika misao i ista oblast istraivanja. inilo mi se stoga da ne bi bilo nekorisno skupiti ih i sjediniti u cjelinu. Svugdje u njima u prvi plan izbija problem civilizacije koji smatram rezultatom istorijskog procesa i istovremeno snagom koja daje impuls sadanjosti. A taj problem civilizacije prouavao sam u njenim razliitim oblicima: kao rasu, kao jezik, kao puteve i sredstva komunikacije, pa i naseljavanja, a najposlije kao dravu i kao naciju. Kad je rije o svakom od ovih oblika civilizacije, nije mi bilo stalo samo do ogoljenog pojma i njegove definicije, ve i do geneze, a potom i do udjela datoga oblika u istorijskom procesu. To je zadatak koji, uopte uzev, nije lako rijeiti, jer je na svakom koraku - pored nunog i nadasve ispravnog istorijskog metoda istraivanja - bilo neophodno pozivati u pomo druge nauke, i to: u pitanju rase - antropologiju, u pitanju jezika - filologiju, u pitanju kulturnih arita i njihovog irenja, za posebne probleme, arheologiju, a za opte - istoriju umjetnosti, u pitanju dravnosti - pravnu nauku. Svjestan sam da bi svako od strunjaka za ove oblasti pojedina pitanja mogao rjeavati drugaije; za mene su pak svi ti problemi morali biti koordinirani i podvedeni pod jedan pojam i jedan proces, onaj koji se naziva civilizacija. U tome optem pristupu problemu civilizacije cilj kojem se teilo izgleda prije kao uvod u izuavanje istorije, negoli kao rezultat istorijskog istraivanja. Pa ipak, potreba za propedeutikom ni u jednoj se drugoj nauci tako ne namee, niti zahtijeva tako hitno zadovoljenje, kao to je to sluaj u oblasti istorije. U izuavanju istorije gotovo se na svakom koraku upotrebljavaju termini od kojih esto svaki slui kao temelj kakvoj posebnoj nauci, tavie, operie se njima kao elementima, upotrebljavaju se za osvjetljavanje zakljuaka i donoenje sudova. Meutim, ti opti pojmovi i kategorije za one koji se njima slue imaju u najboljem sluaju znaenje koje se odomailo u svakodnevnom govoru. Sm sam uo iz usta ozbiljnoga istoriara, na primjer, prekor

poljskoj ljahti XVI vijeka da nije imala ni najmanjega pojma o napretku, jer je za polazite svekolikih promjena uzimala povratak u prolost, sputavanje i potiskivanje onoga to se pokvarilo, to je zapravo uobiajeni termin negdanjih plemikih pritubi; meutim, tome istoriaru ni na kraj pameti nije bilo da se upita da li je bilo ko i bilo gdje u XVI vijeku, zapoinjui nekakve pokrete ili reforme, operisao kategorijama napretka i naprednosti. Uostalom, sam istorijski metod, kao isto formalan, odve je jalov da bi doputao da se na njemu gradi nekakav opti istorijski sud. Otuda se dugo vremena dralo gotovo za kanon da sa istorijskim radom mora biti povezana umjetnika fantazija kao najbolji nain prodiranja u prolost; meutim, iskustvo nas je pouilo da istorijsko znanje, kada se povee sa bilo kojom optom naukom, poput filologije ili pravne nauke, daje bolje rezultate, nego kada se prepusti jednostranom strunom pretresanju. Kako bi se prevaziao ovaj nedostatak, u Njemakoj se pribjegavalo pisanju udbenika o istorijskoj nauci, kao to je poznati Bernhajmov, ili uvoda u istoriju (kao onaj nedavno izdat od E. Majera), u kojima se nastoji odrediti odnos istorijske nauke prema drugim srodnim naukama. to se mene tie, otvoreno priznajem da cijenim vrijednost udbenika, ali samo u rukama uitelja i obrnuto - kad je uenik sam, drim da ni najbolji udbenik za njega ne moe imati znaaj kakav se tome udbeniku pripisuje, jer prua mu fiksirane istine, a ne podstie ga na samostalno miljenje. Ovaj rad, premda dalek od toga da pretenduje na karakter udbenika, ima ipak srodan cilj. elio sam da na ovim nekolikim naetim problemima razjasnim pitanje istorijske spoznaje i ukaem na granice te spoznaje, zadravajui se uvijek u okvirima istorijskih injenica i pojava. Drim da je taj metodoloki cilj do te mjere vaan da e prikriti nesumnjive nedostatke u oima strunjaka iz ijih sam oblasti uzimao injenice, uostalom, injenice koje vie slue kao primjeri i ilustracije zakljuaka, negoli kao dokazi ili zakljuci sami, koji bi se odnosili na te discipline. Ipak, upravo je to metodoloko stanovite nametalo katkad zakljuke kod kojih se ve zavravao istraeni teren, a zapoinjala pitanja, kakva se dotle uopte nijesu ni pokretala u nauci. Mislim da ono to sam napisao o filozofiji ina, o pravnoj simbolici rijei ili pak o sociolokom znaaju govora nee izgledati kao prazna spekulacija, jer nijedan od navedenih problema nije tretiran spekulativno, ve putem indukcije i uz oslonac na injeniki materijal iz istorije. Za mene su ti misaoni logaritmi polazita za nove definicije i za nastanak novih vrijednosti u oblasti istorijskih istraivanja, no o tome emo na drugom mjestu. Nita manje nov, premda oprobaniji, jeste metod istraivanja socijalnog razvoja uz pomo evaluacije vrijednosti novca - i sm sam njime debitovao u radu izdatom prije deset godina, ne znajui pri tome da imam prethodnika u linosti Bruksa Adamsa metod koji isto toliko dobro tumai savremene socijalne krize, koliko i doputa primjenu na ranije stadijume razvoja, iako se jo i danas izraavaju znatne sumnje u njegovu ispravnost (nedavno je to uinio E. Majer u vezi sa istorijom starog vijeka). Mada se u lanku Empirijski zakon civilizacije drim pozicije interpretatora, italac e se lako uvjeriti da ostajem na liniji vlastitog naina miljenja. Najvie bi velikodunosti moda zahtijevao lanak Poeci panske nacije i civilizacije (u knjizi poglavlje nosi naslov panska nacija i civilizacija), jer tamo u cjelini izlaem poznato djelo Altamirino, iako mi je i tu stalo uglavnom do toga da izdri poreenje izmeu istorijskog razvoja Poljske i panije, koje je jo prije mnogo godina zaokupljalo Lelevelovu[1] panju.

U ovome pretresu redosljeda i toka civilizacije u njenim raznorodnim pojavnim oblicima zasigurno e iznenaditi isputanje onoga oblika koji bi prije svih zasluivao objanjenje - religije. Taj pak nedostatak ne treba tumaiti kao potcjenjivanje vrijednosti problema, ve naprotiv - kao izostavljanje toga oblika iz obzira prema znaaju i obimu problema. O tome e, uostalom, biti rijei na drugom mjestu u vezi s drugim radom, gdje vie nee biti u pitanju opti principi razvoja civilizacije, ve posebna geneza poljskog drutva i njegove drevne strukture iz religijskih vjerovanja. Ovdje samo istiem da kod svakog oblika ispoljavanja civilizacije problem religije izbija u prvi plan kao glavni uzrok i istovremeno glavni pokazatelj civilizacije. Neka mi bude dozvoljeno da zamolim za oprotaj to se posljednja karika moga rada i istovremeno posljednji problem - civilizacija i nacija - tretira prije aforistiki, nego uz pomo istog metoda indukcije, kao to je to bio sluaj sa prethodnima. To to mi problem civilizacije u njenim najraznovrsnijim oblicima izgleda kao problem Istoka i Zapada u istoriji civilizacije proistie otud to sa toga stanovita Istoka i Zapada razmatram itav istorijski razvoj, kako u sadanjosti, tako i u prolosti. Dakle, umjesto vjetakih i danas ve sasvim neistinitih i zastarjelih okvira istorije staroga, srednjega i novoga vijeka, tretiram civilizaciju kao cjelinu osvijetljenu s dviju strana - sa strane istonjakog i zapadnjakog naina miljenja. I ta je shema opte istorije prije svega mjerodavna za istoriju Poljske. Da je to gledite moguno sprovesti ne samo dosljedno kroz cijeli istorijski proces, ve da je ono ve na samome pragu nae istorije, bar nekoliko stotina godina prije naeg istorijskog svitanja, za koje se u naim predstavama jo dri da je dolo iz Njemake, pokazao sam u svom radu Najstariji putevi iz Poljske na Istok u vizantijsko-arapskom periodu. Ali ova okolnost primorava me da nainim nekoliko napomena pro domo mea. Od svih naunih vrlina moda bih se najmanje mogao pohvaliti vrlinom akribije, ija se vrijednost kod nas pela uvis naporedo sa opadanjem istinske naune vrijednosti ujskih[2] ili Lelevela i dola dotle da se na istoriarev nauni pijedestal uzdie izdava - kojeg, uzgred, ve i Njemci trae preko oglasa - sve dok na poetku XX vijeka nijesmo doli do uvjerenja da je najvei istoriar kod nas u Poljskoj poslije Dlugoa[3] bio onaj koji nije napisao nita, ve je samo pripremio materijal za izdavanje (Tomicijana).[4] Kasnije prirodno slijedi bibliotekarstvo i druge tome srodne grane naunoga rada. teta je samo to smo odustali od pisanja gujim perima, jer bismo u tom sluaju palmu prvenstva bez sumnje dodijelili onome ko bi ih najvjetije iljio. Ove mi se primjedbe nameu povodom recenzije moga posljednjeg rada, objavljene u asopisu Kwartalnik historyczny, iji je autor doslovce dvije pune godine tupio pero provjeravajui fusnote i komentariui tamparske greke u mojoj raspravici od svega osam tabaka. Rezultate do kojih je doao - da "svila ne raste", da "Vorso nije vedski, ve danski arheolog" (ili pak obratno), da na koricama Lelevelove Srednjovjekovne geografije mjesto izdanja nije Vroclav, nego Brisel i da Poznanj nije u leziji, ve u Velikopoljskoj - preputam naunim dostignuima toga asopisa u posljednje vrijeme. Kao i svugdje, i tu je mjera civilizacijske vrijednosti odnos izmeu distributivne djelatnosti i proizvodnog rada. To treba da imaju na umu oni koji se tako rado pozivaju na to da je Kwartalnik historyczny pokrenuo i ureivao pokojni Ksaveri Liske[5], zaboravljajui pri tome da je Liske do kraja ivota stavljao svoju lavlju apu

ak i na bibliografsku beleku, ali ne i na korice... beznaajnog udbenika za nie razrede srednjih kola. Za to to sam se ovdje dotakao linih pitanja opravdanje nalazim u smjeru nae dananje istoriografije. Bili smo i do danas jesmo tek u predvorju njemake nauke. O tome da smo ve davno izgubili vezu sa istoriografijom od prije Lelevela, govorili smo due vrijeme vrlo ponosito; ali tek sada poijemo aliti zbog toga to smo pri tome izgubili sjajne zaetke do kojih se dolo bilo na polju slovenskih, bilo istorijskoekonomskih studija, bilo ak orijentalistike. Doi e vrijeme da emo aliti i za tim to smo uz pomo njemakog metoda i srodne mu ideologije toliko ispostili polje istraivanja nae nauke da nije preostalo nita drugo do da ga, po sistemu proslavljenom u ekonomiji, damo u najam i uinimo ga predmetom starinarske trgovine. Pisac ovih redova moe s ponosom za sebe rei da, ako i nije sam stvorio ovaj pravac, svoje pero nije upotrijebio da njime mete predvorja njemake nauke, te da od pripadnika toga pravca nije crpao ni nadahnue, ni impuls za rad. Stoga svi pokuaji izoptavanja iz toga kruga naunika ne samo da me ne iznenauju, ve, naprotiv, moram otvoreno priznati da bih volio i smatrao velikim napretkom u svome radu kad bih se mogao svakim danom od njih sve vie udaljavati i ograivati. Za utjehu e mi ostati jo princip koji je u svoje vrijeme formulisao Kavur, a koji se, meutim, u potpunosti moe upotrijebiti u ovom sluaju: "que la plus mauvaise chambre vaut encore mieux, que la meilleure antichambre".[6] U Debri, 17. marta 1912. Napomene [1] <Joahim Lelevel (1786-1861), poljski istoriar, profesor univerziteta u Vilnu i Varavi, zaetnik novije poljske istoriografije. - Primj. prev.> [2] <Misli se na autoritet i nauni profil Juzefa ujskog (1835-1883), istoriara, profesora Jagjelonskog univerziteta i jednoga od osnivaa tzv. krakovske istorijske kole. - Primj. prev.> [3] <Jan Dlugo (1415-1480), autor Anala..., poznazih i pod naslovom Historia Polonica. - Primj. prev.> [4] <Odnosi se na Stanislava Gurskog (1489-1572) koji je u 27 rukopisnih knjiga pod naslovom Tomicijana skupio sva akta dravnog kancelara Pjotra Tomickog (14641535). - Primj. prev.> [5] <K. Liske (1838-1891), istoriar i izdava, prof. Lavovskog univerziteta. - Primj. prev.> [6] <Da i najgora soba vrijedi vie no najbolje predsoblje. - Primj. prev.> 2. EMPIRIJSKI ZAKON CIVILIZACIJE Svaka nauka posjeduje svoje principe, odnosno definicije, svoj predmet i oblast istraivanja i, najposlije, svoje metode. Isti je sluaj i sa istorijom. No kada bismo, kao u drugih disciplina, htjeli svesti istorijsku nauku na jedan, i to izrazit elemenat temeljnog istraivanja, kakav je u matematici - broj, u mehanici - pokret, u biologiji ivot ili u psihologiji - dua, suoili bismo se namah sa brojnim tekoama. Definicija istorije govori o traganju za uzronom vezom izmeu injenica iz oblasti ivota jednoga drutva ili ovjeanstva, s ciljem da se objasni njihov razvoj.

U toj su definiciji pojmovi ostali neodreeni, te ne dobijamo odgovor na pitanje, na primjer, ta je to istorijska injenica, ta je ovjeanstvo, nacija ili nekakva druga grupa, ta je, najzad, sam istorijski razvoj? Nije nam namjera da ovdje izgraujemo novi pojam istorije. Bila bi to prazna sholastika, presipanje upljine rijei u prazninu definicija. Neka taj pojam ostane takav kakav je. Istorijska nauka je opisala tako ogroman luk svoga razvoja da onaj ko se jednom susreo sa sferom njenoga prouavanja niti hoe, niti moe skrenuti s puta koji je jednom trasirala njena evolucija. Ako se neto ima na umu pri isticanju izvjesnih nejasnoa u definiciji istorije, onda je to samo injenica da je u njoj rije o genetskom razvoju, a nema ni pomena o nekakvome residuum, tj. izvjesnom ostatku od toga procesa. Naime, u istorijskim studijama nije vaan samo redosljed dogaaja, ve i ono to je njihov proizvod, a kao takvo i trajnije od prolaznih sudbina i sluajnosti. Taj residuum, taj trajni i neprolazni dio istorije jeste upravo civilizacija. Ovako postavljen problem ne moe se razotkriti kroz puko postavljanje, za ovu priliku ne mnogo vanog pitanja definicije. Proizvod istorijskog razvoja jeste civilizacija. Ta je rije poput tonske viljuke, glasa koji neprestano mora zvuati u uima istoriara, kako bi raspoznavao i razlikovao ono to je u svijetu davno umrlih ljudi ili minulih dogaaja istorijsko od onoga to je podlono i mora biti podlono zaboravu. Tek s visina toga pojma civilizacije obuhvatamo pogledom i razlikujemo stalne pojave od promjenljivih. A prije svega i jasnije se ocrtava u naim oima granica dviju sfera - djelovanja i spoznavanja - politike i istorije, premda bi se moglo rei takoe - umjetnosti i kritike - patriotizma i kosmopolitizma. Takav pojam civilizacije, naime, izgoni istoriju s njenoga sredinjeg mjesta u geocentrikom sistemu - evolucije jedne nacije, pa makar i najsilnije - na kolosijek evolucije cijeloga ovjeanstva od pamtivijeka do dananjega doba, jednom rijeju, na mjesto u heliocentrikom sistemu. Poto smo postavili princip koji omoguava spoznavanje istorijske injenice ili pojave, kao i sutinu istorijskog procesa, sakupiemo sada sve one elemente koji sainjavaju pojam civilizacije. Sve to je iz pradavne prolosti dostupno naoj spoznaji dolo je do nas u obliku nekakvoga svjedoanstva. Bilo da je rije o kiklopovskim zidinama mikenskim, etrurskim vazama, grkim kipovima, italijanskim slikama, srednjovjekovnim oklopima ili o arenim flamanskim tapiserijama, sve su to istorijska svjedoanstva jednakoga znaaja kao i ljetopisi, povelje ili kakvi drugi spomenici pismenosti. Iitavanje ili korienje svakoga od ovih istorijskih svjedoanstava uvijek je samo pokuaj odgonetanja ljudske misli, onoga napora duha koji se kako u sferi umjetnosti tako i politike zove stvaralatvo. S pojmom stvaralatva ulazimo stoga u oblast istorijskih pojava (zanemarimo sada nain na koji psiholoka nauka definie temelje te umne snage) da bismo objasnili ono je proizvod rada istorije, rada stoljea - civilizacije. Gradimo udesan hram, neto poput antikoga Panteona. Kao to su u tome zdanju bila sva boanstva svijeta koji precvjetava, tako isto u svetilitu istinske istorijske nauke svoje mjesto, jedan do drugoga, nalaze pobjednici i pobijeeni, bliski i daleki, saveznici i neprijatelji. Tu palma islamskog istoka izduuje uvis svoje grane da bi poduprla svodove hrianskog gotskog hrama, humanista iz doba renesanse crpe svoje znanje iz vrela paganskoga helenizma, engleski yeomen obnavlja svoju kuu bogatstvom koje je stekao radom i marljivou Indusa.

Neka ove napomene o civilizaciji kao o proizvodu istorije, o stvaralatvu, tome neizbrisivom biljegu djela ljudskih koja zasluuju istorijsko pamenje, poslue kao uvod u razmatranje rada amerikog naunika Bruksa Adamsa na primjeru njegovoga djela Zakon civilizacije i dekadencije.[1] Duan sam, meutim, odmah na poetku istai da mi nije namjera ni da pravim rezime, niti da ocjenjujem samo djelo. Ne naputajui okvire samostalnog razmatranja problema civilizacije kao proizvoda istorijskoga stvaralatva, htio bih samo da ukaem na podudarnost svojih pogleda sa Adamsovom istoriozofskom teorijom, koja, uostalom, polazi od drugih pretpostavki i drugaije se metodoloki razvija. Konstatovau jo i to da Adams za oznaavanje promjene u uslovljenostima civilizacija koristi metod evaluacije vrijednosti novca - isti onaj koji sam i ja primijenio prije nekoliko godina u svome radu Novac i cjenovni prevrat u XVI i XVII vijeku razmatrajui jaanje i slabljenje Poljske u njenoj istoriji. Ve se mnogo puta postavljalo pitanje da li istorijski razvoj podlijee nekakvom jednom optem principu - drugaije reeno, da li istorija, kao i svaka druga nauka, treba u prvom redu da trai zakone koji upravljaju sudbinom cijeloga ovjeanstva i pojedinih naroda. To pitanje, primijenjeno na istoriju kao nauku, do sada je nailazilo na negativne odgovore. Tvrdilo se da istorija, kao nauka o individualnim injenicama ili pojavama, nema nikakvih zakona. Da li na isti nain treba tretirati pojam civilizacije? Besmisleno bi bilo negirati da civilizacija kao opti proizvod ljudskog duha ne moe biti neto sluajno, proizvoljni hir, neto to se ne moe razloiti na izvjesne elemente i principe, isto kao to je to, na primjer, sluaj s arhitekturom koja je takoe produkt ljudskih potreba i aktivnosti, kako utilitarnosti, tako i umjetnosti, pa se ipak oslanja na svoje elemente - liniju i materijal, posjeduje svoju logiku, zakone simetrije i asimetrije, dosee granice mogunosti nabujale mate u ornamentici, a istovremeno uvaava napredak egzaktnih nauka u konstrukciji. Stoga je vrijedna panje ta supstitucija izraza istorijski zakon izrazom zakon civilizacije, koji je prvi - koliko je meni poznato - upotrijebio Bruks Adams. No ostavimo se zasad naziva. Kad bi nas neko upitao znamo li kakav zakon kojem se pokorava ovjeanstvo u svome razvoju, odgovorili bismo bez oklijevanja da poznajemo samo jedan zakon - zakon ivota i zakon smrti. Zasad, iako oigledna, ova istina zvui kao sasvim banalna, poput onoga to Englezi nazivaju truizmom, ali ako se zamislimo nad injenicom da itav ivot nije nita drugo do borba sa smru, da ak ni ljubav nije nita drugo do trenutni trijumf ivota nad smru - onda emo taj princip, kao podsticaj ivota, slobodno moi da prihvatimo kao zakon, i to ne samo u pitanjima razvoja jedinke, ve i ovjeanstva. Meutim, princip ivota, jednako kao i princip smrti, spada u opte bioloke zakone, te se ne moe posebno proirivati na oblast psihikih pojava, koje ve izlaze iz okvira organskog svijeta i ine njegovu nadgradnju - drutveni poredak u kojem ivi ovjek i nastaje njegova istorija. Kada bismo u toj oblasti traili specifiniji inilac razvoja, mogli bismo ga nai jedino u stvaralatvu. Dakle, stvaralatvo je samo vid toga opteg zakona ivota i smrti. U konkretnoj situaciji, razgovijetnoj za naa ula, stvaralatvo, bilo ono individualno ili zbirno, ispoljava se u dvojakoj formi - kao misao o novom obliku i kao in - ili pretvaranje iste te misli u novi oblik. Stoga upravo i Slovacki u svome djelu Postanje iz Duha

(Genezis z Ducha) taj proces pretvaranja naziva ivotom, dok sam prelazak Duha iz forme u formu dobija u njega naziv - smrti. Taj zakon, ta najsutastvenija strana razvoja ovjeanstva, odnosno civilizacije nala je odraza i u oblasti misli. Problem ivota i smrti jeste polazina taka kako teorijskih, tako i praktinih traganja kojima se ovjeanstvo preputa u toku svoga razvoja. Na njoj se temelje i oko nje ispredaju sve niti religijskih, filozofskih i umjetnikih sistema. Rjeavanje tih problema, makar i privremeno, predstavlja sadraj svake pojedinane civilizacije. Uzmemo li vjeru primitivnih naroda u duhove (animizam), egipatsku Knjigu mrtvih, Manijev zakonik, Zend-Avestu, Koran ili Bibliju, niko ne moe osporiti da su to obiljeja civilizacije, i to ne jedne, ve mnogih koje su postojale i postoje. Ali ono to znaju i kazuju te knjige jeste neto poput viejezinog ognja poslatog s nebesa na razliite skupine narod - da bi im dao odgovor na uvijek jedno te isto pitanje koje uznemiruje ovjeanstvo, pitanje ivota i smrti. Na taj se nain od najelementarnijeg stadijuma razvoja do najudaljenijih visina formulie jedan isti zakon napretka i stvaralatva. Polazei od istog principa, premda ne iz istih pretpostavki, Bruks Adams oznaava dva podsticaja civilizacijskoga razvoja - strah i pohlepu. Strah od smrti i elja za ivotom jesu dvije prvobitne elije ljudske energije. Prva je temelj onoga to nazivamo religijskom fantazijom, a druga nalazi svoj izraz u inu rata i trgovine. Ve na prvi pogled vidimo nepreciznost u razgranienju ovih dviju sfera stvaralatva: kontemplativnog (religija) i aktivnog (rat i trgovina). Uopte uzev, u prolosti nije bilo, niti e vjerovatno u budunosti biti onoliko ratova, koliko su izazvala religijska vjerovanja u najirem znaenju te rijei. Hrianstvo i islam su u tome pogledu valjda najbolje svjedoanstvo. Da se i trgovina nala u istim tokovima religijskih pojmova i borbi - za to dokaze nalazimo makar samo u pohodima Arabljana, u krstakim ratovima, u budistikim hodoaima u Alasandu (Aleksandriju) jo prije Hristove ere, a kasnije daleko na sjever, ak do kirgiskih stepa i visova Mandurije. Ali Bruks Adams zapravo ne dijeli zbirne injenice i manifestacije, ve samo elementarne inioce due na njihove sastavne atome (strah i pohlepa), a oni mogu biti sadrani u svakoj istorijskoj injenici. Nema potrebe dodavati da su oba navedena psihika inioca uzeta u skladu sa teorijom i tradicijom engleske pozitivistike filozofije. Um amerikoga filozofa, sa svoje strane, ne gradi svoje zdanje teorije istorijske evolucije ni na emu drugom do na temelju zakona opte mehanike, tj. na principu energije. Teorija istorijskog razvoja Bruksa Adamsa neobino je jednostavna. Drutvo je, prema njegovom miljenju, masa, iju energiju predstavljaju psihiki podsticaji. Drei da zakon evolucije ima optu primjenu u prirodi, moemo prihvatiti da brzina razvoja drutva zavisi od energije i od mase, dok se rast te brzine mjeri rastom centralizacije. U prvobitnoj fazi razvoja energija se akumulira usljed podsticaja, kakav je strah, te tip drutva koji joj najvie odgovara jeste religiozno i umjetniko drutvo. Ali ve tada nekakav viak te energije ostaje u obliku bogatstava koje potie od ratnog plijena ili razmjene. U mjeri u kojoj taj viak raste, podsticaj-strah ustupa mjesto pohlepi. Drutvo od religiozno-vitekoga prerasta u industrijsko, trgovako. Umjetnika fantazija trne, dok se na drugoj strani izotrava kritiki i nauni osjeaj.

Nastupa druga faza drutvene evolucije. Kao to prva religiozno-ratnika obiljeava napredak ili, prije, prelazak u fazu napretka, tako pak ta druga, trgovako-industrijska, oznaava poetak slabljenja civilizacije. Ta teorija nije nova. Prvi ju je postavio Herbert Spenser koji je stadijume razvoja ovjeanstva mjerio promjenom tipova drutva - religioznog, vitekog i industrijskog. Sa osjeajem istoriara, Bruks Adams je ispravlja, pokazujui na primjerima Rima, Vizantije, dananje engleske monarhije da je ta promjena duhovnih podsticaja u zavisnosti od energije, mase i brzine (centralizacije) neodvojiva od razvoja svake civilizacije, kao i da se tipine odlike toga procesa ponavljaju sa zadivljujuom postojanou bilo danas, bilo pak prije hiljadu, pa i vie godina. Te promjene odraavaju se upravo uz pomo novca u evoluciji cijena. Kakvu ulogu igra novac u drutvenoj evoluciji - potrudiemo se ovdje da izloimo nezavisno od istoriozofskih zakljuaka Bruksa Adamsa. Kao i svaka sila, tako i stvaralatvo ili ljudska energija trai nekakvo mjerilo da bi se mogla brojano izraziti. Tako je jedinicu mjere ljudske energije uzet novac. Ekonomisti, dodue, razlikuju tipove drutava sa naturalnom privredom, gdje novac zamjenjuje njegov surogat, kao to je stoka, so, platno, i sa robnom privredom, gdje caruje novac, te bi se otud uloga novca ograniavala samo na jednu evolutivnu fazu drutva. Samim tim teorija novca kao mjere energije ili mase drutva i njene brzine ili rasta ogranizacije hramala bi u cjelini socijalne evolucije. Meutim, nije tako. Sutina socijalnog procesa kako na stupnju naturalne tako i robno-novane privrede uvijek je ista. Razlike postoje samo u oruu razmjene. Bez obzira na to da li se mjeri koliinom stoke, grumenja soli ili pak talira ili franaka, sutina mjerenja vrijednosti uvijek je ista: glavnu ulogu u njenoj procjeni ne igra sredstvo razmjene (bio to plemeniti metal ili njegov surogat), ve broj. Taj broj je cijena. Samim tim, promjena cijena je pokazatelj promjena u oblasti drutvene evolucije ili pak organizacije drutva. Dakle, ukoliko je slabije kretanje mase ili rast organizacije, utoliko je vei rast kapitala. U momentu kada kapital raste, vrijednost rada pada, a to prati i rast cijena. Tada nastupa devalvacija novca. Samo u oblasti socijalnih odnosa ta se promjena izraava u nadmoi kapitala i slabljenju radnih slojeva. To nije jednokratna, ve stalna pojava, poznata u istoriji kako danas, tako i prije hiljadu i vie godina. Nasuprot rimskome lihvaru u linosti prokonzula stoji isto tako nemoni rimski zemljodjelac, kao dananji ameriki radnik nasuprot milijarderima, pojedinanim ili povezanim u trustove. Tada je kriza civilizacije neminovna. Sve sfere ivota, pa ak i religijska, zavise od stepena i brzine energije, tj. od rasta i gomilanja kapitala. I tako, u mjeri napredovanja koncentracije, drutveni organizam nastoji da radi to je tedljivije mogue, sa to je mogue manje energije. Taj zakon, prenijet na polje religijske evolucije, tumai injenicu da monoteizam potiskuje politeistike religije, jer je ovaj posljednji kult skuplji, negoli kult jednoga boga. Isto tako protestantizam potiskuje katoliku religiju; posebno razgovijetan primjer nalazimo u istoriji Engleske i Holandije: te se drave bacaju u zagrljaj reformacije upravo u trenutku kada nastoje da preotmu trgovinu na Istoku iz ruku panije. Slino tome, ateizam je jeftiniji od bilo kakvoga kulta i notorna je injenica da se tip savremenih industrijskih drutava pokorava skepticizmu, te isto tako i savremena drava tei da smanji izdatke za religiju. Primjer prua Francuska koja je nedavno sprovela odvajanje crkve od drave.

Tome procesu preobraaja drutava posveeno je itavo djelo, ali analiza autorovih istorijskih ispitivanja ne ulazi u okvire naega razmatranja. Morao bih skrenuti panju jo samo na jednu stranu toga civilizacijskog procesa. Poto autor novac smatra akumuliranom energijom koja se prenosi s mjesta na mjesto, u zavisnosti od odnosa, bilo da su oni osvajako-religijski ili industrijsko-trgovinski, ta se strana ispitivanja Bruksa Adamsa tie irenja civilizacije. Iz autorovih razmatranja kao da proistie da je taj civilizacijski tok imao uvijek smjer sa istoka na zapad. To se objanjava primatom po starosti kineske i indijske civilizacije u poreenju sa civilizacijom Zapada. I odista, ti istoni narodi, blagodarei milenijumima civilizacije, razvili su u sebi vjetinu i izdrljivost u radu i istovremeno osjeaj za tedljivost u privreivanju u tolikoj mjeri o kakvoj narodi Evrope i Amerike jo uvijek ne mogu ni sanjati. Ali dalji putevi toga dotoka bogatstava sa istoka na zapad temelje se upravo na tome to su take kuda su se ta bogatstva slivala postajale arita civilizacije i, otud, sredita centralizovanih drava. Takvu ulogu igrali su Aleksandrija i Rim u antici, kasnije u ranom srednjem vijeku Bagdad i Damask, u doba renesanse italijanski gradovi kao Firenca i Venecija, a u novije vrijeme London i Pariz. Ta arita razmjene bogatstava istovremeno su i centri civilizacije koja se seli s mjesta na mjesto, ovdje nestajui, tamo se nanovo raajui, te - premda se lanac njenoga razvoja prekida njena snaga, u cjelini gledano, nikada ne slabi. Taj je zakljuak beskrajno zanimljiv sa stanovita shvatanja opte istorije, koja je primijetiemo nezavisno od autora - ovjetala u tijesnom shvatanju civilizacije kao proizvoda, ako ne jedne rase, onda barem jednoga dijela svijeta - onoga koji nazivamo Zapadom. Stvorili smo sebi pojam civilizacije kao neeg zatvorenog, izolovanog, svojstvenog samo jednom dijelu svijeta koji nazivamo Zapadom. Podijelili smo tokove njegove istorije na uzane i tijesne krletke istorije staroga, srednjega i novoga vijeka s izvjesnim osvrtom na periode ivota ljudskoga organizma - djetinjstvo, mladost i zrelost. Nikada ne raunamo s time da je naa civilizacija samo posljedica uzajamnog djelovanja dvaju razliitih polova - rasnih, kulturnih i prirodnih - Istoka i Zapada. Taj Istok nestao je u naoj uobrazilji negdje na pragu helensko-rimskog svijeta, kasnije pak borbe koje smo sa njim vodili ocrtavaju nam ga kao neprijatelja civilizacije, budui da je suprotstavljen naim pojmovima i pogledima. Meutim, ukoliko dublje poniremo u prouavanje razvoja i napretka nae civilizacije, utoliko nam je oiglednija njena zavisnost od opte civilizacije ili ak moda od pojedinih civilizacija Istoka. Na taj nain istorija ovjeanstva, kada bi bilo moguno sabiti je u nekakve forme i ablone, ne bi se mogla drugaije podijeliti do na istoriju Istoka i Zapada. U tome sluaju protivurjenost izmeu stvarnosti i kolske nauke ne bi moda bila tako jaka kao to je danas jaka za svakoga ko se iz svijeta evropske uobrazilje odjednom seli u drugaiji svijet Istoka. Na oba kraja ka istoku i zapadu sreemo se sa istim svijetom koji lociramo negdje u dubokoj Aziji, a koji je u uskom polukrugu opasao cijelu srednju Evropu i hiljadama niti, rasprostrtih preko visija Azije, zaliva Sirta i tjesnaca Deb-el-Tarik, pribliio i dva tako udaljena kraja Evrope kao to su Poljska i panija reflektujui na njih slinu mjeavinu dvaju tipova kultura, Istoka i Zapada. To je izuzetno vaan momenat ak i za odreivanje mjesta koje Poljska zauzima u istoriji civilizacije.

Ne moemo se oteti jednom neprijatnom i tekom osjeaju koji ostavlja svaki mehaniki zakon razvoja ovjeanstva, a takav je bez sumnje i empirijski zakon civilizacije Bruksa Adamsa, odnosno njegovo bezuslovno prenebregavanje ljudske volje. I nehotice, ini nam se da je civilizacija, taj vrhunac napora ljudskoga duha, neto sluajno, u najmanjoj mjeri zavisno kako od prirodnih sila, tako i od energije i ljudske volje, kako god da nazovemo njihove podsticaje - strah ili pohlepa. Pa ipak, takav utisak stiemo uvijek, koliko se god puta sretnemo neposredno sa tragovima mrtve civilizacije - bilo da je rije o rimskom forumu, venecijanskim palatama na Kanalu Grande, naem Gdanjsku - sjevernoj Veneciji - ili o srednjovjekovnom Brigeu. Moe se govoriti to je kome po volji o uzrocima propasti tih civilizacija, ali ogroman njihov dio spada u oblast neivih prirodnih sila, naroito geografskih. Minevater, ona slavna luka Brige, u koju su nekada pristajale stotine brodova, danas je nevelika bara, 13 kilometara udaljena od mora. Kao kakav kontrast zamrlom Brigeu, na oko 4 sata od njega udaljeni Roterdam vri i kipti od prometa brodovlja i ljudskoga mravinjaka. More je izbacilo civilizaciju na svoju obalu prije petsto godina i more je skrenulo njen tok posle toliko godina na drugu stranu. I tu, i tamo pristiu ili su nekad pristizali gosti - jedni sa zapada, drugi sa istoka. I opet zbliuju, kao to su i prije toliko godina zbliavali ta dva tua i nerazumljiva svijeta dijelom pohlepa, dijelom strah. Pozitivizam e zasigurno ostaviti u nasljee dvije trajne i nesalomive odlike ljudskoga duha - kao stalne podsticaje civilizacije. To su strah i pohlepa. [Ateneum polskie. Lww, 1908, <juli>] Napomene [1] La loi de la civilisation et de la decadence. - Essai historique par Brooks Adams traduit par Auguste Dietrich. Paris, 1899. 2. RASA I CIVILIZACIJA I deo Rezultat svekolikog istorijskog rada mjeri se stupnjem civilizacije. To znai da je u pojmu civilizacije sadrana nekakva mjera - naravno, mjera razvoja, ali kakva? Da li kvantitativna ili pak kvalitativna? Kvantitativno civilizacija se mjeri godinama svoga razvoja, te tako postoje stare i mlade civilizacije. Za Kineze kaemo da posjeduju jednu od najdrevnijih civilizacija, poto njeni poeci seu u najmanju ruku do XXVIII vijeka prije Hrista, to znai da ona danas broji pedesetak vjekova. Nai su pak istoriari na civilizaciji Slovena uopte, a posebno na poljskoj civilizaciji, utisnuli peat mladosti, i to stoga to smo bili meu posljednjim narodima Evrope koji su primili hrianstvo. Oigledno je, meutim, da tamo gdje u igru ulaze prastare civilizacije koje traju do danas - razlika od nekoliko stoljea izmeu, na primjer, civilizacija Slovena i Germana gotovo da i nije vrijedna spomena. Stoga, nasuprot kvantitativnoj, u prvi plan izbija kvalitativna mjera civilizacije. Kada bi postojali jednaki uslovi, jednaki i istovjetni stupnjevi civilizacije, onda bi se vrijednost svake od njih mjerila godinama njenoga razvoja. Na alost, kao to vidimo,

postoje sasvim drugaiji kriterijumi za ocjenu superiornosti, odnosno inferiornosti civilizacija. Ti kriterijumi, formulisani na najuopteniji nain, dobro su znani vremenski periodi iz istorijske podjele, tzv. stari, srednji i novi vijek. Kada se nae obzorje razvoja ovjeanstva zavravalo na istoriji Zapada, tretirali smo na istorijski doprinos isto kao i doprinos jedinke. Stari vijek bio je za nas doba djetinjstva, srednji vijek - doba mladosti, a novi vijek - doba muke zrelosti. U korist takve podjele mogao se uzeti kratak vremenski period koji je Zapad, ak i od Homerovih vremena, preivio do dana dananjega - a to su nepune tri hiljade godina. Danas nai izvori vezani za sam Istok, da izostavimo Egipat, premauju trideset vjekova prije Hristove ere. Nije stoga nikakvo udo to asirolozi, piui o istoriji Asirije i Vavilona, u razvoju njihove civilizacije vide tri stadijuma ili faze: arhajsko, srednje i novo doba. Isto to ine, uostalom, i egiptolozi. Sa malim izmjenama isti trostepeni kriterijum sprovodi se pri procjeni stupnja razvoja svakoga savremenog naroda, bilo da je rije o njegovoj sveukupnoj civilizaciji, bilo samo jedne od njenih formi kao to su: knjievnost, pravo, ekonomija, a posebno drava. Tako su, otud, pravnici definisali oblike drave kao patrijarhalnu (dakle, starovjekovnu), patrimonijalnu (srednjovjekovnu) i pravnu (novovjekovnu). Tu je podjelu kod nas primijenio Bobinjski[2] na istoriju Poljske. Ekonomisti - na primjer, Biher - obiljeavaju razvoj fazama u privredi: naturalnoj, novanoj i kapitalistikoj, drugi - kao moler - gradskoj, teritorijalnoj i dravnoj. Dogaa se pritom da se u jednih naroda izvjesna faza skrauje, u drugih produuje. Jedni prolaze kroza sve faze razvoja po redu, drugi preskau iz jedne u drugu, zaobilazei posredne faze. Iz toga proistie pojam nedovoljnog ili zakasnjelog razvoja. Dovoljno je spomenuti nau istoriju koja se - prema miljenju pravnike kole (npr., Rembovski[3]) - zaglibila i okotala u srednjovjekovnim formama i nije mogla prihvatiti modernu dravnu organizaciju. Otuda prirodno slijedi povod za uvoenje pojma superiornosti ili inferiornosti civilizacijskog razvoja. Ti pojmovi o stadijumima razvoja drutava uvijek su imali empirijski temelj trostepenog razvoja jedinke: period djetinjstva, mladosti i sazrijevanja. To je zakon ivota i smrti - najoptija istoriozofska teorija, koju nikada niko nee biti kadar da slomi. Ako toj prirodnjakoj nunosti pridodamo elemenat isto ljudski, etiki, dobiemo tako princip napretka. Razlika izmeu jednog i drugog naina tretiranja razvoja ovjeanstva bie ista kao izmeu tretiranja principa ivota jedinke i ivota vrste. Jedinka mora nestajati, ali duna je da odrava vrstu. Isto je tako, dakle, i sa civilizacijom: namjesto mnogih njenih formi ili pojedinih tipova koji su dozreli i izumrli izrasta opti napredak cijelog ovjeanstva koji se izraava u optoj civilizaciji. To stanovite zauzima nauka o razvoju ovjeanstva ili sociologija - od Ogista Konta do danas. I taj princip napretka istorija je uzajmila od sociologije. Danas bez pojma napretka nema istorije. Taj uticaj prirodnjakog ili pozitivistikog naina miljenja prividno je rascijepio istoriografsku vjetinu prije i poslije XIX vijeka na dva dijela. Prije toga, i to ne samo u Kontovom poimanju, smjer istoriozofije bio je usko teoloki. Nije, naime, izvirao iz prirodnjake vjere u napredak, ve iz religijskih predstava o minuloj srei i ovjekovom padu zbog grijeha. Kao to je prije Konta najistaknutiji predstavnik toga teolokog poimanja istorije bio Bosije, tako je kod nas jo u drugoj polovini XIX vijeka otac Kalinka[4] sproveo isto gledite, ocrtavajui krupnim, propovjednikoteolokim linijama propast Poljske. Ovdje je suvino dodavati da e - bez obzira na to da li mjeru vlastitog usavravanja vidimo pred sobom, u napretku, ili za sobom, u

propasti - moralni sud biti uvijek isti. Rije je, dakle, samo o razlici u gledanju, a ne u mjeri ili kriterijumima. I ovdje, i tamo, pri razmatranju istorije ovjeanstva, mjera je jednaka. Moe se, dakle, rei da pozitivizam nije unio nikakav novi elemenat u tretman razvoja civilizacije. Drugaije, meutim, stoji stvar sa irenjem opsega i metoda istraivanja. Istoriozofski pogled na ovjeanstvo kao na ovjeka ogrezlog u grijehu morao je dovesti do klasifikacije narod na dvije kategorije: jedni, koji su sauvali svijest o svome boanskom porijeklu; drugi, koji su tu svijest zauvijek izgubili. Jedni su istorijski narodi, drugi pak - neistorijski. U krugu tih gledita kretali smo se donedavno. Tako nam se objanjavalo izbacivanje neevropskih naroda, poput Kineza i Indusa, iz istorije ovjeanstva. Pozitivizam je samo ovla modifikovao taj pogled, podvodei ga pod mjeru napretka u civilizaciji. Narod je, dakle, postajao neistorijski ukoliko se umrtvio u odreenoj taki razvoja ili pak posredno ili neposredno prestao doprinositi napretku civilizacije, razumije se, evropske. Stoga je sa momentom kada se evropska civilizacija ponovo, kao prije mnogo godina, susrela sa Istokom, morao pasti i posljednji argument u korist neistorijskog karaktera naroda, pripadnika tue nam civilizacije. Sa istorijom ovih donedavno "neistorijskih" naroda nije neraskidivo vezana samo politika, ve i istorija religije, umjetnosti, pa ak i nae, evropske nauke. Ovoj podjeli naroda na istorijske i neistorijske, koja proistie iz teolokog pogleda na svijet, odgovara prirodnjaki pogled koji dijeli narode na primitivne i civilizovane. Kao to to tamo ini skala propadanja, tako ovdje skala napretka odreenim narodima nalae da ostanu u stanju djetinjstva, a drugima da igraju ulogu zrelih drutava ili nacija. Na polju izuavanja primitivnih naroda XIX vijek zasijao je u svakom pogledu, bilo da je rije o opisivanju obiaja naroda koji i danas ive na stupnju divljatva (etnografija) ili o prodiranju u nutrinu zemlje uz pomo aova i vaspostavljanju praistorijske prolosti. Antropologija, etnografija, folklor - s jedne, arheologija i praistorija u najirem znaenju - s druge strane, jesu prirodne nauke iji se rezultati na svakom koraku ukrtaju i povezuju sa rezultatima isto istorijskih istraivanja. Neto je drugo bilo nekada, kada je istorija kao jedinu pomonicu u irenju svoje spoznaje imala filologiju, kada je manji ili vei dar tumaenja naziva, a naroito linih imena i toponima, sluio kao najvaniji klju za razrjeavanje svih problema i istorijskih zagonetki. Danas su u prouavanju civilizacije u prvi plan izbila nova pitanja, novi naini njihovog rjeavanja, tavie, na istoj toj osnovi prirodnjakog naina miljenja nastali su temelji potpuno nove nauke - sociologije. I pored toga, principijelni pogled na istorijski proces ostao je bez promjene: ili napredak, ili slabljenje. Moe se bez ikakvoga pretjerivanja rei da se sve te nauke ne susreu meusobno u nekakvom jedinstvenom toku koji bi nam objasnio proces civilizacije i uslove njenoga nastanka, ve svaka od njih stvara zaseban i zatvoren krug. Dakle, kada se istorija zatvara u okvire jedne civilizacije - naroito evropske, etnografija na svoj nain tretira istoriju tzv. primitivnih naroda - ne bez izvjesne idealizacije i ak sklonosti ka njihovom uzdizanju nautrb istorijskog razvoja, emu je dokaz djelo L. Kivickog[5] o narodima. Praistorija, opet, i pored vezivanja svoga prouavanja sa istorijskim istraivanjima, zbog nedostatka egzaktnih hronolokih odrednica, esto pokazuje tendenciju da predstavlja pra-narode, pra-rase, pra-civilizacije od kojih se, kao iz Nojevog kovega, razilaze po cijelom svijetu predstavnici i tipovi istorijskog ovjeanstva. Dok se god ne uspostavi veza i jedinstvo procesa: istorijskog i praistorijskog, civilizovanog i primitivnog, dotle nee moi da se formulie princip razvoja

ovjeanstva, dotle e biti dovoljna analogija sa razvojem jedinke - sa periodima djetinjstva, mladosti i sazrijevanja. Da ta formula razvoja vie ne zadovoljava dananje stanje naega znanja - svjedoe podaci koji su joj upravo suprotni, a pred kojima se muri samo iz ljenosti ili elje da se ouva komfor ili se pak posmatraju samo kao izuzeci koji povruju pravilo. Tome maskiranju naega neznanja, a tanije - bankrotstva naega znanja o istorijskom procesu, doprinosi zaobilaenje tekoa od strane mlaih, istorijskih nauka. Tako sociolozi svoje zakljuke rado grade na etnografskim injenicama, ali, s druge strane, nerado poseu za istorijskim podacima. Moglo bi se ak rei da kad ne bi bilo tzv. primitivnih naroda, uopte ne bi bilo nauke o razvoju civilizacije. ta su to primitivni narodi? Njihovo se stanje veoma rado identifikuje sa mladou civilizovanih naroda, premda nikakve injenice ne pruaju potvrdu za to da bi nain ivota nekakvih dananjih Somalaca odgovarao nainu ivota - na primjer - praEvropljana. Rei emo i vie od toga: unaprijed treba biti siguran da su pra-Evropljani nesumnjivo drugaije izgledali, govorili i ivjeli, negoli nekakav dananji narod, bilo da ivi na povratnicima, bilo iza polarnog kruga. Ako nema zajednikih injenica mjesta i vremena - svaka analogija sasvim sigurno otpada. Somalci uopte nijesu primitivan narod, ve su savremen narod, isto kao i mi danas, ili Arapi, ili pak Kinezi. Otuda ve otpada prvi kriterijum civilizacije - primat naroda po starosti. Uistinu, meutim, i ta druga mjera - superiornosti i inferiornosti - otpada ne samo u primjeni na jedinke, ve i na narode. Dokaze pruaju primjeri brzoga civilizovanja cijelih rasa, kako u minulim vremenima - uzmimo samo primjer Slovena i Litvanaca, tako i u dananje vrijeme - sjetimo se Japanaca. Tamo gdje se jedan istorijski proces ukrta sa sadanjou, on prestaje biti predmet samo naunih istraivanja, ve postaje orue za borbu. Isto tako stoji stvar i sa civilizacijom kao rezultatom istorije. Ovo je uoljivo u nae vrijeme, kada je civilizacija postala ne samo snaga, ve i borbena parola, ne samo izvor ekspanzije, ve i izgovor za ugnjetavanje ili otimainu. To je pojava znana otkad je svijeta i vijeka. Nekada se zaodijevala u religijske forme, danas pak u rasne, nacionalne ili politike. Takve su teorije o izabranim rasama Lapua i Gobenoa; takve su dananje teorije o prvenstvu germanske rase u istoriji evropske civilizacije - Muha i Kosine, a pod pojam rase podvode se, naravno, nacionalne i politike tendencije. Stoga i sa stanovita nauke, i zadataka istorijskoga razvoja, treba ispitati kakav znaaj posjeduje rasa u ulozi faktora civilizacije. RASA I CIVILIZACIJA, II deo Razliitosti u razvoju drutava, zavisna od fizikih i duhovnih raznorodnosti individua, pa ak i cijelih naroda, ve su odavno padale u oi i stvorile ak prve rasne mitove. Iz Biblije je poznato izvoenje porijekla rasa od Nojevih potomaka - Sima, Hama i Jafeta. Danas je iste te zadatke sebi postavila antropoloka nauka. Ona prouava ne samo fizike, ve i umne odlike ovjeka i nastoji da prikae njihovu uzajamnu vezu. Stoga su najtei zadaci antropologije u oblasti razvoja ovjeanstva sadrani u sljedeim pitanjima: 1) Koja su fizika obiljeja neraskidivo vezana za izvjesnu grupu ljudi? 2) Kakva je zavisnost izmeu pojedinih fizikih obiljeja i razvoja pojedinaca ili cijelih grupa? Prvo pitanje koristi se za rjeavanje isto praktinog problema: koja fizika obiljeja treba uzeti za osnov fizikog razlikovanja rase? Tu je izvorite svih klasifikacionih

sistema, poevi od Lineovog, pa sve do najsavremenijih, kao to je Hakslijev, Milerov i dr. Kao osnov za razlikovanje, ako se ne prihvate izvjesna geografska (npr. Azijati, Afrikanci) ili etnografska svojstva (nain i oblik ivljenja), mogu sluiti jedino izvjesne fizike karakteristike: graa tijela (morfologija) ili pak funkcije ljudskog organizma (fiziologija i patologija), a u tome pogledu razlike meu ljudima su neznatne, te se prelazi izmeu njih svode gotovo na nijanse. Otuda slijedi u osnovi ispravno zapaanje nekih naunika o jedinstvu rase (Katrfa). Stoga bi klasifikacija na osnovu jedne odlike - bilo da je to boja koe, vrsta kose ili pokazatelji lobanje - bila nemoguna kada se izvjesne istaknute osobine po kojima se ljudi razlikuju ne bi povezivale u odreeni tip, koji slui za osnov klasifikacije. Ali, s isto prirodnjakog stanovita, izvjesna somatska slinost moe se smatrati sluajnom samo dotle dok se ne prenosi i ne ponavlja kroz reprodukciju. To je uticaj teorije porijekla na antropologiju. Otuda rasu prije svega mora odreivati nasljednost.[6] Tako shvaenu i odreenu rasu moguno je nai uvijek i na svakom mjestu; moguno je sa izvjesnim modifikacijama tipa podijeliti na rase cjelokupno savremeno ovjeanstvo. Ali da li se takva rasa moe nai u istoriji ili, jo bolje, moe li se rekonstruisati istorijska prolost takve rase? ta je to rasa? Jesu li rasa i civilizacija jedno? Drugim rijeima, moe li se objasniti duhovni razvoj jedino s osloncem na biologiju? Da li fizika svojstva ve unaprijed presuuju o duhovnim osobinama i to otuda slijedi - da li je karakter i smjer razvoja civilizacije uslovljen fizikim, tjelesnim ili rasnim obiljejima? Spomenici pismenosti opisuju fizike osobine razliitih naroda; na spomenicima likovne umjetnosti nalazimo predstave ljudskoga tijela; neki narodi, kao npr. Egipani, koristili su na svojim slikama razliite boje za isticanje rasnih posebnosti. tavie, praistorija prua antropoloki materijal od prije 20 hiljada godina: to su ljudske kosti koje potiu iz starijeg kamenog doba. Na osnovu toga materijala moe se rekonstruisati ovjekov rast i graa. Ponegdje su se sauvali ak i ostaci kose. A to vie zalazimo u istorijski period, utoliko je toga materijala vie. Otuda s punim pravom moemo tragati za odgovorom na pitanje kakva je bila uloga, ako ve ne ove ili one rase, ono bar faktora rase u istoriji, a prije svega - kakva je njegova veza sa civilizacijom. Da li su se rasni tipovi sauvali u istoriji? Odgovor na to pitanje pruie nam najstariji narod koji poznajemo na svijetu, a koji se moda i punih 5 hiljada godina prije Hrista naselio u dolini Nila. "Egipanin je bio," - veli prof. M. Maspero - "uopte uzev, visok, mrav i vitak. Plea su mu bila iroka i razvijena, grudni ko ispupen, nadlaktica i podlaktica inervirane, aka dugaka i tanka, bedra slabo razvijena, potkoljenice suve; anatomski detalji koljena i miii listova jako su izraeni, kao to obino biva kod pjeaka; stopala dugaka, mrava, pri kraju spljotena zbog navike da se hoda bez obue. Glava, esto odve velika u odnosu na trup, otkriva izvjesnu blagost, pa ak i uroenu melanholiju u karakteru. elo je duguljasto, moda poneto nisko, nos okrugao i kratak, oi krupne i jako otvorene; obrazi su zaobljeni, usne debele, ali neizvijene; pomalo iroka usta daju licu gotovo bolno rezigniran izraz. Te crte, zajednike kipovima drevne i srednje drave, ponavljaju se kasnije u svim periodima. Spomenici osamnaeste dinastije, saitske i grke skulpture, u umjetnikom pogledu znatno nie od spomenika stare dinastije, sauvale su bez vidljivije promjene prvobitni tip. Premda su se vie klase promijenile usljed mijeanja sa strancima, prosti seljaci su sve do danas gotovo posvuda sauvali slinost sa precima; savremeni felah s divljenjem posmatra kipove Kavre ili kolose Usortesena, koji mu u njegovome

vlastitom obliju reprodukuju etiri hiljade godina udaljenu fizionomiju drevnih faraona."[7] Jesu li Egipani inili narod u etnografskom znaenju ili pak rasu u antropolokom mi to ne znamo. U svakome sluaju, tokom itavih milenijuma, kroz razne istorijske etape i promjenljive faze civilizacije provlai se uvijek isti rasni tip. Firho je poredio lobanje drevnih Egipana sa dananjima. Na alost, ne posjedujemo antropoloke tragove iz grobova najstarijih dinastija. Meutim, precizno se mogu rekonstruisati lobanje do oko 3000 godina prije Hrista. Tako dakle imamo pouzdane podatke za istorijski period od blizu 5 hiljada godina. U tome vremenskom rasponu javlja se samo jedna razlika - brahikefalni (kratkoglavi) tip iz doba drevne drave prema dolihokefalnom (dugoglavom) i mezokefalnom (srednjoglavom) iz doba novije drave. Od toga vremena, tj. od oko 1700. godine prije Hrista, sve do danas tip lobanje je ostao sasvim nepromijenjen. Na taj je nain dokazana trajnost antropolokog karaktera u rasponu od 35 vjekova.[8] Tako je antropoloki tip (rasa) bezuslovno utkan u temelje istorijskog razvoja i zadrava tendenciju stalnosti, odnosno nepromjenljivosti. Ali pod kakvim uslovima? Na to pitanje odgovor prua francuski antropolog Kolinjon koji tvrdi da "rasa, dobro naseljena u nekoj zemlji, prikovana za zemlju ratarstvom, aklimatizovana u procesu selekcije i, najzad, brojano relativno dobro zastupljena - predstavlja izuzetan faktor otpora doljacima, ko god oni bili".[9] U tom smislu, uz vee bogatstvo materijala i blie poznavanje istorije, moe se govoriti o uticaju rase na istoriju ovjeanstva na primjeru Evrope. Ni na jednome polju pitanje ras i njihove uloge u istoriji nije izazvalo toliko ozbiljnih studija kao na polju rasnih obiljeja evropskih naroda. Ve sama homogenost civilizacijskog razvoja i njegov neprekidni napredak navodili su na pomisao o zajednitvu rase. Civilizaciju je morala stvoriti ta rasa, bez obzira na to kako emo je zvati: zapadnoevropska ili pak arijevska. Zato je najvee interesovanje meu antropolozima pobudila mapa razmjetaja pokazatelja lobanje koju je na kongresu u Parizu 1889. godine predstavio francuski antropolog . Deniker. Pokazalo se da je izvan svake sumnje postojanje dviju dolihokefalnih rasa u Evropi: jedne na sjeveru, druge na jugu, koje presijeca brahikefalna rasa na terenima alpskih zemalja. Te istaknute rasne razlike prenose se sa obiljeja lobanje i na druge tjelesne karakteristike kao to su: oblik lica, nosa, boja oiju, kose i, najposlije, rast. U sprezi sa oblikom lobanje ove karakteristike tvore prilino istaknute rasne tipove: sjeverni, juni i srednjoevropski. Prelaze meu njima ine nijanse razlika na liniji dodira razliitih rasa. Sa toga razloga antropolozi, poput V. Riplija, uopte ih ne smatraju istim rasama, ve najprije mjeavinom i proizvodom ukrtanja, dok, meutim, sam . Deniker razlikuje glavne i sekundarne rase. Takve su rase npr. Poljaci ("les Vistuliens") - plavokosi, mezokefalni, niskog rasta (u Kraljevini Poljskoj[10], Kaubiji, leziji i Saksoniji) koje smatra za sporednu rasu pored tzv. istone (Belorusi, Litvanci i Polesjani).[11] V. Ripli, sa druge strane, vidi u njima samo prelazni tip na granici izmeu teutonske i slovenske rase.[12] U tome isto geografskom rasporedu evropskih rasa potpuno se zatro istorijski karakter razvoja stanovnika tih zemalja. Ali sa prirodnjakog stanovita - tj. uzimajui u obzir somatske odlike, a ne etnike ili kulturne - to je sasvim ispravno. Otuda je prvo veliko dostignue antropologije koje se reflektuje na istoriju evropskih naroda u tome to se pokazalo da se njihov razvoj ne odvija u okvirima jedinstvene rase, ve je rezultat mijeanja ili pak ukrtanja rasa. To stanovite teorije savremene distribucije rasa u Evropi, potpuno ispravno ako se ima u vidu stanje antropoloke nauke, nije nam dovoljno sa gledita prouavanja

istorijskog razvoja koji je, blagodarei praistoriji, proiren na desetine milenijuma unatrag. Najprije elimo znati da li je dananji geografski razmjetaj glavnih evropskih rasa trajan, drugim rijeima - jesu li te rase autohtone, a drugo, imamo li pravo da poveemo bilo koje praistorijsko doba ili pak bilo koji od istorijskih naroda sa nekom od danas poznatih evropskih rasa. Na prvo od tih pitanja antropolozi su odgovarali hipotezama. Postalo je ve uobiajeno da se sjeverna rasa, dolihokefalna, smatra teutonskom rasom, budui da je arite iz kojeg se irila bila navodno Skandinavija. Ta se rasa, uostalom, sasvim podudara sa danjim sjevernim, skandinavskim tipom. Njeni predstavnici su plavokosi, plavih oiju, viskog rasta, duguljastog lica, orlovskog, uzanog nosa. Njeno najizrazitije obiljeje, uostalom, predstavlja dugoglavi tip.[13] Meutim, prouavanje 34 danske lobanje iz mlaeg kamenog doba pokazalo je da je meu njima 10 kratkih, 16 srednje, a svega 8 izrazito duguljastih. Nistrem, koji je izvrio ta ispitivanja, izraava istovremeno i sumnju u dolihokefalnost Danaca, koje Deniker svrstava u istu sjevernu rasu. Prema Nistremu, srednje duguljast i kratak tip glave u toj zemlji ak pretee.[14] Prema Firhoovom miljenju, brahikefalnost i dolihokefalnost sree se u Evropi od najstarijih vremena. A Kolman je tu misao izrazio na neto drastiniji nain koji prekida svaku diskusiju. On, naime, dri da u naem dijelu svijeta, poevi od neolita, cirkuliu uvijek jedne iste rase i uvijek se jednako vole i mrze, potiskuju jedna drugu i meusobno se mire, a dalje da "ni Burgundi, ni Alamani, ni Franci, ni narodi koji su svoje mrtve sahranjivali u kurganima - nijesu vodili porijeklo od jedne te iste rase, ve od brojnih evropskih rasa koje su ivjele jedna kraj druge, te da se svaki od tih naroda sastoji od potomaka istih rasa, dakle irokog i okruglog lice, kratke i duguljaste glave, plavih i tamnokosih, jednom rijeju - od mjeavine evropskih rasa od kojih su nastali putem postepenoga ukrtanja".[15] Na slian nain kao to su teoriju o germanskoj rasi oborili njemaki naunici uinili su to esi i Rusi u oblasti teorije o rasnim odlikama Slovena. Ta je teorija dovodila u vezu Slovene sa Keltima i davala im zajednike crte koje danas nalazimo u alpskoj rasi, dakle, prije svega, kratku glavu, srednji rast, okruglo lice, sivkaste oi, tamnu kestenjastu kosu, a oblik nosa prije irok, negoli uzak. Ta je rasa dobila naziv keltska, jer su Kelti nekada navodno inili vladajuu rasu u Srednjoj Evropi, gdje je danas najvie ostalo toga tipa. Iako joj se nije izriito pripisivalo, sa njome se barem dovodilo u vezu gvozdeno doba, odnosno, tzv. haltatska kultura.[16] Kod Denikera to je glavna jadranska ili dinarska rasa i sporedna subjadranska, koja se jednim dijelom podudara sa Kolinjonovom lotarinkom rasom, a obuhvata June Slovene, ehe, Poljake, kao i Bavarce, Lotarinane, djelimino Holanane i Francuze.[17] to se Slovena tie, zasluga je L. Niderlea u tome to je izmijenio predstavu od kratkoglavom i tamnokosom tipu Slovena nasuprot plavokosom i dugoglavom tipu Germana. Naprotiv, na osnovu brojnih iskopina na istorijskim i praistorijskim lokalitetima od VIII do XII vijeka, moe se zakljuiti da je na prostorima kako Istonih tako i Zapadnih Slovena primjetna ista ona raznovrsnost tipova kao u germanskim zemljama i da je tip srednje duguljaste i duguljaste glave ak preovlaivao u odnosu na tip kratke glave.[18] Istorijska pak svjedoanstva kazuju da su Sloveni pripadali prije svjetlokosom, negoli tamnokosom tipu.[19] To uopte ne protivurjei injenici da dolihokefalni i svjetlokosi tip sa vremenom, pa ve i u istorijsko doba, ustupa mjesto pretenom brahikefalnom i tamnokosom tipu. U sredinjoj Rusiji, na primjer, taj odnos izmeu duguljaste i kratke glave, a na temelju najnovijih ispitivanja, izgleda ovako: dok u vrijeme kurhana duguljasta glava predstavlja 75%, u nekropolama izmeu IX i XIII v. dolazi do 50%, a danas pada na

0,1%. Tako dakle kratkoglavost dananjih Velikorusa predstavlja relativno novu, istorijsku injenicu. Ta detaljna istraivanja rasne pripadnosti evropskih naroda, razumije se, uopte ne mijenjaju njihov principijelni odnos prema drugim rasama naseljenim dijelom u Evropi, a dijelom van nje. Tako Haksli dijeli rase na sljedee tipove: australijski, negroidni, ksantohroiniki (plavokosi) i mongolski. afhauzen razlikuje samo dvije vrste ili dvije varijante ljudskoga roda: crnu u Africi i Junoj Aziji i utu u Srednjoj Aziji. Bijela rasa niskog rasta, plavih oiju i svijetle kose, tj. takva od koje bi mogli poticati Germani i drugi plavokosi narodi, uopte ne postoji na svijetu. Svjetlokosi tako moraju poticati od crne rase koja je promijenila boju pod uticajem klimatskih i kulturnih uslova.[20] Zasluga - ovoga puta ne antropologa, ve lingviste - F. Milera bila je u tome to je na osnovu tipa kose objelodanio postojanje tzv. mediteranske rase koja obuhvata kavkaske, indogermanske i hamitsko-semitske narode, kao i srodnost prastarih stanovnika Indije - Dravida i Francuske - Vaskona ili Baska - sa tim narodima.[21] Negativan rezultat do kojeg dovodi prouavanje istorije evropske civilizacije u vezi sa rasnim predznakom moe se predstaviti u obliku pozitivnog dostignua - zavisnost napretka i razvoja civilizacija od mijeanja tipova i ukrtanja rasa. U sutini, nikakva tzv. istota rase - dovoljno je da uzmemo za primjer civilizaciju sa obala Nila - nije spasla ovjeanstvo od zastoja ili ak nazadovanja. I nasuprot tome, ni u jedne rase istorijski razvoj nije ogranien ni vremenom, ni prostorom, nijedna nema unaprijed odreene i propisane forme svoga razvoja. Tako je, na primjer, veina antropologa slona kad je rije o tome da su stanovnici Amerike, s izuzetkom Eskima, prije no to su pristigli Evropljani, predstavljali jedinstvenu rasu. Ta je pak rasa uspjela da se prilagodi razliitim klimatskim uslovima na prostoru od sjevernog polarnog kruga sve do polutara, pa i dalje, sve do 50o june geografske irine. I na tome su prostoru ljudi iste rase prolazili kroz stupnjeve civilizacije, poevi od divljatva koje je poivalo na primitivnom lovu, pa sve do stupnja civilizacije Inka ili Acteka. Istu takvu stupnjevitost ispoljavaju turska plemena mongolske rase koja su se razastrla od obala sibirske Lene sve do Dunava i Jadranskog mora. Svugdje je preko somatskog rasnog elementa doao spoljanji sloj viih, drutvenih naslaga, kao to su jezik, religija, kultura. Ipak, nemojmo se zavaravati. Taj osjeaj rasne pripadnosti, premda nedefinisan i pomijean sa drugim elementima, iv je i duboko ukorijenjen u ljudskoj dui. Moe biti da se on zatire s napretkom civilizacije - u plemenskoj organizaciji, u jezikom zajednitvu, u zajednikom karakteru pojmova i vjerovanja, u jednakim oblicima svakodnevnog ivota. Najdue se, meutim, zadrava u drutvenoj strukturi: uvaju ga i njeguju pravne ustanove. Rasno obiljeje kao osnov kastinskih odnosa u Indiji nesporna je injenica; jo u veoj mjeri - rasa kao osjeaj superiornosti i starjeinstva u okvirima drutva ili meu narodima. Do danas se ponositi natpis persijskoga cara Darija obraa potomstvu rijeima: "Ja sam Arija, sin Arijin". U dananje vrijeme umjesto drutvenog kastinstva ispoljava se plemensko. Prvo njegovo obiljeje jeste jezik. Stoga se nijesu bez povoda rasne teorije premetnule u jezike. Jeziko zajednitvo postalo je rasna odlika. Donedavno teorija o jedinstvenom arijevskom jeziku bila je ravnoznana sa teorijom jedinstvene arijevske rase. Danas je njemaka nauka, dodue u liku ne tako brojnih svojih predstavnika, sklona izvoenju cijele civilizacije od Teutona i cijelog arijevskog jezika iz pragermanskoga, prenosei na teren prolosti svoje pangermanske tendencije. Stoga poslije razmatranja rase treba obratiti panju i na jezik kao uslov civilizacije.

Konkretnije osmiljeno pitanje glasilo bi ovako: u kakvoj bi vezi mogao biti jezik sa razvojem civilizacije? Napomene [1] Przegld Narodowy. Warszawa, 1908, <juli>. [2] <Mihal Bobinjski (1849-1935), istoriar, profesor Jagjelonskog univerziteta; zajedno sa J. ujskim, stvorio je tzv. krakovsku istorijsku kolu. - Primj. prev.> [3] <Aleksander Rembovski (1847-1906), istoriar, bavio se staropoljskim politikim sistemom. - Primj. prev.> [4] <Valerijan Kalinka (1826-1886), istoriar, kat. svetenik, saradnik Bobinjskog na fundiranju tzv. krakovske istorijske kole. - Primj. prev.> [5] <Ludvik Kivicki (1859-1941), sociolog, ekonomista, antropolog i publicista socijalistike orijentacije. - Primj. prev.> [6] William Ripley, The Races of Europe. A sociological study, 1900, 105. [7] Maspero, Histoire ancienne des peuples de l'Orient classique. Paris, 1895, I, 47. [8] Hoernes, Die Urgeschichte des Menschen. Wien-Pest-Leipzig, 1892, 441. [9] Ripley, op. cit., 81. [10] <Dio Poljske u sastavu Rusije do 1918. - Primj. prev.> [11] J. Deniker, Les races et les peuples de la terre. Paris, 1900, 387; 388. [12] W. Ripley, op. cit., 346. [13] Ripley, op. cit., 121. [14] O. Schrader, Sprachvergleichung und Urgeschichte. Jena, 1907, 469. [15] Schrader, op. cit., 470. [16] Ripley, op. cit., 127; 128. [17] Deniker, op. cit., 390-394. [18] Lubor Niederle, Slovansk staroitnosti. Praha, 1902, 92. [19] Op. cit., 109. [20] Hoernes, op. cit., 675. [21] Op. cit., 64; 65. RASA I CIVILIZACIJA, III deo U trenutku kada su Englezi pod vostvom lorda Klajva, guvernera Istonoindijske kompanije, privodili kraju pokoravanje Indije, maem i podmiivanjem ruei nezavisnost mjesnoga stanovnitva, niko nije pretpostavljao da su itelji Indije tako blisko povezani sa Evropljanima, te da e njihov jezik posluiti kao osnova za novu teoriju razvoja indoevropske ili arijevske rase. Zasluga je Klajvovog nasljednika, preduzimljivog i razumnog Vorena Hestingsa, kasnije optuenog za finansijske i politike zloupotrebe u vrijeme svoga namjesnitva u Indiji, u tome to je umio da cijeni znaaj naunoga rada svojih zemljaka na starinama Indijskoga potkontinenta i stavio ga pod svoju zatitu. Godine 1784. ser Vilijam Dons, lan Vrhovnog suda Bengala, osnovao je prvo Bengalsko azijsko drutvo (Bengal Asiatic Society) i pristupio izradi saetka indijskoga prava, objanjavajui Manijev zakonik. Istovremeno je njegov prijatelj arls Vilkins zapoeo istraivanja jezika drevnih Indusa i s pravom stekao naziv "oca sanskrtskih studija". Entuzijazam koji je propratilo upoznavanje Evrope sa indijskom knjievnou (Gete) nije bio gotovo nita u poreenju sa posljedicama koje je izazvao; povukao je, naime, za sobom filoloke, a potom i istorijske studije sanskrta. Godine 1833. F. Bop izdaje svoju Uporednu gramatiku indoevropskih jezika u kojoj istie srodnost izmeu

drevnih jezika - sanskrta i jezika Zend-Aveste - sa evropskima, kako ivima germanskim i slovenskim jezicima, litvanskim jezikom - tako i mrtvima - grkim i latinskim. Ubrzo potom Grim gradi teoriju o promjenljivosti suglasnika, odnosno prelaska jednoga u drugi. Tako nastaje jezika paleontologija, prema kojoj se u jeziku sadri cjelokupna prolost naroda ili rase i, obrnuto, od tih jezikih fosila, kao to je sluaj i sa prirodnjakim, moguno je vaspostaviti sve stadijume i faze kroz koje je prolazio narod ili pak izvjesna rasa. lajher najposlije stvara kodeks fonetike ili graenja rijei u indoevropskim jezicima. Iz teorije jezike srodnosti izvodilo se rasno srodstvo. Na taj nain, dananji narodi, kako azijski, tako i oni naseljeni u Evropi, ali koji pripadaju istoj jezikoj zajednici, izvode se od jednoga zajednikog plemena, odnosno rase. Ona je nazvana arijevska, jer najstarije indijske knjige Arijama nazivaju narod koji je dospio u Petorjeje i pokorio tamonje stanovnike, pretke dananjih Dravida. Te Arije morale su prije toga ivjeti negdje zajedno, inei jednu rasu; dokazi za to su zajedniki korijeni u svima jezicima indoevropskih naroda. Kasnije su se razile na jug - u Persiju i Iran, na jugoistok - u Indiju, i na zapad - u Evropu. Zbog toga se tragalo za kolijevkom toga arijevskog naroda negdje u dubini Srednje Azije, vie Oksusa (Amu-Darje), na obroncima Hindukua ili u Pamiru. Te ideje, koje je formulisao jo F. A. Pot u svojim etimolokim studijama zasnivajui ih na frazama i optim mjestima, poput poznatog izraza "ex Oriente lux", utemeljio je potom izvrsni znalac jezika Maks Miler, dok ih je do najvieg, konanog stupnja doveo Adolf Pikte.[22] Od toga vremena arijevska rasa i seobe Arija smatraju se neoborivim dogmatom. Taj je dogmat prenijet i na studije istorije i praistorije. Pri tome nije bilo mnogo ustezanja kad je rije o uspostavljanju hronologije tih seoba. Vrijeme prvoga istorijskog pomena koji se sree u izvorima o nekom narodu bilo je vrijeme njegovoga prispijea u Evropu. Polazei od toga, Milenhof je prvo pojavljivanje Arija u liku Grko-Itala pomjerio na est vjekova prije Hrista; kasnije u vremenskoj postupnosti na istorijsku arenu izlazili su Kelti, Germani i naposljetku Sloveni - ravno hiljadu godina kasnije, tj. u VI vijeku poslije Hrista. Tom se teorijom istoriari zadovoljavaju do dananjega dana, jer u vremenu prije VI vijeka nemaju ta rei o Slovenima. To je bila taka kulminacije jezike teorije o rasama i o vezi izmeu jezika i civilizacije. Dalji napredak filologije i lingvistike ne tie se mnogo opte nauke o razvoju ovjeanstva, pa ak ni pojedinih plemena; u najboljem sluaju tie se razvoja samoga jezika i uticaja jednih jezika na druge. To da slovenska kua <polj. chata>, zvana "hia", potie od germanskog hyz (Haus) ili vojna formacija - puk <polj. puk> od Volk - stvar je filologije da utvrdi[23], ali ta lingvistika injenica nije za istoriara dovoljan dokaz da tvrdi kako smo od Got nauili da gradimo kue ili da se okupljamo u pukove. Ako je, naime, germanska rije hyz = chata <kua>, onda to nita manje nije ni hlaiv (okrugla rupa, jama) od kojega vodi porijeklo na chlew <svinjac; valov>. Treba dakle pretpostaviti da je i jedna i druga rije pozajmljena od Gota. Meutim, odve je kratak period vladavine Gota pod legendarnim Hermanrikom nad Slovenima da bi se moglo pretpostaviti kako su ovi od Gota nauili da kopaju jame za stanovanje i istovremeno da grade kue. Trebalo bi dakle pretpostaviti postojanje perioda nekakvoga predgotskog uticaja Germana na Slovene, perioda o kojem istorija nije ostavila nikakvo svjedoanstvo, a u kojem bi Germani bili uitelji Slovena kad je rije o kopanju zemunica za stanovanje. Ali bio bi to zakljuak u istorijskom pogledu nita sigurniji, negoli, na primjer, da je peinskom ovjeku iz doba paleolita uitelj bio mamut. Da bih jo bolje pokazao nesigurnost jezike paleontologije u odnosu na hronologiju i istorijske injenice, zadrau se na rijei "puk". Brikner je izvodi iz

starosjevernonjemakog folk, Ulenbek radije iz anglosaksonskog folc, odnosno starofrizijskog folk. Najbolje se pak to moe uiniti iz drevnih oblika *fulka i *hulma - puk <polj. puk> i ljem <polj. hem>, ali u koje bi vrijeme trebalo smjestiti tu pozajmicu, teko je rei.[24] Prema bezuslovnoj vladavini te lingvistike paleontologije, a naroito prema neposredno iz nje proisteklim istorijskim dedukcijama, poele su se sretati ograde. Kao i svugdje gdje zavlada dogmat, u religiji ili nauci, budi se sektaki pokret, bude se jeresi i raskoli, koje ortodoksija nastoji da iskorijeni. Tako je i u lingvistici, gdje se diu glasovi protesta kako protiv nauke o zajednikim arijevskim rijeima i pojmovima, tako i protiv nauke o pozajmicama. Spomenimo samo da, prema miljenju A. Kuna, zajednitvo korijena jo uvijek nije dovoljno da se rijeima i pojmovima dokae zajedniko porijeklo, ve da je za to, pored zajednikog korijena, potreban i zajedniki sufiks.[25] Drugi pak filolozi, poput P. Kremera, iz jezike jedniine tipa: jaram-upreg (sanskrtsko yug, grko zygn, latinsko jugum, gotsko juk, staroslovensko igo, litvansko jngas) - izvode samo istoriju odreene rijei koja je zajedno sa izvjesnim pojmom ili predmetom ila od jednoga naroda ka drugome (op. cit., 192). Jezike jednaine su istorijski materijal u jo manjoj mjeri ukoliko istovjetnosti korijena ne odgovara identinost pojmova. Jo danas se citira jezika jednakost: rj (sanskr.), rex (lat.), rx (galski), ri (staronjemaki), rig (gotski) za oznaavanje zajednikog naziva vladara kod indoevropskih naroda, a samim tim i praarijevske politike institucije. Meutim, osnovni glagol od kojeg je ta rije nastala nema opte indoevropsko znaenje: upravljati, rukovoditi, gospodariti (lenken, leiten, herrschen). Opti pak indoevropski pojam za taj glagol jeste: rasprostirati (ausstrecken). Dakle, samo oni narodi koji su taj pojam upotrebljavali u prvom znaenju imaju zajedniku rije i jezika jednaina je za njih istovremeno i pojmovna. Ostali pak koji nijesu imali pojam ogranien na osnovni glagol, nijesu ni upotrebljavali rije u tom znaenju, a ako i jesu, onda je to bila pozajmljenica.[26] Na taj nain, jezika jednakost ovdje nije dokaz za zajedniko stablo i zajednike politike institucije kod spomenutih naroda u nekakvome udaljenom vremenu, ve za to da su razliita plemena u razliito vrijeme i boravei na razliitim mjestima zajmila jedno od drugoga pojam i istovremeno rije uz njega. Uopte uzev, dakle, optearijevske rijei za oznaavanje stanja kulture ("Kulturwrter") ne mogu se koristiti kao materijal za rekonstrukciju kulturne istorije arijevskih naroda, a utoliko manje praarijevaca. Otuda je, prema Kremeru, "kulturna istorija graena na jezikom temelju" zapravo besmislica (ein Unding).[27] Isto su to i tobonji preci naroda jedinstvene jezike grupe - oni mitski Praarijevci. Dons, koji je pronaao sanskrt (1785), rekao je: "Sanskrtski jezik je savreniji od grkoga, bogatiji od latinskoga. Kako u korijenu rijei, tako i u gramatikim formama on otkriva toliko blisku srodnost tih dvaju jezika da bi bilo nezamislivo objanjavati to istom sluajnou. Odnos je takav da nijedan filolog ne moe izuavati ta tri jezika bez vrstog uvjerenja da oni potiu iz zajednikog stabla koje, moe biti, sada vie i ne postoji. Iz istih razloga, premda neto manje izrazitih, moe se pretpostaviti da gotski i keltski jezik, iako u njima postoje znatne strane naslage, imaju isto porijeklo kao i sanskrt." U tim rijeima sadrana je itava teorija zajednikog porijekla naroda-nosilaca jezika srodnih sanskrtu. Donsovi nasljednici ne samo da su je razvili, ve je i deformisali, zapadajui u greke koje su izbjegavali prvi istraivai u svojim uoptavanjima. Dakle, a) to se tie zajednikog primarnog jezika: 1. Njime je uinjen sanskrt, premda Dons ovaj posljednji stavlja u isti red sa latinskim, grkim itd. kao izveden, a

ne dri ga za primaran. 2. Na osnovu tzv. jezike paleontologije pristupilo se rekonstrukciji toga jezika, tj. traganju za zajednikim korijenima u srodnim jezicima s ciljem da se vaspostavi prvobitni. Trebalo je da se on sastoji od 500 jednoslonica, dok se danas na osnovu etnografskih istraivanja moe tvrditi da se jezik u jednoga od plemena Ognjenih ostrva (Fidijanci) jezik sastoji od 30 hiljada rijei.[28] b) Postavlja se pitanje kakav je to bio narod koji je govorio tim jezikom. legel ga je (1808) nazvao indogermanskim prema krajnjim takama njegovog geografskog razmjetaja. Umjesto "germanski" neki su prihvatili "evropski". Najire je do danas, meutim, prihvaen naziv arijevski. Naziv Arija vodi porijeklo od naroda koji je nekada siao sa Iranske visije u dolinu "Pet rijeka" i potisnuo starosjedjelako stanovnitvo, tzv. Dasju. Uostalom, isti je taj naziv poznat kod Iranaca iz vremena Zoroastra, kao i sa kasnijih persijskih natpisa. S pravom je stoga ovaj narod odreen kao indoiranski. Iz nekih spomena u najstarijim knjigama toga naroda - iz vremena Ved kao i Zoroastra - zakljuivalo se da su te Arije bili ljudi visokog rasta, snano graeni, bijele puti, plave kose i vjerovatno plavih oiju. Te su se somatske odlike neodvojivo povezale sa pojmom arijevske rase. [29] Kao to se nekada biblijska tradicija vezala za planinu Ararat u Jermeniji, tako je opet sada filoloka dogma smjestila postojbinu te rase u Srednju Aziju, na Pamirsko gorje. Taj Pamir - otadbinu Arija - ovako opisuje francuski putopisac de Ponsen: "Ne znam zato, poto sam preao prevoj Kizil-Hart i ispeo se na visinu od 4530 m, prisjetio sam se Danteovih rijei (Pakao): 'neka ostavi svaku nadu koji ovamo doe'. to god da je mata stvorila o temi zabiti, pustoi i besplodnosti, sve to nadmauje prizor Kizil-Harta... Nigdje ni traga ivota. Rijeke teku u toj ravnici, ali natapaju samo golu zemlju, pjeanu i kamenitu. inilo se da je niko prije nas nije ni pogledao. Samo izbijeljene kosti obiljeavaju put i svjedoe da su i drugi tuda prolazili. Uopte uzev, predio je siv, monoton i divalj, u njemu gospodari velika tiina visokih pustinjskih visoravni."[30] Sven Hedin, prelazei lance Alaja i Transalaja sa sjevera visije, zatekao je tu u aprilu none temperature 34-38o ispod nule. Godinja razlika temperature dostie 120o. vedski putnik pria da u ruskoj vojnoj posadi (pamirska utvrda, 3700 m nadm. visine) vojnici i po 5 mjeseci ne vide ni ive due. Ta navodna kolijevka arijevske rase prostire se na 7 miliona hektara (trostruka povrina Belgije), to ne smeta da joj cjelokupno stanovnitvo, prema zvaninoj ruskoj statistici iz 1893. godine, broji 1232 itelja, od ega 1059 Kirgiza u 227 jurti sa imetkom koji se procjenjuje na 20 hiljada ovaca, 1705 jakova, 383 kamile i 280 konja. [31] Svako e razumjeti da ta visija ne posjeduje posebne geografske uslove da bi mogla biti postojbina prvobitnih Arija. Ni na samoj visoravni, ni u njenom neposrednom susjedstvu nema od njih, uostalom, ni najmanjega traga. Poslije geografa na red su doli antropolozi. Francuski naunik . de Ujfalvi prvi je obiao iru okolinu Pamira na granici sjevernoiranskih i mongolskih plemena. Koliko je bilo njegovo iznenaenje kada se ispostavilo da se lokalno stanovnitvo sastoji od dvaju tipova: jednoga - niskog rasta, kratke glave i kestenjaste kose i drugoga - visokog, crnog i dugoglavog. Nijedan od njih nije odgovarao snijevanom tipu Arija. ak i najistiji narod Gali, naseljen u Pamirskom gorju od najdavnijih vremena, pripada brahikefalnom, kestenjastom i tamnom tipu, i pored svoga nesumnjivog indoiranskog porijekla.[32] To otkrie potkopalo je vjeru u prapostojbinu Arija i ujedno podijelilo naunike na dva tabora: jedni, preteno Francuzi, poeli su smatrati ovaj tamni i kratkoglavi tip

pravim Arijama (Ujfalvi, Topinar), izvodei od njega tzv. alpsku srednjoevropsku rasu, odnosno Kelto-Slovene[33]; drugi naunici, meutim, poglavito njemaki, iz istih takvih pobuda patriotske prirode odrekli su se prvobitne postojbine Arija u Aziji, prenijevi je u Evropu i poistovijetivi Arije sa Germanima. Prebirala se redom zemlja po zemlja i svaki je naunik taku po taku u Evropi birao za sjedite prvobitne arijevske rase. Penka[34] ga je pronaao u Skandinaviji, poto je ta zemlja u uobrazilji mranoga srednjeg vijeka vaila kao officina gentium i vagina nationam; Muh[35] ga je primakao blie u dubinu dananje sjeverne Njemake, poto se ta rasa navodno danas vratila nekadanjoj civilizacijskoj misiji istorijskih Arija. Pee[36] je kolijevku Arija naao u Pinjskim movarama (okolina Rokitna), gdje se najjae ispoljava plavokosi tip (albinizam - kvintesencija svijetlih obiljeja tjelesne konstitucije). Sa svoje strane pak zapadni naunici premjetaju prvobitno sjedite prema jugozapadu Evrope (Danijel Brinton). Jednom rijeju, cijela teorija arijevske rase pokazala se kao mjeavina dvaju razliitih pojmova: jezika i rase. Za istu izmiljotinu drao ju je Firho sa stanovita antropologije. Sa stanovita arheologije Renak ju je nazivao praistorijskim romanom. [37] Najnoviji istraivai jezika, ako govore o zajednikom porijeklu arijevskih naroda, ne uzimaju taj prvobitni, praarijevski narod vie kao rasu, ve kao pleme (narod u etnografskom smislu). Meu takve istraivae spada O. rader, autor izvrsne enciklopedije indoevropskih jezika. Na slian nain ti naunici vie ne tee da vaspostave praistoriju nekakvog neznanog pra-naroda, ve da istrae starine u indoevropskim jezicima. Nova raderova hipoteza o prvobitnom prebivalitu narod - nosilaca zajednikog indoevropskog jezika, koju sam autor stavlja na posljednje mjesto meu rezultatima svojih istraivanja, ima tu dobru stranu to doputa da se arijevska kolijevka slobodno pomjera od Azije, du obala Kaspijskog i Crnog mora, sve do dubine evropskog kopna - do Dunava pa sve gotovo do Baltikog mora. To je dakle prije sfera uticaja i granica prvobitnog dodira kultura i civilizacija, negoli strogo odreeno sjedite nekakvoga arijevskog naroda, pozvanog da nosi i iri civilizaciju po svijetu. Protest se rodio i protiv same jezike teorije zajednikog porijekla indoevropskih jezika. Rodoslov dananjih jezika od indoevropskog prajezika prikazivao se u obliku genealokog stabla (lajher). S tim gleditem prvi se raziao J. mit (1872) postavivi teoriju jezikih talasa (die Wallentheorie). Njen zametak sadran je ve u radu slavnog romaniste Huga uharta (Le vocalisme du latin vulgaire). Jedan jezik koji se diferencira ne daje kao rezultat mnotvo jezika i dijalekata, ve naprotiv - dijalekti se spajaju u jedan jezik. Umjesto genealogije jezika imamo proces dijalektoloke diferencijacije - uzajamnog proimanja i potiskivanja dijalektolokih razlika. Na toj osnovi moguno je, dodue, prikazati dananji poredak indoevropskih jezika, ali rekonstruisati njihovu podjelu i ranija grananja neuporedivo je tee, a zapravo nije ni izvodivo, sem ako se ne pristane na mnotvo praznina. Jo se manje iz dananjeg uzajamnog odnosa indoevropskih jezika mogu oivjeti putevi i odnosi odgovarajuih naroda u prolosti. Na taj nain, prema mitu, tvorcu teorije jezikih talasa, grki, najbogatiji od indoevropskih jezika, ima samo nekoliko rijei zajdnikih sa iranskim jezicima, a sa latinskim, najbliim mu u geografskom pogledu, 132, dok latinski sa iranskim ima 20. Zapanjujua je, meutim, koliina srodnih rijei izmeu latinskoga i litavsko-

slovenskih jezika. Kremer navodi broj leksikih srodnosti od 30, dok ti jezici sa najbliim susjednim, njemakim, imaju svega 59 primjera takve srodnosti. Ti brojevi, koliko god bili djelimini i nepotpuni, zanemarljivo su mali u poreenju sa optim brojem rijei u svakom jeziku. Najsiromanija poludivlja plemena imaju ih po nekoliko desetina hiljada. Tako otud proistie da je preostala ogromna masa rijei u indoevropskim jezicima nearijevska, jer je jedina odlika arijevskog porijekla zajedniki korijen u indoevropskim jezicima. Otuda se ispostavlja, primjera radi, da su ruski i njemaki jezik samo u slaboj mjeri arijevski.[38] Ako dakle nema, niti je ikada bilo svearijevskog prajezika, kako se onda moe govoriti o praarijevskoj rasi i o istoriji praarijevskih naroda? Taj rezultat izbacuje u prvi plan istoriju praarijevskih naroda, ali onih koji pripadaju drugim jezikim grupama, a iji su se tragovi sauvali u istoriji i iji su ostaci opstali do dananjega dana. RASA I CIVILIZACIJA, IV deo Iz triju jezikih grupa poznatih nam od najdavnijih vremena do danas - hamitske, semitske i indoevropske - izdvajaju se naroito dva jezika, koja se ne mogu ubrojati ni u jedan od navedenih tipova: jedan je ouvan na tablicama sa klinastim pismom od prije pet hiljada godina, tzv. sumero-akadski[39]; drugi je savremeni - jezik Vaskona ili Baska, stanovnika Kantabrijskih planina i jugozapadnog graninog pojasa izmeu Francuske i panije. I u jednom i u drugom naunici vide tip aglutinativnog jezika, kao to su to jezici turanskih naroda. Baski su u prosjeku nii od srednjeg rasta i srednjih pokazatelja lobanje.[40] Glave Akaana u turbanima koje potiu iz lokaliteta u Tel Lohu (drevna Sirgula) u kraniolokom pogledu predstavljaju tip veoma blizak turanskom[41], pa moda ak i glavama dananjih stanovnika Indije iz plemena Gonda - ne Arija, ve Dravida.[42] Francuski i panski Baski smatraju se ostacima naroda Iber, koji zasigurno nije bio arijevskog porijekla, kao to arijevci nijesu bili ni stanovnici obala Sredozemnoga mora - Etrurci, Liguri, Pelazgi, starosjedioci Italije i Grke prije dolaska Grka i Itala. O Pelazgima je jo u VI vijeku vladalo uvjerenje da je taj narod, najstarije stanovnitvo Helade, stranog porijekla. Kao njihovo sjedite spominjala se Larisa (u Tesaliji), Odiseja ih nalazi na Kritu (Gortina se u antici zove Larisa). Prema mitovima, oni iz Arga putuju u Arkadiju, gdje je plemenski bog, odnosno mitski rodonaelnik Likaon ve kod Hesioda sin Pelazga. Oni su navodno ivjeli i u Atici. Poznato je da su zidine kraj ulaza u Akropolj nosile naziv Pelargikon. Herodot prema Hekateju veli da su te Pelazge navodno prognali Atinjani, te da su ovi nali utoite na ostrvu Lemnu. Ti Pelazgi sa Lemna zvali su se jo i Tirenci, isto kao Etrurci. Otuda se pitanje prvobitnih stanovnika Grke vezuje za pitanje prastanovnitva Italije. Dodue, E. Majer zakljuuje da se niko od antikih autora koji se pozivaju kao svjedoci stranog porijekla Pelazga, ne oslanja na izvore, ve da oni samo ponavljaju narodne tradicije. "Eshil i Herodot, Helanik i Tukidid nijesu znali o Pelazgima nita vie od nas." Njihovi su pogledi uglavnom plod filolokog naunog rada. E. Majer je sklon pretpostavci da je smo ime Pelazga zapravo ime grkog plemena koje je naseljavalo tesalijsku ravnicu, "pelazgijski Argos". Taj je narod poklekao pred prevagom Tesalaca i pretvoren je u podreeno stanovnitvo, pri emu je dio mogao emigrirati na Krit. Ali ak iako se zatre ime Pelazga, ne moe zatrti narodna tradicija kao nit u prouavanjima porijekla grkog stanovnitva.

Pitanje Pelazga ima dakle mnogo analogija u antikoj istoriji sa lehitskim pitanjem u istoriji Poljske. I ovdje i tamo kritika izvora dovela je do zakljuka da su oba naziva, pa tako i sami narodi - antikvarska izmiljotina, premda nije iskorijenila sam naziv, niti tradiciju. Vanije je da je ista ta antika tradicija dotakla i Etrurce. "Za kralja Nanasa" - navodi Helanik - "Heleni su prognali Pelazge; ovi su uplovili svojim brodovima u rijeku Spin kod njenoga ua u Jonsko more i zauzeli grad Kroton (Cortona) u sreditu zemlje. Odatle su naselili cijelu zemlju koja se danas zove Tirsenija (Etrurija)." (Helanik kod Dionisija iz Halikarnasa I, 28). Ti Etrurci su jo prema predstavama antikoga doba poticali iz Male Azije i kao to su s jedne strane poistovjeivani sa Pelazgima, tako su sa druge dovoeni u vezu sa Karijcima, Likijcima i Lidijcima, ije je porijeklo takoe nejasno i zagonetno. ak i danas opstaje ta hipoteza o istonom porijeklu Etruraca, i pored brojnih suprotstavljenih pogleda npr. Nibura, koji je izvodio Etrurce iz Retijskih Alpa nalazei u lokalnom retijskom narjeju ostatke njihovog jezika, Helbiga, koji se jo uvijek dri istoga miljenja, kao i nekolikih italijanskih naunika koji smatraju Etrurce narodom italskog porijekla (Marijani). Evo ta o njima pie Marta: "To je hipoteza, ali hipoteza koja nam doputa da razumijemo zato u Etruriji nalazimo istu vrstu grobova kao i u Maloj Aziji, a to e rei tumule (nasipe) koji poivaju na temeljima ogromnih podzemnih graevina u obliku kula, fasade isklesane u stijenama; zato se sistem zasvoenih graevina ne sree nigdje u mediteranskom basenu, sem kod Etruraca i Rimljana, koji su ga od prvih i preuzeli; zato su Etrurci jedini mediteranski narod koji praktikuje vjetinu istonjakog proricanja (divinacija iz utrobe ptica i jetre haruspices), zato nose istonjako ruho s cvjetnim desenom uokvireno bordurom, lidijske sandale zakrivljene prema gore, kapuljae na glavi koje podsjeaju na frigijsku kapu; zato su obiljeja kraljevske vlasti, koja je etrurska porodica Tarkvinija pozajmila od Etruraca, lidijskoga porijekla, zato su etrurske igre i spektakli lidijskog porijekla" (Manuel de l'archologie des Etrusques et des Romains). Od tih Etruraca ostalo je oko 7 hiljada natpisa njihovim vlastitim alfabetom, pozajmljenim od halkidijsko-grkog, datiranih izmeu 500. god. prije Hrista i kraja republike. Godine 1886. pronaen je na ostrvu Lemnu natpis na varvarskom jeziku, nainjen alfabetom koji podsjea na etrurski. U svojoj Grkoj istoriji Becold je 1893. zapisao da e dok god etrurski jezik bude za nas tajna, lemanski natpis ostati nerastumaen. Nasluivao je u njegovom jeziku ostatke trakog dijalekta.[43] Novo zagrebako otkrie - natpis na zavoju drevne aleksandrijske mumije na etrurskom jeziku - znaajno je unaprijedilo istraivanja. Ono to je Pauli izrazio kao domiljanje 1886. godine u vezi sa lemanskim natpisom, osam godina kasnije formulisao je kao aksiom - da je jezik toga lemanskoga natpisa srodan sa etrurskim. Heselmajer je odnos tih dvaju jezika uporedio sa odnosom starogrkog i staroitalskog. Otuda slijedi Paulijev zakljuak da su Etrurci i lemanski Pelazgi bili jeziki srodni narodi.[44] Ta jezika istraivanja Pauli je proirio na toponimiju i doao do analogije ili istovjetnosti naziva mjesta u Italiji, Grkoj, na ostrvima i u Maloj Aziji. Tako e Mirina na ostrvu Lemnu i u Lidiji biti Mira u Likiji ili Smirna na karijskoj obali. Magnezija je mjesto istovremeno u Tesaliji, Lidiji i Kariji, Larisa - u Tesaliji, Likiji, Frigiji, Bitiniji, Pontu, a sree se i na obalama Tigra, i u Laciju (Larisa, antiki Laurentum). Svi ovi jeziki pokazatelji, kao i srodnost u umjetnosti, u obliku grobova, u muzici, u umjetniko-religijskim predstavama vodili su ka pretpostavci o postojanju

jedinstvenog naroda srodnoga jezika, koji je prije arijevaca bio naseljen na istoku i zapadu. Iz tih vremena, pa ak i znatno ranijih (3 milenijuma prije Hrista), ostali su u Siriji, Jermeniji i Maloj Aziji spomenici koje nazivamo hetitskim. Imenom Heta u egipatskim natpisima ili Hati u asirskim - naziva se narod koji je ivio zapadno od Asirije i Vavilona sve do dananje Smirne i Egejskoga mora. On je bio srodan sa Likijcima, Lidijcima i Karijcima. Obiljeja Hetita koja opaamo na spomenicima jesu: kratka lobanja, tamne oi i kosa, veliki i kukasti nosevi. Natpisi na njihovim spomenicima do danas jo nijesu rastumaeni, izuzev nekoliko rijei kao to je ime vrhovnoga boga - Tarku.[45] Prema Sejsu postojale su etiri hetitske drave: jedna istono i juno od Taura, druga u Kasu u Maloj Aziji (dotle se pod Kasom podrazumijevao Vavilon, ali kraljevi Kasijanaca vladali su u Karhemiu), trea Mitanaca u Mesopotamiji i etvrta Naharaim du rijeke Oronta. One su se s vremenom povezale u jednu hetitsku monarhiju ija je prestonica bila u gradu Kadeu na obali Oronta, koji je imao izuzetan trgovako-geografski poloaj. Bio je to elemenat sklada i reda u pustinji. Hetiti su pratili karavane i vrili razmjenu u Prednjoj Aziji. Njima su pripadala glavna trgovinska vorita na istoku kao Cezareja (Bogaz Kui), odakle se putevi granaju na sve strane, Karhemi na prelazu iz Male Azije ka Eufratu, najposlije Kade, kopa Male Azije i Vavilona sa jugom - Palestinom i Egiptom. Njihova keramika dosee s jedne strane do grke Troade, a sa druge sve do Palestine. Sejs je smatra izvoritem i za minojsku keramiku na Kritu. Za arijevsko pitanje Hetiti imaju veliki znaaj jer se u njihovim vlastitim imenima prvi put sreu arijevske rijei. Hetitsko pismo jo uvijek nije deifrovano. U svakom sluaju, meutim, na osnovu dosadanjih pokuaja iitavanja fragmentarnih dvojezinih natpisa, nasluuje se da njihov jezik nije bio ni arijevski, niti pak semitski. Njemaki putnik Luan otkrio je hipso-brahikefalni tip, irokih, kratkih i visokih lobanja u dananjoj Likiji (Tahtadi). Isti taj tip sree se takoe u Jermeniji, na gornjem Eufratu i u podnoju Kavkaza - srednjeg rasta, tamne boje koe, tamne, glatke kose i tamnih oiju. Te su fizike odlike povezane sa mediteranskom jezikom varijantom koja se nije mogla uklopiti u okvire podjele poznatih jezika - arijevskih i semitskih. Homel je od njih nainio alarodsku grupu jezika i ukljuio u nju drevne narode Azije - Elamite, Suzijance, Hetite, od evropskih - Etrurce, Pelazge, Rete, Ligure i Ibere, od savremenih pak - Gruzijce sa Kavkaza. U svakom sluaju, u pozadini jeziki jedinstvene arijevske civilizacije, u davnoj, pa ipak istorijskoj prolosti, ocrtava se neka izrazita jezika varijanta. Da li i rasna? Tip Bask blizak je iberijsko-insularnoj rasi, iji se predstavnici odlikuju crnom kosom, duguljastom lobanjom i vrlo niskim rastom.[46] To je tip veoma blizak i junoj rasi (homo meridionalis), koju Ripli dri za afriku. Iberi su naseljavali zapadnu obalu Evrope od Rone do Pirineja. Bili su to prvi stanovnici koje su Grci i Feniani zatekli u Francuskoj i paniji sve do Biskajskog zaliva. Kratkoglavi su sa razliitim drugim odlikama (dananji tip Savojaca). Upravo njihovi potomci treba da budu dananji stanovnici zapadnih Pirineja - Baski. Sam naziv navodno potie od Vascones, iberijskih emigranata u Akvitaniji u VI vijeku poslije Hrista, od kojih je veina romanizirana (dananji Gaskonjci). isto sauvani tip, Baski - oko 140 hiljada glava u sektoru Donjih Pirineja - zadrali su osobine govora. To je tip aglutinativnog jezika, srodnog s finskim i maarskim,

premda nije moguno uspostaviti nekakvo jeziko zajednitvo sa njima; drugaije je sa gaskonjskim narjejem, gdje je jasno vidljiva bliskost prije svega u nazivima.[47] Sa druge strane toponimi su zajedniki kod Ibera i Ligura, kao npr. ligursko Clunium, iberijsko Clunio. Stoga neki, u elji da odbrane arijevsko porijeklo Ligura, predstavljaju Ligure kao nasljednike Ibera. Na koncu, posljednji tip nearijevskog stanovnitva, ujedno i najudaljeniji prema zapadu, jesu Pikti. Bilo je to stanovnitvo Britanije prije Kelta, koji su tamo pristigli najranije u VI vijeku prije Hrista. Ovi starosjedioci odrali su se kako u kotskoj, tako i u nekim mjestima Irske u istorijsko vrijeme. Njihovi ostaci ugasili su se ubrzo poslije najezde Normana. Iz nekih jezikih relikata dolo se do zakljuka da jezik Pikta nije bio arijevskog porijekla; iako je preuzeo arijevski vokabular, sintaksa je, naime, ostala u potpunosti nearijevska.[48] D. Moris Dons doveo je piktski jezik u vezu sa jezikom Berbera i Felaha. Na tome polju filologija je opet traila dodir sa antropologijom, koja u linosti Ajzaka Tejlora pretpostavlja rasprostranjenost u rasnom pogledu jedinstvenog stanovnitva od Sjeverne Afrike sve do Britanije, preko Francuske i panije, na ta bi trebalo da ukazuje istovjetnost drevnih iberijskih i britanskih lobanja (u duguljastim grobovima) sa savremenim u Berbera i Guana. Sva ta uoptavanja, bilo rasna ili jezika, mogu i treba da se stave pod znak pitanja. Ona su traila podrku u injenicama kojima raspolae etnologija, kako savremena, tako i istorijska. Tako je rader u svome realnom rjeniku, odnosno enciklopediji indoevropskih starina, sakupio fragmentarna svjedoanstva o matrijarhatu u naroda nearijevskog porijekla. Tako se na staroetrurskim nadgrobnim spomenicima ime pokojnikove majke sree ee negoli oevo. O Likijcima (na Istoku) posjedujemo sasvim sigurna svjedoanstva da su se zvali prema imenu majke, pa ak i babe, a ne oca ili djeda; da su vie potovali ene no mukarce i da su ene u njih od davnina vladale; ak je i nasljeivanje kod njih bilo vezano za ensku, a ne muku liniju. Na slian nain o Kantabrijcima, iberskom plemenu, Strabon veli da su meu njima muevi davali miraze enama, a ne obrnuto, da su jedine nasljednice imanja bile keri i da su se keri udavale za brau (III, 165). Na Balearskim ostrvima, koja su takoe naseljavali Iberi, cijena otkupa za enu bila je trostruko via no za mukarca (Diod. Sic., V, 17). Najposlije, kod Pikta se matrijarhat odrao sve do IX vijeka poslije Hrista - dodue, ne u dominantnom poloaju ena, ve u nasljednom pravu i pravu nasljeivanja vlasti. Tako je, npr., vrhovna vlast prenoena na sestrinog sina, a ne na oca ili brau. I imena potiu od majke, a ne od oca, npr. Concobar mac Nessy Konor, Nesin sin.[49] Svi ovi primjeri koje je prikupio O. rader, od Likijaca iz Male Azije sve do iberijskih Pikta, trebalo bi, prema etnolozima, da svjedoe o nekakvom drugaijem porijeklu ovih naroda, nasuprot arijevskim narodima, kod kojih su se sve pravne, drutvene i obiajne institucije temeljile na patrijarhatu, tj. na vladavini oca kao glave roda. Ovdje bi trebalo dodati da se institucija kuvada, koju antropolog E. Tajlor tumai kao relikt matrijarhata, od svih evropskih naroda sauvala opet samo kod Baska.[50] Kao to je poznato, ovo se sastoji u tome to mukarac simulira poroaj, prima estitke poto dijete doe na svijet i preuzima na sebe dio obaveza vaspitaa. Taj je obiaj mogao nastati samo u krilu drevnoga matrijarhata pod uticajem patrijarhalnog ureenja, i to kao izvoenje oinskih prava od djeteta.[51] Teoriju matrijarhata prvi je postavio Bahofen godine 1861, a ona je svoju potvrdu nala u radovima Lenana (Essay on primitive marriage), Luboka, Tejlora. Danas je ta ustanova pronaena u svim djelovima svijeta i u naroda na razliitim stupnjevima

civilizacije. Pogdjekad se, kao kod nekih malajskih plemena, matrijarhat i patrijarhat sreu u isto vrijeme i naporedo (E. Gothajn). Meutim, i kod naroda arijevskog porijekla nailazimo na ostatke matrijarhata. Tako su u Grkoj, na ostrvu Kos, u nekakvim religioznim misterijama gdje se pripadnost izvodila na osnovu porijekla po enskoj liniji, uesnici svojim imenima, pored oevog imena, dodavali takoe i imena predaka po enskoj liniji, i to sve do etvrtog pokolenja unatrag. Neki tragovi matrijarhalnog poretka vidljivi su, po raderovom miljenju, u nasljednom pravu prvobitnih Germana prema Tacitu[52], kao i u Ruskoj Pravdi.[53] raderova je nesumnjiva zasluga takoe u tome to je zapazio izvjesne reminiscencije toga poretka ne samo kod Kelta, ve i u njemakom folkloru, u danskim narodnim pjesmama, dodue, u tek neznatnim djeliima - npr., esto pojavljivanje majinog brata i sestrinog sina, dok o oevom bratu gotovo da uopte nema spomena.[54] Meutim, umjesto zakljuka o rasi, najjednostavnije je povezati sve te razliite obiaje sa formama braka. I tako, dok je matrijarhat izraz tzv. endogamije, patrijarhat je odlika egzogamne porodice. Amerikanac Luis Morgan dokazao je pak da se obje te forme braka esto sreu jedna kraj druge i da uopte nijesu otro suprotstavljene jedna drugoj (Ancient society). Uostalom, i u arijevskoj egzogamnoj porodici sreemo takoe sluajeve endogamije, npr., u vladarskoj dinastiji kod Persijanaca. Taj drevni obiaj faraona u Egiptu preuzela je od njih grka dinastija Lagida i stoga je kraljev brak mogao biti sklopljen samo izmeu lanova dinastije (brat sa sestrom, otud nadimak Ptolemeja II Filadelfos). Te injenice, ne vie tjelesne, niti jezike prirode, ve strogo etnografske, primoravaju nas da postavimo pitanje povezanosti rase sa psihikim razvojem. Ovdje pak u prvi plan izbijaju mitovi i religijska vjerovanja. Napomene [22] Les origines indo-europennes et les Aryas primitifs, essai de palontologie linguistique. Paris, 1858-1863 (IIe d. 1877). I dio geografija i etnografija, II prirodna istorija, III materijalna civilizacija, IV drutveni ivot, V intelektualni, moralni i religiozni ivot. [23] Up.: A. Brckner, Cywilizacya i jzyk. Szkice z dziejw obyczajowoci polskiej. Warszawa, 1901, 24; 25. [24] Jezike pozajmice Slovena od Germana nedavno je sakupio i razvrstao u 15 grupa J. Pajsker (Peisker, Die lteren Beziehungen der Slaven zu Turko-Tataren und Germanen. Berlin-Stuttgart-Leipzig, 1905). Odatle sam preuzeo navedene primjere. [25] Schrader, Sprachvergleichung und Urgeschichte, 33. [26] Kretschmer, Einleitung in die Geschichte der griechischen Sprache. Gttingen, 1896, 126. [27] Kretschmer, op. cit., 47; 50. [28] Zaborowski, Les peuples aryens d'Asie et d'Europe. Leurs origines en Europe. La civilisation protoaryenne. Paris, 1908, 356. [29] Zenade A. Ragozin, Vedic India as embodied principally in the Rig-Veda. London, 54; 106. [30] Zaborowski, op. cit., 15. [31] Zaborowski, op. cit., 18; 19; 27. [32] Schrader, op. cit., 115. [33] Ripley, op. cit., 473. [34] Origines ariacae. Wien, 1883. "Die Urkunft der Arier" (1886).

[35] Die Heimat der Indogermanen. [36] Die Arier (1878). [37] Ripley, op. cit., 455. [38] Modestov, Introduction l'histoire Romaine. L'ethnologie prhistorique, 1907, 259. [39] Najvanije dostignue asirologije, tj. nauke o klinastim natpisima jeste to da je karakter asirskih pismena uslovljen nesemitskim porijeklom naroda koji ih je otkrio. Taj narod, prvobitni stanovnici Mesopotamije, govorio je aglutinativnim jezikom, dakle, istim onakvim kao i turanski narodi. Hinks, irski naunik, nazvao ga je Akaanima, a Opert - Sumerima. Za svoju teoriju Opert je oslonac pronaao u Ninivskoj biblioteci koja se preteno sastoji od prevoda sa drevnih jezika na suvremeni semitsko-asirski. Novija otkria donijela su uvjerenje da je Opert bio u pravu kada je tvrdio da se jezik prvobitnih itelja Vavilona zove sumerski (Becold), a da se tek njegova semitska prerada zove akadski (Mesermit). Noris ga je nazivao medijskim i, zajedno sa Rolisonom, svrstavao ga u mijeanu grupu skitskih jezika. [40] Deniker, op. cit., 409; 663; 670; 673. [41] Tu slinost odluno negiraju oni koji panju obraaju na isturen nos i glavu u turbanu, to pridaje onaj navodno turanski karakter zamiljenim likovima. Iz linog posmatranja tih kipova koji se nalaze u asiro-vavilonskom odjeljenju pariskog Luvra, moram konstatovati utisak koji navodi na to da su crte lica i oblici tijela tui od davnina poznatnim vajarskim tipovima. Otkuda to proistie - da li od teine materijala, da li od prvobitne jednostavnosti klesarske tehnike - ne umijem rei. [42] Ragozin, op. cit., 308. Prema Katrfaovoj teoriji, trebalo bi da to bude crna rasa pomijeana sa utom. I odista, slian kranioloki tip sree se jo i danas u Suzijanu. Drugi natpis na behistunskoj steni zabiljeen je tzv. anzanitskim, novosuzijanskim ili novoelamitskim narjejem. To je prema Sejsu, koji je dao njegovu gramatiku (1870), aglutinativni jezik, ali njegov odnos prema sumerskome dosad nije poznat. [43] Griechische Geschichte, 1893, I, 162. [44] Alt.-it. Forsch. II, 223. [45] L. Messerschmidt, Die Hettiter. Der alte Orient, 1902, 15. [46] Deniker, op. cit., 338. [47] Bloch, La Gaule (E. Lavisse. Histoire de France). Paris, I/2, 13. [48] Rhys, The welsh people. London, 1902, 19. [49] Rhys,, op. cit., 54 i dalje. [50] Deniker, op. cit., 284. [51] To stanovite, koje u etnologiji zastupaju Bahofen, iro-Telon, odnedavno Tajlor, a kod nas Karlovi, pobija Stanislav ievski u raspravi Kuvada, etnoloka studija (Kuwada, studium etnologiczne. Rozprawy Wydziau HistorycznoFilozoficznego Akademii Umiejtnoci, t. 48). On ne polazi toliko od pravnog ili istorijskog stanovita, koliko od stanovita koje bih nazvao prirodnjako-filozofskim. Oslanja se na prvobitnu filozofiju simpatikog djelovanja mukarca na enu prilikom poroaja, koju je sam postavio i provjerio. Priznajui u potpunosti znaaj te injenice koju je autor etnografski potvrdio, ne moemo se saglasiti sa njegovim zakljukom da "prema tome smatra suvinim pobijanje tvrdnje po kojoj bi kuvada bila nekakav ostatak iz epohe matrijarhalnog poretka u eri dominantnog patrijarhata" (St. Ciszewski, op. cit., 138). A upravo je obrnuto: princip prvobitne filozofije ne postoji niti moe postojati in abstracto, ve se ovaplouje u izvjesnim pravnim ili drutvenim institucijama, prilagoenim toj prvobitnoj filozofiji uopte. Rije je najprije o tome da se doe do principa kuvade kao institucije, a ne kao apstraktnog vjerovanja. Uostalom, sam je autor imao, izgleda, izvjesnih sumnji u vezi s tim stanovitem, poto

se na kraju - doslovce tek na samom kraju rasprave - poziva na injenicu koja je, po njegovom miljenju, sasvim dovoljna da pobije tvrdnju da je kuvada relikt matrijarhata. Ta injenica, koju je iznio tark, jeste upravo to da kuvada postoji tamo gdje se matrijarhat odrao do danas, kao npr. kod brazilskih Indijanaca (l. c., 138). Ali upravo s tim u vezi instituciju kuvade ne treba vie posmatrati samo kao trag ili ostatak, ve kao punopravni sastavni dio matrijarhalnog ureenja. Kao studija o dijetetici i simpatikoj profilaksi, vezanoj za poroaj, rasprava g. ievskog je neizmjerno zanimljiva i vrijedna. [52] Sororum filiis idem apud avunculum, qui apud patrem honor; quidam sanciorem arctioremque hunc nexum sanguinis arbitrantur. Germania. c. XX. [53] Ubijet mu mua, to mstjet bratu brata, ljubo sinovi otca, a ljubo otcu sine, ljubo bratu ada, ljubo sestrinju sinovi. lan I. [54] Sprachvergleichung und Urgeschichte, 369. RASA I CIVILIZACIJA, V deo Da li postoji duh rase? To bi pitanje mirisalo na metafiziku kada se ne bismo na svakom koraku, pa ak i u nauci, susretali sa definicijama poput: duh vremena, dua naroda, karakter plemena i sl. U skromnijem znaenju to se pitanje svodi na psihike osobine etnike jedinice, pri emu su nam anse da dopremo do rasne psihike utoliko vee, ukoliko na irem planu sagledavamo rasnu srodnost - dakle, na temelju zajednikog jezikog porijekla. Ipak, pojam arijevske due bio je donedavno nauna dogma, a i danas je jo uvijek prilino rasprostranjeno ubjeenje. I to nije nimalo udno, im se za osnov duhovnog razvoja uzimao jezik. Tako za M. Milera mitologija ili prvobitna forma religijskih vjerovanja nije bila nita drugo do oblik govora. Polazei za M. Milerom i A. Kunom, svi su se mitovi poeli izvoditi iz jezikih homonima i polinoma.[55] Na taj nain prost epitet zemlje: pokrov neba - u mitologiji Ved postaje s vremenom boanstvo, i to prvoga reda, Varuna (od vri, pokriti). Slino i epitet sunca: "sjajno" ili "blistavo" izvorite je boanstva Srya, koje smatralo sinom neba.[56] Otuda je lako zakljuiti da e tamo gdje postoji zajedniki jezik ili bar jeziki korijen postojati zajedniki mitovi, vjerovanja i cjelokupna filozofija plemena. Tome lingvistikom pogledu, meutim, antropologija je suprotstavila prvobitnu sveoptu vjeru narod u duhove ili tzv. animizam kao izvorite religije. Zasebna pak grana etnologije, koja se bavi narodnim tradicijama i vjerovanjima sauvanim do danas u bajkama, zagonetkama i priama, odnosno tzv. folklor, pronala je kod svih naroda ostatke religijskih pojmova, znatno ranijih od onih koji su se sauvali u razliitim mitologijama kao boanstva uma, polja, drvea itd. Meu samim lingvistima poeo se buditi protest protiv takvoga lingvistikog tumaenja religijskih pojava. Postavljeno je i pitanje - nije li moda ak i najstarija arijevska mitologija, sanskrtske Vede, kasnija, vjetaka tvorevina, moe li se nastanak Veda pripisivati narodnoj fantaziji, ne raspoznaju li se u njima tragovi djela svetenika? (A. Ludvig, A. Bergenj, A. Grube). Naunici najnovijeg vremena (npr., P. Manhart) doveli svoj skepticizam dotle da u jednainama imena bogova kod razliitih plemena (kao: Dyaus-Zeus-Tius, Parjanya-Perkunas, Bhaga-Bog, Varuna-Uranos i sl.) vide samo analogije bez nune istorijske srodnosti.[57] Arijevski duh suprotstavlja se i semitskome, i hamitskome, premda su i ovdje i tamo ista religijska vjerovanja i isti njihovi oblici. Vjera u duu ili kult mrtvih slui kao osnova religije u drevnome Egiptu[58], i to ne samo religije, jer svi obiaji, drutvene

ustanove, umjetnosti, poevi od vajarstva i slikarstva, a zavravajui s arhitekturom sve je to sluilo da se manifestuje ta vjera u besmrtnost due. Istorija arhitekture, od najstarijih vremena do danas, najbolje nam demonstrira to jedinstvo religijskih vjerovanja kod svih naroda. Od egipatske mastabe do piramide stare dinastije u Gizi i od bretonskih menhira do kupastih nadgrobnih biljega u Benaresu, svugdje se, bez obzira na geografske i istorijske razlike, ispoljava ista religijska prafilozofija. A u isti taj red mogu se smjestiti i nai grobovi sa spaljenim ili pokopanim mrtvacima, kao i kasniji kurgani. Od svih kultova najrasprostranjeniji je kult vatre. Pokatkada se smatra isto arijevskim kultom. Meutim, u najranijem svom obliku on je opteljudski i moe se smjestiti ne samo u vrijeme neolita, ve i paleolita. Tako je primijeeno da su stanovnici peina uvali ostatke svojih umrlih u istim peinama gdje su obitavali, prekrivajui ih tankim slojem zemlje. Katkada su pronalaeni skeleti prekriveni ne samo zemljom, ve i pepelom. Iz toga bi se moglo zakljuiti da je mjesto ukopa bilo ujedno i mjesto ognjita. Otuda, dakle, najjednostavnija veza izmeu kulta predaka i domaeg ognjita. Taj kult je, kao to je poznato, postao temelj porodice i uopte javnih institucija u arijevskih naroda, ali na njegove zametke nailazimo u kvartaru. [59] Stoga se namee dvojaka pretpostavka - ili taj kult u sebi nema nieg arijevskog, te su ga arijevci samo preuzeli i odrali, ili su pak, ako emo ga pripisivati samo arijevcima, tragovi arijevaca u Evropi jednako drevni kao i tragovi ovjeka. Pored kulta mrtvih, kult neba je takoe zajednika religijska forma. Premda ne potpadaju pod indoevropsku jeziku jednainu (Dyaus-Zeus-Tius), semitski Baal, egipatski Ra ili hetitski Tarku, koji poput germanskoga Tora dri eki i tri munje u ruci[60], ipak spadaju u istu tu kategoriju religijskih vjerovanja. Moglo bi se primijetiti da u toj istovjetnosti vjerovanja i religijskih formi nema nieg istorijskog, nieg to bi ukazivalo na njihovu bezuslovnu vezu sa odreenom rasom ili plemenom koje se naselilo na odreenome mjestu i u odreeno vrijeme. I upravo je tako. Istorija razvoja religije, kako je tretira antropologija, folklor ili pak uporedna lingvistika - samo su logiko povezivanje i tumaenje razliitih religijskih tipova kod razliitih naroda. Definiciju uslova njihovoga nastanka - rase, mjesta i vremena mogla bi dati samo istorija. Tako duboko u prolost, meutim, ne dosee nijedno svjedoanstvo. Nemamo ga pri ruci kada bismo htjeli odrediti porijeklo izvjesnoga mita, nastanak izvjesne vrste zanimanja ili izdvojiti izvjesne forme u nainu ivota. Pozivam se na ranije navedenu jeziku jednainu za rije jaram (jugum) ili, jo bolje, na naziv pluga (aratrum). Taj korijen ar sanskrtolozi smatraju zajednikim svim indoevropskim jezicima (latinski arare, slovensko orati, grko aratron, englesko arable). Iz njega - uostalom, pogreno - izvode i sam naziv Arija, zemljodjelakog naroda, oraa, nasuprot nomadskim narodima s kojima su bili u susjedstvu - stepskim Turancima: Ary i Tura ili Eran i Turn.[61] Ali niko se nee usuditi da dokazuje da je plug arijevski pronalazak ili da se ta rije rairila meu narodima zajednikoga jezikog porijekla istovremeno sa oruem. Tragove zemljoradnje u Evropi, naime, nalazimo ve poevi od neolita, a ista ratarska orua, kao to je, npr., srp, sreemo kako kod starih Egipana, tako i u praistorijska vremena kod evropskih naroda jednako u bronzano kao i u gvozdeno doba.[62] Nae poljoprivredno orue primitivno ralo (velikoruska soha) do danas je osnovno orue zemljoradnje kod naroda tako stabilno naseljenog i ratarskog kao to su Kinezi. Istim tim oruem zemlju su obraivali stari Egipani i Peruanci iz doba Inka. Taj sistem zemljoradnje poznat je danas narodima koji nikada nijesu posjedovali domae ivotinje. Han za njega predlae naziv Hackbau nasuprot pravoj zemljoradnji Ackerbau, koja se ne

moe zamisliti bez zaprenih ivotinja (konja, volova itd.), a koja je, dakle, mogla nastati samo u stoarskih naroda i najvjerovatnije tamo gdje su posebna svojstva zemlje zahtijevala da se ljudske snage zamijene ivotinjskim.[63] Ipak, lingvistika, mitologija i praistorijska istraivanja najvie se razilaze u odreivanju porijekla jednoga od najznaajnijih zanimanja u ljudskoj istoriji, kakvo je prerada rude i metala. rader - ije zasluge u utemeljenju arheologije na lingvistikim istraivanjima Hernes veoma visoko cijeni, ukazujui naroito na podudarnost rezultata njegovih istraivanja naziva ratnog i lovakog oruja i orua sa istraivanjem iskopina ljudskih naseobina na vodi (sojenica)[64] - pokazao je, naime, na primjeru lika kovaa u sagi i u jeziku[65] kako se lingvistiki rezultati daleko razilaze sa folkloristikim i arheolokim injenicama. O tome da je korienje metala relativno kasna pojava znamo, ako ni po emu drugom, ono po dugom trajanju kamenog doba, starijeg i mlaeg, koje svugdje prethodi periodu obrade metalne rude. Znamo to i prema istorijskim injenicama koje se tiu Slovena. Kamene sjekirice pronalazile su se kod nas u ruevinama zamaka koji bezuslovno pripadaju istorijskom dobu. ak i nae hronike spominju oruje - strijele, sjekire i noeve od kamena, pa i kosti.[66] Sama rijetkost nekih metala, na primjer, kalaja, nunog za dobijanje bronze, nametala je da se poetak bronzanoga doba trai kod odreenog naroda, na odreenom mjestu, odakle se ta ruda irila geografski, putem razmjene. Suvino je i govoriti da su oko kolijevke bronze meu arheolozima nastale istovjetne razlike u miljenjima kao i meu filolozima oko kolijevke Arija; razumije se, te se razlike tiu i naina distribucije ove rude. Ruda kalaja vezivala se bezmalo za svaki nomadski narod koji ju je, navodno, prema Hernesovom duhovitom zapaanju, prenio na tabanima. Kao njena kolijevka spominjala se Indija, Kavkaz, Srednja Azija, jednom rijeju, sve one take na koje se pomiljalo kao na postojbinu Arija. Kasnije su u igru poela ulaziti i patriotska osjeanja, pozebno ona vezana za bogatstvo i raznovrsnost bronzanog doba u sjevernoj Njemakoj i Skandinaviji. Ne bi se moglo rei da li je ispravnije uvjerenje kojem je sklona veina arheologa, a po kojem zasluga za metalurgiju i tehniku obrade metala pripada turanskim narodima, naseljenim izmeu Urala i Altajskih planina. Jednome od tih naroda, SumeroAkaanima, predstojalo je da dopru do Mesopotamije (na zapadu, preko pelazgoalarodske grupe, povezuju ga ak sa Iberima, dok bi na istoku imao sebi srodne prastanovnike Indije u vrijeme prije prodora Arija). Zato se tu, na temelju sueljavanja naina ivota ratobornih nomada i miroljubivih zemljodjelaca, razvila najstarija civilizacija, koja je posluila kao izvorite drevnoj istoriji Istoka i zemalja Mediterana.[67] Prvi metal koji je na tome putu navodno stigao u Prednju Aziju i Sjevernu Afriku bio je bakar. Ovo stoga to je bakar, prema lingvistima, jedini metal sa zajednikim indoevropskim nazivom (lat. aes, sskr. yas, gr. chalkos, gornjonjem. erz, slov.-lit. ruda).[68] Panje je vrijedno i to da je naziv bakra jedna od dvije rijei koje su, prema F. Homelu, zajednike u sumero-akadskom, prasemitskim i praarijevskim jezicima: sskr. lhs, pelazg. rd, stslov. ruda, lat. raudus, sjevernogerm. raudi (crvena gvozdena ruda, rotes Eisenerz) i sumer. urud. Druga takva rije jeste eki (njem. Beil), sskr. paras, gr. plekys, vavil.-asir. pilakku, sumer. balag.[69] Ali vratimo se savremenim, istorijskim narodima. Gotovo svaki jezik ima poseban naziv za oznaavanje metalurkog zanata i kovakog zanimanja: germanski - smid, keltski - goba, litvanski - rudinikas, poljski - rudnik itd. Meutim, predanja i

vjerovanja, vezana za kovako zanimanje, kod gotovo svih naroda, bilo dananjih bilo drevnih, evropskih ili prednjoazijskih, i u pojedinostima, i uopte gotovo su sasvim podudarna. Tako izmeu klasinog boga Hefesta-Vulkana i predstavnika sjevernonjemake sage, Velunda i Vilanda, nema nikakve ni jezike, niti istorijske veze. Pa ipak, srodnost grkih i skandinavskih mitova ni najmanje nije sporna. I Velund, kova Sjevera, i Hefest, kova Juga, hromi su (premda su po predanju razliiti uzroci njihove ubogaljenosti); obojica su nasilni - jedan prema boginji Ateni, drugi prema keri kralja Bedvilda. Jo je uoljivija slinost Velundova sa jednim drugim likom iz grke mitologije, dodue, ne boga rude, ve junaka rezbarije i graditeljstva, Dedala. Grki mit o sudbini Dedala, kojeg je oteo kralj Minos, ponavlja se ovdje u otmici Velunda od strane kralja Nidudra. Velund pripasuje sebi krila za letenje po vazduhu kao i Dedal. Sudbina Dedalovog sina, Ikara, sustie Velundovog brata, Egila.[70] Pretpostavke da je sjeverna saga nastala na franakom terenu, i to u VI vijeku poslije Hrista, nijesu izdrale kritiku. Naunici-germanisti, kao Simons ili Jiriek, pripisuju joj izvorno skandinavsko porijeklo.[71] Otuda, dakle, tako srodni mitovi, kakvi su, bez sumnje, grki i sjeverni, skandinavski, nijesu izrastali iz knjievne tradicije, niti iz rasnog, jezikog ili pak religijskog zajednitva (u uem smislu). Na njihovom dnu treba traiti nii, donji sloj pjesnikoreligijskih pojmova i predstava, koje su se formirale kod svih naroda pod uticajem pojavljivanja metalne rude, a sa njime i kovake profesije. Jedna sfera tih predstava pokriva tajanstvom i potovanjem predmete iz starijeg perioda, prije pojave metala, i to kao ostatak ranijih vjerovanja. Kameni noevi ostaju kao ritualna orua, na primjer, u Jevreja pri obrezivanju. Drugim se predmetima pripisuju ljekovita, magijska svojstva (kamene strelice do danas u narodu slue kao amajlije kao i one koje se nalaze u grobovima iz bronzanog doba na Sjeveru. Druga ista takva sfera tajanstva i udotvornosti predstava obuhvata novi materijal - rudu, njeno porijeklo i samoga njegovog tvorca, koji je, u ovom sluaju, kova. rader je sakupio narodna predanja o kovau na dananjem arijevskom terenu, to uopte ne znai da su ona iskljuivo arijevska, jer se ista takva sreu kod finskih plemena kao i u Prednjoj Aziji (Der Schmied in Sage und Sprache). Hernes je upotpunio tu sliku analognim vjerovanjima kod narod na afrikom terenu - u Abisiniji (bez Sudana), na sjeveru duboko u Sahari sve do jezera ad na zapadu.[72] U sagama sjevernih Germana kovai su divovi (Jarnsaksa i Jarnglumra) kojima kao oruje slue gvozdene poluge i u ijoj je dravi uma od ruda (jarn - gvoe); ili su to pak, sasvim suprotno, patuljci (Zwerg), zvani takoe elfovi (alp, lf, lfr), duhovi umrlih ljudi, kojima narodna vjera pripisuje uvanje i obradu podzemnih blaga. Na Jugu, tanije na ostrvu Siciliji i u drugim vulkanskim krajevima, to su kiklopi, Vulkanovi pomonici, koji izrauju oruje za bogove i ljude. Ali na drevnim spomenicima ne manjkaju ni patuljci, bilo kao predstava samoga Hefesta bilo njegovih pomonika. Meu Grcima u Maloj Aziji kao da istu ulogu igraju tajanstveni demoni kao to su: kahiri, telhini i koribanti.[73] arobnjako umijee kovaa kod Iraca se sree u legendi o sv. Patriku koji je prizivao razliite vrline u pomo protiv ini "ena, kovaa i druida". U ruskim narodnim legendama o sv. Kuzmi i Damjanu, pored ljekarske vjetine, pripisuje im se takoe natprirodno svojstvo svetih kovaa koji se esto bore sa zmajevima.[74] U Sjevernoj Africi kovaka vjetina zadrala se kod crnoga stanovnitva potisnutog od kasnijih zavojevaa: Egipana, Libijaca i Arapa. Crnci, koji se do dana dananjega meu njima bave kovakim zanatom, ine posebnu kastu, dodue prezrenu, ali - kao, npr., kod plemena Tubu - sauvalo se kod njih predanje o tome kako je kova nadmudrio proroka.[75]

ta sve to dokazuje? Nijedna od drutvenih faza - bilo da je rije o kamenu, metalu ili za njih vezanim religijsko-filozofskim predstavama - ne moe se vezati za rasu uoptenu na osnovu jezikog zajednitva. Drugim rijeima, napredak civilizacije nije kroio putevima razvoja jednoga jezika, a samim tim civilizacijska uloga Arija nije nita drugo do uoptavanje istorijski svjeih injenica i njihovo prenoenje na mnogovjekovni, viemilenijski razvoj cjelokupnoga ovjeanstva. RASA I CIVILIZACIJA, VI deo Najskloniji smo da rasni karakter pripisujemo religijskim vjerovanjima formiranim u strogo istorijskom vremenu. Smo irenje monoteistikih religija - muhamedanstva meu turko-tatarskim, budizma meu mongolskim ili hrianstva meu evropskim narodima - ukazuje na izvjesne religijske predestinacije kod razliitih rasa. ak se i sam monoteizam smatrao znamenjem iskljuivo jedne rase. Takva, par excellence monoteistika rasa jesu, navodno, Semiti, a posebno Jevreji. Takvo gledite proisteklo je uglavnom iz injenice da je na temelju Mojsijeve vjere izrasla hrianska religija koju je primio Zapad i iji je izraz postala dananja evropska civilizacija. Uostalom, potvrdu toga gledita o tijesnoj vezi izmeu religije i rase nudi i sama jevrejska istorija. Jevreji su jedini narod u istoriji koji je izgubio politiku samostalnost, odvojio se od svog geografskog prostora i izgubio jezik, a uprkos tome nije prestao biti istorijska i etnografska cjelina, zadravajui samo svoju religiju kao zajedniko psihiko vorite. to se tie somatskih obiljeja, ne moe se tvrditi da Jevreji ine zasebnu grupu. Jedni se meu njima pribliavaju arapskom tipu, drugi asirskom, od kojeg potiu i neki narodi semitske grane, trei pak - arijevskom.[76] Pa ipak, izvjesna somatska karakteristika stalno se ponavlja kod Jevreja: kukast nos, debele usne, kovrdava kosa. Ali i tu je vee mijeanje rasa spreavala suprotstavljenost judaizma religijama naroda meu kojima su Jevreji ivjeli. Religija je tako posluila Jevrejima kao sredstvo ouvanja izvjesnog rasnog tipa u istom obliku. Meutim, judaizam se nije nuno i uvijek zatvarao u okvire jedne rase. Imamo istorijska svjedoanstva o preobraanju Hazara, turko-tatarskog plemena, u judaizam u VIII vijeku poslije Hrista. Odrali su se ostaci preobraenih Jevreja ak i u Abisiniji, a prisustvo judaistikih vjernika u polucivilizovanom plemenu Tamila na jugu Indijskog potkontinenta dalo je povoda ak i hipotezi o promjeni odlika rase pod uticajem klimatskih uslova. No ispostavilo se da su ti Tamili domoroci, a da su ih preobratili Jevreji koji su se poslije unitenja Jerusalima razili po Istoku i stigli ak do tamo, kao, uostalom, i oni Jevreji koje su kasnije, u XVII vijeku zatekli misionari u Kini. [77] Ali bili su to samo izuzeci. Uopte uzev, judaizam je bio gotovo uvijek i svugdje izolovan od svih drugih rasa. U skladu sa tim formirao se i pojam o samoj religiji. Zakon (Tora) gotovo do najnovijih vremena smatrao se jedinim religijskim spomenikom iji sadraj nema veze sa religijskim predstavama svih ostalih naroda. Odista nema ili pak do sada nije pronaena veza izmeu njega i vjerskih spomenika najstarijeg naroda - Egipana. Tek nedavno otkriveni vavilonski i asirski spomenici obasjali su novom svjetlou najstarije jevrejske religiozne tradicije. Sve su one grupisane oko predanja o stvorenju svijeta i potopa. Najprije su u bogatoj biblioteci posljednjeg asirskog kralja, Asurbanipala (Sardanapal - prema Grcima), u ruevinama Ninive iz VII vijeka prije Hrista, pronaene brojne glinene tablice koje su, pored ostalog, sadrale i vavilonski mit o stvorenju svijeta i potopu. Neto kasnije pronaen je u Egiptu vavilonski klinasti napis iz XV vijeka

prije Hrista u kojem je data verzija o raju, veoma bliska biblijskoj. Najzad, posljednji pronaeni klinasti tekst iz okoline nekadanjeg Vavilona ponavlja vavilonsku legendu o potopu; on potie iz jo davnijih vremena, iz XXI vijeka prije hrianske ere. Ta otkria ostavila su neuobiajeni utisak u naunom svijetu i podstakla stari ogoreni spor o nastanku svijeta izmeu pristalica teolokog i prirodnjakog gledita. Ovdje su prirodnjaci za svoj stav imali podrku istorije, te se problem mogao sada pretresati na njenom terenu. Iz toga je proistekla dilema pripada li primat biblijskim ili pak vavilonskim predanjima (Babel und Bibel). Sa stanovita istorijske kritike spomenik jevrejske pismenosti znatno je kasniji od klinastih napisa. To se tie prije svega Mojsijevog Petoknjija, i to prve knjige u kojoj je rije o stvorenju svijeta, odnosno tzv. Postanja. Prema miljenju hebraista, ona se sastoji od dvaju djelova koji potiu iz razliitih epoha. Tako, dakle, Postanje II i III sadri ranije tradicije, iz perioda procvata judejske drave u VII i VIII vijeku prije Hrista, dok su Postanje I napisali svetenici ve po povratku iz vavilonskog ropstva, najranije u VI vijeku prije Hrista. To su dva glavna temelja hebrejskih predanja koje se katkad razlikuju i po nazivu - jahvistika i elohistika, to proistie iz imena Boga (Jahve - Elohim) koja se koriste u svakoj od njih. Ta razlika u vremenu nastanka ovoga izvora odraava se i na njegov knjievni karakter. Raniji izvori blii su usmenoj tradiciji, te stoga imaju vie mate i lokalnog kolorita. Kasniji, sveteniki izvori blii su spekulativnoj erudiciji i hronolokim ili genealokim zapisima.[78] I na jednom, i na drugom mjestu dolazi do izraaja predanje o poetku svijeta, iako sa drugaijim obiljejima; pa ipak u oba svoja oblika ono je blisko vavilonskim legendama. Ove je mitove sakupio i uporedio Gunkel.[79] Rezultate njegovih istraivanja ovdje rezimiram i navodim prema Cimernu, profesoru Lajpcikog univerziteta. I u knjizi Postanja, i u vavilonskim predanjima na poetku je postojao beskrajni okean, ambis ili haos. Na hebrejskom jeziku taj okean zove se Tehom, to u potpunosti odgovara vavilonskom Tihamat. Vavilonski ep o stvorenju svijeta poinje rijeima: "Nekada, kada nebo gre jo ne bjee nazvano, a zemlja dolje jo ne noae svoje ime, kada okean, beskonani njihov uvar, praponor Tihamat, mati sviju njih, njihove vode jo spajae u sebi... tada nastadoe prvi bogovi." Slijede slike stvaranja nebeskih tijela: Sunca, Mjeseca, zvijezda i planeta. Ono je djelo Marduka (Baalov epitet), boanstva-zatitnika Vavilona. Marduk, naoruan lukom, tobolcem, maem i trozupcem, pobjeuje neprijatelja i gazi ga svojim stopalima, potom rasijeca njegovo tijelo na dva dijela: od jedne polovine pravi nebeski svod, a od druge zemlju i vode. Analogni odlomak u Bibliji kazuje: "I potom ree Bog: neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode. I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako. A svod nazva Bog nebo" (Postanje, I, 6-8). Ono to je i na jednom i na drugom mjestu posebno uoljivo - jeste pojava svjetlosti na poetku stvorenja. Vavilonski Marduk (biblijski Merodah) glavni je bog sunca. U predstavama Haldejaca on se javljao ili kao izlazee sunce koje rastre nonu pomrinu sa svijeta i obasjava najprije vode okeana, a poslije zemlju, ili kao proljetno sunce koje isuujue i izdie iz zimskih voda dolinu Dviju Rijeka. U toj predstavi ispoljava se do izvjesne mjere lokalni karakter mita, koji - kao to s pravom vele interpretatori - nije mogao nastati na visoravnima Sirije, niti u pustinjama Arabije, gdje ne bi imao svoga prirodnog opravdanja. Odjeljak o Marduku u vavilonskom predanju istovremeno je i himna suncu: "O, Mardue, hvaljen budi me velikim bogovima! Sudba tvoja nema sebi ravne, ime tvoje jeste bog neba. Od ovoga asa neka se ispuni volja tvoja. Mo da uzvisi i ponizi - u tvojim je rukama. Silna je tvoja rije, nesalomiv tvoj zakon, niko od bogova nee prei granice tvoje..."

Iako se Mardukov neprijatelj, Tihamat, u biblijskom predanju prikazuje kao mrtvi praokean, hebrejska knjievnost obiluje spomenima o njemu kao zmaju ili zmiji (Rahab), s kojom se bori Jahve. Ti spomeni su reminiscencije zajednikog vavilonsko-hebrejskog mita Tehom Rahab. Predstave toga zmaja identine su kod obaju naroda - on ima oblik udovita s jednom ili vie glava. Sree se ak varijanta vavilonskog mita sa sedmoglavom zvijeri, znanom iz Apokalipse. I pored datiranosti jahvistikih izvora, Cimern ni sam ne vjeruje da je hebrejsko predanje, u pojedinostima i koloritu tako podudarno sa vavilonskim, moglo nastati u Jevreja u vrijeme vavilonskog ropstva ili ak u vrijeme careva, ve, naprotiv, dri da je njegovo porijeklo znatno ranije i da see u hronoloki neodreeno vrijeme dodira Jevreja sa Haldejom[80], pri emu mu je jevrejski duh vjerovatno dao vlastiti religijski peat. Mit o raju, poznat iz Postanja (II i III), mnogo je stariji po svome porijeklu od predanja o stvorenju svijeta (Post. I) i ubraja se u najljepe izdanke pjesnike fantazije Jevreja. I tu je, meutim, znatan broj pojedinosti zajedniki sa vavilonskim mitom o Adapi. Adapa, a zapravo Adamu[81], javlja se u vavilonskoj mitologiji kao prvi bog na zemlji; stvorio ga je Ea, bog mora, i nastanio ga na posveenom mjestu Eridu, na stavama Eufrata i Tigra. Toj prii, iji je karakter, uostalom, sasvim razliit od predanja o Adamu i Evi, glavni je cilj takoe da objasni zato ljudi nijesu besmrtni. Vavilonski mit, pored drveta ivota, uvodi jo i ivotvornu rijeku. Gunkel u svojim komentarima Knjizi Postanja dokazuje da po prvobitnoj predstavi o raju on uopte nije smjeten na zemlji, ve na nebu. U drugim hebrejskim djelima takoe ima govora o rijeci od koje e ivjeti sve to iz nje crpe i o "drvetima svakojakim rodnim, kojim lie nee opadati niti e roda na njima nestajati" (Jezekilj, 47, 12), a jo jasnije i bolje ta se misao izraava u Apokalipsi (XII, 1, 2). Iako jo uvijek nedostaje cjelokupno vavilonsko predanje o grijehu prvih ljudi, imamo stari valjkasti peat na kojem se, pored svetoga drveta, vide muka i enska prilika kako beru plod, dok iza ene viri predstava zmije.[82] Najvaniji i od svih najpotpuniji je vavilonski mit o potopu, koji ovdje neu analizirati, ve u samo navesti neke analogne odjeljke iz Biblije i tablica sa napisima klinastim pismom, prema Ragozinu.[83] Trebalo bi dodati da je od svih vavilonskih religioznih predanja mit o potopu najstariji, jer je proitan sa tablica, ije pismo ukazuje na to da potiu iz XXI vijeka prije Hrista. Vavilonski tekst glasi: "1) ...Bog E ree meni, svome sluzi: Ljudi se pobunie protiv mene, osudiu ih... nebesa u potopiti propau... vrijeme koje odredih ve je dolo... 2) ...Uzeh sa sobom i smjestih na brod... svako sjeme ivota, svoju porodicu, svoje sluge, slukinje i najbolje prijatelje." Hasisadra, koji ovdje odgovara biblijskom Noju, spasava rod ljudski od unitenja. Poslije est dana potop jenjava i brod se zaustavlja na planini Niser. Tada Hasisadra u jednakim sedminim razmacima alje goluba, lastavicu i gavrana da provjere da li je potop prestao. Na kraju njemu i njegovoj eni Bog daruje besmrtnost i preseljava ih u zemlju sree na uu rijeke. Biblijski tekst je odve poznat da bi ga trebalo navoditi s ciljem da se istakne velika slinost, ako ne i gotovo podudarnost da vavilonskim mitom. I pored strogo ustanovljene hronologije jevrejskih knjievnih spomenika, sadraj predanja o stvorenju svijeta i potopu po svoj prilici je stariji od vremena njegovog biljeenja. S pravom su se otud postavljala pitanja gdje su ovi mitovi nastali i kojim su se putem kretali od Vavilonaca do Jevreja ili pak obrnuto. Pretpostavljalo se ak da ova predanja predstavljaju zajedniku svojinu naroda semitskog porijekla, iju kolijevku veina naunika danas smjeta u Arabiju. Za njih nije znao drevni Egipat ili bar nije ostavio nikakvih tragova o njima.[84]

O Arijama u to vrijeme moe se govoriti samo na osnovu njihovih najstarijih religioznih knjiga. Tako se u indijskoj knjievnosti mit o potopu javlja u brojnim verzijama i u mnogim zbornicima, izuzev jednoga - Matsya (tj. Riba) Purna. U skraenom obliku imamo ga u Agni-Purna, u potpunijoj, obraenoj verziji u Bhgavata-Purna, posveenoj preteno Vinuovoj glorifikaciji; ponavlja se najposlije u najveem epskom djelu - Mahabharati. Pa ipak, sva ova djela pripadaju kasnijem periodu indijske knjievnosti, te se stoga ovo predanje kod Arija smatralo pozajmicom iz semitske knjievnosti. Koliko je zato bilo iznenaenje naunika kada se isti taj mit u prvobitnom i jednostavnijem obliku naao u jednom od najstarijih spomenika pismenosti na Indijskom potkontinentu koji spadaju u vedsku knjievnost, i to kao mit o porijeklu prvih ljudi. Taj je spomenik Shatapatha - "sto staza", djelo koje se u pogledu vremena svoga nastanka granii sa knjigama Rg-Vede, dakle, bezmalo dvije hiljade godina prije Hrista. U atapati ulogu Noja igra Manu, prvi ovjek kojega od propasti spasava boanstvo Brama, otjelotvoreno u ribu. Poput Noja ili Hasisadre, Manu gradi brod koji se zaustavlja na velikim sjevernim planinama - Himalajima (Himvat). Obavijeten o povlaenju voda od istoga boga, silazi s planine koja otud dobija naziv planine "Manuovog silaska"; Manu potom ostaje sasvim sam i posveuje se religioznim vjebama.[85] Slinost biblijskog i vavilonskog sa arijevskim mitom toliko je velika da je ne zamagljuju ak ni izvjesne razlike. Dakle, Manu je spasen sam, mada mu kasnije verzije, npr. u Mahabharati, dodaju radi drutva sedmoricu rshi (svetih mudraca). U arijevskom predanju prvobitno ne nalazimo nikakav moralizatorski elemenat: potop je odreen za tu i tu godinu, nema nikakvoga spomena o kazni za grijehe kao to je to sluaj u biblijskoj ili vavilonskoj tradiciji. Tek kasnije verzije smatraju ga inom oienja. Ali nedostatak toga moralnog elementa moe, sa svoje strane, ukazivati na prastaro porijeklo mita. ak i udnovata forma ribe, u koju se ovaplouje Brama, nee izgledati toliko originalna ako obratimo panju na istovjetni oblik vavilonskog boga E. Drevni spomenici predstavljaju ga ili u ljudskom liku sa amblemima ribe, ili pak u obliku sfinge sa ljudskom glavom i rukama, a tijelom ribe. E-Han, Bog-Riba, smatra se i civilizatorom Haldeje u vavilonskoj mitologiji.[86] U kasnijoj, u poneemu ogrubjeloj formi taj mit o potopu i ponovnom razmnoavanju ljudskoga roda vraa se u grkoj mitologiji (Deukalion), pri emu su na njegovu transformaciju uticale same forme grkoga jezika - homonimi. Kamenje koje je Deukalion bacao iza sebe pretvara se u ljude (na grkom laos oznaava kamen i narod). Na taj su nain ak i najstariji isto religiozni mitovi takoe zajedniki u poznatih naroda antikoga svijeta i nemaju nikakvoga rasnoga znamenja. tavie, njihove se reminiscencije mogu nai i u arijevskom, ako ne i opteovjeanskom folkloru. Tako indijsko predanje poinje od toga to u Manuove ruke dospijeva riba koja moli da je pusti, obeavajui da e mu zauzvrat spasti ivot. Svako e lako zapaziti da ta pria podsjea na poznatu bajku o ribaru i ribici nad kojom se ovaj saalio i pustio natrag u vodu, a ona mu zauzvrat obeala da e ga sluiti. Koliko god nastavak obaju predanja bio razliit, to ipak nimalo ne mijenja njihov zajedniki karakter. Indijska legenda, kao i biblijska i vavilonska, vezana je za izvjesnu injenicu kojoj ni prirodnjaci ne odbacuju znaaj. To je injenica potopa koju savremena nauka ne smatra sveoptom, ve je lokalizuje na slivove Eufrata i Tigra. U narodnoj bajci izblijedjela je svijest o toj injenici, a ostala samo pozadina, pria o ribaru i ribici, kao okvir za izgubljeni dragulj.

U tim priama, kao i u mnogim drugim, preko folklora dolazimo do izvora predanja, ali na vrijeme njegovoga nastanka ne mogu nam ukazivati ni biblijski, ni vavilonski spomenici, i pored sve svoje drevnosti. Vidimo otud da se ni najdovrenija forma religijskih vjerovanja, ovjekovjeena u najnacionalnijem knjievnom spomeniku, ne moe vezati samo za jednu rasu od svih nama danas znanih, niti za bilo kakvu civilizaciju kojoj bi ona bila stvoriteljka. Moglo bi se, dakle, rei da - kao to se cijela savremena teorija drutva oslanja na mijeanje rasa ili, bolje rei, na koegzistenciju razliitih rasa u krilu jednoga drutva, istih i mijeanih - tako isto nauka o civilizaciji za svoje polazite mora uzeti elemente koji predstavljaju opteovjeansku batinu, a na kojima su samo izvjesni istorijski uslovi utisnuli peat pripadnosti jednome narodu ili izvjesnome vremenskom periodu. Koliko god nam pogled see u prolost, civilizacija nam jo uvijek izgleda kao zajedniko djelo cjelokupnoga ovjeanstva kojem svaki vijek i svaki narod plaa svoj danak. Otuda jedini zakljuak koji moemo izvui iz prouavanja odnosa izmeu rase i civilizacije jeste da postoji nunost praenja arita gdje su nastale i razvile se najstarije civilizacije i puteva kojima su se one irile u zavisnosti od vremena i mjesta. Stoga se, osim pitanja rase u istorijskom istraivanju, otvara jo jedno, ne manje vano: pitanje sredine. Drugim rijeima: napredak civilizacije, pored datosti porijekla, zavisi takoe u znatnoj mjeri od geografskih uslova. Napomene [55] Schrader, op. cit., II, 416; 417. [56] Ragozin, op. cit., 140; 215. [57] O. Schrader, op. cit., II, 419. [58] Alfred Wiedemann, Die Toten und ihre Reiche im Glauben der alten Aegypten. Der alte Orient. 1901. [59] J. Dechelette, Manuel d'archologie prhistorique celtique et gallo-romaine. I. Archologie prhistorique. Paris, 1908, 301. [60] Messerschmidt, Die Hettiter, 26. [61] Ragozin, op. cit., 62. [62] Deniker, op. cit, 228. [63] Deniker, op. cit., 226; 227. [64] Hoernes, op. cit., 241; 316. [65] Op. cit, tom II, dio I, glava III: Der Schmied in Sage und Sprache. [66] K. Hadaczek, Kilka uwag o czasach przedhistorycznych w Galicji, 58. Skreem panju na drevne heraldike nadimke: Pszczoy - Wczele - Ocele - Oseki, s osnovnim znaenjem kamenih sjekirica. [67] Hoernes, op. cit., 314. [68] Schrader, op. cit., II, 10. [69] Schrader, op. cit., I, 105; 106. [70] Schrader, op. cit., 18. [71] O. Jiritschek, Deutsche Heldensagen. Strassburg, 1898, 3; 4. [72] Hoernes, op. cit., 312; 313. [73] Schrader, op. cit., II, 23. [74] Op. cit., 24. [75] Hoernes, op. cit., 312. [76] Deniker, op. cit., 345; 483; 489. [77] J. Finn, The Jews in China. London, 1893.

[78] H. Zimmern, Biblische und babylonische Urgeschichte. Das alte Orient. Leipzig, 1901, 7; 21. [79] Schpfung und Chaos in Urzeit und Endzeit. Gttingen, 1805. [80] Zimmern, op. cit., 16. [81] Prema Sejsu, krajnji slog PA odgovara mu, ako oznaava ovjeka. The archeology of the cuneiform inscriptions. London 1907, 76; 91, napomena. [82] Zimmern, op. cit., 25. Vezu izmeu hebrejske tradicije o raju i helenskog predanja o ambroziji (prvobitno "ivoj vodi") i udotvornom drvetu (jabuci), koje je, uostalom, jo i danas opte mjesto u evropskom i opteovjeanskom folkloru, dokazao je Vitold Klinger u svojoj izvrsnoj raspravi - rekao bih ak zadivljujuoj, uzme li se u obzir stanje uporednih mitolokih istraivanja, i to ne samo kod nas, ve i na Zapadu - koja nosi naslov Ambrozija i Stiks i iva i mrtva voda (Ambrozja i Styks a woda ywa i martwa. Rocz. Ak. Um. wydz. fil., t. XII, r. 1906). [83] Story of Chaldea, 314-317. [84] A. Wiedemann, Die Toten und ihre Reiche im Glauben der alten Aegypter. [85] Ragozin, Vedic India, 336; 337, gdje se daje odgovarajui odjeljak prema originalu. [86] Na analognu tradiciju o potopu skrenuta je panja ak i kod Kineza, koji pak sa sebi svojstvenom trezvenou ulogu demijurga ili obnovitelja svijeta pripisuju ministru Ji iz vremena dinastije Jau (2357-2258. prije Hr.), u najstarijem geografskom opisu Kine u knjizi Jikung, koja, meutim, nije mogla nastati ranije, negoli za vrijeme dinastije ou (od 1122. god. prije Hr.). Up.: A. Gutschmid, Kleine Schriften, VI, 558. 4. VELIKI PUTEVI I CIVILIZACIJA I deo Istorija se u svojim istraivanjima temelji na dvjema glavnim osnovama: jedna je od njih hronologija, a druga - geografija. To nijesu samo pomone nauke, poput diplomatike, heraldike, sfragistike i sl., premda jednako kao i one mogu biti od pomoi pri razrjeavanju razliitih problema, na primjer, datuma prema razliitim kalendarskim sistemima ili odreivanja mjesta dogaaja. I one vre svoje pomone funkcije - ali kao i svaka sekundarna nauka, nalik na granu koja izrasta iz glavnoga stabla (npr., heraldika izrasta iz institucije srodstva, numizmatika iz ekonomskih odnosa itd.), tako se isto i hronologija i geografija korijene u principijelnim svojstvima istorijskoga miljenja koje se kree u kategorijama vremena i prostora. Taj pojam vremena kao atributa istorijske pojave sadran je ve u definiciji istorije kao nauke o razvoju, jer pojam razvoja pretpostavlja najmanje dva stadijuma, odnosno dva trenutka, pogodna za poreenje. Definicija ove nauke, meutim, ne sadri tako izraen postulat mjesta, kao to je sluaj s vremenom. Izvjestan njegov nagovjetaj nalazimo u odreenju predmeta istorije - a to je ovjeanstvo, narod, drutvo, zavisno od toga iji se razvoj ima na umu. Naime, pri svakoj od tih pojava pretpostavlja se nekakav njihov razmjetaj. Pitanje pak veze izmeu pojave i mjesta njenoga nastanka, strogo gledano, jeste ve geografsko pitanje. Kada bi ta veza bila stalna i nepromjenljiva, ona ne bi mogla ui u vidokrug istorijskih istraivanja, ali poto i ona podlijee zakonima razvoja, istoriar mora uzimati u obzir zemlju kao istorijski rezultat, te u tome znaenju imamo granu znanja zvanu istorijska geografija.

Svaki lokalitet na kugli zemaljskoj - ovo se odnosi kako na iri pojam (npr., drava), tako i na ui (npr., izvjesno naselje, put itd.) - ima svoju istoriju, i istorijski opis toga lokaliteta spadae u djelokrug istorijske geografije. Ali tako shvaena, dakle, strogo deskriptivno, ova nauka ne zadovoljava egzaktno miljenje koje tei da spozna uzroke pojava. Pretpostavimo, dakle, da imamo pred sobom izvjestan istorijski lokalitet; njegovo emo jaanje i slabljenje pripisati ljudima ijim je ciljevima taj lokalitet sluio, ljudima koji su ga naseljavali i na njemu ivjeli. Meutim, zar je - izuzev toga proizvoljnog i individualnog ljudskog djela - odista nemogue sagledati izvjesne geografske uzroke? Da li ti uzroci mogu biti stalni i nezavisni od ljudske volje? A ako mogu, oni e biti nejednaki za svaku vrstu naselja i razliiti u odnosu na njihovu namjenu. Dva su najelementarnija oblika ovjekovog odnosa prema zemlji: jedan je naseljavanje, a drugi - komuniciranje. Moglo bi se rei da se na te dvije take oslanjaju dva tipa privredne aktivnosti ovjekove - proizvodnja i razmjena. Prirodno, postoji bezbroj prelaza i nijansi izmeu tih dvaju tipova - recimo, pokretna proizvodnja zavisna od uzgoja stoke (nomadski nain ivota), kao i seobe uz vezivanje za jedno mjesto (npr., ribolov ili lov u stadijumu divljatva). Svako od ovih geografskih pitanja razmatra posebna grana istorijske nauke: jedna je istorija stanovnitva, odnosno naseljavanja, a druga - istorija trgovine. Pod stanovnitvom trebalo bi podrazumijevati i naseljavanje, i to stoga to se oba ta pitanja meusobno vrsto povezuju, pa su ak i meuzavisna. Nain ivota, kako u stalnim naseljima, tako i nomadski (stoarski ili lovaki), u neposrednoj je zavisnosti od broja stanovnika. Moe se ak rei da je napredak u naseljavanju proporcionalan broju stanovnika, te su stoga na vrhuncu naina ivota u stalnim naseljima - gradovi kao ljudske naseobine koje na malom prostoru okupljaju relativno mnogobrojno stanovnitvo. Pomona nauka u istoriji stanovnitva bie na taj nain prije svega statistika stanovnitva. Istorija trgovine, meutim, neposredno zavisi od istorije naseljavanja. Ve i to to se bavi samo posredovanjem i razmjenom bogatstava, bri ili slabiji puls toga drutvenog rada zavisi od koliine proizvedenih dobara. Specifino svojstvo privredne djelatnosti kao to je trgovina predstavlja ovladavanje odreenim tehnikim sredstvima za razmjenu, a to su mjere i saobraaj. Mjeru vrijednosti u razmjeni predstavlja novac, te stoga istorija toga privrednog inioca predstavlja glavni dio istorije trgovine. Meutim, najvaniji inilac koji olakava trgovinu jeste razvoj sredstava komunikacije. Trgovina i novac jesu najsloeniji oblici ekonomske djelatnosti drutava uopte; ali nijesu tako nove, kako bi se to na prvi pogled moglo pomisliti. Razmjena je, naime, stara koliko i svaka produkcija - i samo spekulacije odvojene od istorijske podloge mogu stvarati apstrakcije poput izolovane jedinke koja proizvodi sama za sebe ili pak razmjene bez mjerila kakvo je novac. U osnovi, takve su tvrdnje logiki apsurdi - jer to je primitivnija, proizvodnja je sasreenija, odnosno koherentnija. I obrnuto, svaka djelatnost u smjeru razmjene zahtijeva poreenje, ocjenu vrijednosti, dakle, ne moe se ostvariti bez mjerila, pa makar ono bilo i najprostije, kao to je broj datih i dobijenih predmeta. Kasnije se javlja mjera u obliku nekakvoga konvencionalnog proizvoda (stoka, platno), sve dok ne doe red na metale (bakar, srebro, zlato). Obino se, opet pogreno, kao dokaz za kasniji razvoj trgovine uzima to to je njen osnovni izvor tenja za profitom, odnosno to to samo visoko razvijena drutva ive od profita, dok je primitivnim drutvima sasvim dovoljna proizvodnja za sebe i za svoj raun ili tzv. naturalna privreda. Ali glavna je istorijska uloga trgovine u tome to ona u opseg istorijskog ivota uvodi narode koji stoje najnie na ljestvici razvoja, i to

iz dva razloga: najprije, nalazei iz nude uvijek nove puteve kroz neznane zemlje, a potom i traei rijetku i ne svakom dostupnu robu koja predstavlja predmet izobilja ili izvor profita (npr., krzno). Suprotnost sa tvrenjima o nepostojanju razmjene i komuniciranja u prvobitna vremena predstavljaju areholoka istraivanja. U praistorijsko doba evropski narodi ivjeli su u daleko manjoj meusobnoj izolaciji, nego to se to obino pretpostavlja. Iskopine nam svjedoe o tome da je jedno arite kulture pozajmljivalo materijale od drugog. Tako je, na primjer, ilibar na sjeveru privlaio bronzu i zlato s juga.[2] I obrnuto, oblici i ornamentika jedne vie kulture, npr., bronzane, odraavaju se na niu (npr., kamenu) na drugome kraju poznatog svijeta. Tako pruski proizvodi od ilibara (iz ranog kamenog doba) odgovaraju po svom obliku slinim rukotvorinama od slonove kosti, kakve se mogu sresti na jugu Evrope, u paniji ili pak rukotvorinama od koljki i kamena, poznatim u Italiji i Ugarskoj.[3] Maljevi s tupim i otrim zavretkom, dlijeta, sjekire od krenjaka i izvjesna ornamentika glinenog posua iz istoga vremena ukazuju na to da je Sjever imao tijesne veze sa zemljama koje se prostiru juno od Karpata i zapadno od Crnoga mora.[4] Jednom rijeju, na kakvome god stadijumu zatiemo kulturu, uvijek vidimo da je ona djelo razmjene uticaja koji zrae iz najrazliitijih, najudaljenijih i katkad prividno meusobno odsjeenih i izolovanih arita. U elji da se ta pojava objasni u nauci, izmiljena je teorija tzv. seob naroda. U njenom temelju lei biblijska tradicija o raseljavanju pokoljenja po razliitim djelovima svijeta poslije potopa. Na tu tradiciju istoriografija se oslanja od najdavnijih vremena, uzimajui biblijska predanja za polazite istorije svijeta, te je, dakle, hrianska istoriografija u tom pogledu jednako dobra kao i ona istona u semitskih naroda, npr., Arapa. To zajednitvo kolijevke naroda i njihove kasnije seobe potvrdila je u novije vrijeme uporedna filologija, naavi srodnost jezikih formi kod meusobno najudaljenijih naroda, nastanjenih bilo u Indiji, Evropi, na Iranskoj visiji ili u stepama june Rusije. Od lingvistike teorije kasnije se prelo na antropoloku teoriju. Kao to su filolozi otkrili zajedniki indogermanski, odnosno indoevropski jezik, tako su i antropolozi izmislili tip ljudi jedne iste rase bez obzira na to da li naseljava Evropu, Srednju Aziju ili Indiju. To je tzv. arijevska rasa, mjeavina dvaju pojmova u nauci: jezika i rase. Ono to se u tome odista podudara sa istinom jeste bliskost brahikefalnog tipa, nastanjenog u Evropi, sa izvjesnim plemenima iz okoline Pamira u Aziji.[5] Ako se jeziko zajednitvo ne moe pomiriti sa jedinstvom rase, onda oigledno treba prihvatiti to da je jezik rasi nametnut, a to moe biti posljedica vrlo dugotrajnog i sporog djelovanja. Uzima se, naravno, da jezik spada u obiljeja koja se znatno lake mijenjaju, negoli rasa, premda bez sumnje i uticaj okruenja djeluje na promjenu izvjesnih rasnih detalja. To se prije svega primjeuje na prelazu jedne rase u drugu, koji nikada nije nagao, ve je na granici dviju susjednih rasa jasno vidljiv posredan, mjeoviti tip. Tako se od Skandinavije do Karpata izduenost lobanje vidljivo smanjuje, a ista se promjena moe primijetiti i na datoj teritoriji u odreenim vremenskim okvirima. Tako se na istoj teritoriji od Karpata do Sibira dolihokefalnost poveava u mjeri u kojoj se udaljavamo u prolost i od procentualnog odnosa od 75 u doba kurgana, 50 u istorijsko doba, danas u Rusiji pada na 0,1. Brahikefalnost se ovdje, dakle, javlja kao svjea istorijska injenica uprkos nedostatku podataka o novim seobama i najezdama.[6] Antropologija na taj nain, jednako kao i arheologija, potvruje proces zajednikog ivota i uzajamnog proimanja narod. Kao to se to dogaa danas, tako se dogaalo u praistorijskim vremenima, a promjene koje otud proistiu nijesu nagle, ve su,

naprotiv, polagane i postepene na veim teritorijama i tokom ogromnog vremenskog intervala. Isto to i o seobama naroda nauka nam veli i o politikim najezdama. Ove posljednje dobro su nam znane iz relativno nedalekih vremena, pa ipak, kakve su rasne tragove ostavili Rimljani u Britaniji ili Vandali u Africi? Otuda se kao trajni i djelotvorni inilac svih promjena na kugli zemaljskoj moe uzeti samo djelovanje u miru; a u tome pogledu prvo mjesto zauzima djelovanje ekonomskim putem: naseljavanjem i trgovinom. Dakle, ta dva inioca su glavni istorijski podsticaji, a kao takvi moraju se odraavati takoe i na politiku istoriju. Iz tih razloga istorija trgovinskih odnosa neraskidivo je povezana sa nastajanjem svekolikih drutvenih organizacija, pa otuda i politikih. To se naizgled odvija drugaije. Raanje svake nove dravne organizacije pripisujemo spoljanjem pritisku, preteno politikom, i tako u svjetlu istorijskih svjedoanstava izgleda nastanak drava za iji se izvor uzima osvajanje. Te stvari, meutim, drugaije izgledaju kada obratimo panju na geografsku stranu problema. Ve je na niem stadijumu kulture mnogo puta potvreno da su rat i trgovina samo dvije forme jednog istog drutvenog procesa. To proistie iz cilja obiju djelatnosti, a taj cilj je korist ili plijen. Taj se cilj postie ili putem nasilja, tj. silom oruja, ili pak mirnim putem, a u tim uslovima jedino orue je slobodna razmjena, odnosno trgovina. Ali trgovina povlai za sobom i politiko osvajanje ili, obrnuto, tamo gdje se probudio instinkt samoodbrane, nastaje i vlastita politika organizacija. Otuda su, dakle, trgovaki putevi ili putokazi osvajanja, ili pak linije gdje se na njihovim ukrtanjima budi novi politiki ivot. Zbog toga u istorijama velikih sila trgovina igra ulogu akumulatora dravnih snaga: ona ih gomila u skladu sa sistemom puteva na odreenim takama koje postaju dravna sredita. Poto je rezultat svakoga istorijskog rada - civilizacija, ta dva geografska inioca, tj. stanovnitvo i svjetski putevi glavni su pokazatelji razvoja i napretka civilizacije. Kao rezultat mnotva sloenih uslova, civilizacija nikada nee moi da se posmatra kao proizvod jednoga vremena ili jednoga mjesta. Naprotiv - ona je rezultat vjekova, a to je jo vanije, sveopteg napretka, koji se ispoljava na razliitim mjestima. Tako taj proces prenoenja nekakve ideje, nekakvog pronalaska s mjesta na mjesto istovremeno je uslov njegovoga poboljanja i usavravanja. Objasniemo to na primjeru. Svako se divi grkoj umjetnosti i nesumnjivo e njen procvat povezati sa uslovima mjesta i vremena u kojem su ivjeli drevni Heleni. Ali kada bismo pratili njen nastanak ne samo u vremenu, ve i u prostoru, nali bismo u njoj itavu skalu prelaznih oblika od asirsko-haldejske umjetnosti sve do hrama u Efesu ili friza na Partenonu. I odista, danas znamo da jonski stub nije proizvod samo grkoga genija, ve i prvobitnih formi, kakve sreemo u Sargonovoj palati, u persijskoj dravi, kao i itavog niza prelaznih formi koje se nalaze u Maloj Aziji, npr., ostaci arhitekture u Kapadokiji.[7] Tako, dakle, izgleda napredak civilizacije koji vie nije samo hronoloki, ve i geografski. Ukoliko se eli istraiti uloga koju geografski inilac vri u istoriji, mogu se za to koristiti dva metoda. Jedan poiva na podjeli istorije prema odreenim geografskim kriterijumima. Na taj nain obraeno je Helmoltovo kolektivno djelo. Ono obuhvata optu istoriju u cjelini, podjeljenu prema etnografskim, a prije svega geografskim shemama kao Amerika - Tihi okean, istona Azija i Okeanija - Indijski okean, zapadna Azija i Afrika - mediteranske zemlje i sl. I pored toga to takva teritorijalna povezivanja mogu imati i esto imaju neobian znaaj u istoriji, potrebno je ipak da njihov izbor proistie iz istorijskih injenica, a ne obrnuto - jer u tom sluaju geografski inilac postaje mjerodavan nezavisno od istorijskih obzira. Tako je, na

primjer, teritorija Amerike u vezi s razvojem civilizacije vre vezana za istoriju Atlantskog okeana, negoli Tihog - bez obzira na vjerovatne ranije veze izmeu toga dijela svijeta i Amerike uz posredovanje Tihog okeana. Dalje, niti karakter dananje civilizacije, niti ak prvobitne, ne istie ameriko kopno u prvi plan u istorijskim razmatranjima. Na slian nain, prouavajui istoriju svakoga od kompleksa ponaosob, vaga se znaaj svakoga od njih u istoriji civilizacije - to se o itavom nizu njih, npr. Okeaniji, Americi, Africi, ne bi moglo rei. Iznad svega pak gubi se veza u razmatranju pojedinih kompleksa - to je u osnovi isto onoliko uslovno kao dosadanje prouavanje istorije prema izvjesnim zatvorenim teritorijalnim jedinicama kao to je to narod ili drava. Stoga nam umjesnije izgleda metod prouavanja geografskog inioca u njegovim sukcesivnim istorijskim fazama. Pojedine teritorije izbijaju ovdje u prvi plan po onome redosljedu na koji ukazuje tok istorije. Dakle, geografski sistem tu strogo odgovara hronolokom redu. To proistie iz samoga smjera prouavanja gdje je teritorijalni inilac podreen istorijskom metodu. I ovaj sistem mogao bi, dodue, biti isto onoliko konvencionalan kao i usko geografski, kada bismo u njega htjeli da smjestimo razvoj cjelokupne civilizacije. Na je cilj, meutim, znatno specifiniji; namjera nam je, naime, da pokaemo kakvu su ulogu u istoriji odigrali inioci stanovnitva i razmjene. Imajui u vidu taj cilj, moramo prije svega odrediti take naseljavanja, to u uslovima njihove najvee koncentracije oznaava istovremeno centre ili arita civilizacije. Potom pak moramo pratiti irenje njihovog uticaja, sredstva komunikacije i stvaranja na tim linijama novih naseobina i arita civilizacije. To e nam ujedno rasvijetliti pitanje pomjeranja tih arita s jednoga mjesta na drugo i na uslove njihovog stalnog i trajnog razmjetaja. Kao teren za istraivanje uzimamo geografsku podlogu evropske civilizacije. No poto su njeni glavni izvori jo od drevnih vremena u Aziji, poinjemo odatle, a zavravamo sa zemljama koje nas se najvie tiu - istonom Evropom i posebno poljskim zemljama. VELIKI PUTEVI I CIVILIZACIJA, II deo Posmatrajui stari svijet Evroazije kao izvjesnu geografsku cjelinu, nalazimo samo tri take u njemu gdje se sasrijedio rad ne stoljea, ve itavih milenijuma. Kada bi cilj bio da se prikae njihova zajednika geografska podloga, moglo bi se rei da je svaka od tih taaka teila ka jednome od velikih vodenih prostranstava koja opasuju Evroaziju sa triju strana. U toj tenji ka okeanima zasigurno je sadran odreeni uzrok razvoja tih civilizacija, ali sutinsku ulogu posrednika u mnogo veoj mjeri igraju susjedna, priobalna mora negoli sama okeanska prostranstva. Kako bilo, kao to se civilizacija Zapada neprestano pomjera prema obalama Atlantskog okeana, tako uticaj Indije dopire daleko na jug, sve do Cejlona, i na istok, prema Indokini. Trea pak civilizacija, kineska, svoje najblie odjeke nalazi na Korejskom poluostrvu i na Japanskim ostrvima. Tako je, dakle, okeanska sfera irenja tih civilizacija svugdje jasno vidljiva i gotovo tipina. Drugaije bi, meutim, bilo kada bismo htjeli povui isto tako izrazitu kopnenu granicu. Umjesto olakane komunikacije koju prua more, tu se susreemo sa sve veim tekoama. Na taj nain, pored inioca komunikacije, kakav su nesumnjivo vodena prostranstva, ne manje vanu ulogu u istoriji igra i inilac izolacije, kao to su planine, visije, a prije svega - pustinje.

Ne treba ni napominjati da se svi ti uslovi nijesu koncentrisali na fiktivnoj i konvencionalnoj granici izmeu Evrope i Azije, ve u samome sreditu azijskoga kopna. Tu sreemo najvie planinske lance, kao to su Himalaji (Horisankar 8884 m[8]) i najdublji rovovi (kao Kurilski, 8513 m[9]), masive visoravni, poput Pamira i Tibeta, kao i neprekidni pojas pustinja koje se prostiru preko cijele azijske visije od Gobija sve do Tarimske kotline. Mjesto gdje su dvije azijske nizije, Turanska i Hindustanska, najblie jedna drugoj jeste - planinski lanac Hinduku, kao kakvo vorite svih tih razuenih planinskih sistema. Otuda uopte ne udi miljenje . . E. Reklija da u geografskom razgranienju evroazijskog kopna treba nainiti podjelu na istonu i zapadnu polovinu.[10] Dodajmo da se to isto geografsko gledite moe prije svega i u najveoj mjeri prenijeti na polje istorije. Cijela tzv. Prednja Azija, koju na taj nain odvajamo od pravoga azijskoga kopna, nalazi se jo uvijek u okviru mediteranskog sistema. Ovdje vlada isti, terasasti nain obrade zemlje kao i tamo, a to je i kolijevka veeg dijela voaka naeg dijela svijeta. Danas je ulo u obiaj da se Prednja Azija naziva Bliski Istok, za razliku od Dalekog, koji ini Kina i Indija. Stoga uopte nema mjesta uenju to se Prednja Azija uzima za kolijevku nae civilizacije, tj. civilizacije Zapada. Uostalom, antika tu istoriju naziva prvobitnom istorijom Istoka - Egipat, Asirija, Vavilon, Fenikija i Persija. Odatle je helenski i rimski svijet crpao svoje znanje, svoju umjetnost i oblike politikog ivota. No u njegovo vrijeme te su zemlje ve kasnile u svome razvoju, bile su ve poluvarvarske, povuene u dubinu Istoka. Meutim, za dananju nauku one su, i pored svojih milenijuma (kao Egipat) jo uvijek mlade u poreenju sa najstarijom civilizacijom svijeta - haldejskom. "Postoje tragovi" - pie Linzi - "koji svjedoe o tome da je prije nastanka Vavilona, kada je Niniva bila jo maleni grad, tamo negdje, u susjedstvu onoga Ura, postojbine Avramove i prvobitnog Vavilona, bila kolijevka velike, najstarije civilizacije, iji su tvorci bili Haldejci - rasa starija od Egipana, iako vjerovatno istoga hamitskog porijekla, prvi i pravi pronalazai alfabeta, principa astronomije, poljoprivrede i moreplovstva."[11] to se tie porijekla te rase, neki su naunici skloni da u njima vide Turance. Ti Sumero-Akaani bili su prvobitni stanovnici Haldeje prije dolaska Semita. Sauvali su se ostaci njihovog aglutinativnog jezika istog, aglutinativnog tipa kao i turanski jezici. Drugi pak kod njih pronalaze slinosti sa Dravidima, prvobitnim stanovnitvom june i zapadne Indije prije najezde Iranaca[12], a navodno njima srodan tip predstavljaju evropski Baski.[13] Te stvarne ili pak samo prividne rasne srodnosti sa istorijskog stanovita nijesu tako vane kao tragovi trgovakih odnosa izmeu Persijskog zaliva i Indijskog potkontinenta. U ruevinama Mugeira, drevnoga Ura Haldejaca, pronaeni su komadii tikovog drveta. Ta vrsta hrasta ne raste pak nigdje drugdje do u Indiji, i to u junom dijelu Dekana, nikada ne prelazi planinski vijenac Vindji na sjeveru, a prostire se do same malabarske obale. Jo je indikativnija pozajmica nekih indijskih rijei od strane drevnih Vavilonaca. Vrsta tkanine koju su kasnije Evropljani krstili prema nazivu mesopotamskog grada Mosula - muslin sree se u haldejskim spisima i rjenicima pod nazivom sindhu. Jedna od najljepih i za Indiju do danas najkarakteristinijih tkanina (kamir) i kod Haldejaca je dobila naziv prema imenu zemlje. Uostalom, jo mnogo drugih pojedinosti - kao zebu u haldejsko-asirskoj ornamentici ili slonova kost u arheolokim nalazitima - nesumnjivo svjedoe o vezama i razmjeni izmeu zemalja Indije i Mesopotamije u najdubljoj prolosti. Ali najvaniji od pronalazaka koji je otuda prenijet jeste novani sistem na zapadu. Teritorijalni napredak civilizacije moe se mjeriti razmjerama opticaja novca. Tamo

gdje nedostaju brojke dovoljno jasnu sliku pruaju nam ve i monetarni sistemi. Njihovo je pak izvorite u Indiji. Lenorman je prvi skrenuo panju na odjeljak Rg-Vede u kojem je reeno: "Donose nam darove u draguljima, stoci, konjima i man zlata" (VIII, 67, 2). To vedsko man kao izvjesna koliina zlata namee se samo po sebi kao naziv srodan haldejskoj ili semitsko-vavilonskoj rijei za oznaavanje monetarnog sistema. Odatle su rije pozajmili Grci: mn ili latiniziovano: mina.[14] Drevnost novca u Indiji potvruju injenice kao to su knjige Ved, epigrafski spomenici kao i komadi novca ("punch marked"), premda nedatirani, ali ipak oigledno stariji od grkih osvajanja, budizma, pa ak, prema Vilsonu, Marsdenu i Tomasu, i od samih Ved.[15] Ukoliko elimo da objasnimo znaaj pronalaska kakav je bio novac, trebalo bi obratiti panju na ulogu onih koji su ga irili. Bio je to semitski narod Feniana. O putovanjima Feniana od Persijskog zaliva do obala Sredozemnoga mora pisao je jo Herodot. Potvrda za tu verziju traena je u nazivima fenianskih gradova kao to su Askalon, Arad, Gaza, a moguno i Sidon i Tir, koji su, po miljenju nekih naunika, hamitskog, a ne semitskog porijekla. Meutim, otkuda god poticali, Feniani su uvijek imali dodira sa indijskim zemljama. Reenica proroka Isaije (XXIII, 8) da su Feniani mijenjali srebro iz Tarsisa za zlato iz Ofira skrivala je dugo vremena zagonetku: koja se drevna zemlja krije pod nazivom Ofir?[16] Danas najistaknutiji znalac geografije drevne Indije, general Kaningam, ne samo da smatra da je taj Ofir Indija, ve tano odreuje njegovo mjesto. Biblijski Ofir () je navodno Sindhu-Sauvira indijskih geografa, kraj dobro poznat kasnijim Grcima i Rimljanima. To je Ptolomejeva Sabeira na donjem Indu i Iberija prema periplusu Eritrejskog mora - posljednja taka plovidbe. Drugi odjeljak Biblije, u kojem se spominju neznani plodovi koje je dopremio brodovima car Solomon, ve je i ranije budio zanimanje arheologa. Maks Miler je prvi pokazao da hebrejski nazivi tih plodova kriju trag iskvarenih prvobitnih naziva na sanskrtu: sandalovo drvo koje raste samo na malabarskoj obali, slonova kost, majmuni, paunovi. Ali u novije vrijeme strunjaci za jezik prearijevskih stanovnika Indije, kao dr Koldvel, dre da ti nazivi nijesu sanskrtski, ve prvobitni dravidski, koji su uli u sanskrt. Tako su trgovaki odnosi izmeu Indije i Prednje Azije, moe biti, stariji i od arijevske najezde u Indiji. Feniani su ih, vjerovatno, odravali i sa Burmom i Sijamom. Za Feniane je vezano i prvo teritorijalno proirenje civilizacije na Zapad. Gotovo da i nema kutka u mediteranskom basenu gdje se ne bi mogli nai tragovi njihove djelatnosti i, obrnuto, gdje god se poinje buditi civilizovani ivot, tamo nalazimo i fenianske kolonije. Arheoloka nalazita u Maloj Aziji na svakom koraku pokazuju ivi uticaj Asirije i Vavilona na Egipat i obrnuto - ali te su zemlje uglavnom ivjele odvojeno. Samo Feniani posreduju meu njima. Njihove faktorije nalazimo na obalama Lidije i u Egiptu - u nanosima delte Nila i u samom Memfisu.[17] Tako na ukrtanju tih puteva nastaje prva mediteranska civilizacija. To je ostrvska civilizacija koja s jedne strane dosee do Egejskog mora (period tzv. mikenske kulture), sa druge do ostrva Kipra, odakle mnotvo iskopina ukraava danas muzeje u Njujorku. Najvanije je, meutim, to to ona predstavlja prelaz izmeu asirskoegipatske i grke civilizacije.[18] Isto je tako nastala grka civilizacija. Da je ona proistekla uglavnom iz Asirije i Vavilona, u to nema vie ni najmanje sumnje. Ali kojim putem? Dok jedni uglavnom vide posrednitvo Feniana, dakle, pomorski put, dotle su drugi, kao Pero ili Gerhard, skloniji da vjeruju u kopneni put, odnosno posrednitvo naroda Male Azije, preko Kapadokije, Likije i Frigije.[19]

U vezi sa tim djelovanjem asirsko-vavilonske civilizacije na grku moe se odista govoriti samo o manjoj ili veoj ulozi Feniana, jer sama injenica ne podlijee nikakvoj sumnji. Ono se najbolje vidi na grkoj keramici, koja datira ve od XIV ili XIII v. prije Hr. (mikenske i teritske vaze). Od kraja IX v. ti luksuzni predmeti poinju masovno pristizati u Grku iz Egipta, Lidije i Fenikije. Najranije se pak orijentalni uticaj poinje ispoljavati u korintskoj ornamentici (predstave krilatih ivotinja, konvencionalnost crtea). Tako se uticaj Feniana na Korint uoavao u ostacima semitskoga boga-sunca (Balsamim), Melkarte i Crne Afrodite (Astarte).[20] Odatle je pak otvoren put na zapad preko ostrva Korkire za Italiju. Gradovi Cera i Tarkvinija su korintske kolonije. Etrurski alfabet potie od korintskog. Najposlije, etrurska keramika potvruje drevne veze Etrurije i Korinta, u skladu sa tvrenjima antikih pisaca kao to su Tacit i Plinije, a suprotno Niburovim navodima.[21] Na taj nain nam, dakle, razvoj antike keramike ukazuje na puteve kojima se sa istoka civilizacija kretala ka zapadu. Meutim, na toj injenici irenja civilizacije u odreenom smjeru ne moemo se sasvim zaustaviti. Pored te centrifugalne struje, mora postojati i drugaije, centripetalno kretanje; na tome se, naime, temelji svekolika razmjena. Otuda je talas civilizacijskih uticaja koji je u antici krenuo iz Prednje Azije morao i da se vraa sa zapada na istok. Taj se proces najbolje moe pratiti na primjeru istorije novca. Novac nije samo osa trgovinskih odnosa, ve i akumulacija ljudske energije, pa dakle i rada civilizacije. Plemeniti metali su od davnina prihvaeni kao mjera vrijednosti. Otuda i znaaj koji im je pripisivan. Teko je ak i zamisliti koliinu plemenitih metala u antici prema svjedoanstvima pisaca ili arheolokim nalazitima. Dovoljno je sjetiti se zlatnog kipa Bal-Marduka u Vavilonu, Astarte u Hijeropolju ili zlatnih ukrasa meu limanovim iskopinama na Hisarliku i u Mikeni iz tzv. mikenskog perioda. udnja za zlatom jedna je od osnovnih uzroka pohoda, i to ne samo trgovakih, ve i osvajakih, a Del Mar je bez kolebanja smatra glavnim motivom irenja civilizacija, vaniji od geografske radoznalosti ili ratnikih ambicija.[22] Otuda istorija plemenitih metala ima veze ne samo sa istorijom novca, ve i sa istorijom civilizacije uopte. Zlatonosne zemlje antikoga svijeta bile su prije svega Indija, kasnije Egipat, posebno kraj Ku na gornjem Nilu (dananja Nubija) i Arabija. Feniani su traili zlato na ostrvu Tasosu i u paniji. Grki mit o pohodu Argonauta po zlatno runo ukazuje na obalu Ponta (Kolhidu) i rijeku Rion, gdje se odista do dana dananjeg zlatni pijesak prosijava kroz ovije runo koje zadrava njegova zrnca. Pa ipak, od svih zemalja nijedna nije stekla toliku slavu po svojim bogatstvima kao to je to bio sluaj sa indijskim zemljama. I odista, od vremena Darija i Aleksandra Velikog sve do Kolumba i lorda Klajva Indija je uvijek bila cilj pljakakih pohoda. Ovi su, razumije se, siromaili Indiju liavajui je nagomilanih bogatstava, ali su i zapoinjali novu eru u istoriji novca na zapadu. Tako su se poslije Darijevog pohoda (oko 521. god. prije Hr.) u opticaju pojavili darejki, prvi zlatan novac na Zapadu, slino kao i stateri lidijskog kralja Kreza. Ti prvi novci kovani su od legure zlata i srebra kao i indijski novac iz epohe bramanizma. Grci su tu mjeavinu nazivali elektron zbog slinosti toga zlata sa ilibarom[23], a moda i zbog jednake vrijednosti ilibara i zlata. No iako se slina pojava odliva zlata iz Indije mogla opaziti i poslije pohoda Aleksandra Velikog i Seleuka, ovaj se plemeniti metal uvijek vraao na istok u Indiju. Bila je to posljedica razlike u vrijednosti zlata na Istoku i na Zapadu. To je ujedno i pokazatelj one povratne struje u geografskom irenju civilizacije. Monetarni sistem drevnih naroda oslanjao se kao i danas na dva skupocjena metala. Bili su to zlato i srebro, pri emu je bakar, opet kao danas, sluio za potrebe kovanja

sitnog novca. Ali prema ve spomenutome Kaningamu srebro je i na Istoku i na Zapadu bilo osnova monetarnog sistema (the standard coins). Tako zlatni talent nije bio komad zlata ili zlatna mjera, ve je to samo bio zlatni vrijednosni ekvivalent koliine (teine) od jednoga talenta srebra.[24] Meutim, kada bismo uporedili odnos zlata prema srebru, odnosno tzv. racio vrijednosti na Zapadu i Istoku, ispostavilo bi se da je on sasvim razliit. Tako je u Indiji on stalno, vjekovima iznosio 1 : 5, najvie 1:6, dok je na Zapadu, u Egiptu, bio 1 : 12 ili 1 : 13, u Maloj Aziji 1 : 13, i taj je odnos ostao nepromijenjen i ovdje i tamo tokom cijelog grkog i rimskog doba. Na Istoku je, dakle, zlato imalo dvaput niu vrijednost nego na Zapadu, gdje je pak nasuprot tome srebro imalo dvaput niu vrijednost od zlata. Tako je novac koji se kao plijen izvozio iz Indije stalno vraao na Istok u obliku srebra. Taj aio srebra na Istoku bio je glavni predmet profita zapadnih trgovaca. Otuda nita ne udi to je u Plinijevo vrijeme 50 miliona sestercija u srebru odlazilo svake godine u Indiju, i to se taj pisac zaueno obraa svojim zemljacima, postavljajui im pitanje zato od pokorenih naroda trae srebro, a ne zlato.[25] Pokorivi znatni dio antikoga svijeta, Rimljani su na taj nain prikupili i vei dio njegovih bogatstava. Blago Tarenta osvojenog od Rimljana 272. prije Hrista bilo je dovoljno da se omogui kovanje prvog srebrnog novca, denara (269). Kasnije je doao red na Sirakuzu koja je primorana na saveznitvo (263) i na Agrigent koji je pao 262, a najposlije i na Kartaginu. Koliinu novca izvuenoga pod raznim izgovorima iz toga grada izmeu 242. i 237. Polibije ocjenjuje na 440 talenata (oko 25 miliona franaka). Potom su na isti nain dole na red Grka i Mala Azija - odatle vie nije ostajalo mnogo do osvajanja Egipta od strane Julija Cezara. Tako, dakle, isto geografsko kretanje koje je ranije pratilo irenje civilizacije sa Istoka na Zapad sada u obrnutom smjeru vri Rimska imperija, premda mnogostruko brim tempom. Na istom onom putu kojim su ranije pristizale ideje i pronalasci sada primjeujemo odliv drutvene energije, sakupljene uz vjekovne napore, u obliku novca. Ostavljajui po strani istorijski znaaj i posljedice te pojave, moramo se njome pozabaviti sa geografskog stanovita: koliko se daleko na Istok prostirao rimski uticaj i u emu se ispoljavalo zbliavanje tih civilizacija? Napomene [1] Kwartalnik historyczny, Lww, 1908. [2] Sophus Mller, Nordische Alterthumskunde, I, 316. [3] Sophus Mller, Urgeschichte von Europa, 65. [4] Op. cit., 63. [5] W. Ripley, The Races of Europe, 473. [6] Op. cit., 354. [7] Prrot, Mmoires d'archologie, 67 i dalje. [8] <Poslije ekspedicija iz polovine ovoga vijeka potvreno je da je najvii vrh M. Everest (umulangma) sa - 8848 m. - Primj. prev.> [9] <Mjerenja poslije II svj. rata pokazala su drugaije veliine - 10900 m. - Primj. prev.> [10] J. J. E. Reclus, The Orient and the Occident, <lanak u:> Contemporary Review <separat>. [11] Lindsay, History of marchand shipping, I, 26 i d. [12] Ragozin, Vedic India, 308. Up. napomenu 39. u prethodnom odjeljku Rasa i civilizacija.

[13] Altamira, Historia de Espaa, I, 55. Up. napomenu 39. u odjeljku Rasa i civilizacija. [14] Ragozin, A Vedic India, 305. [15] Del Mar, History of monetary system, 2. [16] <Istini za volju, stih iz Isaije (23, 8) govori samo o tome da su trgovci iz Tira bili "prekupci slavni na zemlji". Kod Jezekilja (gl. 27), meu bogatim podacima o trgovakim vezama Tira, nalazimo podatak da je iz Tarsisa pristizalo srebro (27, 12), kao i da su pomorske veze sa Tarsisom trgovcima iz Tira bile na prvom mjestu (27, 25). Kod Isaije se spominje i prevoz srebra i zlata morem iz Tarsisa (60, 9). Ofir je, pored ostalog, i Solomonov izvor zlata (2. Dnev., 8, 18; 9, 10), dok o slavnom zlatu ofirskom Stari zavjet nudi obilje svjedoanstava - up.: Jov, 22, 24; 28, 16; Isaija, 13, 12; Psl. 45, 9 itd. - Primj. prev.> [17] Prrot et Chipiez, Histoire de l'art dans l'antiquit, I, 849. [18] E. Bablon, Manuel d'archologie orientale, 255. [19] G. Prrot, Mmoire d'archologie, d'epigraphie et d'histoire, 67 i d. [20] Rayet et Collignon, Histoire de la cramique grecque, 59. [21] Op. cit., 261. [22] A. Del Mar, A History of Precious Metals, 5. [23] Del Mar, History of Monetary System, 5. [24] Coins of Ancient India, 28. [25] Equidem miror populum romanum victis gentibus argentum semper imperitasse, non aurum. Hist. natur. XXXIII, 15. VELIKI PUTEVI I CIVILIZACIJA, III deo Dok se cjelokupan rast i usmjerenje zapadne civilizacije zadrava u okvirima obala Sredozemlja, manje je vidljivo njeno kopneno prostiranje. Cezarovo osvajanje Egipta prenijelo je cijelu orijentalnu trgovinu u ruke Rimljana. Berenika, luka na egipatskoj obali, bila je krajnja istona taka rimske trgovine. Odatle je poinjao onaj periplus Eritrejskog mora koji je opisao trgovac iz Aleksandrije potkraj prvoga vijeka nae ere. On se doticao Persijskog zaliva i ua Inda, ali sezao je znatno dalje. Prema Pliniju, postojala je iva razmjena izmeu Aleksandrije i Dalekog Istoka. Marinus Tirac pak navodi da je Katigara bila najdalja taka plovidbe - a prema dananjim komentarima to je ili savremeni Kanton, ili Tonkin. No sem tih pomorskih puteva postojali su takoe i kopneni. Njihove poetne take bile su istone obale Sredozemnog mora. I tako je iz Egipta na istok vodio put za Palestinu. Nasuprot egipatskoj Berenici bila je luka Leuka-Komos, kao to je nasuprot luke Mios-Hormos bila Madijana na arabijskoj obali. Odatle je vodio put na trite Aleksandrije. Na Elamitskom poluostrvu leao je Ezeon-Geber i Aila, morska luka Petra. Odatle su karavani kretali za Antiohiju. Kroz Siriju je, meutim, u to vrijeme tekla cjelokupna kopnena trgovina sa Mesopotamijom. Zato su ve u antici ovdje izrastali gradovi kao Balbek, Palmira, a u prvom redu pak Antiohija. Tu su se meusobno ukrtali svi uticaji sa Istoka i sa Zapada i mijeale helenska i orijentalna civilizacija. Tako Balbek (na grkom Heliopolj), koji je bio na putu iz Antiohije ka Mesopotamiji, predstavlja po svojoj arhitekturi spoj klasinih oblika helenizma sa konstrukcijom kolosalnih graevina Ninive i Vavilona.[26] Palmira i Petra dugovale su svoj procvat poloaju na istome putu, samo u smjeru prema Egiptu i Crvenome moru. Dio profita od te trgovine doticao je i Jevrejima. Stoga su Rimljani bili

primorani da rasprostru svoju vladavinu i na Judeju. Ali najmonije arite razmjene sa Istokom bila je u doba rimskoga carstva Antiohija. Odatle su sirijski trgovci svojim vezama stizali do istoka Indije, a prije svega - do Kine. Prvi itinerar sirijskog trgovca Maja Ticijana sadri najraniji spomen o trgovakom putu iz vremena rimskoga carstva koji je vodio kroz Srednju Aziju do istonog Turkestana.[27] Tamo je sa istoka dolazila najskupocjenija roba, sirova svila. Tu se tkala i bojila i odatle se razilazila po cijelom svijetu, a njena ondanja cijena mjerila se ekvivalentnom teinom zlata. To je bila odista najudaljenija zapadna taka za Daleki istok i stoga Hirt bez dvoumljenja kineski naziv za Rimljane - Tacin - vezuje za Sirijce, a Antu od grada Antiohije (ne od Rima), ija slava odjekuje u kineskim ljetopisima dinastije Vej (386-556).[28] Pored Indije i mediteranskih zemalja Kina je arite tree velike civilizacije. Na to ukazuje ve i sama njena drevnost. Mitska istorija Kine, tzv. "pet monarhija", smjetena je u vrijeme izmeu 2852. i 2206. godine prije Hrista[29], a izvjesni astronomski podaci sauvani iz toga doba pruaju potvrdu vjerodostojnosti tih svjedoanstava. Pisana istorija Kine poinje od XII vijeka prije Hrista. Koliko je kineska civilizacija stara, toliko je i originalno njeno vrelo. Poznato je da je kinesko pismo jedan od triju alfabeta od kojih potiu svi sistemi pisanja na svijetu. Tako, dakle, u pogledu originalnosti svoje civilizacije Kina stoji ravnopravno sa slivom Nila (Egipat) i mesopotamskom nizijom. Na odsjeenost Kine od ostatka svijeta uticali su najprije geografski uslovi: beskrajna udaljenost morskoga puta, a potom i tekoe u savladavanju kopnenih granica. Planinski masiv Himalaja i Tibetska visoravan ine gotovo neprobojnu granicu izmeu Kine i Indije, dok na zapad jedini put vodi kroz pustinju Gobi, izmeu dugakih planinskih lanaca Kunlun i Tijanan, du korita promjenljivih i povremenih rijeka (Tarimska kotlina). Kada se savladaju te prepreke udaljenosti, nailazi se na nove - planinski lanci sa rijetkim prelazima, kao preko Tijanana do rijeke Ili (Kulda) ili preko Karakoruma u Kamir. Naposljetku, Pamirska visija ini trei prelaz iz istonog Turkestana na zapad i na jug kroz Kubal u Indiju. To su bili i do danas jesu glavni putevi u Srednjoj Aziji. Tragovi njihovoga korienja nestaju u dalekoj tmini istorije. Ali od Tibeta, kao i od Srednje Azije Kinu su zapravo dijelila u antici plemena koja su Kinezi nazivali varvarima. Zapadna provincija Kansu, Pekinki okrug na sjeveru, june obale rijeke Jangce, lijeva obala njenog gornjeg toka - sve su to bile teritorije varvara ak i u vrijeme prve istorijske dinastije ou, koja vlada od XII do III vijeka prije Hrista. Cijeli taj period, uostalom, istaknut u pogledu civilizacijskog razvoja (Konfuije), karakterie politiko rasulo i rascjepkanost. Ujedinjenje Kine izvrila je tek dinastija in, varvarskog porijekla, od koje neki izvode i naziv za Kinu kod zapadnoevropskih naroda. Ujedinjenje Kine dalo je podsticaj politikom irenju drave na zapad. Polazna taka u pohodima na zapad bila je provincija Kansu smjetena u gornjem toku rijeke Hoangho, u podnoju Nanana. Odatle se ravaju dva puta, koja dijele Plavetne planine (Tijanan). Sjeverni dungarijski ili veliki put vodi od Sijangfua (du pritoke ute rijeke) preko pustinje Gobi (na sjever od jezera Kukunor) sve do Turfana. Odatle postoji prelaz preko planina Tijanana sve do sliva Ili, odakle preko Kulde vodi put iz Dungarije za zapadni Turkestan. Turfan je po pravilu bio krajnja granica kineskih posjeda na zapadu. Istovremeno sa tim putem postojao je i juni koji je, zapravo, bio u tijesnoj vezi sa ovim prvim. Juni put odvaja se kod Turfana ili od rijeke Purunki i grana se na dva pravca - ili na sjever od Gobija, junom padinom Tijanana, du rijeka Tarim i Jarkand, ili junim obodom Gobija, du lanca Kunlun, preko Kotana do grada

Jarkanda. Odatle postoji prelaz u Kamir preko Karakoruma ili se pak od Jarkanda, gdje su se susretali sjeverni i juni krak istoga puta, ide u Kagar, a odatle na Pamir prema Kabulu.[30] Oko 80. godine Hristove ere, za vrijeme slavne dinastije Han, kineski general Panao osvojio je Kagar, pa ak dospio s vojskom do Kaspijskog mora. To je bila najudaljenija granica politike ekspanzije Kine ka zapadu. Tu su se Kinezi susreli sa Paranima koji su ih dijelili od Rimskog carstva. Parane, dobro znane iz potonjih borbi sa Rimljanima, kineski izvori nazivaju Anhsi. Taj se naziv moe izvesti od imena paranske dinastije Arsakida, poto, kao to je poznato, Kinezi uopte nemaju glas r (An-hsi = An-sak = Ar-sak). Meutim, naziv naroda ponavlja se u nazivu prestonice zemlje - Pantu (umjesto Par-tu). O stanovnicima zemlje kineski izvori navode da su obavljali trgovinu kolima i brodovima, pri emu njihovu rijeku nazivaju Kvejuj (Oxus), kao i da piu na pergamentu u horizontalnoj liniji (kinesko se pismo, naime, slae u vertikalne redove).[31] Kinezi, meutim, nijesu prodrli dalje na zapad. Dodue, general Panao je naloio svome potinjenom Kaujingu da se otisne u izvianje prema zemlji Tacin, ali Parani su ga u Tijaoiju savjetovali da ne kree onamo zbog opasnosti, naroito ne morskim putem. Iz neto kasnijeg vremena imamo spomen o kineskom poslanstvu Marku Aureliju (166. god.)[32], no to poslanstvo nije moralo stii kopnenim putevima. Paranska plemena su ih, naime, stalno presijecala, ne samo zato to su bili u stalnome ratu s Rimom, ve i da bi zatitili svoj profit od posredovanja u trgovini izmeu istoka i zapada. Poloaj njihove zemlje bio je u istoriji geografski neobian, a to jeste i do danas. U Srednjoj Aziji sasrijedio se vor svih planinskih lanaca koji dolaze sa istoka i zapada (Hinduku), ali su se tu ukrstili i najvaniji kopneni putevi cijeloga svijeta. Najvaniji od njih je Kabul, taka prelaza sa sjevera na jug, od Turkestanske nizije ka Indiji, premda se tu ukrtaju i putevi sa istoka (ka Jarkandu i Kakgaru) i sa zapada (prema Heratu i Kandaharu). Ne udi otuda to se upravo u toj taki ukrtanja puteva iz cijeloga svijeta trai kolijevka istorije. Tu na Pamirskom gorju neki vide zajedniku postojbinu naroda indo-evropske rase. Tuda su, preko Kabula, sile i prvobitne Arije u dolinu Pendaba, odakle su potisnuli starosjedjelako stanovnitvo Indije - Dravide. Iste te Arije smijenile su i prvobitne stanovnike Haldeje i Asirije. Ni na koji nain ne mogu se ti autohtoni Iranci razlikovati od stanovnika Indije, Arija. Dok su sve pretpostavke o njihovoj zajednikoj postojbini i seobama bilo na istok ili na zapad topografski nepotkrijepljene, dotle su najstarije granice njihovih naselja na sjeveru jasno omeene rijekama Oxus (Amu-Darija) i djelimino Jaxartes (Sir-Darja). Tu su od najstarijih vremena Iranci dolazili u dodir sa turanskim plemenima. Ta depresija izmeu Iranske visije i Srednje Azije predstavlja novi prelaz sa istoka na zapad. Jedine vode toga stepskog i pustinjskog prostora to su dvije rijeke koje se ulivaju u Aralsko jezero, pri emu vode sliva Amu-Darje, kao Balk, seu bezmalo do samoga Kabula. Izmeu Aralskog jezera i Kaspijskog mora nalazi se opet prostor bez komunikacija, ali postoje brojni tragovi o tome da se rijeka Oksus u antici spajala neposredno sa Kaspijskim morem. Tu se, dakle, iz Srednje Azije i Indije otvarao najkrai i najjednostavniji put do Evrope. Rijeke Kura sa Araksom, pa zatim Rion (antika Phasis) vezivale su kaspijski vodeni basen sa crnomorskim. Prema miljenju nekih naunika, put preko Kaspijskog mora spada u najstarije saobraajne veze Evrope i Azije, starije ak i od onoga preko Crvenog mora.[33] Tu su smjetena dva najdrevnija grada Srednje Azije: Baktra (Balk) na putu za Indiju, u oazi uvenoj sa svoje plodnosti i Samarkand (Marakanda) na rijeci Sogdi (kasnije Kohik, danas Zerafan) u provinciji Sogdan, na putu koji vodi za Kinu. Ve Herodot naziva oba ta grada glavnim tritima indijske robe. Provincija Baktra je pak sama po

sebi za Srednju Aziju bila isto to i Egipat za Evropu. Aleksandar Veliki osnovao je tu itav niz gradova, kao to su: Aleksandrija Arijana (danas Herat), Aleksandrija Arahosijana (Kandahar) i najposlije Krajnju Aleksandriju (Aleksandrija Eshata vjerovatno Hodend) na junom kraju svojih osvajanja.[34] Ti novonastali gradovi bili su samo antika saobraajna vorita. Na tim je takama Aleksandar takoe i ojaavao svoju vladavinu nad Azijom. Kasnija istorija tih provincija neposredno je vezana za irenje helenizma na Istok. Na ruevinama Aleksandrove monarhije nastala je polovinom III vijeka prije Hrista grko-paranska drava, koju je osnovao Diodot. Ona je rairila svoj uticaj i na Indiju. Grki kraljevi su tokom gotovo cijelog jednog vijeka vladali na Gangu u Pataliputri (Palibotra, Patna) i u Udi. Tragovi naseljavanja Grka sreu se u blizini Bengalskog zaliva u Orisi, pa ak i u pograninom pojasu izmeu Burme i Tibeta. Prvi put se Indija susrela sa Zapadom i poela se helenizovati. Helenizovala se prije svega umjetnost. Zemlja Javana smatrala se kolijevkom umjetnosti cijele Indije. Javana ili, prema narodnom, Jona - bio je meu Indusima naziv za Grke, pozajmljen, vjerovatno, iz persijskog (Jaunas na persijskim natpisima).[35] Danas sa iznenaenjem posmatramo tragove grke umjetnosti u arheolokim nalazitima Indije. Na zapadne stilove oslonila se prije svega arhitektura: jonski stil primljen je u Taksili, dorski u Gandhari (obje zemlje su na gornjem Indu), a korintski u Kamiru.[36] Tragovi helenizma u jeziku Indusa, u nauci (astronomija), knjievnosti (pozorite) veoma su brojni. U svakom sluaju, meutim, paralelno sa helenizacijom Indusa tekla je orijentalizacija njihovih vladara. To se odraava na novcu, gdje indijska imena i natpisi zamjenjuju s vremenom grke (umjesto Pantaleon itamo Pantaleva, umjesto basileus - rja ili mahrja). Kasnije se javljaju i istonjaki amblemi: slon i lav umjesto Posejdonovih konja ili Heliosove koije.[37] Najzanimljivija je, meutim, druga pojava, analogna prethodnoj. Bila je to dva vijeka kasnija najezda Skita sa istoka na Indiju. Koji je to bio narod pouzdano se ne zna. Indijski izvori nazivaju ga akas. Na isti su nain Grci nazivali plemena koja su ivjela sjeverno od Jaksartesa. Na Zapadu se taj narod javlja pod imenom Skita. Veoma vaan znak je i to to novac posljednjeg od grkih kraljeva, Hermaja, iz vremena vladavine aka-Javana, nose kineske reverse. To ukazuje na tjenje veze tih akasa sa civilizacijom dalekog Istoka. Odista, potkraj treega vijeka prije Hrista u razmjetaju plemena Srednje Azije dolo je do znatnih perturbacija. Kineski izvori svjedoe o velikom porazu koji su pretrpjeli Jui[38] od nomadskih plemena, rasijanih od zapadnih granica Kine sve do Volge. Bili su to Hjungnu, kasniji evropski Huni na poetku srednjega vijeka. Jui su se tada podijelili na dva dijela. Njihov manji dio (Mali Jui) povukao se juno od Nanana u Tibet; jezgro plemena (Veliki Jui) okrenulo je, meutim, na zapad i udarilo na Sake (kineski Sai ili Sse). Ti Skiti stigli su zatim na jug u Kipin (prema jednima Kabul, prema drugima - Kamir). Jui pak pod pritiskom drugih susjeda, Vusuna[39], premjetaju se dalje na zapad i zaposijedaju cijelu zemlju na Jaksartesu (Sir-Darji) i Oksusu (Amu-Darji). Upravo ti Jui (a ne Saki) bie kasniji osvajai Indije. Pod vostvom Kjencinkija (vjerovatno Kadfises sa grkog novca) proirili su se u I vijeku prije Hr. do Kabula i do Kamira. Njegov sin Jenkaoing pokorio je Indiju zapadno od Dumne, a njegov pak nasljednik Kanika primio je budizam 15. godine prije Hr. Njegova drava (a vladao je sa braom Hukom i Jukom) prostirala se od Jarkanda i Kokanda sve do Gudherata i od Avganistana do Dumne. Oni istovremeno vladaju i u Kamiru. Upravo u njihovo vrijeme zaokrueno je budistiko uenje - a veliki sabor u Kamiru nainio je konanu reviziju svetih knjiga. Tada je upravo budizam prvi put dopro do Mongola, meu kojima e zauvijek ostati vladajua religija.[40]

Prestonica te drave bila je Minagara (Binagara, prema Ptolemeju), na obali vie luke Barberikon (kod Ptolemeja - Barbarein) na uu Inda, gdje se zavravao periplus Eritrejskoga mora. To je bilo najslavnije indijsko trgovako sredite, a istovremeno trite kineske robe, materijala, svilene pree i krzna ( ).[41] Iako dalji put nije obiljeen kod antikih geografa, Kabul je ipak Ptolemeju dobro znan (Cabura). Plinije pak ponavlja po Varonu da put iz Indije sedam dana vodi do Ikarijske rijeke, pritoke Oksusa, odakle preko Kaspijskog mora, rijekom Cirus (Kura) ide roba do Fazisa na Pontskom moru, kreui se samo pet dana kopnom.[42] Meutim, sa otaranjem morskog puta ovaj je put ve u rimsko doba imao drugorazredan znaaj. Vei je znaaj pak imala komunikacija sa Kinom. I ovdje kao kraj putovanja Maj Ticijan navodi dva grada: Issedon Scythica i Issedon Serica. Taj narod, Isedonce ( ili ), spominje Aristeja (oko 655. god. prije Hr.) u svojoj poemi. On ga locira u susjedstvu Masageta koji ive juno od rijeke Jaksartes.[43] I sam poloaj ukazuje na Tarimsku kotlinu, a nazivi dvaju gradova razgraniavaju dva nastanjena naroda, to jest Skite i Kineze. Jedan od njih bio bi, dakle, ili Kagar, ili Jarkand, a drugi Kotan. Uostalom, isto kao to je za Zapad krajnja taka bio istoni Turkestan, tako je pak Istok za kraj putovanja drao Prednju Aziju (a ne Kaspijsko more). Znamo kineski itinerar iz prvih vjekova poslije Hrista. Put na zapad vodi kroz Sogdu i Baktriju prema oazi Merv-Mulu (u Zend-Avesti - Mru), antikoj Antiohiji Margijana i dolazi do Hekatomfila. Odatle obilazi obale Kaspijskog mora sa jugoistoka i dolazi do prestonice Medije, Ekbatane, kineske Aman (danas Hamadan). Idui sve vrijeme na zapad, stie do Ktesifona (kin. Sipan), a odatle skree na jug ka Julou (Hira), iji se ostaci nalaze blizu Vavilona. Tu je bila zapadna granica paranske drave i odatle je trebalo otisnuti se rijekom na jug, put drave Tacin.[44] I taj je put, dakle, vodio ka moru, ka Persijskom zalivu, i vezivao se za veliki periplus Eritrejskoga mora. Dokle god je otvoreno Eritrejsko more, dotle Egipat i Sirija predstavljaju glavni prolaz iz Evrope na Istok. Ali, s druge strane, Kaspijsko more i civilizacija Transoksanije igraju vanu ulogu u istoriji sjeveroistone Evrope.

VELIKI PUTEVI I CIVILIZACIJA, IV deo Kreui se u pravcu sjevera, nailazimo na veliku niziju kojom se kopno Azije i Evrope sputa ka Ledenom okeanu. Tu nema nikakve otre granice izmeu Azije i Evrope, jer Uralske planine - u poreenju sa planinskim vencima sa juga - izgledaju kao neznatno uzvienje. Za razliku od Zapadnosibirske nizije, Istonoevropska ili tzv. Sarmatska nizija ima neposrednu vezu sa Azijom preko depresije izmeu Urala i Kaspijskog mora. Udaljenost je ovdje jedina komunikacijska prepreka, pa posredno i politika granica, kao to, obrnuto, nema nieg lakeg nego proiriti vladavinu od Tihoga okeana sve do same crnomorske obale. Ako od toga prostranstva odvojimo polarni pojas, cijela ta nizija bie jedna velika stepa, postojbina nomada. Danas, kao i prije toliko hiljada godina, tu se - izmeu Srednje Azije i Evrope, sve do Volge - odvijaju neprestane seobe plemena Tunguza, Tatara, Kirgiza i Bakira. Ali mirne savjesti moemo pretpostaviti da je nomadski nain ivota u prolosti prodirao jo znatno dublje u Evropsku niziju. Tako je crnica u srednjoj Rusiji zapravo rezultat tokom vjekova spaljivane stepske trave, da i ne govorimo o daljem prodiranju stepe bilo od Podolije do u dubinu Poljske, sve do Visle, bilo iz Ugarske sve do lezije i Krakova, bilo pak u Njemaku, do Rajne. Za to

danas prua dokaze iva paleontologija bilja[45], pa ipak, sada nijesmo vie kadri da stepski period ovih terena poveemo sa istorijom. Postoji zanimljiva podudarnost u posmatranju davne prolosti naroda koji naseljava taj stepski pojas, kako u Aziji, od Mongolije, preko Sibira i Turkestana, tako i u Evropi, sve do Dona i Dnjestra. Na Zapadu zvali su ga Skiti, na Istoku, kod Kineza, nose ime Hjungnu. Nikakvo, dakle, udo to noviji pisci, kao Parker ili Vamberi, dovode ova dva imena u neposrednu vezu. Hjungnu se u kineskim izvorima javljaju kao turko-tatarska plemena, premda su nazivi Turaka i Tatara prvobitno nepoznati i slue samo za razlikovanje pojedinih tatarskih plemena (u II vijeku poslije Hr.) i Turaka (u V vijeku). Upravo su ti Hjungnu preci dananjih Turaka, Ujgura, Kirgiza. Sve su to bila zapadna nomadska plemena, dok su od njihove istone grane Tunghu potekli Mandurci, Korejci i Katajani ili Kitani; ovaj posljednji naziv Evropljani su kasnije (u XIII vijeku) rairili na cijeli kineski narod[46] (srednjovjekovno Cathay, rusko ). to se Skita tie, to su prvi u antikome svijetu poznati stanovnici stepa u obalskom pojasu Crnoga mora (kod Herodota). Kasnije (kao kod Strabona) oni se javljaju pod imenom Sarmata ili Sauromata, ali su po spomenicima gotovo identini sa Skitima. I tako su Skite jo antiki pisci (npr., Plinije) izjednaavali sa Sakima, koji ive sjeverno od Jaksartesa.[47] Uostalom, teko je bilo utvrditi naziv za plemena koja bez prestanka lutaju s jednoga mjesta na drugo. I sam geografski poloaj tih prostora bio je za antikoga ovjeka do te mjere neodreen da su Aleksandrovi vojnici, kada su dospjeli do Jaksartesa drali da je to znana im rijeka Don (Tanais).[48] To je takoe i znak da su Grci imali svijest o zajednikom porijeklu stanovnika Transoksanije i pontskih stepa. Na isti su ih nain i Persijanci smatrali jednim istim plemenom, a Darije, hotei da obuzda njihove najezde na Persiju od strane Srednje Azije, krenuo je na evropske Skite preko Helesponta. U tradiciji Turkestana borba dvaju plemena, iranskog i turanskog, javlja se kao trajni motiv njihove istorije. Sauvala se u religijskim vjerovanjima Arija, prvobitnih tovalaca sunca, koji su, da bi ga predstavili kao duha dobra, dodali turanski elemenat zla (Angramainij), otjelovljen u zmiji (duh lai i smrti). Otuda opti praarijevski mit o borbi zmije sa suncem koji su se mogli sauvati i u naim (poljskim) predanjima o zmaju.[49] U persijskoj knjievnosti taj herojski period ivota Iranaca posluio je kao osnova za poemu iz XI vijeka - ah-Name. U VIII vijeku prije Hrista neprobojna granica Turancima bila je rijeka Jaksartes, pokatkad Oksus, ali ve u VI vijeku ta plemena poinju vriti pritisak prema jugu i, kao to je ve bilo rijei, u II i I vijeku prodiru sve do Indije pod rimskim imenom Skiti, grkim Saki ili kineskim - Jui. Kao posljedica dodira tih turskih plemena sa budizmom ta se religija rairila po Srednjoj Aziji i dospjela na Kaspijsko more. ak i iranski naziv zemlje Demu-Ket ustupio je mesto turanskome Buhara (Bokhar). Na mongolskom jeziku ta rije (bukhar) slui za oznaavanje budistikog manastira.[50] Solidan znalac naroda Srednje Azije, prof. Vamberi, smatra da su Skiti, kao i Saki i Jui, bili narodi uralo-altajskog porijekla, a vjerovatno turko-tatari.[51] Oslanja se pritom na svjedoanstva koja pruaju arheoloka nalazita (vaze, grobovi, orua, alati, ostaci ivotinja), a koja ukazuju na to da je nain ivota tih naroda bio nomadski i sasvim slian poznatome tipu nomadskih naroda dananje Srednje Azije. Nijesu u tom pogledu tako ubjedljivi drugi podaci koje imamo o pontskim Skitima. Na osnovu lobanja pronaenih u crnomorskim kurganima iz toga doba, Brun dolazi do zakljuka da se skitski tip, i pored izraene brahikefalnosti, ne moe svrstati u mongolsku rasu na temelju drugih pokazatelja, kao to su kosti lica i nosa. Poziva se, uostalom, na to da Herodot uopte ne spominje odlike njihovoga lica, a uzmemo li u

obzir sitniavost opisa i ogromnu mo zapaanja toga istoriara, takav detalj ne bi mogao izmai njegovoj panji. To zatim negiraju i predstave Skita na ondanjim keranskim vazama. Poreenje skitskih lobanja, dodue, malobrojnih (u pitanju su samo tri), sa savremenim lobanjama plemena Bakira i Kirgiza, kao i starog sibirskog plemena ud, otkriva da su pokazatelji skitskih lobanja najblii bakirskim, a tek potom udskim. Zakljuak do kojeg autor dolazi, meutim, premda odve smeo ako se ima u vidu materijal kojim je raspolagao, veoma je blizak Vamberijevom zakljuku. Skiti, dakle, navodno potiu od nekakvoga plemena iz kojeg su proistekli dananji sibirski udi i Bakiri. Vrijedno je panje da jedni od njih govore danas kineski, a drugi tatarski.[52] Sa pretpostavkom o turanskom porijeklu Skita najdalje se razilazi njihov jezik, sauvan u malobrojnim ostacima, koji je imao arijevski karakter. Tako nazive pojedinih skitskih plemena filolozi izvode iz iranskih jezika, npr. kod Herodota (V, 9) iz sanskritskog ikvan (snaan), isto tako , dananje Sighnan. Polazei od toga, sve narode koji su u antici naseljavali oblasti izmeu Crnog mora i Transoksanije lingvisti smatraju nomadima arijevskog porijekla, srodnima sa MedoPersima, premda Tomaek pri tome uopte ne iskljuuje i mjeavinu turskog elementa.[53] Tu u pontskim stepama, kao i u Transoksaniji, postojala je granica naseljenosti dvaju plemena: iranskog i turanskog. To se moe pokazati na primjeru naziva rijeka. Posljednji iranski naziv na istoku jeste rijeka Samara[54], desna pritoka Volge. Istono od Dona i dalje u dubini Azije javljaju se ve nazivi turskog porijekla. Tako Volga ima prvobitni naziv Itil, to na turskom jeziku znai rijeka. Isti je naziv za njenu lijevu pritoku Kamu, samo sa prefiksom - Akitil, tj. bijela rijeka; r. Ural tove se Jaik, odnosno Jagik, koje znai iroka rijeka.[55] Cijeli taj prostor nalazi se na obalama Kaspijskog mora i nosi naziv slanih stepa. Na sjeveru od tih rijeka jo i danas nalazimo pojas uma i tundre. To je bila nepremostiva barijera za nomadska plemena. To je stara postojbina Finaca, iji su se ostaci sauvali do danas, kao Mordva na Volgi oko Samare, poznata iz Jordanisa (Mordens), Konstantina Porfirogenita () i Nestora (Mordva), zatim eremisi izmeu Volge i Vjatke i udi (moda Tadzans kod Jordanisa). U svakom sluaju, ta plemena su se prostirala dalje na zapad i jug, negoli danas. Pojas nedostupan nomadima iao je srednjom Volgom i Kamom, a na zapadu se sputao ak nie Pripeta. Pored toga, jo dalje na sjever od Volge, izmeu Vjatke i Kame, nalazimo lingvistike tragove iranskih uticaja. Tako je naziv zlata kod Votjaka zarni, to je nesumnjivo iranskog porijekla.[56] Herodotova obavjetenja o Skitiji nijesu ila izvan pojasa stepa[57] (50o ist. ir.), iako su Skiti sezali znatno dalje na zapad, obuhvatajui ravnice donjeg Dunava sve do rijeke Alute i dopirui do Ugarske nizije (izmeu Tise i Dunava).[58] Razumije se, ovdje se ne moe raspravljati o pitanju Budina, Neura, Ljudodera () i Crnohaljinika (). Herodot ih smjeta na granicu Skita, dakle, vjerovatno, i na kraj stepskog pojasa. Uzaludno je tragati za onim to bi u tim nazivima bilo istorijsko i u kojoj bi to mjeri moglo biti vezano za Slovene.[59] Vrijedno je spomenuti samo to da ueni slavisti, kao to su ulek i Pogodin, na osnovu toponima i naziva bilja, zajednikih svim Slovenima, ubjedljivo negiraju da je njihova postojbina stepski pojas. Zajedniki geografski nazivi odnose se veinom na planine i movare: to su rijei kao skala, polonina, jaruga, peara. Nazivi bilja takoe ukazuju na ravnice, a ne na stepe (ruske imenice: , , , ). Najistija opteslovenska teritorijalna nomenklatura sauvala se sjeverno

od Karpata i istono od Dnjepra, u Podoliji, Volinju, u Galiciji i Kraljevini Poljskoj. [60] Otuda sklonost da se u te krajeve smjeta zajednika kolijevka Slovena.[61] to se tie Litvanaca, Becenberger na temelju lingvistikih injenica dri da su oni 5 hiljada godina prije Hrista ivjeli na istim mjestima gdje se i danas nalaze, tj. na Baltikom moru. Oni, naime, zovu Jura (= more) rijeicu na uu Njemena, gdje prisustvo mora u navedeno vrijeme dokazuje geologija; slino tome, oni do danas nazivaju Krantas (= strma obala) uzvienje koje je 5 hiljada godina prije Hrista odista bilo morska obala. Ako i prihvatimo drevnost naseljenosti Litvanaca i Slovena na tim teritorijama, imamo otvoreno pitanje kulturnih uticaja na njih uz posredovanje Skita. Arheoloka istraivanja pokazala su da gvozdeno doba na jugu Rusije poinje ve u IX ili VIII vijeku prije Hrista, na sjeveru, u poljskim zemljama, kasni nekoliko vjekova (od IV do I vijeka prije Hr.), dok ga u sredinjoj Rusiji uopte nema sve gotovo do istorijskih vremena. Tek u susjedstvu sa Azijom, oko Urala, tj. u Vjatskoj, Kazanskoj i Permskoj guberniji, nailazimo na prve tragove gvoa zajedno sa bronzom. Ovamo je, dakle, gvoe stiglo iz Azije, tanije, iz Sibira, i to veoma kasno. [62] Ta rana kultura na jugu Rusije svoje postanje duguje grkim uticajima. Iako su Feniani i Karijci prvi preduzimali trgovake pohode na Crno more, nemamo tragova njihovih faktorija. Glavnu ulogu u nastanjivanju obala Ponta odigrao je Milet (izmeu VIII i VI vijeka prije Hr.). Bio je to jonski grad, izrastao na karijskim temeljima. Njemu se pripisuje osnivanje kolonija na uu Dnjestra (Tiras), Buga (Olbija) i na poluostrvu Hersonesu tauridskom (Teodosija i Pantikapej), mada su i drugi Grci, npr., Dorci, imali udjela u toj kolonizaciji.[63] Od tih obala grki uticaji su se irili u dubinu zemlje, o emu svjedoe iskopine grkog novca. On dopire sve do Kijeva i Poltave, a sree se jo, premda rijetko, u slivu Odre i Visle.[64] Meutim, najznaajnija od svih kolonija bio je Pantikapej. Ovdje je u prvoj polovini V vijeka nastala nezavisna Bosforska kraljevina, nazvana prema tjesnacu Bosfor kimbrijski (danas Ker), na ijim se objema stranama irila. Na njenom elu stajali su varvarski kraljevi Tauraca ili Maita sa titulama "arhonata Bosfora i Teodosije".[65] Oni su pokorili cijelo prostranstvo Skitije od Dona do Kavkaza i razvili snanu, uglavnom izvoznu trgovinu poljoprivrednim proizvodima, o emu svjedoe motivi sa novca: snopovi ita, ribe, volujske glave. Nita nije bio manji ni uvoz zanatskih proizvoda iz Grke, to potvruju dananja arheoloka nalazita. Bili to uglavnom luksuzni predmeti poput atikih vaza (350-300 god. prije Hr.), iji pronaeni primjerci spadaju u prava remek-djela grke keramike.[66] Ta kraljevina - bez obzira na to to je izgubila svoju nezavisnost u II stoljeu prije Hrista od Mitridata Eupatora, kralja Ponta i Kapadokije, da bi poslije njegove smrti potpala pod vlast Rimljana - odrala se sve do hunske najezde. Njen geografski poloaj u odluujuoj mjeri objanjava i njenu ulogu u istoriji. To najbolje istie trenutak spajanja Bosforske kraljevine sa Pontom. Odatle je od obala Crnoga mora (preko gradova kao to su Pergam, Herakleja, Sinopa) vodio put prema Eufratu i zemljama iza Kaspijskog mora, tj. Transoksanije. Jermenija, koja je povezivala Pontsku i Paransku kraljevinu, bila je drava u kojoj se ve na Sargonovom natpisu u Horsabadu (VIII vijek prije Hr.) spominje 55 zidanih gradova i 11 utvrda.[67] Mitridat, neprijatelj Rimljana, bio je saveznik Skita. Skitija je bila istovremeno i prelaz sa Zapada u Aziju, pa je i Aristeja, koji je otuda obavio prvo putovanje na Istok u VII vijeku prije Hrista, donio prve vijesti o zemlji Isedonaca (u Tarimskoj kotlini), o Rifejskim planinama i Hiperborejcima (moe biti, stanovnicima Kine, kako pretpostavlja Tomaek).[68]

Premda u Skitiji ne nailazimo na trajnije tragove tih odnosa sa Dalekim istokom, tu se ipak Zapad dodirivao sa Istokom. Jo na poetku carstva Strabon opisuje grad Tanais na uu istoimene rijeke (Don) kao vaan trgovaki centar, gdje se obavljala razmjena izmeu Azijata i Evropljana, nomada i moreplovaca koji su prolazili kroz Bosfor.[69] Trgovaki artikli kod prvih su bili stoka, krzna i sl., a kod drugih - odjea, vino i slina roba. Kreui se tragom iskopina, najvei poznavalac arheologije june Rusije dolazi do zakljuka da se tu, na Donu i Volgi, formirala u to vrijeme kultura u kojoj su se pomijeale grko-rimske tradicije sa uticajima Istoka, i to kako Srednje Azije, tako i Sibira. Istonjaki karakter uglavnom se ogleda u tenji za luksuzom kod stanovnika tih prostora, u imitiranju odjee, kao to je persijska tijara i skitska kapa, hlae (inae nepoznate klasinim narodima), iroke haljine, kaftan i kone izme. Za postojbinu te kulture Kondakov odreuje Srednju Aziju, istoni Turkestan, odakle potiu Huni, koji - prema Prisku - uopte nijesu bili varvari. Na taj je nain mogue potvrditi istovjetnost civilizacija od Sibira sve do Dona i Kavkaza.[70] Ali to je jo zanimljivije, i to da su tragovi njenoga uticaja rasijani svugdje, u Ugarskoj i Finskoj, od Kavkaza do zapadnog ruba Evrope, pa dopiru i do Skandinavije. Kod Fetersfeldea u Brandenburgu iskopana je cjelokupna oprema nekakvoga skitskog poglavice, nalik na one kakve se nalaze u junoj Rusiji i u Srednjoj Aziji. U Danskoj su se pronalazile iste skitske ogrlice od zlata, kakve se se, bronzane, esto nalaze u Litvi, Letoniji i Estoniji. One po obliku odgovaraju galskoj zlatnoj ili bronzanoj kolut-ogrlici, kao to je sluaj i sa odjeom (bluza, hlae), pa i skitskom kapom (neto poput ruskog balika), koja podsjea na galski lem.[71] Skandinavski arheolog zavrava ta svoja zapaanja napomenom da su odnosi izmeu varvarskih naroda u to vrijeme bili znatno blii no to se to obino pretpostavlja, posebno na cijelokupnom prostoru izmeu Kavkaza i Francuske, gdje su posvuda bili naseljeni narodi podvrgnuti snanom djelovanju klasine civilizacije. Iako u sferi uticaja, ovi prostori su ostali van stvarnih teritorijalnih okvira klasine civilizacije, te stoga ostaju i izvan istorijske spoznaje. Ali i ovdje, udubimo li se bilo u praistoriju Slovena, bilo Germana, bilo, najposlije, skandinavskoga sjevera, kao zvijezda vodilja mogu nam posluiti geografska ispitivanja, praenje trgovakih puteva i, u vezi sa njima, prvih geografskih otkria najnovijih naroda - savremenog svijeta. Na taj nain ve iz geografskih injenica razvoja antikoga svijeta slijedi da su na tok istorije istone Evrope - kolijevke slovenskih naroda - morala uticati dva razliita arita civilizacije: jedno koje je zrailo sa obala Sredozemlja, a drugo - iz dubina Azije. Sa prvim aritem istona Evropa je dola u dodir uz posredovanje germanskih naroda, a sa drugim - uz posredovanje nomadskih turskih plemena. Na taj nain, sm geografski poloaj istone Evrope uslovio je temeljnu protivurjenost razvoja civilizacije u naroda koji je naseljavaju - protivurjenost izmeu istonog i zapadnog elementa. Napomene [26] R. Peyre, Histoire gnerale des beaux arts, 186. [27] Vidal de Blanche, Les voies commerce dans la gographie de Ptolome. Compts rendus de l'Acad. des inscr., XXIV, 468. [28] Hirth, Chinesische Studien, I, 7 i d. [29] Parker, China, Her History, Diplomacy and Commerce, 17. [30] Parker, China, 57 i d. [31] Hirth, Chinezische Studien, I, 1 i d.

[32] M. Reinaud, Rlations politiques et commercieles de l'empire romaine avec l'Asie orientale, 237. [33] Lindsay, History of merchant shipping, I, 42. [34] Barbi du Bocage, Essai sur l'histoire du commerce, 115. [35] Sylvain Lvi, La Grce et l'Inde. Revue des tudes grecques, IV, 25. [36] Pyre, Histoire gnerale des beaux arts, 139. [37] Lvi, La Grce et l'Inde, 30. [38] Klaprot ispravlja na Yue-ti; taj je naziv navodno srodan sa Ye-ta ili Jetas. Neki vide u njima ak: Getae ili Massagetes (de Ginj, Etkins, Remiza). [39] Beal Samuel. Predgovor prevodu: Travels of Fah hian and Sung-Yun. Prema prevodu: O. Franke. Zur Kenntniss der Trkvlker und Scythen Centralasiens. Abh. Ak. in Berlin, 1904, XVI. [40] Op. cit., XX. [41] Vidal de Blanche, Les origines du commerce dans la gographie de Ptolome, 475. [42] Hist. natur., knj. VI, gl. XIX, 2. [43] W. Tomaschek, Kritik der ltesten Nachrichten ber den Skythischen Norden. Sitzber. Ak. der Wiss. in Wien, B. 116, S. 735. [44] Hirth, Chinesische Studien, I, 3 i d. [45] M. Raciborski, Zabytki przyrody. Ateneum Polskie, I, 42. [46] E. Parker, A Thousand Years of the Tatars, 4; 7, napomene. [47] "Ultra sunt Scytharum populi. Persae illos Sacas in universum appelavere a proxima gente Aramaeos... Nec in alia parte major autorum inconstantia propter innumeras vagasque gentes." Hist. nat., knj. VI, gl. XIX, 1. [48] Plinius, Hist. nat., knj. VI, gl. XVIII, 6. [49] Up.: St. Schneider, W sprawie Piasta, Rzepichy i Ziemowita. Kwartalnik Historyczny, XXI, 600. [50] Vmbry, History of Bokhara, 14. [51] A. Vmbry, Der Ursprung der Magyaren, 19, napomena. [52] , , XV. [53] Kritik der ltesten Nachrichten, 720; 722. [54] . . , , 94. [55] Vmbry, Ursprung der Magyaren, 24. [56] , , 3. [57] Mllenhoff, Deutsche Altertumskunde, I, 213. [58] Tomaschek, Kritik der ltesten Nachrichten (Sitzber). Akad. in Wien, B. 117, S. 3, napomena; B. 116, S. 720. [59] M. Hruszewskyj, Gesch. des ukrain. Volkes, I, 103 i d. Up.: Tomaschek, op. cit. [60] , op. cit, 90. [61] Op. cit., 7, fusnota. Prema Rostafinjskom, analiza imena drvea ukazuje na srednji pojas Rusije kao na kolijevku baltoslovenske porodice naroda. Up.: Sprawozdania Akademii Umiejtnoci, 1908, februar. [62] J. J. A. Worsaae, La colonisation de la Russie, 113, 117. [63] K. J. Beloch, Die Bevlkerung der griechisch-rmischen Welt, I, 52; 193. [64] Worsaae, op. cit., 151. [65] Beloch, op. cit., II, 181. [66] , op. cit., 10. Rayet et Collignon, Histoire de la cramique grecque, 261. [67] Barbi du Bocage, Essai sur l'histoire du commerce des Indes Orientales, 79. [68] Kritik der ltesten Nachrichten, B. 116, S. 772.

[69] . Geographice, knj. XI, gl. II, 3. [70] , (na franc.), 324, 327, 330, 401. [71] Sophus Mller, Urgeschichte von Europa, 165. 5. BALTIKI BASEN I MEDITERANSKA CIVILIZACIJA I deo Postoji li veza izmeu geografskog izgleda Evrope i ovjekove istorije? Evropsko kopno je u odnosu na druge djelove sjeverne polulopte toliko maleno da ga neki geografi dre za azijsko poluostrvo. Granina linija bila bi u tome sluaju jedan od meridijana koji prolaze kroz Finski zaliv. Kad bismo na taj nain odsjekli cjelokupnu Sarmatsku niziju i prikljuili je azijskome kopnu, zapadna Evropa izgledala bi kao jedno veliko, veoma razueno poluostrvo. Alpski planinski sistem dijeli ga nadvoje: na sjeverni i juni dio. Takvu podjelu jo jae istiu dva morska basena: basen Sredozemnog mora na jugu i basen Baltikog i Sjevernog mora na sjeveru. Tako i velikoj kotlini Sredozemlja odgovara na sjeveru Evrope kotlina Sjevernog i Baltikog mora. Dakle, samo se u tome pogledu sjeverna Evropa ne moe porediti sa sjevernom Azijom, koja predstavlja jednu ogromnu kopnenu masu sa izrazito kontinentalnom klimom. Sjevernoevropska depresija, sa druge strane, smjetena izmeu srednjoevropskih i skandinavskih masiva, neposredno se povezuje sa Atlantskim okeanom, te preko Baltikog mora ostvaruje dosta znaajan uticaj na klimu istone Evrope. Otuda slijedi da je - bez obzira na geografsku izolovanost - basen Baltikog mora imao iste uslove za razvoj civilizacije kao i mediteranski. U tome smislu razlikuju se samo po vremenskom redosljedu. Arheoloka istraivanja kamenog doba pokazala su da poeci kulture i naseljavanja datiraju iz znatno ranijih vremena na jugu, negoli na sjeveru. Kada je na obalama Sredozemnoga mora i Atlantskog okeana ve ivio peinski ovjek, ostatak Evrope, posebno sjeverne zemlje, bile su prekrivene ledenom korom. To je tako zvano doba mamuta ili starije kameno doba. I tek s poetka mlaeg kamenog doba ovjek se javlja i na sjeveru: u Danskoj, na ostrvima i obalama Baltikoga mora, gdje je ostavio za sobom tragove u obliku tzv. kuhinjskih ostataka (Kjkkenmddings). To je doba sjevernog jelena, koji je, nepripitomljen, lutao onuda kao to danas luta u Laponiji. Ali granice ljudskih naselja bila su tada ostrva Rigen i Bornholm; dalje na istoku, ni na obalama Baltika, niti u Finskoj, Skandinaviji ili sjevernoj i sredinjoj Rusiji ne nailazimo, naime, na njegove tragove.[2] To doba neolita zajedniko je za cijelu Evropu. Razliite su samo njegove hronoloke granice za pojedine zemlje. Tako, na primjer, dok u Bretanji, Irskoj, Hanoveru, Meklemburgu, naroito u Danskoj, glaani kamen i dalje ima prevagu, na jugu ve svie bronzano doba.[3] Iste oblike glaanog kamena kao u Danskoj nalazimo i u Poljskoj, u sredinjoj i sjevernoj Rusiji, u Finskoj i Laponiji, gdje se oni dodiruju sa drugom kulturom, takoe kamenom, koja dolazi sa Istoka, iz sjeverne i centralne Azije. To je isti tip drugaija je samo vrsta kamena, a i mata pri njegovoj obradi je siromanija.[4] Slino je i sa drugim manifestacijama neolitske kulture, npr. keramikom. U dananjim arheolokim studijama ona je postala temelj za razlikovanje kultura i svojevrstan

putokaz u istraivanjima. I ona ima svoj izraeni tip na sjeveru. To je keramika sa tzv. urezanim ili udubljenim ornamentom (take - crtice). Njeno je arite u Skandinaviji, Danskoj, sjevernoj Njemakoj sve do Zale, Brandenburga i Meklenburga.[5] Tu razlikujemo tzv. trakastu (Bandkeramik) i gajtansku keramiku. Dakle, ako se uzme u obzir starija epoha neolita, na prostoru cijele jugoistone Evrope sreemo upravo taj tip keramike, iji se ornament sastoji od taaka, crtica i udubljenih linija[6], ali ve od treeg milenijuma prije Hrista tu se, kao, npr., u Galiciji, sree bojena keramika iji se uticaj prostire na sjever do Trembovle. Tu je bilo stalno ukrtanje kulturnih uticaja, koji su dolazili sa sjevera (zapada) i sa juga (istoka). Uopte pak, drei se Milerovog zapaanja, trebalo bi rei da, zahvaljujui irenju civilizacije, na periferijama nastaje mjeavina kultura bez ikakvog hronolokog reda u njihovom nastanku, zavisna samo od privremenih puteva i veza.[7] Na ove arheoloke pokazatelje teritorijalnog razmjetaja dvaju ognjita kulture na jugu i sjeveru nadovezuju se antropoloke injenice o sreditima naseljavanja evropskih rasa. Ne zadirui u pitanja njihovoga porijekla, niti srodnosti, nauka istie samo karakteristine crte po kojima se razlikuje sjeverna od june, ostavljajui po strani srednjoevropsku. Prva je rasa duguljaste glave, izduenog lica, veoma svijetle kose, plavih oiju, uzanog, orlovskog nosa i visokoga rasta. Naziva se takoe teutonska rasa. arite odakle se irila nalazi se u sjevernim predjelima Skandinavije. Juni tip, takoe dolihokefalan, ali crnokos, tamnih oiju, irokog nosa i srednjeg, pa i niskog rasta, ne dolazi u dodir sa prvim. Dijeli ih brahikefalni tip, prema nekima keltsko-slovenski, ili alpska rasa.[8] Kad je rije o rasnim obiljejima, kao i u oblasti kulture, moe se samo ukazati na take u kojima se tipovi najizrazitije ispoljavaju, jer na prelazima uvijek sreemo srednje i mjeovite tipove. Pri tome, u irenju datoga tipa mjestimino se nailazi na prekide ili ostrva, to sve zavisi od jo uvijek neistraenih uslovljenosti. Tako u napredovanju brahikefalnog tipa, poev od Skandinavije pa do Karpata, nalazimo sasvim izolovano ostrvo na Mazovu, gdje se dolihokefalni tip javlja izrazitije, negoli u okolnim poljskim zemljama.[9] Dakle arheoloke injenice, jednako kao i antropoloke, povezuju sjeverni basen Baltikog i Njemakog mora u jednu cjelinu. Tu je geografski odreeno arite jedne od kultura i sredite jedne od evropskih rasa. Sporna pitanja tiu se ne toliko lociranja, koliko pripadnosti kultura rasama, ili pak rasa i kultura savremenim narodima. Kao to je to bio sluaj u kameno doba, tako se i u metalno doba Sjever izdvaja. U sjevernoj Njemakoj, Danskoj, djelimino vedskoj i Norvekoj sreemo bogatu bronzanu kulturu koja dosee ve do istorijske ere. Sa njenim tragovima susreemo se u baltikim provincijama u Poljskoj, Litvi i Bjelorusiji. Potom nastupa praznina u sredinjoj Rusiji i tek na njenim rubovima, oko Urala i granica Sibira, nailazimo na bronzu i gvoe, ali ve azijskog porijekla.[10] Stoga je odbaeno miljenje da je ta bronzana kultura dola iz Rusije. Nita manje ni Zapad ne moe biti njena kolijevka. Tamo su se, u Englesku, smjetale planine Kasiteride, odakle je antiki svijet eksploatisao kalaj. Danas se misli da su one u paniji i Portugaliji. Bronzana kultura se tako izvodi sa Juga. Kao jedan od inilaca razmjene javlja se proizvod, karakteristian gotovo iskljuivo za sjeverne zemlje - ilibar. Miler veli da je bronzu i zlato s Juga na Sjever privlaio ilibar.[11] ilibar je jedan od najzanimljivijih artikala razmjene. Ukazuje nam na daleke veze i odnose izmeu Juga i Sjevera, i to na oko hiljadu i po godina prije Hrista. Nalazimo ga meu limanovim iskopinama na mikenskom Akropolju i na ostrvu Rodosu, na Halu u Aziji, u kupolastim grobovima (Kuppelgrbe) kod Menide blizu Atine, u grobovima Palamida, nainjenim u stijenju, u tvravi Naupliji, kao i u grobovima V

dinastije u Egiptu.[12] S druge pak strane, fiziko-hemijska ispitivanja pokazuju da je sav ilibar iz antike, poev od najstarije neolitske epohe - baltikog porijekla. Vrlo mala koliina sline vrste sree se na Dnjepru.[13] Veza izmeu ilibara i civilizacije na Sjeveru potvruje se pojedinim fazama razvoja iste te civilizacije kao i trgovine. Zna se da bronzano doba na Sjeveru, gotovo savremeno sa mikenskim na Jugu, traje due za cijelih osamsto do hiljadu godina. To izgleda kao da je Sjever, a zapravo skandinavski prostor, bio odsjeen od Juga. Ta se injenica moe tumaiti time to je ilibar u razliitim vremenima bio predmet nejednake potranje. U njegovim nalazitima na Jugu uoavamo prekid od vrlo ranog doba - grkog praistorijskog - sve do pred kraj rimske ere. Za sve to vrijeme jedino se u sjevernoj Italiji sauvalo interesovanje za taj predmet luksuza. U doba carstva moda ilibara ponovo dobija izuzetne razmjere, ali tada su ve odnosi sa Sjeverom bili vie no znatni.[14] Kroz iste faze kao i razmjena prolaze i spomeni o Sjeveru u antikom svijetu. Najstariji spomen potie od Herodota. ilibar i kalaj, prema njemu, dolaze sa krajeva Evrope. Ali on tu ima na umu zapadne krajeve. Veli da o tim zemljama na dalekom zapadu ne umije kazati nita pouzdano, pa ni o nekakvoj rijeci Eridanu (), koja se uliva u Sjeverno more i odakle - kao to se pripovijeda - ilibar stie u Grku. Sam naziv Eridan izgleda mu kao grki, a ne varvarski, ili su ga pak pjesnici izmislili. [15] Naziv Eridan vezan je za jedan drugi - za ime plemena Veneda na Jadranskom moru, koje Herodot pominje na drugom mjestu.[16] Postoji bezbroj hipoteza i u vezi sa tom rijekom, i u vezi sa narodom, jer i sam Herodot ta dva naziva navodi sa rezervama. Vidi se, meutim, samo to da su izvori ilibara za njega na zapadu - a povezani su ili bar dopiru do sjevernog mora. O tom moru nema, uostalom, nikakvog obavjetenja: "iako sam se marljivo raspitivao, nijesam mogao nai nikoga ko bi se lino osvjedoio da na sjeveru Evrope postoji more." Moe se otud rei da Grci u Herodotovo vrijeme nijesu nita poblie znali o Sjeveru. Ako pak uzmemo u obzir da je Herodot boravio u Olbiji, koja se svojim faktorijama prostirala moda do Volge i Kame (drvena utvrda u zemlji Budina)[17], doi emo do zakljuka da kroz Srednju Evropu nije bilo veze sa Sjeverom. O tome, uostalom, svjedoi i arheologija, koja konstatuje prekid u irenju bronzane kulture sa Juga u zemljama kao to su Volinj, Podolija i Ukrajina[18], to ne spreava uticaje bronze da prodiru sa Dunava, sa istoka, kao i sa june obale. A kada se i za novac, navodno olbijski, pronaen na Visli kod ubina, ispostavilo da je atinski, trgovaka veza Baltikog i Crnog mora u tim vremenima poela je izgledati malo vjerovatna. [19] Od Herodotovoga vremena do Plinija proteklo je gotovo pola milenijuma, ali nema nikakvih tragova razvoja te trgovine ili napretka u geografskim obavjetenjima. Trebalo bi otud pretpostaviti da je ilibarski put jo uvijek bio isti. Plinije ga prvi detaljnije opisuje, a direktno spominje grku ili pak Herodotovu verziju. On pie da se ilibar doprema preteno iz Germanije u Panoniju - a otuda su mu slavu rairili Veneti (koje Grci zovu Heneti), najblii susjedi Panonije, koji ive na Jadranskom moru.[20] Panje je vrijedan ovaj isto trgovaki izraz (fammem rei facere): iriti slavu reklamirati, koji upotrebljava Plinije. Teko je dakle govoriti o istonom putu izmeu Grke i Sjevernog mora pet stoljea prije nae ere. Neka predanja, naroito grka, o izvorima ilibara mogu se, dodue, vezati za istonu Evropu. Plinije citira svjedoanstva grkih autora o njegovom porijeklu. Filemon naziva ilibar rudom koja se vadi u Skitiji, i to na dva mjesta, zavisno od vrste: providan, boje voska, zvani electrum i uti, loiji (subalternicum). Prema Ksenofontu, ilibar se u Italiji zove succinum ili thyon, a kod Skita sacrium. Skitija je takoe

zemlja njegovog porijekla.[21] Nije naodmet ovdje spomenuti da naziv za ilibar kod Egipana sacal, kod Jevreja schechelet - vodi porijeklo od skitskog sacari.[22] Na koje se vrijeme odnosi ovo obavjetenje o ilibaru uz posredovanje Istoka - teko je rei. U rimsko vrijeme ilibarski putevi nalazili su utoku na zapadu kod Veneta i Ligura. Plinije svjedoi da Karnunt, grad u Panoniji[23], 20 milja dijeli od obale mora Germanije, odakle se dovozi odnedavno opte poznati ilibar.[24] Ako Plinije, slijedei Teofrasta, govori o ligurijskom ilibaru, to kazuje da je, osim puta od ua Pada prema sjeveru, postojao jo jedan preko zapadne Evrope od Ligurijskog zaliva. Tu je Masilija (Marsej), grka kolonija osnovana u VI vijeku prije Hrista, imala razvijene odnose sa Zapadom i Sjeverom. Rijeke kao to su Rona, Sona, Rajna inile su direktan put na sjever do Kimbrijskog poluostrva (Danska i lezvig). Odatle se polovinom IV vijeka prije Hrista otisnuo brodom na svoje putovanje Piteas, kojem antika duguje svoja obavjetenja o najdaljem Sjeveru, kao to je ostrvo Tule sjeverno od Britanije. On je prouio i obale Sjevernog mora, pa moda ak i Baltikog, ali koliko daleko - ne znamo. Zasigurno je, meutim, prije no to je upoznat pomorski put, postojao kopneni. Pored Piteasa, Plinije navodi mnoge druge autore koji istim mjestima daju drugaije nazive. Najvanije od njih i najee spominjano jeste ostrvo ogromne veliine, udaljeno tri dana plovidbe od Skitske obale. Ksenofon iz Lampsaka zove ga Baltija, a Piteas Bazilija.[25] Na drugome pak mjestu Piteas spominje zaliv Okeana od kojega na udaljenosti od jednoga dana plovidbe lei ostrvo Abalus; prema Timeju - opet Bazilija. Iz njegovoga poloaja moglo bi se zakljuiti da je rije o Skandinavskom poluostrvu, uzme li se da je Skitska obala - obala Baltikog mora, a zaliv Okeana moreuz Skagerak.[26] Ali u prvom vijeku poslije Hrista rimske su legije prodrle ve sa zapada do Labe, a Avgustov unuk Germanik pokuavao je da uz pomo flote osvoji Kimbrijsko poluostrvo. Plinije tamo spominje i jedno od ostrva koje su Rimljani nazivali Glesarija, gdje raa ilibar, a koje varvari zovu Austravija.[27] (Prema Mitridatu, to je Oserikta, prema drugima pak - Aktanija[28]). Kod Germana naziv glesum ili glassum, kao i skitski sacrium saccari, (od drevnog gornjo-njemakog: plamen) gotovo su istovjetni sa dananjim njemakim nazivom za ilibar (Brennstein ili Bernstein). Slino se i nazivi Actania i Actavia izvode iz germanskog: aglstein, agstein, acstein, ainstein = eiten (gorjeti, brennen) i aha (voda) ili augstein (auge, oko).[29] Stoga ne izgleda vjerovatno da su Rimljani pod tim nazivima podrazumijevali neko od stvarnih ostrva koja su postojala na Sjevernom ili Baltikom moru. Njih Plinije spominje kao Glesarije ili, prema grkom, Elektridi.[30] Toj fazi geografskih otkria na Sjeveru strogo hronoloki odgovara ista takva faza uticaja kulture Juga na Sjeveru. Ona poinje u V vijeku prije Hrista, sa ranim gvozdenim dobom i odmah se ispoljava u neobino impozantnom obliku. arite te kulture postaje poluostrvo Jutland - Danska, dijelom lezvig, ali preko ostrva kao to su Bornholm, Eland, Gotland - a ta civilizacija djeluje na vedsku, Finsku i Rusiju. Naroito je Gotland, blagodarei svome poloaju na ukrtanju puteva, razvio veoma originalnu i za okolne zemlje znaajnu civilizaciju.[31] Veza kulture Sjevera sa civilizacijom Juga u to vrijeme moe se pratiti uz pomo iskopina rimskoga novca, uglavnom denara iz doba carstva (II vijek poslije Hr.), iako ima i drugih rimskih nalaza, i to ne samo u zemljama koje su naseljavali Rimljani, ve i dalje, na sjeveru do Skandinavije, na istoku do ua Visle, a preko ostrva i u baltikim zemljama - dijelom i u Rusiji. Novac se nalazi u hiljadama komada. Iz njegovog statistikog pregleda proizilazi da od cijele koliine - 5540 komada, koliko

je pronaeno do 1896. godine, najmanje otpada na Norveku (samo 5), 1060 na teritoriju Danske, od ega se polovina odnosi na ostrvo Bornholm, dok je najvei dio 3748 komada - pronaen na Gotlandu.[32] Poslije 1896. godine ovdje je pronaeno zakopano blago od 15 hiljada komada denara.[33] Pored novca, otkrivaju se i drugi predmeti u vezi sa ovim aritem sjeverne kulture. Postoje tragovi o tome da su se u vrijeme seoba na Sjever stalno dopremali luksuzni predmeti iz rimskih radionica. Ostrvo Zeland bilo je sredite te zapadne trgovine. Slini predmeti dopiru, meutim, daleko na istok sve do lezije. U okolini Vroclava, 8 km sjeverno od grada, pronaeni su ukrasi istog tipa kulture kao na sjeveru, u grobovima kod Zakeva (Zakrau).[34] Zakevsko nalazite datira sa kraja III i poetka IV vijeka Hristove ere, a Grempler ga pripisuje nekakvom vandalskom poglavici i u pronaenim predmetima primjeuje mjeavinu tipova kulture - antike pontske i rimske provincijalne.[35] U svakom sluaju, sa vremenom seobe naroda, veza sjeverne kulture sa jugoistonom civilizacijom - pontskom i dunavskom - ulazi u istorijski stadijum. BALTIKI BASEN I MEDITERANSKA CIVILIZACIJA, II deo Panje je vrijedno to to je Plinije pomijeao Germaniju sa obalama Skitije. On nabraja narode koji naseljavaju taj prostor sve do obala Visle, i to - Sarmate, Venede, Skire i Hire.[36] Ta veza izmeu Skitije i Germanije, odnosno obale Crnog i Sjevernog mora, javlja se jo ranije, kod Strabona. Opisujui Germaniju, on zavrava sa Kimbrima i svoje zakljuke izvlai ovako: "Ono pak to lei s onu stranu Elbe pa do Okeana potpuno nam je nepoznato. Ne posjedujemo, naime, vijesti od prethodnika koji bi tu obalu oplovili ka istoku sve do ua Kaspijskog mora, niti su Rimljani kroili preko Elbe, niti je pak iko te krajeve istraio kopnom. Svako ko se bude kretao ka istoku du paralele, naii e na predjele Boristena i dospjee do sjevernih obala Ponta, to se jasno vidi po pojasevima klime i po udaljenosti. Ali ta se nalazi iza Germanije i susjednih joj zemalja, hoe li to biti Bastarni, kako neki smatraju, ili jo neki prije njih, da li Jazigi, ili Roksolani, ili oni to cijeli svoj ivot provode na kolima (nomadi) - to nije lako rei. Hoe li se tim putem stii do Okeana ili se pak izmeu isprijeila nekakva zemlja, nenaseljena zbog hladnoe ili kakvih drugih razloga, a moda i neka druga vrsta ljudi obitava izmeu istoka i okeana?... Ista takva nepoznanica su i udaljeniji sjeverni narodi; ne znamo isto tako nita o Bastarnima i Sauromatima, koji ive sjeverno od Ponta, koliko su udaljeni od okeana i nijesu li moda na samim njegovim obalama."[37] U svakom sluaju, Plinije, pisac kasniji za nepun vijek, raspolae daleko odreenijim obavjetenjima i nabraja ne samo narode naseljene zapadno od Dnjepra sve do Harkinske gore, ve i navodi, oslanjajui se na Agripu, udaljenosti od ua Dunava do Okeana i od pustinje Sarmatije do rijeke Visle. Ime Skitije proirilo se kod njega na Sarmate (pa, dakle, i na istok) i na Germane (dakle, na zapad), uopte na ljude koji nastanjuju rubove poznatog svijeta, te su stoga jedva poznati drugim narodima.[38] Dok je za Plinija sjeveroistok Evrope jo uvijek bio drevna Herodotova Skitija ili kasnija grko-rimska Sarmatija do koje su dopirali logori Germana - npr., Bastarna taj varvarski svijet ve sasvim drugim oima gleda kasniji rimski pisac, Tacit. Prije svega, Tacit ne uzima vie za svoje polazite Pontsko more, niti Dunav, ve obale Rajne sve do Dunava, gdje se kasnije protezao rimski limes, vojna granica Rimskog carstva. Za njega su najudaljeniji narodi Germanije oni koji se dodiruju sa Sarmatima. Razlika izmeu jednih i drugih naroito je vidljiva prije svega u nainu

ivota: prvi imaju kue, odnosno prebivalita, upotrebljavaju titove i slue se pjeadijom, drugi ive na konju i na kolima. Kao granice naseljenosti tih dvaju plemena javljaju se planine Srednje Evrope, poznate jo kod Plinija i Strabona, iji bi istoni dio mogao odgovarati Karpatima.[39] Najposlije, i Tacit se vraa na ona plemena koja se sreu kod Plinija - na Venede (Veneti). Samo s tom razlikom to ih Plinija nabraja zajedno sa Sarmatima, Skirima i Hirima, kao narode koji naseljavaju prostore do Visle, dok ih Tacit smjeta negdje u blizinu ilibarske obale koju su zauzimali Esti, ali povezuje ih sa Fincima i Peukinima. Ne zna takoe da li da ih ubroji u Sarmate ili pak u Germane.[40] U II vijeku poslije Hrista, govorei o Sarmatiji i njenim stanovnicima, Ptolemej spominje na prvom mjestu druge Venede, odnosno narod naseljen na obalama Vendijskog zaliva.[41] Tek potom nabraja manje narode Sarmatije, rasporeene du rijeke Visle.[42] Iz ovoga pregleda proistie da kod klasinih pisaca nije bilo definisanih granica ni za Germaniju, ni za Sarmatiju. I jedna i druga su, naime, obuhvatale novootkrivene prostore ili dotad sasvim nepoznate. Kao to je Skitija bila poetak tih geografskih obavjetenja na Istoku, tako je to bila Germanija na Zapadu. Teren na kojem su se dodirnula ta dva geografska pojma ustupao se ovim ili onim narodima. Bila je to rijeka Visla kod Plinija, a zemlja od Karpata do Vendijskog zaliva - kod Ptolemeja. Teko je na osnovu svega toga iscrtati mapu Germanije ili na dananjoj mapi razmjestiti narode koje nabrajaju antiki pisci. Nesumnjiva je, meutim, injenica da obavjetenje o rijeci Visli i Vendijskom zalivu, tj. o istonim obalama Baltikog mora, u procesu upoznavanja antikog svijeta sa Sjeverom - dolazi kao posljednje. [43] Njega zapravo plasiraju pisci I vijeka, a nemamo nikakvih podataka o tome da li je dolo preko mora, npr., s opisom putovanja Piteasa Masilijanca, a jo manje preko Elbe. Tu se potom sree rijeka Odra o kojoj Rimljani nita nijesu znali. Bilo je pokuaja da se ona dovede u vezu sa nazivom jedne od velikih rijeka koje se ulivaju u okean, a koje nabraja Plinije na prvom mjestu idui od istoka ka zapadu[44], ali sve rijeke su poznate kao Visla, Laba, Vezer, Ems, Rajna, Mozel i idu po geografskom redu od istoka ka zapadu. Rijeci Gutalus po redu pripada mjesto istono od Visle. Izmeu Visle (Vistillus sive Vistula) i Labe (Albis) je praznina. Otud proistie da se za Rimljane nije otvarao put sa mora, niti sa zapada, ve sa juga. Plinije, uostalom, razgovijetno kazuje o pohodu rimskog viteza na sjever; on se, po Neronovom nalogu, zaputio od Karnunta kroz Panoniju put Germanske obale da trai ilibar. Ovaj vitez je prouio puteve i obale (commercia et ea littora peregravit). Ali da je to bio ujedno i predvodnik prve naune ekspedicije - dokazuje i sam spomen o njemu, dosta neobian za Plinija, premda su putevi i trgovina morali postojati ranije. [45] Taj je put, uostalom, dobro poznat u antici. On je vodio iz Lombardije dolinom rijeke Adie na sjever kroz Alpe do Insbruka (antikog Eniponsa).[46] Odatle se ravao na dva kraka: na sjever u dubinu Germanije (Augusta Vindelicorum) ili na istok dolinom Ina kroz Ovilabis (dananji Vels) i Laurijakum (Lorh na Ensu) prema Vltavi i dananjoj ekoj. Tu su se na Dunavu sastajali i ukrtali putevi sa svih strana: sa zapada od Rajne (Trevera = Trir), sa juga od ua Save - antiki Sirmijum koji je preko Norikuma imao vezu sa Akvilejom. Gradovi na Dunavu - npr., Laurijakum, Vindebona, posebno Karnunt - bili su polazite za dalje puteve na sjever. Bilo je pokuaja ak da se oznae utvrde koje je spomenuo Ptolemej izmeu Dunava i Baltikog mora (drevna - Kali[47]), ali svi napori da se pomire Ptolemejeve irine i duine sa geografskima za sada su ostali bez uspjeha.[48] Van svake sumnje je jedino to da su svi ti putevi

teili na sjever ka Visli preko lezije, dakle, ka gornjem toku Odre, bilo od Linca ka Klodsku, preko brodova na gornjem toku Sazave, bilo od Karnunta i Vindebone du Morave.[49] U vrijeme carstva rimski uticaj stizao je do Sjevera i sa Istoka. Od Mitridatove smrti rimska vladavina uvrstila se i na Bosforu, a kada su se 29. godine Rimljani odomaili na donjem Dunavu, u Meziji, nijesu se prestajali iriti dalje na sjever sve do gornjeg toka Tise s jedne strane Karpata, a do gornjeg toka Dnjestra s druge. Tu je, poslije obrauna sa Decebalom (106), bilo jezgro te rimske provincije (Dakije), preteno na rijekama Samo i Mure (u Transilvaniji), koju su od rimske provincije na zapadu Panonije dijelile ugarske stepe - zemlja nomadskih Jaziga. Otuda itav niz rimskih arheolokih nalazita i sa jedne, i sa druge strane Karpata, dakle, u Ugarskoj i Galiciji, u Bukovini i u ruskoj Podoliji ak do samoga Kijeva. Glavni dio ini novac rimskih careva, ali nijesu rijetki ni nalazi bronze i keramike. [50] I tu je bilo pokuaja da se oznae novi putevi rimske trgovine, kao, npr., kroz Stari Son i Krakov od zapadne granice Dakije ili od okuke Dnjestra povie Zaleika, du Zbrua i Buga, a dalje u pravoj liniji preko Elka prema ilibarskoj obali[51], ali ta su nalazita - u stanislavovskom (92-192 poslije Hrista), beanskom (68-217), samborskom okrugu (98-192) - prije ratni plijen, negoli tragovi trgovakih puteva. U svakom sluaju, potiu veim dijelom iz vremena velikih ratova u tim krajevima - protiv Markomana (172), Kvada, Bastarna i Jaziga (175) za Marka Aurelija, Komoda, pa i Karakale (213-214).[52] I pored nedostatka pozitivnih podataka kad je rije o putevima koji povezuju bilo Panoniju, bilo Dakiju u rimsko doba sa obalama Baltikoga mora, komunikacija izmeu tih zemalja je postojala. No da li je ona bila ba trgovaka, ne bi se moglo rei; uostalom, ima razloga za ozbiljnu sumnju u to. U svakom sluaju, stanovnici tih krajeva nijesu se bavili trgovinom, niti su znali vrijednost jedinog artikla koji se tamo traio - ilibara. Tacit, npr., veli za Aiste (Fince) sa Baltikog mora: oni skupljaju sirovi ilibar, dopremaju ga u neobraenom stanju i sa uenjem primaju nadoknadu. [53] To znai da su tadanji putevi morali da se dre linije naseljenosti. U mjeri u kojoj se istrae ti lokaliteti naselja, bie moguno odrediti njihov smjer. Arheoloka nalazita, meutim, pa ni ona savremena, ne ukazuju na te puteve - jer mogu biti sluajno skrenuta u te krajeve, niti je pronaeni novac dovoljan dokaz trgovinskih odnosa, budui da je novac kod varvara prije ukras, negoli sredstvo razmjene. Prema dosadanjim, uostalom, vrlo krtim arheolokim podacima, na mapi se mogu oznaiti dvije glavne linije nalazita iz doistorijskog vremena. Jedna zapoinje na zapadu, u leziji, i vodi du Odre, dalje Varte i donje Visle na sjever, gdje se zavrava kod samoga ua te rijeke. Na tom prostoru Sadovski je, samo na osnovu fiziografskih i topografskih injenica, ukazao na to gdje su mogli biti prolazi izmeu movara i rjeni brodovi. Tu su i najstarija istorijska naselja na Odri: Dihernfurt na putu iz Klodska, Glogov, kapija Velikopoljske, i Krosnjanski zemljouz, put iz Poljske u Luicu. Sva su ona povezana istim takvim prelazima na Varti sa istoka na zapad: Kolo, Konjin i rem. Odatle je izmeu rijeka Varte i Notei trebalo birati put ili na zapad (Santok, arnkov) ili na sjever (kroz njin i ubin) sve do suvog prelaza izmeu movara kod Viogroda (nie Bidgoa) preko rijeke Brde. Desna obala donje Visle odsjeena je, isto kao i lijeva, nizom jezera i movara koje se prostiru od izvora Drvence i Ose, sve do ezupe, pritoke Njemena. Tu su mjesta pogodna za prelaz bile take poput Brodnjice na Drvenci (Brodnjica je i dobila naziv

po brodu) i Slupja - gaza na Osi.[54] Dalje na istoku isti takav suvi meuprostor nalazimo tek u okolini Elka.[55] Na istim pravcima, kreui se prema mapi arheolokih nalazita, svugdje sreemo nekropole sa urnama i skeletima[56], pri emu analogno liniji Varta - Visla (od gornje lezije) vodi druga linija nekropola, obiljeena pravcem od Buga i Vjepa prema srednjoj Visli. Njen nastavak na sjever predstavljaju nekropole na Narevu i Njemenu. Visla u svome srednjem toku predstavlja vezu imeu Istoka i Zapada, te i tu nailazimo na bona grananja (kao rijeka Vkra) prema Zapadnoj Pruskoj (preko Brodnjice i Slupja). Isti takav prelaz u Zapadnu Prusku postoji i sa strane Bjebe (izmeu Nareva i Njemena) - preko Elka. Ne mora se zadirati u pitanje tipa tih nekropola, niti u njihovo etnografsko porijeklo. Sama injenica njihovoga razmjetaja ukazuje na mjesta prvobitnih naselja u praistorijsko doba (od ranog neolita do hrianske civilizacije). Te take bile su naseljene ve u praskozorje ovjekove istorije, pa su tako izvravale i zadatke iz oblasti komunikacije. To ne proistie samo iz njihovih topografskih osobina (rije je uglavnom o rjenim tokovima), ve i iz njihove usmjerenosti: razmjetene su od juga ka sjeveru ili od jugoistoka ka sjeverozapadu. One su, dakle, svojevrsna kopa u povezivanju crnomorskih i dunavskih zemalja sa obalama Baltikoga mora. Sreu se i itave kompaktne teritorije tih nekropola, kao to je to sjeverno od rijeke Baria (desna pritoka Odre) pa sve do Varte ili izmeu Varte, Notei i Visle - ali ovdje je sama priroda poloaja doprinosila razvoju brojnih prelaza i puteva sa sjevera izmeu jezera i movara. Najmanje nekropola nalazimo u zapadnoj Galiciji, tj. u gornjem toku Visle (poev od Krakova) sve do ua Sana i djelimino na samome Sanu. Gotovo da ih uopte nema u cijelom brdskom pojasu. Teko je rei da li je to posljedica nedovoljne istraenosti ili pak topografskih uslova. U svakom sluaju, ni arheologija, ni fiziografija ne pruaju nam nikakvog osnova da tu oznaimo tragove nekakvih komunikacijskih arterija. One se, naime, udaljavaju i na zapadu, i na istoku od podnoja Karpata, dakle, od gornjeg toka Visle i donjeg Sana i tee ka uu glavne rijeke u Baltiko more, pri emu istu ulogu u odnosu na donji i srednji tok Visle, koju na zapadu igraju Odra i Varta, na istoku imaju - Bug i Vjep, a djelimino Narev i Svider. Tu je, dakle, bio prelaz ka zemljama na Crnom moru i ka regionu Dnjestra. Na pojedinim takama tih saobraajnih linija kao da su se nataloila sva razdoblja civilizacije. Tako su u susjedstvu Zaleika, blizu Horodnjice, pronaeni ostaci naselja u kojem se, pored najranijeg kamenog orua, sreu i predmeti iz prvih istorijskih vjekova. Ono je, dakle, bilo naseljeno poev od epohe neolita sve do XIII vijeka Hristove ere.[57] Drevna naselja te vrste nikada nijesu izolovana ostrva na rubovima ljudskih stanita, ve mjesto ukrtanja puteva koji vode na razliite strane. Upravo tome svom poloaju ona duguju procvat i hiljadugodinje postojanje. Takav je bio i karakter zemlje iza Karpata, na putu izmeu Crnoga i Baltikoga mora. I pored svoga raznovrsnog i brojnog materijala, arheologija nije u stanju da prui vie do da ukae na uticaje i irenje kultura i da povee njihovo porijeklo sa izvjesnim geografski odreenim aritem. Pitanja etnografske pripadnosti tih kultura nekoj rasi ili grupi ljudi rjeava tek istorija uz pomo spomenika i pisanih svjedoanstava, kao i ivih ostataka civilizacija - npr., jezik. Ako se isti narodi sreu naseljeni na sjeveru, na obalama Baltikoga mora, i na jugu, na Dunavu i Crnom moru - onda je, razumije se, izmeu tih suprotnih rubova evropskoga kopna postojala ne samo kulturna veza, ve i jedinstvo razvoja.

Tu smo se nali na pravom poetku istorijskoga doba na sjeveru Evrope, koje se po uobiajenoj podjeli istorije naziva srednji vijek. Zapoinju ga seobe naroda. Napomene [1] Przegld Historyczny, Warszawa, 1908, VII, 1-2. [2] J. J. A. Worsaae, Le colonisation de la Russie et du nord scandinave (Mm. des soc. roy. des antiquaires du nord) 1873-1874, 92. [3] Op. cit, 102. [4] Op. cit., 107; 110. [5] Opis najnovijih istraivanja kod Niderlea: Slovansk staroitnosti, I, 440. [6] Hadaczek, Dzia przedhistoryczny muzeum im. Dzieduszyckich, 1907, 92. [7] Sophus Mller, op. cit., 53. [8] Ripley, op. cit., 121 (tabela). Vidjeti ranije: 38. [9] K. Potkaski, O pochodzeniu Sowian. Kwartalnik Historyczny, 1902, XVI, 243. [10] Worsaae, op. cit., 119. Uostalom, Muh je van svake sumnje dokazao da je prije pojave bronze postojalo bakarno doba koje zalazi duboko u mlae kameno doba. Prelaz je sasvim postepen. Tako sjekire od bakra imaju oblik kamenih. Bakar je sluio bilo za svakodnevnu upotrebu, bilo za ukras. (Die Kupferzeit in Europa, 1893). [11] Sophus Mller, Nordische Altertumskunde, 1906, I, 312 i dalje. [12] Op. cit., I, 316 i d. [13] , , 7 i d. [14] Worsaae, op. cit, 152. Sophus Mller, Nord. Altertumskunde, I, 31. [15] Herodot, knj. III, 115. [16] A, Herodot, knj. V, gl. IX. [17] Herodot, IV, 108. Up.: Tomaschek, Kritik der ltesten Nachrichten (Sitzbar. d. Ak. der Wiss. in Wien. B. 117, 28 i d.). [18] Worsaae, op. cit., 120. I Hadaek veli da u tim krajevima nikad nije postojala ista, snano razvijena bronzana kultura (Hadaczek, op. cit., 94). [19] Up.: Jan Nepom. Sadowski, Drogi handlowe. Pamitnik Akademii Umiejtnoci. Wydz. hist. fil., III, 34. [20] Hist. nat., knj. 37, gl. 31; 11. [21] Hist. nat., knj. 37, gl. 1; 4, 9. [22] W. Wackernagel, Gewerbe, Handel und Schiffart der Germanen. Ztft f. deutsch. Altertum, IX, 56. [23] Dananji Deutsch Altenburg u Donjoj Austriji, nedaleko od Bea. [24] ...Sexcentis fere milibus passuum a Carnunto Panonniae abesse litus id Germaniae, ex quo invehitur, percognitum nuper. Hist. nat., knj. 37, gl. 1; deset hiljada rimskih koraka, svaki po pet stopa, odgovara dvjema poljskim miljama <14,815 km - Primj. prev.>. [25] Hist. nat., knj. IV, gl. 27; 3 ...immensae magnitudinis... [26] Razliite hipoteze o poloaju toga ostrva sakupio je Lubor Niderle: Starovk spravy o zempisu vychodn Europy se zetelem na zem slovansk. Roz. esk. Ak., ro. VII, I, 44 i d. [27] Hist. nat., knj. IV, gl. 31, 11. [28] Op. cit., knj. IV, gl. 27, 3. [29] Tako to objanjava Vakernagel: Wackernagel, op. cit., 566. [30] Hist. nat., knj. IV, gl. 30, 2. [31] Worsaae, op. cit., 160. [32] Sophus Mller, Nordische Altertumskunde, II, 81. [33] Sophus Mller, Urgesch. von Europa, 73.

[34] Sophus Mller, op. cit., 173. [35] Grempler, Der Fund von Sackrau, 1887, I, 15 i d.; II, 14. [36] Hist. nat., knj. IV, gl. 27, 3. [37] Geographiae, knj. VIII, gl. II, 4. [38] Scytharum nomen usquequam transit in Sarmatas atque Germanos. Nec aliis prisce illa duravit apellatio, quam qui extremi genttium harum ignoti prope caeteris mortalibus degunt... Hist. nat., knj. IV, gl. 25, 1, 2. [39] Tacit, Germania 43... dirmi enim scinditque Suebiam continuum montium jugum. Up.: Lubor Niederle, Starovk spravy, 99. [40] Germania, 45, 46. [41] Geografia, knj. III, gl. V, 7 i 8. [42] . [43] Citati o Visli sakupljeni su u: Lubor Niederle, Starovk spravy, 94. [44] Amnes Clari in Oceanum defluunt: Guttalus, Vistillus sive Vistula, Albis, Visurgis, Ammius, Rhenus, Mosa. Knj. IV, gl. 28, 3. [45] Sadovski u odlomku: "Sexcentis millibus passuum fere a Carnunto Pannoniae abesse litus in Germania, ex quo invehitur (succinum) percognitur nuper" posljednje dvije rijei pogreno vezuje za litus. O samoj obali uopte Plinije veli da ona u posljednje vrijeme nije upoznata prvi put, ali da je "podrobno upoznata". Najvaniji rezultat navedenog odlomka, po njemu, jeste taj to se dobilo "istorijsko svjedoanstvo o tome da su se ve prije Nerona preduzimala trgovaka putovanja na sjever". (Sadowski, Drogi handlowe, 13). Sa ovom posljednjom reenicom lako je saglasiti se, iako Plinije uopte ne govori o tome, te ovaj odlomak ne moe sluiti kao potvrda toga uvjerenja, jer se "percognitur nuper" ne odnosi na litus, ve na succinum. - Plinije upotrebljava tu rije u istom znaenju - "nedavno rasprostranjen ili moderan (ilibar)" - kao i Tacit u odlomku o ilibaru: "diu quin etiam inter caetera eiectamenta maris jacebat, donec luxuria dedit nomen". Germania, 45. [46] Nicolas Bergier, Histoire de grands chemins de l'empire romain, 1623, 451. [47] To su: Asanka, Budorgis, Karodunum, Kalisija, Setidava, Askaulis, Skurgon. [48] Sadowski, Drogi handlowe, 16 i d. Up.: Warnka, Joachima Lelewela zasugi na polu geografii, 1878, 109. [49] Sadowski, op. cit., 26. - Virhow, Ueber die Wege der Bronzekultur. Zts, f. Ethnologie, V, 1873. - Kohn, A. u. Michelis E., Materialien zur Vorgeschichte des Menschen in stlichen Europa, 1879, II, 285 i d. [50] Lub. Niederle, Slovansk staroitnosti, I, 502. [51] Sadowski, Drogi handlowe, 78. [52] Hadaczek, Kilka uwag o czasach przedhistorycznych Galicji, 60. Ovaj argument izgleda valjan kad je rije o pronaenom blagu. Meutim, druga autorova tvrdnja optije prirode ne izgleda tako dobro potkrijepljena. On, naime, tvrdi da je taj kovani novac dokaz prije politikih, negoli trgovakih odnosa. Jedini dokaz za to je citat iz Strabona o Skitima, gdje se kae da se oni ne razumiju u trgovinu, ve da ive na stupnju razmjene, te da novac kod njih slui samo kao ukras (op. cit., 59), pa je i on nedovoljan. Uostalom, prema istome izvoru, Strabonu, Skiti se bave trgovinom na bazi razmjene; moda to ine upravo iz ljubavi prema tim ukrasima. [53] ...rude legitur, informe perfertur, pretiumque mirantes accipiunt. Germania, 45. [54] Sadowski, Drogi handlowe, 5 i d. [55] Op. cit., 78. [56] Up. mapu u: Kohn u. Michelis, Materialien, II. [57] Hadaczek, Dzia przedhistoryczny muzeum im. Dzieduszyckich, 92.

BALTIKI BASEN I MEDITERANSKA CIVILIZACIJA, III deo Sjeverna Evropa imala je dvije veze sa Jugom - sa zapada, odnosno sa obalama Sredozemnog mora, i sa istoka, tj. sa Pontom. Na dvije grupe podijelila su se i obavjetenja antikoga svijeta o tim zemljama: na Skitiju ili Sarmatiju i na Germaniju. Kod Strabona i Plinija granice jedne primiu se drugoj. ak ni Tacit, smjetajui Sarmate i Daane na istok od Germanije, ne dijeli ih niim drugim do samo "uzajamnim strahom ili nekakvim planinama".[58] Tek Ptolemej sa sebi svojstvenom matematiko-astronomskom preciznou, kojoj nijesu odgovarala ni sredstva, niti metode tadanje geografije, obiljeava granice Sarmatije. Na sjeveru se prostire Sarmatski okean du Vendijskog zaliva i dijela nepoznatog kopna po geografskoj duini ostrva Tule, sve do irine izvorita rijeke Tanais. Tu je kraj Sarmatije, a tu se ujedno i njena sjeverna granica dodiruje sa istonom, koja vodi du rijeke Tanais do Meotskog mora. Te dvije granice za samoga Ptolemeja imaju samo poznate polazne take, tj. Vendijski zaliv i Meotsko more. Ostatak, kako i sam priznaje, predstavlja (nepoznatu zemlju).[59] Juna granica je ve prostor koji dolazi u dodir sa rimskom dravom. S druge strane, Ptolemej ovdje nabraja narode poznate antikome svijetu Jazige, Metanaste, koji su ve u II vijeku poslije Hrista ivjeli na srednjem Dunavu, i rimsku provinciju Dakiju na Dunavu. Ostatak ini linija koja vodi od Sarmatskih planina ( ) sve do poetka Karpata ( ) i odatle do ua Dnjepra. Iako ne znamo taan raspored tih planina, lako se moemo dosjetiti da je rije o pojedinim ograncima Karpata. Ako Ptolemej nije oklijevao da povue graninu liniju kroz nepoznate krajeve na sjeveru i istoku, utoliko je manje mogao ostaviti Sarmatiju bez zapadnih granica. Oznaava ih rijekom Vislom i onim dijelom Germanije koji se prostire izmeu ua Visle i Sarmatskih planina.[60] Ukoliko ostavimo po strani ovu nejasnu definiciju istone Germanije, za koju ne navodi nikakve nove geografske podatke, osim odranije ve poznatih (ue Visle i Karpati), slobodno se za graninu liniju Sarmatije po Ptolemeju moe uzeti sama rijeka Visla: samo mu je to, naime, i moglo biti poznato s onu stranu Elbe prema istoku, ne raunajui tajanstvene i nikada do kraja odgonetnute etiri rijeke na istoku od Visle.[61] Pitanje gdje poinje Sarmatija a gdje prestaje Germanija, nerjeivo za druge geografe antike, Ptolemej rjeava tako to uzima do samoga mora produenu liniju od Karpata do ua Visle. Ptolemejeva Skitija i Sarmatija na Visli ivjela je u pojmovima naih hroniara i istoriara do kraja XVIII vijeka. Istona granica Germanije na Visli odrala se u nauci, naroito njemakoj, do danas. To uopte ne znai da tamo Germana nije bilo ili da ih nije moglo biti, ve samo to da nema nikakvih podataka na osnovu kojih bi se mogle izvui etnografske ili politike poruke iz Ptolemeja - tamo gdje postoji fiktivna ili, prije, idealna linija utemeljena na samoj konkretnoj injenici: na putu s Juga ka Baltikom moru. Kao i u vezi sa svim geografskim problemima, tako i ovdje, cjelokupan Ptolemejev doprinos nauci sastojao se samo na njemu svojstvenoj sistematizaciji materijala koje je ostavila antika.[62] Geografske podatke o sjevernim zemljama koje je preuzeo od prethodnika objedinio je jednom linijom sve do Visle i taj prostor krstio Germanija, na isti nain kao to je prostranstvo od Visle do Crnog mora nazvao Sarmatijom. Ali ni za Germaniju, ni za Sarmatiju ta linija nije bila granina, jer se izvan te linije, za samoga Ptolemeja, prostirala nepoznata zemlja. Ptolemejeva je, dakle, Germanija u istoj mjeri geografski pojam za baltike zemlje kao to je to i Sarmatija za pontske.

Ako neko prihvata ovako geografsko-istorijski zasnovan drugi pojam, onda na isti nain mora prihvatiti i prvi. Ve iz toga sredinjeg poloaja koji je Visla zauzimala izmeu dvaju velikih prostranstava: Germanije na sjeveru i Sarmatije na jugu, lako se mogu izvui zakljuci o posrednikoj ulozi koju je ta rijeka igrala izmeu Baltikog i Crnog mora. Pliniju su bili poznati samo stanovnici baltike obale do Visle. Ptolemej pak nabraja itav niz naroda sa ove i one strane Visle: od Vendijskog zaliva do izvora te rijeke. [63] U vjerodostojnost tih podataka danas se uglavnom ne sumnja, ako se uzme u obzir bogat materijal koji je Ptolemeju posluio kao izvor. Tek se danas potvruje vjerodostojnost Ptolemejevih podataka u vezi sa mjestima na Nilu ili Indiji[64], te iako je odgonetanje naziva mjesta, naroda ili garnizona u Sarmatiji znatno tee, sva je prilika da su oni preuzimani iz konkretnih izvora - nekih rimskih popisa ili itinerara. [65] Nas interesuje samo istorijska veza izmeu mediteranske civilizacije sjevernog svijeta sa obala Baltikoga mora. Tu sjevernu Evropu, pod kojom Ptolemej podrazumijeva Germaniju, zapljuskuje okean, iji jedan dio predstavlja Vendijski zaliv. Ali jedan detalj, koji je postojao u antikim geografijama, kod Ptolemeja sasvim iezava. To je ono tajanstveno ostrvo Baltija, Abalus, Bazilija kod Timeja i Piteasa, takoe i Ranonija (Banonija) ili Osirija. Ve smo na drugome mjestu naznaili da je to bila krajnja taka Piteasovog putovanja sa zapada ka Sjevernom moru. Plinijevo pripovijedanje ne sadri nita sem napomena o okeanskom zalivu na ijim obalama ive Guti na udaljenosti od jednog dana plovidbe od reenoga ostrva, o ilibaru koji jo uvijek more izbacuje s proljea kao i o tome da stanovnici taj ilibar prodaju Teutoncima. Taj odlomak glasi ovako: "Piteas veli da Gutoni, germansko pleme, ive na obali okeanskog zaliva, zvanog Mentonomon, na prostoru od 6 hiljada stadija; odatle je jedan dan plovidbe do ostrva Abalus: tamo na proljee talasi donose (ilibar), koji more neprestano izbacuje iz sebe, a koji stanovnici upotrebljavaju za potpalu umjesto drva i prodaju Teutoncima". [66] Donedavno se mislilo da je to ostrvo dananja Sambija, a da je njena obala Vendijski zaliv, gdje ive Germani i Goti, kod Ptolemeja malo pleme Gitona nie velikog naroda Veneda.[67] Ali da nije utvreno da se u poetku ilibar dopremao sa Jutlanda, a ne iz Pruske[68], i da Plinijevo obavjetenje potie upravo iz najranijih izvora - nerazumljivo bi bilo zato Ptolemej ne zna nita ni o kakvom ostrvu toga imena u Vendijskom zalivu, dok umjesto toga spominje veliko ostrvo Skaniju, na kojem ivi sedam naroda od kojih se jedan zove Goti ().[69] To veliko ostrvo, ako nije bilo izmiljeno, ne bi moglo iznenada nestati iz vidokruga antikog svijeta, kao to gotovo nijedan stari naziv, bilo naroda, bilo mjesta nije nestao prelazei u nasljee Ptolemejeve geografije. Ako njega tamo nema, oigledno je promijenilo naziv. Jedina taka koja povezuje ostrvo Abalus sa obalom Visle, odnosno Sambijom, bio je Piteasov naziv Guti i Ptolemejev - Gitoni, bez obzira na to to Ptolemej prave Gute, odnosno Gote smjeta na Skaniju i to taj naziv vie odgovara prvobitnom Gut-piuda (iz gotskog kalendara u IV vijeku)[70], negoli Giti. ak i pojedinost da te Gote (Gitone) na Visli dre za pleme osvajaa, a da ga Ptolemej spominje meu slabima kraj velikog plemena Veneda - uopte ne protivurjei kasnijoj tradiciji koja ih je smjestila na Visli. To je tradicija gotske seobe kod Jordanisa iz VI v., preuzeta iz istorije Gota od Kasiodora. Ta je tradicija i za nas izuzetno vana, pa iako ne pribliava skandinavske Gote uu Visle nekoliko vjekova prije Hrista i u Ptolemejevo doba, kako se obino misli - ona potvruje zauzvrat blisku vezu koja je kasnije uspostavljena izmeu Skandinavije i zemalja na Visli, i iji je izraz bila upravo seoba Gota.

Jordanis spominje ostrvo Skaniju (Scandzia) nasuprot ua Visle. To geografsko odreenje Skandinavije je novo, a i to se Visle tie, njen je tok jasno definisan: od sarmatskih planina do sjevernoga okeana. Pridodat je uz to jo jedan detalj o njenom uu koje se dijeli na tri kraka. Jordanis pritom zadrava Ptolemejevo razgranienje izmeu Germanije i Skitije, tj. Sarmatije - du rijeke Visle.[71] To ostrvo Skaniju Jordanis naziva nekakvom kovanicom ili radionicom naroda[72] i odatle izvodi seobu Gota pod vostvom kralja Beriga na jug, u skitske zemlje. Goti su u tu seobu poli kopnom, ne morem, te su sa Skanije preli na suprotnu obalu mora, gdje su pokorili Ulmeruge, a kasnije njihove susjede Vandale. Tako su se, sve vie jaajui, pomjerili na istok, preko Visle. Kod Jordanisa je sauvana uspomena na nekakve besputne i movarne zemlje, kroz koje je trebalo probiti se da bi se stiglo do Crnog mora; on kazuje o nekakvoj zemlji Oijum i o narodu Spali, s kojim su Goti morali da se bore. Cijelu tu tradiciju dananja nauka smatra mjeavinom junakih mitova, pa ak odbacuje i predanje o porijeklu Gota iz Skandinavije, ubrajajui ih u istonu granu Germana, u tzv. gotsku ili vandalsku grupu, naseljenu u slivovima Odre i Visle.[73] Pod znak pitanja stavlja se i sam smjer seobe Gota - sa sjevera na jug[74] ili pak obrnuto - sa juga na sjever, na Skandinavsko poluostrvo, pri emu bi do obala Baltikog mora Goti mogli doprijeti tek u drugoj polovini I vijeka Hristove ere.[75] Kako bilo, meutim, to je prva istorijski definisana seoba. Njen put od Visle preko preko zemalja sjeverno od Karpata - kazuje mnogo o znaaju te teritorije kao karike izmeu sjeverne, germanske civilizacije i june ili pontske. Povod toj seobi bio je - prema tradiciji Kasiodora i Jordanisa - isto ekonomske prirode: glad koja je primoravala na traenje novih i pogodnijih ivotnih prostora. Otuda, gdje god da su Goti ivjeli prije svoje seobe, nijesu mogli za cilj svojih traganja izabrati zakarpatsku zemlju, ve su teili ka bogatim i civilizovanim krajevima na Crnom moru, gdje ih istorija i zatie u III vijeku poslije Hrista. Tek odatle, poto su se naselili, mogli su iriti daleko na sjever svoju vladavinu, to je tradicija i sauvala govorei o dravi Hermanerika, koji je pokorio sve narode Skitije i Germanije. Imena naroda koje je Hermanerik porobio u Jordanisovom tekstu imaju za cilj da pokau koliko se daleko rasprostirala njegova drava. Neka od njih, ako nijesu epiteti pjesnike sage, kao to se pokuavalo dokazati, odnose se na narode koji su ivjeli u dubini Rusije, na Volgi i dalje na sjeveru, i to: Merens (Merji), Mordens (Mordva), Vasina (Vjes), Tadzans (moda ud) - poznate kasnije iz Nestora, Konstantina Porfirogenita i arapskih pisaca.[76] Isti je sluaj i sa Slovenima, ali tu dolazi u pomo lingvistika. O uticaju Gota na susjedne slovenske narode govori njihov jezik, u kojem se sree itava masa rijei preuzetih iz gotskog, pa ak i takvih kao to je ito, hleb (got. hlajfs), da i ne govorimo o oruu, ljekovima, trgovini i novcu, naoruanju i ratu.[77] I Sloveni su zadrali kao svoje u najmanju ruku nazive poljoprivrednog orua, najprije pluga - pa su ga ak oni dali Germanima - ali novija filologija oduzima Slovenima ak i taj imetak, te, kako mlijeko, edo, tako i plug izvodi iz njemakog, potiskujui na taj nain gotski uticaj u korist zapadnogermanskog narjeja, i to ne gornjeg, ve donjeg. ak i rije Njemac, prema takvim tumaenjima, ne potie od pridjeva nijem, ve od naziva zapadnogermanskog plemena Nemetes na lijevoj obali Rajne, u blizini Vormacije i Trevere, koje spominju jo Cezar i Tacit. Po tome bi se, dakle, teritorija Slovena u praistorijsko doba prostirala do Rajne.[78] Ovi dotad nepoznati i daleki prostori iza Karpata i uz Volgu u svakom sluaju prvi put se javljaju u istoriji sa predanjem o seobama Gota. Odakle god da su doli, zauvijek e ostati injenica da se sjever opet pribliio junoj civilizaciji uz posredovanje

istone Evrope. Na to ukazuju i arheoloki nalazi novca u Skandinaviji. Njih je veoma malo - ukupno svega 400 komada - ali to su istonorimski zlatni solidi[79], te i sami ukazuju na izvor odakle su stigli. Naime, u vrijeme kada su se Goti naselili na Crnom moru, a kasnije na Dunavu, teite antike civilizacije, na samome njenom zalasku, pomjerao se na istok - najprije u Vizantiju, ali i samo zapadno carstvo podlijee istim tim tokovima, pa mjesto Rima u Honorijevo vrijeme zauzima Ravena na Jadranskom moru. Svoj procvat ona ne duguje samo svome primorskom poloaju, ve i blizini kopnenih puteva: iz Goricije ka Lajbahu (Ljubljani), Savi i Dunavu, gdje su se ukrtali putevi iz Konstantinopolja.[80] Ravena je kasnije, za Teodorika Velikog, postala prestonica ostrogotske drave. Upravo su tu i nastale one gotske tradicije koje je pobiljeio Jordanis, biskup ravenski. Tu su se takoe, budui da je Ravena bila trgovaki centar i arite nauke, odravala geografska saznanja antike. Kao svjedoanstvo o tome ostao je spomenik iz druge polovine VII vijeka, anonimna kosmografija.[81] To je djelo po svojoj naunoj vrijednosti na veoma niskom nivou, bez obzira na to to se autor oslanjao na karte, itinerare i antike autore, njih preko dvadeset.[82] O sebi autor navodi jedino to da potie iz Ravene, ali da nije uen (Ravennae exortus, licet indoctus). Organizacija cijeloga djela proistie iz podjele svijeta na 12 sati (horae diei), svaka duine od po 15o, pri emu se nije vodilo rauna o geografskoj irini. Svaki sat obuhvata odreenu povrinu zemaljske kugle, ali iz rasporeda i podjele poznatoga svijeta vidi se da se ti sati na rubovima ire. Otuda zakljuak da Ravenjaninov mapomundum nije bio uzduan kao, npr., rimske putne tablice, tzv. Pojtingerove, ve sferian. Centar te sfere bila je moda sama Ravena, najplemenitiji grad (Ravenna nobilissima), kako se o njoj autor ponosno izraava.[83] Ali ni nedostaci u podjeli, ni odsustvo simetrije u rasporedu sati nijesu u stanju da zasjene jednu veliku vrijednost ravenskoga mapomunduma. Ovdje su korieni trgovaki itinerari - razumije se, ravenskih trgovaca - koje je autor prenio na odreene sate.[84] Stoga, koliko god da su neprecizne i pogrene geografske duine obuhvaene unutar pojedinih sati, moe se ipak smatrati za izraz izvjesnih smjerova ili puteva koji polaze iz Ravene ili vode kroz nju. Ovo se ispoljava u ovakvoj podjeli sljedeih sati. Prvi sat obuhvata Francusku, iza koje, na Okeanu, lei prostrano ostrvo Britanija. Drugi Friziju. Trei predstavlja Saksoniju. etvrti - Dansku ili Normaniju (Northomanorum patria), a ispred nje meusobno izmjeani Alpi i Laba (Albis patria); blie je Mala Dakija, Panonija, sa strane pak Velika Dakija ili Gepidija (Ugarska na Tisi i Transilvanija), dok se najposlije dolazi preko Ilirije do Dalmacije, dakle, u neposrednu blizinu Ravene.[85] Peta sfera obuhvata sjeverne zemlje (Scirdifrinorum vel Rerefenorum patria). Poevi od este, slijedi nabrajanje Skitije: Skitija - otadbina Slovena, Skitija (zapravo, Sarmatija), otadbina Karpa i Roksolana, odnosno, antika Skitija. Ono to Ravenjanin govori o ovoj posljednjoj zapravo je ponavljanje Jordanisove verzije. Kroz tu Skitiju protie antika velika rijeka (fluvius maximus) Visla, uz dodatak druge - Lute. Nasuprot pak te druge rijeke, na okeanu, lei ostrvo Scanza (Skanija), odakle potiu Danci, Goti i Gepidi.[86] Skitija - otadbina Slovena - to je onaj dio drevne Skitije koja lei na uu Dunava. Bila je to zapravo Donja Mezija, ali jo je Nestoru ona poznata pod imenom Velika Skitija.[87] Odatle su se pokrenuli oni Sloveni koji su svojim napadima muili vizantijsku dravu. Otuda je lako dosjetiti se da je upravo taj dio Skitije Ravenjanin imao na umu govorei o otadbini Slovena. Ali Sarmatija, Roksolanija do iza Dona i sve do Kavkaza - zemlja Amazonki - sve su to bile pontske stepe, poznate djelimino

ili pak sasvim neznane. Mislilo se da je Sjeverno more sa ostvrom Skanija tek negdje iza njih. Tamo su locirani sjeverni narodi: Sloveni, Goti i Karpi. Dakle isti pravac puteva sa juga s onu stranu Karpata, preko drevne Skitije, odravao se i kasnije, premda vie nije dolazio samo do Crnoga mora, ve i dalje na zapad, do podunavskih zemalja, spajajui se sa tamonjim putevima koji su vodili do Ravene. Sva je prilika da ova veza u Anonimovo, pa ak i u Jordanisovo vrijeme - vie nije postojala. O njoj je sauvano samo predanje - jedini trag u istoriji ostao je u gotskoj tradiciji, koja se, dakle, vraa nekoliko vjekova u prolost. Ali ve novi pritisak Gota na Rimsko carstvo ukazuje na to da je ta veza bila prekinuta. Oni su se ponovo pokrenuli iz svojih stanita na Crnom moru u podunavske zemlje da bi se kasnije pomjerili dalje na zapad. I ovdje, isto kao i prije, najezde dolaze velikim putevima, i to prema aritima i centrima civilizacije. Razlika je jedino u tome to mjesto seobe sa sjevera zauzima sada seoba sa istoka. To je ona u istoriji dobro poznata epoha seobe naroda na kraju antike i na poetku srednjega vijeka. BALTIKI BASEN I MEDITERANSKA CIVILIZACIJA, IV deo Putevi antikoga svijeta imaju tu osobinu da se nikada ne preputaju zaboravu, te se njihovim tragom moe prouavati razvoj i napredak civilizacije. U epohi seoba ti su putevi bili aktivni isto kao i za vrijeme carstva, ukoliko su njihovome otvaranju pogodovali politiki uslovi. Poto su Rajna i Dunav bili sjeverne granice carstva, onuda je vodio i najvaniji antiki kopneni put. On je oznaen na Pojtingerovoj mapi (iz IV v. poslije Hr.), koja se temelji na Agripinom mapomundumu (iz 7. godine prije Hr.). Ta mapa ima meridijansku podjelu: ona skrauje meridijane, a produava paralele.[88] Posljednji itinerar na sjevernom rubu jeste put iz Galije u Panoniju, odnosno od Trevere do Sirmijuma. On vodi preko Augzburga (Augusta Vindelicorum), preko Lorha na Emsu (Lauriacum) do Sirmijuma.[89] Na dananjoj mapi taj put ima strogo kontinentalan karakter. Slabo poznajui zemlje s onu stranu Rajne i Dunava, antiki geografi su skraivali prostor sjeverne Evrope i locirali su taj put na samom sjevernom rubu, tik uz obalu Okeana. Antiki Sirmijum je mjesto na Savi, nedaleko od njenoga ua u Dunav.[90] Ovdje je vjerovatno postojao suvi prelaz kroz movare na uu Save, koji je povezivao Savu i Dunav. Sirmijum je, dakle, igrao istu ulogu kao i kasnije Beograd - bio je polazna taka puteva koji spajaju Srednju Evropu sa Balkanskim poluostrvom. U rimsko doba Sirmijum je bio glavni ratni arsenal Rimljana na liniji junog Dunava. U vrijeme procvata istonoga carstva ovdje su se ukrtali putevi s juga, kako iz Italije, od Ravene, tako i sa Balkana. Kuda su vodili ti putevi? Opstaje uvjerenje da su seobe naroda ruile staru civilizaciju, pa da su tako i kidale njene veze - stare puteve kojima je bila spojena. Za tvrdnju da to nije bilo tako postoje brojni dokazi. Zakonodavstvo koje je ostalo iza tih varvarskih naroda pokazuje veliku brigu za trgovinu i trgovce. Tako u burgundskom zakoniku nalazimo kazne zaprijeene za pljaku trgovakih brodova.[91] U vizigotskom pravu sreemo jo vie tragova brige oko trgovine i zanatstva. Tako, npr., propisi o stranim trgovcima govore o njihovom vlastitom sudstvu, o njihovom pravu da uposle mjesno stanovnitvo, o kupovini robe, dragulja i dragocjenih haljina; zabranjuju takoe da se iz zemlje izvode sposobne zanatlije.[92]

Neodriv je isto tako i stav da je istraivanje i eksploatisanje metalne rude paralisano kao posljedica varvarskih najezda. Naprotiv, poznato je koliko su prvobitni Germani drali do vjetine iskopavanja i obrade metala. Kova (Schmied) igra prvorazrednu ulogu u germanskim mitovima. Viland (germanski Dedal i Vulkan) poluboanskog je i kraljevskog porijekla, a njegov sin, Vitego, na svome titu nosi predstavu maa i klijeta. Zigfrid - ui kovaki zanat, vjetinu ija je uzvienost u tome to prua oruje, najveu snagu slobodnoga ovjeka.[93] Naprotiv, varvari su iznova podigli rudarstvo koje je klonulo posljednjih godina carstva. Rudnike koji su cvjetali u doba Avgusta unitila je kriza rudarstva. Rimljani su do IV vijeka odravali rudnike kojih je bilo vrlo malo izvan granica drave, uglavnom u Panoniji - preko Dunava i u Britaniji. Za Dioklecijana rudnici zlata biljeili su pad, dok su se za Konstantina ve gasili.[94] Varvari pak zapoinju novo razdoblje rudarstva: u vrijeme vladavine Avara otvoren je rudnik elektruma (zlato i srebro) u Kremnicu, srebra u Hemnicu kao i u Transilvaniji. Za vrijeme Karolinga, pa i kasnije, za vladavine saksonske dinastije, rudarstvo se razvija u ekoj, Harcu i Tirolu. Ali najvaniji trag civilizovanosti iz doba seobe naroda ostao je u umjetnosti. To je tzv. merovinki stil ili tehnika cloisonn, ija je odlika obilje i rasko u ornamentici. To su oklopi i metalni listovi ukraeni kamenjem, inkrustirano gvoe, bronza sa usaenim granatima ili pozlaena. Mnotvo predmeta te umjetnosti sauvano je do danas - titovi, oklopi, krune, kope i sl. Najljepi njeni primjerci su vizigotske krune iskopane u Gvarasaru kod Toleda, lombardijski dragulji u crkvenoj riznici u Monci, isti takvi ostrogotski u Raveni, franako oruje i ukrasi i njima srodni anglo-saksonski predmeti. Na te predmete prvi su poeli obraati panju Francuzi, te, poto su ih pronalazili zajedno sa predmetima iz vremena Merovinga, smatrali su da je rije o primjercima prvobitne francuske umjetnosti i taj stil su krstili merovinki. Ali rasprostranjenost te umjetnosti meu varvarima kao to su Ostrogoti i Langobardi u Italiji, Vizigoti u paniji, Burgundi u Francuskoj - navodila je na zakljuak da je u pitanju varvarska umjetnost iz vremena seobe naroda (Lasteri). Tek s vremenom dolo se do uvjerenja da je njena kolijevka Azija (De Lina). Analogni primjeri toga stila sreu se na istoku i potiu iz Persije u doba Sasanida.[95] Tee bi bilo razjasniti na koji je nain ta umjetnost dospjela u Evropu. Nije se prezalo od pripisivanja njenoga pronalaska nekakvome velikom iezlom narodu. Neki su nagovjetavali da za svoje irenje u Evropi ona ima da zahvali nomadskom plemenu Cigana. Meutim, arheoloka nalazita u Ugarskoj uvjerljivo pokazuju da je taj merovinki stil u podunavskim zemljama najmanje pola vijeka raniji, negoli na Zapadu, u Francuskoj ili Belgiji. Postoji tzv. "Atilino blago", pronaeno u Na-Sent-Miklou. Za njega se smatra da je to plijen koji su Huni oteli Gotima. Hempl pretpostavlja da su vlastita imena na jednome od iskopanih posluavnika zapravo imena Gepida, koji su u III vijeku ve bili nastanjeni u Transilvaniji, a u VI zaposjeli Panoniju i istonu Ugarsku poslije Huna. Ali od porijekla toga blaga vanija su njegova umjetnika obiljeja. I tehnika, i ornamentika potiu sa Istoka, ali su pomjeane sa rimskim i helenskim uticajima. Isti motiv iz lova, koji je ovdje pronaen sa grkim natpisima, sree se i na posluavnicima sa persijskim natpisima iz doba Sasanida, kakvi su pronalaeni u junoj Rusiji. Slini motivi rane persijske umjetnosti, kao to je kralj u lovu (na konju), ponavljaju se kasnije u cijeloj zapadnoj Evropi, varirani na najrazliitije naine kako na tkaninama, tako i na predmetima od srebra i slonove kosti.[96]

Ova umjetnost govori nam o velikom uticaju Istoka na prvobitnu civilizaciju pontskih zemalja. Drago kamenje i ivotinje toliko su oigledno istonjakog porijekla da je Renan merovinkom stilu pripisivao ak semitsko porijeklo. Od Skita i Geta tu su umjetnost naslijedili Goti i Gepidi, kasniji stanovnici Mezije i Dakije. Sa obala Ponta stigla je potom u Konstantinopolj, gdje se ustalila, dok je dio umjetnika, koji se otisnuo za Gotima, nije raznio dalje po Zapadu.[97] Upravo taj merovinki stil daje obiljeje tzv. srednjem gvozdenom dobu na Sjeveru. Njegovi najljepi primjeri potiu sa ostrva Gotlanda i Elanda. Sline rukotvorine sreu se i u junoj Rusiji, gdje dopiru na sjever sve do Harkovske gubernije. Ali put kojim su stigle nije mogao voditi du Dnjepra, jer u dubini Rusije od njih nema ni traga. Sjeverna i sredinja Rusija bila je jo uvijek pod uticajem arijevske gvozdene kulture. [98] Meutim, do nalaza slinog karaktera kao u Ugarskoj dolo se u Luici kod Fetersfelda.[99] Pored toga, neprestano se iskopava vizantijski novac iz V i VI vijeka na ostrvima Bornholm, Eland i Gotland, u slivovima Visle i Odre. Iz istoga vremena datiraju skandinavski brakteati sa nacionalnim motivima i predstavama mitskih junaka, ali izraivani po ugledu na istono-rimski, vizantijski kovani novac.[100] U tome moemo sagledati najvanije tragove odnosa izmeu sjeverne Evrope i Konstantinopolja. Oni, dodue, traju veoma kratko - samo jedan vijek - i nestaju negdje krajem ili polovinom VI vijeka[101], ali ti arheoloki nalazi trasiraju im put kroz Srednju Evropu. Dovoljno je podsjetiti se na ono to Ravenjanin pie o Danskoj ili otadbini Normana (Northomanorum patria), ispred koje lee Alpi, odnosno zemlja Albis. Kada govori o Alpima, on ima na umu planine Srednje Evrope, ali zemlja Albis (patria Albis) dobila je ime od Labe, rijeke. Naziva ga Albis Maurungani, vjerovatno od Markomana, prvobitnih stanovnika eke, kasnije Bavarske.[102] Na drugom mjestu Ravenjanin govori o drugoj Albis Ungani, koja se protee daleko prema istoku.[103] Jedan njen dio zove se Baias (eka). Ta zemlja, prema njemu, posjeduje velike rijeke, pored ostalih, veliku rijeku Albis (Labu) i drugu Visigibilias (moda Vezer?), koje se ulivaju u okean. Govorei o Albis patria, Ravenjanin dodaje da onuda prolazi franaka granica, utvrena za mnoge godine.[104] Moe se pretpostaviti da se ta napomena odnosi na Dagobertova vremena. Naime, za vladavine toga kralja granice merovinke drave prostirale su se najdalje. Na istoku su dopirale do eke i Tirinke gore.[105] Od Vizantije ih je dijelila samo Panonija - podunavske zemlje. Novija arheoloka istraivanja u Ugarskoj pokazala su da Panonija u doba seobe naroda uopte nije bila opustoena, pa utoliko manje raseljena; u vrijeme Gota i Gepida radi se ak i u rudnicima zlata. Nalazita potvruju ivu trgovaku aktivnost sa Istokom i Zapadom. Sa Rajne su stizali uveni franaki maevi, kao to su se preko Ugarske na Zapad dopremale zakrivljene konjike sablje, koje su u vrijeme Karla Velikog bile poznate pod imenom "hunskih maeva" (gladium huniscum). Takve sablje pronalaene su u leziji (ehovice), ali su najzastupljenije na istoku Rusije, u Tambovskoj guberniji i Kubanskom okrugu, a doseu do Kavkaza i zapadnog Sibira. Njihov je izvor bio isti kao i u sluaju umjetnosti cloisonn, tj. Balk, prestonica Sasanida.[106] Donijele su je nomadske horde Huna i Avara koje su se naseljavale u Panoniji. Ali da li je, pored toga neposrednog djelovanja, postojala i posredna komunikacija izmeu Zapada i Istoka, izmeu franake drave i Konstantinopolja preko Panonije? Poto su se naselili u Panoniji, Avari su se neposredno susreli i sa jednim, i sa drugim. Znamo da je kagan Bajan sklopio savez sa merovinkim kraljem Sigizbertom (566. godine).[107] Odnosi sa istonim carstvom nijesu bili tako miroljubivi. Tu je cilj napada bio grad Sirmijum. O njegovom trgovakom znaaju za Panoniju moe se

zakljuiti i po tome to je gotovo sav novac, pronaen u Ugarskoj, kovan u Sirmijumu ili pak Sisciji u IV i V vijeku. Tamo se tek u nevelikom broju sree vizantijski novac. [108] Avare je uglavnom privlaio poloaj Sirmijuma, ali i njegovo bogatstvo. Vizantijski carevi kupovali su sebi mir od tih susjeda uz pomo danka od 80 hiljada zlatnika. Upravo kada se kaganov poslanik sa tim dankom i kupljenom vizantijskom robom vratio kui, iznenada je dola vijest da se Bajan krenuo na Savu i da opsjeda grad Sirmijum (579). Poslije trogodinje opsade, grad je preao u avarske ruke (582). [109] Dodue, car ga je nazivao prije zemljanim loncem, negoli bogatim gradom[110], ali to vie lii na pozu s ciljem da se odvrati napad varvara, nego na stvarno stanje. I pored pada Sirmijuma, uticaj Vizantije na cijeli zapadni svijet neprekidno traje. Sudei po tome ta nam onovremeni istoriari kazuju o Avarima, oni nijesu bili bezobzirni varvari i uvali su dunavsku saobraajnicu izmeu Istoka i Zapada.[111] Poznato je koliko su varvarski narodi bili oarani Vizantijom. Kraljevi Franaka, Burgunda i Ostrogota primaju od istonih careva titule patricija. Drugi, slabiji, zadovoljavaju se manjim titulama - magistri, anthypati, protospathairoi.[112] Carevi alju varvarima svoje portrete sa natpisom "gloria Romanorum".[113] Upravo su odatle Merovinzi uzajmili svoju ceremonijalnu odoru: krunidbeni plat od konstantinopoljskih patrijaraha, bakulus, persijsku mitru na glavi, tron, odnosno kurulsku stolicu (cathedra). Jo dugo potom, do poetka XIII vijeka, odralo se iskljuivo pravo careva da kuju zlatan novac. Bila je to sakralna privilegija (), a njeno krenje bilo je ravnoznano uvredi religije. Otuda je sav novac varvarskih kraljeva srebrn sa imenom vladara, ali sa likom i legendom cara na naliju.[114] Jo u doba Dandolovo vizantijsko carstvo smatra se za "imperium universale", a Luitprand daje caru naziv "kosmokratos". Zato je na Zapadu bio san pribliiti se onoj taki do koje je dosezala javna vlast (usque ad manum publicam), tj. carska vlast, a merovinki istoriar stavlja u usta kralju Dagobertu obeanje da e osloboditi narode u granicama drave Avara i Slovena i da e ih privesti pod svoju vlast.[115] Najvanija posljedica te tenje ka pribliavanju vizantijskom carstvu od strane franake drave bio je nastanak prve dravne organizacije Slovena. Napomene [58] Germania omnis a Gallis Raetisque et Pannoniis Rheno et Danubio fluminibus, a Sarmatis Dacisque mutuo metu aut montibus separatur. Germania, 1. [59] Geographia. (Milerovo parisko izdanje), knj. III, gl. 5, 1, 3. [60] () . Geographia, knj. III, gl. 5, red 1. [61] To su Hronos, Rudon, Turunt i Hesinos. [62] Up. miljenja razliitih Ptolemejevih kritiara, posebno Vivjen de Sen Martena; navod u: Warnka, Joachima Lelewela zasugi na polu geografii, 106 i passim. [63] Geographia, knj. III, gl. 5, 8. [64] Warnka, op. cit., 115. [65] U posljednje vrijeme sve dosadanje rezultate istraivanja i odgonetanja Ptolemejevih datuma sakupio je i predstavio Niderle u X glavi svoga rada Slovansk staroitnosti (Ptolemejeva Sarmatija). [66] Plinije, knj. 7, gl. 11, 5. [67] Geographia, knj. III, gl. 5, 6, 7 i 8. [68] Sophus Mller, Nord. Altertumskunde, I, 316 i d.

[69] Geographia, knj. II, gl. 2, 35. [70] Up.: Niederle, Slovansk staroitnosti, 383. [71] (Ad Scandziae insulae sitam)... haec a fronte posita est Vistulae fluminis, qui Sarmaticis montibus ortus in conspectu Scandzae septentrionali oceanu trisulcus inabitur, Germaniam Scythiamque disterminans. Jordanis Romana et Gotica, izd. Mommsen, (Mon. Germ. hist. Auctores antiquissimi, V), gl. III, 16, 17. [72] Quasi officina gentium. [73] Noviju literaturu navodi Hruevski (Hruszewski) u svojoj knjizi Geschichte des ukrainischen Volkes, I, 180 i d. [74] Dahn, Geschichte der Vlkerwanderungen, 1880, 144; 152. - Hedgkin, Th., Italy and her invaders, 1880, I, 46 i d. [75] , ., - , I. V . . , 1889, 331. [76] Habebat siquidem, quos domureat, Golthas, Etta, Thividos, Inaxungis, Vasina, Bovoncas, Merens, Mordens, Reminiscans, Rogans, Tadzans, Athaul, Navego, Bubogenas, Coldas. - O njihovoj preradi prema epitetima junaka sage v.: Grnberg, Ermanariks Vlker, Ztsch. f. deutsches Altertum, B. 38 (1895). [77] Brckner, A., Cywilizacja i jzyk, 1901, 21 i d. [78] Najnovije rezultate filolokih istraivanja sakupio je Pajsker (Peisker, Die lteren Beziehungen der Slaven zu Turko-Tataren und Germanen und ihre socialgeschichtliche Bedeutung, 1905). Oni mu slue kao graa za vlastitu teoriju o narodu gospodara i robova. Ovi posljednji su upravo Sloveni. U ovome radu odrie se ak i vlastitih pogleda na porijeklo njemakoga pluga od Slovena, za ta ga je prof. Brikner u svoje vrijeme tako pohvalio. To je najbolji dokaz kako su krhki istorijski zakljuci iz filologije. to se tie lokacije u vremenu i prostoru, oni imaju u najboljem sluaju istu vrijednost kao i zakljuci iz arheologije ili antropologije. [79] Sophus Mller, Urgeschichte von Europa, 182. [80] M. G. Canale, Storia del commercio, dei viaggi, delle scoperte e carte nautiche degli Italiani. Genevra, 1866, 37. [81] Ravennatis anonimi cosmographia et Guidonis geographiae. M. Pinder, G. Pertey, Berlin, 1860. [82] J. Lelewel, Geographie du moyen ge. Wrocaw, 1852, I, 4 i d. [83] D'Avezac, Le Ravennate et son expos cosmographique. Roma, 1888, 95. [84] Lelewel, op. cit., 5. [85] Ravenatis anonimi..., gl. 11. [86] Cosmographia, 29; 175. [87] Nestor, gl. 9. [88] O Pojtingerovim kartama postoji ogromna literarura koju ne navodim. [89] Obraun udaljenosti u: Nic. Bergier, Hist. des grands chemins, 502. [90] Danas postoje tragovi ruevina u blizini Mitrovice na Savi. [91] Addim. 1 tit. VII de navigiis. [92] Lib. XI de transmarinis negotiatoribus. [93] Wackernagel, Gewerbe, Handel und Schiffahrt der Germanen. Ztft f. deutsch. Altertum. B. IX, 541. [94] A. A. Del Mar, A history of the precious metals, 122. [95] Sophus Mller, Nordische Altertumskunde, II, 190. [96] Jos. Hampel, Der Goldfund von Nagy-szent-Mikls, sogenannter "Schatz des Atilla". Budapest, 1885, 56, nap.; 90; 183 passim. [97] Hampel, op. cit., 124.

[98] Worsaae, Le colonisation de la Russie et du nord scandinave, 178. Sophus Mller, Nord. Altertum., I, 189. [99] Hampel, op. cit., 142. [100] Worsaae, op. cit., 173. [101] Op. cit., 175. [102] Cosmographia, str. 27. [103] Op. cit., 213. [104] In qua Albis patria per multos annos Francorum linea remorata est. Op. cit., 27. [105] A. Gasquet, Etudes byzanzines. Paris, 1885, 20. [106] Joseph Hampel, Alterthmer des frheren Mittelalters in Ungaren. Braunschweig, 1905, I, 51; 54; 210. [107] Menandri excerpta historiae. U: De legationibus romanorum ad barbaros. Izd. Bonn, XVII, 302. [108] Hampel, Alterthmer, I, 53. [109] Menandar, op. cit., 332; 425. [110] , , op. cit, 359. [111] Up. Priskovo svjedoanstvo o poslanstvu cara Teodosija, kao i upeatljivu karakteristiku Atilinu kod Jordanisa, gl. 34, red 178-182. [112] Alfred Rambaud, L'empire grec au X sicle. Constantine Porphyrognte. Paris, 1870, 300. [113] Gasquet, op. cit., 62. [114] Gasquet, op. cit., 174. O porijeklu sakralnog prava kovanja zlatnog novca, poevi od rimskog pontifex maximus-a v.: Del Mar, History of monetary system, 102 i d. [115] Chronicarum, quae dicuntur Fredegar scholastici libri IV cum continuatoribus. Ss. rer. Merov. T. II, gl. 57. BALTIKI BASEN I MEDITERANSKA CIVILIZACIJA, V deo Prva vijest o Samovoj dravi dolazi u vrijeme najivljih odnosa izmeu Vizantije i franake drave. Savremeni merovinki hroniar pod godinom 623. biljei: "etrdesete godine Hlotarove vladavine neki ovjek po imenu Samo, porijeklom Franak, roen u gradu Senonagum, povezavi se sa mnogim trgovcima, krenu Slovenima, zvanim Vinidi. Sloveni su se, naime, ve poeli buniti protiv Avara, zvanih Huni, i njihovoga kralja kagana (gagano)". Potom se opisuje ugnjetavanje koje su Sloveni trpjeli od Huna. I kada su Vinidi otpoeli borbu sa njima, taj Samo, trgovac, prikljuio im se. U toj borbi stekao je tolike zasluge da su ga Vinidi izabrali za svoga kralja, te im je vladao 30 do 35 godina.[116] Ono to prije svega pobuuje panju u ovom obavjetenju - jeste porijeklo Sama, osnivaa prve slovenske drave. Mjesto njegovog roenja - Senonagum - Digo ita kao Soniacus, dananji Suanj u Belgiji. Ali pagus Senonagus moe se odnositi i na druga mjesta u Francuskoj. Tako je Senones, galsko pleme, bilo jugoistoni susjed Pariana. Njihova prestonica, Agendicum, dananji Sans (na rijeci Joni) nalazi se na putu iz Pariza ka Rajni i Dunavu. I pored ovako razgovijetnog odreenja, mjesto Samovog roenja i njegovo franako porijeklo naili su na ozbiljna osporavanja. Merovinka verzija o nastanku slovenske drave na zapadu nije se podudarala sa ustaljenim predstavama o dravnoj organizaciji Slovena pod pritiskom sa sjevera, od Germana. Palacki je pretpostavljao

da je Samo bio Sloven iz plemena Vilk, koje je, graniei se sa Frizijcima i Francima, odavno nauilo da ratuje. Samo - osniva prve slovenske drave - prema Palackom je, dakle, poticao sa te sjeverozapadne periferije Slovenstva, oko ua Labe. [117] To miljenje potvruje kasniji izvor, legenda o preobraenju Bavaraca i Karantanaca. U njoj itamo da je za vrijeme kralja Dagoberta neki Sloven, po imenu Samo, bio knez Karantanaca.[118] Bilo bi to novije predanje, jer datira iz IX vijeka, ali vano stoga to locira Samovu dravu sve do Alpa i dananje pokrajine Kernten (Koruke). to se pak Sama tie, ovaj spomen ne prua nita vie, sem dodatka "quidam Sclavus". Gol joj negira autentinost i dokazuje posredne i neposredne pozajmice ove legende iz merovinke hronike anonima, tzv. Fredegara.[119] Najmanje je, meutim, razumljiv poloaj koji je Samo, franaki trgovac, zauzeo meu Zapadnim Slovenima. U tom pogledu Anonim, tzv. Fredegar, ne ostavlja, meutim, nikakvu sumnju. O Samu govori kao o trgovcu (Samo negocians). Njegovi odnosi sa Venedima bili su takoe trgovaki: sakupio je mnogobrojne franake trgovce (plures secum negociantes adcivit) i obavljao je sa njima trgovinu u zemlji Veneda (exercendum negotium in Sclavos... porrexit).[120] U to vrijeme nigdje nije cvjetala franaka trgovina kao u istonim djelovima Austrazije. Tamo su jo uvijek bile ive tradicije stare rimske trgovine. Trir u IV vijeku spada meu najbogatije gradove na jugu. Tu je postojala najstarija korporacija trgovaca koji su poslovali sa jugom (Narbon, Arl), pod imenom mozelskih moreplovaca (nautae Mosellae).[121] Sa spajanjem Neustrije i Austrazije, trgovina se premjestila ka zapadu. Postoje tragovi o tome da je ve u V vijeku postojao sajam u Troa - kasnije uveni ampanjski sajmovi.[122] Ali zapravo tek u Dagobertovo vrijeme osnivaju se novi sajmovi u okolini Pariza - u Sen ermen de Preu i Sen Deniju.[123] Za procvat Sen Deni duguje svome poloaju na putu izmeu mora i Srednje Evrope. Osnivaka povelja kralja Dagoberta u vezi sa sajmovima u Sen Deniju[124] (629. god.) nabraja prekomorske trgovce koji dolaze iz pravca luke Ruan (Rothomus) pri uu Sene, kao i luke Vikus. Pored njih spomenuti su i trgovci iz Saksonije i Ugarske (Saxones et Ungarii).[125] Da li su prvi bili Saksonci koji su ivjeli preko Rajne ili pak Saksonci koji su dopremali olovo i kalaj iz Britanije - ne zna se; isto tako, ni naziv Ungaria nije savremen i moe biti da je rije o iskvarenom obliku Vicaria. Ili je pak u pitanju zamjena ranoga naziva za Panoniju kasnijim u transkripciji.[126] Isti su takvi trgovaki odnosi postojali i sa srednjom Evropom, na ta nam ukazuju Dagobertovi ratovi koje je vodio sa Slovenima. Kao i prva vijest o nastanku Samove drave, i druga je vezana za ratni pohod. Ovoga puta to je Dagobertov rat sa njome, neposredno vezan sa trgovakim interesima Franaka. Pod godinama 631. i 632. Anonim pie da su "Sloveni, zvani Vinidi, u Samovoj dravi pobili veliki broj franakih trgovaca i preoteli njihovu robu. To je bio poetak nesporazuma izmeu Dagoberta i Sama, vladara Slovena".[127] O trgovcima koji su prodrli preko Dunava, u dubinu teritorije koju su naseljavali varvari, kazuje nam ve Tacit spominjui pljaku prestonice Markomana od strane Gota.[128] Ako je udnja za zlatom (cupido augendi pecuniam) u Tacitovo vrijeme podsticala trgovce da snabdijevaju orujem i drugom robom neprijatelje otadbine, takva trgovina utoliko prije nije mogla prestati u doba Merovinga. Ali Tacitova osuda takvog postupka trgovaca, koji jaa snage i zalihe neprijatelja, ima nepromijenjeno znaenje za sva vremena. Tacit je takvu trgovinu smatrao nacionalnim zloinom (oblicio patriae), a zasigurno ni Dagobert, koji nosi nadimak Solomona u franakoj istoriji, ne bi uzimao u zatitu trgovce koji bi prodirali u zemlje Veneda da bi zadovoljavali njihove potrebe, uglavnom u oruju. Uostalom i Karlo Veliki je dva

stoljea kasnije proirio strogu kontrolu prevoenja oruja u pograninom pojasu prema Avarima i Slovenima.[129] Stoga nije moglo biti rijei o ubistvu i pljaki franakih trgovaca u kakvom drugom znaenju do u tome da su oni prolazili kroz Samovu dravu dalje na istok, u Vizantiju. Narodi nastanjeni u blizini granice sa Slovenima i Avarima eljno su ekali upravo da Dagobert stane na kraj neprijateljima i da proiri svoje granice dokle god see javna vlast, tj. do Vizantije.[130] Gdje je, dakle, bila ova Samova drava? - O tome nita ne kazuje Anonim; opisuje samo pohod koji je preduzet protiv Veneda na Dagobertov nalog. Kralj je naredio da se pokrene vojska iz cijele Austrazije. Na njegov nagovor u ovome pohodu uzeli su uea i Langobardi. Sloveni su se pripremili da odbiju neprijatelja i sa jedne, i sa druge strane. Anonim podrobno opisuje cijeli plan kampanje protiv Slovena. Bile su, dakle, tri armije: jedna sainjena od Alamana pod vostvom Hrodberta, druga od Langobarda, a trea iz Austrazije. Prve dvije odnijele su djeliminu pobjedu; trea je pretrpjela poraz kod Vogastisburga.[131] Austrazija je upravo onaj dio franake drave koji je dopirao do eke i Tirinke gore. Alamanija se pak prostirala desnom obalom Rajne, u gornjem toku Dunava, sve do rijeka Leh i Izer. Trea armija Langobarda morala je ii iz Italije. Cijeli Dagobertov pohod identian je u pogledu strategije kasnijim pohodima protiv Avara u Panoniji za Karla Velikoga. Moglo bi se ak pretpostaviti da je imao istu polaznu taku kao i pohod iz 791. godine, tj. rijeku Ens, pri emu su Franci prodrli sa sjevera zajedno sa Saksoncima i Tirinanima, a Alamani i Bavarci sa zapada.[132] Pohod 820. godine na Ljudevita bio je u tom pogledu jo karakteristiniji, jer u njemu su uestvovale takoe tri armije: sa juga iz Italije, preko Norikih i Karantanskih Alpa, sa zapada, iz Alamanije i Bavarske, i sa sjevera od strane istone Francuske i Saksonije.[133] Dakle, cilj Dagobertovog pohoda bila je Panonija, gdje su Sloveni naseljavali ve desnu obalu Dunava, preotevi je od Langobarda (568. god.), kao i Norikum i Karantaniju do Tirola (592-595), dok su se prema jugu proirili do Furlanije i Istre. [134] Tako se, eto, mogla rasprostirati Samova drava, koja se na jugu dodirivala sa Langobardima. Ali gdje je bio onaj zamak ili logor Vogastisburk (castra Wogastisburc)?[135] Bilo je pretpostavki da je to Vojtsburg u tajerskoj, Voburg na Dunavu, pa ak i Volgast u Pomeraniji, ali najee je lociran na Labi, na putu od Tiringena do Saksonije. Tamo se odista sreu nazivi poput Widogasti in pago Sirmuti (979) ili Widogasti aquilonaris et australis (980), ak jo dublje na istok, izmeu Budiina i Zgoelica, meu dananjim luikim Vendima - Vosberg.[136] U prilog te lokacije Vogastisburga ilo bi i to to je trei pohod iz Austrazije morao krenuti sa sjevera. Posle pobjede Sloveni su upali i opustoili Tiringen i Frankoniju. Ali takoe tek poslije te pobjede, kako biljei Anonim, Dervan, knez Srba, tj. Polapskih Slovena, pokorio se Samu, dok je do toga vremena bio pod uticajem Franaka.[137] Odatle se napadi na franaku dravu ponavljaju toliko esto da Dagobert postavlja svoje zamjenike u Majncu i Kelnu.[138] Poto, dakle, pohod 631-632. god. nije mogao biti usmjeren na zemlju Srba na Labi, njen sjeverni pravac morao je voditi od strane Dunava ka ekoj gori. I upravo tu Palacki smjeta Vogastisburg. S velikom vjerovatnoom on ga smatra za deformisani Togastisburg. To je dananji Taus (nekad Togast <Tuhot>), na ekom Domalice[139], upravo na prelasku od dunava u dubinu eke. Onamo se, slijedei odbrambenu taktiku, povukla Samova vojska. U tim krajevima bilo bi, dakle, jezgro Samove drave, koja je, kako eli Palacki, inila dananju eku, odakle je rasprostirala svoj uticaj sve do tajerskih Alpa na jugu, do rijeka pre i Hafel na

sjeveru, a prema istoku ak do Karpata. Moe biti ak da e se tradicija te drave sauvati na Visli u linosti kralja Leeka (Lestic Anonima Gala[140] = lukav, previjan), razvodnjena knjiko-antikom erudicijom Vincentija Kadlubeka.[141] Isti poraz, kakav je na Zapadu pretrpjela franaka monarhija, na Istoku je zadesio Vizantiju. Tu se borba vodila oko Sirmijuma, koji je 582. pao u ruke Avara. Sa Avarima su ratovali Sloveni koji su se naselili u Dalmaciji i zavladali u Iliriji i Panoniji.[142] Sloveni, tzv. Hrobati, stigli su u Dalmaciju 635. godine, a u Iliriju 640. [143] Kasnije je i Sirmijum preao u ruke Hrobata. Dalja sudbina te provincije ostaje u svakom sluaju u tijesnoj vezi sa pohodima Karla Velikog na Panoniju, samo s tom razlikom to je na Panoniju kretao sa Rajne i Dunava, a na Hrvatsku iz Lombardije. Kao to je na Dunavu formirana istona marka, tako je na granici Dalmacije i Hrvatske onsovana grofovija Furlanija i Istra. Tu se pomno pazilo na odravanje veza izmeu Zapada i Istoka, izmeu franake drave i Vizantijskog carstva.[144] Upravo razdoblje izmeu vladavine Dagoberta I i Karla Velikog predstavlja prekid u odnosima izmeu Zapada i Vizantije, kakvog nije bilo ni u doba Merovinga. Nastupio je kao posljedica franakog poraza i kidanja podunavske komunikacije po stupanju Slovena na scenu. Taj prekid objanjava nam i tamu u kojoj ostaje istorija dravne organizacije Slovena od Samovog vremena pa do Karla Velikoga. Isti takav prekid postoji takoe izmeu zapadne civilizacije i kulture Sjevera. Dok se na Zapadu sa primanjem hrianstva zavrava gvozdeno doba i poinju istorijska vremena u pravom smislu rijei, dotle na Sjeveru jo uvijek traje svojevrsna prolost sa vlastitim mitolokim vjerovanjima, sa svojim posebnim, skandinavskim stilom, sa svojim obiajima, kao to je, npr., spaljivanje voa na konju, kolima ili na brodu, kako bi se u istim oblicima kao i na zemlji mogli preporoditi u Valhali. To nam samo dokazuje koliko je veliki znaaj u istoriji civilizacije imao podunavski put. I ta odsjeenost traje bezmalo tri vijeka, sve do perioda tzv. Vikinga (od VIII do X stoljea), koji bi se mogao nazvati periodom seoba na Sjeveru, kada prvi put u opseg istorije ulazi cijeli sjeveroistok Evrope. Ali ovoga puta glavni podsticaj za tako daleko rasprostiranje civilizacije ne dolazi vie iz Rima, niti Vizantije, ve od Arapa. Napomene [116] Op. cit., knj. IV, 48. Vrijeme nastanka hronike izdava odreuje izmeu 643. i 658. godine. Dagobert je vladao izmeu 614. i 638. Vijest je, dakle, gotovo savremena. [117] Fr. Palacky, Geschichte von Bhmen, I, 76 i d. <Govorei o Samovom porijeklu, Palacki, meutim, navodi pleme Veleta u Nizozemskoj, koje je 622. konano pokoreno i prinueno da prizna franaku vlast, a njegova pretpostavka svodi se na sljedee: "ini se vjerovatnim da se Samo, hotei da izbjegne to ropstvo, sa svojom eljadi preselio srodnim plemenima koja su ivjela u Polablju..." Up.: Palack, Djiny narodu eskho. Praha, 1876, I/1, 94-95. - Primj. prev.> [118] Mon. Germ. hist. Scriptores, XII, 7: Conversio Bagoariorum et Carantanorum. [119] J. Goll, Samo und die Karantanischen Slaven. Mitth. d. Inst. fr ster. Gesch. for. B. XI (1890), 445 i d. [120] Chronicarum Fredegar libri IV, gl. 48. [121] Eug. D'Auriac, Recherches historiques sur le commerce de la France dans le premiers temps de la monarchie. Amiens, 1883, 12 i d. [122] M. F. Bourquelet, Etudes sur les foires de Champagne. Acad. des inscr. et belles lettres, IIe srie, t. V, I, 37. [123] W. Pigeonneau, Histoire du commerce de la France, I, 75.

[124] Praeceptum Dagoberti I pro institutione nundinarum Sancti Dionysii (629), prepis iz XVII v. sa autografa. [125] Saxones et Ungarii et Rothomenses. [126] Ungarii - Ungani - od imena Huna; tako se zove dio Panonije, Albis Ungani kod Anonima Ravenjanina. Cosmographia, 218. [127] ...Sclavi, cognomento Winidi, in regno Samone negociantes Francorum cum plura multitudinis (s.) interfecissent et rebus expoliassent, hoc fuit initium scandali inter Dagobertum et Samonem, regem Sclaviniorum. Chronicarum Fredegar libri IV, gl. 68. [128] Annales, lib. II, 63. [129] Caroli Magni Capitularia. Mon. Ger. Leges, I, 133 - kapitular iz 805. - De negotiatoribus, qui partibus Sclavorum et Avarorum pergunt. [130] Chronicorum Fredeger libri IV, gl. 57. [131] Op. cit., gl. 68. [132] Annales Einhardi (fuldenses): Mon. Germ., I, pod god. 791. [133] Ibid., pod god. 820. [134] Gregor Krek, Einleitung in die slavische Literaturgeschichte, 1887, 319. [135] Varijante ove rijei: Vocastensem i Vocastinsem. [136] Ledebur, Samo's Heimat und Reich, Castrum Vogastense. Mrkische Forschungen, II, 44. [137] ...etiam et Dervanus, dux gente Surbiorum, que ex genere Sclavorum erant et ad regnum Francorum iam olim aspexerant, se ad regnum Samonem cum suis tradidit. [138] Chronicarum Fredegar libri IV, gl. 75. [139] Palack, op. cit., I, 79. [140] Chronicon. Wyd. Finkel i Ktrzyski, 7. [141] Elemente te tradicije u Kadlubekovoj hronici traio je Gutmit. V.: Gutschmid, Zur Kritik der poln. Geschichte des Vincenz Kadlubek. Arch. f. Kunde sterr. Gesch., XVIII; takoe u: Kleine Schriften. [142] Konstantin Porfirogenit, De administrando imperio. Corpus scr. hist. Byzantinae, ed. Bonn, III. De hemate Dalmatiae narratio. [143] . , . .-, 1880, 77 i d. [144] Nazivi u blizini Sirmijuma, kao to je srednjovjekovni Frankohorion dananja Fruka gora, potiu tek od italijanskih doseljenika u XII vijeku. Up.: K. Jireek, Geschichte Serbiens, 1911, I, 191, napomena. 6. PANSKA NACIJA I CIVILIZACIJA Kada je godine 1820. Lelevel pisao svoju istorijsku paralelu izmeu panije i Poljske u posljednja tri vijeka, iznenadila ga je slinost na dva razliita razboja tkanih, a opet tako bliskih sudbina dviju drava i naroda: "Dvije suprotnosti, i po svome poloaju, i po svojoj prirodi, kreui se istim putem, istom koloteinom, padahu u iste ponore... Bremenita je time misao moja, pisah kao da se perom zarivam u ona vremena, a pokatkad moda silaah sa istorijskih visina Helikona na tronoac proroice delfske Pitije." (Polska jej dzieje i rzeczy jej, Pozna', 1855, III, 511). Svoj konani sud uobliio je u ove rijei: "Propadahu <dvije drave> u trenucima kada se u njihovome tako dugotrajnom ponienju lagano poinjae razvijati drugi ivot, kada se stade oglaavati jo uvijek preslaba, no ipak sve jaa djelatnost. Propadahu te drave, nekad

velike i nezavisne, ali ostavljahu meu dravama evropskim slavne narode - pance i Poljake." (Isto, 508.) Dok je Lelevela iznenadila isto spoljanja slinost - slijed dogaaja u dravnoj istoriji Poljske i panije za posljednja tri stoljea (od XVI do XVIII), mi danas moemo poi i dalje i uspostaviti snanu analogiju unutranjeg razvoja dvaju naizgled suprotnih i razliitih naroda. Jedan od njih nalazi se na dalekom istonom rubu Evrope, a drugi na zapadnome; jedan pripada slovenskim narodima, drugi romanskim; jedan sa istorijskom prolou od jedva hiljadu godina, pa dakle, sasvim moderan, dok se prolost drugoga, iako savremenog, mjeri hiljadama godina - od vremen Feniana i Grka, a u najmanju ruku - Rimljana. Meutim, od samoga svog poetka, istorija Iberijskog poluostrva razvijala se isto kao i istorija Poljske, pod uticajem dvaju inilaca: evropskog Zapada i azijskog Istoka. Etnika fizionomija obaju naroda jeste mjeavina dvaju suprotstavljenih elemenata, istonog i zapadnog, isto kao to i njihova civilizacija ima dva lica - jedno okrenuto na Istok, drugo na Zapad. Obje drave imale su jednake politike zadatke, te ako Poljskoj pripada naziv tvrave hrianstva u odbrani od polumjeseca na Istoku, ne bi se smjelo zaboraviti da je ista takva tvrava na Zapadu bila panija. Bitka se vodila samo u druga vremena, te upravo u vrijeme kada je na zapadnim granicama mavarska mo satrvena u prah, na istonim granicama pojavila se nova muslimanska sila turska. Iz toga razloga ne moe se jedino Poljskoj pripisivati uloga u mirenju i transformisanju dviju civilizacija, istone i zapadne. panija sa njome podjednako dijeli tu titulu. A pored toga, u istoriji obaju naroda dolazi do izraaja jo jedna zajednika crta, a to je suprotstavljenost katolikog duha protestantskome. Bili su to upravo vjekovi koji su ispisali istovjetne stranice u dravnoj prolosti Poljske i panije. Posljednji od njih donio je politiko unitenje jedne i sunovrat moi druge to je Evropa tumaila kao trijumf prosvjete i slobode nad duhom neukosti i netolerancije. Da li pitanje koje je Lelevel postavio u drugoj deceniji prologa vijeka ima danas svoj prvobitni smisao? U kojoj je mjeri rije o buduoj sudbini dvaju znamenitih naroda, na to nam pitanje odgovara sadanjost. U promiljanju prolosti fraza o religioznom fanatizmu koji je upropastio paniju (H. T. Bakl) ne bi izdrala naunu provjeru, ba kao to ni fraza o jezuitima koji su upropastili Poljsku nikada nije bila dovoljno utemeljena. Oba ova gledita rezultat su protestantskog racionalizma kojem su trijumf obezbjeivali germanski umovi. Utoliko je, dakle, za nas potrebnije da se upoznamo sa istorijom panije neposredno - ne kroz prizmu inostranih glava, ve preko izvornih panskih pisaca. Takav je upravo jedan od najsimpatinijih savremenih umova panije, profesor univerziteta u Ovijedu, Rafael Altamira.[2] Narod ili, ako se hoe, zemlja, ija istorija see do vremena fenianskih pohoda u Kasiteride po olovo i kalaj, ima duu i uzvieniju istorijsku prolost, negoli mnoge dananje sile. Ali ima li i jedinstvenu orijentacionu liniju svoga razvoja? Njeno definisanje mnogo je tei zadatak, nego kada je rije o narodu sa znatno kraim ivotnim vijekom. Svekolike podjele su, razumije se, proizvoljne, a u njihovome iznalaenju obino u prvi plan izbija savremenost - ono to nju zanima, i upravo ta savremenost obasjava prolost. Kako bilo, meutim, karakteristina je pojava da se kod panskoga istoriara u sreditu istorije panije nalazi pojam nacije. Poto je nacija relativno kasni proizvod civilizacije, ali danas optevaei za cijelu zapadnoevropsku civilizaciju, praenje procesa njegovoga nastajanja ima prvorazredan znaaj za razumijevanje cjelokupne savremene civilizacije. Traiemo njegove norme uzimajui pri tome za podlogu istraivanja pansku civilizaciju - a

poreenja radi okretaemo se katkada i primjerima iz poljske istorije koja, i pored udaljenosti zemalja, u pogledu njihovoga poloaja na rubovima zapadne civilizacije i dodira sa Istokom, nudi dosta slinosti sa istorijom panije. Kao to raanje te ideje nacije polovinom XIII vijeka ini uvod u politiko jedinstvo i priprema slavni period apsolutistike monarhije, tako su opet svi prethodni istorijski stadijumi - borba koja se vodila za tu buduu nacionalnu samostalnost. Tako je to u antiko doba, za vladavine Kartagine, a tako je i u srednjem vijeku, za vladavine Vizigota i Arapa. Iz toga razloga podjela istorije panije, prema Altamiri, veoma je prosta. Antiko doba dijeli se na praistorijska vremena, period plemena zajedno sa fenianskom i grkom kolonizacijom, kao i vremena punske i rimske vlasti. Razdoblje srednjeg vijeka poinje od vladavine Vizigota i Mavara, poslije ega nastupa sticanje nacionalne nezavisnosti. Dalje, od XI do XIII vijeka dolaze velika hrianska osvajanja, kasnije zapoinje proces stvaranja nacionalnog jedinstva (od XIII do XV vijeka), dok na sam kraj srednjega i poetak novoga vijeka dolazi uspostavljanje politikog jedinstva zajedno sa apsolutnom monarhijom (1479-1516). Pa ipak, u jednome pogledu taj razvoj od nekoliko hiljada godina moe se dovesti u pitanje: imamo li ovdje, naime, posla sa istorijom zemlje ili sa istorijom naroda? A u ovome posljednjem sluaju, kakva je priroda veze izmeu dananjeg panskog stanovnitva i prvobitnog iberijskog, da li je to stanovnitvo do dananjeg vremena jedinstveno, da li je i kakve tragove ostavljala za sobom svaka nova najezda? Ta se pitanja tiu plemenskog karaktera stanovnika, a najbolji izvor u tom smislu jesu antropoloki podaci. I u toj oblasti g. Altamira, s puno prava, ne uzima u obzir filoloko-istorijske nomenklature, ve poinje od najstarijih rasa (za paniju je sasvim izvjesna kromanjonska rasa, dok je postojanje kantatske malo vjerovatno). Kasnije pridolice zasigurno e sa sobom donijeti promjene, nainie mjeavinu rasa, kao to su Iberi, pa ak i mijeane plemenske tipove (npr., Keltiberi), odakle e se potom razviti i mjeovite civilizacije, ali geografska i etnografska cjelina uvijek e ostati ista. Opte je prihvaeno i veoma raireno ubjeenje da izrazite geografske granice, naroito planinski masivi i mora, najbolje obezbjeuju plemensku cjelovitost stanovnika, pa potom politiku i nacionalnu. Tome ubjeenju najrjeitije protivurjei istorija ranoga srednjeg vijeka u paniji. Teko je zamisliti zemlju koja bi bila izolovanija od ostatka svijeta, nego to je to sluaj sa Pirinejskim poluostrvom. Od evropskog kopna dijele ga planine koje su mu i dale ime, a od sjeverne obale Afrike more i moreuz; ta zemlja predstavlja najsavreniju cjelinu i geografsku jedinicu. Meutim, niti su planine na sjeveru bile prepreka stvaranju politikih veza sa Galijom, za ta je dokaz vizigotska drava, niti je Tarikov tjesnac paniju zauvijek ogradio od susjedne Afrike - u kojoj nastaju dravne tvorevine poput pansko-arapskih drava Almoravida ili Almohada. Uostalom, sve najezde na poluostrvo u panskoj istoriji dolazile su sa mora, pa bilo da je rije o antikim vremenima (grko-fenianska, punska, rimska osvajanja), bilo pak o srednjem vijeku (napadi Vizantinaca, Saracena, Normana). Sve to jasno dokazuje da morske granice nijesu nikakva garancija sigurnosti ni u pogledu cjelovitosti zemalja, a ni njihovog nacionalnog jedinstva. Samo je jedna najezda u srednjem vijeku, zajednika za paniju i za ostatak Evrope, dola kopnom. To je bila najezda varvara, Germana. Opstaje uvjerenje u veliki znaaj te najezde za istoriju civilizacije i u uticaj Germana na srednjovjekovno ureenje Evrope. "Varvari su ulili krv u usahle ile antikog svijeta" - izrazio se francuski istoriar prologa vijeka - Litre. Tome popularnom ubjeenju moe se suprotstaviti miljenje drugoga francuskog istoriara, Fistel de Kulana[3] koji je tu ulogu varvara sveo na sasvim ograniene

srazmjere, a ono to govori o rimskoj Galiji moe se dijelom prenijeti i na panske odnose, jer izmeu plemen Franaka i Burgunda u Galiji i Sveva, Vandala ili Vizigota u paniji nije bilo nikakve razlike. Dakle - ostavljajui na stranu pitanje da li je staro rimsko drutvo bilo pokvareno, da li je administracija, naroito municipalna bila razorna - stoji injenica da su elementi istinske kulture, koje su Germani preuzeli, bili iskljuivo starorimski ili noviji vizantijski. To na koncu potvruje i sama Crkva koja je tu civilizaciju naslijedila i prenijela sljedeim vjekovima. A njihova brojana snaga? Kada su Vizigoti preli Dunav, njihove su tabore procjenjivali na 200 hiljada glava, zajedno sa enama i djecom. ta li je tek bilo kada su stigli u paniju? Dodajmo uzgred da su oni predstavljali najbrojniji meu germanskim narodima. Burgundi su se na Rajni pojavili brojei jedva 80 hiljada. to se pak Franaka tie, Klodvigova druina nije imala vie od 6 hiljada vojnika u asu kada je primao krtenje. Toliko je, znai, moralo biti i franakih ratnika u Galiji. to se panije tie, Altamira tvrdi da je naseljavanje Vizigota moglo biti samo mjestimino i razbacano, pri emu je masa stanovnitva ostala nedirnuta, ali prihvata verziju da su Vizigoti uzeli u vlasnitvo dvije treine zemlje, kao to je bio sluaj i sa Svevima u paniji (tom I, str. 193). Ova je verzija malo vjerovatna, ukoliko se moda nemaju na umu odgovarajui odjeljci vizigotskog zakonika o dvjema treinama dohotka od zemlje. U svakom je sluaju vrijedno istai suprotno miljenje Fistel de Kulana koji tvrdi da je ratno pravo Germana doputalo pljaku, otimanje novca, pokretne imovine, pa ak i uzimanje roblja, ali nikada nije dozvoljavalo konfiskaciju zemlje (isto, str. 404). Vizigotski uticaj na unutranje odnose panskoga stanovnitva svodi se - prema Altamiri - na dvije strane ivota: religijsku i politiku. U pogledu religije, Vizigoti su sa sobom donijeli arijanstvo, koje, uostalom, nije opstalo u borbi s katolianstvom, apostolskom vjerom panije (predanje pripisuje sv. apostolu Pavlu boravak meu Tortulanima). Kralj Vizigota Rekaredo primio je katolicizam ve 587. ili 589. godine, ali trag stare vjeroispovijesti ostao je u drevnoj gotskoj liturgiji, koja se sluila na isti nain, premda na latinskom jeziku. Njeno uspostavljanje pripisuje se sv. Isidoru na IV koncilu u Toledu (633. god.). Pa ipak, ona nije preivjela vremena gregorijanske reforme u XI vijeku. Tek kasnije, na kraju XV vijeka, vaskrsao ju je najvei panski patriota, kardinal Himenes, i ona se jo i danas slui u jednoj od kapela toledanske katedrale.[4] Ta grka liturgija na zapadnome kraju hrianstva zadivljuje svojom analogijom sa srodnom, mada kasnijom pojavom grke liturgije u katolikoj crkvi u ruskim zemljama. Kao to se ova posljednja rodila iz pronalaska slovenskoga pisma od strane solunskoga mudraca Konstantina, tako je prva proistekla iz najranijega prevoda Biblije na gotski jezik iz pera Ulfilasa. Ta se Biblija sauvala u hrianskim crkvama pod docnijom arapskom vladavinom, te je otuda dobila naziv mostarapska. Mostarabima su, naime, Arapi nazivali hriane koji su ivjeli pod vlau muhamedanaca. Ali arapska najezda na poluostrvo nije potkopala samo religijski ivot. Isto je bilo i sa pravno-politikim ureenjem. Staropansko zakonodavstvo potie od tzv. Fuero Juzgo (forum iudicum), koji su proglasili vizigotski kraljevi (konana redakcija za vrijeme Egika). Kao osnova za taj zakonik uzeta je ravnopravnost latinske i osvajake rase, to je bilo cilj djelatnosti najistaknutijih vizigotskih kraljeva, npr., Hindasvinta i Recesvinta. Uostalom, ne treba misliti da je taj vizigotski kodeks predstavljao posebno germansko pravo. G. Altamira ukazuje na teoloka djela sv. Isidora, biskupa Sevilje, kao Etimologiae i Libri

sententarum, koja su ujedno i najbolji komentar zakona sadranih u Fuero Juzgo, i to sa crkvenog stanovita (tom I, str. 205). Pojmovi i institucije, istovjetni u cijeloj Evropi u srednjem vijeku, razvijaju se isto tako i u paniji. Tako je, dakle, i monarhijska vlast uvijek izborna. Kralja biraju zborovi u kojima uzimaju uee prelati i baroni. To izborno pravo sveano je potvrdio Recesvint na VIII toledanskom saboru (I, 182). Nije nikakva prepreka to to je izborni tron - u odnosu na vladarevu linost - nasljedan u okviru jedne porodice (I, 194). Javni skupovi - kuptine (asambleas), odnosno sabori (concilios) - imaju dvostruki karakter: jedan isto crkveni, drugi svjetovni, po uzoru na starorimske provinciales ili pak stara vizigotska vijea uz uee klera i vitezova. Nain njihovoga funkcionisanja najstariji je, valjda, u Evropi, a ni po emu se ne razlikuje od naina odravanja starih velikih i malih sejmova u Poljskoj. Postoji i napomena o sazivanju naroda radi sasluavanja konanih odluka ili pak njihove aklamacije (I, 197). Mjesto vijeanja - crkva - kao da ukazuje na to pod ijim je pokroviteljstvom taj zapadni parlamentarizam klijao i rastao. Uostalom, vojna organizacija izgleda kao do sri germanska institucija. Izrasla je zasigurno iz germanske stotine. Pored stotine, postojali su takoe i tisunici, zvani tiufades. Ova je rije germanskoga porijekla (I, 199) i zasigurno je iz istoga izvora odakle potie ciwun ili tiwun (?). Iako vizigotska vladavina obuhvata jedva dva stoljea, ne smije se umanjivati njen znaaj, i to najprije zbog sjemena savremene nacionalne ideje, koje je ta vladavina posijala na panskom tlu, a koje je klijalo i raslo utoliko snanije, ukoliko je vea nasilja inila kasnija najezda na poluostrvo, ovoga puta s juga, od Arapa. O neprestanoj razmjeni rasa izmeu Afrike i Pirinejskog poluostrva ne govori samo praistorija, ve i antropologija. Da li je izmeu Ibera i Libijaca postojalo ne samo plemensko, ve i jeziko jedinstvo (prema Homelu, alarodska grupa), pa i da li su svjetlokosi stanovnici sjeverne Afrike potomci iste rase koje je tako brojne lobanje ostavila u paniji (tipa Cro-Magnon) - nije lako rei. Sigurno je, meutim, da novi osvajai, Arapi, i nova, muhamedanska religija nijesu na Pirinejskom poluostrvu bili prvi talas uticaja sa Istoka. Neki semitolozi, posebno Renan, a za njim i Dozi, pripisuju svojstva Arapa ne toliko njihovoj religiji, koliko plemenskoj organizaciji, a sve njihove istorijske zasluge svode na rasne osobine svojstvene semitima. - Suvi racionalizam, ubogost mate, nedostatak svakog pronalazakog smisla, za im slijedi potpuno nerazumijevanje onoga to ini duh napretka, sutinu i sadraj razvoja zapadnoevropskih naroda odlike su semita. Takva tvrdnja naizgled je sasvim suprotna svim naim predstavama o istonim narodima, posebno o Arapima, ali za nju govori injenica da se ono to nazivamo semitskom kulturom u najuem smislu - arapska kultura - razvijalo svugdje - u Indiji, na dvoru Velikog Mogula, u Africi za vladavine Fatimida, u Persiji meu tovaocima vatre (Gveberima) i u paniji - uvijek na stranom nacionalnom tlu i na temelju strane civilizacije. Nikada se ta arapska kultura nije aklimatizovala u samoj Arabiji, a kolijevka muslimana i danas drijema u istome onom snu nomadskoplemenskog naina ivota kao i u dane prorka Muhameda. Ovu optu napomenu treba uvijek imati na umu kad se govori o uticaju Arapa na Pirinejskom poluostrvu, uticaju koji traje veoma dugo - od 711. godine, tj. od vremena Musinog pohoda protiv posljednjeg vizigotskog kralja Rodriga pa do godine 1492, odnosno do propsasti nezavisne kraljevine Granade. Gotovo sedam vjekova traje najezda i isto toliko borba hriana sa muhamedancima. Prvi njeni momenti odista su junaki i podsjeaju na legendarnu istoriju. Ona poinje od hrabroga Pelagija (Pelayo), koji se sa aicom od 300 ratnika sklanja u neprohodne planine Asturije i tamo se brani meu krevitim stijenjem u divljem klancu, hranei se

jedino medom divljih pela. Tu su aicu muslimani ostavili na miru, jer nijesu raunali na njenu kasniju nadmo. Zbog toga je Pelagije izabran za kralja i stvorio tako zametak kraljevine Leon (258).[5] Sa vremenom formirale su se druge take otpora (nucleos de resistencia): u Galiciji i Kantabriji, u Navari i Aragoniji, a najposlije i u samoj Barseloni, koja se jedina u cijeloj provinciji Kataloniji sauvala od najezde muslimana, ostajui, meutim, u zavisnosti od franakih kraljeva. Pelagije je svoju prestonicu osnovao u Ovijedu, kuda se preselila i stara tradicija vizigotskog dvora. Navarski Baski grupisali su se oko Pampelune, ratujui as sa muhamedancima, as sa Francima. Grofovi Barselone od vremena Vilfreda s nadimkom el Velloso proglasili su takoe svoju nezavisnost. Od tada je svako sredite na svoju ruku i za svoj raun kretalo u osvajanja protiv muslimana. Nedostajala je jo samo posljednja karika u tome lancu zajednikih pokuaja hrianskih zemalja. Ulogu te karike odigrae upravo Kastilja (prvobitno Bardulio), pogranini prostor u borbi sa Mavrima, koji je kasnije dobio svoj dananji naziv zbog mnotva zamaka koju su tu izrasli. Na istorijsku pozornicu ona stupa kao samostalna kraljevina tek u XI vijeku, kada je pri podjeli nasljea pripala jednome od sinova Sana Velikog, navarskog kralja koji je za trenutak ujedinio sve hrianske provincije: Leon i Kastilju, Navaru, Aragoniju i baskijsku teritoriju, pa je ak posegao i za krunom kralja cijele panije. Dakle, iz vremena vladavine Sanovog sina Ferdinanda datiraju i poeci istorije kraljevine Kastilje. Morali smo oznaiti ove take otpora, jer su one postale klice docnijih dravnih organizacija. Bez njih bili bi nerazumljivi prapoeci nacionalnog ivota savremene panije. Taj je nacionalni ivot, dakle, proistekao iz tenje za nezavisnou, te se na njemu temelji i cijela istorija panije sve do vremena ujedinjenja kraljevina Kastilje i Aragonije, preko Ferdinanda i Izabele. Ta taka gledita sprovedena je sistematino i dosljedno u knjizi g. Altamire. Dovoljno je rei da cijelu svoju podjelu srednjega vijeka zasniva na injenici nacionalnog osloboenja, te tako prvi period naziva vremenom muslimanske vlasti i preotimanja zemlje (od VII do IX v.), drugi vremenom velikih hrianskih osvajanja XI i XIII vijeka. To su vremena kada kraljevine Leon i Kastilja svoja osvajanja ire sve do rijeke Taha. Alfons VI osvaja Toledo (1085. god.). U isto to vrijeme kraljevina Aragonija iri se na desnoj obali Ebra i godine 1118. preotima Mavrima Saragosu. Ali najvaniji, trei period, zavren protjerivanjem Mavara iz panije, poinje od Ferdinanda Velikog polovinom XIII vijeka, kada su Mavri izgubili Kordovu i Sevilju (1248), a Andaluzija ula u sastav kastiljanske krune. U to vrijeme susjedna Aragonija iri se obalama Sredozemnoga mora, osvojivi prethodno od Mavara provincije kao to su Valensija, Mursija i na kraju Balearska ostrva; vladavina Aragonije irila se i Sredozemljem, te je kasnije obuhvatala ak i Sardiniju i Siciliju. Ovaj isto spoljanji skelet istorijskog razvoja panije do poetka XVI vijeka najbolje ukazuje na to gdje je leala preporoditeljska i stvaralaka snaga drutva. panska istoriografija stoji u tome pogledu na upravo suprotnom stanovitu od onoga koje je zauzela poljska u uporednom ocjenjivanju uloge apsolutizma u nacionalnom razvoju panije. Apsolutizam Ferdinanda i Izabele nastao je samo kao kruna djela povraaja nacionalnog i politikog jedinstva, ali ga nije stvorio. Do toga vremena unutranji razvoj poluostrva bio je tako nekoherentan i tako raznorodan da u njegovom predstavljanju treba razlikovati pojedine kraljevine, pa ak i pojedine provincije. Stoga, naime, bilo da je rije o socijalnom ili politikom ureenju, bilo, najposlije, o duhovnom ili materijalnom ivotu, Altamira dijeli istoriju panije na istoriju njenih djelova, tj. muslimanskih i hrianskih drava. Meu hrianskima, dalje, treba uzimati u obzir pet do est izolovanih jedinica, kao to su

kraljevine Leon i Kastilja, Aragonija, provincije Katalonija, Valensija, Navara, Balearska ostrva i zemlja Bask. Ta geografsko-istorijska podjela do danas je iva na Pirinejskom poluostrvu. Preimo sada na unutranje odnose. Kada je Lelevel poredio stvaranje Poljske i panije, paniju je, po njemu, karakterisao feudalni sistem, a Poljsku optinsko ureenje "gorke jednakosti", kako ga je on definisao (Lelewel, III, 477). I jedno i drugo je pogreno. U paniji, kao i u Poljskoj, feudalno ureenje u uem smislu rijei nikada nije postojalo, premda je na odnose i ovdje, i tamo na isti nain djelovalo. Viteko pravo odnosilo se na posjedovanje zemlje, ali obaveza viteke slube iz povelje o dodjeli zemlje (beneficium), kakva je postojala u Njemakoj i u Francuskoj, uopte nije bila poznata, bar ne u kraljevinama Leon i Kastilja, mada je bila prihvaena u Kataloniji, a feudalni sistem je poivao upravo na tome. U obijema zemljama, takoe, nema govora o hijerarhijskoj ljestvici u razgranavanju zavisnosti, poev od kralja do posljednjega dostojanstvenika. Kastiljanski kraljevi su, dodue, poklanjali zemlju plemstvu, ali davali su mu u razliitoj mjeri i pravo zapovjednitva nad podanicima uz brojne ograde to se tie jurisdikcije (I, 397). Uostalom, kraljevine Navara, Aragonija, a posebno Katalonija razvijale su se uglavnom na feudalnim osnovama, preteno pod uticajem tijesnih odnosa izmeu njih, s jedne, i francuske drave, sa druge strane. Navara je ak potkraj XIII vijeka dospjela pod vrhovnu vlast Francuske. I pored te slinosti, razvoj drutvenih odnosa bio je znatno bri u paniji, negoli u Poljskoj. Seosko stanovnitvo neprestano je teilo emancipaciji. Gradovi su posjedovali svoju klasu pravnika (letrados), koja je postala potpora kraljevske vlasti. Velikai, ricos hombres, ve u dokumentima iz XII vijeka razlikuju se od plemstva, infanzones, milites. Ovi posljednji blie su vezani za kralja. Njihovi potomci smatrali su se za plemstvo po krvi (fijosdalgo). Pored toga, za plemia, caballero, smatran je svaki slobodan ovjek koji je mogao da ratuje na konju. U tom pogledu zanimljiva je odluka Alfonsa VII, upuena toledanskoj komuni, "que quien quisiese cavalgar, cavalgase y entrase en las costumbres de los caballeros" (ko god poeli da slui kao konjanik, neka slui i postane vitez) (I, 399). Uostalom, monarhova vlast je bila slaba i otkazivanje poslunosti od strane velikaa bilo je na dnevnom redu kao i u cijeloj feudalnoj Evropi. Niko taj poredak nije okarakterisao bolje od Abderahmana II u govoru poslanicima Otona I: "Va kralj je mudar i vjet knez, moram to priznati, ali dri se politike koja mi se ne dopada; vie voli da dio svoje vlasti d vazalima, nego da je cijelu dri u svojim rukama. Povjerava im svoje provincije da bi ih vezao za sebe."[6] Ni vladari kraljevina u paniji nijesu se drali drugaijih principa, i to bezmalo do posljednjeg, prije no to e nastupiti period apsolutizma Ferdinanda i Izabele. Kraljevska vlast bila je u srednjem vijeku nominalno apsolutna - vladar se zakonski smatrao gospodarem svega (dominus rerum), ali faktiki od njega je bila jaa senioralna vlast koje je vrila veinu sudskih, administrativnih i fiskalnih funkcija, te je otuda razumljiv znaaj koji su imali zborovi u tadanjem sistemu monarhijske vlasti. Od vizigotskih vremena sauvao se obiaj odravanja sabora (concilios), zvanih takoe i curias, uz uee svetenstva i plemstva, dok je, meutim, naziv zborova (conventus ili congregacion) sluio za oznaavanje okupljanja samo jednoga stalea - svetenstva ili plemstva. Srednjovjekovni panski parlamentarizam naao je svoj potpuni izraz tek u kortesima. Taj se naziv pojavio u Kastilji prvi put u XII vijeku sa znaenjem skupa samoga plemstva (u Naheri 1137. pod vostvom kralja Alfonsa VII). Ali ve 1188. godine za vladavine Alfonsa IX na leonskom saboru (curia de Lon) javljaju se i predstavnici

gradova. Otuda je provincija Leon prva zemlja ne samo u paniji, ve i u cijeloj Evropi, gdje se graanstvo javlja u predstavnikom tijelu. Od tada naziv kortes ima znaenje okupljanja svih stalea. Svaka provincija posjeduje svoje vlastite kortese. Aragonija od 1163, a prema drugima pak od 1274. godine. To uee graanskog inioca u politikom ivotu ukazuje nam na porast znaenja municipija na panskom tlu. Na jugu je gradski elemenat imao svoju tradiciju jo iz rimskih vremena. U sjevernim provincijama izrastao je u borbi sa senioralnom vlau koristei se pokroviteljstvom kralja koji je gradovima dodjeljivao brojne privilegije (fueros). Uostalom, i gradovi su se sami borili sa senioralnom anarhijom stvarajui bratstva (hermandades), kao u Santijagu, s ciljem da se stvori oruani otpor protiv zloupotreba monih ljudi. Reconquistas ili preotimanje zemlje od Mavara povoljno je uticalo na uzdizanje gradskog elementa, jer su kraljevi privlaili hriansko stanovnitvo i na svaki nain podsticali naseljavanje u novoosvojenim gradovima, izjednaavajui graanstvo u pravima sa plemstvom (infanzones i caballeros). Otuda je lako razumljivo pojavljivanje gradova kao jednoga od faktora u zakonodavnoj skuptini. Uostalom, poetni parlamentarizam uopte nema zakonodavni karakter, ve samo fiskalni. Nije bio odve rado vien od strane graanstva, kako u paniji, tako i kod nas. Tek znatno kasnije, za vlade Alfonsa XI kortesi su dobili uvjeravanje da bez njihove saglasnosti nee biti razrezivani nikakvi porezi. Najvie je porasla snaga parlamenta za vrijeme nove dinastije Trastamare u Kastilji (1369-1468), koja se tim putem eljela to bolje uvrstiti na prestolu. Huan II iz iste te dinastije izdao je ak i ustav, svojevrsno "nihil novi", da bez saglasnosti stalea nijedan zakon ne moe biti donijet, niti opozvan (na Kortesima u Brivijeski, 1387). Pa ipak, ti staleki momenti, zajedniki za sva srednjovjekovna drutva, ija analogija sa poljskim dolazi ak do instrukcija, odnosno poslanikih mandata, neopozivih, bar kad je rije o predstavnicima gradova (I, 417), ne bi trebalo da nam zamagle sutinu kraljevske vlasti u paniji, vlasti iz koje je izrastao apsolutizam. Pojam srednjovjekovnog apsolutizma sasvim je drugaiji od onoga koji smo mi izgradili pod uticajem reminiscencija na jo ne toliko davna vremena, naroito na prosvijeeni apsolutizam XVIII vijeka u upotrijebili za poreenje sa kraljevskom vlau u Poljskoj krajem XV i poetkom XVI vijeka. G. Altamira s pravom veli da je taj apsolutizam potpuno moderan pojam (II, 35) i da se sa njime ne moe porediti vlast panskih monarha. "Apsolutizam Alfonsa X" - pie na istome mjestu - "ne oznaava nita vie do centralizaciju i revindikaciju starjeinskih prava od strane krune, a ni u kojem sluaju, ak ni teorijski, ne znai nametanje arbitrarne volje monarha." Upravo suprotno, Alfons X oslanja se na konstitucionalizam, odnosno na uzajamno obavezivanje izmeu podanika i vladara. Ipak, sutina jaanja monarhove vlasti bila je u uspostavljanju nasljednog trona, u centralizovanju monarhije i uvoenju jednoobraznog sistema administracije - savremenog birokratizma - a to datira jo iz polovine XIII vijeka. Tako, dakle, parlamentarizam i ustavni monarhizam predstavljaju savremene injenice, barem za paniju. - Nikada se pak nee moi dokazati da je savremena drava djelo apsolutizma. Bez toga organizacionog rada monarhije tokom XIII i sve do XV vijeka uz uee stalea nikada se ne bi mogao razumjeti rast kraljevske vlasti i nastanak kraljevskog apsolutizma u kratkom vremenskom periodu (1479-1516) od spajanja dviju kruna, kastiljanske i aragonske, do stupanja na presto Karlosa V. To je ve novovjekovna istorija. Ona ne samo da ulazi u opseg istorije cijele Evrope, ve i dvaju svjetova: Starog i Novog. Ko eli da izuava istoriju ovoga posljednjeg, mora u njegove temelje poloiti uticaj panske vlasti i civilizacije. Mi smo pak

postavili sebi za cilj samo da prikaemo poetke panskoga naroda, idui za osnovnom niti pripovijedanja g. Altamire u njegovoj Istoriji panije i panske civilizacije. Greka u koju esto zapadaju istoriari idui najee za uticajem uglavnom politikoga materijala kojim raspolau, sastoji se u tome to identifikuju istoriju naroda sa istorijom drave. Ve smo ranije napomenuli da poetak panske istorije, ne samo plemenske, ve strogo politike, ima veze sa formiranjem dananjeg naroda. Isti takav karakter ima i istorija vladavine Arapa na Pirinejskom poluostrvu. Zasluga je g. Altamire to je vrsto spaja sa istorijom panije i panske civilizacije - koliko god sa pojmom drave ona bila u otroj suprotnosti - upravo stoga to je muslimanska dravna i civilizacijska prolost prela u nasljee panaca. Vizigotska drava pala je po pritiskom Arapa isto onako brzo kao to je bio sluaj sa ranijom rimskom vladavinom pod pritiskom istih tih Vizigota. Ali politika promjena nije povukla za sobom podjednako uzvienu unutranju promjenu. Prije svega, bilo je dovoljno 12 hiljada vojnika za osvajanje cijeloga poluostrva. Razumije se, izmeu Sjeverne Afrike i udaljenijih zemalja Istoka, ak Sirije i Egipta, s jedne strane i Pirinejskog poluostrva, sa druge, dolo je do kruenja stanovnitva razliitih rasa i plemena, ali njihov je korijen, lokalno gledano, ostajao isti. Bez te injenice, najposlije, ne bi se mogao objasniti unutranji razvoj muslimanske drave. Svugdje gdje god su kroili, Arapi su sa sobom donosili unutranju borbu izmeu plemena, roenu jo u postojbini. Bila je to stara svaa dvaju beduinskih plemena Arabije: jednoga iz june provincije - Jemena, Srene Arabije i drugoga, susjednog, naseljenog sjeverno od Jemena sve do Palestine. Prvi su poznati pod nazivom jemeniti ili kelbije, drugi - kaisa ili mahadi. Uzaludno bi bilo traiti uzroke toga antagonizma koji traje i danas kao i prije 25 vjekova - veli Dozi - bez obzira na jedinstvo religije, jezika i obiaja (Dozy, op. cit., I, 73). Dovoljno je primijetiti da kuda su god Arapi stigli - kako u Afriku, tako u Siriju, Egipat ili paniju - svugdje su vlastitim zaevicama potkopavali sopstvenu vlast. Ista takva mrnja ostala je i izmeu stanovnika Meke i Medine, gdje je, uostalom, i izrasla sva snaga proroka Muhameda ali nijedan od onih "branilaca", stanovnika Medine, nije se zadrao u Arabiji. Svi su krenuli u Afriku i nali se u vojsci Muse, koji je 711. godine preao tjesnac. Kada su Arapi u svojim osvajanjima dostigli zapadne obale Afrike, bilo ih je ve veoma malo, i oni su se rasplinuli u moru afrikog stanovnitva takoe semitskog porijekla, srodnoga jezika, zvanog - Berberi. Ti Berberi primili su islam, nametnut od strane Arapa, ali mrzeli su doljake kao i ovi svoje nove jednovjernike. Razlikovalo se i njihovo doivljavanje same islamske vjere. ta god bismo mislili o ulozi Arapa u istoriji religije, pravi Arapi vazda su, prema Doziju, bili i jesu suvi racionalisti, ak skeptici kad je rije o religiji, sa izvjesnim aristokratskim sklonostima, prezirom prema svekolikom radu i sklonou ka kvijetizmu, blaenoj dokolici i uivanjima. Istinsku muslimansku strast posjedovala su samo afrikanska plemena. Berberi su bili pravi religiozni fanatici s osjeajem za demokratsku jednakost, podloniji uticajima dervia ili svetih (santones), negoli eika ili emira. Upravo taj berberski elemenat, zvani Mavri, odlikovao se mrnjom prema hrianima nasuprot samim Arapima koji su bili uglavnom tolerantni i civilizovani. Najzanimljivije je to to su dvije afrikansko-iberske drave u XI i XII vijeku - drave Almoravid i Almahad nastale upravo pod uticajem muslimanskih sekti u Africi. Jedna od njih, almohadska, krenula je u boj pod vostvom Mahdija, Muhamedovog nasljednika, kojega je prorok predvidio, a koji je nedavno, u pretposljednjoj deceniji prologa vijeka, ponovo oivio u Sudanu i nadahnuo opet afrike beduine na borbu s nevjernicima - Englezima.

Utoliko je vei znaaj za ureenje muslimanskih drava imalo mjesno stanovnitvo, koje Arapi, uostalom, nijesu tjerali, niti izvrgavali progonima. Njemu je samo razrezan porez po glavi - od dijela plodova zemlje, tzv. hara (jarach). Od kraljevskih i plemikih dobara stvorena su javna dobra (joms), koja su se davala na korienje takoe mjesnom stanovnitvu sa obavezom danka u visini 1/3 dohotka. Tek petina konfiskovanog vlasnitva upotrijebljena je za opremanje vojskovoa i vojske i podijeljena kao leno. Kao nomadski narod, uostalom, Arapi su se gadili ratarstva koje je ostalo zanimanje hrianskog stanovnitva. Gradovi pak, poglavito na jugu, ouvali su nepromijenjeno nekadanje trgovako i zanatlijsko stanovnitvo. Neki od njih, kao Sevilja (antiki Hispalis), bili su slavni u rimska i vizigotska vremena kao sredita civilizacije i boravita bogatih patricija. Elvira u blizini Granade smatrala se kolijevkom hrianske kulture. Toledo je zadrao slavu nekadanje kraljevske prestonice. Arapi su ostavili hrianskom stanovnitvu njegove crkve, biskupe, samostane, vlastito sudstvo i zakonodavstvo, ak i starjeine grofove. Ako se i pored toga formirala ogromna klasa renegata hriana koji su primili muhamedanstvo, onda je ona vie doprinijela potkopavanju muslimanskih drava, negoli oni hriani koji su ostali vjerni svojoj religiji pod vladavinom islama (mostarabi). Spolja gledano, od 700 godina muslimanske vladavine u paniji, njeno politiko jedinstvo, olieno u Kordovanskom kalifatu, ini jedva 275 godina. Ali za sve to vrijeme, i pored blistave vladavine i jo blistavijeg procvata civilizacije, dravu Omajada vjeito nagriza isti rak zavjera gradske aristokratije - renegata - i pobuna sirotinje koju su podstrekavali dervii. Energine kalife, poput Abderahmana III i Hakama II, smjenjuju, jedan za drugim, slabi i nemoni, koji su pred kraj postali lutke u rukama snalaljivih vezira, kakav je bio poznati Almanzor (Almanzu-bilah, pomognut od Boga ili pobjednik milou bojom), od kojega zapoinje vojna vlast. Ono to je u tome za nas najvanije jeste prevaga elementa ropstva u vojnoj organizaciji, kao i udio koji je u tome imao slovenski svijet. Iako su robovi, koji su inili kalifovu gardu, sakupljani sa svih strana (Sloveni, Francuzi, Lombardi i dr.), naziv za njih ostao je - sloveni (eslavos, a ne esclavos). Oni su u potpunosti igrali ulogu pretorijanaca na kalifovom dvoru, sve do vremena kada su dvorske revolucije dovele do konane propasti kordovanske dinastije (1031. god.). Imajui za pozadinu tu mjeavinu stanovnitva, pod vlau kalifa razvijala se zajednika arapska civilizacija. Potvrda za to da nije bilo rasnih suprotnosti u kalifatu jeste uzajamni odnos hriana i muslimana u prvim vjekovima. "Vodile su se bitke i opremali pohodi" - pie g. Altamira - "ali meusobni odnosi bili su najee srdani i ispunjeni povjerenjem" (I, 259). Mijeani brakovi u kneevskim porodicama bili su svakodnevna pojava. Na ruku im je ila okolnost da zakon ne zabranjuje muhamedancima zajedniki ivot sa hriankama. U ovome sluaju hrianskomuslimanski brakovi bili su utoliko ei to doljaci iz Afrike nijesu dovodili sa sobom ene. Zatim, najugledniji vitezovi i junaci panije nijesu se stidjeli da slue u vojsci muslimana (Sid Kompeador), te nije bilo pohoda u kojem se redovi i jedne i druge strane nijesu sastojali i od hriana, i od muhamedanaca. Uticaj Arapa je u pogledu civilizacije bio znatno ispred hrianskog. To se vidi i po prihvatanju arapskoga jezika u nauci i knjievnosti i izbjegavanju latinskoga, na ta se ve u IX vijeku alio Eulogio i Alvares. Uostalom, arapski je bio samo knjievni, stran ak i Berberima. Govorno narjeje stvaralo se postepeno iz mjeavine lokalnog govora i stranih jezika, tzv. alijamija ili Al-Romla i Al-Latina. I dananji panski jezik jo uvijek obiluje istonim, arapskim izrazima.

Iz ovoga ne slijedi da pod vlau Arapa uopte nije bilo mrnje prema muhamedancima ili progona hriana. Ali dok je jedno poticalo od hukanja protiv svinjske masti od strane zadrtih dervia, dotle je drugo raala bolesna religiozna egzaltacija hriana (dobrovoljna muenitva za uvredu proroka Muhameda, protiv kojih su istupali ak i crkveni sabori, dodue, na inicijativu samih kalifa). Tek s vremenom, pod uticajem politikih borbi, rasplamsali su se progoni hrianamostaraba u muslimanskim dravama, kao i muhamedanaca, odnosno tzv. mudehara unutar granica hrianskih posjeda. Muslimani su s poetka imali garantovanu jednaku slobodu u Kastilji kao i mostarabi u Andaluziji. ak i neki od kraljeva, poput Alfonsa VI kastiljanskog, stavljali su ih pod svoju zatitu, gajei simpatije prema arapskoj civilizaciji; dodjeljivali su im posebna prava (toledanska kapitulacija, kasnije rairena i na druge gradove). Ti blagi uslovi zajednikog ivota i religiozne neutralnosti ustupili su s vremenom mjesto istrebljivakoj borbi u kojoj su s jedne strane Arapi, sa druge panci ogrezli u meusobno unitavanje i iskorjenjivanje. Ali ideja vodilja tih borbi nije bila nacionalna, niti vjerska stvar, ve politiki interes drava i njena logika opstanka. Otuda glavni progoni dolaze u doba apsolutistike monarhije i novovjekovne panske drave. I pored sloma nekadanje dravne moi, panija je u jednome pogledu srena zemlja. Rije je o umjetnosti. Tu su se sauvali arhitektonski spomenici, poevi od trijumfalnih kapija i rimskih bazilika sve do istog mavarskog stila unutranjosti dvorca Alhambra. Dodue, nestali su drveni zamci Kastilje, ali na njihovom mjestu ostali su divni primjerci izuzetne, ozarene panske gotike kao i srodne joj renesanse platereska. Uz njih, kao da pojaava kontrast koji postoji u dui svakoga panca, uzdiu se sirove i teke zidine hererovskih hramova i palata sa fasadama "rustica". Samo paniji jo i danas nije potrebno da pribjegava muzejima kako bi stvorila predstavu o vlastitoj umjetnikoj prolosti. Potpuna zamjena za njih su crkve koje su igrom sluaja, a moda zahvaljujui religioznom pijetetu, sauvane od pljake ljubitelja i kolekcionara umjetnina, to je ostavilo traga na italijanskoj umjetnosti. Svugdje se jo nalazi blago zlatarske, iluminatorske, vajarske i slikarske umjetnosti na istome mjestu na kojem je nastalo ili kojem je namijenjeno, i to u takvoj koliini kao ni u jednoj drugoj zemlji. Altamirino djelo provjerava i potvruje onaj isti utisak koji ovjek stie na osnovu linog zapaanja, a to je da je panija, i pored razmimoilaenja svojih optih i lokalnih politikih tokova - to se vidi jo i danas - zemlja sa najizrazitijim individualnim tipom. Stoga, nasuprot svim drugim savremenim civilizacijama, koje uglavnom imaju ve opti, kosmopolitski tip, utisnut od strane dominantnog tueg elementa - ne bih se dvoumio da i u dananje vrijeme pansku civilizaciju nazovem istinski nacionalnom. Napomene [1] Ateneum Polskie, Lww, 1908, <juli>. [2] Rafael Altamira y Cravea, Historia de Espaa y de la civilizacin espaola. Barcelona. I. Edad antigua y edad media, 1900. II. Edad media (1252-1516), 1902. [3] Fustel de Coulanges, Histoire des institutions politiques de l'ancienne France. Paris, 1875, III: L'invasion germanique. [4] C. J. Hefele, Der Cardinal Ximenes. Tbingen, 1844, 164 i d. [5] R. Dozy, Geschichte der Mauren in Hispanien. Leipzig, 1874, II, 24. [6] Dozy, op. cit., II, 37.

7. UTA RASA I CIVILIZACIJE SREDNJE AZIJE U XX vijeku istorija je stupila u novu fazu. Ono ime se manifestovala kolonizatorska tenja evropskih naroda u prolome stoljeu - vladavina bijele rase nad cijelim svijetom - izazvalo je potpuno suprotne i neoekivane posljedica: buenje naroda Azije. Ostavimo politiarima i publicistima ocjenu toga pokreta, ve - ne uputajui se u praktine zakljuke i predvianja svega to bi iz njega moglo proistei - razmotrimo problem Azije sa istorijskog stanovita. Naa dosadanja znanja zaustavljaju se, na alost, na pragu novovjekovnog Istoka. Sveprisutno je i veoma rasprostranjeno gledite da Azija nema svoju istoriju, te stoga istorija Azije poinje uglavnom od istorije geografskih otkria koja su nainili Evropljani. Prije nego to nauna istraivanja bace novu svjetlost na istoriju toga nastarijeg dijela svijeta, nainimo bar saetak rezultata dosadanjega znanja, danas u mnogim aspektima ve zastarjelog, ali ipak mnogostruko vrijednog; ono, naime, sadri u sebi elemente od kojih je sastavljena naa predstava o narodima Azije. Ako se tim narodima negirala istorija, onda je to stoga to se neopozivo dralo da je njihova sadanjost drugaija od nae, a da u najveoj mjeri proistie iz civilizacije Azije. Meu njima se najstarijom smatra civilizacija ute rase. Od nje emo i zapoeti nae razmatranje. I deo Kad je rije o zapadnoevropskoj civilizaciji, onda se samo po sebi razumije da je ta civilizacija proizvod bijele rase. Ali ako pogled usmjerimo na azijsko kopno i na veinu njegovih stanovnika, koji pripadaju drugaijem tipu od evropskoga, stiemo svijest o jazu izmeu Evrope i Azije i sve razlike odmah poinjemo svoditi na jedan isti princip - na razliku meu rasama. Kakav je uticaj rase na civilizaciju - pitanje je koje moe rijeiti samo prirodnjak. Tako oni antropolozi koji prihvataju jedinstvo ljudskog roda, poput P. Broka ili . L. A. Katrfaa, uopte ne nalaze podatke koji bi potkrijepili zavisnost razlika u duhovnom razvoju od varijanata rasa koje postoje na kugli zemaljskoj. Brahikefalija i dolihokefalija, prognatizam i ortognatizam, dolihopsija i brahopsija, megasemija i mikrosemija itd., rijeju svi pokazatelji prema kojima se klasifikuje fiziki tip, dakle, graa lobanje, jagodinih kostiju, oiju, nosa, lica - razvrstavaju ljude prema najrazliitijim grupama, i u okvirima jedne rase nema individua sa takvim karakteristikama koje ih ne bi pribliavale individuama druge rase. Isto je i sa najplemenitijim ljudskim organom - mozgom: nema razlika u pogledu njegove zapremine ili teine koje bi govorile u korist ove ili one rase.[2] Iz onoga to je ovdje reeno proistie da je pojam rase relativan i konvencionalan, zasnovan na instinktima i pogledima prije drutvene i istorijske, negoli prirodnjake prirode, a prihvaen od strane antropologa koji tek trae definitivnu razliku u fizikoj grai, zaustavljajui se na razlikama stvorenim pod uticajem istorijskog i praistorijskog procesa. Vrijedno je otuda, makar iz isto praktinih razloga, istai taj negativni rezultat antropolokih istraivanja, tj. da nema istih rasa ili barem da su svi narodi koji danas nastanjuju povrinu zemljine kugle proizvod mijeanja ili ukrtanja rasa. To antropolozima nije prepreka da tragaju za istim rasama negdje u davnoj prolosti i uz pomo antropolokih injenica, injenica komparativne lingvistike, kao i praistorije u najirem znaenju te rijei - da rekonstruiu njihovu istoriju, prvobitne

seobe i ukrtanja, ali nadasve - njihova najstarija prebivalita. Antropologija i istorija pokreu isto pitanje, ali istorija se trudi da ga rijei na osnovu injenica, preuzetih iz vlastite oblasti istraivanja, i to s pretpostavkom da se od poetka svijeta ljudski rod razvijao ravnomjerno. Jedan od najistaknutijih antropologa, izuavajui uzajamni odnos ljudskih rasa, doao je do neophodnosti izdvajanja posebne rase laponoida, po njegovom uvjerenju, najstarije koja je dola u Evropu, povlaei se pred velikim promjenama ledenog doba iz Sibira, zajedno sa mamutom i drugim velikim sisarima. Ta je rasa ve posjedovala drutvene instinkte i osjeaj za umjetnost. Ona se pomjerila toliko daleko prema jugu da danas njene ostatke pronalazimo ak u Dofineu. Ona ivi meu savremenim stanovnitvom Pariza, naroito niih klasa, npr., radnika, ije lobanje otkrivaju zapanjujue slinosti sa lobanjama iz najranijeg sloja aluvijuma, pronaenim kraj Grenobla. Dolazak te irokoglave rase, uostalom, ne negira injenicu da je ve otprije u Evropi postojala druga, dugoglava rasa, tzv. kantatska, iji su najistaknutiji tip neandertalske lobanje. Isti takav karakteristian tip iz kasnijeg perioda aluvijuma jeste ovjek iz Kro-Manjona - jo uvijek laponske rase, koji je stigao do sjeverne Afrike, odrazio se na tamonji tip bijelih Kabil, a ouvao se od utapanja u druge rase meu dananjim Guanima sa Kanarskih ostrva.[3] Ta hipoteza, koliko god izgledala paradoksalna, ini nauci veliku uslugu bar u jednom pogledu: nedvosmisleno ukazuje na to da se u osnovi dananjih rasa ispoljava velika mjeavina tipova. To je gotovo aksiom koji ukida utakmicu fizikih tipova meu pojedinim civilizacijama, nameui nunost utakmice unutar samih civilizacija. U osnovi postoji manja rasna suprotnost izmeu pojedinih civilizacija, negoli meu fizikim tipovima, zapravo - rasama, u okvirima jedne civilizacije. Ta se teorija, uostalom, potvruje na svakom koraku. Tako, npr., njemaki putnik Opert, koji je obilazio Koreju u osmoj deceniji prologa vijeka, odluno tvrdi da postoji bijeli tip meu Korejcima. "Meu hiljadama ljudi" - veli on - "koje sam vidio na svome putu, sretao sam mnoge sa plemenitim i karakteristinim izrazom lica, a njih bi svako bez oklijevanja uzeo za Evropljane kad bi samo na odgovarajui nain promijenili odjeu. Takoe i meu djecom pada u oi tako mnogo njih sa pravilnim crtama lica i blijedoruiastom bojom koe, svijetle kose i plavih oiju, da bi ih bilo teko razlikovati od pravih Evropljana." Opert dodaje da je dugo vremena to pripisivao uticaju evropskih doljaka sa mora, meutim, uporedo sa udaljavanjem u dubinu zemlje i neprestanim sretanjem istih tih tipova, svoj prvobitni stav je odbacio kao pogrean.[4] A treba dodati da je prosjean tip Koreanca, prema Ziboltu, s kojim se slae i Opert, zapravo mongolski. Zato su Koreanci ubrojani u tu rasu.[5] Iz toga je razloga hipoteza o prastanovnicima Evrope - laponoidima - jo i danas u opticaju, kao i ona o njihovome mijeanju sa dananjim narodima Azije i Evrope. U tom sluaju manje bi iznenaivala slinost tipova na granici izmeu Evrope i Azije, sutinski slinih kavkaskome. Ali potpuno ist kavkaski tip bio bi tada veoma malobrojan. Recijus, npr., pravim arijevcima smatra samo tip blizak dananjim Indusima. Sa druge strane, uti tip bio bi najstariji i najbrojniji (Ser). Prema Prunerbeju, sve rase potvrene u iskopinama ine zajedno sa dananjim Fincima, Laponcima, Kalmicima itd. grupu mongoloida. Grupa bijelaca - kavkaska, arijevska i mediteranska - bila bi otud jako malobrojna. Meu narodima bijele rase, koji naseljavaju Evropu, novija antropologija potvruje koegzistenciju triju rasnih tipova. Toj podjeli mogla bi se suprotstaviti rasna podjela azijskih naroda takoe na tri grupe, pri emu je ta podjela zasigurno oiglednija i uvjerljivija. Azija je postojbina triju glavnih ljudskih rasa: ute, bijele i crne.

Ali razlika u boji tijela ne moe uvijek biti ubjedljiva kad je rije o rasnim razlikama. Bumani i Hotentoti u junoj Africi imaju utu boju koe, pa se ipak ubrajaju u crnu, crnaku rasu. Slino tome, Turci i neki Mongoli imaju gotovo bijelu kou, pa ipak pripadaju utoj rasi. ak i bijela rasa koja pretenduje na prvenstvo, tzv. kavkaska ili mediteranska, manifestuje kroz svoje predstavnike sve prelive u boji koe, poev od svjetlokosog Litvanca pa sve do gotovo crnoga tipa koji se moe nai meu Indusima. Dakle, cijela ta podjela moe imati opravdanja samo ukoliko su izvjesna fizika obiljeja istovremeno i obiljeja kompaktne mase stanovnitva koje naseljava znatnu teritoriju i ima zajedniku istorijsku prolost. Ve u toj, reklo bi se, principijelnoj klasifikaciji ljudskih tipova etno-plemenska, tj. istorijska i geografska podloga toliko je jaka da se u odnosu na nju u drugi plan povlai svekoliki isto somatski princip antropologije - graa tijela. U tome, dakle, znaenju u nauku ulazi pojam ute rase. Ali u tom sluaju pojam rasnog toliko je blizu pojmu plemenskog da se zadatak antropologa gotovo dodiruje sa zadatkom etnografa, a potom i istoriara u najoptijem znaenju te rijei, obuhvatajui pri tome i pitanja praistorije. UTA RASA I CIVILIZACIJE SREDNJE AZIJE, II deo Sa izuzetkom zemalja oko sjevernog polarnog kruga i ispod sjevernog povratnika, cijela nastanjena oblast Staroga svijeta moe se podijeliti na dva dijela. Jedan od njih pripada bijeloj rasi, a drugi utoj. Proces istorijskog razvoja prve od njih zaokruen je u pojmu onoga to zovemo evropskom civilizacijom; proces razvoja druge sadran je u pojmu ute civilizacije. Postoje samo dvije grubo skicirane sheme, koje dalja razmatranja tek treba da popune. Ovdje ve unaprijed treba napomenuti da se svaki od optih pojmova dijeli jo na zavisne, esto naizgled nesrazmjerne. Takva je jezika podjela bijelih naroda na arijevske i semitske, religijska na pripadnike hrianske i muhamedanske vjeroispovijesti. Jo dalje ide dananja nacionalna diferencijacija na grupe - romansku, anglosaksonsku ili germansku i slovensku. Upravo isto to moemo oekivati u okvirima ute civilizacije. ivimo u Evropi pored naroda koji u etnikom smislu, i to ak ne tako davno, potiu iz Azije (na primjer, Ugri), pa ih ipak u pogledu rase i civilizacije ubrajamo u nau istoriju. Isto se tako ni evropski Turci ne mogu smatrati Azijatima, premda im je jezik blisko srodan sa jezikom Jakuta koji ive na obodu Sibira i ubrajaju se u utu rasu. Mogu se, dakle, uzimati u obzir srodnosti i uspostavljati filijacije na osnovu injenica: fizikih, etnikih, jezikih, pa ak i istorijskih. Ali cjelinom ute rase treba smatrati samo ono to se danas zajedno sliva u jednu masu i suprotstavlja se naoj rasi ili civilizaciji. Iako mimo volje, treba da zaboravimo mnoge zajednike stvari, posrednike karike koje povezuju Aziju sa Evropom, a da podvrgnemo analizi ona obiljeja po kojima se razlikujemo - ustaljene suprotnosti, koje se kao takve mogu empirijski opaziti, premda uz ogradu da njihovo obrazloenje ne treba da se temelji na predrasudama, ve na nauci. Savremena mongolska rasa ima dvije varijante. Jedna od njih, sjeverna, koja nastanjuje Mongoliju, Manduriju, Koreju i sjevernu Kinu, odlikuje se ovalnim, ak okruglim licem izraenih jagodinih kostiju; druga, juna, odlikuje se duguljastijim ili ak pravougaonim licem, razmaknutih jagodica, kao to je to sluaj kod stanovnika Indokine ili june Kine.[6] Ipak, ne bi bilo lako pronai ak ni te mongole u istom obliku. Sa izuzetkom Kalmika, Jakuta i nekih izolovanih plemena, kao to su Tunguzi i stanovnici Mongolije, ostatak ute rase pomijean je sa bijelom ili crnom. Tako su iz ukrtanja sa bijelom rasom nastali u Aziji i Evropi Turci Osmanlije; iz mijeanja sa

laponskim ukima uta rasa je dala Korjake i Kamadale; sa crnom rasom - Dravide ili metisirane negrite.[7] Iz ovoga opteg pregleda antropolokih pojava dolazimo do zakljuka da prostor koji obuhvata uta rasa nije istovjetan sa prostorom ute civilizacije, a utoliko manje sa istorijom Azije. Uostalom, u Aziji su korijeni dananje bijele rase koja naseljava Evropu; u Aziji je roen i prvi put ispoljen antagonizam izmeu Arije i Ture, izmeu predstavnika bijele i ute rase. Upravo tu, na teren koji naseljavaju obje rase, na Pamir, uporedna filologija je smjestila prakolijevku dananje evropske civilizacije. Pamir ima ogroman geografski znaaj u civilizaciji jo i iz razloga to predstavlja gorostasni stepenik preko kojeg se ulazi u dubinu Srednje Azije. Planinski vijenci koji se odatle razilaze na sve strane podijelili su istonu poluloptu kao na nekakve zatvorene sfere i svaku od njih namijenili za stanite drugoj rasi: na istok i sjever mongolima, na zapad i jug - arijevcima. Vrijedno bi bilo, makar samo iz toga razloga, obratiti panju na etnike odnose dananjega Pamira, idui tragom najboljega poznavaoca te zemlje, etnografa i putnika Karla Ujfalvija. Tu, u samome srcu Azije, odvajkada ive tri posebne rase, a zapravo dvije: bijela arijevaca i uta - mongola. Trea - rasa turko-tatara - nastala je mijeanjem jedne i druge. U iste arijevce Ujfalvi ubraja Irance i Induse. Prvi naseljavaju visoke doline Sir-Darje, Zeravana, kao i Surhab, Murgab i Pendah (izvorite Amu-Darje). To su tzv. Gali, ljudi srednjega rasta, prijatnog izraza lica, glatke i tamne kose, brahikefali, koji govore posebnim iranskim narjejem sa naslagama hindu-jezika u fleksiji. Njima pripadaju jo i Tadici koji naseljavaju plodne doline rijeka Jahsu, Zeravan i AmuDarja; oni su ostaci pamirskih Iranaca, pomijeani sa Persijancima, i predstavljaju bijeli tip. S juga od Hindukua sve do zapadnoga kraka Himalaja sa Tadicima se granie pravi Indusi. to se tie mongola, oni su razbacani na istok i na jug Pamira; to su: Kalmici, kineski doseljenici u Kuldu, Malo- i Velikotibetanci. Njihov je broj relativno mali u poreenju sa turko-tatarima koji su svoja arijevska obiljeja izgubili u korist mongolskog elementa (iskoene oi, izraene jagodine kosti, nedostatak brade), ili pak obrnuto - u poreenju sa mongolima mijeane rase, blii su arijevcima; kod tih mjeanaca mongolski tip se esto atavistiki vraa iz pokoljenja u pokoljenje. Njima pripadaju: Sarti, Uzbeci, Karakalpaci, Turci, Turkmeni, Kirgiz-Kasjaci, Karakirgizi.[8] Pri tome, uprkos uvrijeenom miljenju da se irenje bijele rase, navodno, odvijalo jedino prema zapadu, trebalo bi konstatovati prisutnost bijeloga tipa i istono od Pamira, u Tarimskoj kotlini, gdje ga je potisnula mongolska masa, ali se javlja kod Kagaraca i Tarana (op. cit., 224). Jedno je, dakle, izvan svake sumnje, rezultat diferencijacije dvaju rasnih tipova, bijelog i utog: to je prevaga prvoga zapadno od granine linije Pamira, u Srednjoj i Prednjoj Aziji, kao i u mediteranskim zemljama Evrope, dok je drugi ostao kao izraz istinske ute rase na prostoru koji se protee od srednjoazijske visije do obale okeana. Prelazni teren meu njima predstavljaju nizije - Sibirska, Srednjoazijska (Turanska) ili, najposlije, Istonoevropska - a to daje povoda za stvaranje pojma mjeovite bijeloute rase (alofila), kao i pojam evroazijskog kopna, tj. sfere dodira Evrope i Azije. Ta dva geografska terena istovremeno su najuoptenije suprotstavljanje pojmova rasnih obiljeja Istoka i Zapada, a u njima je sadraj ujedno i pojam dviju civilizacija: bijele i ute. Najprije bi trebalo iznijeti nekoliko statistikih podataka, tampanih na temelju Omalijusovih prorauna iz posljednjih deset godina, a u vezi sa brojanim odnosom dviju rasa, ute i bijele. Ti brojevi svjedoe o znaaju cijeloga pitanja. Obje rase ine, naime, manje-vie isti broj stanovnika - po 500 miliona, sa nevelikom prevagom na strani ute rase, to u odnosu na ukupan broj stanovnika cijeloga svijeta iznosi 44%,

dok bijela rasa ini 42%. Naseljeni prostor jo vie ide u korist ute rase, a izraava se u odnosu 28% : 22%. Te su razlike, dodue, nevelike, ali ukazuju na veoma zanimljivu injenicu gotovo jednake naseljenosti zauzetih prostranstava sa neznatnom prevagom u korist bijele rase. Kada bismo iz stepena iskorienosti teritorije sa ciljem rasprostiranja po njoj htjeli da izvlaimo zakljuke o ivotnoj snazi obiju rasa ili o intenzivnosti njihovih civilizacija, anse bi, kako se ispostavlja, bile gotovo jednake, razumije se, uzimajui u obzir prirodne razlike sposobnosti pojedinih grupa, predstavnika svake civilizacije. Od svih pak naroda na kugli zemaljskoj Kinezi predstavljaju najkompaktniju i u pogledu naseljenosti najsnaniju masu, koju ne bez razloga pokatkad porede sa vatom, mekom i podatnom, ali elastinom i otpornom, jer se poslije svakoga pritiska vraa u svoj prvobitni poloaj. Time se objanjavaju danas sve ee bojazni od opasnosti koja navodno prijeti od ute rase. To je bojazan neposrednog dodira. Po prirodi stvari, poslije rasnog problema u prvi plan izbija geografski problem razmjetaj obiju rasa i nain njihovoga irenja. Ispostavlja se da se taj problem u vie navrata postavljao u istoriji. Kako se on rjeavao i kakve je posljedice povlaio za sobom - o tome nam govori etnografski i politiki poredak dananje Evroazije. UTA RASA I CIVILIZACIJE SREDNJE AZIJE, III deo Engleski naunik Priard bio je toliko iznenaen geografskim i etnolokim slinostima izmeu jednoga dijela narod Azije i Evrope da ih je povezao u jedan tip koji je nazvao "alofili". On bi, po njemu, trebalo da se prostire od evropskih Bask sve do Japanaca i Kineza i od Finaca do dravidskih plemena na jugu Indijskoga potkontinenta. Bez sumnje, isto onoliko koliko i antropolog ili etnolog, ako ne i vie, istoriar ili praistoriar ima pravo da traga za stupnjevitim prelazom izmeu civilizacije jednoga i drugoga dijela svijeta. Prije svega, geografske razlike veoma su neodreene na granici Evrope i Azije. Humbolt je marljivo traio tragove veze izmeu Aralskog mora i Ledenog okeana u tercijeru, ali dobio je negativne rezultate, koji decidirano govore da se evropsko kopno dodirivalo sa azijskim otkad ovjek postoji. Na slian nain morale su pasti i sve hipoteze o vezi izmeu Crnoga i Kaspijskoga mora, otkada je konstatovana ubjedljiva razlika izmeu faune jednoga i drugoga. Tome nedostatku geografskog razgranienja odgovara i sastav biljnog pokrivaa. On prelazi neprimjetno sa jedne teritorije na drugu i dijeli se izmeu Azije i Evrope. Tako, dakle, kada putnik iz zapadne Evrope prelazi preko Urala, tek e sa druge strane Jeniseja primijetiti promjenu u biljnome svijetu, dok je, s druge strane, u junom pojasu dovoljno prei Don, pa da se sretnemo sa biljnim svijetom slanih stepa, tako karakteristinim za prostore istono od Kaspijskoga mora, kao i za Srednju Aziju.[9] Poslije biljnog pokrivaa slijedi ivotinjsko carstvo, a prije svega - ljudi. Na istoku i zapadu od Urala ive plemena finskog porijekla. Klaprot ih je nazvao Uralcima, traei njihovu postojbinu u tim predjelima i izvodei odatle njihovo kasnije raseljavanje na istok i zapad od tih planinskih predjela.[10] Ipak, kasnija istraivanja, posebno vrsnoga finologa Matijasa Aleksandra Kastrena, pomjerila su granicu naseljenosti tih naroda jo dalje na istok u dubinu Azije, sve do Altaja i Sajanskih planina. Tu se, naime, na izvoritu Jeniseja, sree mnotvo toponima stranih tatarskom jeziku, preuzetih iz finskoga.[11] Kakav zakljuak odatle slijedi? Za jedne naunike to je dokaz da je Altaj bio kolijevka finske rase, odakle je taj narod poeo svoje seobe prema sjeverozapadu, sve

dok nije stigao u Evropu; drugi zakljuuju samo to da izmeu finske i tursko-tatarske rase postoji jezika srodnost, koja se izraava u zajednikim geografskim nazivima cijele grupe naroda, krtene imenom uralo-altajske. Kao to je u Evropi za narode bijele, kavkaske ili mediteranske rase, tako je i za narode Azije jezik glavno polazite za prouavanje njihove srodnosti. Ta se srodnost rasprostire kako na narode sjeverne Evrope, tako i sjeverne Azije - uglavnom Rusije, Sibira i Turkestana. Na cijelom tom prostoru, poev od Finskog zaliva pa sve do Koreje i Japanskog arhipelaga vlada jedna velika porodica jezika koje nazivamo aglutinativnim jezicima. Ti jezici - ija je glavna karakteristika promjena uz pomo afiksa odreenoga znaenja, odnosno cijele rijei, katkad skraene[12] - odlikuju se velikom stalnou, gotovo nepromjenljivou. Iz toga razloga smatra se tipinim jezikom nomada, koji zahvaljujui tome, i pored neprestane promjene boravita, mogu da zadre svoje izvorne odlike. Neosporna je injenica da i poslije gotovo hiljadugodinje razdvojenosti jo i danas Jakuti sa Lene mogu da se sporazumijevaju, govorei svojim jezikom, sa evropskim Turcima. To, meutim, nije prepreka nomadima da se sa lakoom odriu svoga jezika i da primaju tue. Pa ipak, sauvani zajedniki elementi jezika kod nomada pruaju nam osnovu za istraivanje njihove prvobitne istorije. to se Finaca tie, injenica je da njihov jezik za oznaavanje brojeva od jedan do sedam ima rijei zajednike sa Ugrima i Turcima, potom do 9, zajednike jo sa ugarskim, dok je dalje brojanje na svakom od ovih jezika razliito.[13] Meutim, dananja boravita Finaca toliko su udaljena da se to njihovo zajednitvo sa drugim narodima ute rase moe pripisati jedino praistorijskoj vezi sa njima. Kastren je prvi dokazao jeziku srodnost Finaca sa Samojedima, preko njih sa Tunguzima, a od Tunguza put vodi neposredno Mandurcima; preko njih ili moda Turaka, Samojeda i Tunguza - srodnost finskog jezika sa mongolskim postaje oigledna. "Moramo se postepeno pomiriti s milju" - pisao je u svojoj knjizi Nordische Reisen - "da smo potomci prezrenih Mongola; u svakom pak sluaju, imamo pravo da apelujemo na budunost pitanjem: postoji li neka bitna razlika izmeu kavkaske i mongolske rase?"[14] Tako postavljeno pitanje vraa nas iz pradavnih vremena zajednikog ivota ili pak uzajamnog djelovanja tih plemena u sadanjost, gdje pored civilizovanog Finca i evropeiziranog Maara treba staviti nomada Samojeda ili lovca Tunguza. to se tie Finca, dananjeg stanovnika Finske, on je ve izgubio sve fizike odlike mongolske rase, a po svojoj grai tijela - visokom rastu, plavoj kosi, srednjoj irini glave - do te mjere se pribliio sjevernom skandinavskom tipu da Deniker od njega ak stvara "podsjevernu" rasu.[15] I jezik dananjih Finaca, u kojem je najmanje treina rijei stranog, uglavnom germanskog porijekla, stekao je gipkost, sonost i bogatstvo, to ga stavlja u blisku ravan sa indoevropskim jezicima. Cijelom svojom istorijom i civilizacijom Finci danas pripadaju Evropi. Ako su se uprkos tome kod njih sauvala izvjesna obiljeja prvobitnog porijekla, ona ukazuju samo na dugotrajnu fazu razvoja kroz koju je to pleme prolazilo. Do danas su se sauvali odlomci finskog nacionalnog epa koje je Lenrot u prolome stoljeu sakupio i izdao pod optim imenom Kalevala, a Leonzon le Dik preveo na francuski. Tako je isti bog, koji se javlja u finskoj mitologiji pod imenom Jum ili Jumala, poznat i kod Samojeda kao Num. Istu tu rije sreemo i kod Laponaca, Votjaka i eremisa. To nije nita drugo do imenica koja oznaava prirodnu pojavu: juma = grmljavina.[16] Ista vjerovanja koja sreemo kod naroda arijevskog porijekla sauvala su se i u finskoj mitologiji, npr., u likovima junaka. I tu se javlja Ilmarinen, Vulkan Sjevera, slian germanskom Velundu iz skandinavske sage.[17] Izvori tih

vjerovanja nijesu nuno bili zapadni. Poznato je da kovaka vjetina zauzima poasno mjesto kod Finaca, kao i kod drugih naroda koji su se upoznali sa upotrebom metala. Meutim, finski naziv za kovaa rautio (laponski raodde) uzet je neposredno od naziva metala (rauta = gvoe), kao i tursko temirci od temir = gvoe) - bez pozajmica od zapadnih naroda.[18] Sa druge strane, arheoloka ispitivanja pokazuju da se, prije no to je jedan ogranak finskog plemena podlegao uticaju evropske civilizacije, njegov drugi ogranak razvijao na temeljima azijske civilizacije i da je dostigao znatan stupanj kulture. O njoj svjedoe spomenici istone Rusije i Sibira, poznati pod nazivom udski. Napomene [1] Przegld Narodowy, Warszawa, 1908, <novembar - decembar>. [2] J.-L. A. Quatrefages, Introduction a l'tude des races humaines. Paris, 1903, IIe d. Posebno poglavlje XI: Caractres physiques, 201 i dalje. [3] Quatrefages, op. cit., 447. [4] Ernst Oppert, Ein verschlossenes Land. Reisen nach Korea. Leipzig, 1880, 81. [5] J. Deniker, Races et peuples de la terre. Paris, 1900, 349. [6] Deniker, op. cit., 349. [7] Quatrefages, op. cit., 415. [8] K. E. Ujflvy, Aus dem westlichen Himalaja. Erlebnisse und Forschungen. Leipzig, 1884, 220 i d. [9] Karl Ritter, Erdkunde Asiens u ruskome prevodu sa dopunama Semjonova, I, 106 i dalje passim. [10] J. Klaproth, Asia polyglotta. IIe d. Paris, 1882, 182. [11] Kem, lokalni naziv za Jenisej, kod Finaca i Karelaca zajednika je imenica za rijeku. Naziv pritoke Kolva sree se u Finskoj, u Permu i u blizini Arhangelska. Tatarski nazivi dviju planina kod izvora Jeniseja: jedne vee - Kirki-Laskil i druge manje - Ala-Laskil - znae na finskom korkia = visok i ala (na maarskom alacsony) = nizak. [12] Tako arkan na turskom znai ue, afiks lar uvijek daje mnoinski oblik: arkanlar znai, dakle, uad; i izraava lice koje izvrava odreenu radnju, te e arkani znaiti uar; li oznaava posjedovanje ili pripadnost, pa otuda arkanli znai privren uetom; lak ili lik oznaava djelatnost, arkanlik - hvatanje za ue i sl. [13] Ujflvy, Les migrations des Tourains, 104-105. [14] Citat prema: . . , . .-, 1892, IV, 391-392. [15] Deniker, op. cit., 387. [16] Max Mller, Religia, jako przedmiot umiejtnoci porwnawczej. Krakw, 1873, 91. [17] Ujflvy, op. cit., 3. [18] O. Schrader, Sprachvergleichung und Urgeschichte. Jena, 1907, II/1, 15. UTA RASA I CIVILIZACIJE SREDNJE AZIJE, IV deo ta je to ud? Bilo je pokuaja da se ta rije protumai kao drevni naziv za Fince kod Slovena (trebalo bo da odgovara slovenskom - tu). Prije e biti da drevna ruska rije ud () i dananje , odgovara finskoj rijei tschd = crn, tschuha, tschuhaj - kaftan ili neka vrsta crnoga sukna u Bjelorusiji i Litvi, poznat takoe i kod

Turaka i Tatara (cuha u Potkarpau).[19] U svome slovenskom zvuanju naziv ud prvi put sreemo kod Nestora.[20] Sami Finci zovu se Suomi ("zemlja jezera"), to objanjava otkuda kod Rusa naziv Samojedi za finska plemena u Aziji, a mogue je da je i Herodot tim putem doao do svojih ljudodera, androfgoi, koji ive sjeverno od Skita u dananjoj junoj Rusiji. Meu zagonetnim narodima koje Herodot spominje, nali su se i Melanhlajni, to prema Koskiniju takoe govori za Fince, jer laen i lain su finski nastavci.[21] Senkovski pak smatra da je ta rije grki prevod finske rijei tschd ili slovenske ud, to oznaava Crnohaljinike, vezujui samim tim Herodotov spomen sa hiljadu i po godina kasnijim - Nestorovim.[22] Ovdje je mjesto da se spomene da je antiki naziv za Volgu kod Ptolemeja - Rha - do dananjega dana naziv rijeke kod Finaca - Rhaw Rava. Toliko se, dakle, u istoriji zna o udi. Meutim, za oznaavanje naroda june Rusije u antici se upotrebljavao naziv Skiti. Jo Adam Bremenski koristi termin Scuti i Turci. Da li odista postoji neka veza izmeu antikog skitskog i savremenog finskog stanovnitva? To je pitanje neizmjerno teko za rjeavanje, a utoliko je vanije to se u njemu sadri i pitanje prvobitne naseljenosti dananje sredinje Rusije. Bilo je pokuaja da se to pitanje rijei preko antropologije, poreenjem lobanja u kurganima sredinje i june Rusije. Tu se uspjelo nedvosmisleno konstatovati da je osnovni tip praistorijskih grobova, poev od sjevera (okolina Petrograda) sve do Moskve - dolihokefalan, dok je na istoku od Novgoroda i Moskve do Urala, pa i iza Urala, brahikefalan, a drugo - da je sjeverni i sredinji tip blizak junome u tzv. skitskim kurganima. Otud proistie da se rasne razlike izmeu stanovnika sjeverne i sredinje Rusije - Finaca, i june - Skit, nije bilo. To uopte ne znai da bi jedne trebalo identifikovati s drugima, ve samo to da je naziv Skit na jugu isto onakvo plemensko odreenje kao i naziv ud u sjevernoj i sredinjoj Rusiji.[23] Dananji tip stanovnitva u sredinjoj Rusiji upadljivo je brahikefalan, to bi se moglo tumaiti ili pristizanjem stranog kratkoglavog naroda sa istoka, ili pak optim zakonom izumiranja dolihokefala. Tako, dakle, u nauci postoje dvije hipoteze kad je rije o tumulima u okolini Moskve. Jedni ne vide u njihovim lobanjama slinosti sa finskim lobanjama, meutim, u prvobitnim stanovnicima vide nekakvu rasu koja je nestala (de Ber, a za njim Bogdanov). Ipak, veina naunika, a meu njima slavni istoriari, poput Karamzina, Solovjova, Beljajeva, smatra ih za finske grobove, odnosno, prihvataju da je u sredinjoj Rusiji prvobitno stanovnitvo bilo finsko. (Hipoteza erkova da su u pitanju grobovi Varjago-Rusa toliko je izolovana da je moemo zaobii). Odista, topografska onomastika (nazivi rijeka i naselja) razgovijetno pokazuje da je prije Velikorusa tu ivjelo finsko stanovnitvo. U Moskovskoj guberniji vei dio naziva nije ruskog porijekla i isto to se moe primijetiti idui prema sjeveru sve do Bijeloga mora, kao i ka istoku do Urala (istono-permska grupa sa nastavkom -ma i zapadno-finska sa nastavkom -oga, -ega.[24] Kako bilo, nema sumnje da su u praistorijskim vremenima stanita Finaca bila locirana znatno junije, no to je to danas sluaj. Prvi spomeni finskih plemena sreu se jo kod klasinih autora (Feni kod Tacita). U IX vijeku Arapi dolaze u dodir sa finskim plemenima u dubini Rusije i tek preko njih sa Slovenima. Nalazi u sredinjoj Rusiji pokazali su postojanje zasebne kulture u Jaroslavskoj guberniji koju je grof Uvarov nazvao kulturom Merja.[25] Isti tragovi pronalaeni su na Volgi, Oki i Kami, gdje ju je prof. Aspelin nazvao kulturom Muromo-Mordve, odnosno permskom. To je, precizno reeno, ve kultura ranih istorijskih vremena i pripada gvozdenom dobu.

Prema Nestoru, narod Merja ivio je na Rostovskom i Kleinskom jezeru, na Bijelom jezeru ivio je narod Vjes (wissi na finskom znai bijeli), a na rijeci Oki pri njenom uu u Volgu - plemena Muroma, eremisi i Mordva, od kojih je svako imalo svoje narjeje.[26] Sliv Volge jo i danas naseljavaju finska plemena: Mordvini u Simbirskoj guberniji, kao i eremisi izmeu Volge i Kame. Otuda nema nikakve sumnje da je sam korijen Velikorusije, tj. Moskva, nastao na finskoj etnikoj podlozi i da je ogroman udio finske krvi u velikoruskom plemenu. Ti su narodi podlijegali uticajima razliitih civilizacija. Jedni, kao to su Finci, Esti, Karelci, primali su sa Zapada, preko Baltika, uticaj njemake i skandinavske civilizacije; drugi su, preko Bugara, bili pod arapsko-muslimanskim uticajem. Tako su na eremise uticali Bugari, o emu svjedoi njihovo dananje narjeje. Bugari su ih nauili da grade kue sa ognjitem koje su im zamijenile dotadanje kolibe, dali su im ratarska orua i kola (arab), nauili stoarstvu, zemljoradnji i trgovini. Od njih su eremisi pozajmili rijei pazar (sajam, trg), sati (roba), oksja, jak (novac), a (cijena), pojan (bogat), jorlo (siromaan). Uticaj Arapa odrazio se pak na religiozne pojmove eremisa: ten (vjera), pijambar (prorok), azrail (dobri duh), ajtan (zli duh). [27] Finska plemena naseljena najdalje na sjeveru ostala su na primitivnom stupnju - ive nomadsko-lovakim ivotom. Takvi su Laponci sve do Olonjeckog jezera, Votjaci izmeu Volge i Kame i Sirjani i Permjaci do Urala. S jedne i druge strane Urala ive Voguli i Ostjaci sve do rijeke Ob. Klaprot ovu grupu naziva Ugarskim Fincima.[28] Ovo stoga to stari ruski ljetopisi nazivaju narode istono od Peore sve do Oba i Irtia - Jugrima, a rijeku Vogul pleme Sirjana zove Jrga. Otuda je i narod uzeo ime Jugor ili Jugra. Neki su skloni da istiu podudarnost toga naziva sa narodom Hunugara u istim krajevima istone Rusije kod Jordanisa, odnosno Onogor, Unugor i Ogor kod vizantijskih pisaca.[29] Ugarsko ili jugrijsko pitanje zauzima posebno mjesto kako u praistoriji, tako i u istoriji istone Evrope. Anuin, oslanjajui se na zapaanja Somijea i Gondatija, koji su meu Vogulima pronali izrazit dolihokefalan tip, pretpostavlja da je taj tip ivio nekad u kompaktnoj masi zapadno od Urala, dok je danas ogranien iskljuivo slivom rijeke Oba. I odista, jo u XVI i XVII vijeku Ostjaci i Voguli naseljavali su Permsku, Vjatsku i djelimino dananju Vologodsku guberniju, a ranije su bili jo dalje na zapadu. O tome da su Sloveni sa njima dolazili u dodir ne svjedoe samo novgorodski ljetopisi, ve i topografski nazivi koji se mogu objasniti samo uz pomo jezika Vogula. Uopte uzev, zemlja Jugra bila je cilj trgovakih ekspedicija, posebno iz Novgoroda, u potrazi za dragocjenim krznom. To prostiranje Jugra na zapad Anuin vezuje jo za kameno doba i ak pretpostavlja da neki lokaliteti iz kamenog doba u sredinjoj i sjevernoj Rusiji, kao, npr., onaj blizu Ladokog jezera koji je opisao Inostrancev, pripadaju istom tom stanovnitvu, iji se izrazito dolihokefalni tip sauvao u grobovima. Oni su, prema njegovom miljenju, ustupili mjesto kasnijim doljacima, zapadnim Fincima, koji su naselili znatan dio sredinje i sjeverne Rusije, kao i Slovenima koji su stigli za njima. Meutim, njihov tip se odrazio na grau kasnijih finskih i ruskih naroda.[30] Kasnije je na te istone Fince u civilizacijskom pogledu djelovala Moskva. Tako su Permjaci imali ak i svoj alfabet, danas izgubljen, koji je za njih sastavio ruski misionar sv. Stefan Permski. Ve u XV vijeku Velikorusi su imali izvjesne predstave o tim krajevima (prie o Samojedima i Mogonejima), a u XVI v. Stroganovi su

poeli eksploataciju tih zemalja, to je zatim, pod Jermakom, dovelo do pripajanja Sibira Rusiji. I to je bio prvobitni temelj potonje ruske vladavine u Aziji. U tu ugarsku grupu, kao to je poznato, neki ubrajaju i Ugre (Maare), u pogledu kulture najnaprednije pleme meu istonim Fincima, kao i Suome, odnosno dananje Fince, u jezikom i kulturnom smislu najrazvijenije pleme meu zapadnim Fincima. Prema miljenju filologa, od svih narjeja najsrodniji je ugarski jezik govoru Vogula. Otuda je Jugra, zemlja s obiju strana Urala od Volge do rijeke Ob, ve u srednjem vijeku smatrana za kolijevku Ugra. (Legendarna zemlja Dentumogrija, otadbina sedmorice kneeva, prema anonimu Notaru Beli, trebalo bi navodno da bude protumaena ostjakim imenom Irtia - Tangat.) Sloenije je, meutim, pitanje samoga imena Ugra, koje, prema njihovom vlastitom osjeanju zvui Magyar. Ali i ovdje se nala mongolska rije kar = ovjek, ma je zajednika ugro-finska rije za oznaavanje zemlje. Otuda bi ime Magyar na ugarskom znailo - zemljak, isto to i na estonskom moa-mies ili na vogulskom makum ili me-gum.[31] Ove zakljuke na temelju jezika teko je ipak pomiriti sa obiajnim obiljejima Maara od trenutka njihovoga stupanja na evropsku arenu, koja ih pribliavaju plemenima uralo-altajskog porijekla, tanije, turko-tatarima.[32] Turcima ih naziva i car Konstantin Porfirogenit.[33] Maari, dakle - bez obzira na to jesu li turcizirano ugarsko pleme ili pak tursko koje je ivjelo u blizini Ugra - do danas ostaju na granici izmeu ugro-finske grupe plemena i turko-tatara ili turko-mongola. UTA RASA I CIVILIZACIJE SREDNJE AZIJE, V deo Naziv ute rase - mongolska rasa, nasuprot bijeloj, evropskoj ili indoevropskoj, nastao je iz etnografskog i geografskog pojma Mongolije. Iako se naziv Mongolija koristi samo za dio Srednje Azije, cjelina visije Srednje Azije do te mjere je kompaktna da je u njoj teko izdvojiti pojedinane djelove sa zasebnim geografskim odlikama. Izvrstan znalac Azije, putnik Rihthofen, veli: "Nazivi kao to su: Tartarija, Mongolija, Dungarija, istoni Turkestan, Hu-Kunor, Tibet i toliki drugi koji su dati pojedinim krajevima - ne podudaraju se ni sa jednom geografskom karakteristikom i njihovo uzajamno razgraniavanje u znatnoj mjeri poiva na proizvoljnosti."[34] Uostalom, cjelina koju obuhvataju ti nazivi predstavlja jednolino stepsko more na kojem monotoniju razbijaju samo planinski vijenci, s jedne strane, a sa druge strane vjetake oaze. Mrtvilo prirode mora povui za sobom i jednoobraznost i nepromjenljivost uslova ljudskog ivota. Ako, dakle, u istoriji ovjeanstva postoje nagle pojave, ako na scenu civilizacije stupaju nepoznati narodi, njihove bi polazne take trebalo traiti samo tamo. Naziv "Slano more" za visiju Srednje Azije nije samo metaforika definicija, jer je na mjestu te visoravni nekada postojalo more, po svojim razmjerama nita manje od Sredozemnog, jer prualo se na prostoru od 1800 milja geografske duine. Tu razlikujemo zapadni dio - Tarimsku kotlinu, tako nazvanu prema najveoj rijeci u toj oblasti, Tarimu, i istoni dio - pustinju Gobi ili amo, od kineske rijei koja znai pijesak. Zapadni ogranak visije naziva se Dungarija. Tuda su vode centralnog azijskog mora nekada probile sebi put na zapad i na sjever; tuda su se takoe, u kasnijim vjekovima, izlivali talasi ljudskih seoba, koje su sezale do ravnica du Ganga, kao i nizija na Volgi i Dunavu, pa ak i do Italije i sredinje Francuske (Huni, kasnije Ugri).

Ve iz ovoga topografskog pregleda lako je uvidjeti koliko snano geografski inioci dolaze do izraaja u pitanjima vezanim za narode Srednje Azije. Istorija tih naroda preteno je istorija njihovih najezda na druge, koji su bili na viem stupnju civilizacije. Naizgled epizodna i jedina injenica u istoriji Evrope, kakva je bila najezda Huna na poetku srednjega vijeka stalna je pojava u istoriji Azije, a dodajmo - i istone Evrope. Dva su bila pravca tih najezdi: jedan na zapad, drugi na istok. Stariji je, bez sumnje, istoni pravac, jer se povrina toga prostranstva sputa bez znaajnijih prelaza prema rijekama: utoj (Hoangho) i Plavoj (Jangcekjang). Upravo se tu najstarija kineska civilizacija susrela sa nomadima. Kina se i u geolokom, i u geografskom pogledu moe razmatrati kao produetak visije Srednje Azije. A isto se to moe rei o njenoj istoriji i etnografiji. Prema Rihthofenovom miljenju, "dravu Sredita", koja je prvobitno obuhvatala samo dio dananje teritorije Kine izmeu dviju spomenutih rijeka, osnovali su doljaci iz Tarimske kotline, prethodno nastanjeni u zapadnom dijelu planinskog lanca Kunlun. To se dogaalo nekoliko hiljada godina prije nae ere.[35] Tu, na snjenom vrhu Kulkuna, jo i danas kineska mitologija locira svoje bogove.[36] Danas stanovnike Srednje Azije i prave Kine dijeli duboka razlika ne samo u kulturi, ve ak i po fizikom i duhovnom tipu; Kinezi se izdvajaju iz mongolske rase ak i po jeziku, koji je kod njih jednosloan, nasuprot ostalim aglutinativnim jezicima mongolske grupe.[37] Pored toga, znalci jezika, kao to je Maks Miler, u porodici turanskih jezika vidi dvije velike grupe: sjevernu i junu, meu kojima sredinje mjesto zauzima kineski jezik. U prvu se ubrajaju jezici: finski, tatarski, tunguski i mongolski; u drugu pak - tahianski, malajski, bhotia i tamilski (op. cit., 66). Neki filolozi dre da su jezici prve grupe viesloni, a druge - jednosloni. Fridrih Miler, tvorac teorije mediteranske rase umjesto nekadanje arijevske ili kavkaske, uveo je u nauku termin "srednje- ili gornjoazijska rasa" - umjesto "mongolska", to samo jo potvruje da srednjoazijska visija ima fundamentalan znaaj u oblikovanju istorije civilizacije ute rase.[38] Najraniju predstavu o grupacijama naroda Srednje Azije daju nam stari kineski anali. Kao to su to na sjeveru Dungarska vrata, tako je na jugu prelaz sa srednjoazijske visije u dolinu rijeke Hoangho bio tzv. put Ji.[39] Tu, u podnoju Junih planina, odnosno Nanana, poinjala je najzapadnija kineska provincija Kansu sa prestonicom Laneufu, koja je otvarala pristup najplodnijem i najbogatijem dijelu Kine, a to je provincija ensi, koja se nalazila na desnoj obali sredinjeg zaokreta rijeke Hoangho. Sa suprotne strane rijeke bila je provincija ansi, koja je obuhvatala podnoje planinskog masiva Inan. Ovaj se masiv sa druge strane, u provinciji Peili, sputa prema moru. Provincija Peili izlazi na Ljaotunki zaliv. Istoimena rijeka (Ljaoho) i alpski vrhunci Ljaotunga odvajaju Kinu od Korejskoga poluostrva. I pored svoga ravniarskog karaktera, sjeverna granica Kine bila je uvijek dobro branjiva, prije svega zbog velikih pustinjskih prostranstava i udaljenosti stalnih ljudskih naselja. Drugo, Kinezi su u III vijeku prije Hrista sazidali svoj uveni zid koji se protee od Ljaotunkog zaliva sve do Hoanghoa u provinciji Kansu. Otuda su jedini pristup Kini sa sjevera otvarali ili prelaz Ji sa zapada, ili pak obala Ljaotunkog zaliva. Meutim, nomadski osvajai imali su take stratekog oslonca u planinama Inan ili alpskoj oblasti Ljao. Takve take nijesu mogle biti ni pijesak ama, ni slane stepe Kukunora. Otuda nas istorija Kine sve do najnovijih vremena ui: ko se uvrstio na sjeverozapadu u planinama Inan ili na sjeveroistoku u zemlji Ljao, taj je ugroavao bezbjednost Kine i u pogodnim uslovima nametao joj svoju vladavinu. I obrnuto, u trenucima politikog rasta, Kina se irila sa svojom kulturom i svojom

vladavinom ili na sjeverozapad, ili na sjeveroistok. Tako je i talas toga irenja kineske civilizacije preko Kansua dosezao do Dungarije, s jedne strane, a sa druge - du Ljaohoa sve do granice Koreje.[40] Te take geografskog irenja Kine istovremeno su take etnografskog rasta Srednje Azije. Danas Kinganske planine u sjevernom produetku Inana dijele Mandurce na istoku od Mongola na zapadu. Istovremeno meridijan Jupin i Huhuhotang (prelaz Jumen) dijeli i dijelio je od davnina Mongole od Turko-Tatara. Ta tri plemena, razliita u kulturnom i istorijskom pogledu, razlikuju se i u dijalektolokom pogledu. Tako naunici-orijentalisti dijele mongolske jezike na tri grupe: pored zapadne ugrofinske, navode istonu mongolsko-mandursku i sredinju - turko-tatarsku. Ali nomadski nain ivota ostavio je na svim tim narodima zajedniki peat koji se sauvao do danas u njihovom govoru. Prije svega, u njemu pada u oi nedostatak rijei za oznaavanje ivota u stalnim naseljima, te tako pojam grada ili sela uopte ne postoji meu rijeima tursko-tatarske grupe, sam ako nijesu pozajmljene iz drugih jezika. Na primjer, rije balik oznaava jedino sjedite kneza (bai), aur pak jednostavno skupinu, gomilu.[41] Nasuprot Irancima, koji su rijei za oznaavanje kue preuzeli iz djelatnosti gradnje (gr. demo), tursko oj (kua) oznaava samo rupu iskopanu u zemlji - prvobitno ljudsko skrovite (op. cit., 22). Rijei za oznaavanje njive, kako kod Finaca i Ugra, tako i kod Turko-Tatara, iskljuivo su pozajmljenice. tavie, meutim, nema sopstvenog naziva za pojam hljeba (op. cit., 95), a rije "jesti" ima zajedniki korijen sa rijeju "meso" - es (op. cit., 93), to dokazuje da su se Mongoli, kao narod prije svega stoarski, preteno hranili mesom, a ne biljkama poput stalno naseljenih ratarskih naroda, a meu njima prije svega arijevskih. Svakako, pored stoarstva, kod naroda mongolske rase veliku ulogu igra i lov. O njemu se ak moe rei da je predstavljao poetni impuls ne samo njihovoj kulturi, ve i dravnoj organizaciji koja je izvrila ogroman uticaj ak i na istoriju visokocivilizovanih naroda. Bilo u slanim stepama Mongolije, bilo u umovitim planinskim predjelima Ljao, Mongoli su bili i jesu preteno stoarski i lovaki narod. To uopte ne znai da im zemljoradnja nije bila poznata; naprotiv, nomadski nain ivota vezuje se uvijek sa poluzemljoradnikim, bilo na obodima pustinja, u podnojima planina, bilo u vjetakim ili prirodnim oazama. Ali bavljenje ratarstvom kod nomada je uvijek predmet prezira. Od dviju kategorija turko-tatarskog porijekla jedna nosi naziv keek, to oznaava ljude-lutalice, druga - omru, stalno naseljene. Zanimljivo je da je taj drugi naziv u sjevernim stepama Turana identian sa nazivom prosjaka, dok meu dananjim Turkomanima oznaava trgovca.[42] Sa prezirom prema radu kod nomada se vezuje ljubav prema ratu, koja proistie iz stoarskih i lovakih zanimanja. Stoga veina rijei iz oblasti vojne vjetine kod turko-tatarskih plemena vodi porijeklo od poslova i obiaja veznih za lov. Tako je naziv za odred, druinu (kuo, kogu) identian sa nazivom za lov (kuo, ku). Slino tome, dostojanstvo (kubegi) potie od dostojanstva nadzornika lova. Isti rodoslov imaju i drugi vojni termini kao karaul - predstraa, to u lovakom rjeniku znai hajka (op. cit., 39). Taj nain ivota odrazio se i na drutveno ureenje. Porodine veze kod Mongola odgovaraju zapravo vojnoj organizaciji. Tako naziv oca ata sadri u sebi pojam sile i hrabrosti, ali gotovo da se i ne koristi u drugom znaenju do religijskom: atalar duhovi predaka. Meutim, za definisanje srodstva Turin gotovo da i nema drugih rijei, sem onih koje odgovaraju vojnikim inovima. I tako je naziv starijeg brata aga do dananjega dana oficirska titula kod Osmanlija. Na slian nain i u svakodnevnom ivotu niko ne slua svoga oca, ve starjeinu. Otud i oni karakteristini turanski

obiaji - adopcija ili uslovno bratimljenje koje ima isto znaenje kao prirodno srodstvo, ako je potvreno zakletvom i krvlju pomijeanom sa mlijekom (kumis). Od tada se dva prijatelja smatraju braom - anda (turska i mongolska rije). Zato drutveno ureenje prvobitnih Mongola predstavlja otru suprotnost sa ureenjem arijevaca i semita. Kod posljednjih, naime, preovlauje dominacija predvodnika roda (patrijarhalni sistem), dok se kod Turaka, Mongola i njima srodnih naroda javlja dominacija vojnog starjeine. S puno prava takav poredak bi se mogao uporediti da prvobitnom klanovskom organizacijom, kakvu, npr., sreemo u kotskoj, a koja je tu bez sumnje relikt iz vremena Pikta, iberskog plemena koje se u nekim izvorima odreuje i kao turansko. Stoga su sasvim pogreno vojnike vrline Japanaca, koji do danas ostaju pod vladavinom klanovske organizacije, tako imponovale Evropljanima da se kod njih rodila enja za prvobitnom rodovskom organizacijom. Uistinu, meutim, vojnika klasa japanskih samuraja ne poznaje nikakva porodina prava i obaveze, ve priznaje jedino volju svojih klanovskih starjeina - dajmiosa.[43] Divljatvo i okrutnost koji proistiu iz takvoga naina ivota i drutvene organizacije odlike su Mongola koje su nam vjerodostojni i gotovo jednako prenijeli izvori bilo istoni, bilo zapadni. Tako o osnivau drave Hjungnu, caru Mete, kineski anali vele da je pronaao neku vrstu zvunih strijela i, da bi ih isprobao, naredio je prvo svojim pratiocima da ih odapinju na ptice, zatim na najljepe konje, a najposlije na voljene ene svojih vojnika s ciljem da provjeri njihovu vjernost. Tek je poslije toga krenuo u osvajanja.[44] Stoga nije nikakvo udo to je i jedino zakonodavstvo Mongola ratni kodeks koji je u isto vrijeme postao osnova dravnosti ne samo u autohtonih Mongola, ve i u naroda kojima su tu dravnost nametnuli. Vojna organizacija Mongola ima izvjesne stalne i nepromjenljive odlike, a onoliko stare, koliko su stari i prvi spomeni o tim narodima. Kod Hjungnu, nomadskih plemena koja su bila u susjedstvu Kine na nekoliko stotina godina prije Hrista, ona se temeljila na sistemu desetina, stotina, hiljada i desetina hiljada. Na elu svakoga odreda stajao je oficir, a svi su bili potinjeni dvojici zamjenika cara Mete, obojici s kraljevskim titulama. Jedan od njih nazivao se kraljem Istoka (lijevi), a drugi - Zapada (desni). Lijeva strana (prema Kini) smatra se na Istoku do danas za veu poast, negoli desna. Lijevi kralj, Hjenvam, smatrao se za tobonjeg nasljednika prestola. Ta su dostojanstva bila nasljedna.[45] Upravo ta organizacija slui kao uzor kasnijim mongolskim kodeksima: Dingis-kanov Jasao i Timurov Tiriketi. Njenom usavravanju Dingis-kan je imao da zahvali svoje pobjede. Jedinice kao to su desetine i stotine on je rasporedio u pet bojnih redova, od kojih su dva prva bila naoruana pancirima od gvozdene krljuti ili od lima, kakve vidimo na starim japanskim oklopima, dok su tri stranja reda, na okretnim konjima bacala koplja izdaleka.[46] Dvojnost vladarske i regentske vlasti bila je princip kod svih naroda mongolskog porijekla (kod Avara - hakan i tudun, kod Maara hakan i kende). Ova dvojnost prela je i na Persijance i Arape u linosti padiaha i regenta - vezira, dok je kod Japanaca u formi ogunata (ogun, zamjenik stvarnoga kralja, mikada) - nestala tek u posljednjih etrdesetak godina (poslije revolucije 1868. god.). Najuobiajeniji naziv koji oznaava kneevsko dostojanstvo - "kan" (hakan) - od vremena Avara, Hazara i Maara sauvao se bez promjene do danas. Iako je jo uvijek sumnjiva etimologija te rijei, ni tu ipak, s obzirom na estu promjenu zvuka b u k, nije iskljueno da ta rije vodi porijeklo od kaban (kakan) - naziva za divljeg vepra, kao atributa kneevske moi i snage.[47] Opet, dakle, lovaki pojam. Kasnije mongolski kneevi uzimali su carske titule po ugledu na kineske careve. Tako se kod drevnih Huna (Hjungnu) car nazivao Tengri-koto - sin neba[48], a i Temudinov

naziv Dingis-kan, prema miljsnju ruskog orijentaliste Berezina, ima isto to znaenje: "Dingis", odnosno "Dengis" on izvodi od tengri - nebo.[49] Ovde ve dolazimo do take gdje se predstave o dravi kod Mongola dodiruju sa religijskim. Predmet potovanja kod njih, kao i kod Kineza, jeste nebo. Rije za njegovo oznaavanje pozajmljena je iz kineskog - Tjen. Kod Kineza ta je rije prvobitno imala oblik Tu-teng-i-li, kod Jakuta - Tengera.[50] Karakteristino je da je ta rije preivjela ak i kasnije religijske preobraaje. Tako e dananji Turin sa Bosfora u gnjevu prije dozivati Tengri, negoli Alaha. To potovanje neba bilo je samo dio opteg kulta prirode - neba, zemlje, vode, vatre i gvoa kod naroda mongolskog porijekla. Hjungnu su, na primjer, o prvom mladom mjesecu odravali skupove, kurultaje, gdje su prinosili rtve nebu i zemlji, kao i duhovima predaka.[51] Kult predaka kao opti izvor religije (animizam) odrao se u Aziji do naih dana. Jedan od njegovih oblika - fetiizam ili amanizam - veoma je rasprostranjen meu Mongolima. Ali da li se za taj oblik religije vezuje pojam o religijskim predstavama nieg reda ili nieg stepena darovitosti jedne rase? I evo jo jedne predrasude koju su nam usadili filolozi, uglavnom na osnovu Rg-Vede. To je pretjerana predstava o religijskim pojmovima prvobitnih arijevaca. Prvorazredni znalac religije drevne Indije, H. Oldenberg, iznio je nedavno miljenje da nam drugaije izgledaju Vede kroz prizmu filologije, a drugaije u poreenju sa etnolokim injenicama. U tome drugom sluaju u Rg-Vedi imamo vie posla sa koboldima i udovitima, nego sa boanstvima ili junacima, vie s obinim fetiizmom i kultom umrlih, negoli sa religioznom simbolikom ili pjesnikom alegorijom. Iza svetenikog oblija ee izviruje prilika amana, iza iste rtve - arobnjake ini, iza simbolike - kult mrtvih. [52] To je mjera za ocjenu religijskih predstava Mongola. Uostalom, Mongoli su lako podlijegali uticajima stranih religija, u tom pogledu nita manje monoteistikih. Poev od mazdaizma, lako su k njima nalazile pristup religije poput judaizma (kod Hazara), islam (kod pravih Turaka), hrianstvo i, najposlije, budizam. to se hrianstva tie, ono je u svojoj azijskoj formi - nestorijanstvu - ve u VIII vijeku stiglo u Kinu, o emu svjedoi slavni dvojeznini natpis u Singanfuu, koji potie iz 781. godine. Dingiskanidi su pak tretirali hriane jednako kao i predstavnike drugih vjeroispovijesti, a to znai - dozvoljavali su im da nesmetano vre obrede, te su papski misionari (Plano Karpino) pjevali Ave Regina coelorum u kapeli nasuprot atoru kana Gujuka. Mati toga vladara bila je, ini se, hrianka, ki kana Karait - Torgula, iji je predak primio hriansku vjeru u XI vijeku. Odatle potie verzija veoma rasprostranjena na Zapadu u vrijeme mongolske najezde, o dravi svetenika Jovana (Johannes presbyter) u dubini Azije[53] - bajka koju je ve putovanje Plana Karpina u znatnoj mjeri demantovalo.[54] Ali tano je primijeeno da u gomili raznovjernih podanika kanovi nijesu dijelili svoj obzire prema njihovim konfesijama, ve jedino prema principu: "Plaaj danak i budi pokoran kanu." Jedina monoteistika religija koja je odista prihvaena meu Mongolima bila je i do danas jeste budizam. Prvi dodiri Mongola sa budizmom datiraju iz vremena njihovih prvih najezdi na Indijski potkontinent. Upoznavanje sa novom vjerom odvijalo se i preko trgovakih puteva, i premda su Kinezi esto hodoastili po svete knjige u Indiju, izvan kruga ljudi koji su se interesovali za filozofsku i religioznu stranu budizma, talasi te religije odbijali su se od mase stanovnitva, ne izazivajui vei utisak. Popularne vjeroispovijesti u Kini bile su uvijek konfuijanstvo - zvanina religija - i taoizam narodna religija. Budizam je naao uporite jedino kod Mongola, to je zasluga dinastije Dingiskanida, naroito Kublaj-kana. Ali i u ovom sluaju ulogu nije u tolikoj mjeri odigrala moralna ili filozofska strana religije, koliko organizaciona.

Dananji budizam Mongola poprimio je oblike u potpunosti dravne konfesije. To je tzv. lamaizam. Dva vladara, svjetovni - bogdokan i religiozni - dalajlama - to je poredak budistikomongolskog svijeta, tako blizak analognom crkveno-politikom poretku na Zapadu u srednjem vijeku. I tu, i tamo ista je hijerarhija, anahoretizam i samostanski ivot. Tim su sredstvima i Kinezi podvrgli svome uticaju i do danas dre u aci mongolski svijet, opasan zbog svoje vojne i organizacione snage, koju je vjekovima posjedovao.[55] UTA RASA I CIVILIZACIJE SREDNJE AZIJE, VI deo Dananji Mongoli su malobrojni stanovnici Kine i Rusije, ali bez njih nikada ne bismo mogli objasniti istorijsku ulogu i karakter organizacije tih dviju drava. Zapravo, naziv Mongoli obuhvata veoma mali dio stanovnitva naseljenog sjeverno od velikog kineskog zida. To su plemena Halha (Khalkha)[56], koja naseljavaju pustinju Gobi do Altajskog gorja na zapadu i do Amurovih pritoka na istoku. Jedino su ona sauvala izvjesne tragove ranije samostalnosti i politike organizacije. Prema Prevaljskom, mongolska rasa nigdje kao tu nije sauvala tip u svoj svojoj istoti. Stanovnici tih oblasti su srednjeg rasta i snane tjelesne grae; njihovo iroko i tamno lice ima karakteristina obiljeja - izraene jagodine kosti, spljoten nos i male oi; ui velike i klempave, lobanja otrih oblika, pokrivena crnom kosom, brada i brkovi rijetki.[57] Bili su to prvi Mongoli s kojima su se upoznali Kinezi, ali njihov kineski naziv Peti ne oznaava nita vie do sjeverne varvare. Otkuda kasniji naziv Mongoli nije poznato. Berezin ralanjuje tu rije na dva dijela: mong-ol, tj. rijeka Mong, ali postojanje te rijeke nije izvjesno. Prema otovoj etimologiji, potie od rijei "mong", koje znai hrabar. Ovo je pitanje, po svoj prilici, najispravnije rijeio Senkovski, izvodei tak naziv od rijei mung (gnjevan), jer analogno znaenje ima i u kineskom jeziku naziv kasnije mongolske dinastije Juan (gnjevan).[58] Kao ime plemena Mungku se javlja tek u XII v.[59] Kolijevka tih pravih Mongola kao da je smjetena sjevernije, tj. u sjevernim krajevima Sibira i Bajkalskog jezera. To jezero ak danas zovu "svetim". Rije je o zemljama dananjih Burjata izmeu rijeka Orhon i Argunja. Na putu izmeu Urge i Kjahte, na gornjem Orhonu, nalazila se najvjerovatnije prestonica Dingis-kana, Kara-Korum (Crni Pijesak) na mongolskom, Holin kod Kineza, Ordu-balig ili Balgasun kod arapskih pisaca.[60] Karakorum je, prema Marku Polu bio prvi i jedini grad koji su posjedovali Mongoli u trenutku njihovoga stupanja na istorijsku scenu. Osnovao ga je Dingis-kan u XII vijeku[61], ali tek Oktaj-kan, mlai sin i nasljednik Dingis-kanov, opasao ga je zidom i tu sagradio svoj dvorac (oko 1235. god.). Otuda je preduzeo i osvajanje Kine. Pri tome je za organizaciju mongolske drave karakteristina injenica da su na cijelom prostoru izmeu Karakoruma i Kine rasporeene potanske stanice i vojne posade, udaljene jedna od druge po 5 parasanga, odnosno 15 geografskih milja.[62] Tu, oko Bajkalskog jezera i izmeu Orhona i Argunje, i danas su naseobine Mongola koji potiu iz plemena Halha. To su Burjati, ruski podanici, koji su po religijskom sistemu, meutim, blii svojim saplemenicima pod vlau bogdokana. Burjati ine zapadnu grupu Mongola, u koju ulaze jo Kalmici koji sami sebe nazivaju Olotima, a ive rasuti po Dungariji i sjevernoj Mongoliji izmeu Altajskih planina i Tijanana. Sreu se i dalje na jugu - u Tibetu i kineskoj provinciji Kukunor. Oni su, uostalom, jedini Mongoli koji do dananjega dana ive u evropskom dijelu Rusije. Oni su se doselili u Evropu sa Urala oko 1662. godine i dospjeli pod starateljstvo Rusije. Sto

godina kasnije, meutim, nezadovoljni tim staranjem, krenuli su natrag u staru otadbinu. Jedan njihov dio je ipak ostao i do danas vodi nomadski ivot u astrahanskim stepama, nedaleko od ua Volge. Ova seoba Kalmika (rije je o priblino 100 hiljada glava sa cjelokupnom imovinom) izazvala je u svoje vrijeme veliko zanimanje meu evropskim naunicima, koji su u njoj vidjeli oiglednu potvrdu svojih teorija o seobama prvobitnih naroda, kao da ta pojava nije dokazivala upravo suprotno - da takve seobe zavise samo od uslova nomadskog ivota, da postoje samo zajedno sa njim i sa njime i nestaju. Nikada se takva teorija ne moe primijeniti na zemljoradnike, stalno naseljene narode. Drugu granu Mongola - istonu - ine Tunguzi. To je najsjevernije mongolsko pleme, naseljeno na najiroj teritoriji. Oni se rasprostiru du desnih pritoka Jeniseja (Gornja i Donja Tunguska) sve do Ohotskog mora (tzv. Lamuti), na jugu pak dopiru sve do rijeke Ljaoho, gdje se mijeaju sa Kinezima. Otud potiu Mandurci, osnivai dananje kineske dinastije. Dok sva ta plemena u istoriji nastupaju izmijeano, dotle za njih nema zajednikog naziva. Do njihovog prvog povezivanja u dravu Hjungnu dolo je otprilije dva vijeka prije Hrista. Taj se naziv povezuje sa kasnijim Hunima koji su u IV vijeku izvrili najezdu na Evropu.[63] Ali ini se da ni narod, ni ovaj naziv nemaju meu sobom nieg zajednikog. Vojni savezi mongolskih plemena uvijek su zavisili od karaktera organizatora koji ih je nainio, te su se poslije njegove smrti ili gaenja dinastije manje-vie brzo raspadali. Hjungnu pak na kineskom jeziku znai: pobunjeni robovi. [64] Uostalom za narode mongolskog porijekla teite i istovremeno cilj najezdi bila je "Sredinja drava". Istorija Kine takoe je neraskidivo vezana za istoriju Mongola. Veliki kineski zid nastao je upravo s ciljem da se obezbijedi zatita od tih sjevernih varvara. Bez njega dinastija Han (206-25. god. prije Hr.) ne bi uspjela da izvri nacionalno ujedinjenje i proiri svoje trgovinske odnose do zemalja Indijskog potkontinenta i Persije.[65] Pa ipak, to isto mehaniko sredstvo nije uvijek moglo ouvati Kinu od nadiranja varvara. Tako na poetku X vijeka istona grana Tunguza Kitani - osniva snanu dravu i dinastiju Ljao, tj. Gvozdenu, koja obuhvata sjeverne kineske provincije (otud srednjovjekvni naziv Kataj i ruski ). Dravom Ljao i kineskim prestolom potom je zavladalo mandursko pleme Njuen, uzevi naziv dinastije Kin, tj. Zlatne. Ali najdubljeg je traga u kineskoj dravi ostavilo i najveu slavu steklo mongolsko pleme iz kojeg je potekao Dingis-kan. Njegova dinastija vlada u Kini pod nazivom Juan tokom itavoga vijeka, poevi od kana Kublaja (1264-1298), koji je prvi prenio svoje sjedite u Peking, sjevernu prestonicu, iz negdanje june - Nankinga. To je onaj Kambalu <Kan-balik = kanov grad> kuda je stigao i prvi Evropljanin, Marko Polo. Kublaj je tu sagradio novi grad, koji je od staroga dijelila rjeica, pritoka Pejhoa. Do danas je tu ostao carski dvorac i sjedite dravnih ustanova. To je tatarska etvrt Pekinga. Dodue, polovinom XIV vijeka autohtona dinastija Ming potiskuje Mongole, irei svoju vladavinu duboko u Manduriju, ali upravo je otuda u XVII vijeku potekla nova tatarska dinastija koja dri tron bogdokana do naih dana. Do sada se u istoriji Azije i istone Evrope gotovo iskljuivo uzimala u obzir ratnika strana prevrata u Aziji. Uticaj mongolske najezde na unutranje uslove ivota pokorenih naroda neprestano se previao ili pak negirao. Uistinu, meutim, kod Mongola je nad ratnim elementom prevagu imao - dravni, organizacioni. Sam Dingis uopte nije bio vojskovoa, ve genijalni politiar. Njegove pobjede, pored ostalih na Kalki i kod Lignice, uglavnom su bile djelo njegovih vojskovoa, posebno Sabutaja. Zbog toga narodi Evrope nijesu razumjeli da je onaj strani Batu-kan,

osniva Zlatne Orde, bio samo izvrilac nareenja svoga pretpostavljenog kana, pobjednik mimo volje, dok su za njegove uspjehe zaslune vojskovoe Buri i Gujuk, koji su od kana imali izriit jasak (nalog) da pokore narode na Zapadu; meu vojnicima Batu-kan je ak stekao prezrivi nadimak "milostivi".[66] Ali da su Mongoli za svoja osvajanja imali da zahvale jedino svome divljatvu i okrutnosti, nikad ne bi uspjeli da ojaaju i uine trajnim svoj uticaj na prostoru cijele Azije i istone Evrope. U stvarnosti, meutim, oni su u dravnu organizaciju unijeli mnogo novoga. Prije svega, oblici njihove administracije bili su novi i u odnosu na drutveni razvoj pokorenih naroda - progresivni. Dovoljno je sjetiti se injenice koju je zabiljeio putnik iz XIII vijeka, Rubrikijus, a to je da su gradili rezervna spremita za ito u sluaju nerodne godine. Takva su se rjeenja poela trajno primjenjivati na cijelom prostoru kojim su proli Mongoli. Pogreno je takoe misliti da Rusija za svoj dravotvorni osjeaj ima da zahvali nekakvim praistorijskim Normanima ili ovjetalim Vizantincima. Dravotvorni duh udahnuli su u nju odista tek Mongoli. Bio je to duh inovnikog despotizma koji je Rusija sauvala do dana dananjeg u obliku evropskog birokratskog sistema, zajedno sa umijeem pokoravanja naroda Azije i uprave nad njima. Ali u tome pogledu Rusi su bili i jo uvijek jesu - uenici Kineza. Otkad su Mongoli prodrli u dubinu kineske drave, proces njihovoga civilizovanja morao se odvijati brzo. Sama injenica preseljavanja prestonice sa Orhona u HanBalik (dananji Peking) znaila je isto to i odricanje od izvornog, nacionalnog karaktera svoje drave i preuzimanje kineskog. Uostalom, prije no to su dovrili osvajanje Kine, Mongoli su ve bili u velikoj mjeri asimilovani. Kineski elemenat vidi se u cjelokupnoj organizaciji vlasti kod Mongola, u ogromnom fiskalnom aparatu, u sili birokratije i prevlasti kancelarijskog administriranja.[67] Bili su to oblici dravnosti, pozajmljeni od Kineza, pa ipak, ratniki duh i smisao za organizaciju unijeli su u nju sami Dingiskanidi. Tri rijei najbolje karakteriu cijeli mongolski sistem vladavine: jasak (naredba), jamen (dravna kancelarija) i jam[68] (pota i pasoki ured). U njima se izraava cijela sutina mongolskog despotizma, ovaploenog u liku dvojice inovnika: jedan od njih je daraga, tj. potanski nadzornik, drugi - baskak, poreznik. I danas, poslije vie od est stotina godina, tragovi mongolske vladavine naziru se u politikom ureenju dvaju najveih dravnih organizama Staroga svijeta: Rusije i Kine. U tom pogledu, bilo da je rije o azijskim ili evropskim narodima, dodir sa Mongolima izazivao je uvijek isti moralni prevrat. Oni nijesu umjeli da udahnu ivotvorni duh u amorfne mase plemena koje su bile na razliitim stupnjevima civilizacije, ali im je zato polo za rukom da ih spoje i poveu u ime dravnog principa. Gotovo isto toliko dugotrajan - takoe gotovo estovjekovni - period rasta Moskovske drave, kasnijeg Ruskog Carstva, nije nita drugo do otjelotvorenje toga principa velikih srednjoazijskih monarhija koje su se u trenucima svoje moi na jednome svom kraju prostirale do Ljaotunkog zaliva, a na drugome dosezale do samoga praga zapadne, odnosno evropske civilizacije. Dakle, taj elemenat prastare azijske civilizacije - duh birokratske organizacije i despotske vlasti - nuno se mora izdvojiti ukoliko se eli razumjeti istorija Rusije. To uopte ne znai da ruskome narodu ili pak velikoruskom plemenu treba pripisivati mongolsko porijeklo (prema koli Duhinjskog), to izgleda da prihvataju i neki Rusi u posljednje vrijeme (npr., knez Uhtomski), jer smo ve govorili da je osnovu razvoja velikoruskog plemena prije mogao initi finski elemenat (Leroa-Bolije). Tu nije rije o krvi ili o mrtvim, okamenjenim oblicima ivota, npr. o vizantinstvu, od kojega danas u Rusiji nije ostalo mnogo tragova, ve o azijskoj politici, na koju se oslanja

sam ivot, realni interesi dviju treina ruske drave. Budui da Rusija nikada nije izgradila sopstvene oblike vladavine u Aziji, morala je da zadri one stare, koje su uglavnom stvorili Mongoli. U zadataku da se oni usklade sa evropskim formama uvijek su se sastojale i sastojae se glavne tekoe vladavine u evropskom dijelu Rusije. Stoga je od samoga poetka ruska kriza bila istovremeno i panazijska kriza. I ako je otroumni posmatra posljednjih dogaaja, do sri evropski um, Luj Nodo nazvao Rusiju svijetom koji se preporaa (le monde naissant), u toj se definiciji prevario samo za nekih neznatnih 66%. Danas naime ve znamo da je preporod Rusije - ili je to ve bio - samo prolog za preporod naroda cijele Azije. Napomene [19] , . .-, 1859, VII, 174. [20] , , , , , , , , (Ljetopis). je Mirri kod Adama Bremenskog, a Merens kod Jordanisa; je Mordens kod Jordanisa, Mordia kod Konstantina Porfirogenita. Up.: Zeuss, 690. [21] Ujflvy, op. cit., 35. [22] , op. cit., VII, 474. [23] Bogdanoff, Quelle est la race - la plus ancienne de la Russie centrale. Congrs internationale d'archologie Moscou 1892. (Referat). Finolog Rask upotrebljava pojam skitski narodi u optem znaenju, obuhvatajui njime narode sjeveroistone Evrope, kako Fince, Skite, tako i ud, nezavisno od toga da li su to bila finska, turska ili slovenska plemena. (Ueber die finnische Sprache und Literatur). [24] Smirnoff, La distribution gographique des tribes finnois dans la Russie centrale et du nord-est aux temps prhistoriques. (Referat na kongr. u Moskvi 1892). [25] Etudes sur les peuples primitifs de la Russie. Les Mriens. S.-Peterbourg, 1875. [26] Ljetopis, g. VII. [27] . , . - . , 1889, 2428. [28] Op. cit., 188. [29] Fessler-Klein, Geschichte Ungarnst. I, 41. [30] D. Anoutchine, Quelques donns pour la craniologie de la population actuelle du governement de Moscovie. (Referat na kongr. u Moskvi 1892). [31] Fessler-Klein, op. cit., I, 45. [32] A. Vmbry, Der Ursprung der Magyaren. Eine etnologische Studie. Leipzig, 1882. [33] De adm. imp., cap. 38. [34] Ferd. Richthofen, China. Ergebnisse eigener Reisen und darauf gegrndeten Studien. Berlin, 1877, I, 45. [35] Op. cit., 49. [36] Klaproth, op. cit., 356. [37] Kineski jezik ne poznaje nikakvu promjenu rijei, ve promjenu smisla daje samo promjena mjesta. Tako rije ta moe znaiti: veliki, veliina, rast, poveanje itd., ve prema mjestu koje zauzima u reenici. [38] Up.: Friedrich Mller, Allgemeine Ethnographie. Wien, 1879, 375. [39] Rije ji oznaava kamen (ad-nefrit), veoma cijenjen kod Kineza, koji se dovozio iz Srednje Azije. Ve i sam taj naziv svjedoi o drevnim trgovakim odnosima Kine sa Zapadom. [40] , (dopuna uz: Ritter, op. cit.), I, 448 i d.

[41] Herman Vmbry, Die primitive Kultur der turko-tatarischen Vlker auf grund sprachlicher Forschungen. Leipzig, 1879, 76-77. [42] Vmbry, op. cit., 103; 107. [43] Up.: P. Leroy Beaulieu, La rnovation de l'Asie. Sibrie - Chine - Japon. Paris, 1900. Skreem panju na djelo velikog japanskog pisca Tamenage I-ro-ha Bounko u francuskom prevodu Les fidles Ronins (Paris, 1882). Autor, ije je ime u otadbini cijenjeno u oblasti knjievnosti koliko i Hokusai u slikarstvu, predstavlja japanski nain ivota koji je proizvod vojnikog sistema u Japanu tokom gotovo 700 godina. Taj roman, strogo istorijski, moe zamijeniti svaku studiju o obiajima. Navodim neka gledanja na odnos samuraja prema svojim klanovskim starjeinama. "Kada je senior ponien, njegov sluga moe samo da umre" (stara poslovica). "Bez svoga voe, lanovi klana nita ne mogu uiniti. Bie kao jato gusaka koje izgubi svoga predvodnika." Istina je da osjeaj sinovskog potovanja jedan od glavnih principa istonjakog morala (Konfuije) i da se na njemu gradi tkivo cjelokupnog drutva. Ali potovanje prema starjeini kao da je druga strana potovanja prema ocu. "Ko ne slua svoje roditelje, taj ne moe biti vjeran svome gospodaru" i drugi princip: "Vjerni vazal mora biti ujedno i dobar patriota". Biti pokoran sin znai istovremeno biti i vjerni vazal. Biti ovjek lojalan - to znai biti u isto vrijeme i dobar patriota. To je kvintesencija istonjakog patriotizma. - to se tie znaenja same rijei ronin, ona odgovara naem vitezu-lutalici, samo to taj romantiarski termin ima na istoku znaaj institucije. Sa momentom bilo otputanja iz slube, bilo smrti starjeine, samuraj prestaje pripadati klanu, vie nad sobom nema gospodara i postaje vitezlutalica. Pokatkad bi prihvatao slubu kod drugoga gospodara ili ekao da se vrati u milost preanjem. U datom sluaju, ako se dajmios ubijen, ronin do kraja izvrava svoju dunost, zavjetujui se na osvetu ubici da bi zadovoljio uspomenu na svoga gospodara. O karakteru same te institucije ronina - vitezova lutalica u turskim drutvima bie rijei kasnije. [44] M. Deguignes, Histoire gnrale des Huns, des Turcs, des Mongols et des autres Tartares accidentaux. Paris, 1756, I/2, 22. [45] Deguignes, op. cit., I/2, 25-26. [46] Cahun, op. cit., II, 921-922. [47] Vmbry, op. cit., 136. [48] Deguignes, op. cit., I/2, 26. [49] Biblioteka Oryentalna, I, dodatak. [50] Mller, op. cit., 93-94. [51] Deguignes, op. cit., 28. [52] H. Oldenberg, Indien und die Religionswissenschaft. Zwei Vortrge. StuttgartBerlin, 1906, 13. [53] Taj presviter Jovan mogao je nastati kao posljedica pogrenog tumaenja titule starjeine kineske provincije Van: Wang-chan, Um-chan, Ung-chan = Oan-chan, Joan rex. (Ritter, op. cit., I, 289). [54] Ritter, op. cit., I, 288 i d. [55] To je tema odve opirna da bi se o njoj podrobno raspravljalo na ovome mjestu, jer je vezana za cjelokupno dananje politiko i religijsko stanje Istone Azije. Dananji preobraaji u toj oblasti previe su svjei da bismo ih ovdje razmatrali. [56] Kalga, halga na mongolskom znai granica. [57] N. Prjvalski, Mongolie et pays des Tongouses. Paris, 1880, 35. [58] , op. cit., VII, 38. [59] Klaproth, op. cit., 266. [60] Prema Raid-ed-dinu.

[61] Tu su se odravali veliki skupovi Mongola (kurultaji). [62] Ritter, op. cit., I, 556 i d. [63] E. H. Parker, A thousand years of Tatars. London, 1895, 4. [64] Cahun, op. cit., II, 891. [65] Ruski putnik N. Prevaljski ovako opisuje izgled zida na prelazu kod Kalgana (kineski - anaka): "Sagraen je od kamenih blokova spojenih malterom, od kojih najtei imaju i po desetak-petnaest pudova. Visina zida iznosi 3 hvata (6,40 m), a irina u osnovi 4. Na uglovima i ispustima uzdiu se etvorougaone kule od opeke, od kojih glavna ima 6 hvati irine i visine. Taj se zid uspinje na vrhove, sputa u doline, pa i klance koji su mu se nali na putu. Ne zaobilazi ak ni okomite stijene, ve ih okruuje, ostavljajui samo mali prolaz izmeu sebe i njih. Za njegovu duinu vele Kinezi da iznosi 5 hiljada vrsta. Ipak, na tom rastojanju njegov kvalitet nije svuda isti. Gore je opisan samo zid nedaleko od Pekinga. Tu, gdje je graen pod budnim okom cara i njegovih visokih dostojanstvenika, on izgleda kao gorostasna fortifikacija. Meutim, na svojim krajevima on je jedva neto vie od glinenog nasipa koji ne prelazi 3 hvata." N. Prjvalski, Mongolie et pays des Tongouses. Paris, 1880, 30 i d. [66] Cahun, op. cit., 964. [67] Cahun, op. cit., 956. [68] Otuda u ruskom jeziku rije . UTA RASA I CIVILIZACIJE SREDNJE AZIJE, VII deo Persijska epopeja ah-Name zaodjenula je pjesnikim alegorijama i herojskim mitovima vjeitu borbu koju su meu sobom vodili predstavnici dviju rasa - iranske i turanske. Dodue, u persijskom epu Arija i Tura nijesu etniki, ve isto geografski termini, a borba je opisana prije kao sukob oko prvenstva dvaju srodnih plemena, negoli zakletih neprijatelja koji jedan drugome otimaju plijen, ali u vrijeme kada je nastao Firdusijev spjev (XI vijek), sve etnike i civilizacijske razlike izmeu istonog i zapadnog Turkestana, s jedne, i Irana, s druge strane, zatrle su se, kao to to u izvjesnom smislu vidimo i danas. Imamo, meutim, razloga za pretpostavku da je taj spjev sakupio u sebi sve stvaralake elemente naroda, sauvane iz najdublje prolosti Irana. Stoga s punom sigurnou oba naziva kod Firdusija - Arija i Tura - moemo drati za figurativnu suprotstavljenost dviju rasa koje su kroz mnoge vjekove, ako ne i milenijume, preotimale jedna drugoj dominaciju u Srednjoj Aziji. A u tim dvama nazivima, koji su svakako podjednako stari, odrazila se protivurjenost ne samo dviju rasa, ve i kontrast njihovih civilizacija. Ta dva plemenska pojma s vremenom su se proirila na dvije rase: bijelu i utu. I samo je pitanje konvencije da li emo predstavnike ute rase nazivati mongolima ili turancima; neki koriste termin uralo-altajci ili turko-tatari, proirujui te nazive na cijelu utu rasu. U stroem smislu naziv turanci pripada narodima ije su postojbine i danas sauvale naziv Turkestan, bilo da je rije o istonom ili zapadnom. Ovaj je naziv iranskog porijekla, pri emu "stan" slui za obiljeavanje mjesta boravka, to se ponavlja u cijelom nizu slinih naziva, poput: Luristan, Avganistan i sl. to se tie imena naroda - Turci, ono se javlja prvi put u V vijeku poslije Hrista, i to u isto vrijeme i na Istoku, i na Zapadu: kod Kineza (koji ne izgovaraju glas r) - u obliku Tukju, kao i kod Vizantinaca - Turkoi. Ali ti Turci ve tada ine zaseban narod i snanu dravu. Dovoljno je pogledati mapu dananje Srednje Azije pa da se uvjerimo da je istoni Turkestan onaj dio velike visije koja se na istoku granii sa pustinjom Gobi ili amo.

Odatle su se slivala nomadska plemena prema zapadu, sve do Sir-Darje i Amu-Darje, gdje su dola u dodir sa tamo naseljenim Irancima. Turski naziv te visije glasio je Kipak, to oznaava pustinju. Persijanci su kasnije taj naziv proirili i na Turansku niziju sve do Volge. (Otuda se mongolska drava zvala Kipaka Horda). Tako se to ime iz Srednje Azije, od Mongolske visije, selilo sve do ruba Evrope - Prikaspijske nizije - zajedno sa narodima koji su se otuda kretali prema zapadu. Neki filolozi rije Tura smatraju iranskom, i to sa znaenjem - bika, odakle se kasnije razvilo preneseno znaenje - hrabar ovjek, junak.[69] Ta rije u Avesti zapravo zvui staora, odakle gotsko stiur (njem. Stier).[70] Mogla bi se navesti i istoznana slovenska rije tur koja oznaava divljega bika. To je onaj urus kojeg su spominjali antiki pisci kao stanovnika uma Germanije i koji se sree u pjesmama Nibelunga; njegovi ostaci, kako svjedoi Herbertajn, zadrali su se do XVI vijeka u umama Mazova, a danas se kriju u Bjalovjeskoj pusti u vidu srodnoga mu ubra.[71] U pitanju je zapravo Bos primigenius, najstariji predstavnik goveeta u Evropi, od kojeg Ritimajer i tuder izvode sve velike rase goveda u dananjoj centralnoj i sjevernoj Evropi, pa i fosilne ostatke iz doba sojenica u vajcarskoj. Kako bilo, meutim, injenica je da se taj sjeverni divlji tur prostirao daleko izvan granica Evrope - do Prednje Azije, dopirui preko Kavkaza, Jermenije i Srednje Azije do sjevernih granica Asirije i Vavilona.[72] Ali kakva je veza postojala izmeu naziva tura-bika, koji se sretao kod Iranaca, i naziva turanskih nomadskih plemena? Nijesu li Iranci nazvali ta plemena prema njihovom stoarskom zanimanju? Danas je, meutim, gotovo sa sigurnou utvreno da se govee u prvom stadijumu svoga pripitomljavanja javlja najprije kod narodazemljoradnika, to ide dotle da je njegovo prisustvo kod praistorijskih naroda postalo bezmalo dokaz njihove zemljoradnike djelatnosti.[73] Sa pripitomljavanjem rogate stoke nomadi, stoari, upoznali su se od naroda koji su se bavili ratarstvom. Nije udo to je jedno tako veliko dostignue ovjeanstva, kakvo je, bez sumnje, pripitomljavanje stoke, izazvalo ogroman drutveni preokret i uvrstilo se u obliku religijskih vjerovanja. Jedna od prvih religijskih predstava bio je kult bika kod ratarskih naroda. Poznat je kult Apisa u Egiptu. Ali ovdje se namee poreenje analognih predstava kod Asiraca. Poznato je da njihovi spomenici u bareljefu predstavljaju krilate bikove ivotinjskog trupa i ljudske glave. "Ta velianstvena udovita, iji se prednji dio tijela izdvajao iz zidova i dobijao skulpturni oblik, dok je ostatak tijela prelazio u bareljef, krasila su monumentalna vrata dvoraca. Njihova gorostasna tjelesa razvijenih krila, neobino skladno ukomponovane noge koje kao da su u pokretu, velianstvena glava ozbiljnog izraza, sa slatkim, gotovo suptilnim osmjehom na ustima, sve to ini jedinstvena djela idealnog karaktera u cjelokupnoj asirskoj umjetnosti - brutalnoj i prizemnoj. Te velike figure, impozantne i raskone, podsjeaju na sfinge sa Nila. Asirski bikovi kao da su okrenuti prema drzniku koji bi se usudio da ugrozi kraljevski dom."[74] Dok se kod arijevaca ne moe odrati prvobitna jednakost izmeu naziva boanstva i naziva bika, kod turanaca se korijen tur ponavlja u cijelome nizu naziva koji sadre pojam nadzemaljskog bia, i to kod naroda koji nikada nijesu imali dodira sa arijevskim mitologijama. Tako je kod Vogula rije kojom se osnaava bog - torom, torym; kod Ostjaka - tuurum, torum, trm, trm i trom; kod Laponaca - toraturos; kod Finaca - turri, tiermes; kod Kalmika - tarni; kod Esta - tor, tara, toar; kod Tunguza - tirgam.[75] Da li postoji veza izmeu pripitomljavanja rogate stoke i religijskih predstava Iranaca? To je pitanje na koje se etnolozi jo uvijek nijesu usudili da odgovore.

Jezike jednaine koje su izvodili filolozi ne samo da ne rasvjetljavaju, ve prije zamagljuju to pitanje. Tako Erdman iz korijena tur izvodi ime skandinavskog boga Tora, Odinovog sina (otud nazivi dana: engl. Thursday, njem. Donnerstag), pa ak i slovenskog Peruna (njegov proljeni praznik kod Slovena - Ljetnica ili Turica), dok se u dananjoj uporednoj lingvistici starogermansko Thorr, sjevernonjemako Thunar, keltsko Turanos izvode iz starogermanskog donar, iranskog toran, tj. rijei za oznaavanje groma, odnosno boga neba i oluje (slovenski Perun, litavski Perkunas od sanskrtskog parjnya - bog oluje).[76] Slovenska rije bog, koja oznaava najvie bie, poznata je iz vedskih knjiga sa istim znaenjem kao Mitra ili Varuna - boanstvo neba i svjetlosti u staroindijskoj mitologiji, ali tamo se to boanstvo brzo povlai u drugi plan.[77] Rije i pojam bagha vraa se kasnije kao epitet Ahura-Mazde u klinastim natpisima, dok je u Avesti i persijskim spisima ve, ini se, prela na nie bogove.[78] Najzanimljivije je pak da istu tu rije nalazimo opet u turanskim jezicima, i to u bliskoj vezi sa rijeju koja oznaava pojam rogate stoke. Kod Tunguza najvie bie naziva se Buga. Nije li to bio slovenski bog? - pita se Maks Miler.[79] Meutim, rije buga je turska i znai - bik. Ona je zabiljeena kod Kojbala, samojedskog plemena nastanjenog sa obje strane Jeniseja do Sajanskih planina[80] i kod autohtonih mongola - Burjata, koji naseljavaju krajeve izmeu Bajkalskog jezera i gornjeg toka Lene.[81] U tim jezikim srodnostima imamo s jedne strane tragove kulta ivotinja kod arijevaca (zoomorfizam) prije no to je u kasnija, vedska vremena, postao kult neba, a sa druge strane - dokaze koegzistencije iranaca i turanaca, prvih kao zemljodjelaca, a drugih kao nomada. Identinost naziva za boga i bika kod turanaca jeste svojevrstan fosil u jeziku jedne od faza velike socijalne revolucije kroz koju su ti narodi proli, prihvativi od arijevaca njihovo genijalno otkrie - pripitomljavanje divljeg tura i njegovo pretvaranje u domau ivotinju. Uporedna mitologija otkrila je jo jedan zajedniki izvor religijskih vjerovanja izmeu bijele i ute rase u ivotinjskome svijetu; to je kult zmije. Do dan-danas je u mongolskih naroda, pored neba, predmet oboavanja i zemlja, iji je sakralni simbol zmija, otjelovljenje njene snage, tajne i bogatstva. Kod Akaana, drevnih stanovnika Haldeje, u kojima neki vide turansku rasu, najvie boanstvo Ea prikazivalo se u obliku zmije. Isto su tako i turanski Protomedi, prije no to su ih pokorili arijevski vjernici Ahura-Mazde, potovali su zemlju preko njenoga simbola - zmije - koji u kasnijem iranskom mazdeizmu postaje amblem Angra-Majnija, boanstva zla, duha lai i smrti.[82] Konaan pojam zmije kao elementa zla spojio se kod Iranaca sa predstavom njihovih neprijatelja Turanaca. ah-Name - kralj-zmija (prvobitno, bog-zmija), Adi-Dahak (zmija koja ujeda) - ovaplouje se u lik turanskog kralja Afrasijaba, iz ijih su ruku, poto ga je ujeo zao duh, porasle dvije zmije koje su se hranile ljudskim mozgom; iranski junak ubija to trostruko udovite i oslobaa od njega cijeli svijet.[83] Do danas zmija u zemaljskom obliju - ili pak zmaj u nebeskom - igra veoma aktivnu ulogu u legendama i mitovima u naroda arijevskoga porijekla. Uzmimo samo za primjer naega vavelskog zmaja kojega ubija Krak. Svugdje su, meutim, duhovi svjetlosti i sunca stekli prevagu u odnosu na te duhove tame i zemljinih dubina. to je veoma karakteristino, samo u istonjakoj mitologiji zmaj je ostao dobri duh svjetlosti. Kod Kineza su jo i danas krilati zmajevi predstave dobrih boanstava; zmaj im je, uostalom, i na dravnom grbu. Ve iz ovih malobrojnih injenica, bilo jezikih, bilo folkloristikih, vidimo koliko je duboko turanski elemenat ute rase i istone civilizacije prodirao u praistoriju i poetke zapadne, arijevske civilizacije. Kao to se ne moe povui stroga granica

imeu ute i bijele rase, isto se tako ne mogu zamisliti praizvori jedne i druge civilizacije. Naprotiv, ogromni geografski prostor na kojem se ta dva svijeta odiskona dodiruju poprite je ukrtanja rasa i mijeanja civilizacijskih uticaja. Proces buenja Azije iji smo danas svjedoci samo je jedan val onoga mora iji se pokreti mjere stotinama i hiljadama godina, a koje neprestano zapljuskuje i Istok, i Zapad. Toj aktivnosti najblii su bili i njoj najranije izloeni pravi turanci - turko-tatari ili turci. UTA RASA I CIVILIZACIJE SREDNJE AZIJE, VIII deo Turko-tatarima nazivamo danas narode koji su, budui tokom mnogih stoljea susjedi arijevaca, stvorili prelazni tip izmeu mongolske i arijevske rase. To su ili arijevci koji su u svome jeziku zamijenili arijevske rijei mongolskima i zajedno sa jezikom izgubili osjeaj svoga plemenskog porijekla, ili pak mongoli koji su zbog znatne primjese arijevske krvi izgubili fizika obiljeja svoje rase - kose oi, istaknute jagodice, uglast oblik lobanje, rijetku bradu, vrstu kosu i klempave ui. To nije prepreka, meutim, da se ta obiljeja sporadino ispolje kao atavizmi u pravih turkotatara.[84] Dananji etniki raspored naroda ove grupe ukazuje na Srednju Aziju kao na sredite njihove prvobitne naseljenosti. Najraniji osvajai Turkestana su Uzbeci koji ive u Ferganu i du rijeke Zeravan, u Buhari i sjevernom Avganistanu (Mejmene, Hulm, Kunduz i Fajzabad). Dolazei vjekovima u dodir sa arijevskim Tadicima, poprimili su od njih mnogo fizikih osobina. Znatnoga su rasta, plemenitog izraza lica i guste, grgurave brade. ak ni plava kosa kod njih nije rijetkost, premda se tu i tamo sreu i tipovi isto mongolski, iako su kod stalno nastanjenih Uzbeka, zemljodjelaca, ipak izuzetak. Uopte uzev, njihov je karakter ratniki i surov, pa ipak estitiji i otvoreniji, negoli u arijevskih Tadika. Uzbeci su ili nomadi, ili polunomadi, rijetko stalno naseljeni, te stoga stoarstvo kod njih pretee nad ratarstvom. Meu Uzbeke ubrajaju se jo ratoborni Kipaci u istonom Ferganu, naseljeni izmeu rijeka Narin i KaraDarja, potom Turci, malobrojno pleme nastanjeno takoe u Ferganu, na zapadnoj obali Sir-Darje, i najposlije Karakalpaci koji ive dijelom u okolini Kokanda, a dijelom kod ua Amu-Darje, sjeverno od Hive. Karakalpaci su jedino pleme iskljuivo odano zemljoradnji, miroljubivo i radno, koje se u tom pogledu istie meu nomadskim i ratnikim Uzbecima i koje vjekovima trpi njihov pritisak, naroito sa strane Hive. Turkmeni, najblii Uzbecima po porijeklu i karakteru, naseljeni su jo dalje prema zapadu, u stepama na jugoistonim obalama Kaspijskoga mora.[85] Persijanci njihovo ime tumae rijeju Turkman - "nalik na Turina", izvodei njihovo porijeklo od turskih doljaka koji su se poenili mjesnim iranskim enama.[86] Jo dalje na zapad isturena su nogajska plemena koja su nekad ivjela u stepama na sjeveroistoku od Kaspijskoga mora, izmeu rijeka Tobol i Jaika (dananji Ural), a koja su se povlaila pred naletima Kalmika. Te Nogajce Petar Veliki je preselio sjeverno od Kavkaza, u kaspijske stepe izmeu rijeka Kume i Kuban, gdje ih je veina ostala do danas. U njihovim crtama lica sauvalo se mnogo mongolskih odlika (posljedica susjedstva sa Kalmicima), ali i pored toga njihov je jezik relativno dosta ist, bez mongolskih ostataka.[87] Drugo tursko pleme koje je u davnoj prolosti stiglo u Evropu jesu Bakiri, nastanjeni u oblasti Junog Urala. To su plemena veoma izmijeana u pogledu rase. Njihov fiziki tip pribliava se mongolskom, finskom i velikoruskom. Sva je prilika da su oni jedan dio drevnih Jugra koje spominju ruski ljetopisi; pa ipak, njihov dananji jezik

nije finski, ve turski. Ratoborni su, pohlepni na plijen i grubi. Vode polunomadski ivot. Ljeti ive jurtama (filcanim atorima, tzv. koevima), dok zimu provode u selima (aulima). Ispovijedaju muhamedansku vjeru, premda samo formalno.[88] Meutim, glavno tursko pleme do danas su Kirgizi, nomadi koji lutaju od Privolkih stepa do gornjeg toka Oba i Jeniseja, dakle, kroz dio evropske Rusije, Turkestan i Sibir; ipak, njihova prvobitna otadbina bio je zasigurno juni Sibir, tj. prostor izmeu Oba i Jeniseja. Tu je, kako svjedoe kineski izvori, na rijekama Ili i Irti, u davnoj prolosti ivio je narod Usuna ili Vusuna. Povlaei se pod pritiskom naroda Hjungnu, Usuni su stigli sa kineske granice i stvorili snanu dravu sa prestonicom na jezeru Isik-kul. Potisnuli su odatle narod Jui, koji se, pobijeen od strane Hjungnu (165. god prije Hr.), takoe zadrao na rijeci Ili, ali se pod navalom Usuna morao povui dalje na jug, do Sogana, satjerujui s onu stranu rijeke Oksusa (Amu-Darje) pleme Saka (Su ili Asu).[89] Ti Usuni, prema kineskim hronikama, brojali su 120 hiljada porodica koje su sainjavale preko 600 hiljada ljudi. Vodili su nomadski ivot sa svojim stadima; bogati meu njima imali su po 4 do 5 hiljada konja. Na elu toga naroda stajao je starjeina koji je vrio vlast u ime vladara Hjungnu, a koji je nosio titulu kuenmi. Predanje kazuje da je pokolj plemena Usuna, koji su nainili ratnici Hjungnu, preivio samo maloljetni kneevski sin kojeg je u pustinji vuica hranila svojim mlijekom, a i ptice su mu donosile hranu. Kada je za to saznao, vladar Hjungnu je spasio ivot djeaku, pa mu je ak i dao vlast nad njegovim narodom. Sa vremenom snaga Usuna postala je opasna i za sam Hjungnu: naime, koristei se svojom blizinom Kini, Usuni su esto sklapali saveze sa njom protiv Hjungnu. Kineski carevi trudili su se da pridobiju njihovu naklonost poklonima i zlatom, te su im ak davali i svoje keri za ene. Kineske hronike zabiljeile su pjesmu jedne od knjeginja koja oplakuje svoju zlu sudbu - zahvalnu pjesmu, karakteristinu za obiaje tih nomada.[90] Te Usune kineski izvori predstavljaju kao ljude plavih oiju i rie kose. Riter[91] ih poredi sa Herodotovim Budinima i smatra indoevropljanima. Neki ih pak identifikuju sa Fincima koji su, navodno, ostavili za sobom udske grobove. Na mjestu tih Usuna javljaju se danas Kirgizi, ali injenica na koju vrijedi ukazati jeste da i meu njima danas nijesu rijetkost zelene oi i ria kosa.[92] Prema kineskim izvorima, to je isti onaj narod koji je u IX vijeku, za vladavine dinastije Tang, bio poznat pod imenom Hakas, kao ogranak Ujgura. U vrijeme Dingis-kana javljaju se ve kao Kirgizi. Jedni i drugi predstavljaju najstarija i najcivilizovanija turska plemena. Jo je i danas jezik Kirgiza, prema miljenju Klaprota[93], najistiji meu turskim jezicima, sasvim prost od mongolskih primjesa. Dananje turkestanske Kirgize Uzbeci su podijelili na dvije grane - zapadnu i istonu. Zapadnu granu ine stanovnici ravnica koji se nazivaju i Kazasi.[94] Druga grana, tzv. Kara-Kirgizi (Crni Kirgizi), to su nomadski gortaci. Oni danas naseljavaju podnoje Tijanana oko jezera Isik-kul na putu iz Dungarije u Fergan, brdovitu okolinu samoga Fergana, visoko smjetenu dolinu rijeke Alaj i obod Tarimske kotline, kao i naposljetku Pamirsku visiju do Vahana. Fizike, jezike i obiajne odlike zajednike su i kod jednih, i kod drugih, dok se po karakteru znatno razlikuju. Kazah je vjeran, estit, radan i otvoren, te se rijei stepskog Kirgiza slobodno moe vjerovati. Planinski Kirgiz je divalj, neobuzdan i pljaka itave karavane koji prolaze pamirskim prostranstvima. I jedni i drugi ostali su nomadi. Jo i danas Kirgizi su vjerni svom stoarskom nainu ivota, svoja stada tjeraju na prostoru izmeu Aralskog i Balkakog jezera i rijeka Irti i Amu-Darja, a ostali su na istom stupnju drutvenog razvoja na kakvome su ih zatekli Rubrikijus i Plano Karpino, koji su prvi od Evropljana opisali taj narod. Prema

fizikim obiljejima Kirgiz je blizak mongolskoj rasi, ali moralno nadmauje sva turko-tatarska plemena. Meu Kara-Kirgizima mongolski tip se sree dosta esto, iako ih jaka brada razlikuje od istonih Kalmika.[95] Istoni Turkestan, odnosno dio Srednjoazijske visije, naseljavaju Kagarci. Oni ive od trgovine i zemljoradnje, poput Tarana - iskljuivo zemljodjelaca iz kotline rijeke Ili - i Sarta - trgovaca veine turkestanskih gradova ili zemljoradnika ravniarskih pojaseva istonog Turkestana. U svih tih naroda, i pored neposrednog susjedstva sa Kinezima, jasno je vidljiva primjesa arijevske krvi; ona je, naime, podloga na kojoj su se razvijali.[96] Upravo tu, u Srednjoazijskoj visiji ivjeli su preci dananjih Turaka. Kineski izvori vrlo rano - nekoliko vjekova prije i isto toliko poslije Hrista - spominju Ujgure. Prvobitna njihova naseobina bila je na obalama rijeka Orhon i Selenga, a kasnije ih sreemo na rijeci Ili i Balkakom jezeru. U II vijeku poslije Hrista Kinezi im daju poseban naziv - Kaoe, odnosno "visoki arnjevi", od filcanih prekrivaa na kolima koja su koristili. Polovinom VII vijeka dobijaju ime Hejke. Pod vostvom kagan ire svoju vladavinu od Bajkalskog jezera do Kagara i od Balkakog jezera do Maveraun-nara (Turkestan). Jedan ogranak tih Ujgura, naseljen na Balkakom jezeru u V vijeku Hristove ere, vri najezde na persijsku i vizantijsku dravu. Oni su se na turskom zvali Teleuti, tj. "ljudi sa obala", na kineskom Tjele[97]; otuda naziv Efteliti, Nefteliti kod vizantijskih pisaca i Abteliti kod persijskih istoriara za narod koji se esto spominjao u opisima nasrta na Iran i Vizantiju. I pored toga prodora Ujgura na zapad, njihova je prestonica ostala na istoku, na rijeci Orhon. Bio je to drugi Karakorum, razliit od prestonice Dingis-kanove. U njihovom susjedstvu ivjeli su Hakasi (preci Kirgiza) u Sajanskim planinama i na gornjem Jeniseju. Oni su se hranili mesom i kobiljim mlijekom i samo su njihovi kneevi jeli hranu od brana i pirina. Sijali su heljdu, ovas i penicu; mljeli su ito u runim mlinovima i gotovili od njega nekakav napitak. Njihovo bogatstvo poivalo je na broju konja i kamila. Svoje jurte zimi su pokrivali korom drveta. Njihov kralj imao je sjedite optoeno palisadama; jurta mu je bila vea od jurti njegovih podanika. Oficiri su se dijelili na 6 inova. Nosili su haljine crvene boje, bogati su se odijevali u samurovinu, a za prostu odjeu koristili su koe. ene su imale haljine od platna, svile, pa ak i brokata, uljepavale su se razliitim ukrasima od zlata i srebra. Oruje mukaraca bila je sablja i praka. Koristili su rukotvorine od gvoa, zlata i kalaja, porez su plaali uglavnom krznima. Nad kanskim atorom vijorili su se konjski repovi, odnosno tzv. bunuci. Njihovi muziki instrumenti bile su svirale, drombulje, talambasi, praporci. Ali to je najvanije, imali su vlastiti kalendar, pozajmljen, dodue, od Kineza (desetogodinji ciklus), ali prepravljen u dvanaestogodinji uz uvoenje imena najkorisnijih ivotinja, koji je do danas u upotrebi kod svih mongola. [98] Tako, dakle, nijesu bili potpuni varvari. Meu svakako najcivilizovanija turska plemena u antici pripadala je juna grana Ujgura. Nazivi za dananju Kagariju i Dungariju u I vijeku poslije Hrista u Kineza bili su jednostavno "putevi", pri emu su razlikovali dva: sjeverni - Pelu i juni Nanlu. To nas obavjetava o trgovakom i civilizacijskom znaaju tih krajeva. Kod Turaka prvi od tih "puteva" (provincija) zvao se Pet gradova (Bi-Balik, Pentapolis), drugi - est gradova (Alti-eher, Heksapolis). Tu su morali prodrijeti civilizacijski, trgovaki, religijski i politiki uticaji Istoka i Zapada, tu su se Turci poeli civilizovati. Otuda vodi porijeklo i njihovo ime Ujguri, to znai "ujedinjeni, udrueni", nasuprot Kirgizima ili Kazasima, tj. "izdvojenih iz skupine", "onih koji lutaju" ili "krue". Najstariji knjievni spomenik koji nam je ostao od drevnih Turaka

potie upravo sa tih prostora i napisan je ujgurskim pismenima, premda na dagatajskom narjeju. To je Kudatku-Bilik, tj. "Usreujue znanje", vrsta obiajne pouke u duhu staroturskih pojmova. Sastavio ga je u stihovima izvjesni Jusuf za vlade Bogri-kana u Kagaru (1068/9. god.), za ta je dobio vezirsko dostojanstvo; otuda i potpuna autorova titula: Jusuf Has Hadib.[99] Iz toga dela doznajemo o postojanju samostalne Kagarske drave, ije je ureenje poivalo na dvjema klasama: "crnom narodu" (plemstvu) i inovnicima, s jedne strane, i slugama, s druge. Stanovnitvo se bavilo zemljoradnjom, stoarstvom i trgovinom. Postojala je prosvjeta, nauka se ak veoma potovala, jer tamo itamo o ljekarima, astrolozima i arobnjacima. Od dravnih inovnika spominju se: vezir, vojni zapovjednik, pisar, poslanik i vratar.[100] Od religijskih sistema Ujgurima je prodirao kako budizam, tako i mazdeizam i nestorijanstvo, ali nad svim tim konfesijama prevagu je odnio islam. Isto je tako, uostalom, i u pismu uticaj muhamedanskog Istoka nadvladao uticaj hrianskog Zapada. Stoga je mjesto sirijsko-sabejskog pisma, kojim je napisan Kudatku-Bilik, danas svugdje kod muhamedanskih Turaka zauzelo arapsko pismo. Na ogromnom prostoru Rusije i junog Sibira, od Volge do Bajkalskog jezera, razbacani su kurgani, tj. drevni grobovi nasuti zemljom. Jedni od njih su veoma visoki, drugi jedva da se malo uzdiu iznad zemlje; jedni su okruglog oblika, drugi etvrtastog; oko jednih je nainjen obod od kamenja zabodenog otrim krajem u zemlju, drugi su samo obiljeeni gomilom kamenja, tek pri vrhu blago rasporeenog u krug. Pri ispitivanju unutranjosti tih grobova pojavljuje se katkad svod od cigle, visine od desetak-petnaest pa do nekoliko desetina palaca, a katkad je rije o obinom grobu u zemlji s ljudskim ili konjskim kostima. Nedostatak lonaca i urni ukazuje na to da se tijela nijesu spaljivala, ali se zato sree mnotvo predmeta za svakodnevnu upotrebu, nainjenih uglavnom od crvenog bakra, premda su nalaeni i zlatni i srebrni. Ponekad su skeleti obloeni pozlaenim limom. Najbogatiji od tih grobova sreu se na Volgi, Tobolu, Irtiu, sve do rijeke Ili, manje bogati u stepama Jeniseja, a najsiromaniji s onu stranu Bajkalskog jezera.[101] Dugo vremena nije se moglo objasniti otkuda ti predmeti u grobovima na dalekom Sjeveru. Formiralo se ak ubjeenje da su te zemlje nekada bile na veoma visokom stupnju civilizacije. Tu se ak traila i kolijevka bronzane kulture koja je iz Azije pristigla u Evropu. Prvi doljaci iz Rusije koji su raskopavali te grobove s namjerom da ih opljakaju nazivali su te grobove udskim, pripisujui njihovo porijeklo prvobitnim stanovnicima, Fincima (Kastren). Danas je ve u dovoljnoj mjeri utvreno da su ti grobovi spomenici nekadanjih turskih plemena u Srednjoj Aziji. Ne moe se, meutim, osporiti drevnost tih grobova, naroito ako se uzme u obzir to da su neki u njima pronaeni predmeti nainjeni iskljuivo od bakra, pa ak i tamo gdje je gvoe uobiajeni metal.[102] Kako bilo, ovaj tip grobova potie iz dubina Azije. Radlov ih je pronaao u sjevernoj Mongoliji, a sline kamene nekropole ostale su i za nomadima nedaleko od Ruuka (Ruse) u dananjoj Bugarskoj. Nee biti naodmet spomenuti na ovom mjestu da su ta kamena nadgrobna obiljeja poznata i u Poljskoj pod nazivom baba, te da je sa njima u izvjesnoj vezi i kip Svetovida (akademski, konvencionalan naziv bez ikakvog istorijskog osnova), na kojem su - kako je to, uostalom, pokazao prof. Hadaek - vidljivi uticaji varvarizovane grko-rimske umjetnosti.[103] Budui da se i u sjevernoj Mongoliji ti nadgrobni biljezi od kamena, koji datiraju iz VIII vijeka, nazivaju na staroturskom balbal, nije nemogue da je i na naziv "baba" pozajmljen iz turskog.[104] Jo su zanimljiviji natpisi pronaeni na nekima od ovih kamenih spomenika u istonoj Rusiji i Sibiru.[105] Iako nikome do sada nije uspjelo da ih deifruje[106], neki

naunici bez dvoumljenja istiu njihovu vezu sa runskim pismom Slovena i Germana, koje je, kao to je poznato, nastalo iz latinskog alfabeta.[107] Na taj nain bi se i tu ispoljili neki drevni odnosi koje su izmeu Evrope i Azije odravali narodi istone Evrope i Sibira. Meutim, svi predmeti koji su naeni u udskim grobovima isto su azijskog porijekla. I ovdje se u potpunosti vidi uticaj civilizacije srednje Azije na nomadske narode sjevernog Sibira i istone Evrope. Naime, prije no to je sa tim narodima pod imenom Skita, Huna ili Avara dolo u dodir Rimsko ili Vizantijsko Carstvo, Istoku, a naroito Kini, oni su bili poznati ve vie hiljada godina. Napomene [69] Fr. Erdmann, Temudschin der unerschtterliche. Leipzig, 1862. Geografskoetnografski uvod, na str. 31, nap. 2. [70] O. Schrader, Sprachvergleichung und Urgeschichte. Jena, 1907, II, 154. [71] Up.: Jzef Siemiradzki, Zwierzta przedpotopowe w Polsce. Ateneum Polskie, 1908, III, 214. [72] M. Much, Die Heimat der Indogermanen im Lichte der urgeschichtlichen Forschungen. Berlin, 1902, 203-204; 208-209. [73] Much, op. cit., 220. [74] G. Le Bon, Les civilisations primitives, 599. [75] Erdmann, op. cit., 26-28. [76] Schrader, op. cit., II, 439. [77] Ragozin, op. cit., 155. [78] A. Kuhn, Mythologische Studien. Gtersloh, 1886, 108; 109. [79] Max Mller, Religia, 91. [80] Klaproth, op. cit., 153; 154; 157. [81] Op. cit., 285. [82] Ragozin, op. cit., 309-310. [83] Op. cit., 310. [84] Ujflvy, op. cit., 229-230. [85] Ujflvy, op. cit., 230; 231. [86] Klaproth, op. cit., 217. [87] Op. cit., 218-219. [88] Op. cit., 188; 220. [89] Deguignes, op. cit., I/2, 42; 56. [90] Op. cit., 62. [91] Ritter, op. cit., IV, 108. [92] Ritter, op. cit., III, 535; IV, 436. [93] Klaproth, op. cit., 230; 231. [94] Od rijei kaz - kruiti, u optem znaenju nomada, kao to je i Kirgiz od kir polje i giz - kruiti; otud ime erkeza kao nomada na Kavkazu. (A. Vmbry, Ursprung der Magyaren, 63). [95] Ujflvy, op. cit., 232-233. [96] Ujflvy, op. cit., 231-232. [97] Cahun, op. cit., I, 904. [98] Ritter, op. cit., 1124. [99] Ovo se djelo sauvalo u prepisu nainjenom u Heratu 1440. god. Nekih 36 godina kasnije prepis je stigao u Malu Aziju, a odatle 1492. godine u Konstantinopolj. Kasnije je preao u posjed vrsnog orijentaliste Jozefa Hamer-Purgtala, a danas se uva u Dvorskoj biblioteci u Beu. Napisan je sirijsko-sabejskim alfabetom.

[100] H. Vmbry, Uigurische Sprachmonumente und das Kudat-ku-Bilik. Innsbruck, 1870. Danas se jedino pismo smatra ujgurskim, a smo narjeje za dagatajsko. Isto tako Kagarce neki ne smatraju Turcima-Ujgurima, ve za Turke sa zapada, Karluke. [101] Up. Milerov opis u: , . . , XV, 120-121. [102] , op. cit., 121. [103] wiatowit, 6. [104] Hruszewski, Geschichte des ruthenischen Volks. Leipzig, 1906, I, 556. [105] , op. cit., 99. [106] <Autoru, po svoj prilici, nije bio poznat podatak da je to 1893. godine uinio danski filolog Vilhelm Tomsen, ili je pak Tomsenovo tumaenje smatrao samo jednim u nizu pokuaja. - Primj. prev.> [107] , op. cit., IV, 326. UTA RASA I CIVILIZACIJE SREDNJE AZIJE, IX deo Od svih naroda turskoga porijekla najvanija uloga u istoriji pripala je zapadnim Turcima, odnosno tzv. Osmanlijama. Jedino su oni pokazali sposobnost za civilizovan ivot. Njihovo stvaralatvo nalo je iznad svega izraza u sferi dravotvornosti. Savremena Turska, tj. Otomanska Imperija, spada u red najveih evropsko-azijskih zemalja. Ona u Evropi obuhvata Balkansko poluostrvo, u Aziji - obale Crnoga i Crvenoga mora i Persijskog zaliva, u Africi - obale Sredozemlja (Tripolis), a see i u dubinu afrikog kopna sve do Sudana. Ali u etnikom pogledu turski je elemenat na cijelom tom prostoru neobino slab. Potiskuje ga prije svega semitski elemenat Arapi, kako u svojoj otadbini, u Arabiji, tako po rubovima Crvenog mora, u Sjevernoj Africi, u Persijskom zalivu i Mesopotamiji; dalje iranski elemenat - potomci starih Persijanaca u koje se ubrajaju i Kurdi na granici izmeu Persije i Male Azije; potom Jermeni u okolini jezera Van i planine Ararat, Grci u priobalnim gradovima Levanta i najposlije Sloveni na Balkanskom poluostrvu. Pravi Turci ili Osmanlije pokazuju snano ukrtanje ute rase sa bijelom, tj. sa semitima (asiroidi) i Irancima, kao, npr., Tati u jugozapadnom regionu Kaspijskog mora i zakavkaski Azerbejdanci. Tip Turina, bilo evropskog ili azijskog, ima sljedee odlike: rast vii od srednjeg, glava naglaeno iroke lobanje, oi bez mongolske iskoenosti, jagodice iroke, usne debele, nos prav, ali dosta istaknut, sklonost gojaznosti.[108] Poeci toga naroda potpuno su magloviti. Sami Turci vele da potiu od mistinog kana Ogusa, koji e iz dubine Azije prodrijeti sve do Egipta i meu ije potomke ubrajaju i samog Dingis-kana. Istorijsko djelo koje je napisao Raid-ed-din po nalogu Hazan-kana krajem XIII ili poetkom XIV vijeka nosi naslov Dama-attabareh i povezuje niz pria zasnovanih na semitsko-biblijskoj tradiciji o potopu i sinovima Nojevim, od kojih Jafet treba da je praotac Turaka i Mongola. Prvi spomen o Turcima javlja se kod vizantijskih pisaca u VI vijeku poslije Hrista. Oni su se ve naselili u Sogdiji i Buhari, odakle su ugroavali svojim najezdama persijsku dravu. U elji da se obezbijedi od njih, Hozroje Veliki (Hosru-Anuirvan), vladar Persije i Jermenije, sagradio je onaj veliki zid na prelazu izmeu Kavkaza i obale Kaspijskog mora, iji su se tragovi ouvali do dananjih dana u provinciji irvan i po kojem je, navodno, grad dobio naziv Bab-el-Abvab (na arapskom kapija), a meu Turcima do dananjeg dana Demir-Kapi, tj. "gvozdena vrata". To je

dananji Derbend na Kavkazu. Istoni pisci te ruevine smatraju ostacima zida koji je gradio Aleksandar Veliki. Otud njegov naziv Sed-Iskander, tj. "Aleksandrove zidine". Vizantijskim carevima, koji su neprestano ratovali sa persijskim Sasanidima, istoni osvajai bili su prirodni saveznici. esto su jedni drugima slali poslanstva. Turskim posredovanjem Vizantija je ponovo uspostavila blie odnose sa Dalekim istokom. Ako nita drugo, bar istovremeno moemo proitati podatak u vizantijskim izvorima o boravku poslanika iz Kine na carskom dvoru i obrnuto - u kineskim izvorima o prispijeu poslanstva iz Tacin, tj. sa Zapada. Osim politikih interesa, Vizantiju su sa Turcima vezivali trgovaki poslovi: svila se dopremala preko drave Sasanida, a Justinijan II ju je htio uvoziti, uz tursko posredovanje, neposredno iz Kine, preko Kavkaza, kako bi sasvim zaobiao Persiju.[109] Na taj nain Turci se odmah javljaju u istoriji kao karika koja povezuje civilizaciju Zapada sa Dalekim istokom, a njihovo pojavljivanje u neposrednoj je vezi sa poecima proizvodnje svile u samoj Vizantiji. Ali bolje i temeljnije od Vizantinaca o Turcima su bili informisani njihovi istoni susjedi - Kinezi. U kineskim izvorima Turci se, kao to znamo, javljaju pod nazivom Tukju i vode porijeklo od drevnih Hjungnu, tj. sjevernih varvara. Njihova prvobitna stanita bila su navodno u reonu Altaja ili Zlatnih planina (turski naziv, na kineskom - Kinan). Tamo su se bavili topljenjem metalne rude i kovakim zanatom pod vrhovnom vlau mongolskog plemena Duden. Jedan od njihovih starjeina, po imenu Tumen, poeo je okupljati oko sebe omanje horde i uskoro je postao izvor opasnosti za svoje gospodare. Kineska dinastija Voej, meutim, hotei da u njemu dobije saveznika, poklonila mu je svoje prijateljstvo i dala mu kneginjicu svoje krvi za enu. Tumen je uskoro zbacio sa svoga naroda jaram Dudena (oko 533. god.), uzeo titulu Il-kana, okupio brojni dvor i otpoeo vladavinu nad znatnim dijelom Sibira i Srednjoazijske visije. Prestonica njegove drave bila je na rijeci Irtiu, u podnoju Altajskih planina. Dvor, a zapravo ator, gdje je sjedio na prestolu, okrenutom ka istoku, imao je pred sobom barjak (po svoj prilici - bunuk) sa vujom glavom na vrhu. Da bi se objasnio ovaj simbol koji kod Turaka igra veliku ulogu, treba imati na umu da se rod iz kojeg je poticao Tumen zvao Asena ili Tsena, to na turskom znai "vuk".[110] Drevno tursko predanje, koje su zabiljeili Kinezi, veli da su pretke Turaka, naseljene na obalama zapadnog mora Sihar (Balkako jezero), pokorili njihovi susjedi. Od cijeloga plemena ostao je samo jedan 19-godinji mladi kojem su polomili ruke i noge i bacili ga potom u jezero. Ali kao nekada Romula i Rema, i ovoga mladia spasla je vuica koja ga je odnjegovala i kroz gorski tjesnac izvela ga u veliku ravnicu sjeverozapadno od zemlje Ujgura. Tamo mu je ostavila desetoro mladih, iz kojih su poslije izrasli ratnici. Oni su otimali ene iz susjednih plemena i brzo se razmnoili. Jedan od njih, Asena, stao im je na elo i postao starjeina plemena Turaka, a kao znak svoga porijekla uzeo je vuju glavu nataknutu na koplje svoga barjaka.[111] Trebalo bi jo dodati i to da su mongolski genealozi izvodili i rod Dingis-kana od legendarnog pretka Buterdena, to na mongolskom znai "suri vuk".[112] Jedan od Tumenovih nasljednika, kan Mokan (562. god.), pokorio je istone susjede Kitane - i proirio svoju vlast do Ljaotunkog zaliva. Ista takva sudbina nasmijeila se i tzv. priobalnim Turcima (Eftelitima). Tako su Turci rairili svoj uticaj sve do Volge i sjevernih obronaka Kavkaza. Na jugu su posjedovali Kagar, Jarkand i Hotan, u svojim rukama drali su trgovake puteve Srednje Azije, a na sjeveru su imali cijeli Sibir sve do Bajkalskog jezera. Upravo od toga kana Mokana stiglo je poslanstvo Justinijanu II u linosti izvjesnog Manijaha; odgovarajui na to poslanstvo Justinijan je povjerio izaslanstvo Zemarhu koji je i stigao do Il-kanove prestonice u podnoju

Altaja.[113] Ve tada Turci su vodili politiku na itavom prostoru od utog mora do Dunava, obezbjeivali komunikaciju izmeu Istonog carstva i Kine i bili posrednici izmeu jedne i druge zemlje. "Sprovesti podjelu svijeta Istoka i Zapada - to je bio grandiozni plan toga Turina koji nijesu smetnuli s uma njegovi nasljednici Mongoli" - pie Kahun.[114] Odista, kod Turaka sreemo sva obiajna obiljeja koja e kasnije prerasti u karakteristiku mongolske ili turanske rase. Oni su bili poklonici vatre, drvea, metala, zemlje i vode. Posebnu panju zasluuje kod njih kult gvoa i tradicije vezane za kovaku vjetinu. Turska legenda koju je zapisao Abulgazi kazuje o precima Turaka koji su dugo vremena naseljavali ravnice Irgana-kona[115], ali kada su one za njih postale odve neplodne, oslobodili su se odande zahvaljujui kovakoj vjetini koja im je omoguila da se probiju kroz poput gvoa tvrde planine. Dugo su potom svjetkovali izlazak iz te gvozdene doline (irgana je na turskom dolina, kon - stjenoviti zid) tako to su usijavali gvoe na vatri, a zatim jedan po jedan u njega udarali. Kada je poslanik Justinijana II, Zemarh, prispio na granicu Mokanove drave, njegovi podanici su izili u susret poslaniku nosei mu gvoe, to je Grk razumio kao elju da se d izraz vojnoj snazi plemena. Na slian nain naziv "kova" igra veliku ulogu u turskim i mongolskim plemenima. Tako rije Atila, maarsko Atrel ili Etrel - znai "kova". Rubrikijus Dingis-kana naziva - kovaem. A ime drugog velikog mongolskog osvajaa, porijeklom Turina, Timura, oznaava - kao i srodno timurzi gvoe, gvozdenog ovjeka.[116] Nije li se u tim nazivima, predanjima i vjerovanjima sauvao trag socijalne evolucije kroz koju su proli narodi naseljeni u irem regionu Altaja, upoznajui se sa upotrebom metala - gvoa i izvodei otuda njegov kult kao i potovanje kovakog zanimanja, potovanje koje, uostalom, turanski narodi dijele jednako kao i arijevski? Tako je junak skandinavske sage, Viland, kova, a njegov sin, Vitego, ima na titu predstavu ekia i klijeta. Ta je injenica utoliko vrednija da se nad njome zamislimo to su zemlje Srednje Azije - Turkestan i Kamir - veoma izolovane kulture, u kojima do danas glavnu ulogu ne igra gvoe, ve bakar. Tako, npr., dok se u Velikom i Malom Tibetu jo sree kineska bronza, na obala Hidaspa (Delama) u Kamiru ne znaju za druge predmete - poev od onih luksuznih sve do najprostijih kunih i kuhinjskih - sem od kovanog i glaanog, katkad ak i kaljenog bakra.[117] A po istim takvim proizvodima i danas je uvena Kagarija kao i zapadni, odnosno ruski Turkestan. Nikakvo udo to su Turci, poput Germana, potovali gvoe, od kojeg im je zavisilo oruje kao glavna snaga u borbi sa okolnim plemenima. Morali su ga ak veoma usavriti, kao to to pokazuje itav niz novih oblika oruja koji su prihvaeni u Evropi poslije pojave Turaka. Tako se zakrivljena sablja ve u doba Karla Velikog naziva hunski ma (gladium hunniscum). Slovenski narodi, meu njima i Poljaci, ivei u stalnom dodiru sa Turcima, primili su od njih mnoge vrste oruja, o emu svjedoe nazivi, manje ili vie vezani za ratnu vjetinu i organizaciju, koji potiu iz pojedinih turskih narjeja. Evo primjera: czekan <buzdovan> (okum - na dagatajskom narjeju - udarati, lupati), buzdygan <topuz, teki buzdovan> (osm. bozdagan), dzida <koplje> (u svim turskim narjejima - cida), kinda (hancar - bode), sajdak <navlaka za luk i strijele> (sadak). Ovamo spadaju jo i rijei kao to su: kurhan <drevni grob, humka; zemljani nasip> (kurgan - tvrava), kurze <kurenj, kozaka vojna jedinica> (kurum - ograda), horda (urdu - logor).[118] I neka vjerovanja i obiaji prvobitnih Turaka zasluuju panju zbog svoje srodnosti sa obiajima susjednih slovenskih naroda. Za oznaavanje visine poreza i drugih obaveza sluili su se raboem. Uz kanovo nareenje slala se strijela sa zlatnim vrhom i votanim peatom u znak njegove pravosnanosti (vrsta pruta[119] ). Na grobove se

stavljalo onoliko kamenja koliko je neprijatelja pokojnik ubio svojom rukom. One koji umru u proljee ili ljeto nijesu sahranjivali dok ne doe vrijeme opadanja lia. Ako je kogod umro u jesen ili zimu, njegov se pogreb odlagao do naredne godine. Gmelin navodi da je jo u XVIII vijeku u Tobolsku postojao udan obiaj da se oni koji su umrli nasilnom smru ili bez ispovijesti sahranjuju samo jednoga dana u godini - u etvrtak pred Duhove (Trojicu); do toga vremena njihova tijela su se uvala u nezakucanim sanducima, i to u zgradi izvan grada, posebno za to nainjenoj.[120] Turanski elemenat prodirao je, dakle, duboko u ivot ne samo susjednih azijskih naroda, ve i udaljenih evropskih plemena. Jo dublje prodrla je dravna organizacija koju su sa sobom na Zapad donijele Osmanlije. UTA RASA I CIVILIZACIJE SREDNJE AZIJE, X deo U drutvenim odnosima Turaka u prvi plan izbija via klasa gospodara, iji se predstavnici tituliu sa tarhan. Tu rije jedni tumae kao "gospodar rada" (tarahan), drugi izvode prvi dio te rijei iz korijena tur, te dre da je rije o starjeini (turhan). Da bi se razumio taj pojam gospodarenja radom, treba znati da je svaki Turin, pa makar i nomad, bio vlasnik komada zemlje. Otuda sistem davanja zemlje vojsci kod kasnijih Osmanlija, koji je stvorio oblik turskog feudalizma, s tom razlikom to ti posjedi nijesu bili nasljedni i to je svako kome je zemlja dodijeljena bio u apsolutnoj zavisnosti od svoga vojnog starjeine. Ti posjedi nazivali su se sandacima, to je ostalo i u dananjoj Turskoj za oznaavanje administrativnih oblasti. Izbor starjeine - il-hana - vrili su na taj nain to su ga devet puta dizali na filcanom tepihu uz aklamaciju cijeloga skupa. Nasljeivanje je ilo po mlaoj, a ne starijoj liniji. Najmlai lan roda zvao se kod Mongola ot-digme, kod Turaka - tekin, to znai "uvar domaeg ognjita". Na njega je prelazilo vlasnitvo nad zemljom, a starija braa dijelila su pokretnu imovinu i pokustvo (mal). Osim konja i stoke, predmet nasljeivanja bile su i vojne druine; kao posljedica toga, sa svakom promjenom vladara usitnjavale su se ete, a sa njima zajedno smanjivale su se vojna i politika mo nasljednika velikih vojskovoa. To je jedan od unutranjih razloga nestalnosti onih dravnih formacija koje su osnivali nomadski Turci. Bilo je i drugih. Unutranje borbe slabile su kneevske dinastije. lan dinastije, ostavi bez oevog imanja, ponekad nije posjedovao nita vie od luka, sablje i nekoliko konja. Stoga bi iao u stepu za avanturama ili bi se najmio u slubu kod tuina prodajui svoju sablju i svoju sranost. Bila je to vrsta vitezova-lutalica koji su se razvijavali po cijeloj Aziji. Mnogo ih je bilo u vojnoj slubi Parana i Persijanaca, na dvoru arapskih kalifa i u Egiptu. Oni su nosili nadimak At-siz - bezimeni, jer se sa odvajanjem od horde ili klana linost svakoga od njih gubila, osim ako ih ne bi prihvatio kakav drugi rod i priznao za svoga lana. I takav ivot nije vodio bilo ko. Temudin, koji je pokorio cijelu Aziju, i jedan od njegovih potomaka, Baber, koji je osnovao dravu Velikog Mogula u Indiji, bili su tipini predstavnici ovoga turskog vitekog stalea koji je vodilo ivot "hazarda i borbenosti" (mardane ve kazak), kako ga je kasnije nazivao sam osvaja Indije, Veliki Mogul. Iz reda upravo takvih mlaih dinasta izili su i osnivai drava Seldukida i Osmanlija. Srednjoazijska drava Turaka, odnosno velikih kanova, nije trajala due nego dva stoljea. S poetkom VIII vijeka oni potpadaju pod vlast ogranka Ujgura, tzv. Hejke, ije slabljenje u X vijeku opet koriste istoni Turci i stvaraju dravu Ujgura pod patronatom Kine.[121]

Kada su poslije pada Sasanida Arapi provalili u Transoksaniju (VII vijek poslije Hrista), zauzeli su Balk i Bejkend, kasnije Fergan, poslije ega je u njihove ruke pao Kokand, a odatle su, pod vostvom hrabroga Kutajbe, preli prevoj Tereku i stigli u kinesku provinciju Kansu.[122] Upravo tada, susrevi se sa Arapima, Turci su se poeli islamizovati. Istovremeno iz susjedne Buhare k njima prodire persijsko i arapsko znanje koje je uticalo buenje nacionalnog osjeanja Turaka. Dokaz za to je ranije ve spomenuti Kudatku-Bilik, prvi knjievni spomenik iz vremena vladavine Bogar-kana u Kagariji. To je poetak turskoga uticaja na Srednju i Prednju Aziju. U Transoksaniji, i pored arapskog osvajanja, iranski elemenat je uvijek imao jeziku i kulturnu prevagu. Upravo u vrijeme vladavine kalifa u Bagdadu i Damasku dolazi i do procvata te provincije zalaganjem autohtone dinastije Samanida (874-999. god.), koja je, dodue, primila islam i zavisila od kalifa, ali opet je povezala sve zemlje "od obala Oksusa sve do Dalekog istoka", kako to definie povelja o investituri koju je osnivau dinastije, Naseru, izdao kalif Mutamed.[123] Ali i ta persijska dinastija nainila je istu greku kao i arapski kalifi, povjerivi vrhovnu vlast nad vojskom starjeini turskog porijekla. Ilik-kan, vladar istonog Turkestana, zauzeo je Buharu gotovo istovremeno kada se Mahmud, sin turskog starjeine iz Gaznija, utvrdio u Horasanu (990. god.). Od tada je iranski elemenat slomljen, a nadmo u Transoksaniji i uopte u Srednjoj Aziji zauvijek pripada turanskome. Uostalom, u poetku su se Turci podvrgli civilizacijskom uticaju Persijanaca. Iranski jezik dominirao je nad turskim. Mahmud iz Gaznija, osvaja Indije, bio je zatitnik drevne, persijsko-arapske umjetnosti i nauke. Persijske hronike navode da je na njegovom dvoru bilo 400 pjesnika, a lino je podstakao Firdusija da napie svoju poemu ah Name. Ali Turci ve u talasima poinju pristizati u Mavera-un-nar, stiu do Persijskog zaliva i ire se sve do Crnog i Sredozemnog mora. Arapski kalifi ih rado primaju u slubu i naseljavaju u Malu Aziju kako bi stvorili tit prema Vizantiji. Od jednoga od takvih glavara, Selduka, koji se uvrstio u Buhari, vodi porijeklo dinastija Seldukida. On i njegova tri sina: Arslan, Mihail i Musa primili su islam. Ovladavi persijskom provincijom Horasan, nainili su od nje osnovu za svoje dalje pohode. Klju za njihova osvajanja postala su dva grada: Niabur na zapadu i Balk na istoku. Jedan od njihovih nasljednika, Torgul-beg ili akar-beg (1037-1063) pronio je slavu svoga oruja duboko u Jermeniju i Gruziju. On je sklopio savez sa bagdadskim kalifom, iju je kerku uzeo za enu, i dobio titulu sultana Bagdada. Njegov nasljednik Alp-Arslan ("smjeli lav") osvojio je Jermeniju. S vremenom Seldukidi su bagdadskim kalifima oduzeli svu vlast, ostavljajui im samo religiozni autoritet. Svjetovni vladari bili su Selduci. Od kraja XI vijeka oni uzimaju titulu atabek, to znai regent, odnosno zamjenik sultana i rezidiraju u Mosulu. Ipak, drava Seldukida nije se dugo odrala. Ona se ubrzo podijelila na zasebne sultanate, a konano su je zbrisali Mongoli (1308). Meutim, izvjesni njeni djelovi su opstali. U jednome od njih, Ikonijumu, nainjenom od ostataka azijskih posjeda Vizantije (1074. god.), sa prestonicom u Nikeji, klijao je zametak budue sile Osmanlija, tako nazvanih prema svome protoplastu Osmanu, osnivau nove dinastije na ruevinama nekadanje moi Seldukida. Istorija Osmanlija zapravo ve pripada istoriji zapadnog svijeta u kojem su izuzetno podigli autoritet islamu, preuzevi teritorijalno nasljee Vizantije, pa i vie od toga istakavi u samome srcu Evrope, na Dunavu, barjak proroka Muhameda. U Srednjoj Aziji, poslije kratke vladavine Dingiskanida, jo jednom je turski elemenat odigrao dominantnu ulogu, olien u Timuru - Timurlenku ili Tamerlanu (1363-1405). Pogreno se njegovi pohodi katkada smatraju najezdama Mongola. Timur je bio Turin od glave do pete, vaspitan na turskim vjerovanjima, tradiciji i

obiajima. Isto je tako i drava koju su stvorili njegovi potomci u XV vijeku u Indiji sasvim bezrazlono meu Evropljanima nazvana dravom Velikog Mogula. Timur je svoju rodnu zemlju, Transoksaniju, oslobodio od dominacije susjeda - TurakaDagataja, obezbijedio Horasan od prevage Persijanaca, razbio Kipaku hordu koja od tada vie nikad nije mogla povratiti nekadanji sjaj (posljedica toga bilo je oslobaanje Moskve od mongolskog jarma poslije bitke na polju Kulikovu 1380. godine); osvojio je Indiju i pobijedio u borbi svoga suparnika gazi, tj. viteza islama, to je na Zapadu bio osmanlijski sultan Bajazit. Poslije najezda Mongola iz XIII vijeka, poslije pustoenja Buhare i propasti njene trgovine, u XV vijeku je jo jednom procvao ivot i civilizacija u Srednjoj Aziji. Samarkand, kuda je Timur preselio svoju prestonicu (1400), naroito je zablistao sjajem svojih palata, kola, biblioteka i moeja. Ovih posljednjih bilo je 400. Timur je ulagao mnogo truda da podigne prestonicu. Pozivao je najbolje zanatlije iz Damaska, tkae pamuka iz Alepa, zlatare iz Turske i Gruzije. Trgovaki karavani dovozili su u Samarkand korijenje i delikatese iz Indije, svilu, porcelan, ahat i drago kamenje iz Kine, krzna sa sjevera. Odatle je ila roba na zapad Azije i u Evropu - prema Hvarezmu, Astrabadu i Moskvi do Hanze ili prema Heratu, Kazvinu, Tabrizu i Trapezuntu - uz posredovanje italijanskih trgovaca - u enovu, Peruu i Veneciju. Bezbjednost puteva bila je tolika da je panski poslanik Klaviho putovao kroz Srednju Aziju bez ikakve pratnje.[124] Timur i njegovi nasljednici (1405-1500) predstavljaju tursku kulturu u Srednjoj Aziji. Na njihovom dvoru turski jezik je postao zvanian; on je ve toliko usavren da se koristio u prozi i poeziji. Djela velikog turskog istoriara, moraliste i pjesnika MirAli-ir-Nevaja do danas su klasini spomenik turske knjievnosti, a moglo bi se rei da je njihov autor ujedno i tvorac dagatajskog jezika.[125] I sam Timur je vladao perom i ostavio je za sobom djelo Trketi Timur (Timurovi dekreti), koje je djelimino turski pravni kodeks, a djelimino Timurova autobiografija, poput Yassao Dingis-kana.[126] Sa Timurovom smru velika drava se raspala. Timuridi su bili primorani da ogranie svoju vladavinu nad Azijom samo do zapadnog Turkestana (Mavera-un-nar) i dijela Pendaba. No i pored toga, tragovi turske vladavine ostali su u cijeloj Srednjoj Aziji. Tursko han (ha-kan, hagan) do danas je titula sultana u Turskoj, kao i aha u Persiji; osim toga, upotrebljava se i kao plemika titula meu persijskom aristokratijom. Isto tako se nazivaju svi kneevi u Srednjoj Aziji istiui time svoje tursko porijeklo; izuzetak predstavlja emir Avganistana; ali i pored te arapske titule, vojna organizacija Avganaca isto je tako pozajmljena od Turaka. Dananja persijska dinastija Kadara pripisuje sebi tursko porijeklo. Posljednje ostatke drave Velikog Mogula u Indiji uklonili su Englezi tek 1857. godine. I pored svega toga, Turci su, poput Mongola, podlegli uticaju stare civilizacije koju su u znatnoj mjeri upili. To je jedna od osobina nomada da, naselivi se meu civilizovanim narodima, lako gube svoj jezik. Tako su se Mongoli nastanjeni u Turkestanu meu Uzbecima (plemena Noka, Najman i Kitan) odrekli svoga jezika u korist turskog, Hazari pak, koji danas ive izmeu Herata i Kabula, govore sada persijskim jezikom. Neto se slino dogaalo i sa Turcima. Nameui svoju vladavinu tuim narodima, preuzimali su njihov jezik; stoga njihov dananji knjievni jezik ima zapravo veinu persijskih i arapskih rijei koje su zamijenile nekadanje turske.[127] Muhamedanska umjetnost u Srednjoj Aziji oslonila se na elemente drevne persijske umjetnosti iz doba Sasanida, u njoj je samo vie jednostavnosti, logike i krupnih linija, nego to je to sluaj sa arapskom umjetnou. Elevacija hramova je obino via, vie se panje posveuje spoljanjem profilu, ee se upotrebljavaju etvorougaoni

oblici i prave linije, poluloptaste ili elipsoidne kupole, nalik gotovo na lukovicu, duguljasti, konini minareti bez spratova, a iznad simetrinog okvira ulaza katkada se sreu kupole.[128] Jo i danas, pod ruskom vlau, u Samarkandu su ostali spomenici iz Tamerlanovog vremena. Meu njih spada damija ah-Seindah ili Gur-emir, gdje je i Tamerlanov grob. To je teki sarkofag isklesan u jednom komadu tamnozelenog nefrita, koji je neznana ruka po sredini razbila na dva dijela. Muhamedanci su imali obiaj da na tome mjestu krune komadie kamena kao ljekovito sredstvo, dok su ruski turisti to ini za uspomenu. Djelo unitenja dovreno je 1901. godine potpunim razbijanjem kamena i kraom mnogih vrijednih spomenika iz damije, koja, i pored svog arheolokog i istorijskog znaaja (veliki broj natpisa), nije bila pod zatitom vlasti. Zajedno sa buenjem turske nacionalne svijesti pod Tamerlanom dolo je i do principijelnog razilaenja izmeu Turaka - muhamedanaca - i Mongola - uglavnom budista. I pored plemenske i jezike srodnosti, dijelila ih je vea provalija, nego Turke turanskog porijekla od iranskih Tadika. A istovremeno sa religijskim raskolom nastupio je i kulturni raskol. Turci primaju arapsko pismo, dok se drevno sabejskosirijsko pismo koje su nestorijanci donijeli u dubinu Azije, taj znak prvoga hrianstva na Dalekom istoku, danas sauvalo kao trag religioznih vjerovanja meu Mongolima i Mandurcima duboko u dolinama Orhona i Amura. UTA RASA I CIVILIZACIJE SREDNJE AZIJE, XI deo Rusija je danas jedina evropska drava u kojoj, pored bijele, uta rasa predtavlja vaan inilac razvoja. To se odnosi kako na Turke - muslimane, tako i na budistike lamaiste - Mongole. Ve se vie puta obraala panja na to da je sama teritorijalna podjela istone Evrope i njoj susjednih zemalja Sibira i Turkestana pogodovala stvaranju na tome geografski, pa donekle i etniki jedinstvenom prostoru dravnih organizama kakvi su u svoje vreme bile velike drave Hjungnu, kasnije Turaka i Mongola. Za njihovu nasljednicu s punim pravom bi se danas mogla smatrati Rusija, da smjer pritisaka velikih masa stanovnitva nije pretrpio radikalne promjene. Dok se Sloveni nijesu organizovali za istorijski ivot, turko-tatarska lavina kretala se iz Srednjoazijske visije, kroz stepe Turkestana, prema sjeveroistonoj Evropi. Cijeli prostor Azije od rijeke Ili sve do Volge do danas je zadrao turske geografske nazive. To je zemlja "pijesaka": Crnih (Kara), Crvenih (Kysyl), Bijelih (Ak) ili nizija (Batak kum), a Aralsko jezero je u tome prostoru "Sredinje more". Odatle su se preko Volge, iji drevni naziv Atel ili Itil odgovara svojim znaenjem turskoj rijei "rijeka", razlile po crnomorskim stepama sve do Dunava horde Avara, Bugara, Bakira, Ugra i Polovaca. Njihovo zborno mjesto bila je zemlja sjeverno od Kavkaza, izmeu rijeka Kuban i Terek.[129] U istoriji jugoistone Evrope, pa i Poljske i Rusije, turski stepski elemenat igrao je od davnina prvorazrednu ulogu. Iako neki istoriari, kao, npr., prof. Hruevski, Ukrajinu dre za teritoriju prvobitnog naseljavanja Malorusa, gotovo da nema nikakve sumnje da je potpuno nenaseljeni stepski pojas sasvim preputen turskim nomadskim plemenima. Tako je u istorijska vremena cijeli juni pojas stepa, koji se prostire od Dona preko Dnjepra i Junog Buga do Dnjestra i do crnomorskih obala, bio oblast monih Polovaca - Kumana, na turskom Uz.[130] Na rubu ruskih naseobina, u kijevskoj, ernigovskoj i perejaslavskoj zemlji, obitavala su miroljubiva turska plemena "Crnih Klobuka" (Karatula), Berendeja, erkasa.[131]

Na Volgi su se formirale mone turske drave - Hazara, na uu te rijeke u more i na samom Kaspijskom moru, Bugara - izmeu Oke i Kame. Arapski izvori tu zemlju Turaka nazivaju sjevernom Kumanijom.[132] Tu su bili moni gradovi - Bulgar, Semender, Azov, Akerman, jedni naseljeni Turcima, drugi - Grcima. Stanovnici su se bavili trgovinom sa Mlecima i enovljanima, koji su imali svoje kolonije na obalama Crnoga mora. Turski elemenat na istonim rubovima slovenskog etnikog prostora Sloveni su lako asimilovali; meutim, tamo gdje je imao sredita vlastitog ivota ili dolazio u dodir sa Arapima, ouvao je svoj autohtoni karakter, koji je naroito pojaavala vjera primljena sa Istoka - islam. Mongolska najezda je nametnula samo politiku dominaciju tatarskog elementa, ali ni u emu nije promijenila etniki karakter stanovnika. Bilo na Krimu, bilo u Kazanu na Volgi - masa stanovnitva ostala je ista - turska, pa je i naziv "Tatarin" za nju ak uvredljiv. Meutim, istovremeno sa etnikim potopom, koji se valjao sa sjeveroistoka, u suprotnom smjeru, sa jugozapada, iz Vizantije, prostirao se civilizacijski talas u obliku hrianstva i dopirao je do sibirskih stepa, utoga pijeska pustinje Gobi, kao i do plodnih dolina pokrajina "Sredinje drave" du rijeka Hoangho i Jangcekcjang. U VI vijeku Samarkand je centar azijskog hrianstva. Hriani se bave preteno trgovinom i veoma su potovani. Sa dolaskom Arapa povukli su se u dubinu Azije, u planinski dio Turkestana, i tamo se dalje razvijaju.[133] Na poetku XIV vijeka nestorijanska crkva u dubini Azije imala je 25 mitropolija, od kojih se svaka sastojala od po 6 do 12 episkopija. Jo i danas juno od Balkakog jezera mogu se sresti ogromna hrianska groblja sa sirijskim nadgrobnim natpisima, npr.: "Njena je dua izlijeena" ili "Isus, spasitelj na, cilj naeg ivota". Ime Seldukovog nasljednika, Mihail, dokazuje da su u toj porodici, prije no to je primila islam, bilo hrianskih nestorijanaca. U XV vijeku Turci su konano sruili Vizantijsko carstvo, a u isto vrijeme islam je do posljednjeg istrijebio hriane-nestorijance u Aziji. Od tada je odnos Istoka prema Zapadu pretrpio naglu promjenu. Istono pitanje koje su ovaploivali Turci Osmanlije preselilo se u Evropu i uvrstilo se na Bosforu, a katkad je prelazilo i Dunav, prodirui u samo sredite zapadnog svijeta. Ali udarac koji su Turci zadali hrianstvu bio je istovremeno i udarac usmjeren protiv mongolske vladavine u Evropi. Mongoli se od tada neprestano povlae na istok, a sva njihova prava, najprije politika, a potom teritorijalna, pa i vjerska, preuzima Moskva. Prvi spomen o Sibiru nalazimo u novgorodskim ljetopisima 1483. godine, a u narednom stoljeu ta je zemlja ve bila u rukama Moskve. Sibir je tada bio jedan od tatarskih kanata, kao Kazan ili Astrahan, i obuhvatao je samo zapadni dio ove zemlje, s prestonicom istoga imena. Poslije pada kanata dalje osvajanje je ilo veoma brzo. Godine 1587. osnovan je Toboljsk, 1604. Tomsk, oko 1618. Jenisejsk, 1628. Krasnojarsk, a izmeu 1649. i 1650. Ruse zatiemo ve na Amuru. Prva utvrda na Amuru, Albasin, spomenuta je 1651. Istina, Rusi su je ubrzo morali sruiti, ustupajui svoja prava Kinezima, ali ve potkraj XVII vijeka oni dopiru do Ohotskog mora.[134] To napredovanje ruske drave prema istoku nauka, pa i ruska, donedavno je potcjenjivala. Svu njenu panju zaokupljala je ogromna uloga koju je u narednih dvjesto godina Rusija odigrala na Zapadu. Ta je taka gledita, meutim, bila sasvim pogrena. Iako hladni i pusti, premda obdareni ogromnim prirodnim bogatstvima, sibirski prostori za Ruse nijesu bili isto to i kolonije Istone i Zapadne Indije za Evropljane Engleze, Holanane i Francuze - ali su svakako bili isto to i peruanski rudnici za pance. Ameriki istraiva istorije plemenitih metala, A. Del Mar, veli da je svakom

osvajakom koraku i irenju Rusije od Urala do Ohotskog mora prethodilo otkrivanje plemenitih metala, uglavnom zlata.[135] Poelo je od pljakanja udskih grobova. Potom su 1704. godine u Nerinsku otvoreni kopovi, ija je proizvodnja izmeu 1704. i 1720. iznosila 4732 puda srebra. Godine 1713. otkrivena su nalazita zlata nedaleko od Altaja, u Kolivancu, koja su Demidovi tajno eksploatisali izmeu 1724. i 1744. godine. Njihova proizvodnja 1747-1762. iznosila je izmeu 8 i 16 hiljada pudova, a oko 1778. godine 40-48 hiljada pudova godinje (op. cit., 380). Nedaleko od Jekaterinburga, u blizini Urala, aktivni su zlatni rudnici (1743), isto tako Berezovski (1754), kasnije u okolini Jenisejska Atinski i Minusinski kop. Oko 1842. godinja proizvodnja zlata u Rusiji dostigla je hiljadu pudova, a 1843. ve 3 hiljade. S poetkom XVIII vijeka osjealo se iscrpljivanje panskih rudnika srebra; otkrie altajskih nalazita pojaalo je potrebe trita. Isto tako, prije otkria kalifornijskih rudnika (1848) rusko zlato je preplavljivalo zapadna trita (op. cit., 390). Eto odakle je Rusija crpla sredstva za svoju ekspanzivnu politiku na Zapadu tokom XVIII i XIX vijeka. Taj izvor bio je Sibir. Iako su se odnosi u tom pogledu danas radikalno promijenili i kretanje ruskog elementa preka istoku sada zavisi od drugih razloga, Rusija se ipak do danas odrala kao etvrta teritorija po proizvodnji plemenitih metala u svijetu (poslije Kalifornije, Australije i Transvala) u vrijednosti od oko 125 miliona godinje (do godine 1895); dvije treine proizvedenog zlata pri tome potie iz sibirskih rudnika.[136] Proces irenja Rusije na Istok koji traje ve vie od tri vijeka donio je jedinstvenu i zanimljivu injenicu u istoriji kolonizacije: zauzimanje azijske teritorije od strane etniki mjeovitog, ali u civilizacijskom pogledu evropskog elementa. Danas se moe rei da je ruska kolonizacija Sibira uspjela. Od triju pojaseva koji sainjavaju cjelokupnu sibirsku teritoriju - polarnog pojasa tundri, sredinjeg umovitog pojasa i junog pojasa obradive zemlje - posljednji su zaposjeli ruski doseljenici. Autohtono stanovnitvo potisnuto je u najhladnije, najneplodnije i najnegostoljubivije krajeve. Dokaze za to prua ruska statistika, dijelom zvanina, a dijelom ona koja je dobijena iz lokalnih izvora na osnovu provjera g. Leroa-Bolijea. Prema popisu iz 1897, od opteg broja stanovnika Sibira zajedno sa Amurskim krajem i primorskim pojasom (5,733.732) 85% ini rusko stanovnitvo; neznatan broj (svega 863.000) otpada na prvobitne stanovnike. Drugo je pitanje kakvu vrijednost ta kolonizacija ima u civilizacijskom pogledu. Sa izuzetkom prvobitnih plemena koja izumiru (Ostjaci, Samojedi, uki, Kamadali), ostali autohtoni, naroito oni koji se oslanjaju na staru kulturu Srednje Azije, ne podlijeu rusifikatorskom pritisku. Tako su se Burjati u Zabajkalskom kraju ne samo odrali, ve i brojano rastu; slino je i sa Mandurcima u Amurskom kraju i primorskoj pokrajini. U posljednje vrijeme ta se otpornost poveava kao rezultat imigracije Kineza, Japanaca i Koreanaca. Turci-muhamedanci elemenat su koji se bezuslovno odupire ruskom uticaju. Pod ruskom vlau Turci su zajedno sa vjerom sauvali i cijelokupni svoj nacionalni identitet. U pogledu obiaja, po istoi, trezvenosti, umjerenosti i radinosti prevazilaze lokalno velikorusko stanovnitvo sa kojim ive. Donedavno su bili politiki potpuno indiferentan elemenat i nijesu zadavali nikakve brige ruskoj vladi. Progonjeni, rado naputaju Rusiju, selei se na tursku teritoriju. Tako je u Tavrijskoj guberniji, zvanoj "Mala Tatarija", gdje je tursko stanovnitvo jo u vrijeme opsade Sevastopolja brojalo 300 hiljada, ono kasnije opalo na 100 hiljada, a u posljednje vrijeme, prema navodima Ritiha, ak na 80 hiljada. Broj kazanskih Tatara procjenjuje se danas na milion, od ega gotovo polovina ivi u Kazanskoj guberniji. Opta brojka

muhamedanskog stanovnitva u evropskoj Rusiji donedavno se cijenila na preko 2,5 miliona. Iz toga treba izuzeti Bakire i neka islamizovana finska plemena.[137] Rusija je, dakle, drava iji je cijeli istorijski proces, od samih poetaka Moskve, Suzdaljske i Vladimirske kneevine do posljednjeg istorijskog trenutka, poivao na asimilaciji dvaju rasnih elemenata - bijele i ute rase. To objanjava njen izuzetan uspjeh u irenju na istok u dubinu Azije, kao i principijelna protivurjenost koja nastaje izmeu njene istorije i istorije zapadne Evrope. Razmatrajui sa toga stanovita istoriju Rusije, moemo slobodno zanemariti podjelu izmeu Istoka i Zapada koja navodno proistie iz razliitosti izvora civilizacije - rimskog i vizantijskog. Uistinu oba se susreu u pojmu jedne iste kulture - evropske, odnosno hrianske. injenica je da se uti rasni elemenat ili etniki mongolski, odnosno turko-tatarski pokazao slabiji u borbi za dominaciju i uzmie na cijeloj liniji, ukoliko za njim ne stoji sila jedne od vaseljenskih azijskih religija, kao to je kod Mongola budizam, a kod Turaka islam. Obje te konfesije su snaniji inioci, negoli plemenski elemenat, pa ak i istorijske tradicije. One u izvjesnom smislu zamjenjuju dravnu ili nacionalnu ideju kod naroda ute rase, ali utoliko prevazilaze te ideje to su sposobne da ujedine i podstaknu na samoodbranu ne vie pojedinana plemena, ve itave rase. I kao obino u istoriji, i ovdje snaga neprijateljskog pritiska spolja odluuje o stupnju i naponu nove svijesti, buenja novoga ivota u tih starih naroda. Napomene [108] Deniker, op. cit., 439. [109] Ch. Diehl, Justinian et la civilisation byzantine au VI sicle. Paris, 1901, 538. [110] Deguignes, op. cit., I/2, 373-375. [111] Deguignes, op. cit., I/2, 371. [112] Cahun, op. cit., 915. [113] Op. cit., I/2, 385. [114] Op. cit., II, 907. [115] Organum je kasniji naziv rijeke Ili meu misionarima. Up.: Ritter, op. cit., I, 438. [116] Vmbry, Die primitive Kultur, 111. [117] Ujflvy, Aus dem westlichen Himalaja, 197; 199; 200. [118] Vmbry, Primitive Kultur, gl. IX i X. [119] <Drevni poljski obiaj razailjanja prutova (wici) kao znaka za sazivanje na vijee ili poziva u rat. - Primj. prev.> [120] , op. cit., IX, 231. [121] , op. cit., I, 452. Grigorjev ne smatra Turke u Kagaru Ujgurima, ve Karlucima. Ovi posljednji bili su muhamedanci, dok su prvi budisti. . , V/2, 283 i d. [122] Vmbry, History of Bokhara, 19; 25; 31-32. [123] Op. cit., 67. [124] Vmbry, op. cit., 207. [125] Cahun, op. cit., III, 959. [126] Vmbry, op. cit., 164. [127] Vmbry, Primitive Kultur, 7. [128] R. Peyre, Histoire des beaux arts, 260. [129] Cahun, op. cit., II, 892; 904. [130] Kuman - prema ugar. kun - skupina, vojska. Polovac - od ruskog "" (od polje). Prof. Vamberi je miljenja da turske rijei kun (Kuman), palo (Polovac) i

beonyo (Peenjeg) - oznaavaju jedan isti pojam. U ranim maarskim izvorima naziv "Kumanija" identian je sa imenom zemlje Peenjega. (Der Ursprung der Magyaren, 99; 101-102). [131] A. Jabonowski, rda dziejowe, XXII, 399-400. [132] Edrisi, Gographie. Trad. par A. Joubert. Paris, 1836, II, 434. [133] Vmbry, History of Bokhara, 16; 17. [134] , op. cit., IV, 193-194. [135] A History of the Precious Metals. New York (2nd edition), 374. [136] Leroy-Baulieu, De rnovation de l'Asie. 1900, 47. [137] A. Leroy-Beulieu, Das Reich der Zaren (prevod na njemaki). Berlin, 1884, I, 71. Neveliki broj Tatara ostao je jo u Litvi, gdje ih je naselio Vitold. Oni su, uostalom, sasvim asimilovani sa mjesnim poljskim stanovnitvom, a sauvali su samo muhamedansku vjeru. Turski jezik sauvao se, najposlije, kod jednoga dijela judaistikih vjernika, tzv. karaita, koji ive u junim gubernijama Rusije ili u Litvi. U Turke se ubrajaju i stanovnici najudaljenijih i najhladnijih djelova Sibira (okolina Olekme i Jakucka) - tzv. Jakuti. Oni su nekada bili susjedi sa Mongolima i Burjatima, kao to to dokazuje zaziv Bajkalskog jezera koji se moe izvesti iz jakutskog narjeja (bujuk ili bujk = veliki i kol ili kul jezero, more). (Klaproth, op. cit., 231). 8. DRAVA I CIVILIZACIJA I deo Uzmimo bilo koji udbenik prava i potraimo u njemu odgovor na pitanje ta je drava. Saznaemo odatle da je drava - vrhovna vlast, a zatim i da je ona proizvod prava. Evo, na primjer, definicije drave prema Martensu: "Rije drava (l'Etat) oznaava jedinstvo zakon i vladavine, i u ovom posljednjem znaenju drava je istinska moralna jedinica koja sa drugim dravama odrava manje ili vie este i manje ili vie bliske, ali uvijek korisne, a esto i nune odnose." Na drugome pak mjestu isti ovaj autor odreuje dravu kao vrhovnu vlast (la souverainet) koja predstavlja cijeli narod.[2] Ta definicija, kao uopte sve pravne definicije, ima samo dogmatski karakter. U tome pogledu u pojmu drave nije dolo do velike promjene poev od Aristotela, koji je prvi stvorio nauku o dravi (Politika) i pripremio prvi zbornik institucija razliitih grkih drava, od ega je sauvan samo neznatni dio, npr. Ustav Atinski - sve do najnovijih pisaca, koji su analizirali moderne dravne forme.[3] Nedostaje joj pak prije svega poredbena osnova i genetika utemeljenost. Zasluga je Samner Mejna to je ukazao na glavne nedostatke pravnih sistema, i to najprije na njihov opti spekulativni karakter i na jedinu istorijsku podlogu u drevnom rimskom pravu: "Drim" - pisao je - "da je ono to do danas imamo namjesto pravne nauke veim dijelom niz domiljanja apstrahovanih iz rimskoga prava." Iako mnotvo pravnih teorija izvodi svoje koncepcije iz tzv. prirodnog prava, i njihovo ishodite moe se povezati za isti izvor. Te i sline pravne konjunkture, naime, javljaju se ve u spisima sholastiara i u kanonskim dogmama, u kompilacijama vrsnih strunjaka za graansko pravo, kao i u ispisima glosatora koji su stvorili savremenu pravnu nauku.[4] Ti opti nedostaci metoda pravne nauke odraavaju se takoe, ako ne i u veoj mjeri, na nauku o dravi.

U novije vrijeme pokuala je da nae lijeka sociologija koja je, gradei teoriju o drutvu, zaronila i u problem drave kao jedne od formi drutvene organizacije. Pogledajmo da li joj je i u kojoj mjeri to polo za rukom. Zapravo sociologija u smislu u kojem ju je odredio Ogist Kont - kao onaj dio filozofije prirode koji prouava osnovne zakone drutvenih pojava, ne razlikuje se mnogo u svojoj osnovi od nauke o dravi, te su prvi sociolozi, strogo uzev, bili grki filozofi kao Platon, Aristotel, koji su prouavali norme ivota pojedinca u dravi i odnosa ivota pojedinca prema drutvenom kolektivu, odnosno lanovima drutva. Ali rezultati savremene sociologije u mnogome se ne podudaraju sa rezultatima ne samo grke filozofije, ve i sa pogledima savremene pravne nauke. Razlike se ovdje ispoljavaju u pojmu prava i definiciji odnosa drave prema pravu. Primjera radi, uzmimo socioloku teoriju koja najdalje - ekstremno - odudara od prihvaenih formi definisanja dravnosti na osnovu definicije prava. Definiciju drave bilo kao "organizovanog indivdualiteta nacije" (Blunli), bilo kao "ivog bia" ili "organizma", Gumplovi smatra modernom sholastikom.[5] Na drugome mjestu veli da je vie od tendencioznih i partijskih politikih teorija spoznaji sutine zasmetala pravna nauka koja smatra dravu iskljuivo za proizvod prava ili za pravni akt.[6] Teko bi, ini se, bilo pronai snaniji izraz opozicije u odnosu na dosadanji smjer pravne nauke. Sa stanovita izvora vlasti i izvora drave pravo je sputeno na nivo elementa koji zatamnjuje njihovu sutinu. Da li je to rezultat sociolokog tretmana drave ili pak neodgovarajueg traganja za izvorima prava? Pogledajmo iz ega je nastao taj pogled i do koje je mjere ispravan i utemeljen. U krug starih termina za odreivanje kolektivnih ljudskih grupa, kao to su narod, nacija, drava, sociologija je uvrstila jo jedan: drutvo. Prve tri su zapravo isto ljudske grupe, pa tako i kategorije isto istorijskog prouavanja. Drutvo je optija grupa, moda ak i bioloka, jer govori se i o ivotinjskim drutvima. O prvim trima grupama govorimo kao o svjesnim kolektivitetima; otuda nikakvo udo to se u definiciji svake od njih moe kriti pitanje vezano za njenu sutinu, kolektivnu volju ili cilj. Drugaije je sa drutvom. Tu su psiholoki elementi morali otpasti, jer je rije o biolokoj grupi, a ne strogo ljudskom kolektivitetu. Tako ekstremna definicija ljudskih skupina nije mogla biti kodljiva za nauku, jer je, zaobilazei njihova sutinska, istorijska obiljeja, isticala dotad nepravedno potcjenjivana ili zapostavljana - a to su obiljeja bioloke egzistencije. Stvar, meutim, drugaije izgleda ukoliko opti prirodnjaki pojam drutva budemo htjeli da koordiniramo sa jednim od triju pojmova iz one istorijske grupe. Da li su drutvo i drava isto? Metaforiki bi se, naravno, moglo govoriti isto tako o dravi ivotinja kao i o ljudskom drutvu. Znamo da je sistematika ivotinja i biljaka esto zajmila termine iz pravnih nauka ne zloupotrebljavajui, ipak, njihovu sutinu. Trebalo bi isti zahtjev postaviti i sociologiji. Velika francuska revolucija potisnula je ideju drave i zamijenila je idejom drutva (la societ). Pri tome - to je vrlo prosta i prirodna stvar - izmeu drave i drutva uopte se nije pravila razlika, kao to se jo i danas u mnogim drutvima, na primjer, francuskom ili engleskom, zatire razlika izmeu drave i drutva, drave i naroda. U ovome sluaju u pitanju je bilo jo i to to se pod dravom podrazumijevao "ancien rgime", omraeni pojam, dok je noviji pojam drutva postao polje najrazliitijih proba za one koji ele usavravanje ovjeanstva i stvaranje savrenog poretka na zemlji, pri emu su se atributi drave u cjelini prenosili na drutvo. I tako je Sen Simon stvarao religiozno-filozofske ideje usavravanja drutva, Marks pak

ekonomske. I dok je Sen Simon podravio drutvo u religiozno-filozofskom smislu, Marks je tome dodao kritiku savremenog ekonomskog poretka i podravio stari engleski "domai socijalizam" ("domestic socialism") Godvina i Roberta Ovena. Tako se rodila ideja savremenog socijalizma na zapadu, po kojoj su drava i drutvo neodvojivi pojmovi. Sam socijalizam, meutim, nije se ograniio na pozajmljivanje religiozno-filozofskih spekulacija od francuskih utopista, niti ekonomske kritike anglosaksonskih pozitivista. Operiui Hegelovim filozofskim kategorijama (teza, antiteza i sinteza), njegov tvorac Karl Marks shematizovao je drutveni razvoj u formu drutvenih i ekonomskih suprotnosti. Na taj nain u nauku o dravi prodrla je moderna politika i ekonomska doktrina koja je nala svoj izraz u tzv. klasnoj borbi. Gotovo istovremeno Darvinova teorija iz temelja menja dotadanji pogled na razvoj ivota i optim zakonima pokorava i cjelokupno ovjeanstvo, pa i njegov proizvod dravu. Pored nekadanjeg pravnog i istorijskog, sada se javlja i novi pojam drave bioloki. Poimo od osnove koju je biolokim naukama dao arls Darvin u obliku tzv. borbe za opstanak, i dobiemo tipian obrazac prirodnjakog miljenja da je drava pokoravanje jedne socijalne grupe od strane druge, drugaije, i da se na vladavini jedne nad drugom temelji sutina drave, ali i prava.[7] Krava koja pase travu na livadi i trava koja slui kao hrana za kravu trebalo bi otuda da oliavaju savreni dravno-pravni poredak. Ipak, pojmovi borbe za opstanak, vladavine, raznorodnosti grupa - pokorene i vladajue - sami po sebi su odve opirni da bi mogli pruati jasnu sliku stanja drutva koje se naziva dravom. Ako je gornja definicija ak i ispravna kad je rije o drutvu, ne moe biti takva za dravu. Sociologija ne zna, naime, za stanje pojedinane egzistencije i uzima drutvo za osnovu razvoja ovjeanstva od njegovih prapoetaka. Ako je, dakle, dravni poredak identian sa drutvenim poretkom, zato je onda zanima pitanje: kako je nastala drava?[8] Izjednaivi dravu sa drutvom, Gumplovi je eliminisao iz formiranja drave zakon u dosadanjem shvatanju. Ali pri definisanju drave nije mogao bez toga termina, te stoga daje svoje vlastito odreenje zakona, dedukovano iz definicije drave. "Zakon je poredak nejednakosti, zasnovan na vladavini jedne grupe nad drugom." No takav zakon u sociolokom znaenju moe biti motivacija stupnja dravnog razvoja, ali nikada nee biti zakon u pravnom smislu.[9] Prije no to se rije "zakon" proirila u znaenju uzrono-posljedine veze, ona je postojala i shvatala se u znaenju moralne nunosti i cjelishodne djelatnosti. Uzimajui za polazite ovakav isto praktian pojam zakona, moramo prihvatiti da se u njemu uvijek sadri naredba i pokornost - pa, dakle, da je u njemu sadrana i klica dravnosti, koja je istovremeno i primarni, elementarni pravni odnos. Ovdje ne ulazimo u sutinu toga odnosa. Moe biti da se on temelji na nejednakosti. Ali o kakvoj jednakosti ovdje moe biti govora? Prirodno, zakon - ako hoe da bude potovan - mora biti istovremeno i sila. Sila se pak mjeri odnosom prema drugoj sili koja se - budui manja - naziva slabost. Stoga odreenje "zakon je poredak nejednakosti" nita ne dodaje pojmu zakona, ve je tautologija (kao, npr., da je sila jaa od slabosti). Meutim, takva definicija zamagljuje nesumnjive juridike odlike drave i cjelishodne tenje zakona, koje nikada nijesu osporene sa stanovita drave. Drava pak bez zakona (pa makar i bespravnog) jeste bezakonje, bezvlae ili anarhija, odnosno negacija egzistencije drave. Dakle, i istoriaru, i sociologu ne preostaje nita drugo do da trai definiciju drave u genezi, formi i cilju prava. Upravo na toj liniji traganja nali su se najistaknutiji juristi i istoriari prava kao to su Samner Mejn, Momzen, Jering i Fistel de Kulan, koji su istraivali genezu drave i zakone koji reguliu njen razvoj. Poto je rimsko pravo za njih bilo izraz zavrenog

dravno-pravnog poretka, a ne prava u klici ili njegovom nastajanju, oni su svi traili drevno pravo: jedan u indijskoj optini (Mejn), drugi u praarijevskim institucijama (Jering), trei u antikom drutvu (Fistel de Kulan). Momzen je pak nastojao da pronae zajednike temelje dravnih institucija u zakonodavstvima civilizovanih rasa, kako arijevske, tako i semitske.[10] Bilo na ovaj ili na drugi nain formulisano, ovo pitanje postavlja pred nas problem grae drutva ili zakona koji njime upravljaju, tj. pitanje civilizacije. Stoga se izmeu razvoja drutva i raanja ili dekadencije drave utiskuje problem civilizacije kao sredinja, vezivna karika; civilizacija je pak proizvod dugog istorijskog razvoja koji traje stotinama i hiljadama godina. Dakle, bioloko-socijalna shema nije ljestvica dravno-pravnog procesa, ve je to ivi svjesni razvoj. Otuda sve forme ivota sa promjenljivim uslovima mjesta i vremena ine pojam drave, ali ne jednorodne, ve raznorodne, sa mnogobrojnim tipovima i fazama postojanja. Da li u genezi, u egzistenciji i trajanju tih drava postoji nekakvo pravilo kao u hronologiji i varijantama civilizacije? Ovo je pitanje na koje odgovor treba traiti u rasvjetljavanju veze izmeu forme drave i datog oblika civilizacije. DRAVA I CIVILIZACIJA, II deo Materijal za teoriju drave prua pravo. Samo je ono, naime, kadro odgovoriti na pitanje kakva je sutina i kakav cilj drave. Drava je drutveno vezivo i ona je istorijska kategorija, zavisna od mjesta i vremena. Odatle proistie itav niz zagonetki i nesporazuma: koje pravne forme pripadaju sutini drave, a koje zavise od uslova vremena i mjesta, odnosno predstavljaju obiajne forme? kada se drutveno vezivo pretvara u dravno-pravnu vezu? kakva je uloga bioloko-prirodoslovnih inilaca u organizaciji drave, a kakva uloga individualno-stvaralakih, odnosno istorijskih? da li je drutvo prirodna, a drava vjetaka veza ili pak, naprotiv, izmeu drutva i drave nema razlike? Na sva ta pitanja mogli bismo odgovoriti tek kada bismo uspjeli pronai stalnu i nunu vezu izmeu ovjeka i norme (odnosno formi) prava. Do danas taj zadatak nije ostvaren. To pokuava uporedno pravo. Jedan od njegovih glavnih promotora, B. V. Lajst, pie: "Neki oblici prava razvijaju se kod najrazliitijih plemena i naroda, ako ne pod uticajem jednakih stvaralakih snaga, ono bar takvih koje djeluju u veini mjsta. Oni ine opteljudski elemenat prava. Drugi pak nastaju iz zajednikog istorijskog izvora, te e - iako se ak znatno razilaze po svojoj manifestaciji od analognih formi druge kategorije - uvijek biti istorijski, a ne racionalno srodne. To su u strogom znaenju izraza institucije prava, kao to sam taj izraz ukazuje, usaene forme (Einsetzung), dok su racionalno srodni proizvodi prava samo pravne sheme."[11] Lajst u toj razlici vidi istovremeno i korijen razlike izmeu naunih metoda uporednog prava i pravne istorije.[12] Uzmimo, na primjer, jednu od najstarijih pravnih institucija kao to je pravo azila. Kao opti korektiv prava rodovske osvete, ono je zajedniko semitima i arijevcima. Lajst ga zato smatra shemom pravnog razvoja. Ali arijevska institucija prava azila ima, prema njegovom miljenju, drugaije znaenje, negoli semitska; ova posljednja poziva boanstvo da uestvuje u osveti, dok prva ima jedino ljudski cilj - spasavanje ivota prestupnika.[13] Prvi zakljuak namee se u uporednom, a drugi u istorijskom nainu istraivanja.

Kao to vidimo, razlike u obliku i duhu institucija svode se ovdje na razlike u istorijskom razvoju itavih ljudskih grupa: jednih - znanih pod imenom arijevaca, drugih pak - pod imenom semita. esto smo u prilici da se uvjeravamo da je taj raznorodan istorijski proces ostavio razliit preat na mentalitetu tih dviju kategorija najstarijih ljudskih grupa. Ali da li je ta razlika u razvoju u svome zametku postojala ve u samome mentalitetu tih naroda ili pak u rasi, kao to se to obino kae? Isto tako i u okvirima jedinstvenih rasnih ili jezikih grupa - bilo arijevske, bilo semitske nailazimo na veliku raznorodnost formi pravnoga razvoja. To je navelo veliki broj uenih pravnika, izmeu ostalih Lajsta, Rudolfa Jeringa, na misao o uporednom prouavanju pravnih normi i institucija kod arijevaca, ali s tom razlikom to Lajst stavlja akcenat na sheme, odnosno na traganje za nekakvim zajednikim arijevskim pravom, dok Jering u prvi plan istie razlike, odnosno pravne institucije. ta je onda to drevno arijevsko pravo? Arijevsko genetsko zajednitvo temelji se na jezikoj srodnosti. Iz njega se izvlai zakljuak o zajednikoj prolosti, tj. istoriji. "Lingvistika i istorijska nauka treba da idu ruka pod ruku" - veli Jering. - "Zadatak istorijske nauke jeste da definie - uz pomo poreenja institucija koje se javljaju na poecima njihove istorije - ta je to to je bilo njihova zajednika odlika prije no to su se podijelili, a ta treba pripisivati pojedinanome narodu."[14] On potom nabraja pitanja koja ga zanimaju sa stanovita istorije rimskoga prava. Grci i Germani znali su za arijevsku instituciju bojega suda, Rimljani pak nijesu. Zato ne? Germani i Sloveni imali su zajedniko vlasnitvo nad zemljom, a Rimljani nijesu - zato nijesu?[15] Vidimo da u tim pitanjima autor vie panje poklanja razlikama, negoli slinostima. Slinost se namee ve a priori - kao zajednika prolost, praistorija jednoga plemena ili rase, arijevaca. U tome sluaju uporedno pravo ima za zadatak da objasni odstupanje od principa koje je zadala rasa. Ali ta je to rasa? Ta rije, koja naizgled duboko uranja u sutinu stvari, toliko je uoptena da se pod nju moe podvesti sve. Ona se upotrebljava poput univerzalnog kljua za otkljuavanje svake brave, pri emu su vrata ve otvorena. I njeno se objanjenje zamjenjuje rijeju samom po sebi, a ne novim pojmom. Rasa, naime, nije uzrok, ve posljedica, kao to to s pravom tvrdi Moneol. "Rasa nije prabitak, ve proizvod karakteristine fizioloke mjeavine krvi, psihiki uticaj koji dugotrajni istorijsko-geografski uticaji vre na taj fizioloki supstrat" (emberlen). "ovjeanstvo je mjeavina razliitih doljaka, ije su se razlike sve vie zatirale pod uticajem promjene spoljanjih uslova potiskivanja i ukrtanja" (Racel). Ono to je princip za dananje stanje ovjeanstva u pitanjima rase ili plemena, mora to biti u svakom pojedinanom sluaju, pa i kad je rije o prvobitnim arijevcima. Stoga nam traenje izvora i normi prava u rasi prije oteava, negoli olakava problem. Naime, od nama danas manje-vie znanih istorijskih pojava i pravnih formi odvodi nas u maglu neznanih vremena nekakve pracivilizacije iz koje se, bez sumnje, rodila dananja, ali je zato zasigurno bila podlona istim promjenama i oscilacijama, uticajima ukrtanja i mijeanja naroda kao to je to sluaj i sa dananjom civicilizacijom. Nedovoljnost definicije rase da bi se obuhvatile razlike u institucijama primorala je Jeringa da trai nekakav novi stvaralaki elemenat u oblasti prava. Pronaao ga je u zemlji. Jering je sasvim ispravno sagledao promjenljivost i zavisnost inilaca koji ulaze u pojam rase ili civilizacije: "Jedini nepromjenljivi inilac u ivotu narod jesu njihova prebivalita, dok se sve ostalo - pravo, moral, obiaji, religija - neprestano mijenja; jedino, dakle, prebivalita ostaju ista.[16] Ne uzimajui u obzir manju ili veu preciznost ovakve definicije, zapitaemo se: ta je u tom sluaju narod, pleme, nacija?

Jering odgovara: "pleme jeste zemlja" ("der Boden ist das Volk"). Ali, poto je i sam primijetio paradoksalnost toga stava, dodaje: "Razumije se, ne samo zemlja u prirodoslovnom smislu (kao klimatski i fiziki uslovi). Pod zemljom podrazumijevam i dodir sa drugim plemenima, zavisno od poloaja, zemlju u kulturnom, politikom, jednom rijeju - u istorijskom smislu."[17] Na taj nain, odvajajui pravne institucije od zemlje i vezujui ih za plemensko zajednitvo, Jering je sam potkopavao svoj sistem. Gdje je, naime, u tom sluaju locirao svoje Arije? Nemajui sopstveno prebivalite, oni nijesu mogli imati ni sopstvenu istoriju. Dakle, na toj liniji istraivanja mogle bi se rasvijetliti istorijske razlike izmeu pojmova i formi prava kod raznih naroda, ali nemogue je pronai nekakvu jedinstvenu koncepciju iz koje bi, kao iz sjemena, proisticalo pravo i ustanove u narod jedne iste rase. Iz podjele formi prava na institucije i na sheme mogu se izvesti dva principijelna elementa njegovoga razvoja - jedan sveopti, opteljudski, a drugi - pojedinaan individualan. Svaki od njih prua mogunosti za razliito tretiranje prava - jedan za istorijsko, a drugi za dogmatsko. Instinkt prava mora biti opti, a njegovo ispoljavanje - lokalno ili pak individualno. Taj instinkt prava jeste socijalni instinkt. Bastijan ga dri za elementarnu misao, zajedniku svim ljudima, koja se, meutim, javlja pod omotaima razliitih boja. Bastijanova definicija socijalnog instinkta glasi otprilike ovako: "ovjek se svugdje javlja sa biljegom (somatskim i mentalnim karakterom) koji na njemu ostavljaju spoljanje okolnosti (klimatske), ali poto se sa njega svue kostim koji ga maskira u lokalnom smislu, ostaje u osnovi jedinstvena elementarna misao (socijalni instinkt) pod omotaem individualnih plemenskih ideja (istorijsko-geografskih), ve prema njihovom ishoditu iz geografskih pokrajina (u njihovoj uzajamnoj istorijskogeografskoj vezi).[18] Ova Bastijanova reenica, i pored svoga pomalo nejasnog zvuanja, sadri istinitu ideju da individualna obojenost narod zavisi od puteva njihovog istorijskog razvoja u vezi sa geografskim uslovima ili, drugaije reeno, sa sferom geografskog djelovanja drugih naroda na njih - a sve to zajedno ne ini ni fiziki tip (zemlja), ni etniki (rasa), ve duhovni - civilizaciju kao proizvod, posljedicu, a istovremeno i kao uzrok daljih promjena, pa, dakle, kao silu. U tako formulisanoj definiciji naroda, odnosno tipova civilizacije, sadrano je i rjeenje zagonetke kako pravnih shema, tako i pravnih ustanova. Zemlja, tj. geografski elemenat, u toj definiciji dobija karakter sluajnosti, ba kao to je to i sa rasom. Pored Jeringovog miljenja, koje istoriju jednoga naroda sabija u okvire istorije zemlje, naveo bih jo jedno, koje po svojoj paradoksalnosti ne zaostaje za prvim, a to je da se istorija sadri u istraivanju drave: "Pojam drave dovoljan je, dakle, u istoriji da se uz njegovu pomo obuhvati cjelina pojava ljudskih grupa koje djeluju samosvjesno, koje stvaraju dogaaje i civilizacijske vrijednosti.[19] Razumije se, ovdje je rije samo o istorijskom istraivanju, jer autor ne iskljuuje "dogaaje i civilizacijske vrijednosti", to ne spada u atribute drave i ne pripada istoriji.[20] Kao to je Jeringu za rekonstrukciju prolosti naroda neophodna zemlja, tako ovdje svi geografski, pravno-drutveni, obiajni i civilizacijski inioci odlaze u drugi plan u odnosu na dravu. To je, dakle, vrhunac tenji da se ogranii teren istorijskih istraivanja, nasuprot onim ranijim, usmjerenim na njegovo pretjerano proirivanje. Kao to iz izloenoga proistie, ni rasa, ni zemlja, ni politika same po sebi nijesu izvori pravnih normi ili institucija, ve svaki od tih inilaca, naroito svi oni zajedno, daju prvu onu specifinu boju koja odluuje o njegovome istorijskom tipu ili vrsti.

Isto to se, otuda, mora odnositi i na instituciju drave u kojoj je sadrana cijela mo i, tako rei, kvintesencija prava. Ona e odgovarati nepresunoj ljudskoj potrebi, njegovom socijalnom instinktu, a dobijae oblike u zavisnosti od individualnog karaktera datoga naroda, tanije reeno, od tipa njegove civilizacije. DRAVA I CIVILIZACIJA, III deo Operiui savremenim oblicima razliitih drutvenih formacija, etnologija meu njima nalazi i takve kojima nedostaje dravni ivot. Kod nekih australijskih plemena nema ni traga od vlasti ili klasnih razlika, kao to je sluaj sa Ominima (Paul), Vonkomarima (Majls), Mijapima (Palmer). Ona nemaju nikakve posebne starjeine, i samo onaj koji se odlikuje vjetinom ili valjanou stie najvee potovanje u svome plemenu (Bakli). ta se, dakle, podrazumijeva pod dravnim ivotom u tom etnolokom pogledu? To je vlast, starjeina, inovnik, klasa kao izvjesna pravna norma. Za oblik dravnosti ne smatra se vlast koja je rezultat obine, grube materijalne sile, najee fizike. Takvu vlast nalazimo, na primjer, kod Bumana: meu njima su svi jednaki, ali i o svemu odluuje sila. Vrlo esto najjai do te mjere zloupotrebljava - ako je ta rije ovdje uopte na mjestu - svoju superiornost da slabijem oduzima oruje, pa ak i enu, djecu, ako ne i sam ivot (Lihtentajn). Ve na prvi pogled pada u oi nedostatak definicija stupnja divljatva, na kojem drave jo nema. Predvodnitvo i vladavina nije vlast, jer temelji se na fizikoj sili. Nema drutvene slojevitosti, te se ene i djeca pokoravaju moi jaega. Pa ipak, ve iz same te negacije vidi se da ta drutva nijesu tako jednostavna, ve da su sloenija i raslojenija, no to se to u prvi mah ini. Vidimo da njihova graa nije jednorodna, ve raznorodna, te da se samo komplikacije spoljanjeg sistema zamjenjuju razlikovanjem unutranjeg tipa. Najistaknutiji kriterijum diferencijacije jeste pol, a potom starost. Otuda razlike u pogledu pola i starosti u primitivnih naroda igraju gotovo istu ulogu koju u civilizovanih naroda imaju drutvene razlike ili politika dominacija. Uzmimo, primjera radi, iste te australijske narode i uporedimo njihove odnose izmeu polova. Kod Kurnaja ene i mukarci su meusobno u neprijateljskom odnosu kao dvije zasebne klase: mukarci potiu od yeerung (Stripiturus malacharus), ene od dzitgen (Malurus cyaneus). Te dvije strane katkada meusobno ratuju oko prava posjedovanja (Hovit). U skladu sa podjelom na polove, cijela se priroda dijeli na dva dijela: jedan pripada enama, drugi mukarcima. Kod mnogih plemena posebno se izdvajaju ptice, ribe, biljke i sl., koje pripadaju mukarcima, odnosno enama. (Nije li podjela neivih stvari na dva dijela u imenicama mukog i enskog roda moda trag ovakve prvobitne podjele?) A dalje imamo srodne relikte. Na ostrvima Palao ivot dvaju polova je razdvojen: zasebno ive mukarci, zasebno ene i djeca. Kod usura veza ene i mukarca budi prezir. Na Fidiju ene i mukarci ne smiju jesti zajedno. Tajna udruenja sastoje se ili samo od mukaraca, ili samo od ena.[21] Po istom principu nastupa prvo drutveno raslojavanje, tj. porobljavanje ene. U Australiji mukarac uzima sebi enu iz slabijeg plemena, pri emu mlae i ljepe ene obino dobijaju stariji mukarci, dok se mlai moraju zadovoljiti starim i runim. eni pada u dio teret svih domaih obaveza, a u zamjenu za to ona dobija najgore ostatke hrane i podnosi muevljevu surovost. Uopte uzev, status ene u tih naroda jednak je statusu robinje.[22]

Djeca pripadaju mukarcu, ena, iako je vlasnitvo mua, ona je to samo u smislu plijena, a u smislu srodstva, ona ostaje u vezi sa svojim rodom. Ta veza namee se bilo u obliku starateljstva brata, kao kod Maona, bilo u obavezi osvete, kao kod Miridita. Ponekad se to pravo starateljstva brata prenosi ak i na njenoga sina. Prema Tacitu, stric (avunculus) je najblie i najsvetije krvno srodstvo kod Germana. U Ruskoj pravdi pak pravo osvete obavezuje i sestria.[23] Slina drutvena raslojavanja sreemo u primitivnim drutvima prema starosnom kriterijumu. To raslojavanje pri tome prolazi kroz duu evoluciju i zadrava se na viim stupnjevima civilizacije, dobijajui ne samo drutvene, ve i politike forme. Tako se u nekih indijskih plemena, kao, npr., u Menitara, mukarci prema starosti dijele na jedanaest klasa, a u Mandana na est. Klasa najsnanijih mukaraca je vladajua i predstavlja policiju (Nojvit). U australijskim plemenima starci se ubijaju, a na arhipelagu Fidi ivi se zakopavaju. Ponegdje se pak, naprotiv, zajednica slui iskustvom starih ljudi: otud sedobradi kod Kirgiza, arhonti kod Grka, staroste kod Slovena.[24] Vidimo otud da u svima drutvenim formacijama - ak i u primitivnih naroda postoje zameci vlasti, vladavine klasa i drutvenog raslojavanja, da su neke od tih formacija prele ak i u vie oblike civilizovane egzistencije i postale politike forme. Da li, meutim, zbog toga te drutvene grupe treba smatrati zamecima drave? Obino se smatra da su ta primitivna drutva nekakav pramodel dananjih civilizovanih drutava u njihovoj dalekoj istorijskoj prolosti ili pak u praistoriji. Stoga se ona uobiajeno zovu prvobitnim drutvima. Ranije sam ve isticao da taj naziv u odnosu na dananja civilizovana drutva nije ispravan, odnosno da su ta tzv. prvobitna drutva istorijski savremena sa naima, i tako je zasigurno moralo biti i u odnosu na druga civilizovana drutva u davno prolim vremenima. Ali za to, navodno, postoje dokazi u reliktima istih tih drutvenih formacija meu civilizovanim narodima, koji ukazuju na to da su ti narodi zapoeli svoje postojanje prema analognim principima razvoja. Naime, pojam civilizovanoga drutva svodio bi se samim tim na razliku u vremenu - na kasnije faze razvoja nasuprot ranim, embrionalnim, u prvobitnih naroda. Na taj nain, kada bi se uspjelo dokazati da analogne (tj. prvobitne) forme egzistencije nastaju i u civilizovanim drutvima, samim tim bi otpala razlika u starosti drutva kao kriterijum njegovog razvoja. Ako u svakom drutvu, nezavisno od stadijuma njegove evolucije, mogu nastajati analogne drutvene grupacije sa surogatom vlasti, vladavine i podjele na klase, a bez dravnog karaktera, to slui kao dokaz da te grupacije same po sebi jo uvijek ne predstavljaju zametak dravnosti. Primjere slinih pojava u civilizovanim drutvima prua uglavnom kriminologija. Lavlaj u svojim Pismima o Italiji na sljedei nain karakterie rimsku Kamoru: "To je drutvo zloinaca koji djeluju na okruenje uz pomo organizovanog straha i eksploatacije uroenog ljudskog kukaviluka. U tome drutvu postoje starjeine, hijerarhijska ljestvica, postoji kodeks, kazne - jednom rijeju itava dravna shema, kojoj ne nedostaju ak ni neke tananosti civilizacije, ali koja je po svojoj sutini suprotna duhu drave."[25] Slinost tih tajnih zloinakih udruenja sa tzv. prvobitnim drutvima toliko je upadljiva i ide toliko daleko da se Lambrozo nije dvoumio da uporedi njihovu organizaciju sa organizacijom divljih plemena. Bio bi to, otuda, tip drutva vraenog unazad, jer je, prema njemu, zloinac divlji ili prvobitni ovjek.[26] Tard se protivi toj tvrdnji - uostalom, s punim pravom - polazei od toga da je primitivno drutvo prije svega porodina i religijska zadruga, da je ono ee stoarsko i miroljubivo drutvo, negoli ratniko i pljakako, kao, najposlije, i to -

kako svjedoe Spenser i Valas - da njegove javne vrline, estitost i istinoljubivost, mogu vrlo esto da zastide na civilizovani moral.[27] To, meutim, ne iskljuuje poreenje primitivnih drutava sa udruenjima prestupnika, ve samo ne doputa njihovu identifikaciju, a jo manje njihovo stavljanje na isti stupanj evolucije. Tako se, dakle, sline, gotovo identine drutvene formacije, koje nazivamo prvobitnima, javljaju i na najviem stupnju civilizacije. A samim tim ni surogati dravnosti koje tamo sreemo jo nijesu njene klice i nita nam ne govore o nastanku drave. DRAVA I CIVILIZACIJA, IV deo Jedna od najrasprostranjenijih i najtrajnijih drutvenih veza jeste ureenje, utemeljeno na vlasti otaca (patria potestas), odnosno porodica. Isto tako, jedna od najpopularnijih dravno-pravnih teorija jeste teorija patrijarhalne vlasti. Iako se sama teorija i njen naziv izvodi iz naina ivota Hebreja i zasniva na tradiciji Sv. pisma, tek su joj arijevske institucije, posebno kod Rimljana, Indusa i Slovena, pruile pravne dokaze. Pored toga, vlast otaca nije posebnost jedne rase, niti civilizacije. Najstarija etika i filozofija na svijetu, kineska, na porodici je utemeljila svoj dravni sistem. U formi klana ista ta institucija ispoljila se u davnoj prolosti Evrope kod Kelta i u dananjem ratnikom Japanu, na suprotnome kraju Staroga kontinenta. A strogo uzevi, poznata je u savremenim primitivnim narodima, koji u totemu ili murdu prihvataju izvoenje oinstva s podjelom na linije bliskih i dalekih srodnika, zajedno sa itavim sloenim mehanizmom branih veza unutar plemena (endogamija) sve do obaveznog braka putem otimanja sa strane (egzogamija). U dalekosenoj evoluciji porodice teko je sagledati ta je to ulo iz nje i samo iz nje u sastav drave. Uobiajena shema toga drutvenog ureenja na osnovu rimskoga prava izgleda ovako: njen embrion je porodica koja se izvodi od mukog pretka; vie porodica ini gens, tj. rod; vie rodova ini tribus, tj. pleme; povezivanje plemena daje cjelinu - republiku, odnosno dravu.[28] Zajedniki predak i zajednika krv ne moraju biti faktiki. Stvarno srodstvo ponekad zamjenjuje pravna fikcija kao, npr., obiaj adopcije. Isto je i sa rodoslovom. Mjesto porodinih junaka zauzimaju u plemenu eponimini junaci. To ne moraju biti realne linosti, to se ne moe rei za mnoge junake antike. To ne moraju biti ni stvarni rodonaelnici i osnivai porodica. Tako se u Kineza i Japanaca na tablice sa porodinim rodoslovom neprestano dopisuju novi preci. ta je, dakle, ovdje rodovski stvaralaki elemenat: krvno srodstvo ili potovanje pretka? Od rjeenja toga pitanja zavisie i rjeenje problema najstarije dravne organizacije. "Istorija politikih ideja" - kako je to vrlo tano primijetio Samner Mejn - "poinje od tvrdnji da je krvno srodstvo jedina mogua osnova za zajednitvo politikih institucija."[29] Na polju uporednog arijevskog prava izdvaja se institucija pati[30] (vladar, gospodar, mu), koja se temelji na instituciji braka.[31] Sanskrtska sloenica dam-pati oznaava glavu kue, a grko des-potes obino "gospodin". U tom kontekstu bilo je pokuaja da se imenica pa-ti izvede iz glagola (p-ti = uva). Ali neki filolozi, poput O. radera, tu rije radije dovode u vezu sa zamjenikim oblikom koji se do danas sauvao u litavskom jeziku (pats = on sam). Ovo objanjava i injenicu da je u bjeloruskom

jeziku, kao i kod Velikorusa, naroito u trgovakom staleu, "on sam" najei epitet mua - glave kue, domaina.[32] Brani oblik institucije pati nuno sadri u sebi, kao to je ve Lajst primijetio, tri elementa: pojam domaina i domaice, pojam mua i ene u porodici i pojam ravnopravnosti suprunika u pogledu srodnosti djece, kako po ocu, tako i po majci. Odatle potie i na tome se temelji poslunost djece prema roditeljima (rimsko obsequium).[33] Upravo ta institucija pati, poznata kod Indusa, Persijanaca i Grka, javlja se kod Rimljana pod nazivom patria potestas. Tu se, dakle, sreemo sa jednom istom shemom prava. Moglo bi se rei da je to pravna priroda svake roditeljske vlasti, bez obzira na vrijeme i mjesto. Ali da li je isto tako i sa institucijom porodice? Ima li razlike izmeu staroarijevskog oblika pati i kasnije rimske oinske vlasti, koju je uz brojne druge pojmove rimskoga prava naslijedila i dananja civilizacija? Lajst, naime, ne eli u tome da vidi samo promjenu rijei kod Rimljana, ve i sasvim drugaiji karakter rimskoga prava u odnosu na drevno arijevsko i sa njim komplementarnu formu porodice u jo mnogih drevnih naroda. To staroarijevsko pati ili patni jeste opta institucija prava narod (jus gentium), dok je pak patria potestas specifian oblik partikularnog latinskog prava (jus civile). U staroarijevskoj porodici oinska vlast, pati, definisala se oevim poloajem, a ne njegovom apsolutnom voljom. Svaki od lanova porodice imao je jednako odreena prava i obaveze u odnosu na cjelinu. Stoga se, dodajmo, u sferi imovinskih odnosa imovina pati nije smjela davati strancu; to se imanje moralo podijeliti meu nasljednicima.[34] Jo i danas u indijskoj porodici nema nareenja - postoji obiaj, ali nema prava. Evo kako Samner Mejn karakterie savremenu indijsku optinu: "Savjet seoskih starjeina ne nareuje nita, ve samo objavljuje ono to je uvijek bilo... Oteeni se ne ali na linu nepravdu, ve na povredu javnog poretka... U najdrastinijem sluaju nepotovanja optinskih odluka, jedina kazna, odnosno jedini oblik kazne jeste sveopti prekor." Jednom rijeju, nema ni obaveze, ni prava, ni njegovih sankcija, ni prinude.[35] Samo se po sebi razumije da ovdje oinska vlast mora biti i nedravna i nepolitika. Drugaije je sa rimskom porodicom. Rimljani su prvi podravili oinsku vlast. ta znai to pretvaranje institucije porodice u instituciju drave? To znai da se, umjesto staroarijevskog glave kue, domaina (pati) pojavio rimski otac (pater familias), sa apsolutnom vlau nad cijelom porodicom. Dok se prvi gubio u srodnikim vezama, u porodici kao kolektivu, drugi je postao odgovorni pojedinac, odnosno pravni subjekat (homo sui juris). Posljedice te promjene titule i toga pravnog karaktera bile su neprocjenjive. Prije svega one su se odrazile na pravo vlasnitva. U staroarijevskoj porodici svojina je poivala na radu (naturales acquisitiones) ili na prirodnom srodstvu (naturalis cognatio). Sada je mjesto prirodnog prava i prirodnog srodstva zauzelo pravno posjedovanje (civiles acquisitiones) i pravno srodstvo (civilis cognatio), to proistie iz oinske vlasti. Sasvim prirodan rezultat toga jeste injenica da je ostavina prestala da se temelji na prostom nasljeivanju, ve je postala zavisna od oeve volje (jus testamenti). Eto do kakvoga je preloma dolo u porodici pod uticajem pravnih pojmova Rimljana. Otuda proistie jednostavan i nuan zakljuak da institucija porodice i vlasti oca kao domaina, supruga i roditelja ne sadri dravnu ideju, im je arijevska porodica prerasla u dravu tek u rimskom pravu. Stoga Lajst s pravom istie udaljavanje apsolutne oinske vlasti rimskoga oca, obdarenog egoistikim pravom sui juris sa slobodom raspolaganja porodinom imovinom (libera testamenti factio) od staroarijevske norme pati.[36]

I ovdje i tamo, uostalom, oinska vlast se temelji na potovanju prema roditeljima. "Neka bude posluan sin ocu, a sa majkom jednak... Zadovoljstvo je za sina pokornost ocu..." Tako vele svete knjige Indusa koje polaze od boanskog porijekla porodinih veza i svetosti institucije braka.[37] Kod Rimljana obaveza poslunosti roditeljima ini sastavni dio prava narod - jus gentium, koje se razlikuje od prirodnog prava utoliko to obavezuje sve ljude na svijetu bez izuzetka. Ali osim toga opteljudskog prava, ve je antika mudrost razlikovala jo jedno, posebno, odnosno ono koje obavezuje samo neke ljude. Ono se kod Rimljana zove jus civile, to bismo i doslovno mogli prevesti kao graansko pravo, ali koje se odnosi samo na rimske graane. Upravo to jus civile jeste pravo koje je narod sam sebi napisao, isto u obiajnom, odnosno pravno-dravnom obliku. U irem znaenju ono obuhvata ne samo posebno pravo (jus proprium), ve i opte pravo (jus commune), kao cjeloviti sistem prava obiajnog i pisanog. Taj momenat prenoenja prava na graane kao subjekte prava (kod Rimljana tzv. "Dvanaest tablica") jeste podizanje drave na nivo pravnog sistema, pa otuda i jednom od prvorazrednih faza u razvoju drave. Posebno nastaje pojam pravne sankcije, odnosno kazne. Otuda nikakvo udo to je prouavanje krivinog prava jedna od najvanijih pomonih grana u istraivanjima geneze i evolucije same drave. I nasuprot tome, pojam kazne - u pravnom znaenju postaje ravnoznaan pojmu drave. Zbog toga je do danas, kako je istakao Momzen, obuhvatnost i ispravnost djelovanja kazne za prestupe koje je poinio jedan ovjek u odnosu na drugoga - jedan od najteih problema pri definisanju vlasti i atribuiranju drave.[38] Napomene [1] Przegld Narodowy, 1909, <april-maj>. [2] G. F. de Martens, Prcis du droit des gens moderne de l'Europe. Paris, 1858, I, 80. [3] Aristotelova definicija drave: "Ono to odluuje o ratu i miru, o sklapanju i razvrgavanju saveznitava, o uspostavljanju zakona i odreivanju kazne, o protjerivanju ili globama, o prihvatanju izvjetaja i pozivanju vrilaca vlasti na odgovornost u skladu sa obavljanom dunou." Politika, 4. 4. 3. [4] Henry Sumner Maine, Ancient Law. London, 1907, 122; 125. [5] Ludwig Gumplowicz, Grundriss der Soziologie. Wien, 1905, 192. [6] Die soziologischen Staatsiedeen. Innsbruck, 1902, 27. [7] Gumplowicz, Soziologie. Op. cit., 198. [8] Staatsgrndung. Up.: Soziologie, 198. [9] "Svaki zakon jeste poredak nejednakosti." Op. cit., 199. [10] Zum ltesten Strafrecht der Kulturvlker. Fragen aus Rechtsvergleichung. Gestellt von Theodor Mommsen, beantwortet von H. Brunner, B. Freudenthal, J. Goldziecher, H. F. Hitzig, Th. Noeldeke, H. Oldenberg, G. Reethe, J. Wellhausen, U. von Willamowitz Mllendorf. Leipzig, 1905. [11] Alt-arisches jus gentium. Jena, 1889, 12-16. [12] Op. cit., 11. [13] Op. cit., 20. [14] Vorgeschichte der Indoeuroper. Leipzig, 1894, 3. [15] Op. cit., 4. [16] Op. cit., 97. [17] Op. cit., 98.

[18] "Der Mensch erscheint berall unter dem durch die Umgebunsverhltnissen (den Phasen der Erdstandes zur Sonne) aufgeprgten Stempel (somatischer oder notischer Frbungen), aber nachdem dem topisch-lokal umkleidenden Costm seine Maskirungen abgezogen sind, verbleibt unterliegend der gleichartig durchgehende Elementargedanke (in der "Unitt des Gesellschaftsgedankens") unter den (historischgeographisch gewandelten) Vlkergedanken, beim Ausgang von den geographischen Provinzen (in ihrem Verbande durch topographische Geschichtsbahnen)". Bastian, Kulturhistorisches Studien unter Rckbeziehung auf den Buddhismus. Berlin, 1900, 199 i dalje. Dozvolio sam sebi da u neku ruku teak i komplikovan tekst originala zamijenim uobiajenijim i dostupnijim terminima. [19] St. Zakrzewski, Zagadnienia historyczne. Lww - Warszawa, 1908, 99. [20] Up. poglavlje Wiedza historyczna. [21] A. Bastian, Controversen in der Ethnologie. II. Soziale Unterlagen fr rechtliche Institutionen. Berlin, 1894, 5. [22] Friedrich Mller, Allgemeine Ethnographie. Wien, 1879, 218. [23] Bastian, op. cit., 13. [24] Op. cit., 7. [25] Zakletva za Kamoru zvui ovako: "Zaklinjem se da u biti vjerni lan drutva i neprijatelj vlade, da neu imati nikakve odnose s policijom, da neu denuncirati lopove, ve da u ih, naprotiv, voljeti svom duom, jer oni stavljaju na kocku svoj ivot." G. Tarde, La criminalit compare. Paris, 1886, 38 i dalje. [26] "Le criminel ressemble donc bien plus moralement au sauvage, qu' l'alin." Odista, izmeu jednoga i drugoga javljaju se katkada poraavajue slinosti. Kod zloinaca se, npr., nanovo raa porok tetoviranja, pa ak dolazi i do pretvaranja jezika u argon. Lambrozo posebno ukazuje na tu okolnost da bi potkrijepio svoju tezu o ovjeku-zloincu "l'uomo deliquente". [27] Op. cit., 41. [28] Sumner Maine, op. cit., 136. [29] Op. cit., 137. [30] Rije pati uzeta je iz sanskrta; u Zend Avesti: pati, paiti; grki posis (suprug), litavski pats, gotski faps. [31] B. W. Leist, Alt-arisches jus civile. Jena, 1892, I, 42. [32] O. Schrader, Sprachvergleichung und Urgeschichte. Jena, 1907, II, 337. [33] Leist, op. cit., I, 75 i d. [34] Op. cit., I, 501. [35] Henry Sumner Maine, Village Communities in the East and West. London, 1881, 67 i d. [36] Op. cit., I, 501. [37] H. Zimmer, Altindisches Leben. Die Kultur der vedischen Arier, nach den Samhita dargestellt. Berlin, 1879, 315. [38] T. Mommsen, Zum ltesten Strafrecht der Kulturvlker. (Predgovor). DRAVA I CIVILIZACIJA, V deo Konstatovali smo da ono to se obino uzima kao obiljeje dravnog ureenja - kao to su vlast, vladavina, drutvene klase - predstavlja tek surogate drave, da je prisustvo tih zametaka drave oigledno ne samo u svakoj formaciji primitivnih drutava, ve da oni katkada spontano nastaju i u najcivilizovanijim drutvima, te da su, dakle, nezavisni od toga postoji li drava ili je uopte nema.

Kako je, meutim, sa pravom? Da li je pravo takoe integralni dio pojma drave ili pak postoji i nezavisno od dravnog ureenja? Da li drava daje sankciju pravu ili pak, obrnuto, pravo sankcionie svekoliku vlast, pa tako i dravnu? Rije je ne samo o definiciji prava, ve i o njegovoj genezi, a zatim i o odnosu drave prema pravu. Naizgled, nita lake nego rei da je svaki nalog onoga ko ima vlast ve sam po sebi pravo i da se, nasuprot tome, u civilizovanom drutvu sva vlast temelji na pravu. Ali pitanje te veze prava sa dravom (odnosno, kako mi to danas kaemo, legaliteta drave) veoma je teko razrijeiti putem istorijskog prouavanja. Mi sada ivimo u uslovima kada nema dana a da se ne donese novi zakon, i nikome ne pada na um da postavi pitanje ispravnosti injenice da drava donosi zakone. Mislimo stoga da tako mora biti, pa ak i vie - da je tako oduvijek i bilo. Upravo ovo poslednje treba odluno odbaciti. Na Istoku do dana dananjeg postoje apsolutni vladari koji su gospodari ivota i smrti mnogih miliona dua, pa i pored toga nijednome od njih ak ni na pamet ne pada da donose novi zakon ili nove zakone. Na slian su nain nai oevi donosili ustav "nihil novi", koji je - ostavimo za sada to kakav je on imao politiki temelj i jednokratni cilj - polazio od toga da je pravo nepromjenljiva stvar i da niko ne smije mijenjati ono to je jednom dato kao zakon. Najzad - ni to nije beznaajna okolnost - izmeu prava i oblika vladavine, tj. drave, nema nekakve tijesne zavisnosti, kao to se to obino misli. Kao primjer navodilo se to to su se u Francuskoj od 1789. godine vlast i oblik vladavine mijenjali vie puta, a da je pravni sistem pri tome ostajao gotovo bez promjene. ak i ako uzmemo u obzir najivlju zakonodavnu djelatnost nekih drava, naroito ustavnih, poput Engleske ili Sjedinjenih Amerikih Drava, moramo konstatovati da je broj novih zakona zanemarljivo mali u poreenju sa obiajnim normama, oblicima i propisima kojih se u drutvu stalno pridravamo. I treba dodati - na sreu - jer nita se ne stvara tako teko kao novi zakon, te ako toliko muno preivljavamo sve nezgode zbog uvoenja zakona koji narod sam sebi propisuje, ta tek rei kad bi tih zakona svakim danom bivalo sve vie. Ako, dakle, hoemo da razumijemo genezu prava i da definiemo njegov odnos prema dravi, moramo prije svega zaboraviti na nae dananje poglede na pravo i na nain njegovoga nastajanja, te cijelu stvar svesti na najprostiju formu, odnosno na najprimitivniji stadijum njegovoga razvoja. Kakav je najoptiji pojam prava i kada pravo dobija ovaj karakter koji ima danas prava u dravnom znaenju? Isti oni etnografi koji su traili zametke drave u divljih i varvarskih plemena traili su kod njih i izvore prava. Lubok veli da nie rase ne moraju imati osjeaj za pravedno i nepravedno, ali da zato imaju visoko razvijen osjeaj za pravo, odnosno znaju ta jeste pravo, a ta nije. Prema etnografima, dakle, prvobitno pravo jeste obiaj. Pa ipak, i pored sve sposobnosti zapaanja kod putnika koji opisuju narode sa kulturom drugaijom od nae, teko je ipak pretpostaviti da bi oni samo uz pomo spoljanje opservacije mogli da proniknu duboko u poglede opisivanih naroda na pravo. Uostalom, i mi posjedujemo izvjesne pravne norme ivota - zvane obiajima ali to ipak nikako ne znai da ih identifikujemo sa pravom. Stoga bi umjesto spoljanjeg metoda prouavanja izvora prava trebalo prei na unutranji, rekli bismo ak filoloki. Da bismo se upoznali sa sutinom pogleda na pravo, trebalo bi okrenuti se drevnim knjievnim spomenicima koji su, dodue, krti kad je rije o materijalima, ali zato pruaju podatke iz neposredne opservacije.

Drevni staroarijevski zakon zove se dharma[39], tj. uobiajeni poredak na zemlji kao i na nebu.[40] To je ljudski zakon, kao to je rita[41] boanski zakon, kosmiki poredak koji odrava Varuna.[42] Krenje dharme prestup je protiv boga i ljudi. U Indiji je samo Varuna zatitnik prava; njegov gnjev kao posljedica zloina nesumnjiv je, ali postoji magina formula za njegovo neutralisanje.[43] Ono to znamo o staroarijevskom pravu potie uglavnom iz bramanske literature (Dharmasutra - pravni aforizmi i Dharmasastra - udbenici prava), koja se, prema Oldenbergovom miljenju, moe datirati izmeu 500. i 300. godine prije Hrista.[44] Ali savremena etnologija u pravu Indusa nalazi daleko vie tragova religijskih vjerovanja, negoli pravnih pojmova. Ako je vjerovati engleskim piscima, u nekim mjestima Indije stanovnicima je jednako lako uliti potovanje prema novome zakonu kao i prema novome religijskom autoritetu. Kod njih je jedno neodvojivo od drugoga. Samner Mejn veli da je jedan istaknuti general i engleski dravnik stekao toliko potovanje kod mjesnog stanovnitva da je postao predmet religijskog kulta i morao svoje vjernike batinama prisiljavati da se uzdre od manifestacija. Isto tako, svaki obiaj i ustaljeni oblik ivota u Indiji ima zatitnika u religiji prije negoli u pravnom poretku.[45] Nita drugaije nije bilo ni u drevnim zapadnim drutvima. Stoga i nazivi za pojam prava imaju prvobitno sakralno znaenje: kod Grka themis, kod Rimljana fas.[46] I jedan i drugi obuhvata oblast boanskog prava (jus divinum), drugim rijeima, pripadaju religiji. To boansko pravo mora biti isto tako prirodno kao i ljudsko, a samim time - nije moglo biti stvoreno. Kod semitskih naroda tradicija ga predstavlja kao objavljeno. Kod arijevaca to se pravo ispoljava u instituciji Vesta - Hestia, odnosno kultu domaeg ognjita. To domae ognjite je religijska podloga arijevske institucije porodice. Stoga se rije epistion, koja oznaava porodicu u Grka, prevodi kao "okupljeni oko domaeg ognjita". Predaleko bi nas odvelo da ovdje tumaimo prvobitne religijske pojmove zasnovane na vjeri u duhove (animizam). Dovoljno e biti napomenuti da je porodica grupa ljudi koja vodi porijeklo od zajednikog pretka. Taj predak ili preci su domai bogovi (dii gentiles). Sfera njihovoga djelovanja ujedno je i sfera vladavine porodice. Tako, dakle, molitve i rtve njima posveene imaju karakter domaih tajni, nedostupnih stranevom oku (sacrificia occulta). Njihovo pravo posjedovanja istovremeno je i posjed porodice (na latinskom familia znai - vlasnitvo). Stoga je pokretna imovina predmet razmjene i kupovine, ali vlasnitvo nad zemljom, koja spada u sferu domaeg ognjita, u razliita vremena je u razliitoj mjeri iz toga izuzeta. Kod Helena zakon je zabranjivao da se zemlja optereuje dugovima. Kod Rimljana zakon Dvanaest tablica doputa liavanje slobode zbog dugova, ali titi vlasnitvo nad zemljom. Zato se kod Indusa nasljedno pravo ne rukovodi materijalnim interesima nasljednika, ve interesima odravanja kulta pretka-duha, jedinog vlasnika domaeg ognjita. Isto tako se i hiljade drugih instituta privatnog prava izvode iz sakralnog karaktera porodice koja se grupie oko duha-pretka u opsegu domaeg ognjita.[47] Prirodno je da se isto domiljanje religijskog karaktera namee i u vezi sa drugim pojmom prava - pojmom sankcije, odnosno kazne. Pravnici razlikuju tri faze ovoga pojma: kazna kao osveta bogova, kazna kao osveta porodice i kazna kao sredstvo kojem pribjegava drava da bi odvratila od vrenja zloina i zatitila od njega. Svaka od tih faza podrazumijeva izvjestan stepen evolucije prava, ali, kako se ispostavlja, ta evolucija nije primjerena evoluciji drutva. Naime, religiozno iskupljenje - pokajanje - kao oblik sudske kazne sree se jo i danas, dok, s druge strane, porotni sudovi, raireni u posljednjem vijeku, nijesu nita drugo do povratak

na tzv. justicarii itinerantes iz godine 1205, srednjovjekovne institucije boanskog suda, tj. izricanja presude uz pomo boanskog nadahnua koje ne ispunjava sudije, ve svjedoke.[48] Islamske drave, ak i savremene, ne znaju pak za drugi pojam zloina i kazne do religioznog, a Muhamed, prvi zakonodavac, zadrao je ak i rodovsku osvetu kao veoma korisnu instituciju, koju do naih dana u ogranienim razmjerama praktikuju njegovi vjernici.[49] U vezi sa bezuslovnom podjelom prava na dravno i religiozno treba nainiti izvjesne ograde. Da li je odista osveta bogova ikada bila jedini regulator zloina i kazne i da li je to moda negdje i danas - problem je koji vjeno uzbuuje ljudsku psihu kao injenica pozitivno konstatovana bilo gdje i bilo kada. Meutim, lako je utvrditi da izmeu rodovske osvete i institucije porodice dolazi do tijesne veze, i to upravo na temelju religijskih vjerovanja. Osnov za to je upravo kult predaka. Jedno od najrasprostranjenijih vjerovanja u krugu porodice jeste ubjeenje da dua roaka nee nai mira dok ubica ne bude kanjen. Stoga kod semitskih naroda zakon upravo nalae rodovsku osvetu pod uslovom da se prije toga krivica dokae pred sudom, kao, npr., kod Jevreja i Arapa.[50] Kao poseban oblik prava osvete mogla bi se odrediti ona njena vrsta koju bismo mogli nazvati drutvenom osvetom, jer ona ne prua pravnu satisfakciju rodu, ve nekoj drutvenoj grupi. Ona ima itavu skalu nijansi, budui da obuhvata kako porodine prestupe (npr., brano nevjerstvo ene u bramanskom pravu ili kod Osetinaca), tako javne prestupe (vindicta publica kod Rimljana).[51] Ali tvrdnji da je drutvena osveta izvor novog krivinog prava koje proistie iz drutva[52] treba suprotstaviti injenicu da se ona ispoljava ak i tamo gdje postoji sasvim razvijeno krivino pravo, nanosei mu pri tome oiglednu tetu i negirajui do izvjesne mjere i sam smisao njegovoga postojanja (npr., u formi zakona lina u Sjevernoj Americi). Otuda je kazneni zakon, kad je rije o duhu, odraz religioznog, moralnog i obiajnog stanja drutva, ali u pogledu svojih normi on se ne pridrava nuno izvjesnih ablona razvoja kazne kao institucije, bilo da je nazovemo religioznom kaznom, rodovskom osvetom ili javnom kaznom. Ve je samo zbog toga teko odrediti kada je kazna u rukama drave, a kada je nedravna institucija. I ovdje opet moramo pribjei ranije ve spomenutom filolokom metodu. Tako u staroarijevskom drutvu sudsku vlast vri kralj (rajan) ili njegov zamjenik. On odmjerava i kaznu, pri emu je tehnika rije koja oznaava krivicu - aparadha, a sa njom je, za oznaavanje kazne, u neposrednoj vezi rije danda (doslovce - "tap") koja sadri i pojam kraljevske vlasti, i kazne.[53] Naizgled, dakle, tu se sreemo sa javnom kaznom. Meutim, u najstarijim pravnim knjigama (Dharmasutra) uopte nema termina za definisanje zloina. Tek Manuov zakonik razlikuje pet kategorija prestupa: uvredu rijeju, uvredu djelom, krau, nasilje i seksualne prestupe.[54] Ali prije e biti da je rije o pet optearijevskih moralnih zabrana (ne blati sebe i drugoga, ne ini preljube, ne ubij, ne kradi i ne lai) - uz jo etiri poznata naloga (potuj bogove, potuj roditelje, potuj otadbinu, potuj gosta)[55] - negoli o pravnim odredbama. Isto tako u bramanskom pravu zapravo nema sudskog procesa. Jo ni danas u Indiji zapravo ne postoji graansko pravo, a krivino samo ukoliko postoji kraljevska vlast, pri emu ga sprovode vojnici.[56] Iz ovoga se ve vidi da pojam kazne nije istoznaan sa pojmom prava. Postoji i dravno ureenje u kojem je kazna atribut dravne vlasti, ali nema nieg zajednikog sa pravom. Slino je kod Grka, pa i Rimljana. Grko themistes znai pravedne i nepravedne kraljevske presude, to zapravo znai stanje bez prava, odnosno bez drave, u kojem se javljaju Heleni u mitovima i herojskom epu.[57] Grci uopte nijesu posjedovali

drugu rije za oznaavanje prava: dikaion, naime, kako Ciceron prevodi latinsko jus, jeste moralni zakon koji svako nosi u sebi, dok je dike - istovremeno i postupanje u skladu sa zakonom, i boanstvo.[58] I tu se, dakle, kao u latinskom pojmu fas, pravo temeljilo na bojoj volji, a ne na dravnoj vlasti. Isto tako, kod oba naroda - Grka i Latina - politiko pravo, pa otud i krivino, oslanjalo se na sakralne funkcije vladara i kralja, odnosno drave. U rimskom pravu presude pontifeksa (leges regiae) dijele krivice na oprostive i neoprostive: u drugom sluaju posveuju zloinca bogu (sacer deo esto), a tada ne samo da je politika vlast nad njim mogla izvriti smrtnu kaznu, ve je to mogao uiniti svako.[59] Pa ak i prvobitna smrtna kazna (lat. supplicium sa znaenjem "saviti koljena") sadri u sebi elemenat javne rtve i religioznog iskupljenja. U prvi mah ona obuhvata samo javne zloine kao to su veleizdaja, bogohuljenje. Tek kasnije ona se proiruje na zloin protiv pojedinca. Tako ve u zakonu Dvanaest tablica smrtna kazna predvia se za ubistvo, podmetanje poara, krau ljetine[60], ali to je ve momenat uspostavljanja legaliteta drave Rimljana. Na tom polju Rimljani su uinili znatno vie od Grka. Stoga su od navedenih analogija zanimljivije razlike sudskog postupka kod oba ova antika naroda. Kod Rimljana zloin protiv drave (perduellio) ve je veoma rano obuhvatao ne samo izdaju drave u doslovnom smislu (gr. prodosia), ve i ubistvo inovnika. Sakralno pravo monarha proireno je na neke kasnije dunosti, naroito plebejske, s ciljem ostvarenja njihove zatite (crimen imminutae majestatis).[61] Otuda, i pored istovjetnosti izvora helenskog i starorimskog prava, u njihovome razvoju otkrivaju se dva potpuno zasebna smjera, koja se najbolje odraavaju na dravno-pravnom sistemu Grke i Rima. U rimskom zakonodavstvu sakralno znaenje prava (lex - religo - religio) zadralo se u kasnijoj fazi njegovog razvoja, kada inicijativa za njegovo sprovoenje nije poticala od pojedinca ili roda, ve drave. Latinsko lex ima isto znaenje kao i jus civitatis, opte znaenje sveobavezujue volje drave.[62] Kod Helena je sasvim drugaije. Grko nomos nije lex (vor), ve ono to je opteprihvaeno, pozitivno vrednovano (nomizetai), pa dakle ima znaenje pravne norme, kao, npr., gostoprimljivost koja je kasnije priznata u pravu narod. Otuda je i sama drava - demos ili polis - optina slobodnih kod Spartanaca i Atinjana, ali ne predstavlja pojam pravnog lica - drave u rimskom znaenju. Pravo - nomos - to je samo ono to demos nareuje (nomizetai); i, obrnuto, nomos svoju pravosnanost dobija samo kroz demos, pa je dakle zakonodavac narod, a ne drava. Zahvaljujui tome, Grci su podarili ovjeanstvu moderno shvatanje naroda, iako to nijesu uinili sa modernim shvatanjem drave. Stvorili su ga i razvili tek Rimljani tako to su dravi dali isti pravni subjektivitet kakav posjeduje pojedinac i utemeljili ga na istom tom sakralnom pravu. Da se to sakralno poimanje institucije drave odralo do najkasnijih rimskih vremena dokazuje hijeratini sistem kovanja novca, pri emu kovanje zlatnoga novca nikada nije prelazilo u ruke vazala, niti prokonzula, ve je uvijek bilo privilegija pontifeksa maksimusa. Taj princip naslijedili su od Rimskoga carstva i vizantijski carevi.[63] Themis je, dakle, uvijek bilo samo sankcionisanje pojedinane ili kolektivne vlasti, ali ne stvaralaki princip te vlasti. U tom smislu je vie nego ispravno miljenje Fistel de Kulana da je "religijska ideja nadahnula i organizovala antiko drutvo"[64], ali da nije stvorila dravu. Upravo suprotno, bez odvajanja politike vlasti od kulta, lana roda od domaeg ognjita, religije od prava - nikada ne bi mogla nastati ni sama drava.

DRAVA I CIVILIZACIJA, VI deo Pored rodovskog i sakralnog inioca, u dravi postoje i drugi elementi koji bi se nasuprot prvim dvama, vezivnim, kohezionim - mogli nazvati disocijativnim elementima u drutvu. Meu njih spada u prvome redu zemlja ili - teritorija. Uprkos opteprihvaenim pogledima da se odnos ovjekov prema zemlji zasniva na okupaciji (rimsko pravo) ili na radu (ekonomska teorija) primarna ovjekova veza sa zemljom temelji se na kultu predaka. "Ovdje je moja otadbina, jer tu su duhovi moje porodice" (terra patrum, patria). Fistel de Kulan je itavim nizom dokaza potkrijepio taj religiozni pojam vlasnitva u klasinom svijetu, poevi od obiaja donoenja zemlje iz porodinog gnijezda pri osnivanju grada, sve do obuhvatanja itavoga prostora svijeta rijeju koja je na jeziku antike oznaavala prostranstvo u vlasti duhova predaka - ljudsko svesazdanje (mundus).[65] To su vremena kada je svojina uistinu svetinja, kada svaku mrvicu svojine treba dijeliti sa bogovima (rtve duhovima predaka) i gostima koji su pod zatitom domaeg ognjita (otud gostoprimljivost). Ali to faktiko stanje svojine pretvara se s vremenom u pravno, kada svojina odista postaje materijalni posjed, kada se pored termina pravno-civilnog raspolaganja (occupatio) javlja drugi termin - stvari bez vlasnika (res nullius). Tek tada, prirodno, moe biti govora o zajednikom i individualnom posjedu, o kolektivnom i individualnom pravu vlasnitva, dok se, meutim, u staroarijevskoj porodici, kako je to tano primijetio jo Lajst, lanovi dijele na korisnike - "svoji" (mu, ena, djeca itd.) i koriene (robovi, ivotinje, nepokretnosti - vedsko bhuktam), koji pak nikad ne posjeduju i koji su predmet eksploatacije.[66] Lotar Dargun je s pravom branio ovaj prvobitni pojam individualnog vlasnitva, suprotstavljajui se pristalicama zajednikog rodovskog posjedovanja. A zanimljiv relikt toga individualnog posjedovanja itavih rodova kod Slovena sauvao se u terminu "" kod Rusa ( - porodica i spaljena zemlja, pripremljena za obradu[67]) koji je kasnije prenijet kako na slobodne starjeine rodova, tako i na robove. Ali ve i u krugu jednoga roda teritorija ili zemlja vri ruilaki, razjediniteljski zadatak. To se moe pokazati na primjeru istorije naseljavanja. Na disocijativnu ulogu principa teritorijalnosti u odnosu na srodstvo, odnosno na princip krvnog zajednitva, prvi je skrenuo panju Samner Mejn. On je pokazao da teritorija potkopava zajednitvo porijekla, s jedne strane preko emigracije, odnosno iseljavanja lanova roda, a sa druge - kao posljedica imigracije, odnosno najprije teritorijalnog susjedstva, a zatim primjese tue krvi u okviru roda. Rezultat toga procesa je zamjena stvarnog zajednikog porijekla lanova jednoga roda, plemena i kasnije drave - pravnom fikcijom koja izvodi stanovnike jedne teritorije od istoga pretka, dok su to uistinu raznorodni elementi, povezani samo svijeu o porijeklu.[68] U tom pogledu teritoriju treba uzeti kao prvorazrednu polugu u stvaranju kako rodova i plemena, tako i drava, uprkos rasprostranjenom miljenju koje stvarnoj sutini pretpostavlja pravnu fikciju, odnosno zajednitvo rodovskog porijekla ili srodstvo. Otuda istorija naseljavanja predstavlja normu za definisanje ne samo dravnog, ve i plemenskog i rodovskog bitka. Najjednostavniji oblik naseljavanja koji sreemo na cijelom svijetu jesu seoske naseobine. Drevni grki nain ivota (kata komas) u tom pogledu je sasvim slian staroarijevskom. Selo oznaava prvobitno srodstvo[69], njegovi stanovnici smatraju se za vicini - susjede ili affines - srodnike. Ali zanimljivo je da se, bez obzira na zajedniki kult, stanovnici staroarijevskog sela ve u doba Sutri dijele na dvije klase daljih i bliih srodnika; dakle, meu njima se sauvao isti odnos kao i u rimskom

pravu izmeu agnati i cognati, pri emu su ovi posljednji prava porodica u dananjem pravnom poimanju, dok prvi predstavljaju najrazliitije tuinske elemente koji ulaze u sastav sela. Selo je u rodovskom pogledu isto to i u teritorijalnom - rod, iransko vis, latinsko gens, grko fratria. Ve se ovdje, dakle, ispoljava raznorodnost elemenata krvi i porijekla u okvirima rodovskog naseljavanja, a jo vie kad je rije o plemenu. Staroarijevsko jana, to oznaava pleme, ima korelat u janman - rijei koja oznaava srodnost, a janman za podreen pojam ima nmna (dom), a od iste te forme vodi porijeklo staroarijevsko grama - selo.[70] I ovdje i tamo teritorijalna veza je u ravnotei sa rodovskom, iako je ta rodovska veza zapravo fikcija. Grijee, dakle, naunici koji rodovsku fikciju smatraju za sutinu teritorijalne koegzistencije roda, plemena, a kasnije i naroda. Ta rodovska fikcija u uslovima teritorijalne koegzistencije najoiglednije se ispoljava u rimskim odnosima, gdje su se zasebni plemenski elementi - latinski, rimski i trei nepoznati[71] - ouvali u tradiciji i pored svih pokuaja kulta, usmjerenih na njihovo stapanje u jedan pojam rodovskih junaka (Mars Quirinus, flamen dialis).[72] Ali nigdje to gubljenje razlike izmeu teritorijalne i rodovske veze nije dovelo do takvih istorijskih greaka kao u oblasti teorije rodovskog naina ivota kod Slovena. U slovenskim jezicima postoje dvije rijei za oznaavanje drutvenih veza: jedna je rod, a druga pleme. Objanjenje im je dao stari ruski ljetopisac kazujui da su "od plemena... Jafetovog Sloveni", da su "Poljani ivjeli zasebno i svaki je vladao kao rod, pa su i dan-danas Poljani braa", da je "svaki ivio sa svojim rodom i na svojim mjestima".[73] Ko god je upoznat sa ruskim narjejima[74], lako e rei ta dijeli rod od plemena i gdje poinje pleme, a gdje se zavrava rod. Malorus jo i danas kae za svoju porodicu: "To je moj rod". Velikorus opet srodnika ili srodnicu iz druge linije (po stricu, ujaku, tetki) naziva (-) brat ili sestra, pri emu ovdje oznaava broj dva, odnosno, on ih naziva braom ili sestrama iz dvaju rodova, to e rei - iz dviju porodica. Tako je od strane djece, a od strane roditelja potomstvo iz druge porodice - bratanac ili sestri - naziva se ve (od plemena). Oigledno je otud da je rod bio u strogom znaenju porodica, te da su u tom pogledu imali pravo slovenofili, kao to je Aksakov, koji su negirali teoriju rodovskog naina ivota u znaenju saveza porodica kod Slovena[75], a smatrali rodovski ivot Slovena za porodini. Drugaije je, meutim, sa optinskim posjedovanjem zemlje koji isti ti naunici smatraju temeljima drutvenog razvoja kod Slovena uopte, a kod Velikorusa posebno (mir). Pedeset godina poslije spora slovenofila sa tzv. "zapadnjacima" ta teorija ponovo dobija veliki znaaj kao posljedica otkria, tanije, upoznavanja sa posebnom formom rodovskog naina ivota kod Junih Slovena (Srba, Crnogoraca i Hrvata) tzv. bratstvom ili zadrugom. To je privredno-imovinska zajednica vie porodica, premda moe biti sastavljena i od jedne porodice (inokotina). U tom obliku ta se zajednica sree se i danas u Rusiji meu seoskim stanovnitvom ( ). U ekoj i Poljskoj njeni se tragovi mogu sagledati u pravnoj instituciji, poznatoj pod nazivom brati nediln, bracia niedzielni - nedjeljiva braa ili u prevodu latinskih statuta - zajednica, zajednitvo.[76] U kojem se god obliku te veze ispoljavale - bilo da je u pitanju petnaestak, nekoliko desetina, ili ak stotinu lanova obaju polova i razliite dobi - to nije ni rod, ni pleme, ve porodica. Po plemenu se neko zove samo ukoliko je odvojen od porodice i ivi zasebno, kao Jovan Piper, Novo Ku, Pavle Vasojevi. Naravno, pleme ovdje ima znaenje srodstva. Unutar bratstva lanove povezuje zajedniko ognjite, a materijalni izraz njihove veze jeste kua (dom).

U tom pogledu rod, tj. velika i mala slovenska porodica je tipian primjer zavisnosti pravne fikcije - srodstva od naseljavanja. U okvirima kue, odnosno domaeg ognjita, svako, pa ak i rob, lan je porodice. Sa trenutkom odvajanja ostaje samo sjeanje na porijeklo, krvnu vezu - pleme. Drugim rijeima, topografski se pri naseljavanju nije izdvajalo pleme, ve rod, uvijek u znaenju velike ili male porodice. Pleme je nestajalo sve dok ga spoljanje okolnosti i nove fikcije srodstva ne bi povezale u novu teritorijalnu cjelinu. Ovo to je ovdje reeno o ivotu i svojini roda u Slovena, naravno, dokazuje da su se njihova naselja bazirala na jednom domainstvu. To, meutim, uopte ne znai da se svako selo sastojalo samo od po jednog domainstva, ali iz prirode stvari proistie da se naseobina ili selo od vie domainstava moralo sastojati i od vie rodova, tj. u selu se vie ne manifestuje rodovski elemenat, pa samim tim ni svojinsko zajednitvo, ve samo teritorijalno susjedstvo. O tome najizrazitije svjedoi spomenik drevnog poljskog zakonodavstva iz XIII vijeka, tzv. Elblonka knjiga (Ksiga Elblska). Odgovornost za ubistvo, prema njenom slovu, pada prije svega na teret samoga poinioca zloina, zatim na rod, a kad unutar njega ne mogu da utvrde krivca - na selo i najzad na zajednicu vie sela, odnosno tzv. opolje. Poto ovdje nije rije o rodovoskoj osveti, ve o sudskoj odgovornosti - postojala je, naime, pravna obaveza gonjenja prestupnika, tzv. "lad" <=trag u znaenju istraga> - te se stoga pod rodom nuno podrazumijeva teritorijalna jedinica nieg stupnja no to je selo, dakle, domainstvo. Isti takav administrativno-privredni karakter bez rodovskog elementa jo se jasnije manifestuje na viem stupnju teritorijalne asocijacije - u formi opolja. Kada ne bismo poznavali pravni karakter te institucije, ve sam latinski naziv vicinia i njegov njemaki prevod Gegend sasvim bi nam dovoljno ukazivali na izvor i karakter njenoga postanja, istovjetan sa plemenom. Isti takav nain naseljavanja po rodovima bio je poznat kod Kelta i Germana. Ako nita drugo, i kod jednih, i kod drugih govorilo se o rodu (genealogia, generatio, genus, familia, propinquitas). Svae rodova oko granica svojih posjeda dokazuju da su ti rodovi stvarali teritorijalne veze. Istovremeno, pored roda, spominje se i selo kao zaseban, pa otud zasigurno zbirni pojam za nekoliko rodova (in vico et genealogia). [77] Kao vii teritorijalni pojam negoli vicus - selo kod Germana se sree pojam Gau (lat. pagus), podreen irem - narod (civitas). Prema raderu, Gau bi trebalo da oznaava "zajednicu sela". Drugi latinski prevodi te rijei - terminus, finis - ukazuju i na teritorijalni karakter toga pojma.[78] Da li se u tome mogla traiti srodnost sa starim poljskim opoljem kao to ga rader poredi sa plemenom u Junih Slovena? Poljski naziv "ujazd" bio bi u tom sluaju odreenje granica opolja. Ono to zasigurno znamo jeste da je kasnije ujazde, tj. odreivanje granice sela, vrio knez ili njegov zamjenik uz uee opolja.[79] Na taj nain bi i opolje bilo relikt prastarog plemenskog naina naseljavanja, iji se srodniki karakter izgubio pod uticajem teritorijalnog susjedstva. DRAVA I CIVILIZACIJA, VII deo Voen umjetnikom intuicijom, Ciprijan Norvid je na jednome mjestu zabiljeio da je "ena jedina realna spona izmeu pojedinca i zajednice".[80] Zamijenimo rije "zajednica" rijeima "rod i pleme", i dobiemo shemu uzajamnog odnosa izmeu rodova. I sada opet kao disocijativni, razjedinjujui, ruilaki inilac nastupa u tim odnosima - ena. Odista, ono to znamo o drutvenom ivotu na rodovskom stupnju izgleda nam najee kao vjeita borba rodova izmeu sebe, u kojoj je ena

naizmjenino igrala ulogu vezivnog elementa ili predmeta sukobljavanja; ak je i jedina forma drutvene organizacije koja se smatra skeletom kaznenog zakonodavstva, tzv. rodovska osveta - rezultat toga sukobljavanja. S jedne strane, dakle, cijela evolucija kazne kao individualne, rodovske ili drutvene osvete dokazuje da je elemenat borbe i mrnje neodvojiv od ljudske prirode, odnosno da je to neophodan uslov svakog ljudskog udruivanja u grupu. Sa druge strane pak uloga ene, odnosno evolucija branog prava, popunjava jednu od prvih stranica u istoriji te borbe, tj. razvoja odnosa izmeu rodova. Razmotrimo, dakle, genezu rodovskih veza sa stanovita borbe oko ene. Klasini svjedok prvobitnog ivota, ruski ljetopisac, ovako nam opisuje obiaje Slovena. "A Drevljani su ivjeli zvjerski, kao stoka: ubijali su jedan drugoga, i jeli su sve neisto, i brakova nije bilo meu njima, ve su na silu otimali djevice kraj vode: i Radimii, i Vjatii, i Severjani imali su isti obiaj."[81] "Otimanje djevica" je egzogamija, najprostija forma braka, iji su se tragovi do danas sauvali kod Junih Slovena u zabrani sklapanja veza u okvirima jednoga plemena ili kue.[82] Otimanje ena je upravo jedan od najeih povoda rodovskog neprijateljstva i povlai iste posljedice kao i ubistvo, tj. rodovsku osvetu, poneto ublaenu pravom otkupa, kao u Gruziji i na Kavkazu[83], sve dok taj obiaj ne bude zamijenjen kupovinom ene, to je, npr., meu Osetincima na Kavkazu ukinuto tek zakonima iz 1870. i 1879. godine, koji se, meutim, i danas slabo potuju.[84] Dakle, rat ili rodovsko neprijateljstvo sa stanovita egzogamnog braka izgleda nam kao nunost, kao zakon prirodnog razvoja porodice i nastanka novih dravnih formacija. Tako su Rimljani na poetak svoje politike istorije stavljali rat zbog ena (otmica Sabinjanki) i iz toga sukoba izvodili ujedinjenje meusobno tuih plemena Latina i Sabinjana u jednu dravu. Koliko se god to moe initi nemoralnim i paradoksalnim, na svaki nain traba primijetiti da samo u sukobima i mrnji treba traiti izvore ljudskih saveza. Jasnu svijest o tome imali su Rimljani, najvei realisti kako u stvaranju, tako i u ruenju drava; oni su postavili principe rata (jus belli) kao pravo narod - ne u znaenju meunarodnog, ve u znaenju opteljudskog prava (jus gentium), paralelno sa formama miroljubivog suivota. I taj princip rata, kao i princip mira, osnova je meunarodnih odnosa. Unutar roda obavezuje ljubav i mir (sacra pax). Ali rat je u istoj mjeri sveto pravo izvan roda kao to je to ljubav unutar njega. Rimski izraz fata bellorum oznaava da je rat mio bogovima i da ga bogovi dre za pravedan (justum bellum). Rezultat rata je takoe najuzvieniji zakon: "nulla fati quod lege tenetur".[85] Isto tako, poslije svake pobjede sljeduje rtva bogovima.[86] Tek se s vremenom iz ratnog prava razvija pravo mira u odnosima izmeu rodova. To je jus connubii, pravo braka bez neprijateljstva i osvete meu rodovima, za kojim slijedi jus commercii - pravo slobodne trgovinske razmjene, a oba su nune posljedice egzogamnog braka, nerazluivog od pojma rodovskih odnosa.[87] Ali iz ratnog prava ne nastaje samo egzogamna porodica, dakle, ono to se smatra za miroljubiv, harmonian savez, zasnovan na sponama krvnog srodstva i na potovanju predaka, a to se korijeni u zavadi i ratu. Istovjetno je i sa stanovita podjele rada, odnosno drutvene diferencijacije. Momzenova je zasluga to je na temelju rimskog prava dokazao nastanak strogo pojedinanog, a ne rodovskog vlasnitva iz ratnog prava: rije je o hvatanju robova. Iz istoga izvora potie i apsolutna vlast oca porodice kako nad enom, tako i nad djecom i robovima (jus vitae et necis), konstatovana i kod Rimljana, i kod Kelta.[88] Ni na koji nain, meutim, to rodovsko ropstvo ne moe da se poistovjeti sa klasnim

ropstvom. "Njegovi su korijeni" - veli moler - "duboko u individualnim razlikama, kao i u potrebi za velikom dravnom organizacijom... Kasnije pravo ropstva jeste neumjesno prenoenje institucije koja regulie odnos prema ivotinjama i stvarima na ljude."[89] Potvrda tog opteg sociolokog principa veoma se izrazito ocrtava na izvjesnom stadijumu poljske dravne organizacije. Tako su u doba Pjastovia slobodni ljudi sainjavali kunu eljad kod kmetova (tzv. "pripisanaca"), tj. onih ljudi na koje je knez autoritetom svoje vlasti primijenio zakon o ograniavanju line slobode preseljavanja - dakle, robova.[90] Ropstvo, dakle, nije ovdje imalo oslonca u ekonomskoj eksploataciji, ve prije suprotno - pravni robovi bili su ovdje poslodavci slobodnim ljudima. Poto je, dakle, rod, porodica bila besklasna institucija, unutar nje nije mogao nastati pojam vlasnitva, niti podjele na slojeve. U pravom smislu svojina, klasne razlike mogle su se ispoljiti tek u meurodovskim odnosima. Ti oblici miroljubive, kao i ratne koegzistencije rodova navode nas na misao o vioj politiko-rodovskoj organizaciji, tj. o zametku drave. Ali takva forma se ne moe ni zamisliti u uslovima besklasnog i nesvojinskog naina ivota unutar roda. Stoga se rodovsko ureenje s pravom predstavlja kao elija potonje organizacije drutava, ali greka koju prave teoretiari rodovskog ureenja sastoji se u tome to apstraktni zakljuak identifikuju sa realnim odnosima. I tako, uprkos miljenju zasnovanom kako na tragovima rodovskog ureenja u savremenom pravu, tako i na analognim formama u primitivnih naroda, trebalo bi se ograditi da rodovsko ureenje samo za sebe i samo po sebi nikada nije ni postojalo. Drugim rijeima, iako unutar roda odnosi mogu izgledati kao besklasni ili kao nesvojinski, izvan sebe samoga rod nije jednak drugom rodu, niti u tim odnosima postoji neto slino autonomiji rodova. Samostalnost rodova je anarhija, a to stanje moralo bi povui za sobom i spoljanji raspad rodovskog naina ivota. I opet, ono to spaja rod u pleme ili narod nije srodstvo, ve sila i prinuda. Isti ljetopisac koji domae, odnosno rodovske obiaje Slovena naziva zvjerskim, opisuje njihovo ureenje kao anarhino ili nedravno. Sa momentom kada su sjeverni Sloveni protjerali Varjage preko mora i poeli sami sobom vladati - "ne bjee u njih pravde, i ustade rod protiv roda, i poee u njih razmirice (), te stadoe ratovati izmeu sebe".[91] Ta anarhija nije osobina plemenskog ili etnikog karaktera Slovena, kako to neki tvrde, ve je samo rezultat nedostatka prinude koja povezuje rodove spolja. Stoga je prva nunost koja proistie iz rodovske organizacije - pravo jaega i pravo rata. Drutvo se dijeli na pokorene i pobjednike, porobljene i vladajue rodove. Tako se pojam apsolutne vlasti drave ne raa iz prava oinstva (pati), ve suprotno apsolutna oinska vlast izrasta iz nametnutoga ratnog prava. O sjevernim Slovenima itamo da su plaali danak Varjazima, a da su se, kada je ovih nestalo, odmah obratili Rusiji s pozivom: "Zemlja je naa velika i bogata, ali u njoj nema reda; doite da upravljate i vladate nad nama."[92] Sve politike odluke imaju svoj izvor u ratu. Kod Germana je poznat princip: "Nullus magistratus in pace" (u vrijeme mira nema vlasti) - i obrnuto, prva politika organizacija Germana je vojna, a ne porodina. Podjela na stotine (centena, starogerm. hundari, huntari, anglosaks. hundred, sjevernonjem. heras) i hiljade, pa ak i sam naziv za narod (folch) u njemakom jeziku ravnoznani su sa pojmom vojske (heer, exercitus), tj. dravne sile, a ne plemenske ili rodovske.[93] Sasvim analognu ustanovu sreemo u prastarom Rimu, gdje je pleme (tribus) bilo istovremeno i jedinicu od hiljadu vojnika. Tri plemena, koja su ulazila u sastav civitas Romana, tj. Ramn, Ticij i Lucer, sastavljala su legiju, odred od 3 hiljade ljudi. Svaka takva hiljada dijelila se na stotine (kurije), sastavljene od dekuriona. S pravom bismo mogli pretpostaviti da je i Grka u doba trojanskog rata svoj plemenski savez

temeljila na vojnikoj organizaciji, iji su izrazi bili fratrije i file, s tom razlikom to tu nijesu ostali tragovi nekakvih hiljada i stotina.[94] U sjevernoj Rusiji, u Novgorodu, (kao njemaki Herzog) bio je starjeina hiljade naoruanih, podijeljenih na stotine i desetine.[95] Odakle tamo ta institucija ne zna se. Da li je to bio kneevski inovnik? U nekim gradovima nazivao se . U Novgorodu on je predstavljao nie slojeve stanovnitva, a podjela na stotine i hiljade obuhvatala je klasu "crnih ljudi".[96] O hiljadama ili nekakvim tisunicima u starom poljskom pravu ne nalazimo nita. Meutim, tragovi organizovanja stanovnitva u stotine (otuda naziv setnik = centurio) i desetine (dziesitnik) veoma su brojni. Ali o vezi toga organizacionog naela sa opoljem ili pak sa vojnom organizacijom do danas ne znamo nita.[97] U istorijskom stadijumu na kojem je zatiemo ona se ispoljava ve u vezi sa gradom - i to u vezi sa ispunjavanjem feudalnih obaveza.[98] Na svaki nain, rod se organizovao samo pod uticajem vie sile koju je predstavljalo ratno pravo. A jednako je kao i rod staro i drutveno raslojavanje i podjela na klase, koja se u prvobitnim meurodovskim odnosima ispoljava moda jo snanije nego danas. Evo rijei kojima je Tacit slavio drevnu slobodu (veterem libertatem) Germana.[99] "Kraljeve biraju prema plemenitosti, kneeve prema hrabrosti" - pisao je on u svojoj Germaniji (7). - "Robove tede, jer ih upotrebljavaju kao domau poslugu; rijetko se, kao i kod Rimljana, dogaa da ih tuku ili zatvaraju, ali je zato lako ubiti ih, i to nije grijeh" (25). Ali sam Tacit svjedoi tu da nije bilo idealne slobode i jo manje jednakosti. Razlikuje, naime, plemstvo (nobiles) od slobodnih (ingenui) i osloboenike (liberti). Ovi posljednji malo se razlikuju od robova (25). Slobodni se isto tako pokoravaju i sluaju glas kraljeva i kneeva koji svoju vlast crpu bilo iz starosti, porijekla, vojnih zasluga ili iz bogatstva. I cijelo to rodovsko ureenje, izmiljeno na osnovu Tacitovih rijei kao poredak jednakosti i bratstva, odmah se pokazuje kao politika organizacija koja je posljedica osvajanja i koja se odrava na principima vojne vladavine. Iz istog ratnog prava, iz kojeg proistie podjela na klase u prvobitnih Germana, u Indiji proistie podjela na kaste, pri emu kasta ovdje znai isto to i boja koe. Izvor stvaranja kasti jeste zabrana sklapanja brakova izvan odreene drutvene grupe. Tipian primjer iste takve kastinske diferencijacije sreemo u rodu kraljevskih Ahmenida kod Persijanaca, koja je dovodila do brakova sa sestrama, ili kod Inka, "djece sunca" u Peruu.[100] U nedostatku ranijih pravnih izvora, drutveno ureenje Germana najbolje se odraava u njihovim religijskim vjerovanjima sakupljenim u svetim knjigama - Edi. Tako skandinavska Eda razlikuje tri klase, veoma nalik na kaste, a od kojih se svaka razlikuje ne samo porijeklom i zanimanjem, ve se sve zajedno meu sobom razlikuju i po fizikim karakteristikama. Naveemo je prema postupnosti mita o porijeklu bogova. "Eda rodi sina tamne boje koe, nazvanoga throel (servum); koa mu na rukama bjee tvrda, prsti debeli, lice rugobno, lea pogrbljena... I ti su podizali nasipe, ubrili polja, uvali stada i muzli koze. - Ama rodi sina... nazvanoga mu (karl)[101], riokosoga, svjetlucavih oiju (rufum et rubicundum)... i naui krotiti bikove, praviti plugove, graditi kue i ambare; odatle je nastalo pokoljenje zemljodjelaca. - Modir rodi sina i nadjenue mu ime jarl[102]; on bjee svjetlokos, ruiastih obraza i bistra oka. Naui bacati koplje, jahati konja i sjei maem. I naui ga Bog da raspoznaje runske znake; nadjenu mu i vlastito ime i naredi da koristi pravo prvoroenoga kako bi njegov sin dobio polja u nasljee i boravita predaka... I urezivae runska pismena, i naui razumijevati let ptica."[103]

Spomenuo sam ve da je ovdje pojam drutvene klase veoma blizak pojmu kaste; da je i odista tako, za to su dokaz indijske kaste. Potrebno je samo poistovjeivanje religije sa pravom, do ega kod Germana nije dolo, a to u indijskom drutvu proima samu prirodu pravnih pojmova, te je aktuelno i u dananje vrijeme. Indija u uem smislu - kako veli njen vrsni poznavalac Samner Mejn - ima zapravo samo jednu kastu - sveteniku, koja je u izvjesnoj, dodue, vrlo ogranienoj sferi, najvia kasta. Izvan nje postoji samo izvjestan broj kneevskih rodova, plemena, seoskih optina i esnafa koji do danas pretenduju na pripadnost drugoj ili treoj kasti iz bramanskih spisa, to je, uostalom, pod velikim znakom pitanja.[104] Kaste se, meutim, formiraju sve do danas na osnovu uenja raznih religioznih sekti, veoma rasprostranjenih u Indiji, kako nas obavjetava Lajel.[105] Stoga u izvjesnom stadijumu razvoja indijska kastinska podjela odgovara germanskoj klasnoj ili rodovskom ureenju Slovena. Ta slinost politikih institucija i postupnog razvoja naroda toliko daleko odvodi misao Fistel de Kulana da izrie ovakvu tvrdnju: "da je Tacit poznavao drevno drutveno ureenje sabelskih i helenskih naroda, naao bi u njima gotovo sve one karakterne crte koje su ga tako zadivile kod Germana." Ali sasvim je u pravu kada tvrdi da ako posmatramo dva naroda u istoj epohi, najprije uoavamo njihove razlike. Te su razlike toliko upadljive da se ini da svaki od njih ima svoj vlastiti genije, vlastite drutvene institucije i svoju posebnu ljudsku prirodu. [106] To vrlo dobro opisano gledite prikazuje nam svu razliitost uporednog i istorijskog istraivanja. Ono to je u jednome slinost, u drugome se najee ispoljava kao razlika. Vidjeli smo, dakle, da se na veoma ranom stadijumu razvoja drava manifestuje kao spoljanja forma organizacije rodova. Ni na koji nain, stoga, drava nije rezultat unutranje evolucije roda. Prije e biti da je upravo suprotno, da tek u oblasti meurodovskih odnosa nailazimo na diferencijaciju i u pogledu krvi (porijekla), i u pogledu zanimanja, a kao posljedica toga i razlike u grai drutva koje se javljaju bilo u obliku profesionalnog stalea, bilo u obliku religijske kaste. Pri tome veoma neznatna odstupanja u pravno-religijskim pojmovima mogu uiniti da forme socijalne strukture prevagnu na jednu (klasnu) ili pak na drugu (kastinsku) stranu. Istorija nas, meutim, uvjerava da obje ove forme esto koegzistiraju ili u nekoj fazi razvoja klasna formacija unutar jednoga drutva odgovara religijskom poimanju kaste unutar drugoga, a sve to u zavisnosti od toga da li vai zakon egzogamije ili pak endogamije. Stoga uporednom prouavanju drutvenih saveza i formacija istorija s pravom suprotstavlja genetsko prouavanje dravnih ureenja i organizacija. Drava je, naime, individualna, a ne kolektivna tvorevina, te stoga o njenom nastanku ne odluuje socioloka shema, ve istorijske tradicije. Napomene [39] Od rijei dhar = drati. Doslovno se koristi kako za moralni poredak, tako i za fiziki. Up.: H. Oldenberg, Zum ltesten Strafrecht, 72. [40] Zimmer, op. cit., 72. [41] Rije rita vodi porijeklo od korijena ri = plivati (gr. rheo, lat. rivus). Kaemo: poredak u svijetu ili prirodni tok. [42] Zenade Ragozin, Vedic India, as embodied principally in the Rig-Veda. London, s.a., 146. [43] Oldenberg, op. cit., 71. [44] Op. cit., 69. [45] Village communities, 217 i d. [46] Isti korijen i isti pojam sadrani su u rijei fatum - sudbina.

[47] Fustel de Coulanges, La cit antique. Paris, 1880, 41; 75; 118; H. Sumner Maine, op. cit., 53. [48] Up.: G. Tarde, La philosophie pnale. Lyon-Paris, 1891, 441. [49] Goldziecher, Zum ltesten Strafrecht, 102; 105. [50] Rudolphe Dareste, Etude d'histoire du droit. Paris, 1889, 22; 64. [51] Juliusz Makarewicz, Evolution de la peine; glava La vengeance sociale. [52] Dareste, op. cit., 151. [53] Oldenberg, op. cit., 73. [54] Op. cit., 79. [55] Leist, Alt-arisches jus gentium, 173. [56] Sumner Maine, op. cit., 71. [57] Willamowitz Mllendorf, Zum ltesten Strafrecht, 20 i d. [58] Op. cit., 23 i d. [59] Hitzig, Zum ltesten Strafrecht, 31. [60] Inicijativa sudskog gonjenja u oba sluaja, kako u Grkoj, tako i u Rimu, ne potie od pojedinca, ve od drave. [61] Hitzig, Freudenthal, op. cit., 13-14; 31; 35; 37. [62] Leist, Alt-arisches jus civile, I, 338. [63] Alexander del Mar, Histor of Monetary System. London, 1895, 102. [64] Op. cit., 150. [65] Op. cit., 154. [66] Leist, Alt-arisches jus gentium, 496. [67] Up.: . . , . .-, 1907, 849. [68] Ancient Law, 137. [69] Selo <praslov. *vs> - staropersijsko vis, na klinastim natpisima vith; hvaetu, pehlevijsko khveshih, novopersijsko hveshi = srodstvo (cognatio, consanguinitas), kasnije latinsko vicus (od oikos) - srodnici i nesrodnici zajedno. [70] O. Schrader, op. cit., II, 387. [71] Tatienses, Ramnetes i Luceri - prema Liviju (I, 13). [72] Leist, Alt-arisches jus civile, I, 320 i dalje. [73] Nestor, Mikloievo izdanje, tom II i IV. [74] <Misli se na ruski (velikoruski), maloruski (ukrajinski) i bjeloruski jezik. - Prim. prev.> [75] Up.: . , . , 1852, 56; 60; 71. [76] O. Balzer, O zadrudze sowiaskiej. Uwagi i polemika. Lww, 1899. Up. popis literature. [77] Richard Schrader, Lehrbuch der deutschen Rechtsgeschichte. Leipzig, 1898, 16. [78] Op. cit., 131 i d. [79] A. Szelgowski, Chopi - dziedzice we wsiach na prawie polskiem. Lww, 1899, 40; 55. [80] A. Krechowiecki, O Cypryanie Norwidzie. Prba charakterystyki. Przyczynki do obrazu ycia i prac poety na podstawie rde rkopimiennych. [81] Nestor, op. cit., glava X. [82] Schrader, op. cit., II, 374. [83] Dareste, op. cit., 127. [84] Op. cit., 142. [85] "Victoriae lex est, ut victi cedant in habitum nomenque victorum." Serv. A., XII, 819. [86] Leist, op. cit., I, 100.

[87] Bastian, Controverse, 21. [88] Leist, Alt-arisches jus civile, I, 196. [89] G. Schmoller, Grundriss der allgemeinen Volkswirtschaftslehre. Leipzig, 1900, 370. [90] Szelgowski, op. cit., 25. [91] Nestor, op. cit., gl. XV. [92] Ibid. [93] Schrader, op. cit., 15; 17; 19. [94] Leist, op. cit., II, 194; 197. [95] Platonov, op. cit., 109. [96] . -, , I, 338. [97] U poljskim izvorima sauvali su se, pored desetnika (dziesitnik), i nazvi koji svjedoe o organizaciji po devetinama, npr. dziewitnik. Ali na pitanje ta je ona mogla predstavljati, ega se ticati i otkuda potei za sada nemamo odgovora. Up.: St. Zakrzewski, Studia nad bull z r. 1135, 64 i d. [98] Szelgowski, op. cit., 20-21. [99] Annales, XI, 16. [100] Bastian, op. cit., 22. [101] Sjevernonjem. karl (gornjonjem. karal, anglosaks. ceorl) = dananje kerl, istoga znaenja sa "slobodan" (ingenuus, anglosaks. i starofrizijsko friling) = kako vojnik, ratnik, tako i slobodan ovjek. Schrader, op. cit., 56. [102] Jarl sjevernonjem. (starosaks. erl, anglosaks. eorl), zapadnogerm. etheling, gornjonjem. adaling od adal = rod, porijeklo, iz istog korijena kao staronjem. dal, anglosaks. del, friz. thel = nasljedno vlasnitvo. Schrader, op. cit., 51. [103] Edda de Saemund, III, 173-190. [104] Village Communities, 127. [105] Op. cit., 220. [106] Histoire des institutions politiques de l'ancienne France. Paris, 1875, I, 301. DRAVA I CIVILIZACIJA, VIII deo Jering je vrlo dobro uoio socioloki znaaj biblijskog predanja o Kajinu i Avelju i htio je da na njemu utemelji najstariju predstavu o poecima drave. "I Avelj posta pastir a Kajin ratar."[107] ta znai Kajinovo ubistvo Avelja? - To je pobjeda zemljoradnika nad stoarom. Ali zato je Kajin stariji brat? Da nije, prema legendi, zemljoradnja starija od stoarstva? - Jeste - odgovara on - ali samo u zemlji dviju rijeka, Mesopotamiji, postojbini semita. Kod arijevaca je bilo upravo suprotno stoarstvo prethodi ratarstvu. Upravo iz toga to je Kajin sagradio grad i nazvao ga imenom svoga sina Enoha (Postanje, 4, 17), Jering zakljuuje da je ratar bio prvi osniva grada. Kakva pak uloga pada u dio osnivaima gradova, koji su istovremeno bili i tvorci dravnosti, opte je poznata stvar iz istorije.[108] Ako odbacimo rasnu ili etniku suprotnost izmeu arijevaca i semita, od kojega u biblijskom predanju nema ni traga, slobodno moemo ustvrditi da ovo predanje ima za cilj objanjenje stalekih razlika u drutvu, to se jo jasnije ispoljava u nastavku predanja o Kajinovim sinovima. Tako je Jovil bio otac onih "to stoku pasu", a Juval gudaa i sviraa, dok Tovel "bjee vet kovati svata od mjedi i od gvoa" (Post., 4, 20-22). Lako emo razumjeti znaaj ovoga problema, ako obratimo panju na vezu izmeu profesionalne diferencijacije drutva i podjele vlasti, odnosno politike vladavine. Sa ovoga stanovita inilo bi se da su razlike u zanimanjima polazna taka

za formiranje dravnih organizacija. A takva najstarija i najprostija podjela zanimanja jeste ona na ratarstvo i stoarstvo. Idui linijom Jeringovog razmiljanja, sa mnogo vie opravdanja u biblijskom predanju mogli bi se istai ratarstvo i stoarstvo kao odraz suvremenog stanja drutva. Meutim, poloaji zemljodjelca i pastira u tom predanju izgledaju ve - ili pak jo uvijek - kao potpuno nesrazmjerni statusi. Evo rijei kojima se poslije zloina Jehova obraa Kajinu: "I sada, da si proklet na zemlji, koja je otvorila usta svoja da primi krv brata tvojega iz ruke tvoje. Kad zemlju uzradi, nee ti vie davati blaga svojega. Bie potuka i bjegunac na zemlji" (Post., 4, 11-12). Stale zemljoradnika Kajina osuen je unaprijed na prokletstvo. U predanju, dodue, ta kletva proistie iz zloina ubistva brata - ali to ima karakter religiozno-etikog tumaenja injenice socijalne prirode, slino tolikim drugim kosmikim i socijalno-politikim pojavama u semita. Suprotno Jeringu i mnogim drugim sociolozima, danas se odbacuje teorija da je stoarstvo starije od ratarstva. Oba ova oblika privreivanja, naime, mogu postojati i nezavizno jedan od drugoga. Prvobitno ratarsko orue - ralica - moe bez vune snage ivotinja (Han), pa ak postoji i uvjerenje da pripitomljavanje stoke, pa dakle poetak stoarstva, treba pripisati stalno naseljenom ratarskom stanovnitvu (Muh). Drugim rijeima, stoarskog i ratarskog naina ivota per se ili pur et simple nema i nikada ga nije bilo, postoji samo stoarstvo unutar zemljoradnje i zemljoradnja unutar stoarstva. Prevaga jednoga elementa nad drugim odluuje o nainu ivota - ratarskog o ivotu u stalnim naseljima, stoarskog o nomadskom.[109] Nejednako, meutim, izgleda socijalna koegzistencija izmeu obaju zanimanja, ako ljudi koji se njima bave ive zajedno ili bar u susjedstvu. Za potpunoga nomada ovjek koji je napola ratar i napola nomad (omru) - bijednik je i pripada prezrenoj kategoriji stanovnitva.[110] Danas, kao i prije dvije ili tri hiljade godina, za Mongola nema plemenitijeg zanimanja od uzgoja stoke i lutanja. Uostalom, to najbolje odgovara prirodi stepskih predjela u kojima ivi. Otuda i poslovica kojom Mongol objanjava svoju odvratnost prema obraivanju zemlje: "Trava raste za ivotinje, a ivotinje postoje za ljude". A ta lakoa i sloboda ivota kod Kirgiza toliko se dopala evropskom putniku sa kraja XVIII vijeka da je nomadsko-stoarski ivot proglasio za jedini ivot bez briga i poroka, rijeju, za najsreniji ivot na zemlji.[111] Ali i obrnuto - kod naroda koji od davnina ive u naseljima stalnoga tipa pogledi na ratarstvo uzdizae ga iznad stoarstva. Tako su drevni arijevci, i pored stoarske proizvodnje kao glavnog izvora bogatstava, slavili i zemljoradnju koje su vezivali za boanstvo Asvin: "Sijui plugom ito, izvlaei iz zemlje hranu..., podario si arijevskom narodu najveu sreu."[112] Jesu li otuda Arije mogle biti jo iskljuivo pastiri kada su dospjele u Pendab ili su se pak tek tada mogli prisjetiti svoga pluga, zaturenog u seobi, kako to dre njemaki naunici?[113] Na slian nain, ni pokoravanje Pendaba ne moe se zamiljati kao pobjeda stoara nad ratarima, jer starosjedioci (Dasyn) nijesu bili ratari, ve pastiri. "I posla mi na poslugu dva vjeta roba, koji imaahu mnotvo stoke."[114] Otuda je teorija socijalne superiornosti stoara nad ratarima podjednako jednostrana kao i teorija o prvenstvu stoarstva u odnosu na navodno kasnije ratarstvo. U tome je sva tekoa da se na temelju podjele rada izgradi klasna struktura drave ili pak da se izvede iz razlike u zanimanju ili sposobnostima. Ta vrsta teorija o dravi i drutvenim klasama proisteka je uglavnom iz ekonomskog pristupa istoriji. moler je postavio pozitivni princip da "pored rasnog tipa, velike istorijske razlike u zanimanju daju sutinski povod za stvaranje klasnih razlika".[115] I navodi u obliku komentara: "Samo nesvjesni mogu negirati da pastirski tap i plug, ma i eki,

vreteno i tkaki alat, igla i rende, koji su se posjedovali ne samo doivotno, ve i nasljedno - ostavljaju na izvjesnim grupama poseban biljeg."[116] Ovo gledie poznatog njemakog naunika u potpunosti podsjea na izvoenje porijekla klasa u drevnim pjesmama Ede, pri emu se zaobilazi samo trei inilac, koji Eda sasvim ispravno vidi u religiji. Ali svoje naivno gledanje na stvaranje drutva pjesme Ede crple su iz kasnijih injenica diferencijacije drutva, a nijesu traile njene uzroke. Razmiljajui u tom smjeru, doli bismo do zakljuka da indijske kaste, u kojima je vezivni elemenat religija (izuzimajui bramine), ne podrazumijevaju profesionalne razlike; meutim, itavome nizu drutava, bilo da su iskljuivo ratarska kao, npr., u Poljskoj, ili pak iskljuivo stoarska kao, npr., u nekih mongolskih plemena - mogla bi se poricati klasna podjela. Najposlije, etvrti inilac - imovni cenzus, koji se ponekad istie u prvi plan kad je rije o formiranju klasa (npr., Biher), bie da je prije kako primjeuje moler, posljedica, negoli uzrok stvaranja klasa (op. cit., 398). No ako se odbacuje pitanje podjele rada u organizaciji drave, ne moe se zaobii drugi faktor koji je veoma tijesno povezan sa zanimanjem. To je oblik naselja. Na stupnju dravne organizacije postoje dva oblika naseljavanja drutva: jedan je grad, a drugi - selo. Obje forme su savreni izraz dananje profesionalne diferencijacije drutva, te utoliko prije u njihovome nastajanju moemo traiti embrionalne oblike dravne organizacije.[117] Istorija naselja ui nas da je na svakom stupnju razvoja, bilo da je rije o ivotu u stalnim naseobinama ili pak polunomadskom ivotu, ljudska boravita odgovaraju trojakoj svrsi: stanovanju ljudi, sahranjivanju mrtvih i vrenju kulta.[118] Na taj se nain selo i grad kao jedinice naseljenosti ljudi ni po emu ne razlikuju izmeu sebe. Drugaije je, meutim, sa selom i gradom kao konstitutivnim elementima vlasti ili dravne organizacije. Polazei od onoga to smo maloprije rekli, tvrditi kao aksiom da je osniva grada bio ratar[119] bilo bi isto toliko rizino kao i negirati da su odreeni tipovi zgrada nastali kao rezultat pretvaranja platnenog, filcanog ili, najposlije, konog atora u konstrukcije od drveta, gline ili gvoa.[120] No da li svaka dravna organizacija odgovara bez razlike kako seoskim, tako i gradskim naseljima? Drugim rijeima: kako se drava manifestovala u oblasti naseljavanja? I ovdje nam opet jeziki oblici pruaju dosta materijala za prouavanje materijalnih odnosa. Kod ratarskih naroda u pojmu grada u prvi plan izbija odbrambeni karakter. Latinsko arx, grko akropolis - vode porijeklo od sanskrtskog korijena ark = braniti. Grko polis identino je sa sanskrtskim pur koje je ve u Vedama sluilo kao naziv za ograeni prostor u koji se u sluaju neprijateljske najezde utjerivala stoka. U Indiji jo i danas mnotvo gradova ima nazive koji se zavravaju na -pur.[121] A isto znaenje ima njemako burg, burc od bergen - skloniti (se). Ulfilas polis prevodi jo sa baurg (ne stadt), a slovenski grad izvodi iz glagola "ograivati". O Germanima je Tacit, dodue, pisao da uopte ne posjeduju gradove, ali tu nije imao na umu nita vie do - skupine zidanih kua; neto su drugo, meutim, tvrave, kojih je moralo biti. I odista, germanski gradovi su zamci (burg, got. baurgas, sjevernonjem. borg) nasuprot seoskoj kui (haim, got. haims) i selu (got. veihs). itavi lanci takvih fortifikacija sa stratekim ciljem sauvali su se u ruevinama do naega vremena, kao, npr., izmeu rijeka Ems i Oker.[122] to se tie Slovena, njima su gradovi sluili za odbranu u sluaju napada, kao i za utoite od mraza i meava, jer su ljeto, naime, provodili u umama.[123] Bila su to preteno zemljana gradita, zasigurno istovjetna sa onim germanskim u Tacitovovo vrijeme, koje ovaj antiki pisac zbog toga naziva

"podzemnim jamama", a na iju se identinost sa slovenskim gradovima do sada nije obraala panja. Nita drugaije nije bilo ni kod nomada. Dodue, meu turko-tatarskim narodima ne postoje imenice za oznaavanje sela i grada, ali isti odbrambeni karakter ispoljava se i u prototipovima naziva za privremena boravita. Aul (ujgursko i starotursko uol, prvobitno agil i igol) nema znaaj teritorijalne celine, ve znai - mjesto za stoku. To je zapravo turko-tatarsko selo. Za oznaavanje ograenog ili zatienog mjesta za stoku upotrebljava se rije kuruk (ujgur. ograda, starotur. korum = odbrana, logor; dagatajsko-osmanlijsko koruk, koru = staja, zvjerinjak itd.).[124] Rije kren (kozaki kurenj) oznaava ogradu, utvrdu[125] i upravo je ona prerasla u politiki pojam. S takvim kurenjem (njem. Ring) sreo se i Prisk za vrijeme svoje poslanike misije kod Atile. I isti takvi kurenji postali su rezidencije bugarskih kneeva, cara Simeona, kasnije Samuila, koje je osvajala vizantijska vojska u X vijeku.[126] Panje je vrijedno i to to do naih vremena u gradovima na Istoku sjeanje na njihove poetke dopire do osvajanja velikih vojskovoa i organizatora drave. Takav je sluaj sa Kambaluom (prestonica kana - dananji Peking). Besmrtni Marko Polo opisao nam je taj neprestani priliv svekolikih blaga svijeta i raznovrsne mase ljudi u Kublaj-kanovu prestonicu.[127] Samner Mejn pak primjeuje da znatni dio gradova u Indiji svoj nastanak duguje velikom mnotvu osvajaa koje je toliko puta privlaila slava indijskih bogatstava.[128] Na taj nain svako politiko ureenje ima sopstveni sistem odbrane naselja, odnosno tvrave, bez obzira na to da li je rije o ratarskom ili stoarskom nainu ivota, u stalnim naseljima ili privremenim boravitima, varvarskom ili civilizovanom. Otuda nain ivota ne utie na organizaciju drave, ve se samo na razliite naine ovaj ili onaj narod prilagoava potrebama odbrane ili najezde. Tako se Prokopije sjea da su Huni u poetku zazirali od opsaivanja zidina, ali da su s vremenom nauili da osvajaju zamke.[129] Zato nimalo ne udi to je tvrava, a kasnije grad, svojevrsno vidljivo otjelotvorenje drave. Istorija drava u antici jeste istorija gradova, od ijeg se osnivanja ili razaranja datira poetak ili propast drave. Poevi od drevnog Vavilona, a zavrivi sa Rimom, drava je uvijek bila grad. "Sargon je... (po ugledu na) Agade sagradio grad i nazvao ga Babilu" - kazuje klinasti zapis iz Asurbanipalove biblioteke, a autentinost te injenice potvruje to to je jo u XII vijeku prije Hrista postojao Sargonov dvorac. [130] Drugi takav grad koji se mogao ravnati sa njim bio je drevni Rim (Urbs) koji je nametnuo svoju vladavinu cijelom svijetu i utemeljio politiki poredak na svetim zakonima grada. Dakle, kao to se u oblasti drutvenih veza drava manifestuje u formi vojne organizacije, tako se u oblasti naseljavanja manifestuje u obliku odbrambenog sklonita od neprijateljskih napada. Otuda nije nikakvo udo to su gradovi, prije no to su nali svoj izraz i cilj postojanja u ekonomskim interesima, postali temelj i sredite dravnog ivota. Prema redosljedu stvari, kada su se ekonomske tenje iskristalisale u trgovini i vladavini kapitala, tenje drave dobile su karakter centralizacije vlasti. I od tada obje te snage uvijek djeluju zajedno: kapital koji raste zahvaljujui razvoju razmjene i proizvodnje, kao i centralistika vlast koja operie nivelacionom snagom kapitala. Ali prije toga, prije no to je taj proces dostigao vrhunac, morao mu je prethoditi drugi - uvrivanje teritorijalnog karaktera vlasti, a taj period je upravo trenutak prevage sela u drutvenom i politikom ivotu, a ne grada.

Ve smo govorili da je sakralni karakter osnivanja grada kod Rimljana postao temelj rimske dravne vlasti. Ali kakva je bila ta vlast? - Ni rodovska, ni profesionalna, pa ak ni religiozna, ve - teritorijalna. To se najbolje odraava u podjeli Rimljana na tribe: seoske i gradske (tribus rusticae i tribus urbinae). Svaka od njih strogo odgovara zanimanju i mjestu boravka graana: jednih kao zemljoradnika - na selu, drugih kao trgovaca ili zanatlija - u samom gradu. Ali zemljoradnik, stanovnik sela, politiki stoji vie nego stanovnik grada, jer je za ovoga drugoga grad samo mjesto stanovanja, dok je prvi bio gospodar teritorije Rima. [131] Slino je bilo kod Atinjana, gdje je prije Peloponeskog rata svaki od stanovnika ivio na selu, i tek je zajednika opasnost natjerala sve da se okupe unutar gradskih zidina.[132] Otuda proistie da se sutina politike vlasti nije sastojala u podjeli zanimanja, ve u teritorijalnoj pripadnosti koja je dodatno ujedinjavala stanovnike sela, nego to je bio sluaj sa graanima, jer oni nijesu imali prava na zemlju. Po istom principu grada (Urbs) i pripadnosti gradu kao rimsko graanstvo nastao je kasnije latinski savez koji se, kao to je poznato, sastojao najprije od 30, a kasnije od 47 gradova (oppida). I tu ostaci kiklopskih zidina, koje su izazivale divljenje jo kod Vergilija, svjedoe o drevnoj politikoj nezavisnosti graana i o njihovoj pokornosti nadmonoj teritorijalnoj dominaciji Rima. Uostalom, isti zakon vlada svakim procesom razvoja drave i centralizacije vlasti. Feudalizacija Evrope u srednjem vijeku poivala je na tom teritorijalnom konstituisanju drave. Veoma je ispravno Samner Mejn skrenuo panju na to da je franaki kralj, prije no to je mogao postati kralj Francuske, morao prestati da bude plemenski knez i da postane teritorijalni vladar u istoj onoj mjeri u kojoj su to bili njegovi baroni. I upravo se takva pravno-dravna revolucija odigrala u Francuskoj pod vostvom Huga Kapeta i u Engleskoj, koja je slijedila francuski primjer, poslije normanskog osvajanja.[133] Ali prije no to je izvrena ta pravna evolucija, bilo je potrebno da se cijela zapadna Evropa zavrvi od zamaka (donjons, chateaux, manoirs) koji bi branili tu teritorijalnu dominaciju. U francuskom jeziku je ak pojam etvorougaone kule, odakle je senior svemono vladao cijelim krajem, postao sinonim za tu dominaciju (donjon - kula - od rijei dominitium).[134] To nije bio period savremenoga centralizma, vladavine gradova, ve feudalizma, odnosno prevage seoskog ureenja, u kojem je dravna snaga u spoljanjem pogledu nalazila izraza jedino u obliku zamka ili tvrave teritorijalnog gospodara. Ne iznenauje stoga to se sasvim analogni periodi feudalizma ponavljaju sporadino i na Istoku, gdje su ovjekovjeeni slinim graevinama. Do dananjeg dana sjeverna i juna padina lanca Hindukua - toga "indijskog Kavkaza" - sva je prekrivena zamcima (killa), poput srednjovjekovne Evrope, a njihovi gospodari odista su senioralni vladaoci miroljubivog ratarskog stanovnitva Kabulistana i Kafiristana. [135] Brojni tragovi gradita[136] u toj postojbini drevnih Arija dokazuju da ni taj narod nije zapoinjao svoju dravnu egzistenciju na kakav drugi nain: i tu je sve poelo od teritorijalne vladavine pod zatitom gradova, prije no to su se formirale velike monarhije i velike prestonice. DRAVA I CIVILIZACIJA, IX deo Do sada smo razmatrali jedino kolektivni stvaralaki inilac u organizovanju drave. Nainili bismo, meutim, kako metodoloku, tako i materijalnu greku, ako pored kolektivnih inilaca ne bismo uzeli u obzir i ulogu pojedinanog inioca -

individualno stvaralatvo u nastajanju drava. Iako se individua moe smatrati odrazom kolektivne svijesti, kao to se i djelatnost pojedinca uvijek mora manifestovati u obliku organizacionog, odnosno kolektivnog stvaralatva[137] - u individui kao takvoj, samoj po sebi, susreu se sve niti djelovanja, ona je, dakle, pokazatelj opteg stvaralatva. Tako definisan, pojedinac reprodukuje svekoliko kolektivno stvaralatvo, te upravo stoga djelatnost pojedinca istorija stavlja u prvi plan. U nedostatku drugaije discipline, koja bi psiholoku aktivnost mogla odreivati ne samo na induktivno-opservativan, ve i na induktivno-eksperimentalan nain, samo istorija kao nauka moe s pravom nositi naziv praktine ili primijenjene psihologije.[138] Istorija nas, dakle, ui da bez individualnog stvaralatva nema drave. Imena osnivaa drava i dinastija istoznana su sa istorijom drava. Isto tako, izvoenje njihovoga porijekla najee se svodi na pronalaanje imena njihovih osnivaa. Moglo bi se, dodue, prebaciti da je ta taka gledita jedna od istorijskih predrasuda, kao genealoko izvoenje poetaka plemenskih i dravnih saveza od eponiminih junaka: Romula i Rema, Kastora i Poluksa. Pa ipak, dosadanja istraivanja uvjerila su nas da socioloke forme same po sebi ne objanjavaju dravotvorno stvaralatvo, ve, upravo suprotno, slue samo kao materijal koji pojedinac crpe i podreuje svojoj volji. Na taj nain ni danas - elimo li da razumijemo karakter, cilj i sutinu pojedine drave - ne moemo pronai za to bolji nain do da predstavimo stvaralaku individuu ili vie njih koje se iza te drave kriju. I bilo da je rije o despotskoj monarhiji XVIII vijeka, italijanskoj republici iz doba renesanse, azijskoj dravi mongolskoga osvajaa ili asirskih kraljeva - uvijek je zamiljamo olienu u pojedincima: u predstavnicima doma Burbona ili Mediija, u Tamerlanu ili Sargonu. Na alost, primijenjene psiholoke nauke kojoj bi predmet prouavanja bio pojedinac, a za koju bi materijal pruala istorija - jo uvijek nema. Ono to nam govori komparativna psihologija (up. G. Tarde, Les lois de l'imitation) o zakonima oponaanja, o gomili i sugestiji, sve su injenice socijalne prirode u kojima je uloga pojedinca samo pasivna, dok je drutveni proces pak mehanike prirode. Kao posljedica toga, gubi se u tome istraivanju pojam razlike izmeu gomile - bande i organizovane gomile, izmeu voe - zdrave osobe i anormalne, bolesne jedinke, a otpada prije svega pojam odabira (selekcije) ideja. Zato se jedne od njih pokoravaju zakonu oponaanja, dok druge u tom idejnom odabiru padaju kao rtva zaborava ili osude?[139] Stoga nam nijedan mehaniki zakon ne moe objasniti stvaralaki proces nastajanja drave. Stvaralatvo je prije svega pojedinano eksplozivno djelovanje, ako se smijemo tako izraziti, dok mehaniki proces, kao djelovanje koje se esto ponavlja, krije u sebi misao jednoline viekratnosti. Na taj nain, ve u samom pojmu javlja se izrazita suprotnost izmeu tih rijei. Stoga za jedini izvor stvaralatva moramo uzeti jedinku, pojedinca, a ne masu. Isto tako i dravotvorno stvaralatvo moramo smatrati individualnim (pored neophodnih socijalnih uslova). Do kakve veze dolazi izmeu individualnog stvralatva i kolektivnog djelovanja - to, ini se, ne treba ire objanjavati. Tu djeluje um i volja istaknutog pojedinca kao i podvrgavanje mase uticajima tih inilaca. Uloga pojedinca i gomile odavno je zaokupljala panju psihologa i sociologa. Za istraivanje toga predmeta glavni materijal pruala je do sada kako logika, tako i psihologija. Suvino je dokazivati da su i predmet opservacija, i dokazni materijal u ovome sluaju neobino nestalne kategorije. Meutim, i psiholozi, i sociolozi, do sada su zaobilazili istraivanje onoga to predstavlja talog individualnog stvaralatva na

kolektivnom terenu, neposredni ostatak stvaralakog procesa koji se ispoljava u materijalnom obliku, a to je jezik. Jezik je prvorazredni drutveni inilac - ali ne samo u znaenju inioca koji posreduje u razmjeni misli i povezuje, tj. naina sporazumijevanja. Jezik, govor, odnosno rije, sadri u sebi kako mehanizovani proizvod miljenja (znak), tako i samu misao u osloboenom stanju (in statu nascendi), to jest - stvaralatvo (pojam). Nain na koji se odvija transmisija individualnog stvaralatva na kolektivnu djelatnost uvrstio se, utisnuo u jezik i ovjekovjeio. Jezik je stoga prvorazredni predmet izuavanja za psiho-sociologa, razumije se, drugaijeg izuavanja, negoli za filologa ili arheologa, jer onome prvom nijesu vane ni osobine grae rijei, ni njihovo istorijskog znaenje, ve formalna strana - rije kao vezivo izmeu pojedinca i mase. U tom znaenju sociologija rijei je nauka budunosti. Pored logike i socijalne psihologije zasigurno emo imati i socijalnu semasiologiju.[140] Ubijeen u tu plodotvornu mo duha, ija je sila u rijei, Bastijan je pisao o religioznom stvaralatvu na osnovu prouavanja najsnanijeg religijskog sistema, kakav je budizam: "U svem svom ogromnom sjaju najstarije i najrasprostranjenije religije na kugli zemaljskoj, budizam izranja iz jedinstva fizikog i moralnog zakona dharma kao jedinstvena i dovrena cjelina sa kosmolokog gledita, uz etiki karakter ina (karman): remek-djelo deduktivnog miljenja; a iako se, poput drugih kula od karata te vrste, pretvara u prah i pepeo pri razmatranju izotrenim okom induktivnog metoda naega 'vijeka prirodnih nauka', upravo iz njega treba crpsti najvanije deduktivne norme za kontrolu nae indukcije pri sadanjem postavljanju idealistikohumanistikih problema (prema uporedno-genetikom metodu), a na temelju sakupljenih etnikih injenica."[141] Budistika nauka podvodi in pod kategoriju oblika (sankhra), odnosno uzronoposljedinog lanca pojava; u ljudskom svijetu oni obuhvataju elju, volju, kao i djelovanje, to u srednjovjekovnoj sholastici odgovara trima kategorijama oblika: misli, rijei i inu.[142] Ali na tome izravnanju oblika bitka, tj. misli, rijei i ina, temelji se cijela fizika i moralna ravnotea svijeta. Kod Indusa karman (in) istovremeno je i etiki ekvivalent. Nauka bramana glasila je: "Kakav in, takvo bivstvovanje". Budizam to izvodi ire: "Moj in je moj posjed, moj in je moja sudbina, moj in je krilo matere koja me je stvorila; moj in je vrsta meni srodna; moj in je moje bjekstvo."[143] Te najuzvienije religiozne tenje razliitih naroda na razliite naine su manifestovale ljudsko stvaralatvo, ali uvijek su ga povezivali sa rijeju. Tu je poetak one sutine sudbe kod Heraklita, koja proima sve postojee, a naziva se rije (logos). Kod Anaksagore ona dobija naziv nus. Poslije Aristotela, stoik i Platona logos je postao most koji vezuje prirodne pojave sa prikrivenim poretkom svijeta, i to moralni most, njegov prauzrok, sve dok se u hrianstvu ne ovaploti u Sina Bojeg. [144] I od tada Rije stalno figurira na poetku stvaranja u ljudskoj svijesti. Slovacki je pisao u svom Postanju: "Duh moj... bio je u Rijei, a Rije je bila u Tebi (Bogu), a ja sam bio u Rijei." Taj Duh su "prva Trojica, od Duha, od Ljubavi i od Volje sastavljena". I pjesnik dalje ocrtava besmrtne zakone stvaralatva: "A duh moj..., radei bez prestanka, novu misao o obliku pretvorio je u oblik... Tvorio je zakon, a potom se pokoravao sopstvenom zakonu, kako bi se oslonio na tako stvoreni temelj i promiljao nove puteve duhu."[145] Taj duh odgovara vedskome ata, oblik sankhara, a zakon - rita. Uostalom, kod Slovackoga je prisutna ista psihologija rtve smrti kao osloboenja novih oblika - kao i u vedskom zakonu iskupljenja kroz in (karman).

Moramo se osloniti na taj religijski pojam stvaralakog elementa Rijei, ukoliko elimo razumjeti optu psiho-socijalnu sponu koja povezuje pojedinca sa kolektivom posredstvom Rijei. Razumije se, Rije ovdje potpada pod isti uporedno-genetiki nain istraivanja kao i svaka druga socijalna injenica, kao rod, teritorija u istoriji dravne organizacije. Uostalom, da je analogna koncepcija postojala u antici dokazuje pojam logosa hermetiko-stoikog porijekla kao osnivaa grada, s ime nas je upoznala strasburska kosmogonija koju je nedavno otkrio Ricentajn.[146] DRAVA I CIVILIZACIJA, X deo Rije je snaga koja magino djeluje na mase. Otuda je prva vlast nametnuta masi bila rije, ali ne u uobiajenom znaenju, ve kao vradbina, magina formula ili iluzija. Sanskrtska rije "rtva" - karman - potie od korijena kar (initi, litavsko keras = vjetac). Otuda je lako izvui zakljuak da se, prije no to su se poele prinositi rtve i itati molitve, pribjegavalo maginim rijeima i postupcima.[147] Slino tome, pravedska vremena drevnih Arija nijesu bila vremena vjere u boanstva ili vlasti svetenika, ve vjere u demone koje su zabajavali strunjaci poput dananjih ljekara (amana) u divljih naroda.[148] Jo i danas kod australijskih starosjedjelaca sporadino postoje poglavice rodova i plemena, ali vlast im je krhka i ograniena. Stalno povjerenje i potovanje uivaju samo vraevi, kao to je sluaj kod crnaca u Africi sa tzv. kionoscima (Regenmacher) koji vradbinama izazivaju kiu.[149] Taj dar sporazumijevanja sa vinjom silom stvorio je na obalama Afrike mnotvo sitnih kraljeva koji su imali samo tu zaslugu to su kao rijetki meu uroenicima imali hrabrosti da se priblie i sporazumiju sa trgovcima pridolim na obalu. Kasnije kao tumai i posrednici postali su neophodni i za jednu, i za drugu stranu, te su se obje trudile da uvrste njihovu vlast, esto uz potpuni crnako-evropski ceremonijal.[150] Ali ako snazi rijei moemo pripisati poetak vlasti, ne nedostaju ni pojedinosti koje ukazuju na to da njenom maginom djelovanju za svoje postojanje mogu zahvaliti i drutveni slojevi (kaste). Tek nedavno sanskrtolozi su saznali da je u rijei braman (svetenik) sadran elemenat vradbine, tj. da ta rije znai: "znalac vradbina". Ako izvoenje latinskog flamen (svetenik) iz ove sanskrtske rijei izaziva sumnju, one se svakako podudaraju u funkcijama.[151] Jering je u svakom sluaju, na osnovu nekih rimskih institucija, zakljuio da je pontifeks bio krotitelj rjenih voda, kojima su se prinosile rtve svake godine.[152] Tu bismo, dakle, mogli imati izvor klasnih razlika. A taj se izvor najbolje izrazio u staroruskoj rijei za oznaavanje vjeca - , vjetice - (polj. wiedma) i u keltskom - druid (dru-vids = koji mnogo zna). Iz istoga izvora vodi porijeklo i litavski waidewuts (bard, pjeva), koji je katkad imao karakter svetenika svetih voda (naruttes), svetih uma (medziorei) i svetih ivotinja (sweronei).[153] Ovi litavski pjevai, odnosno vraevi, krotitelji elementarnih sila prirode uz pomo rijei, vradbina, bili su upravo voi i poglavari Litavaca. Tek sada moemo razumjeti rodoslov pojma pravo, koji kod svih naroda arijevske grupe ima boanski i ljudski karakter, ali na kojem poiva sva vlast oca porodice, kralja, vladaoca drave. Grka rije themis (indijski dhamma, sanskr. dharma) slui za oznaavanje onoga to je odlueno ili, drugaije, to je reeno (dhamma u budistikim spisima znai: sutina, pojam, takoe i istina ili uenje, odnosno - rije Budina).[154] Rimsko fas jo je blie znaenju grke rijei femi = govorim, kao latinska rije ratio indijskom pojmu rita.

Kao to je pojam vlasti imao svoje izvorite u "duhu" ili u "rijei bojoj", tako su i oni koji su je pamtili i uvali bili izabranici naroda, privilegovana klasa. Na tome se temelji vladavina svake aristokratije, bilo na Istoku ili Zapadu. Za ovu priliku nebitno je da li je rodovska veza u njenoj osnovi ili nije. Ta aristokratija uvijek posjeduje monopol poznavanja prava.[155] Borba za taj monopol, a najee za kodifikaciju i proglaavanje prava, poetak je svake demokratije, kako rimske - u antikoj republici, tako i one kasnije - npr., u poljskoj monarhiji u srednjem vijeku. Tamo su bili patriciji i plebejci, ovdje pak velikai i ljahta. Moderni narodi nijesu imali prilike da razviju taj pojam vlasti iz "duha-rijei", jer su, stupajui na istorijsku arenu, prihvatili gotovo nasljee Rimskog carstva. Pravo kod Germana je samo Recht (gotsko rajhts, sjevernonjem. rettr, starogornjonjem. reht) od rijei gerade (pravo), prevod latinskog aequum, kao francusko droit, italijansko diritto - od srednjovjekovnog latinskog directum, dirictum (pravo), a isto tako slovenska rije pravo. Jo se relativno najbolje ouvala veza izmeu prava i rijei u poljskom izrazu "wyrok" (presuda) i u cijeloj simbolici srednjovjekovnih pravnih formula. Uostalom, ta strana rije "pravo" uopte nije potrla karakter prvobitnog pojma, kako u to uvjerava rije rede (stgornjonjem. reda, redja = ratio) koja se u srednjovjekovnoj germanistici upotrebljava naizmenino u znaenju pojma govora i pojma prava.[156] Jo jedna od prastarih germanskih institucija namee se pri prouavanju socijalnog karaktera "rijei". To je runa - od raunen (aputati) - odnosno one tajanstvene rijei koje su se izgovarale pri izrezivanju znakova na drvetu. Tacit nam je u svojoj Germaniji (gl. X) opisao taj nain aranja izraen u runama, to neki pokuavaju da proglase za poetak germanskog alfabeta.[157] Rune, meutim, nijesu nita drugo do magini znaci koji odgovaraju maginim rijeima, vradbinama. Da li se kod Slovena sauvalo takvo poimanje rijei kao drutvene spone, svejedno kakve - pravne, religiozne ili dravne? Odgovor na to pitanje prua nam pojam roda, pokoljenja (strips, genealogia), sauvan u Poljskoj u znaku plemikog dostojanstva (klejnot szlachecki). Taj se znak sastojao od dvaju djelova: zajednikog imena ili nadimka (miano, zawoanie; proclamatio) i zajednikog grba na titu. O grbovima u Poljskoj postoje razliita miljenja o tome jesu li oni dinastikog porijekla (runska teorija Pjekosinjskog) ili su pak kasnije pozajmljeni sa Zapada (od kraja XII, a naroito polovinom XIII vijeka). to se tie imena ili nadimaka, nije sporno da je njihov razvoj iao potpuno odvojenim putem u odnosu na grbove. Bilo je, naime, sluajeva da je ljahti pamtio svoj nadimak (npr., "Vaga"), ali nije znao koji je njegov grb.[158] To znaenje rijei, odnosno nadimka kao pojma rodovske spone, pomae nam da javnu pokudu, tj. osporavanje plemstva razumijemo bolje nego pravno stanje materijalnih gubitaka koje bi nalagalo spiranje ljage sa vlastitog imena. Uostalom i to spiranje ljage svodi se na javno povlaenje pokude.[159] Uostalom, sve su ovo bili samo ostaci starog sakralnog prava koje je sadralo pojam Duha, odnosno Rijei. Oni ukazuju samo na to da pravni, pa tako i dravni razvoj novovjekovnih naroda nije bio samostalan. Od prvoga pojavljivanja na istorijskoj areni pa sve do poetka novovjekovne drave narode je prekrivao debeli sloj stranih uticaja. To su sedimenti antike civilizacije. Od njenih ostataka nad glavom novovjekovnog ovjeka sagraeno je to pravno i dravno zdanje koje, uostalom, nigdje nije dolazilo u dodir sa drevnim pojmovima i vjerovanjima. I stoga to zdanje nije uraslo u zemlju i nije se pretvorilo u korijen vlastite, nove civilizacije. Bez i najmanjega pretjerivanja moglo bi se rei da dosadanji razvoj zapadne Evrope nije nita drugo do antika civilizacija nakalemljena na tue drvo.[160] Pa ipak ovjeanstvo nikada nije izgubilo svijest od toj vezi Prava sa Duhom. Naprotiv, to je dublje prodirala u sadraj antike kulture, utoliko je snanije

protestovala protiv nasilja nad duhom prava. Svaki politiki potres evropskih drutava objanjava se tim razbijanjem antikih normi i njihovom zamjenom elementima novovjekovnog duha. Tako je poslije razdoblja humanizma nastupila reformacija osoloboenje svjetovne vlasti od religijske supremacije. Slino je francuski klasicizam iz doba preporoda pripremio duh za sjetvu Revolucije koja je unitila boanski karakter monarhove vlasti i zamijenila je vlau naroda. Pojam drave je danas u toj fazi evolucije. Razmatrati sve napore s ciljem vaspostavljanja izgubljene veze izmeu Prava i Rijei-Duha - nije i ne moe biti na zadatak, jer bi to zapravo bila itava istorija novovjekovnih politikih ideja. Samo bismo na jedno eljeli da skrenemo panju. Stupili smo na teren simbolike rijei, to je tema prezrena od strane profesionalnih istoriara prava, a do sada gotovo nedirnut perom profesionalnog sociologa. Stoga se cijela ova glava ne pridrava pravnike interpretacije, ve pravne injenice interpretira sa sociolokog gledita. Taj predmet svojim razmjerama ne samo da prevazilazi okvire ovde studije, ve i ukazuje na potrebu preziivanja itavog zdanja sociologije u misao pojma Prava kao "Duha-Rijei". Pitanje je: da li je ovjeanstvo u toj tenji nalo nekakav princip koji bi u sebi spajao jedan i drugi elemenat? Nama odgovor na njega ne namee nikakve tekoe. Nacija koja je dala Mickjevia, Krasinjskog i Slovackog - posjeduje potpunu svijest o vezi ive Rijei-Duha sa Pravom. Ta veza kod nas je ovaploena u pojmu Naroda, nacije. Otuda sasvim svjesno i razborito moemo tvrditi da smo u istorijskoj evoluciji zauzeli sasvim vrsto mjesto koje se temelji na snazi kakva je nacija, mjesto koje e nas odvesti ka stvaranju modernog pojma prava i modernog pojma drave. Napomene [107] Postanje, 4, 2. [108] Vorgeschichte der Indoeuroper. Leipzig, 1894, 109-110. [109] Up.: Vmbry, Die primitive Kultur des turko-tatarischen Volkes. Leipzig, 1879, 101-105. [110] Op. cit., 104. [111] Karl Ritter, . . . ., 1889, III, 3, 165. [112] Rgveda u Ludvigovom prevodu, I, 117, 21. [113] Zimmer, op. cit., 236. [114] Rgveda, 10, 62, 10. [115] Grundriss der allgemeinen Volkswirtschaftslehre, I, 398. [116] Op. cit., I, 396. [117] Ne moemo, naravno, ulaziti u pitanje podjele zanimanja zemljodjelca i stanovnika grada, niti u problematiku graevinarstva. Samo se po sebi razumije da je ovo posljednje zajedniko za svaki oblik naselja, bilo da je to stoarski ator, bilo zamak srednjovjekovnog feudalca. [118] A. Krafft, Manuel d'architecture. Paris, 1899, 25. [119] Jhering, op. cit., 112. [120] Up. jedan broj kua u vajcarskoj (kanton Bern) ili graevine naroito na Dalekom Istoku, kao i drevne palate poglavica na Sumatri. Krafft, op. cit., 26 i d. [121] Jhering, op. cit., 112; Leist, Jus gentium, 530, nap. 2. [122] Schrader, op. cit., 39. [123] A. Szelgowski, Najstarsze drogi z Polski na Wschd. Krakw, 1909, 57; 126. [124] Vmbry, op. cit., 77. [125] Op. cit., 128.

[126] lumberger ih pogreno naziva aulima. Up.: L'pope byzantine. Paris, 1896, I, 612 i d. [127] Le livre de Marco Polo. Paris, 1865, gl. 94. [128] Village Communities, 118. [129] De bello persico, II, 4. [130] Hugo Winckler, Geschichte der Stadt Babylon. Der Alte Orient. Leipzig, 1904, 10. [131] Jhering, op. cit., 114. [132] Tukidid, II, 15-16. [133] Ancient Law, 108; 110. [134] Charles Seignobos, Le rgime fodal. Hist. gen. Lavisse et Rambaud, II, 33. [135] Ritter, op. cit., . .-, 1867, IV, 664 i d. [136] Op. cit., 675. [137] Up. o tome zapaanja Stanislava Zakevskog: S. Zakrzewski, Zagadnienia historyczne. Lww-Warszawa, 1908 - tekstovi pod naslovom: Kultura historyczna; Wiedza historyczna i Czowiek a organizacje. [138] U potpunosti prihvatam takvu definiciju istorije, koju je dao jo Ten u svome predgovoru za Istoriju engleske knjievnosti. [139] Dokazi za socijalnu superiornost (le suprieur social) preuzetih ideja veoma su relativni, jer je sam pojam socijalne superiornosti subjektivan, kao i pojam rasne, religijske i uopte kulturne superiornosti. Ono to se kod Tarda naziva zaraznom idejom (l'ide contagieuse) u veoma mnogo sluajeva je djelo organizovane akcije. Najposlije, tzv. sugestija se ni po emu ne razlikuje od zajednike vjere. Indikativno je da je Tard pregrtima crpao istorijske dokaze za svoju teoriju oponaanja iz Tenovih djela o francuskoj revoluciji, koja su sama izgraena na analognoj teoriji toga autora o gomili (l'anarchie spontane). Meutim, u velikoj veini sluajeva Tenova teorija je u poraavajuoj protivurjenosti sa istorijskom istinom. Up.: A. Aulard, Taine, historien de la rvolution franaise. Paris, 1907. [140] Gornje napomene skicirane su na osnovu veoma dubokog poniranja u sutinu jezika koju nam daje Tadeu Zjelinjski (Zieliski) u svojoj izuzetnoj humanistikoj raspravi Die Antike und wir (Leipzig, 1905; predavanje III). [141] A. Bastian, Kulturhistorische Studien unter Rckbeziehung auf den Buddhismus. Berlin, 1900, 5-6. [142] H. Oldenberg, Buddha. Sein Leben, seine Lehre, seine Gemeinde. Berlin, 1881, 248. [143] Op. cit., 49; 248. [144] Max Mller, Theosophie oder psychologische Religion. Leipzig, 1885, 355 i d. [145] J. Sowacki, Genezis z Ducha. Wyd. W. Lutosawski. Krakw, 1903, 3-6. [146] Up. napomene u vezi s tim u: T. Zielinski, Cicero im Wandel der Jahrhunderte. Leipzig-Berlin, 1908, 395. [147] Schrader, op. cit., II, 445. [148] H. Oldenberg, Indien und die Religionswissenschaft - zwei Vortrge. StuttgartBerlin, 1906, 13. [149] H. Mller, Allgem. Etnographie, 176; 197; 219. [150] Bastian, Controversen, 33. [151] Schrader, op. cit., II, 448. [152] Vorgeschichte der Europer, 430. - Rije pontifex znai: graditelj mosta. Sjekira spada u znake dostojanstva pontifeksa. Teoriju o vezi te dunosti sa vremenom seoba Rimljana i o znaaju dunosti mostograditelja za vrijeme prelaska preko rijeka odbacujem, ubrajajui je meu genijalne fantazmagorije.

[153] Schrader, op. cit., II, 448-449. [154] Up.: Leist, Altarisches jus gentium, 346 i d.; Oldenberg, Buddha, 256 i d. [155] Sumner Maine, Ancient Law, 9 i d. [156] Treusdorff, Recht und Rede. Citat u: Schrader, op. cit., 14-15. [157] Up.: Schrader, op. cit., I, 186. [158] W. Semkowicz, Nagana i oczyszczenie szlachectwa w Polsce XIV i XV w. (U:) Studia nad histori prawa polskiego, I/1, 21. [159] Op. cit., 28. [160] Up.: T. Zielinski, Antike und wir, gl. V: Die Antike als unsere geistige Heimat. 9. NACIJA I CIVILIZACIJA "Imali su istu krv, isti jezik, zajednike bogove i rtve i ivjeli su prema istome obiaju" (VIII, 144). Ovim rijeima Herodot definie helenski narod, a Beloh, dananji istoriar Grke, s pravom tvrdi da ove rijei sadre prvu definiciju pojma nacije u istoriji. Otkuda ona - na to nam odgovara grka dua. Danas istorija Helena ima za nas karakter prolazne, premda nesvakidanje pojave u dugom, hiljadugodinjem razvojnom toku civilizacije. Prethodili su joj na nekoliko hiljada godina druga zbivanja, viestruko znaajnija u istoriji ovjeanstva, ija je arena bila Mesopotamija, Egipat, pa i Srednja i Mala Azija. Egejski arhipelag i more koje ga okruuje kao da su kasni odraz i ponavljanje tih zbivanja. Ni bogovi, ni ljudi nijesu tu autohtoni; stigli su sa neke druge strane, moe biti sa Istoka, a za njima, ili pak sa njima, selilo se i haldejsko znanje, asirska i egipatska umjetnost i ne samo arijevska kosmogonija, ve i filozofija. Pa ipak, tek su Grci stvorili prvi narod u istoriji. Da bi se to moglo razumjeti trebalo bi isporediti grke knjievne spomenike i djela grke umjetnosti sa analognim tvorevinama drugih naroda antike. Svugdje su oblici isti i na svakom koraku sreemo tragove uzajamnog djelovanja i pozajmica jednoga naroda od drugog, ali grki primjeri e nam govoriti uvijek nekim drugim jezikom, drugaijom formom nadahnua, prema kojem svaka druga dua, izuzev moda jedino dananje, ostaje nijema. * Pogreno je ubjeenje da se ljepota sadri samo u oblicima jedne civilizacije, a istina samo u dui izvjesne izabrane rase. Japanski crte je isto tako lijep za oi dananjega Evropljanina kao i kip Skribe koji potie iz piramida najstarije egipatske dinastije. Pa ipak, nije se bez razloga helenizam preporodio tek u vrijeme kada se kod Evropljana probudio nacionalni duh, te e, npr., Vinkelman kod Njemaca ili Bajron u Engleskoj izabrati helenizam za ishodite nacionalnog nadahnua. * Osjeanje i analiza su glavne stvaralake vlasti duha. Zato se oboavanje prirode kod Grka nije pretvorilo u ovjekovo rasplinjavanje u nitavilu kao u Indiji, ve u oovjeenje bogova i oboavanje ljudske ljepote? I ovdje i tamo postoji jedna ista mitoloka koncepcija, i ovdje i tamo prve filozofske vizije su govor prirodnih stihija, ali kod Indusa trojka bogova - Brama, Vinu i iva - pretvorila se ak i u predstavama u mnogoglava i mnogoruka udovita, dok su Grci krunisali svoj Olimp boanskim remek-djelom Fidijina dlijeta, u ijim se oima izrazio grom, u obliku ela ozbiljnost, u tijelu pak - snaga i spokojstvo.

Iz praarijevske filozofske koncepcije iknula su dva razliita potoka ivota i izvora nadahnua: jedan u individualnim oblicima, drugi u tajanstvenom simbolu. Oba su krajnji izrazi jedne iste tenje: mirenja ovjeka s prirodom. Danas se jo jedino u poeziji nije zatrla prvobitna veza izmeu ovjeka i prirode. "Tiina slijee na obale jezera", "vjetar pokrenu grane drvea", "njegova (ovjekova) lea su poput povijene breze u polju". Poto smo navikli na analiziranje, ove pjesnike izraze nazivamo metaforama, a odatle je samo jedan korak do toga da se od metafore naini alegorija ili simbol. Zaboravljamo, meutim, da u prvobitnoj dui Vjetar ili Oblak nijesu metafore, niti simboli, ve iva bia i da su u poeziji Rg-Vede vjetar i oblak odista boanstva, da se iz njihovog karaktera neprestano razvijaju novi atributi tih boanstava, njihove srodnosti, genealogije, sve dok ne nastane prava kosmogonija svijeta i ljudi. Nema simbola, jer to su iva bia. Grci su, sa svoje strane, cijeli svoj pogled na prirodu saeli i izrazili u ovjeku kao najuzvienijem i najplemenitijem obrascu ljepote. Uzmimo primjer iz druge oblasti. Danas ivimo u velikim ljudskim skupinama i u uslovima veoma razvijenih sredstava komunikacije. Svakodnevno sreemo stotine ljudi koji ive na razliitim krajevima svijeta. Pa ipak - kako je mala razlika izmeu stanovnika Varave i Pariza! Na svima je onaj isti spoljanji sjaj u obliku odjee, tipa i izraza lica. Distanca od dvije hiljade kilometara to se tie karaktera stanovnika jednako je neznatna kao u Grkoj udaljenost od nekoliko stadija. I nigdje, bilo to kod nas, bilo u inostranstvu, neemo crpsti nadahnue iz odijela ili tipova lica, ve e se, naprotiv, svako ili bar veina uvati od utisaka iz okruenja i okretati ka umjetnikom djelu. Za Grka ljepota je pak ivjela prije svega u ljudima i u okruenju. Ko jo ne poznaje kasnije odsjeve toga ivota u grkim i rimskim nalazitima? Nijesu ak potrebni oblici besmrtnih bogova i boginja - dovoljno je pogledati sitnice od terakote iz Tanagre, metope hrama Partenona, scene iz ivota ljudi, ivotinja i cvijea ili ornamente drevnih grnarskih rukotvorina. Ljepota izvan ivota danas se zove umjetnost, a umjetnost je za Grka bila odraz ivota. Helenska narodnost ogledala se u likovima i nagim oblicima. Dananja e pak civilizacija ostaviti za sobom samo spoljanju opnu, u najboljem sluaju modu. * Narodnost nije pojava istoga reda i jednako trajna kao plemenski ili politiki ivot. Kiklopske zidine Megare nijesu helenske, niti su to zlatni ukrasi sa trojanskih lokaliteta. Na svakom koraku poslije propasti Grke sreemo u antikome svijetu tragove varvarizovane helenske umjetnosti, bilo da je rije o posluavnicima iz Ermitaa, pronaenim u kurganima june Rusije, ili o skulpturama iz okoline Kandahara koje po obliku podsjeaju na grke - ali nigdje vie ne nalazimo duh Helade, ve samo njen uticaj. Upravo tamo gdje poinje taj uticaj, prestaje helenska narodnost, a poinje civilizacija - panhelenizam. On je dopro do delte Nila, gdje je podizao grke hramove Izidi i Ozirisu, preao cijelu Prednju Aziju, dao nadahnue indijskoj drami, odrazio se na Budine kipove u Kini i Japanu - ali Grku nije vie uzdigao, niti ju je vaskrsnuo. Veoma su, dakle, kratki i prolazni trenuci kada kulminira duh naroda, njegov genije. A kada doe do svoga konanog izraza, iako obuhvata cijeli svijet i dri ga u pokornosti, vie ne stvara, ve oponaa. Uzalud govorom i izrazom lica podsjea na njega. Narodnost, kada postane civilizacija - umire. I zato su svoju svjeinu i izvornu, autentinu snagu najdue sauvali narodi koji nijesu dorasli do stupnja istinske civilizacije. U izvjesnom smislu svi savremeni narodi u Evropi odnedavno zauzimaju

mjesto podraavalaca, a ne stvaralaca civilizacije. Mi smo u periodu nacionalnog razvoja koji jo nije dorastao do stupnja opte i sveovjeanske civilizacije. * Panhelenska kultura ivjela je jo u vrijeme Rimskoga carstva obasjavajui svojom svjetlou vladavinu Antonin, ali nije se istinski upila u teren zapadne, ve istone civilizacije. I danas se putnik po Maloj Aziji ili Siriji, posmatrajui amfiteatar u Pergamu ili ruevine u Baalbeku, trudi da razmrsi zagonetku, kakvi su to bili ljudi, kakav narod koji je umio da povee klasini helenski oblik sa monumentalnou i gorostasnou razmjera Istoka. ak ni arene cirkova i stadiona u samome Rimu ne pruaju predstavu o analognim graevinama iz doba Carstva na Istoku. Na djeviansko polje istorije savremene Evrope stiglo je iskljuivo nasljee Rimljana. Preko njih su se varvari prvi put upoznali sa civilizacijom. tavie, sama ta rije civilizacija podsjea nas na neto iskljuivo rimsko, neto vezano za pojam rimskog graanstva - bez sumnje najvee asti koju je mogao stei varvarin Gal, German, ako ne ak i na Boleslav Hrabri. Civilizacija je bila vladavina Rima nad svijetom, to je bila organizacija velike imperije za vrijeme Dioklecijana, to je bilo kasnije vaskrsavanje jedinstva vlasti u Crkvi: pontifex maximus na Kapitolu i rimski biskup u Lateranu ine jedan isti neprekinuti lanac istorije Vjenoga grada koji u svojim rukama dri vlast na svijetom. Kako je beskrajno osiromailo ovjeanstvo kada je nestalo starih cezara! Ambicija dananjih naroda stovrila je hipotezu da je antiki svijet bio truo i pokvaren i da su novi, varvarski narodi ulili svjeu krv u vene staroga drutva. Na zemlji keltskih druida, gdje se primila civilizacija Rima jo u Cezarovo doba, ak ni hiljadu godina poslije toga varvari nijesu dali niti za sobom ostavili ita novo - ni nazive mjesta, ni vlastitu umjetnost (iako je bilo pokuaja da se ona pronae u tzv. merovinkom stilu), niti su - to nije manje vano - doprinijeli brojanom uveavanju stanovnitva. Seobe Franaka, Burgunda i drugih Germana nijesu na savremenike ostavljale dublji utisak nego to danas izaziva prelivanje jedne nacije u drugu u obliku emigracije i imigracije. Takva je snaga civilizacije, ak i oruano pobijeene, u odnosu na varvarstvo. Zabluda o originalnosti stvaralake snage kod svjeih i primitivnih naroda kopni, ukoliko dublje prouavamo ne samo njihove forme ivota - oruje i orua za rad, nego i njihove mitove, poeziju i religijska predanja. Ono to im slui za borbu i odranje u ivotu uglavnom nije njihovo vlastito dostignue, ve predmeti pozajmljeni u pogledu ideje i oblika, sa katkada nunim promjenama, npr., u materijalu. esto nijesmo sigurni to se tie izvora, ali savremeni arheolog e ipak bez kolebanja i najoriginalniji predmet povezati sa nekim od arita kulture i civilizacije, bilo da je rije o skandinavskoj bronzi ili o haltatskom gvou, koliko god da su daleka vremena njegovoga nastanka. A isto je tako i sa pjesnikom fantazijom, i sa religijskim pojmovima. Iz skandinavskih saga i knjiga Ede nauka je uspjela da izvue toliko pokuaja klasine erudicije i hrianskih pojmova da je taj spomenik odmah izgubio svoj pragermanski karakter i postao dosta pozni knjievni spomenik, pa i bezmalo bankrotstvo sjeverne skandinavske mitologije. Kontrast izmeu Germana, krupne i zdrave rase, i pokvarenog antikog Rima, koji nam je predstavio Tacit, trebalo je samo da slui kao pouka savremenom pokoljenju, kao to i mi danas uzdiemo vrline i prednosti ute rase, posebno Japanaca, uopte ne liavajui sebe na taj nain asti i povjerenja. * Ogledalo istorije se okree i u njemu se razliito, zavisno od take gledita, odraava istorijska istina. Savremeni narodi iji je pogled bez prestanka uprt u vlastitu prolost,

u kolijevku svoga postanja, prate tokove civilizacije samo u sopstvenoj istoriji, a u najboljem sluaju u istoriji Evrope. Najmlai meu njima, Sloveni, naroito mi, Poljaci - kretali smo se uvijek u sferi uticaja Njemakog carstva i za njega tijesno vezane crkvene organizacije. Stvorili smo stoga poseban pojam civilizacije Zapada kao suprotnost naem autohtonom, elementarnom nainu ivota. Moe biti da je ba tako. Preuzimali smo vie no to smo uticali na istoriju zapadne Evrope. Geografski poloaj okretao nas je ka Istoku, odakle je nomadski elemenat neprestano podlokavao temelje nae dravne organizacije. S velikom dozom ispravnosti uvijek bismo mogli na nau zemlju primijeniti onu frazu anglosaksonskog geografa: "Hic fines Europe, hic caput Asiae" (Ovdje je kraj Evrope, ovdje je poetak Azije). Ipak, bila bi zabluda poistovjetiti uticaj srednjovjekovnog Njemakog rajha na Poljsku sa civilizacijskim uticajem Zapada. Njemaka je jo i sama bila zemlja neprosvijeenosti i varvarstva, bar do prvih zraka renesanse koji su prethodili reformaciji. Istu svjetlost kao i Njemci crpli smo i mi iz burgundskih samostana i sa anujskih dvorova - iz Francuske i Italije, gdje se hrianska mudrost susretala sa arapskom uenou, gdje se arhitektonski svod Istoka pretvarao u zapadni otri luk, odnosno tzv. hrianski gotski stil. Narodi sreniji od nas razvijali su se na temelju antike rimske civilizacije. Upravo, ti su je narodi samo preoblikovali i preradili u originalne, samosvojne, nacionalne forme. Francuzi ve na poetku svoga postojanja imaju Galiju, civilizovanu jo u rimska vremena. Englezi, zahvaljujui svojoj geografskoj izolaciji i ranoj hrianskoj kulturi, mogu bez prepreka samostalno da se razvijaju. Ali za oba ta naroda istorija civilizacije nije istorija Evrope, ve poinje od istorije Rima, a potom odmah prelazi u istoriju Francuske ili Engleske. Srednja Evropa, poglavito Njemaka, poinje za njih sticati znaaj s trenutkom kada nastupa kao samostalan narod, dakle, od reformacije. * Vratimo se naem osnovnom polazitu. U dvjema savrenim i zaokruenim manifestacijama antikog ivota - u helenizmu i romanizmu - izrazila se suprotnost dviju najuzvienijih formi egzistencije ovjeanstva, kao to su nacija i civilizacija. Helenizam je bio dovreni izraz nacionalnog duha, a Rim je zapravo bio samo civilizacija. Odnosno, ako je kome po volji, Grk je bio patriota, Rimljanin pak kosmopolita, ili: onaj je bio slobodni graanin, a ovaj - organizator ali istovremeno i sluga drave. Suvie bi bilo potrebno dokazivanja i primjera da bi se ova teza potpuno dosljedno izvela. Trebalo bi postaviti i isto toliko ograda da bi se bez prepreka savremeni nam pojmovi mogli prenijeti na teren antike, drugaiji u pogledu formi i uslova ivota. Zaustavimo se, meutim, samo na stvaralatvu. Rimljani su tvorci prava - to je njihova civilizacijska uloga. Teza da je istorija ovjek i njegova organizacija ili je preopirna - jer sadri u sebi pojam drutva kao organizacije viega tipa, dok se sam pojedinac moe smatrati organizacijom niega reda; ili je odve tijesna, jer podrazumijeva politiku organizaciju, odnosno dravu. Rimljani su odista bili prvi i najbolji organizatori. Ali organizacija sama po sebi nije nita vie do sredstvo za irenje ili ujednaavanje izvjesnih oblika stvaralatva, drugaije reeno - otkria i pronalazaka, ali nikada stvaralatvo smo. U izvjesnom pogledu organizatori su bili svi veliki osvajai svijeta, te e se meu njima nai i Atila, i Dingis-kan, i Tamerlan. Samo od naega naina gledanja zavisi to to emo jedne, kao Aleksandra Velikog ili Cezara, smatrati za stvaraoce civilizacije, a druge, kao Atilu, za "bi boji". U stvarnosti su, meutim, i jedni, i drugi radili na istome

djelu - na irenju civilizacije. Razliiti su bili samo njeni tipovi: panhelenska, rimska ili mongolska. Nema sumnje da srednjovjekovni Kambalu, prestonica drave od Volge do Tihog okeana i od sibirskih tundri do Persijskog zaliva, nije nametnula svoju vladavinu zbog neeg drugog, ve zbog irenja jedne forme civilizacije, kako dravne, tako i religijske. U sva vremena i na svima mjestima veliki osvajai bili su eksponenti velikih idejnih tokova - religijskih ili drutvenih - koji su nesalomivom snagom prodirali iz jednoga kraja svijeta u drugi. Tako se i Napoleon pojavio u asu kada su francuski duh i um suvereno vladali gotovo cijelom prosvijeenom Evropom: njegove armije pretekao je duh francuske revolucije. Upravo na toj posljednjoj strani istorije XVIII vijeka zavrava se napor revolucije, ostatak je trebalo da bude samo irenje njenih principa i uvrivanje opteg tipa civilizacije po francuskom modelu: "libert, galit, fraternit". Da se nije... da se nije probudio i ustao protiv Napoleona neprijatelj, kojeg je previdio - nacija. * Neko je rekao da kad bi nekakav jedan inilac definisao istoriju, ne bi bilo potrebe ni pisati je, jer je tako sve unaprijed znano. Tako bi se iz geografskog opisa Francuske mogla konstruisati njena istorija. Nesporazum. U nauci treba traiti opte pojmove i podreivati pojedine rezultate izvjesnim usmjerenjima ili principima. Za utjehu e nam biti dovoljna svijest da i u jednom, i u drugom sluaju, imajui kako injenice, tako i teorije, uvijek lutamo i da e budunost imati mnogo toga to e zahtijevati provjeru i objanjenje. Uostalom, ni Kopernik, ni Njutn nijesu pokrenuli svjetove, premda su formulisali zakone njihovoga kretanja, a i ti zakoni su samo veoma udaljeni odraz istine. Isto je i sa principima istorijskoga razvoja. Ako nacija i civilizacija jesu ili ako mogu biti zakon napretka ovjeanstva, makar i svi bili proeti svijeu o tome, to nee promijeniti tok istorije, niti e je unaprijed objasniti. Ako je rije o izrazu kroz djelovanje, o uticaju na volju, u jednom i drugom pojmu nema ni najmanje suprotnosti. Nove forme ivota nastaju pod uticajem nacionalnog genija, ali elementi koji ih ine potiu od opteljudskog civilizacijskog doprinosa i istim putem prelaze u civilizaciju. Da li bi, uzmimo kao primjer, openova muzika mogla postati civilizacijski doprinos da njen tvorac nije prenio - u savrenim umjetnikim formama - elemente nacionalnih melodija? A isto to se s jednakim pravom moe rei o svakome pronalazau, umjetniku i nauniku. I obrnuto, ak i najvii oblici civilizacije, preuzeti i pozajmljeni od drugih, ali nepreraeni, odnosno neponaroeni, postaju ne samo negacija sopstvene originalnosti, ve i varvarizovanje tueg genija i nadahnua. Zar nijesu upravo takvi svekoliki savremeni arhitektonski stilovi koji ne mogu da se uzvise do originalnih arhitektura prolosti, te ih stoga mijeaju i kombinuju? Narod koji ima osjeaj sopstvene civilizacije rijetko se kada vraa zaokruenim oblicima koji su se u njegovom poimanju ustalili kao savreni, kao, npr., italijansko renesansno slikarstvo; taj narod trai drugo ishodite za svoje stvaralatvo. Tako je sa savremenom Francuskom ili Engleskom koje jure za novim pronalascima ili nove ideje za umjetnost trae u zaboravljenim i do sada zapostavljanim elementima srednjovjekovnog nadahnua. Isto tako ni naa nacionalna umjetnost ne moe biti reprodukcija ili nesvjesni odraz sirovih autohtonih formi, ve njihovo uzdizanje do visina opteljudske ljepote. Nita ne pokazuje bolje na odnos prema naciji i civilizaciji od parole "kultura". U fazi ivota kroz koju sada prolazimo odista postoji neto od pojma obrade dua - ali ne pojedinaca, ve cijelih masa - za sjetvu. Kolika je odista tamo ledina, poev od fosila varvarstva, pa sve do psihoze oponaanja!

Bilo da na rad krene u jednom ili drugom pravcu, postavljeni mu cilj uvijek mora ostati isti: kroz ponaroivanje do opteljudske snage, odnosno kroz naciju do civilizacije. [Przegld Narodowy, Warszawa, 1908, <juni>] 10. Petar Bunjak: O PISCU I DJELU Poljski istoriar Adam elongovski (1873-1961), profesor Lavovskog univerziteta (1907-1939), iako stasao u atmosferi pozitivistikog scijentizma olienog u konzervativnoj krakovskoj istorijskoj koli, bavio se istorijom na poseban, za svoje vrijeme donekle neuobiajen nain. Ma o kojem problemu pisao, uvijek se zalagao za metodoloko otrenjenje poljske istoriografije, tanije, za njenu multidisciplinarnu reanimaciju. To je u punoj mjeri pokazala ve i njegova prva zasebno publikovana rasprava - programska brourica O sociolokom tretmanu istorije (1898). U istraivanjima i promiljanjima poljske istorije elongovskog su privlaili u najveoj mjeri njeni socioloki, ekonomski, pravni i dr. aspekti (npr., socijalni, ekonomski i pravni poloaj poljskog seljatva u XIII v.; pravne pretpostavke jaanja poljske drave na kraju srednjeg vijeka; trite i novac u Poljskoj XVI-XVII v.; ekonomski i drutveni razvoj Poljske do 1795. god.; najstariji trgovaki putevi kao veza Poljske, Srednje i Sjeverne Evrope sa Vizantijom i arapskim svijetom itd.). elongovski je autor nekoliko obimnih monografija o ovim temama, od kojih bi svakako trebalo izdvojiti trotomnik Sjeverno pitanje u XVI i XVII vijeku (I - Borba za Baltik, 1904; II - lezija i Poljska prema ekom ustanku, 1904; Za ue Visle, 1905). Bavei se istorijom Poljske, elongovski ni za trenutak nije gubio iz vida iri evropski kontekst, a dao je i zapaene radove iz domena opte istorije. Polovinom tridesetih godina, ve kao zreo naunik, priveo je kraju jo jednu trotomnu sintezu, i to o temi koja ga je odavno fascinirala: Francuska revolucija 1789-1793. Pod tim naslovom pojavio se, meutim, samo prvi tom (1934), dok je rukopise preostalih dviju knjiga u nepovrat odnio II svjetski rat. Sva pitanja koja su zaokupljala elongovskog kao istoriografa upuivala su ga istovremeno na optu problematiku istorije civilizacije. Ovome je najprije posvetio niz raznorodnih problemskih radova da bi ih 1912. godine objedinio u knjigu pod naslovom Istok i zapad. Ona je pak bila priprema za njegovo ivotno djelo etvorotomnu Optu istoriju civilizacije (1913-1918). U knjizi Adama elongovskog Istok i Zapad, koja poslije osam i p decenija od svoga pojavljivanja na poljskom jeziku stie i k nama, pisac strpljivo i obavijeteno raspravlja opti pojam civilizacije i uspostavlja hronoloko-genetske veze izmeu njenih svjetskih arita, obraunavajui se sa dotad neprikosnovenim, dogmatskim predstavama o rasi i njenoj civilizacijskoj ulozi (npr., o indogermanima kao nosiocima civilizacijskog progresa), kao i sa evrocentrizmom, odnosno globalnim nametanjem zapadnoevropskog civilizacijskog standarda. Civilizacijske (ili civilizatorske) tokove elongovski sagledava u njihovom kretanju sa Istoka na Zapad, vezujui ih za velika migraciona gibanja od Srednje Azije ka Bliskom Istoku i Evropi. Civilizaciju posmatra kao prostorno i vremenski promjenljivu kategoriju, ali akcentuje njen kontinuitet, pri emu nastoji dokazati da su njena arita u istoriji uvijek privlaila varvarske osvajae; cilj i krajnji rezultat tih osvajanja, prema elongovskom, nije - kako se to dotad interpretiralo - iskljuivo pljaka i razaranje civilizacije, ve, naprotiv, civilizovanje varvara i novo prostorno irenje civilizacije. U tom pogledu on pokuava da prevrednuje odnos germanskih

varvara prema Rimu ili istorijsku ulogu velikih varvarskih osvajaa - Dingis-kana, Osmanlija, Tamerlana i dr. Problematici istorije civilizacije elongovski pristupa odista multidisciplinarno, koristei se (uzgred, s promjenljivim uspjehom, ali u osnovi uvijek umjesno) rezultatima do kojih je u njegovo vrijeme dola svjetska antropologija, arheologija, uporedna i istorijska lingvistika, teorija i istorija prava, istorija religije, uporedna mitologija, etnologija, folkloristika itd. O ispravnosti takvoga pristupa svjedoi i injenica da je elongovski u svojoj knjizi Istok i zapad, u poglavlju Drava i civilizacija, podstaknut svijetom ideja Tadeua Zjelinjskog, anticipirao neke bitne metodoloke pretpostavke sociolingvistike (naziva je "socijalna semasiologija" i vidi u njoj "nauku budunosti"), a dolazi i na sam prag - psiholingvistike. Pa ipak, najvea vrijednost knjige Istok i zapad lei u iskrenom nadahnuu s kojim autor prebira po obilju raznorodne faktografske grae, voen idejom besmrtne stvaralake snage ljudskog duha. Humanista i demokrata, elongovski se ne miri sa tijesnim i iskljuivim pogledima, naunim neistinama i jednostranostima. Stoga katkad gubi nauniku hladnokrvnost i preputa se emocijama, a one opet rezultiraju snanim i zanimljivim izrazom, gotovo aforistikom jednostavnou definicija i pribliavaju knjigu Istok i zapad popularno pisanom i lako itljivom naunom eseju. Knjiga elongovskog Istok i zapad moda ne sadri spektakularna otkria, u mnogo emu, pa i injeninom materijalu, odavno je prevaziena, metodoloki je, moe biti, neujednaena, a nije uvijek ni najpouzdanija (naroito u lingvistikim razmatranjima). Ipak, uzmemo li u obzir vrijeme kada je nastala i dobila svoje prve itaoce, lako emo se uvjeriti u njen prvorazredni znaaj i svjeinu osnovnih postavki. Kraj tampano izdanje: CIP - " ", 008(091) Istok i Zapad : problemi istorije civilizacije / Adam elongovski : preveo s poljskog Petar Bunjak - Podgorica : CID, 1998 (Beograd : Vojna tamparija) - 374 str. ; 24 cm. - (Biblioteka Istorija i civilizacija) Prevod djela: Wschd i Zachd : Zagadnienia z dziejw cywilizacji / Adam Szelgowski - Tira 300. ISBN 86-495-0042-0 1. ..: (domatrios 01/07/2003)