Andrew Miller

scan: crackora
priprema: abacus123
obrada: krista


http://www.crowarez.org/index.php

http://www.bosnaunited.net/index.php


Zagreb, 2004.

Ova je knjiga posveena uspomeni na moje stare uitelje,
Malcolma Bradburyja i Lornu Sage.

Hvata Snova, predmet koji se izrauje u rezervatima
amerikih Indijanaca i ondje jeftino prodaje u
suvenirnicama, bio je krug veliine mukog dlana,
nainjen od nekakva savitljivog drva i potom vezan
konatom uzicom. Na sredini kruga nalazila se upletena
plastina mreica koja je nalikovala na paukovu mreu u
ijem se sreditu, poput samoga pauka, nalazila jedna
zelena perla. Larry Valentine kupio je Hvataa Snova
svojoj keri Elli u mjestu Indijanska Peina Medvjeeg
Mesa dok je snimao u Sjevernoj Carolini ono to se
poslije pokazalo kao njegova posljednja emisija sa Sun
Valley Generalom. Sada je Hvata visio na prozoru
njezine spavae sobe gdje e, kako je pisalo u priloenom
letku s objanjenjima, u svoju mreu hvatati loe snove,
dok e oni dobri - snovi o vedrim jutrima, danima na
plaama Muir, snovi o prijateljskim lijenicima i njenim
oevima - stii do kreveta na kojemu ona spava.
Bacio je pogled na nju, osjeajui se golemim u ovoj
sobi prepunoj malenih stvari. Bila je prekrivena samo
pamunom plahtom i leala je ispod nje, prevrui se
zbog vruine, lagano otvorenih usta, itavo uvlaei zrak
ljetne noi preko jezika. Pramenovi kose bili su razbacani
oko njezina lica poput pokoene trave, a oi su joj bile
vrsto zatvorene, kao da je san neto na to se valja
koncentrirati, poput bojenja bojanki tako da se ne prijeu
crne linije ili zbrajanja koje je radila tupom olovkom u
svojoj kolskoj biljenici.
Poeo je traiti ne oekujui pretjerano uspjeh, iako
je njegov postotak uspjenosti nadmaivao Kirstyin, to
je bila injenica koja ju je njeno bockala, kao da to
nekako znai da on njihovu ker poznaje bolje od nje, da
on ima neke uvide koje ona ne dijeli. Poeo je s
trapericama koje je Ella nosila toga poslijepodneva,
izvrui depove, ali nalazei samo komadie papirnatih
maramica, srebrni novi i gumeni bomboni. Potom je
skinuo glavu debeljukaste lutke, jedne od onih koje se,
kada se pritisnu, ale kako su mokre ili gladne ili govore
Volim te. Ella je ondje jednom sakrila antikni srebrni
lanac koji je Kirsty naslijedila od bake Friebergs, ali
noas je glava sadravala samo zrak i slabaan miris
neega pomalo otrovnog, nekoga vlanog ostatka
proizvodnje koji se zalijepio za izokrenutu glavu lutke.
Potom je istraio njezinu kolekciju morskih koljaka,
podiui svaku i tresui ih u nadi da e neka zazveckati.
Nijedna se nije oglasila. Glazbena kutija koju joj je bio
donio iz Londona, bila je jo jedno mjesto za skrivanje,
to lukavije jer je se nije moglo pretraiti, a da ona ne
oglasi svoj vlastiti alarm. Otvorio je poklopac i istresao
je, prosuvi desetak papiria vonih bombona, ali nita
osim toga nije palo u njegov eljni dlan. Otvorio je ladice
ormara i prekopao uredno sloene gaice i veste, uredno
sloene dokoljenke i arape, a potom je otklopio kuu za
lutke i depnom svjetiljkom pretraio ispod krevetia,
veliine kreditnih kartica, te ispod njenog i sitnog stola
za ruanje, gdje je jednom pronaao svoje posebne
gumbe za manete, ali za kojim se sada nalazila samo
drvena obitelj u pustenim odijelima: mama, tata i dvoje
ukoene djece sjedili su pred porculanskom unkom
poput zaaranih ljudi.
Vratio se do prozora, protrljao svoj ukoeni vrat i
gledao kroz mreu Hvataa Snova kako se svjetla zaljeva
skupljaju u noi. Nema sumnje, u ovoj je igri postajala
sve boljom. U poetku nije shvaala potrebne varke i
oekivanja koje zahtijeva dobro skrivanje, ali sada je
nauila. Njezina su mjesta za skrivanje postajala sve
sofisticiranija, ak su posjedovala i odreenu zafrkantsku
notu koja je davala teinu teoriji profesora Hoffmanna da
su posueni predmeti uvijek trebali biti i pronaeni. To
nije bila neka sitna kraa, nego jednostavan sluaj djeje
kleptomanije. Hoffmann jo nije odluio kako to nazvati.
J o je skupljao dokaze.
uo ju je kako se okree pod plahtom pa je
proaptao:
- Budna si, El?
Priao je krevetu i stao je prouavati, kao da je njezin
tjelesni oblik neka vrsta rjeenja: toplo, mutno
hijeroglifsko rjeenje. Sada je leala na lijevom boku,
desne ruke sputene preko ruba kreveta, gdje je Rosa,
nevjerojatno dobroduna slukinja iz Chihuahue, uredno
poslagala djeje cipele, prema godinjem dobu. Zastao je,
skrenuo pogled s djevojice na cipele, a potom je unuo
dok su mu koljena kripala zbog problema s hrskavicom,
steenih nakon godina tranja i istezanja po terenima.
Zanemario je ljetne sandale i poeo s njezinim tenisicama
i starim kolskim cipelama, a potom se okrenuo sjajnim
crvenim izmama koje je on zvao gumenim izmama, a
Kirsty kaljaama. Na kraju su se nalazile zimske izme
podstavljene janjeim krznom koje je Alice, s milju na
engleske zime, bila poslala za Ellin esti roendan, ali
koje e ona prerasti do jeseni. Podigao ih je, zatresao i
ukopao prste u krzno. Kod palca lijeve cipele napipao je
neto glatko i veliko poput tablete te je prstima vjeto,
kao pincetama, ispetljao predmet i podigao ga, okreui
ga prema naranastoj svjetlosti koja je dopirala s prozora,
iako je ve znao da je rije o izgubljenoj naunici, jednoj
iz para koji je Kirsty vie od sat vremena ostavila bez
nadzora na rubu umivaonika.
To je, naravno, znailo da e morati imati jo jedan
razgovor, jedan od onih u kojima se neodobravanje
izraava njeno, jedan od onih kojih je bilo bezbroj
otkako je prvi prsten nestao prije osamnaest mjeseci; Ella
e sjediti na stolici i njihati noge nad tepihom s trakom
drskosti u oima, kao da nemogunost njezinih roditelja
da shvate tajnu svrhu igre u njoj izaziva djetinji prijezir.
Hoffmann, 150 dolara na sat, upozorio je Larryja i Kirsty
da te razgovore ne ine ni na koji nain traumatinima.
To je osjetljiva tema, bio ih je upozorio, kao uzgoj
bonsaija i pokazao je rukom prema svojoj kolekciji
siunih, mutiranih vrba koje su jasno uivale u
polutamnom i proienom zraku njegova ureda.
Na satu pokraj kreveta bijela je rukavica Mickeya
Mousea pokazivala puni sat. Dva sata ujutro. Deset
ujutro u Velikoj Britaniji. No, unato danom obeanju,
bio je odvie umoran da bi sada zvao Aleca, bio je
previe iscrpljen da bi se nosio s onime to bi mogao uti.
Zvat e sutra, moda iz L.A.- a. Sutra e biti dovoljno
rano. Podigao je Ellin inhalator i pretresao ga kako bi
provjerio zalihe lijeka u spremniku. Navodno se na
tritu pojavio nov i bolji inhalator, ureaj nazvan
SmartMist, s mikroprocesorom to je mjerio unos lijeka i
drugim novitetima koji su doputali mjerenje najveeg
protoka zraka. Osmislili su ga istraivai Kalifornijskog
sveuilita. Kirsty ga je eljela nabaviti za Ellu. Neke od
Ellinih kolskih prijateljica ve su ga imale.
J o ju je jednom pogledao prije nego to je krenuo
ostatak noi provesti u gostinskoj sobi. Izraz lica joj je
omekao. Ako je - ma kako mutno - prije bila svjesna
njegove prisutnosti, sada je nestala, odlutala je u labirint
spavanja, slobodnoga duha, lica nevjerojatno mirnog i
savrenog, tako da je na trenutak osjetio paninu potrebu
da je probudi, da je vrati u svijet vrstih stvari. Nagnuo se
prema njoj, gotovo je dotiui. A tada je, poput kakve
njene nemani iz bajke kakve djeca vie nisu smjela
itati, udahnuo njezin dah.





Ali ne moe zamisliti kako mi je teko oko srca;
no, nita zato...

Hamlet (V. in, II. prizor)







U kui su oevi satovi oznaavali puni sat. Zvuk je
jedva ujno dopro do mjesta na kojemu je stajao u vrtu
mrav mladi, u ljetnome demperu i bezoblinim plavim
hlaama, te brisao stakla svojih naoala jednim krajem
izguvanoga rupia. Posljednji je sat proveo zalijevajui
gredice s cvijeem i dobro namaui tlo oko mladih
stabala, ba kao to mu je i reeno da uini. Sada je,
nakon to je paljivo protresao crijevo za polijevanje,
krenuo natrag prema kui, da bi ga usporila maka koja
se probijala kroz stabljike dragoljia, boura i
orijentalnih makova. Na vrhu se kue svjetlost iz Alicine
sobe dosadno probijala kroz poluotvorene zastore.
Bio je to sumrak njegova treega dana u
Brooklandsu, u kui sivih kamenih zidova, krova sa
smeim crijepovima i trulei nagrizenog ljetnikovca u
West Countyju, gdje je proveo prvih osamnaest godina
svoga ivota. Vlastiti mu je stani u Londonu sada bio
zatvoren i zakljuan, a njegov susjed, gospodin Bequa,
ija je odjea krila atmosferu crnog duhana i neuspjelog
kuhanja, pristao je prosljeivati mu potu, koje vjerojatno
nee biti mnogo. Bequa se ak bio spustio na ulicu kako
bi ga ispratio, a znajui kamo ide i zato, inio je to s
pretjerano melankolinim gestama: - Dovienja, Alec,
prijatelju! Dobro srce! Dovienja!
Wandsworth Bridge, Parsons Green, Hammersmith.
Potom na zapad cestom M4, pokraj prigradskih
supermarketa i polja kukuruzne repice. Bilo je to
putovanje na koje je kretao mnogo puta otkako je Alice
prvi put bila postavljena dijagnoza i esto bi mu cijeli put
proao u izmaglici nepanje, pa bi se iznenadio kada bi
shvatio da upravo zamie za posljednji ugao pokraj farme
pilia i da se nebo nad njime sputa u bljetavim krpama
prema uu i Walesu. Ali ovoga se puta, kako se svaki
poznati dio okolia ukazivao u njegovu retrovizoru i
potom nestajao izvan pogleda, sve inilo posve
neponovljivim, a dok je unosio svoj koveg u hodnik u
Brooklandsu, znao je s konanom sigurnou da je to
njegov posljednji istinski povratak kui i da e jedna
polovica njegova ivota kliznuti kao brdo zemlje na
klizitu. Petnaest je minuta stajao ondje okruen mekom
teinom kaputa i eira, starih izama, starih teniskih
reketa, gledajui u pretjerano ivu sliku na zidu pokraj
ulaznih vrata: on, Larry i Alice - vjerojatno ih je Stephen
slikao - ruku pod ruku u snijegom zatrpanom vonjaku
prije dvadeset godina. I pognuo je glavu, zauvi
avrljanje majina radija i hripanje njezina kalja s
gornjega kata, pa se zapitao to bi ga uope moglo
utjeiti. Gdje bi, na cijelome svijetu, mogao potraiti
utjehu i olakanje.
U kuu se iz vrta ulazilo niz nekoliko stuba koje su
se sputale s livade na terasu, a zatim se kroz staklena
vrata prolazilo u kuhinju. Ovdje je, pokraj iskrzanog
otiraa, Alec skinuo cipele i proao kroz kuu do stuba,
nadajui se da je Alice ve zaspala i da ga nee trebati.
Odbila je da joj urede sobu u prizemlju, unato injenici
da su svi - dr. Brando, patronana sestra Una O'Connell
koja je povremeno dolazila, pa ak i gospoa Samson,
ena koja je jednom na tjedan, otkako je Alec znao za
sebe, dolazila istiti kuu - govorili kako bi to bilo bolje i
koliko bi joj lake bilo za lijepih dana izai u vrt. Nije li u
prizemlju postojala savreno prikladna soba u koju su
godinama ulazile jedino zrake sunca? Ali, Alice se svima
nasmijeila, poput djeteta koje je bolest uinila posebnim
i nedostupnim, i rekla da se previe navikla gledati polja
krumpira, crkvu i brda u daljini (poput djeaka, jednom
je rekla, koji potrbuke lei na travi). A, uostalom,
njezina je soba oduvijek bila na katu. Bilo je prekasno da
se pone s preureivanjem cijele kue. To je bilo sve o
toj temi iako joj je Alec u jednom ljutitom trenutku
poelio rei kako je muno gledati njezin
dvadesetominutni ritual primicanja korak po korak niza
stube dok prstima kao pandama stee rukohvat.
Na neke je mjere ipak pristala. Tuirala se sjedei
umjesto da se kupa, na toaletu je imala podignutu
plastinu sjedalicu, a Alec joj je kod posljednjeg posjeta
namjestio zvono, spustivi icu iz spavaonice niza stube i
privrstivi mu kuite na gredu pokraj ulaznih vrata.
ak su se i nasmijali dok su ga isprobavali. Alice je
pritiskala bijelo tipkalo pokraj kreveta (alei se da zvui
kao ronilako zvono ili podmornica), dok je Alec hodao
po kui i pokuavao odrediti domet zvona, a potom je
iziao iz kue i pokazao palac gore Uni koja je provirila
kroz prozor spavae sobe. No, do veeri je Alice
zakljuila kako je zvono smijena stvarca, posve
nepotrebna i pogledala je Aleca kao da eli rei kako je
njegova ugradnja bila netaktina, jo jedna triarija koju
njezina bolest donosi. J o jedan nepobitan dokaz njezina
nepobitno loega stanja.
Nije spavala kada je uao. Leala je, oslonjena o
jastuke, u spavaici i arenom ogrtau te itala knjigu. U
sobi je bilo veoma toplo. Sunce je palilo grede na krovu,
a radijator je bio ukljuen na maksimum, tako da je sve
isijavalo poseban miris, vonj napola intiman, napola
medicinski koji je visio u zraku kao kakav ostatak. Vaze
s ubranim cvijeem - neko je bilo iz vrta, a neko su
donijeli prijatelji - dodavale su notu slatkoe staklenika, a
mogao se osjetiti i parfem to ga je ona koristila kao
kakav luksuzni osvjeiva zraka koji je maskirao malo
drugih mirisa, ali koji je Alec uvijek mogao osjetiti u
ustima kada bi izaao iz sobe.
istoa - makar i sama iluzija istoe - sada joj je
bila opsesijom, kao da je bolest nekakva nehigijena koja
se moe sakriti iza valova mirisa. Svakoga se jutra cijeli
sat prala majom paljivou u kupaonici spojenoj sa
sobom i to je bio jedini pravi fiziki rad koji je obavljala.
No, nije bilo sapuna, nonih krema ili gelova za tuiranje
s mirisom lavande koji su mogli u potpunosti prikriti ono
to su katastrofe u njoj izbacivale na povrinu, iako nita
vie nee biti tako uznemirujue kao prvi niz
kemoterapija one zime prije dvije godine, kada je sjedila
na kauu u dnevnoj sobi umotana u deke; otuena,
izmuena i miriui kao pribor za male kemiare. Kada
joj je kosa ponovno narasla, bila je bljetavo bijela, a
sada je to bio niz snjenobijelih uvojaka koji su joj padali
do sredine lea. Upravo je to, rekla je - jedino zbog ega
je jo mogla biti tata - bio razlog zato je odbila
nastavak lijeenja kada je izala iz remisije. A od sviju
ljudi koji su je sada posjeivali jedino ju je njezina
frizerka Toni Cuskic znala utjeiti kako treba. Imali su
nov dogovor: Alice ni pod kojim okolnostima nije mogla
dvadeset minuta putovati do Nailsea, stoga je Toni
jednom na tjedan naputala svoj salon i eljala Alicinu
dugu kosu, dok je ova zatvorenih oiju i nasmijeena
okretala lice svjetlu, smijeei se dok je sluala traeve iz
salona. Katkada bi Toni dovela i svoju pudlicu Miss
Sissy, usporenu kuju s vrstim crnim kovrama, pa bi
Alice gladila usku glavu ivotinje i putala je da joj lie
zapea, sve dok to kujici ne bi dosadilo te bi otila
njukati neku mrlju ili kakav zanimljivi ostatak meu
resama kreveta.
- Sve u redu, mama? - Stajao je gotovo u dovratku,
ruku gurnutih u depove i lagano se njiui na petama.
- U redu je, duo.
- Treba to?
Zatresla je glavom.
- Sigurno?
- Hvala ti, duo.
- alicu aja?
- Ne, hvala ti.
- Sredio sam vrt.
- Dobro.
- to kae na malo vruega mlijeka?
- Ne, hvala ti.
- Nisi zaboravila Zopiclone?
- Ne, duo, nisam. Molim te, pokuaj me ne gnjaviti.
Ljutila se na njega, ponovno stara ravnateljica kole
koju mui neki hirovit uenik. Pogled koji jasno govori: -
Odlazi!
- Ostavit u te da ita - rekao je. - Pogledat u te
kasnije.
Kimnula je glavom, a pokret je izazvao nalet kalja,
ali kada je krenuo prema njoj (to je mogao uiniti?),
mahnula mu je da ode pa je izaao, oslukujui sa
stubita sve dok nije utihnula, a potom se polako spustio
niza stube, crvenei se od emocija koje nije znao tono
definirati.
Na zidu pri dnu stuba, na upeatljivome mjestu,
visjela je uokvirena duplerica amerikog magazina
PLEASE! s priom o Larryju. Priu su inile uglavnom
fotografije, a bila je naslovljena - Ljubimac cijele
Amerike - (s tokom u obliku srca iznad posljednjeg i) i
na prvoj je stranici pokazivala staru agencijsku
fotografiju tada devetnaestogodinjeg Larryja koji je
podigao reket u zrak nakon pobjede nad tadanjim
brojem sedam u svijetu, Ericom Mobergom, na French
Openu 1980. godine. Ispod je bila fotografija
preplanulog, krupnijeg Larryja koji se oslonio o srebrni
J aguar ispred zgrade Manhattan Flatirona, odjeven u
odjeu kakvu bi uspjean mladi trgovac obveznicama
mogao nositi u golf-klubu, slika iz vremena kada je radio
za oglaivaki cirkus Nathana Slatera u New Yorku. Tu
je bila i neizbjena promotivna fotografija iz epizode Sun
Valleya na kojoj je prikazan Larry kako u bijeloj kuti i
ozbiljna lica postavlja defibrilator na prsa privlane rtve
sranoga udara. No, najvea je fotografija - koja je
ispunila vei dio desne stranice - bila obiteljski portret
Larryja, Kirsty i trogodinje Elle, stisnute na kauu
njihova predivnoga doma u North Beachu, dijelu San
Francisca. Larry je prebacio ruku oko Kirsty koja
izgleda lijepo i uzbueno, sretnica koja je uhvatila
savrenoga gospodina Sun Valleya, dok je Ella stisnuta
meu njima, iako joj je izraz lica tako odluno otuan da
nije teko uti preklinjanje fotografa (potpisanoga kao
Bob Medici): - Moemo li zamoliti mladu damu da se i
ona nasmijei? Moe li, ha? - Ali, ak i u dobi od tri
godine, Ellu je bilo nemogue nagovoriti na neto, a
otkako je slika zavrila na zidu, gospoa Samson bi
uvijek, dok bi je poravnavala ili brisala staklo svojom
utom krpom, mrmljala Boe... ili Sramota i mrtila
se, kao da djeje nezadovoljstvo nekako prosuuje cijelu
obitelj.
U kuhinji je Alec iz stranjega depa izvadio komad
presavijenoga papira na kojemu je, Uninim rukopisom,
detaljno pisalo koje lijekove Alice uzima, zajedno s
vremenom i potrebnim dozama. Antidepresivi,
antiemetici, analgetici, laksativi, steroidi. Pokraj kreveta
imala je plastinu kutiju ija je unutranjost bila
podijeljena na pregrade - plavo za jutro, naranasto za
podne i veer - ali bolest, umor, a moda i same pilule,
poeli su stvarati pukotine, proreze u njezinoj
koncentraciji. I im je Alec stigao, Una mu je, sjedei
pored njega na neravnoj klupi ispred ljetnikovca,
predloila da diskretno nadzire punjenje i pranjenje
kutije, a on se odmah sloio, udei za zadatkom koji
nee uiniti da se osjea nesposobnim. Sada je stavio
krii na listu, podigao svoju konatu torbu s kuhinjskog
stola i izaao na terasu.
Blijedi je polumjesec visio u plavetnilu sumraka, a u
nekome se kutku neba komet Hale-Bopp, ta gomila leda i
praine, vraao prema nebeskom ekvatoru. U rano ga je
proljee s krova svoga stana esto gledao izmeu TV
antena i teko mu je bilo vjerovati da njegova golema
elipsa nee izazvati neko zbivanje u svijetu ili mnogo
zbivanja - nebrojene individualne sudbine koje padaju u
astralnoj kii s repa kometa - ali u ovome je trenutku
barem nebo bilo posve obino, poznata bezgrjena
naprava u kojoj se nije dogaalo nita neobino ili
opasno.
Zapalio je fenjer i vezao njegovu ianu drku za
metalnu ipku pokraj kuhinjskih vrata, jer iako je imao
jo puni sat do mraka, volio je snaan miris parafina i
pripadajue ukanje plamena. Namjeravao je raditi.
Nikada se nije zbliio s alkoholom i nikada nije nauio
puiti. Posao je bio njegov bijeg pa je, sjedei u jednome
od starih platnenih stolaca, izvukao rukopis, rjenike i
flomastere te poeo itati, drei papire blizu naoala,
isprva se trudei koncentrirati jer mu je um i dalje bjeao
u sobu iznad njegove glave u kojoj je leala njegova
majka. No, naposljetku ga je posao odvukao u uredan
svijet dvostrukih proreda teksta i ispod glasa izgovarao je
rijei jezika koji je ve gotovo posve svladao.





U uskoj kuhinji svoga stana na etvrtome katu u
Ulici Delambre Laszlo Lazar pripremao je teletinu en
papillote. Taj je recept zahtijevao i vjetinu i vrijeme,
stoga je bio vie ljut nego uplaen kada ga je jedna goa,
Laurence Wylie, obavijestila kako je njezin suprug, slikar
Franklin Wylie, sa sobom donio pitolj te da sada njime
mae u blagovaonici. Telei su odresci, njeno ruiaste
boje, gotovo svjetlucavi, leali na debeloj dasci za
rezanje. Upravo ih se spremao udariti batom za meso.
- Pitolj? Odakle mu, do vraga, pitolj?
- Dao mu je neki policajac s kojim pije u Le
Robinetu. Za ime Boje, Laszlo, reci mu da ga spremi
prije nego se dogodi kakva nezgoda. Tebe e posluati.
Stajala je u dovratku kuhinje, iroko otvorenih oiju,
uspravna poput plesaice, a kosu joj je odmaknutom od
lica drala srebrna kopa. Puila je, i to jednu od onih
cigareta koje dolaze u bijelim ili gotovo bijelim paketima
i koje su se Laszlu inile posve besmislenim.
- Franklin ne slua nikoga - odgovorio je.
- Ali to ako opali?
- Nee. - Poeo je udarati prvi odrezak. - Laan je. Ili
je to jedan od onih starih pitolja koje neutraliziraju i
potom prodaju kolekcionarima ili luacima. Jedna
trgovina pokraj zgrade Burze ima ih pun izlog.
- Izgleda kao pravi - ree ona. - Crn je.
- Crn? - Nasmijeio se. - Samo se pravi vaan,
Laurence. Pokuava impresionirati Kurta. Hoe li mi
pomoi? Treba narezati gljive. I ove etiri ljutike.
Ula je u kuhinju slijeui ramenima i durei se,
zatim je poslagala svoje prstenje na radnu plohu i uzela
jedan od velikih noeva Sabatier s crnom drkom, reui
i sijekui prvu ljutiku u dva ista poteza.
- Sada je nemogu - rekla je, zapoinjui poznatu
tualjku. - Po cijele dane sjedi u atelijeru. Nita ne radi.
Pije tablete, ali mi ne eli pokazati koje. Lae mi. Ne
znam ak ni voli li me.
- Naravno da te voli. Bez tebe ne bi mogao preivjeti
ni dana. I kako to misli da je sada nemogu? Bio je
nemogu i prije.
Zatresla je glavom, suza se skotrljala niz njeno lice i
kliznula na narezani luk. - Stalno mi se ini da e se
dogoditi neto uasno. Doista uasno.
Laszlo je prestao raditi i zagrlio je, i dalje steui bat
u ruci, dok je ona jo drala no.
- Sve me to tako umara - govorila mu je u vrat. -
Uvijek sam mislila da e kada ostarimo, sve biti
jednostavnije. J asnije. Ali, postaje sve sloenije.
- Majko Boja! - zavikao je Franklin gurajui se u
kuhinju, koja je tako postala pretrpana. - enu mi zavodi
maarski homoseksualac. Ostavi je, gade jedan!
Laszlo je bacio pogled na Amerikaneve ruke. - to
si uinio s njime? - upitao ga je.
- S pljucom? Dao sam je onomu tvome predivnom
arijevcu. Ima li kakve anse da dobijemo kakvo pristojno
pie, ti krtice jedna?
- Pristojno pie dolazi uz neke uvjete - ree Laszlo
pokuavajui zvuati strogo. - Zna da Karol dolazi
veeras. Imajmo ugodnu, mirnu veer.
- Karol me voli - ree Franklin. Otvorio je policu
zamrzivaa u hladnjaku i izvukao bocu votke Zyntia. Na
kuhinjskomu se toplom zraku boca brzo orosila. - Ruski
pirit!
- Poljski - ree Laszlo. - Rusi piju naftu. Benzin.
- Nema niega loeg u benzinu - ree Franklin
gurajui bocu u jedan od depova jakne. - Sada moe ii
s mojom enom. Upucat u te kasnije.
- Promaio bi - ree Laszlo okreui se dasci za
rezanje. - Sigurno bi promaio.
Dugogodinji stanar estog arondismana, autor
drama Rei da, rei ne (1962.), Trenutak (1966.), Sizif
Rex (1969., njegova prva drama na francuskom) i drugih
trinaest komada koji su svi primljeni odlino, osim kod
onih kritiara ekstremne ljevice i ekstremne desnice koji
su njegov rad ocijenili kao luaki neodreen; u jednome
mandatu umjetniki ravnatelj Theatrea Artaud u San
Franciscu, a sadanji povremeni predava dramaturgije i
istonoeuropske knjievnosti na Sorbonni (ponedjeljkom
i etvrtkom poslije podne) - Laszlo Lazar udario je
teletinu i prisjetio se svoga prvog susreta s Wyliejevima u
noi '61. u jazz-podrumu u Ulici St. Benoit, kada mu je
ena koja je sada pokraj njega sjekla povre i priala mu
o svojoj nesanici i problemima s lijenicima, izronila iz
oblaka duhanskog dima, kose oiane poput J ean Seberg
u A Bout de Souffle, nasmijeila mu se dok je sjedao za
stol sa est drugih emigranata, blijedih mladia loih zuba
koji su puili motane cigarete i pili polako, u oajnikom
pokuaju da utede novac. Njezin mu je osmijeh tada
rekao sve vano to je trebalo znati o njoj: da je blaga, od
svih ljudi koje je upoznao ona je bila ljudsko bie s
najmanje tame u sebi. Istvan ju je pozvao da sjedne i
pronaao joj stolac, ali ona je razgovarala s Laszlom,
naginjui se naprijed, ispod trubljenja saksofona, kako bi
se smijala s njime i sluala kako pria francuski sa
snanim naglaskom. Sudbina, naravno, vjerujete li u
takve stvari - kismet. A kasnije te veeri dogodio se drugi
takav trenutak kada ga je upoznala s kratko oianim
Amerikancem, visokim, atletski graenim mukarcem
oputenih udova, smirena pogleda plavih oiju
holivudskog seljaia. Franklin Sherman Wylie, samo pet
godina stariji od Laszla, a opet dok je stajao iza
Laurence, ruke prebaene preko naramenice njezine
haljine, nosei staru vojniku koulju s mrljama od boje
koje je pokazivao kao medalje, inio se blagoslovljen
glamuroznim i muevnim samopouzdanjem koje je Peter
bio posjedovao, a koje je Laszlu tako oajniki
nedostajalo u ivotu.
Kada su izali na zrak St Germaina i pozdravili se u
uskoj ulici, Laszlovo je uvijek zapaljivo srce planulo, no
iako ih je elio oboje, u svojim je snovima ljubio
Franklina, a tu je istinu Franklin ubrzo otkrio i podnosio s
odreenom dozom zabave. Idueg su tjedna otili
pogledati kako Michael Dooley pjeva Krapp's Last Tape
u Sarah Bernhardt Theatreu, a potom su zapeatili
prijateljstvo, uvijek osjetljivo izmeu troje ljudi, epskom
nonom etnjom do Sacre Coeura, koja je zavrila s
prvim jutarnjim svjetlima u baru pokraj Les Halles,
dorukujui svinjske noice i alzako pivo.
Tako je poelo. Nije imao pojma koliko je jo noi
bilo. Stotinu? Pet stotina? Ali, izmeu svega to se
Laszlu dogaalo tih godina - a mnogo se toga drugoga
dogodilo: ljubavnici oba spola, putovanja u Italiju,
panjolsku i Ameriku, zime u atelijeru opasno grijanom
parafinskom pei, rad na brojnim skicama drama - ta
lutanja s Franklinom i Laurence, mjeavina nevjerojatne
ozbiljnosti i nevjerojatne ludosti, bila su glavnim
razlogom to su godine od '61. do '69., od krize u Aliru
do sputanja Apolla na mjesec, za njega sada, dok je
gledao na njih sa svojih pedeset i devet ljeta, bile gotovo
neizdrivo obojene nostalgijom. Godine prije pripadale
su posve drugom svijetu. Hladne uionice. Parade
mladih. Govori na radiju. Prie njegovih djeda i bake o
admiralu Horthvju na bijelome konju. Izborana i umorna
lica njegovih roditelja, lijenika u bolnici Petofi Sandor.
I, naravno, revolucija. Slatka Budimpeta.
Tada se, kao da su plivali dalje no to su bili svjesni,
troje prijatelja nalo uhvaeno u mutnoj svjetlosti
uspjeha. Franklinove velike, plinovite slike kupovale su
njujorke banke i poduzetnici koji su drali do imida,
poput obitelji Wildenstein, dok su Laszlove drame, u
kojima se inzistiralo na uzaludnosti djelovanja, poele
djelovati proroanski te privlaiti bogatu i slavnu publiku
na premijere. Laurence je postala ljubimicom magazina s
obje strane Atlantika (U DOMU SUPRUGE
FRANKLINA WYLIE A, LA BELLE MUSE
FRANCAISE DE FRANKLIN WYLIE), ali tridesete je
prola bez djece i s mnogo nervoznih bora na licu. Onaj
arm koji je mukarce svih dobi privlaio da joj poele
postati prijateljima, ali i da joj stave ruku na bedro,
blijedio je sve vie sa svakom od loe prikrivenih
avantura njezina supruga. Franklin je postao specijalist za
bijes. Na svoj je etrdeseti roendan, inspiriran
demonima kojih je imena Laszlo mogao tek nagaati,
zabio svoj automobil u turistiki autobus prepun
uplaenih, iako udesno neozlijeenih, postarijih
Amerikanaca u Ulici Ecoles, a od posljedica ga je spasila
tek intervencija amerikog ambasadora koji je uvjerio
policiju da incident smatraju umjetnikim, a ne
kriminalnim inom. Dvije godine poslije pretukao je, bez
ikakva vidljiva povoda, vlasnika libanonskog restorana u
Bellevilleu, s kojim je dugo bio u prijateljskim odnosima.
Nedavno je bio kanjen s pet tisua franaka za bacanje
stolca na konobara u Brasserie Lippu (momka s
husarskim brkovima). No, za Laszla nita u tome
katalogu nije bilo toliko zastraujue, tuno i zbunjujue
kao kada je posjetio stan u Ulici Deguerry te pronaao
Laurence kako pomnjivo strue sasuenu hranu sa zidova
njegova atelijera i pod svjetlucav od razbijenoga stakla i
porculana. U tome je trenutku odustao od pokuaja da ih
shvati, jer osim ako niste od poetka odrastali uz osobu i
udisali isti zrak, previe toga u ivotu nikada neete moi
objasniti. Ljubav je morala biti, ako ste uope voljeli, in
vjere; morali ste voljeti ne shvaajui.
Zainio je teletinu solju, paprom i limunovim sokom.
Postavio je veliku tavu za peenje Creuset na plin.
Maslac, kremasti demisel, koji je kupio kod istoga
mesara kod kojega je kupio i meso, poeo se topiti.
Lagano je s obje strane isprio odreske, izvadio ih i
poloio na tanjur od debeloga porculana koji je ispod
glazure imao tanke plave linije nalik na malene vene.
Uzeo je dasku za rezanje od Laurence, njeno joj
poljubio kosu te lagano preprio ljutike i gljive pa im
dodao punu aku nasjeckanoga perina. Na posljetku je
teletinu, gljive, perin i luk, zajedno sa nitama unke i
tanko rezanoga parmezana, omotao u papir za peenje,
izrezan u obliku srca, na koji je prstima pomno nanio
maslac. Kada je otvorio vrata penice, toplina mu je u
njenome valu jurnula preko lica. Poloio je hranu na
srednju policu i zatvorio vrata, ostavljajui masne otiske
na ruki.
- Dvadeset minuta - rekao je.
- Sada sam dobro - ree Laurence, odmiui dnom
dlana uvojak s obrve.
- Dobro - ree Laszlo - previe smo stari da bismo
bili jadni.
Ba je u tome trenutku odjeknuo pucanj.







Alice je leala s glavom oslonjenom o gnijezdo jastuka,
trljajui oi ruiastim papirnatim rupiem. Nije znala
zato plae, zato je ba sada osjetila neobinu uzrujanost
nakon ovoga kratkog razgovora s Alecom. On se petljao,
naravno, stajao je pri dnu njezina kreveta i zirkao kroz
naoale, kroz svoje oale, pravei se da je moda
kakav lijenik. Ali, bila je gruba prema njemu i sada joj
je bilo ao. Osim ako lijekovi nisu krivi za to. Kako moe
znati? Kako moe znati to je ona, stara Alice, a to je
neka vrsta otrovne popratne posljedice? J esam li to ja,
mislila je. to sam ja sada?
Gurnula je rupi u rukav svoje spavaice i opipala
rukom pleteni prekriva traei knjigu, staro izdanje
Crnog tulipana iz Knjinice klasika. Sada je bilo teko
pronai neto to je nije odmah iscrpljivalo ili se doimalo
previe ispraznim da bi na to troila vrijeme. Livre: quel
qu' il soit, toujours trop long. A ljudi su joj neprestano
poklanjali knjige, kao da je rak neka vrsta dosadnog
krstarenja za koje joj je potrebna nekakva zanimacija.
Zabava. Birala je kratke knjige i knjige koje je poznavala
ve godinama, i to je donekle pomagalo jer su je te
umarale na zanimljiviji nain nego veina drugih.
Una se ponudila da joj nabavi neke knjige snimljene
na kasetama. Derek Jacobi ita Velika oekivanja, takve
stvari. No, sluanje nije bilo isto to i itanje. Nije bilo
tako intimno. Osim toga, njezine su oi bile posve u redu.
Njezine su oi bile meu rijetkim stvarima koje su
savreno radile. Poput njezine kose, koja je nastavljala
rasti kao da nema ni najblaeg pojma to se dogaa s
ostatkom njezina tijela. Morala je razgovarati s Unom o
lijekovima. Tablete protiv boli vie nisu uklanjale bol,
ve su joj samo uzrokovale zatvor, a to je mrzila. eljela
je neto snanije. Nepenthe? Postojao je i Oromorph, za
koji su joj rekli da ima okus poput viskija. To bi moglo
pomoi. Moda bi mudrije bilo odmah razgovarati s
Brandom. On je bio bog i batina, njegova je bila
posljednja. Obeao je posjetiti je do kraja tjedna. Sjest e
na krevet i askati s njom. Uslijedit e neugodna minuta
ili dvije, tijekom kojih e ona gledati u strop dok joj on
bude dodirivao prsa i vrat govorei kako se nada da mu
ruke nisu hladne, to nikada nisu bile. Tajni dogovor s
Unom u prizemlju. Miligrami ovoga, mililitre onoga.
Nova prognoza. Odlazak.
Kako su to radili prije? U Dumasovo vrijeme?
Sluavka bi se unjala kroz vrata nosei nonu posudu.
Pomade bi prekrile smrad. Lijenici i ljekarnici donosili
bi svoje smee. Umrtvljivanje ljudi danas je bila
umjetnost. Postojali su specijalisti za bol u laboratorijima
za bol, a ljudi iz Svjetske zdravstvene organizacije
izmislili su analgetiku ljestvicu tako da nikada ne
osjeate bol, vrlo jednostavno. Morala je biljeiti stvari
za Unu u malenoj crvenoj biljenici Silverstone. Otra
bol. Tupa bol. Probadanje. Udari topline. J ednom je sebi
dodijelila sedmicu. Desetka je najgore to moete
zamisliti. Desetku je trebalo uvati u rezervi. A ako ste
imali sree, pomogli bi vam kao roakinji Rose u
Bansgoreu, koja je uzela sirup po imenu Bromptonov
koktel i umrla poput sedamnaestogodinjeg ovisnika o
drogi, pitaj Boga to je vidjela u sjenama. Ali, od toga su
prole godine. Sada je sve mnogo urednije. Daju vam
neku na izgled bezopasnu tabletu koju moete popiti s
gutljajem aja. Neto to su uvali u posebnom
spremniku, poput svetita, u ormariu za koji je samo
Brando imao klju.
Ili e je natjerati da nastavi? Natjerati je da ivi sve
dok samoj sebi ne postane potpunim strancem? Bacila je
pogled na kutiju s pilulama na nonom ormariu, s
pretincima poput komora pitolja. Uzme li tjednu
koliinu pilula odjednom s, recimo, velikom aom
Scotcha, hoe li to biti dovoljno? Moe li biti sigurna?
Noi su, naravno, bile najgore. Danima je jo mogla
podnositi, unato povremenim ispadima bijesa, one
trenutke kada bi se pitala zato se truditi, zato nastaviti
ako to znai jo ovoga. Sada je znala to znai okrenuti
lice prema zidu, i to ju je privlailo, rei ne slijepom
crijevu ivota, rei da zaboravu. Ako je to bilo to.
Zaborav. Ali nije jo bila spremna. J o je bilo dobrih
trenutaka. Malenih, neoekivanih zadovoljstava.
Razglednica od staroga prijatelja. Zelenost trave. Neka
glupost na radiju koja bi je nasmijala. ak i gospoa
Samson dok pjeva sebi u bradu u kuhinji,
pedesetogodinja ena pjevui kao djevojica. To ne
moete objasniti ljudima, a da ne djelujete aknuto. Ali,
kada svjetlost pone blijedjeti, ma kako lijepa bila veer,
postajala je nervozna pa bi kopala po sebi. Navlaenje
zastora nije pomagalo. No se zgunjavala iza njih,
pritiui staklo poput poplave.


***

Otvorila je knjigu pitajui se hoe li je idua stranica
namamiti u san. Ta je knjiica bila tako njena, jedva
vea od njezina dlana. Tamnoplavi uvez poeo se
odljepljivati na hrptu knjige. Vrlo osjetljiv papir, papir iz
rata, koji bi se pocijepao ako biste prebrzo okrenuli
stranicu. Dobila ju je od oca. Desmonda Wilcoxa.
Kapetana. A kako joj nije napisao posvetu, uinila je to
sama, crnom tintom, na stranici do one na kojoj je slika
Rose koja Corneliusu na vratima zatvora pokazuje
vrijedni tulipan.
Alici od tate. 29. travnja 1953.

Kupio ju je na jednome poslovnom putovanju.
Moda u Bathu, ili Wellsu, ili Salisburvju. Ondje je
nekad bilo posla. ljunak. Crpke. ak i nekakav plan
uzgoja gljiva u starim barakama pokraj Charda. No, nije
jo poteno narasla kada je shvatila da je posao
eufemizam za jurnjavu na motociklu, masnome i crnome
stroju s kosturom hrta, nemogue glasnome stroju koji je
pljuvao dim poput lomae kada bi ga pokrenuo. Sjeala
ga se, iako se uistinu sjeala fotografije, kako sjedi pokraj
motocikla na cesti, u konatoj jakni, starim padobranskim
izmama i izbeenim oima, zbog kojih je sliio barunu
von Richthofenu. Nikada ne bi rekao kada e se vratiti.
Satima. Danima. U kui su bile samo ona i majka i
oslukivale. Mirnih bi dana mogle uti zvuk motora sve
do West Lavingtona.
Je li ikada doao kui bez neega za nju? Bez nekoga
paketia gurnutog u dep njegove jakne, iz kojega bi
ponekad provirio i komadi smeega papira ili vrh bijele
vrpce? Uvijek bi joj ga dao kao da je to neto
bezvrijedno, neto to je pokupio usput. Nikada nije
ekao da mu zahvali. Mrzio je guvu. J ednostavno bi joj
tutnuo dar u ruku i izaao upati usjeve, pobrinuti se za
kutije sa sjemenom, staviti kreozot na ogradu ili obavljati
bilo koji od nebrojenih, beskrajnih poslia koji su se
ponavljali, zahtijevajui golem trud, godinu za godinom,
sve dok se iznenada, jednoga dana, nisu prestali
ponavljati.
Dakle, tada, 20. kolovoza 1672., kao to smo ve
istaknuli na poetku ovoga poglavlja, cijeli se grad
skupljao kod Buitenhofa kako bi svjedoio izlasku
Corneliusa De Wittea iz zatvora, jer je ovaj odlazio u
progonstvo...
Bile su joj etiri godine kada je otiao u rat i vidjela
ga je dvaput prije negoli je rat zavrio - mukarca u kaki
uniformi koji joj je davao okoladice Cadbury u
votanom papiru. Kada se zauvijek vratio, bio je junak.
Tunis, Sicilija, Arnhem. Posebno Arnhem. Iznad svega
Arnhem. Drugi bataljun Padobranske regimente. Bio je
jedan od esnaest koji se izvukao. Ondje je izvojevao
svoj Orden za posebne zasluge spaavajui svoga
narednika. Kapetan Desmond Wilcox. Onaj koji je
krenuo kada su svi ostali bili odvie preplaeni, umorni
ili zbunjeni. Nije li to trebalo biti dovoljno? Znati da si to
bio ti? Sjeati se? Ali kada su uline zabave zavrile, a
zastave vraene na tavane, inilo se kao da je izgubio
vjeru u mnogo toga. U Boga, kralja Georgea i dobrobiti
drave. Neto je izgubljeno. Moda u Rajni. Svi ti
galantni pokolji. I iskreno, pokuala je shvatiti, ali kako
je mogla kada je bila samo djevojica? Dodue, sada kad
je bila starija, mnogo starija nego tada, inilo joj se da
shvaa. Prazninu. Nain na koji se osjeaj moe tako
potpuno odmotati da ga nikada posve ne vrati. Kako se
kae za ono kada nita vie nema smisla? J ednom ga je
pitala o ratu, a on se namrtio kao da je osjetio neto
neugodno na jeziku i rekao: Oh, to! Za to nisu
postojale rijei, jednako kao to ni ona sada nije imala
rijei kojima bi drugima objasnila kako je kada ti je
svaka no prekretnica i kada se uvijek pita hoe li biti
druge ili e je sljedei korak gurnuti u vodu.
Posljednjeg ljeta njegova ivota satima bi sjedio na
ljuljaki ispod vrbe, prekrivenoj starim indijskim
prekrivaem, puio jednu cigaretu za drugom i gledao
kako sjene preplavljuju tratinu, sve dok ga ne bi
progutale i dok se ne bi vidio samo vrh njegove cigarete,
blijedi crveni ar. Kako ga je eljela vratiti, spasiti ga,
kao to je on spasio svoga narednika. Njegova majka nije
bila sposobna za to, ona je po cijele dane sjedila u kuhinji
sluajui Almu Cogan i Ronniea Hiltona na radiju i
grizui nokte sve dok ne bi prokrvarili. Stoga je ona bila
ta koja je u sumrak prelazila tratinu i stala pred njega,
ekajui da joj dou prave rijei, ekajui golubicu koja
e joj vratiti dar govora. Ali, nita nije dolazilo, a on bi je
pogledao kroz dim njegove cigarete kao da je gleda s
druge strane staklenoga zida. Moda ju je alio, znajui
zato je izala, znajui koliko je to nemogue. Ali
umjesto da kae: - Sjedni pored mene Alice, sjedni, keri,
i pokuat emo zajedno shvatiti nepodnoljivu istinu da
ljubav nije uvijek dovoljna, da se ljude ne moe uvijek
vratiti - on je rekao avrljajui, kao da se prisjea
razgovora koji je s njome tjednima vodio: - Zna, koristili
su bacae plamena. A ona bi kimnula glavom - Da, tata -
i ostavila ga, otila u svoju sobu, gurnula lice u jastuk i
ridala. J er je to trebala uiniti, trebala je, i nije uspjela.
Zavrilo je ljeto, stigli su lijenici, prvi mraz. Suez.
Onoga dana kad je preminuo, bila je u salonu sa
Samuelom i iz gornje je sobe zaula zvuk kao da je neto
srueno, neki ukras, manja vaza ili neto, a onda je zaula
svoju majku kako doziva: - Desmonde! Desmonde!
Desmonde!
Nakon to se smrailo, gospoa Bernard dola ga je
urediti. BerNARD, duo, ne BERnard. Stavila je svoj
kiobran u slonovu nogu pokraj vrata. Rukovala se poput
mukarca. Pogreno je tati izvukla razdjeljak. Stari su je
se ljudi bojali jer je uvijek nekako znala gdje e je
sljedei put trebati. Imala je instinkt za to. Samuel joj je
platio gvineju? i cijele su noi sjedili sluajui kako se
voda izlijeva iz oluka jer nitko nije poistio suho lie.
Kakva je poplava nastala! utanje kie. Njezin otac u
nevjerojatnom miru. Samuelov dah poput perja na
njezinu obrazu.
Ting!
Okrugao mahagonijski sat u dnevnoj sobi oznaio je
pola sata; uvijek pet minuta ranije, jednako kao to je
bakin sat u hodniku uvijek kasnio pet minuta i oznaavao
vrijeme mekim, dvostrukim udarcem, a maleni srebrni
mjesec sanjiva lica, na kojemu je Stephen radio danima,
pomaknuo bi se koji milimetar gore na svome putu.
Tik-tok, tik-tok, tik-tok. Poput kapi vode kroz sito
njezinih kostiju.
U Americi je bilo vrijeme za ruak. Larry, Kirsty i
Ella moda sjede za stolom i jedu neki od Kirstyinih
neobinih zdravih obroka, iako su svi bili savrena
zdravlja, osim Elle koja je bolovala od astme, a to se
manje panje tomu pridavalo, to bolje. Nije li se Kirsty
sada prikljuila nekakvoj budistikoj sekti? Prije toga
bilo je veganstvo, scijentologija, bogzna to. Nemirni
ljudi, ti Amerikanci. Svi ele biti Petar Pan ili Zvonica.
Glupo je osnovati zemlju radi traenja sree. Ljudi se
jednostavno uspaniare kada je ne nau. Dobroduni
ljudi. Velikoduni ljudi. A Larry je ondje bio veoma
sretan iako se ona nikada nije prestala nadati da e se
vratiti kui. Svaku je epizodu Sun Valley Generala imala
snimljenu na videokasetama koje je drala u dnevnoj
sobi. I dalje nije shvaala zato je sve to moralo stati.
Umjetniko neslaganje, rekao je on. Ali to to znai? To
nije bila pretjerano umjetnika serija. A prologa je
Boia, kada je bila u San Franciscu, provodio sate
ispruen na kauu, gledajui televiziju i pijui (To je
samo pivo, mama. Opusti se!), to joj je odmah vratilo
uasna sjeanja na Stephena.
Zatvorila je knjigu, postavila pero kao oznaku i
iskljuila nonu lampu. Soba je na trenutak nestala, a
potom se vratila, polako, u poznatim sivim obrisima.
Osjeala se kao dijete poslano u krevet prije nego se
mrak posve spustio, dijete koje lei u krevetu i pita se to
odrasli rade, poneto iznenaeno to svijet nastavlja
svojim putem bez njega, da mu, naposljetku, nije
potrebno.
Pod prozorom ula je Aleca kako pomie jedan od
stolaca na terasi. Znala je da voli ondje raditi, gubiti se u
poslu, kao da moe zaepiti ui papirom. Jadniak. A
sada je imao dramu - nekakvoga mranog Rusa koji pie
na francuskom - i savren izgovor. Nije traila da se
vrati! Povlaio se po kui s izrazom negodovanja na licu.
To ju je umaralo. to eli od nje? I zato nema normalnu
odjeu? Bile su mu trideset i etiri godine, a i dalje se
odijevao poput studenta. Zato ne kupi nekoliko lijepih
koulja?
U prsima, visoko s lijeve strane, bol je pospano
poela kopati jednom pandom pa je zatvorila oi. Oko
nje stare su se daske kue, stare grede i potpornji, hladili,
kripali i aputali. inili su da se i zrak doima
razgovorljivim. Gusto naseljenim. Prepunim nevidljive
prisutnosti.






U San Franciscu kasnojutarnji promet prema jugu
jedva se vukao prema Ulici Market. Larry Valentine
bubnjao je prstima po upravljau svoga tamnozelenoga
Thunderbirda Town Landau i promatrao, kroz zeleno
obojene prozore, grupu starijih Kineza kako u parku
igraju mah-jong koristei klupu umjesto stola. Sutra na
veer odvest e Ellu u Kinesku etvrt na sat klavira kod
gospodina Yipa. Ti su satovi bili ideja profesora
Hoffmanna, a namjera im je bila pomoi djevojici da se
izrazi, da izie iz svoje ljuture. Hoffmann je preporuio
Yipa, iji su satovi bili skupi gotovo jednako kao i
Hoffmannovi, ali nakon osam mjeseci uenja, tijekom
kojih je Ella nauila prvih petnaest taktova pjesme Clair
de Lune i pjesmicu imenom Magini vrt gospodina
Xaoa, ostala je jednako odluno introvertirano dijete
kakvo je oduvijek bila. Nije mu bila ugodna pomisao na
let s njom do Engleske. Deset sati u metalnoj cigari i tko
zna to e nai na drugome kraju.
Promet je postao rjei u 4. ulici i kada je stigao do
101. ulice, putovao je prema jugu stalnom brzinom od
120 kilometara na sat (dobra brzina za stari automobil), a
sunce se prelijevalo po vodi zaljeva s njegove lijeve
strane. Izvadio je cigaretu iz paketa na suvozakom
sjedalu, pripalio je i promijenio radiopostaju s KFPA na
KYCY traei neku country i western glazbu, koja mu se
nekada inila smijenom, a sada ju je drao utjenom i
iskrenom. ekalo ga je jo dvadeset minuta vonje do
zrane luke, to je bilo dovoljno vremena da se prisjeti
dana koji je pred njim i ozbiljno promisli o tome da
okrene automobil i vrati se u grad. Postojao je bar ispod
Broadwaya s hladnom, drvenom unutranjou i dva ili
tri stola vani za puae. Ili Mario's, gdje je mogao jesti
talijanski kruh i razmiljati o svojem vie nego povrnom
poznanstvu s Francisom Coppolom. Mogao bi ak otii
kui. Naposljetku, bio bi ondje posve sam (ekala su ga
dva velika paketa piva Red Tail u hladioniku) jer Kirsty
je bila na teaju zendoa u Japanskoj etvrti, nogu
prekrienih na karimatu, rjeavajui zagonetke i uei
disati.
Na postaji KYCY Charlie Rich poeo je pjevati
Najljepu djevojku. Larry je pojaao radio i poeo
pjevati iz svega glasa, poneto grevito, tako da se ena
koja je bacila pogled na njega dok ga je pretjecala u
metalik srebrnom coupeu namrtila u njegovu smjeru -
krupan mukarac za upravljaem oito je bio ljut na sebe
- prije nego to ga je ostavila iza sebe, odbacila ga, bez
sumnje kao pripadnika onoga dijela populacije, onih pet
ili deset ili pedeset posto koji, u bilo koje vrijeme nisu
mogli, mentalno govorei, spojiti kraj s krajem. Ugasio je
cigaretu meu opucima u pepeljari na vozakoj ploi.
Bilo mu je trideset est godina i, iako su to plaljivi
tonovi country gitare u pozadini prizivali, nije imao
namjeru plakati. Cijeloga je jutra, otkako se probudio
sam, hvatajui zrak kao da je posljednjih pet sati proveo
plivajui ispod debeloga leda, osjeao neumitnost nove
epizode, jednoga od onih runih proklizavanja kakva je
doivljavao jo od posljednjih dana Sun Valleya, a koji su
dolazili s vlastitom lepezom simptoma. Postao je,
primjerice, svjestan kucanja vlastita srca, priguenog
otkucavanja vlastita ivota, a i samoga organa, miia
koji je utkao u mreu njegove DNK sat, minutu i sekundu
kada e se ona zadirkujua stanka izmeu jednoga i
drugoga otkucaja produljiti do vjenosti. U knjiari
Barnes i Noble potraio je knjige o lijeenju u kui (to je
bio najzaposleniji odjel trgovine), nadajui se da e
identificirati svoje stanje, ali su ga knjige sa svojim
arenim crteima i tablicama - Prati li kaalj krvarenje?
Je li stolica promijenila boju? - samo pozivale da sebi
dijagnosticira novi niz boljetica i tako sve dok mu se nije
inilo nevjerojatnim da moe izai iz trgovine bez iije
pomoi. No, to je uinio kako bi to izazvao, osim to je
previe troio svoju sreu i vjerovao kako ono to je
poelo dobro moe ostati takvo bez ikakva posebnog
truda s njegove strane, nije mu bilo najjasnije. Neto je
zakazalo, a razlozi su sada bili manje vani. Sada je
trebalo izdrati, ostati vrst, kao da gubi dva seta prema
nula i upravo je izgubio svoj servis, pa dok je izlazio s
autoceste prema zranoj luci zadrao je dah i snanije
stisnuo upravlja, lagano se naginjui naprijed, kao da
gleda igraa s druge strane mree kako baca lopticu za
gromovit prvi servis.
U aerodromskoj zgradi stao je pred alter British
Airwaysa kako bi podigao karte za London. Dvije karte
za 3. i jednu, za Kirsty, za 10. lipnja. Alicin je roendan
bio 18. lipnja.
Djevojka na alteru, zlatokosa, s lijepim madeom na
dnu lica, koji je na svjetlu hodnika imao zlatan odsjaj,
pitala je imaju li posebnih elja glede prehrane.
- Moja je supruga - rekao je Larry - trenutano
budistica pa bi nekakav sui bogat vlaknima bio
prikladan. Moja ki ne eli jesti nita to nalikuje hrani.
Ja jedem sve to moete naruiti u dva ujutro.
Nasmijeila mu se cijelim svojim biem. Svu hranu
priprema ekipa nutricionista. Postoje vegeterijanski
obroci i posebni djeji obroci. Sve zahtjeve mogu rijeiti.
Larry joj je uzvratio osmijeh i rekao da to cijeni. Pitao se
je li ga prepoznala: Amerikanci se obino ne stide
priznati to. Hej, niste li vi...? Biti na televiziji znai biti
uvuen u krvotok demokracije, ali u osamnaest mjeseci
nakon to se raziao sa serijom - on, podivljao od
bijesa i loega kokaina; L. Liverwitz J unior, novi
ravnatelj, njihov etrnaesti, podivljao od bijesa i previe
egzotinih vitamina - sve je manje izgledao poput dr.
Barrvja, toga uglaenog i uinkovitog mukarca koji je u
visoku tehnologiju Sun Valleya unio daak engleskoga
visokog drutva, a vie nalik na lijenikova ujaka,
krupnijeg mukarca, prije rumenog nego preplanulog.
- Kako vam se svia Kalifornija? - upitala me.
- ivim ovdje - odgovorio sam.
- Pretpostavljam da vam se onda svia.
Dodala mu je omotnicu s kartama, a njezin je strogo
profesionalan izraz lica poeo blijedjeti kako se posao
primicao kraju. Larry joj je poelio lijep dan i spremio
karte u dep. Imao je jo petnaest minuta prije
polijetanja. Na suho je progutao tabletu ruiastog
Xanaxa i pourio pokraj reda discipliniranih starijih
turista (Tajvanaca? Korejaca?) pitajui se u sebi kako bi
djevojka iz British Airwaysa reagirala da joj je, u napadu
povjeravanja, rekao istinu o sebi, o tome kamo putuje i
zato. Zamiljao ju je kako pritie neki tajni alarm ispod
stola i sebe kako ga odvodi aerodromsko osiguranje i
kako divlja dok mu u nekoj pokrajnjoj sobi s dvostrukim
zrcalima stavljaju lisice. A moda ju je i podcijenio. Tko
moe znati kakav je njezin privatni ivot, kakvim se
dramama kod kue ona vraa svake veeri? U njezinoj je
dobi lice odavalo tako malo toga. Kako biste onda mogli
znati?
Let je bio na vrijeme: bio je to pretrpan
poslijepodnevni let. Poslovni mukarci i ene pourili su
do svojih sjedala i iskljuili mobilne telefone. Neki su na
licu mjesta zapoeli poslovne sastanke s kolegama,
izgovarajui ono to je Larryjevim uima zvualo poput
neke vrste korporativnog trabunjanja, udnovate
mjeavine brojki, traeva i eufemizama pomalo
militantnog karaktera. Oni mlai doimali su se u
vrhunskoj formi, kao da su svi lanovi skupih teretana, a
to su vjerojatno i bili. Neki su nosili elegantne naoale;
mnogi su imali laptope. Iznad svega, ti su ljudi bili napeti
s razlogom, bili su to oni koji odluuju, oni koji vedre i
oblae, pa se u usporedbi s njima on - bivi sporta i
neuspjela zvijezda sapunica - doimao kao vrsta ukrasa,
kao barokna rkarija.
U posljednjem su trenutku sjedalo do njega, za koje
se nadao da e ostati prazno, zauzele ena i njezina
malena ki. ena je nosila veliku, bezoblinu crnu
haljinu s razliitim etnikim ukrasima i nekakvu platnenu
muku kapu, ispod koje joj je nekoliko gustih
kestenjastih uvojaka padalo po elu. Skriveki ju je
pogledavao postrance dok je zrakoplov kretao prema
svojem mjestu u redu za polijetanje i konano je
zakljuio kako je mnogo mlaa no to mu se na prvi
pogled inilo. Bila je moda srednjih dvadesetih iako je
odjeom eljela ostaviti dojam kako je starija i manje
atraktivna, skrivena u vreastoj i postavljenoj odjei koja
se doimala osmiljenom samo za sprjeavanje previe
direktnoga kontakta sa svijetom. Dijete u njezinu krilu
moglo je imati moda tri ili etiri godine, bilo je mravo,
apatino, pomalo bolesnog izgleda i s najtamnijim i
najtunijim oima koje je ikada vidio. Prijateljski se
nasmijeio njezinoj majci koja mu nije uzvratila osmijeh,
ve je rekla Muno joj je, s tako snanim
newyorsko-idovskim naglaskom da je Larry isprva
pomislio kako je to ime djevojice i pokuavao se
prisjetiti prema kojoj je nervoznoj Starozavjetnoj
junakinji dobila ime, no tada je ena zgrabila vreicu za
povraanje iz njezina spremita iza zrakoplovnih
magazina.
- Nadam se da nee povraati po vama - rekla je
glasom koji je ostavljao dojam kao da je njegova krivnja
ako se to ipak dogodi. Dijete se mekoljilo na njezinu
krilu. - eli povraati? - upitala ju je majka i, poloivi
vrsto ruku na djetetov potiljak, gurnula njeno maleno
lice u vreicu, gdje je ono ostalo nekoliko minuta prije
negoli se ponovno pojavilo, komino uznemireno, obraza
namrtenih od gaenja i velikih oiju koje su uzvratile
Larrvjev nervozan pogled mjeavinom neprijateljstva,
umora i pametnog izraza lica. Suosjeao je s njome,
zamiljajui da je razumije, da shvaa prirodu njezina
razoaranja u svijet pa se, dok su prelijetali kalifornijsku
pustinju i dok se obala s njihove desne strane ljeskala u
plavetnilu i biserima, posve posvetio mamljenju djetetova
osmijeha, igri koju je esto igrao s Ellom, koja je s tom
malenom, blijedom idovskom djevojicom dijelila
teinu i vilenjako razumijevanje stvari koje se njemu
inilo uznemirujuim.
Sve njegove fotografije iz djetinjstva, od kojih je
veina jo bila u Brooklandsu, prikazivale su ga u
Kodachrome vrtovima, ili u ivom zelenilu sportskih
terena, ili rame uz rame s Alecom na plai u Britaniji ili
Irskoj, s uvijek istim, samo njemu svojstvenim cerekom
na licu. ak i u pubertetu, kada je tu i tamo znao zalupiti
vratima i kada mu je koa oko usta punih godinu dana
bila ivo meso, njegov izraz lica nikada nije prestao biti
onaj dobrodunog optimizma posve oputenog djeaka.
Nesretna djeca, ak djeca koja izgledaju nesretno, u
njegovu su umu, podlonom sugestijama, budila cijeli
spektar tame, od koje ak ni nevinost nije bila imuna i od
koje se on uporno, ak i pomalo oajniki, nastavljao
boriti.
Dijete ga je promatralo virei iza majinih u crno
zastrtih grudi, a potom je poelo otvorenije piljiti u njega
kada je majka dozvala stjuardesu i uzela s njezinih kolica
vreicu ipsa na kojoj je stajalo malo K koje oznaava
koer hranu. Larry je nabrao nos, namignuo, pogledao
ukri, mrtio se oponaajui njezin izraz lica, ali bez
najmanjeg uspjeha. Postigao je tek da se ona jo vie
uozbilji, jo uzvienije neodobravajui njegovo
ponaanje, njegovo privlaenje pozornosti, a on je poeo
ispoetka, ovoga puta diskretno ukljuujui i toku
povlaenja palca, jednu od Ellinih omiljenih, ali trebao je
ekati sve dok se nisu nali nad obalom iznad L.A.- a i
poeli letjeti nad nizovima urednih kua, nad
autocestama i bljetavim icama suncem obasjanog
prometa, dok ona nije prihvatila mogunost da je on
zabavlja, a tada joj je lice obasjao osmijeh takve snage da
je morao okrenuti lice od nje. Zapiljio se u svoje ruke
(vjenani prsten na lijevoj; njegova je desna ruka, ona u
kojoj je nekada drao reket, jo bila nabijena miiima) i
obratio se sam sebi, govorio je iza zastora svoga lica,
otputajui iz sebe strah da e poiniti, na ovome
pretrpanome javnom mjestu, neku pretjeranu
neprilinost. Smijati se kao hijena, unuti u prolazu ili
pomaziti jedan od kestenjastih uvojaka na majinu licu -
to bi svakako imalo zamjetne posljedice. Sve je to,
naravno, bilo dijelom nove napetosti, nove hirovitosti
koja ga je tjerala da neprestano provjerava vlastito stanje,
da se neprestano podsjea to jest, a to nije normalno.
Ali, najvie ga je muio osjeaj da se neto u njemu
sukobljava sa svime time, s tim odgonetkama, neki
impuls ije je pravo znaenje jo bilo skriveno od njega,
ali za koji je sumnjao da bi mogao, ba kao to je bio
sluaj kod njegova oca, biti jednostavno destruktivan.
Sa svojeg sjedita pokraj izlaza za nudu jedna ga je
stjuardesa, lica ukoenog od kozmetike i umora,
promatrala bez previe simpatija i inilo se kako je na
rubu da se na neki nain umijea, ali tada su poeli otro
ponirati, a zrakoplov se iznenada izravnao s krovovima
aerodromskih zgrada i vie nije bilo vremena da se uini
ita osim da se promrmlja iskrivljen kraj molitve
(Kriste, molim te da ne poginemo ovdje...).
Poslovni su ljudi sjedili veoma uspravno, vezani,
prstiju na tipkama mobitela, spremni da ih ukljue. Neto
je palo u galiji; netko se usiljeno nasmijao. Dok je
zrakoplov doticao tlo, dijete je ponovno guralo lice u
vreicu.





Iznad nekih rijei i na marginama Alec je radio
zabiljeke tankim vrhom svoje olovke. Polako, pod
svjetlou fenjera (ove najmirnije noi), on je uio glazbu
novoga djela i kako pjevati - u glavi oienoj od svih
drugih misli - priblinu, imitacijsku pjesmu prijevoda.
Nikada nije upoznao Laszla Lazara, a znao je kako
izgleda samo prema fotografiji koju je izrezao iz Sunday
Telegrapha, a koja je prikazivala mukarca krhke grae,
kratke sijede kose i velikih oiju, neobino prodornih i
tamnih zjenica. Bila je zima, a Lazar je pozirao pokraj
velikog jezera u J ardin du Luxembourg, mjesta koje je
Alec esto posjeivao tijekom godina koje je proveo na
studiju u Cite Universitaire. No ono to je slici davalo
njezin jedinstveni karakter bio je paket koji je Lazar
nosio, vrsto obgrljen, uza svoj sivi kaput. Moda je to
bila knjiga, moda neto iz oblinje slastiarnice, torta za
nedjelju, no ipak je ostavljalo neki dojam tajnovitosti,
poput devetnaestostoljetnog anarhista koji se upravo
sprema podmetnuti bombu u foaje reakcionarne novinske
redakcije. To je, zajedno s pomalo smijenim potpisom
ispod slike Kao mladi, Lazar je znao rukovati
automatskom pukom

, pomoglo da se u Alecovoj glavi

potvrdi ideja kako je dramatiar romantian lik
tajanstvene i nasilne prolosti, ovjek s prolou kakvu
on nikada nee imati.
Milijuni su umrli kako bi se stvorio svijet u kojem je
Alec odrastao. To je svake Nedjelje sjeanja (praznik u
Velikoj Britaniji kojim se obiljeava kraj neprijateljstava
u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a slavi se u nedjelju
najbliu 11. studenome - op.p.) sluao u koli prije nego
bi se oglasilo zvono i tiina spustila na redove kolaraca,
od kojih se nee traiti da odigraju svoju ulogu jer su
drugi to uinili za njih, drugi su poloili svoje ivote
poput haljina od fine tkanine i svile, tako da barem u
Engleskoj automobili ne stiu usred noi odvoditi
disidente u podrumske muionice pa demokracija, dragi
stari pas, moe nastaviti svoj zadovoljni i dugi drijeme.
I to je, naravno, bio velik uspjeh, trijumf, jer su svi znali,
ili im je barem reeno, da je rat pakao. Dvaput je
pogledao serijal Svijet u ratu jednom na televiziji i
jednom na videu - Laurencea Oliviera kako govori o
uasima ruske fronte, Hiroime, koncentracijskih logora.
Bilo je tu i dovoljno suvremenih dokaza. Iran i Irak.
Afganistan. Ceenija. Beskonani ratovi u istonoj i
sredinjoj Africi. Ratovi poput Pustinjske oluje,
izvedeni kolskom brutalnou, s tiskovnim
konferencijama i generalima kao filmskim zvijezdama.
Ratovi prepuni zaprepaujuih susjedskih ubojstava,
poput onih koji su jedva zavrili u Hrvatskoj i Bosni.
Borba je i dalje bila prevladavajua zabava veeg dijela
planeta. Ali, Alec je bio u Engleskoj i sve to je ikada
vidio, sa sigurne udaljenosti, bile su tunjave kasno na
veer, nasilje kakvo su svi britanski gradovi bljuvali
vikendom. Znao je da za to mora biti zahvalan. Prometne
su ga nesree uznemiravale. Bilo mu je muno gledati
ienje ribe u ribarnici. Bio je njean, podloan
prehladama. Njegova je fronta bila etiri godine
predavanja francuskoga u dravnoj koli u junome
Londonu, na kraju ega je, tijekom stanke za ruak
jednoga bijednog utorka nakon boinih praznika, jed-
nostavno pobjegao. Ipak, nije se mogao posve osloboditi
ponekih naivnih i snanih matarija u kojima se borio na
barikadama s mukarcima poput Lazara ili bi jurio ispod
neba u plamenu s djedom Wilcoxom kako bi spasio
nekoga ranjenog druga. Spoznaja da nikada nee
postojati slika na kojoj on ozbiljno stoji na Tooting
Commonu uz potpis Kao mladi, Valentine je znao
rukovati automatskom pukom, bila je komino
depresivna. To nije bio njegov ivot.
Otkako je dobio posao kao Lazarov prevoditelj,
e-mailovi su putovali amo-tamo izmeu Pariza i Alecova
stana u Londonu, a u njima su bila pitanja o tekstu i
odgovori - precizni i poslovni - koje nije potpisivao Lazar
ve neka K. Engelbrecht, vjerojatno Lazarova agentica
za odnose s javnou (Katrina? Katva?). Alec se s
Lazarom trebao nai u rujnu na primanju na kojemu su,
izmeu ostalih, trebali biti i ravnatelj Royal Courta i
razliiti glumci, dizajneri, tehniari i uprava, koji e biti
dio produkcije. Bude li sve ilo po planu, premijera se
trebala dogoditi krajem sijenja.
Za Aleca je to bio, bez ikakve sumnje, najvaniji
posao koji je ikada poduzeo. Marcie Stoltz, Courtova
knjievna ravnateljica, bila je vidjela njegov novi
prijevod La Medecin malgre lui u Rathausu u Hackneyu
ba dok je traila zamjenu za Chrisa Eliarda, Lazarova
uobiajenog prevoditelja, koji je nestao sa svoje jahte pod
nerazjanjenim okolnostima dok je sam jedrio
Genovskim zaljevom. Stoltz je nazvala Aleca kako bi ga
pozvala na ruak kod Orsoa u Covent Gardenu, u otmjeni
restoran u kakvome nikada u ivotu nije bio, i nakon
obroka asparagusa i raviola od jastoga ponudila mu je
ugovor, objanjavajui kako je ova drama za Lazara neka
vrsta odlaska, da nije ba u uzmahu, ali nije ni mrana.
Neka su djela uroeno ljupka itd. rekla je drei vilicu
u jednoj, a Marlboro Light u drugoj ruci, te prouavajui
Aleca zabavljenim i produhovljenim izrazom lica. Zarada
je u tome, kao i obino, bila malena - Voljela bih vam
ponuditi mnogo vie - ali dovoljna da moe, bude li
paljiv, ostaviti mrski tehniki posao (posljednji je bio
dokument o sustavima koenja). Nakon dvije velike ae
bijelog vina po preporuci restorana i oprotaja od Stoltz,
gotovo joj se naklonio dok se gurala u taksi na Ulici
Wellington, ostatak poslijepodneva proveo je eui oko
Regents Parka, smijeei se etaima pasa i turistima,
ak i policajcima koji bi mu umorno kimnuli glavom,
sumnjiavi zbog njegova iskazivanja naklonosti.
Konano je bio ovjek pred kojim je budunost! I premda
je davno odustao od natjecanja s bratom - uzaludnost
toga bila mu je jasna jo u osnovnoj koli - sada vie
nee, s Lazarom na svojoj strani, biti potpuno zasjenjen.
Nazvao je Alice iz telefonske govornice negdje u
Maryleboneu, posrui po svojim rijeima, posramljen
silnom eljom za njezinim odobravanjem i kakvo je samo
olakanje osjetio kada je zauo njezino: Svaka ast,
Alec!. Ali kako je krenuo kui, noge su ga poele
boljeti, glava mu je oteala od pia, a euforiju su
zamijenili novi nemir i nezadovoljstvo, kao da je netko
uklonio zastor i pustio svjetlost u sobu koja je bila
podnoljiva samo u tami.
Drama se zvala Oxygene: bilo je to ezdeset i sedam
tipkanih stranica na krutome papiru, koje su okljatrenim,
ekliptinim jezikom priale priu o rudarskoj katastrofi u
istonoj Europi. Trebala je biti postavljena na pozornici
koja se moe okretati, s dvije scene iznad zemlje i
ispod zemlje koje se naizmjence pokazuju. Zbivanje
poinje eksplozijom koja zarobljava rudare u dnu uskog
okna. Iznad zemlje spasilaka ekipa i zbor rodbine
pokuavaju probiti put do njih. Nada se zadrava do kraja
prvog ina, ali s poetkom idueg svima je jasno da
spaavanje moe imati samo jedan zavretak. Ispod
zemlje rudari se bore s prihvaanjem vlastite sudbine. Za
jednoga to je samo grubo gomilanje injenica: previe
kamenja, premalo snage. Drugi pronalazi mir u
religijskom kvijetizmu, vjenavajui se s voljom svoga
Tvorca. Trei bjesni na vlasnike rudnika koji su ih
natjerali na buenje unato upozorenjima o nesigurnosti
tunela. U sredini ina izbija tunjava izmeu dvojice
mukaraca, kojima toliko nedostaje zraka da mogu samo
polako plesati jedan s drugim poput pijanih ljubavnika.
Oaj se uvlai poput plina. Predaju mu se ak i oni iznad
zemlje, borei se za zrak, kao da i njima prijeti guenje.
Ali u trenutku kada se svaki daljnji trud ini uzaludnim,
jedan se od zarobljenih mukaraca, Gyorgy, veteran
rudnika, podie, skuplja svu preostalu snagu i jo jednom
udara o stijenu, dok na povrini mlada ena, moda
uznemirena tugom, uzima jedan odbaeni pijuk i
nespretno pone udarati po tlu. Dok se svjetla priguuju i
publika sjedi u mraku, zrak zvei od ravnomjerne buke
orua, a tekst insistira da ta buka bude zvuk koji u sebi
nosi trijumf, ali i ruganje.
Snaga drame bila je Alecu jasna nakon prvoga
urnog itanja, sat nakon to mu ju je dostavlja na
motociklu - ija je prisutnost u zgradi duboko
impresionirala gospodina Becqua - dostavio poetkom
travnja. Idueg ju je dana ponio sa sobom u Brooklands,
kamo ga je Alice, slubeno jo u remisiji, pozvala da
uiva u lijepome vremenu, i proitao ju je drugi i trei
put sjedei ispod baldahina procvale jabuke.
Stoltz je bila u pravu. U drami nije bilo praznine ili
skepticizma ranijih Lazarovih radova, a glavni se razlog
za to krio u liku Gyorgya, mukarca koji je u mladosti
mogao biti modelom za sovjetskog radnika - junaka i koji
je mogao zavriti kao bronana skulptura na nekome
trgu, ali etrdeset godina poslije on je bez iluzija,
osloboen svake dogme i jednostavno pristojan ovjek s
onom vrstom iskonske hrabrosti i iskonskog morala za
kakve se zalagao Camus. Uz mladu enu koja je na
povrini vjerovala u njega, tko je mogao znati da na kraju
nisu pobjegli? Bilo je to malo vjerojatno - vrlo malo
vjerojatno - ali nita u tekstu nije branilo takvu misao.
Usred proljetnog cvata, vrt u Brooklandsu bio je
neureen, divlji, gotovo raskoan. Pele su radile oko
cvijea, zemlja je drhtala poput toplog automobila. Alice
je odbacila i posljednje zabrane svoje detaljne dijete pa
su otili kupovati u delikatesni duan u Covertonu kako
bi kupili njezine najdrae poslastice - unku Parma,
trudlu od jabuka, sladoled Vienetta, okoladice s
brendijem - hranu iz zlatnoga doba prije biopsija i silnih
testova.
Dok je Alec radio, bio je svjestan da ga majka
promatra diui pogled sa svoje knjige, a on je uivao u
tome gledanju, osjeao je teinu i toplinu toga pogleda
koji nikada nije bio posve nekritiki. Bio je sasvim
siguran da nijedna druga osoba nee prema njemu nikada
imati ili moi imati kvalitetu i intenzitet majina
gledanja. Tri dana, tri topla travanjska dana, sada su se
inila poput cijeloga godinjeg doba i iznenadilo ga je
kako tada nije bio svjesniji svoje sree, da se ona nije
nekako utisnula u njega poput znaka, ili to god bilo
suprotno od oiljka.
Iduega tjedna nazvala ga je u njegov stan rano
ujutro, dok je jo bio u krevetu. Govorila je nerazumljivo
i zvuala je depresivno, ljutito ak, pa je otputovao k njoj
prepun mranih slutnji. ak je i lijepo vrijeme nestalo, te
su se do bolnice u kojoj su joj trebali napraviti nove
testove vozili po kii i mokrim cestama. ekao ju je na
bolnikom parkiralitu, sluajui radio i promatrajui
Portakabins i njegovo zaraslo drvee te etvrtaste zgrade
kroz ija su se vrata gurali ljudi s kaputima navuenim
preko glave ili su stajali pokraj njih pokuavajui
naciljati svoje kiobrane u vjetar. Bila su tu snimanja i
krvne pretrage i desetodnevno ekanje na rezultate kod
svoga lijenika. ak i u tako kratkome vremenu
promjena kod Alice bila je vidljiva, mjerljiva.
Mornarskoplava haljina koju je odjenula za pregled kod
Branda izgledala je kao da joj je dva broja prevelika, a
njezina je minka, koje je bilo vie nego inae, bila
nespretan pokuaj prikrivanja onoga to se dogaalo
njezinu licu, njezinu sada objeenom licu, i kolutova
ispod njezinih oiju, kao da joj je nesanica nekako
ostavila masnice. Parkirao je Renault to je mogao blie
vratima onkologije, ali kada je pourio k njezinoj strani
automobila i primio je za ruku, odgurnula ga je i izala
sama, ak je uspjela izgovoriti veselo Bar dan! -
medicinskoj sestri koju je prepoznala. Nije ju bilo
etrdeset minuta. Kada je izala, zastajkivala je kako bi
dola do zraka, kako bi se sabrala, kao da je negdje u
hodnicima te rune zgrade bila rastavljena na dijelove pa
neuspjeno sastavljena u urbi. Sada joj je ak i ulazak u
automobil bio teak, pantomima iznurenosti. Vidio je da
su joj oi zakrvavljene, a jedan joj je obraz bio crven, kao
da je neto pritiskala uz lice.
Ispriala mu je novosti dok su se vozili, obraajui se
prednjem staklu i koristei mnoge strune izraze koje je
proteklih godina nauila od lijenika. Kada je zavrila,
Alec se osjeao poput djeteta koje je u nekom bizarnom i
neugodnom snu zavrilo na oevu mjestu u automobilu.
Kako e proi sljedee skretanje? Kako e se zaustaviti?
Oajniki je pokuavao smisliti to joj rei (njezino
stanje zasigurno nije bilo tako beznadno kao to je ona
govorila?), ali u trenutku kada je on trebao govoriti, kada
se od njega traila samo onakva iskrenost kakvu su
amerike sapunice prodavale pet veeri na tjedan - rijei
nisu dolazile. I premda je imao vizije u kojima je
zaustavljao automobil na prvom ugibalitu kako bi je
zagrlio, nije uinio nita iz straha da bi sve to bi mogao
rei ili pokazati bilo stravino neprikladno. Iz straha,
moda, to bi se moglo dogoditi uspije li on izraziti to
osjea.
U Brooklandsu mu je pristojno zahvalila to ju je
vozio. Kia je prestala, oblaci su se rasprili, a veer je
bila neoekivano ozbiljna, tuna i blaga. Uao je u kuu
kako bi skuhao aj (iduega je dana otkrio jo pune
alice), a potom je pijunirao Alice s prozora pokraj
gornjega dijela stubita, promatrajui je kako se ee
vrtom od jednih nasada cvijea do drugih, hodajui kao
da se, zamiljao je silno rastuen, oprata.
Bila je u krevetu prije osam na veer. Za kuhinjskim
je stolom pisao Larrvju kruto, neuredno, bijesno pismo
puno samosaaljenja (Sjea li nas se? Svoje obitelji?),
koje je odmah razderao u komadie i sakrio ih u staru
au od jogurta te bacio duboko u ko za smee. Poslije
je razgovarao s Larryjem telefonom, a kada je uo ok u
bratovu glasu, njegova je ljutnja isparila i zamijenila ju je
elja da se prepusti bratovoj skrbi, da dopusti bratu da ga
nosi. Razgovarali su pola sata prije nego to je Larry
rekao (tako njeno da se Alec nije usudio odgovoriti): -
Doi u onamo, braco. Moe li jo malo izdrati?
Spustivi papire u krilo, Alec je skinuo naoale,
zatvorio oi i protrljao korijen nosa. Sada je radio samo
pod mutnom svjetlou lampe, zbog ega je naprezao oi
i poeo osjeati laganu glavobolju. Kada je otvorio oi,
pogled mu je pao na grm utih i ljubiastih rua to su
visjele s ostataka zida od cigli koji je nekada dijelio
terasu od ostatka vrta, no koji je - u vrijeme njegova oca -
sruen, tako da je ostao samo manji dio za cvijee. To su
bile Alicine rue i kada bi ih pogledao, vidio bi nju -
sliku, viziju koja je ve poela gubiti svoju ivotnost -
kako otkida bezbojne cvjetove brzim, urednim pokretima
ruke. Kukci su se krili u vlanim srcima cvjetova i moda
ih unitavali. Katkada bi se uvukli u rukav njezine
koulje i ona bi ih otresla, ne sasvim ravnoduna prema
njima, ali opet ne kao netko tko bi se preputao
gadljivosti. Nije imala vremena za ene koje bi vritale
kada bi ugledale pauka ili mia. Vidio ju je vie nego
jednom kako se suoava s psima, kriancima dobermana
koji bi pobjegli s farme ili se iznenada pojavili na zavoju
mirne ulice. A pria o tomu kako se suprotstavila pijancu
koji joj je prijetio razbijenom vinskom bocom na
viekatnom parkiralitu u Batliu bila je dio obiteljskoga
folklora. Bilo je to, naravno, posve oekivano od keri
junaka Arnhema ija je fotografija, na kojoj je izgledao
kao nevjerojatno slina verzija Larryja iz 1940-ih,
gledala iz srebrnog okvira meu drugim potomcima na
orahovoj ploi u dnevnoj sobi.
Hrabrost ju je dovela dovde. Od poetka je govorila
o prihvaanju stanja, to je znailo pristojno se
ponaati i ne raditi dramu. No, tko bi se mogao oduprijeti
napadu bolesti koja je, inilo se, imala vlastitu
malicioznu inteligenciju? Doi e dan ili no, no poput
ove, kada ona vie nee prihvaati stanje i netko e
drugi morati preuzeti naslijee. A onda to?
Bacio je pogled na rukopis. eki udara, elik po
kamenu, zvuk koji u sebi nosi trijumf, ali i ruganje.





Laszlo Lazar stajao je na odmoritu ispred svoga
stana i gledao preko ograde susjeda, monsieura Garbarga,
koji je stajao ispred svoga stana i gledao gore. Garbarg je
imao crveno-bijeli kockasti ubrus u ruci, malenu zastavu
svoje prekinute veere. Iza njegova je ramena, na
samome ulazu, stajao Garbarg stariji, koji je bio slijep i
na licu je imao svoj uobiajeni izraz opreznog
iznenaenja.
- Neto u penici, gospoo - rekao je Laszlo veselo. -
Eksplozijica.- Slegnuo je ramenima, nadajui se kako e
time sugerirati da su takvi dogaaji dosadan, ali zabavan
dio ivota. Mlai je Garbarg kimnuo iako Laszlu nije
uzvratio osmijehom. Bili su susjedi petnaest godina, te
premda gotovo nita nisu znali o ivotima onoga drugog -
Laszlo nije imao pojma ime Garbarg mlai zarauje za
ivot - nekako su se uspjeli dobro upoznati, gotovo
postupkom meusobne osmoze. im je Laszlo zauo
pucanj, tako bizarno glasan, pucanj koji se nije mogao
zamijeniti ni sa ime drugim na svijetu, znao je da e
Garbarg odgurnuti svoj stolac i pojuriti do vrata kako bi
saekao objanjenje. Laszlo je sumnjao da njegovi
susjedi gaje mrane strahove glede emigranata, ak i onih
koji su u zemlji ivjeli ve etrdeset godina, poznavali i
voljeli zemlju te govorili jezik kao materinji, moda i
vie od toga. Naravno, Garbargovi su imali druge razloge
da ga ne vole. Bilo je teko procijeniti koliko je njegova
ivota njima bilo vidljivo.
- Gospodo, ao mi je to sam vam pokvario obrok.
Bon appetit!
Susjedi su se povukli u svoje ugledne stanove. Laszlo
je diskretno zatvorio svoja vrata, pazei da ne proizvede
neki zvuk nalik pucnju, eksploziji, udarcu, a zatim je
brzo preao po parketom poploanome hodniku,
kraljenici njegova stana, do blagovaonice na drugome
kraju. Prije negoli je izaao umiriti Garbargove, uvjerio
se da nitko u blagovaonici nije ozlijeen. Sada je, ne
znajui treba li se zabavljati ili zgroziti, uao u sobu
poput detektiva u seoskoj zagonetki, u prii kakvu je u
loim maarskim izdanjima katkada itao kao djeak.
Njegov je tajnik Kurt Engelbrecht, ija je itno plava
kosa bila izbrijana sve do elegantne lubanje, otkapao
ovratnik Franklina Wyliea, dok je Laurence stajala s
druge strane stola, ponovno u suzama, i otresala pepeo na
tepih. Franklin se, siv i uznemiren, ali ve s izrazom
samozadovoljstva na licu, ispruio na divanu. Pokraj
zdjele sa svjeim smokvama na stolnjaku je leao pitolj,
nalik na neki skupocjen ukras.
- to si pogodio? - htio je znati Laszlo. Franklin je
drhtavim prstom pokazao prema polici s knjigama na
drugom kraju sobe i Laszlo je krenuo procijeniti tetu.
Metak se zaustavio u hrptu knjige poezije, visoko na
polici. Izvukao je svezak i pokazao im ga.
- Upucao si Rilkea - objavio je. - Faistiki in.
- Nisam znao da je prokleta stvar nabijena -
dometnuo je Franklin. Kurt je sada bio na koljenima,
hladei Amerikanca programom za Madame Butterfly.
- Prava replika - rekla je Laurence.
Laszlo je slegnuo ramenima i paljivo napunio etiri
aice votkom Zyntia. - Idiote - rekao je blago, dodajui
Franklinu njegovu au.
Kada su popili i obrisali nadlanicama usta - to se
inilo neizbjenim kada pijete votku - Laszlo je upitao: -
Zna li netko kako izvaditi metak?
Ali sada, izgleda, nitko nije elio dotaknuti oruje,
kao da je rije o nekom predmetu koji se samo odmara
pokraj smokava, o predmetu s pogibelji u sebi. Konano
je Laszlo, mrmljajui sebi u bradu i osjeajui se poput
jedinoga odraslog u sobi prepunoj zahtjevne djece,
prebacio ubrus preko revolvera, pomnjivo ga zamotao i
preao hodnik prema svojoj radnoj sobi, sobi od dvadeset
kvadratnih metara koja je gledala na jug prema bulevaru
Edgar Quinet i groblju na kojemu su leali Sartre, de
Beauvoir i velianstveni Beckett. U sobi su bila dva
stola: onaj blii prozoru bio je pretrpan papirima,
karticama sa rkarijama i desetak crnih patrona za
nalivpero kojim je Laszlo volio pisati. Drugi, vei stol
kupljen je na rasprodaji nakon neijeg bankrota, a bio je
opremljen raunalom, faksom i telefonom te svjetiljkom
sa zelenim sjenilom i vrstim mjedenim postoljem. Na
tom su stolu papiri bili uredno sloeni, a u kutu sobe
stajala je vaza sa utim frezijama koje su mirisom
osvjeavale sobu. Ovdje je radio Kurt - tipkao pisma,
organizirao obveze, javljao se na telefon - osiguravajui
dramatiaru da se moe baviti umjetnou, a ne ivotom.
Laszlo je upalio svjetiljku i otkrio pitolj. To je bio
malen crni pitolj marke Beretta .32, s plosnatim
spremnikom dizajniranim za skrovitije koritenje. Bio je
to pitolj za pijune, policajce na tajnom zadatku i
nervozne domaice. Podigao ga je s njegova gnijezda u
bijelom damastu. Prolo je dosta vremena otkako je
posljednji put drao pitolj - cijeli ivot - i tajanstvena ga
je energija predmeta intrigirala. Bio je teak poput
starinske srebrne tabakere ili jednog od debljih svezaka
izdanja Livres de Poche, moda Jadnici, ali nije bilo
sumnje u istou njegove namjene i moi koju je pitolj
prenio na njega dok je stezao aku oko drke. Mogao bi
se sada spustiti s njime niza stube i pobiti Garbargove, uz
uredno kuckanje kaiprsta smrti sa stranje strane
njihovih vratova, tako da bi pali licem u tanjure s juhom.
Ili, ne bude li njegova veera uspjena, ispadne li teletina
loe ili razgovor bude dosadan, trebat e mu samo
trenutak da izmasakrira svoje goste. A onda, uvrijedi li ga
svijet, moe biti mnogo jednostavnije upucati se, kao to
je prije mnogo godina uinio prijatelj njegova oca,
takoer lijenik, nagnuvi se kroz prozor kako si ne bi
raznio mozak po tepihu i ne ostavivi nikakve poruke iza
sebe, nikakve izjave osim vlastita trupla prebaenoga
preko prozorskog okna. Je li mogue da itko proe kroz
ivot a da, sat ili dva, ne razmilja o debeloj plavoj liniji
suicida? Se donner la mort. Zadali si smrt. A koju
udaljenost treba proi izmeu ideje i ina? Moda ne
veliku, nikako ne veliku kada imate stroj poput Berette i
sve to trebate uiniti jest povui okida. Kao mladiu
ideja mu je, iz oitih razloga, pala na pamet vie nego
jednom, dolazila mu je u svojem najzavodljivijem ruhu
kao odgovor na umarajuu i nerjeivu unutarnju debatu te
je tada znao da je nikada ne bi mogao provesti sve dok
mu je majka jo iva. Ali bila je mrtva od '89., pokopana
u Beu gdje je provela posljednje godine s ujakom
Ernoom, i sjetio se kako mu je ideja doista pala na um
dok je posljednji put putovao u Be - ta prepoznatljiva
elja za smru koju je sada iznenada imao slobodu
provesti jer nije bilo nikoga osim nje tko to ne bi
preivio, tko se ne bi oporavio. Podigao je pitolj i
protrljao sljepoonicu njenom tupou spremnika,
zamiljajui (s odreenim zadovoljstvom) razgovore
nakon pogreba, kada prijatelji budu piljili jedni u druge,
tresli glavama i govorili: - Imao je tako mnogo razloga za
ivot! Zna li ti zato je to uinio?
Telefon je zazvonio dvaput, stao, zapitao i kroz
faks-ureaj poeo je izlaziti rub papira. Laszlo je
ponovno umotao Berettu u ubrus u urbi, kao da je
uhvaen dok se krevelji pred zrcalom. Prvo su pred njega
kliznule debelo otisnute rijei Srpska pravda, a potom -
zamuene, ali dovoljno jasne - slike koje nije elio
gledati, ali s kojih isprva nije mogao skinuti pogled.
Neija lea, crna i oteena od udaraca. Muko tijelo
sklupano u jarku. I neizbjean dodatak: ena s
maramom na glavi, izgubljena, prestravljena, ruku
ispruenih u zlokobnoj molitvi - slika kao da je opisivala
cijelo stoljee. To nije bio prvi takav materijal koji je
primio. Od poetka oujka stizale su mape, fotografije,
statistike, uasi. Manje ili vie znao je odakle dolaze i
ponovno je osjetio plamen negodovanja to ga se na ovaj
nain pokuava pridobiti. Politiki pamfleti! Kurt je to
mogao rijeiti ujutro, spremiti to nekamo. Da zna kako,
bio bi iskljuio faks, sabotirao ga, moda povukao icu
kojom je bio prikljuen u struju, ali i dalje je bio
nevjerojatno neupuen u ono to se i dalje zvalo novom
tehnologijom, a nije elio ni riskirati da se Kurt duri pola
dana.
Na polici iznad njegova stola znamenke radioalarma
pomaknule su se s 8:59 na 9:00. Karol je trebao stii
svakog trenutka, a jo je bilo desetak poslova koje je
trebalo obaviti u kuhinji prije nego sjednu veerati. Ali
dok je izlazio iz radne sobe, zamiljao je kako faks radi
cijele noi, kako se papir iri preko plohe stola, po podu,
a potom se guva sve do stropa. Nezaustavljivo aljenje.
Proroanstvo. Neumoran poziv na oruje.
Jakne prebaene preko ramena, Larry je uhvatio vlak
do zrane luke L.A.- a. Ispred njega je mlada idovska
majka nosila dijete na boku sve dok nisu susrele grupu
idovskih mukaraca sa Stremlima i jarmulkama, od
kojih je jedan, zadivljujue graen mladi, brade meke i
sjajne poput stidnih dlaka djevojke, oito bio djetetov
otac. Djevojica se ponosno uspela u njegov zagrljaj,
zaboravivi svu muninu, hihoui se, ponovno sa svojim
junakom, spaena.
Larry ih je neko vrijeme promatrao izmeu
okupljenih odijela ispod ekrana s informacijama o
letovima. Kako bi samo slatko bilo kada bi se na trenutak
mogao ukljuiti u tu grupicu i podijeliti njihovu sreu!
Zamiljao je sebe u kristalno bijeloj koulji, moda kao
ujaka Reubena, s onom vrstom predivno bijele puti koja
dolazi s odreenim vrstama pravednosti. Posjedovao bi
trgovinu suene robe u sreditu grada ili trgovinu koer
delikatesama tako da bi mu prsti imali blag miris octa i
soli. Vi gayst du, Reuben? Doi k nama!
Produio je, uao u jedan od otvorenih barova,
naruio pivo Budweiser i odnio ga do stola pokraj
drvenog Indijanca. Bilo je to tek njegovo tree pivo toga
dana - prva dva popio je u kuhinji kod kue, prije nego
to je krenuo - a to je i dalje smatrao prihvatljivom
koliinom. Znao je da meu njegovim kalifornijskim
poznanicima ima i onih koji ga smatraju alkoholiarom
jer njemu nije predstavljalo nikakav problem popiti bocu,
bocu i pol vina iz Napa Valleya za veerom ili est
limenki za vrijeme televizijske emisije, ali oni nisu
nikada vidjeli pravog alkoholiara na djelu, a on jest i
znao je razliku.
Njegov je otac, Stephen Valentine, posljednjih est
mjeseci svoga ivota ivio kao nesputan alkoholiar, vie
se ne muei da jutarnjoj dozi votke doda malo soka od
narane ili da u viski u jedanaest ujutro doda licu kave.
Pio je ista pia, s odreenom tunom odvanou,
naposljetku otkrivajui punu mjeru i tiranstvo svoje ei.
I u svemu je tome bilo nekoga snanog dostojanstva koje
je olakavalo stvari, oslobaajui ih od onoga
umarajueg i sramotnog pretvaranja, te alosne bajke da
je Tata samo malo umoran. Iako je to, na neki nain,
bilo istina; on jest bio umoran, izmoren do ludila od
pokuaja da ivi ivot koji je smatrao - s onim upuenim
znanjem koje nijedna ena ili psihijatar ne bi nikada
mogli pojmiti - neumitnim porazom.
Braa su rano nauila preivljavati njegove ispade
bijesa onih veeri kada bi se kuom kretao poput oluje,
urlajui optube i traei onaj prvi uzrok svega, ono
pogreno skretanje koje je dovelo do njegova unitenja.
Mnogo su tea bila njegova pretjerano sentimentalna
raspoloenja kada bi se stvorio u igraonici htijui biti sa
svojim sinovima, druiti se i igrati kao to to ine drugi
oevi. Ali, zaudarao je na pie i braa ga ondje nisu
eljela - bio je previe glasan, previe nasilan, previe
turobno veseo. Kada bi Alice vidjela da stvari izmiu
kontroli, ponekad bi ga napala - isti majinski instinkt
koji je bio snaga iznad njih sviju, divlja i ista - i Stephen
bi se zatvorio u radionicu ili stan ljetnikovac, gdje ga je
Larry ugledao jednog poslijepodneva, vidio je njegova
lea, njegova ramena bez kostiju, dok je sjedio meu
vreama i starim jabukama, kako miluje bocu, kako je
obrauje i tada se, zbog neke promjene svjetla, okrenuo
prema prozoru gdje je ugledao svoga sina, s kime je
izmijenio jedan dug pogled kroz pranjavo staklo, pogled
koji je nauio Larryja - bila je to jedna od onih lekcija
koje se ire preko oka kao virusi - da pijanca ne ubija
otrovnost alkohola, ve teret samosvijesti.
Alec se obraao Larryju. Larry se obraao Alice. Ali,
kome se ona obraala? iju je snagu ili primjer ona
mogla pozvati one noi kada je policajac stajao na pragu,
fluorescentne jakne bljetave od kie, pitajui je li njezin
suprug vozio tamnoplavi Rover? Djeake je probudilo
lupanje pa su se sklupali na vrhu stuba i virili kroz
otvorena ulazna vrata. Znali su da se vjerojatno dogodila
nesrea - zato bi inae policajac dolazio u pono? - ali
detalji, mokra cesta, brzina, neosvijetljen ugao, let
automobila preko ruba ceste, oni su se pojavljivali
postupno, iz nekoliko izvora, tijekom mjeseci ili ak
godina. Neke stvari Larry nije nikada saznao: pojedinosti
oevih ozljeda, je li poginuo na mjestu ili je preivio udar
leei neko vrijeme lica pribijenog na upravlja i
sluajui uplje lupkanje kie po krovu automobila?
Kakve je misli mogao imati tada, prije negoli su neuroni
poeli djelovati nasumce? Je li se osjetio spaenim kada
je konano Smrt prela po mokrome tlu kako bi ga
pronala? J e li imao vremena sebi oprostiti? Osjetiti
zadovoljstvo?
Trebao mu je trenutak prije nego se sabrao,
potonuvi u sadanjost tako to je poeo razmiljati o
ljudima u lokalu, divei se injenici da se ljudi doista
zalijeu jedni u druge. udio je za cigaretom, ali - kao i
vei dio drave Kalifornije - bar je bio nepuaka zona i
zapaliti cigaretu bilo bi isto kao da Kirsty proeta
sreditem Teherana u bikiniju. Dovrio je pivo i izaao na
stajalite taksija gdje je dozvao velik, rasklimani Ford, na
ijem je odbojniku stajala naljepnica na kojoj je pisalo:
Ne pucaj ako te preteknem! Unutranjost automobila
snano je zaudarala na nedavno konzumiranu egzotinu
hranu. Larry se pitao smije li pripaliti.
- Ne moe! - rekao je voza, nizak i savreno
pristojan crnac koji je, kako se pokazalo, doao iz grada
Ogbomosha u Nigeriji i koji je, sudei prema tonu
njegova glasa, bio oito podvojen izmeu simpatija
prema Larrvjevoj potrebi i ponosa prema
ekstravagantnim zabranama njegove nove domovine.
Larry je kimnuo i pokuao se opustiti na mekom i
sjajnom sjedalu, zurei u pusto motela, oglasnih panoa,
malih trgovakih centara i golih restorana. Mnogo je
puta bio u gradu. Veina Sun Valley Generala snimala se
u studijima na sjevernom dijelu Las Palmasa, a dok je
Doktor B. bio vana uloga u seriji, Larryja je u studio
dovozila bijela limuzina. No, grad u koji su sada ulazili,
dok su skretali s autoceste prema Santa Monici, taj
megalopolis koji se rumenio ispod pokrivaa smoga,
ostajao mu je potpuno skriven. Odvie sjajan, prevelik,
previe prljav, odve stran, Los Angeles je oduvijek bio
kraj njegove amerike odiseje, posljednja Amerika u koju
nikada nije mogao posve ui.
Punih je deset godina - jo otkako je u New Yorku
poeo raditi svoje prve oglase kada mu je teniska karijera
poela ii nizbrdo, a njegova se pozicija na listama
najboljih tenisaa srozala meu troznamenkaste brojeve -
trajala njegova ljubavna veza s ovom zemljom. Prvi je
put vidio New York, Manhattan, kroz prozore Lincolna,
gradskog automobila Nathana Slatera, dok su se jedne
listopadske veeri vozili prema Slaterovim uredima na
sedamnaestom katu, s pogledom na Madison Square.
Kasnije te veeri otili su na jastoge do Palma na East
Sideu, s jo dva ili tri Slaterova otkria. Larryju je bilo
dvadeset i est godina, bio je zaveden Slaterovom
panjom, bejzbolskim izvjetajima s radija (bilo je
vrijeme Svjetskog prvenstva), avetima pare koje su se
probijale kroz pukotine i reetke na cesti, ali najvie
filigranskom ljepotom tornjeva kojih je signalne krune
pokuao vidjeti dok su prolazili.
Za Alice - a moda i za Aleca - Kultura, Ljepota i
Stil bili su europski fenomeni ili, odreenije, francuski.
Amerika je bila Hollywood, Vegas i seljaine. Ona je bila
kaos i loa hrana. Bila je nepopravljivo vulgarna. Ali za
Larryja i njegove prijatelje Amerika je bila posljednje
mjesto na planetu na kojemu se neto doista dogaalo,
zemlja u kojoj je ljudski ivot jo mogao imati mitsku
teinu. Nakon kole obiavali su visjeti u barovima
Wimpy ili Little Chefsu, estero tinejdera sjedilo bi po
troje sa svake strane boce keapa, puckajui Craven ili
Lucky Strike. Popuili bi polovicu cigarete, a potom bi
ostatak ugasili i sauvali za idui dan. itali su Louisa
L'Amoura, J acka Kerouaca i Hemingwaya. Neki su, ne i
Larry, maturirali na temama poput Mailera, Updikea i
Rotha. Subotama poslije podne sastajali bi se ispred kina
Gaumont i Odeon nosei amerike koled nogometne
jakne, kupljene u second-hand uvoznim duanima u
Bristolu, i lagali koliko im je godina kako bi mogli
gledati Clinta Eastwooda ili Charlesa Bronsona kako jure
za sve brim automobilima i izvlae sve vee revolvere iz
kaputa. Na kromiranim glazbenim ureajima svojih
roditelja putali su Dylana i Hendrixa, Motown,
Loua Reeda, Toma Pettyja, Zappu, Patti Smith.
Njihov je govor vrvio ame+rikanizmima poput sjajno,
ludilo, guba, udo jedno i sveprisutnim ovjee.
Meu njima postojalo je razumijevanje da e prije ili
poslije otii onamo, otputovati na Zapad, voziti se u
Mustangu i rei Zapeena! djevojci u restoranu, koja e
ih pitati kako ele jaja. Iako je Larry bio, koliko mu je
poznato, jedini koji je doista i dospio onamo, usamljenik
koji je preivio tinejderske udnje.
Na polovici njegova prvog martinija u Palmu -
njegova prvog martinija bilo gdje - Engleska se doimala
dalekim i zamraenim otokom na koji se nikada nee
vratiti osim radi povremenih posjeta Brooklandsu. U
zrakoplov, iz zrakoplova. Bio je uao u budunost i bio je
napola omamljen zahvalnou i divljim optimizmom.
Idue je veeri u Slaterovu stanu u Greenwich Villageu
poela zabava s visokim enama i kokainom, zabava koja
je trajala tijekom cijele marketinke kampanje za
luksuzne automobile - britanske, ili su barem tako
izgledali - a zatim je preao zemlju i doao u Kaliforniju;
sloio je bisernu ogrlicu kasnih i sve kasnijih noi kako
su poele pristizati male glumake uloge, da bi doekao
svoj uzlazak u ulozi dr. Barrvja Catchpolea, postavi
gotovo slavan i gotovo bogat, ali, iznenaujue, sve
manje i manje zadovoljan, kao da se nekoga fatalnog
sata, kojega se poslije nikada nee moi prisjetiti niti ga
odrediti, ogrijeio o neki zakon obrnutih povrataka, pa je
bio to manje pijan to je vie pio i to se vie zabavljao,
to je manje uivao. I tako sve do jutra kada bi oteturao u
maglu San Francisca kako bi pronaao sebe, nemiran
ovjek, oenjen za enu koja plae u snu i otac djevojice
koja je ve vidjela vie lijenika nego to ih normalni i
zdravi ljudi vide u cijelome ivotu.
ovjek se umori pokuavajui rijeiti sve to. Njegov
se ivot oslanjao na pokuaje da ga shvati. inilo se da
nema jezika ili ega god to bilo to vam je potrebno -
knjige, vrijeme, lijekove. Prestao je brojiti ljude koji su
mu predloili terapiju, ljude koji su mu davali imena
svojih psihijatara govorei: Definitivno najbolji
jungovac u gradu ili Ovaj tip jami zavretak.
Ponekad mu se inilo da je rjeenje vratiti se u seriju, ali
Catchpole je otiao (uasna je ironija da ga je serija
poslala u Englesku lijeiti bolesnoga roditelja), a svaa s
Liverwitzom nije bila od onih nakon koje se idueg
tjedna vratite i zajedno popuite lulu mira. Bila je divlja i
konana, i zapravo je bio sretan to se oslobodio naporne
povrnosti serije, njezina vjeitog traganja za
stereotipima. Zato, urlao je na Liverwitza, zato su
jedini pacijenti primani u bolnicu prijatelji i roaci ljudi
koji ondje rade? Je li to uobiajeno? Ali, punih osam
mjeseci u kuu nije dolazio ozbiljan novac. Njegov je
posljednji plaeni posao bila reklama za Wonder Bread u
studenome. Otada je bilo obeanja, puno razgovora uz
koktele od mente i penino pivo, ali bez vrstih ponuda.
Imao je malo vie od deset i pol tisua dolara u
Kalifornijskoj banci i nekoliko tisua sterlinga u
Londonu, uloenih u obveznice i dionice. Posjedovao je
takoer automobile, Kirsty je vozila Cherokee iz '93., i
kuu koja je veim dijelom bila otplaena. Kirsty bi
poneto zaradila svojim povremenim poslom u dnevnoj
jedinici za ljude s tekoama u uenju, ali njezina je plaa
jedva pokrivala telefonske raune koji su se, otkako se
Alice razboljela, utrostruili. Kokain nije postajao nita
jeftiniji. Nita jeftiniji nisu postajali ni rauni za Ellino
lijeenje od astme, a veinu njih osiguranje nije
pokrivalo. Bile su tu i kolarine za KBDS i satovi klavira
kod gospodina Yipa. Letovi do Engleske. Djevojke za
zabavu. Porez. Cuga. Hoffmann. Hrana. Popis je bio
beskrajan.
Odavno je izraunao to bi otprilike mogao
naslijediti jednom kada Alice umre. Borei se s gaenjem
prema samome sebi, prve je raunice sloio kratko nakon
to je Alice dijagnosticiran rak plua zimi '95. Nee
dobiti mnogo. Kuu e prodati, ali zaputeno imanje na
pustopoljini natopljenoj vodom teko e postii visoku
cijenu, a polovica e, naravno, otii Alecu. Dobar
namjetaj, a to je bio stol za ruanje i srebrni svijenjaci,
nekoliko pristojnih slika, takoer u blagovaonici, i dio
Stephenove kolekcije starinskih satova donijet e nove tri
ili etiri tisue. Sve u svemu, raunao je - raunao je
unato sramu od kojeg se znojio - da bi mogao zaraditi
etrdeset ili ak pedeset tisua. Ali kada? Ve je poeo
posuivati (Kirsty o tome nije nita znala) od ljudi s
treniranim psima-ubojicama, od ljudi koji su govorili
Razumijemo se, zar ne? i Ti si vrlo drag ovjek, ali
koji posve sigurno imaju temeljite i vrste naine
obraunavanja sa sporim platiama.
Larry i ovjek iz Ogbomosha uli su u Century City i
Aveniju zvijezda, zonu nebodera i podzemnih trgovakih
centara izmeu L.A. Country Cluba i Rancho Parka.
Nekoliko trenutaka poslije stigli su na polukruni prilaz
Hotela Park, gdje je vratar, odjeven u crveno-zlatnu
livreju kraljevske garde, otvorio vrata taksija i promotrio
Larryja kroz retrovizor. Larry je platio vozau i ostavio
mu veliku napojnicu. Mukarac je imao samo jedno uho,
a drugo je izgledalo kao da je neuredno uklonjeno neim
tupim, moda zubima. On je bio, zakljuio je Larry dok
se odljepljivao sa stranjeg sjedala, ovjek koji je proao
kroz tamu i koji bi se mogao, samo kada bi Larry
pronaao put o njega, pokazati strunjakom za tu temu.
Pomo, ba kao i nevolja, mogu doi odasvud. Bilo mu je
ao to je propustio priliku.
Izaavi iz taksija, pripalio je cigaretu koju je bio
drao u ruci jo od zrane luke i kimnuo prema uniformi
Britanske kraljevske garde. - Daleko ste od kue - rekao
je.
- Iz Pasadene sam - rekao je gardist. - Vi ste zubar?
- Ne - odgovori Larry, neobino uvrijeen.
- Pedeset tisua ih je u gradu. Konvencija.
Larry je tiho zazvidao i pokuao u umu sloiti sliku
toliko mnogo tisua mukaraca u bijelim kutama kako
mariraju poput vojske, po deset u redu, kroz velike
bulevare i avenije Los Angelesa. Potom je, sjetivi se
pjesme koju je kao djeak recitirao na kolskom
recitatorskom natjecanju na kojemu je osvojio poasnu
nagradu, promrmljao: - Nisam mislio da je smrt pokosila
toliko mnogo njih.
- to ste rekli? - upitao je vratar mrtei se.
Larry je zatresao glavom. - Mislite li da e biti jo
toplije? - upitao je.
- Moete se kladiti - ree gardist. - Vrue ko u paklu.
Larry je povukao posljednji dim iz cigarete.
On je bio jedan od onih ljudi jakih plua koji su
mogli dokrajiti cigaretu u etiri ili pet snanih udisaja,
unititi papir ispod dugakoga, otrog ara. Gardist ga je
oslobodio opuka i odetao s njime do nekoga skrovitog
koa za smee. Larry je pogledao na sat. Dva i petnaest
po pacifikom standardnom vremenu. Neto poslije deset
na veer u Engleskoj, u Brooklandsu. Kod kue?
- Laku no, mama - rekao je i uetao meu zubare.





U snu je Alice vidjela svoga starijeg sina kako
teatralno izranja ispod goleme tune vrbe u vrtu njezinih
roditelja i kree prema njoj preko tratine, govorei joj na
francuskom da e je spasiti: - Je te sauverai, maman. Je te
sauverai. - Ali ak i dok je spavala, zadrana ispod
povrine svijesti teretom svojih lijekova, znala je da je
neto udno i nevjerojatno u toj slici. Larry nije govorio
francuski i sa esnaest je godina, unato njezinoj poduci,
pao iz toga predmeta. Alec je bio jeziar, ali nije joj se
Alec smijeio s tratine. San je bio prijevara pa se
probudila u tami, zbunjena i ljutita, osjeajui se
prevarenom.
Polako se dovela u red, a potom se natjerala da se
nasmijei uspomeni na razred osmogodinjaka koji su
pjevali odgovore na njezino strpljivo vjebanje
francuskih glagola.
- Je...?
- SUIS!
- Tu...?
- ES!
Oni sporiji, oni sanjiviji, govorili su to god bi im
palo na pamet, ali su ih nosili ostali. Nije ih voljela siliti.
Nekoj djeci dio mozga jednostavno nije bio ukljuen u
dobi od osam godina. Nije to bila lijenost ili glupost.
Uistinu glupa djeca bila su rijetkost, a ona je obiavala
mladim uiteljima govoriti: - Nemojte nikada otpisati
dijete. Radije pretpostavite da je problem va, a ne
njegov. - Nije u tome bilo nikakve velike tajne.
Primjerice Alec, sjedei ispred razreda poput malene
sove, oiju poveanih naoalama i razbaruene kose,
nikada nije imao ni najmanje tekoe pri uenju
francuskoga. Djelomino, naravno, jer mu je na poetku
ona bila uiteljica i jer joj je oajniki elio udovoljiti, a
to je istodobno bila i armantna i dosadna osobina koje se
nikada nije uspio posve osloboditi. U njegovu je glasu,
dok joj je govorio o novoj drami, ula isti onaj ton koji je
obiavala uti kada bi joj donio zadau, kao da bi ga
svakog trenutka mogao zgnjeiti golemi palac. Odlino,
Alec! Dobar deko. Idi i nai Larryja. Je suis, tu es, il est.
Larryjevo kraljevstvo bili su sportski tereni. Kapetan
kriketske momadi. Kapetan nogometne momadi.
Poslije, kao senior, bio je kapetan teniske momadi. Tako
muevan djearac! A ona je uvijek bila ondje, glasno
navijajui pokraj ruba terena ili u gledalitu kada su
turniri poeli postajati sve vei, sa srcem u ustima dok je
gledala servisnu liniju i djeaka koji je stajao pored nje i
bacao lopticu u zrak. Onoga dana kada je pobijedio
veanina, ije je ime sada sasvim zaboravila, bio je
najponosniji u njezinu ivotu. Poeljela je zavikati iz
gledalita tako da je uje cijeli svijet: - J a sam mu majka!
J a sam mu majka! - To je, naravno, bilo teko za Aleca.
Te neumitne usporedbe. Uvijek su ga predstavljali kao
Larryjeva brata, kao da nije imao vlastito ime. Ali, ona
je svoju ljubav dijelila to je ravnomjernije mogla. Nije
imala oitih ljubimaca.
Kako se, za ime Boje, zvao onaj veanin? Minutu
se pokuavala prisjetiti, ali nije pronala nita osim traka
tame poput poteza svjee crne boje koji prekriva mjesto u
njezinu mozgu gdje se trebalo nalaziti ime. Nestalo.
Poput imena najstarijeg sina gospoe Samson, o kojemu
su razgovarale juer ujutro dok je gospoa S klizila oko
kreveta i popravljala stvari. I poput imena desetak vrsta
cvijea i... to je to bilo, to je bila zaboravila neki dan?
Neto drugo, naslov opere koju je voljela ili ime ovjeka
koji ita vijesti na radiju, ime koje je vrlo dobro i vrlo
dugo znala. Ono ega se sjeala esto se inilo posve
nasuminim, kao da je njezin ivot stara soba puna
odbaenih stvari, kroz koje se sjeanje kretalo poput
pijanca s bakljom i ona bi se nala suoena s fotografski
tonim sjeanjem na mesnicu u Tescou ili bi se od rijei
do rijei prisjetila razgovora s Toni o njezinoj pudlici.
Nije eljela otii s time na pameti, s posljednjom slikom
Tonine pudlice, prozirne visoko u zraku iznad nje, nalik
na papigu u Flaubertovoj prii.
Ding! Ding! Ding!
Maleni plavo-bijeli sat od jaspisa na nii u dnu
stubita. Tek je deset sati! Kako su noi postale epske! A
ona je udjela za nekim tko e joj poloiti ruku na elo,
za nekim tko e rei: Sve e biti u redu, sve e biti u
redu... ak bi i jadni Stephen sada bio dobrodoao,
mladenaki Stephen, onakav kakav je bio u uiteljskoj
koli u Bristolu, gdje su se prvi put upoznali, puio je onu
smijenu lulu, priao viceve, razgovarao o politici, s
blagim manesterskim naglaskom, deko iz Stalybridgea.
Naravno, ak je i tada pio, ali tada su svi pili, bio je to dio
mladosti, svi su previe priali i puili kao lokomotive.
To nije bio problem sve dok se Alec nije rodio. Tada bi,
umjesto da se razveseli petkom i subotom uveer, stao u
pivnici na putu kui iz kole i nastavio s time sjedei pred
televizorom ili dolje u radionici. Odlutao bi u mislima,
pio, smiljao nekoliko vlastitih neprijatelja, stvarao
vlastiti razraeni pakao. Ljudi su govorili da se stanje
pogoralo nakon to nije dobio mjesto ravnatelja odsjeka
u koli King Alfred's. Drugi su govorili da je to zato to
je elio raditi u viem obrazovanju, a ne u osnovnoj koli,
da nije uistinu volio djecu, ali nije bila stvar u tome.
Neto je polo krivo sa Stephenom, ak i prije nego ga je
upoznala. Bog zna to. Osobne je razgovore nazivao
psiholokim brbljarijama i ona se naposljetku umorila
od traenja. Vjerojatno ni on sam nije znao, jer stvari
nisu uvijek uredne. Ne moete ih uvijek imenovati. Poput
raka. to je bio uzrok toga? Stres? Cigarete? Loa srea?
Neka tajna slabost.
J edva vidljiva napuklina koja jednoga dana srui
cijelu kuu. Nitko od nas, mislila je, nitko od nas ne
moe preivjeti vlastite nesavrenosti.
Obiavao je vikati na nju, to ju je isprva okiralo jer
se na taj nain nikada prije na nju nije vikalo, nikada nije
vidjela kako nevjerojatno runom moe postati osoba
kada tako vie. Ali, udario ju je samo jednom i jednom je
bilo dovoljno. Gurnuo ju je u lea nakon neke idiotske
rasprave o Callaghanu ili sindikatima. Dogodilo se to u
kuhinji. Bila mu je neto rekla i upravo je odlazila kada
se bacio na nju, gurnuvi je tako snano da je zateturala i
morala se uhvatiti za zid da ne padne. Za trenutak se
uplaila, bila je omamljena istom neugodom cijeloga
dogaaja. Potom se okrenula prema njemu, polako i
mirno, jer je znala da za pijance i opasne pse vrijedi isto
pravilo: Ne pokazuj strah! A kada su im se oi ponovno
srele, kada je skupio hrabrost da je pogleda, izmeu njih
stvorila se udaljenost koju ni jedan od njih nee vie
nikada prijei, i gotovo je istog trenutka osjetila odreenu
nostalgiju - ne za njime, ve za nekom idejom koju je
imala o vlastitome ivotu, za nekim shvaanjem koje je
iznenada prerasla. U trenutku nesree pio je bocu na dan.
Uglavnom votku, ali moglo je posluiti bilo to. Policija
je rekla da su pronali boce u automobilu. Razbijene,
moe se pretpostaviti.
Tri mukarca u cijelome ivotu. Teko da je bila
Mesalina. Rupert Langley, njezin prvi momak, teniski
partner i pratitelj, djeak s kojim je izgubila nevinost.
Zatim Samuel Pinedo, a onda Stephen. J o nekoliko s
kojima se nalazila na plesovima prije nego to se udala ili
koji su je izvodili na veere ili u kazalite godinama
poslije nesree i koji su je ljubili za laku no u svojim
automobilima.
J o se katkad igrala igre to ako?, pitajui se kakav
bi joj ivot bio da je ostala sa Samuelom. Da ju je
zaprosio. Da je rekla da. to ako? Bilo joj je trinaest
kada joj je predstavljen kao netko koga je tata znao u
ratu. Mukarac crne, briljantinom zaglaene kose,
oslonjen o prozor u prednjoj sobi. Mrav, blijed, prilino
upadljive Adamove jabuice. Nije bio osobito privlaan
mukarac. Uznemirilo ju je neto u njegovu pogledu.
Nije znala to je to, kako to nazvati, ali kada je poslije
razmiljala o tome, zakljuila je da je on bio prvi
mukarac koji ju je pogledao kao enu, a ne kao dijete, i
u tome je bilo velikodunosti, kavalirtine od koje se
gotovo pedeset godina kasnije nije oporavila.
Njegova je obitelj imala posao s dijamantima u
Amsterdamu. Zidovi iz stare panjolske. Aneoski?
Kada su nacisti doli, poslali su njegove roditelje, ujake,
roake i dvije sestre u logore u Poljsku. Samuel se bio
sakrio poput male Frankove, iako je on, naravno, imao
vie sree. Pobjegao je. Doao je u Englesku u ribarskom
amcu. est mjeseci poslije vratio se. Pomagao je
organizirati rute za bijeg pilota sve dok ga nisu uhvatili.
Nakon osloboenja kraljica Wilhelmina dodijelila mu je
orden koji je uvao u depu jakne zajedno s upaljaem i
cigaretama.
Bilo joj je osamnaest kada su se ponovno sreli.
Devetnaest kada su postali ljubavnici. Tada je bio u
ambasadi u Londonu, u Hyde Park Gateu, i vikendima bi
dolazio vlakom iz Paddingtona, a ona bi s ocem odlazila
doekati ga, prestravljena mogunou da je siao na
nekoj drugoj postaji s kaputom prebaenim preko ruke i
torbicom i nasmijeio se nekoj drugoj djevojci. Njezin ga
je otac zvao najboljom sortom idova. Vjerojatno je
znao to se dogaa, ali nikada nije nita rekao. Ljudi su
bili takvi u ono vrijeme.
J e li Samuel jo iv? Ako jest, bilo bi mu gotovo
osamdeset, to joj se inilo nemoguim zamisliti. Jednom
je bila vidjela njegovo ime u The Timesu. Bio je dio
UN-ove delegacije negdje, znai da je uspio. Postao je
netko.
Boe! J ednom su to napravili u vrtnoj sjenici, na
radnoj klupi. Poderane arape, masnice na leima, miris
benzina iz kosilice. Imao je oiljke na leima. Dvanaest
grebena ljubiaste koe, a kada ga je pitala za njih,
namignuo joj je i rekao da je kriva neka djevojka s dugim
noktima u Amsterdamu. Ali, nokti nisu ostavljali takve
tragove. Obiavala ih je dirati, maziti ih vrlo lagano, kao
da su njegova lea namrekani barun koji bi ona mogla
zagladiti jagodicama prstiju. to je on uinio sa svojom
boli? J e li izala poslije? J e li i on poeo piti? Ili mu je
netko pomogao kada mu je pomo bila potrebna?
Voenje ljubavi zvao je plesom. Prije Samuela o seksu
nije znala gotovo nita, a nakon njega nije bila nauila
nita vrijedno.
One godine kada joj je umro otac, bio je premjeten
natrag u Nizozemsku. Bio joj je ostavio prsten - ne
dijamantni, ve zlatni prsten koji je bio pripadao njegovoj
majci i koji je s unutarnje strane imao kiastim slovima
ugravirano ime njegove majke: Margot. Bio joj je
premalen da bi ga nosila, a, uostalom, to ne bi bilo u
redu. Bila je to uspomena. Ostatak. Maleni prsten jedne
idovke. Malene idovke koja je pretvorena u pepeo.
Kako bi divno bilo kada bi ga mogla ponovno vidjeti
s druge strane; na nekoj nebeskoj koktel-zabavi na
kojoj su svi bili mladi i zanimljivi, a Nat King Cole pjeva
Kada se zaljubim. Ali, ona nije vjerovala u to, uope
nije vjerovala u drugu stranu. Posljednji ostaci njezine
vjere rasprili su se za vrijeme kemoterapije. Noi koje je
provela na koljenima povraajui u kantu, a iznad nje
samo kilometri praznine. Bez blagog Isusa. Bez svetaca i
anela. Religija je uspavanka za djecu - Stephen je imao
pravo to se toga tie. Mazanje oiju. Osbourne je bio
bezopasan. J edan od onih staromodnih tipova. Crna je
tkanina malo pranjava, malo zelena od svete plijesni.
Mogla ga je zadirkivati, a on je uvijek bio ljubazan prema
djeacima. Prilino mu se sviala neko, kada je tek bila
obudovjela. Navratio bi na aicu erija, nudio se da
pokosi tratinu, odnosio crne vree za smee pune
Stephenovih stvari u Caritas. J e li je elio uhvatiti na
kraju? Potrati preko livade sa svojom kutijom trikova
kada bi je uo kako dolazi? Morat e porazgovarati s
njime. Nikakvih besmislica, dragi Dennise, preslaba sam
da ti kaem da nestane. Kada sve bude gotovo, moe
rei to god eli. to god drugima olaka stvari.
Ali, zar nita nije trajno? Zar je ona koja misli sve
to samo mozak koji e umrijeti kada se potroi sav kisik?
Sigurno mora postojati neto unutra, neka unutarnja
sjena, dio koji je volio Mozarta ili Samuela Pineda. Zar
se to nekako ne nastavlja? Ili je zagrobni ivot samo
sjeanje drugih, tako da umirete, uistinu umirete, kada
vas drugi doista zaborave?
Djeca u koli pamtit e je godinu ili dvije. Napravili
su joj estitku Ozdravi!, sa slikom kole na prednjoj
strani, i svatko je od njih unutra pomno napisao svoje
ime, a neki su stavili i X kao poljubac. DRAGA
GOSPOO VALENTINE, NADAMO SE DA ETE
BRZO OZDRAVITI. Red za redom umivenih lica koja
su je gledala na jutarnjoj prozivci. Gospodin Price grmi
da se usprave. Svi dobri darovi. Razbudili su se.
Neobino je da je Brandov sin nekada bio jedan od njih.
Tada mu nije predavala, ali joj se inilo da ga se sjea,
zgodnog deka Alecovih godina. Sada je bio lijenik kao
i njegov otac. Jo jedan lijenik! Na kraju, oni su jedini
ljudi koje poznajete, ali barem je Brando ovjean. U to
je sigurna. I kakvo je olakanje osjetila kada ju je preuzeo
od Playfaira, toga pompoznog ovjeuljka koji joj se
obraao svisoka jer je ena. Mislio je da je vrlo pametan,
ali nije znao nita.
Na posjetima Brandu, prije nego to se ponovno
razboljela, pri kontrolnim pregledima, obiavali su vie
razgovarati o djeci ili o njima samima nego o raku.
Njegov je otac bio talijanski ratni zarobljenik u logoru
negdje u Somersetu, oenio se mjetankom, a potom
otvorio restorani u Bristolu, koji je jo posjedovao neki
neak. Rekao joj je da u snovima jo katkada moe
namirisati oevu domau pitu od palente, a ona mu je
kroza smijeh rekla da ponekad sanja majinu indijsku
kuhinju i dane kada je kuhinja bila prepuna pare, s
pomalo slatkim, pomalo ljutim mirisom koji se danima
provlaio kuom.
Naravno, mogla je vidjeti da je bio uzrujan kada je
otila pokupiti rezultate testova. Nain na koji ju je
doekao na vratima i odveo do stolca pokraj njegova
stola, a potom sjeo na kraj stola, lagano se nagnuvi
prema njoj. Rekla je neto kao Vijesti nisu dobre, zar
ne? A on je rekao ne, da se boji da nisu. Tumori u
njezinim prsima vratili su se, a pojavile su se i metastaze,
sekundarne, u mozgu. U mozgu, ne u njezinu mozgu. Ne
u tvome mozgu, Alice! U nekome mozgu. Upitao ju je
eli li vidjeti slike, ali ona mu je rekla da e mu vjerovati
na rije. Naposljetku, nita od toga nije bilo pretjerano
iznenaujue. Vrlo je dobro znala da neto nije u redu, da
neto ozbiljno nije u redu. Glavobolje su trajale dva ili tri
dana. Svjetlost je lelujala na rubu njezina vidnog polja. A
ona je itala literaturu, mogla ju je gotovo citirati.
Njezina je vrsta raka bila agresivna. Nije mirovala.
Imala je sreu to je poivjela dvije godine.
Sve su knjige preporuale da pacijent sastavi listu
pitanja, pisanu listu kako se ne bi zbunio, ali ona ju nije
napisala, mogla je misliti jedino na ono to svi pitaju:
Koliko jo?To je tako glupo pitanje jer lijenici nisu
gatare, a, osim toga, rak nema planiran raspored, ali
Bruno je kimnuo i zastao, kao da rauna u glavi, kao da
rjeava zadatak, a potom je rekao da bi trebala to je
mogue vie uivati u ljetu. - Izaite na sunce - rekao joj
je. - Znam da imate krasan vrt. - Trebao joj je trenutak da
shvati to joj govori, da shvati kako nee biti jeseni, a
kamoli zime. Na minutu je ogluila i imala je neobian
osjeaj da e je ubiti rijei, a ne tumori. Kada joj se vratio
sluh, on joj je objanjavao lijeenje koje e uslijediti.
Operacija nije bila opcija, ali mogli su zapoeti s novom
kurom kemoterapije u kombinaciji sa zraenjem, ime bi
se donekle usporio napredak bolesti i smanjile otekline.
Razmislite, rekao joj je. Ne morate danas odluiti. Rekao
je da mu je strano ao, a ona je znala da to i misli. Pitala
ga je za sina, a on se raspitao za njezine deke. Znao je
sve o Larryju i seriji, a i o umjetnikim razlikama. Rekla
mu je da je Alec vani na parkiralitu, da je eka u
automobilu, u svojem starom Renaultu, u onom tipu koji
ima mjenja pokraj upravljaa, nalik na veliku kuku, i
nikako joj nije bilo jasno zato su ga stavili onamo kada
su svi drugi tipovi automobila imali mjenja na podu, to
je prirodno mjesto za njega, i kako je to tipino francuski,
ta elja da se uvijek bude razliit. I dalje je govorila,
klepetala, kada su krenule suze. Nije ih mogla zaustaviti
jer nitko nije spreman za taj trenutak i u svemu je bilo
nasilja koje ju je uhvatilo nespremnu. to uope ima
osim ivota? Kamo drugamo moe ii? A onda se nae
u neijem uredu, sa suncem koje kilji kroz rolete, sve je
teatralno normalno, postoji dvadeset stvari koje toga dana
treba obaviti i - sve je gotovo. Svreno. Zakopano. I tako
je plakala, neutjeno, plakala je toliko da je pomislila
kako e se rastvoriti avovi na njezinu licu, a Brando joj
je priao i zagrlio je. Nije to bilo nita neprilino.
J ednostavno je stisnuo njezino lice o tkaninu svoga
odijela, kao da uzima u sebe dio njezine tuge. Playfair bi
radije bio pojeo svoj stetoskop. On fiziki ne bi bio
sposoban za zagrljaj. Mnogi ljudi nisu, i tu se krije jad
svijeta. Larry bi mogao, Alec ne bi. Samuel bi, ali ne i
Stephen.
Na stolu je bila kutija rupia. Ispuhala je nos i otrla
oi, pazei da ne razmaze makaru. Kada je sila na
parkiralite, ve se prilino kontrolirala. To je to,
pomislila je. Ispriala je Alecu na putu kui. Rekla mu je
ono najvanije, vrlo mirno, kao da govori o nekomu koga
oboje povrno poznaju, o susjedu. Bilo je to gotovo
komino. Tri puta ugasio mu se automobil na semaforu
pri kraju Commercial Roada i na trenutak se bila uplaila
da e on doivjeti kakav kolaps, slom poput onoga
prije, kada ga je policija pronala kako luta plaom u
Brightonu, savreno nesvjesnog svega. Ali, nekako su
stigli kui u vrijeme za aj, moda je bilo est poslije
podne, a ona je izala u vrt i otkrila kako su procvale prve
ljubiice, pa je ponovno zaplakala sjedei na klupi pokraj
ljetnikovca, s liem kozje krvi oko glave, plaui od
sree zbog tolike ljepote te htijui da moe otplutati iznad
polja krumpira poput junakinje onih junoamerikih
romana, dok joj Alec mae bijelim rupiem s prozora na
gornjem katu. Naravno, nije potrajalo.Tjedan dana poslije
bila je tako slaba da su joj prepisali Paroxetine.
Konano je dovrila oporuku iako se nedavno pitala
bi li trebala togod ostaviti Uni. Isprva je bila
nepovjerljiva prema Uni O'Connell. Sanjiv, pomalo
samodostatan karakter. A i bilo je teko ne zamjerati
mladima. Njihovu okrutnom zdravlju. Osjeaju da
postaje podreen. Ali, djevojka je imala svojih kvaliteta.
Dobre ruke. Sladak, pomalo melankolian osmijeh. A na
svoj je nain znala jednako o prokletom raku kao i
Brando. Alec bi sutra mogao nazvati odvjetnike (trebalo
je biti oprezan, nije mogla podnijeti pomisao na
rasprave). A kada Larry stigne, morat e razgovarati s
obojicom o sprovodu, o emu oni nee imati pojma.
Stephenov je stajao gotovo dvije tisue funti, a to je bilo
prije dvadeset godina. Sada su postojali kartonski ljesovi,
biorazgradivi. ak je bila itala da od vas mogu napraviti
kompost, to je bilo prilino zabavno. etiri dijela
biljnog otpada i jedan dio ljudskog. Deki mogu odluiti
o kui. A to e uiniti s odjeom? Pokloniti je? Spaliti?
Na kraju su bili oprotaji (beskonani, inilo se, ali to
sigurno nije tono). Oprotaji sa ivima i oprotaji s
mrtvima - jer i mrtvi e nestati, oni koje je uvala u glavi,
u uspomenama. Posebno ju je umaralo neznanje kako e
joj biti idueg dana, nemogunost da se osloni na sebe,
na tu bijednu sasuenu stvar meu plahtama, na to tijelo
koje je Samuel Pinedo neko tako divno volio. Pa ipak,
nekako e to morati uiniti i dok je ponovno klizila u san,
zamiljala je sve te posljednje misli i posljednja djela
poput niza osjetljivih sunanih strojeva, onih staklenih
kugli koje je Alec bio imao kao dijete, s jedrima od
fotoosjetljivog papira na igli, a taj bi papir vijugao pod
staklom kada bi ga obasjalo sunce.
- Je te sauverai - govorili su. - Je te sauverai,
maman.- I ona si je dopustila da je utjee.





Alec je priguio svjetlost fenjera i uao u kuu
nazvati Ameriku. Telefon u kuhinji bio je najudaljeniji od
Alicine sobe i bilo je najmanje vjerojatno da e je
uznemiriti, a desetero-znamenkasti broj koji je trebao
nazvati bio je ispisan na napukloj boji na zidu pokraj
telefona. Njegov je telefonski broj bio odmah ispod
njega, a na vrhu liste bili su broj bolnice i Unin kuni
telefon. Nekoliko mu je trenutaka u slualici utalo, kao
da je uhu prinio morsku koljku, a onda se zauo zvuk
zvonjave. Odbrojao je petnaest zvona i upravo se
spremao poklopiti, kada je zauo Kirstyin zadihani
Halo.
- Hej - ree Alec.
- Larry?
- Alec.
- Alec! J e li sve u redu?
- Sjajno.
- Bila sam pod tuem - rekla je. - Upravo sam se
vratila iz centra. Ajme, koji dan!
- Zen?
- J ap. Stigao nam je roshi iz Kyota. Gospodin Endo. -
- Nasmijala se. Mislim da sam zaljubljena.
- estitam - ree Alec, takoer se nasmijavi iako
tiho. Zamiljao ju je, mokru, kose zataknute iza uiju i
potamnjele od vode.
- Dao nam je nae mantre - objasnila je.
- Mantre?
- Zagonetke.
- Ah - ree Alec. - Zvuk jedne ruke kako pljee. -
Tako neto.
- Koja je tvoja?
- Boe - ree - mislim da ne smijemo rei.
- to se dogodi kada naete odgovor?
- Pa, dobije budistiko ime, i to je neka vrsta prvog
stupnja.
- Prosvjetljenje po stupnjevima.
- Ne budi takav Englez, Alec! Znam da misli kako
su to sve gluposti.
- Ne, ne mislim - odgovorio je. - Zavidim ti.
- Kako je Alice?
- Mora se dosta odmarati.
- Dolazi li jo Brando?
- Stii e ovamo sutra - ree Alec. On nije dijelio
ope oduevljenje Brandom. Sav taj arm i autoritet.
Sumnjao je takoer da ga Brando ne odobrava.
Prevoditelj. Neuinkovit sin.
- Larry je lud od brige - ree Kirsty. - A nije da ima o
emu drugome misliti.
- Ne radi?
- Kada bi se barem uspio vratiti u seriju...
- Dr. Barry.
- Znam da to nije Shakespeare ili neto slino.
- Nikada to ba nisam shvatio. J e li on ovdje?
- U L.A.- u je. Na nekome poslovnom putovanju.
- Rekao je da e nazvati - ree Alec.
- Pa, to je Larry. Ali, znam da eli razgovarati s
tobom. Vie pria o tebi nego o bilo komu drugome.
- Doista?
- Valjda misli da bi trebao biti tamo. Moda. Ne
znam. Mislim, zato bi meni govorio to misli? - Telefon
je zapitao poput sonara. Alec je zauo kako mrca i
uzdie. - J adna Alice. Stvarno je volim.
- Hajde sada - rekao je, uplaen da bi mogla
pokrenuti neto u njemu. - Probaj sa zen disanjem. Kako
to funkcionira?
- Ella - uo ju je - slua li na drugom telefonu?
Nastala je utnja pa tiho, oklijevajue: - Da.
- To je tvoj ujak Alec. Zove iz Engleske. Pozdravi
ga, duo. Alec je ekao. Naposljetku je jedva ujno,
uketavo Zdravo prelo dvanaest tisua kilometara
izmeu njih.
- Ovdje je no - rekao je obraajui se djevojici. -
Malo prije uo sam sovu u vrtu. Moda e je i ti uti
kada doe za bakin roendan.
- Voljela bi to - rekla je Kirsty. - Sada spusti
slualicu, srce, i pusti me da priam sa stricem Alecom.
Hajde, Ella, spusti je... - Zauo se prigueni klik. - Stalno
to ini. Doista elim potraiti pomo, ali tako je prokleto
skupo.
- Posuuje li jo stvari?
- Larry je sino pronaao moje naunice u njezinoj
izmici. On barem zna gdje ih treba traiti. Svia joj se,
Alec.
- Nisam je vidio godinu dana.
- Sjea te se.
- J e li Larry podigao karte?
- Pretpostavljam.
- Zato svi troje ne doete zajedno?
- elim dovriti ovaj teaj. Znam da je sebino, ali
Erido je predobar da bi ga se propustilo.
- U pravu si - ree Alec. - Rijei svoju zagonetku.
Onda doi.
- J esi li probao masau vlasita? - upitala ga je. -
Prstima masira vlasite i cijelu lubanju kao da pere
kosu.
- J e li to neto zen?
- Nije sve zen, Alec. - Zastala je, pokuavajui se
prisjetiti onoga to je prije toga dana nauila. - Pa, moda
i jest. U svakom sluaju, trebao bi to initi Alice. Osjeat
e se bolje.
- Nee, budem li ja to radio - odgovori. Ideja mu se
inila toliko apsurdnom da je bila na granici komedije.
- Nisi ba toliki onjo.
- Hvala.
- Kako tvoj Rumunj? Ili je Albanac ili neto slino?
- Maar.
- Aha. Nisi li rekao da je on nekakav borac za
slobodu? Neki Che Guevara?
- Tako neto.
- Znam da ti je sada uasno, Alec. Larry e uskoro
doi.
- Konjica!
- Nadam se da se vas dvojica neete svaati.
- Zato bismo?
- Pa braa to ine. Sjea li se Kaina i Abela? Moda
mu ti moe pomoi.
- Pomoi Larryju?!
- Ljudi se mijenjaju, Alec.
- Doista? Mislio sam da samo postaju vie nalik sebi.
Nasmijala se, ali nije zvuala pretjerano veselo. -
Pretpostavljam.
- Neto se dogodilo?
- Samo uobiajeno. Zagrli Alice.
- Svakako. Poljubi Ellu za mene.
- Naspavaj se - relda je - zvui strano umorno.
- Ba sam krenuo - ree on.
- Pazi se. - I ti.
- Znam da e se sve nekako srediti. - Da.
- Drago mi je to si nazvao. - Bog.
- Bog.
Poklopila je, a Alec je polako spustio slualicu.
Pomoi Larryju? Ovo je revolucionaran prijedlog.
Uznemirujui prijedlog! Na to je ciljala? Na kakvu vrstu
nevolje? Na trenutak je pokuao (zurei u zid kao da je
ekran) uiniti ono to dugo, dugo nije: pogledati bratov
ivot, objektivno ga sagledati, ali shvatio je da vie
jednostavno nije imao dovoljno informacija - svakako ne
onih privatnih informacija koje bi mogle dati smisao
izrazu kao i obino. Ali, onda, kako je znanje ivotnih
okolnosti osobe vanije od znanja o njezinu karakteru? U
Larryjevu sluaju Alec je i dalje vjerovao da njegov
karakter poznaje bolje od Kirsty, samo zato to ga je
poznavao prvi i zato to je u taj karakter utkao i sebe. On
je znao od ega je Larry nainjen. Moda je mislila:
pomoi Kirsty. Ljudi vjeno trae pomo na
zbunjujue naine.
Zakuhao je vodu za aj, ubacio vreicu i otvorio
hladionik traei mlijeko. Na policama su se nalazile
prazne plastine kutije koje su neko sadravale sastojke
Alicine prehrane, suveniri iz vremena kada se eljela
zatititi od povratka raka, kada se pokuala uiniti
otpornom jedui samo najcjelovitiju i najiu hranu.
Potraga za tom hranom bila je skupa i traila je vremena,
a sada se doimala sasvim beskorisnom; sav taj oprez i
vlakna, svi ti posjeti trgovinama zdrave hrane i kupovine
kutija loe oblikovanog povra, koje su do automobila
donosili ljudi koji su izgledali kao da im oajniki treba
krvava kobasica. No, nita to bi moglo isprovocirati
zvijer nije se smjelo pribliiti kuhinji, a trud joj je moda
darovao nekoliko dodatnih mjeseci relativnog zdravlja,
iako vam na kraju organske brokule i sjemenke alfalfe ne
mogu spasiti ivot. Alec je zalupio vratima hladionika
moda malo snanije nego to je elio, zazveckavi
boicama biljnih pripravaka i vitamina C, hrskavice
morskog psa, emulziranim kapsulama lanenog sjemena i
jo desetak drugih koje su se neko aljivo nudile kao
nuni eliksiri.
Ulio si je aj, preao dnevnu sobu i kratki hodnik
prekriven poderanim i iskrzanim linoleumom te uao u
igraonicu. Tijekom dvadeset godina, otkako su je on i
Larry koristili kao skrovite, soba je postala nekakvo
odlagalite, razbacani, muzej obiteljske povijesti, s
policama pretrpanim smeem. Prole je dvije noi u
otprilike isto vrijeme bio posjetio sobu, svaki put pod
izlikom da eli utvrditi to od ovoga plimnog vala stotina
udesa treba zadrati iako je bila istina - koju je sada,
stojei na vratima, priznao - da je soba za nj zadrala dio
ozraja utoita. Umirivala ga je i meu onim nonim
postajama, koje su mu postajale sve oitijima, bila je
interludij mira, mjesto na kojemu je mogao udisati blagu
anesteziju nostalgije.
Neki su od predmeta u sobi dosegli stadij konanog
raspadanja i postojali su samo u tvrdoglavom limbu tiine
i beskorisnosti. Drugi su odmah bili razgovorljivi. Be i
purpurna grijalica neobina dizajna stajala je na istome
mjestu na koje je bila postavljena prije petnaest godina i
trenutano je oivila zimske veeri poslije kole, miris
ulja koji se mijeao s mirisom kobasica ili ribljih tapia,
okruen sveproimajuim mirisom Alicinih cigareta. A iz
kutije koju je ispraznio prethodne noi izvukao je, kao da
uzima neto vrijedno i izvanredno iz faraonove grobnice,
jednu jedinu boksaku rukavicu, usamljenu uspomenu na
svoje estoke okraje s Larryjem, borbe koje su, ma kako
temperamentno poele, esto zavravale olujom divljih
udaraca i s Alecom koji bi na podu urlao od frustracije
dok bi Larry stajao nad njime, a njegova bi se ljutnja ve
poela hladiti do aljenja dok bi nervozno pogledavao
prema vratima.
Veeranja kutija, koju je dovukao pod svjetlost
arulje na stropu, bila je velika kartonska kutija za voe
iz supermarketa, na kojoj je velikim zelenim slovima sa
strane pisalo SPAR. Ovdje je, pod naletom kojih god
kemikalija takvo prepoznavanje slalo u krv, otkrio
dijelove komplicirane igrake koju je dobio kada mu je
bilo oko sedam godina, a Larryju devet ili deset:
Mjeseeva povrina, nainjena od udubljene plastike i s
malenom paukolikom letjelicom, izraenom s velikom
jednostavnou i preciznou, koja je nekada imala na
sebi privren balon i koja se prema mjesecu
usmjeravala pomou malenih, na bateriju pokretanih
puhala. Pripadala je razdoblju koje se sada doimalo
bizarno dalekim, kada su svemirska putovanja bila vijest
s prvih stranica, a djeca su u biljenicama uvala slike
astronauta. Nijedno dijete koje dri do sebe danas ne bi
troilo vrijeme na takvu igraku. Za poetak, na njoj nije
bilo nikakva ekrana.
Ispod mjeseca, iako iz istoga razdoblja, nalazila se
sjajnim bojama obojena limenka sa slikom mukarca u
smokingu koji je drao arobni tapi. Unutra su se
nalazile crvene alice, svaka manja od alice za jaje, i
est loptica veliine graka. Knjiica je crteima i
zbunjujuim dijagramima objanjavala kako bi loptice,
jednostavnim zamahom ruke, mogle nestati ispod jedne
aice i ponovno se pojaviti ispod druge. Da bi se to
uinilo, trebalo je svladati trik vrstoga dranja loptice u
dlanu. Alec je nekoliko puta pokuao; bilo je
iznenaujue teko, ali to je bila, drao je, vrsta trika
kakvu bi dobar stric trebao moi izvesti i on ga je odluio
nauiti kako treba te zabavljati Ellu kada doe.
Druge stvari: kolske novine iz King Alfred'sa sa
zrnatom slikom djeaka na sportskom danu - maleni
likovi, nalik na duhove, bizarno paljivi, poredani po
golemomu sivom polju. Zavrna linija, koja bi slici
moda dala kakav kontekst, bila je izvan kadra i daleko
od toga da podsjeaju na sunano poslijepodne i
mladenaki atleticizam - djeaci su djelovali kao da su
namjeteni za sliku koja treba iskazivati ljudsku
beskorisnost. Dalje je jedna kopirana slika pokazivala
grupu adolescenata koji su stajali s nalijepljenim
brkovima i frakovima, spremni za kolsku izvedbu
predstave Vano je zvati se Ernest, u kojoj je Alec igrao
Algyja Moncrieffa, vjerodostojno tvrdi kolski list,
iako se on mogao sjetiti jedino ljutite purpurne mrlje na
svojemu vratu, koju je dobio zbog treme.
Kutija Clueda.
Kartaka igra nazvana J ama.
Pitolj na strelice, napravljen tako da izgleda poput
automata, jo je radio.
Zamotani album Franka Zappe. Tvrdo ukorien
primjerak Struwwelpetera.
Konano, spremljen na samome dnu kutije, nalazio
se ameriki erotski magazin iz lipnja 1977., s Miss
Valley Forgea na naslovnici u bikiniju u bojama
amerike zastave i s kapom Davy Crockett. Unutra su -
tema mjeseca bila je amerika revolucionarna strast -
drugi modeli bili snimljeni pokraj topova ili naslonjeni na
naslonjae samo u trobojnim kapama, ili su pak virile
kroz mjehurie jacuzzija s provokativno ispruenim
pukama. Sva je seksualna privlanost nestala s tih slika,
kao da su bile osjetljive na vrijeme. Modeli su, s
golemim ruiastim dojkama, izgledali kao da pripadaju
nekoj superrasi vlanih medicinskih sestara. Nedostajala
je samo novorodenad koja se morala skrivati negdje u
pozadini i puzati preko korzeta i krzna. Bilo je teko
vjerovati da su te ene, koje sada moda osvajaju
glamurozna natjecanja za bake u Amarillu ili Grand
Rapidsu, bile dio njegovih pubertetskih matarija.
Njihova golotinja nije sada u njemu budila nikakvu elju,
ali one su ga podsjeale - ba kao to ga je gotovo sve
podsjealo - da nije vodio ljubav jedanaest mjeseci i da je
taj posljednji put s Tatanijom Osgood, djevojkom koja je
spavala s gotovo svima koje je poznavao, bio tako
neizgovorljivo jadan, previe blijed da bi se mogao
pretvoriti ak i u jednu od duhovitih autoironinih pria o
seksualnim neuspjesima, koje bi mogle, u odreenom
drutvu, biti draesne i zabavne. Djelii te veeri,
komadii slagalice, ulazili su u njegovo pamenje s
odreenom malicioznom jasnoom. Tatania na ulinim
vratima njegova stana u Streathamu nosei vreicu iz
supermarketa i u njoj dvije boce vina nazvanoga Tigrovo
mlijeko. Tatania na kauu njegove, knjigama pretrpane
dnevne sobe, bez grudnjaka, u uskoj crnoj haljini,
isijavajui temeljno tunu senzualnost. On u dva sata
ujutro kako je ljubi i zaplie prste u tkaninu izmeu
njezinih nogu. Njih dvoje na krevetu, ona u suzama, a on
je pokuava utjeiti zbog cijelog niza deki koji su je
varali. Potom sam in, suho hrvanje bez ikakva uitka,
mrmljanje TV-a gospodina Bequa u sobi do njih. A kada
ju je konano omamljenost piem spremila u san, on je
leao pored nje sluajui ritam njezinih udisaja i
razmiljajui kako su beznaajnost i neuspjeh veeri bili
dijelom mnogo veega neuspjeha i da je to cijena njegova
kukaviluka; ovu je no zasluio i mnoge e druge takve
jo zasluiti jer nema hrabrosti traiti ita bolje. Tada je
imao potrebu - u njegovoj glavi jo povezanu s mlijenim
potocima zore - uiniti neto to bi zauvijek zatvorilo
cestu iza njega, nekakvu ljubavnu ekstravaganciju ili
moda neto nasilno, ubojito.
Odnio je igru s lopticom i aom u dnevnu sobu, a
zatim se tiho popeo uza stube i provirio u majinu sobu,
gdje je ona leala u priguenom svjetlu kao u vodi ije su
struje pomicale njezine udove i polako okretale njezino
lice s jedne na drugu stranu jastuka. Njezini su se udisaji
doimali poput trenutaka uurbanog iznenaenja i inilo
se da u svakom udahu gubi vie nego to dobiva. Bolest
joj je otimala zrak i ma koliko dobrih dana imala, dana
kada je mogla sjediti u vrtu s dekom, piti aj Darjeeling i
razgovarati s posjetiteljima, proces se, svakodnevni
proces umiranja, neumitno nastavljao, ustar, polujavan
trud. Kakva je smisla sve to imalo osim djela okrutne
biologije? Kakva se lekcija moe nauiti gledanjem
nekoga kako umire? Treba li vas to samo snanije baciti
u vlastiti ivot, natjerati vas da uvidite nunost bavljenja
njime? Memento mori poput starih nadgrobnih
spomenika s lubanjama i pjeanim satovima i plitkim
podsjetnikom da e uskoro biti to sam i ja?
J ednom je bio pokuao, kratko poslije Stephenove
nesree, vjerovati u Boga i sveobuhvatnu svrhovitost
stvari. Svakoga je dana odredio vrijeme u kojemu e
izrei svoje molitve: dvadeset minuta ujutro i dvadeset
minuta uveer, kleei, kako se i prilii, s rukama
stisnutim uz usne. Nikomu nije rekao za to i isprva se
osjeao dobro, imao je izvor utjehe i moi koji nije ovisio
o nikomu drugome, uiteljima ili roditeljima, ljudima
koji iznenada vie ne bi bili ovdje. Potom su se jutarnja i
veernja molitva spojile u jednu, a dvadeset se minuta
stisnulo u deset. Priao je Bogu, ali Bog mu nije
odgovarao. Postojao je samo zvuk njegova glasa, djetinja
litanija, neugoda u koljenima sve dok konano, s
osjeajem ponovnog izlaska na zrak, nije posve odustao.
Njegov je otac za religiju uvao posebnu uvredu:
Bogognjavatori. Alec nije znao vjeruje li Alice. Nadao
se da vjeruje, iako je posljednji put kada ju je vidio s
Osbourneom govorila kako se pretvorila u oboavatelja
Sunca, pomalo u Asteca, a to je veleasni, koji je sjedio
pokraj nje sa zelenim sunanim naoalama, smatrao
savreno kompatibilnim s modernom Anglikanskom
crkvom. No, zanimljivo je bilo da ona katkada jest - pod
odreenim svjetlom, u odreeno vrijeme, lica
podbuhloga od steroida i pogleda proienoga patnjom -
izgledala vie kao plemenski starjeina nekih osjetljivih,
tugaljivih ljudi u planinama ili praumama nego kao
Engleskinja srednje klase, umorna ravnateljica kole,
njegova majka Alice Valentine.
Otvorila je oi iznenada, kao da uope nije spavala.
- Larry? - zazvala ga je.
- Ne, mama, ja sam.
Stanka, a potom: - Sanjala sam te.
Stilistiki, foaje Hotela Park bio je spoj talijanske
banke i engleskoga mukog kluba, ali je veliinom,
ozrajem, kao da je izgraen prologa poslijepodneva, i
ne ba uvjerljivom uinkovitou bio sasvim domaa
graevina.
Larry je krenuo prema baru u kutu prostorije i
naruio veliki Jim Beam od barmena u uskoj bijeloj
mornarskoj jakni. Konvencija je bila u punom jeku, a
meu fontanama, mramorom, napuhanim foteljama i
ratrkanom hotelskom poslugom nekoliko je stotina
sredovjenih poslovnih ljudi miljelo zamiljenog izraza
lica, zirkajui jedni drugima u ploice s imenom. Bilo je
tu mnogo srdanih pozdrava, a kada bi se nasmijali,
oglaavali su svoj zanat ustima prepunim bljetavih i
simetrinih zuba. Ti su ljudi uglavnom izgledali
zadovoljno, te iako su sigurno podijelili svoj dio svjetskih
problema - neposlunu djecu, alimentacije, tube zbog
nesavjesnosti - posvuda su nosili isti izraz snana
djeakog oduevljenja, tako da je Larry bio u iskuenju
da pomisli kako mnogi od njih zaviruju u svoje lijenike
torbe. Prosjeni Amerikanci. Platie poreza, ljubitelji
bejzbola. Ozbiljni ljudi s iskovanom promiljenou.
Neki od njih bili su veterani Koreje i Vijetnama.
Domoljubi. Pa ipak, to ih je dulje gledao, Larry se sve
vie i vie pitao koliko e se jo nastaviti njegov
samovoljni izgon meu te ljude koji su mu poeli
izgledati egzotino poput Berbera ili malajskih hodaa po
vatri. Osjeao se kao da drava klizi ispod njega ili je, na
posljetku, prestao ignorirati finu, vrstu povrinu njezine
razliitosti, njegove razliitosti. Kako je zbunjujue
shvatiti to sada! Biti prisiljen priznati da pripadati
nekamo znai vie od jednostavnog bivanja ondje. Ali,
kamo bi drugamo mogao otii? Vratiti se u Englesku?
to bi ondje radio? Bio bi manji lanak u veernjim
novinama - Mjesni teniski as vraa se kui - a potom bi
potonuo bez traga; smanjen, bude li imao sree, na
televizijske reklame ili moda na satove tenisa u
mjesnome klubu, gdje bi sjedio za barom u bijelom,
zamaman i preplanuo u solariju, te se udvarao nesretno
udanim enama.
Na recepciji se raspitao je li gospodin Bone,
gospodin T. Bone, uzeo sobu u hotelu. Bilo gdje osim u
L.A.- u hladno bi ga pogledali, ali u gradu u kojem se
vratari odijevaju poput likova u opereti Gilberta i
Sullivana, graanima se ipak vjeruje. Recepcionarka
Kimberly Ng, koja je nosila bed Zaposlenik mjeseca na
reveru, provjerila je na ekranu i rekla da je gospodin
Bone uistinu odsjeo kod njih. Larry joj je rekao svoje
ime, a ona je nazvala sobu, obavijestila ga da ga oekuju
te ga uputila da se popne dizalom do dvadeset sedmoga
kata Tornja.
- Soba 2714, gospodine. Uivajte u svojem posjetu.
irok i barunast hodnik povezivao je hotel s
pripadajuim Tornjem, a zidovi su sluili kao galerija
fotografija slavnih koji su u prolosti posjetili hotel.
Reaganov je lik bio upadljiv: velika fotografija
prikazivala ga je na prostranom balkonu, oputenoga,
kako uiva na kalifornijskom suncu sa est nasmijanih
prijatelja oko sebe. Potom Reagan na telefonu kako
prima neku povijesnu poruku. Reagan s Nancy,
zaljubljeni par, preplanuli i nevini.
Dalje su slijedili astronauti s Mjeseca - Armstrong,
Aldrin i Collins - te iako je kasnio, Larry je zastao kako
bi ih bolje promotrio. Astronautima je odana poast u
hotelu na primanju nazvanom Veera stoljea. Svakako
je izgledala prilino gala. U pozadini su se vidjeli
uniformirani trubai, a potom i oko tisuu uglednika, te
konano i sami astronauti u tamnim odijelima, sveanih,
zadovoljnih i nemogue skromnih izraza lica.
Bilo je malo prije etiri sata u ljetno jutro u
Engleskoj kada je Orao dotaknuo More spokoja. Obitelj
Valentine, kao i sve druge obitelji s televizijskim
prijamnikom, sjedila je i bez daha gledala kako se
pucketava zastava povijesti razvija pred njima. Larry na
podu, ocu meu koljenima; Alec se mazio s Alice na
kauu. Uzbudljive jezine elipse! Njihova lakonska
uporaba. Prijam, izgleda sjajno, krei! - Kako smo,
Houston? Armstrong, hladnokrvan poput revolveraa,
sputa modul, dok u Kontroli misije deki iz pozadine
nervozno sjede u bijelim kouljama pred nizovima
raunala koja zuje. Kako je udno da se ba danas od
svih dana susreo s tim ljudima, ikonama jednostavnog
junatva, kojima se nikada nije prestao diviti. Bilo je to
kao da je njihova slika postavljena ondje poput
upozorenja ili podsjetnika, ili pak da ga na neki nain
zadirkuje. Pitao se koliko se ljudi sjea da je postojala i
ruska letjelica, Lima 15, u niskoj orbiti oko Mjeseca
istodobno kada i Apollo, te da je zavrila svoj let udarivi
s vie od tristo milja na sat u More kriza. - Kako sam? -
promrmljao je. - Kako sam? - ponovio je dok je ulazio u
dizalo, penjui se na dvadeset sedmi kat u drutvu
nekoliko japanskih poslovnih ljudi koji su ozbiljno
prouavali ograniene performanse automobila.
Sastanak je tjedan dana ranije telefonom ugovorio
mladi glumac po imenu Ranch, kojega je Larry prvi put
upoznao na zabavi kod nekoga mukarca iz industrije
glamura koji je posjedovao prekrasnu kuu u Sausalitu.
Ranch, koji je izgledao poput kauboja u Armaniju,
pokuavao je impresionirati veoma visokoga crnog
modela svojim karate-udarcima, ali je djevojka, posve
odsutna od neke droge za dijetu, odlutala niz hodnik
usred prezentacije, iskazavi razinu zanimanja koja bi
kod veine mukaraca izazvala ogorenje, ali Ranch je
samo slegnuo ramenima i nasmijao se, s kavalirskim
aljenjem, kruenju njezine stranjice dok je nestajala u
drugoj sobi, a zatim se odmah upoznao s Larryjem,
komplimentirajui ga kako jebeno odlino izgleda. Od
tada bilo je i drugih zabava u prekrasnim kuama, gdje je
Larry objanjavao svoj status, a Ranch obeavao nekako
pomoi, to je bila ideja koju Larry nije ni jednog jedinog
trenutka shvatio ozbiljno.
Ali, upravo je Ranch otvorio vrata sobe 2714,
odjeven u tamno odijelo i ljubiastu koulju velikog
ovratnika i otvorenog vrata, zalizaka izbrijanih tako da
podsjeaju na otrice noa i oiju obasjanih neim
znaajno snanijim od kave. Zagrlio je Larryja, kao da to
i misli, te ga poveo do televizijskog ekrana na kojemu se
dogaalo neto mokro i krvavo agresivno.
-to je to? - upitao je Larry trgnuvi se.
Ranch se nasmijao. - To je hotelski kanal. Zubari
imaju vlastitu TV emisiju! - Ponovno se nasmijao. -
Bolesni seronje - rekao je i dodao tiim glasom: - T.B. je
vani na balkonu.
Na trenutak se Larry ponadao da bi to mogao biti isti
balkon na kojemu je bio Reagan na onoj slici, ali im je
zakoraio na nj, vidio je da je ovaj skromniji, sasvim
drukije vrste raskoi.
T. Bone bio je na lealjci, jednim krajem u sjeni. Nije
ustao kada je Larry izaao, ve se nasmijeio i ponudio
malenu, meku ruku kao krtiinu apu.
- Sjajan vam je pogled odavde - rekao je, okreui
lagano glavu prema mjestu na kojemu su popodnevno
sunce i dnevna koliina CO2 prekrili L.A. blagom
izmaglicom u kojoj su se zgrade doimale izrezanima u
dimu. - Shirley Temple se nekad igrala ovdje dolje. A
neko davno to je bio ran Toma Mixa. Volimo doi
ovamo kada upoznajemo nove prijatelje. To stvara
odreenu atmosferu. Sjedite, gospodine! Ranch,
pripremi gospodinu Larryju neto hladno i opasno za
pie.
- Stie - ree Ranch. Nestao je kroza zavjese spavae
sobe.
- On je prvoklasni - ree T. Bone, naginjui se
naprijed povjerljivo. - Pronaen je u putnoj torbi u
enskom toaletu na Union Stationu. Po raznim je
ustanovama cijeloga ivota. Uvjeren je kako e s druge
strane sresti svoju majku, jadniak. Reci mi, Larry,
imaju li djeca u Engleskoj one kutije u kojima skupljaju
novac za siroad?
- Nisam siguran - odgovori Larry, koji se mutno
sjeao da su on i Alec neko imali takvu kutiju. Malenu
utu kuicu s prorezom na krovu.
- ovjek se moe samo nadati - ree T. Bone,
opustivi se ponovno u lealjci i nasmijeivi se iz sjene.
- To ih ohrabruje da misle na one manje sretne. To je
ovih dana tako rijetko. N' est-ce pas?
- Posljednji dani Carstva - ree Larry razgovorljivo.
- Oh, ne jo - usprotivi se T. Bone. - Ne, mislim da
imamo jo malo vremena.
Ovaj mukarac, pomisli Larry uzvraajui mu veseli
pogled, sadri u sebi tolike dubine prijetvornosti da mu
nikada ne moete stati na kraj. Na prvi je pogled bio
bezopasna, pomalo ekscentrina figura u svojim
ezdesetim, nevjerojatno nalik starijem J ohnu Betjemanu.
Nosio je havajsku koulju, kaki hlae i na svojim bijelim
nogama nekakve kirurke arape koje slue kao
potporanj, a na njihovim krajevima ulatene glomazne
cipele. Njegov je naglasak bio nalik onom engleske vie
klase, kakav se rijetko uo od smrti Noela Cowarda, ali
ispod njega Larry je otkrio drugi glas, neto pomalo
urbano, provincijalno i vulgarno, tako da ga nije bilo
teko zamisliti, negdje pedesetih, kao sitnog i vjetog
razbojnika u bombama i kiom razorenom gradu poput
Plymoutha ili Slougha, tip ovjeka koji u depu nosi
naotren metalni ealj.
Stiglo je Ranchevo hladno i opasno pie, plavo, suho
od dina i ukusno. Ranch i Larry stavili su sunane
naoale, nakon ega je slijedilo desetominutno avrljanje
o vruini, kvaliteti meksike hrane i prolasku kometa.
Konano je, nakon podulje stanke tijekom koje je led
pucketao i lomio se u njihovim aama, T. Bone
progovorio: - Oboavali smo te kao dr. Barryja.
- Isuse, da - potvrdio je Ranch.
- Hvala - ree Larry.
- Trebali su od tebe napraviti neto vie ree T.
Bone - ali televiziju vode moroni. Ne misli li?
- Moroni - zacvrkutao je Ranch, kao da se nalazi na
povratnikom sastanku.
- Drago mi je to sam se toga rijeio - ree Larry,
promatrajui ispod oka kako Ranch baca kikiriki u zrak i
struno ga hvata u usta.
- Imamo malen projekt ree T. Bone - za koji
mislimo da bi bio sjajan za tebe. Nita ekstremno. Neto
to tisue zdravih Amerikanaca gleda svakoga dana.
- Osim to - ree Ranch, naslonivi ruku na
Larryjevo rame - to nee gledati samo Amerikanci.
- Upravo tako - ubaci se T. Bone. - Poslat emo te na
portugalsko, panjolsko i nae junoameriko trite. Sun
Valley je mjesecima igrao u Brazilu i Argentini. Ti si
ondje veoma popularan. Osobito, reklo bi se, kod crnih
domaica.
- Ima oboavatelje na mjestima za koja nikada nisi
uo - ree Ranch. - U Becabalu, Xique-Xiqueu...
- Nae su produkcije veoma jednostavne - objasnio je
T. Bone, sada nalik Sir Ralphu Richardsonu u ulozi pape
Borgie. - Mi smo istinski amateri. Mi smo industrija
entuzijasta.
- Koliko e trajati snimanje? - pitao je Larry. -
Tjedan - ree Ranch - najvie dva.
- Za to ti moemo ponuditi honorar od dvadeset
tisua dolara - dodao je T. Bone. - Naravno, voljeli bismo
da je vie, ali ovih se dana moramo natjecati s
Internetom. No, moemo urediti isplatu tako da se ne
morate brinuti o gospodi u Poreznoj.
- I ne bih morao raditi nita zbog ega bih mogao u
zatvor?
- Sve je koer - objasni Ranch.
- Bez Lolita ili ivotinja?
- J a sam otac - naglasi T. Bone - i ljubitelj prirode.
- J o neto - ree Larry. - Od idueg u tjedna biti u
Engleskoj. Ne znam koliko dugo. Vjerujem ne dugo.
- Zapamtit u to - ree Ranch bacajui jo jedan
kikiriki u zrak. Dvadeset i sedam katova nie, ondje gdje
se Shirley Temple nekad igrala, usamljeni se pliva
vukao po zelenome oku bazena. Naprijed i natrag,
naprijed i natrag, poput vodene bube. Dan je bio lijep za
plivanje, ali bilo je neto uznemirujue u kretanju ili
nedostatku kretanja, figure. Moda je odbrojavao svoju
dnevnu kvotu, dovodio se u formu, ali izgledalo je
beskorisno, uzaludno, kao da je onaj Grk u paklu koji je
cijeloga dana gurao stijenu uzbrdo tek da bi je vidio kako
se ponovno kotrlja na dno.
- U redu - ree Larry. - Zato ne? Raunajte sa
mnom!
- Ovo je divan dan za nas, Larry - ree Ranch
pljeui rukama.
- Oduevljen sam doda T. Bone. - Sretan i tako
dalje.
- to sada?- pitao je Larry, gledajui malo Rancha,
malo T. Bonea, svjestan da se od njega oekuje jo neto.
- Ranch e se pobrinuti za tebe - ree T. Bone
izvlaei primjerak Hollywood Reportera ispod stolca. -
A onda i ruak, chez moi.
Larry je slijedio Rancha do kupaonice, pitajui se
koliki je statistiki postotak ljudi ubijenih u kupaonicama
hotela u L.A.- u. U kupaonici je na polici iznad sjajnog
umivaonika stajala kartica koja je objavljivala da je
Milagros - ime je bilo ispisano nesigurnom rukom -
bila sobarica koja se brinula o ovoj sobi i da se ponosila
svojim poslom.
- Vidjeli smo ti samo lice - objasni Ranch, sjedajui
na toaletnu dasku, preplavljen svjetlou sa stropa.
- Ah - ree Larry. - Ovo je audicija?
- Sve je u redu - objasni Ranch. - J a volim cure.
- Nema problema - ree Larry. Poeo se razodijevati.





Karol je stigao u stan malo poslije devet sati, nosei
malen, ali prelijep buket cvijea. Unio je i daak ozraja
ulica kojima je proao, pomalo grozniavo ozraje Pariza
u doba kada se izlazi, kada dugaak sumrak preputa
mjesto noi, a svjetla velikih kafia poinju bljetavije
sjati; romantino doba kada je nemogue ne osjeati
odreeno uzbuenje, neku nadu u avanturu. Laszlo je
objesio Karolov kaput na vjealicu pokraj vrata,
osjeajui na vlanoj tkanini nepogreiv miris pljuska, a
potom je s Karolom uao u blagovaonicu i s olakanjem
otkrio da je iz nje nestalo ozraje melodrame. Svi su se,
barem na trenutak, ponaali prilino normalno.
Kurt je otvorio bocu ampanjca, dok je Karol, jo
jedan izbjeglica s Istoka - iako je njegova berba bila '68.,
a ne '56. - ispriao priu o skitnici iz metroa koji je priao
lijepo odjevenoj mladoj eni i preklinjao je da mu bude
djevojkom, te kako ga je ona odbila - sa armom i
osjeajnou koju je pozdravio cijeli vagon. Drugi su
poeli priati vlastite prie iz metroa, a Laszlo se vratio
poslu u kuhinji. Unato revolverakoj drami, veera
nije bila unitena; posebno je teletina, posluena u
papiru, bila natopljena sokom slatkog, otopljenog
parmezana i njenim ljutikama. Za kraj su imali torte tatin i
creme anglaise, zatim jaku crnu kavu i au Calvadosa. S
posuem i dalje na stolu, oputeno su sjedili pod
svjetlou lampe i triju svijea. Kurt i Laurence puili su
cigarete, a Laszlo i Franklin male cigare. Dim se vrtio u
malim krugovima u tami koju iznad njihovih glava nisu
obasjavale svijee. Karol, pisac koji mnogo godina nije
mogao objavljivati na svome jeziku i stoga je bio pomalo
opsjednut prijevodima, upitao je Laszla o verziji Oxygenea
na engleskome jeziku, a Laszlo mu je ispriao o
mladome britanskom prevoditelju, Alexanderu...
- Kako je ime tome momku, Kurt? - Valentine.
- Ah, da. Znakovito ime. Poput junaka Stendhalova
romana.
- A onaj drugi? - upitala je Laurence. - Onaj na
brodu?
- Nitko ne zna - objasnio je Kurt. - Nestao je bez
traga.
- J adnik - ree Laurence.
- Laszlo, nije li vrijeme - upitao je Kurt - da napie
neto sa sretnim zavretkom?
- Volio bih - odgovorio je Laszlo - ali to bi onda
morala biti bajka. Neto za djecu.
- Laszlu nedostaju muda za sretne zavretke - ubacio
se Franklin i natoio si jo Calvadosa. - Mnogo je
sigurnije ako su na kraju svi u govnima.
Laurence je poela grditi supruga, no Laszlo je
podigao ruku. - Ne, duo! Moda je u pravu. Ali, u
mojim je godinama teko promijeniti nain gledanja na
svijet. U mladosti uzimamo odreeni pogled na svijet, a
potom ostatak ivota provodimo skupljajui dokaze. -
Telefon - ree Kurt.
- Pusti neka zvoni - odgovori Laszlo.
- Ispriaj mi - pitao je Karol i stavio svoju veliku
ruku na Laszlovo koato rame - svoju najsretniju
uspomenu.
- Tako da je ukrade i iskoristi u svojoj iduoj
knjizi?
- Pa, rei u ti ja svoju - razvlaio je Franklin i svom
se teinom oslonio na stol. - Koreja, 24. prosinca 1950.
Nas nekoliko vojnika sjedilo je oko taborske vatre na
plai u Hungnamu i ekalo deurnog oficira da nas
odveze. Mornarica je preko zvunika putala Bijeli
Boi, a mi smo zagrijavali limenke juhe od rajice.
Prolo je tjedan dana otkako smo se okupali, obrijali ili
presvukli. Ollie Warand iz Mission Vieja. Dutch Biebal
iz Baltimorea. Narednik Stauffer, Walt Bateman. Troje ili
etvero drugih iz Tree pjeadijske. Mnogo smo prijatelja
izgubili u toj posranoj zemlji, ali imali smo dovoljno
pljugi i ili smo kui. Sjeam se da sam samo zurio u
vatru i mirisao juhu - najdivniji miris na cijelome svijetu
kada si gladan. I sluao sam Qrosbyja kako cvili preko
cijele plae, i deke kako ispod glasa priaju to e raditi
kada se vrate u Ameriku. Qure i cuga i nogomet. Bio je
tako hladan, miran dan. Badnjak prije tisuu godina. Bilo
mi je devetnaest. Devetnaest godina, za ime Boje! Tek
sam poslije, kada sam se vratio u Sioux City i skinuo iz
uniforme pokuavajui si izgraditi nekakav ivot, shvatio
koliko sam sretan bio onoga dana kada sam samo sjedio
na plai. Toliko sretan da je godinama kasnije bilo
dovoljno samo da otvorim limenku juhe od rajice i
osjetim uzbuenje. Kunem se da sam odlazio kupiti tu
juhu kada bi me god uhvatio crnjak. Valjda mi je juha
slabost.
- J esi li ih ikada naslikao? - pitao je Kurt. - Mukarce
s plae?
- Da sam ih naslikao, promijenio bih ih, pa sam ih
ostavio na miru. Uostalom - rekao je cerei se - Warhol
je to naslikao.
- Tko je sljedei? - upita Laurence.
Karol je na stolu zavrtio no. Pokazao je na Kurta.
- Volim misliti - rekao je Kurt sabranoga i ozbiljnoga
izraza lica, izraza koji je Laszlo oboavao - da jo nisam
doivio svoju najsretniju uspomenu. Hou rei, moja je
najsretnija uspomena jo preda mnom...
- Savrena definicija optimista - ree Karol.
- Ali, pamtim jedan dan sa svojim ocem na Alte
Donauu izvan Bea. Papa je radio u tvornici guma
Semperit. On nije bio obrazovan ovjek. Radio je
rukama, leima. I naporno je radio. Ali ljeti bi me
nedjeljom ujutro probudio prije zore i odvezli bismo se
na rijeku sa tapovima i mreama. Nisam bio dobar ribar.
Nisam bio nadaren. No, toga sam dana bacio udicu i
uhvatio najljepu pastrvu u cijeloj Austriji. Kunem vam
se, bila je dugaka gotovo kao moja ruka, a kada sam je
uhvatio u vodi koja je bila boje svitanja, inilo se kao da
sam izvlaio ribu iz plamenog jezera! Kada smo doli
kui, pokazao sam je majci. Znate kakvi su djeaci. Dao
sam joj je kao da je glava zmaja kojega sam ubio u borbi.
Poljubila me i, iz razloga koje nisam razumio, zaplakala.
Plakala je i smijeila se. Pretpostavljam da je bila
ponosna na mene.- Slegnuo je ramenima. - Ne znam
zato je taj dan ostao sa mnom, kada sam zaboravio
druge, jednako dobre dane. Moda je to bio posljednji
potpuno nevini dan moga ivota...
- Ne! - protestirala je Laurence, koja je mrzila ideju
nepovratnoga gubitka. - Ti si i dalje isti djeak. Nije li
tako, Laszlo?
- U usporedbi s opasnim starcima kao to smo mi -
ree Laszlo - nevin je poput djeaka iz crkvenog zbora.
Bekog zbora!
- Laurence, ti si sljedea - ree Karol.
Umorno se nasmijeila i polako okrenula jedan od
svojih prstenova. Tri malena safira.
- Bojim se da je moj najsretniji dan bio moj prvi
izlazak s Franklinom.
- O Boe! - ubacio se Franklin.
- Bile su mi dvadeset dvije i nosila sam drap satensku
haljinu s uzorkom rua. Franldin je nosio odijelo koje je
bio posudio od...
- Od Eda Sullivana, koji je sada mrtav.
- Pusti je da ispria priu - ree Laszlo.
- Otili smo u La Coupole. Franklin je bio siguran da
e biti puna slavnih pisaca i umjetnika, ali ak je i tada
bila puna uglavnom amerikih turista. Pili smo martinije
s maslinama na tapiima, ba kao u filmovima.
Razmiljala sam kako bi mi otac bio ljut, samo da zna.
On je mislio da ene ne bi smjele piti nita jae od vina.
A tada mi je, moj Boe, Franklin rekao da nema ni
prebijene pare, ni soua, i da moramo pobjei kada
konobar ne bude gledao. Upravo smo zato bili uzeli stol
pokraj vrata! Nisam znala to misliti. Je li to ameriki
humor? Trebam li se smijati? Konano, ja sam i dalje
svake nedjelje ila na misu u crkvu St. Antoine. Ali tada
me zgrabio za ruku i trali smo kao Bonnie i Clyde
cijelim putem niz bulevar Montparnasse. Bila sam tako
uplaena da sam jedva mogla disati. Bila sam sigurna da
e nas konobari loviti, znate kako su estoki u La
Coupole, ali kada smo doli do Port Royala...- glas joj se
izgubio - ...ve sam bila zaljubljena.
- Kako romantino - uzdahnuo je Kurt.
- Sjeam se da je nosila crvene gaice - rekao je
Franldin. - Neto izmeu boje cigle i kestena, da budem
precizan. Bilo mi je teko odrediti boju u onome
polumraku.
- Franldine! - povikala je Laurence. - Mogao si ih
vidjeti samo zato jer si me natjerao da se s tobom
popnem na Luxembourg.
- Tada je bila prelijepa - ree Franklin.
- Sada je prelijepa - ree Karol. Franklin je kimnuo.
- Laszlo se sjea.
- Sada si pretjerano sentimentalan - ree Karol.
- Laszlo?- upita Laurence. - Pitam se, bih li mogla
pogoditi tvoj najsretniji trenutak?
- Siguran sam da bi - ree Laszlo - jer sam ti ga
ispriao vie nego jednom. Dan u studenome 1953., kada
je Maarska igrala nogomet protiv Engleske u Londonu.
Na stadionu Wembley. Nitko nikada nije pobijedio
Engleze na njihovu terenu. Kakve je anse imala zemlja
poput Maarske? Vlada je, naravno, eljela pobjedu radi
opravdanja sustava. Pravi su Maari eljeli da ih se
primijeti u svijetu kako bi ljudi vidjeli da nas Staljin i
Rakosi nisu posve zakopali. Ali, pobijediti na
Wembleyu? Nemogue! Pa ipak, to smo eljeli tako
oajniki da smo mislili kako to moemo voljom
ostvariti. Moda i jesmo. U svakom sluaju, toga se
poslijepodneva dogodilo udo. Maarska je pobijedila sa
est prema tri!
- Hura! - povikao je Karol, koji je od svih ostalih
najbolje razumio to je znaila ta pobjeda.
- Svi su sluali radio, one velike aparate Oriens, i
svaki put kada bismo postigli gol, ulo se navijanje iz
svih stanova i s ulice. Bio je to, po mojemu skromnome
miljenju, najvei trenutak u povijesti maarskog sporta.
Bilo mi je petnaest godina. Svi su bili toliko sretni da je
mogao biti ljetni dan.
Ferenc Puskas bio je junak naega tima. Znao sam
ime engleskoga kapetana. Hight... Bight...
- Veina reprezentacije otila je poslije '56. - ree
Karol.
- Da, Czibor i Kocsis igrali su u Barceloni. Puskas se
pridruio Real Madridu, ali se '81. vratio, vratio se u
Maarsku.
- Pa, gotovo sretan kraj - ree Franklin. - Ako uzme
u obzir pokoju revoluciju.
- Egeszsegedre! - povie Kurt, koji je nauio
nekoliko rijei maarskog. Podigli su ae.
Karol je bio najstariji meu njima. Rekao je da svaka
ivotna faza ima vlastitu vrstu sree. Od djetinjstva
sjeao se spavanja u majinu krilu u kuhinji - ista
ivotinjska utjeha topline pei i ene koju e od sviju
ena najvie voljeti. Potom, tijekom Prakoga proljea
postojalo je uzbuenje otpora, erotska strast revolta,
uzbudljivost pravoga straha. Mogunost za hrabrost!
Poslije, trijezna srea posla, pisanja knjiga, i gledanje
kako im se ljudi dive i potuju ih. Lucidnost.
Zadovoljstvo ostvarenja temeljne ambicije. Olakanje
zbog odsutnosti neuspjeha.
- I konano - ree on podiui svoje guste sive obrve
- postoji srea koja istinski pluta i koju je veoma teko
imenovati jer se kree svijetom poput arobnog praha.
Znate, meni se to dogodilo prije samo nekoliko tjedana.
itao sam u Diisseldorfu. Sreo sam ondje neke stare
prijatelje - poznaje Krugera, Laszlo? - i popio au ili
dvije vina, ne vie. Potom je stigao automobil da me
odveze na postaju i provezao sam se dijelom grada koji
nisam prepoznao. Bilo je oblano proljetno poslijepodne,
prilino hladno i uz lagani vjetar. Razmiljao sam o
najobinijim stvarima. to u itati u vlaku? Hou li
imati vremena nazvati ker? Pogledao sam kroz prozor
svoga automobila. Prelazili smo preko mosta, vrlo
obinoga kamenog mosta, ni na koji nain lijepoga ili
znaajnoga. I iznenada sam doivio kako me osjeaj
dobrote preplavljuje onako kako vas mogu preplaviti
odreene melodije kada ih ujete u pravome trenutku.
Osjetio sam da me sadanjost zgrabila i protresla, ili sam
osjetio - oprostite mi - svoju besmrtnu duu, neto u to
mi je vei dio dana teko vjerovati. I sve se to vrijeme
moj voza probijao kroz promet, posve nesvjestan
prosvjetljenja koje se zbivalo iza njegovih lea.
Laszlo je pogledao policu s knjigama, na kojoj se u
sjeni skrivao upucani primjerak Rilkea.
- A mi - poeo je - koji uvijek mislimo o srei to se
rada osjetit emo emociju koja nas gotovo zbunjuje
kada se sretna stvar srui.
Karol je otiao oko ponoi, prethodno ih sve
izgrlivi. Franklin i Laurence otili su nekoliko minuta
poslije - svi u raspoloenju blage melankolije zbog
prisjeanja radosti koje su pripadale dalekoj prolosti.
Kurt i Laszlo odnijeli su posude u kuhinju, a poslije se
Kurt povukao u sobu u kojoj je prije spavanja izvodio
odreene sloene vjebe joge. Laszlo se vratio u
blagovaonicu, ugasio svjetiljku i mokrim prstima utrnuo
dvije svijee. Nije osjeao umor. Sjeo je uz svjetlost
posljednje svijee. Calvados mu je izazvao blagu
garavicu, a razgovor o srei u njemu je pokrenuo
misaoni proces koji e morati dovriti prije nego to ode
lei. Istina, prie su same po sebi bile banalne - riba,
konzerva juhe, bjeanje iz bara, nogometna utakmica - ali
srea je neto neuhvatljivo, ba kao i ljubav; tema koja
zahtijeva slinu suptilnost leksika i kategorizacije. Za
poetak moe se podijeliti u dva gruba tipa: srea kada ti
sam zna da si sretan i ona koja je vidljiva tek poslije,
onakva kakvu je Franklin opisao s mladim vojnicima na
plai. Zatim je tu i javna srea, poput onoga dana
nogometne utakmice, uivanje koje se ocrtavalo na svim
licima koja je vidio. 1 tajna srea, kao onda kada je bio
zaljubljen u Petera, srea koja je gotovo teret, kao da je
dobio na lutriji, a nikomu ne smije rei novost. Cista je
srea rijetkost i u veini se sluajeva ograniava na
malenu djecu, ovisnike o drogama i religiozne fanatike.
Mnogo je ee, iako jednako uznemirujue, stanje koje
je Karol dotakao - srea utkana u suprotnost; taj paradoks
ratova i revolucija kada je srce toliko zapaljeno da rada
sasvim nove emocije. Uivanje u teroru. udnja za
tugom. Njena, sentimentalna mrnja. U Maarskoj te
godine, one godine kada su se Rusi vratili, ak je tri
tisue ljudi izgubilo ivot, a mnogo je tisua izgubilo
slobodu. Pa ipak, onima koji su bili ondje, barem veini,
bilo je drago, bili su ponosni na svoj trud i na svoju rtvu.
Odigrali su svoju ulogu: povijest ih nije uhvatila
nespremne. Premda im nita nee nadomjestiti gubitak
drave i prijatelja, sjeanje na one dane listopada i
studenoga bilo je najosnovnije vjerovanje.
Ali, za Laszla to uope nije bio sluaj. Kako je
mogao gledati unatrag, kada je mogao vidjeti jedino
sram? Kako se mogao ponositi potpunim neuspjehom?
Ne, nije se elio sjeati. elio je zaboraviti. Zaboraviti
zauvijek. Pa ipak, svake je godine trud da to uini nekako
bio nedostatan i prolost bi ga preplavila, iako rijetko
tako temeljito kao prole zime, kada je, s mnogo
oklijevanja, sudjelovao u obiljeavanju proslave
etrdesete godinjice u Parizu. Uvijek je uspijevao izbjei
te ponovne sastanke, pazei da bude izvan grada i
govorei svakomu tko bi ga se drznuo pitati da je
alergian na nostalgiju. Ali ovoga je puta bio primio
previe obvezujuih poziva da bi mogao izbjei dogaaj
a da koga ne uvrijedi, pa se u Citroenu odvezao s Kurtom
do groblja Pere-Lachaise kako bi stajao nad praznim
grobom Imre Nagya, a potom i u hotel pored Gare de
L'Esta gdje su, izmeu svadbenih sveanosti, veterani
odrali banketni bal.
Svagdje oko Laszla nalazili su se mukarci i ene,
duboko u posljednjim treinama svojih ivota, mnogi od
njih s ponaanjem i dranjem profesionalaca, svi ugledni.
Sijedi, pomalo s vikom kilograma, odjeveni u odijela i
haljine iz francuskih robnih kua - to su bili borci za
slobodu koji su bacali Molotovljeve koktele na motore
tenkova T-34; koji su vodili rovovske bitke kod
Corvinova prolaza, na Trgu Szena i kod Csepela te
vidjeli prijatelje, suradnike i susjede pobijene od
eksplozija bombi ili pokoene nakon prolaska oklopnoga
vozila dok su ekali u redu za hranu. Prie koje su priali,
iste one koje su vjerojatno desetljeima priali jedni
drugima, priali su ponovno, kao da ih govore prvi put i s
iskrenou ljudi koji moraju objasniti svu istinu u jednoj
anegdoti ili riskirati svoje mrtve po drugi put,
zakopavajui ih ne u zemlji, nego u tiini.
- J ancsi je bio na Villanu Utu kada su doli tenkovi.
ivio je jo sat vremena. ak nismo imali ni lijes za
njega...
- Pronali smo Evu pokraj mosta Szabadsag. Bilo joj
je esnaest godina. J o je drala pitolj u ruci. Netko joj
je kaputom bio prekrio lice...
- Adam je bio sa mnom u koli. Toga smo dana
poeli raditi na elektrani Egyesult Izzo. U prosincu su ga
uhitili u ujakovoj kui. Nikada ga vie nismo vidjeli...
Nekoliko se puta Laszlo - koji je planirao ostati sat
vremena, rukovati se s nekoliko ljudi i pobjei prije nego
netko pone recitirati poeziju - uhvatio kako grli strance,
koji sada vie uope nisu bili stranci. Odvjetnik koji je
trideset godina drao kancelariju na bulevaru
Beaumarchais. ena pristigla iz Lillea nosila je
Hermesov al koji joj nije do kraja skrivao oiljak na
vratu. Sitan sjedokosi ovjek koji je epao i radio kao
mehaniar na Jedanaestoj (dao je Laszlu posjetnicu) i
koji ih je nasmijao priom o Beanki koja mu je u
izbjeglikom logoru dala dvije narane, a on je jednu
paljivo sakrio, uvjeren kako takve blagodati vie nikada
nee vidjeti. Mnogo je bilo takvih pria, sve dok - pod
teretom tolikoga prisjeanja i tolikoga konjaka Palika -
naposljetku Laszlo nije ispriao vlastitu priu, priu o
Peteru Kosaryju. Dok je govorio, obrisao je lice rukavom
jakne, a sitni je mehaniar koji ga je sluao - koji ga je
ispovijedao - takoer plakao, takva je bila snaga duha
ondje, usred guve u prostoriji za bankete, i uutkavao
Laszla (koji se naao u opasnosti da doivi nekakav
napad, padne u histeriju) govorei: - Ne, ne, prijatelju
moj, niste ga mogli spasiti. Niste ga mogli spasiti, da
jeste, spasili biste ga.
Ali logika odgovora nije utjeila Laszla, i u sljedeim
se tjednima, dok su ulice navlaile ice boinih svjetala,
a Kurt je ukrasio stan borovima i ispisao estitke, Laszlo
naao kako prelazi beskrajna siva polja depresije. Spavao
je etrnaest- - petnaest sati u komadu. Znojili su mu se
dlanovi i doivljavao je napade panike; jedan se posebno
gadan dogodio u metrou kod Odeona, kada mu je morao
pomoi neki ljubazan turist. Zabrinut, Kurt je dogovorio
sastanak s dr. Ourahmom, savjetnikom u bolnici
Salpetriere, a Laszlo je dobrome lijeniku dopustio da mu
izmjeri tlak, osvijetli svaku pukotinu i punu minutu slua
preskakanje njegova srca, da bi mu na kraju dao raun u
iznosu od dvjesto pedeset franaka i recept za Prozac.
Laszlo je platio raun, ali je recept bacio u prvi ko na
koji je naletio na bulevaru de l'Hopital. Nije vjerovao da
bi tablete ikada mogle biti lijekom za one trenutke kada
ivot ulazi u vas s gubitkom koji nikada ne moete
prihvatiti. Ali, za Kurtovo se dobro prisiljavao da ustaje
svakoga jutra i nekoliko sati sjedi za stolom, a ponaajui
se kao normalan ovjek - ni pretjerano veseo ni opasno
nesretan - otkrio je odreeni mir, pa ak i neki optimizam
koji ga je zadirkivao milju da nije sve zavreno, da bi ga
njegov ivot ak i sada - moda ba posebno sada -
mogao uhvatiti nespremnim i pokazati mu ulaz u vrt
kojim nikada prije nije kroio i u kojemu bi, kao
zakljuak uistinu zadovoljavajue prie, iznenada sve
bilo oproteno. Naravno, bilo je to apsurdno, ali ipak...
uo je zvuk putanja vode u toaletu i pogledao na
sat. J edan i dvadeset. Bilo je vrijeme da se pone
spremati za krevet, ali ga je preostala svijea, ono to je
od nje ostalo, s plamenom koji je treperio na fitilju,
gotovo hipnotizirala, tako da nije uo Kurta kako tiho
prelazi hodnik, zaviruje u sobu i ostaje tako nekoliko
trenutaka, gledajui s njenou i brigom lea svoga
ljubavnika i sluajui ga kako ispituje zrak imenom koje
je mjesecima spominjao u snu.





T.B. ivio je u skromnoj zgradi s proeljem od lane
tuke, nasuprot pizzeriji Domino u sreditu San Francisco
Valleya. Na trijemu je Larryja doekala krupna,
konzervativno odjevena amerika matrona. Nedavno je
bila kod frizera i kosa joj je na vrhovima sjala udnim
plaviastim odsjajem boje za hranu.
- O, moj Boe! - povikala je. - O, moj Boe! To je
doktor Barry!
- Oaran sam - rekao je Larry i kliznuo u anglizme s
naglaskom jednako lanim kao to je i T. Boneov.
Rukovao se s njome. J e li to gospoa Bone? Odluio je
slijediti Ranchev primjer i zvati je Betty.
- Kao da mi je doktor Barry u kui! - vritala je ona
dok ga je uvodila u predvorje, ureeno u hacijenda-stilu,
izvodei usput narukvicama i debelim smeim rukama
pantomimu nevjerice. Ranch je priao baru i izvukao est
boca alkohola i elini mikser za koktele, dok je Betty
iznosila zdjelice s orasima i perecima. Na snjeno bijelim
zidovima sobe nalazile su se jeftine reprodukcije
engleskih slikara osamnaestoga stoljea - bili su tu
Constable, Gainsborough, Reynolds - i velika uramljena
nagrada Instituta za zabavu za odrasle, nagrada Plava
vrpca za dvadeset pet tisua prodanih primjeraka uratka
nazvanoga Napad meunoja!
Larry se zavalio u omanju, pamukom presvuenu
fotelju, pitajui se gdje li je idovsko dijete koje je sreo u
zrakoplovu. Nadao se da je sretno u oevu naruju i da
nee odrasti nalik bilo kome od ljudi s kojima se
trenutano nalazio u sobi, ukljuujui i njega samoga.
Odnekud su doli zvukovi poslijepodnevne sapunice,
enski glas koji zavija: - Obeao si mi! Obeao si!
- Postoji li ovdje telefon koji bih mogao koristiti? -
upitao je. - Moram telefonirati. Majci mi je loe.
- Ajme, pa to je doista armantno - odgovorila je
Betty. - Ti si dobar sin, Larry! Zna, i mi imamo sinove.
Harolda i J ohna. Vode posao u Miamiju. - Pokazala je
prema nizu pomno uramljenih fotografija na sjajnim,
crnim leima japanskoga klavira. Nasmijani djeaci
kratke kose. Tinejderi raupane kose koji se naslanjaju
na stari Chevrolet. Slika s vjenanja jednoga od djeaka,
Harolda ili J ohna, pored napadno odjevene, sasvim
nepoznate mlade ene. Slike su stajale u sjeni visoke
vaze pune egzotinoga bijelog cvijea. Slika svetita za
umrle.
- Drava sunca - rekla je, prila fotografijama i jedva
ih primjetno popravila. Ranch joj je prebacio ruku preko
ramena i poljubio je u oba obraza uz glasan zvuk
cmakanja.
- Betty je kraljica.
Larry je kimnuo. Posljednje u nizu opasnih pia
poinjalo je djelovati i inilo se da otupljuje neke ivane
zavretke u njegovoj kraljenici. Da je Thunderbird vani,
ispriao bi se i odjurio prije nego ovaj skup, ovaj maleni
brod budala, odjedri dublje u grotesku. Ali, automobil mu
nije bio vani, a trebao je dvadeset tisua dolara ili vie
nee biti auta, te u ne tako dalekoj budunosti moda ni
obitelji kojoj bi se mogao odvesti.
Ranch ga je potapao po ramenu. - Da ti malo
pokaem po studiju prije nego jedemo? J esi li spreman?
- Svakako, jesam - zabrundao je Larry uenim
glasom lijenika. Betty je zacviljela od uitka, dok se T.
Bone, ispruen na svojoj lealjci, boanstvo na svojem
konatom oblaku, blaeno smijeio i napravio nekoliko
umornih pokreta rukom, kao da ih blagoslivlja.
Larry je pratio Rancha preko prilaza do garae. Vani
je bilo prilino vrue, a svjetlo je, okrueno sjenama
neprobojne plave, treperilo u kutovima prozora, na
kotaima automobila, pa ak i na bijelim cvjetovima
jasmina koji se uspeo visoko oko pipe u kutu kue. U
kupaonici sobe 2714 Ranch je bio prilino impresioniran
Larryjevom i dalje atletskom graom. Sada je bio meki
nego prije. Naravno, poeo se zaokruivati, tako da e za
nekoliko godina, mislio je, poeti izgledati gotovo kao
ena, ali njegovo mu je tijelo - unato njegovu sve vie i
vie nemarnome ivotnom stilu - ostalo iznenaujue
vjerno. Toliko je dugo ovisio o njemu, o svojoj odlinoj
tjelesnoj bazi, da mu je bilo teko zamisliti kako bi
nastavio da ga ono izda. Katkada je sanjao o
katastrofinom kolapsu, o nekoj nesrei poput amputacije
noge, raka lica ili elefantijaze. Nije vjerovao da je on
osoba koja bi se znala nositi s takvim dogaajem,
netko koga bi patnja oplemenila. S trideset est godina (je
li to jedna od onih neuroza koje se javljaju s odreenim
godinama?) poeo se bojati starenja i nije mogao dijeliti
Kirstyinu viziju dobroudnih staraca koji dijele mudrost
mladima i teturaju uokolo, glamurozno nosei svoje
godine, poput Fonde i Hepburnice. Vjerovao je da e biti
uasan starac. Ali takoer se pitao je li mogue da s
pedeset pet ili ezdeset bude posve drukija osoba i da se
ono to mu se sada ini tako sloenim, velikom
Rubikovom kockom moralnih dilema, pone s
posljednjega kata njegova ivota initi tek plodom
privremene zbunjenosti, i pitao se je li svoje najbolje
godine potroio poput nekoga cirkuskoga Mauna koji,
oslonjen na sve etiri, ostavlja dojam kao da se hrvaju
dva patuljka.
Ranch je otkljuao lokot na elinim vratima garae.
Zrak je unutra bio iznenaujue hladan. Nije bilo
prozora. Upalio je svjetlo. - Volimo zadrati
jednostavnost - rekao je.
Prostor pred Larryjem, sada osvijetljen pomou est
fluorescentnih tuba koje su tiho zujale, izgledao je kao da
se koristi za odlaganje stvari spaenih iz poara, stvari
koje se uvaju sve dok netko ne skupi volje da ih se
rijei. Dvanaestak nevjerojatnih kostima visjelo je u
pokretnoj garderobi pokraj dvaju plastinih madraca
prekrivenih plastinim plahtama, kakve se stavljaju djeci
koja mokre u krevet. Bila je tu i kocka tepiha drap boje,
uredski stol i stolac, metar i pol visoko plastino palmino
drvo i dra eira s kojega je visjela, ovjeena kroz
prorez za oko, gumena glava gorile. Bilo je teko zamis-
liti mjesto koje bi manje pozivalo na seks i sama se koa
Larryjevih muda stegla na samu pomisao.
- Otraga imamo svjetla i mikser zvuka. Sva se
montaa i postprodukcija obavlja na licu mjesta. Al je iza
kamere. Svidjet e ti se. Nadine radi zvuk. Sestra joj je
glumica. Ondje sjedi T.B.- Pokazao je prema obvezatno
preklopljenoj redateljskoj stolici. - Njegov je veliki uzor
Fellini.
- A tvoj? - upitao je Larry i gurnuo prst u gorilinu
glavu, osjetivi vlagu pod prstima, kao da se netko unutra
nedavno iznojio.
- Marky Mark. Schwarzenegger. Sir Olivier,
naravno. T.B. me nauio da se divim svemu engleskome.
Utipcima, Shakespeareu i slinom dreku. Jedino nikako
da shvatim kriket.- Nasmijao se.
- Kriket je teko shvatiti - ree Larry. - J esi li ikada
bio u Engleskoj? - Bio sam u Meksiku - ree Ranch. -
Hablas espanol, amigo?
- Un poco - odgovori Larry. Iz istoga hira upita: -
Kako se T. Bone zapravo zove?
Ranch ga je prouavao s izrazom iznenaenoga
veselja. - Ovo je L.A., Larry. Kome se jo jebe za pravo
ime? Doi, pokazat u ti svoj stan. Sredit u te.
Ranchev je stan bio jednokatna nadogradnja iza
glavne kue. Prskalica u blizini inila je da trava sjaji. Na
stubama ulaza sjedile su dvije djevojke u sjeni
bugenvilije i dijelile limenku Cole i joint.
- Hej! - pozdravio ih je Ranch. Djevojke su ustale.
- Guba odijelo - rekla je ona s rinicom provuenom
kroz obrvu.
- Ovo je Rosinne - ree Ranch. - A ovo je J okoka.
Pozdravite Larryja, cure! Nekada je bio na TV-u ee od
prognoze.
Djevojke su prebacile pozornost s Rancha na Larryja,
besramno procjenjujui razmjere njegove slave. Ve je
znao da se nee ponoviti situacija s Betty.
- Nekako te prepoznajem - rekla je Rosinne. - Mislim
da te, ono, moja mama gledala. Ovdje e snimati film?
- ini se - odgovorio je.
- Hej! Pa ti si Englez - odobravajui je povikala
J o-koka. - Bolesno! - Ponudila mu je joint. Nasmijao joj
se, privlanoj ljubiastoj praznini njezinih oiju. - Hvala
ti - ree - J o-koka!
- Nema na emu - odgovorila je glasom lika iz crtica
koji nije poznavao. Drugi su se nasmijali. Potom su svi
uli u Ranchev stan.
Nadogradnja se, neko skrovite Harolda i Johna
prije nego to su pobjegli u Dravu sunca, sastojala od
jedne jedine velike spavae sobe i pripadajue kupaonice.
U sobi su postojala tri televizora razliitih veliina, poster
Burta Reynoldsa, gitara Fender bez ica i velik
vapnenaki kip Buddhe ije je krilo sluilo kao pepeljara.
Pod je bio prekriven omotima CD-ova i magazinima,
mjeavinom pornografije i mode. J o-koka je usmjerila
daljinski upravlja prema glazbenoj liniji u kutu. Nastala
je stanka, a zatim se soba ispunila Nirvaninom glazbom,
a ona je poela plesati, razbacivati se rukama i nogama,
katkada preskaui preko Rosinne, koja se bacila na pod i
poela pregledavati posljednji broj magazina PLEASE!
Ranch je sjedio prekrienih nogu na razbacanome
krevetu sa zrcalom, na kojemu je bila Bogartova slika i
natpis Ovo je za tebe, mala u krilu.
- Ne spominji ovo T. Boneu - rekao je dijelei
malenu hrpicu praha na etiri linije, a potom se nagnuo
preko svoga odraza i energino umrkao cijelu liniju kroz
slamku iz McDonaldsova milk-shakea.
- Ni rijei - obeao je Larry, umrkao svoju liniju
preko Bogartova eira i potom dodao zrcalo Rossine,
koja mu je zahvalila mlako, kao da joj je dao au
mlijeka.
- J esu li te cure na filmu? - pitao je Larry.
- Te cure? Puno su previe mrave - odgovorio je
Ranch. - Koristimo samo profesionalke. Cindy X., Selinu
D'Amour. Sashu Martinez, prije nego to je otila u
kliniku za odvikavanje. Kineskinju po imenu Patty
Wang. Moda je ona Filipinka. Zatim je tu bila i Scarletta
Scarr, koja je na neki nain moja kuma. Koristimo je
kada snimamo S&M filmove.
Larry se kratko prisjetio svoje kume, ene po imenu
Penny, koja je ezdesetih bila u uiteljskoj koli s Alice.
Upitao je: - J esi li bio nervozan kada si to prvi put radio
pred kamerama?
- Nikako - odgovorio je Ranch. Zrcalo mu se vratilo,
a on je odmah poeo slagati nove etiri linije, izvlaei
drogu iz plastine omotnice krajem ileta. - Ja sam roen
za ovaj posao.
- Nikada ti se nije dogodilo da ne moe? Da nikako
ne ide?
- J ednostavno mora biti profesionalac - odgovorio je
Ranch. - Ostati usredotoen.
- Usredotoen - ponovio je Larry kimajui glavom.
- Misli na novac - ree Ranch.
- Novac te pali?
- Glupo pitanje - odgovorio je Ranch cerei se. - Hej,
nije li dr. Barry poevio sve u Sun Valleyu?
- Nije pred kamerama - odgovorio je Larry.
- Bit e sjajan - ree Ranch. Zastali su kako bi uzeli
koku. Kada je Larry predao zrcalo Rosinne, Ranch je
pribliio prst usnama, namignuo i tiho rekao: - Hajde,
pokazat u ti neto! Opusti se!
Drugi put toga dana Larry je pratio Rancha do
kupaonice. Ova je imala arulje oko zrcala. U zahodskoj
je koljci jo svjetlucala mokraa, a zrak je vonjao po
ulju patulija i dimu. Ranch se okrenuo ormariu za
lijekove, smjetenome na zidu iza vrata, otvorio ga i iz
cijelog arsenala vitamina i tableta protiv bolova izvukao
malenu, izrezbarenu drvenu kutiju kakvu moete kupiti u
bilo kojoj Kineskoj etvrti.
- Moja malena kutija trikova - rekao je, oslobodio
kopu i pokazao dva malena odjeljka u kojima su se
nalazile obojene kapsule, desetak ili vie s jedne strane i
moda upola toliko s druge.
- Seks i smrt - dodao je veselo. Ali njegovo lice, dok
je zurio u kutiju, vie nije bilo djeako. Vidjela se
izmaglica umora, poput taloga na njegovoj koi, a Larry
je prvi put vidio koliko Rancha kota stalno biti Ranch.
- Opa - ree Larry gledajui kapsule. - Koje su koje?
Izgledaju isto.
- E, to bi bilo previe ludo - rekao je Ranch. - Ove
crvene na dnu, a plave na vrhu dat e ti takvu erekciju da
moe podii klavir na njoj. A ova malena stvorenja s
plavim dnom, ona gase svjetla. Mislim, zauvijek. Finito.
Hasta nunca. Ne ostavljaju traga u tijelu. Nita to bi se
moglo nai.
- ali se - ree Larry. - To je sranje.- Uhvatio se
kako se smije, pomalo pijano.
Ranch je zatresao glavom. - Vie je stvari na nebu i
zemlji, Larry, nego to si ikad mogao jebeno sanjati.
Dobio sam ih od lijenika u Vegasu koji je htio obavljati
vudu na nekoj curi s kojom sam se viao. Zna kakvi su
lijenici.
- J esi li ih ikada probao? - upita Larry. - Aiislim, one
za seks.
- Nikada nisam trebao - odgovorio je Ranch. - Ali,
dobro je znati da su tu. Osiguranje!
- Mogle bi biti bilo to - ree Larry. elio ih je
dodirnuti.
- Mogle bi. - Ranch je zatvorio kutiju i vratio je u
dno ormaria. - Moda bih je trebao baciti prije nego to
neka koka uzme neku od ovih da si olaka menstrualne
bolove. Stvar je u tome da mi se sviaju kao ideja.
Razumije li me?
Larry je kimnuo. Znao je.
- Hej, bit e sjajan - ree Ranch, njeno prebaci ruku
preko Larryjevih ramena i povede ga natrag u spavau
sobu. - Bit e predivan!





Kada je Laszlo bio djeak, odlazak u krevet znailo
je oprati zube, skinuti sve osim majice i gaica te brzo
uskoiti u krevet s bratom Janosem. San bi im doao uz
glazbu odvoda iz stanova na gornjim katovima i kripu
tramvaja na Szechenvi Rakpartu. Sada su njegove
pripreme za krevet bile sve zahtjevniji posao koji je
traio najmanje dobrih pedeset minuta laganoga fizikog
rada u kupaonici, a sve je poinjalo onime to lijenici
zovu pomicanje crijeva. etvrt sata sjedio bi na
drvenome krugu i itao izguvane primjerke asopisa
Void ili se mrtio na Marcella Mastroiannija sa starog
plakata za film IM Dolce vita na suprotnome zidu, potom
bi prouio nered koji je nastao (pitajui se ponekad vire li
milijuni ljudi u tome trenutku nervozno ili ak s ponosom
u vlastito govno), traei neke zlokobne znakove
unutarnjeg krvarenja. Njegov je otac bio umro od raka
debelog crijeva.
Zadovoljan to mu utroba radi kako treba, priao bi
umivaoniku i velikom, nakoenom zrcalu te poeo raditi
na zubima. Tek je u svojim etrdesetima poeo svoje
loe, duhanom uprljane zube dovoditi u red, uavi, u
naletu tatine ili samosvijesti, u bolan i precijenjen svijet
krunica i laminiranih navlaka, vaenja zuba, ienja
kanala i novokaina. Izmeu 1978. i 1981. godine cijela je
poslijepodneva proveo u udobnoj fotelji monsieura
Charassa, ije je maskirano i iskrivljeno lice postalo
jednim od osnovnih motiva Laszlova svijeta snova. Kada
je Laszlo posljednji put izaao iz zubarske ordinacije,
imao je zube - neke vlastite, neke ne - koji su se doimali
ukradenima nekome mnogo mlaemu i o kojima je
potajice mislio kao o amerikim zubima jer je jo imao
staromodne ideje iz djetinjstva o amerikoj snazi i
kupljenoj ljepoti.
Njegovo je lice bilo tvrdoglaviji problem. Nije
postojao Charass koji bi uklonio neravnine i opekotine od
sunca s njegove koe, ali Kurt (taj divni djeak!) ga je
upoznao sa svijetom krema protiv bora, pa je Laszlo
postao oboavateljem, ak i pomalo ovisnikom o njima.
Te su malene skupe zdjelice - koje su prodavale
elegantne ene u Galeries Lafayette, ene koje su se
doimale kao da moraju na svome licu nositi uzorak ama
ba svake kozmetike koju su prodavale - sadravale
sanjivo neshvatljive sastojke, kao to su ulje jojobe,
pro-fosfor, koncentrirani serum za ravnanje bora.
Posljednja krema koju je kupio - bili su ga privukli slika
djevojke s tenom vlanog alabastra i poster koji ga je
pozivao da, mislio je pomalo pijano, Zaboravi vrijeme!
- obeavala je smjestiti iste molekule kisika ravno na
stanice njegove koe putem asimetrinog sustava
prijenosa kisika.
U prvome naletu entuzijazma te su se kreme Laszlu
inile jednim od najzavodljivijih postignua zapadnoga
svijeta. Cak je i tvrdio, u ne odvie ozbiljnom eseju za Le
Monde, da je upravo takav proizvod, produkt zaigrane
znanosti, ostavio komunizam bez obrane i pomogao
kolaps njegova carstva. Koga je bilo briga za kolektivnu
poljoprivredu, komitete, svemirske laboratorije ili
petoljetke kada je lice svakoga iznad tridesete izgledalo
tako iznureno i nevoljeno, a istodobno su oni s druge
strane zavjese mogli vlaiti i njegovati svoju kou
luksuznim kremama? Nije li stvar bila u tome da smo se
brinuli o prolasku vremena, o smrti, o njezinu napadu na
nau tatinu, o izvlaenju to je mogue vie fizike
ljepote? Koliko je to bilo uinkovitije, taj kreativni
narcizam Zapada, od svih partijskih projektila ili
korupcije i gluposti partijskih monika. Istina, losioni
koje je utrljavao u kou laganim krunim pokretima, nisu
uinili da izgleda ita mladim, ali on je bio uvjeren da su
zaustavili proces raspadanja, pomalo ga titei od
gravitacije i toksinoga zraka, od uinaka previe
smijanja ili mrtenja, ak moda i od najgore kazne
svakoga lica - krivnje.
Torta ovoga banketa posveivanja panje sebi bilo je
utrljavanje Aqua di Parme, parfema koji su neko
koristili i Audrey Hepburn i Cary Grant, a to je posve
dovoljan razlog da ga koriste i obiniji smrtnici. Boicu
je dobio kao dar za rastanak od Guillemea Bernardija,
producenta Teatro Argentine u Rimu, u kojemu su u
proljee 1995. godine davali Fiickera, a miris je, sa svojim
notama meda i erbeta, nepogrjeivo podsjetio Laszla na
nonu vonju u Guillemeovoj mekoj koulji Spider,
kasetu Beatlesa, topao rimski zrak, pravi junjaki zrak
koji im je puhao u lica dok su u dva ujutro kruili
ulicama, tako uskim i tako pretrpanim etaima da je
imao osjeaj kao da se vozi posred beskonano velikog
restorana na otvorenomu.
Podigao je boicu. Jo je bila dvije treine puna.
Bude li je nanosio pomalo svake veeri, trebala bi mu
dostajati za miraz, kada e ga moda sredovjeni Kurt,
dostojanstven i proelav, gurati po stanu u drvenome
stolcu za njihanje, a cijeli e njegov proli ivot postati
nalik dogaajima jednog poslijepodneva u kojemu je
mnogo toga uinjeno, ali je malo toga, moda nita,
postignuto. Nije podcjenjivao svoj rad, svoju teko
zasluenu vjetinu, uitak koji mu je priinjavao, ali sve
se vie taj rad doimao kao neto to je inio kako bi
izbjegao initi neto drugo, etrdesetogodinji trud da se
pobjegne, i pitao se - naginjui se prema zrcalu kako bi
se gledao dok razmilja - koja je istinska valuta neijeg
uspjeha. Svakako, to nije imalo veze s nagradama,
kritikama, njegovom fotografijom u novinama - bilo je
nevjerojatno kako su mu malo znaile te stvari. Nije to
bila ni stvar brojki, primjerice koliko ste franaka zaradili,
ili sa sretnim danima ili s brojem prijatelja na sprovodu.
A s ljubavlju?
Voljeni neete umrijeti od kronine usamljenosti
poput psa u polju, nou. Ali, ljubav je bila odvie
proizvoljna. Bila je to jednostavno dobra srea. Iznenadni
pljusak. Za nju je bio sposoban neodreeni broj nevanih
i beskorisnih ljudi. Hitler je volio svoju Evu. Staljin je
takoer vjerojatno neko nekoga volio. Ne, moramo biti
mnogo opreznije izvagani. Pa, to je onda bolje od onih
iznenadnih testova vrijednosti i hrabrosti za koje nema
druge pripreme od cijeloga vaeg prethodnog ivota? To
su oni trenuci kada morate iskoraiti iz niza tihih lica i
odrediti se; rei da kada svi kau ne; odjuriti natrag u
zapaljenu kuu bez trenutka oklijevanja. Ili jednostavno
postaviti pitanje, poput maloga Sandora u koli na Ulloi
Utu, koji je ustao sa svoga stolca i upitao uitelja zato
neke stranice udbenika iz povijesti moraju biti
slijepljene. U takvim trenucima moete pasti iza svojih
najluih snova. Ili uspjeti, naravno. Postojalo je i to.
Dotaknuo je dragocjenu kap mirisa na svome vratu,
stegnuo ogrta i izaao iz kupaonice, ukajui svojim
marokanskim papuama niz hodnik prema spavaoj sobi.
Gorko se nacerio sam sebi prisjetivi se stolca za
njihanje. Sumrak strastvenoga diletanta! Nije to bila
budunost kojoj se moglo radovati.
Konano u krevetu, pod toplom svjetlou none
lampe, uz Kurtovo blago disanje u snu koje je bilo
najmirniji zvuk na svijetu, Laszlo se opruio na
jastucima, prekriio ruke iza glave i ponovno se pokuao
prisjetiti imena kapetana engleske reprezentacije. Billy?
J e li Billy englesko prezime? Gospodin Billy? etiri je
puta posjetio London, sva etiri puta zbog kazalita. Grad
mu se nije osobito svidio. Drao ga je zastraujuim i
umarajuim. Ovoga e puta zamoliti domaine da ga
odvedu na izlet u prirodu. Nedavno je kod Galignanija
pogledao kartu i vidio najnevjerojatnija imena mjesta.
Leek! Sheepwash! Nasumce e odabrati ime i inzistirati
na izletu. Moda ga odveze mladi prevoditelj. Upustit e
se u ono to je Edith Wharton zvala bijegom na motoru
i svakih nekoliko stotina kilometara stati na aj i kolae.
Telefon je bio s Laszlove strane kreveta. Kada je
zazvonio, bio je toliko smeten da je sruio au vode na
noni ormari dok je pokuavao dignuti slualicu.
- Monsieur Lazar? - Da?
- Oprostite to zovem ovako kasno. Pokuao sam vas
zvati ranije, ali bez uspjeha.
Glas s naglaskom. Pomalo poznat glas. - Tko je to?
- Sreli smo se, monsieur. Na sveuilitu. Razgovarali
smo o situaciji na Balkanu. Moda se sjeate?
- ekajte - ree Laszlo - javit u se u radnoj sobi. -
Kurt je bio budan. Laszlo mu se nasmijeio. - Nije nita -
rekao je. - Spavaj. Sanjaj ribe.
Preao je cijelu mranu radnu sobu, priao stolu,
upalio lampu i podigao slualicu. Sada je znao tko je to:
Emil Bexheti, voa grupe albanskih studenata na
Sorbonni. Mladi roen za urote.
- Ovdje sam - ree Laszlo.
- Smetam li vam? - Da.
- Onda u biti kratak, monsieur. elim priliku da
ponovno razgovaram s vama. Negdje nasamo. Ne,
mislim, u vaemu stanu. Ili mojem, naravno.
- A to moramo ugovoriti u dva sata ujutro?
- Primili ste nove faksove, monsieur?
- Ne. Moda, da. Nisam ih pogledao. Ponovno elite
razgovarati o Balkanu?
- Bio bih poaen kada biste se pristali nai sa
mnom.
- Mogu li pitati zato ja? Zato ba ja?
- Mislimo da ste prijatelj pravde.
- Mi?
- Vi znate kako je imati agresora u svojoj zemlji.
Kako je kada se vama vlada silom. Strahom. Znate kako
je vidjeti...
- Dosta toga!
- Potujemo vas, monsieur.
- Ne dovoljno da biste me prestali zvati usred noi.
Ne postoje li profesori s Balkana koje biste mogli
probuditi? to je s dr. Kelmandijem?
U pozadini Laszlo je mogao uti drugi glas, muki,
stariji, kako govori ubrzano, s vrstim autoritetom. Nije
govorio francuski. Moda albanski.
- Ispriavam se, monsieur. Ali, pogledate li
dokumente koje smo vam poslali, shvatit ete nau urbu.
- Koga vi zastupate? Studente? Ili nekoga drugoga?
- Mogu li vjerovati da ete se sastati sa mnom?
- Znate gdje je moj kabinet na sveuilitu. Nemam
nita protiv da se ondje naemo.
- Hvala vam, monsieur, ali ne na sveuilitu.
Kontaktirat emo vas za nekoliko dana i rei vam ime
sigurnog mjesta. Laku no, monsieur. Zao mi je. Laku
no, monsieur.
Linija je zamuknula. Laszlo je spustio slualicu i
stajao pod zelenim svjetlom razmiljajui o sobi, negdje
u gradu, u kojoj se Emil Bexheti i drugi skupljaju kako bi
kovali planove i o njihovim kasnononim pozivima u ime
Nas. Odluio je nemati ama ba nita s njima. Bili su
doista sposobni izazvati nevolje, upravo onakve nevolje
za koje ga Garbargovi sumnjie. Zijevnuo je, protegnuo
se i upravo se spremao ugasiti lampu, kada mu je neto
na stolu privuklo pogled pa je posegnuo za ume. Bio je to
ubrus u kojemu je bio donio pitolj iz blagovaonice.
Nekoliko je trenutaka gledao, ali nije bilo ni traga oruju
i znao je da je nestalo. Za no krajem svibnja soba je bila
iznenaujue hladna.





Ranch je za rezanje kokaina na J o-kokinu trbuhu
upotrijebio kreditnu karticu umjesto ileta. Leala je na
krevetu vrlo mirno, majice podignute ispod malenih
grudi, linija sloenih oko pupka poput dugakih bijelih
oiljaka. S druge strane sobe Rosinne je stavljala novi
CD u ralje glazbene naprave.
- Dosta s Bjork - povikao je Ranch - postat emo ludi
kao i ona!
- Meni se svia ludilo - rekla je Rosinne, ali nije
pustila Bjork, ve Kralja koji je punim pluima pjevao
Najdrae amerike boine melodije.
- Nadahnut izbor - ree Larry, koji je stajao pokraj
prozora i pokuavao jezikom osloboditi komadi mesne
truce koji mu je zapeo izmeu prednjih zuba. Ruak je
trajao sat vremena, a jeli su u suncem obasjanoj
blagovaonici glavne kue u kojoj je bilo jo fotografija
Harolda i Johna, izgubljenih djeaka, i nekoliko hrpa
sjajnih, neoznaenih videokaseta. Betty je, zveckajui
svojim brojnim narukvicama, unijela mesnu trucu,
graak i krumpir, a poslije toga i neku udnu imitaciju
engleskog pudinga, kuhanog na pari i prekrivenog sa
sladoledom Ben i J erry s okusom kave. U znak
pristojnosti prema njoj, mukarci za stolom nisu govorili
o poslu, ali im je raistila zdjele i donijela kavu na stol
- otvaranje kuhinjskih vrata uvelo je goste iz druge
sapunice: bojim se da imam loe vijesti za vas,
djeco... T.B. je iz depa na koulji izvadio fotokopirani
ugovor na jednom jedinom listu papira i gurnuo ga
Larryju preko stola.
- Dosadne formalnosti - rekao je, namignuvi mu.
Larry je preletio ugovor. - Tko su Soudiern
Enterprises? - J a - odgovorio je T. Bone - ja sam
Southern Enterprises.
- Pomislio sam da je to mafija.
- Zajebantu - ree mu T. Bone.
- A prvih pet dobivam po potpisu?
- U lijepoj debeloj omotnici, za koju emo znati
samo mi. - A to je sa Cindy X i Selinom D'Amour i
drugima? Hou li ih upoznati prije snimanja? Znate, bilo
bi dobro razgovarati s njima. Prije!
- Dragi moj Larry - obrati mu se T. Bone dok se
posluivao sirom zamotanim u foliju, koji je, kao i veina
ostale hrane, izgledao kao da je doao iz nekog muzeja
hrane - sve e biti u redu i sve e biti u redu, sve e biti u
najboljem redu. Najvanije je da ostane u vrhunskoj
formi. elimo da izgleda vitko poput mladoga tuljana.
Nai filmovi moraju odisati optimizmom. Bez
podonjaka, molim! Ranch zna sve trikove.
Tako je Larry potpisao, a nakon kave on i Ranch
dobili su, poput djece, doputenje da se odu igrati u
pokrajnju kuu. Debela omotnica se stvorila, Larry se
pozdravio, poljubio Betty ruku i poastio je lijenikim
prodornim pogledom za postavljanje dijagnoze. Duboko
je pocrvenjela.
- Oh, Larry - uzdahnula je.
- Adieu, Betty!
Znao je da je jedno od njih ludo.
Izbliza je sedamnaestogodinji trbuh J o-koke bio
udo, napeta je povrina lagano podrhtavala poput elea.
Larry se nagnuo i umrkao jednu liniju kroz jednu od
svojih novih novanica od stotinu dolara; potom je,
samim vrhom jezika, polizao odbjegla zrnca praha s
njezine koe i nosom pomilovao glavu tetoviranoga
gutera koji je virio iznad ruba njezinih traperica. Pitao se
hoe li spavati s njom, oekuje li se to od njega kako bi
Ranch, koji je trenutano gledao prijenosni televizor iji
je ekran bio veliine igraih karata, mogao prouiti
njegovu tehniku, ponuditi mu savjet oko kuta, kontrole
uboda, oko te posebne vrste porno jebanja.
Kralj je izvodio junjaku verziju Usred zime sa
steel-gitarom. Larry je ustao i poeo plesati s Rosinne,
koja je izgledala potiteno i ije su oi bile nateene,
moda je postala svjesna da ovo nije ivot koji joj je kao
djevojici obeao Djed Boinjak. Naslonila je glavu na
njegova prsa pa su se zajedno njihali, on ruku stisnutih uz
njezina lea, ona vlaei dahom plavi pamuk iznad
njegova srca.
Sniiiiiijeeiiii, snijeeeeiiii... pjevao je Kralj,
praen zborom djece i brass-orkestrom iz Detroita, a glas
mu se kotrljao poput velikoga mora, val za valom
tremolskih emocija, neodoljivo, srcelomno, besmisleno
zavijanje. Plesali su tako da je Rosinne bosim nogama
stala na Larryjeve cipele. Bila je tako lagana da mu se
inilo kako ne moe biti tea od Elle. Ovila je ruke oko
njegova vrata. Drao ju je veoma blizu, klizei jednom
rukom uz njezina lea, gdje joj je koa bila glatka od
topline, kao da ima vruicu. Neko davno tako je plesao s
Kirsty, njih se dvoje naslanjalo jedno na drugo poput
para iscrpljenih hrvaa; to su bili dani udvaranja u kui
njezina oca u Lemon Coveu kada je nije mogao pogledati
a da je ne poeli dotaknuti, kada je nije mogao dotaknuti
a da ne poeli lei s njome, i tada ju je, poput neke
frfljave filmske zvijezde, zvao duo, srce i voljena.
Povremeno - nije ni sanjao da bi se to moglo dogoditi -
zvuk njegova glasa inio bi da se izvija od uitka, kao da
gladi traper meu njezinim nogama. Pa kako je, zaboga,
doao od toga do ovoga? Kakva je to bila zbrka meu
njima, taj vor zapetljanih emocija? Patetino ga je
uznemiravalo to vie ne vodi ljubav sa svojom enom,
kada se tako jasno mogao sjetiti noi u kojima ju je znao
uzimati svom snagom, kao da ne moe biti dovoljno
duboko u njoj. Kako je doao od toga do ovoga? Od
svoje ene do tinejderskih ovisnica o kokainu. Od Kirsty
do Scarlette Scarr?
...uuuusreeeeeed ziiiimmeeee Taaaaako
davnooooo! pjevao je Kralj.
Rosinne je mrcnula i okrenula se u kolijevci
njegovih ruku. Njeno joj je poljubio vrh glave i pustio
je, izmiui joj se pod nogama.
- Ima ovdje telefon, Ranch?
- Pod krevetom - odgovorio je Ranch, pokazujui mu
rukom, ali ne miui pogled s malog ekrana na kojemu su
ljudi, malo vei od obada, radili kojeta jedni drugima.
J o-koka je jo leala na plahtama, izvrui se u unaprijed
propalom pokuaju da dohvati posljednju liniju droge sa
svoga trbuha. Larry je traio pod krevetom.
Hemingwayev roman. Primjerak Dijanetike L. Rona
Hubbarda. Niz fotografija za putovnicu koje su
prikazivale
Rancha prije deset godina kako se smije pred
aparatom negdje usred Amerike. Naao je i ljubiasti
telefon aerodinamina dizajna, s desetak metara sive ice
koja ga je povezivala s utinicom. Odnio je telefon u
kupaonicu, gurnuo icu ispod vrata i potom zatvorio
vrata prema sobi, iz koje se ula Kraljeva zavijajua i
nostalgina obrada Tihe noi.
Oekivao je Aleca, ali javila se Alice.
- 412...
- Ovdje Zemaljska kontrola - ree Larry, no Alice je,
glasa jo umotana u teke prekrivae sna, nastavljala
recitirati svoj broj.
-J a sam, mama, Larry.
-Zdravo, duo - ree. - Ca va? - J esam li te probudio?
- J o je mrak - odgovori mu.
- ao mi je. Htio sam priati s Alecom.
- O, Alec - ree ona. - Daje najvie to moe.
- Znam - ree Larry. Drao je slualicu ramenom, a
telefon u lijevoj ruci. Desnom je rukom otvorio ormari s
lijekovima.
- Kako se osjea?
- Ne vrlo loe, duo. Nisam poludjela ili takvo to.
- Naravno da ne. - Otkopao je malenu mjedenu
kopu na kutiji. Poklopac je odskoio. Jasno je mogao
uti kako mama dugo uvlai dah.
- Na toliko toga treba misliti - rekla je. - Teko je rei
gdje poeti.
- Bit u uskoro s tobom - rekao je, drei
crveno-plavu kapsulu okrenutu prema svjetlu i kiljei
kako bi vidio sitne granule kemije u njoj. - I Ella,
takoer.
- Kirsty je dobra djevojka, Larry. - J est.
- J e li s tobom?
- U drugoj je sobi.
- Doi e uskoro, zar ne, duo? - Volio bih da sam
sada ondje.
- Znam, duo.
- Lijepo sanjaj.
Uzdah. Telefon je utihnuo. Larry je zatvorio malu
kutiju, zatvorio je i ormari s lijekovima te zamotao
pilule u komad naranastoga toaletnog papira prije nego
to ih je spremio u omotnicu s novcem.
- Tko eli kuati doktora? - upitao je ulazei kroz
vrata u velik vrtlog Kraljeve glazbe, ali drugima su oi
bile prikovane za mnogo osobnije horizonte i nitko mu
nije odgovorio.





Pod stubitem je postojala soba koju su zvali
radionicom iako je bila poput igraonice u kojoj se nitko
vie nije igrao; prole su godine otkako je posljednji put
netko u njoj neto radio. Stephen ju je koristio za
popravak svojih satova ili, kada mu ruke nisu bile
dovoljno mirne, kao mjesto za pie. Dio opreme jo je
bio ondje - gumom presvuena klupa i tokarilica Sherline
- a ak i nakon toliko vremena soba se doimala kao da je
sauvala blijedi trag amonijaka i legure za lemljenje, tako
da Alec nikada nije mogao ui u nju a da odmah ne
ugleda sjenu oevih lea, poput plahte na kojoj je jo
vidljiv otisak spavaa, krhka linija koju e vrijeme na
posljetku izravnati do savrene nevidljivosti.
Iznad klupe visjeli su s eline kuke kolutovi crne
ice s grliima za arulje, poredani svakih dvadesetak
centimetara. Odmotao je icu i u ormarima potraio
obojene arulje, koje je i pronaao - plave, crvene, zelene
i ute, uredno sloene u iskrivljenim kutijama. Bila su to
svjetla za zabave, te iako veeras nije postojala ni
najmanja potreba da ih se isproba - jo je tri tjedna bilo
do Alicina roendana - dopustio si je da slijedi trenutak
bez pitanja ili analize. Znao je kada su arulje bile
koritene posljednji put: na Alicinoj zabavi povodom
odlaska u mirovinu prije deset mjeseci, a kapice praine
na aruljama potvrivale su da otada nisu dirane. Kako je
tada dobro izgledala! Dopustila si je optimizam koji je
obitelj brzo prihvatila. Planirala je putovanja. U
Francusku, naravno, posebno u njezinu voljenu Bretanju;
takoer je zatraila broure za Daleki istok i Indiju, a u
kratku, improviziranom govoru u vonjaku, na samome
poetku zabave, objavila je svoju namjeru da vie
vremena, mnogo vie vremena provede u Kaliforniji s
Larryjem, Kirsty i svojom unukom. Meu darovima koje
je primila povodom umirovljenja nala se i lijepa konata
torba za putovanja, upravo takve veliine koja stane u
zrakoplov, i od svih darova koje je primila toga dana, taj
ju je najvie razveselio. Koritena je, mislio je Alec, tri ili
etiri puta. Samo jednom na putovanju u Ameriku.
Nedovoljno da bi torba izgubila svoju aureolu
nekoritenosti.
Sjeo je poput krojaa na betonski pod radionice,
pomiui icu kroz dlanove i strpljivo uvrui arulje,
pazei da boje idu pravim redom. Zabava je bila
uspjena. Doli su gotovo svi zaposlenici kole,
ukljuujui i Alicinu pedantnu tajnicu, gospou
Dzerzhinsky. Susjedi J udith i Christopher J oy, odvjetnici
koji su voljeli nositi bijelo, doetali su se od svoje
slamnate kolibe iji se krov, na kojemu se nalazio par
vjeverica od slame, mogao vidjeti iz razliitih dijelova
vrta u Brooklandsu. I Osbourne je bio ondje, steui
papirnati tanjur u visini prsiju i pomiui svoje krupno
tijelo kroz goste poput kakve ptice bez krila - benigan,
kratkovidan, gotovo komian.
U kinome mjesecu bili su sretni da imaju jednu
blagu veer; pravi junjaki zrak za koji su ljudi
uzbueno rekli da je nalik onomu u Toskani ili na
Aurnoj obali. ene su u ljetnim haljinama pokazivale
svoje preplanule ruke, a mukarci su vjeali svoje jakne
na grane stabala. Alice se, omamljena vinom i lagano
promukla od previe prianja, smjestila na kraju jednoga
od drvenih stolova. Svi su znali to je proivjela lani, a o
tim se dogaajima govorilo kao o neemu to je izbjegla
za dlaku ili o toj nezgodi, ili ak kao o vremenu kada
je nije bilo, i bili su odluni pokazati joj svoje
suosjeanje i podrku. Od glazbe svirali su Mozarta,
Rodrigueza i klasini jazz, a bio je tu i rotilj, neka vrsta
oltara od cigli, za kojim je predsjedao Larry okreui
odreske i prei tunjevinu, ponekad s Ellom na
ramenima, sve dok je Kirsty, uplaena da bi dim mogao u
djevojice izazvati napad astme, nije uzela i tako je
spasila.
Prvi su gosti otili oko ponoi. Posljednji je sanduk
bijeloga vina donesen iz kue. Oni koji su ostali, opruili
su se poslije po nepokoenoj travi. Netko je zaspao ispod
drveta i zadovoljno hrkao. Tada je sve zalila topla kia;
svjetla su treperila, osigura je iskoio i, uz mnogo
smijeha, ljudi su se sklonili kamo su stigli. Alec se naao
pod granama stare trenje zajedno s Alice, samo njih
dvoje, sluajui prskanje kie po liu.
- Obeaj mi neto - rekla je, prekidajui tiinu meu
njima. - Ako se ponovno razbolim, nee dopustiti da
umrem aava.
- Ali nee se ponovno razboljeti - rekao joj je. - O
emu to pria?
Okrenula se da ga pogleda, iako su jedno drugomu
umjesto lica mogli vidjeti samo sjenu, mutan fokus apta.
- Naravno da neu - odgovorila je. - Uostalom, priala
sam s Larryjem.
- S Larryjem? to si mu rekla? - Bio je bijesan na
nju, ali tada je kia, ba kao u Toskani ili na Aurnoj
obali, prestala jednako urno kako je i poela, a netko je
povikao: - Gdje je Alice? Izai, izai gdje se god
skrivala!
- U redu je - rekla je, dotaknuvi mu ruku i napustila
ga. - Ovdje sam! - zapjevuila je: - Ovdje saam!
Larry je popravio osigura. Svi su se razveselili kada
su svjetla ponovno proradila. Zabava je dobila nov ivot.
Gospodin Bajrami, koji je predavao matematiku, izveo je
improvizirani flamenko s gospoom Lynne, koja je
predavala umjetnost. Larry je prije spavanja podijelio
pie iz velike boce viskija Black Label koju je kupio u
duty-free shopu u San Franciscu. Alice je ispriala
nepristojnu alu o dvjema opaticama na odmoru u Parizu,
alu koju ju je Alec uo priati jednom na godinu otkako
pamti. Vrata posljednjeg automobila zatvorila su se ba
kada se svjetlo pojavilo, kada se jutarnja izmaglica
poela dizati s polja.
- Bog, Alice! Neka ti je sa sreom! Odlina zabava!
Nosei smotanu icu preko ramena, produni kabel u
jednoj, a fenjer u drugoj ruci, Alec se popeo preko tri
mahovinom prekrivene stube do livade, a zatim je preao
livadu i doao do drvenih vrata koja vode do vonjaka.
Vonjak je ovdje postojao moda ve tri stotine godina,
ako su prva stabla zasaena kada je i kua izgraena.
Stabla su sada bila hrapava od plijesni, a unato
potkresivanju, neka su davala voe svake tree godine.
Ali, voe koje bi rodilo, maleno, tvrdo i trpko, imalo je za
Aleca istinski okus jabuke i nikada nije kupovao jabuke u
Londonu, ma kako slatko i sjajno izgledale na policama
supermarketa.
Doao je do sredita vonjaka, spustio fenjer i
podigao svjetla s ramena. Ondje su bila etiri stabla,
dobro razmaknuta, koja su sluila kao postolja na koja su
se uvijek vjeala svjetla. Poeo je raditi, smjestivi
arulju na kraju ice oko grane iznad svoje glave, a
potom je hodao unatrag, odmotavajui icu sve dok nije
stigao do drugoga drveta, zatim ponovno unatrag do
treega i etvrtoga, da bi na kraju spojio icu s
produnim kablom, a njega prikljuio u utinicu na zidu.
Bio je skutren ondje, s utikaem u ruci, kada je zauo
zvonjavu telefona. U trenutku kada ga je zauo, pomislio
je da je rije o alarmu i da se na nj ne treba javiti. Tada je
shvatio da je to telefon pa je pojurio preko livade,
naslijepo, stigavi do kuhinje upravo kada je zvonjava
prestala. Otiao je do dna stubita. Razgovor je trajao
moda dvije minute, nakon ega je uo kako se slualica
nespretno vraa na mjesto. Popeo se gore.
- Larry - rekla je.
- Bio sam u vrtu. Oprosti.
- Uskoro dolazi - objasnila je.
- Nisam uspio stii do telefona na vrijeme. Oprosti.
- Nije vano.
- Nije.
- Laku no, duo.
- Laku no. Mama?
- Molim?
- Laku no.
U vonjaku je ukljuio svjetla. Radila su savreno,
dragulji u noi, ba kao mnogih noi prije, onih noi kada
je ak Stephen bio iv. Otraga je bila maka, uhvaena u
njihovu odsjaju dok je lovila u visokoj travi. Ukoila se
pa skoila na ventil za vodu, onda na zid te preko njega u
mrak. Alec se vratio u etverokut svjetala i, nakon to je
trenutak stajao ispod njega poput ovjeka koji je posve
zaboravio po to je doao, spustio se na do leima
oslonjen o jedno drvo. Sada je znao, sa sigurnou koja je
graniila s olakanjem, da se nee snai. Nikakav trud,
inteligencija, vjetina ili blagost nee mu moi pomoi.
Izgubiti Alice nee biti teko, bit e neizdrivo, i neto u
njemu to jednostavno nee preivjeti. S drugima e se
neko vrijeme nastaviti pretvarati, ali ovdje su ga mogle
vidjeti samo zvijezde i imii pa je skinuo naoale,
paljivo ih sloio, zagnjurio lice u dlanove i zaplakao.





Postojao je trenutak kada bi se probudila, trenutak
prije nego bi se sjetila da je bolesna, kada se osjeala
gotovo normalno. To ju je podsjealo na scenu koju mora
da je gledala u nekomu starom filmu: osuenika vode iz
njegove elije na strijeljanje, a on u dvoritu ipak zastaje
kako bi primijetio temperaturu i svjetlo te se upitao hoe
li dan biti lijep, kao da e on biti njegovim dijelom, kao
da je to uope vano. Navika, poput one o kojoj je pisao
siroti Burmese Orwell, prekoraivanja lokvice na putu do
vjeala, pozornosti da se ne smoe noge. Je li to
posljednje to umire? Odreene geste, refleksi, nain
naginjanja glave ili pomicanja ruku prilikom govora?
Njezine su se ruke doimale kao da e uskoro postati
pretekima za nju, kao da su golema vesla, a ne krhke
mree kostiju i vornatih plavih vena. Teko joj je sada
bilo nositi svoje prstenje. Skliznulo bi joj dok bi spavala.
Uz velik se trud uspravila na krevetu, a zatim
nagnula naprijed, u poloaj koji joj je pomagao da die.
U sobi je bilo zaguljivo. Previe cvijea, premalo zraka.
Otvorit e prozor. Na posljetku, znai li to ako se
prehladi? A to ako se prehlada razvije u upalu plua?
Prijatelj starih ljudi, tako su je zvali, iako je ona sumnjala
da ima ita prijateljsko u utapanju u vlastitome krevetu.
Ali, koja su vrata s ovoga svijeta bila lagana? Stephen
zdrobljen u Roveru. Njezin otac, prstiju poutjelih od tri
kutije Woodbinesa na dan, umirao je od neega malignog
i neodreenog, poput razoaranja ili dosade. A sada i ona
- s ovime. Smrt je evala u njezinoj lubanji. Poput crnog
tulipana.
Okrenula se k prozoru. Nije imala to vidjeti, samo
lopovsko osvjetljavanje neba. Sat je pokazivao 3:51,
3:52. J o malo.
Ustala je tek iz drugog pokuaja. Svijet se zanjihao
pa umirio. Njezina su stopala pronala papue te se
polako dovukla do prozora, borila se s kvakom, odmorila,
ponovno borila i konano ga otvorila. to ju je to sada
prekrilo, no ili dan? Uhvatila je blijed miris polja,
pustopoljine, kilometrima udaljenog mora. Negdje daleko
automobil se vozio cestom. Nije mu mogla vidjeti svjetla,
ali je jasno ula brundanje njegova motora. Neki
mukarac ili ena s vlastitim teretom sree ili
izgubljenosti. Netko tko nije znao nita o njoj i koga ona
nikada nee upoznati. Ne sada.
Njezine su se cigarete (i rezervni inhalator Ventolin)
nalazile u plavoj kutiji za pomade od venecijanskog
stakla na prozorskoj dasci. Una je znala da ih dri ondje,
ali rekla joj je samo da pazi i da ne pui blizu boce s
kisikom osim ako ne eli dignuti kuu u zrak. Ideja je
imala svoj arm. Snaan plavi bljesak, prasak koji bi
odjekivao kilometrima i vie ne bi bilo znojenja noima.
Skinula je poklopac s posude i uzela cigaretu iz paketa,
ultralaganu, obiavala ih je zvati planinskim zrakom.
Nisu joj vie priinjavale zadovoljstvo, ali su joj donosile
sjeanje na uitak, a i to je bilo neto. Kresnula je
upaljaem. Kaalj nakon prvoga dima gotovo ju je oborio
s nogu. Uzela je inhalator, ponovno zakaljala pa
ispljunula gorinu u rupi i jae otvorila prozor,
putajui da vjetri klizne poput vode preko njezine koe.
S desne je strane vidjela neki sjaj u vonjaku, kao da
ondje gori vatra, iako je svjetlost bila odvie mirna za
plamen. Nagnula se i virnula. Svjetlost u vonjaku. to
je, zaboga, Alec smiljao? J e li jo bio vani? U ovo doba?
On e, naravno, biti taj koji e se pokuati najsnanije
drati nje. Kao malian nije mogao podnijeti da je ne vidi
i slijedio ju je po kui, ak i na toalet, teturajui za njom,
njezin maleni uvar, njezino drugorodene, njezino
djetece. Srce joj je parala injenica da ga ovoga nee
moi potedjeti i kroz nju je proao val njenosti, a
slijedio ga je iznenadan bljesak mrnje prema sebi, u
kojoj se samoj sebi doimala kao zla, zlobna ena koja je
u dugom putovanju voljenja najvie sagrijeila prema
onima prema kojima je imala najjasniju dunost voljeti
ih. Majku je trebalo prodrijeti! (Bilo je vrijeme za takve
udne misli: moljce koji lete samo u zoru.) Ne samo
njezino mlijeko nego i kosti i krv i mozak. J e li sauvala
to od njih? J e li se Alec vratio po to - otkriti to mu je
uskratila? Zatraiti to? Pojesti posljednje ostatke nje?
Iznenada je vidjela uznemirujuu sliku njih dvojice,
Aleca i Larryja, u crnim odjelima poput bankovnih
inovnika, kako ulaze u sobu, sjedaju na krevet i
srameljivo, oiju punih suza, poseu ispod navuenih
plahti i odgrizaju komad nokta, komadi usne resice...
Pepeo je pao na ispucalu boju prozorske daske pa je
odnijela cigaretu u kupaonicu i ugasila je pod slavinom,
pazei da izbjegne zrcalo jer se i ona eljela pamtiti
drukijom. Sjela je na zahodsku dasku, teko diui, a
onda se uvukla natrag u spavau sobu i opustila meu
plahtama. Uskoro e se sunce probiti kroz nie grane
stabala koja su rasla pored prilaza. Prve su ptice ve
poinjale pjevati, nenametljive melodije, kao da ih je
iznevjerio instinkt za svjetlost. Zatvorila je oi. Prvi je
put u posljednjih nekoliko dana osjetila kako se oputa,
gotovo onesvjeuje. Sada, mislila je, sada bi bio lo
trenutak; i jo je jednom osjetila onaj osjeaj
pribliavanja, potajnu sigurnost da joj se netko primie,
jo dalek, ali sve blii svakim satom, netko tko e joj
pomoi da to uini, tko e znati kako joj pomoi. To ju je
pomalo plailo, ali je ipak eljela da doe, pa je rairila
ruke mislei kako je najbolje biti spreman.





















Veleasni Osbourne trao je preko trave u svojem
baloneru. Kia ga je uhvatila na otvorenome dok je
prelazio livadu pokraj polja krumpira i petstotinjak
metara daleko od zaklona drvea u Brooklandsu. Trava je
bila mokra i hvatala se za rubove njegovih hlaa, ali nije
mogao bre trati. Nije imao snage.
Bio je proveo jutro u bolnici s Alice Valentine, koja
je prole srijede bila pretrpjela nekakav napad. Na to ga
je upozorila gospoa Samson iako ona nije bila ondje
kada se to dogodilo pa nije znala koliko je ozbiljan
mogao biti. Pokuavao je nazvati Aleca, a kada to nije
uspjelo, poeo je sam istraivati, pronaavi konano
Alice u enskome krilu na odjelu u Rovalu, odjelu koji je
poznavao vrlo dobro. Spavala je kada je uao, pa je sjeo
na stolac pored nje i ekao, iznenada se i sam osjetivi
starim i umornim. Bili su gotovo istih godina, a poznavao
ju je vie od dvadeset godina, jo od Stephenove nesree,
kada je bio doao u kuu dogovoriti pogreb i upoznao
lijepu, izgledom poslovnu enu koja je jasno razmiljala i
bila prilino brutalno iskrena, enu koja mu je bez biranja
rijei rekla da je njezin suprug bio alkoholiar i da nikada
nije imao vremena za religiju, te da u njoj nikada nije
pronaao utjehu. Bio joj je obeao kako e obred biti
kratak i jezgrovit i upravo je takav bio. Nekoliko rijei o
Stephenovu poslu u koli i njegovu politikom radu (za
koji je veleasni imao odreene simpatije). Malo stare
poezije iz Biblije Kinga J amesa. Na groblju ju je
Stephenova obitelj oito izbjegavala, ali ona ih je jedva
primjeivala. Hladan dan. Mraz u sjeni i samo nekoliko
tisa da ih zatite od vjetra. Nosila je obian zimski kaput,
bez rukavica ili ala, te iako je u njezinim oima bilo
tuge, nije plakala. Ne tamo, pred njima.
Djeaci su bili s njom, naravno, i ona bi povremeno
mlaega pogladila po glavi kako bi ga ohrabrila. Drugi,
Larry, preuzeo je na sebe obvezu da bude mukarcem u
obitelji. Premda mu u to vrijeme nije moglo biti vie od
trinaest godina, inio je to iznenaujue dobro, rukujui
se i umirujui ljude. Svi su to primijetili. To je dar - znati
to treba uiniti. To ne moe nauiti.
A poslije, kada su automobili otili, veleasni je
otkrio kako ne moe prestati misliti na nju. Na njezinu
mirnou. Njezin ponos. Ula bi mu u misli u najudnijim
trenucima. Kada bi podigao hostiju na priest ili
vjenavao mladi par u subotu, njegove bi misli iznenada
zamaglila zavist. Prvi je put u ivotu elio neto - nekoga
- koliko je elio Boga. Tako je to na posljetku izgledalo.
Ali, bio je odvie oprezan, odvie nesiguran gdje stoji,
previe zabrinut za miljenje drugih. Bojao se da se to ne
protumai kao da koristi priliku, kao da iskoritava tek
obudovjelu enu, a zemlja se jo nije slegla na grobu
njezina supruga. Tako je prokockao priliku, ako ju je
uope imao. Jer, bilo je teko zamisliti da bi je on mogao
zanimati. Pompozni sveenik. ak je i tada bio stari
neenja u etrdesetima, sa svojim vrtom, svojim
knjigama, svojim dijapozitivima Svete zemlje. to je
mogao ponuditi eni poput Alice? Bilo je to doista
pomalo komino. to bi ona uope mogla dobiti volei
njega?
Kada se probudila i trgnula ga iz razmiljanja, nije
isprva bio siguran da ga je prepoznala. Nebo zna to su
joj dali! Pa ipak, nekako su uspjeli razgovarati iako mu je
bilo teko pratiti tijek njezinih misli, a nakon petnaest
minuta trud koji joj je bio potreban da se izrazi uinio ju
je razdraljivom i plaljivom. Optuila ga je da je doao
vidjeti je li mrtva. Htjela je znati gdje je Alec, zato nije
doao, a na to pitanje veleasni nije znao odgovor. Ali,
kada je dolo vrijeme da on ode (te su snane i vesele
ene donosile pladnjeve s rukom), nije mu htjela pustiti
ruku, pa je ostao stajati pokraj kreveta sve dok nije,
sasvim neoekivano, neto oivjelo u njoj, neto od stare
Alice koja mu se nasmijeila i rekla: - Hajde, Dennis. Idi.
Na izlasku je uspio zaustaviti sestru s odjela, uasno
debelu mladu enu po imenu Shirley ili Shelly, koja ga je
uvjerila da e po svoj prilici Alice ii kui za dan ili dva.
Tu je odluku, naravno, trebao donijeti specijalist, a on
nee imati vizitu prije ponedjeljka, no nije bilo razloga
pretpostaviti da e je on htjeti zadrati. To su bile dobre
vijesti i veleasni ih je elio osobno prenijeti dalje,
Alecu, iako to nije bio jedini razlog za njegov posjet
Brooklandsu. Bilo je tu jo neto, neto to je bilo teko
odrediti ili objasniti; dosadna nelagoda koja je nala svoj
put do igre sjena njegovih snova, gdje je u meteu,
neoekivanim licima, iznenadnim odlascima, imao
osjeaj prijetee opasnosti. Iako je priroda prijetnje ostala
skrivena, bio je uvjeren da ima neke veze s obitelji
Valentine, a posebno s Alecom, i da je njegova dunost
bila, kao prijatelja obitelji i svetoga ovjeka, poduzeti
neto. Na posljetku, Alec je u prolosti imao tekoa.
Ono kada je prije nekoliko godina bio nestao, sve dok ga
vlasti nisu pronale negdje na J unoj obali, navodno na
plai, iako veleasni nikada nije bio posve siguran je li on
jednostavno hodao plaom ili je hodao u more.
Toga jutra, treeg otkako mu je majka otila u
bolnicu, Alec se probudio sa zamisli stvaranja svog
utoita u nekoritenu ljetnikovcu u vrtu. Mjesta kamo bi
mogao otii kada drugi dou, mjesta na koje bi se mogao
povui s dramom. Nitko ve godinama nije koristio
ljetnikovac. Bila je to Stephenova ludost, slavljeno
spremite za alat s jednim jedincatim prozorom, malo
polica i klupicom ispred. Kozja krv i brljan rasli su
gusto iznad drvenih zidova i krova te vjerojatno
sprjeavali da se sve urui.
Na kuki u hodniku pronaao je sveanj kljueva s
papirnatom markicom na kojoj je pisalo Vrt. J edan od
kljueva otvarao je starinsku bravu na ulazu u ljetnikovac
i im je uao, zapljusnuo ga je zrak, truo i pomalo trpak,
poput jabukovca. Prvi mu je posao bio isprazniti sve pa je
poeo iznositi stare limenke boje i daske, staklenke s
komadima lima i terpentinom te njene ostatke poljskih
mieva i leptira. Izribao je zidove, a zatim je probio koru
na boji u jednoj limenci i poeo raditi irokom etkom,
prskajui bojom svoje traperice. Poelio je da je
ljetnikovac mnogo vei kako bi ove poslove mogao
rastegnuti na nekoliko dana, te ne bi bilo vremena
zdvajati oko toga to se dogodilo, po stoti put ponavljati
u glavi sjeanje na Alice izvaljenu u svojem stolcu na
terasi, s gutljajem aja koji joj se slijevao niz bradu i
dalje u potocima po jakni.
A da Una nije bila ondje? Na to nije imao odgovora.
Kako je bila brza i mirna! A tada su poeli grevi, ono
drhtanje koje je djelovalo kao da zahtijeva uasan trud,
pa ga je ona poslala u kuhinju da pozove hitnu pomo,
koju su slijedili u njezinu automobilu, a ona mu je puteni
objanjavala da ovakvi napadi nisu neobini u
sluajevima kao to je ovaj tvoje majke, da ga je ona, u
neku ruku, oekivala i da se ne bi trebao bojati. Gotovo
uvijek izgleda gore nego to uistinu jest.
U bolnici su je primili na intenzivnu njegu. Posljednji
ju je put vidio dok su je bolniari gurali na odjel, s
vreicom infuzije ve prikljuenom za ruku, tijela do
visine vrata pokrivenoga crvenom dekom. Una je otila s
njom, a druga je sestra uputila Aleca prema klupi u
hodniku, nasuprot nekim posterima o puenju, cjepivu
protiv gripe, kondomima. Sjeo je i ekao, gledajui
pacijente kako promiu u svojim pidamama, uglavnom
neobrijane starce koji su virkali prema izlazu, kao da se
nadaju kako e se pojaviti neko prijateljsko lice i rei im
kako je vrijeme da se odjenu. ena s kolicima
raskupusanih knjiga urno je prola pokraj njega, a zatim
i nekoliko lijenika bolesnog izgleda, mladih od Aleca,
sa stetoskopima omotanim oko vrata kao da su svete
zmije. Iza zastora s Alecove lijeve strane neutjeno je
plakalo dijete.
udno, ali nakon pola sata on je zaspao, savreno
uspravan na klupi. Probudio ga je Brando koji ga je
njeno protresao za rame, a potom i uveo u mirniji,
ureeniji dio bolnice u kojemu se nalazio njegov ured,
obina, funkcionalna soba, ni po emu posebna, s
roletama na prozoru i na stolu s fotografijom mladia koji
je upravo primao neku nagradu ili priznanje.
- Mora da si doivio ok - rekao je Brando, sjedajui
na kraj stola. Bio je doista lijepo odjeven.
- J esam - odgovorio je Alec. Nije o tome razmiljao,
ali to je bila istina. Osjeao se kao da je svjedoio
neemu divljem, nalik premlaivanju.
- Tvoja mi je majka draga - rekao je Brando. - Ona je
hrabra ena.
- Znam - ree Alec. Htio je zavriti s time. Nije
mogao podnijeti pomisao da napravi budalu od sebe pred
ovim ovjekom, da mu moda ponudi rupi iz kutije na
stolu.
- Zadrat emo je ovdje neko vrijeme. Moda je
nagovorimo da pone s terapijom zraenja iako je to,
naravno, njezina odluka. Nazvat u te im je smjestimo.
Onda je moe doi posjetiti. Je li to u redu?
Uveer je Una svratila u Brooklands na putu kui.
Sjedili su u kuhinji dok se sputao sumrak, a ona ga je
pokuala utjeiti, natuknuvi da bi mogla urediti neto to
bi mu pomoglo da podnese sve to. Recept. Tablete. ak
ga je, vrlo kratko, drala za ruku, kao da ga poziva da
skine taj teret sa sebe, ali iako je ponuda bila
primamljiva, nije znao gdje poeti, koje rijei
upotrijebiti, pa je nastavio s iscrpljujuim i kretenskim
poricanjem: - Sada sam dobro. Uistinu dobro. Hvala ti!
im je otila, masturbirao je u toaletu na donjem
katu, zbog fizikog oka organizma, a onda je zaspao,
bez snova, skutren u dnu Alicina kreveta. U neko doba
noi telefon je zazvonio, ali nije se javio. Idueg je dana
rano ustao, zaposlivi se sitnim poslovima, bacanjem
suhog cvijea i metenjem terase. Pronaao je staklenku
pelinjeg voska i utroio gotovo dva sata utrljavajui ga u
stol u blagovaonici, sve dok ga nisu zaboljeli prsti.
Napravio je popise. Runo je oprao koulju.
Kada se nije mogao sjetiti niega drugog, otiao je u
automobil i sjedio ondje s kljuevima u ruci, zurei kroz
prednje staklo u sjene koje su visjele poput fantomskog
rublja s drvea koje je raslo pored prilaza. Isto je bilo i u
petak, iako je tri ili etiri puta otiao u automobil, ak
pokrenuvi motor i pustivi ga da neko vrijeme radi u
praznu hodu prije nego to ga je ponovno ugasio. U
njegovoj je glavi vrijeme prolazilo s pokretanjem i
gaenjem pokvarenoga stroja. Nije navijao oeve satove i
oni su poeli hirovitije kucati, neki su i posve stali. Kua
je bila sve mirnija.
Osbourne ga je preplaio pokucavi mu na prozor
ljetnikovca. Za trenutak su se zagledali jedan u drugoga,
kao da su potpuni stranci. Tada je Alec izaao pa su se
rukovali.
- J esam li doao u nezgodno vrijeme? - pitao je
veleasni. Kia je prestala, a na sjajnoj je travi starudija
iz ljetnikovca izgledala poput male izlobe o prolosti.
Ondje je bila, primjerice, motika koju je njegov otac
koristio u vrtu u Meeru. Veleasni ju je pozdravio u
tiini.
- Vidio sam ti majku jutros - rekao je. - Gotovo je
ona stara.
- Jesu li rekli kada se vraa?
- Ne tono, ali nee dugo. Za nekoliko dana, moda.
Potraio je pogledom gdje bi mogao sjesti, ali na klupi su
bile lokvice kie, a osim nje nije bilo niega drugog.
Mislio je: kako alosno izgleda, jadniak, i varljivo!
- Larry e uskoro doi - ree Alec.
- Sjajno.
- Prekosutra.
- Doekat e ga u zranoj luci? - Da.
- Na Heathrowu, pretpostavljam. - Tako je. Rani let.
Osbourne je rupiem obrisao znoj s lica. Bio je izmuen
od tranja.
- A kako si ft? - upitao je.
- J a sam dobro - odgovorio je Alec.
- Zaposlen si?
- Puno toga treba obaviti.
- Treba li? Pretpostavljam da treba. Kua. Vrt.
Naravno, i tvoj posao. Napreduje li?
- Pomalo.
- Lazar, je li tako? - Tako je.
- On je veoma poznat.
- Nisu rekli kada je putaju, je li?
- Lijenik ima vizitu u ponedjeljak. Uz malo sree,
tada e joj dati zeleno svjetlo.
Veleasni je kimnuo, a na pamet su mu padale
nepovezane stvari. Bilo je glupo od njega doi bez ikakva
plana i sada nije bio siguran kako da nastavi. - Glede
vjere - poeo je, tiho se obraajui paukovoj mrei koja
je svjetlucala i podrhtavala od kapi kie, predivno krhkoj
stvari pod niom ljetnikovca - injenica je da ne mora
doi sve odjednom. Put do Damaska i tako dalje. Moe
vjerovati jedno jutro. Ili jedan sat, ako je to sve to
moe. Nije vano.
- Oprostite? - upita Alec.
- Hou rei samo to da molitva moe pomoi. To je
vrlo prirodno kada se naemo u tekoama. Neki ljudi
misle da je licemjerno jer ne mole kada im je dobro. Ali
to je sasvim u redu.
- Ne morate li vjerovati da e pomoi?
Veleasni je zastao. - Moda ni to. - Zagladio je kosu
dlanovima. - Nismo sami - dodao je.
- Ne - ree Alec, osjeajui dok je to govorio teret
svog uvjerenja kako je istina zapravo posve suprotna; da
je usamljenost ono to lei na poetku i na kraju svake
rasprave. - elite li aja? - upita ga.
- To je veoma ljubazno od tebe ree veleasni
ali odluio sam danas zasaditi svoje kozlace. Ima li
kakvu poruku za majku, budem li je vidio prije tebe?
Alec je zatresao glavom.
- Dobro, onda u joj rei da ima mnogo posla.
Pogledali su jedan drugoga. Nastala je tiina koja je
razotkrila i cilj i neuspjeh ovoga razgovora. Potom su se
ponovno rukovali i veleasni se uputio prema ogradi koja
je vodila iz vrta dalje na livadu. Namjeravao je rei
nekoliko rijei o tomu kako i najgore situacije imaju
neto iskupiteljsko u sebi, da slika nije nikada posve crna.
Najvanije je, ipak, to je stariji sin na putu. Tada e se
sve nekako popraviti.
Digao je pogled. Oblaci su bili prekinuti plavetnilom
istim poput svjetlosti zvijezda, pa se nasmijeio,
osjeajui zahvalno disanje svoje due. Bilo je teko
vjerovati da u Somersetu postoje ateisti i kada je do
polovice preao livadu, kaput mu je bio prebaen preko
ruke, a on je sasvim zaboravio svoje snove.





U trenutku kada je Laszlo krenuo na sastanak s
Emilom Bexhetijem, osjetio je stezanje u prsima, kao da
je veer prije popuio cijelu limenku Havanitosa umjesto
svoje uobiajene dvije cigare. Pariki se zrak doimao
nekako rijedak i nehranjiv. Osjeao se kao da die kroz
slamu i to ga je poelo zabrinjavati. Pitao se je li to
poetak neega.
U znanstvenom kabinetu, u staroj koli, secirani su
organi, ljudski i ivotinjski, te uvani u zapeaenim
bocama kako bi se mogli koristiti za pouavanje uenika.
Bio je siguran da je ondje vidio i plua kako plutaju u
svome sirupu, predmet koji je izgledao kao da je izrastao
na deblu nekoga drveta ili na potopljenoj stijeni, a ak je
i kao maleni djeak smatrao kako je nevjerojatno da je taj
organ temelj ljudskoga govora i smijeha. A u istoj je toj
uionici nauio neke tajanstvene i egzotine pojmove -
alveole, pluna maramica, izmjena plinova - koji mu sada
nisu znaili gotovo nita. Bilo je sramotno da nije imao
gotovo nikakva pojma o tome to se dogaalo u svijetu
ispod njegove koe iako se inilo neizbjenim da e u
iduih deset do petnaest godina proi neki oblik prisilne
edukacije. Znao je, primjerice, da njegovo srce ima
komore kao i oruje, ali je li imalo dvije ili tri komore?
etiri? Je li njegovo tijelo posve mrano iznutra? Ima li
boja?
Zastao je ispred ureda Air Francea na Ulici Rennes,
lagano se naginjui naprijed u poloaj koji mu je
olakavao udisaj. Ne daj da danas budem star, mislio je.
Danas je trebao jasnou i estinu, volju neokaljanu
mislima o smrtnosti, pa je ponovno skrenuo misli na
sastanak i na poruku koju je nosio, a koja mu je juer
ujutro, ili no prije, ugurana meu papire na sveuilitu.
Jedan jedini list papira A4 formata u smeoj omotnici.
Bez adrese, bez potpisa.
Terasa kafia na Monde Arabe. Srijeda 16.00.
Njegova je prva reakcija bila baciti papir u ianu
ladicu na njegovu stolu - ladicu u kojoj je drao
dolazne i odlazne papire, te u kojoj je skupljao sve
ime se vrlo dugo nije imao namjeru baviti. Imao je
posla. Njegovo predavanje o Hrabalu i dvanaestak
poslijediplomskih eseja koje je trebalo iitati. No,
nekoliko je puta tijekom sata koji je slijedio posegnuo za
papirom i prouavao ga, kao da je poruka - koja teko da
je mogla biti izravnija, lakonskija - bila nekako ifrirana.
Konano ju je, uz uzdah nestrpljivosti, zguvao u lopticu
i bacio u ko za otpatke na drugoj strani sobe, tek da bi je
nekoliko minuta poslije izvadio, pomnjivo izravnao i
spremio u novanik, tik do fotografije koja je prikazivala
njega kako dri majku za ruku ispred stare kue na
Szechnyi Rakpartu.
Vrativi se u stan, bila je to veer Kurtova teaja
joge, prouavao je poruku ispod svjetiljke u radnoj sobi.
Bio je, naravno, oekivao takvo to nakon poziva one
noi kada je priredio veeru, ali sada, kad je poruka
stigla, osjeao se iznenadno i neshvatljivo upletenim, kao
da se sa svime sloio, kao da je on to traio. Odluio je
unititi poruku trgajui je na tako malene komadie da ju
je bilo nemogue ponovno sloiti. (Tko bi je slagao?
Kurt? Garbargovi, nakon prekapanja po zajednikom
otpadu?) S druge strane, bilo bi mudrije i sigurnije spaliti
je u pepeljari ili je ak otplaviti u toaletu, ali u prvome bi
se sluaju zadrao smrad spaljenoga papira, a u drugomu
je riskirao ponovno pojavljivanje komadia papira iz tajni
odvoda. Kanalizacija Pete Republike - ili, u sluaju
njegova toaleta, moda etvrte - bila je dobra, ali daleko
od savrene.
Hodao je po radnoj sobi, smijao se sam sebi, proitao
odlomak iz staroga broja Liberationa (Kurt je uvao sve
novine radi recikliranja), pa prelistao desetak stranica
posljednjeg nacrta njegova najnovijeg djela u nastajanju,
L'un on l'autre. Kako bi bio savreno siguran, odluio je
poruku baciti u ulini ko. daleko od svoga stana. Ljudi
neprestano bacaju stvari. Nema niega ni najmanje
sumnjivoga u tome.
Veer je proveo s Laurence Wylie u baru na bulevaru
Menilmontant, u istome onom baru u kojem je Franklin
nabavio pitolj od policajca. Oito je bila pila kod kue
prije negoli je izala i nije joj trebalo vie od ae Ricarda
da bi se poela ponavljati. Franklin je prestao odlaziti
lijeniku. Franklinu je nou bilo tajanstveno loe.
Franklin se alio da e se ubiti. Najnovija vijest bila je
svaa s vrtlaricom, gospoom Barbossa, koju je Franklin
optuio za njukanje. Vjerojatno jest njukala, rekao je
Laszlo. Njukanje je u opisu njezina posla. Ali, Franklin
je rasplakao jadnicu nazvavi je kolaboracionisticom!
To je rekao eni koje je otac junaki poginuo u ulinim
borbama '44. spaavajui svoje drugove, spaavajui
Francusku. Naravno, umijeali su se i susjedi. Pravo je
udo da nitko nije pozvao policiju. Laszlo se sloio da je
to nered, zbrka, i obeao da e ponovno razgovarati s
Franklinom iako je povukao crtu kod Laurenceina
prijedloga da razgovara i s Franklinovim lijenikom,
Nijemcem neodreene seksualnosti, ija je ekaonica
uvijek bila prepuna slikara, romanopisaca i plesaa s
njihovim problemima i umiljenim tumorima na mozgu.
U pono ju je otpratio kui u Ulicu Deguerry i
zagrlio je kako bi joj pruio konkretniju utjehu, a potom
uhvatio metro iz Parmentiera. Na postaji metroa bilo je
koeva za otpatke, bilo ih je i na ulici, ali poruka je ostala
u njegovoj lisnici. Nije to mogao posve razumjeti, taj
iznenadni procvat neuroze. Moda je to neki stari refleks
tajnovitosti? Na posljetku, on je odrastao uz Rakosija i
AVH, na mjestu gdje se uzimalo zdravo za gotovo da su
uhode posvuda. Ali, ve etrdeset godina ivi u
Francuskoj! Zar je mogue da je stare instinkte tako lako
probuditi? Nije bio u to uvjeren i dok se vozio dizalom
do svoga stana, palo mu je na pamet da se ponaa poput
ovjeka koji se odluio uiniti neto to samome sebi jo
ne moe opravdati, kao da razum - ili ono to se prodaje
pod razum, te priice samoopravdanja - kaska poput
idiota za njegovim istinskim namjerama.
Kurt je bio kod kue, stajao je u kuhinji u donjem
rublju i jeo kruh s medom. Pokazao mu je novu vjebu sa
sata joge.
Laszlo mu je ispriao priu o Franklinu i vrtlarici
koja je, prepriana, izgubila svoj melodramatski karakter
i sada se doimala gotovo kominom. Neko su vrijeme
sjedili, a potom su se povukli u spavau sobu i poeli s
uvodom u voenje ljubavi, ali nakon dvadeset minuta,
takav je bio obogaljujui uinak njegove tajne, Laszlo je,
leei preko Kurtovih lea kao posljednji preivjeli u
katastrofalnom konjikom napadu, bio prisiljen priznati
poraz.
- Previe vina - rekao je. - Zao mi je.
- Spavaj - rekao je Kurt dobroduno. Oni su sada ve
bili stari ljubavnici i neuspjeh je bio dijelom repertoara.
To je bilo u utorak na veer.
U srijedu poslije podne, nakon to je odluio hodati
do Monde Arabea, Laszlo je odabrao doi preko Ulice
Rennes na bulevar St. Germain, radije nego da presijee
pokraj Pantheona i riskira susret s kolegama sa
sveuilita.
U pola etiri dan je bio vru, a kafii prepuni
radoznalih Amerikanaca. Turisti s naprtnjaama zurili su
u mape, a ispred postaje metroa St. Germain ulini je
svira gudio sentimentalne note, dok je njegov psi
spavao u koari. Hodajui, Laszlo je vjebao govor za
Emila Bexhetija i znao je kako e se morati svojski
potruditi da ne bude ni odvie zainteresiran ni previe
strog. J a sam dramatiar, prijatelju, i moja je uloga
promatrati te potom pisati to iskrenije mogu. To je sve.
Naravno, simpatiziram vau borbu. Ali, ozbiljno, to
oekujete od mene? elite li da potpiem peticiju ili da
moda piem novinama, o tome sam spreman razmisliti,
iako ne biste smjeli precijeniti moj utjecaj. Iznad svega,
ne traite od mene da se petljam u tue poslove. Takvo
to, ma kako dobronamjerno zamiljeno, uvijek zavri
loe...
Zamiljao ih je na sastanku sa alicama aja od
mente na terasi kafia, nakon ega e on, Laszlo, otii
kui, sve ispriati Kurtu pa e se zajedno smijati i otvoriti
bocu Sancerrea te pustiti Puccinija, a ivot e neometano
tei dalje. Kako je to jednostavno! Ta ga je matarija
tjeila nekoliko minuta, gotovo do samoga tornja na
Monde Arabeu koji je bio, smjeten pored rijeke sa
svojim oklopom od elinih ploica - svaka je imala
otvor nalik otvoru kamere, otvor koji se suavao ili
proirivao, ovisno o snazi svjetla - zakljuio je, divljenja
vrijedan teatralni izbor za susret.
Iznutra su panoramska dizala vozila posjetitelje do
knjinice ili na krov, a Laszlo se uspeo u pratnji arapskog
znanstvenika - visokog, bradatog, prirodno nadmonog
mukarca - i dvije parike tinejderice koje su nosile
uske, pamune, kratke kouljice koje bi im u nekim
dijelovima svijeta priskrbile bievanje. (A on, naravno, u
tako strogim teokracijama ne bi proao tako blago.)
Malo poslije etiri sata zakoraio je na terasu.
Dvanaestak se ljudi naguralo uz bar, a drugih je dvadeset
ili trideset sjedilo za drvenim stolovima. Iznutra je kafi
bio gotovo posve prazan. Minutu je stajao nasred terase,
a tada je, osjeajui se udno, glupavo konspirativno,
pronaao mjesto za ankom i uivao u pogledu. Notre
Dame, Genie de la Bastille i u daljini, treperei u dimu
ispunih plinova, Sacre Coeur izgledala je neobino,
gotovo kao svemirski brod, zbog svoje ukaste kupole
uperene u nebo. S jedne njegove strane istonjaka je
djevojka digitalnom kamerom snimala prizor, a s druge je
ljubavni par izaao kao da se spustio s palube broda na
obalu zemlje u kojoj su nekad bili sretni.
Priekao je petnaest minuta. Ljubavnici su pospano
nestali. Na daljoj obali rijeke neki je neobian efekt
sunca i vode uinio da izgleda kao da struja tekue vatre
prolazi iza prozora na prvome katu kua na Quai de
Bethune. Rekao je sebi kako je pravo olakanje to je
ovako ispalo, da je tako najbolje i nakon posljednjeg
pregleda terase ponovno je uao u dizalo, preao dvorite
i na uglu Ulice Fosses saekao zeleno svjetlo na
semaforu. Pokraj njega ekao je mladi u sportskoj jakni,
izvlaei cigaretu i gledajui ispred sebe. Preli su
zajedno, a im su stigli na drugu stranu, mladi je ovjek
dotaknuo Laszlovu ruku tako lagano da je ta gesta mogla
proi pod sluajnu. To je Laszla podsjetilo - neobino
prisjeanje u tome trenutku - na njegova prva usputna
poznanstva u Parizu prvih godina njegova boravka ovdje,
na dane kada je, zaslijepljen podivljalom samoom,
odlazio sa strancima koristei se poudom kao ekiem
kojim je razbijao njenost u sebi. - Da?
Mladi je bacio cigaretu u odvod, u kojemu se ona
zavrtjela u vodi pokraj ostataka voa i metro-karata.
- Ondje je automobil, gospodine. Molim vas, pourite!
Krenuo je naprijed, a nakon oklijevanja koje nije
trajalo vie od tri ili etiri sekunde, Laszlo ga je slijedio
prema Quai de la Tournelle, gdje je sivi Volkswagen bio
parkiran na kraju taksi-stajalita. Drugi se mukarac,
stariji od prvoga, krupnije grade, nagnuo kako bi otvorio
vrata automobila. Laszlo je pogurnut na stranje sjedalo,
a mladi je sjeo pored svojeg partnera. Pokraj njih prola
su dva policajca u kouljama, pogledala vozaa, zatim
Laszla, pa vozilo (koje je imalo udubljenje na stranjim
vratima), ali su nastavili dalje, kao da je u tako toplo
poslijepodne ugodnije nastaviti svoj razgovor nego
zaustaviti jo jedan automobil s nekim moebitnim
strancem za upravljaem.
- Kamo idemo? - zanimalo je Laszla.
- Ne daleko - odgovorio je mladi mukarac.
Ukljuili su se u promet, vozei brzo gdje je to bilo
mogue, ali nikada prebrzo. Laszlo se naslonio na sjedalo
gledajui grad, njegovu javnu ljepotu. Dok su prolazili
zapadno uz rijeku, pored Pont Neufa i Musee d'Orsay,
pokuao se pripremiti, smiljajui argumente i obrane,
odgovore na zamiljene optube. Bojim li se? - pitao se.
inilo mu se da ne.
Kod Pont de l'Alme krenuli su prema jugu i kruili,
sve dok nisu stigli na aveniju Bosquet, vozei se ponovno
prema rijeci. Tada je, nakon poduljeg pogleda u
retrovizor, voza ubrzao i otro skrenuo u ulicu za koju je
Laszlo oduvijek zamiljao da je nastanjuju samo
nostalgine filles aupair i udovice s patuljastim psima.
Mjesto bez barova i restorana koje e do sedam na veer
biti naputeno, zatvoreno.
Stali su pedeset metara od kraja ulice i Laszlo je
slijedio svoga mladog vodia kroz prolaz sa strane jedne
od zgrada do mjesta na kojemu se niz uskih stuba penjao
poput vinove loze uz kut unutarnjeg dvorita. Nekoliko je
puta mlai ovjek zastao kako bi ga Laszlo mogao
sustii. Molim vas, rekao je, sada nervozan, kao da bi
mogao zabrljati ovo, ovaj posljednji dio svoga zadatka.
Molim vas...
Na vrhu zgrade uli su u hodnik iji su zidovi bili
jedva iri od Laszlovih ramena. Nalazili su se, shvatio je,
na jednome od tajnih mjesta grada, na kojemu su vrata s
izlizanim kvakama vodila u sobe u kojima se mogao
ivjeti bilo kakav ivot, gotovo nevidljivo.
Na druga je vrata s desne strane mladi urotniki tri
puta pokucao. Vrata je otvorio Emil Bexheti.
- Hvala vam - ree, ignorirajui mladia i pratei
Laszla u sobu. - Bio sam siguran da ete doi.
- U tom ste sluaju - odgovorio je Laszlo, jo
uspuhan od penjanja - znali vie od mene.
Soba je bila neuobiajeno malena, chambre de bonne
u obliku tupoga klina, gotovo odmah ispod crjepova na
krovu. Zaguljiva ljeti, jezivo hladna zimi.
Laszlo je proveo neko vrijeme u takvim sobama; nije
mislio da e ih ikada vie vidjeti.
U sredini sobe nalazila su se tri stolca - dva okrenuta
prema jednomu - a uz jedan zid krevet s ulegnutim, golim
madracem. Na stolu pokraj kreveta nalazili su se budilica
i mobilni telefon. S jednoga je stolca mlada ena u crnoj
haljini, lica tako blijedoga da se doimalo gotovo
ostruganim, promatrala Laszla hladnim, arogantnim
pogledom koji mu je bio gotovo nepodnoljiv.
- Ovo bolje da bude neto uistinu dobro - ree
Laszlo.
- Ali, to ovisi o vama, monsieur - otro ree ena.
Emil ju je uutkao rukom.
- O meni? - ponovio je Laszlo. Sjeo je na stolac
nasuprot njoj i im je to uinio, ponovno je uao, sasvim
iznenada, u onu drugu sobu u onoj drugoj kui, kamo su
mukarci i ene odlazili po objanjenje svojih uloga, s
mapama ulica rairenim po stolu i uz pucnjavu koja je
odjekivala po smrznutome gradu. I sada je znao da e
ponovno uti pitanje, da e mu rei to se od njega
oekuje, ali ovoga puta to nee biti Feri ili Joska, ve ova
mlada ena koje ime ne zna, a koja, ma kako dobro
obavijetena, nikako nije mogla shvatiti narav njegove
potrebe. Fiksirao ju je pogledom i nasmijeio se - pomalo
otro, pomalo tugaljivo - a kako ona nije mogla vidjeti
podrijetlo njegova osmijeha, njegove duge korijene,
istoga se trenutka zbunila.
- Recite - ree Laszlo. I tako su poeli.
Kruila je glasina, moda istinita, a moda samo tek
urbani mit, da putnici u ekonomskoj klasi dobivaju manje
kisika nego oni u viim klasama. Larry se nije mogao
sjetiti tko mu je to prvi rekao, moda je to bio i Ranch, ali
kada se trgnuo iz dubine jo jednoga drijemea usred
leta, bio je spreman misliti kako u glasini ima neto istine
jer je sretnijih dana putovao s druge strane tajanstvene
zavjese i inilo mu se da je udisao bogatiju mjeavinu od
koje se osjeao bolje. Ruiasto i optimistinije.
Protrljao je oi i ogledao se oko sebe traei Ellu, ali
njezino je mjesto pored njega bilo prazno; nije ju -
okreui se i gnijezdei na sjedalu - mogao vidjeti ni u
prolazima. Bili su dobili dva sredinja sjedala u redu s
etiri sjedala, u sredinjem dijelu aviona, ba prema kraju
krila. Na jednome krajnjem sjedalu sjedio je ameriki
student na putu u ljetnu kolu u Oxfordu, mladi loeg
tena koji se Larryju obraao s gospodine. Na drugoj je
strani sjedila opatica orijentalnog podrijetla, koja se
prekriila i glasno molila pri polijetanju iz San Francisca,
za to je Larry bio zahvalan. Kao i veina ljudi, slabo je
razumio kako radi ovo prkoenje gravitaciji i vjerovao je
da se najmanje jedna osoba u zrakoplovu mora moliti
ele li sretno stii. Priekao je pet minuta prije negoli se
nagnuo i upitao je da li je vidjela njegovu ker.
- Ker? - Izgovorila je tu rije kao da joj je posve
nova, ali oito ga je razumjela jer je pogledala na prazno
sjedalo pored njega vidljivo uznemirena, kao da se dijete
moglo nekako otkotrljati iz zrakoplova i kroz kilometre
zraka pasti u neosvijetljeni Atlantik.
- Valjda je odlutala dok sam drijemao.
- Mi je potraiti - rekla je opatica odluno.
- Ne, ne - pobunio se Larry. - Ja u! - No, opatica je
ve ustala sa svoga sjedala. - J a sam sestra Kim - objasni
mu.
- Larry Valentine ree Larry. Primijetio je da uz
uobiajenu opremu - halju, krunicu, kri - nosi i par
posve novih zeleno-bijelih tenisica s grkim znakom za
pobjedu.
Krenuli su zajedno, gledajui lijevo i desno po
zrakoplovu koji je lagano podrhtavao. Sestra Kim
zaustavila je stjuardesu koja je prolazila, objasnila joj
problem vlastitim rjenikom, rekavi da je gospodin
izgubio svoju djevojicu.
- Ona je astmatiar - dodao je Larry, nadajui se da
e tako opravdati opatiinu prisutnost.
- Ne brinite se - ree stjuardesa s otrim engleskim
naglaskom - ne moe otii daleko u avionu, zar ne?
I tako je njih troje krenulo u potragu, ba kada su se
upalili ekrani za idui film, a svjetla se zamraila u
kabini. Nakon diskretnog pregleda toaleta, stjuardesa se
posavjetovala s glavnim stjuardom.
- Ima li ona svoj inhalator? - pitao je stjuard.
- Ima - odgovorio je Larry, jasno se sjeajui da joj
ga je stavio u gornji dep traper kombinezona dok su
ekali na polijetanje nakon napetog oprotaja s Kirsty,
koja ih je dovezla u zranu luku i dola do check-ina,
unuvi kako bi nekoliko suznih minuta grlila Ellu.
Larry je bio pomalo uvrijeen, osjeao se kao da letenje s
njime implicira neku neumitnu opasnost po djevojicu.
No, to nije bio dobar poetak.
Na ekranu su mlade ene u starinskim haljinama
primale udvaranje gospode. Veinu je putnika svladala
pospanost dugoga puta. Dizali su pogled, bosonogi i
umorni. Neki su ve nosili crnu masku koja se dobiva u
zrakoplovu i spavali, ili barem pokuavali. Nisu previe
napredovali.
Potraga je potrajala dodatnih petnaestak minuta;
mukarac, opatica i dva lana posade kruili su
prolazima, sve dok konano nisu pronali dijete u
zadnjem dijelu aviona, rezerviranom za viu klasu, kako
sjedi na jednom od slobodnih, viestruko podesivih
sjedala i oito razmilja. Stjuard i stjuardesa oito su se
zaudili. Kako je dola ovamo neopaena? Ali, Larry je
znao da njegova ki ima nekoliko tajanstvenih talenata i
da je sposobnost skrivanja pred pogledima obinih
odraslih osoba jednostavno jedan od njih.
- Uvijek biti uz tatu! - ree sestra Kim prijetei
prstom djevojici iako joj je istodobno namigivala, a
odmah joj je potom poela govoriti i kako je lijepa.
Larry je uzeo Ellu za ruku i poveo je natrag.
- Hoe li gledati film, El? - Konjanik je jahao po
kii, sjajna crna figura na sjajnome crnome konju. Ali,
Elli se vie svidjela bojanka koju je dobila u djejem
paketu na poetku leta pa je poela ispunjavati linije,
obrva namrtenih u koncentraciji, kao da je bojenje
zadatak koji joj je neki autoritet zadao da obavi na
odgovoran nain, i to iz razloga koji Larryju nisu bili
poznati. Flora njezina unutarnjeg ivota bila mu je sve
nepoznatija. Vie nije bio siguran ni u osnove, primjerice
je li sretna ili barem zadovoljna. Hoffmann je smatrao da
bi joj putovanje moglo koristiti. Terapeutski susret s
temeljnim ljudskim iskustvom. On je volio da, kako je
rekao, njegovi mali ljudi upoznaju Gospou Smrt i
stisnu joj kandu. I Kirsty se sloila s tim gleditem, pa je
Larry nadglasan. No, je li dobro za dijete izloiti ga
dogaajima koji ih ekaju u Engleskoj? to nije u redu s
bakom? Kamo je nestala baka? Ne, nije dijelio
Hoffmannovu vjeru u djeju sposobnost prihvaanja
sirove istine. Zato bi djeja sposobnost bila toliko vea
od one odrasloga ovjeka?
Sestra Kim prouavala je knjigu fotografija drugih
opatica. Njezine su ruke bile sitne i ispucale, radnike
ruke, i Larry se pitao je li joj i srce u istome stanju,
ispucalo i umorno od teine bezuvjetne ljubavi. Zamolio
ju je da pripazi na Ellu dok se on ode osvjeiti. Rekla je
da hoe, a on je izvukao svoju plavu torbicu s toaletnim
priborom ispod sjedala i krenuo prema toaletu, zatvorivi
harmonika-vrata odjeljka i suoivi se sa svojim odrazom
u zrcalu. Svjetlo je bilo posebno brutalno. inilo se da
mu je ten posivio, ak mu je i kosa posivjela; smeeplava
kosa, kojoj je kalifornijsko sunce dodavalo zlatni odsjaj,
sada je izgledala obino i bez ikakva sjaja. Iz pukotina
njegove koe promatrao ga je stariji, iznureniji ovjek.
Pomokrio se. Netko je pokucao na vrata. Oajniki je
elio zapaliti, ali da mukarca koji je izgubio ker otkriju
kako ugroava let i ukljuuje dimni alarm, na Heathrowu
bi ga doekali - jo jedna njegova fantazija o uhienju
koje ga iekuje - socijalni radnici i policija. Nasmijao se
zamislivi kako bi Alec rijeio takvu situaciju i shvatio
je, pomislivi na brata, koliko ga silno eli vidjeti i da on,
na neki nain, rauna na njega. U kakvom je stanju Alec
ovih dana? Bilo je prolo ve pet-est godina otkako se
bio rasklimao (Alicin izraz) i napustio posao uitelja u
londonskoj koli. Koliko je to bilo ozbiljno? J esu li se
lijenici ukljuili? Nikada nije pitao jer je prije pet, est
godina bio u San Diegu, radio promociju za Reebok i
razgovarao s Rayom Lumumbom o ulozi u Sun Valleyu.
Ella se tek bila rodila, a Alecovi su problemi bili pod-
sjetnik na sve to je on, Larry, vjerovao da je izbjegao
pobjegavi iz Engleske, podsjetnik na onaj Usud koji je
obino obitavao u starim, potroenim zemljama i koji je
ve bio poslao njegova oca u mrak. Nije mogao ni
zamisliti kako e on i Alec preivjeti nadolazee tjedne i
kakvi ih uasni pritisci iekuju, ali injenica je bila da e
uskoro postati siroad, a ta je pomisao bila stravina i
zanimljiva i izvlaila je sve djetinje strahove na povrinu.
One noi kada se vratio iz L.A.- a, Kirsty je - koje je
vlastita majka umrla s etrdeset sedam godina kada se
njezina Cessna na letu do Tampe obruila u Meksiki
zaljev - poinila pogrjeku da ga pokua utjeiti gomilom
neproienog zena. Ispriala mu je o Alecovu pozivu, a
zatim dodala: - Zna, patnja dolazi iz nae nesposobnosti
da prihvatimo prolaznost.- Iako je prihvaao istinitost
ove tvrdnje, znao je da je njezino razumijevanje svega
toga jednako krhko kao i njegovo, da se ona pravi kako
posjeduje mudrost do koje jo nije dola i to je odmah
izazvalo jednu od njihovih tunijih i ustrijih rasprava. U
osvijetljenoj kuhinji, meu svim tim sjajnim kuhinjskim
ureajima koje im je omoguila Sun Valley General,
nabacivali su se primjedbama ne marei za njihovu
pravednost ili tonost, slijepo verbalno bievanje.
- eli li da Ella uje ovo? - pitala ga je kada je
Larry, jo omamljen piem i drogom, koje je konzumirao
kod T. Bonea, poeo podizati glas. S rukama na
bokovima, karikatura ene koja zanovijeta, zahtijevala je
da zna to je radio u L.A.- u i kada je izgledalo kao da s
pravom ne vjeruje njegovoj, prilino cenzuriranoj verziji
dogaaja u posljednjih dvanaest sati, gotovo se uguio u
ljutnji. Njezin mu je ivot nudio malo materijala za
prigovore (da se toga sjetio zlobe radi), pa ju je, nemajui
rei to pametnije, neto znaajnije, optuio za vezu s
njezinim guruom, njezinim J apom, gospodinom
Prolaznost, a za to je ona, s punim pravom, bacila na
njega ostatke svoje veere i izala, zastavi na vratima
kako bi proitala: - Nekad sam ti se divila.
Deprimiralo ga je kako su brzo dolazili do toga
stadija, kao da je svatko od njih postao upravo ono to
onaj drugi nikako ne moe podnijeti, iako se drugoga
dana ispriao - nijemom, pomalo kukavikom isprikom -
kupivi joj staklenku najdraih joj crnih maslina kod
Molinarija na Aveniji Columbus. Bio ih je ostavio na
kuhinjskom stolu i onda je pijunirao iz hodnika dok ih je
prstima izvlaila iz ulja. Bio je to trenutak kada joj je
mogao prii - izmeu njih bila su samo tri koraka -
trenutak kada je mogao staviti ruke na njezina ramena i
rei prave stvari. Ali udaljenosti u braku, ili su barem bile
takve u njegovu braku, bile su varljive, pa je ostao pokraj
vrata, perverzan, voajer, gledajui svoju enu kako jede
masline i kako razmazuje ulje po obrazima kada je
obrisala suzu.
Netko je ponovno lupao po vratima. - Kasnije! -
povikao je Larry. Bio je zaposlen sadrajem toaletne
torbice, ispraznivi ga na usku metalnu policu pokraj
umivaonika: ilet, multivitamin!, dezodorant, tablete
protiv bolova. Dva rezervna spremnika za Ellin inhalator.
Sivo-smea plastina boica Deroxata; pet tabli Xanaxa;
boica Luvoxa, boica Paxila, kondom, karice za nokte,
etkica za zube, kapi za oi, pinceta. Progutao je Xanax i
Deroxat, oprao zube pa ispuhao nos, opazivi kako je
iscjedak iz nosa umrljan krvlju od posljednje debele linije
loeg praha koju je umrkao s omota CD-a u pokrajnjoj
sobi, dok su Kirsty i Ella ekale vani u Cherokeeju.
Plave i crvene kapsule, koje je uzeo iz Rancheva
ormaria, bile su u plastinom pretincu torbice, i dalje
umotane u naranasti toaletni papir. Nije ih pogledao jo
od onoga dana u Dolini iako je esto razmiljao o njima,
njihova je blizina pokretala mrane i melodramatske
misli. Bile su tri: jedna je bila malo vea od drugih dviju.
Seks i smrt. Ili ama ba nita, nita osim izmiljotine
pokvarenoga lijenika, ili pak neke prie koju je Ranch
smislio kako bi zabavio djevojke pa je jo sada u onoj
pokrajnjoj kui s Rosinne i J o-kokom, smijui se kako je
tip iz sapunice pao na njegove tosove. - Trebale ste
vidjeti kako je izbeio oi! ovjee, htio ih je pojesti na
licu mjesta!
Pa ipak, neto je u nevjerojatnosti svega toga Larryju
sugeriralo da su pilule upravo ono to je Ranch za njih
rekao da jesu i da negdje u Las Vegasu postoji ovjek sa
smrtonosnim znanjem kako ih pripremiti. Ali, ma kakva
bila istina, ovo je bila savrena prilika da ih se rijei,
upravo sada, dok su letjeli nad jednim od rijetkih mjesta
na ovome planetu nad kojima nije nitko polagao pravo.
Pa ipak, dok je zamiljao kako gotovo besteinski
ispadaju iz nekog otvora u sjajnome trbuhu zrakoplova,
promatrao je svoje ruke kako ih pomno zamataju i
vraaju u njihov dep na torbici. One su bile neto ega
se jo nije bio spreman rijeiti. Ubrzo e to uiniti,
naravno, ubrzo. Ali, ne jo!
Vraajui se do sjedala, gledao je kako se film
nastavlja prikazivati na nizu nakoenih ekrana. Bili su tu
eiri i koije i engleska brda neprolazne ljupkosti.
Gospoda bi se namrtila i naklonila, dok su dame ekale
dolazak tajnih poruka.
Ella je, s bojankom u krilu i bojicom vrsto
stegnutom u zgrenim prstima, izgledala kao da ju je
iznenada uhvatio san. Sestra Kim se nasmijeila i
kimnula. Larry joj je zahvalio. iroko se nasmijeila.
- Znam tko ste - proaptala je. - 1 mi u samostanu
ponekad gledamo televiziju.
- Hoete li se pomoliti kada sletimo? - pitao je Larry.
Rekla je da hoe. - Isus je pilot - dodala je.
Prebacio je deku preko kerinih nogu i spustio
sjedalo. Ponovno je bio umoran, fiziki iznuren, ali i
uznemiren onime to je djelovalo poput goleme rezerve
razmiljanja. Nije mogao odluiti oekuje li ga velik broj
odluka koje treba donijeti ili ni jedna jedina. Zahtijeva li
njegova situacija neku eksploziju energije, neku dramu ili
akciju, ili bi jednostavno trebao ekati pa vidjeti? Moda
i nije mogao uiniti nita vano. Nije mogao spasiti Alice
- kakav bi aneo mogao? inilo se nevjerojatnim da bi
mogao spasiti i vlastiti brak. A propadne li to, doista
iskreno nije znao bi li imao petlje, znanja, spasiti sebe.
Izvadio je slualice iz torbe i zatitio svoje ui od
uzdaha i tihoga negodovanja svojih suputnika. Zatvorio
je oi i pokuao se usredotoiti na prolaznost, ali bila je
to pregruba lekcija. Bio je jo dijete, kao i svi ostali, s
izuzetkom gospodina Enda, plivao je protiv struje i
uskoro e ga ona odnijeti. Na kraju svega toga nalazio se
spektar preplavljujue samoe, mjesto na kojemu nitko
ne bi ostao s tobom jer nitko to ne bi mogao. I to je on
trebao prihvatiti? Gdje je tu utjeha? Kakvu je vrstu
hrabrosti zahtijevalo to otputanje? Oito vie nego to je
on mogao ponuditi. On se morao osloniti na sasvim
drukija oruja - primjerice, na slabost - i dok je tonuo,
ne u san, ve u neko paralelno stanje svojstveno
putnicima na dugim putovanjima, poeo je zamiljati, pa
ak i vjerovati, unato injenici da u takvome nedostatku
istog zraka nitko nije mogao posve vjerovati takvim
idejama, da je posljednji dobar put njemu otvoren bio put
neuspjeha. A to je odluio zvati nadom.





Razgovor u sobiku potrajao je vie od sata. Prozor
je bio zatvoren - izgledao je kao da je zapeaen - i
uskoro su se poeli znojiti i postajati razdraljivi. Emil je,
brade izbrijane prema konturama eljusti, iznio saetu
iako potpuno partizansku analizu politike na Balkanu,
dok je mlada ena, uske lubanje, visokih obraza, lica
zategnutog oko oiju gdje je koa bila lagano otekla i
bezbojna, kao da nije sasvim zdrava, kao da je moda
kronino neispavana, govorila o meunarodnoj uroti
ravnodunosti koja je ignorirala probleme ije je rjeava-
nje drala neprofitnim: argument o nepostojanju nafte.
Laszlo je glumio avoljeg odvjetnika. Kada je Emil
ustvrdio da su Albanci, potomci drevnih Ilira, bili prvi
pravi stanovnici Kosova, on je ukazao kako za to ne
postoje pravi dokazi, nema nikakvih spomenika ili
pouzdanih tekstova, nita osim nekoliko krhkih
lingvistikih sluajnosti. Nije li istina da je pokret za
neovisnost na Kosovu samo dio stare ambicije za
stvaranjem Velike Albanije? A to je s legalnou toga
pokreta? Zato bi ga se Srbi trebali odrei?
- Vi branite Miloevia? - upitala je mlada ena.
J edva se suzdravala da ostane sjediti.
- Miloevi je - ree Laszlo - cinian i opasan ovjek.
Zapravo, vjerujem da je psihiki bolestan. Ali, je li ovo o
Miloeviu? Djeluje poput plemenskog problema. Krvne
osvete.
Mislio je da e ga oamariti zbog toga, ali Emil joj je
poloio ruku na rame i prebacio razgovor na Bosnu.
Govorio je o masakru u Srebrenici, logorima u Omarskoj
i Manjai, o ubojicama kao to su Arkan i Mirko Jovi, o
sustavnim silovanjima ena i djevojaka, kojih su
silovatelji maskirali lica jer su to bili njihovi susjedi.
- Isto to dogodit e se i na Kosovu - rekao je. -
Vjerujte mi, sve e se ponoviti. Bosanci su barem imali
nekakvu vojsku, mogli su uzvratiti.
- A vi ste iscrpli sva mirna rjeenja? - upita Laszlo.
Bacio je pogled na mladu enu koje su krhki udovi
odailjali uvjerljivu iskru nasilja. - Ibrahim Rugova
doima se istinski dobrim ovjekom.
- Rugova jest dobar ovjek - ree Emil - ali on nije
ovjek od akcije. Nije mogao sprijeiti da stotinu i
pedeset tisua Albanaca izgubi posao. Lijenici, uitelji,
svi u dravnoj slubi. Nije zaustavio apartheid u kolama
ni zabranu naega jezika. Nije sprijeio zatvaranja i
prebijanja. Znate li, monsieur, da se kritika Srbije smatra
verbalnim zloinom kanjivim sa dva mjeseca zatvora?
Jeste li znali da su tisue ljudi pozvane u policijske
postaje na informativne razgovore, ispitivanja koja
traju po tri dana, a za koja vlast nikada nije pruila
nikakvo opravdanje? Oni slau svoje spiskove, monsieur,
i jednoga e ih dana iskoristiti, a tada nee biti
raspoloeni za razgovor. Znate li kako Srbi zovu Albance
na Kosovu? Turisti. Namjeravaju nas se rijeiti,
monsieur, a svijet e to primijetiti tek kada bude
prekasno. Ne priznaje li cijeli svijet da ovjek ima pravo
boriti se kako bi obranio svoj ivot? Svoju obitelj?
Slijedilo je jo mnogo toga, iako od trenutka kada je
Miloevi oduzeo Kosovu autonomiju, Laszlo nije imao
nikakvih sumnji u opravdanost albanske borbe. Nesretni
su Srbi, zajedno sa svojim poremeenim vodom, bili
robovi mitologije smiljene u devetnaestom stoljeu, koju
su komunistiki demagozi podgrijali stotinu godina
poslije. Kako je ono uo da to zovu? Politika fantazije i
mrnje. Ali, jedno je odrei se reima dok sjedi s
prijateljima uz veeru, a posve je neto drugo pomoi
djelovanje grupe posveene nasilnom ruenju reima.
Vie nije moglo biti sumnje u ijem je drutvu. Je li Emil
Bexheti ve zakrvavio ruke? Gdje je bio kada je u
sijenju napadnut rektor Pritinskog sveuilita?
Mobitel je zazvonio dva puta tijekom sastanka.
Uglavnom je govorio glas s druge strane, koji je Emil
sluao s potovanjem i pozornou. Na isteku sata Emil
je Laszlu natoio au mlake vode iz boce Volvica.
- J este li '56. - ree, pribliavajui se temi koju je
Laszlo cijelo vrijeme iekivao - propitkivali legitimnost
oruanog ustanka?
- Ne - odgovori Laszlo.
- Iako ste znali da to nije igra? Da e ljudi, mnogo
ljudi, poginuti?
- Mi smo bili okupirana zemlja!
- Borili ste se za svoju slobodu? - Da.
- I dalje vjerujete da je to bilo ispravno?
- Vjerujem. No, moda se vrijedi prisjetiti da smo
izgubili. Pravedan razlog nije jamstvo pobjede.
- Znai da je rtva bila uzaludna?
- Nije - ree Laszlo. - Neto smo postigli iako je
teko rei to. Pokazali su nam nae slabosti, ali i mi smo
njima pokazali njihove. U svakom sluaju, nitko tko je
vidio to se dogodilo onda, nije bio iznenaen brzinom
kolapsa '89. godine.
- Bilo je to vie od toga, monsieur. Postali ste
primjer cijelome svijetu.
- Najbolji od njih to su uinili. Iako je u takvim
dogaajima uvijek mnogo brutalnosti. Rulje koja linuje.
Masovnih pogubljenja. Nema uvijek plemenitosti.
- Znam da vas neki smatraju politikim fatalistom. Ja
sam, dakako, upoznat s vaim radom. Ali, ponovno vas
pitam i recite mi sasvim iskreno: jeste li vi i vai drugovi
pogrijeili kada ste uzeli oruje?
Laszlo je zatresao glavom.
- Biste li drugima zanijekali pravo da uine isto?
- Oito je da ne bih mogao.
- Mogu li onda pretpostaviti da se ne biste protivili
pokretu iji bi ciljevi bili slini onima za koje ste se vi
nekada borili?
- Zato bih se protivio?
- Biste li ga podrali?
- Moda.
- Aktivno ili pasivno?
- Bili biste dobar jezuit - ree Laszlo.
- Religija je - frkne mlada ena - u svojoj biti
faistoidna.
- A vi biste - obrati joj se Laszlo - bili izvrstan lan
Partije. Glava vam je puna parola.
Emil ree: - Moete nam pomoi, monsieur. Rizik ne
bi bio velik. Vi ste uspjean i potovan ovjek. Ne traim
da to odbacite.
Laszlo se namrtio na tu varku. - Moda to elim
odbaciti. Moda nisam onaj za kojega me vi drite,
gospodine Bexheti. Nemojte previe vjerovah svojim
istraivanjima. Ali, sada biste mi mogli rei, to je
detaljnije mogue, to tono elite od mene.
Stanka. Emil je kimnuo. - Imam li vae iskreno
obeanje da o tome neete nikomu govoriti?
- U redu.
- ak ni monsieuru Engelbrechtu?
- ak ni monsieuru Englebrechtu. Ne odmah. Ovdje
mi ipak morate vjerovati da u srediti stvari kako ja
budem drao da je najbolje.
Prije nego to se ena stigla pobuniti, Emil je
signalizirao svoje slaganje. - U vaim smo rukama,
monsieur!
- Recimo da smo jedni drugima u rukama - ree
Laszlo. Pitao se, to bi se dogodilo da ih izda? Bi li ga
policijski brod izvlaio iz Seine? Bio se pripremio - sada
je bio spreman zamisliti bilo to - ali ono to su od njega
traili, bilo je toliko jednostavno da je njegova prva
reakcija bila estoko razoaranje. eljeli su kurira.
Potara. Nekoga tko bi u inozemstvo odnio koveg i
vratio se kui.
- Nita vie?
- Nita vie.
- A to sadrava koveg? Dokumente? Nova stanka.
- Novac?
- Siguran sam da znate - poeo je Emil - kako se ve
nekoliko godina meu Albancima u emigraciji skuplja
porez za paralelnu republiku. Za kole i bolnice koje smo
sami morali organizirati. Sada nas ima mnogo koji
elimo biti aktivniji u obrani svojih prava. Spremni su
dati velikodune priloge kako bi se to ostvarilo.
- Novac za kupnju oruja.
- I hrane, lijekova, odjee...
- Uniformi.
- elite li da kupujemo knjige? - upita ga ena.
- To bi mi bilo neizmjerno drae - ree Laszlo. -
Nego, recite mi, kamo bi taj koveg trebao otii?
- Moete li pogoditi? - upita ga Emil.
- Ne - odgovori Laszlo - ni najmanje.
- Kamo biste bili najkvalificiraniji otii? Gdje ne
biste bili strancem? Gdje poznajete jezik...
- Jezik? - Znai, to je bilo to! Nije bio odabran zbog
toga to je prijatelj pravde, nego zato to govori
nemogu jezik!
- elite da odem u Maarsku?
- U Budimpetu - objasni ena.
Laszlo je zabacio glavu i poeo se smijati. Nije se
mogao zaustaviti. Kako su se samo bogovi sada
zabavljali s njime! No, bilo je udno da to nije predvidio.
- Tko bi - upita Emil, naginjui se naprijed i palei
cigaretu - posumnjao u vae motive za odlazak onamo?
Poznajete grad...
- Nisam bio ondje od '91.
- Koliko se grad moe promijeniti za est godina? A
imate i roake ondje.
- Dva prilino daleka roaka. Vrlo staru tetu. Moj je
brat...
- ...u Americi. Znamo sve to. Poenta je da bih ja
ondje bio stranac. Moja bi prisutnost neizbjeno izazvala
sumnju. Takoer, vrlo sam dobro poznat srpskim
informatorima u Parizu, kojih je ovdje mnogo. im bih
napustio stan, to bi se proulo.
- Ali, zato Budimpeta?
- To je vie nego to trebate znati - odgovori mu
ena. Laszlo je zatresao glavom. - Morat ete se bolje
potruditi.
- Ii emo na bilo koje mjesto - objasni Emil - na
kojemu ima ljudi koji nam mogu dati ono to trebamo.
- Znam da u Budimpeti postoji ukrajinska mafija -
ree Laszlo. - S tim ljudima poslujete?
Emil je podigao ruke, okrenuvi dlanove prema van.
- Kao to je moja kolegica rekla, to je vie nego to
trebate znah. Ili, prije, vie nego to vam smijem rei.
Dovoljno je rei da se ovjek kada ide u kupovinu, ne
divi uvijek prodavaevu karakteru.
Laszlo je izvukao rupi iz depa i pomno obrisao
znoj s oiju. -
Pretpostavimo - ree - da razmislim o tome to traite
od mene, a ovoga se trenutka nisam ni na to obvezao,
kada bih trebao putovati?
- Za est, moda sedam dana.
- A taj bih koveg primio u Parizu?
- Detalje emo vam rei kada budemo znali va
odgovor. Molim vas, morate nas obavijestiti sutra do 15
sati. Ako nam se do tada ne javite, pretpostavit emo da
nam ne elite pomoi. Neemo vam se vie javljati. A
ovaj se sastanak nikada nije dogodio.
Gurnuo mu je komadi papira s telefonskim brojem.
- Nazovite s javne govornice. Nemojte se predstavljati.
J ednostavno upitajte: J e li Francoise ovdje? Nita vie!
- J e li Francoise ovdje?
- Mi emo se pobrinuti za sve ostalo.
- J o neto - ree Laszlo. - Spomenuli ste Kurta
Engelbrechta. Otkrijem li da ste ga upleli u bilo to od
ovoga, otii u ravno vlastima i prokazati vas. Je li to
jasno?
- J est - ree Emil. - Savreno! - Otpratio je Laszla do
poetka stuba gdje ih je ekao mladi u sportskoj jakni.
- Znate - ree Laszlo - to god vam ljudi govorili o
meni, istina je da nikada nisam bio neki borac za
slobodu.
Emil se nasmijeio. - Nisam ni mislio da ste bili Che
Guevara, monsieur.
- Vidite - ree Laszlo, gledajui dolje u dvorite, u
kojemu se popodnevno sunce skupilo u jednome kutu - ja
nisam mogao potegnuti obara. Jeste li to znali?
- Svi inimo to moemo - ree Emil. - Svatko na
svoj nain.
- Istina - sloi se Laszlo - ali ja nisam uinio nita.-
Okrenuo se svome vodiu. - Hajdemo!
Emil ih je promatrao s vrha stubita. Kada su trebali
skrenuti niza stube, viknuo je: - Ponekad dobivamo drugu
priliku, monsieur. - No, nije bio siguran je li ga
dramatiar uo.





U est sati ujutro po britanskom ljetnom vremenu, let
BA902 iz San Francisca plutao je kroz oblake obavijen
jutarnjom svjetlou, sestra Kim se ozbiljno molila, a
Engleska se pomaljala kao gusti niz imanja i siunih
polja. Autocesta, brza cesta, sportsko igralite,
industrijsko podruje. Bio je to posve obian pejza, ali
barem je iz zraka izgledao kao da ima odreenu domau,
krhko ljudsku kvalitetu, ugodnu nakon tolikog vremena
provedenoga meu tornjevima i pustinjama amerikog
beskraja.
Alec ih je ekao dok su prolazili kroz automatska
vrata na dolasku; blijed, umoran lik u gomili drugih
ranoranilaca. Mahnuo im je i nasmijeio se. Larry je
nosio velike kovege i uzvratio mu osmijeh, razmiljajui
kako je u takvim trenucima uvijek potrebno odreeno
neugodno prilagoavanje, kao da osoba koja vas je dola
doekati nekako nije osoba koju oekujete. ak je i lice,
dranje nalik onome njegova brata, ostalo nekako
drukije zabiljeeno u njegovu sjeanju.
Kada je proao vrata, spustio je kovege. Alec mu je
pruio ruku, no Larry ga je privukao u zagrljaj, istoga
trena saznavi vie istinite povijesti prolih nekoliko
tjedana no to bi ikada mogao saznati razgovorom. Nije
to bila samo napetost u bratovu tijelu nego i miris
nesree, poput sobe u kui u kojoj se kanjavaju djeca.
Ella je podigla lice. Alec ju je poljubio u elo.
- Dobar let?
- Usran let. Hvala ti to si doao po nas.
- Nema problema.
- Izgleda dobro - ree Larry.
- Uistinu?
- Naravno.
- Drago mi je - ree Alec podiui obrvu, kao da je
sve to bila ironija.
Dok su prelazili cestu do parkiralita, rekao je: -
Danas se vraa. Una e je dovesti iz bolnice oko etiri
sata.
Vijesti je isporuio tako neobvezatno da Larry
isprva, razapet izmeu vremenskih zona, nije bio siguran
o kome Alec govori.
- Mama?
- Naravno.
- To je fantastino! Jesi li ula, El? Baka izlazi iz
bolnice! Osjetio je istinsko olakanje. Ponovni susret
pored bolnikoga kreveta bio je jadna opcija, vjerojatno i
zato to su bolnice kod njega izazivale udne asocijacije.
Mjesta zabave. Mjesta na kojima se on pretvara da je
netko drugi.
- J e li joj sada bolje? - pitala je Ella.
- Moda malo bolje - odgovorio je Larry
pogledavajui Aleca. - Ali samo malo.
- Mora piti svoje lijekove - ree Ella strogo.
Autocesta se polako punila vozilima, a oni su se
vozili s odsjajem sunca u retrovizoru, uz kripanje i
drmanje Renaulta koji nikako nije mogao prijei stotku.
Braa su razgovarala o Alice, iako u svakome trenutku
svjesna Elline budne prisutnosti na stranjem sjedalu.
Larryju nije trebalo mnogo pitanja prije nego je shvatio
da Alec nije posjetio majku u bolnici. Za to Alec nije
ponudio nikakvo objanjenje ili obranu. Nije rekao: -
Nisam mogao. Pokuao sam, ali nisam mogao. - A Larry
nije ustrajao na temi iako ga je to pomalo razljutilo.
Nakon deset sati u zrakoplovu bilo je teko imati
strpljenja za strah drugih ljudi, za njihove mane. A
Alecova je nemogunost da uini neto tako jednostavno
kao to je vonja do bolnice govorila da su stvari
ozbiljnije nego to je zamiljao. Rekao je samomu sebi
da je sve u redu, da e se snai, ali osjeaj je bio lo, kao
da je trao sve dok nije ostao bez daha, digao pogled i
ispred sebe vidio jo goleme udaljenosti koje je trebalo
prijei.
Sili su s autoceste kod Covertona - Osjea li miris
mora, El? - pa se prevezli preko pustopoljine. Sela pokraj
kojih su proli bila su uredna i odavala su dojam
blagostanja; bila su gotovo poput predgraa, sa talama i
starim seoskim kolama pretvorenim u privatne kue, sa
skupim stranim automobilima parkiranim ispred, no
ivica je jo bila visoka i na svoj nain sukobljena i
zaraena s lipnjem.
Kada su skrenuli na prilaz Brooklandsa, Larry se
nagnuo naprijed, pitajui se kakve e sve promjene
otkriti. Nije bio ovdje jo od zabave povodom Alicina
umirovljenja prologa kolovoza, kada se napio piem iz
duty-freeja i poljubio uiteljicu likovnoga, gospoicu
Kakoseonozove, iza ljetnikovca. U svjetlu onoga to je
slijedilo, bilo je primamljivo sjeati se cijele veeri, kao
da je rije o jednome od onih filmova ija se radnja
dogaa uoi katastrofe koju nitko ne oekuje, ali za koju
se svi potajice pripremaju. Bilo je primamljivo, ali i
lano, jer su svi bili posve nesvjesni budunosti, a Alice
nije bila rekla, ili barem nije mislila, ono to mu je
proaptala minutu prije nego je fitilj dogorio. Apsurdan
zahtjev! to je imala na umu? Da je ugui jastukom u
trenutku kada pone govoriti besmislice?
Tada se pred njima ukazala kua, zidova nagnutijih i
prekrivenijih puzavcima nego to je pamtio. Sa samog
ruba krova nedostajalo je desetak crjepova, oluk je bio
probijen iznad jednoga od gornjih prozora, pokrajnja
drvena vrata koja su vodila do vrta bila su irom
razvaljena, pretvarajui se u potporanj za biljke. Zavrtio
je glavom. - Ovdje ima mnogo posla - rekao je - mnogo
posla. - Osjetio je muninu od umora.
Larry je drijemao u velikoj sobi u prizemlju i sretno
sanjario o sestri Kim, a kada se probudio, gotovo je
oekivao vidjeti je pokraj sebe, svog anela uvara, ali tu
je bila samo Ella koja je, u kratkim hlaama i majici,
sjedila na drugome krevetu, mahala nogama i promatrala
ga. Bila je otvorila jedan koveg i Larry je automatski
pogledao to je uzela iz njega, ali u kovegu je bila samo
odjea i toaletni pribor te nekoliko knjiga, nita to bi je
pretjerano zanimalo. Poslao ju je da pronae Aleca dok
se on obrijao, otuirao, popio cijelu termosicu kave,
popuio tri cigarete i progutao jo jedan Xanax. Tada je,
osjeajui se drukije, iako ne nuno bolje, obiao kuu s
posljednjom alicom kave, zavirujui u sobe i gledajui
kroz prozore, oivljavajui mjesto, pokuavajui stii.
Alicinu je sobu ostavio za kraj, nesiguran kako e
reagirati na nju, ali soba je bila temeljito oiena i
prozraena, a mirisala je samo na latilo za namjetaj te,
iako vrlo blago, na dezinficijens s mirisom borova.
Zastori su bili navueni i vezani. Preko stolice nije bilo
prebaene odjee, na podu nije bilo cipela, nije bilo
otpada bolesnike sobe, kao to su kutijice tableta, tonici
i napola proitani magazini. Brani je krevet bio
spremljen i prekriven arenim prekrivaem iako je na dnu
kreveta tkanina bila izguvana, kao da je netko sjedio
ondje. Izravnao ju je, a potom priao ormaru s ladicama,
na kojemu su fotografije bile okrenute pod kutom, tako
da ih se moe vidjeti iz kreveta. Najvea je (sledio se)
prikazivala njega u dobi od esnaest godina kako u
bijelome odijelu eka izlazak na juniorski turnir u
Eastbourneu. Slijedio je Alecov formalni portret u
akademskoj odori, snimljen na njegovoj promociji nakon
diplome u UEA, a prikazivao ga je kako se hrabro
smijei, ali ipak s izgledom osobe koja je neto izgubila.
Pokraj toga je, u lijepome okviru od lakiranoga drva,
stajala meka, crno-bijela fotografija mlade Alice kako
stoji ispod vrbe s ocem i drugim, mladim, mukarcem
koji se okrenuo od objektiva, mrtei se neemu izvan
kadra, to ostali jo nisu primijetili.
Podigao je Ellinu sliku, golu na pokrivau, u dobi od
godinu dana. Zatim i uveanu, pretjerano arenu sliku sa
svadbe u Lemon Coveu; Kirsty s djeakom frizurom
kako se smije nekoj primjedbi dobaenoj iz grupe
oduevljenih promatraa, dok njezin otac dri raskono
zamotan paket. Set za fondue? Ugravirani mikser
koktela? Set noeva?
Ustao je, oslukujui za bilo kojim zvukom pokreta u
kui, potom je irom otvorio ladicu s donjim rubljem i
odmotao jedan od Alicinih grudnjaka, raskoan i
robustan komad odjee od elastike, ice i pastelne ipke,
s malenom svilenom leptir-kopom sprijeda. Pomislio je
na odjeu koju je kupovao Kirsty. Djevojke za zabavu
Nathana Slatera pouile su ga o donjem rublju - o razlici
izmeu vulgarnog i seksipilnog, kako spojiti boju rublja i
ton koe, koji stilovi pojaavaju obline, koji krojevi
najbolje pristaju. Pokuao se prisjetiti kada je posljednji
put Kirsty nosila neto od toga, a onda je shvatio da se ne
moe sjetiti kada ju je posljednji put vidio u donjem
rublju. Ne tako skoro. Bili su proli mjeseci. A to je
svakako bio dobar pokazatelj kako stoje stvari meu
njima. Polako su se pretvarali u strance.
Izvrnuo je grudnjak u rukama i zatim jednu od
koarica pritisnuo na lice kao masku. Blag miris praka,
suhe lavande. Malo ili nita Alicino. Brzo ga je gurnuo
natrag u ladicu i zatvorio je.
- J ebemu - rekao je. - J ebemu, jebemu, jebemu.
U igraonici Ella je doputala Alecu da joj pokae
razliite stare igrake. Neke su od njih bile poloene na
stolu poput dokaza na suenju: boksaka rukavica,
svemirski brod, malen crni pitolj. Ali, djevojicu je
najvie zainteresirala staklena kugla s vretenom od ice u
sredini i sa est malenih, etvrtastih jedara od
crno-bijeloga kartona. Larry se sjeao. Bio je iznenaen
da je neto tako krhko preivjelo toliko dugo.
- Mora ga staviti u prozor, El. Suneva svjetlost
tjera jedra da se okreu. Htjela je znati kako se to zove.
Slegnuo je ramenima.
- Izmisli ime - rekao je. - Pretpostavljam da je moe
uzeti ako eli. Pitaj strica Aleca.
- Naravno - ree Alec. Upravo je iza hrpe kutija bio
izvlaio stari sloivi stoli za kartanje drap boje.
- Mislim da ne zna kartati brid - ree Larry. - Ne
bismo li se trebali spremati za mamu?
- A to treba spremiti? - upita Alec. - Nema se to
spremiti.- Iznio je stol u hodnik, a Ella je, ozbiljno drei
sunev stroj pred sobom, hodala iza njega poput
ministrantice koja slijedi sveenika s nekakvom
neobinom relikvijom.
Dennis Osbourne stigao je u tri i trideset kako bi
doekao Alice. Donio je buket ruiastih i jarko crvenih
boura iz svoga vrta. Rukovao se s Larryjem. - Amerika
je dobra prema tebi?
- Kraljevski dobra - ree Larry.
ekali su u dnevnoj sobi. Prolo je dvadeset godina
od posljednjeg ureenja kue. Boja se ogulila oko lustera,
a tirkizne su se tapete poele odljepljivati sa zidova.
- Vjerujem da e uskoro poeti snimati novu seriju -
ree Osbourne.
Larry je kimnuo, pitajui se kako bi se Osbourne
sloio s ovjekom kao to je T. Bone i to bi, kada bi se
nali zaglavljeni u dizalu, mogli rei jedan drugome. -
Pitanje je vremena - odgovorio je. - Traim novog
agenta.
Poelo je kiiti. Larry je kroz prozor prouavao kako
vrt oivljava u bezbrojnim sitnim pokretima vode. Ve je
bio zaboravio kako se brzo mijenja vrijeme na ovome
mjestu, kako se stalno mijenja svjetlost.
Ella i Alec stajali su svaki s jedne strane stolia za
kartanje. Veleasni je pogladio dijete po kosi. - Zdravo,
mlada damo - rekao je. Ella mu se nasmijeila s izrazom
lica za koji je Larry bio uvjeren da ga je nauila od svojih
lijenika. Na stolu ispred nje bile su tri crvene alice.
Pokuavala je shvatiti ispod koje se od njih skriva
loptica.
- A tvoja draga ena? - pitao je Osbourne.
- Dobro je - odgovorio je Larry.
- Kada razmiljam o Kaliforniji - poeo je veleasni -
mislim na duge ceste uz koje su poredane palme. I na
ljubiasto nebo. I na Rexa Harrisona kako se naginje
preko balkona puei cigaretu s cigar-picom od
ebanovine.
- To je to - ree Larry.
Ella je dotakla srednju alicu, ali nije pogodila. Alec
je i dalje bio potez ili dva u prednosti. Larry se pitao
koliko je dugo njegov brat vjebao taj trik. Nikada ga
prije nije vidio u ulozi maioniara.
Kako bi neki automobil proao cestom iznad prilaza,
odrasli bi na trenutak - a moda i Ella - zadrali
pozornost na njemu, pa se ozraje u sobi mijenjalo od
napetosti do oputanja, a to je bilo teko podnositi.
Larry je rekao: - Za mene je tek osam sati ujutro. Ima
li kakvo pie u kui?
- Moda ima malo serija - odgovorio je Alec. -
Pogledaj u ormaru ispod televizora.
U ormaru je bila samo jedna, dvije treine puna boca
Harvey's Bristol Creama, prekrivena finom patinom
praine.
- to se dogodilo s tatinim satovima? - upitao je. Sat
je upravo bio otkucao puni sat.
- Treba ih naviti - ree Alec. - J a sam imao previe
posla.
- J a sam tome svjedok - ubaci se Osbourne.
- Pa ona e uskoro doi - ree Larry. Natoio si je
eri u au. Osbourne je rekao da sada nee. Larry je
znao da nema smisla pitati Aleca.
- Nekad sam znao trik s kartama - ree veleasni - u
kojem se sve kraljice sloe na vrhu.
- Hej, mogli bismo imati maioniarsku predstavu za
bakin roendan - ree Larry. - to misli, El?
- Balone - rekla je ona, promatrajui Alecove ruke
poput make.
- Sasvim si u pravu - ree Osbourne. - Ne moemo
imati zabavu bez balona.
Alec je mijenjao redoslijed alica. inio je to
odreenim redom. Larry je priao stolu. - Ovaj e put
pogoditi - rekao je.
alice su bile poredane u konani poloaj. Ella je
odmah dotaknula lijevu alicu. Alec ju je podigao.
- Pametna curica - ree Osbourne. - Pametna curica.
Prije nego to je trik mogao ponovno poeti, zauli
su kretanje automobila po ljunanom prilazu. Na
trenutak su se sledili, a potom i skupili te izali na
prednja vrata upravo u trenutku kada je Una ugasila
motor. Iako je kiica bila vrlo slaba, Alec je iz hodnika
bio donio velik golferski kiobran i drao ga je Elli i
Larryju nad glavama. Veleasni je stajao straga, jo
drei boure. Una je izala iz automobila. Larry je
pustio Ellinu ruku i priao suvozaevim vratima. Otvorio
ih je i pruio ruke prema Alice. Iako je na trenutak
djelovala nepomino, kao stara dama izgubljena usred
nekoga tunog sanjarenja, iznenada je oivjela, zgrabila
ga za ruke i podigla se sa sjedala. - Oh, Larry - jaukala je
- oh, moj Larry!
Uhvatila se za njega, akama guvajui tkaninu
njegove koulje, a on ju je drao zatvorenih oiju,
aputao joj, tepao kao svojoj djevojci, dok su ostali,
zbunjeni tolikom koliinom neprikrivene potrebe, samo
gledali, ne usuujui ih se uznemiriti. Nakon minute Ella
je prila ocu i gurnula prst kroz alkicu za remen na
njegovim hlaama. Larry je oslobodio jednu ruku i
stisnuo dijete uza svoja bedra. Osbourne je proaptao
neto biblijsko. Una se, nemirnih usana, nasmijeila
Alecu. Za Aleca je cijela scena bila neto najneugodnije
to je ikada vidio pa je usredotoio pogled na ljunak,
uplaen da e ispustiti neki okantan zvuk, neki lave
tuge.
- Moemo li sada ui? - upitao je. Ali, nitko se nije
pomaknuo i inilo se da e biti ondje zauvijek,
skamenjeni emocijama.
Idueg je dana, poput bolesne kraljice okruene
dvorjanima, Alice Valentine leala na svome starom
krevetu u Brooklandsu i svima objanjavala to treba od
njih i kako bi se, ovih njezinih posljednjih dana, trebali
ponaati. Unato trudu koji je to zahtijevalo i nedostatku
zraka u njezinim pluima, objanjavala je nadugako
iako su sada meu njezinim lijekovima bili i oni koji su
bacali dulje, dublje sjene, pa je tako plovila iz svjetla u
tamu tako iznenadno da nije uvijek mogla biti sigurna
ima li ono o emu govori ikakva smisla. Pa ipak,
iznenadilo ju je to je izgledalo da je Alec jedini
razumije.
Nije mogla pomaknuti desnu ruku, a tada je vidjela
da je Larry, koji je sjedio pored nje na rubu kreveta, dri
za nju. A ondje je, meu njegovim koljenima, bila
njezina unuka, spokojna poput male Kineskinje.
Djevojica bi trebala biti u vrtu, a ne zatvorena unutra,
meu stvarima koje joj izazivaju rune snove. Pitala je
tko joj je donio cvijee. Alec je kimnuo prema Dennisu
Osbourneu, a ona se nasmijala, uspuhala, zakaljala i
rekla veleasnom da se udebljao te da sada nema ni
najmanje nade da izae s njime, sve i da iskopa cijeli vrt.
Samuel je, rekla je (zar je to rekla?), Samuel je znao
usreiti enu.
Konano se okrenula prema Brandu i objasnila mu
da osigura da svi uine ono to trai iako je pomalo
nepristojno razgovarao s Unom iznad nje. Pomislila je da
bi se mogla doista naljutiti ako to ponovi. Naravno, on je
bio stranac. Slastiar. Rekla je kako je najsmjenija stvar
koju je ikada ula Kenneth Horne u Oko Hornea. -
Ponavljam li se? - upitala je. - Ne - odgovorio je Alec. -
Hvala ti, duo! - Rekla mu je da joj ne smeta to nije
doao u bolnicu. Na takvim mjestima moe umrijeti od
slomljenog srca. Kada si preslab da bi se bunio, ljudi rade
s tobom to eli. Rekla je da ih sve voli i zamolila ih da
dou kasnije. Laku no, rekla je, iako je bilo malo prije
podneva, a kada je vjetar rastvorio zastore, svjetlost je
zaplesala po zidovima.
Larry je otpratio doktora Branda do automobila,
srebrno-plavog Audi karavana parkiranoga u sjeni
drvea. Zahvalio mu je za dolazak. Upitao ga je: - to
mislite?
- Pa - rekao je Brando pogledavajui na sat - oito je
malo dezorijentirana, ali to e se srediti. Siguran sam da
e prestati priati na francuskom iako vam je, ako nita
drugo, strunjak pri ruci. Kakav je va francuski?
- Nikakav - odgovorio je Larry.
- Siguran sam da e vam Alec prevesti sve vano.
- to slijedi? - upitao je Larry.
Brando je ve bio gurnuo klju u bravu automobila.
Kada ga je okrenuo, brave su jednoglasno kliknule. -
Teko je bilo to predviati, Larry. Posebno u ovome
stadiju. Tumori su agresivniji nego to sam se nadao.
Mnogo toga ovisi o pojedincu, naravno, iako e ona
trebati sve vie i vie brige. Vaa ena uskoro dolazi, je
li?
- Sljedeeg tjedna.
- Znai imat ete jo jednu enu u kui. To je dobro.
Zovite me ako elite razgovarati. I popriajte s Unom.
Ona je dobra u tome to radi. Moi e vam dati mnogo
dobrih savjeta.
- Dobro - ree Larry. Imao je i drugih pitanja. O boli.
O tome to se tono dogaa na kraju. Ali, doktor se urio
pa e pitanja morati priekati. Promatrao je automobil
kako odmie prilazom, uz brundanje velikog automobila
i pucketanje ljunka, a potom je zatvorio oi i okrenuo
lice suncu. J o se borio s vremenskom razlikom. Prole je
veeri nakon razgovora s Kirsty Svakako, svakako, sve
je u redu! pao u dubok san, da bi se probudio ve dva
sata kasnije i ostatak noi proveo sluajui lupanje svoga
srca te svoju ker kako die na usta u susjednome
krevetu. Znao je da od njega nee biti nikakve koristi ne
uspije li se opustiti, ali bio je prepun razliitih emocija
koje Xanax jednostavno nije mogao srediti. Odluio se za
kupku. Dugo namakanje moglo bi ga malo opustiti, a
potom bi moda mogao odspavati sat vremena i skinuti
malo ovog tereta s ramena. Vratio se u kuu, uzeo svoju
toaletnu torbicu i krenuo prema kupaonici na daljem
kraju hodnika na prvome katu. Na stubama je - na kojima
je uspio izbjei vie od letiminog pogleda na otira s
natpisom MOLIM! - susreo Ellu s veleasnim. Upravo su
se sputali. Oito se Osbourne toga jutra obrijao bez
zrcala. Bio se porezao po vratu, a pokraj lijevoga uha
imao je jo kreme za brijanje. Kada je Larry upitao Ellu
to eli raditi, napuila je usne i slegnula ramenima.
Veleasni je rekao da e otii s njome u vrt i vidjeti ima li
ranih treanja.
- Ima li inhalator, El? - upitao ju je Larry. Pokazala
mu ga je.
- Dobro- Razbaruio joj je kosu. - Lijepo se igraj!
Na odmoritu je Alec upravo izlazio iz Alicine sobe
zatvarajui za sobom vrata.
- Una je jo s njome? - proaptao je Larry. Alec je
kimnuo. Odmaknuli su se od vrata do prozora koji je
gledao na vrt.
- to je govorila? - upitao je Larry.
- Una?
- Mama! Sve ono na francuskom.
- Puno toga.
- Na primjer?
- Na primjer, tko je donio cvijee. Kako je bilo u
bolnici. Htjela se vratiti u staru kuu. Baki Wilcox.
- Doista? Ja se vie ne sjeam kako se dolazi onamo.
A ti?
- Ne ba.
- Misli li da joj je dovoljno dobro da bi nekamo
putovala?
- Ne znam.
- Gotovo smo je morali odnijeti uza stube.
- Ako to eli.
- Zna li ona to eli?
- Misli li da ti zna bolje?
- Naravno da ne. Isuse, ne mora me steljati. -
Gotovo je rekao: - Ona je i moja majka! - Vratio se kui i
osjeao kao da mu je ponovno etrnaest godina. - Moda
bismo o tomu trebali razgovarati s Unom. Brando kae
da zna svoj posao.
- Zna. Stanka.
- Bit u u ljetnikovcu - ree Alec.
- U redu.
- Ona ima zvonce.
- Znam.
- Rekla je da joj je drago to si se vratio.
- Da, i meni je.
Prolazei pokraj vonjaka, Alec je uo veleasnoga
kako broji:
- ezdeset jedan, ezdeset dva, ezdeset tri...
J o otkako se vratio iz Londona, htio je da drugi s
njime podijele teret, da ga zatite. Ali sada, kada su bili
ovdje, osjeao je da mu nedostaje samoa prologa
tjedna, kada su zalihe mirnoe iz vrta poele i u njemu
buditi sline osjeaje, a koje su sada tjerali svi ti silni
glasovi. Bilo mu je teko biti uljudan. A svakako je bilo
tee razmiljati.
Zrak u ljetnikovcu bio je teak od vruine i snana
mirisa kozje krvi. Ostavio je vrata otvorena i postavio
rukopis na stol pokraj prozora. Svoje je rjenike i druge
korisne knjige, poput primjeraka prijevoda Sisyphusa
Rexa i Flickera, drao na polici na kojoj su nekada stajale
glinene tegle. Stao je na treini drugoga ina. Nakon
Alicina napada, koji je u njegovu umu poprimio
mitoloke razmjere, bilo mu se teko usredotoiti. Bilo je
to kao da lei s glavom ispod labavo privrena
nakovnja i pokuava ne misliti na ono to e se dogoditi
ako padne. Nije mogao. Nije pomoglo ni pismo Marcie
Stoltz, koje mu je gospodin Becqua proslijedio, a u
kojem ona priznaje da je silno zanima

kako napreduje
djelo. Sve izvan bijelih ulaznih vrata Brooklandsa za nj je
bilo toliko udaljeno da je graniilo s matom, iako je
pomislio da bi ga Stoltzova mogla poeti zvati (imala je
njegov broj), a on e joj poeti lagati, govoriti joj da
dobro ide i da je uzbuen.
Obrisao je naoale krajem koulje, uzeo olovku i
naotrio je, pa otvorio rukopis:
Mineur un: J'ai reve de ce moment cent fois. Meme
quand j'etais eveille.
Mineur deux: El comment termine le reve?
Nije mislio da je Larry ita shvatio. Larry je mislio
samo na Larryja. Ili na Kirsty, Ameriku ili takvo to. Ali
ne na Alice. Naravno da mu je bilo stalo, svima je bilo
stalo, ali drugi su se jednostavno brinuli, a to nije bilo
dovoljno. Nije vjerovao da itko od njih moe vidjeti to i
on: apsolutnu nemogunost putanja da to traje tjednima i
mjesecima. Ali, to da uini? Vjeruje li jo u bajke? U
iznenadni pronalazak maginog lijeka? Mislio je da
moda vjeruje i to mu je bilo smijeno na jednako
beznaajan nain, te se upravo smijao sam sebi kada je
Una pokucala na gredu pokraj otvorenih vrata.
- Nisam znala da je to komedija - rekla je.
- Samo mjestimino - odgovorio je Alec.
Ula je u sklonite. - J e li to on? - Pokazala je na
Lazarov portret u parku Luxembourg, koji je Alec bio
privrstio na rub police. - to to nosi?
- Moda kola. Ili bombu.
- Rekla bih da ima dobro lice pa je vjerojatno kola.
- Vjerojatno.
Gledao ju je dok je ona prouavala Lazara. Lagano
napuena donja usnica. Blijede trepavice. Sive oi
protkane ljubiastim. Malen, okrugli oiljak s jedne
strane nosa, kao da je nekad ondje nosila nekakav gumb.
Imala je plavu pamunu haljinu bez rukava, a ramena su
joj bila preplanula, njeno smea, nasuprot jedva
vidljivoj bijeloj prugi ispod naramenica grudnjaka.
Vjerojatno se vikendima sunala, zamiljao ju je s
momkom, moda lijenikom, koji posjeduje brod ili
kabriolet. S nekim nalik na mladoga Branda.
- O emu je govorila tvoja majka? - upita ga.
Ispriao joj je za kuu. Kimnula je. - Vidjet emo kako e
joj biti. Sada e je morati vie paziti.
- Znam.
- Stavila sam Dexamethasone na vrh ladice i na
papiri sam ti zapisala kada ga i koliko treba uzimati.
Hoe li se pobrinuti da ga pije? Ne elimo da se vrati u
bolnicu, ako to moemo izbjei.
- Stavit u ga na popis - rekao je.
- Svia mi se tvoj brat.
- Razliiti smo.
- Oh, nisam ba uvjerena u to - ree ona. - J esi li pri
kraju s dramom?
- Napredujem. - To je fantastino.
Dennis Osbourne, lica crvena od napora, pokuavao
se sakriti iza tankoga drveta u vonjaku. Una je priekala,
smijeei mu se, sve dok Ella nije dola kroz travu i
zgrabila ga.
- Tata te treba - rekla je, pruajui ruku djevojici. -
Zao mi je to sam vam pokvarila igru, veleasni.
- Moram sjesti - ree on. - Kako je Alice?
- Vratila se engleskome. Postaje prilino zahtjevna,
je li?
- J adnica - ree veleasni i s tekom se mukom spusti
na travu. - Mogu li to uiniti?
- Spava. Najbolje je da je pustimo.
- Svakako - sloi se Osbourne. - San najbolje lijei,
pretpostavljam. Vidimo se poslije, Ella!
- Hvala to ste se igrali sa mnom - ree mu Ella, koja
je bila dobro trenirana da razumije vanost takvih
reenica. Primila je Unu za ruku i zajedno su ule u hlad
kue. Una se pozdravila s njome u dnevnoj sobi. Kasnila
je na dogovor u Nailsea. ekao ju je mladi hemofiliar s
Karposijevim sindromom. Majka je ludjela, bojala se
zaspati. Stalno se pitala: Zato? Zato on, zato mi?
Zato... zato... zato?
- Sada budi dobra djevojica - rekla joj je. - I pripazi
ih dok se ja ne vratim.
Ella je ekala. Kada je ula kako se zatvaraju ulazna
vrata, upalila je televizor i poela mijenjati programe.
Iako isprva nije bila sigurna kako se to radi bez
daljinskoga, pa ak i kada je otkrila kako koristiti gumbe,
nije mogla pronai MTV. Odluila se za crti i sklupala
na kauu kako bi ga gledala - manijakalne jurnjave i
glasna sudaranja - kada se pojavio njezin otac, zamotan u
bijel kuni ogrta, s toaletnom torbicom u ruci. Ugasio je
televizor i kleknuo na pod ispred nje.
- Moramo razgovarati - rekao je. - Moramo vrlo
ozbiljno razgovarati.







One veeri nakon sastanka s Emilom Bexhetijem,
Laszlo je veerao s Kurtom u restoranu Marco Polo u
Ulici Conde. Asparagi di campo, risotto alla sbiraglia,
tortellini bolognese - sve fina jela. Potom su zajedno
proetali kui, ruku pod ruku, pokraj crkve sv. Sulpice i
uz park Luxembourg. Bilo je malo poslije ponoi.
Razbacane zvijezde blijedo su se nazirale iznad uline
svjetiljke, a zrak je bio prepun mirisa smea i javnih
vrtova, dima duhana, pare restorana i gorkog, ali
privlanog mirisa metroa koji je izlazio kroz iroke
reetke na ploniku, a koji je parikim noima davao
njihovu jedinstvenu aromu.
Kurt je stisnuo Laszlovu ruku, a Laszlo je uzvratio
stisak. Nikada se nije osjeao ugodno hodajui ovako i
uvao je to za posebne trenutke njenosti kada se trailo
neto vie od jednostavne blizine. Nije bio problem u
tome da se stidio Kurta. Ba suprotno, esto je osjeao
veselu nevjericu to je jedan tako dobroudan mladi
pristao ostati s njime. Ali, Laszlo je bio homoseksualac
koji je zaradio odreeno apstraktno neodobravanje svoga
plemena. U San Franciscu su ga za namjetenja u
Theatreu Artaud odbile neke stvari koje je vidio;
mukarci koji su jedni druge koristili kao to psi koriste
noge stola, pokvarena i bezvrijedna verzija Bakanalija.
Zapravo, nikada o sebi nije mislio kao o homoseksualcu
ili pederu. Tetkici. Toplome. Njegov je sluaj, vjerovao
je, bio mnogo jednostavniji. U njegovu su ivotu bili
odreeni ljudi, poevi s Peterom, koje je bio trebao, a
koji su sluajno bili mukarci. Nije od toga elio
napraviti ivotni poziv, ii na mareve, nositi bedeve. A,
osim toga, on je potjecao s mjesta i iz vremena u kojem
je javno priznanje bilo doista nezamislivo.
Homoseksualnost je u Maarskoj bila ilegalna jo
godinama nakon to je otiao. Njegovi bi roditelji to jo
nekako podnijeli - bili su lijenici, liberali, obrazovani
ljudi - ali Partija bi ga unitila. Dva mukarca u krevetu,
u inu meusobnog oboavanja, bilo je jednako
subverzivno kao i tajno tiskanje novina, a nije mu bilo
mnogo lake ni kada je stigao u Francusku - osim,
naravno, u kazalitu gdje nikoga nije bilo briga to radi i
s kime.
Ali, veeras je elio razmiljati o prolosti koju je
dijelio s Kurtom Engelbrechtom, a ne o vlastitoj, u kojoj
se sve vie nalazio suoen s brojnim duhovima, lutalica
na Poljima cvijea smrti. U stanu, u Ulici Delambre,
otvorio je prozore, zapalio svijee i donio bocu Sambuce
iz bifea pokraj police s knjigama u dnevnoj sobi.
Napunio je dvije malene ae, dodao u svaku zrno kave i
upaljaem grijao povrinu pia sve dok nije planula
plaviastim plamenom. Jednu je od tih neobinih aa
pruio Kurtu. - Venecija - rekao je.
- Venecija - uzvratio je Kurt smijeei se.
- La Fenice e des Artistes.
- Murano.
- San Michele.
- Cittadi Vittorio... - Ah!
Nisu to radili ve neko vrijeme - prisjeali se tih
deset ili dvanaest pria koje su inile slubenu povijest
njihove intimnosti. Kao i uvijek, poinjalo je s
Venecijom i jutrom kada su se probudili u njihovu hotelu
te otkrili grad zameten snjenom meavom. Sjedili su,
zamotani u deke, i gledali ga satima, zaueni kao
desetogodinjaci.
Zatim je slijedila Sevilla, etvrt Triana u 4 ujutro.
Bolnih nogu, razdraljivi, beznadno izgubljeni, dolutali
su u bar pokraj rijeke, gdje su uli cante hondo, a gomila
je puila kao u transu, dok je pjeva, sredovjeni
mukarac u tamnom odijelu na drugome kraju bara,
pjevao svoju pjesmu u grevima tuge, ekstaze.
- A onda?
Be! Melankolian sat na grobu Laszlove majke, koji
je slijedio teak, pomalo komian vikend s Kurtovim
roditeljima, dragim ljudima samo koju godinu starijim od
Laszla, koji su ga tijekom cijeloga boravka oslovljavali s
Herr Professor, radije vjerujui - jesu li u to uistinu
vjerovali? - da je njegovo zanimanje za njihova sina
samo pedagoke naravi.
Pa odmor u NewYorku, s Laszlovim bratom
Janosem, razvedenim optiarom, u stanu prepunom
nagraivanih naucera. Bio je to prvi Kurtov posjet
Americi i iz zrane luke vozili su se taksijem u sumrak,
drmusajui se dok su prolazili loim cestama kroz
kanjone golemih elektrificiranih etvrti, a Kurt je bio
gotovo u suzama, oduevljen tolikim svjetlima...
Veeri u kazalitu. Noi u gradu. Vikendi na selu.
Sjea li se? Povijest s tek nekoliko zalijepljenih stranica,
iako su svaki put kada bi igrali tu igru, a svaku je takvu
priliku izazvao neki neizgovoren nemir, malo-pomalo
preraivali sjeanja to je suptilnijom ili nevanijom
postajala linija izmeu sjeanja i mate. Gotovo je uvijek
to palilo, a ako nije, pa bila je tu Sambuca kojom se
mogla pokrpati razlika. Upravo je to, mislio je Laszlo,
svrha takvih pia.
Bilo je ve deset i trideset kada je otvorio oi. Kurt je
ve davno bio ustao, odbacivi pokriva sa svoje strane
kreveta, kao da je iskoio iz njega. Laszlo se odvukao u
kupaonicu. Osjeao je uzbuenje i blagu muninu, imao
je polovinu erekciju, u lijevom je uhu neprestano uo
zujanje, a u ustima je imao okus alkohola i vatre. Stao je
pod tu i neko vrijeme kaljao pokuavajui proistiti
plua, a potom se obrijao, zahvativi kou na vratu. U
kuhinji se pojavio trideset minuta kasnije, s tri komada
toaletnog papira, natopljena krvlju i zalijepljena za
njegov vrat.
Nagnut iznad pei, pojeo je croissant beurre, tabletu
protiv bolova, vitaminsku pilulu, a zatim se odjenuo u
sive iroke hlae i platnenu koulju pa se spustio niz
ulicu, osjeajui se poput lika iz Hemingwayevih
romana, poput nekoga starog boksaa oplemenjenog
slabou koji se odvlai u ring na posljednju veliku
borbu. Dan je bio kao stvoren za sreivanje stvari i u
tome je duhu namjeravao razgovarati s Franklinom
Wyliejem iako nije bio posve siguran da bi mu mogao
rei bilo to korisno. Neto to bi ga postidjelo, neto to
bi ga ohrabrilo. Bilo je nemogue, ili barem
neprihvatljivo, da godine njihova prijateljstva zavre u
utnji, u tupom sjaju meusobnog nerazumijevanja.
Uhvatio je metro s Montparnasse Bienvenue, presjeo
kod Sebastopola i stigao u Parmentier malo prije
podneva. U voarnici na uglu Ulice Jacquard kupio je
veliku vreicu treanja, a potom je odetao do Ulice
Deguerry i u odreenom ritmu pokucao na vanjska vrata,
ali dok je prelazio predvorje prema stubitu, madame
Barbossa vidjela ga je iz svoga ureda i zaustavila. Bila ga
je vidjela dosad mnogo puta, znala je da je on s
Wyliejevima poput obitelji i drala ga je ovjekom
kulture, ije se ime s vremena na vrijeme moglo pronai
u novinama, iako ona osobno nije tono znala ime se on
bavi. Rekla mu je da je monsieur Wylie izaao rano, u
osam sati, ba kada je ona dolazila. Madame Wylie otila
je dva sata poslije ruati s majkom u starakome domu u
Epinayu.
- Trebao sam nazvati - ree Laszlo iako je bio
iznenaen. Mogao je, naime, gotovo sasvim sigurno
pretpostaviti da e Franklin u ovo doba dana biti kod
kue, raditi ili izleavati se, moda ak spavati. Ponudio
je kuepaziteljici trenju. Gledala ga je kao da bi mogao,
ako mu se pravilno pristupi, otkriti nekakav skandal,
neto to bi mogla dodati svojoj kolekciji pria o
Wyliejevima. Neto ime bi mogla zadiviti susjede.
- Rezervni klju? - upita je Laszlo. Nije imao nita
protiv malo traa, ali ovo nije bila prilika za takvo to. -
Stavit u trenje u hladionik tako da ih doekaju hladne.
- Kako elite, monsieur.
Donijela mu je klju iz svoga ureda. Laszlo je
odjurio na etvrti kat i uao u stan. Bio je to stari stan u
kojemu je malo toga mijenjano otkako su ga Wyliejevi
kupili '78. ili '79., odabravi ga zbog njegovih visokih
stropova, lijepe crkve na drugoj strani ulice i poplave
veernjega sunca. Zidovi u hodniku inili su malenu
galeriju jer su u njemu slike bile gusto objeene. Bilo je
tu i Franklinovih slika, ali veinu su inili radovi
njegovih mrtvih prijatelja, poput Phillipa Gustona, a tu se
nala ak i Beuysova skica neega to je nalikovalo
odsjeenoj glavi, moda je to bio Orfej, njegov krvavi
lik kako plovi niz rijeku Hebrus.
Uao je u kuhinju u kojoj su tave i lonci visjeli u
nizovima s mesarskih kuka. Bila je to pozornica mnogih
zajednikih veera u prolosti. Laurence je bila
prvorazredna kuharica. Ona je bila i vrlo uredna ena,
ak i previe paljiva, za koju je kuhinja bila ozbiljno
mjesto, mjesto koje treba potovati, stoga je bilo
iznenaujue i uznemirujue vidjeti bocu crnog vina
ostavljenu nasred prostorije, tono na mjestu gdje je pala
ili bila isputena, ili, moda, baena. Razbijeno staklo,
vino koje se u potocima izlilo u upljine ploica i
poprskalo pokrajnje ormare i zidove. Vrlo tona slika
udara.
Pomno je zaobiao ostatke i stavio trenje na policu u
hladionik, a zatim je ispod sudopera potraio novine
kojima bi mogao istiti, te je uao ondje itajui
naslovnu stranicu Liberationa od travnja, kada je uo
neto to je zvualo poput mekog otvaranja ili zatvaranja
vrata negdje u stanu. Zakoraio je u hodnik.
- Franklin?
ak ni madame Barbossa nije bila nepogrjeiva.
Franklin se mogao davno vratiti i prouljati pokraj nje
dok se ona divila neijem psu ili djetetu. Kada je to elio,
znao se kretati vrlo tiho, visoki duh koji se uljao iza
ljudi, straei ih iznenadnim tapanjem po ramenu.
Laszlo je krenuo niz hodnik prema atelijeru, najveoj
sobi u stanu, s velikim prozorima koji su gledali na crkvu
i vratima na daljem kraju koja vode u malenu kupaonicu.
- Franklin?
Uz cijelu duinu zida nasuprot prozoru nalazio se
dugaak stol, stari blagovaonski stol, prekriven po cijeloj
povrini umrljanom i osuenom bojom. Kistovi i noii
za boju stajali su pokraj niza limenki. Iznad stola bile su
police prepune istisnutih aluminijskih tuba s bojom,
limenki aerosola i plastinih boca temeljnih boja, divnih
boja koje bi iscrpile Laszlov vokabular da ih je pokuao
sve imenovati. Bila su tu i dlijeta i alati za struganje,
kutije s ugljenom, valjci za tiskanje, klamerica - sve
dodatna oprema umjetnika kojoj pisci, osueni na pero,
tipkovnicu i pepeljaru, toliko zavide. Ali, na stalcima i
zidovima nije bilo niega, ak ni skice, iako je na podu
bilo desetak plama, poloenih leima prema sobi, kao da
je rije o neemu sramotnome. Nije bilo razbacane
odjee, nikakva privlanog nereda, niega to bi
sugeriralo posveenost radu. Soba je izgledala naputeno,
svreno. Laszlo se mogao sjetiti vremena kada je ondje
uvijek bilo cvijea, velikih svenjeva cvijea u bezbojnoj
vodi.
Podigao je prvo platno koje mu se nalo pod rukom i
poloio ga na noge stalka, pa koraknuo unatrag. Iako je
vei dio Franklinova rada oduvijek bio apstraktan,
maksimalistiki s pretjerivanjem u bojama, slika na
stalku bila je figurativna u stilu njemakih ekspresionista
- moda Kokoschke ili Barlacha - i prikazivala je tek
vjenani par na stubama mairiea. Mladenku, odjevenu u
haljinu od rainih cvjetova, odmah je prepoznao kao
Laurence Wylie. Ne mladu Laurence (enu u sreditu
njezina osmijeha, u njezinu toplom nastupu), ve
Laurence kakva je bila sada - Laurence muenicu, rtvu,
budalu. Bio je to tuni prizor, ali Franklin joj je poklonio
toliku pozornost, prikaz njezina oaja koji je sam bio
stvorio, bio je tako temeljit da je Laszlo osjetio kako mu
se grlo stee a oi mu postaju vlane. Suoen s takvim
licem, s perverznom ljubavlju koja se oitovala u njezinu
prikazu, nije imalo smisla ljutiti se ili traiti krivca. Bilo
je to beskorisno.
Skrenuo je pogled sa ene na figuru pored nje.
Mukarac u crnome odijelu, glave omotane u neto to je
nalikovalo celofanu ili onoj plastinoj masi u koju se
obino zamata hrana, tako da su mu crte lica bile
izravnane i iskrivljene kao u pljakaa banke s arapom
preko lica. Lea su mu bila iskrivljena u agoniji guenja,
ake stegnute u bijesu, ali njegova ga je mladenka,
nesvjesna njegova muenja ili jednostavno nesposobna
pomoi mu, ignorirala i gledala ravno preda se traei
pogled promatraa, kao da trai neko osloboenje izvan
okvira, iako je u njezinu izrazu bilo jo neega, neke
nijeme komunikacije utkane u njezine oi poput koda, to
Laszlo nije odmah razumio. Morao se povui jo
nekoliko koraka unatrag, dva-tri koraka, prije negoli je
shvatio da je to pogled upozorenja.
U telefonskoj govornici na uglu ulice, pokraj crkve,
mlada je Arapkinja sjedila na podu, puei i brzo
priajui. Laszlo je pogledao na sat, a potom se nagnuo
preko ograde i promatrao vrapce kako se kupaju u
odvodu, paljive ptiice koje otresaju vodu sa svoga perja
i skakuu na suncu. Deset minuta poslije djevojka je
izala, a Laszlo je uao. Slualica je jo bila topla i imala
je na sebi njezin blagi miris. Polako je okrenuo broj.
Nakon tri zvona netko je odgovorio.
- J e li Francoise ondje?





Bio je sumrak u Brooklandsu. Larry je izaao na
terasu i sjeo na platneni stolac nasuprot bratu.
- Ella je u krevetu? - upitao ga je Alec.
- Aha. Mama?
- Spava. Mislim.
Larry je u duanu u Covertonu kupio bocu
Teacher'sa. Bio je uzeo Alecov automobil prije ruka i
otad je ispio pola boce. Natoio si je jo dva prsta, popio
polovicu, pa se nagnuo naprijed i rekao: - Ella je neto
uzela.
- Nije prvi put - ree Alec. Pio je aj.
- Ne, ovo je drukije. Ovo nije narukvica ili prsten.
- Novac?
- Uzela je pilulu - ree Larry. - Ne znam kako, ali
moramo je vratiti.
- Neku od maminih?
- J ednu od mojih. Iz moje toaletne torbice.
- Kakvu pilulu?
Larry je zatresao glavom.
- Protiv bolova? Tabletu za spavanje?
- Da bar! - Duboko je udahnuo i poeo objanjavati
iako je znao da je prii potreban iri kontekst no to bi on
ikada mogao ispriati. Rekao je da je otiao u L.A.
razgovarati o poslu na filmu. Zaboravio je spomenuti
prirodu filma iako je Alecu ispriao poneto o T. Boneu i
Ranchu, unato injenici da ih je razgovor o njima u
mirnomu engleskom vrtu inio nalik likovima u nekom
urnebesnom kabaretu. Spomenuo je hotel, ruak i
zabavu, kupaonicu, kutiju. Pilule. Nadao se da e to
ispriati oputeno i uglavnom normalno, ali pria uope
nije zvuala normalno.
- Pilule za samoubojstvo?
Obojica su - taj je refleks imao svoje korijene u
divljini njihova djetinjstva - pogledala u prozor iznad
njih, kao da bi se iznenada moglo upaliti svjetlo i kao da
bi Alice neoekivano mogla izviriti, znajui njihove tajne
i zahtijevajui objanjenje.
- J ebe ga... - ree Larry trgnuvi se. Nije spomenuo
seks- pilule. Nije ni znao koju je Ella bila uzela jer se
vie nije mogao sjetiti Rancheva objanjenja razlike
meu njima. U svakom sluaju, nije mogao podnijeti
razmiljanje o tome.
Alec je neko vrijeme treptao iza naoala. - Siguran si
da je Ella?
- Naravno da je Ella.
- Razgovarao si s njome?
- Juer, punih sat vremena, im sam otkrio da jedna
nedostaje. I danas ponovno. Oba me puta potpuno
ignorirala. inilo se da razumije kada sam joj rekao
koliko su opasne, ali s Ellom nikada ne zna. ak sam
nazvao doktora Hoffmanna...
- Hoffmanna?
- Psihijatra u Friscu. Otiao je u Detroit na neku
konvenciju o djejim ubojstvima, pa sam ostavio poruku
na njegovoj telefonskoj sekretarici, a onda sam doivio
napad panike da bi to on mogao rei Kirsty. Moe li to
zamisliti? Zato sam ga ponovno nazvao i ostavio jo
jednu poruku, u kojoj sam ga zamolio da o tomu
razgovara samo sa mnom. Premda ba ne vjerujem da e
me posluati.
- J esi li mu rekao to je uzela?
- Rekao sam mu da ima regresivnu epizodu. Nakon
nekoga vremena pone govoriti poput njih.
Alec je popio gutljaj iz svoje alice. Larry atlet, Larry
kralj zabava, Larry ljepotan, Larry uspjean, Larry sretan
suprug.
A sada Larry - ovjek koji u torbici skriva tablete za
samoubojstvo. Vie nije znao tko to pred njim sjedi.
- to e, zaboga, uiniti s time? - upitao je.
Larry je slegnuo ramenima. - Htio sam ih baciti u
zrakoplovu.
- Zato nisi?
- To sada nije vie vano. Vano je da je vratimo.
Prilino sam siguran da nije u sobi. Ogolio sam madrace i
ispraznio ladice. Ali, sada je Ella dobra u tome. Moda je
ak u vrtu. Moe li razgovarati s njom? Svia joj se.
- A to bih joj trebao rei? Vrati tati njegovu pilulu?
- Samo joj pokuaj utuviti u glavu da je to opasno.
- Pokuat u.
- Hvala.
- Ne mogu vjerovati da si to nosio.
Larry je nadlanicom protrljao oi. - Osjeam se kao
da nisam spavao cijelu godinu.
- to si uinio s drugima?
- S drugima? Bacio sam ih u toalet. Znam, malo
kasno. - Istresao je cigaretu iz kutije i pripalio je.
- Nisam znao da ti je bilo toliko teko.
- Od Sun Valleya. I prije toga, pretpostavljam.
- Nita nisi rekao.
- Imao si svojih briga.
- Dobro sam.
- Uistinu? - Da.
Larry se nasmijao, od umora koliko i od viskija.
Poloio je ruku na bratovo koljeno. - Totalno si sjeban -
rekao je.
- Snalazim se - ree Alec.
- Sigurno. Sjea li se kada sam ja prvi put otiao u
Ameriku, a ti si se spremao provesti prvu godinu u
Parizu? Sjea li se toga?
- Da - odgovorio je Alec.
- Imam osjeaj da smo tada posljednji put
razgovarali. - To je bilo prije deset godina.
- Znam. Zao mi je.
Alec je slegnuo ramenima. - J e li ti se svidio? - Tko?
- Pariz. - J est.
Larry je kimnuo. - To je dobro. - Gledao je susjedno
polje krumpira, s kojega je no konano izbrisala crkveni
toranj. Taj mu je pogled bio toliko dugo urezan u zjenicu
sjeanja da ga je raznjeio. Vidio je sebe kao djeaka,
vidio je i Aleca. Vidio je Alice kao snanu enu, pa ak i
svog oca, prije negoli je bio na rubu; vidio je njegovu
sjenu kako uri vrtom. Vidio je sve njih i njihove ivote
kako poput imia lepraju oko kue.
- Pretpostavljam da bismo trebali napraviti plan -
rekao je. Poeo je mumljati. - to ti misli? Trebamo li
plan?





U etvrtak na veer Kurt Engelbrecht vratio se u
Ulicu Delambre s dvije plastine vreice namirnica u
svakoj ruci. Unio ih je u kuhinju, stavio na stol i pozvao
Laszla. Donio je novu bocu crnog vina, a u hladioniku je
bilo jo pola boce bijelog vina od prole veeri. U osam
sati bilo je i rano i dovoljno kasno za aperitiv.
Na dnu sudopera vidio je Laszlov tanjur, no i alicu
od kave od ruka, a na tanjuru su jo bili ostaci jabuke,
kotice od maslina i mrvice sira. Bila je to jedna od
Laszlovih navika - ako se neto toliko oputeno, toliko
nepromiljeno moglo zvati navikom - jednako kao i
mrljanje paste za zube po zrcalu u kupaonici i
povremenog zaboravljanja putanja vode u toaletu, a to je
Kurta pomalo izazivalo, ali nikada to nije spomenuo,
uvjeren kako Laszlo jednako preuuje neke njegove
sitne nepaljivosti.
Poeo je vaditi iz prve vreice te stavljati povre na
drvenu policu, a voe u veliku staklenu zdjelu. Potom je
uao u hodnik i pozvao Laszla po drugi i trei put.
Postojalo je nekoliko razloga zato Laszlo nije bio kod
kue: izaao je po potu ili je otiao do tabaca po jo
cigarilosa (iako ih se, s obzirom na bol u prsima, obeao
ostaviti na neko vrijeme) se jednostavno spustio niz
bulevar kako bi uivao u toplini veeri, kupiti novine ili
avrljati s madame Favier u slastiarnici. Mogao je ak
otii iznijeti smee i sve su to bila uvjerljiva objanjenja
za njegovu odsutnost, pa je Kurtu bilo udno, kada se
poslije toga prisjeao, udno i znaajno, to je odmah
otiao u radnu sobu sa srcem u grlu i otvorio vrata s
predosjeajem uasa.
to je oekivao pronai? Razbijeno staklo? Prevrnuti
stolac? Le? Ali soba, ija je etvrtina bila osvijetljena
zalaskom sunca, bila je posve neduna. Nije bilo znaka
urbe ili nevolje. Nije bilo ni traka prijetnje. Pa ipak,
umjesto da ga umiri, taj ga je mir, taj jednostavni red
sobe, uvjerio da se neto uistinu dogodilo i da se njegova
prolotjedna nelagoda, nagovjetaj nekoga neodreenoga
dogaaja, da se neka nasilna promjena mirnoga tijeka
njihovih zajednikih dana konano obistinila. Na
Laszlovu su stolu papiri njegova rukopisa bili sloeni u
urednu hrpu, olovke su bile poredane uz rub stola, a
malena pepeljara ispranjena i obrisana. ak je i stolac
bio gurnut pod stol, kao da vie nitko nee imati potrebu
sjesti na nj, kao da je sve to svreno i dovreno.
Na rubu kompjutorskoga ekrana na njegovu stolu
bila je oslonjena etvrtasta omotnica s njegovim imenom.
Zastao je na trenutak gledajui je, potom se vratio u
kuhinju i dotaknuo porculan Laszlove alice, kao da se
nadao osjetiti na njoj jo traak topline. Onda ju je oprao,
zatim i tanjur i no, te ih odloio na njihova mjesta. Oko
plinskih kuhala tednjak je bio uprljan masnoom.
Oistio ga je. Na podu je bilo mrvica kruha. Pomeo je
pod, usisao ga i upravo je krenuo napuniti kantu vruom
vodom, kada je shvatio svu besmislenost takve taktike.
Ostavio je do polovice napunjenu kantu u sudoperu,
spustio rukave koulje i vratio se u radnu sobu. Sada je
bilo mranije. Upalio je lampu sa zelenim sjenilom i
malenim noiem Opinel, koji je drao u ladici, otvorio
omotnicu. U omotnici su se nalazila dva komada papira,
crnom tintom ispisana s obje strane. Prema rukopisu
zakljuio je da je pismo napisano veoma polako i da u
ruci vjerojatno nije drao prvu verziju. Odnio ga je do
prozora i proitao ga stojeki, jednom rukom, vrcima
prstiju, pritiui povrinu Laszlova stola.

Moj najdrai Kune!
Piem li pomalo zbunjen, iako s jasnim osjeajem da
je ovo to inim nuno i da ti to nekako mogu iznijeli na
pravi nain, koji e odobrili. Bit e ljutit to svoje
planove nisam podijelio s tobom, ali razlozi za to nemaju
veze s tobom. To nije vano. Povjerio bih ti svoj ivot bez
trenutka oklijevanja. Ne postoji nitko na svijetu u koga
bih bio sigurniji.
Nee me biti nekoliko dana - ne znam tono koliko
dugo - jer u obavljati jednu silnu zadau koja je, nadam
se, vrijedna.
Zadaa je politika i tajnovita, iako ne i opasna, i od
mene ne trai nikakav poseban talent. Naravno, u
ovakvome poslu uvijek postoji stari problem namjere i
posljedica namjeravajui initi dobro, inimo loe i
moramo preuzeti odgovornost za to zlo - ali grupa ije
interese provodim ovim putovanjem (u labirint?) ima
pravedan i hitan cilj, a ja sam previe dugo putao
drugima da djeluju na svijetu. Uzaludnost sam pretvorio
u feti, kao da se nita uinkovito ne moe napraviti, kao
da je svaki trud osuen na zbrku, izdaju ili propast, bijeg
s korijenima u onoj epizodi iz moje prolosti o kojoj neto
zna, u irim crtama, ako ve ne u detalje. Onoga dana
davno, kada je, kao rezultat moje slabosti, mladi izgubio
svoj ivot. Otada se nikada nisam posve oslobodio
krivnje i tuge koje mi je donio taj sat, pa iako su moda
ba te tekoe od mene uinile pisca (to je
najispovjednija od svih umjetnosti), kao ovjek oslabljen
sam na naine koje vie ne mogu prihvaati. Ne mogu
da se posluim slikom Julesa Superviellea - otii u vrt i
vidjeti samo vrt. Uvijek postoji dodatna sjena. Uvijek, u
svakoj tiini, postoji vrisak na koji nisam odgovorio.
Misli li, moj prijatelju, da je mogue ispraviti
stvari? Iskupiti se? Izmiriti se? Stari su u to vjerovali
ne samo u mogunost nego i u nunost! Ilije to neka vrsta
demencije od koje bolujem? Naposljetku, ne mogu
odvrtjeti film unatrag. Ne mogu ponovno imati
osamnaest. Pa, tko moe biti spaen? to moe biti
spaeno?
Nema sumnje da u svemu ovome ima neto strano
sebino, ali hoe li mi vjerovali da pokuavam spasili i
nas?
Ti i ja nikada nismo bili ljudi koji su provodili sate
sanjivo se gledajui u oi. tedljivi smo u iskazima
njenosti tako smo uredili na zajedniki ivot. Ali,
rei u ti ovo: to god se dogodilo, ma kakve bile nae
budunosti, imat e barem nekakvu ideju koliko te
cijenim. Dao si mi deset ili petnaest najsretnijih
trenutaka moga postojanja. Poznavajui te, nikada ne
mogu izgubiti vjeru u ivot ni u istu velikodunost srca
drugoga ovjeka. Sjeanje na tvoje lice nosim poput
ikone koju u tajno oboavali meu strancima. Vjeruj u
to. Uniti ovo pismo. Oprosti mi. L.


Kada je doao do kraja, ponovno ga je proitao, a
zatim metodino potrgao na komadie, stavio ih u
pepeljaru i zapalio, koristei se istim upaljaem kojim je
Laszlo prije tjedan dana upalio Sambucu, a potom ugarke
zdrobio u crnu prainu. Onda je svjetiljku pribliio k
prozoru i nagnuo se prema staklu, gledajui juno prema
bulevaru Edgar Quinet i zidovima groblja na kojemu lee
Sartre, de Beauvoir i slavni Beckett.






.


U est sati Larry je stajao iznad tednjaka i radio
veeru. Stup pare udario je u njegovo crveno lice dok je
drvenom vilicom mijeao riu, mrtei se poput vraa
koji ispituje jetru zaklanog ovna traei linije i udubine
koje e mu razotkriti budunost. Pokraj tednjaka,
oslonjena na gotovo ispijenu bocu vina, stajala je jedna
od Alicinih kuharica, autorice Elizabeth David, otvorena
kod recepta za rioto, iako je, naravno, morao pronai
alternativu kokojoj juhi, govedini i narezanoj unki -
svemu onomu to bi, po njegovu miljenju, obroku dalo
okus i hranjivu vrijednost, ali to bi njegova ena - J a ne
jedem mrtve ivotinje, Larry - odbila jesti, ak
dotaknuti.
Pokupio ju je prologa jutra - ponovno u Alecovu
starom automobilu - na Terminalu 4 na Heathrowu, gdje
se pojavila, pomalo uspavana i krhka, usred sportske
ekipe kratko oianih mladia koji su se glasno
zadirkivali unato ranome satu. Kada ju je pozvao, trebao
joj je trenutak da ga pronae, i dok je pretraivala lica,
njezin je izraz nesumnjivo bio onaj uznemirenosti, kao da
ovo nije obian aerodrom u obinoj zemlji, ve neto
nestalnije i opasnije, a glas iz gomile ju je oznaio, jo
napola uspavanu i sa zbrkom vremena u glavi. Ali, tada
je ugledala Ellu i uzviknula veselo Bog! te su za
trenutak bili poput obitelji, snano se smijui i
izmjenjujui zagrljaje. Samo je dobro uvjebano oko
moglo vidjeti to je to uistinu bilo: bljesak njenosti kroz
zajednike i privatne strahove. Sada je bila gore, u sobi
iznad njegove glave, brinui se o njegovoj majci.
Provjerio je recept i zalio riu s jo malo juhe. Imao
je jednu od Alicinih plavih platnenih pregaa i mijeao
hranu onom alkoholnom drskou zbog koje se pitao bi li
se mogao ukljuiti u neki od kulinarskih teajeva. Pandur
u kuhinji: klasina engleska kuhinja od odreska i bubrega
do pirgavog kurca s najpopularnijim televizijskim
lijenikom. inilo se da postoji neutaiva potreba za
zanimljivim tipovima koji mogu avrljati s kamerom dok
reu papriku ili okreu tajlandske kampe u woku. U
svjetlu sadanjih tekoa to nije bila tako nezamisliva
ideja, pa iako posao televizijskog kuhara nije, mislio je,
bio pravi nain zaraivanja za ivot, ipak je to bilo bolje
od onoga to ga je ekalo u hladnoi garae u San
Franciscu. Svakako e se pokazati boljim kada KDBS
organizira Dan dovoenja keri na posao.
Ella je bila na terasi, mogao ju je uti kroz otvorena
staklena vrata kako na svoj obzirni nain avrlja s
Alecom. Njezina je tvrdoglavost oko pilule prologa
tjedna izazvala Larryja na koritenje ekstremnih taktika.
Bio joj je ponudio novac (dvadeset dolara). Zaprijetio joj
je da e je istui (iako su oboje znali da nee). pijunirao
ju je kroz kljuanicu na vratima kupaonice, ak ju je
slijedio u vrt, pratei je od drveta do drveta, vrebajui je
dok je brala ivanice i zlatice, dok bi unula da tapiem
okrene bubu, dok si je pjevuila. J e li znala da je ondje?
Ili je ova sumnjiva nedunost glumljena, tako da je on
progonio posve nevino dijete? to ako se neka od pilula
otkotrljala s police dok je bio u toaletu u zrakoplovu? Bi
li to primijetio? Moe li sebi vjerovati da vie nee
poiniti takvu pogrjeku? Koliko je vjerovao vlastitome
sudu?
Alec je razgovarao s njome. ini se da ga je sasluala
a da nije na bilo koji nain pokazala kako zna o emu
govori. I Hoffmann je nazvao iz Detroita i rekao Larryju
da e mu naplatiti razgovor te popriao s Ellom, koja je
stajala u kuhinji drei slualicu objema rukama, iroko
otvorenih oiju, klimajui glavom i govorei: Da, ne,
da, hou, O.K., aha, O.K. Nije pomoglo. Bila je poput
djeteta u crticu, siuan stvor u smijenoj koktel-haljinici
koji je tumarao kuom s pitoljem u ruci.
- Alec!
Alec je provirio u kuhinju.
- Ovo e biti gotovo za najvie dvadeset minuta.
Trebali bismo poeti sputati mamu.
- Dobro. - Nije se pomaknuo.
- Hoe li ti to obaviti? Ili eli mijeati ovo, a ja u
otii gore?
- Ne smeta mi - ree Alec. No, priao je tednjaku i
uzeo drvenu vilicu iz Larryjeve ruke.
- Nemoj da se osui - ree Larry. - I izvadi svijee.
Neka veer bude posebna.
- Dobra ideja - ree Alec bez imalo entuzijazma.
- A to se tebe tie - ree Larry kada se Ella pojavila
na vratima, ozbiljno ga promatrajui glave nagnute na
jednu stranu - to se tebe tie... - Ali nije imao pojma to
jo rei.
U Alicinoj je sobi Kirsty Valentine, jedina ki, jedino
dijete Errola i Nancy Freeman (nekada Friebergs) iz La
Fince, Lemon Cove, Kalifornija, sjedila na stolcu kod
podnoja kreveta, drei u rukama stopala svoje svekrve i
masirajui palcima kako su joj pokazali na teaju
refleksologije u San Franciscu. Alice je leala oslonjena
o jastuke, ve odjevena za veer koju e provesti na
donjem katu. Ranije toga poslijepodneva stigla je Toni
Cuskic sa svojim kompletom kara, s kopama i suilom,
sa svojom pudlicom, te poeljala Alicinu zapetljanu
kosu i svezala je, na Alicin zahtjev, u uredno srebrno ue.
Njezina frizura, kao i rumenilo koje je nanijela na
izrazitu bjelinu svojih obraza, podsjetili su Kirsty na film
s Bette Davis koji je nedavno gledala, dio serijala
posveenog homoseksualnim ikonama na AMC-u. Pa
ipak, moda je nekako pristajala Alice, pristajala je
novosteenoj grubosti njezina pogleda, iznenaujuoj
otvorenosti njezinih pitanja: - Zato nemate drugo dijete?
Voli li ga jo? J este li vjerni jedno drugome?
Ovo je moda bio gubitak inhibicija - termin je
Kirsty pokupila listajui literaturu o raku u knjiari
Barnes i Noble: tumori poput iaka izjedaju oklop
odraslog prosuivanja; neodoljivo, nezaustavljivo
propadanje konano e zavriti potpunom demencijom,
kada je um koristan koliko i skupo zrcalo u
neosvijetljenoj sobi. Stoga je bilo ljepe, i neizmjerno
utjenije, zamiljati da u Alicinoj novoj direktnosti ima
neto zenovsko, da njezino ponaanje ne proizlazi iz
gubitka njezina intelekta, nego iz njezina nestrpljenja s
konvencijama. Ako ljudi moraju umrijeti - a Kirsty je
bila dovoljno Amerikanka da ne prihvaa apsolutnu
neumitnost smrti - eljela je da odlaze prepuni dubokog i
oslobaajueg poznavanja stvari. Kada ete inae biti
mudri ako ne na kraju? Ali, nekoliko je puta u posljednja
dvadeset etiri sata svjedoila kako sjena praznine ili
panike pada preko plavetnila Alicinih oiju pa je u svome
srcu znala da se ondje nalazi ena zatvorena sama u sebe.
Njezino podnoenje svega toga bio je u najmanju ruku
junaki in.
Ali kako da joj odgovori na pitanja? Nije problem
bio samo u balansiranju takta i iskrenosti, pristojnosti u
razgovoru s nekim tako stravino bolesnim, ve u
njezinomu bolnome neznanju to joj zapravo rei. Voli li
ona jo Larryja? Pretpostavljala je da voli, ali njezino
Da, svakako! imalo je nad sobom duha kvalifikacija,
gotovo kao da je rekla Vjerojatno, Veinu vremena
ili Ne kao nekad. Tekoa je bila nemogunost da ga
vidi jasno, da ima, kao to je imala u prolosti, istu
predodbu o njemu. Ovih dana kao da je bljetao, u isto
je vrijeme bio mukarac s kojim je etala na plai Muir
tjednima prije vjenanja, njih dvoje obasjani, smijui se
jer su uspijevali, uspijevao im je taj divni trik sree, kao i
stranac koji je bauljao kuom u gaama i majici (njegova
najdraa imala je na srcu natpis Barneyev restoran), s
aom u jednoj ruci i cigaretom u drugoj. Katkada ju je
podsjeao - jo je bio krupan mukarac, jo je bio dobro
graen - na boksaa koji je no prije borbe neobjanjivo
izgubio hrabrost i raspao se. J e li to njegov problem? to
ga je tako iskrivilo? Njegov otac? Pie? Gubitak posla?
Je li rije o neemu organskom? Neemu u zraku?
Trovanju olovom? Kako je mogla znati?
to se tie drugog djeteta, Alici je odgovorila: -
Nisam sigurna da je sada najbolje vrijeme. No, stvarnost
je bila jednostavnija i tunija: kako su mogli imati dijete,
kada su mjesecima spavali sa zidom izmeu njih? (Dva
zida: spavae je sobe dijelio hodnik.) I to s djetetom
koje ve imaju? Hoffmann ju je bio nazvao veer prije
leta i govorio joj o jo jednoj epizodi iako je, udno, bio
zabrinutiji za Larryja, koji se, tvrdio je profesor, borio s
artikulacijom prikladnih odgovora. Nije bila sigurna to
je tono time mislio, radije nije pitala, ali fraza joj se
motala po glavi tijekom leta, sve dok nije stekla neko
sudbinsko, kvazimitoloko znaenje koje je prijetilo da
e joj izazvati migrenu. to je najgore, inilo se da
potvruje njezine najosobnije sumnje, neopipljivu
injenicu da joj je sve manje i manje bilo drago ostavljati
Ellu samu s Larryjem. Vidjela ga je kako prelazi ceste,
provlaei se kroz promet, jo ga ne strijeljajui
pogledom, jo ne bjesnei na njega, jednostavno se
igrajui s opasnou. A smijao se televiziji - vijestima,
tunim filmovima - na nain koji ju je zastraivao. Kada
je Natasha Khan, njezina prijateljica na Sunsetu, upitala
dri li Larry pitolj u kui (Natashin je bivi drao
automatsku puku u igraonici), odmah je otila kui i
ispreturala sve ladice u gostinskoj sobi, otkrivajui manju
zalihu pornografije i sportskih magazina, etvrt boce
burbona, red letenja (od San Francisca do Vancouvera) i,
najalosnije, par njezinih gaica, ak ne istih, koje mora
da je izvukao iz koare s prljavim rubljem. Ali, nije nala
pitolj. A onda na Heathrowu, Ella na Larryjevim
ramenima s papirom ZDRAVO, MAMICE izgledali su
tako dobro zajedno, uistinu dobro, pa se postidjela. to
god Larry bio, to god postajao, u njemu je bila zaliha
slatkoga u koju nije smjela sumnjati. Moda je Hoffmann
bio taj, moda je Hoffmannu trebala prestati vjerovati.
Larry je povikao sa stubita: - J este li odjevene?
- Odjevene smo! - zapjevuila je Kirsty.
Uao je, zarumenjen na nain koji je odmah i umorna
prepoznala.
- to radite? - upitao je.
- Godi njenim stopalima - odgovorila je.
Kimnuo je. - Veera je za petnaest minuta. Hajde da
ti obuemo cipele, mama!
Imala je par teniska, velikih, bijelih, platnenih
tenisica koje su se kopale na iak, umjesto vezicama.
To je bio Unin prijedlog, te iako su izgledale smijeno na
Alicinim mravim nogama, bile su blage prema njezinoj
koi, pa nakon to ih je prvi put obukla, vie se nije alila
na njihovu runou. Pomisao da su na neki nain
moderne, tjerala ju je na smijeh.
- eli li malo plina? - upita Kirsty. Industrijski crna
boca stajala je na dohvat ruke na pokrivau.
- Samo inhalator, duo. - Larry joj ga je dodao,
gledao je kako ga dva puta trca u usta. No, nedovoljno je
udahnula, pa je uslijedilo neumitno, jadno kaljanje.
Gurnuo je ruke ispod njezinih ramena i uspravio je.
Stajala je, glave oslonjene o njegova prsa, a potom su se
polako dovukli do stubita.
- Odvest u Ellu da opere ruke - ree Kirsty. Larry je
pitao: - Kako eli da to obavimo?
- Polako - odgovorila je Alice - vrlo polako.
Stube su bile preuske da bi se oni spustili jedno
pored drugoga pa je Larry krenuo ispred nje i bio dvije
stube nie kako bi ga ona mogla drati za ramena. Ruke
su joj se tresle, a taj je slabani elektricitet Larry osjeao
cijelim tijelom. Kada su stigli do blagovaonice, ostali su
stajali pokraj svojih stolaca i ekali.
- Evo me - proaptala je.
Larry ju je doveo do njezina stolca na elu stola.
Alec je bio pronaao svijee i zapalio ih je u srebrnim
svijenjacima, ali su se plamenovi, bijedi od svjetlosti
koja je ulazila kroz prozore, jedva vidjeli.
Prolo je jo pet minuta prije nego to su je smjestili,
stavili joj jastuk iza lea i gurnuli joj platneni ubrus u
ovratnik haljine. Ponekad bi, kad bi se pomicala, ispustila
dubok, nenamjeran jauk.
- Hej - ree Kirsty - ne mislite li da joj frizura izgleda
sjajno? Da barem imam nekoga poput Toni kod kue.
Nije li joj frizura sjajna, Alec?
- J est - odgovorio je Alec. - Toni je odlina.
- Oh, on ne zna - umijea se Alice. - Njemu je,
jadniku, sve misterij...
Pogledala je Aleca koji je sjedio s njezine lijeve
strane. Larry, koji je posluivao rioto, primijetio je to:
jo jedna od onih izmjena koje je opazio tri ili etiri puta
tijekom prologa tjedna, dio neke stalne rasprave bez
rijei izmeu njih. Neto iz ega je bio iskljuen. Nije mu
se to svialo.
- Nadam se da e ovo pojesti, El. - Stavio je punu
licu ljepljive rie na njezin tanjur, dodao joj ga i sjeo joj
nasuprot. - Bon appetit, svima! Vidi, mama, ipak sam
neto nauio.
- Ella je u koli nauila neke zgodne francuske
pjesmice - ree Kirsty. - Kako se zove tvoja uiteljica,
zlato? Oni ih rano poinju poduavati.
- J e li ovo gljiva? - upitala je Ella drei sivu toku
na vrhu vilice.
- J est - odgovorio je Larry. - Posebna vrsta fine
gljive. Probaj! Ella je stavila gljivu na rub tanjura te
poela izvlaiti i ostale.
- Ella !- Okrenuo se Kirsty i rekao: - Molim te,
natjeraj je da neto pojede!
- Hoe rei da je prisilim?
- Hou rei da je dovoljno odrasla da se vie tako ne
igra s hranom.
- Znai da ne voli gljive. To nije neka mana, Larry.
- Pogledajte ga - rekla je Alice. Kimnula je glavom
prema fotografiji koja je prikazivala djeda Wilcoxa u
uniformi. - Pogledajte kako nas sve promatra.
- Idemo u kuu, zar ne? - upitala je Kirsty.
Posjet je bio dogovoren jo prologa tjedna. Larry se
uspio javiti paru koji je sada ivio ondje, Rupertu i
Stephanie Gadd. Kada im je Larry objasnio o emu je
rije, pokazali su razumijevanje, a Rupert Gadd obeao je
da e im biti na raspolaganju idue nedjelje. Rekli su
da su se upravo vratili iz Italije.
- Sjeam se da mi je baka Wilcox pokazivala dedinu
medalju - rekao je Larry - Sjea li se toga, Alice?
- MPZ.
- To je neto kao Purpurno srce?
- Medalja za posebne zasluge.
- Doista.
- A gdje se sada nalazi? - upitao je Larry.
- U Arnhemu - odgovorila je Alice. Bila je stavila
riu na vilicu, ali nije nita pojela. - Spasio je svoga
narednika. Doista ga je spasio.
- Pretpostavljam da je bio pravi junak - ree Kirsty.
Larry je otvorio bocu Montepulciana. On je jedini pio.
- Polako danas - ree mu Kirsty ispod glasa.
Larry joj se nasmijeio. - Zna li na ijoj je strani bio
tvoj djed? Stari Friebergs?
- Isuse - izusti Kirsty okreui oima.
- Latvijci su se borili s nacistima - objasnio je Larry.
- Imali su vie razloga mrziti Ruse nego Nijemce -
umijeao se Alec.
- A kako je tvoj tip? - pitala je Kirsty.
- Lazar? Pretpostavljam da je ubio nekoliko Rusa.
- Mislim da su se zvali Legija Kondor - nastavi
Larry. - J esam li u pravu? Ili Bijeli orlovi. Neka vrsta
latvijskog SS-a.
Kirsty ga je strijeljala pogledom s druge strane stola.
- Nema pojma o emu govori. A moj se otac borio u
Koreji i da ti nije palo na pamet proglaavati moju obitelj
nacistima.
Ella, koja nije pokazala nikakvo zanimanje za svoj
rioto, upita moe li dobiti bananu. Larry je rekao ne, ali
je Kirsty uzela jednu iz zdjele s voem i ogulila joj je.
- Mrzim ovakve razgovore - rekla je. - Ne elim da
Ella uope razmilja o tome.
- Slavna amerika tradicija - ree Larry. Odgurnuo je
tanjur i posegnuo za aom, ali vino je bilo preblago.
Trebalo mu je pravo pie. Morao je izai.
- Baka plae - ree Ella.
To je bila istina. Glave pognute nad nepojedenom
veerom, jedna je ljepljiva suza stigla do kraja Alicina
nosa.
- Hej, hej... to je? - Kirsty joj je prila i zagrlila je. I
sama je zvuala kao da je na rubu suza. - J esi li umorna?
Ha?
Larry je unuo s druge strane stolca. Alice je neto
govorila, ali nije ju mogao razumjeti.
- eli li se malo odmoriti? - upita je Kirsty. - eli
se vratiti gore?
- Upravo je sila - ree Larry.
- Za ime Boje! Moda se eli vratiti gore. eli li se
vratiti gore, Alice?
Alice je mrcnula. - ao mi je - ree. - Kakva zbrka.
- Dobro - ree Larry - moemo ovo uiniti i neku
drugu veer. Primio je majine ruke i povukao je sa
stolca. Preko ramena je proaptao: - Gdje je
Alec?
Kirsty se ogledala i slegnula ramenima. Ella je, usta
punih banane, pokazala prema otvorenim vratima.
Nakon toga veer se raspala svojim tempom. Ellu su
posjeli ispred televizora, kao da je to, u sluaju nude,
prirodno uiniti s djetetom. Kirsty je ostala gore s Alice,
siavi pola sata kasnije kako bi joj skuhala voni aj.
Virkajui iz kuhinje, Alec je znao da bi trebao otii gore i
provjeriti kutiju s lijekovima. Bio je to njegov posao,
jedini od neke vanosti, ali ui u tu sobu sada i riskirati
njezin pogled, nemo da se obrani od onoga to je ondje
vidio, od toga da ona vidi kako je konano podijeljen
izmeu aljenja i gaenja - bilo mu je previe. Uostalom,
to je znailo njezino uzimanje lijekova? Njezinih
jebenih lijekova! Bilo je neobino da Alec psuje, da ak
pomisli na psovku, ali naao se sam s posuem od
veere, mrmljajui sapunici poput luaka. Jebeni Larry
sa svojom jebenom enom. Njihovo idiotsko jebeno
ponaanje. Njegovo vlastito ponaanje. Njegova vlastita
jebena glupost. Njegov jebeni kukaviluk.
- Nije ba neki uspjeh - ree Larry uletjevi s
posluavnikom iz blagovaonice.
- Zar si iznenaen? - upita ga Alec. - Kad se tako
ponaa! - Nije pogledao Larryja, ali je uo otar,
uvrijeeni udisaj.
- Kako?
- Podbada. - Tko podbada?
- to ti misli?
- Znai da sam ja svemu kriv?
- Ne vidi li kako je bolesna?
- Naravno da vidim! I to oekuje da poduzmem
glede toga?
- Da pokae malo osnovnih obzira.
- Pa, to je prilino drsko, s obzirom na to da dolazi
od tebe - ree Larry, zabadajui prst u bratovo rame, kao
da ga eli podsjetiti tko je od njih dvojice jai. - Gdje si
se ti skrivao? Ha? Kamo si pobjegao?
- Zna li na koga me podsjea ovih dana? - upita ga
Alec, ribajui dno posude s riom. - Na tatu.
- Pitao sam se kada e netko poeti s tim sranjima.
Jedino nisam oekivao da e to biti ti. Kriste! Nekoliko
pia bi ti pomoglo.
- Aha. Vidim kako tebi pomau!
- I pokuaj neto poeviti s vremena na vrijeme.
Posudit u ti novac.
- Znai, to radi? Zato vas dvoje vie ne razgovarate
jedno s drugim?
- Ne petljaj se u to, Alec!
- Moda nismo trebali primijetiti?
- Idi k vragu!
- Ti idi k vragu!
- to se to zbiva? - upita Kirsty.
- Ama ba nita - ree Larry. Podigao je krpu i vrlo
pomnjivo poeo brisati jednu od aa.
Kirsty se namrtila i gurnula jednu od Alicinih alica
u vruu vodu, drei drugu ruku na Alecovim leima. -
Mislim da je uzela sve svoje lijekove.
- Hvala - ree Alec.
- Rekla je neto udno dok smo bile u kupaonici.
Ipak, vjerujem da je bila umorna.
- to je rekla? - upita je Larry.
- Ono to govori kada si umoran. - Zijevnula je. -
Spremit u Ellu u krevet.
Nakon sat vremena i sama je otila u krevet.
Smjestila se u donju sobu s Ellom. Larry je svoje stvari
preselio na gornji kat, u Alecovu sobu, gdje se nalazio
stari vojniki krevet od elinih cijevi i icanoga
podnoja. U gostinjskoj su sobi bili samo kreveti za
jednu osobu, pa je ovo predstavljeno kao praktian
aranman, iako Larry nije znao koga je trebalo zavarati
ili umiriti.
Braa su zavrila posao u kuhinji pa su sjeli na kau
u dnevnoj sobi da pogledaju veernje vijesti. Nakon
izbora u svibnju vlada je imala pune ruke posla, objavila
je Nultu godinu i spaavala budunost nacije, inei je
modernom i privlanom. Intervjuirani politiari udno su,
kompulzivno, koristili rije nov.
- Misli li da e upaliti? - pitao je Larry.
- Plus ca change - ree Alec. Ali, divio im se na
pokuaju. Na tome to neto ine.
Larry je rekao da misli kako su oni neka vrsta
Crvenih Kmera i da namjerava posjetiti dobri, stari
engleski pub, dok ih jo ima. Sjeao se mjesta po imenu
Plavi plamen, petnaestak minuta etnje preko polja.
Podovi od pjeenjaka, drvene bave, ne ba isto.
Mjesto koje je nudilo jaja i jeftine cigarete.
- Smeta li ti? - Podrazumijevalo se da e jedan od
njih dvojice ostati zbog Alice.
Alec je zatresao glavom. - Moda u raditi.
- Ne ljuti se zbog onoga veeras?
- Ne ljutim se.
- Morali smo to izbaciti. Morali smo jednom.
- Znam.
- Vidimo se onda kasnije.
- Svakako.
Kada je otiao, Alec je ugasio televizor. U tiini ulo
se kaljanje njegove majke, prigueno hripanje i grcanje
koje je dosezalo svoj kreendo, pa se zatim postupno
stiavalo. Pourio je u vrt, preao livadu i udisao punim
pluima mlijeni zrak. U ljetnikovcu je pripalio ibicu,
zapalio fenjer i stavio ga na policu, pokraj Lazarova
portreta. Potom je naotrio olovke, otvorio rukopis
Oxygenea i dvadeset minuta obavljao nekakvu pantomimu
rada, sve dok vie nije mogao trpjeti varku, pa se
naslonio na stranje noge stolca kako bi promatrao kukce
koji su prilazili svjetlu kroz otvoreni prozor, a meu
njima i nekoliko velikih moljaca boje putra, koji su
otresali prainu sa svojih krila na stakleni struk fenjera i
letjeli kao kakvi manini aneli oko dramatiarove glave.
Larry se vratio malo poslije ponoi, pjevuei neku
country-pjesmu dok se spoticao preko stuba i njihao do
ulaza u kuu. Alec je ugasio plamen u fenjeru i sjedio u
mraku dovoljno dugo, nadao se, da Larry legne u krevet.
Veeras nije elio ponovno razgovarati s njime. Iako su
se pomirili, jo je bio potresen svaom u kuhinji, jo je
mogao osjetiti gdje ga je Larry udarao po ramenu. A gdje
si se li skrivao? Idi k vragu! esto su se svaali kao
djeca, kao tinejderi znali su se svaati po pola sata. Ali,
veeras je vidio neto novo, bol koja je odraavala
vlastitu bol, duboke probleme o kojima nije nita znao i
koje nije mogao objasniti. Kirsty je bila u pravu one
veeri kada je nazvao San Francisco (a on je bio u krivu):
ljudi se mijenjaju! I kako je bio lakovjeran, kako
nevjerojatno naivan, kada je mislio da e njegov brat
ostati isti, nedotaknut neredom koji je nepogrjeivo
nalazio svoj put do ivota drugih ljudi - do svakoga
ivota u jednom trenutku. Ali kako da sada shvati
samoga sebe? Kakvu bi jasniju definiciju sebe mogao
ikada nai od one da je on ono to Larry nije? Nikada je
nije preispitivao. J e li itko? Bilo je lake misliti o njemu.
I, to sada? Ako Larry vie nije Larry, tko je onda
Alec?
U etvrt do jedan ponovno je preao vrt. Glavice
cvjetova srebrnasto su se naginjale nad travom, a no je
bila teka, tekua, i zvijezde mutne. Moda je to znailo
da e se vrijeme promijeniti, da ih sutra eka jaka rosa.
Zakljuao je vrata terase, natoio si au vode u kuhinji i
upravo se spremao ugasiti svjetla u dnevnoj sobi, kada
mu je pozornost privukao stoli za kartanje u nii ispod
stuba. Bio je stavio stoli onamo onoga dana kada je
Alice izala iz bolnice i istoga je dana dijelove
maioniarske igre vratio u kutiju. Ali, sada su ponovno
bili vani - tri crvene alice poredane u liniji na sredini
stola. Priao je blie. Tko ih je izvadio? Larry? Zato bi?
Kirsty nije sigurno. Znai, Ella! Naravno, Ella. Ako nita
drugo, odavala ju je njezina opsesivna priroda: razmaci
izmeu alica bili su tek centimetar-dva. Ali, kada? I s
kime se eljela igrati? unuo je, prouavao svaku
pojedinu alicu i potom podigao srednju.
- Pobijedila si - proaptao je. Podigao je desnu alicu.
J o nita. Podigao je posljednju.
Na stolnjaku je, poput jajeta nekoga golemog
strljena ili vilinkonjica, stajala pilula: sjajnoplava i
sjajnocrvena. Podigao ju je. Gotovo da nije imala teine,
a njezin je teret lijeka bio jedva vidljiv kroz lagano
proziran glicerinski omota. Kosa mu se nakostrijeila na
vratu i okrenuo se, kao da je oekivao da e uhvatiti
Larryja ili Ellu - ili ne daj boe, Alice - kako stoje pokraj
vrata, promatraju ga, vide mu izraz lice i znaju to misli.
Ali, bio je sasvim sam. Nitko mu nee smetati.
Primio je pilulu usnama, otrgnuo komad veernjih
novina, zamotao je i gurnuo u gornji dep koulje. Potom
je spremio alice, zatvorio kutiju, ugasio svjetla i popeo
se gore, zastavi na trenutak, gotovo u strasti, ispred
majine sobe.
U 8.45, u bljetavo sunano jutro, Laszlo Lazar je
siao na peron u Westbahnhofu. U jednoj je ruci nosio
svoju staru, plavu pilotsku torbu, a u drugoj crni
koveg od grube imitacije koe, koji mu je veer ranije
na Gare de l'Est dao sredovjeni mukarac kojega nikada
dosad nije vidio.
Unutra, naravno, nije bilo novca - on e doi poslije -
i kada je pogledao unutra, zakljuan u jednom od toaleta
u vlaku, otkrio je da sadri samo desetak novina - lx
Monde Diplomatique - i dva velika runika za kupanje,
vjerojatno kako bi ostavili dojam natrpanosti. U Beu ga
je zadrao uza se, ostavivi plavu torbu u garderobi. Uzeo
je taksi do Opere i ubijao vrijeme u Karntner Strasse,
Singer Strasse i Hoher Marketu. Nekoliko je puta zastao
kako bi se pogledao u izlogu, pokuavajui u moru ljudi
koji su prolazili iza njega uhvatiti bilo koji lik koji je
zastao kada i on, ali jedino uporno lice, jedino lice koje je
njegov trik sledio u mirnoom ispunjenu krivnju (lice
poput mlijeka prolivenoga po tamnome drvu) bilo je
njegovo.
U 12.30 vratio se u Westbahnhof i sjeo u restoran na
postaji, uzevi stol izmeu stupa i velike biljke, odakle je
imao ist pogled na staklena i elina vrata. Imao je jo
dvadeset i pet minuta prije susreta, ali ovoga je puta
odluio da ga iznenadni pristup nee uznemiriti, kao to
se dogodilo na parikome kolodvoru, kada se okrenuo i
otkrio drugo lice koje je stajalo preblizu njegovomu,
gotovo policijskog pogleda, s glasom koji je recitirao: -
Francoise je rekla da vam dam ovo - i to s naglaskom
koji mu je postajao sve poznatiji.
Stigla je i konobarica, punija djevojka na kojoj se
vidjelo da se prilino dosauje, te stala pokraj njega s
komadom papira u ruci. Nije osjeao glad - gnjavaa
natezanja kovega po uzavrelome gradu, koji mu se nije
ni najmanje sviao, izazvala je dosadnu glavobolju - ali
je nasumce neto odabrao s menija i naruio bocu piva
Kaiser. Odmah mu je donijela pivo. Bilo je hladno i
inilo se da mu pomae. Pomalo se opustio, zatvorio oi i
pokuao prihvatiti injenicu da se uope nalazi ovdje - u
Beu! - kada bi u zdravijem, sreenijem svijetu sjedio za
svojim stolom u Parizu, sreujui dijaloge i poinjui se
pitati to u hladioniku ima za ruak.
Ritam vlaka jo mu je bio u krvi, osjeaj koji mu je
bio mutno poznat, jer je neko bio poznavao i none
vlakove. etiri ili pet puta tijekom godine putovao je
njime kako bi posjetio majku i ujaka Ernoa.
Orijentekspres - egzotino ime za vlak koji nije ni
luksuzan ni posebno brz. est mjesta u odjeljku,
jedanaest odjeljaka u vagonu i cijelom duinom vagona
uzak hodnik u kojemu su ljudi puili i naslanjali se uz
prozore, sanjivo zurei u tamna, plava polja i svjetla
nepoznatih gradova.
I uvijek bi se dogodio neki incident, neki zanimljiv
susret. Na ovome je putovanju utroio sat vremena
negdje u istonoj Francuskoj kako bi umirio strahove
mlade crvenokose Amerikanke, koja je bila ula, ili
moda proitala u nekom od onih uasnih vodia bez
kojega nitko vie nije naputao dom, da postoje
kriminalne bande koje u spavaim kolima putaju plin za
omamljivanje kako bi orobile ili ak umorile besvjesne
putnike. Njegov je engleski - nekoriten jo od San
Francisca - bio nesiguran, a ona nije znala nijedan drugi
jezik, ali joj je pomou malo rakije uspio objasniti svu
apsurdnost njezinih strahova, iako je osobno sumnjao da
takve bande postoje kada bi se putovalo dalje na Istok (u
Rumunjsku?), jer ovo su bila oajnika vremena.
Kada je djevojka konano zaspala, a Francuz na
leaju ispod nje prestao krgutati zubima, Laszlo se
ispruio na vlastitome leaju i prisjetio se svojega
posljednjeg putovanja Orijentekspresom u zimu 1989.
godine, kada je bio doao u Be gledati majku kako
umire. J anos je bio doletio iz NewYorka (u kojemu je
njegov brak s Patty upravo zavravao brakorazvodnom
parnicom), i njih su dvojica puna tri dana bdjela uz
majinu postelju u Allgemeines Krankenhausu. Janos je
mrmljao Laszlu u uho o pravdi, ljubavi i privatnim
detektivima, dok je Laszlo promatrao snijeg u veljai,
srebren i taman, kako gradi zapuhe na istaci uskoga
prozora iznad majine glave.
Bio je to kraj kakav su ljudi obiavali zvati
mirnim: starica, kostur nakon mjeseci bolesti, iznenada
odsutna, dah je nestao iz njezinih usta, a oi su joj bile
zatvorene kao faraonove. Kratak prijelaz, naizgled bez
tekoa. Ali, u trenutku kada je otila, potresao ga je
osjeaj da se u tome skuenom i zastrtom prostoru na
kraju odjela dogodilo neto to ima snagu otkrivenja,
neto ak sveto, i uhvatio se za to u nadi da bi njegova
bol mogla imati neko znaenje, da je to plemeniti trud da
se izmiri s voljom prolaznosti. No, trenutak je proao.
Bio je prevelik materijalist, odgojen na dijalektici,
Pravome putu, Pobjedi socijalizma. Nije imao temelje u
religiji, nije imao nikakvih tekstova koje ue djeca, a koji
bi mu pomogli da trenutak uhvati jezino, nije imao
nikakvih utjenih slika dua u letu. Tako je njezina smrt,
kao i ranija smrt u Budimpeti, ostala nepreobraena i
samo ono to jest: zagonetka koja je nadjaavala razum i
na trenutak ga ostavila u savrenstvu usamljenosti koja
ga je uasno plaila.
Poslije, kada su obavili formalnosti, potpisali papire i
kada su je nosai odnijeli u mrtvanicu (s malenim
cvijetom masnica na mjestu na kojem je bila zabodena
igla infuzije), braa su se naslonila jedan na drugoga u
hodniku izvan odjela, dva sredovjena mukarca,
neobrijana, krvavih oiju, stranci bijesni na smrt, dok su s
njihove obje strane prolazile medicinske sestre, hodajui
u cipelama s mekim potplatima, koje kao da uope nisu
stvarale buku.
- Bitte?
Hrana mu je stigla: komad svinjetine okruen
nekakvim zelenilom koje je - govorio je meni - bio
kremasti pinat. Podigao je vilicu, bojei se da bi
izgledao sumnjivo ako ne pokua jesti to je naruio, ali
nakon prvoga je zalogaja zakljuio da bi bilo sumnjivije
jesti takvu hranu, pa je odgurnuo tanjur i podigao pogled
sa stola upravo u trenutku kada je njegova veza ula kroz
vrata.
Imala je kratku kosu koju je bojila crvenkastosmee,
bila je odjevena u izblijedjele traperice i muku plavu
koulju iji su rukavi bili podignuti do laktova, ali to je
bez sumnje bila ona: Emilova prijateljica, iako bez one
aure discipline koja je u Parizu isparavala iz njezine koe
poput dima. Sada je izgledala kao neija omiljena
neakinja - moda njegova! - smijeila se i prilazila
njegovu stolu samouvjereno njiui bokovima. Preko
ramena nosila je torbu identinu njegovoj, iako je njezina
- sudei prema napetosti naramenice i nainu na koji ju je
pomno spustila na pod pokraj njegova stolca - oito bila
mnogo tea.
Poljubila ga je u oba obraza. - Dobro ste putovali?
- Hvala vam - odgovori on.
Sjela je njemu nasuprot i pripalila cigaretu. Kada je
konobarica dola, naruila je Colu.
- Trebali biste jesti - rekla mu je, gledajui u njegov
tanjur. Laszlo je slegnuo ramenima. - Vruina...
- Moda kasnije bude oluje - ree ona.
- Mislite?
Volio bi znati koja su ovdje pravila, treba li on
pretpostaviti da ih se moe prislukivati unato injenici
da nitko nije sjedio za stolovima s obje njihove strane i
da je iz zvunika skrivenih na zidovima, svirala glazba -
uobiajen dosadni valcer. Pomislio je da su ga trebali
obuiti u Parizu. Nije elio napraviti budalu od sebe.
Nagnuo se prema njoj. - Vi ete ii sa mnom?
- Ne - rekla je pa dodala, s trakom nekadanje
nestrpljivosti - naravno da ne.
Popila je svoju Colu i zubima zdrobila kocku leda. -
Sluajte - ree ona - vlak za Budimpetu polazi u 14.20.
Kada stignete u grad, odsjest ete u Hotelu Opera na
Revay utci. Znate li to mjesto?
- Poznajem ulicu, pokraj Bazilike. - Tono.
- A to u ondje raditi?
- Razgledavat ete znamenitosti.
- Koliko dugo?
- Dva-tri dana. Ostavite torbu u hotelskom sefu.
- Nije li sigurnije da je nosim sa sobom?
- Vano je da uinite ono to traimo. Nita vie i
nita manje. Javit emo vam se kada sve bude spremno.
- Kako?
- To drugi moraju odluiti.
Ugasila je svoju cigaretu pa posegnula, vrlo
oputeno, ispod stola kako bi uhvatila naramenicu
njegove torbe.
- Imate li sve to trebate?
- Ali, to ovisi o vama - ree Laszlo.
Dopustila si je kratak osmijeh. - Uivajte u svojem
odmoru - ree ona. elio ju je upitati hoe li se ponovno
vidjeti, ali ve je bio prilino siguran da nee vie nikada.
Bilo mu je ao zbog toga. Nakon to mu je bila tako
uasno odbojna na prvome susretu, sada je smatrao da je
vrijedna divljenja, ista poput otrice, iako je sumnjao da
je njezina istoa od one vrste koja bi drala savreno
opravdanim jednoga dana postaviti eksplozivnu napravu
u prepunom baru. Charlotte Corday, Ulrike Meinhof.
Ivana Orkanska! Kako je udno da mu je u svemu tome
ona saveznica. Promatrao ju je kako odlazi. J e li ona
Francoise? Prolo je dosta vremena otkako ga je
posljednji put neka ena ovako zainteresirala. Bio je
zadovoljan to je otkrio kako je to jo mogue.
Pozvao je konobaricu da mu donese raun i ostavio
joj napojnicu, ali kada je pokuao podii torbu,
zaprepastila ga je njezina teina. Morao je prilagoditi
stisak i malo poviti koljena te namjestiti tu stvar na rame.
Koliko je tono novca ovoliko teko? etvrt milijuna?
Pola milijuna? Naravno, bilo je nemogue pogoditi
vrijednost a da ne pogodi valutu. Vjerojatno su to bile
njemake marke ili dolari. Krugerrandi? Moda. to god
to bilo, donacije iz dijaspore oito su bile velikodune
iako su mnogi meu njima bili gastarbajteri i morali su
osjetiti gubitak onoga to su dali. to se tie ostalih,
tajkun poput Bexheta Pacollija mogao je uiniti torbu jo
teom bez mnogo odricanja. Mogli su to uiniti i oni koji
su bogatstvo stekli manje popularnim nainima (navodno
su heroinski reket u Zurichu vodili Albanci, i ti su efovi
mogli jedva doekati priliku da kupe utjecaj). Bilo je
malo vjerojatno da e se Emil i njegovi prijatelji brinuti o
podrijetlu novca. U teka vremena vrsta se valuta uvijek
mogla opravdati.
U predvorju kolodvora kupio je kartu, podigao svoju
pilotsku torbu i otiao na peron na koji je vlak (Bela
Bartok) upravo ulazio, uvlaei svoj motor i pranjave
vagone pod popodnevne sjene kolodvora. Laszlo se
ukrcao i hodao hodnikom sve dok nije stigao do odjeljka
koji je bio prazniji od ostalih, s dva slobodna mjesta koja
su gledala prema naprijed. Ovdje je spremio plavu torbu
na policu iznad glave i sjeo na sjedalo pokraj prozora, s
crnom torbom pod nogama i jednom naramenicom
omotanom oko zapea. Iza njega su dva maarska glasa,
s naglaskom njegova grada, ali i govorom koji nije uvijek
razumio, raspravljala o posljednjoj Ferencvaroevoj
utakmici. Vagon je bio zaguljiv - bio je to stari vagon
bez klimatskog ureaja - a on je udio za snom, ali bi
buenje u Budimpeti bez torbe svakako bilo veoma
skupa pogrjeka. Mogla bi biti, doslovno, vrijednija od
njegova ivota.
Zaula se zvidaljka, dijete se podiglo kako bi
mahnulo na rastanku, malo je zraka poelo strujati uz
vrhove prozora. Naslonio se, udahnuo, ili barem pokuao
duboko udahnuti, ali plua su mu bila ljepljiva i kada je
drugi put pokuao na silu, osjetio je bol, poput vora
iziritiranih nervnih zavretaka koji se u liniji provlaio
kroz njegova rebra, sve do ispod njegova lijevog pazuha.
Imao je sada jo jednu misao s kojom se mogao igrati. Na
posljetku, ne bi bilo nita neobino da mukarac njegove
dobi doivi srani udar putujui za ovako toploga dana.
U sluaju nude, otvorili bi torbu traei njegove lijekove
ili bi jednostavno bili znatieljni zbog njezine teine.
teta to ne bi bio ondje da im vidi izraze lica.
Stavio je sunane naoale i izvukao kopiju Die
Pressea, koja je bila gurnuta ispod sjedala pred njim.
Gubio je strpljenje sa sobom, sa svojom beskrajnom
brigom o sebi, sa svojim fantazijama o kolapsu, s
fantazijom da e s poda promatrati lica stranaca, a netko
e - uvijek je postojao netko - viknuti: Ne miite ga! J e
li to prieljkivao? Neuspjeh koji bi opravdao sve ostalo.
Jadni Laszlo! to je mogao uiniti? Bolestan ovjek!
Bespomoan!
Carinici su se ukrcali na vlak u Hegyshalomu, sat
vremena udaljenom od Bea. Austrijanci su, sa svojim
stiliziranim beretama i plavo-sivim tunikama bili uredni;
suprotno od njih, maarski je trio, s kapama i zguvanim
kaki uniformama, imao nesretan izgled mladih vojnih
novaka, iako su u Laszlu uniforme bilo koje vrste budile
stari strah da su oni koji ih nose pauci koji se kreu uz
mreu zakona i ije bi ga zanimanje moglo uvui u
kripac iz kojega ne bi nikada mogao pobjei. Odmotao
je naramenicu s ruke i skinuo sunane naoale.
- Francuz? - upita ga na engleskom jedan od Maara
dok je Laszlo pruao putovnicu koju mu se francuska
vlada smilovala odobriti tek 1971., nakon uspjeha
Sisyphusa Rexa.
- Iz Budimpete - ree Laszlo odgovarajui na
maarskom.
- Iz Budimpete?
- Otiao sam prije etrdeset godina. - Pitao se je li ga
razumio. Koliko je on znao o '56- oj? Ljudi ne pamte
vjeno. Jo jedna generacija i bit e to paragraf u knjizi
koji e uenici uiti napamet kao ispitno pitanje.
- Naputovali ste se - ree mladi, ispitujui igove u
Laszlovoj putovnici.
- Zbog posla - ree Laszlo i pripremi se da iznese
prihvatljivo objanjenje od ega se tono sastoji njegov
posao. Iz iskustva je znao da su carinici obino nervozni
kada im spomenete da ste pisac, a ta je tendencija bila
najsnanija na mjestima na kojima su imali dugu tradiciju
zatvarati ih i gdje je naviku, ispitivalaki refleks, bilo
teko slomiti. Ali, tada je shvatio da mladi zavidi samo
na onim zavodljivim malim igovima te da ga, zapravo, i
ne zanima previe tko je uao u Maarsku, a tko otiao.
Maarska e uskoro ui u Uniju, postat e jo jednom
podrunicom velike europske robne kue. Svijet je
krenuo dalje; ljudi sivih lica, koji su nosili iznoene
kapute obrubljene mrazom, izgubljeni su u povijesti,
ijim su se gospodarima smatrali. Zemlja je sada bila
otvorena, iako Laszlo nije vjerovao da e se na to ikada
naviknuti. Za njegovu je generaciju bilo prekasno.
Ponovno su stali u Gyoru, pa nastavili preko ravnice
na kojoj se vruina dizala s prostranih livada i polja
kukuruza. Kanali, ravnica, seoske kue - sve je to plutalo
pokraj njih; automobili su strpljivo ekali na prolaz; sjene
lijene poput ustajale vode okruivale su pocrnjele zidove
stare tvornice iz sovjetske ere. Laszlo je oslonio glavu o
prozor i zaspao. Istoga je trenutka poeo sanjati,
pronaao se u ulici koju nije sasvim prepoznavao, u
jednome od onih gradskih okruja koje je podsvijest
sklepala iz desetak razliitih gradova; mjesta u kojima je
ivio, vidio ih kroz prozor taksija ili na platnu kina. Bio
je odjeven u vreasto crno odijelo poput onoga koje nose
cirkuski klaunovi i vukao za sobom golem pretrpani
koveg omotan pagom. Na uglu ulice Emil Bexheti,
odjeven poput meksikog bandida, stajao je naslonjen na
zid s rukom prebaenom preko ramena prelijepe ene,
koja se glasno smijala vidjevi Laszla kako tumara po
pranjavoj ulici. Pa ipak, atmosfera sna nije bila okrutna.
Unato osjeaju da svoj teret nikako ne moe nositi ni
koraka dalje, bio je zadovoljan, gotovo veseo, na
tvrdoglav nain ovjeka koji slijedi svoju sudbinu,
svjestan da za njega ne moe biti druge. I nakon nekoga
vremena vie nije mogao uti enin smijeh. Grad je
iznenada zavrio, a on se naao u prirodi i dalje vukui
svoj koveg - koji je sada nekako prepoznao kao onaj s
kojim je napustio Maarsku, koveg njegova oca, stvarcu
od uglaane koe s inicijalima A.L. urezanim na vrhu -
bijelom cestom koja je vijugala dalje, daleko; bijela vrpca
utkana u naputenu arkadiju odvest e ga, nekako
nepogrjeivo, do njegova konanog odredita...
Probudio se ba kada su ulazili na kolodvor Kelati, a
aroliju, neoekivani mir sna, zamijenila je velika
uurbanost buke i pokreta. U panici je posegnuo naprijed,
proklinjui se i kopajui ispod stranica novina koje su
pale s njegova krila dok je spavao, da bi konano, na
veliko olakanje, glasno se smijui napipao votane
stranice torbe.
Nekako se s njome izvukao na peron, gurajui se
kroz skupine napasnih, grubih ena koje su nosile
kartonske ploe s natpisima Iznajmljivanje soba,
ispisanim na engleskom, njemakom i talijanskom. Iznad
njihovih su glava letjeli golubovi u pravilnim
formacijama, krilima parajui svjetlost koja se prelijevala
kroz golemi prozor na dijelu kolodvora koji je gledao
prema gradu. Emigrant, dramatiar, meunarodni tekli,
Laszlo Lazar vratio se i starim jezikom tiho pozdravio
nekadanji dom.







U nedjelju ujutro Alice Valentine ekala je na kauu
u dnevnoj sobi u Brooklandsu. Nosila je sivo-smei
zimski kaput i oko vrata stolu od nereva krzna, s
nerevom sasuenom glavom na oba kraja. Stola je
nekada pripadala njezinoj majci i pedeset godina ranije
moda je donosila traak glamura na mladoj djevojci u
veernjoj haljini i s napudranim vratom, ali su je prilino
otetili vrijeme i horde moljaca. Stvorenja su, staklenih
oiju i iskrzanih uiju, izgledala kao da pate od akutne
alopecije, pa je Alec pomislio na staru pseu kou na
kraju Lampedusina Leoparda, koja je s prozora baena
na hrpu praine. Ali, Alice ju je eljela i nakon duge
potrage pronaao ju je sloenu u kutiji za eire na dnu
ormara u hodniku. Nitko nije znao zato je eli, moda
kao uspomenu na majku prilikom posjeta njezinoj staroj
kui. Nitko vie nije traio razloge.
Bilo je tri etvrt dvanaest kada su konano krenuli:
Larry, Ella i Kirsty sjedili su otraga, a Larryju su koljena
dosezala gotovo do brade. Alice je sjedila sprijeda sa
tapom, kisikom, rupiima i velikom vreom boica s
pilulama. Putovali su pokrajnjim ulicama ispod povijenih
sjena drvea. Alec se naginjao prema upravljau poput
kartaa iako gotovo uope nije bilo prometa. U zelenoj
opravi i sandalama, Ella je sjedila izmeu svojih
roditelja, uspravna i tiha. Larry ju je pogladio po glavi, a
ona je digla pogled prema njemu.
- Kako si? - proaptao je. - Kako smo?
Porazgovarali su o povratku pilule (naoj tajni),
iako joj je govorio vie sa zahvalnou nego sa
zamjeranjem. Bio je zahvalan i Alecu. Oito je njegov
razgovor s njome bio uinkovitiji nego to su
pretpostavljali. Stvar je sada nestala. Alec ju je poslao na
isto mjesto gdje su bile i druge (nevjerojatno je to sve
zavrava u toaletima!), tako da je ta kriza bila zavrena.
Neoekivano je osjeao olakanje i bijeg mu je dao snage
tako da je prvi put u posljednjih nekoliko mjeseci osjeao
da su mogue bolje stvari. Kada bi mogao kontrolirati
pie, tablete, prah, promjene raspoloenja, lai - moda
bi ovoga puta mogao pobijediti izglede i popraviti svijet.
Ali, promjena bi morala biti uvjerljiva. Morala bi se
pokazati na njegovoj koi poput svjetlosti jer ovjek
samo odreeni broj puta moe obeati promjenu prije
nego rijei Promijenit u se ponu zvuati kao
Promijenio bih se, ali ne mogu. Moglo bi, naravno, biti
prekasno; sada je bio posve odrezan od Kirstynih osobnih
misli, od smjera njezina razmiljanja. Koliko je on znao,
ve je mogla angairati nekoga u Americi, nekog
odvjetnika, i on e se vratiti kui gdje e ga doekati
papiri za potpis. Provela je ondje tjedan dana sama i ona
kuka Khanova mogla ju je nagovoriti na kojeta. Ali,
instinkt mu je govorio da ima jo jednu, posljednju
priliku i namjeravao ju je zgrabiti.
Imao je lijevu ruku prebaenu preko naslona sjedita
- ruka mu je dosezala iza enina vrata, tako da se ona
morala samo nasloniti kako bi se dodirivali - i bacio je
pogled kroz prozor, ugledavi est zeeva ratrkanih po
polju. Ovce su pasle, a krave lavlje boje stajale su pokraj
korita, u sjeni drvea, maui repovima. Rastao je
kukuruz i zrila uljana repica, a crveni su traktori podizali
prainu po sjenokoi. Unato svemu - autocestama,
pesticidima, milijunima novih domova - barem je ovdje
zemlja zadrala svoje bogatstvo, svoju dostojanstvenu
ljepotu. Podcijenio je to u urbi da ostavi Englesku za
sobom. Sada je osjeao teinu toga, kao da je ovaj
krajolik - prvi koji mu je otvorio oi - imao neku
autoritativnu vlast nad njime, neto na razini krvi, neto
to je konano bio spreman priznati.
Pogledao je svoju majku, stisnutu u sjedalu, kao da
joj je zrak teak na ramenima. Moe li ona uivati u
ovome? Je li to jo mogue? Prolo je dugo vremena
otkako je posljednji put bila izvan kue - prolo je dugo
vremena otkako je ii nekamo znailo bilo to drugo
osim ii u bolnicu - a kada su on i Kirsty uli s njezinim
jutarnjim ajem (u zasjenjenu sobu koju nikakav
povjetarac nije mogao provjetriti), bila je toliko uzrujana
i zbunjena da su se pitali je li izlet uope mogu.
Zlovoljno se alila da vie ne moe nai nikakav poloaj
u kojem bi joj moglo biti udobno i kako se nou eljela
okrenuti, ali se bojala da bi se uguila. A onda mu je,
kada ih je Kirsty ostavila same - Ella je povikala
Mama! s dna stubita - i rekla kako zna to bi dobar
lijenik uinio, a tu je primjedbu Larry odbio shvatiti,
iako ga je oima slijedila po sobi sve dok se Kirsty nije
vratila, pa je mogao pobjei u vrt i zapaliti cigaretu.
Sada je ve danima (mjesecima?) pokuavao u sebi
pronai hrabrost da razgovara s njome. Morao se, a ta je
potreba bila hitna, pojaviti pred njome onakav kakav jest,
uiniti sebe vidljivim u njezinim oima: nije vie bio
sjajna meta njezina ponosa, ve mukarac koji se
pokazao neravnopravnim svojim nedostacima, u ije je
postojanje jedva sumnjao prije pet godina. Pa iako je
pretpostavljao da se ve pomirila s gubitkom staroga sna
u kojemu su oni bili lojalni partneri, strahovao je da e
otii (Reci umrijeti, Larry!) dok je neko pretvaranje
jo zaklanjalo prostor meu njima. Morao je biti
prepoznat. Za to je trebao samo trenutak pozornosti, ruku
podignutu u blagoslovu, ali pomno je morao birati svoj
trenutak. I morao ga je odabrati uskoro.
S njihove je desne strane bio Salisbury Plain: niska,
blijedozelena brda spojena s nebom djeliima guste,
tamne ume. im su se pribliili na etrdesetak
kilometara do kue, Alice je poela objanjavati okolicu.
Crkvu u kojoj je nekada bila mladenka. Popularni pub.
Vrata imanja, iza kojih je neki mjetanin doivio propast
svoje gospodske loze.
Kirsty je objasnila Elli: - Ovdje je baka ivjela dok je
bila malena djevojica.
- Dobro - rekla je Ella i pokuala odglumiti
zanimanje iako ovdje nije bilo mnogo toga to bi moglo
zadiviti dijete iz North Beacha, koje je vidjelo kanjone,
planine i golemo drvee sekvoje.
Kada je Alec promaio skretanje, Alice je mahnula
prema njemu izguvanim rupiem i nazvala ga
budalom, kao da se ovuda voze svakoga tjedna. Ispriao
se, vratio unatrag i skrenuo na cestu koja je prolazila kroz
nepokoenu travu, kanale i jarke plave od prolotjedne
kie.
- Sjajno - ree Kirsty - pravo selo.
- Moda ugledamo medvjede - ree Larry. - Bolje
podigni prozor, mama!
Ali, ona ih vie nije sluala. Nije ju zanimalo njihovo
avrljanje. Ovo je bilo osobno.
Larry se nagnuo naprijed i dotaknuo bratovo rame. -
Sjea li se ovoga?
Alec je kimnuo. Bila su to polja na kojima su se
nekada zajedno igrali, zelenih koljena. I neke manje
farme na kojima su radili tijekom praznika ili vikendima,
slaui sijeno ili kosei, zaraujui pokoju funtu, a potom
pijui mlijeko u kuhinji na farmi, kada bi postalo
premrano za rad. Uznemirilo ih je ponovno vidjeti cestu
kako zavija meu brdima poput samoga vremena i
posljednjih je petnaest minuta putovanje bilo poput
procesije - ozbiljno i vozili su se u tiini.
Kua je stajala na osami, na produetku ceste u
zaseoku: dva kata crvene cigle s godinom 1907.,
ispisanom crnom bojom na kamenu iznad ulaznih vrata.
Barem izvana mjesto nije izgledalo puno drukije iako je
bila postavljena nova, visoka ograda i uta je alarmna
kutija bila isturena pokraj prozora na gornjem katu, a
usred prilaza nalazila se malena fontana - s kerubinom i
urnom - kao u nekome seoskom hotelu. Alec je parkirao
izmeu Range Rovera i zelenog MG-ja, a dok su braa
njeno sputala Alice s njezina sjedala, stari je labrador
doepao preko ljunka kako bi ih pozdravio, njuei rub
Alicina kaputa, kao da nerc, mrtav ve pola stoljea, i
dalje isputa neki suptilan miris divljine.
- I - uzdahnula je Alice, ali je pas pokazivao pravo
psee zanimanje za nju pa ih je slijedio do ulaznih vrata.
Larry je potegnuo ruku eljeznog zvona (u doba bake
Wilcox bilo je to obino elektrino zvonce) i nakon
minute na zvonjavu je odgovorio mladi od dvadeset,
moda dvadeset dvije godine, koji je stajao na dovratku,
blijed i lijep, koulje otkopane do pupka, gledajui ih
kao da dobar stil sadri i odreenu razinu neosjetljivosti
koja je graniila s kretenizmom. Oito mu nitko nije
rekao tko bi mogla biti ova mrava i udno odjevena
ena. Naslonio se na vrata i procijedio: - J a sam lom.
- Da - ree Alice, oslobodi se sinova i otetura pokraj
njega u tamu hodnika.
- Doli smo u posjet - objasni Alec urei za njom,
uplaen da bi se mogla sruiti na ploice.
- Zovemo se Valentine - ree Larry cerei se
mladievoj nelagodi, te ude i on unutra.
- I mi smo Valentineovi! - doda Kirsty. - Imate li
kupaonicu za moju djevojicu?
Kada su konano svi uli u kuu, Stephanie Gadd
pojavila se iz jedne od soba na donjem katu, ena koja se
pribliavala pedesetoj, mladenakog izgleda, vitalna,
odjevena oputeno, ali paljivo - u mornarski plave hlae
i koulju od sifona. Imala je bisernu ogrlicu oko vrata,
koju je okretala i mrsila meu prstima dok je govorila.
- Vrlo dobro! - povikala je. - J este li se napatili na
putu? Tomu je dolazak iz Londona bio uasan. - Uputila
je sinu dugaak osmijeh, potom je, a da se nije okrenula,
pokazala prema mukarcu iza sebe. - A ovo je Rupert,
moja druga polovica.
- Zbilja nam je drago to ste uspjeli doi - ree
Rupert. Nasmijao se i rukovao, vrsto im steui ruku,
kao da se nadao da e snagom svoga stiska odaslati
poruku o svojoj glupoj iskrenosti, iako je problijedio
kada mu je Larry uzvratio stisak.
Tom je zamoljen da Elli i Kirsty pokae toalet na
donjem katu. Drugi su odvedeni u blagovaonicu, u kojoj
je raskoni ruak bio posluen na snjeno bijelim
stolnjacima.
- Samo kanapei, bojim se - ree Stephanie. - Ne
vjerujem da ljudi ele jesti neto konkretno kada je ovako
vrue.
Alice su posjeli izmeu Aleca i Ruperta. Nije se
eljela odvojiti od kaputa ili stole pa je sjedila poput
ostarjele holivudske starlete ili jedne od onih ena
unitenih apsintom na slikama Toulouse-Lautreca.
Kada su se Kirsty i Ella vratile, Stephanie je iznijela
tanjure i pozvala sve da se poslue. Nedjeljom su voljeli
biti neformalni i nadala se da je sve u redu. Rupert je
otvorio bocu vina i prinio je svjetlu. Rekao je da je lan
vinskoga kluba - Nita ozbiljno, samo par momaka! -
ali da ih je ovo peruansko crno vino impresioniralo.
- Samo ga natoi, duo - ree mu Stephanie.
Potrudila se uputiti Kirsty izraz lica prave enske
solidarnosti, a ova je dala sve od sebe da joj uzvrati istom
mjerom.
Na kraju stola, pokraj prozora, Tom Gadd je, i dalje
otkopan, sjeo u svoj stolac s nekom vrstom odlune
elegancije, igrajui se krikom preane unke i punjenom
maslinom, a potom se, uz snano zijevanje, ispriao kako
bi telefonirao.
Alice je pijuckala mineralnu vodu, ali nije jela nita.
Na nekoliko se minuta prema kraju obroka inilo da je
zaspala, ali kada se Stephanie vratila iz kuhinje s
pladnjem narezanih bresaka i svjeim desertom -
govorei kako joj je ao to nema vie i to to nije neto
posebnije, ve tek neto da ispuni rupu
- Alice ju je uutkala, uz oit trud da podigne glas, i
rekla:
- Molim vas! Molim vas, moemo li sada vidjeti
kuu? Nastao je trenutak zbunjenosti. Koa na
Stephanienu licu postala je napetom, kao da je njezina
samokontrola krhkija nego to je njezino ponaanje
pokazivalo. Ali, ubrzo se sabrala, spustila pladanj i
dotaknula bisere. - Kako nemarno od mene - rekla je.-
Naravno da sada moete vidjeti kuu. Ruperte!
- Naravno - ree Rupert i brzo ustane iz svoga stolca.
- Idemo li svi zajedno?
Poeli su u predvorju, stisnuti iza Stephanie koja je,
maui rukom po zraku, objanjavala kako su probijali,
poveavali i konano silom u te jednostavne sobe utjerali
daak luksuza. U svakoj je od tih soba bio trenutak kada
su se svi okupili oko Alice, kao da e svjedoiti nekomu
javnom inu prisjeanja, ali njezin je pogled bio nemiran.
Mrtila se, kao da su je doveli u pogrenu kuu ili je,
moda, traila neto odreeno, neto ega nije bilo - fini
kraj klupka konca koji e je vratiti natrag.
Popeli su se gore, Alice je ila naprijed drei se za
Larryjevu ruku, a ostali su se gurali iza njih.
- Imate predivan dom - ree Kirsty.
- Vrlo ljubazno od vas - odgovori Stephanie. -
Imamo i kuicu u Londonu, ali to vie nije nekadanji
London.
- Ne moete kupiti ni jutarnje novine - ubaci se
Rupert - ako ne znate portugalski ili urdu.
- Un moment! - povie Stephanie gurajui se na elo
kolone. Otvorila je vrata na drugom kraju hodnika i
predstavila im glavnu spavaonicu. - Zrcalo smo kupili u
Italiji - rekla je, a potom se obratila Alecu: - Poznajete li
dobro Sienu?
Larry, koji se nadao dobro zabaviti na raun tih ljudi,
podigao je fotografiju s ormaria pokraj zrcala. Dva
djeaka u bijelim odorama za kriket na kolskom
igralitu neke srednje dobre engleske javne kole. Djeak
s palicom bio je oito slabani Tom. Drugi djeak, malo
stariji, plavo-smee kose koja mu je padala preko jednog
oka, drao je loptu kao da je upravo zabio pet poena i
pokuavao je ne izgledati pretjerano zadovoljan sam sa
sobom. U lijevom kutu slike vidjelo se zeleno lepranje
enske haljine i tamnozeleni obod njezina eira. Larry je
vratio fotografiju na ormari, uhvativi u zrcalu odraz
Stephanie Gadd to ga je gledala s izrazom lica koji je
posljednji put vidio na licu Betty Bone u San Fernando
Valleyu.
Stojei uz prozor, Alice je gledala u vrt. Bio je manji
od onoga u Brooklandsu i uredniji, protezao se u blagoj
nizbrdici izmeu bukovih stabala do obale potoka. Ostali
su joj se pridruili.
- Ondje - ree Alice jedva ujnim glasom. - Ondje...
- Mislite, pokraj stare vrbe? - upita je Stephanie.
Alice je kimnula i pritisnula staklo vrhovima prstiju.
- eli li da odemo u vrt, mama? - upita je Alec.
Okrenula se prema njemu i nasmijeila, zasjala je kao da
je iznenaena to ga vidi ondje, a to je postalo mogue
nakon to je on predloio da odu nekamo. - Kakav aneo
- rekla je. A potom je, okreui se prema Stephanie
Gadd, ponovila: - Moj sin je aneo.
- O, da - rekla je Stephanie, a ruka joj je ponovno
poletjela prema perlama. - Da, vidim to.
Za nekoliko je minuta vrt dao Alice novu snagu.
Pomou tapa sama se kretala pokoenom tratinom s vie
snage no to je tjednima uspijevala skupiti. Bilo je usred
poslijepodneva, purpurni sat. U trenutku najvee
vidljivosti zrak je bio srebrn i gust, zatamnjen oko
obzora, gotovo ljubiast. Neto se stvaralo ondje,
nekakvo novo vrijeme, ali je ono jo bilo daleko i od
svega bi na kraju moglo ispasti nita.
- U ovakve dane mjesto ne izgleda tako loe - ree
Rupert. Stajao je s Kirsty u hladu kue.
- Oh, ja mislim da je boanstveno - ree ona.
- Tu je uglavnom stari tip iz sela. Ne razumijem ni
rije od onoga to govori, ali je pouzdan. Steph je mozak
iza svega ovoga.
- Lijepo od vas to ste nam dopustili da doemo.
- Nita.
Mislim da je sada dobro - ree Kirsty gledajui
Alice kako zastaje da bi unijela lice u srce velike ute
rue.
- Ipak - ree Rupert - mora da joj je uasno. - Potom
je sasvim promijenjenim glasom dodao: - Tomova smo
brata izgubili zbog leukemije prije dvije godine. Koristili
su Tomovu kotanu sr, ali nije pomoglo. - Nacerio se,
kao da mu lice pati od nedostatka izraza. - J adni Tommy,
izgleda, misli kako je sve njegova krivnja. Znate, misli da
je trebao uiniti vie.
Kada je Alice poela usporavati, poput navijene
igrake, iznijeli su joj stolac i pokuali je nagovoriti da
sjedne u hlad. Bili su uporni i tuili su se da se previe
napree, ali ona je ustrajala na tome da stolac smjeste na
travu ispred vrbe. Alec joj je pomogao sjesti. Zgrabila ga
je za ruku i rekla mu da je to vrt po koji se vratila. Nita
joj u kui nije pomoglo - Tko su ti ljudi? - ali drvo je
ostalo udesno nepromijenjeno. Savreno uvana tajna!
Isto drvo koje je viala svakoga jutra sa svoga prozora
dok se spremala za kolu. Drvo iza ijih se grana bila
skrivala sa Samuelom, glave na njegovu ramenu,
nedjeljama poslije podne prije nego bi on uhvatio vlak za
London. Drvo ispod kojega je stajala one noi kada je
otila spasiti oca. One noi kada joj je ispriao za bacae
plamena. J e li znao za to?
Alec je kimnuo. Nije imao pojma o emu to govori.
I, moe li to doista biti isto drvo? Sumnjao je u to. Ali, na
njezinu se licu pojavio onaj posebni votani izraz koji je
znaio da dolazi njezina bol. - Moramo ii - rekao je.
Odmahnula je rukom. eljela je ostati jo malo.
Sjediti ondje sama. Oekivala je nekoga. Nije znala koga.
Ne jo. Ali, nekoga! - Veoma sam umorna - rekla je. - Ne
znam mogu li ponovno ustati.
- Pomoi u ti kada bude spremna - rekao je.
- Hoe li?
- Kada bude spremna.
Preao je preko tratine i pridruio se ostalima na
ulazu, gdje su se skupili ispod suncobrana.
- Sve u redu?
- Sjajno - odgovorio je.
Stephanie je iznijela vr domae limunade i dvadeset
su minuta avrljali, priali o neobvezatnim temama koje
je Ella mirno ignorirala, mekoljei se u stolcu kako bi
gledala u Alicina lea, u ona fascinantna stvorenja koja
su joj visjela s ramena, u one divlje glave i u njihove
staklene oi obasjane suncem. Bio je to prizor koji e
pamtiti sve do sredovjenosti, dugo nakon to zaboravi
kuu i ljude koji su u njoj ivjeli, pa ak i to zato su
doli onamo. Pitala je za to majku kada je dola u New
York posjetiti nju i unuad (za Dan zahvalnosti 2037.),
ali Kirsty se nije sjeala glava nerca, iako je jo pamtila,
rekla je, jasno kao dan, oluju na povratku kui i, naravno,
roendansku proslavu tjedan kasnije. I sve ono to je
uslijedilo.



Kada je telefon zazvonio, Laszlo je zgrabio slualicu,
siguran da e s druge strane biti njegova veza koja e mu
rei vrijeme i mjesto predaje torbe, ali bila je to
automatska sluba buenja koja ga je obavijestila da je
8.30 ujutro. Legao je natrag na jastuke. Bio je u velikom,
istom krevetu u velikoj, istoj sobi. Priguenih boja, s
novim namjetajem. Veliki je prozor s mreastom
zavjesom gledao na usku uliicu. Bilo je malo buke.
Priguena je suneva svjetlost padala na stakleni stoli.
J o je pola sata drijemao, a zatim se izvukao iz
kreveta i otiao u kupaonicu te otvarao boice gela za
tuiranje, ampona, regeneratora, koje je hotel davao
besplatno. Stajao je ispod tua lica okrenutog u mlaz
vode. Odsjeo je dosad u vie od dvije stotine razliitih
hotela tijekom proteklih dvadeset godina, ponekad radi
uitka, ali uglavnom na poslovnim putovanjima -
poslovnim (kao da je on imao posao!). Mjesta na
kojima je ekao intervju, razgovor s producentom, poziv
od doma. Iznajmljena mjesta na kojima je ivot prolog
stanara jo bio vidljiv u tragu duhanskog dima ili u kosi
omotanoj oko lanca vodokotlia. Katkada su to bili i
odvratniji dokazi. U jednome je londonskom hotelu bio
pronaao mrlju od krvi na kupaonskoj ploici, a u
dobrome hotelu u Dublinu, preporuenom, ljudsko govno
koje se nije dalo isprati.
U Hotelu Opera na Retvay utci doruak je bio
ukljuen u cijenu sobe i posluivao se u restoranu na
prizemnom katu. Prolazei pored recepcije Laszlo je
podigao ruku kako bi pozdravio recepcionista u sakou,
kojemu je prole veeri bio ostavio crnu torbu, iako ne
prije nego to je zavirio u nju u svojoj sobi, razoarano
otkrivi kako je ono to je bilo unutra bilo temeljito
upakirano: ispod vanjskog sloja votanoga smeeg papira
mogao je napipati debeo sloj plastinog omota. Bio je u
iskuenju da napravi mali rez, jedva dovoljan da vidi to
je unutra, ali kada je kleknuo pred torbu sa karicama za
nokte u ruci, izgubio je hrabrost - uplaen kako bi
njegova upadica mogla biti otkrivena i nekako kanjena.
Raun za torbu drao je u svojem novaniku: listi
zelenoga papira poput priznanice za odjeu koja se izdaje
u kemijskim istionicama.
U restoranu je bilo veoma ivo. Puno se govorilo
njemaki, poneto engleski, poneto japanski. Kada je
zatraio stol, konobarica je bila iznenaena to ima posla
s Maarom. Pronala mu je mirno mjesto pokraj dviju
elegantnih, sijedih dama koje je Laszlo odmah prepoznao
kao umjetnike usidjelice koje su se spremale provesti
dan u Nacionalnoj galeriji, gdje e se znalaki baviti
krilatim oltarnim slikama. Doekale su ga veselim
Gruss Gott. Kimnuo im je i nasmijeio se te otiao do
bifea kako bi odabrao doruak. Salama, mango, mali
francuski sirevi umotani u foliju. eerne torte. Pahuljice
od cjelovitih vlakana. Tvrdo kuhana jaja. udno kako
nita nije budilo apetit, ovako nabacano u kuharovoj
viziji obilja.
Popio je dvije alice kave (preslabe), pojeo pola
grejpa (neloeg) i vratio se u svoju sobu, gdje je oprao i
koncem oistio zube. Rezervirao je sobu za tri noi, s
mogunou produenja, iako bi, daj Boe, dotad sve
trebalo biti gotovo. Sada nije mogao raditi nita osim
ekati, a on je mrzio ekanje. Legao je na krevet, masirao
si prsa i razmiljao o stotinu i jednoj stvari koje mogu
poi krivo. Tada je zakopao koulju, navukao svoju
plavu jaknu marke Nino Danieli, pogledao se u zrcalo,
namrtio i pobjegao na ulicu.
Emil je, naravno, bio u pravu: grad se nije previe
promijenio u est godina. Bilo je vie prometa, vie
brandova koje bi ovjek oekivao u Parizu ili New
Yorku. Vie barova, kasina i seks-klubova (s neonskim
reklamama Lijepe gole djevojke unutra! gotovo
izbrisanima sunevim sjajem). Bilo je i vie turista,
hodali su u grupama s naherenim eirima i ruksacima
arenih boja, gledali zgrade, zurili u menije; natjecali se
jedni s drugima, inilo se, tko e se vie ponaati poput
turista. Ali, na irokim plonicima Andrassy uta mlade su
djevojke i dalje hodale ruku pod ruku s upravo pravom
mjerom seksualne drskosti, a u sjeni ulinih uglova
mukarci su i dalje puili i traali poput prijaznih sjena u
vestibulu Danteova Pakla. Bilo je tu isto ozraje
preputanja melankoliji, isti iaeni humor. Bila je to i
dalje Budimpeta.
Svratio je u Pievu knjinicu na Liszt Ferencteru, u
njihovu kafiu popio espresso, a potom krenuo natrag
prema rijeci, proao novi Bankovni centar na Anany
J anosuru, s njegovom sjenicom od debeloga mramora,
proao je kroz Szabadsagter i izaao na Steindl Imre utci,
gdje je odmah osjetio neku barometarsku promjenu u
ozraju, kao da se gustoa znanoga, poznatoga,
uroenoga - lagano pojaala. Iza novih naslaga boje i
redova njemakih i amerikih automobila (naravno, ne
najnovijih modela, nije bilo teko nai stare kode i
Trabante), bilo je staro susjedstvo u kojemu je prolost
otprije pedeset godina virila kao tinta ispod papirnate
maramice. I upravo je ovdje '91. godine glas pozvao
njegovo ime i on se okrenuo da bi vidio lice staroga
kolskog prijatelja, Sandora Dobija - Sandora ispitivaa!
- te iako je lice pomalo omekalo s vremenom, postalo je
tamnije, manje nervozno odluno, nije bilo oklijevanja u
Laszlovu odgovoru. Zagrlili su se i za rukom napili
poput studenata, spotiui se po vlastitim priama.
Sandor je proveo dvadeset godina u Americi - u
graevinskoj industriji, pa u malenom poslu s
restoranima - imao je dvije keri u Minneapolisu i dvije
bive ene s kojima je ostao u odlinim odnosima. -
Sjajna vremena - rekao je kada su naeli novu bocu
Palike. - Ali, dragi moj Laci, na kraju mora doi kui.
Nita ti na svijetu nee napuniti srce kao mjesto na
kojemu si prvi put vidio svjetlost.
J e li Sandor jo iv? Priznao je probleme s prostatom
(Prije godinu sam dana, prijatelju moj, mislio da je
prostata neto po to ide lijeniku.) J e li mislio na
rak? Koliko ih je jo ostalo, razbacanih poput pepela po
cijeloj Zemlji? ivoti poput njihovih nisu bili
predodreeni za dugovjenost.
Na kraju ulice preao je liniju iz sjene u sunevo
bljetavilo. Ispred njega bila su Buda brda, Ribarska
utvrda, Matthias crkva, a s desne strane, gotovo izvan
vidokruga, rijeka se dijelila na pramcu otoka Margitas i
lijevala svoju vodu ispod krila mosta. Turistiki brodovi,
sjajni i posve kaotini, bili su usidreni uz obje obale i
reklamirali su izlete do Viegrada ili Esztergoma. Neki su
obeavali raskone veere, pa ak i erotske predstave,
kao da gledanje neke ruske ili rumunjske tinejderke
kako mrda bokovima uz kasetu s ciganskim violinama
predstavlja sukus maarske romanse.
Na Szechenyi Rakpartu stambena je zgrada dobila
novu livreju blijedozelene boje iako je uinak poneto
pokvario neki grafiti-umjetnik koji je crvenim slovima
ispisao neitljiv protest s jedne strane zgrade. Laszlo se
primakao dvostrukim vratima i poeo itati imena pored
zvona: Binder, Serfleck, Kosztka, Dr. Konig. J o je '91.
ovdje bilo barem jedno ime koje je poznavao, ali ne i
sada, iako se nije mogao sasvim otresti osjeaja da bi -
kada bi ponovno pogledao, protrljao oi i zagledao se -
pronaao LAZAR, pritisnuo dotrajalo zvonce i uspeo
se u stari stan gdje bi naao oca kako slua sport na
radiju, majku kako rola valjuke meu dlanovima,
Janosa kako isti dlaku s psa Totoa i tetu Gabi - Gabi
s golemim prsima - kako se ali da su joj vene na nogama
iroke poput niranaca izama te kae: Andras, sluaj,
Andras, nema li neku kremu za to? Ne bi li ti trebao biti
lijenik?
Usred njegova sanjarenja vrata su se otvorila i iz
tame hodnika izronile su dvije Perzefone s koarama za
kupovinu. Sumnjiavo su ga pogledale - toga blijedog,
urednog ovjeuljka - pa prele ulicu kako bi uhvatile
tramvaj broj 2 koji je stizao uz kloparanje ica, poput
golema utog skakavca koji je trljao svoje eljezne noge
jednu o drugu. Vrata su se zalupila, a on se okrenuo na
drugu stranu. Trebao je neko hladno mjesto na koje bi
mogao sjesti, neko mjesto koje ga nije pritiskalo
prolou, i vraajui se istim putem kojim je i doao,
pronaao je restoran na trgu juno od Bazilike, s drvenim
klupama i platnenim stolnjacima, te bez ijednog turista na
vidiku. Uzeo je stol do prozora i naruio svoje omiljeno
jelo - gusja jetra u kremi od vrhnja s pire krumpirom i
lukom - a dok je ekao, prelistao je jueranji broj
Hirlapa pokuavajui se zainteresirati za ponaanje
vlade, iako je to bila ista pjesma koja ga je posvuda silno
umarala. Na sredinjim su mu stranicama dva lanka ipak
privukla pozornost. Prvi je bio kratak lanak o Balkanu,
upozorenje na oluju na Kosovu, gdje su srpska
zlostavljanja postala nepodnoljiva. Miloevi je, tvrdio
je novinar, preivio stvarajui krize, a sada mu je bio
potreban novi rat. Bilo koji rat, ak i onaj katastrofalni,
bolje bi mu odgovarao od mira u kojemu se njegovi
protivnici imaju vremena organizirati. Bila je tu i
fotografija vojnoga voe Arkana, u beretki i crnoj
uniformi, sa strojnicom prebaenom preko ramena,
isturene brade - pravi narodni junak. Gledajui ga, Laszlo
je osjetio kako su sumnjiavi glasovi u njegovoj glavi
istoga trenutka utihnuli. Arkan je uinio da se pitanja
ispravnog i pogrenog, za i protiv, ine jednostavnima:
ovjek se instinktivno protivio takvoj osobi - za to se nije
traila nikakva posebna vrlina - te ako je novac u torbi
trebao toga gangstera pouriti na putu u pakao, to bolje.
Bio je to kraj koji je opravdavao mnogo toga.
Drugi je lanak, otvoreno komian, govorio o
manjem skandalu u jednome od starih kupalita - lokalni
je vijenik uhvaen in flagrante delicto u Kiraly on Fo
utci s jednim od onih anonimnih, praznookih mladia
koji su se nudili na takvim mjestima. Bila je to prljava
pria, pomalo tuna, ali itajui lanak, Laszlo se
neodoljivo vratio svojim starim avanturama po
kupalitima, tim mekim i sipljivim svjetovima, ostacima
otomanskih vremena, koja su preivjela u srcu Narodne
utopije poput orhideja u komesarovu zapuku. I, eto ga
opet! Mravi djeak, nagnut nad klupom u parnoj kupelji,
okruen starcima objeenih muda, zvjezdastih ljubiastih
vena s vlanim novinama...
Obiavao je ii s ocem ili ujakom Ernoom, katkad i s
Peterovom obitelji - bila je to poslastica za vikend - i
upravo ga je u kupalitu u Hotelu Gellert, najveem od
sviju, Peter prvi put poljubio dok su se ponovno odijevali
na kraju dana, a Peterov ujak Miklos odijevao se u
susjednom odjeljku zviduui narodne pjesme. Bio je to
poljubac poput pljuska iz vedra neba, poljubac koji se
lomio na njegovu ramenu, probadajui ga.
Nita nisu rekli. to su mogli rei, kada je Miklos bio
pola metra dalje i uvlaio se u svoje flanelsko odijelo?
Ali, u stanu te noi, dok je J anos spavao, a mjesec
prelazio na prozor s njegove lijeve strane, Laszlo je sjeo,
grozniavo pokuavajui protisnuti onaj trenutak kroz
maineriju razuma i ve je tada, sa esnaest godina, bio
osuen da bude intelektualac, posjednik uma koji se
udio samome sebi. to mu se dogodilo? Nije mogao
misliti na taj trenutak kao na neto seksualno: njegovo je
razumijevanje takvih stvari bilo odvie povrno, previe
kolski vulgarno. Poljubac je, odluio je, sigurno bio
izraz toga idealnog prijateljstva o kojemu je drug Biszku
govorio u pionirima, i to ga je na trenutak utjeilo,
umirilo. Ali, njegova sanjarenja o intenzivnim
razgovorima, o epskim partijama aha i dalekim
vonjama biciklom konano su popustila, u bljeskovima,
a potom i u dugo susprezanom otkrivenju, onomu oito
erotskom; potrebi za koom i tekim disanjem te
intimnostima, ije je nazive otkrivao na stranicama
medicinskih prirunika svojih roditelja i, poslije, to ga je
vie muilo, u stranim romanima koje je drao u kovegu
ispod kreveta. Zola, Milosz, Thomas Mann...
A Miklos je odigrao jo jednu ulogu, jer upravo su u
njegovu stanu u Sedmoj oblasti, prostranijem od
Laszlova ili Peterova, intimnijem, njih dvojica konano
legli zajedno, nespretni i oprezni poput lopova-poetnika,
otkopavajui jedan drugoga na krevetu s potrganim
oprugama i prekrivaem od smee vune, koji je mirisao
po devetnaestom stoljeu.
Koliko je Miklos znao? Taj neenja i liberal staroga
kova, sa svojim kartakim veerima i suzama pri prvim
tonovima Bartokove Rapsodije. J e li ih pijunirao? J esu li
ga uzbuivali? Pa odavno je mrtav, prerezao je britvom
vene na nogama i umro u kadi ruiasto-crvene vode one
zime koja je slijedila nakon bune u Pragu. Njegova je
domaica Magda bila pronala tijelo, a Laszlova je majka
telefonirala sinu u Pariz i bila ju je iznenadila njegova
duga utnja, teina tuge koju nije mogao posve sakriti od
nje.
Nakon to je pojeo, vratio se u hotel.
- Ima li poruka? - Nijedne. Otiao je u svoju sobu,
uhvatio vijesti na TV1 i zaspao uz knjigu, glave
naslonjene na ruku, ozbiljna lica. Tu i tamo izdahnuo bi
dah koji je, inilo se, sadravao i djeli rijei. Tada bi se
nasmijeio i istoga trenutka napeo, pa zatim onesvijestio
na neku dublju razinu sna.
Kada se probudio, soba je bila u polumraku. Ruka na
kojoj je leao odrvenjela mu je. Morao ju je pomaknuti
drugom rukom, kao da je komad drva.
Pogledao je u telefon pitajui se je li prespavao
poziv, ali nije bilo bljeskanja svjetla. Neto nije bilo
spremno? Neto je polo krivo? Bi li ga upozorili? Pitao
se koliko drugih ima, mukaraca i ena, moda u sobama
poput ove, napola se dosauju, napola su nervozni,
ekaju signal, poruku gurnutu ispod vrata, tapanje po
ramenu.
Upalio je lampu na stolu, navukao koulju i
pregledao si prsa na jednome od zrcala u sobi. Nije
mogao zakljuiti je li njegova tajanstvena boljka
relativno bolje ili loije iako sada nije osjeao posebnu
nelagodu, nita to bi ga tjeralo da uzme tabletu protiv
bolova sa svojim aperitivom. Pa ipak, mislio je na sjene
na pluima, emfizeme, na odurne blokade u svojim
dinim putovima. Kada se vrati u Pariz, posjetit e
nekoga i snimiti plua, pa se dok je sjedio na rubu
kreveta prisjeao imena svih lijenika koje je znao.





One noi, nakon to su posjetili kuu bake Wilcox,
Aleca je usred noi probudio zvuk koji nije mogao
odrediti. Leao je u krevetu, zurio u nepotpun mrak,
oslukivao, ali uo je samo svoje srce, svoj dah, disanje
svoga brata i mukli mehaniki bas pumpe za vodu iza
kue Joysovih. Pa ipak, to god to bilo to ga je
probudilo, izbacilo ga je iz sna i uznemirilo, tako da je
znao da je na nekoj razini iekivao taj zvuk cijele noi -
moda mnogo noi - pretraujui ujni svijet u potrazi za
zvukom koji se ne bi mogao nevino objasniti.
Sjeo je i podigao kut zastora. Oluja koja je divljala
iznad njihovih glava na povratku kui (udarajui u
prednje staklo u valovima kie boje kamena), sada je
prola, ostavljajui za sobom prohladnost istoga zraka,
bez mjeseca. Imao je osjeaj da je kasno - tri-etiri ujutro
- ali budilica sa svojim flourescentnim kazaljkama bila je
okrenuta od njega, prema pomonom krevetu.
- Larry?
- J ap - odgovorio je Larry - i meni se uinilo da sam
neto uo. - to?
- Nemam pojma. - Larry je posegnuo za prekidaem
na ici svjetiljke pokraj kreveta, upalio je i otvorio vreu
za spavanje.
- Izlazi? - zanimalo je Aleca.
- Moram piati. - Zijevnuo je, a tijelo mu je drhtalo,
potom je provukao ruku kroz kosu i krenuo prema
vratima. Nosio je bokserice s likom maka. - Moda se
ne vratim odmah - ree.
Alec ga je uo kako pali svjetlo u hodniku. Zatim je
nastala stanka od tri-etiri sekunde, a onda se on vratio i
nagnuo u sobu, vidljivo uznemiren. - Mama - rekao je i
ponovno nestao.
Alec se izvukao iz kreveta. Osjeao se malenim,
bespomonim i posve nepripremljenim. Stavio je
naoale. Doista se nigdje nije mogao sakriti. Nakon
nekoliko je trenutaka izaao.
Alice je leala licem prema dolje u hodniku,
spavaice podignute do bedara, gaica izguvanih oko
glenjeva. Stranja strana njezinih nogu bila je umrljana
proljevom kojeg je u malim smeim lokvicama bilo i na
tepihu. Nije bilo teko zakljuiti to se dogodilo. Zbrka.
Spoticanje u mraku. Posljednji oajniki pokuaj da se ne
zaprlja. Je li ih zvala? Jesu li to bili uli?
Larry je unuo pokraj nje, prstima traei puls na
njezinu vratu. Pogledao je Aleca. - Idi dolje i nazovi Unu.
Reci joj to se dogodilo i kako izgleda da nije nita
slomila. 1 nije u nesvijesti. Reci joj da u je vratiti u
krevet...
- Treba li je micati?
- Neu je ostaviti ovdje. Ne ovako!
- Ne - sloio se Alec. Smrad je bio uasan. Smrad
trulei. Smrad poput vonja same bolesti.
- Pitaj trebamo li jo to uiniti. Trebamo li joj neto
dati. I kada se bude vraao, donesi sva sredstva za
ienje koja moe nai. U redu? Idi!
Kada je ostao sam s njom, Larry je aptao, govorio
joj da e se pobrinuti za nju. Ponovno je potraio
znakove da se ozlijedila pri padu - ve je jednom obavio
slian postupak kao dr. Barry iako je tom prilikom
pacijentica bila spasiteljica koju je iz limuzine u vonji
izbacio ljubomorni ljubavnik - potom je ustao, nagnuo se,
podigao je u naruje i odnio u spavau sobu. Noge su joj
bile ledene. Pomislio je: umrijet e mi, doao sam
prekasno!
Poloio ju je na krevet, pokrio joj noge i uao u
kupaonicu spojenu sa sobom. U zrcalu je uhvatio svoj
odraz kako ustro trai runike, spuve. Pronaao je
ruiastu plastinu posudu. Stavio je sapun u nju i
napunio je toplom vodom.
Kada se vratio u sobu, Alice se vrtjela pokuavajui
poravnati spavaicu. Disanje joj je sada bilo mnogo
glasnije, iako Larry nije imao pojma je li to dobar znak.
Stavio je bocu kisika na krevet, otvorio ventil i stavio joj
masku na lice. inilo se da ju je to isprva uplailo, kao da
je pokuava uguiti, ali sve se vie smirivala dok je
udisala.
- Sve je u redu - rekao joj je. - Sve je ba sjajno.
Svukao joj je uprljane gaice i bacio ih na pod pokraj
kreveta. - Moramo te oistiti - dodao je. - J e li to u redu?
Namoio je spuvu u vodu, iscijedio je i poeo joj
brisati noge. Radio je metodino, briui je spuvom i
suei runikom. Oprao ju je izmeu nogu, obrisao
najeenu crvenu kou njezine stranjice, prao ju je kao
to je ponekad prao Ellu. Bio je nesvjestan bilo koje
emocije osim goleme njenosti koja ih je oboje obuzela.
Blebetao je, govorio joj stvari koje nikomu nije rekao.
Sramotne trenutke. Najnie trenutke koje je proivio u
vrijeme dok se probijao po barovima i motelskim sobama
Amerike. Osobni, uplaeni trenuci kod posljednje treine
boce u noima kada opijanje uope nije pomagalo. Davao
joj je imena, djela - sve to je mogao iskopati, ukljuujui
i dogovor s T. Boneom i Ranchem. Garaa u San
Fernandu. Maska gorile. - I to sam ja - rekao je - to sam
ja sada. Onaj drugi je nestao. Zajebao sam. Vidi li?
Zajebao sam i ne mogu se vratiti. Zao mi je, mama.
Veoma mi je... veoma mi je ao!
Dok je govorio, nastavio ju je prati, brisati joj
oputene miie, prozranu kou, crno-sive pubine
dlake koje su i dalje rasle oko njezina spolnog organa.
Kada mu se uinilo da je ista, donio joj je novu
spavaicu iz ormara, jednu dobru, toplu, vunenu. Sada se
urio. Bila je tako hladna. Njezine ruke, tanke poput
njegovih zapea, nisu uope imale snage.
Morao ih je voditi kroz rukave spavaice, trudei se
da joj ne zaplete prste.
- Larry?
Bila je to Kirsty. Stajala je pokraj otvorenih vrata u
dugoj majici u kojoj je spavala. Pitao se kako joj on
izgleda - lica u suzama, s osuenim govnom na rukama?
Kao kakav luak!
Prila je blie, naginjui se nad Alice s druge strane
kreveta.
- Kako je? - proaptala je.
Zatresao je glavom. - Zapravo ne znam.
- Razgovarala sam s Alecom. Una dolazi im
uzmogne. Zabrinemo li se, moramo je odmah nazvati.
- Gdje je Alec sada?
Dotakla mu je obraz. - On se uope ne moe nositi s
ovim. Zna, to!
Kimnuo je. Tetovaa ljubiastih masnica poela se
pokazivati cijelom duinom Alicine podlaktice, ali nije
bilo znakova na njezinu elu.
- Ti sjedi s njome - rekla je Kirsty. - Ja u poistiti
vani.
- Ella?
- Spava.
- Dobro.
- Razgovarao si s njom - rekla je Kirsty. - S Alice. -
Jesam. Iako sumnjam da je ita ula.
- Bolje je misliti da jest. - Da.
- Duo, razgovaraj sa mnom ponekad! Hoe li?
Razgovaraj sa mnom ponekad.
Ostavila ga je i otila do stubita. - Boe, kako si me
uplaio! - ree. Alec je kleao na gornjoj stubi s
ruiastim gumenim rukavicama koje je koristila
gospoa Samson, s etkom za ribanje u jednoj i plavom
krpom u drugoj ruci. Sada nije imao svoje naoale i pod
bijelom svjetlou arulje iznad njegove glave izgledao je
kao da mu je esnaest. Podigao je sjajno obojenu
plastinu bocu spreja za dezinficiranje, koju je pronaao
ispod sudopera u kuhinji, i upitao je misli li da je to ono
to mu treba ili e izblijediti boju tepiha.
- J a to mogu obaviti - rekla mu je blago, ali on ju je
ignorirao i nakon to ga je nekoliko trenutaka promatrala,
stresla se i sila pokraj njega niza stube.





J avili su se u ponedjeljak poslije podne, ba dok se
Laszlo uvjeravao da pothvat nee uspjeti i da e se morati
vratiti u Pariz s torbom te pronai neki nain da je vrati
Emilu.
Hodao je hladovinom na Retvay utci i upravo je bio
nekoliko metara od ulaza u svoj hotel na povratku s
ruka, kada je dijete - djeak od osam ili devet godina -
prelo sa sunane strane drei u ruci omotnicu.
- Za mene? - upita ga Laszlo.
Djeak mu ju je gurnuo u ruku i odjurio u smjeru
Bazilike. Laszlo je pogledao prema kraju ulice i pomislio
da je ugledao mukarca kako mu se urno sklanja iz
vidokruga, ali svjetlo je bilo odvie omamljujue da bi
jasno vidio.
Na ulazu u hotel vratar ga je upitao: - Djeak je htio
novac?
- Ne - odgovorio je Laszlo.
- Katkada to pokuavaju sa strancima.
Laszlo je u svojoj sobi proitao poruku, a zatim se
posluio kutijom ibica, koju je dobio u hotelskoj sobi,
kako bi je spalio u pepeljari. Morao je zapamtiti samo
dvije stvari: mjesto - Park kipova - i vrijeme - utorak, tri
poslijepodne. Bio je uo za park, ali nikada nije bio
ondje. Upitao je enu na recepciji. Rekla je da se nalazi u
XXII. oblasti, s druge strane rijeke. eli li otii onamo?
Mogu mu rezervirati automobil.
- Sutra - ree Laszlo. - 1 trebat u svoju torbu. Crnu
torbu.
- Naravno - rekla je. Ako joj odmah dade priznanicu,
pripremit e je za njega. Dao joj je priznanicu, iako s
nelagodom. Sada vie nije bilo niega, niega
materijalnog, to bi ga povezivalo s novcem. to ako ona
sutra ne bude radila? to ako bude nekako morao
dokazali da je torba njegova? Ali, ona je bila ondje
idueg poslijepodneva i torba ga je ekala iza pulta.
- Tea je nego to izgleda! - rekla je dodajui mu je.
- Imate pravo - sloio se Laszlo, pa su jedno drugome
poeljeli ugodan dan, poput para Amerikanaca.
Taksi je bio parkiran pred ulazom u hotel. Voza u
kratkim rukavima i sa sunanim naoalama predstavio se
kao Tibor. Laszlo je sjeo otraga, stegnuvi torbu vrsto
uz bedro.
Preli su rijeku, popeli se u brda i doli do ruba
grada. Pranjave zelene tratine. Dvadeset do tri. Malen
zlatni kri njihao se s retrovizora dok je Tibor provlaio
automobil u slijepi zavoj iza kamiona pretrpanoga
kamenjem. (Po pravilu, Laszlo je izbjegavao taksije s
religioznim obiljejima nakon to je u panjolskoj
gotovo poginuo u jednome koji je na kontrolnoj ploi
imao cijelo svetite. Neopreznost je za te ljude bila ispit
vjere.)
Nije bilo previe znakova koji su pokazivali da je tu
park, tek jedna velika ploa stotinu metara prije
skretanja. Usporili su, iako jedva, i skrenuli u prazno
dvorite, zaustavivi se ispred na izgled nedovrenoga
neoklasinog proelja od crvene cigle. Izgledalo je
besmisleno.
- elite li da ekam? - upitao je Tibor. - Vratite se za
pola sata.
- elite li ostaviti torbu?
- To su moji fotoaparati - ree Laszlo izlazei iz
automobila. - Moda u neto slikati u parku.
- Moda vidite lijepe djevojke - povie Tibor
naginjui se kroz prozor. Laszlo je podigao ruku, ali nije
se osvrnuo.
U naplatnoj kuici sredovjena je ena itala asopis.
Bila je skinula cipele i odmarala svoje noge, u
najlonskim arapama, na stoliu. Kada je vidjela Laszla,
zatvorila je asopis, spustila noge uz gunanje i upalila
CD iza svoje glave. Muki je zbor punoglasno navalio iz
zvunika tako glasno da se Laszlo trgnuo, a dok mu je
trgala kartu, vidio je da su diskovi na prodaju. Sovjetske
himne jedan. Sovjetske himne dva. Bili su tu i razni stari
komunistiki bedevi, crvene zvijezde, pa ak i
identifikacijske knjiice, poput one koju je spalio u
Parizu u Ulici Cujas nekoliko dana nakon to je stigao
onamo. Tko je kupovao sve to? Je li rije o humoru?
Ironiji? Uzeo je svoju ulaznicu i vodi te proao kroz
okretaljku u park. Glazba je naglo prestala. Bio je, ba
kao to se i bojao, jedina osoba ondje.
Pred njim je bio prostor veliine nogometnog
igralita. Bio je to velik, formirani vrt prije nego park,
bez ijednog drveta ili cvijeta. Bijele ljunane staze
povezivale su uzorak prstenova od zelene trave, a oko
rubova prstenova kipovi su oni spaeni od veselih
acetilenskih baklji - bili izloeni na suncu poput
primjeraka starog oruja. Vojnici, politiki vode, ideje
idealnih graana - svi izliveni u monumentalnoj bronci,
otrom eljezu ili kamenu - podignutih ruku i tijela
izbaenih prema naprijed kako bi doekali budunost.
Neke je prepoznao. Drugi su nastali poslije '56, i bili su
mu novi. No, sjajei na popodnevnom suncu bili su i
dalje impresivni, i dalje su pokazivali neke ostatke
njihova starog carstva, svjetlost se odbijala od njihovih
masivnih ramena, njihovih bajuneta, njihovih metalnih
brada. udno je bilo vidjeti ih sve zajedno, posloene u
parku, sputane, kao da bi mogli pobjei i ponovno se
smjestiti na trgove grada. Bilo je mudro to je netko
inzistirao na tomu da ih se sauva. U tome je bio ak i
element ponienja, osjeaj da bi se spomenike moglo
posramiti, da bi se njihov poraz mogao zadrati pred
okom javnosti. A kako su samo potpuno pripadali
prolosti! Kako su temeljito pretueni! No, kreui se
meu njima, Laszlo je osjetio trnce nelagode, osjeao se
poput preivjelog u bitki na moru, kojega je more
izbacilo meu tijela njegovih neprijatelja i sada se boji da
bi neki od njih mogao zastenjati i doteturati se do
njegovih nogu te poeljeti osvetiti se.
Njihova je arolija prekinuta (a to je uvijek bilo tako)
smijehom. Stigao je turistiki autobus i u park su veselo
navalili tinejderi iz neke meunarodne ljetne kole, koji
su preplavili park svojim blokovima i bejzbolskim
kapama, dozivajui jedni druge na francuskom,
talijanskom i engleskom, te fotografirajui se ispred
kipova. to su njima znaili ti komadi metala?
Komunizam je bio neto o emu su znali i moda ga se
bojali njihovi oevi i djedovi. Sada je to bilo krzno
staroga vuka ili ofucana koa staroga medvjeda, izjedena
moljcima i spremna za otpad. Je li im udno to je u
prolosti bilo tako lako prevariti ljude? J e li itko mogao
biti toliko lud da vjeruje u zajedniko vlasnitvo nad
sredstvima proizvodnje, u ukidanje povlatenih, u
jednaku distribuciju bogatstva? Njihova je generacija bila
sofisticiranija, imala je vie znanja, a ipak je, mislio je
Laszlo, bila i djetinjastija od one u kojoj je on odrastao.
Sviala im se njihova neovisnost - nije bilo golemih
oeva s crnim brkovima koji bi ih doveli u red - ali to e
uiniti s tom slobodom? Brinuo se za njih. Les enfauts du
paradis. Dvoje je virilo iza spomenika J unacima narodne
borbe (Vjeno emo pamtiti one odane narodu i
Partiji...) i otro zurilo u njega, kao da je smetlar ili
kakav pervertit, pa je urno proao pokraj njih.
Bilo je ve tri i sedam minuta. Koristei torbu kao
sjedalo, unuo je u Lenjinovoj sjeni - ta je inkarnacija
obiavala pozdravljati radnike eliane Manfred Weiss - i
naslonio glavu na rub diktatorova kaputa. Bio je edan,
vrtjelo mu se u glavi i silno se elio rijeiti torbe te vratiti
vlakom kui u Pariz. Hoe li mu Kurt oprostiti?
Opravdati tu klimakterinu pustolovinu? Pomalo
odgoenu krizu srednjih godina? Bacio je pogled na
vrhove svojih cipela, na pijesak u antilopu. Po ovoj
vruini bilo je teko razmiljati i poeo se osjeati poput
lika, daleko u pozadini slike, dva ili tri poteza kistom, bez
pravoga lica, koji se ondje nalazio zbog ravnotee ili
boje, dok je sprijeda careva vojska prolazila na svojim
velianstvenim konjima.
Bilo je tri i dvadeset kada se pojavila njegova veza.
Visok, u tamno odjeven lik probijao se kroz uenike s jo
jednom slavnom crnom torbom, prebaenom preko
ramena. Bilo je udno to to nikada ne zna tko e doi
po tebe. Ovaj je - rijetke kose i neobrijane brade te
oputena i poneto armantnog osmijeha - izgledao kao
da svira klavir u nekome nonom jazz-klubu.
- Francoisein prijatelj? - upitao je zaustavivi se
pokraj Laszla, ali ne preblizu. Laszlo je ustao.
- Meni on - ree ovjek gledajui Lenjina - uvijek
izgleda kao da pokuava dozvati taksi. Ali, ovdje ga nee
nai. Ne jo dugo!
- Kamo odavde? - upita Laszlo, kimajui glavom
prema torbi.
- Malo dalje - odgovori mu ovjek. - Ali, vaa je
uloga zavrena. Problemi?
- Ne osjeam da sam ita uinio.
- Tako i treba biti. - Spustio je svoju torbu pored
Laszlove.
- Znate, mogli bi neto ovdje posaditi. Uzgajati rue
na njemu. Je li to odvie romantina ideja?
- Dobra ideja - sloi se Laszlo. - Ali, morat emo to
izloiti odboru. Mukarac se nasmijao. - Svakako, drue!
Moramo ii pravim kanalima. Posegnuo je za Laszlovom
torbom i prebacio je preko ramena.
- Teka je - ree mu Laszlo.
- Dobro. Imate li auto? - Da. - Vi idite prvi.
- Trebamo li se rukovati?
- Kako vam volja - odgovori mukarac. Pruio mu je
ruku.
- Do idueg puta!


***


Na parkiralitu Tibor je avrljao s vozaem
turistikog autobusa. Jedino drugo vozilo bila je malena,
lagano natuena Toyota koja je vjerojatno pripadala
njegovoj vezi.
- Mui vas vruina? - upita Tibor otvarajui stranja
vrata.
- Pomalo - odgovori Laszlo. Koulja mu je bila
zalijepljena za lea, a iz prsiju je mogao uti vrlo jasno
zujanje, kao kod onih jadnih astmatiara koje je katkada
sretao na ulici ili u metrou i koji su obino prekopavali
svoje depove traei inhalator. Bilo ih je svakim danom
sve vie i vie, inilo se. Prikrivena epidemija.
Tibor je pokrenuo motor. Upalila se klima. - Kamo? -
upitao je. - Natrag u hotel?
- Ne - ree mu Laszlo nakon stanke. - Ostavite me
pokraj Gellerta. Proetat u ostatak puta, init e mi
dobro.
- Vi ste ef - ree Tibor i klizne autom na cestu, a
stranji kotai podigli su oblak praine koji se jo
nekoliko sekunda zadrao u zraku iza njih.
Ispred terase kafia na Gellert Spau Laszlo je platio
vozau i krenuo prema mostu Petofi, skrenuo desno na
Lajos ut i uao u dvorite Tehnikog sveuilita, gdje su
studenti, odmarajui se na suncu, sjedili na drvenim
klupama ili se skupljali na travi u manjim grupama -
itajui, razgovarajui i oijukajui.
Upravo je ovdje Peter studirao prvu godinu svojega
kolovanja za inenjera elektronike. Laszlo ga je esto
posjeivao i sjeao se visokih, zelenih hodnika, mirisa
taljenog eljeza, zujanja strojeva u sobama za praksu.
Peter ga je ak pokuao uvjeriti da mu se pridrui u koli,
ali Laszlo je imao drukije ambicije. Zgodan i pametan
mladi - tat, stidljiv i priljiv - imao je neumjerene
snove o umjetnikoj slavi. Mislio je da bi mogao biti
veliki filmski reiser (redovito je posjeivao Filmsku
palau Corvin) ili neka vrsta maarskog Picassa. elio je
ivjeti slobodno, imati vilu na jezeru Balaton, moda ak
i raditi u Hollywoodu kao Mihaly Kertesz. Toga se
jednog ljeta u njegovu ivotu - prije negoli je ita
pokuao, prije nego to nije uspio u neemu - inilo kao
da je sve mogue. Zato ne? Bilo mu je sedamnaest, bio
je zapaljen ljubavlju i svime oko sebe, kao da je povijest
ukorijenjena u uzbuenjima njegova srca, i njegove
zemlje koja se, smrznuta dugo vremena poput kraljevstva
u bajci, poela odmrzavati.
U srpnju '56. prvi je sekretar Rakosi, vrhovna aba,
vrhovni staljinist, smijenjen prema odredbama
moskovskoga Politbiroa. U listopadu su ekshumirali
Laszla Rajka, objeenoga nakon suenja '49. (njegov ga
je stari prijatelj Kadar uvjerio da prizna) i ponovno ga
pokopali s dravnim poastima na groblju Kerepes. U
Varavi su Poljaci smijenili Krushcheva, a u Budimpeti
su - dok je vrijeme postajalo sve otrije, a inje se
presijavalo po drveu uz Dunav - zapoeli prvi masovni
mitinzi. Ovdje su, na Tehnikom sveuilitu, uveer
dvadeset drugoga govorili J ozsef Szilagy i Istvan Marian
o zori u modernoj maarskoj povijesti, a iduega je
dana gomila studenata i radnika (mnogi od ovih
posljednjih jo su bili u kombinezonima koje su nosili u
tvornikim halama) marirala do kipa poljskog junaka,
generala Berna, i prela most do Trga parlamenta. Sada
ili nikada! pjevali su. Rusi van! Nagy u vladu!
Iz uvjerenja da ne mogu nita uiniti, ljudi su
iznenada bili uvjereni u svoju mo. Mijenjanje svijeta, na
posljetku, zahtijeva moda tek uvjerenje da je promjena
mogua. Unutar nekoliko sati tisue je umova cvalo s
istom velianstvenom idejom: sloboda! Na krovu pokraj
trga Laszlo je vidio djevojku kako mae maarskom
trobojnicom iz ije su sredine istrgnute sovjetske oznake.
Do veeri sruen je Staljinov kip u Gradskom parku, a
radiopostaja bila je pod opsadom. Vlada se uspaniila,
prijetila slomom, pozivala na mir, nudila amnestije, ali
nitko je vie nije sluao. Opustoene su knjiare i na
lomaama na ulicama spaljene su ruske knjige. Osnovani
su savjeti. Pokradene oruarnice. Na bulevarima su ruski
tenkovi klizali po vlastitu prolivenom gorivu i bljuvali
oblake dizelskih para hvatajui nevidljivog neprijatelja.
Posvuda su kruile glasine o novim sukobima, o
masakrima, o pobjedi. I ispod praine granatiranih
stambenih etvrti i spaljenih trgovina, ispod zapetljanih
tramvajskih ica i crvenog i zlatnog lia posjeenog
drvea, leali su leevi u poloajima koji su pripadali
samo mrtvima, a mnogi su od njih bili regruti Crvene
armije Laszlove dobi, djeaci iz Krakova i Kijeva, koji su
se na kraju sigurno pitali ime su zasluili toliku mrnju,
zato ih djeca ubijaju.
Laszlo je obrisao znoj s oiju i proao uz prilaz do
mjesta na kojemu se ovaj spajao s dvostrukim redovima
debelih kamenih stupova koji su nosili prolaz do jedne od
vanjskih zgrada. Spustio je torbu i zakiljio preda se:
prilaz je vijugao prema drugim vratima, skrivenim od
stupova, tada kao i danas, redom drvea. Nije mogao do
kraja vjerovati da se vratio. Ima li ovdje neto zakopano -
komad tkanine, kutija s mecima - to bi to dokazalo? Ali,
ovo je bilo to mjesto. Ovdje je stajao toga sivog
poslijepodneva u studenome, ekajui da se vrate Peter i
Zoli. Bili su se odvezli kodom - staroga crnog
Spartaka - do baraka Szenkiralyi kako bi donijeli
municiju. Ostatak je grupe - Feri, J oska, Karcsi i Anna -
bio u fakultetskoj tiskari, tiskajui novu seriju
proklamacija i zahtjeva koje e polijepiti po gradu kada
padne mrak. Laszlo je uvao strau (bio je jednostavno
njegov red), patrolirajui izmeu stupova s konatom
kapom i jaknom s pojasom, nosa i uiju utrnulih od
hladnoe. Dobio je vrijednu automatsku puku, a Feri - s
dvadeset dvije godine bio je starac u grupi i jedini koji je
proao ikakvu vojnu obuku - objasnio mu je kako je
koristiti.
- Nemoj pucati poput gangstera, Laci! Pucaj s
ramena. Kratkim rafalima. Ima sedamdeset i dva metka
u spremniku. To je dovoljno da zadri bataljun. A ako se
zaglavi, za ime Boje, nemoj gledati niz cijev jer e si
raznijeti glavu. J esi li shvatio?
Shvatio je.
Nije oekivao da e je koristiti. Sve dosad izbjegavao
je koritenje puke - uvijek je bilo dovoljno drugih koji
nisu mogli doekati da se doepaju jedne - i bio je
koristan kao voza, nosa nosila i potrko. Ali, kada je
zauo automobil i prema brzini kojom je dolazio shvatio
da neto nije u redu, spustio je oruje s ramena, otkoio
osigura i pomislio kako je spreman. Kroz vrata na
Budafoki utu zaulo se kripanje metala po metalu i za
nekoliko je sekunda koda uletjela u vidokrug. Zoli je
bio za upravljaem i borio se da zadri kontrolu, ali je
dolazio prebrzo, skretao je da obie drvee, ali je nekako
odskoio od jednog i prevrnuo automobil na vozaevu
stranu, na kojoj se ovaj vrtio u prekrivau iskri prije nego
se konano zaustavio.
Gotovo istodobno Peter se poeo izvlaiti kroz
suvozaev prozor. Ugledao je Laszla, povikao mu da pazi
i pokazao niz prilaz iako za to nije bilo potrebe. Laszlo je
ve bio vidio drugi automobil, ruski vojni karavan koji se
zaustavio dvadeset metara iza kode s trojicom unutra
(dvojica su bila u uniformi, a jedan otraga u civilnoj
odjei), koja su otvorila vrata i poela pucati pitoljima.
Ponovno gledajui cijeli prizor, znajui o kojim se
udaljenostima radilo, ini se nevjerojatnim, ak i u
sumrak, da su neprestano promaivali. Napola unutra,
napola izvan automobila, Peter je bio dovoljno
jednostavna meta, pa ipak su sva trojica sasvim sigurno
ispalila desetak hitaca prije nego to su ga pogodili. Tada
se Peter na trenutak prestao boriti i posve se umirio, kao
da je metak bio misao, ideja, najnevjerojatnija ideja koju
je ikada imao. Drugi ga je pogodio dok se sputao pokraj
tamnoga podvozja automobila. Povikao je. okiran,
bolan zvuk. Zvuk uasnutog protesta zbog onoga to mu
se dogaalo. Trei ga je sruio na koljena iako ak ni tada
nije stao, ve je nastavio puzati prema zatiti stupova.
Sve je to Laszlo gledao kroz savijeni nian strojnice.
Bio je podigao puku i oslonio je na rame, ba kao to mu
je Feri objasnio. Bio je povukao liniju iznad Peterove
glave do ovjeka u civilnoj odjei, najopasnijeg od
trojice, onoga koji je pucao s najveom odlunou. I
tako su odluni bili ubiti Petera, imali su takav apetit da
uope nisu primijetili Laszla, pognutoga u sjeni, sjenku
pokraj tame kamena. Ali, dok je njegov prst doticao
elini oroz, znao je da ga nikada nee povui. to god to
bilo u ljudskoj prirodi, a to je bilo potrebno kako bi
jedan ovjek unitio drugoga, on to jednostavno nije
posjedovao. Taj je in bio izvan njega. Nije mogao ubiti.
Nije mogao. A to je o sebi nauio upravo u trenutku kada
je ljudsko bie koje je najvie oboavao bilo pod kiom
metaka od ljudi koji bi morali umrijeti, ali on se nije
mogao prisiliti da im nakodi.
Koliko je trajalo? Onoliko, mislio je, koliko je
trebalo da se ispria. Dovoljno dugo. Zatim se zaulo
krak! krak! puke s jednoga od prizemnih prozora s desne
strane, i mukarac u civilnoj odjei zateturao je i pao na
automobil, uniforme su ga gurnule na stranje sjedalo i
veliki je automobil punom brzinom krenuo unatrag,
njiui svoje oplate poput kakve nespretne ivotinje
zbunjene ispred rupe s vodom. Feri je dotrao kroz
dvostruka vrata iza Laszla, oteo mu puku iz ruke i
krenuo u potjeru, divlje urlajui i pucajui s boka, poput
gangstera. Kod olupine kode Karcsi i J oska razbili su
kundacima puke prednje staklo i izvukli onesvijetenoga
Zolija. Anna je, viui njegovo ime, pojurila do mjesta na
kojemu je Peter leao izmeu automobila i stupova, jakne
razderane ispod rebara i s toliko krvi, takav miris krvi, da
mu je jedan od metaka zasigurno probio jetru. Kleknula
je pokraj njega, dotakla mu usnama obraz, potom se
okrenula Laszlu i pogledala ga s takvim tajanstvenim
intenzitetom da je shvatio - uz iznenadan ok stida i
zahvalnosti - da je znala sve, da je znala to mu je tono
Peter znaio i da je to davno pogodila. Njihova tajna! Je
li ona takoer onda (ta djevojka, velianstvena u
prisutnosti smrti) shvatila zato nije povukao obara?
Zato je ostavio svoga prijatelja ubojicama?
Kada se Feri vratio, zamotali su Petera u ceradu i
odnijeli ga, svi petero, u jednu od uionica i polegli na
klupu. Nitko nije zamjerao Laszlu - ako nita drugo,
izgled posvemanjeg tupog jada sve je optube uinio
nemoguima - ali proveo je no daleko od njih, sklupan
u loptu ispod kaputa, drhtei, dok je u daljini povremena
pucnjava oznaavala kraj revolucije. Nagy je nestao, a
general Maleter bio je ruski zarobljenik. Iako je radio
nastavljao emitirati apele, svijet ima svoje oi posvuda i
za Maarsku nee biti spasa, nee biti udesne
intervencije. U borbama pokraj Killianovih baraka idue
je veeri Feri poginuo od eksplozije granate. Krajem
studenoga uhapeni su J oska i Anna, danima su
premlaivani, a zatim poslani u Tokol, zatvorski kamp,
pod optubama za oruanu urotu. Zoli se skrivao. Karcsi
je pobjegao iz zemlje. Te je godine dvjesto tisua, a
meu njima i Laszlo, hodalo po zimskom blatu s
kovezima, vreicama, unitenim ivotima.
Djevojka crne kose i s malenom srebrnom rinicom u
nosu stavila je ruku na njegovu i upitala ga je li dobro.
- To je od vruine - odgovorio je Laszlo.
- Sjedite u hlad - rekla mu je i odvela ga do klupe
pod drveem. - Pomislila sam da ete se onesvijestiti.
- Samo moram disati - rekao je. - Doista, ve mi je
mnogo bolje.
- Da vam donesem vode?
- Dobro sam sada - rekao je. - Vrlo ste ljubazni.
- Sigurno?
- Hvala vam!
Nasmijeili su se jedno drugome i ona ga je ostavila
na klupi. Posljednji je put pogledao iza stupova, gdje je
vjetar navlaio kronje stabala kestena. Bilo je svreno.
Vratio se i stajao poput pokajnika. Platio je svoje dugove
sjeanja i ljubavi. Bio je uinio sve to je mogue.
Premda je znao da sebi nikada nee oprostiti za smrt
Petera Kosaryja te iako je sasvim sigurno nee ispraviti
etrdeset godina poslije, jer sada nije mogao povui
obara - elio je svoju slobodu. J edan ga je fatalni
trenutak drao u zarobljenitvu dvije treine njegova
ivota i sada je bilo vrijeme da to prestane.
Sklopio je ruke poput budista i pognuo glavu. Ta ga
je gesta pomalo iznenadila. Je li vidio Kurta da to ini
dok vjeba jogu u stanu? Ali, impuls je bio iskren, a
prilika je zahtijevala svoj ritual. Potom je ustao, prebacio
torbu preko ramena, mahnuo djevojci na tratini i vratio se
na cestu gledajui, u proroitu svoje mate, drugu torbu,
onu teu kako se ve predaje (na drugome sastanku, pri
drugoj hladnoj razmjeni), sve dok nije stigla do ljudi u
BMW-u zatamnjenih stakala, novih postavljaa kraljeva
u starome sovjetskom carstvu, i postie se novi dogovor,
tako da se jedne noi bez mjeseine Emil Bexheti i
njegovi prijatelji mogu spustiti niz planine i prijei
granicu u tihim kolonama. Barem je u tome igrao neku
ulogu. Tko zna to bi jo mogao uiniti? udno kako
ovjeka tako kasno u ivotu moe pogoditi malo vjere,
kako se loi poeci ipak mogu prevladati. Laszlo Hrabri?
Zabavljalo ga je misliti da bi mogao umrijeti kao idealist,
ovjek od akcije, pa je preao most Szabadsag do Pete, a
njegova je sjena urno klizila po smeoj vodi iza niza
stupova.





Cijeloga je jutra dolazilo cvijee, cvjearnice su
dostavljale bukete ili su ih donosili prijatelji koji su
govorili: - Ovoga trena ne mogu ui. - Kada bi Larry
otvorio vrata, podsjetili bi ga na svoje ime i rekli kako ga
je lijepo ponovno vidjeti te kakva je utjeha za Alice to je
ponovno kod kue. - Prenesi joj nae pozdrave!
- Hou.
- I reci joj da svi mislimo na nju.
- Obeavam.
Nisu imali dovoljno vaza za toliko mnogo cvijea.
Koristili su kante, tave. ak i umivaonik u toaletu na
donjem katu - u nj su stavili ljiljane.
U kuhinji su Kirsty i Ella pekle tortu. Ruiastom su
glazurom ispisale SRETAN ROENDAN, BAKO i
ukrasile slova ueerenim limunom u obliku dijamanta.
Gospoa Samson stigla je oko podneva. Stavila je svoju
pregau, zasukala rukave i napravila sendvie od
potoarke te ispekla kruh koji se trebao jesti s maslacem i
ostacima prologodinjeg elea od kupina. Kada je radila,
voljela je imati upaljen radio, postaju koja je putala
glazbu i lokalne vijesti.
Vremenska je prognoza za cijeli dan najavljivala
isto nebo, umjerene temperature i slabu mogunost kie
poslije mraka.
Alec i Larry iznijeli su drveni stol iz radne sobe u
vonjak. Postavili su ga na uobiajeno mjesto - arulje su
i dalje, besmisleno, bile objeene iznad njihovih glava - i
stavili na njega ipkaste bijele stolnjake, a potom su
iznijeli stolce iz blagovaonice. Tamna koa i tamno drvo
pomalo su smijeno izgledali u svijetlome vrtu, poput
mukaraca u frakovima na Dejeuner sur l'herbe. Larry je
pripalio cigaretu i sjeo za stol. Bio je pio, ali ne previe.
Alec mu je sjeo nasuprot.
- Veliki dan - ree Larry.
Alec je kimnuo. Bio je odjeven u crne traperice s
tamnom majicom bez ovratnika. Imao je naoale s
prikvaenim dodatkom za zatitu od sunca.
- Doi u Ameriku - ree Larry.
- O.K. - sloio se Alec.
- Ozbiljan sam.
- O.K.
- Ostani uz obitelj. Moe nauiti surfati. Upii teaj
joge. - Nasmijao se. - Ella bi to voljela.
- A to bih radio ondje?
- Isto to i ovdje. Sumnjam da bi ti uope trebala
zelena karta. Trebao bi razmisliti o tome.
- O.K.
- Ozbiljno.
- A to je s tobom? - upita ga Alec. - to te prijei da
se vrati ovamo? Vie ne snima seriju.
Larry je zavrtio glavom. - Imam jo nekoliko
spremnih projekata.
- Kakvih projekata?
- Uostalom, ovdje se ne bih uklopio.
- Nekada si se uklapao.
- Sjeam se.
- Savreno si se uklapao.
- Prije tisuu godina.
- Mislio sam da ti je ondje teko. Mislio sam da je u
tome stvar.
Larry je napravio grimasu. - Pomislio sam na to
jednom ili dvaput. Ali, sada je prekasno za to. Za sve to
sranje oko povratka. Imam ondje kuu. Obitelj! A i
vratiti se sada, bilo bi isto kao i rei da sam sve vrijeme
bio u krivu, da je sve bila pogrjeka. - Bacio je cigaretu. -
Amerika je jedina ideja koju sam ikada imao. Kada bih
prestao vjerovati u nju, to bi bilo kao da prestanem
vjerovati u sreu ili pustolovinu, ili neko slino sranje. U
sjajne aute, u sjajan seks. Ljubav. - Nagnuo se preko
stola. - Amerika je moje optimistino srce. Razumije li?
Alec je kimnuo, ali Larry je bio uvjeren da nije uo
vie od tri rijei. Njegov se brat mijenjao, vidio je neke
uznemirujue promjene koje su poele nakon one
rasprave izmeu njih u kuhinji. Nije to bila samo
rastresenost, osjeaj da on cijelo vrijeme gleda u neku
zahtjevnu tajnu - bila je tu nova kontrola, samodisciplina
za koju se katkada inilo da granii s manijom, ali koja je
ipak bila nekako uinkovita. Izgled izgubljenoga djeaka
je nestao, nestao je onaj izraz bespomonosti i ive
panike koji je bio tako oit na Heathrowu. Bilo je teko
rei to se krije iza tih promjena, ali preksino, kada je
izaao ispod zvijezda kako bi zapalio cigaretu i pokuao
srediti vlastite misli, Larry je pogledao kroz prozor
ljetnikovca i vidio svoga brata u uurbanoj debati -
mahao je rukama, pravio grimase, mrtio se - iako je
ondje bio sasvim sam. Zabrinjavajui prizor (i mnogo
vie nego to je elio vidjeti) jer - koje je to pitanje
trailo takvo naglaavanje, takav nasilni odgovor?
Podigao je ruku i mahnuo Uni koja im je prilazila u
haljini boje trave. - Pogodi to je novo? - obrati joj se
Larry. - Alec e doi ivjeti u Ameriku.
- Doista?
- Ne eli ii bez tebe - ree Larry.
Nasmijala se i dotakla rukom kosu. - Kada trebaju
stii gosti? - upitala je.
- Oko tri - ree Alec. - Iako ih nee biti mnogo.
- Misli li da mama moe ostati dolje dugo?
- Rekla bih da e biti dobro sat vremena. Upravo je
idem posjetiti. Hoe li je dovesti dolje kada bude
spremna?
- Pozovi me - ree Larry.
Zunzara je kruila po zamraenoj Alicinoj sobi. Una
je otvorila zastore i sjela pokraj kreveta, potom je podigla
jednu Alicinu ruku s prekrivaa i smjestila je meu svoje
dlanove. Iako je Alice preivjela pad, ok je slomio neto
u njoj, neto to se nije vidjelo na rengenu ili CAT-skenu.
Pukla je nit, neka njena iica poput onih u starim
televizijskim prijamnicima, neto to se nije moglo
popraviti i to ju je ostavilo ovakvom - da se bori za
ivot, da se bori za smrt, da iekuje sljedei pad, sljedei
napad, sljedeu krizu usred noi...
Dan nakon nezgode, kada je konano mogla suvislo
govoriti, bila je rekla: - Smrt me uzima komadi po
komadi - i tako je neutjeno plakala da se Una morala
okrenuti, bojei se onoga to su rijei pokretale u njoj,
bojei se tuge koja je gorjela iza njezinih vlastitih oiju.
Ovdje je, s Valentineovima, prela crtu. Popustio je
njezin oprez i na kraju e platiti cijenu - tugujui sama,
bez utjehe obitelji iza sebe. Bila je to pogrjeka na koju
su je upozoravali prigodom obuke. Neprimjerena
emocija. Bilo je to neprofesionalno i, doista, time nikomu
nije pomagala niti je bila boljom medicinskom sestrom.
Ali, kako je to trebala kontrolirati? Srcu se ne moe
nareivati: ni koraka dalje! To nije ljudski!
Stisnula je Alicinu ruku i spustila plahte kako bi
potraila znakove rana od leanja i na njezinim leima -
na kriima - otkrila dio iziritirane koe, koji je pomnjivo
namazala mau. Sada se mogla vidjeti cijela slagalica
Alicina kostura. Duge su kosti provirivale kroz njezinu
kou, a oi su joj upale duboko u duplje. Od pada nije
uzimala nikakvu krutu hranu pa se tijelo hranilo samo na
sebi, dajui si jo tjedan ili mjesec na ostacima proteina,
masti i posljednjom dozom glukoze. ivot, koji bi i dijete
moglo istjerati iz nje pritiskom palca, jo je bio
tajanstveno prisutan, meso je nadivjelo volju, sav uitak,
svu korist, i nastavljao se dalje, uhvaen u neki
biokemijski imperativ, neto osmiljeno davno na
poetku, prije nego to smo dobili vee mozgove ili bolje
ruke. ista, slijepa upornost.
Zataknula je kosu iza uiju i promatrala zunzaru kako
pue preko zrcala na ormaru. Sada je bila vana jedino
ugoda. Pronai meu ampulama i boicama neto
korisno, neto ime bi se olakale Alicine patnje a da joj
ne bude zlo ili da je ne prestrave halucinacije. to jo?
Zapaliti joj svijeu? Pomoliti se za nju? Bila je ispala iz
tosa. Zdravo Marijo, i to. Nije se molila jo otkako je
bila djevojica u Derryju, kada je cijela obitelj obiavala
kleati u dnevnoj sobi na zvuk zvona koje oznaava
angelus na televiziji i njezin bi otac molio krunicu. Sve je
to sada bilo iza nje, poput svjetionika, viceva i kontrola.
Kod kue je imala Buddhu, jedan od onih upljih,
mjedenih kipia, djelomino kuno boanstvo,
djelomino svetac od papira i ponekad bi pored njega
stavila cvijee iako nije znala mnogo o budizmu, osim da
se doimao kao blaga vrsta religije, manje zastraujua od
veine. Ona je znala mnogo o prehrani, planiranju skrbi,
morbidnosti. Sve to moete nauiti o psihologiji boli i
hrabrosti dok provodite posljednje sate s
etrdeset-pedeset ljudi. Ali, to je to tono znailo
(polagana destrukcija ene poput Alice Valentine), nije
imala ni najblaeg pojma. Bilo joj je dvadeset sedam, za
ime Boje! ivjela je sama u malenu, iznajmljenom stanu
koji joj se nije previe sviao i dva ili tri puta na tjedan
uzimala je tablete za spavanje kako bi sprijeila mrtve da
je posjeuju u snu.
Kirsty se popela gore kako bi joj pomogla oko
Alicina odijevanja (mlade su se ene dobro slagale i
suraivale). Iako je tek malo svoje odjee Alice jo
mogla nositi, pronale su ljetnu haljinu od plavo-bijelog
pamuka i vuneni al drap boje, koji je mogla prebaciti
preko ramena. Dok su je odijevale, njeno je okreui
meu dlanovima, Alice je dremuckala i mrmljala, a kada
se probudila, izgledalo je kao da je iznenaena
preobrazbom, poeljanom kosom i bijelim tenisicama na
nogama. Kirsty ju je poljubila u obraz i pojurila niza
stube da dozove Larryja.
- Ne mora izai, Alice - objasni joj Una - ako bi
radije ostala ovdje.
- Van? - upita Alice irei oi. - Kamo?
- U vrt. Na zabavu.
Alice je kimnula. - Tko je glavni?
- Pa, eli li da Alec i Larry budu glavni?
- Pii - ree Alice i isprui ruku.
Una uzme kemijsku, koju je obino koristila za svoje
biljeke, isproba je prvo na svojoj koi, a zatim ispie
preko Alicina dlana: Alec i Larry su glavni.
- Kako ti se svia? - upita je.
Larry je polako siao sa svojom majkom niza stube i
smjestio je u kolica u prizemlju, podiui joj noge do
papuica, a potom ju je odgurao kroz dnevnu sobu do
kuhinje.
- Sretan roendan, gospoo V! - ree gospoa
Samson, na trenutak dotiui Alicino rame i ostavljajui
blijedi trag branjavih otisaka na plavoj tkanini haljine.
Alice joj je pokazala dlan.
- Tako je - sloila se gospoa Samson. - Imate pravo,
deki su glavni.
Provezli su je do terase, ali bilo je mnogo tee
prenijeti je do tratine. Alec je podigao malene kotae
sprijeda, nagnuvi kolica unatrag, dok se Larry punom
teinom oslonio straga.
- Ja u vam pomoi! - povikao je Osbourne, jurei
prema njima kroz dvorina vrata. - Sve najbolje -
zadihano je izustio.
- Gdje je Stephen? - upitala ga je.
- S ove strane, Dennis, molim vas - obrati mu se
Larry.
- Dobro.
Okupili su se oko stolca, podiui ga iznad tratine
poput sicilijanskih seljaka koji se bore da izau iz mora s
Bogorodicom koja sjedi na stolcu pri ponovnom
odigravanju nekoga napola zaboravljenog uda. Ella ih je
promatrala s vrha tratine drei ljubiasti balon u ruci.
U vonjaku su bijeli stolnjaci bili ispresijecani
sjenama lia. Una je izala sa slamnatim eirom koji je
pronala u hodniku, s golemim eirom sa irokom
vrpcom koju je vezala Alice ispod brade. U sjeni oboda
Alicino je lice bilo jedva vidljivo. Leptir se na trenutak
zaustavio na njezinoj mirnoj ruci, a potom je odletio
dalje, pijano, kroz zrake zelena svjetla.
- Netko je ovdje - dozvala je Kirsty.
Bili su to J udith i Christopher J oy koji su se doetali
iz svoje kolibe u slinim lanenim jaknama i
panama-eirima. Nosili su darove: staklenku luksuzne
kreme za ruke, kupljenu kod J ollyja u Bathu, i velik
oblutak pronaen na plai u County Galwayu, koji je
Judith Joy obojila veselim bojama. Sljedea je stigla
gospoa Dzerzhinsky. Njezin je dar bio ilustrirano,
debelo ukorieno izdanje Gibranova Proroka i dok ga je
stavljala u Alicine ruke, Alec ju je zauo da mrmlja rijei
na jeziku koji nije bio engleski, moda blagoslov ili
djeli narodne mudrosti iz svoje stare domovine, koja
god ona bila. Nedavno je bio opazio kako ljudi osjeaju
potrebu rei Alice neto vano i privatno, dati glas
ozbiljnosti koju je ona izazivala u njima, kao da je
njezina bol ispirala svu trivijalnost iz njihovih ivota i
pretvarala ih sve u mistike i filozofe.
Posljednja od gostiju bila je uiteljica likovnoga,
gospoica Lynne. Rekla je da sve izgleda poput scene iz
onih beskrajno dugakih, ali predivnih talijanskih
filmova. Gurnula je glavu ispod oboda Alicina eira
kako bi je poljubila. Rekla je da bi sve to voljela
naslikati.
Gospoa Samson iznijela je pladanj s dva velika
ajnika. Larry je iznio sendvie i kanapee. S Alicine
desne strane sjedila je Una s kutijom rupia u krilu,
briui Alicinu bradu kada bi se sok, koji je ova pila na
slamku, izlio niz njezine usne. Na travi iza njih leala je
boca s kisikom, nalik na neeksplodiranu bombu.
Kada su sendvii nestali, Ella i Kirsty otile su u
kuhinju i donijele tortu. Larry je svojim upaljaem Zippo
upalio svijee - jednu za svakih deset godina Alicina
ivota - i dok su svijee gorjele, ustali su i zapjevali
Sretan roendan, zavrivi pjesmu glasnim pljeskom.
Ella je ugasila svijee. Ponovno su zapljeskali i uzeli po
komad torte, a nakon to su uzeli nekoliko lica eerne
vate i pohvalili je, gosti su poeli odlaziti.
Gospoa Dzerzhinsky okrivila je peludnu groznicu
za svoje suze (Sve je gore svake godine!). Gospoica
Lynne kleknula je pored kolica, a potom pojurila, urno
se oprostivi, kroz drvee do svog automobila.
Christopher J oy skinuo je eir i poljubio Alicinu ruku,
gestom koja se doimala istinski galantnom. Osbourne je
rekao da se dobrovoljno javlja za pospremanje i u kuhinji
je, prebacivi jaknu preko naslona stolca, pokuao biti
koristan tako to je dodavao papirnate runike gospoi
Samson, koja je otvoreno i glasno plakala dok je
zamatala preostale sendvie u foliju.
Una je pomaknula Alice u hlad i dok joj je
odvezivala eir, nekoliko minuta stavila joj je kisik na
usta. Alec, koji je izaao po posljednje tanjure, stajao je
neopaen ispod drvea i prouavao ih, kao da e jednoga
dana morati odrecitirati sve detalje. Ose koje pleu oko
ostataka torte. Srebrnasti otisci kotaa kolica na travi.
Maka koja se provlai kroz privatni zrani koridor. I u
srcu slike njegova majka, zatvorenih oiju iznad plastine
maske, sivih, ravnih i olovnih kapaka. Bi li je vie alio
da mu je stranac? Da je neka ena ije ime ne zna i kojoj
ne duguje nita osim uobiajenog suosjeanja? Tada bi
barem osjetio neto s ime se moe nositi, a ne ovu zbrku
saaljenja i straha - ovo djetinje gnuanje za koje nije
znao treba li ga okrenuti protiv sebe ili protiv nje. Pa,
zato ne otii sa zabave poput ostalih gostiju? Uzeti auto
i otii. inio je to i prije, bjeei od toga gulaga od kole
u kojoj je predavao (trideset i pet etrnaestogodinjaka,
od kojih su neki gotovo potpuni divljaci); tjedna fuga od
koje je pamtio vrlo malo, osim buke u svojoj glavi poput
pitanja dalekovoda i slike, udnovato lijepe, svjetala
etalita koja su se odraavala na mokrome etalitu po
kojemu je hodao. Nikoga ne bi iznenadilo da se to
ponovno dogodi. Oekivali bi to.
- Tko je tamo? - upita Una zaklanjajui oi.
- Samo ja - ree on. Zakoraio je naprijed i poeo
slagati tanjure. kiljila je u njega smijeei se, a on je
opazio kako je sunce istjeralo desetak pjegica na njezinu
nosu i obrazima pa je izgledala nekako mlade i
bezbrinije.
Spustio je pleteni pladanj na stol i brzo ga napunio
preostalim posuem. Nije ih htio ometati - mislio je da
uope ne bi trebao biti ovdje - ali kada se pomaknuo,
Alice je otvorila oi, odgurnula masku s lica i zazvala ga
je jednom jedinom rijeju negodovanja, koja ga je
zaustavila u pola koraka.
- Mama?
Ali, to god to bilo, nije ponovila. Trud ju je izmorio
i ponovno joj je trebao kisik, njezin kisik. Prolo je
nekoliko minuta prije negoli je Alec shvatio da je rije
bila menteur i da ga je nazvala lacem.
U pola est Una je dola u ljetnikovac kako bi se
oprostila. Alice je, rekla je, bila u krevetu i odmarala se.
Alec joj je zahvalio to je toliko ostala. Mislio je da e
tada otii (nije se mogao domisliti niega drugog to bi
joj rekao), ali ona je ostala, osvrui se oko sebe, kao da
je prvi put ovdje.
- I meni bi dobro dolo skrovite - ree ona. - Neto
poput ovoga. - Koraknula je prema mjestu gdje je on
sjedio i posegnula preko njegova ramena kako bi otvorila
rukopis na stolu.
- Smijeno - ree ona okreui stranice - kako je tebi
ovo savreno smisleno, a meni savreno besmisleno. to
je ovo ovdje? Ovaj komad?
Okrenuo se u stolcu i pogledao kamo je pokazivao
njezin prst. - Ovo kae: Tko je ovdje dovoljno okrutan da
iza sebe ostavi brata? Da ostavi oca ispod zemlje?
Voljenoga u paklu?
- Ne voli da gledam u to - ree ona povukavi se
korak unatrag.
Alec je gurnuo rukopis na rub stola. - Samo me
podsjea koliko mi je posla jo ostalo. To je sve.
- Obavit e to.
- Moram.
- Bude.
- Bila si vrlo dobra prema nama - ree on.
- Nisam puno uinila.
- Ne. - Zatresao je glavom. - Doista dobra. - To je
moj posao ree ona.
- Svejedno.
- Mogu li? - Njeno je podigla naoale s njegova
lica. - Ne mogu razgovarati s tobom dok ih nosi.
Izgleda kao plaeni ubojica.
- Oprosti. - Uzeo je naoale iz njezine ruke i skinuo
dodatna stakla sunanih naoala. Una se naslonila na
bijelo obojeni zid promatrajui ga.
- Znam da vam je sada svima uasno - ree ona. -
Ljudi ponekad misle da e to vjeno trajati. Uvijek isto.
Ali, ne traje. - Zastala je na trenutak kako bi vidjela je li
je shvatio. - Ljudi misle da vie nikada nee biti sretni.
- Sretni?
- Da - iroko mu se nasmijeila. - Sjea se sree?
- Nemam blagog pojma to ti misli o meni - ree
on.
- to misli da mislim? Zatresao je glavom.
- Pa... - Zastala je. - Mislim da si dobra osoba.
- Doista?
- Dobar sin. Iznenauje li te to?
- Moda.
- Ne bi trebalo.
- J esi li ti sretna? - upita je on.
- Moj je otac obiavao rei da su srea i nesrea dva
psa koji slijede jedan drugoga. Kada vidi jednoga, ni
drugi nije daleko. On ba nije vjerovao u sreu. Ne kao u
neto za to potroi ivot.
- U to je on vjerovao?
Slegnula je ramenima. - U Papu. U izbjegavanje
dugova. U ienje peta i prstiju na stopalima. Mislim da
je obiteljsku mudrost uvao za djeake. - Utihnula je i
dalje ga promatrajui. - Sanja - ree mu.
- Oprosti.
- eli li da zamolim Larryja da joj veeras dade
njezin lijek?
- Meni je lake - odgovori on.
- Ako si siguran.
- Siguran sam.
Ispratio ju je do vrata ljetnikovca. Povjetarac
ispunjen mirisom trave, tla i toplim, ozonskim mirisom
samoga zraka podigao joj je njene krajeve kose preko
lica.
- Zna mi se uvui pod kou - ree ona. - Hoe li
biti dobro?
Kada je otila, na trenutak se zadrao u dovratku, a
potom je brzo priao stolu i otvorio Oxygene na
posljednjoj stranici (eki udara, elik na kamenu...), na
kojoj je komadi novina bio selotejpom zalijepljen za
korice. Skinuo je selotejp noktom, odmotao kapsulu i
stisnuo je u dlan. Zauo je Ellin glas i pogledao prema
prozoru ba na vrijeme da je vidi kako prolazi drei
Kirsty za ruku. Bile su udaljene dobrih deset metara i nije
mislio da su ita vidjele. to su mogle vidjeti? Vjerojatno
su planirale zajedno zalijevati vrt sada, kad je bilo malo
hladnije.
Vratio je rukopis natrag na policu, pored rjenika, i
na trenutak je naslonio glavu na hrptove knjiga, kao da
sam njihov dodir nekako pomae. Tjei. Sve je sada bilo
na mjestu. U ruci je drao nit koja vodi kroz labirint,
samo ju je trebao slijediti. Vie nije bilo odluka koje je
trebalo donijeti ili izbjei, nije vie bilo zlog iekivanja.
Osjeao je mir, tiinu s druge strane razmiljanja koja mu
je pruala nevjerojatan osjeaj odmora. Pogledao je u
Lazara koji mu je uzvraao pogled iz zimskog dana u
Luxembourgu. Bi li on razumio sve ovo? Kako se ni od
koga ne moe oekivati da ba cijelo vrijeme bude slab.
J ednoga e mu se dana, pomislio je Alec, ispovjediti u
nekome parikom baru ili londonskom hotelu i vidjeti
kako e reagirati taj ovjek koji je rukovao strojnicom.
Ulazei u kuu, sreo je brata koji je izlazio.
- J esi li vidio Kristy i Ellu?
- U dnu vrta - ree Alec. Vidio je da je Larry odjenuo
istu koulju te da je nosio, gotovo skriven iza bedra,
buket malenog cvijea i bilja - kozju krv, lavandu,
rumarin - stabljika zamotanih u foliju. Izgledao je
proieno i nekako uzbueno.
- Vidimo se poslije - ree Larry smijui se, pa su se
mimoili - jedan je brat izlazio na svjetlo terase, a drugi
ulazio u kuu, penjao se uza stube i otvarao vrata majine
sobe.





I, to je jo trebalo uiniti? Laszlo se vratio i shvatio
da mu je oproteno, da je shvaeno, da je voljen - Odisej
krvavih oiju bez prosaca koje treba izazvati. O svojim je
pustolovinama ispriao to je mogao i odgovorio, posve
iskreno, na nekoliko pitanja koja mu je postavio Kurt.
Pomislio je da bi mu zamjeranje bilo drae. Takva je
veliina, tako iroko srce, bila pomalo odbojna. Da mu se
tako vjeruje! Nije li se olako izvukao? Ali, kada je uzeo
mladievo lice meu dlanove traei neki znak
rezerviranosti, neto neizgovoreno, otkrio je samo jasne,
plave dubine, oni dio osmijeha.
Prve je noi Laszlo spavao trinaest sati i osjeao da
mu se ivot preslae u snovima. Nije se posve poznavao.
Mijenjao je kou, otkrivajui sebe, u pedeset devetoj
godini, jo punog ivota.
Idue se noi mladi mjesec podigao iznad grada,
robujui ritmu. Bio je to Fete de la musique i svaki je bar,
svaki mali i veliki kafi - francuski, brazilski, arapski,
ruski, vijetnamski, ak i oni mali kafii u pokrajnjim
ulicama u kojima je vrhunac posla desetak alica aja od
mente i nekoliko aa vina - iznenada poludio od glazbe i
plesa. Country-grupe, flamenco, tamnopute pjevaice, svi
zamislivi bubnjevi. Nije se moralo nekamo ii da bi se
plesalo, dovoljno je bilo pronai mjesto na cesti i poeti
se njihati. Do deset sati veina je ulica bila neprohodna,
ali nitko se nije alio. Policajci su se drali podalje,
parkirani negdje, te puei i zadirkujui svoje pse.
Izgledalo je to poput kraja rata, ali bilo je demokratskije,
osobnije, kao da su svi pobijedili u vlastitom, privatnom
ratu protiv privatnog neprijatelja i izronili - barem na
jednu no - kao pobjednici nakon dugoga boja.
Za Laszla, koji se s Kurtom gurao kroz guvu na
Ulici Oberkampf, preostala je samo jedna tekoa,
posljednji kameni u cipeli. Laurence Wylie bila je
nazvala dok ga nije bilo, traila ga je, rekla da ga treba, a
potom se, shvativi da nije dostupan, razljutila i
rastreseno spustila slualicu. Otkako se vratio, pokuao ju
je nazvati nekoliko puta, ali uspio je razgovarati samo s
automatskom sekretaricom, iji ga je glas, koji mu je
poruivao da ostavi poruku nakon signala, iritirao. Bilo je
nedopustivo da takva ena propadne; nedopustivo,
nepravedno i pogrjeno. U svojoj je posljednjoj poruci,
koju je ostavio toga poslijepodneva, oboma je rekao da
ga ekaju u stanu. On e doi k njima. Zajedno e otvoriti
bocu. Ostati kod kue, izii van. to god ele!
Privatno, bio je odluan podijeliti s njima svoju novu
energiju, svoju novu vjeru. Svoju novu muevnost! A
kada bi ih veeras mogao izvui van, posve bi se sigurno
nali kako pleu valcer - voljeli su plesati, bili su par
zbog kojega su ostali plesai stajali kako bi im se divili -
a zatim e se sjetiti smijeha i lakoe prolih vremena pa
e se njihova jadna, izudarana srca poeti zagrijavati.
Na Ulici St. Maur progurali su se kroz redove
malenog salsa orkestra i proetali do Ulice Deguerry,
gdje su nekoliko minuta kucali na vrata stana Wylieovih.
Laszlo je slegnuo ramenima, ali je ipak polako postajao
sve uzrujaniji. Gdje su, do vraga?
- Moemo pokuati u Le Robinetu - ree Kurt. - Ako
su izali na pie, prije ili poslije pojavit e se ondje.
Stoga su se vratili glazbi, ulicama jo zaguenim
vruinom dana i probijali se prema bulevaru
Menilmontant na kojemu je, izmeu kus-kus restorana i
slastiarnica, Le Robinet, osvijetljen poput zapaljenog
broda, bio popritem jo jedne spontano organizirane
zabave. Istinu govorei, to i nije bio neki bar: imao je
dvanaest stolova, s ovalnim ankom lijevo od vrata,
pretrpanu i zaguljivu kuhinju straga, ali ono to mu je
nedostajalo u stilu i potrebnim prostorijama
nadoknaivao je karakterom i openito se smatrao (to
jest, takvim su ga smatrali prosvijeeni bonvivani i
barske muice) superiornim konkurenciji.
- Laszlo!
Bila je to Angela, paironne, koja mu je mahala s
postolja iza blagajne, sa svojega komandnog mjesta.
Laszlo se probio do nje pa su se poljubili.
- J esi li vidjela Laurence? Ili Franklina?
- Ne, ve tjedan dana - odgovori mu ona i doda: - J o
ih je netko traio. - Pokazala je prema kraju bara. - Nije li
to Kakoseonozove?
Za stolom pokraj kuhinje Karol je vodio glavnu rije
u grupi mladih mukaraca i ena, oboavatelja kulture,
koje je privukao plamen promiskuitetnog arma staroga
pisca. J edna mu je konobarica sjedila u krilu (sve su to
bile visokoobrazovane djevojke), ali kada je ugledao
Laszla, odmaknuo ju je, ustao na ukoenim nogama i
stegnuo dramatiara u naruje.
- Izgleda drukije - ree mu, naginjui se unatrag
kako bi ga bolje promotrio.
- ak mi se i u mojim godinama - nasmijao se Laszlo
- jo mijenja lice.
- Tvojim godinama - zadirkivao ga je Karol. - Pa ti si
djeak! - Okrenuo se grupi za stolom. - Evo vam pravog
umjetnika! Dopustite mi da vam predstavim maitre
Laszla Lazara i njegova vjernog pratioca, Herr
Engelbrechta.
Naruili su jo mnogo vina. Za stolom je napravljeno
mjesta za Laszla, a i prema njemu su se ponaali s
neskrivenim divljenjem i toplinom, pa se pitao to ta
mlade vidi ili misli da vidi. Drukije je. ak mu je i
sada, nakon toliko godina bilo teko povezati ono nad
ime je tako osobno radio u svojoj sobi i naina na koji je
priman u ovakvim prigodama. Zanima li ih doista on?
to tono ele? Ali, bilo je preglasno za bilo kakav
ozbiljan razgovor, a potom im je Angela, ena koju bi
Ingres dostojno naslikao, naredila da ustanu. - Zar ste
zaboravili plesati? - vikala je. - Ili ete do smrti samo
razgovarati jedan s drugim?
Tako su plesali, njih pedesetero ili vie, stisnuti jedni
uz druge, u vruini i dimu. Laszlo se naao nos uz nos,
bok uz bok sa enom bliskoistonog izgleda, pravom
ljepoticom s uzbudljivo strogim izrazom lica. Karol je
klizio podijem uz Maljicu Angelu, dok je Kurt, koji se
Metao svojim slatkim, pristojno seksipilnim stilom, bio
jednako traen od oba spola i svih seksualnih
preferencija. Sada su tu bila dva sviraa akordeona, par
koji je Laszlo prije vidio da svira pred metroom; djeca
Ceausescua ili Hoxe, koja su provodila dane Meui se
od vagona do vagona i jednim okom gledajui da ih ne
uhvati kontrola i jednim uhom oslukujui povik: Vozne
karte!. Svirali su neke Piafine pjesme - J ohnny, La
Foule, Sous le ciel de Paris - a zatim i neku cigansku
glazbu. Cigani! Znali su to se trai, a ovakvih bi noi
bilo koji glazbenik mogao gomilu dovesti do suza ili do
usijanja. Bilo je iscrpljujue, ali nitko nije elio da zavri.
Zato stati, kada jo ima piva i vina i likera? Zato stati
prije nego stane glazba?
U pet je Angeli bilo dosta. Poistila je bar bez
prevelike ceremonije iako je odabranome krugu svojih
ljubimaca dopustila ostati, piti kavu i razbistriti um.
Laszlo, Kurt i Karol otili su meu posljednjima,
ostavljajui iza sebe samo pijanog Engleza, koji je, ini
se, ivio u baru i oito se nadao da bi zabava nekako
mogla ponovno poeti.
Vani su se trojica prijatelja okupila ispod drvea
poredanog uz sredinje etalite bulevara i udisali zrak
hladan poput vode iz slavine. Laszlo je nagnuo glavu,
bolnih oiju uprtih u golem, sjajni biser jutarnjega neba.
- Lebdea srea? - upita Karol.
- Lebdea srea - sloi se Laszlo, osjeajui se
blesavo to mora obrisati suze s obraza.
- Neko davno - zapoe Karol - jednostavno sam
mogao probdjeti no. Bijela no gotovo mi uope nije
smetala, ali sada...
Oprostili su se. Sputene su rolete na Le Robinetu.
Kurt i Laszlo izgledali su kao posljednji ljudi na zemlji.
- Kui? - upita Kurt. Potom, vidjevi Laszlovo
oklijevanje, ree: - Vratimo se, pojedimo neto, opustimo
se i nazovimo ih za nekoliko sati. Ako su noas bili vani,
sigurno nee htjeti da ih sada zovemo.
Citroen - Laszlov voljeni smee-srebrni DS23
Pallas - bio je parkiran ispred trgovine delikatesama na
bulevaru Voltaire i s Laszlom za upravljaem krenuli su
prema jugu, prelazei rijeku ondje gdje su se posljednji
ostaci noi zadrali u tamnim sjenama ispod mostova.
U stanu su popili svjeu kavu i nasmijavali jedan
drugoga, pitajui se - u sve apsurdnijim tijekovima misli
- kako su Garbargovi proveli no. Zatim se Laszlo
svukao u spavaoj sobi, navukao svoj kuni ogrta (svoj
omiljeni japanski yukata za ljeto) i otiao se otuirati.
Upravo je bio nalio ampon na glavu kada je Kurt
provirio u sobu. Laszlo je otresao ampon iz uiju i
zatvorio vodu. - to?
- Laurence. Na sekretarici. Mislim da je bolje da ti to
uje. Umotan u runik, Laszlo je pourio u radnu sobu i
stajao, cijedei se po parketu, dok je Kurt prematao
vrpcu. Poruka je bila uznemirujua i veinom
nerazumljiva, ali ipak nije moglo a da se ne primijeti oaj
u njezinu glasu. Zvuala je kao da je neka opaka
podvodna struja uvlai dok govori. Neto se bilo
dogodilo ili se neto trebalo dogoditi (nije bilo jasno koje
od toga dvoga). Neto uistinu vrlo loe.
- Kada je nazvala?
Kurt je provjerio ekrani ispred telefona pa zatim
svoj sat.
- Prije sat vremena. to e uiniti?
- Pokuat u je nazvati. Odjenut u se.
U kupaonici je isprao ampon, pa ponovno odjenuo
istu zadimljenu odjeu koju je bio nosio u Le Robinetu.
Nakon pet minuta vratio se u radnu sobu.
- Ita?
- Nita! ak su iskljuili sekretaricu.
- Dobro. Idemo!
Spustili su se stubama radije nego da ekaju polagani
dolazak dizala, a zatim su se u tiini vozili ulicama
zatrpanima smeem; duga je karoserija automobila rezala
zrak, a igla brzinomjera zadravala se na ezdeset dok su
skretali na gotovo posve pust Beaumarchais. Kako je
samo njeno izgledao grad! Prvi su ranoranioci nosili
novine ili etali pse. Ulini su istai u zelenim
kombinezonima zalijevali plonike i istili odvode; ista
se voda slijevala u mlazovima oko kotaa parkiranih
automobila. Bilo je nemogue zamisliti da bi se neka
kriza mogla dogoditi u ovo doba, a kada pri dolasku u
Ulici Deguerry nisu primijetili policiju ili ambulantna
kola, Laszlo se poeo pitati ne pretjeruje li, nije li poziv
nita vie od nastavka ranije svae pa njih dvoje sada
gore spavaju i hru kao nemani.
Ostavio je automobil pokraj crkve, preao ulicu do
ulaznih vrata i ukucao kod. Unutra, dvorite je bilo pusto
i hladno. Kuepaziteljica nee doi jo sat ili dva. Uredan
mali znak Ferme bio je okvaen o avao na vratima
njezina ureda.
Pronali su Laurence u polumraku odmorita na
treem katu. Dvije su susjede bile uz nju, smrknute,
sijede ene u papuama i spavaicama. Laszlo je
prepoznao jednu od njih: madame Bassoul.
- Gdje si bio? - upita ga Laurence. Snano ga je
oamarila, a zatim mu se bacila oko vrata.
- J e li Franklin gore? - upita je on.
- Ima pitolj, monsieur - ree ena koju je Laszlo
prepoznao. - Ovakav... - Rukama je naznaila dimenzije
oruja. - Htjele smo pozvati policiju, ali madame nam je
to izriito zabranila.
- Uperio ga je u mene - ree Laurence i strese se na
samu pomisao. - Morala sam istrati van. Sada je lud.
Potpuno lud!
Izgledala je vrlo blizu kolapsa. Laszlo ju je
pomilovao po kosi. - Zna da ga ne bi upotrijebio.
Odgurnula ga je. - Misli da to izmiljam? - Glas joj
se slomio u jecaju. - Upotrijebit e ga na sebi, Laszlo!
ekam pucanj. Ne mogu to podnijeti.
ene su prile kako bi je pridrale, ali kada su se
okupile oko nje te stroge ene, ona je pogledala u Laszla,
uputila mu iznenadan, otri pogled, od kojega su mu se
dlake najeile na vratu jer je upravo to bio pogled ene na
slici - mladenke u haljini od ruinih pupoljaka. - J o ga
volim - proaptala je.
- Svi ga volimo - ree Laszlo. - Otii u i pokuati ga
urazumiti. - Okrenuo se da ode, ali ga je Kurt uhvatio za
ruku. Laszlo se njeno oslobodio. - Neu uiniti nita
opasno - ree. - Ali, doista, koga jo imamo?
Krenuo je gore po irokim, golim, drvenim stubama,
svjestan da mu gledaju u lea. Osjeao se pomalo
smijeno, poput Georgea Orwella koji se sprema pucati u
slona, ali teko da se mogao okrenuti i rei kako se
predomislio. Morat e si vjerovati. Nije bio umoran. Jer,
to ako ostane s njima, a Franklin si prosvira mozak? Ne,
to ne moe uiniti. Mora izdrati, mora ui.
Vrata stana bila su napola otvorena pa je oklijevao i
trenutak oslukivao, pitajui se da li da ga pozove.
Gurnuo je glavu kroz vrata. J o je gorjelo svjetlo u
hodniku i na ploicama je ugledao Laurenceinu jaknu,
ondje gdje ju je vjerojatno odbacila pri bijegu. uljajui
se, proao je pokraj prazne kuhinje (stari je sat kucao u
tiini) i kroz hodnik do ulaza u atelijer, gdje je naslonio
uho na drvo. Isprva, unato snazi svoje usredotoenosti,
nije mogao razaznati nita osim pomaka vlastita tijela i
odreenih zvukova koji su dolazili s ulice. Ali, tada je iz
blizine - blizu! blizu! - zauo prigueno kripanje poda i
imao je viziju, iznenaujue jasnu, Franklina Wyliea
nekoliko centimetara udaljenoga od njega s druge strane
vrata, razrogaenih oiju, s malim, kratkim pitoljem u
ruci, kako eka trenutak otvaranja vrata.
Laszlo je progutao slinu. Sada se bilo razumno
bojati, ali on je osjeao uzbuenje, potrebu da ne propusti
trenutak. Podigao je prste do mjedene kvake, a im ju je
dotaknuo, prisjetio se, poput poruke iz davna svoga
djeatva, imena kapetana engleske reprezentacije na
utakmici na Wembleyu. Billy Wright! Gotovo se glasno
nasmijao takvoj nevanosti, ali ona ga je ohrabrila pa se
grubo nasmijao svojoj sjeni na lakiranim drvenim
vratima. Tri udaha, pomislio je, jo samo tri udaha. A
zatim u ui i spasiti svoga prijatelja.






Andrew Miller roen je u Bristolu 1960. godine, a
odrastao u West Countyju. ivio je u panjolskoj,
J apanu, Irskoj i Francuskoj, a trenutano ivi u
Brightonu. Za svoj je prvi roman Ingenious Pain
(Sceptre, 1997.) osvojio Memorijalnu nagradu J ames Tait
Black, Meunarodnu nagradu IMPAC nagradu i
talijansku nagradu Grinzane Cavour. Napisao je i
jednako hvaljeni roman Casanova 1998. godine.
Trei roman Andrewa Millera sloen je i elegantan
skup paralela. On pie dugim, tenim reenicama
ispunjenim suptilnom slikovitou koja odjekuje i
ukazuje se kroz cijelu priu kao da je ivot zamraeni
hodnik prepun karnevalskih zrcala u koja tek povremeno
udari svjetlost... Kisik je zadivljujue suzdrano
literarno djelo, njeno, zabavno, duhovito, pametno, djelo
koje potvruje Millerov izniman talent i itatelja ostavlja
da udi za jo.