U

<
Q
<

<
2
N

o
Q

IZDAVA

MOZAIK KNJIGA - ZAGREB

ZA IZDAVAA

MARIJAN GROELJ

KO KO U PARIZU
IVAN KUAN

GRAFIKI UREDNIK

SREKO JOLI
OBLIKOVANJE BIBLIOTEKE

ANDREA KNAPI
NASLOVNIA

TOMISLAV TOMI
1LUSTRAIIE

IVAN KUAN
KOREKTORIA

KATARINA CVIJANOVI

SPECIJALNO IZDANJE ZA VEERNJI LIST

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i sveuilina knjinica,
Zagreb
UDK 821.163.42-93-31
KUAN, Ivan
Koko u Parizu / Ivan Kuan.
-Zagreb : Mozaik knjiga, 2004.- (Biblioteka Zlatna laa)
ISBN 953-196-376-2
440812007

GRAFIKO OBLIKOVANJE NASLOVNICE

TOMISLAV BOBINEC
ILUSTRACIJA NASLOVNE STRANE

. IMAGESe__________

PREDGOVOR

DIANA ZALAR

O PUTOVANJIMA, OBEANJIMA I
JO NEKIM VANOSTIMA

zbudljiv roman za mlade, roman u kojemu se zrcale stvarni

ljudi u svijetu koji nas stvarno okruuje, moe napisati samo
onaj koji zna osmisliti i ono to ne vidimo na prvi pogled, ali uranja
u nas.
Kad te netko uvue u priu, odjednom otkriva ono to je prije
bilo nerazumljivo; primjerice, zato si, kao, bezrazlono ljutit na roditelje. Moda su jednom iznevjerili tvoje oekivanje, ili su predugo
obeavali a obeanja nisu ispunili, kao oevi Jeana i Michela u romanu Koko i duhovi. Jadni deki, mislio je Koko alosno, ba
mi ih je ao... Ja znam kako je to kad ti neto obeaju, pa poslije
nita. Kau: 'E, ako se danas oia i okupa, sutra moe ii u kino
gledati onaj western'... Ti se oia ko blesav, skoro se ugui u onoj
odvratnoj, vruoj vodi u kupaonici i - to se poslije dogodi? Sutra
mama ide nekamo u goste, tata je cijeli dan na poslu... 'Joj', kau,
'Koko, ba danas mora ii u kino? uj, danas ostani kod kue da
pripazi na Maricu, a sutra moe ii kud hoe.' I onda sutra onaj
film ne igra... To je da se ubije. Znam ja kako je to!
Ponekad, opet, kao da odrasli ne ele sa vlastitom keri podijeliti
svoje tajne. Pa ona bi ih uvala tako dobro, kao da su u najsigurnijem
sefu! Meutim, oni se ipak prave kao da nemaju najboljeg saveznika

na svijetu - svoje vlastito dijete. Tako se katkad osjea i djevojica

Marie Clever koju ete takoer upoznati na stranicama ove knjige.
Za razliku od Mate Lovraka, naeg prvog klasika djejeg romana,
koji nam govori uglavnom o ivotu u seoskoj sredini, Ivan Kuan
oivljava u svom djelu gradske djeake i djevojice, kao i njihova mjesta
za igru i smiljanje uzbudljivih pustolovina, a to su dvorita, skladita,
gradilita, ulice, zooloki vrt, stambene etvrti, kola... U poetku se
djeca i njihove obitelji moraju snai u previranjima neposredno po
zavretku drugog svjetskog rata, pri emu u nizu humo-ristikih i
tajnovitih dogaanja uspijevaju razotkriti lopove koji kradu po kuama
u njihovom naselju. Ve u tom prvom romanu, Uzbuna na Zelenom
Vrhu, doi e do izraaja Kuanova sklonost dinaminom,
pustolovnom i kriminalistikom, a voli i vie puta na pogrean trag
navesti svoje likove i itatelje, da bi ih iznenadio na kraju prie. Djeca
u njegovim romanima imaju bliske susrete s gradskim duhovima
pri emu e otkriti ovjeka koji se iz neobinih razloga skriva u
podrumu, drugi puta e na vidjelo iznijeti priu djeaka za kojega se
mislilo da je poginuo, pa e se upetljati u pravu dramatinu zavrzlamu
s najslavnijom slikom na svijetu koja visi u Muzeju Louvre u Parizu, a
da ne govorimo o uzbudljivim doivljajima djevojice koja je bila
navikla izmiljati (ako ba tako hoete, lagati) pa se najednom sve to
je izmiljeno - poelo obistinjavati... i jo mnogo neoekivanih
doivljaja na stranicama knjiga to ih je napisao ovjek iji je ivot
sigurno jo i bogatiji, ako ne i dramatiniji, negoli njegove knjige.
Zato su valjda toliko i uvjerljive.
Neke od doivljaja iz knjiga mogli ste vidjeti i na televizijskom
ekranu u serijama Lae, Melita i Operacija Barbarossa, a roman
Koko u Parizu, nakon dobivenih nagrada Ivana Brli-Maurani i
Grigor Vitez preselio je i u strip, i u kazalite, gdje ga je premijerno
u prosincu 1979- izvelo Zagrebako kazalite mladih.
Ivan Kuan roen je 1933. u Sarajevu, kako on sam kae u
vrijeme kad je Hitler postao kancelar, ali se, sreom, nikada nisu sreli. Njegovi su ubrzo preselili u Zagreb.

Kao desetogodinjak ve je poeo pisati roman s naslovom ivot

dvojice djeaka u lavljoj guduri. Upitan jednom prilikom o tome,
odgovorio je: Da, to je bilo namijenjeno najbliem susjedstvu. Zlatko
Crnkovi, danas na poznati izdava, bio je jedan od prvih i glavnih
kupaca. Morao se pretplatiti na nekoliko mjeseci unaprijed. Ja sam
mu svakog etvrtka ubacivao u potanski sandui nov nastavak, s
naljepnicom.
S ocem je zajedniki prevodio, ve od trinaeste godine, s ruskoga
jezika. Crtao je, uio francuski, engleski, njemaki... a s tih jezika
i dan danas prevodi. Prije nekoliko godina preveo je i veliku ljubavnu
dramu Cyrano de Bergerac (nastalu 1897.), i tako smo dobili prvi
hrvatski prijevod u stihovima djela Edmunda Rostanda poslije ravno
stotinu godina! Jer to je djeak kojega, oigledno, mnogo toga zanima, i u kojemu se smijee mnogi talenti. Jednom je izdavau otkrio
da je jako zaljubljive prirode, pa onda i ne udi srodnost due s legendarnim Cvranom... U biljeci o Kuanu kao prevoditelju Twainovih
djela pie:
Sreom se ve rano prisjetio kakve je sam knjige volio itati
u djetinjstvu (poput Pustolovina Toma Sawyera) pa je pokuao napisati roman s fabulom i zapletom (to nai pisci nekako ne vole,
a nije ni lako) i poslije dvije stotine naslova koje je bio smislio odluio se na dugaak i nespretan: Uzbuna na Zelenom Vrhu, a ta e
mu knjiga donijeti traak nade da e se proslaviti i obogatiti, jer izlazi
u desecima izdanja diljem svijeta, u depnim izdanjima u, recimo,
Sjedinjenim Dravama i Saveznoj Republici Njemakoj, te na jezicima
od albanskog do afrikaana u zloestoj Junoj Africi.
U New Yorku i Londonu su mu ezdesetih godina objavljeni romani Uzbuna na Zelenom Vrhu, Koko i duhovi, a 1975. u New Yorku i Koko u Parizu. Uzbuna na Zelenom Vrhu objavljena je i na
njemakom jeziku u Grazu, Stuttgartu i Miinchenu, te u Cape Townu
na afrikaanu, zatim na ruskom jeziku, slovakom i albanskom. Koko

i duhovi jo je tiskana i na maarskom i slovakom jeziku, Domaa

zadaa na slovenskom, a roman Lae, Melita na slovenskom, makedonskom, ruskom i slovakom. Zagonetnog djeaka mogu itati
mali i veliki Maari i Poljaci, a Francuzi su devedesetih godina mogli
ve uivati u zbirci pria Strani kauboj i u romanu Ljubav ili smrt.
Koko u Kninu zasad jo nije preao dravne granice. Kako vidite,
Kuan je doivio mnogobrojne prijevode svojih knjiga za djecu na
stranim jezicima, tako da moemo mirne due ustvrdjeti da se proslavio. to se tie bogatstva, ostanimo diskretni, no poznavajui izdavake prilike - duboko sumnjam.
Zato je svoj kruh svagdanji zaraivao na mnoge ivopisne naine. Nakon zavrene Likovne akademije, bio je urednik u vie izdavakih kua, pokrenuvi omladinsku biblioteku Hit-junior gdje
je svim srcem mogao pripomoi promicanju mladih pisaca i tiskanju
njihovih djela. Okuao se i kao dramaturg crtanih, i koautor igranih
filmova, kao glumac, kao profesor na fakultetu. Neumorno pie, ilustrira i slika, kako za djecu tako i za odrasle. Dobio je pregrt nagrada.
Mnogo je putovao.
Kuanovi romani prekinuli su s neizostavnom tradicijom naglaenog pouavanja i opominjanja djece. On jednostavno govori o uzbudljivoj svakodnevnici svojih djeaka i djevojica, o njihovim
razgovorima i tajnama, kolovanju, igrama i razotkrivanju opasnih
kriminalaca. Igra se konvencijama krimia izmiljajui najrazliitije
naine da djeca pokau to sve mogu i znaju kad su radoznala i
hrabra. Tako uspijeva pokazati najrazliitije aspekte djejeg ivota. I
sam kae: U poetku sam Koka vodio kroz izmiljena prigradska
naselja koja sam nazvao Zeleni Vrh. U dvije ga knjige vodim kroz
istono zagrebako podruje, kako bih ga u etvrtoj knjizi uputio na
izlet u Pariz, u grad uz koji su vezana moja knjievna i slikarska
iskustva (pisac je zavrio slikarski odsjek Likovne akademije u
Zagrebu). I sam sam esto sanjao o putu u Pariz, i kako sam ostvario
taj san, sasvim je logino da mali junak moje pripovijetke sanja o
putu u umjetniko sredite starog

kontinenta. San je, uope, vrlo stvaran u Kuanovim djelima i utjee

na ljudske ivote. U romanu Ljubav ili smrt Koko priznaje da je svoju
ljubav, Anu, zapravo izmislio, odsanjao na javi. Pa sad neka netko kae
da je Ratko Mili-Koko izmiljen lik, kad on sam izmilja druge likove!
U svojim promiljanjima Djelomine arolije Quijotea J. L. Borges kae o suvremenoj knjizi: Zato nas uznemiruje to to don Quijote biva itatelj Quijotea a Hamlet gledatelj Hamleta? Vjerujem da
sam otkrio razlog: te nam inverzije nagovjeuju da, ako linosti neke
knjievne fikcije mogu biti itatelji ili gledatelji, onda i mi, njeni itatelji i gledatelji, moemo biti fiktivni. Drugim rijeima, nije sigurno
da Koko sutra nee napisati roman o tebi, koji dri u ruci ovu knjigu! Zato, pripazi malo na to to radi i kako ivi, da se ne bi morao
postidjeti, jer nikad ne zna tko te moe premjestiti u kakvu knjigu
i dobro te ispregledati: ima li iste ui, zube, pa i savjest? Nisi li
kome raalostio dan, zaboravio kakvo obeanje ili propustio kakvu
sjajnu pustolovinu?
A to ako pravi, ivi pisac postane lik svog vlastitog romana? Kakva li je to tek pustolovina! Svata se taj Kuan usudio.
K tome, svoje likove stvara iskreno, oduevljavajui se svakom
stvorenom situacijom. Daje itateljima osjeaj samosvijesti pokazujui im da mogu i smiju vjerovati u svoje misli i osjeaje, da mogu
imati vjeru u sebe i svoju sudbinu, kao to je ima i Koko koji nije
nikakav genijalac, petlja on i grijei, ali u pravim trenucima hrabrosti
mu ne nedostaje. Zbog svoje bliskosti s mladima koja jasno proviruje
na svakoj stranici Kuanovih knjiga, on je znao doivljavati i neugodnjake. Na upit jednog novinara o tome to su to pedagozi zamjerali njegovoj knjizi Domaa zadaa zbog koje se diglo toliko praine, doznajemo: Zamjerili su mi, recimo, moj pristup koli. Ravnatelj viri kroz kljuanicu, promatra svoje nastavnike u zbornici,
pije... To je kao nezamislivo, to se ne smije spominjati! Onda su iz
toga zakljuili da sam ja oito bio lo uenik (to nije istina, jer sam
bio izvrstan!), da mrzim nastavniki poziv (a moji su roditelji bili
nastavnici, pa prema tome nisam imao nekog specijalnog razloga)...

Kuan djecu u svojim knjigama tretira kao odrasle, i to ve pedesetih

godina minulog stoljea! U tome je, uz Milivoja Matoeca, zapravo,
dugo bio podosta usamljen. Bacimo li pogled na suvremenu literaturu za mlade, vidjet emo da vie ne postoje zabranjene teme. Sve
to mali i veliki vide oko sebe dostojno je da se na primjeren nain
unese u knjige. Osim toga, ubrzani ritam zbivanja i neprestano izmjenjivanje dojmova obiljeja su kompjutorskih generacija. Visoka tehnologija i sloboda odabira programa na satelitskoj televiziji pribliila
je mladei znanja o kojima im prije dvadesetak godina odrasli ne bi
niti zucnuli. Dovoljno je, primjerice, vidjeti kako se Duh iz Aladdina, crtica Disneveve kole, u nekoliko trenutaka toliko puta preobrazi da mu oblija moe pratiti samo oko naviklo na vrtoglavi ritam
video-igara. Oi, ui i misli nae djece bre se prilagoavaju mijenama. Koliko li tek pisci moraju istraivati, igrati se, biti suvremeni
u najduhovitijem smislu te rijei! A povrh svega, trebaju biti iskreni.
Inae e djeca knjige ostavljati u zapeku i sve manje ih eljeti.
Kuan, dakle, nije optereen pouavanjem, ali to ne znai da ne
odgaja, jer vjera u nadmo dobra nad zlim, srea i uspjeh onima
koji su najpoteniji i najbolji nikada ne izostane (makar zna da u
ivotu to ba nije uvijek sluaj). Vedar stav prema ivotu i svijetu
istinski je duh njegovog opusa za mlade. Nasmijat ete se kad slikar
Pokle u ovom romanu ode na ianje, pa mu ostane nekoliko rijetkih uperaka na tjemenu kao osamljeno grmlje u tundri, a brada
mu osvane nalik na istroenu etkicu za zube, a to je tek ostalo
od Koka i Zlatka nakon odlaska brijau!
Putovanja oplemenjuju i mijenjaju ovjeka. Pisac stavlja Koku
u ruke francuski rjenik, gramatiku, leksikone kako bi se to bolje
pripremio za Pariz (sjeam se kako mi je dobra prijateljica poslala
dugako pismo s detaljnim opisom svih vanosti koje valja vidjeti kad
sam se spremala na apsolventsko putovanje u Makedoniju, i koliko
mi je to na putu znailo!), spominje nam znaajna mjesta koja treba
posjetiti (primjerice Napoleonov grob, sagraen velebno iako je Na10

poleon, po miljenju zauenog Koka, bio patuljak). Drhtavica ga prome im se sjeti Zlatkovih upozorenja kako u tom nepoznatom,
stranom gradu ve u zranoj luci pucaju putnicima u elo, fantomi
nou krue ulicama, a zvonari u crkvi Notre-Dame uvijek su grbava
udovita koja nou trae rtve. 0 svemu tome Koko ima vremena
razmiljati dok leti u zrakoplovu, gdje se ne usuuje posluiti niti
bombonom, jer mu prijeti guenje, osim ako u magli ne udare prije
u neko brdo ili se kod slijetanja ne izvuku kotai. Ovako smijenim
zastraivanjem ipak se postupno stvara napeta atmosfera i nije nimalo udno to ujak doekuje Zlatka vrlo tajnovito, a poglavlja uzbudljivih naslova smjenjuju se vrtoglavom brzinom, onako vrtoglavo
kako slika Mona Lie pada s Eiffelovog tornja. Kao na filmu, Kuan
nam prua istodobni uvid zbivanja u kui bogatog brodovlasnika Somaisa, slikara Poklea, slavnog novinara Marcela Clevera i mutnih
tipova koji se naizgled ele na brzu ruku obogatiti. No, sve na kraju
ispadne drugaije negoli se inilo... Isti likovi nastanjuju pozornice
razliitih njegovih romana, to je posebna zanimljivost, jer iz knjige
u knjigu pisac i oni sve vie postaju obitelj u kojoj se svi meusobno
dobro poznaju i, ako treba, brinu jedan o drugome. Svi njegovi djeaci i djevojice poznaju dobro zagrebake ulice i trgove, duu svoga
grada, a po tome su djeca svih meridijana. Koko e to ovako izrei:
Ja samo legnem, pokrijem se preko glave i mogu otii kamo
hou. I u New York, i u Tokio, i u... to ja znam gdje... A ti ne moe,
eto, ba ne moe, tebi treba vlak, avion, ujak, na primjer... Jedan
moj san vrijedi kao trinaest tvojih Pariza.
Za dananju mlade i za mnoge od nas Kuanov san vrijedi
-posluit u se Kokovim rijeima - kao trinaest Pariza. Umjesto
odlaska na vlak, avion, ili kakvom ujaku, dovoljno je otvoriti knjigu.
I to je ono najljepe u njegovim romanima, prava potvrda njihove
vrijednosti.
DlANA ZALAR

11

KO KO U PARIZU

I.
NEMA TI POJMA TO JE PARIZ

redaj se! Na si! - zauo je Koko za leima prodoran

glas i u istom trenutku snani, koati prsti stegli su
mu vrat.
Koko je zakolutao oima i sruio se sa stolca. Bio je siguran da je ve mrtav.
A onda je zauo poznati, kretavi smijeh i, kad se usudio
otvoriti oi, ugledao je iznad sebe cetverouglastu, krupnu glavu
prijatelja Zlatka koji je oito uivao u ovoj ali.
Hi-hi, ti si se zbilja uplaio, Koko. to si mislio? A? pitao je Zlatko ne prestajui se smijati.
Vrlo duhovito - uvrijeeno odvrati Koko ustajui s poda
to je polake mogao kako bi bar donekle sauvao
dostojan
stvo,
-Jo nisam vidio da se netko ovako uplai. Eh, stari moj,
kako e ti u Parizu? Pa ti e pasti u nesvijest od straha,
nee se usuditi ni preko ulice...
Pariz! Koko ionako nije mislio ni o emu drugome nego
o Parizu i bilo je suvino da ga prijatelj podsjea na taj grad.
Jo mu se uvijek inilo da sanja. Prije dvadeset dana, tono
uoi svretka kolske godine, doao je u njihovu kuu doktor
Brni, Zlatkov otac, i predloio Kokovim roditeljima da do15

IVAN KUAN

puste svom sinu da otputuje sa Zlatkom u Pariz. Ondje e

obojica biti gosti Zlatkova ujaka koji je slikar i ivi u Francuskoj. Zlatko je ve lani bio mjesec dana kod njega ali ove
godine nije htio na put bez svog najboljeg prijatelja, susjeda
Koka Milica.
Doktor Brni, znajui da Milievi nee moi platiti put
sinu, odluio je dati novac i za Kokovu putnu kartu - i to
avionsku! Kako onda da se Koku sve to ne uini kao pravi
san? Mili je pristao da mu sin putuje s prijateljem, ali pod
uvjetom da mu on da novac za kartu. Vlakom bi, naravno,
bilo jeftinije putovati, ali je avionom jednostavnije. Roditelji
e djeake otpratiti na zagrebaki aerodrom, a tri sata kasnije
Zlatkov ujak e ih doekati na parikom zranom pristanitu.
Prestani jednom s tim Parizom! Popeo si mi se, na
primjer, na vrh glave. Jo e mi biti ao to uope
putujemo
- bunio se Koko ustajui s poda i opipavajui vrat koji
mu
je Zlatko bio tako nemilice stisnuo.
Mora se priviknuti, u Parizu nema ale - smijao se
dalje Zlatko. - Jesi li danas uio francuski?
Koko je duboko uzdahnuo i poeao se lijevom rukom
iza desnog uha. Francuski! Naravno da je uio francuski! to
je drugo i radio svih ovih dana nego bubao od jutra do mraka
francusku deklinaciju i nepravilne glagole? Nije mu ba osobito uspijevalo, ali se nadao da e do polaska jo puno nauiti. Uostalom, Zlatko ga je svaki dan ispitivao.
Nous partons dam une semaine - veselo ree Zlatko
kad se Koko napokon uspravio.
to kae?
Ha - nasmije se opet Zlatko. - Jo ne razumije ni
najobinije reenice. Kaem da polazimo za sedam
dana.

16

KOKO U PARIZU

Svaki dan se ponavljalo isto. Koko je ve od jutra uio

francusku gramatiku, listao knjige o Parizu i Francuskoj, koje
mu je Zlatko nabavio, a naveer bi se pojavio i sam njegov
visoki, mravi susjed, da bi ga ispitivao to je preko dana nauio i da bi mu opet priao o udesnom Parizu i o svojim
prologodinjim doivljajima u francuskom glavnom gradu.
Veeras se ponovilo isto ono to se dogaalo svakog dana.
Koko je jo jednom ponovio u sebi konjugaciju francuskih
nepravilnih glagola i ba kad je u jednoj knjizi gledao veliku
sliku parike crkve Notre-Dame (Notrdam), Zlatko se beumno uuljao u sobu i zgrabio ga za vrat.
-Jako si me uhvatio, jo me boli - tuio se Koko pipajui
vrat i okreui glavom lijevo-desno kao da tjera muhe.
- Naravno - mirno odgovori Zlatko. - Misli da bi te u Pa
rizu drukije zgrabili. E, dragi moj, ne zna ti to je Pariz...
Zlatko je sjeo, prekriio dugake noge i poeo svoju omiljenu priu o Parizu. Koko je ve veliki dio te prie znao napamet, ali je uvijek bilo novih iznenaenja. Eto, tko bi se nadao da u Parizu ljude odmah tako nemilosrdno hvataju za
vrat, kao to mu je to Zlatko oito prikazao?
Nemoj svata priati - oprezno ree Koko. - Nee nas
valjda, na primjer, odmah zgrabiti za vrat im sletimo
avio
nom?
Moda nee, a moda i hoe - zagonetno odgovori Zlat
ko. - Ne zna ti to je Pariz. Ondje svaki dan ima tri
tisue
otmica. Najvie otimaju deke naih godina, pogotovo
stran
ce... im vide da si stranac, odmah - cap! Poslije
ucjenjuju,
trae milijune. Policija odmah juri na Eiffelov (Ajfelov)
toranj

i onda odozgo pregledava delekozorima cijeli Pariz i trai

ot17

IVAN KUAN

miare. Nekad ih ulove, ali nekad otmiari odmah ubijaju

rtve, od straha, kad osjete da im je potjera za petama...
A zar se s Eiffelovog tornja vidi cijeli Pariz? - zagrijavao
se Koko sve vie.
Kako se ne bi vidio! Pa Eiffelov toranj je visok tri tisue
metara, to ti je kao tri stotine naih katedrala. Shvaa
li?
Tri stotine katedrala stavi jednu na drugu i, odozgo,
samo
ako ima dobar dalekozor; vidi svaku rupu u gradu...
Kakvu rupu? - zapita Koko, ali odmah postieno obori
glavu i poee se iza uha.
U trenucima kad bi se Koku omaklo ovakvo pitanje, Zlatko bi skoio na duge noge, ushodao se gore-dolje po sobi
mlatarajui rukama i maui glavom. Kad bi se umorio, sruio bi se opet na stolac i rekao:
- Koko, Koko! Nema ti pojma to je Pariz! Kad ga vidi,
nee takve gluposti priati. im se spustimo na aerodrom,
a oko nas deset tisua putnikih aviona...
Deset tisua, zaprepasti se Koko u sebi.
Zlatko samo odmahne rukom i odjednom zastane nasred
sobe, zgrabi uplaenog Koka ponovno za vrat i krvniki protisne kroza zube:
-Jesi li ti itao Maigreta (Megrea)?
N-n-nisam - jedva izgovori Koko pomiljajui kako e
moda skupo platiti to ne poznaje Maigreta.
Zbilja nisi itao Simenona?
Kakvog sad Simenona? Prvo kae Maigreta, onda kae
Simenona. Tko bi te razumio... Uh!
Dugaki djeak pusti svog upavog susjeda tako naglo da
on klekne na stol. Onda opet zamae glavom i rukama:
18

ICO KO U PARIZU

Simenon je pisac. Georges (or) Simenon. Fanta

stian pisac. A Maigret je policijski inspektor, detektiv,
koji
se pojavljuje u njegovim romanima i rjeava i
najzagonetnije
sluajeve. Recimo, ti sletis na aerodrom u Parizu aerodrom
se zove Orly (Orli) - i netko puca na tebe iz
aerodromske
zgrade snajperom i pogodi te u elo. Dolazi brzo policija,
sli
ka, mjeri, postavlja milijun pitanja: kako, zato? A
Maigret
samo lijepo zapali lulu, sjedne za stol, popije au piva i
rijei
cijelu zagonetku. Njemu e odmah biti jasno tko je
pucao...
A tko je pucao? - tiho upita Koko gledajui u pod.
To zna samo Maigret - veselo objasni Zlatko.
Ali zato bi pucali, na primjer, na nas?
Zlatko se opet uzrujano ushoda sobom, nekoliko puta
htjede neto rei, ali se predomisli, kao da mu se ini da
se Koku ponekad i ne isplati nita pojanjavati.
A Koko je opet uplaeno piljio u pod ne usuujui se vie
nita zapitati. Koliko se isprva veselio ovom putu u veliki
grad, sad ga je sve vie hvatao strah. inilo mu se da je ondje
gotovo nemogue ostati iv i, kad mu ne bi bilo neugodno,
sigurno bi zapitao Zlatka kako se lani uspio iv i zdrav vratiti
u domovinu.
Zlatko je, meutim, i dalje priao svoju priu. 0 Eiffelovom tornju visokom tri tisue metara, o fantomima koji
nou krue ulicama u crnim krinkama, o stotinama mostova
na rijeci Seini (Seni) koja je tako iroka da se ne vidi s jedne

strane na drugu, o tobonjim slijepcima koji iz svojih metalnih tapova pucaju po prolaznicima, o bogaljima koji u
drvenoj nozi imaju ugraen mitraljez ili radio-postaju, o
uvenim filmskim glumcima koji sjede na svakom uglu i piju
coca-colu.
19

IVAN KUAN

Je li lijepa ova crkva? - oprezno ubaci Koko uzimajui

u ruku fotografiju parike Notre-Dame i nadajui se da
e
Zlatko prestati priati o strahotama to ih oekuju u
fran
cuskoj prijestolnici.
Naravno da je lijepa - ree Zlatko, a onda odmah doda
dubokim, sablasnim glasom: - Lijepa i opasna!
Zato opasna, Zlatko?
To je prastara crkva, puna podruma i tajnih hodnika
u koje se nitko iv ne usudi zaviriti. Osim toga - tu
mravi
djeak jo vie spusti glas a otre vilice jo jae mu se
zailjie
- osim toga poznato je da su zvonari te crkve uvijek
grbava
udovita koja nou trae rtve, napadaju ih i... hi-hi...
Koko je prestraeno uzmaknuo u kut. Odande je zapitao,
samo da bi prekinuo utnju:
Pa kako tvoj ujak moe ondje ivjeti? Zar ga nije strah?
Strah? - zaudi se Zlatko. - Pa on je slikar! A svi su
slikari malko onako, zna - tu on upre mravim
kaiprstom
u elo i znaajno ga zavrti.
Aha! - ree Koko kao da razumije i tuno pogleda kroz
prozor. Pomilovao je pogledom svoj dragi bagrem, koji
mu
je tako prijateljski virio u sobu, i odjednom mu je bilo
ao
to e ubrzo napustiti i svoju dragu kuicu, i roditelje, i
dvo
rite, i taj bagrem. Kako se moe radovati putovanju u

ne
poznati, strani grad gdje ve na aerodromu pucaju
putni
cima u elo?
Bolje je da ide spavati - ozbiljno ree Zlatko i zaklopi
knjigu. - Treba se odmoriti za put. Jo nisi nikada letio
avio
nom i to bi ti moglo nakoditi. Mnoge putnike poslije
odvezu
20

KOKO U PARIZU

u bolnicu. Treba se dobro odmoriti, a ujutro ustani to ranije

i odmah ponovi vjebe iz francuskog. Kako glasi sadanje vrijeme glagola faire (fer)?
-Jefais, tufais... - petljao je nesretni Koko i eao se
iza uha.
Kad je Zlatko napokon otiao, Koko se bre-bolje oprostio
od roditelja i sestre i bez veere uvukao u krevet domahnuvi
bagremu koji je straario pod prozorom. Glavno je ostati
iv, mislio je u sebi prije nego e zaspati. Ako budem oprezan, moda se i vratim iz Pariza... A kad budem priao drugovima u koli...

21

KOKO U PARIZU

II.

NAJVREDNIJA SLIKA NA SVIJETU

edam dana prohujalo je Koku kao sedam minuta u snu.

Doktor Brni ih je odvezao autom na aerodrom. Koka
su ispratili majka i sestra Marica i svi su se na silu smijali,
a u grlu ih je neto stezalo. Nikada jo Koko nije tako daleko
odlazio od kue, niti je ikada letio avionom. Kad su se ukrcali,
Koko je kriom, da Zlatko ne vidi, obrisao dvije suze.
Vidi li kako su kuice sitne? - zapitkivao je Zlatko kad
su poletjeli, a Koko se pretvarao kao da gleda kroz
prozor
iako je mirio.
Vidim - govorio je tiho.
A zna li da neki put jastreb uleti u avionski motor,
zaplete se unutra, motor prestane raditi i - zviz!
Koko je utio i nastojao ne sluati o svim strahotama koje
im prijete u zraku. Ako izbjegnu gusarskom prepadu i gromovima, sigurno e u magli udariti u brdo ili se kod slijetanja nee izvui kotai.
Kad su napokon pristali na pariki aerodrom, Koko vie
nije nita primjeivao oko sebe. U uima mu je zujalo, pred
oima mu se vrtjelo. Uokolo je vidio, kako mu se inilo, zbilja
deset tisua aviona koji su se ljeskali kao ribe u ogromnoj
22

ribarnici. Uli su u pristaninu zgradu veliku kao deset stadiona.

- Evo ujaka! Ujo! - povikao je Zlatko i povukao Koka
kroz gomilu.
Nitko ne puca u nas, sretno je razmiljao Koko. Zlat- /
ko ipak malko pretjeruje. To je njemu od svih tih knjiga...
Ovo je moj najbolji prijatelj, Ratko Mili, ali ga mi svi
zovemo Koko.
Odlino! - veselo ree ujak i prui Koku ruku.
Djeak ga je pozorno pogledao da vidi da li je zbilja luckast kako je Zlatko tvrdio. Nije primjeivao nita neobino:
crna, rijetka bradica, usko lice, francuska kapica i, jedino to
je upadalo u oi, bila je velika brazgotina na obrazu.
Oh, ujo, tako sam sretan to sam opet tu! Hoemo li od
mah u grad? Moramo Koku pokazati Eiffel, i Slavoluk
pobjede,
i Napoleonov grob, i zooloki vrt, i Notre-Dame, i Seinu...
Pssst - izusti odjednom ujak sasvim tiho, stavi prst na
usta i oprezno se ogleda. - Prvo u ja vama neto pokazati...
Poli su prema autobusu. Zlatko se znaajno nagnuo prema Kokovu uhu:
- Ha, jesam li ti rekao?
Koko se nije usudio zapitkivati. Autobus je brzo promicao
junim predgraem Pariza, uvlaio se u sve gui promet,
proao pokraj velikog kamenog lava na trgu, skrenuo prema
rijeci i napokon se zaustavio na velikoj poljani nedaleko zgrade
s okruglim krovom za koju je Koko pomislio da je crkva.
- To je Napoleonov grob! - ponosno ree Zlatko ba kao
da mu je pokojnik bio blizak znanac.
23

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

Tako velik grob, a ja sam uo da je Napoleon bio ma

len, kao patuljak...
Idemo, deki. Bre! - opet je procijedio kroza zube
Zlatkov ujak i oni su se spustili stubama u podzemlje.
- Ja sam mislio da bismo mogli odmah svratiti k Napoleonu - razoarano e Zlatko. - Je li, ujo, to misli?
- Psst - zagonetno nastavi ujak s prstom na ustima poslije, poslije emo... Sutra... Sad u vam prvo neto poka
zati, neto to jo u ivotu niste vidjeli...
Koko pogleda Zlatka ali ga prijatelj samo gurnu pod rebra. Izili su na peron podzemne eljeznice i kad je stigao
vlak sva su se vrata odjednom uz tresak otvorila. Ujak, Zlatko
i Koko uletjeli su u vagon i vrata su se opet buno zatvorila.
Vlak je velikom brzinom jurio kroz podzemne hodnike tako
da se trebalo drati za ruke na stolicama.
to kae? - slavodobitno je upitao Zlatko. - Nije to
kao na tramvaj.
Nije kao na tramvaj - alosno je odgovorio Koko i uz
dahnuo. Bilo je vrue i zaguljivo.
- Deki, ispadamo - rekao je ujak na prvoj postaji.
Ali nisu izili iz podzemlja. Preli su u drugi vlak, vozili
se jo pet postaja, zatim hodali deset minuta beskrajnim hodnicima i preli u trei vlak. Koko je mislio kako bi bilo
strano zalutati u Parizu. Napokon su se ukrcali i u etvrti
vlak, pa zatim u veliki lift na stanici Pelleport (Pelpor). Kad
su se teka eljezna vrata napokon otvorila, nali su se na
ulici i Koko je duboko udahnuo. Automobili su bjesomuno
jurili irokom ulicom a zaudaralo je kao u garai.

- Lijepo je u ovom mom kraju - ree ujak. - Mirno je.

Nema prometa i buke kao u gradu.
Kao u gradu!, pomislio je Koko. Kako je onda u gradu? Pa ovdje se jedva ujemo kad govorimo...
Zlatko ih je vodio jer je ve od lani poznavao put. Krenuo
je udesno, pa ulijevo. Nali su se u maloj i doista prilino
tihoj ulici. Bila je to Ulica Bretonneau (Bretono). U kui broj
3 stanovao je slikar. Koko se sjeao te adrese, jer je prole
godine jednom pisao ovamo Zlatku.
Pssst - tiho je opet izustio ujak, okrenuo se na sve
strane, ugurao djeake u kuu i mugnuo sam za
njima.
Uspeli su se kriputavim drvenim stubama i zastali pred
vra
tima na kojima je pisalo: Pokle.
Tako me zovu u Parizu - apnuo je slikar i otkljuao
vrata.
Kad su uli u stan, nali su se u malenoj, skromno namjetenoj sobi. Iz nje je u potkrovlje vodilo nekoliko tronih
stuba. Slikar bez rijei stade puzati po sobi, prevrnu jedan
lonac, zavue se pod krevet, otvori poklopac zidnog sata i izvadi daicu parketa s poda. Na svakom skrovitom mjestu izvadi po jedan klju i, s etiri kljua u ruci, hitro ustra stubama koje su vodile na tavan. Djeacima bljesnue oi od
iznenaenja. Zlatko gurnu Koka u slabine. Zbilja se moglo
pomisliti da uji Pokleu nije u glavi sve u redu. Zato bi inae
zakljuavao tavanski sobiak?
Gore je bilo mrano i neopisivo neuredno: gomile krpa,
okvira za slike, kistova, etki, starih novina, sasuenih boja,
mrlja od ulja. Na zidu, nasuprot prozoru, visio je teak i crn
zastor.

24

25

IVAN KUAN

- Jeste li gladni? - zapitao je slikar ali, i ne saekavi

da mu odgovore, pristupi crnom zastoru i tiho ree: - Sad
se spremite da vidite neto to niste u ivotu vidjeli. Jedan
- dva - tri!
Zlatkov ujak je odmaknuo crni zastor: ispod njega je bio
isto tako teak, ali crven zastor. Odmaknuo je i njega. Preostao je jo proziran bijel zastor. I njega je slikar grozniavo
pomaknuo u stranu. Djeaci ugledae sliku vrlo lijepe mlade
ene koja je sjedila s rukama u krilu i zagonetno se osmjehivala.
Mona Liza! - vrisnuo je Zlatko.
to kae? - jeknuo je Koko.
Bravo, Zlatko! Ti si je odmah prepoznao. Tako je, po
godio si. Pred vama je najuvenija slika to je ikad
naslikana,
portret Mona Lie, rad besmrtnog Leonarda da Vincija
(Vinija). Najuvenija slika na svijetu, deki, i najvrednija.
Pa kako... - oprezno poe Zlatko premjetajui se s
noge na nogu - kako da je... kako da je kod tebe...
Mona
Liza visi u muzeju, u onome muzeju, kako se zove, bivi
kra
ljevski dvor... kako da je sad kod tebe...
Tiho! - podviknu odjednom slikar, spusti naglo sva tri
zastora, priskoi Zlatku i stavi mu ruku na usta. - To je
taj
na! To je tajna koja treba rijeiti moju sudbinu. Jo je
nitko
ne zna, vi ste prvi... doite...
I bradati slikar izgura dvojicu djeaka na malu terasu.

Sad je tek Koko vidio koliko su se visoko popeli. U daljini

se pruao beskrajni, zagonetni Pariz. Koko nije shvaao ni
to je Mona Liza, ni tko je Leonardo. Ali je zato Zlatko razro26

KOKO U PARIZU

gaenih oiju motrio ujaka i im mu je slikar skinuo aku

s usta, opet je tiho zapitao:
Zar si ti, ujo, zbilja ukrao Mona Liu?
Pssst! - zasiktao je ujak i od nestrpljenja udario akom
o ogradu balkona iz koje ispadoe dvije ipke. - Sve u
vam
objasniti. Samo nitko ne smije znati, vi ste prvi, eto...
A kako da se odavde ne vidi Eiffelov toranj, ako je on
onako visok? Ti si mi rekao, Zlatko... - otpoe Koko, ali
ga
njegov prijatelj gurnu u rebra.
Koko! uti! - viknuo je Zlatko. - Kako moe biti tako
djetinjast? Jesi li uo to kae ujo? Ovo nije sitnica, nije
to
maji kaalj...
Znam, Zlatko, to je Mona Liza!
Mona Liza! - zakoluta Zlatko oima i stisnu pesnice.
- Pa ti nema pojma, Koko, to je to Mona Liza...
Psst! - protisnu opet kroza zube bradati slikar. - Sve
u ti objasniti, Zlatko, sve... Samo, to je velika tajna...
Zna,
o tome ovisi moja sudbina. Ako se obogatim, ako
dobijem
mnogo novaca, kao to slutim, onda mogu slikati to ja
hou,
razumije li, to ja hou, a ne to narue od mene...
Slikat
u sve sama velika sunca. Pogledajte kakvo je sunce...
Kakve
je boje sunce? Plavo! Veliko plavo sunce! Ako uspijem,
slikat
u samo plava sunca... Ali, ako ne uspijem...

to e onda? - zabrinuto zapita Zlatko poto je ujak

dulje vremena utio. - to e onda, ujo?
Onda u se istoga asa popeti na Eiffelov toranj i baciti
s njega!
Joj! - ciknu Koko i lupi se po ustima.
27

KOKO U PARIZU

A Zlatko prie ujaku, uhvati ga vrsto za bradu i izbliza

mu se zagleda u oi. Tada zapita dubokim glasom:
Ujo, zar si ti zbilja ukrao Mona Liu? Najvredniju, naj
skuplju sliku na svijetu? Ujo, ti si lud! Nikada je nee
moi
prodati...
Pssst! - slikar jo jednom stavi prst na usta a lice mu
se sasvim izoblii.
Koko se poee desnom rukom iza lijevog uha. Predosjeao je da e njegov izlet u Pariz, kome se toliko radovao,
biti uzbudljiviji od najstranijeg sna.

29

KO KO U PARIZU

III.

NAJSLAVNIJI NOVINAR
FRANCUSKE

arie Clever (Mari Klever) je stala pred ogledalo i

pogledala se. Popravila je smee uvojke koji su joj
letjeli na sve strane, nasmijeila se sama sebi krupnim sivim
oima i opet sjela na kau.
Imala je puno razloga da bude sretna. kolska godina je
zavrena, uskoro e krenuti s ocem na more gdje e moda
sresti nekoga od onih filmskih glumaca ijim fotografijama
je prekrila sve zidove u svojoj sobi. U svojoj sobi! Da, otkako
su se preselili u Ulicu Erlanger (Erlane), u veliki, novi stan,
dobila je i svoju sobu, vlastitu sobu koju je mogla urediti
uglavnom kako je htjela. Ispunila ju je slikama glumaca i pijunskim knjigama koje je tako rado itala. Najvie je voljela
knjige o Mati Hari, uvenoj pijunki.
Jedino ju je zabrinjavao tata. Ne zapravo sam tata, nego
kako se on ponaao prema njoj. Nikako nije shvaao da e
ona uskoro, odmah iza Nove godine, navriti punih trinaest
godina, to znai da je ve ozbiljna i odrasla djevojka. A on
je jo uvijek postupao s njom kao da je djevojica od pet godina. Marie Clever je uzdahnula i uzela novine sa stola. Bilo
je to posljednje izdanje lista Le Clarion du Soir (L Kleron
di Soar) - Veernja truba - u kojem je radio njen tata.
30

On je bio jedan od najpoznatijih novinara u Parizu i u cijeloj

Francuskoj. Ljudi su se naveer otimali za Veernju trubu
kad bi u njoj bio neki lanak s potpisom Marcela Clevera,
kako se zvao njen otac.
- Tata! - sjetila se odjednom smeokosa djevojica i poletjela prema vratima. Protrala je cijeli veliki stan, ali osim
kune pomonice i velikog maka Lea nikoga u stanu vie
nije bilo. Mama je ve dva tjedna u vicarskoj, a tata, eh,
tata ju je, eto, opet prevario. Bio joj je obeao da e je povesti
u posjet uvenom glumcu i reiseru Allesu Worsonu koji poinje snimati svoj novi film u Parizu, s Veronikom Mitti i Tomom O'Poolom (Pulom) u glavnim ulogama, ali je oito kriom mugnuo iz kue samo da je ne povede.
Vidjet e on ve, mislila je ogoreno Marie i grizla usnice. Vidjet e on... Pokazat u mu ja! On misli da sam ja
beba s dudom koja se samo igra s lutkama... Neka! Toliko
sam ga puta molila da me povede u novine gdje radi... A zna
koliko volim novine. Sigurno me ni sutra nee povesti na snimanje u Louvre (Luvr). Neka, neka. On misli da ja ne bih
mogla pisati za Veernju trubu, je li tako? Ih, pisala bih
bolje od njega. Dabome da bih. 0 glumcima, o pijunkama,
o svemu... Vidjet e on, iznenadit e se...
Marie Clever je tuno sjela za stol i opet uzela u ruke
novine. Ponovo je proitala dananji oev lanak koji ju je
toliko uzbudio. Tata je znao izmisliti naslov koji e privui
tisue italaca:
Kraa Mona Lie iz Louvrea
Kao to svi dobro znamo, u Parizu, u muzeju Louvre,
visi najuvenija i najskuplja slika na svijetu, portret Mona
Lie zvane Gioconda (okonda), djelo genijalnog talijan31

IVAN KUAN

KO KO U PARIZU

skog slikara Leonarda da Vincija. U posljednjih stotinu godina bilo je vie pokuaja da se ukrade dragocjena slika
iz Louvrea, ali samo je jedan pokuaj uspio. Prije Prvog
svjetskog rata jedan talijanski rodoljub uspio je neopaeno
iznijeti sliku iz Louvrea i prokrijumariti je u Italiju. On
se nije htio obogatiti - sliku ionako ne bi mogao prodati
- nego ju je kanio vratiti u svoju zemlju smatrajui da ona
pripada Italiji gdje je i naslikana.
Sutra e se u Louvreu ponoviti kraa Mona Lie, ali
na filmu...

A Marcel Clever se dotle svojim citroenom (sitroenom) probijao kroz gusti pariki promet prema Aveniji La Bourdonnais
(La Burdone), nedaleko Eiffelovog tornja, gdje je redatelj Worson
bio potajno unajmio stan za svoj boravak u Parizu.
ao mi je to nisam poveo Marie, sigurno je ljuta na
mene, ali zbilja nisam mogao... Posao je posao a ona je jo premalena da je uvlaim u svoje novinarske pothvate. Osim toga,
Alles Worson bi se ljutio da jo nekoga povedem sa sobom, jer
sam ja jedini novinar kojemu je dao svoju adresu...
Novinar je zaustavio auto u uliici Camou (Kamu) i pjeke se vratio u Aveniju La Bourdonnais, jer je Worsonu obeao da nee skrenuti panju na njegovu kuu. Veliki glumac
je nastojao da mu ne otkriju adresu kako bi imao to vie
mira.
Kad je pozvonio na vratima kue broj 23 u Aveniji La
Bourdonnais, otvorila mu je Worsonova kuna tajnica, visoka
ena s velikim naoalima zlatna okvira.
alim - rekla je tajnica zagradivi tijelom ulaz - go
spodin Worson ne prima nikoga. Kako ste samo uspjeli
otkriti
nau adresu kad smo je drali u tajnosti?
Recite Allesu, gospoice, da ga trai Marcel. On e me
odmah primiti, vidjet ete.
Tajnica je sumnjiavo promotrila doljaka od glave do
pete. Iz iskustva je mogla nanjuiti i poznati novinara i na
udaljenosti od tri kilometra.
Meutim, kad se tajnica za nekoliko trenutaka vratila u
predsoblje, osmijeh joj je bio blistaviji od zlatnog okvira naoala.

Sjajno!, oduevljavala se mala Marie. Kako tata izvrsno pie. Isprva ne zna to e biti, moda je zbilja ukradena Mona Uza...
...U Parizu se naime snima film Slika za milijardu
dolara, koji reira uveni ameriki glumac i reiser Alles
Worson. To je pria o velikoj kradi Mona Lie i Talijanu
koji ju je vratio u domovinu i drao je iznad svog kreveta.
Kad je njegov najbolji prijatelj ustanovio da je to zaista
prava Mona Liza, kradljivac ga je vezao u sobi ispod uvene slike i gotovo pustio da umre od gladi, samo da ga
ne bi odao... Sluti se da e sutra...

Djevojica je zanosno vrtjela glavom lijevo-desno, tako da

su joj uvojci leprali oko glave kao tamni leptirii oko svjetiljke. Po stoti put je zadivljeno promatrala fotografiju Allesa
Worsona s ogromnom crnom bradom i neprozirnim, velikim,
tamnim naoalima.
Bar da me je tata poveo Worsonu, mislila je tuno i
ljutito. Ali neka, neka, ve e on vidjeti tko je njegova ki
Marie Clever...
32

33

IVAN KUAN

- Gospodin Worson vas eka - rekla je ljubazno i na

klonila se.
Poto je zatvorio za sobom vrata na koja ga je uputila
tajnica, novinar se naao u zagrljaju bradatog redatelja Allesa
Worsona, jedne od najslavnijih linosti svjetskog filma. S njime se Marcel Clever prije nekoliko godina upoznao i sprijateljio u Hollywoodu (Holivudu).
Sjajno to te vidim! - rekao je bradonja i potapao po
ramenu novinara ne isputajui iz ruku bocu coca-cole,
koju
je, kako su znali svi njegovi oboavatelji, pio cijeli dan.
Samo
to nitko nije slutio da je u tim boicama umjesto
slatke
tekuine bio najjai rum to postoji.
Je li sve spremno? - upita Clever i veselo namigne.
Sve je spremno. Spreman sam na najluu pustolovinu
u koju sam se ikada upustio, dragi Marcel, i sretniji sam
nego
kad sam dobio svog prvog Oscara (Oskara). Samo, jesi
li ti
spreman?
Potpuno - nasmijao se novinar.
I siguran si da e biti guve?
Bit e guve o kojoj e tri godine priati cijela Evropa
i Amerika, to ti jamim.
Sjajno, mome. Ako to pridonese uspjehu mog filma
Slika za milijardu dolara, pobrinut u se da Veernja
tru
ba postane najslavniji list na svijetu, a ti najpoznatiji
novinar
u svemiru...
Lako emo za to - smjekao se Marcel Clever. - Nego,

reci mi kada poinje snimanje?

Sutra je sasatanak u Louvreu tono u osam sati. Na
ravno da e Veronika i Tom zakasniti, ali to je jo i
bolje.
34

KO KO U PARIZU

Slikaru u poruiti da sliku donese neto prije, recimo u sedam i tri etvrt...
I bit e ovako odjeven?
Ja? - iznenadi se Worson. - Aha... Pa jasno, ja sam
uvijek ovako odjeven. Naoale nikada ne skidam, samo
to
na glavu nabijem onu smijenu utu kapicu... A ti? Znai
da
sutra nee nita pisati u Veernjoj trubi?
Naravno - odgovori novinar. - Ve sam obavijestio svo
je urednitvo da odlazim na dva dana izvan Pariza,
preko
nedjelje... Malo im je bilo udno to odlazim ba kad
poinje
snimanje filma, ali me nisu nita zapitkivali jer slute da
neto
spremam. Uostalom, obeao sam im u ponedjeljak
pravu
bombu...
Ha-ha - nasmijao se uveni glumac i potegnuo rum
iz boice za coca-colu. Ovo e biti moj najlui doivljaj...
Ha-ha.
Kad je ispratio gosta, bradati glumac se naglo uozbiljio
i strogo obratio tajnici:
Linda, snimanje je u osam, kao to zna. Ne idem ko
lima zbog svijeta. Neka mi poalju helikopter ovamo na
krov,
tono u sedam i pol. I nikoga vie ne putaj.
U redu, gospodine - rekla je tajnica Linda i, bljesnuvi
zubima i naoalima, duboko se naklonila.

35

Je li me gospodin zvao?

IV.

KRC! - REE PAPAGAJ

ikolas Somais je bijesno udario tapom o debeli sag

i otiao u drugi kut sobe. Nikako nije bio zadovoljan
svojim sinom i nikako nije mogao obuzdati srdbu. Kad bi
se uzrujao, uvijek bi ga ponovno zaboljela noga u koju je bio
ranjen jo u Prvom svjetskom ratu i koja je teko podnosila
njegovo gojazno tijelo i sve slabije ivce.
- Ni govora! Prokletstvo! Kakav biciklizam! Nije ti dosta
to si jednom slomio nogu? Bolje bi bilo da sjedne za klavir,
danas jo uope nisi vjebao.
Katsarida Somais, petnaestogodinji djeak crne kose i
velikih zelenih oiju, stajao je pred ocem oborene glave i
mrtio se kad god bi otac podviknuo. A oev glas je danas
grmio kao radio s deset zvunika.
uo sam, tata. uo sam ve - rekao je Katsarida mir
no. Otac je neto htio rei, ali je zaboravio to mu je
bilo
na pameti pa je jo samo jednom estoko udario tapom.
Ot
vorila su se vrata i na njima se pojavila zgrbljena prilika
sobara Mauricea (Morisa) kome su sitne oice uplaeno
tre
perile iznad snjeno-bijele brade i velika, povijena
nosa.

36

KOKO U PARIZU

Nije, nije! - zakretao je prodorno papagaj Cesar s pro

zora.
On je lud! - ljutito je povikao Nikolas Somais i nije
se tono znalo da li misli na sina, sobara Mauricea ili
pa
pagaja.
Ovo je bio svakodnevni prizor u kui bogatog grkog brodovlasnika Somaisa koji je ve nekoliko godina uglavnom ivio u Parizu, u raskonoj palai na Bulevaru Montmorencv
(Monmoransi), nedaleko Bulonjske ume, u najotmjenijoj
parikoj etvrti. Katsarida, bogataev sin, uzalud je moljakao i
pokuavao privoljeti oca da mu dopusti da se upie u biciklistiki
klub. Djeak nije sanjao ni o emu drugome nego o tome kako
e postati biciklistiki as. A otac je poto-poto elio da mu sin
bude velik glazbenik, pijanist, ili tako neto. Neki dan je bacio
za njim tap, kad je Katsarida izjavio, da bi, ako se ve mora
baviti glazbom, najradije svirao elektrinu gitaru.
Mogu li ii? - zapitao je mirno Katsarida.
Moe, moe - zakretao je papagaj Cesar.
Luaci! - povikao je Nikolas Somais i udario tapom.
Gospodin Somais imaju pravo - rekao je sobar Maurice i duboko se naklonio.
Debeli brodovlasnik se teko okrenuo na nozi koja ga je
boljela, pogledao redom Mauricea, sina i Cesara, zamahnuo
tapom i ljutito se izgegao iz sobe. Snano je zalupio vratima
tako da su na zidovima zaigrale umjetnike slike iz velike Somaisove zbirke.
- Stari gospodin su se jako razljutili. Doputa li mi mladi
gospodin da se udaljim? - zapitao je sjedobradi sobar.
37

IVAN KUAN

- Ne! Ne! - oglasi se papagaj s prozora.

Zelenooki djeak je odmahnuo objema rukama i ushodao se gore-dolje po sobi.
To se vie ne da izdrati. Postupa sa mnom kao da
sam... Kao da sam papagaj!
Hi! - podvikne veselo Cesar s prozora.
Djeak bijesno prie arenoj ptici i jedva se obuzda da
je ne zgrabi za dugaki rep i ne povue svom snagom.
Ja ne znam - ree Katsarida - nekad mi se ini da
su svi protiv mene. Eto, i Cesar me zafrkava... Prije se
nikad
ne bi usudio...
Cesar se posve promijenio, mladi gospodine - blago
e Maurice, gladei se po bradi. - Rekao sam i
gospodinu.
Ja mislim da je on duevno bolestan.
Svi emo mi poblesaviti u ovoj kui, dragi moj Maurice.
I ti, i ja, i mama, a ne samo papagaj. Ja ne znam to je
tati
opet puhnulo u glavu... On je u mladosti elio postati
slikar,
namazao je brdo slika s morem i svakakvim ribetinama,
ali
to sve zajedno nije vrijedilo nita jer nije imao talenta za
sli
kanje ni koliko Cesar. Papagaj bi bolje naslikao te ribe,
re
pom, pogledaj kako izgledaju - ljutio se Katsarida
pokazujui
prema slici koja je predstavljala dvije ukaste ribe
ogromnih
plavih oiju - pogledaj, kao kitovi!

Oh! - ree Maurice.

Hi-hi! - zasmijulji se papagaj.
Ali se visoki djeak odjednom zaustavi nasred sobe kao
da se neega prisjetio i zatim hitrim koracima poe prema
sobaru koji je uplaeno uzmaknuo u kut.
38

KO KO U PARIZU

Maurice - ree Katsarida i poloi ruku starcu na rame.

- Maurice, ti me zna od prvog dana kad sam se rodio i
si
gurno mi nee lagati. Tata mi ne da ni pogledati bicikl i
urla
na mene za svaku sitnicu vie nego ikad. Uvjeren sam da
ima
velikih briga. To nisu obine poslovne brige. Ti zna,
Maurice,
to njega mui. Reci, zato tata tako luduje?
Gospodine Katsarida - tiho promrmlja sobar sebi u
bradu. - Pa ja ne znam, ja ne znam... zbilja, ja...
Zna! Zna! - prodere se Cesar s prozora.
Neto zbilja nije u redu s tim papagajem, gospodine
Katsarida - pokua Maurice skrenuti razgovor. - Ne
samo
to svata govori, uostalom kao i prije nego je nagraen
na
izlobi, ve sad nas i razumije. Eto, on...
Maurice - prekinu ga djeak - ja bih dao sebi odrezati
oba uha da ti zna vie nego to se usuuje rei, vie
nego
to ak i tata sluti da zna...
Gospodine Katsarida, ja bih vam rekao... Zbilja... Samo
da neto znam...
Dobro, Maurice - tuno ree Katsarida i duboko, nam
jeteno uzdahnu ne bi li ganuo staroga sobara za kojega
je
znao da ga voli vie nego vlastitu djecu. - Dobro, ne
mora
mi rei...
I djeak poe polako prema vratima pogledajui ispod

oka i oekujui kada e se Maurice predomisliti.

- Gospodine Katsarida - zabrza odjednom Maurice gla
dei se objema rukama po bradi - pa ja ne znam... kako
vi mislite... i sami najbolje znate... kad se gospodin Somais
spremaju da puste u more novi prekooceanski brod, uvijek
39

IVAN KUAN

KO KO U PARIZU

su strano uzbueni. A ovo e biti najvei od svih koje ima,

zaboravio sam koliko tona...
Svaki njegov brod je najvei, Maurice, jer uvijek gradi
sve vee i vee. Svaki novi je uvijek najvei. Je li odluio
kako
e mu ime dati? Ta imena njega uvijek dugo mue jer
brod
treba nazvati po nekoj uvenoj umjetnikoj slici...
Gospodin Somais su jo prije mjesec dana... Ali to je
tajna, gospodine Katsarida...
Naravno, Maurice, ne brini, prije bih sebi odrezao oba
uha....
Odluili su da e se brod zvati Mona Liza!
Mona Liza! - preneraeno usklikne brodovlasnikov
sin.
Krc! - ree Cesar.
Djeak se uzrujano ushodao gore-dolje po sobi mlatarajui rukama na sve strane i uzdiui dublje nego kad bi punom brzinom jurio na biciklu puteljcima po Bulonjskoj
umi. Onda opet poloi ruke na ramena starome sobaru i
tiho procijedi:
Zna li ti, Maurice, to je to Mona Liza?
Znam, gospodine Katsarida. Mona Liza je slika koja
visi u Louvreu...
... i koja vrijedi milijune i milijune. Vie nego pet pre
kooceanskih brodova.
Znam - sve tie je govorio Maurice a oi mu se sasvim
usitnile.
Ne zna, ui bih dao odrezati da ne zna! - podviknu
Katsarida a onda opet tiho doda: - Sjea li se kako je
bilo

40

gusto kad smo krstili posljednji brod - Kleopatru? Tata se

jedva izvukao. I sada odjednom - Mona Liza! Ah, tek sad
mi je jasno, dragi moj Maurice, sad mi je sve jasno. Zato
je on tako nervozan...
Glasnije! - zakrijeti Cesar. - Ne ujem.
Taj je papagaj zbilja poludio. On razgovara s nama...
ujete li ga, gospodine Katsarida?
Mona Liza! - govorio je djeak sam sebi a krupne
zelene oi su sjale kao automobilska svjetla u noi. Mona
Liza! E, sad smo zbilja nadrljali...
Sijedi sobar ve je htio natrake uzmaknuti kroz odkrinuta vrata uplaeno pogledavajui as prema papagaju na
prozoru, as prema gospodarevu sinu koji je postao crven u
licu kao to je papagaj bio po vratu. Ali ga Katsarida odluno
zovnu:
Maurice! Otii molim te, odmah na telefon, nazovi broj
TRO 23-74 i spoji me ovamo u sobu. Odmah, Maurice!
Ali gospodine Katsarida, vi valjda znate da su vam go
spodin otac zabranili da se druite s gospoicom Marie
Clever
i da je zovete telefonom.
Znam, Maurice, znam ja tatine prie... Sin bogatog bro
dovlasnika ne treba da se drui s kerkom novinarskog
pi
skarala... koje, osim toga - djeak posve spusti glas moe
biti i te kako neugodno. Sjetimo se samo Kleopatre!
Mau
rice, ja sam te zamolio...
- Svakako, gospodine Katsarida... Odmah.
Sjedobradi je starac natrake iziao iz sobe, a djeak je
zastao pred slikom ribe plavih oiju i ljutito isplazio jezik.

41

IVAN KUAN

Cesar je zakretao na prozoru i zalupetao krilima. U kutu

je zazujao telefon. Katsarida je brzo priskoio, uzeo
slualicu i grozniavo izgovorio:
Ti si, Marie?... Sluaj, morao bih to prije s tobom go
voriti. Da, da, strano je vano... Je li tata... to kae?
Aha.
Pssst! Dobro. Psst!... Pozvoni tri puta, dva puta po
tri...
Zvidat e? Pa ti ne moe tako jako... Aha, ima
zvidaljku...
Samo pouri, strano je vano...
Krc! - ree papagaj.

42

V.

KOLJA S BRITVOM I KARAMA

oko nita nije shvaao, samo mu je bilo jasno da

ovako . nije zamiljao svoj boravak u Parizu. Nadao
se da e vidjeti Eiffelov toranj i Napoleonov grob tek to se
spuste avionom, a mjesto toga Zlatkov ujak ih je ve prvi
dan poslao na ianje.
Da mi se hoe iati, mogao sam se, na primjer, iati
i kod kue. Zato nisam morao doletjeti ak ovamo, mislio
je Koko promatrajui na sjeni gustu kosu koja mu je strala
na sve strane. Istina, kad je pogledao Zlatka, vidio je da se
i njemu pola uiju ne vidi od kose, ali to svejedno nije bio
pravi razlog da ih, tek to su stigli, odmah nemilice iaju.
- Moda ujo eli biti sam - ree Zlatko kao da pogaa
prijateljeve misli. - Nije maji kaalj ta pria s Mona Lizom...
Djeaci su se Ulicom Palleport uputili prema Trgu Paula
Signaca (Pola Sinjaka), prema onome istome mjestu gdje su
poslijepodne liftom bili izili iz zaguljiva podzemlja. Zlatko
je znao put i hitro se uputio ispod drvea iroke Avenije Gambetta, tako da ga je Koko jedva stizao.
- Ujo kae da je na kraju ove ulice, negdje prije Trga
Gambetta, neka nova brijanica. Ve emo je nai - vano
je govorio Zlatko zadovoljan to on ovako hrabro hoda po ne43

IVAN KUAN

poznatom gradu, a Koko se ne usudi ogledati, a kamoli prijei

ulicu.
Ja nisam razumio ono to je tvoj ujak govorio o Mona
Lizi. Kako e to snimati film, zamijeniti slike i to ja
znam
to? Ja to, na primjer, ne razumijem, a ti Zlatko? zaustavi
se odjednom Koko.
Joj, Koko, molim te nemoj govoriti neprestano: na
primjer, na primjer, gdje spada i gdje ne spada. Sto ti
to
znai: na primjer?
Pa, na primjer... - poe Koko i zagrcnu se. - Eto, Zlat
ko, ja ne razumijem, i gotovo, moe me ubiti, ali ja ne
znam
tko je kome zamijenio sliku i to tvoj ujak ima od toga.
Uh! - ree dugaki djeak i stegnu vilice od bijesa. Poslije u ti sve objasniti, kad se vratimo, mogu ti
nacrtati,
ali sad se prvo moramo oiati. Jasno?
Koko se poeao iza lijevog uha i slegnuo desnim ramenom. U depu je stiskao novanice koje im je slikar bio dao
za ianje i ceduljicu s njegovom adresom i brojem telefona
ako se sluajno izgube u Parizu.
Brijanica je bila prazna i, kad su uli, iskrsnuo je pred
njima vlasnik, visok, krupan ovjek, prosijede kose i vrlo iroka
nosa. Koku se inilo da ga odnekud poznaje, ali se sam sebi
nasmijeio shvativi da je sad prvi put u Parizu i da jo sigurno
nikad nije vidio toga ovjeka.
Sjeli su u udobne stolice, Zlatko je pojasnio da se ele
oiati i brija se latio posla. Prvo je napao Koka i, ba kad
mu je etkao jo nepodrezanu kosu, na vrata je zadihano banuo malko pogrbljen, ali snaan ovjek s golemim crnim

brinama.
44

KOKO U PARIZU

Frederic (Frederik) - rekao je brija. - to ti je? to

si se tako uspuhao? Osim toga, rekao sam ti...
Znam, bolje bi bilo da ne dolazim ovamo preesto...
- Tu doljak pogleda djeake na stolicama. - Ma to, pred
ovim klincima moemo slobodno razgovarati, nisu to klipani
kao tvoj i moj...
Zlatko se napola okrenuo Koku, namrtio se i namignuo.
Kako Koko nije znao to taj znak zapravo znai, posve se ukoio i gotovo prestao disati.
- Gledaj, Charles (ari) - ree doljak brijau. - Sad mi
je netko dao novine, - Veernju trubu, koju mi nikad ne
itamo, i pogledaj to u njoj pie: KRAA 'MONA UZE' IZ
LOUVREA, to je naslov. M-m-m, ovo na poetku preskaem,
tu nam novinar soli pamet, ali, aha, evo ga, odavde je vano:
Sutra e se u Louvreu ponoviti kraa Mona Lie ali
na filmu. U Parizu se, naime, snima film Slika za mili jardu dolara...
- M-m-m, to isto znamo, nije vano, aha, tu je:
Sluti se da e sutra biti poduzete sve mjere opreza da
prilikom ove krae na filmu ne bi dolo i do prave krae
i da Mona Liza zbilja ne bi nestala. Svima nam je jo
u sjeanju nestanak uvene Rafaelove slike Kleopatra
koja je pukim sluajem pronaena u nekoj maloj grkoj
luci a da nikada nije utvreno tko je i za koga ukrao portret uvene egipatske carice. Kakve e sve mjere biti poduzete sutra u Louvreu ne zna se pouzdano, ali se pria
da na zidu uope nee visjeti original, nego izvrsna kopija,
rad dosada nepoznatog slikara...
- Prokleta Nona truba! - uskliknu brija ogoreno.
- Kako su to samo nanjuili? Cijeli na plan je sad u pitanju...
45

IVAN KUAN

Zlatko se vrpoljio na stolici kao da je u kolskoj klupi,

a Koko se ukoio i jedva disao pretvarajui se da razumije
svaku francusku rije.
A to kae papagaj? - upita odjednom brija Charles,
nato doljak naglo priskoi i stavi mu ruku na usta.
Pssst! - prosiktao je. - Jesi li ti pri sebi? Pa zar ba
sve mora izbrbljati? Nije ni udo to oni u Veernjoj
trubi
znaju ve sve podatke. Mjesto da brblja, trebalo bi da
neto
poduzme...
Hej, sad sam se sjetio. Sve te hou neto pitati, pa ni
kako ne stignem, koliko ti brblja. Rekao si da ti je
netko
dao novine. Pa novine se ne daju, novine se kupuju. To
mi
je sumnjivo. Odakle ti te novine?
Stvarno! - ree Frederic i problijedi. - Dao mi ih je
neki bogalj s crnim povezom na oku. Doekao me kod
izlaza
iz podzemne eljeznice na Trgu Gambetta, pruio mi
novine
i rekao: Moda e vas zanimati... Bome, to je zbilja
sum
njivo, nisam na to ni mislio.
Frederic, Frederic - zavrti brija glavom. - Nikad od
tebe pravi... pravi, zna to... Hodi ovamo, ja imam
ideju
kako emo se izvui iz kripca.
I brija Charles povue Frederica u drugu prostoriju, iza
zastora. Ondje su dosta dugo aputali, a zatim je Frederic naglo projurio kroz brijanicu, malne prevrnuo stolice na ko-

jima su nijeg brijaa, dok je Koko opet neprestano razsjedili

46
Zlatko i
Koko,
te
izjurio
na
ulicu.
Brija
je
zadovol
jno
protrlja
o ruke,
a onda,
sve u
zabuni,
nasapu
nao
Koku
obraze
kao da
e ga
brijati.
i
ao ih je
dva
sata i
Zlatku
se
inilo
da
nikada
nije bio
kod
nespret

KOKO U
PARIZU

miljao
gdje li
ga je
ve
vidio.
to je
vie
razmil
jao,
inilo
mu se
da mu
je
odneku
d, kao
u snu,
poznat
ak i
onaj
Frederic s
crnim
brkovi
ma.
Ka
d
je
brija
zavrio
posao,
djeaci
su
izgledal

i prilino alosno, nalik na dvije loptice za badminton koje su

bar godinu dana predugo bile u upotrebi. Zlatko je bio oian
kao mongolski ratnik sa uperkom na vrh gola tjemena, a
Kokova glava podsjeala je na klupko bodljikave ice.
Jao, kako se veselim - ree Zlatko im su izili - to
u ovo ispriati ujaku. Vidi, oni se jo nadaju da e im
plan
upaliti. Koliko je bilo ovakvih lupea to su se
spremali za
vrijeme snimanja, u mutnom, domoi Mona Lie. A
kad
tamo - cap! Nema ni govora o tome. Ujo napravio takvu
ko
piju da je ni gospodin Leonardo ne bi razlikovao od
prave!
Film e se snimati s lanom Mona Lizom, a prava e
biti
negdje duboko pod zemljom iza trideset brava i lokota...
Ba
je sila moj ujo!
I ti zbilja misli - upade Koko ne usuujui se jae
dotai vlastite kose da se ne bi ubo - da je ovaj brija,
na
primjer, pravi lopov?
Sluaj! - ree dugaki djeak i naglo zastane pred jednim
izlogom. - Hodi ovamo! Pogledaj kako nas dvojica
izgledamo.
Kao operuani golubovi! Je li ovo posao pravog brijaa? I
to u
Parizu, gdje su najbolji brijai i iai na svijetu! Pa
ovamo se
glumci iz Amerike dolaze svaki dan brijati i iati.
I ti misli da ovo nije brija, je li? - veselo zakljui
Koko, dok su se polako primicali Ulici Bretonneau.
Naravno da nije. Pravi brija ne bi tebe nasapunao, kad

su ti obrazi bez dlaice, glatki kao... Rekao bih kao to, ali
47

KO KO U PARIZU

nije pristojno. To su lopovi, gangsteri, pravi gangsteri iz podzemlja... Samo, ja se njih ne bojim... Ja se bojim bogalja!...
Kakvog sad bogalja? - zgranuo se Koko.
Eh, kad ti ne razumije francuski. Bogalja, da! Onoga
bogalja bez oka koji je brkatom lupeu namjerno
turio u
ruke novine s lankom o krai Mona Lie. To mora
da je
neki macan, neki veliki lukavac. On je sigurno ef druge
ban
de! Bogalj! Zna li ti to to znai bogalj?
Znam, Zlatko, kako ne bih znao. Bogalj je, na primjer,
ovjek bez noge...
Ti si bez glave, Koko. Pa kod ovih gangstera je bar jasno
da je takva drvena noga lana, a u njoj je radio-stanica,
pitolj
i jo svata drugo. Ako se ujo koga treba uvati, onda se
treba
paziti bogalja. A i mi emo mu pomoi. ao bi mi bilo uje.
Tri
puta je kazao da e se baciti s Eiffela ako ne uspije...
Koko je jo htio svata pitati, ali se nije usudio, jer bi
ga stariji drug estoko napao radi svakog suvinog ili smijenog pitanja. Zato, kad su doli do ugla Ulice Bretonneau,
samo je duboko uzdahnuo. Muilo ga je jedno vrlo vano pitanje, ali ga je zadrao za sebe: slikar Poklepovi oprezno,
etverostruko zakljuava ulaz u potkrovlje u kome skriva
Mona Liu, a zaboravlja da se do nje moe doi i s druge
strane, preko susjednog krova i terase s koje su poslije podne
gledali Pariz. Kad doe vrijeme, Koko e se usuditi i to spomenuti.
- Idemo gore da vidim je li ujo kod kue. Rekao je da
e se moda malo proetati ako se brzo ne vratimo. Ako ga

nema, priekat emo ga, pa emo onda svi zajedno u grad

- ree Zlatko. - Hajde, penji se, to si se zamislio?
49

IVAN KUAN

Ja mislim da je brico pitao, na primjer, i za papagaja

- bubnu odjednom Koko. - Le perroquet. Kakvog
papagaja,
Zlatko, je li?
Ti si papagaj - ljutito se obrecnu Zlatko uspinjui se
mranim stubitem prema slikarevom stanu pri vrhu
kue.
A onda odjednom zastane: - Koko, ima ti pravo. I
papagaj
je opasan. Bogalji i papagaji. Dresirani papagaji koji
rtvama
kljuju oi i bogalji bez oka koji u lanoj nozi nose
dresirane
papagaje! To ti je Pariz, dragi moj, a ne tvoje selo na
Zelenom
Vrhu!

50

- vidi li kad treba rei na primjer - i ponudi ti

cvijee.

VI.

HLADAN TU

ad bi Zlatko neto utuvio u svoju etverouglastu

glavu, . onda nije bilo nikakva smisla prepirati se s
njime. Koko je zapravo sumnjao da je ba on i podgovorio
ujaka da ih poalje na ianje, jer je malo vjerojatno da bi to
slikaru ikada palo na pamet kad je njemu samome kosa
padala gotovo na ramena. Eto, sad je Zlatko odluio da e
se tuirati i nita nije pomagalo to ga je Koko napadno
motrio pogledom kojim je traio milost. Bilo je oito da ga
Zlatko mui samo zato da bi to dulje odgodio odlazak u
grad o kojem mu je mjesecima toliko priao.
Ja sam mislio - usudio se napokon Koko izustiti - mi
slio sam da emo se, na primjer, bar malo proetati. Bar
do
zoolokog vrta, da vidimo kitove... Ti si rekao da imaju
sedam
kitova u bazenu.
est - znaajno ree Zlatko skidajui se. - Ii emo,
jasno, samo sad je kasno. Ujutro. Sad emo se tuirati,
onda
emo se jo proetati prije mraka, a im se smrai brzo
u kuu! Hop!
Zato, Zlatko, reci?
Zato to je onda opasno. U Parizu je strano opasno
kad se smrai. Proe pokraj tebe, na primjer, neki
prosjak

51

IVAN KUAN

Taj prosjak ti ponudi cvijee da ga kupi... Pomirisi cvijee

i srui se u nesvijest. Odmah dolaze bolnika kola, tobonja
bolnika kola, jasno, i kad se osvijesti ve si u nekoj dalekoj
vili, na sjeveru Francuske, a dotle za tebe u Parizu trae otkupninu, ucjenjuju... Ujak nema toliko novaca da im da, i
tebe lijepo s hridi - zviz - ravno u more, meu morske pse.
Ne, dragi moj, nou se ovdje nitko ne smuca po ulicama bez
revolvera u depu!
Koko se zbunjeno pogladio po ostacima kose i odluio
utjeti. Zlatko je izvodio gimnastiku. Onda je odjednom zastao, priao Koku i rekao:
Hej, Koko, pa ti si rekao da ne razumije ovu zbrku
oko Mona Lie. Gledaj ovamo, sad u ti ja objasniti. Du
gaki djeak sjede na krevet, uze jedan prazan okvir i
prisloni
ga uza zid. - Evo, vidi. To je prava Mona Liza. Slika
koja
vrijedi milijarde. 0 tome kako je jedan Talijan uspio
ukrasti
tu sliku prije mnogo godina, o tome se sada snima film.
Uo
stalom, uo si u brijanici, iz novina, kako su i
Kleopatru,
isto tako uvenu sliku uspjeli ukrasti prije dvije godine.
Kad
se snima film, onda se ondje mota tisuu ljudi. Teko je
osi
gurati sliku. Moe je netko u guvi dignuti. Osim toga
jaki
reflektori bi mogli nakoditi slici, uprava muzeja ne bi
do
pustila da je previe osvijetle. A bez svjetla se ne moe

sni
mati. Shvaa?
Da - poeao se Koko iza uha.
Ujo je imao sreu da je slika koju je on naslikao naj
slinija Mona Lizi. I nju e upotrijebiti u filmu. A
poslije
on jo ima neki plan... - tu Zlatko zamijeni okvir
jednim
drugim, a prvi okvir stavi pod krevet. - Eto, ujakova
slika
52

KOKO U PARIZU

je sad na mjestu prave Mona Lie. Svi tvrde, ini se, da

se ujakova ne razlikuje od prave.
A gdje e biti prava za to vrijeme?
To se ne zna. To nitko ne smije znati. Onda bi se je
pokuali domoi oni bogalji i brijai. Sad je za njih prava
pri
lika, moda jedina u sto godina. Shvaa li? Jer, iz
muzeja
ju je inae teko ukrasti...
upavi djeak je morao priznati da mu je sve jasno. Jedino mu nije bilo jasno zato gospou nisu naprosto fotografirali, jer bi to bilo jednostavnije i jeftinije, a slika bi bila
posve slina - ali radije nije nita pitao.
Kad je Zlatko otiao da se tuira, Koko se zagledao u vrataca to su vodila u potkrovlje. Ondje je doviknuo prijatelju,
koji je ve pustio vodu iz tua i zadovoljno pjevuio neku
francusku pjesmicu:
uj, Zlatko, mogu li otii gore i pogledati gospou Liu?
Nemoj, bolje nemoj - odvrati isprva Zlatko kroz um
vode, a onda doda: - Moe, moe ako hoe. Samo
ako
nae sve kljueve od lokota. I nemoj je dugo gledati, jer
ujo
pazi da ne pada svjetlo na nju, zna. Hajde, moe,
samo
poslije opet dobro zakljuaj.
Koko je jedva doekao da se smije popeti u potkrovlje.
Ne toliko zbog Mona Lie, Kleopatre ili kako se gospoa
ve zvala, koliko zbog toga to e s terase opet vidjeti Pariz
i to e Zlatko tako moda zaboraviti da i njega pozove pod
hladan tu. Brzo je okrenuo lonac na pei, zavukao se pod
krevet, otvorio zidni sat i izvadio daicu iz poda. I sam se

udio kako je dobro zapamtio gdje sve slikar dri kljueve.

53

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

U tren oka je ve imao sva etiri kljua u rukama, uzverao se

uza stepenice, pootvarao i poskidao lokote jedan za drugim.
Kad se naao u potkrovlju, usred onoga nereda i prljavtine, htio je ve proi na terasu ali se ipak sjetio zagonetne
slike ispod zastora, pa je odluio da je pogleda.
Kad sam ve rekao Zlatku, pomislio je ba kao da se
boji da e Zlatko odozdo osjetiti ako on ravnoduno proe
pokraj uvene slike do koje mu uope zapravo nije bilo stalo.
Kose zrake sunca padale su na crni zastor. Kad ga je djeak podigao, ugledao je na donjem, crvenom zastoru svoju
veliku i smijeno oianu glavu. Zatim je podigao i crveni,
pa, napokon, i onaj najlaki, bijeli. Tiho je vrisnuo od zaprepatenja.
Mone Lie nije bilo! Nije bilo nikakve slike. Samo prazan zid!
Sjurio je niza stepenice u tri skoka, propuh je zalupio
za njim vrata i inilo se da je i njega izbacio kao perce iz
potkrovlja.
Zlatko se jo kupao. Tu je umio. Koko je drhtao kao
da je on sam pod mlazom hladne vode. Skupio je usta kao
da e neto rei ali nije uspijevao protisnuti ni slovca. Muio
se tako bar dvije minute.
Z-z-zl-zl... - izlazilo mu je s jezika sve dok napokon
nije doao do daha: - Zlatko, ne... ne-nema je, gotovo.
Ujo...
ujo e se ubiti s Ei-f-fela... ukrali-i...
to pria? - proderao se Zlatko zaustavivi vodu.
Ukrali su Mona Liu - izvali napokon Koko i ne
mono se srui na krevet.

Zlatko je polako uao u sobu. S runikom oko pasa i s valovitim uperkom na vrh oiane glave, onako jakih jagodica i
eljusti, posve je nalikovao starom mongolskom ratniku.
to kae? - zapitao je pretjerano mirno. - to lupeta?
Nema slike! Ukrali je! Sad sam bio gore.
Dugaki djeak je lagano odmahnuo rukom i iroko se
nasmijeio.
- Koko, Koko! E, i ti pretjeruje. Tek to si doao u Pariz,
misli da e ti netko ukrasti Mona Liu pred nosom. Ti
misli da se samo tako kradu slike. Hajde, doi pod hladan
tu da malko ohladi tu usijanu glavu.
Koko se stresao od jeze i poeao iza uha.
Ali... slike zbilja nema, Zlatko... na primjer.
Na primjer, na primjer! - raspali se Zlatko. - Pa to
onda ako je nema? Sigurno ju je ujo odnio, jer mu je
trebala.
Uostalom, idem ja pogledati. A ti - pod tu! Shvaa?
Dok je Koko drhtavim prstima svlaio koulju i mislio
kako ga ni majka ne tjera tako nesmiljeno u kupaonicu,
mongolski ratnik Zlatko se dugakim nogama polako penjao
uza stube. Otvorio je vrata ateljea u potkrovlju i uao. A trenutak kasnije, kad se Koko ve posve skinuo i drao poput
osuenika koga alju na stratite, na vratima se pojavila bijesna Zlatkova glava. Mongol je zaurlao na svog mlaeg druga, koji se od straha po drugi put sruio na krevet:
- Koko! Ako ti misli zafrkavati, nai sebi neku drugu
budalu, ali mene vie nee. Kakve su to gluposti? to ti sve
sebi ne doputa? E, neemo vie tako! Dok si sa mnom u
Parizu, pristojno e se ponaati. Dosta je ale!

54

55

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

Ali, Zlatko... - mucao je preneraeni Koko.

Ukrali Mona Liu! - prezirno ga je oponaao Zlatko.
- A to je ovo to tu visi? A, je li? Penji se ovamo!
Koko je bre-bolje navukao hlae i opet ustrao na potkrovlje. Ondje je Zlatko zadigao zastore i, na Kokovo veliko
zaprepatenje, sa zida se opet zagonetno smjekala lijepa
Mona Liza! Slika se nekim udom vratila na svoje mjesto,
na isto ono mjesto gdje je jo prije nekoliko trenutaka sigurno nije bilo. Koko bi dao sebi odsjei glavu da je nije bilo.
Ta nije valjda sanjao!
- Sad znam - ree odjednom Koko umjesto da se iz
nenadi. I brzo istra na terasu. Pogledao je prema stanici
Pelleport, i ugledao crveni auto kako velikom brzinom
odmie niz Aveniju Gambetta, niz istu onu ulicu u kojoj su
se oni danas poslije podne slavno oiali.
I, kad se ve okrenuo da se vrati unutra i kae Zlatku
to mu je palo na pamet u trenutku kad je na zidu ponovo
ugledao Mona Liu, koje prije tri-etiri minute ondje sigurno nije bilo, Koku je ponovno zastao dah a pogled mu
se prilijepio za ugao ulice kao beskrajno dugaka guma za
vakanje.
Na uglu male Ulice Bretonneau, u kojoj je stanovao Zlatkov ujak, i Ulice Pelleport koja je vodila prema postaji podzemne eljeznice, djeak je ugledao ljudsku priliku koju jo
nikada nije vidio, ali koju je odmah poznao. ovjek srednje
visine s drvenom lijevom nogom i crnim povezom na desnom oku, gledao je isprva u pravcu u kojem je nestao crveni
automobil, a onda se polako okrenuo i pogledao tono prema
terasi na kojoj je stajao Koko.

- Oh - jedva je izustio Koko i vie pao nego uletio u slikarev atelje gdje ga je doekao ljutiti Zlatko. - Oh, Zlatko...
Vidi, ondje, vani... Crveni auto i... i bogalj. BOGALJ!
Zlatko odgurnu druga i usput ga osinu bijesnim pogledom:
- Ako me opet vara, stari...
Kad su izili na terasu, Koko je pomislio da bi se najbolje
bilo odmah baciti s petog kata na ulicu: nigdje na obzorju
nije bilo ni crvenog automobila, ni bogalja, koji kao da je odjednom u zemlju propao.
- Koko - poeo je Zlatko kroz stisnute zube, a eljusti
su mu se napele kao da e pui. - Koko, ja u te...
Ali Koka vie nije bilo kraj njega. Prije nego bi okom trepnuo, Koko je ve jurnuo u potkrovlje, skoio u jednom skoku
niza sve stube, zgrabio u trku koulju s kreveta i sjurio stubitem. Da je tko mjerio vrijeme koje mu je bilo potrebno
da s terase sleti na ulicu, sigurno bi se ispostavilo da je to
novi svjetski rekord u skoku iz kue - kad bi postojala takva
grana atletike.
Koko nije znao ni kamo juri, niti to bi htio uiniti. Samo
je znao da e tvrdoglavom Zlatku pokazati kako i on ima jednom pravo. Dokazati ili poginuti.

56

57

KO ICO U PARIZU

VII.

TATA, ZATO KIDA?

jevojica je veselo spustila telefonsku slualicu i zavrtjela glavom. Opet je prila ogledalu i pogledala se.
Bila je zadovoljna sama sobom.
Sigurno se vrlo sviam Katsaru, pomislila je. Ona nije
nikako mogla izgovoriti cijelo dugako Grkovo ime koje je,
kako joj je sam Katsarida pojasnio, bilo zapravo nadimak iz
djetinjstva i znailo neku vrst kukca. Ja mogu svaku tajnu
izmamiti od njega. Ba kao Mata Hari. Eh, ni tata ne moe
doznati sve to ja znam. Neka, neka, pokazat u mu ja, samo
neka me on smatra za mrkavicu.
Zadivljenim pogledom je prela preko niza slika filmskih
glumaca od Stewarta Grangera i Clarka Gabla do Veronike
Mitti i Toma O'Poola. Na drugom zidu su bile same slike pijuna i pijunki, a iza njenog kreveta slika Mate Hari, najuvenije pijunke svih vremena, koja je bila strijeljana u Prvom
svjetskom ratu. Marie Clever se nasmijeila krupnim sivim
oima, izvadila iz ormara veliku zvidaljku, stavila je u dep
bluze i izila iz sobe.
Vrata oeve sobe bila su odkrinuta, to je znailo da se
novinar ve vratio kui, i to je djevojicu vrlo zaudilo.
Sigurno ga Alles Worson nije primio. Ba mi je drago.
Kad nije mene htio povesti. Ja bih se ve snala...
58

Zastala je pred vratima oeve sobe jer je ula njegov glas.

Bilo je oito da nije sam.
- Mali moj - govorio je Marcel Clever njeno, gotovo kao
da tepa - neko vrijeme neemo biti zajedno. Otputovat u
na dva-tri dana. Treba mi odmora. Danas se jo idem oiati
i obrijati, onda odlazim na selo ili u brda. Hajde, sad se jo
moemo poigrati. Ovako - hop! Hajde, Leo, skoi!
Marie je zavrtjela glavom kao da saaljeva oca. Neto
nije u redu s tatom. Poeo je sam razgovarati s makom...
Moda je premoren, moda se zbilja hoe odmoriti, ali ja se
bojim da se iza toga neto krije.
Kad je djevojica ula u sobu, veliki sivi maak naranastih oiju, po imenu Leo, bijesno je frknuo. Bio je ljubomoran na djevojicu, jer je znao da njegov gospodar zaboravlja na njega im bi se mala Marie nala u blizini.
Tata, zar zbilja misli otputovati na nekoliko dana?
Znai da vie nisam tako mala kad mogu ostati kod
kue i
bez mame i bez tate. Je li tako? - otro je zapitala
djevojica.
Oho, Marie, ti ve i prislukuje!
A ti si ve poeo razgovarati s Leom, mjesto da meni
kae... - nije se dala smesti Marie.
Leo je mijauknuo kad je uo svoje ime i skoio na stolac.
Marie, Marie! - veselo e otac ustajui. - Hajde da se
nas dvoje pomirimo! Idem se oiati i obrijati, pa
emo se
usput malo proetati i porazgovoriti.
Oho! - zaudi se djevojica. - Sad se ide ak i iati!
I to je velika novost. Trebalo bi staviti na naslovnu
stranicu
Veernje trube. Ti koji si tako ponosan na tu svoju

grivu...
59

IVAN KUAN

Novinar se nasmijao i zagrlio ker. Zagrljeni su izili iz

sobe a maak je bijesno frknuo i okrenuo im lea.
I tako, dok su na sasvim suprotnom kraju Pariza Koko
i Zlatko ili Avenijom Gambetta prema brijanici, ovdje, na
zapadu, nedaleko Bulonjske ume, otac i kerka Clever uputili su se Ulicom Auteuil (Otej) prema Trgu Auteuil gdje je
novinar toga jutra primijetio novu brijanicu. Da je tko mogao u tom asu istovremeno promatrati ta dva para, dva zagrebaka djeaka i dvoje Pariana, nikada ne bi pomislio da
oni imaju neke veze jedni s drugima, osim to e trojica od
njih u isto vrijeme sjediti u brijanici. Ali klupko dogaaja
sve ih je bre i jae vezivalo vrstom uzicom.
Marie Clever je zastala nasred ceste, tako da su automobili bijesno zatrubili, i strogo je zapitala oca prodorno ga gledajui svojim blistavim sivim oima:
Dakle, tata, Worson te izbacio? Priznaj! Nema nita od
razgovora, intervjua, velikog lanka... Zato ti i kida.
Ali, Marie - zaprepastio se novinar i povukao kerku
na plonik.
Nikakav ali, tata! Pa zar bi se ti dobrovoljno povukao
na selo, kao u miju rupu, ba sada kada se snima taj
film
o Mona Lizi i kada si napisao sjajan lanak...
I to si ve proitala, Marie? Ti zbilja previe ita, nije
to dobro.
Nije dobro ni to to mi nee rei istinu. Zar e zbilja
sjediti na selu dok Worson bude snimao film, je li?
Hou se odmoriti, Marie, kad ti kaem...
I javio si u urednitvo da nee vie nita pisati o
Mona Lizi?
60

KOKO U PARIZU

Nita nisam javio, Marie. Ja se ne moram njima javljati

ako neu. Ja sam prvi novinar Veernje trube i ne
moram,
ako mi se ne da, pisati ni po cijeli mjesec dana. Oni
znaju
da spremam neko iznenaenje...
Aha! - lupi Marie nogom, smei uvojci joj zaigrae oko
glave, a automobili opet zatrubie jer je djevojica ponovo
za
stala nasred ulice. - Aha! Tako, dakle, tata. Sprema
izne
naenje a meni nee nita rei. E, pa, dobro, neka!
Onda
neu ni ja tebi nita rei, ba neu!
Ali, Marie...
Nita nije pomoglo. Djevojica se brzo oprostila i pretrala ispred gustih redova automobila uputivi se prema Bulevaru Montmorencv. Novinar je jo neko vrijeme gledao za
kerkom, onda se nasmijeio i uputio preko ulice u brijanicu na kojoj je velikim zlatnim slovima pisalo: KOD FREDERICA.
Dobar dan! - ree Marcel Clever uavi u brijanicu.
Dobar dan, gospodine - odgovori brija i ustade sa sto
lice odloivi novine. - Gospodin izvoli?
- iati i brijati.
Dok je sjedio, Clever je kriom promotrio i brijaa i novine koje je itao. Brija je bio visok, krupan ovjek, malko
pogrbljen a ispod nosa su mu strala dva velika i prilino
neuredna brka. Novine, koje je drao u brijanici, bile su Le
Monde (L Mond), Figaro i France Soir (Frans Soar).
Marcel Clever se nezadovoljno promekolji u stolcu. Neu-

redni brkovi nisu bili osobita preporuka za brijaevu vjetinu,

a jo je gore bilo to u brijanici nije vidio Veernju trubu.
61

IVAN KUAN

Clever je dijelio ljude na one koji itaju Veernju trubu i

na one koji je ne itaju.
Vi ne itate Veernju trubu?
to, molim? - zapitao je brkati brija nespretno veui
bijeli ubrus novinaru oko vrata.
Ako vi sami ne itate Veernju trubu, morali biste
je drati u brijanici radi drugih muterija. Te se novine
da
nas najvie itaju u Parizu.
Svakako, gospodine, morat u ih nabaviti. Drugi put
ete kod mene sigurno dobiti Nonu trubu.
Novinar ga je oinuo bijesnim pogledom, ljutit zbog toga
to brija ne moe tono upamtiti ni naslov njegovih novina.
A onda ga je strogo upitao:
Vi ste nedavno otvorili ovu brijanicu?
Da, gospodine, prije dva dana.
Jao! - zaurlao je Marcel Clever, jer ga je u tom asu
nespretni brkonja ubo vrhom kara u uho. - Neu vie
nita
pitati, ini mi se da vas to smeta.
Ali nesretnom novinaru nije mnogo pomoglo to je utio.
Brija je mlatarao karama kao da kosi ito i kosa je letjela
na sve strane. ianje je jo prolo sretno, ali je brijanje bila
prava strahota.
Brkonja je prvo nasapunao novinaru cijelo lice, gotovo
do ela, pa preko nosa i oiju sve do iza uiju, tako da vie
nije mogao ni gledati, ni disati. Onda je zgrabio britvu kao
da je sablja i tipajui ga po obrazima poeo nemilice guliti.
Kad mu je Frederic napokon oprao lice, prestraeni je
novinar ugledao u zrcalu nepoznatu glavu, koja je samo bila na62

KO KO U PARIZU

lik na njegovu. Kosa je strala na sve strane, a obrazi i vrat

bili su mu krvavi. Htio je neto bijesno rei, zaprijetiti da e
o ovakvu postupku pisati u novinama, ali je bio toliko sretan
to je ostao iv da je bez rijei izletio iz brijanice.
Ovo je mesar, a ne brija. Neuveno! Gle, pa nisam mu
uope platio. Nije ni pitao. To je zbilja nevjerojatno. Ovako
jo neto nisam doivio. E, taj me nee vie vidjeti... Ala bi
se Marie smijala da je ovo vidjela!
I dok su prolaznici u Ulici Auteuil iznenaeno gledali izbezumljenoga i iznakaenog novinara, brija Frederic bio je
u jo alosnijem stanju. Posve iscrpljen i znojan klonuo je
na stolac i duboko predisao kao da se s nekim tukao. Onda
je obrisao znoj sa ela i priao telefonu.
Okrenuo je broj i satrvenim glasom rekao:
- Charles, ti si? Oh, Charles, ja vie ne mogu. Doe mi
da sve pustim k vragu. Ili u ja nekoga zaklati, ili e mene
netko ubiti. A da e me prijaviti, to je sigurno... Oh, da vidi
kako sam sad jednog udesio! Roena majka ga ne bi prepoznala. Pobjegao je van kao iz klaonice. Zaboravio sam i naplatiti. Ne, Charles, ja to vie ne mogu izdrati. Ja ne znam
kako se ti snalazi, ali ja vie ne mogu... to kae? Da ne
ludujem? Da ne ludujem? Lako je tebi rei da ne ludujem...
Ovoga trenutka zatvaram i odlazim k tebi. Ja ovdje vie ne
ostajem...
Trenutak kasnije nesretni Frederic ve je zatvorio brijanicu i hitrim koracima urio prema postaji podzemne eljeznice Porte d'Auteuil. Tri etvrt sata kasnije je, kao to
ve znamo, banuo u brijanicu Kod Charlesa gdje su upravo zapoinjale Kokove i Zlatkove patnje.
63

KOKO U PARIZU

VIII.

PREDAJ SE! NA SI!

ad je s terase kue broj tri u Ulici Bretonneau

onako . ludo sletio na ulicu, Koko je ve odavno bio
zaboravio brijaa Charlesa i njegovog udnog gosta Frederica.
Moglo bi se rei da je uope zaboravio da se nalazi u Parizu.
Zapravo, njemu vie nije bilo jasno ni gdje je, ni kamo
ide.
Donekle se sabrao tek kad je trkom izbio na Trg Paula Signaca (Pola Sinjaka) i kad je nastavio trati Avenijom Gambetta
u smjeru u kome je nestao tajanstveni crveni automobil.
Zlatko mi se ruga, misli da sam ja lud, da sam blesav,
bilo je prvo to je djeak pomislio trei ispod dugakog reda
drvea u Aveniji Gambetta. Neka, vidjet e on ve... pokazat
u mu ja!...
Ratko Mili, zvani Koko, navrio je trinaest godina, to,
u usporedbi s nekim kavkaskim gortacima koji ive i po stotinu i pedeset godina, nije osobito dugaak ljudski vijek, a
ipak, taj djeak iljasta nosa i kutrave kose, naoko toliko nalik na sve svoje vrnjake, doivio je u posljednje dvije-tri godine vie nego to drugi dozive u cijelom ivotu. Dok je jo
ivio na selu, vrebao je nou lopove, a u gradu se borio protiv
duhova i trudio se rijeiti tajnu djeaka koji je imao dva imena
i dva prezimena, i koji je iao u dvije kole. Ve je padao s
krova i umirao od straha u amcu nasred bijesne rijeke, ali
64

nije jo nikada sam trao ulicom u velikom, stranom gradu,

i to jo ovako besciljno. U svakoj munoj prilici, kad bi ga
hvatao strah i elja da se okrene i pobjegne, uvijek bi ga gonila naprijed pomisao kako e mu se drugovi rugati ako
ispadne kukavica i kako e mu se diviti ako ispadne domiljat
i hrabar. Zato je, i ne mislei mnogo kamo ga noge nose,
ponavljao u sebi:
Zlatko misli da sam ja lud, da mi se priinilo, da mi
se mota u glavi... Neka, pokazat u mu ja.
I tako Koko nije primijetio ni da je projurio pokraj brijanice u kojoj ih je Charles onako dusmanski unakazio. Nije
primijetio ni da je pretrao Trg Gambetta i zaputio se dalje
na zapad, preko granica onoga siunog dijela Pariza koji je
dotada bio upoznao.
Meni je jasno, ponavljao je on u sebi, meni je sve jasno. Odmah mi je bilo jasno, samo se nisam usudio nita
rei da mi se Zlatko ne bi rugao. Zato je slikar zakljuavao
ona vrata sa etiri lokota a nije uope zakljuavao vrata od
terase? Pa ja sam odmah vidio da na terasu moe doi tko
hoe i odnijeti sliku kad hoe, a to su i uinili. Ba kad sam
uao, bili su sa slikom sigurno, na primjer, na balkonu, ali
sam ih ja omeo. Nisu se vie usudili ponijeti je sa sobom,
nego su je bre-bolje vratili iza zastora, dok sam se ja dolje
natezao s onim tvrdoglavcem. Kad sam izletio na terasu, ve
su uskoili u auto...
Crveni auto! Kako je samo mogao zaboraviti na crveni
auto? Pa zato je uope ovako izjurio iz kue nego da pokua
vidjeti u kojem e smjeru odjuriti lopovi?
upavi djeak stajao je na nepoznatom trgu i eao se
lijevom rukom iza desnog uha. Nedaleko od njega, iza eljezne
65

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

ograde, izdizao se kip ogromne ene u naboranoj haljini.

Koko je tuno mislio kako je ispao glup. Sad je tek primje ivao buan i gust promet oko sebe. Rijeke automobila kovitlale su se oko eninog spomenika i otjecale, kao u kanale,
u nekoliko ulica. I koliko je samo bilo crvenih automobila!
U svakoj minuti projurilo bi ih pokraj razoaranog Koka bar
desetak.
Bogalj, pomislio je Koko ogoreno. Kako sam zaboravio na bogalja? Taj tip, koji je zacijelo voa onih lupea iz
crvenog auta, nije mogao, onako opav, brzo umai... Ja sam
negdje projurio pokraj njega dok se on sklonio u prvu veu
ili krmu... Uh, zbilja sam budala.
U oajanju je djeak preao Trg Republique (Repiblik)
i uputio se nasumce velikim bulevarima koraajui kroz gustu
i glasnu vrevu parikog predveerja. Palile su se brojne
svijetlee reklame osobito po ogromnim proeljima kinematografa na Bulevaru Martin (Marten). U Parizu se polako
smrkavalo.
Koko je shvatio opasnost tek kad se, prelazei ulicu, sudario sa skromno obuenim ovjekom koji je nosio pun
pregrt kitica cvijea i nudio ih prolaznicima. Tada su
djeaku u mozgu odjeknule Zlatkove rijei: Proe pokraj
tebe, na primjer, neki prosjak i ponudi ti cvijee... Pomirii
cvijee i srui se u nesvijest. Djeak je ustuknuo pred prodavaem cvijea i sudario se sa slijepcem koji je uplaeno
prema njemu podigao svoj svijetli tap. Pucat e, grozniavo je pomislio Koko i dao se u bijeg.
Onda je odjednom, na svoj uas, shvatio da je zalutao.
Moda su bogalj i lupei s crvenim autom izveli cijelu igru

samo da bi ga namamili duboko u Pariz i doepali ga se kad

ostane sam! Koko je stao i htio se poeati iza uha, ali nije imao
snage. Kap znoja kliznula mu je niz nos i pala na bradu.
Samo polako, Koko, hrabrio je on sebe. Vratit e se
ti kui i priat e seki, i Tomi, i Bozi, i drugim prijateljima,
kako su te gonili bogalji s dresiranim papagajima i crvenim
automobilima, ali kako se ti nisi dao smesti, ni uplaiti...
Prije nekoliko godina, dok je jo ivio u selu zvanom Zeleni Vrh, Koko je jedne noi zalutao u gustoj umi punoj sablasnih umova i krikova nepoznatih ptica. Onda se samo
drao glavne staze i na svakom krianju prvim puteljkom
skretao ulijevo. Bio je uvjeren da e se tako vratiti na mjesto
odakle je krenuo. I nije se prevario. Poto je tri-etiri puta
skrenuo, naao se na rubu ume i opet ugledao Zeleni Vrh.
Vratio se gotovo na isto mjesto odakle je krenuo.
I tako je Koko, ne usuujui se nikoga nita pitati, da se
ne bi odao, na prvom raskriju skrenuo ulijevo nadajui se da
e se vratiti prema Aveniji Gambetta i postaji Pelleport.
Ba sam budala, ponavljao je u sebi pokuavajui
odagnati crne slutnje i ne usuujui se pomisliti da se iz gubio u velikom Parizu - ba sam budala, to nisam, na
primjer, zavirio u sva stubita u blizini Ulice Bretonneau... Kako
mi se sad onaj vraji bogalj sigurno ruga! A Zlatko, to e samo
rei Zlatko? Taj e mi popiti krv kad se opet vidimo...
Kad se opet vidimo! Strano je bilo pomisliti da moda
i nee tako skoro opet vidjeti Zlatka. Pustio bi sada i da mu
se dugaki prijatelj ruga do mile volje i da ga istrlja etkom
za ribanje pod mlazom hladnog tua, samo da to prije ugleda
njegovu etverouglastu, tvrdu i dragu glavu.

66

67

IVAN KUAN

Gdje li je sad Zlatko? Je li ve razgovarao s ujakom o Kokovom nestanku? Je li obavijestio policiju? Trai li ga po Parizu? inilo mu se da ve hoda ne sate i sate, nego cijele
dane i noi i da e se sruiti od umora i gladi. Da, i od gladi!
Pa posljednji put je u avionu pojeo jedan jedini bombon, a
i taj mu je gotovo zapeo u grlu, jer mu je Zlatko priao kako
se mnogi putnici zbog tih bombona ugue pri slijetanju.
On e me sigurno nai. Mora me nai. Nije valjda Pariz
tako velik. A mogao bih ipak nekoga, na primjer, i pitati za
put... Znam adresu, znam broj telefona... Ne rade valjda svi
za bogalja... Jasno, nemam se ega bojati.
Posve je pao mrak kad se Koko, vjerujui da skree ulijevo i da se polako vraa prema stanu Zlatkova ujaka, odjednom naao na mostu iznad rijeke Seine (Sene). Naranaste starinske svjetiljke s kamenog mosta ogledavale su se
u tamnozelenoj vodi rijeke po kojoj su plovili bijeli, osvijetljeni brodovi. Ali djeaku nije bilo do brodova. On je pourio
dalje, preao most i skrenuo opet ulijevo.
Tada je napokon ugledao jedno poznato mjesto i gotovo
da je viknuo od oduevljenja, ba kao to je onda, prije nekoliko godina radosno kliknuo kad je ispao iz crne ume i
ugledao poznate krovove Zelenoga Vrha.
- Notre-Dame! - rekao je Koko naglas i brzo se ogledao
uplaivi se da ga tko nije uo.
Na trenutak mu se uinilo da je opet u svojoj sobici, u
Buanovoj ulici u Zagrebu, i da mirno pregledava knjige o
Parizu, kojima se onda onako divio... Tada nije gotovo uope
vjerovao stranim Zlatkovim priama i veselio se putu u veliki grad i ne pomiljajui da bi ondje mogao togod neugodno doivjeti.
68

te

IVAN KUAN

Koko se laganim korakom pribliio crkvi Notre-Dame.

Divna graevina, oiviena tamnim nonim nebom i sa svih
strana obasjana skrivenim reflektorima, izgledala je udnije
nego zamak iz bilo koje bajke ili crtanog filma. Da nije bio
tako umoran Koko bi, bar mu se inilo, uivao vie u ovoj
lijepoj zgradi nego u zoolokom vrtu sa sedamdeset kitova.
Da nije bio gladan, ne bi dao Notre-Dame ni za sedamdeset
punjenih paprika.
Umorni djeak je neko vrijeme tumarao amo-tamo pred
crkvom Notre-Dame, tako da su ga prolaznici ve poeli
udno promatrati, samo to on to nije primjeivao. Htio je
i ui u crkvu, ali se bojao, jer se sjetio da unutra grbavi zvonari nou napadaju nevine rtve. Bar je tako Zlatko tvrdio.
Onda je napokon oteturao do tratine pokraj crkve i sjeo
pod veliki grm nedaleko spomenika nekom konjaniku s kopljem u ruci. Zapiljio se u blistavo osvijetljenu zgradu i odjednom su mu tornjevi zaigrali pred oima a likovi udnih,
krilatih ivotinja, kojima je crkva na vie mjesta bila ukraena, oivjeli, poeli se migoljiti, puzati, letjeti. Koka su zaboljele oi a kapci oteali kao da su od kamena. inilo mu
se da sanja. Ili da e se onesvijestiti.
Zlatko, gdje si sad? mislio je osjeajui da e proplakati. Gdje si sad, Zlatko? Ti si me doveo ovamo, u taj tvoj
Pariz, to je bila tvoja ideja... Ti me mora izvui iz ov...
U tom trenutku snani, koati prsti stegli su mu vrat
a za leima je zauo prodoran glas:
- Predaj se! Na si!

70

IX.

ZAPETLJANO KAO PAUINA

apagaj Cesar je poskoio od straha kad su se s ulice razlegli prodorni zviduci. Prvo tri, pa onda jo tri. Da
Na-poleon nije bio onako davno i temeljito mrtav, sigurno
bi se i on probudio u svom velikom grobu od mramora.
Katsarida je dotle mirno itao gomilu stripova zavalivi
se u duboki naslonja. Samo bi katkad eznutljivo pogledao
prema Bulonjskoj umi i pomislio kako bi sad bilo divno juriti na biciklu u arenom dresu i natjecati se s drugim
djeacima. Bio je siguran da je najbri i da bi jednog dana,
i to vrlo brzo, postao slavan kao nenadmaivi Anquetil (Anketil).
To je Marie! - povikao je veselo zelenooki djeak kad
je zauo zviduke i skoio s naslonjaa stresavi na pod
hrpu
stripova. - Kako samo zvidi tom svojom pitaljkom!
Sva
srea to tata nije kod kue jer bi odmah poeo vikati...
Jo
kad bi znao tko zvidi!
Krc! - rekao je Cesar popravljajui kljunom perje koje
mu se bilo nakostrijeilo od straha.
Djeak je brzo otvorio vrata i gotovo oborio sobara Mauricea koji mu je ba htio rei da bi danas ve morao bar malo
vjebati na klaviru. Navrat-nanos je izjurio na ulicu.

71

IVAN KUAN

Na drugoj strani Bulevara Montmorencv, ispod platane,

nestrpljivo ga je ekala mala Marie, kerka novinara Marcela
Clevera.
- Ala si ti spor - rekla je i zavrtjela smeom glavom.
Oprosti... urio sam se - ispriavao se Katsarida iako
je stigao bre od vjetra. - Imam ti neto vano rei...
Znam - ree djevojica hladnokrvno. - Pa zato sam
i dola. Nisam valjda dola da tebe vidim, Katsar. Samo,
ne
moemo razgovarati na ulici. U tvoju kuu ne smijem.
Je li
tako? Ja se ne bojim, ali se ti boji... to bi rekao tvoj
tatica,
istukao bi te onim debelim tapom...
Marie, nemoj tako govoriti. Ti zna da se ja ne bojim.
Ako hoe... Tate nema kod kue.
Vidi! - obraduje se Marie. - Tate nema kod kue!
Vidi da se boji. Da je tata kod kue, ne bi me se
usudio
pozivati, je li tako? Gospoice Clever, rekao mi je
juer
onaj va stari sobar na telefonu, bit e bolje da ne
nazivate
mladog gospodina, jer se gospodin Somais ljuti... Mladi
go
spodin, osim toga, upravo vjeba na klaviru...
Marie, nemoj me zafrkavati, nisam ja kriv - branio se
djeak kome je bilo neugodno pa je sve vie obarao
glavu.
I kako te nije stid, Katsar, da svira klavir? U dananje
vrijeme! Kraj dvadesetog stoljea! Lud si za biciklom i
por
tom, a svaki dan uporno nabija po klaviru. Moe te biti

stid.
Danas se svira elektrina gitara, ako te tko pita...
Ali mene nitko ne pita... Ja bih rado svirao elektrinu
gitaru, sto puta sam rekao tati...
Djevojica je prezirno odmahnula rukom kao da o tome
vie nema smisla raspravljati i brzo je prela ulicu. Katsaridi
72

KOKO U PARIZU

nije preostalo nita drugo nego da posluno poe za njom

iako nije znao kamo ga vodi.
Jednog dana u postati slavan biciklist, osvojit u tri
puta zaredom Tour de France (Tur d Frans) i svirat u elektrinu gitaru kao nitko na svijetu. Onda e joj biti ao i drugaije e se ponaati prema meni, ali e biti kasno, mislio
je ogoreno djeak posluno slijedei djevojicu.
Marie Clever zastade i odluno ree:
- Ako ti ve nema nikakva prijedloga, imam ga ja. Kao
da ba nisi nikada proitao nijednu pijunsku knjigu, pa ne
ma pojma o tim stvarima. Ui emo na stranji ulaz u va
vrt i skloniti se u sjenici. Ondje nas nitko nee vidjeti i mo
emo u miru razgovarati...
Katsarida se morao u sebi sloiti da mala Marie misli
bre od njega. Iako su mogli naprosto otii prema Bulonjskoj
umi i mirno razgovarati na prvoj klupi, ipak se inilo da je
zelena sjenica u dnu velikog vrta Somaisovih najsigurnije i
najmirnije mjesto na svijetu za ovako povjerljive razgovore.
Kad su se napokon nali u zelenom sumraku sjenice iza
gustih zidova brljana kroz koje je tek ovdje-ondje probijala kosa
zraka kasnog sunca, Marie Clever je prvo sjela u pleteni stolac,
onda hitro ustala i gurnula u njega iznenaenog Katsaridu:
- Govori! - rekla je kao sudac istraitelj - zato si me
zvao?
-Ja sam... - petljao je djeak kolutajui zelenim oima.
- Mislio sam... ako je tvoj tata...
- Moj je tata nestao - odsijee djevojica. - Nemoj sad
opet pitati kako i zato. Dosta je da kaem da na tatu ne mo
emo raunati. Neto smilja i pravi se vaan...
73

IVAN KUAN

Aha! - upade Katsarida. - To sam i mislio. Znaci da

on sluti...
to sluti? Ma daj, Katsar, saberi se, promisli i onda go
vori, je li tako? Zato si me zvao ako mi nee nita
rei?
Mona Liza! - izvali napokon brodovlasnikov sin i odah
ne.
Mona Liza! - Marie udari nogom o pod sjenice. - To
sam i mislila. Zato je tata tako tajanstven...
Moj e otac uskoro pustiti u more novi veliki prekoo
ceanski brod, najvei od svih koje ima.
Pa to onda? Kakve to veze ima s Mona Lizom? Bolje
bi bilo da si u Veernjoj trubi proitao tatin lanak o
filmu
koji se snima u Louvreu (Luvru). To je film o Mona
Lizi
i o ovjeku koji ju je uspio ukrasti.
Marie Clever je potanko ispriala prijatelju cijeli sadraj
filma istiui posebno najuzbudljiviji prizor: prijatelj kradljivca
posumnja da je slika koju je vidio u kradljivevoj sobi zaista prava
Mona Liza, nato ga uplaeni kradljivac napadne i vee za
stolicu, tono ispod uvene slike, gdje bi ga vjerojatno pustio da
skapa od gladi da ga nije spasila neka ljepotica. Ali Katsaridu nije
zanimao sadraj filma, njega je samo zanimalo kako e uvari
paziti na sliku za vrijeme snimanja.
Kae da e se snimati s lanom slikom? - pitao je
Katsarida.
Da, ali je ona posve jednaka pravoj. Ni slikar je ne bi
razlikovao, to je takvo udo od slinosti.
Aha! - ree djeak i ustade. - To je tati dovoljno. On
nee prezati ni od ega da se domogne slike, sve e

uiniti...
74

KOKO U PARIZU

Kladio bih se da e uiniti sve i platiti koliko treba samo...

da... jao, Marie, mene je strah i pomisliti...
Kukavico! - viknula je smeokosa djevojica i udarila
nogom o pod. - Ako se ne usudi govoriti, nisi me
morao
zvati, je li tako?
... tata e sve uiniti da poslije snimanja na zidu u mu
zeju ostane lana slika, a na njegovu brodu prava
Mona
Liza koja vrijedi milijardu dolara. Tako je bilo... zna...
tata
je lud za slikama velikih umjetnika... Valjda zato to je
sam
htio biti slikar... Tako je isto bilo i s Kleopatrom.
S Kleopatrom! - vrisnula je djevojica a uvojci su
joj se razletjeli na sve strane. - A, tako! Sad mi je jasno,
Kat
sar. To si mi morao odmah rei.
U bistroj glave male Marie Clever sve je odjednom postalo
jasno. Tako se bar njoj inilo. Dobro se sjeala sluaja Kleopatre, slike drugog uvenog talijanskog slikara - Rafaela,
koja je prije dvije godine bila nestala iz Louvrea. Ta divna
slika, koja je predstavljala crnokosu egipatsku caricu Kleopatru, bila je oteena i trebalo ju je popraviti. Kad je vraena
iz radionice jedan strunjak je sluajno otkrio da slika koja
sad visi na zidu vie nije prava Kleopatra. Tada se proslavio
novinar Veernje trube Marcel Clever koji je tvrdio da nitko
na svijetu ne moe javno prodati, ni drati u kui tako basnoslovno vrijednu sliku, jer bi ona odmah upala u oi i izazvala sumnju. Lukavi novinar je zakljuio da ju je kradljivac
zacijelo prodao nekom vrlo bogatom udaku koji je dri pod
kljuem i sam potajno uiva u njoj. Brodovlasnici spadaju
meu najvee bogatae na svijetu, pisao je onda novinar,

a mnogi od njih skupljaju vrijedne umjetnine i slike...

75

IVAN KUAN

Moda meu njima treba traiti onoga koji danas skriva Rafaelovo remek-djelo?
Tata je tada ba dao ime Kleopatra svom novom pre
kooceanskom brodu... - tiho je govorio Katsarida,
oprezno
se ogledavajui. - Bio sam na tom brodu na njegovom
prvom
putu iz New Yorka u Pirej, u Grkoj... Tata se strano
uzru
javao, boljela ga je noga... uo sam kako se tui na
nekog
parikog novinara koji ga optuuje da je ukrao
Rafaelovu
Kleopatru i to samo zato to je sluajno dao svom
brodu
isto ime... Onda sam jedne noi, kad sam iziao na
palubu...
to si onda...? - grozniavo je pitala Marie Clever a
krupne sive oi skakutale su joj amo-tamo kao dva
obijesna
zeia.
... onda sam otkrio - aputao je brodovlasnikov sin
- da tata svake noi odlazi u neku malu prostoriju ispod
ka
petanove kabine i da se ondje zakljuava. Sutradan sam
slu
ajno naao u njegovoj kabini Veernju trubu, i sve
mi je
postalo jasno... Tata je svake noi iao onamo... i
zakljuavao
se. A po danu se sve vie uzrujavao, sve vie pio, sve
ga je
jae boljela noga.

I onda - dovrila je djevojica jedva ujno - kad ste

stigli u Grku, Kleopatra je pronaena u nekoj luci, u
bavi,
je li tako?
Kad smo se ve vratili u Pariz, odjednom je kao grom
iz vedra neba... Odjednom smo uli na radiju da je neki
pi
janac pronaao sliku u pirejskoj luci. Tek se tada tata
smirio,
prestao piti, noga ga vie nije boljela. Dao bih sebi
odrezati
oba uha ako on nije jedva ekao da se rijei slike kad
mu
je prigustilo...
76

KOKO U PARIZU

- I misli da bi sad... - oprezno apne Marie Clever. S Mona Lizom... Je li tako?

Djevojica se nije usudila dovriti reenicu koju je zapoela a djeak se nije usuivao nita vie tumaiti, nego je
samo lagano zaklimao glavom. U sumraku sjenice par zelenih
i par sivih oiju netremice su se promatrali. Kao da se izmeu
Katsaride i Marie Clever odjednom isplela velika pauina u
koju se ni on ni ona nisu usudili dirnuti. Djeak i djevojica
nisu znali to poeti s velikom tajnom koja je leala meu
njima.
Bravo, Katsar, sjajan si! - rekla je Marie Clever i po
gladila djeaka po crnoj kosi.
Oh - izustio je Grk i pocrvenio kao, recimo, neto crve
no.
Treba neto hitno poduzeti! - dodala je Marie Clever
pomiljajui na Matu Hari koja bi sigurno ve znala to
treba
raditi u ovakvoj prilici.
Treba neto hitno poduzeti! - ponovio je kao jeka Kat
sarida Somais i problijedio kao, recimo, neto uto.

77

KOKO U PARIZU

rederic Brange (Bran) imao je sina Jeana (ana) a

Charles Croitier (Kroatje) imao je sina Michela (Miela).
Jean i Michel bili su nerazdruivi prijatelji iako nisu bili istih
godina. tovie, Jean je bio stariji ak pet godina i ove je godine
poloio veliku maturu, dok je Michelu bilo jedva trinaest godina.
Roditeljima nikako nije bilo jasno kako su ti djeaci razliite dobi
tako prisni prijatelji. ak ih je bilo smijeno vidjeti na ulici: Jean
je bio visok, vii za dvije glave, nosio je ve brie i puio a Michel, svilenkaste crne kose, kosih oiju uzanih na kraju i jako
ispupenih jagodica, trkarao je uvijek pokraj njega uzalud pokuavajui stii dugake Jeanove korake.
Kad je trebalo biti nesretan, obadvojica su bili nesretni,
kada je bilo razloga veselju, veselili bi se obojica. Nisu naravno zajedno stanovali, pa ak ni blizu, ali svakog jutra, prije
nego bi se sastali, jedan i drugi ve su bili na dlaku jednako
raspoloeni. Ako je Jean ustao na lijevu, Michel sigurno ne
bi ustao na desnu nogu; ako bi Michel zvidukao u svom stanu
dok se spremao u kolu, sigurno je da e u isto vrijeme
pjevuiti i Jean u svojoj kupaonici.
Samo su se u jednom razlikovali. Jean je imao vozaku
dozvolu, a poslije mature je ak dobio od strica i auto. Istina,
bio je to prastari, mali citroen koji se tresao kao da e se

raspasti, ali se ipak sasvim pristojno kotrljao i djeaci su bili

silno ponosni na njega. Ne zna se tko vie: da li Jean, koji
je bio pravi vlasnik, ili Michel, koji bi se u njemu radije vozio
nego u rolls-royceu (rols rojsu).
Dananji je dan bio jedan od onih dana kad su i Jean
i Michel bili nesretni.
- Michel - rekao je Jean kada su se toga poslijepodneva
sreli na ugovorenom mjestu ispred Louvrea. - Meni je svega
dosta.
-Jean - rekao je Michel duboko uzdahnuvi. - A da zna
kako je tek meni!
Prije zavretka kolske godine tata Charles bio je obeao
Michelu da e ga odvesti na more im vidi njegovu svjedodbu, a tata Frederic je obeao Jeanu da e, ako uspjeno
poloi maturu, njih dvojica krenuti starim citroenom na rijeku Loiru (Loaru) gdje e obii divne francuske dvorce iz
srednjeg vijeka. Sinovi su svoje uinili. Donijeli su kui svjedodbe. Jedan i drugi su proli s vrlo dobrim. Ali onda su
oevi zakazali. Ispalo je da oni imaju nekog vanog posla u
Parizu i da od puta na more i na Loiru nema nita. Ni majke
nisu mogle pomoi, jer su tata Charles i tata Frederic bili
uasno tvrdoglavi.
I upravo danas su Jean i Michel saznali da nije samo u
pitanju dan polaska, nego da uope nije sigurno hoe li se
ove godine maknuti iz Pariza.
Tata - rekao je Jean tati Fredericu. - Misli li ti time
rei da mi uope neemo nikamo putovati ovoga ljeta?
Ti moe, Jean, kad god hoe otii s mamom baki
na selo ili teti u Lyon (Lion) - rekao je tata Frederic.

78

79

X.

AVOLJI SAVJET

IVAN KUAN

Tata - odgovorio je Jean - to nee dobro svriti.

to nee dobro svriti? - uasnuo se Frederic Brange
i tuno pogledao enu koja je samo zakolutala oima. to
misli, Jean, kad kae da...
Ali tata Frederic nije zavrio pitanje. U meuvremenu je
Jean tako snano zalupio vratima da je veliki zidni sat tucnuo i prestao kucati.
U isto vrijeme, u drugoj parikoj etvrti, Michel je stisnuo
uske i kose oi i pitao oca:
Tata, hoe li rei da se mi ovoga ljeta uope ne ka
nimo micati iz grada?
Ali, Michel, ni govora - rekao je tata Charles - ti moe
kad god hoe otputovati s mamom djedu u brda ili
stricu
u Bordeaux (Bordo).
Tata - odgovorio je Michel. - Bojim se da e ti upam
titi ovo ljeto.
Zato, Michel? - zgrozio se Charles Croitier i alosno
pogledao enu koja je zaueno podigla obrve. - Zato
kae
da u ja...
Ali ni tata Charles nije dovrio pitanje, jer je Michel tako
snano zalupio vratima da je prastari zidni sat, koji ne radi
ve desetljeima, odjednom zakaljao i prohodao.
I kad su se Jean i Michel neto kasnije sastali pred Louvreom, njihovu ogorenju i uzdasima nije bilo kraja. Ukrcali
su se u stari citroen i poeli besciljno kruiti po poslijepodnevnoj parikoj guvi u kojoj su pjeaci bri od automobila.
- Samo da mi je znati - pitao se Jean - zato sad ba
moraju ostati u gradu, ba sad kad poinje vruina. I kako
mami ne dosadi, kako da ga ona ne natjera?

80

KO KO U PARIZU

Ah - uzdahne Michel - opet imaju nekog osobitog pos

la. Samo da mi je prokuiti to su sad smislili.
Svejedno mi to ne ide u glavu - ree Jean. - U svakom
poslu postoje ferije, godinji odmori... Ljudi nisu strojevi!
Ali
za njih odmor kao da ne postoji...
Oh - jeknu Michel tuno. -1 ti njihovi poslovi! Ti naj
bolje zna, Jean, kakav je to posao! Sramota...
Sluaj - odjednom e Jean strano ozbiljno i samo to
ne udari u automobil koji se zaustavio ispred njih. Misli
li ti, Michel, da je tu opet neto... a... sumnjivo... Da su
se
opet zapleli, a?
Starci neto teko mute, kladim se - odgovori Michel
a oi mu se sasvim suzie. - Opet e upasti u guvu
kao
lani kad su se igrali vatrogasaca i kad je tvoj tata skoro
sletio
s krova, a moj stari upao u dimnjak.
Ili kad su preklani onome bogatau toboe popravljali
vodovod u kui, pa su umjesto vodovodnih cijevi otvorili
plin
ske i skoro se uguili u podrumu - sjeti se Jean.
Ili kad su... - poeo opet Michel ali prasnu u smijeh
i suze mu navalie na oi. Nije nikako mogao doi do
daha.
Kakvi su, oni bi bili spremni da glume i nogometae,
toreadore, brijae, lijenike...
Joj - smijao se i dalje Michel i drao za trbuh. - Ala
bi bili gala kao brijai! E, to bih volio vidjeti. Pa moj
stari,

kako je nespretan, sigurno bi zaklao prvu muteriju...

Haha-ha!
Moda im se to ipak isplati - ozbiljno ree Jean - tko
zna koliko zarade.
81

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

- Neku veliku kintu ne dignu, kladim se. Velika se kinta

tako ne die. Za veliku kintu treba provaliti u banku... Hej,
kamo e?
Jean je na trgu pred crkvom Notre-Dame, nedaleko spomenika Karlu Velikome, spazio jedno slobodno mjesto za
parkiranje i u velikom luku uletio u mali prostor koji je u
Parizu tako dragocjen. Nezadovoljni djeaci izili su iz auta
i uputili se u najbliu kavanicu da popiju po jednu coca-colu.
Jean je zapalio cigaretu i rekao:
Treba neto smisliti da im pokaemo... da zapamte kad
su nas ovako ostavili u Parizu.
Treba starcima pokazati - sloio se Michel i obijesno
osmjehnuo. - Samo kako?
Michel i Jean su ve podugo sjedili za malim stolom kavanice u Ulici d'Arcole (d'Arkol) i pijuckali coca-colu na
slamku. Smiljali su u kakav bi se podvig upustili, kakvu bi
psinu smislili, psinu koja bi zadala brige roditeljima i natjerala ih da se okane svojih vlastitih udnih poslova i da se
posvete njima dvojici, Jeanu i Michelu, koji su s vrlo dobrim
proli u koli, a ipak ove godine nee vidjeti ni dvoraca na
Loiri, ni Aurne obale. inilo im se da ne bi bilo ba lako
provaliti u banku, ali su im se upravo takvi pothvati vrtjeli
po glavi, jer su mislili da bi samo neka velika svinjarija mogla
djelovati na tatu Frederica i na tatu Charlesa.
Da ipak provalimo u banku, a? - ponovi opet Michel
zlurado se smijeei. - A?
A zato ne biste, recimo, oteli nekog klinca, a? To bi
bila lijepa pria, je li? Sjetite se samo otmice
Peugeotova
(Peoova) sina. Ona je uzbudila cijeli Pariz! Pogledajte
samo

malo bolje oko sebe, i ja se kladim da ete nai povoljnu

rtvu. Stranci nisu loi. Otac im je moda neki bogata, milijuna, i ako se javite telefonom i zatraite veliku svotu kao
otkupninu, sigurno je da ete dospjeti bar u novine, je li tako?
A to je ono to biste vi htjeli, je li? I mnogo je jednostavnije nego
provaliti u banku. Eto, kladim se da ete i sada nai pred crkvom
nekog klinca koji se sam smuca uokolo a moda je ak i zalutao.
Strpate ga na brzinu u kola, onda lijepo na telefon, okrenete broj
gospodina oca, takva i takva stvar...
Jean i Michel su gotovo spuznuli pod stol od zaprepatenja. Nisu mogli vjerovati vlastitim uima. Kad su se malko
pribrali od prvog iznenaenja, usudili su se pogledati oko
sebe da vide tko im se obratio takvim savjetom. Za susjednim
stolom sjedio je uz au piva ovjek neobina izgleda koji im
se blago i ljubazno smjekao. Imao je velik, crn povez preko
desnog oka i drvenu lijevu nogu.
Mi vas ne poznajemo, gospodine - rekao je Jean.
Nikad vas nismo vidjeli, gospodine - rekao je Michel.
Ali ja vas poznam, a to je glavno, je li? - rekao je bogalj
i opet se osmjehnuo. - I znam to vas mui! Vaa
ucjena
moda nee upaliti, ali otmica mora... Vas dvojica lako
svla
date jednog mravog klinca...
Gospodine - izustio je Jean drhtavim glasom - mi ne
elimo s vama razgovarati.
Ne elimo s vama razgovarati - kao jeka doda Michel
i ustade.
Zbogom, gospodine - odluno e Jean i uputi se niz
ulicu, a za njim odskakuta i Michel.

82

83

KO KO U PARIZU

- Coca-colu u vam ja platiti, kad ste vi to ve zaboravili.

Ne morate se zbog toga vraati - povikao je za njima bogalj.
- Bolje da pourite, inae e vam ptiica, je li, odleprati...
Jean je pocrvenio, zastao naas, ali je odmahnuo rukom
i opruio korake. Bilo bi mu neugodno vratiti se da plati. A
i bojao se ponovnog susreta s tajanstvenim bogaljem.
Neka plati kad hoe - ree on.
Jasno - ree Michel a onda pritra prijatelju i, skakuui
pokraj njega na vrcima prstiju da bi mu se to vie
pribliio
uhu, tiho proaputa: - Hoemo li zbilja drpiti klinca?
Michel, ti si zbilja lud - odvrati Jean i osjeti kako se
najeio. - Ti si...
Nije dovrio reenicu. Ba su preli ulicu i prolazili
ispred proelja crkve Notre-Dame. Michel ga je opet sustigao
i povukao za rukav pokazavi nosom u smjeru spomenika
Karla Velikoga.
Jean i Michel su se skamenili na mjestu. Ugledali su djeaka upave kose, mravih nogu i iljasta nosa koji se lijevom
rukom eao iza desnog uha. Pariani Jean i Michel prvi put
su ugledali Zagrepanina Ratka Milica zvanoga Koko.

85

XI.

PAZI DA GA NE ZAKOLJE

likar Poklepovi, zvani Pokle, zadovoljno je pogladio bradicu i ustao s poda poto je punih deset minuta kleao
pred slikom Mona Lie. Djeake je poslao na ianje samo
da bi mogao sam uivati u uvenom djelu. Slina igra se ponavljala ve nekoliko dana. Isprva bi jedva doekao da nekoga
dovue u svoj prljavi stani u Ulici Bretonneau a onda, im
bi mu pokazao sliku, poelio bi da ostane sam s njom i da
mu nitko ne smeta.
Deki su vrlo zgodni, nema to, mislio je slikar, ali
oni ipak ne znaju to je 'Mona Liza', i to znai naslikati takvu sliku koju ni strunjaci ne mogu razlikovati od prave.
Nego, sada je dosta, idem se proetati...
Spustio je sva tri zastora, zakljuao sva etiri lokota, posakrivao etiri kljua i, napokon, zapalio lulu koju se gore,
pred onom slikom, nije usudio puiti.
Kad se obogatim, mislio je slikar, kupit u vilu negdje
izvan Pariza i veliki atelje sav u staklu u kome u slikati sunca, sve sama plava sunca... A to se tie duhana, nikada neu
puiti ovako prost, puit u samo najfiniji... Eto, opet mi se
ugasila lula...
Dotle je ve bio izbio na mali Trg Paula Signaca, koji je
nosio ime poznatog francuskog slikara i na kojem je zato naj86

KOKO U PARIZU

radije sjedio pijuckajui crno vino. Lula se ugasila a u depu

nije imao nijedne ibice. Dok je nestrpljivo preturao po depovima, odjednom mu je pristupio bogalj s drvenom nogom
i crnim povezom na lijevom oku.
- Trebate li ibice, gospodine? - rekao je i ljubazno se
nasmijeio.
- 0, hvala vam lijepo, zbilja sam ostao bez vatre...
Bogalj mu je susretljivo pruio kutiju ibica, a slikar ju
je rastreseno, poto je zapalio lulu, strpao u dep. Htio je
ve krenuti dalje, zaboravivi se ak i zahvaliti, ali ga je bogalj
blago uhvatio za ruku:
Ako nemate nita protiv, mogli bismo, je li, sjesti naas
i popiti aicu vina.
Vrlo ljubazno od vas - odvratio je slikar zaueno ali nemam vremena... Hou rei: imam vremena, ali
sam
umoran, malko bih se proetao.
Nita, nita, nai emo se ve drugi put. ovjek nikada
ne zna, je li, s kim sve moe zanimljivo porazgovoriti.
Do
vienja, gospodine Pokle.
Do vienja, gospodine!
Slikar je ve preao ulicu kad je shvatio koliko je udno
da neznanac zna kako se on zove. Ali, prije nego je uspio
porazmisliti ne bi li se dosjetio kada su se i gdje upoznali,
bogalj je za njim glasno doviknuo:
- Ako se hoete oiati i obrijati, preporuio bih vam jed
nu novu brijanicu, dolje na kraju Avenije Gambetta. Zove
se Kod Charlesa...
Zlatkov ujak se zbunjeno uhvatio za bradu i odbrzao ne
osvrui se. Bogalj ga je toliko zbunio da je krenuo u suprot87

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

nom smjeru od onoga kojim se htio uputiti. Tek na drugom

raskriju skrenuo je udesno i uputio se polako prema gradu.
Otpuhujui lagano dim iz lule, zakljuio je pola u ali, pola
u zbilji: Moda moje ime postaje sve poznatije, moda Pariz
ve zna za mene... ali to e tek biti!
Razmiljajui o ovome i onome i sjetivi se kako je Zlatku i Koku zapravo zaboravio dati da to pojedu, slikar se odjednom zaustavio pred brijanicom na kojoj je velikim, blistavim slovima pisalo: Kod Charlesa. Da, to je bila ta nova
brijanica u koju je on bio uputio Zlatka i Koka i koju je sad
njemu spomenuo neobini bogalj. Uhvatio se za dugaku
kosu na zatiljku, preao rukom po vratu, ispod brade i pomislio da bi se mogao i obrijati. Sad u morati malo vie
paziti na sebe, zakljuio je zadovoljno. Ne mogu vie hodati
neobrijan po Parizu. Nisam ja vie bilo tko...
Kad je uao u brijanicu iz koje su Koko i Zlatko neto
prije izili onako unakaeni, unutra nije zatekao nikoga. U
dnu prostorije, iza zastora, uli su se glasovi. Zlatkov ujak
se primaknuo zastoru i uo kako dva ovjeka uurbano razgovaraju:
Ja mislim da bi ga trebalo nahraniti.
E, ba sad nema drugoga posla nego da ga hranimo.
Bit e nezgodno, Charles, kaem ti, ako otegne...
A ime e ga hraniti, Frederic? Ti uope nema pojma
to on jede. Ba bi od toga mogao... razumije?
Frederic, ako se njemu to dogodi...
Morao sam nahraniti deke!, mislio je slikar ljutit na
samoga sebe. Kad me obriju i oiaju, odmah idem kui da
im isprim nicle i krumpire...

Da bi skrivenog brijaa izmamio iz njegova skrovita, slikar se glasno nakalja. Izmeu dva zastora pojavila se brkata
glava Frederica Brangea. I Frederic je mjesto pozdrava zapitao slikara, kao da je njegovo pitanje najobinije na svijetu
i kao da se takvim pitanjem brijai obino obraaju novim
muterijama:
- Oprostite, gospodine, znate li vi sluajno ime se hrani
papagaj?
Zlatkov ujak se zagrcnuo jer mu je dim uao od iznenaenja u dunik. Ali prije nego je uspio odgovoriti, Frederic
je pozelenio i brzo uvukao glavu. Pogledao je Charlesa, stavio
mu ruku na rame i jedva ujno proaputao:
- On je... to je on... on je tu... to tu je on...
Charles je kroz otvor meu zastorima proturio svoj iroki
nos i brzo ga uvukao.
Ima pravo Frederic... to je on... Na posao, Frederic.
Zar odmah? Odmah, Charles?
Naravno, tu smo priliku ekali...
A ti e ga zadrati koliko dugo moe, je li?
Naravno, ne brini.
Pazi da ga sluajno ne zakolje.
Frederic!
Kad su dva brijaa napokon izila iza zastora, duboko su
se naklonili slikaru, rukovali se s njim kao da su stari znanci
i u tren oka ga strpali na stolac. Jedva je stigao odloiti lulu.
Nekoliko sekundi kasnije ve ga je Charles cijeloga umotao
u bijele ubruse i stegnuo mu vrat tako snano da je slikar
jedva izustio:
89

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

Konoplju, mislim... sjeme od konoplje...

Da, da, gospodine, naravno - odgovorio je Charles zaboravivi da su slikara maloprije upitali kakvu hranu jede
pa
piga. - Razumijem, gospodine: iati i brijati.
Brkati Frederic jo se neko vrijeme vrpoljio na mjestu
ali, kad ga je Charles oinuo strogim pogledom, kratko se naklonio slikaru, ili bolje reeno onome to je od slikara jo
virilo iz bijelih povoja, i izjurio iz brijanice kao da tko puca
za njim.
- Joj! Pazite! - uzviknuo je slikar ve idueg trenutka
kad ga je brija Charles sluajno udario laktom u oko. A nije
ni slutio, jadnik, da njegove muke tek poinju.
Volite li nisko ili visoko? - pitao je brija kiselo se osmjehujui.
- Konoplju - odgovorio je zbunjeni slikar ne shvaajui
zapravo ni sam kako se dogodilo da se naao na brijakom
stolcu, kad se inae cijele mjesece nakanjivao prije nego to
e prekoraiti prag te muionice.
Ali Charles ga ionako nije sluao i bilo mu je svejedno
to slikar govori. Njemu je bilo stalo samo neto: da ga zadri
koliko je due mogue na toj stolici: Zato je nevjerojatno polako
otrio britvu. Onda je beskrajno dugo toboe traio prave kare.
A kad se napokon latio slikareve glave, uhvatio bi karama to
je mogue manji uperak i polako ga odsijecao.
Prolo je vie od sata. Slikar je dodue odostrag ve bio
nalik na bolesnu koko, ali brija nije, po svemu sudei,
uope kanio prestati, sve dok na muterijinoj glavi ostane
makar i jedna dlaica.

Ja mislim da je gotovo - rekao je Zlatkov ujak

nemonim glasom, poto su patnje trajale ve vie od
dva
sata.
Samo jo obrijati, gospodine - veselo je odvratio Char
les i opet poeo polako otriti britvu.
Deki e umrijeti od gladi, kao papige, ^orko je razmiljao slikar osjeajui kako ga u prsima neto titi. Kao da
su ga muile neke crne slutnje. Pogled mu je sluajno pao
na veliki kalendar koji je visio na zidu. Prvi put je primijetio
da je danas petak, i to trinaesti. Dan koji donosi najvee nesree.
-Joj! - otelo mu se u tom trenutku. Brija ga je prvim
hrabrim potezom britve porezao iza uha.
- Kad se miete - rekao je Charles. - Ba ste kao dijete.
Ako ne budete mirni, jo u vas zbilja zaklati.
Nesretni slikar zakolutao je oima gledajui u zrcalu
kako mu, komad po komad, nestaje crna bradica na koju
je bio tako ponosan. Ali sad mu nije bilo do brade. Mislio
je kako je najvanije ostati iv i to prije utei iz ruku krvnika.

90

91

KOKO U PARIZU

XII.

MEU MORSKE PSE U JEZERO

oemo li ga? - upitao je Michel jo jednom sad ve

mnogo odlunije.
Jeanove svijetle oi postale su jo svjetlije u sjaju reflektora
koji su obasjavali crkvu Notre-Dame. On bi jo zacijelo dugo
oklijevao da mu nije odjednom sinulo u glavi kako ni ove
godine nee vidjeti rijeku Loiru, ni dvorce koje je tako elio
posjetiti.
A? - navaljivao je i dalje Michel koji je takoer mislio
o tome kako ni ove godine nee s ocem na Aurnu
obalu,
pa kako, prema tome, treba izvesti neku mangupariju
ovdje
u Parizu.
Naprijed! - rekao je odjednom Jean.
I dok je nesretni, umorni i gladni Koko tupo piljio u osvijetljenu crkvu i mislio o tome kako bi ga njegov prijatelj Zlatko morao poto-poto pronai u velikom Parizu, dva Parianina, Jean i Michel, otvorili su-stranja vrata na svome starom
citroenu, obili na prstima djeaka koji je sjedio na tratini,
sklonili se u sjenu velikog grma kraj spomenika Karlu Velikome i nestrpljivo oekivali najpogodniji trenutak. Kad u blizini naas nije bilo nijednog prolaznika, bacili su se na Koka.
92

Jean ga je zgrabio koatim prstima za vrat i povikao ono

to mu je prvo palo na pamet i to je mislio da u takvoj prilici
treba rei:
- Predaj se! Na si!
Prije nego je Koko i okom trepnuo, vezali su mu rupiem usta i ugurali ga kroz stranja vrata malog automobila.
Michel je sjeo kraj njega, a Jean je upalio motor. Automobil
se ubrzo umijeao u vrevu nonog Pariza.
Koko se zbilja osjeao kao da sanja straan san i kao da
bi se svakog trenutka mogao probuditi i odahnuti.
Poto su neko vrijeme jurili ulicama a Koko drao zatvorene oi, jer mu se inilo da e se sigurno sudariti, Michel
se odjednom nagnuo prema njemu, skinuo mu povez s usta
i veselo ga upitao:
Onda, stari moj, boji li se? Vuna?
Ne, ne bojim se - odgovorio je Koko i zaudio se kad
je zauo vlastiti glas. U prvom redu je bilo neobino to
uope
ima hrabrosti zinuti, a zatim nita manje nije bilo udno
to
razumije i govori francuski! Do sada je mislio da su
mu se
svi oni nepravilni glagoli i pridjevi rasuli po glavi kao
arafii
pokvarena sata, a sad, eto, odjednom cijeli taj stroj,
ba u
sudbonosnom trenutku, radi bez greke. Koko je
govorio
francuski! Kad bi ga bar Zlatko vidio i uo.
Stranac? - upitao je Jean napola se okrenuvi.
Da - odgovorio je Koko.
Jesu li ti roditelji bogati? - pitao je dalje Jean posve
se okrenuvi prema otetom djeaku. Koko mu je

radoznalo
motrio lice: guste obrve, svijetle oi i jedva zamjetljivi
brii.
Mogao bi se zakleti da je i njega negdje vidio.
93

IVAN KUAN

Ne, roditelji mi nisu bogati.

uje li, Michel, preli smo se.
uj, stari moj - obrati se Michel Koku glasom punim
povjerenja, kao da se odavno ve dobro poznaju. - Moe
se
rei da si nas preao. to emo sad s tobom?
Ja zbilja ne znam. Ja nisam nita kriv - rekao je Koko
i poeao se iza uha.
Michel i Jean se nasmijae.
Ipak se nee tako lako izvui - ree opet Jean. Nama je ovo prva otmica i stalo nam je da sve ispadne
kako
treba. Iako nisi sin bogataa, nekog, recimo, Peugeota,
ipak
valjda ima neki nain da te iskoristimo...
Mora nam pomoi - hrabrio je Michel Koka gurajui
ga pod rebra a uske oice gotovo su mu se posve skupile
u
polumraku. - Daj, stari, budi drug. Moramo neto
smisliti.
Nama je stalo da doemo u novine... Ako ti stari nema
kinte,
onda ucjena i nema smisla...
Ja zbilja ne znam - ispriavao se Koko - mene jo
nikad nije nitko oteo. Jedanput su oteli moju sestru, ali
je
to bilo neto drugo... Oni lupei su htjeli natjerati moga
oca
da se iseli iz stana...
U Parizu?
Ma ne, ja ne ivim u Parizu... Mi smo iz Hrvatske...
Kako se zove? - upitao je Jean.

Koko.
Odlino ime, stari. to veli, Jean?
Jean i Michel su se predstavili Koku i da je tko sa strane
sluajno mogao zaviriti u mali automobil, ne bi nikada po94

KOKOU PARIZU

godio da je tu posrijedi neka otmica, da su dvojica otmiari,

a trei - rtva. Razgovaralo se srdano i prijateljski.
Automobil je prolazio sve pustijim ulicama a Jean je sve
jae stiskao papuicu. Bilo je oito da se udaljuju od centra
grada.
Michel se nagnuo naprijed i dotakao se vozaeva ramena:
Kamo nas vodi, Jean?
Idemo u Vincennes (Vensen). U umu.
U umu? - uplai se Koko. - Zato u umu? Zar nam
nije dobro i tu?
Ima pravo, Jean. Takve se stvari rade u umi.
Kakve stvari, deki? - pitao je Koko sve tie.
U Parizu postoje dvije velike ume, kopa, Koko? objasnio je Michel a kose oi su mu obijesno sjale. - Na
za
padu je Bulonjska uma a na istoku je Bois de
Vincennes
(Boa). Svi zloini se dogaaju u jednoj od njih. I
posljednji
otmiar - onaj luak, sjea li se, Jean - zakopao je
rtvu
u Vensenskoj umi, prije dva mjeseca. Oteo frajer klinca,
tra
io od oca lovu, a otac ga cinkao policiji. Zato je otmiar
ma
loga...
Ja bih van - promucao je Koko a na vrh nosa mu se
pojavila kap znoja. - Ako biste me pustili...
Jean i Michel se od srca nasmijae.
Pa nisi valjda mislio da bismo te mi... a... je li? - pitao
je Jean kroza smijeh. - To je samo takvo mjesto, ba
kao

stvoreno za te stvari, kako je rekao Michel.

Ondje nam moda bre proradi mozak. Moda bre
neto smislimo. Sad, kad te ve jednom imamo, ne
moemo
95

IVAN KUAN

te samo tako pustiti. Ti bi van, kae... Ali mora i nas shvatiti. I nama je ve mnogo toga dojadilo, je li, Jean?
- Oho - ree Jean znaajno i naglo zaustavi auto u mra
nom drvoredu.
- Stigli smo - ree Michel i gurnu Koka pod rebra.
Koko je bojaljivo provirio kroz prozor. krto svjetlo
ulinih svjetiljki obasjavalo je drvored. Zaustavili su se nedaleko parka koji je zapravo bio nalik na umu. U tamnom
zelenilu nazirala se ljeskava povrina jezera.
Uaaaa - razlegao se grozovit urlik i Koko je bre-bolje
uvukao glavu u automobil.
Tu je zooloki vrt, ne trtari, stari moj - rekao je Michel
i pokuao namignuti tako da se vidi i u mraku.
Nemamo mnogo vremena - okrenuo se Jean prema
dvojici djeaka na stranjim sjeditima - treba to
prije
poeti. Vezati se za sada neemo, ali to ne znai da e
nam
lako umai. tovie, samo ako pokua, loe e
proi...
Neu, nita neu pokuati - brzo upadne Koko.
Mi te dobro ne poznajemo - nastavi Jean skupivi guste
obrve. - I ne znamo to bismo, zapravo, mogli iz tebe
isci
jediti... Ti nam mora malo pomoi, stari moj - ponovi
Mi
chel zagrlivi Koka prijateljski oko vrata. - Muni malo
tom
svojom smijeno oianom buljom! Reci nam na koga
da se
obratimo, kako da traimo otkupninu za tebe... Pa
valjda si

itao o takvim sluajevima u novinama? Nee nas valjda

pri
siliti da te zbilja zakopamo iva ili bacimo u jezero... S
ka
menom oko vrata.
Joj - tiho izusti Koko. - Ja bih van...
96

KOKO U PARIZU

- Nemoj biti neozbiljan - strogo e Jean. - Otmica je

ozbiljna stvar i ne smijemo se aliti. 0 svima nama ovisi kako
e nam pothvat uspjeti i koliko emo se proslaviti... Reci,
Koko, kod koga si ti ovdje u Parizu?
Djeak iz Hrvatske je potanko opisao put, dolazak u Pariz, prijatelja Zlatka i njegova udnog ujaka, slikara. Napokon
je spomenuo kako slikar dri u potkrovlju neku vrlo vrijednu
sliku, djelo talijanskog slikara iz kamenog doba. Dodao je
kako misli da se slika zove Kleopatra i prikazuje neku glumicu.
to kae? - poskoio je Jean tako da je glavom udario
o krov automobila. - Pa to je ona skupocjena slika
koja je
ve jednom nestala i za koju su mislili da ju je drpio
bro
dovlasnik Somais...
Oho! - cikne Michel. - I mi jo razmiljamo kakvu
emo otkupninu traiti za Koka... Pa dosta e biti...
Jasno! - presjee ga Jean i otvori vrata od auta. Deki, van! I da zna, Koko, bez ikakvih gluposti!
Sjajno, stari moj - veselo e Michel. - estitam ti. To
si se odlino sjetio!
Izlazei iz automobila, Koko se eao iza uha. Nije mu
bilo jasno to je uinio i rekao, da su se otmiari toliko obradovali. Uope, moe se rei, prave je otmiare zamiljao sasvim drukije. Moda se samo pretvaraju, mislio je, prave
se fini, a onda e me odjednom - cap! - i ravno meu morske pse u jezero...
Jean je uzbueno zapalio cigaretu i izloio svoj plan. Obavijestit e slikara, predstaviti se kao otmiari i rei da trae
97

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

sliku. Ukoliko je ujak odbije izruiti, ili pokua obavijestiti

policiju, sigurno je da je Koku odzvonilo i da su mu asovi
odbrojani.
Ja imam i broj telefona - zbunjeno je priznao Koko
ne znajui da li je to dobro ili loe.
Sjajno, stari moj, glavni si - udario ga je Michel pod
rebra.
Plan Jeana Brangea postao je sad jo jednostavniji: prvo
e on i Michel telefonirati svojim kuama da ondje ne bude
uzbune to se sinovi ne vraaju. Michel e rei da e te noi
spavati kod Jeana, ajean e rei da e prenoiti kod Michela.
I, poto su se otmiari javili svojim kuama, doao je red
na Koka.
- Rei e slikaru da uzme Kleopatru ako te jo ikada
hoe vidjeti iva, da se ukrca u podzemnu eljeznicu u prav
cu Charentona (arantona) i da izie na postaji Porte-Doree (Port-Dore). Sto metara iza Pomorskog muzeja ekat e
ga na auto, mali citroen. Na deset metara od auta neka osta
vi sliku i netko od nas e zajedno s tobom izii iz auta. Mi
emo uzeti sliku, a ti e se vratiti u grad...
Koko je shvatio to se od njega oekuje, i inilo mu se
da ima nade za njega i da e moda ipak iznijeti ivu glavu
iz Pariza. Sva trojica su ula u telefonsku govornicu, Koko
je otmiarima dao broj slikareva telefona, a Michel je okrenuo brojanik.
- Samo bez trikova, mali - otro je rekao Jean i zaprijetio
prstom.
Otmiari su napeto sluali dugaki razgovor na jeziku
koji nisu razumjeli. Koko je govorio brzo, drhtavim glasom,

a kap znoja mu je visjela na vrhu iljasta nosa. Kad je spustio

slualicu, sva trojica su odahnula.
Onda? - nestrpljivo e Jean.
U redu je. Donijet e sliku - ree Koko i ponosno po
gleda otmiare svjestan da bez njegove pomoi oni ipak
ne
bi uspjeli.
Glavni si, stari moj - ree Michel i oi mu se suzie
od uitka.
Samo jo neto... Zabunio sam se - ispriavao se Koko.
- Nije ono Kleopatra, nego Mona Liza...
to kae? - zapanji se Jean i zakalja od dima koji
je naglo uvukao.
Ho-ho! - obijesno se nasmija Michel. - Koko, kaem
ti da si ti sila. Sutra e ve cijeli Pariz brujati o nama, a
pre
kosutra cijeli svijet. Novine e pisati: Dva mlada
otmiara
domogla se najskuplje i najglasovitije slike na svijetu!
to
kae, Jean? A to e tek rei tata Frederic i tata
Charles?

98

99

KOKO U PARIZU

XIII.

PETAK, I JO TRINAESTI

orao sam nahraniti deke. Umrijet e od gladi,

mislio je slikar Poklepovi zvani Pokle, dok se od
brijaa Charlesa hitro vraao kui. Onda mu je sluajno
pogled pao na jedan izlog i u staklu je ugledao samoga sebe.
Zastao je kao ukopan.
to je uinio od mene? zgrozio se on. emu sam sada
nalik?
Brija je zbilja izmijenio slikarevu vanjtinu. Od dugake
valovite kose na zatiljku nije vie ostalo ni traga, a nekoliko
rijetkih uperaka na tjemenu stralo je kao osamljeno grmlje
u tundri. U najjadnijem je stanju ipak bila brada. Tamna slikareva brada, to je tek ponegdje bila proarana sijedim dlakama, sad je bila nalik na istroenu etkicu za zube. Osim
toga je bila potkresana nekako ukoso, te se inilo da je sli karu cijelo lice iskrivljeno. Primijetio je da ga prolaznici gledaju pomalo u udu. vrsto je odluio uiniti sve to je u
njegovoj moi da onaj bogalj samo ako ga jo gdje sretne,
dobije crni povez i na drugom oku.
Nije vano, tjeio se Poklepovi poto je svratio u gostionicu na Trgu Paula Signaca i iskapio au crnog vina. Glavno
je da ja imam 'Mona Liu'. Ako mi to upali, ako onaj ludi Grk
zagrize, onda u ja biti svoj ovjek, svoj gazda. Sve brige odmah
100

nestaju bez traga. A deke u povesti na more, u Niu...

Deke? Jao, opet sam zaboravio, umrijet e mi od gladi.
- Ako smijem primijetiti, gospodine Pokle - dobacio mu
je gostioniar kad mu je slikar plaao vino - malo su vas
udno oiali. Da oprostite, jedva sam vas poznao.
Slikar je zakrgutao zubima i pourio prema Ulici Bretonneau. Crne slutnje stegle su ga u grlu i on se htio uhvatiti
za bradu da mu bude lake, ali brade gotovo vie nije imao.
Kako je samo zaboravio da je ba danas petak i trinaesti! I
ba su danas djeaci morali doputovati, i ba ih je danas ostavio same i gladne.
Ni konoplje im nisam dao, mislio je slikar tuno.
Ustrao je uza stepenice i otvorio vrata stana. Zaprepastio
se kad je vidio da je stan prazan. Zlatko i Koko ve su se
odavno morali vratiti od brijaa. Pa bili su se dogovorili da
e sva trojica proetati prije veere.
Da im se nije to dogodilo? Danas je trinaesti, petak,
prvi su dan u Parizu i ja ih putam same da se smucaju po
gradu... Nije ni udo to su otili kad sam ja tri sata sjedio
kod onoga koljaa... E, ba sam lud! to e mi rei sestra
ako im se sluajno to dogodi? Ubila bi me! Ba sam lud!
I pretjerao sam s tom 'Mona Lizom'... Samo mislim na nju,
na nju i na Grka...
Ali im se sjetio slike, Zlatkov ujak se preobrazio. Uspio se
zadovoljno uhvatiti za ostatak brade i ve je zaboravio na djeake
i na njihovu glad. Blaeno je pogledao prema potkrovlju.
- Jao - uzviknuo je naglas u istom trenutku i htio se
uhvatiti za bradu ali je promaio i zgrabio samoga sebe za
grkljan. - Jao!
101

IVAN KUAN

KO KO U PARIZU

U tom je asu, naime, prvi put spazio da su sva etiri

lokota na vratima, koja vode u njegovu tavansku radionicu,
otkljuana: iz njih su strali kljuevi.
Vraji deki, pomislio je s neugodnom zebnjom u srcu.
Kako su samo pronali kljueve? Ja sam mislio da ih ni inspektor Maigret (Megre) ne bi pronaao... I to su radili gore?
Nego... da nisu moda jo uvijek gore? Moda su se popeli
i ondje onesvijestili od gladi? Da vidimo...
Ali Zlatka ni Koka nije bilo u potkrovlju. Nije ih bilo ni
na terasi. Slikar se ve htio vratiti u donju prostoriju kad li
mu pogled zape za crni zastor na zidu.
Samo da je jednom pogledam. Ne mogu izdrati da je
ne pogledam. Pa ipak nema svatko u svom stanu 'Mona Liu'...
Upalio je svjetlo i priao zastoru. Podigao je redom crni,
crveni, pa bijeli. Idueg se trenutka onesvijestio i opruio po
podu.
Prolo je pola sata prije nego to se posve osvijestio.
Ustao je i na drhtavim nogama priao zastoru. Sad ga ak
nije ni dizao. Nije se usudio. Samo ga je opipao. Nije se prevario. Pod prstima nije napipao nita tvrdo: nema sumnje,
slike nije bilo na zidu!
- Policija! Policija! - povikao je slikar Poklepovi zvani
Pokle i pojurio niza stube. - Policija!
Ali je onda opet sam sebe uhvatio za grkljan i uplaeno
uutio.
Jesam li poludio? Samo bi mi policija jo trebala... E,
to bi, bome, bila lijepa pria... I to bi mi Grk rekao? Kakav
bi cirkus napravio Alles Worson... Samo mirno, samo mirno,

moram se sabrati... Vraga u se sabrati... Kako da se saberem? Ja sam uniten. Ja sam upropaten... Petak i trinaesti,
crni dan! Kad bi tko napisao roman o meni i 'Mona Lizi',
ovo bi sad sigurno bilo u njemu trinaesto, nesretno poglavlje... Gotovo je sa mnom. Cijeli u ivot ostati nitko i nita
i ivjeti u ovom kokoinjcu... Ne, neu... Bacit u se s Eiffelovog tornja, dabome... Najbolje odmah...
Onda se sjetio da moda nije sve propalo. Jest, bio je neoprezan, pruio lopovima priliku da odnesu Mona Liu, ali
to ne znai da je nee nai. Moda je ve sutra, prekosutra
pronae. Jer, napokon, to bi oni s njom? Uostalom, moda
sutra i ne bude snimanja, moda je odgoeno, a Mona Liu
moda do prekosutra i pronae.
Jedva je pogaao prstima prave znamenke dok je birao
telefonski broj Worsonova stana u Aveniji La Bourdonnais.
- Svakako, gospodine Pokle, naravno... Naravno da e se
sutra snimati. Sutra u osam u Louvreu. Ba sam vas htjela
obavijestiti da vas je gospodin Worson zamolio, ako moete,
da doete neto prije i donesete sliku. Recimo oko sedam
i tri etvrt - ljubazno je odgovorila redateljeva tajnica.
Zlatkov ujak se tresao od glave do pete, jae nego Koko
pri pogledu na hladan tu. Odloio je telefonsku slualicu oprezno kao da je bomba. Zatim je potraio telefonski broj bogatog
brodovlasnika Somaisa. Okrenuo je sedam znamenki, ali kad je
zauo opori glas staroga Mauricea, nije imao snage javiti se nego
je bre-bolje prekinuo vezu i odloio slualicu vrsto je pritisnuvi kao da se boji da sama ne progovori.
Bolje da se ne javim Grku. On bi poludio... Odbio bi
mi glavu onim svojim debelim tapom... Moda se sve uredi,

102

103

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

moda sve ispadne dobro. Ako je zbilja netko ukrao 'Mona

Liu' taj nee daleko dospjeti... Ako je...
Odjednom mu padne na pamet da se jo jednom uspne
u potkrovlje i pogleda nije li se dogodilo udo, nije li Mona
Liza opet na svome mjestu. Moda je bio samo umoran, zabrinut za djeake, nesretan zbog okljatrene brade, moda
mu se samo priinilo da nema slike.
U tri skoka Zlatkov ujak opet se naao u potkrovlju. Upalio je sva svjetla u radionici i odluno se pribliio zastoru.
Podigao ga - i udo se nije dogodilo. Zid je zjapio prazan
i gol. Ni traga Mona Lizi.
Gle, zaudio se iznenada. Od uzbuenja nisam vidio
da su mi lopovi ostavili poruku...
Ispod mjesta gdje je prije visjela slika Mona Lie bio
je avliem privren komadi bijela papira. Slikar ga uze
i proita:
Dragi ujo,
Ne mora se nita brinuti kad proita ovo pismo, jer
se nita nije dogodilo. Koko je samo izgleda upao u neku
guvu i ima posla s oboruanim gangsterima koji ga hoe
ubiti. Nije nita opasno, kaem ti, sitnica. Takav je Pariz.
Prijete se da e ga baciti u jezero ili iva zakopati ako netko ne plati veliku otkupninu. Dogovorili smo se da u im
dati ovu tvoju sliku. Nita se ne brini, ve u ih ja prevariti. Znam ja stoje Pariz. Oni misle, siromasi, daje ovo
prava Leonardova slika... im bude nekih novosti, telefonirat u ti. Nemoj se nita brinuti, sve je u redu. Pazit u
da se slika ne oteti. Nemoj se molim te baciti s Eiffelovog
tornja dok se mi ne vratimo sa slikom. Pozdravlja te tvoj
Zlatko.

Nesretni je slikar opet promaio bradu na onome mjestu

gdje je bila ukrivo skresana i uhvatio se za grkljan. Prije nego
e se ponovno onesvijestiti tiho je protisnuo kroza zube: Oni
misle, siromasi, da je ovo prava Leonardova slika, a onda
je zaurlao kao da ga kolje trideset brijaa spretnih poput gospodina Charlesa.
- Deki, to ste mi uinili! Jao, deki... Pa ova slika nije
bila moja... Bar da sam ih upozorio! Moja slika je sada ve
u Louvreu, a ovdje je bio original, prava Leonardova slika!
Najuvenija i najskuplja slika na svijetu... Gotovo je sa
mnom, ja se moram baciti s...
I slikar se po drugi put onesvijesti.

104

105

KOKO U PARIZU

XIV.

GDJE JE TA POLICIJSKA
STANICA?

ad je Koko onako sjurio niza stube nadajui se da

e . stii crveni automobil ili bogalja, Zlatko je isprva
prezirno odmahnuo rukom. Ali kako je vrijeme prolazilo,
tako je postajao sve nemirniji.
Prola su dva sata a nisu se vraali ni ujak ni Koko. Malo
je bilo vjerojatno da je ujak sreo Koka i da sad negdje njih
dvojica etaju po Parizu, a da bi njega, Zlatka, ostavili samoga
u stanu.
Odjednom je zauo kako negdje neto cvili, isprva tiho,
izdaleka, a onda sve glasnije. Kao pas koga tko vue za rep.
Zlatko se nasmije sam sebi: bio je to njegov vlastiti eludac.
Znai da je gladan.
Sigurno je i Koko strano gladan. On, jadnik, od straha
uope nije nita jeo u avionu. Moda se njemu od gladi ve
mota u glavi, pa mu se priinja da slika nestaje, da vidi crvene bogalje i to ja znam to...
Osjeajui kako mu se slina skuplja u ustima, Zlatko je
odluio potraiti togod za jelo u ujakovu stanu. Jo od lani
je znao gdje je ujakova smonica. Slikar je drao sve svoje
skromne zalihe ispod stuba koje su vodile u potkrovlje. Ali
106

ba kad se dugaki djeak sagnuo da pogleda ta ima u onim

masnim zamotuljcima i limenkama, zazvonio je telefon. U
istom trenu shvatio je da se Koku neto dogodilo.
Halo! - povikao je Zlatko u slualicu.
Ja sam... To sam ja... Koko - uo se drhtavi mucavi
glas s druge strane ice.
Pa gdje si? to radi? Ti se zbilja zafrkava - planu
Zlatko.
Ne-e... nije... e... oteli su me gangsteri... Ja sam otet...
To im je prvi put u ivotu, to jest i meni...
to kae? Saberi se i jo jednom mirno reci gdje si
i to radi.
Kod ume sam. Kod zoolokog vrta... U akama otmiara...
Bacit e me u jezero, i kad se utopim, onda e me, na
primjer,
zakopati... Ne, kad me zakopaju, onda e me...
Koko, saberi se! - podvikne Zlatko.
Evo... sluaj... na primjer... Treba da odmah uzme
Kleopatru...
Kakvu Kleopatru?
Ma onu ujakovu sliku, onu ensku to se ceri...
Misli valjda Mona Liu, Koko?
I tako je Koko na jedvite jade uspio objasniti svome starom drugu kako njegov ivot ovisi o tome hoe li on, Zlatko,
na vrijeme donijeti sliku Mona Lie na postaju Porte-Doree kod Vensenske ume i predati je okrutnim otmiarima.
Usput je spomenuo kako su se njih dvojica jednom pobratimili i kako ga Zlatko, kao pobratima, ne smije napustiti u
nevolji.
107

IVAN KUAN

KO KO U PARIZU

Nekoliko trenutaka kasnije Zlatko je ve na brzinu umatao Mona Liu u novinski papir. Naao je uzicu i cijeli je
zamotak zavezao u vie smjerova. Ostavio je poruku ujaku
na zidu da se ne uplai kad primijeti da je slika nestala.
Onda se s Mona Lizom pod mikom sjurio na ulicu
i pourio prema postaji Pelleport.
Dok se jo sputao liftom, mravi djeak je naporno razmiljao i od toga su mu se otre vilice napele kao obara
na puki. Bio je uvjeren da e neto smisliti i da e vratiti
kui i Koka i sliku.
I kad je preao u trei i posljednji vlak koji e ga odvesti
prema Vensenskoj umi, Zlatko je zaista skovao plan.
Poto je iziao na postaji Porte-Doree i duboko udahnuo
svjei zrak, dugaki djeak se ogledao na sve strane. Nedaleko se
izdizala zgrada Pomorskog muzeja, a desno od nje protezala se
mrana uma u kojoj se, negdje dublje, skrivao i zooloki vrt.
Zlatko se uputio preko ceste prema ovjeku koji je stajao
na suprotnom uglu. Kad mu je priao, vidio je da je to snaan
mladi gustih obrva i crnih bria. Djeak s Mona Lizom
ispod ruke pristupio je neznancu i rekao:
Oprostite, gospodine, ja sam stranac u Parizu. Gdje je
ovdje najblia^ policijska stanica?
Zato? to se dogodilo? - zapitao je iznenaeni mladi
i skupio obrve.
U nekoliko reenica Zlatko je objasnio sve o Kokovoj otmici i drskoj ucjeni. Mladi se nasmijao:
- Ah, pa to je aljivo. Vidi se da su otmiari poetnici...
Ali imate pravo, ipak je bolje obavijestiti policiju. Policijska
stanica je ba uz put, iza muzeja... Ja u vam pokazati.

- Oh, hvala vam lijepo - veselo prihvati Zlatko stegnuvi

vrsto Mona Liu pod mikom.
Brzo su zamakli za zgradu Pomorskog muzeja i uputili
se udesno kroz mranu uliicu u kojoj vie nije bilo prolaznika. Zatim su izbili na istinu. I Zlatku se uinilo da u daljini vidi mali citroen.
Bojim se da su to ve oni, gospodine. Gdje je ta po
licijska stanica?
Eno ondje - pokazao je mladi ispruenom rukom ne
kamo u mrak. - Vidite li ono svjetlo?
Zlatko je zurio u smjeru koji mu je pokazivao neznanev
kaiprst, ali nije mogao nita primijetiti. U isti as je osjetio
pritisak otrog predmeta na leima, snana, koata ruka pokrila mu je usta, mladieva dugaka noga splela se meu njegove. Prije nego to je i pisnuo, ve je leao pokraj plonika,
u travi, a snani mladi mu je kleao na prsima i drao mu
aku na ustima tako da je jedva disao. Mona Liza mu je
ispala i naslonila se na drvo. Nigdje u blizini nije bilo nikoga
ivoga. U drugoj napadaevoj ruci blijetao je dugaak, otar
predmet.
Gotovo je, pomislio je Zlatko, to je kraj... Poto ga je
preokrenuo na trbuh, utisnuo mu rupi u usta i zavezao mu
ruke na leima uzetom, mladi je pustio Zlatka da ustane i
gurnuo ga naprijed. Sam je dohvatio umotanu sliku i ponio je
bockajui Zlatka povremeno iljkom otrog predmeta u
lea.
- Jesi li ga, Jean? - veselo ih doeka Michel pred au
tomobilom u kojem je bespomono i uplaeno sjedio Koko.

108

109

IVAN KUAN

- Vidi da sam imao pravo - ree Jean. - Mislio sam

ja da e on pokuati izvesti neki trik... Oprostite, veli, gdje
je tu policijska stanica... A ja - zviz! Evo ti policijske stanice!
Upadaj u kola!
I tako su se Koko i Zlatko opet nali, ali ovaj put na sjedalima starog citroena. Michel je sjedio otraga s Kokom, a
zavezani Zlatko sprijeda, pokraj Jeana koji se i dalje pobjedonosno osmjehivao.
- U lijepu si nas kau uvalio - okrenu se Zlatko Koku.
- to ti je trebalo da se spetlja s gangsterima?
-Ja... glavno... glavno je ostati iv... ja... - tiho zamuca
Koko eui se lijevom rukom iza desnog uha.
I to e rei ujak kad bude vidio da nema slike? Bolje
da se vratimo bez glave nego bez Mona Lie... Sto si
im
morao izbrbljati da imamo tu sliku, a?
Ali oni misle, na primjer, da je to prava slika. Oni ne
znaju da ju je naslikao tvoj ujak...
Psst - razljuti se Zlatko - samo bi jo trebalo da to
doznaju. Onda bi nam iz osvete mogli svata uiniti...
Ali je Jeanu smetalo to dva djeaka govore jezikom koji on
ne razumije: - Govorit ete francuski dok ste s nama. Jasno?
Vrlo mi je smijean ovaj Mongol - rekao je Michel i
obijesno uhvatio Zlatka za jedini preostali pramen na
vrhu
glave. - Lijepo si se oiao, stari moj, kao Dingis-kan...
Je
li to takav obiaj kod vas?
Nemoj gnjaviti, Michel - ree Jean zapalivi cigaretu.
- Posao je posao. Ako hoemo guvu do kraja, onda je treba
to prije izazvati...

110

KOKO U PARIZU

Michel je dotle otrgnuo komad novina sa zamotane slike

i tiho zviznuo:
Pa zbilja Mona Liza... Ba da kuim matematiku kao
profa, ne bih mogao izraunati koliko vrijedi ova
gospoa.
Sad nam je u apama i ja mislim da nema nikakvih
pro
blema, je li, Jean? Kad je onaj ludi brodovlasnik htio
dati
brdo love za Kleopatru, onda e za Mona Liu
pljunuti
cijelu milijardu. Drat e je negdje na tavanu i piljiti u
nju
svaku no, a nikome je ivome, naravno, nee moi
pokazati.
Ako tko pronjui cijeli tos, Grk e ga opiti i strpati
vezanog
na tavan dok kit ne odapne od gladi. Kui stvar, Jean? 0
tak
vom se sluaju ba sad snima film u Louvreu...
Zna li to je rekao bogalj? Teko emo mi izmamiti
novce. Ali nama i nije do novaca...
Ama ta zna bogalj! Pitao bih ja njega da mu je u ru
kama Mona Liza.
Bogalj! Kad spomenue bogalja, Zlatko i Koko se znaajno pogledae a Zlatko jo i pomisli da njegov prijatelj moda
i nije onako lud kako mu se isprva inilo. Ako bogalj postoji,
moda ga je Koko zaista vidio s terase. A onda je moda istinita i Kokova pria o tome kako je na trenutak slika nestala
sa zida! Usput se sjeti da je posumnjao nije li moda Koko
enuo od gladi, pa otro ree Jeanu:
Mi smo gladni. Strano smo gladni. Nismo jeli ve cijeli
dan, otkako smo krenuli na put. Ako nam pozli od gladi,
vi

ete odgovarati, da znate.

Mongoli su gladni - veselo prihvati Michel i zasmijulji
se. - Kopa, Jean, mi emo ih jo morati i hraniti!
uj, Michel - ree Jean - nije to ni tako ludo to on
kae. Mi se sad moramo brinuti za njih... Ali dajte se,
deki,
111

IVAN KUAN

malo strpite. Vidite koliko imamo brige i muke s vama i s

tom vaom Mona Lizom, i sad nas jo gnjavite. Dobro, nahranit emo vas, samo pustite da prvo sredimo poslove...
uj - dobaci Koko oprezno - ti si rekao, Jean, da e
nas pustiti im dobije sliku. I to sad jo eka?
To je prijevara - smrknu se Zlatko.
Nemoj se praviti naivan, Mongole - ree Michel i lu
kavo stisnu oi. - Da te lijepo pustimo a ti da nas
odmah
ode cinkati iza prvog ugla cajkanima. Strano mudro! Pa
ve
si nam jednom htio podvaliti, je li tako? Tko onda
vara, ti
ili mi?
Hm! - ree Zlatko.
Deki, nemojte se svaati - pomirljivo e Jean. - Mi
chel, ti ih ne mora neprestano bockati, a Koko i
Mongol e
shvatiti da nam moraju pomoi... Ja bih njima
pomogao, u
njihovoj zemlji, da su oni nas oteli. Nije ni nama lako,
Koko.
Ne otimamo mi svaki dan strance i ne krademo skupe
slike.
Hm! - ree Zlatko.
Nego - nastavi Jean - da ujete moj plan. Sad e ti,
Michel, na telefon i nazvat e Grka...
Ja? - zapanji se Michel. - Zato ja? Pa ja nemam dubok
glas. Bilo bi neozbiljno da se ovakvom bogatau javi
telefonom
neki ucjenjiva bez duboka glasa. Odmah bi nas prokuio!
Govorit e duboko, i gotovo. To je i tako bila tvoja ide

ja. Moe i kroz rupi... A ja u dotle u kolima paziti

na
nae prijatelje. Jasno? im zavri pregovore, kupit e
im
u prvoj gostionici nekoliko debelih sendvia sa unkom i
dvi
je boce coca-cole. Jesmo li se razumjeli?
112

IVAN KUAN

- Dobro - sloio se Michel. - Samo da se dogovorimo

to u rei Grku...
Zlatko i Koko su se samo pogledavali dok su Jean i Michel
nagaali koliko e novaca zatraiti od bogatog brodovlasnika.
Napokon su se sloili da nee biti puno ako zatrae, za ovako
uvenu sliku, piljivih deset milijuna franaka. Jean je zatjerao
automobil meu drvee, u crni mrak Vensenske ume, a Michel se pjeke uputio prema najblioj telefonskoj govornici.
Trojica djeaka su sjedila u mraku i utjela. Jean je
puio, a Koko je mislio kako je nevjerojatno da se jo sino
u ovo vrijeme u svojoj sobi spremao na poinak i opratao
od starog druga, kronjatog bagrema pod prozorom. Odjednom mu je postalo tako teko pri srcu da je upitao prvo to
mu je palo na pamet:
uj, Zlatko, kad smo ve tu, kod zoolokog vrta, zar
ne bismo mogli, na primjer, pogledati one kitove?
Ti si lud - mrzovoljno je odgovorio dugaki prijatelj
i stisnuo zube. Njega su muile druge misli. Ujak mu se
inio
sve sumnjiviji i uzalud je pokuavao dokuiti njegov
tajan
stveni plan sa skupocjenom slikom, od koga je toliko
oeki
vao i o kome mu je, kako je sam tvrdio, ovisio ak i
ivot.

114

XV.

NAJDUBLJI RAZGOVOR NA
SVIJETU

mranom kutu velikog vrta, nedaleko zida koji je opasavao imanje bogataa Somaisa na Bulevaru Montmorency, brodovlasnikov sin, zvani Katsarida, hitro se sagnuo i
dignuo zamotuljak sa ljunane staze. Onda se oprezno ogledao kao da se boji nije li ga tko vidio i brzo ga gurnuo u
dep.
Zaavi jo dublje u vrt gdje je sad ve bio potpuni mrak.
izvadio je zamotuljak iz depa i osvijetlio ga depnom svjetiljkom. Bio je to papiri omotan oko malena kamena. Kad
ga je razmotao, zelenooki djeak je brzo proitao ono to je
na njemu pisalo velikim slovima:
SLIKAR A. POKLE
Ulica Bretonneau br. 3, Pariz 20.
Telefon PEL 24-38.
Ta je Marie sva vraja, pomislio je Katsarida zadivljeno.
Ima pravo kad kae da je roena za pijunku... Kako je
samo uspjela pronai adresu!
Brodovlasnikov sin odbaci kamiak, dragocjeni papiri
duboko gurne u dep i vrati se u kuu.
115

IVAN KUAN

KO KO U PARIZU

Katsarida je teka srca priznao sam sebi da je djevojica

smislila cijeli plan. Marie je rekla da bi trebalo pronai ime
i adresu slikara koji je napravio novu sliku Mona Lie. Tada
e iz telefonske knjige lako pronai njegov broj telefona, ukoliko ga ima. I onda dolazi glavno: Katsarida e mu telefonirati
u ime svog oca, brodovlasnika Somaisa i upitati ga togod u
svezi sa slikom Mona Lie. (Katsarida treba smisliti to e
ga pitati!) Ako se slikar ne iznenadi, ako se pokae da se on
dobro pozna sa Somaisom i da oekuje da mu se Grk javi,
onda znai da su slutnje njegova sina i novinareve kerke i
te kako opravdane. Vie ne bi bilo nikakve sumnje da je brodovlasnik opet upleten u opasnu pustolovinu, ovaj put ak
s najuvenijom i najskupljom slikom na svijetu...
Lako je njoj, mislio je zabrinuto Katsarida ulazei u
svoju sobu. Ipak to nije njen otac... Meni ba ne bi bilo drago kad bi se uvjerio da mi se tata bavi takvim poslovima...
- Krc! - javio se papagaj kao da pozdravlja djeaka.
Priavi prozoru djeak se zagledao u arenu pticu a ptica
u njega. Otkako se vratio s velike ptije izlobe na kojoj je
dobio drugu nagradu i srebrnu medalju, papagaj Cesar se
udno ponaao. Prije nikada nije ovako piljio u ukuane i
nije bio ni upola razgovorljiv. Katsarida ga pogladi a papagaj
se neprijateljski nakostrijei i zamahnu velikim kljunom.
Ah, pomislio je Katsarida, ba me briga za papigu...
Imam ja sad vanijih poslova. I ljudi se mijenjaju pa zato
ne bi i papige...
I djeak nesigurnim koracima ode u kut gdje je stajao
telefon. Ruka mu je drhtala dok je vadio papiri iz depa i
razmatao ga.

Gospodin Pokle, gospodin Pokle, ponavljao je u sebi

kao da ui napamet pjesmu, gospodin Pokle, telefon PEL
24-38, 24-38... A onda izgovori naglas da bi uo sam sebe:
Halo, jeste li to vi gospodine Pokle, ovdje Somais, da...
Glasnije - podviknu Cesar s prozora.
Ovdje Somais - ree Katsarida mnogo glasnije ali shva
ti da je posluao pticu, pa ljutito zavrti glavom. Treba
go
voriti dublje. Tata ima mnogo dublji glas. Moda bih
mogao
kroz aku... ovako...
I ba kad je djeak prinio aku ustima, telefon je iznenada zazvonio. Tko bi to mogao biti? Papagaj se znatieljno
okrenuo prema telefonu a Katsarida je drhtavom rukom digao slualicu i, zbunivi se, izustio: - Halo... Pokle...
Da, to sam ja... Kako ste pogodili? - zau se s druge
strane tih ali uzbuen slikarev glas. - Kako ste pogodili,
go
spodine Somais?
Tako... mislio sam... u vrijeme... - petljao je zbunjeni
djeak, a koljena su mu se tresla kao da je u
biciklistikoj
trci upravo ostavio za leima najvii prijevoj u Alpama.
Na
ravno da je posve zaboravio da treba govoriti dubokim
glasom
pa je pitao tanje od Cesara.
Dogodilo se neto strano, gospodine Somais, ja sam
izgubljen ovjek, bacit u se s Eiffelovog tornja grozniavo
je aputao slikar s druge strane ice.
Nemojte, to je vrlo visoko - piskutao je Katsarida ne

116

znajui ni to govori, ni to bi trebalo rei.

Vi nemate pojma - aputao je dalje nesretni slikar. Ja sam propao ovjek... Nestala je slika!
117

IVAN KUAN

Mona Liza? - lupnuo je Katsarida.

Da, Mona Liza... Ali, ne, niste shvatili, prava slika
je nestala, ne moja, nego Leonardova... original je
nestao...
Ja sam propao... Ukrali su ga, zapravo, nisu ga ukrali,
nego
zbog otmice... Nemojte sad pitati, gospodine Somais,
kako se
dogodilo da se u mom stanu nala prava slika... To u
vam
poslije objasniti... Znam da vas nisam smio zvati u ovo
doba,
znam da se na vas sumnja...
Psst... ree djeak koji se dotle malo sabrao. - Pazite
to govorite, Pokle...
Znam, znam, gospodine Somais... Ali to da radim, re
cite, to da radim? Ja vas nisam htio zvati, sunca mi,
plavog
mi sunca... Ali nisam mogao... Recite: to da radim sada?
Po
liciji ne smijem...
Pssst! - proita Katsarida. - Naravno da ne smijete.
ekajte da vam se ja javim, Pokle... Ja u ve neto
smisliti
i javit u vam to emo dalje. I nemojte me vie zvati,
rekao
sam vam ve, ja u vam se sam javiti...
Svakako, znam, gospodine Somais... Hvala vam. Ja u
ekati, nemojte se ljutiti, gospodine Somais, ja nisam
znao...
Laku no, gospodine Somais, oprostite...
Laku no, Pokle, i budite mirni - ree brodovlasnikov
sin sad ve posve sabrano i spusti slualicu.

Krc! - javi se papagaj Cesar.

Djeak proe rukom kroz gustu crnu kosu i iroko se
zagleda krupnim zelenim oima kroz prozor, nekamo daleko
prema vrcima drvea u Bulonjskoj umi.
- to mi je sve ovo trebalo?, mislio je izbezumljeno.
U to sam se ja to upleo? Zato se uvijek bavim neim to
118

KO ICO U PARIZU

nije za mene... Eto, tata silom hoe da itam Homerovu Ilijadu i da sviram klavir, a ja bih itao stripove i vozio bicikl
u nekom klubu... Ako ve treba svirati, rekao sam mu neka
mi za roendan kupi elektrinu gitaru... Ali ni govora, on
nee ni uti... A Marie Clever sad hoe od mene napraviti pijuna, detektiva... Nisam ja za to. - Je li da nisam, Cesar?
- upita on papagaja naglas.
Laku no, Pokle - zakrijeti papagaj.
Ti e me jo odati, leinaru! - prodera se Katsarida i
ve zamahne na arenu pticu, ali se obuzda. - Idiote
pernati
- promrsi bijesno kroza zube, ode u kut i sjede na hrpu stripova
da se opet malo pribere i promisli to bi trebalo uiniti.
Ali tek to je sjeo, Katsarida skoi kao uboden. Telefon
je opet zvonio i Cesar je opet kliknuo Krc! Djeak nije mogao shvatiti kako da ovako kasno ve po drugi put zvoni telefon i kako da sobar Maurice dolje u predsoblju ne odgovara
na pozive, kao to je to inae bio obiaj u kui brodovlasnika
Somaisa. Ali telefon je uporno zvonio i Katsarida je teka srca
ponovno digao slualicu.
Je li tamo gospodin Somais, brodovlasnik? - pitao je
s druge strane nevjerojatno dubok muki glas. Djeak je
brebolje stavio aku na usta i zatrubio u slualicu:
Ovdje Somais. S kime razgovaram?
Nije vano. Ja govorim u ime jedne bande otmiara,
gangstera, provalnika i ucjenjivaa. Mi znamo to vas
zanima,
gospodine Somais, i htjeli bismo vam neto ponuditi.
Samo
treba da se dogovorimo o cijeni. U naim rukama se
nalazi
Mona Liza i mi vam je nudimo - brzo izgovori glas s
druge

strane postajui sve dublji i dublji kao da se govornik

polako
sputa u bavu bez dna.
119

IVAN KUAN

Mona Liza? - zagrmi u aku Katsarida tako snano

i duboko da mu iskoie ile na vratu. - Gdje ste je
nali?
Ne iva Mona Liza, nago njena slika - jeknu duboki
glas.
Bio je to najdublji razgovor koji je ikada proao kroz telefonske ice sve od vremena kad je Alexander Bell izumio
tu napravu.
Jasnije! - ljutio se papagaj Cesar.
I to sad hoete od mene? - urlikao je Katsarida.
Nemojmo se igrati, gospodine Somais - tutnjio je drugi
glas. - Mi vas dobro poznajemo. Dobro znamo sluaj sa
sli
kom Kleopatre... Mi znamo da je ovakvu vrijednu sliku
ne
mogue utopiti na slobodnom tritu jer se nitko ne bi
usu
dio uzeti... Ali, ima ljudi kao to ste vi, gospodine
Somais,
koji toliko vole slavne slike da bi pljunuli milijune samo
da
ih mogu strpati u podrum i sami-samcati uivati u
njima...
Dobro, to vi sad hoete od mene?
Samo deset milijuna franaka, gospodine Somais, i
Mona Liza je vaa.
Samo... koliko? - zagrcnu se Katsarida.
Deset milijuna franaka je sitnica za sliku koja vrijedi
milijardu dolara. Vi to znate, gospodine Somais. 0
tome se
i film snima.
Dobro - ree odjednom brodovlasnikov sin iz oaja,
jer zbilja nije znao to bi trebalo odgovoriti. - Dobro.

KOKO U PARIZU

Do
nesite mi Mona Liu ovamo.
K vama? Ni govora. Nismo mi tako naivni da upadnemo
u klopku. Spremite novac do sutra ujutro, pa emo se
negdje
nai, ali vani, na ulici... to ranije, dok jo nema puno
svijeta.
120

Dobro, moe, u osam sati. Gdje hoete?

Ne, to je prekasno. U sedam. Moete vi odrediti mjesto,
negdje u vaoj blizini, na Auteuilu...
Ima ovdje na Trgu Auteuil jedna brijanica. Moemo
se nai pred njom. Mislim da se zove Kod Frederica.
Ho
ete li zapamtiti?
Naravno, gospodine Somais. Tako se zove stari mog
najboljeg prijatelja...
Samo, kako emo se poznati?...
Oh, nita lake, gospodine Somais. Vae je samo da
ponesete lovu i da se u sedam sati nacrtate ispred
brijanice
Kod Frederica. Mi vas poznajemo. Vae su slike u
novina
ma. Sa tapom...
Onda je sve u redu - muklo zakljui Katsarida. - Do
govorili smo se...
Samo bez trikova, gospodine Somais - ree na kraju
Michel, koji je takoer ve jedva govorio kroz rupi i
ne
strpljivo ekao kad e ga skinuti i doi do daha. - Nai
e
ljudi paziti na vas sa susjednih krovova...
Sve je u redu - umorno ponovi Katsarida. - Do vi
enja.
Do vienja, gospodine Somais - zaurla Michel posljed
nji put i spusti slualicu.
Djeak zvani Katsarida dugo je jo piljio u telefon a onda
alosno i tiho ponovio:
- Sve je u redu... Vraga je u redu! Sad tek nita nije u
redu! to sad da radim? to da radim?

121

KOKO U PARIZU

XVI.

NEVIDLJIVI ZNAK

o, koju su Koko i Zlatko proveli u autu, nije bila osobito ugodna ali nije bila ni strana. Gotovo su se sprijateljili sa svojim otmiarima. Michel je, poslije telefonskog
razgovora s Grkom, donio etiri ogromna sendvia sa unkom i piletinom, koje su zalili s dvije boce coca-cole. Poslije
obilate veere, koja je tako bila potrebna njihovim praznim
elucima, ak ni mrak u Vensenskoj umi nije bio toliko crn.
Kad se polo na spavanje, Koko i Zlatko su ostali u zakljuanom automobilu i ne bi se moglo rei da im je krivo
to nisu vani, u mranoj umi. Jean i Michel su straarili na
smjenu. Dok bi jedan etao oko auta u kome su spavali Koko
i Zlatko, drugi bi prilegao na oblinju klupu koju je trebalo
uvijek iznova dobro obrisati krpom jer je bila mokra od rose.
- to kae, Zlatko? - pitao je Koko prije nego e zaspati.
- Kako emo se, na primjer, izvui? A?
-Joj, kako si ti dosadan, Koko... Kako moe biti takva
kukavica? Samo misli na sebe... Mene neto drugo mui.
to, Zlatko, to te mui?
Hm... Meni je ujaka ao... On je udan ovjek, to je
jasno, kao i svi umjetnici, ali ima tu jo i neto drugo.
Sjea
li se kako je govorio: To je velika tajna, ogromna... 0
tome
122

ovisi moja sudbina... Ako dobijem novac koji mi je obean...

I tako dalje... Prijetio se da e se baciti s Eiffelova tornja, ako
ne uspije. Shvaa li?
Shvaam - umorno ree Koko kome su kapci postajali
sve tei.
Nita ti ne shvaa - odmahnu Zlatko rukom. - Bojim
se da se ujak nije upleo u neku veliku i opasnu igru.
Moda
je obeao nekome na prijevaru nabaviti pravu Mona
Liu...
Film je tu samo izlika da se slike zamijene,
razumije... I
zato se on sada nada tolikom novcu. Ako ne uspije,
ako ga
uhvate, onda mu ne preostaje nego da se baci s
Eiffela...
Mmm - mrmljao je Koko ve napola u snu.
Ovi deki su moda sluajno uletjeli... A moda i nisu!
Spomenuli su bogalja... Bogalj! To mi je
najsumnjivija
linost. Moda deki rade za njega a moda neka druga
ban
da hoe osujetiti njihove planove... Jadni ujo!
Z-z-z - spavao je Koko.
Nema ovjek s kime ni razgovarati, ni posavjetovati se
- ljutito se prevrnu Zlatko na stranjem sjedalu i vrsto
sti
snu oi ne bi li to prije zaspao.

Osvanulo je divno jutro nad Vensenskom umom.

Jean je zakucao na prozor automobila i oba djeaka su

se naglo prenula i uspravila. Koku se, i kad se probudio, jo
uvijek inilo da sanja, a Zlatko je odmah protegnuo noge i
stegnuo vilice znajui da poinje naporan dan.
123

IVAN KUAN

Na noge, frajeri - veselo ih doeka Michel. - Ve je

prolo est sati, a u sedam sati moramo biti na drugom
kraju
Pariza, na zapadu...
Jo malo i bit ete slobodni - ree Jean.
Ve je i vrijeme - odgovori Zlatko to je neljubaznije
mogao.
Mongol se raspalio - rekao je Michel i obijesno stisnuo
kose oi.
Dosta svae - dobaci Jean. - Upadajte u kola! Idemo
na Auteuil...
-Ja sam gladan - ree Koko. - Kod kue, im ustanem,
mama mi odmah da bijelu kavu i kruh s maslacem...
Ma sluaj ti, Koko - planu Michel. - Nee valjda sad
traiti od mene da trim u est sati ujutro po Parizu i
da
ti nabavljam bijelu kavu i kruh s maslacem... Ti si se
po
svadio s mozgom, stari moj. Pa vi ste oteti, a ponaate
se
kao da ste na kolskom izletu, a mi da smo vam
nastavnici...
Dosta, Michel. Upadaj u kola! - podviknu Jean.
I svo petero, etiri djeaka i Mona Liza, smjestie se
u mali citroen. Jean upali motor i automobil polako skliznu
s trave na cestu i uputi se prema gradu, u susret novim doivljajima.
Primijetivi kako Koko radoznalo promatra gradske ulice
kojima su prolazili, Michel alosno uzdahnu i ree:
- Lako vama, deki, vama je bar gala u Parizu... A meni
je ve dosadilo. Svako ovo mjesto vidjeli smo stotinu puta.
Ve mi je Pariz na vrh glave, kao to je i vama sigurno va

Zagreb.
124

KOKO U PARIZU

Koku se Pariz zbilja sviao, ali se nije mogao sloiti s

time da mu je njegov Zagreb dosadio. Samo je ipak radije
utio, jer je mislio da je mudrije nita ne govoriti. Kad su
prelazili rijeku Seinu, inilo mu se da je vrlo uska. Nije li
mu Zlatko govorio da je tako iroka da se ne vidi s jedne
strane na drugu? Ili je i to moda sanjao? Zakljuio je da
joj je ovdje zacijelo izvor negdje u blizini, pa je zato tako
uska, ali je negdje drugdje sigurno iroka kao pet Sava.
Ja mislim, deki - ozbiljno e odjednom Zlatko - da
vas dvojicu neto titi. Kao da ste se posebno radovali
ovome
ljetu i sad vam je krivo to ste morali ostati u Parizu, pa
ne
znate to biste od bijesa...
Fantastino! - ree Jean i, pustivi volan, oduevljeno
se okrene prema Michelu. - Ovaj na Mongol zbilja ima
soli
u glavi...
Zapalivi cigaretu Jean im tada polako opie svoje i Michelove nevolje: kako su se nadali da e ii na more i do
udesnih starih dvoraca na rijeci Loiri, ali kako su oevi, tata
Frederic i tata Charles, u posljednji as odustali od svog obeanja. A kako su se samo obadvojica trudili u koli! I jedan
i drugi zavrili su razred s vrlo dobrim, a Jean je ak i veliku
maturu poloio s istim uspjehom.
Jadni deki, mislio je Koko alosno, ba mi ih je ao...
Ja znam kako je to kad ti neto obeaju, pa poslije nita.
Kau: 'E, ako se danas oia i okupa, sutra moe ii u
kino gledati onaj western'... Ti se oia ko blesav, skoro se
ugui u onoj odvratnoj, vruoj vodi u kupaonici i - to se
poslije dogodi? Sutra mama ide nekamo u goste, tata je cijeli
dan na poslu... 'Joj', kau, 'Koko, ba danas mora ii u kino?
uj, danas ostani kod kue da pripazi na Maricu, a sutra

125

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

moe ii kud god hoe.' I onda sutra onaj film ne igra...

To je da se ubije. Znam ja kako je to!
- Hm - rekao je Zlatko sasluavi Jeanovu priu, a u sebi
je mislio: Nita ja njima ne vjerujem... Znam da sam i ja puno
puta bio razoaran, da mi je bilo teko, ali onda bih se zavukao
u kut i itao neku knjigu, ne bih otimao strance po ulicama i
preprodavao ukradene slike... im sam uo da imaju veze s
onim bogaljem, odmah mi ih je bilo dosta...
I dok je tako Zlatko sve vie razmiljao o tajanstvenom
bogalju, iako ga jedino on od svih njih nije vidio vlastitim
oima, mali automobil je brzo odmicao parikim ulicama u
kojima jo nije bilo uobiajene guve.
Proli su ispod nadvonjaka preko kojega je projurio
vlak. Michel im je pojasnio da je to jedno od onih mjesta
gdje podzemna eljeznica izlazi iz podzemlja i da je tada zovu
zrana eljeznica. Zatim im je Jean pokazao veliku tvornicu
Citroen u kojoj proizvode automobile kao to je ovaj u kojem se voze (ali nove!). Napokon su po drugi put preli Seinu
i nali se u jugozapadnom dijelu Pariza. Jo dvanaest minuta
do sedam sati.
- Je li jo daleko? - upitao je Zlatko.
- Ja sam gladan - rekao je Koko. - Ja bih mlijeka...
Ali auto je ve jurio dugakom Ulicom Auteuil prema trgu
na kojem e se sastati s bogatim brodovlasnikom. Ni Jean,
ni Michel nisu uope vie obraali panju na svoje zarobljenike. Na malom Trgu Jean-Lorrain (an Loren) Jean naas
pritisne konicu i promrmlja:
- udno... Mislio sam da je dalje od ovog trga Ulica Au
teuil jednosmjerna i da moram skrenuti udesno, sporednim
putem, da bih izbio na Trg Auteuil...

Valjda su ukinuli zabranu, kad nema znaka - ree Mi

chel nestrpljivo pocupkujui u sjedalu. - Samo tjeraj
ravno.
Jedva ekam da pone guva. Stari lukavac je moda
ipak
obavijestio policiju...
Ni govora! - odgovori Jean. - Njemu je samo do Mona
Lie.
Ali nije dovrio reenicu, nego je zakoio tako naglo da
su djeaci poletjeli naprijed kao lopte. Stotinjak metara
ispred njih stajala su etiri policajca u crnim kabanicama i
inilo se kao da upravo njih ekaju.
- Ispadajte i uzmite sliku - apnuo je Jean kao da se
boji da bi ga policija mogla uti. - Brzo. Ako se izvuem,
vratit u se po vas na ovaj trg...
Zlatko, Michel i Koko su navrat-nanos ispali iz automobila, a Zlako je pod mikom stisnuo dragocjenu sliku. Isti
as Jean je dao gas i mirno krenuo dalje. Policajci su se tek
tada okrenuli prema automobilu koji im je dolazio s lea.
Na Trgu Jean-Lorrain bilo je ve otvoreno mljekarstvo i
Koko se, zaboravivi to se sve dogaa oko njega, obliznuo
pri pomisli na au mlijeka.
Koko je strano gladan, Michel - ree Zlatko strogo.
- On je slabokrvan i padne u nesvijest ako odmah
izjutra
ne popije pola litre mlijeka i ne pojede dva peciva. Ti
od
govara za njega, da zna... Imat e brige, i to ba u
ovom
trenutku...
Uh! - bijesno ree Michel, ali ugleda otvorena vrata
mljekarstva i slegne ramenima. - Dobro, dobit e to

126

prokleto
mlijeko, k vragu... Tako je to kad imamo posla s
bebama...
127

IVAN KUAN

Koko se htio usprotiviti, ali mu je Zlatko stao na nogu.

U asu kad je Michel bijesno uao u mljekarstvo ne shvaajui kako u ovako napetim trenucima netko moe misliti
na mlijeko, posve je zaboravio da je zapravo zarobljenike
ostavio same - s dragocjenom slikom u akama. I ba tada
je pred crvenim svjetlom semafora zastao autobus broj 52
pruge Pont de Saint Cloud - Republique (Pon d Sen Klu Repiblik). Zlatko je snano povukao Koka za rukav i ugurao ga
u autobus. Kad se Michel pojavio na vratima mljekarstva s
aom mlijeka u ruci, primijetio je, na svoje zaprepatenje,
kako autobus i dvojica zarobljenika u njemu ve nestaju u
smjeru iz kojega su se maloprije bili dovezli. Ispustio je au
na plonik i neto bijesno promrsio kroza zube.
Dotle su etiri policajca u Ulici Auteuil, nedaleko samog
Trga Auteuil i brijanice Kod Frederica, zaustavili Jeanov
automobil.
Dobro jutro - rekao je prvi policajac strogo.
Znate li da vozite u zabranjenom smjeru? - rekao je
drugi policajac stroe.
Vau vozaku dozvolu, molim vas - rekao je trei po
licajac najstroe.
etvrti policajac nije nita rekao.
- I ja sam se udio da nema znaka na ulazu u ulicu
- mirno je rekao Jean kome je ipak odlanulo kad je shvatio
da ga ne zaustavljaju zbog otmice i Mona Lie, nego zbog
obinog vozakog prekraja. - Na ulazu u ulicu nema znaka
zabrane, koji je tu stajao...
etiri policajca nisu nita rekla. Dugo su gledali dozvolu,
automobil i mladog vozaa. Minute su polako prolazile. Onda
je etvrti policajac strogo rekao:
128

1COKO U PARIZU

A pristajete li da vam uzmemo vozaku dozvolu ako

na ulazu u ulicu stoji znak zabrane?
Pristajem! - veselo se sloi Jean.
Polaganim koracima etvrti policajac je ispod ruke poveo
Jeana Brangea prema Trgu Jean-Lorrain gdje je Michel upravo
plaao mljekaru razbijenu au.
- to je ovo? - zapitao je etvrti policajac kad su zastali
pred znakom zabrane.
Jean je skupio guste obrve i slegnuo ramenima. Mogao
bi se zakleti da prije desetak minuta znaka tu nije bilo! Bio
je sto posto siguran. tovie, bio je sto posto siguran da je
posrijedi neija podvala. Ve je bilo prolo sedam sati i, kad
ga policija napokon pusti, bogatoga brodovlasnika Somaisa sigurno nee vie biti na ugovorenom mjestu.

129

KOKO U PARIZU

XVII.

SLIKARU SE LOE PIE

este li kada gledali kako se snima film? Ako niste, onda

e vam taj prizor teko doarati bilo kakav opis. Ali, kad
ste ve poeli itati ovu knjigu, morat ete biti nazoni i snimanju velikog filma Slika za milijardu dolara. Oni koji su
bili na snimanju filma mogu ovaj opis, ako im je dosadan,
slobodno preskoiti.
Ve u rano jutro te subote stigle su pred Louvre, nekada
dvorac francuskih kraljeva a danas najvei umjetniki muzej
na svijetu, prve skupine osoblja koje radi na filmu i stotine
radoznalih gledalaca. Pred zgradom Louvrea policija je razapela dugako ue tako da gledatelji ne mogu provaliti u muzej i smetati onima koji snimaju.
Stiglo je mnogo kamiona i automobila iz kojih su poeli
izvlaiti reflektore, kilometre razliitih ica i kojekakve druge
stvari. Najmanje stotinu ljudi je unosilo sve te predmete u
Louvre i postavljalo ih u veliku, dugaku dvoranu u kojoj visi
Mona Liza. Cijeli je pod bio prekriven icama, svjetla su
se neprestano palila i gasila, neki su se ljudi dozivali, neki
su vikali u mikrofone, neki iskuavali zvunike koji su odjekivali kao tisue bubnjeva.
Druge skupine ljudi, meu kojima je bilo dosta ena, hodale su mahnito ovamo-onamo nosei u rukama hrpe pa130

pira, mjerei metrima ili odoka, zapisujui neto u notes,

guvajui papire, psujui i znojei se u svjetlu jakih reflektora.
U posebnoj prostoriji pripremalo je dvadesetak mukaraca i ena razliite kreme, masti, boje, vlasulje, trepavice,
brade i brkove za filmske glumce a mimo njih su radnici gurali stolce, sanduke, cvijee, slike. esto su se jedni sudarali
s drugima i onda bi se digla vea graja nego u kavezu za papige u zoolokom vrtu.
Kako je vrijeme odmicalo, tako su se pojavljivale sve znaajnije filmske linosti. Samo su najslavnije zvijezde mogle
zakasniti na snimanje koje je bilo zakazano tono u devet
sati. Pred razapetim uzetom, vani, okupljalo se sve vie radoznala svijeta.
Oko sedam i pol stigli su prvi glumci, oni koji nastupaju
u manjim ulogama, i uputili se ravno u garderobu gdje su
ih ve ekali brijai, maseri, minkeri i vlasuljari. U sedam
i tri etvrt stigao je, s hrpom papira ispod ruke, pisac scenarija za film. To je ovjek koji je izmislio i napisao cijelu
pripovijest o krai Mona Lie. Njega su pratile tri ene u
naoalima i sa jo debljim hrpama papira ispod ruke.
Tono u osam sati stigao je uveni glumac i redatelj Alles
Worson. Odlunim dugakim koracima uputio se u veliku
zgradu. Kroz mnotvo pred Louvreom proao je uzdah
oduevljenja koji se pretvorio u pljesak.
Gdje je slika? - zapitao je Worson tek to je uao u
glavnu dvoranu gdje se oko njega skupilo stotinjak
ljudi.
Nije jo stigao slikar - odgovorilo je desetak ljudi u
jedan glas.
131

IVAN KUAN

Redatelj je ljutito odmahnuo rukom i zavrtio glavom

kao da je htio pokazati da se od slikara i nije mogao nadati da e biti ovdje tono etvrt prije osam, kako ga je
bio naruio.
Stotinjak glava uplaeno se sagnulo pred njim. Alles Worson je bio prilino visok ovjek a nevjerojatno gusta, crna
brada obuhvaala mu je cijeli donji dio lica, tako da su mu
se i nosnice jedva nazirale. Nisko na elo nabio je utu kapicu
s velikim titnikom, a ispod nje ogromne crne naoale. Tako
su mu se na cijeloj glavi primjeivale jedino ui i vrh nosa.
Glava mu je zato bila nalik na ogromno klupko crne vune
na kojoj sjedi uti kanarinac. Govorio je vrlo rijetko. Ne samo
rijetko, nego i nerazumljivo, samo to se nitko nije usuivao
zamoliti ga da ponovi to je rekao. Slavne linosti kao to je
bio Worson mogle su govoriti posve nerazumljivo ili ak utjeti, pa da ih ipak svi sluaju i dive im se.
- Gdje je slikar? - promrmljao je opet redatelj u osam
i etvrt a svi su se razletjeli da pronau nesretnog umjetnika.
Crnobradi redatelj je dotle priao mjestu gdje je ispod pet
tamnih zastora visjela uvena Mona Uza za koju uprava
muzeja nije dopustila da bude ni na jednu sekundu osvijetljena snanim reflektorima. Na njeno je mjesto trebalo danas postaviti lanu Mona Liu, rad slikara Poklea i snimiti
prizor kako talijanski rodoljub uspijeva strpati Leonardovo
remek-djelo pod kaput i prokrijumariti ga iz muzeja. Ali slikara nisu nigdje mogli nai.
Gospodine Worsone - priskoio je redatelju pisac sce
narija - imam jednu odlinu ideju!
A? - promrmljao je Worson uope ga ne gledajui.
132

KOKO U PARIZU

Znate, onaj prizor kad Talijan zavee prijatelja i ostavi

ga vezana ispod Mona Lie u potkrovlju...
A? - ponovi redatelj Worson.
E, vidite, pala mi je na pamet divna ideja... Vezani ov
jek gotovo pada u nesvijest od gladi, muti mu se pred
oima,
oprata se od svijeta, zaboravlja na sve, nema snage
ni da
oajava, tone u ponor...
Krae! - ree redatelj kroza zube.
I... da... ba tada, dok on umire od gladi, u sobu, vidite,
ulazi maka i pije mlijeko, a na balkonu, vidite, golubovi
zoblju
mrvice kruha... Ta razlika, znate, to bi bilo divno: ovdje
smrt
od gladi, a ondje - ivot, hrana... Ja mislim da bi to...
Glupost! - zagrmi redatelj Worson, gurnu pisca sce
narija u stranu i ode dalje.
U osam sati i trideset minuta jo nije bilo ni traga ni glasa
slikaru Pokleu ni njegovoj Mona Lizi koju je ve davno
trebalo objesiti na zid i zamijeniti za pravu. Reiser je uzrujano hodao gore-dolje po dugakoj dvorani, u kojoj su visjele
sve same uvene i dragocjene slike, i neto mrzovoljno
mrmljao u gustu bradu.
Iza devet sati razlegao se pljesak pred Louvreom kad je iz
svojih sportskih kola izaao uveni glumac Tom O'Pool, koji igra
glavnu muku ulogu u filmu Slika za milijardu dolara. A kad
je za nekoliko minuta stigla i lijepa Veronika Mitti, glavna enska
zvijezda u filmu, oduevljenju i galami nije bilo kraja.
ekalo se jo samo jednu beznaajnu osobu. Nepoznatoga slikara Poklepovia zvanoga Pokle koji treba donijeti vlastitu Mona Liu, za koju su neki tvrdili da se nimalo ne
razlikuje od prave. Ali nesretni se slikar nije pojavljivao.

133

IVAN KUAN

U devet i petnaest, kad je sve ve bilo spremno za poetak

snimanja, veliki Worson je bijesno udario akom o zid tako da
su svi nazoni ostali bez daha a tri reflektora bez svjetla.
- Naite ga! - ree kroz bradu a onda odmah zamae
rukom kao da mu je neto bolje palo na pamet. - Adresu!
Adresu! Njegovu adresu!
Desetak zbunjenih ljudi rastralo se na sve strane, ali se
ispostavilo da slikareve adrese, tko zna zato, zapravo nitko
nema. Tada se bradati redatelj namrtio, posegnuo rukom u
dep i izvadio ceduljicu na kojoj je pisalo:
A. POKLE
Ulica Bretonneau 3, Pariz 20.
Alles Worson je odgurnuo one koji su stajali oko njega,
neto grozno i nerazumljivo zarikao kroz bradu i dugakim
se koracima uputio prema izlazu. Vani ak nije bilo potrebno
ni da mu policija osigura prolaz kroz zbijenu gomilu promatraa. Probio se sam i to tako iznenadno i snano, da su mu
se oboavatelji micali s puta zaboravljajui mu iupati koju
dlaku iz brade, za uspomenu.
to mu je? - pitali su se zaueni ljudi pred Louvreom.
Sigurno se posvadio s glumcima. On se uvijek posvadi
s glumcima - dobacili su drugi.
Ni govora, ja sam uo od jednog elektriara to je bilo
- javio se trei. - Trebalo je da neki slikar donese lanu
sliku
Mona Lie koju e upotrijebiti u filmu. Ali slikar nije
doao
i gospodin Worson je bijesan kao ris. Mogao bi svata
uiniti...

134

KO KO U PARIZU

Iz posljednjeg reda naguranog mnotva progurao se naprijed blijed ovjek, udno potkresane brade, s velikom brazgotinom na obrazu i francuskom kapom na glavi.
to kaete? - upitao je tiho. - to ste rekli... Zato je
onako bijesno odjurio reiser Worson?
ini se da trai neku sliku - dobaci mu netko.
Ne sliku, nego bezobraznog slikara koji jo nije donio
svoju sliku Mona Lie.
to bi ga on traio! - javio se trei. - Alles Worson
se na da vui za nos. Vidio sam na svoje oi kad je
stavio
pitolj u dep. Otiao je da ubije slikara zato to nije
doao
na vrijeme...
On to uvijek ini - potvrdi netko. - Pria se da u nje
govom filmu uvijek ima mrtvih, ali ne samo na platnu
nego
i u zbilji, ha-ha...
Blijedi ovjek s brazgotinom i bradicom zakoluta oima,
zatetura i onesvijesti se. Smeokosa djevojica krupnih sivih
oiju probije se do njega, odluno udari nogom o zemlju i
povie:
-Vode! Donesite mu vode! to blejite kao... kao... Vidite
da je ovjeku zlo, je li tako?
Dok su neki zbilja potrali da donesu vode, drugi su zapanjeno gledali djevojicu koja je tako odluno zapovijedala
starijima. A Marie Clever je ponosno motrila radoznala lica
oko sebe, sretna to se ona uvijek nae na pravom mjestu
i u pravo vrijeme.

135

KOKO U PARIZU

XVIII.

MILIJUNI U ZRAKU

A to sad? - pitao je Koko.

- * V _ Sad nita ne pitaj, nego silazi. Uli smo u neku veliku
ulicu i sigurno neemo zalutati - odgovori Zlatko.
Provezli su se svega tri ili etiri postaje autobusom, ali
ne istim putem kojim ih je dovezao Jean u svom malom citroenu. Kad su sili Koko je sa zebnjom pogledao natpis ulice:
Bulevar Mandel. Nije mu se svialo to se opet kree nepoznatim krajem, jer je tek nedavno bio iskusio to znai izgubiti
se u Parizu.
Glavno je kretati se glavnim ulicama, onda ne moe
zalutati - ree Zlatko kao da pogaa prijateljeve misli. Eto,
vidi, sad emo izbiti na neki veliki trg... Pa jasno, sad
znamo
gdje smo.
A zato nismo dalje ili autobusom, je li?
Zato? E, pa ti si zbilja lud, Koko. Valjda zato da zametemo trag, to je bar jasno... Tu emo se sad ukrcati u
pod
zemnu eljeznicu i - gotovo!
to: gotovo? Kamo emo onda?
Sluaj Koko, zafrkava li ti mene ili ti to ozbiljno pita?
Jasno da emo natrag na Pelleport da vratimo ujaku
sliku...

136

- A-a - otegnu Koko i poee se iza uha. Jo je jednom

zakljuio da je Zlatka bolje previe ne zapitkivati jer je njemu
sve uvijek jasno. Ili se bar pretvara da mu je jasno.
Izbili su na veliki Trg Trocadero (Trokadero) na ijoj se
junoj strani izdizala bijela palaa raspolovljena na dva dijela.
Zlatko je pogledom traio plou s natpisom Metro, znak
da je ondje ulaz u podzemnu eljeznicu a Koko se nelagodno
ogledavao. Imao je osjeaj da ga netko neprestano gleda u
lea ali se nije nita usudio rei Zlatku.
A kad su preli ulicu i nali se izmeu dva krila bijele
palae, Koku je odjednom zastao dah. Odmah ga je poznao!
Kao da se susreo s dobrim starim prijateljem! Iza nekoliko
terasa, parkova, vodoskoka i bazena koji su ispunjali prostor
izmeu dva krila velike bijele palae, na suprotnoj obali rijeke Seine uzdizao se divovski Eiffelov toranj kao velika irafa
od eljeza.
Idemo gore! Idemo na Eiffelov toranj! - otelo se Koku
nehotice.
Koko! - prijekorno ree Zlatko. - Ne budi neozbiljan.
Prvo moramo vratiti sliku. Ujak e...
Ujak e se baciti s Eiffelovog tornja, Zlatko! - veselo
prihvati Koko. - Zar nije rekao da e se baciti s
Eiffelovog
tornja ako s gospoom Lizom ne proe kako treba... I,
kad
smo sad ovdje, zar ne bismo pogledali... Moda je ba
sad
gore, moda... a?
Ba sad? - upita Zlatko zamiljeno kao da mu se Kokov
prijedlog nije uinio posve besmislen.
Kad smo ve tu... - navaljivao je Koko. - Tko zna kad
emo opet doi, kako je poelo. Moda nas opet otmu, a
ujo
137

IVAN KUAN

nema tih slika ba koliko hoe... uj, Zlatko - sjeti se on

odjednom - ti si rekao da se odozgo vidi cijeli Pariz... sa tri
tisue metara.
Glupost! - odbrusi Zlatko.
I rekao si - nije se zbunjivao Koko - da se moe kroz
dalekozore vidjeti svako mjesto u Parizu, svaka kuica,
svaki,
na primjer... to ja znam to... je li?
Pa moe se - neodluno je odgovorio Zlatko - dabome
da se moe... to onda?
Onda moemo dalekozorom pronai i ujaka! - poskoi
Koko veselo. - Razumije li? Ako nita drugo, bar emo
na
primjer, vidjeti da li je kod kue...
Dobro, dobro, hajde, popet emo se... - zavrti Zlatko
glavom. - Kako ti to sebi zamilja? Ti misli da je Pariz
kao
selo, kao tvoj Zeleni Vrh... Dobro, sad e vidjeti.
Nema ti
pojma to je Pariz.
Koko je uivao dok su se polako primicali eljeznoj grdosiji, a Zlatka su muile sasvim drukije misli. Upravo zbog
njih je i pristao da se popnu na Eiffelov toranj. Kao da je
mislio da e mu se ondje gore, na svjeem zraku, razbistriti
u glavi i da e prije rijeiti zagonetke koje su ga titale. U
svakom sluaju, zakljuio je da nee koditi ako pusti da proe malo vremena prije nego se odlui neto poduzeti.
Kad su se nali meu etiri divovske noge Eiffelova tornja, Koka je ve bolio vrat od toga to je neprestano piljio
uvis. udio se kako ljudi na vrhu nisu vei od avlia. Zlatko
je skupio zajedniki novac to im je preostao od jueranjeg
sisanja i izraunao da moraju tedjeti, odnosno da ne mogu

138

KOKO U PARIZU

uzeti kartu za lift, nego e se uspeti pjeice. Ba neka vidi,

mislio je u sebi pakosno, kad mu je bilo toliko do tog Eiffelovog tornja. Neka vidi to je Pariz!
Kakav je to bio uspon! Polako su prolazili trenuci, koje
Koko nee zaboraviti nikada u ivotu. Isprva se osjeao kao
na krovu svoje kue odakle je rado bacao papirnate avione,
ali ubrzo je postalo neugodni]e i opasnije. Osjeao se mnogo
gore nego u avionu. Automobili su bivali sve sitniji, a ljudi
su se inili kao buhe. Koliko je jo trebalo stotina stuba prijei
do prve terase! A gdje je tek ona druga, gornja?
Nemoj gledati dolje - ree Zlatko - zavrtjet e ti se
u glavi. Gledaj samo ravno ili gore...
Dobro - rekao je Koko zelen u licu. to mu je samo
to trebalo? to je najgore, bio je to njegov prijedlog i nije
se
smio buniti.
Zna to - nastavi odjednom Zlatko stiui vre sli
ku pod pazuhom - moramo ozbiljno razmisliti o ovoj
zbrci
s Mona Lizom, s ujakom, s brodovlasnikom, s
bogaljem,
osobito s bogaljem... Moramo vidjeti na emu smo i to
sad
moemo uiniti.
Dobro - tiho je odvraao Koko koga su sad muile nove
muke. Odjednom je uobrazio da e mu noga zapeti u
onu
prazninu izmeu dvije eljezne stube i da je nee moi
izvui
nego e ostati visjeti kao razapeti imi nad tim
stranim
ponorom.
Kad je izmeu tolikih radova - razmiljao je Zlatko na-

glas - izabrana ujakova Mona Liza, jer se uope nije

ra
zlikovala od prave, jasno je da je ta slika pobudila veliko
za
nimanje, ba kao i slikar... Tu pria tek poinje. Bogati i
ludi
139

IVAN KUSAN

grki brodovlasnik Somais oito je spreman platiti ogromnu

svotu novca da se domogne...
Joj! - vrisnu zeleni Koko zapevi za stube.
Nemoj gnjaviti, Koko!... I, da... vjerojatno je to i ujak
znao. Sad je za nas vano samo ovo, razumije li, Koko,
samo
ovo dvoje: da li se ujak i sam spetljao s Grkom i odluio
mu
pomoi da se zamjenom domogne prave Mona Lie
ili
neka banda na elu s bogaljem pokuava izigrati ujaka,
koji
0 brodovlasniku moda nema pojma, da bi se domogla
Mona Lie i preprodala je za skupe pare... A usput moda
ti lopovi pokuavaju svaliti sumnju na ujaka... Ali ujo je tako
govorio, toliko se nadao, da se sve bojim da se i sam upe
tljao... Treba li da mu mi pomognemo ili ne treba, a, Koko?
Zamislimo da su slike ve zamijenjene i da je ova Mona
Liza koju mi vuemo sa sobom - prava? A?
- Dobro - ree nesretni djeak kome je znoj kapao s
nosa. - Ja bih dalje...
Poalio je to su mu se te rijei neoprezno omakle, jer
mu je dugaki prijatelj odrao takvu bukvicu kakvu u ivotu
nije uo. Moda bi ga i unuo da je bilo mjesta za zamah
1 da se za njima nisu i drugi uspinjali. Zlatko je urlao. Rekao
je da to nije njegova ideja, da se nije on htio uspeti na toranj,
nego Koko, i zaprijetio da e prestati s njim razgovarati ako
jo bude tako neozbiljan. Toliko se uzrujao da mu je krv procurila iz nosa.
-Jedan i drugi djeak smirili su se kad su napokon stigli
na prvu platformu. A uspon do druge proao je nekako bre,
bez ijedne rijei. Koko je bio zelen, a Zlatko crven u licu.
- Eto ti, sad gledaj - ljutito ree Zlatko kad su se na pokon uzverali na drugu platformu. - To ti je Pariz...

140

KOKO U PARIZU

Kakav je to prizor bio! Kakav splet ulica, trgova, spomenika,

mostova, drvoreda, parkova - i to sve dokle pogled see. A buka
prometa odjekivala je gore glasnije od najjae ljetne grmljavine.
Koko je ak zaboravio na strah i muke, a Zlatko na ljutnju i
brige. Tumaio je Koku gdje su najpoznatija mjesta u gradu a
pokazao mu je, po prilici, i smjer u kojem se nalazi ujakova
kua. Na zapadu, iznad Bulonjske ume, padala je kia a
ovdje je sjalo sunce.
Hajde da pogledamo kroz dalekozor - oduevljeno e
Koko.
Ne moe vidjeti tako daleko, nemoj biti tvrdoglav,
Koko - usprotivio se Zlatko. - Pariz je velik. Pelleport je
se
damdeset kilometara daleko odavde...
Ali moda ga ipak negdje vidimo... Mislim, tvog ujaka...
Moda ide ovamo - lupetao je Koko uporno.
Dobro, hajde, gledaj! - odbrusi Zlatko i ubaci novac
u automat na dalekozoru. - Hajde, gledaj dok radi...
Koko je spremno uhvatio veliki dalekozor koji se teko
okretao na leitu i poeo promatrati Pariz. Iako su mu se
neke velike graevine, kao to je Slavoluk pobjede i Louvre,
malko pribliile, ipak se brzo uvjerio da tu nee uspjeti pronai
ujaka. I u podnoju Eiffelova tornja bilo je toliko ljudi da ni
za deset dana ne bi meu njima pronaao slikara, sve da je i
bio ondje.
Zato je djeak radije motrio prozore oblinjih kua koje je
dalekozor ipak pribliio njegovu oku. Uglavnom je vidio inovnike nad papirima i inovnice za pisaim strojevima. Kroz
jedan prozor ugledao je zubara s klijetima u ruci i hladna
jeza prola mu je leima.
141

IVAN KUAN

A onda je Koko zaviknuo tako glasno da se stotinjak ljudi

okrenulo prema dvojici djeaka a Zlatko ga snano kvrcnuo
po glavi.
Ti si zbilja lud, Koko! - rekao je Zlatko otro.
Gl... gle... gledaj - promucao je Koko pruajui Zlatku
dalekozor nesigurnom rukom.
Nemoj gnjaviti, to je? - ree Zlatko i uhvati dalekozor
koji je Koko pokuavao odrati u istom poloaju da bi
mu
drug vidio ono to je i on vidio.
Zlatko je oprezno odloio sliku na iroku ogradu, zamurio na lijevo oko a desno preko volje prislonio na dalekozor
koji je Koko upravio u smjeru kue na velikoj aveniji to se
protezala istono od Eiffelovog tornja.
- Oh! - izustio je Zlatko. - Pa to...
Pred prozorom prvog kata velike kue na Aveniji La Bourdonnais Zlatko je ugledao neobian prizor. Ondje je gotovo
nepomino, kao golemi leptir priboden u zbirci kakva sakupljaa, lebdio helikopter. Iz njega je upravo izlazio crn bradonja sa utom kapicom navrh tamne kose i oprezno pokuavao zakoraiti kroz prazan prostor i stati nogom na prozorski okvir.
A? to kae? - slavodobitno je pitao Koko. - Kakav
je to luak?
to? - odgovori Zlatko toboe mirno ali, prije nego e
pustiti dalekozor, upamti ulicu i broj kue: Avenija La
Bourdonnais 23. inilo mu se, tko zna zato, da bi to moglo
jed
nom biti vano. - Nije to nita. Vidi, Koko, to ti je
Pariz.
Na ulici je guva, automobili se sporo kreu i ljudi,

kojima
142

IVAN KUAN

se uri, idu kui helikopterom. Zar ti nisam priao o tome? Ovdje i telegrame raznose helikopterima, zna?
- Dobro - ree zbunjeno Koko ne znajui to rei prijatelju koga ni ovakav prizor ne moe uzbuditi. I poee se iza uha.
I poee se lijevom rukom iza desnog uha, ali tako nespretnom kretnjom da laktom udari u rub slike koju je Zlat-ko bio odloio na ogradu. Mona Liza, kao
veliki avion od papira, polako poleti u dubinu.

144

XIX.

UDACI IZ PROLOG STOLJEA

ekoliko aa vode koje su mu poprskali po licu i nekoliko kapi koje su mu silom procijedili kroz stisnute usnice, pomogle su slikaru Poklepovju da se
osvijesti. Nekoliko ruku podiglo ga je s kamenih stuba pred Louvreom.
Gdje je Worson? - bilo je prvo pitanje koje je izustio
im se pribrao.
Otiao je! - ree netko iz gonile.
Odjurio je kao lud svojim veliki^ kolima - dobaci dru
giak ni ofera nije saekao. Vo^i sa m - kaza trei.
Sve zbog onog slikara! - nadovee etvrti.
Ali slikar sreom nije uo nita vie. Mala djevojica ko-vrave smee kose i krupnih sivih oiju izvukla ga je za ruku iz mnotva. Ljudi su udno klimali
glavama kao da saali-jevaju jadnika koga djevojica vodi i-^ ru\ai p0 gradu.
Kako si ti zlatna, Marie - rekao je Poklepovi zahvalno.
- Zbilja se brine za mene...
Oh, nije to nita - vano ree djevojica. - ao mi je
to ne mogu vie uiniti. I to nam o no Jutros mje uspjelo.
Ali Marie i Poklepovi nisu bile jedine osobe koje su se izdvojile iz gomile radoznalih pred dv orCem Louvre u kome
145

IVAN KUAN

se snimao film Slika za milijardu dolara. Odmah iza njih

progurao se jedan staraki par: malo pogrbljen stari velikih
sijedih brkova i starica u dugakoj crnoj haljini, obadvoje s
velikim, starinskim naoalima na nosu. inilo se kao da su
nekim udom zalutali ovamo jo iz prolog stoljea.
Ja sam se dogovorila s vaim detektivom da emo se
poslije snimanja nai u kavani Malacoff, na
Trocaderu rekla je djevojica Zlatkovom ujaku. - Hoete li sa
mnom?
Ni govora - odgovori slikar gotovo uplaeno. - Ako ja
odem na Trocadero, onda... Da, zapravo bi trebalo otii
na
Trocadero, odnosno... Da, trebalo bi otii, ondje je blizu
Eiffelov toranj... Ja sam se zakleo, tako mi plavog
sunca... i
uinit u to...
Ne morate ii - uplai se sad Marie Clever. - Ja sam
mislila... Zato to smo se dogovorili s detektivom, je li
tako...
Ali ne moramo ii...
Gotovo je sa mnom, draga moja Marie. Tu ne moe
pomoi vie ni tvoj detektiv... Ni inspektor Maigret ne bi
po
mogao... Ja sam uniten ovjek, treba se baciti s Eiffelova
tor
nja ili u Seinu... I onako e me uhapsiti za koji sat...
im
Worson stigne onamo, u Ulicu Bretonneau... Onda e
sve
puknuti... Stavio sam sve na kocku i - izgubio! Samo
mi je

ao mojih djeaka, Zlatka i Koka. Cijelu no nisam ni

oka
stisnuo... to je sad s njima? Gdje su?
Sve e se urediti - odluno je govorila smeokosa dje
vojica. - Ja vas uvjeravam. Mi emo sve uiniti...
ujte,
moda je ipak najbolje da odemo na Trocadero.
Ali je slikar samo alosno vrtio glavom i hvatao se za ostatak brade. On je bio vrsto odluio vratiti se kui. Ne ba kui,
146

KOKO U PARIZU

nego bar na postaju Pelleport, na mali trg slikara Paula

Signaca gdje e u gostionici popiti au crnog vina. I ne samo
jednu. Moda mu od toga bude lake.
Dobro - sloila se napokon djevojica. - Idemo to
prije na podzemnu eljeznicu.
Pa ti ne mora sa mnom... - rekao je slikar.
Moram - vrsto je odluila Marie Clever, i to nimalo
sluajno. Ispod oka je neprestano motrila staraki par
koji
ih je uporno slijedio. Odmah je uoila da starii hodaju
pre
brzo za svoje godine. I po svom pijunskom nagonu
osjetila
je da je tu neto sumnjivo posrijedi. - Pourimo rekla je
i povukla Zlatkova ujaka za ruku. - Pourimo, jer se ja
mo
ram to prije vratiti na Trocadero...
I tako je snano povukla slikara da je morao potrati za
njom. U istom trenutku potrao je za njima i staraki par.
Uli su u podzemnu eljeznicu na postaji Palais Roval
(Pale Roaval), i do Pelleporta su dva puta prelazili. Marie
se na svakom prijelazu oprezno i jedva primjetno osvrtala:
staraki par ih je uporno slijedio. im bi ona pourila, i starii bi opruili korake.
Napokon, na postaji Pelleport, jednoj od rijetkih u Parizu gdje se iz podzemlja izlazi starim liftom, a ne pominim
stubama, djevojica svom snagom povue slikara za ruku ne
bi li nekako izmakli pratiteljima. Ali nije uspjela. Starii su
se ugurali u lift zajedno s njima.
Nisi ba morala ii sa mnom, nita mi se ne bi... poe opet Poklepovi u liftu drei se za ostatak brade.

Pssst! - odluno ga prekine djevojica.

147

IVAN KUAN

Kad se lift zaustavio u razini ulice, putnici navalie van

i ljudska struja ponese starie, a djevojica uspije zadrati
slikara. Sagnula se i neto traila po podu. Zatim je pogledala
konduktera koji ih je nestrpljivo motrio i toboe nehajno mu
dobacila:
- 0, ne morate ekati, moete spustiti lift dok naem
olovku koju sam izgubila...
Na zaprepatenje starakog para koji je piljio u otvoreni
lift s druge strane ulice, kondukter je pritisnuo dugme i eljezna vrata su se zatvorila. Lift se ponovo spustio u podzemlje. Marie Clever je opet brzo izvukla slikara Poklepovia i
strpala ga u prvi vlak koji je naiao. Odvezli su se u smjeru
Porte de Lilas (Port d Lila), ali samo jednu stanicu, i onda
se polako pjeke vratili prema Trgu Paula Signaca.
emu sve to? - ponavljao je vie puta uplaeni Poklepovi pokuavajui se uzaludno uhvatiti za bradicu. Reci,
zato ovako jurimo kao da nas tko goni, Marie... Mene
vie
nitko nee progoniti, osim policije, naravno, ja vie nisam
za
nimljiv, ja nita vie ne znaim...
Sad ete mirno sjesti, gospodine Pokle, u svoju gostio
nicu i popit ete au crnog vina. I neete se
uzrujavati, je
li tako? Ja radim po uputama najuvenijeg detektiva, i vi
to
znate. Sve je sraunato. Samo je vano da budete
prema
nama posve iskreni.
Zlatkov je ujak umorno klimao glavom. Stajali su na
uglu, ve na Trgu Paula Signaca. Djevojica je zadovoljno primijetila da starcima nema ni traga na vidiku. Preko puta se

nalazila omiljena slikareva gostionica gdje e kod debelog gostioniara popiti au vina da se smiri.
148

KOKLO U PARIZU

Recite jo jednom, gospodine Pokle, da li je slika koja

sad luta Parizom i za koju ne znamo u ijim je rukama,
zai
sta originalna Mona Liza?
Na alost, to je istina - umorno odvrati slikar.
A u Louvreu visi va rad?...
Da, tako je...
I to nitko ne zna?
Nitko, Marie, ja sam ga zamijenio sam... To je takva
slinost, Marie...
Hvala, gospodine Pokle, to je zasada sve. Imajte po
vjerenja u detektiva kojeg ste izabrali i ne miite se iz
go
stionice dok ne doemo po vas, je li jasno?
Jasno, Marie, hvala ti.
Djevojica i slikar su se oprostili kao stari znanci. Poklepovi je uao u gostionicu a Marie Clever, zadovoljno se
osmjehujui, uskoila u autobus i krenula prema gradu. U
Aveniji Gambetta, ba kad je djevojica plaala kartu, njen
autobus je projurio pokraj starakog para iz prolog stoljea.
Nije primijetila starie, niti je vidjela kako se svaaju.
A starci su uskoro zastali pred sputenim roloom brijanice Kod Charlesa. Tada je on izvadio sveanj kljueva, digao rolo i uao, a ona je nespretno zadigla dugaku, starinsku
suknju i uletjela za njim.
Za nekoliko minuta starac je oprao sijedu kosu i brkove,
koji opet postadoe posve crni, a njegova pratilja se izvukla
iz smijenih haljina, steznika i tijesnih cipela. Bili su to opet
obini tata Frederic i tata Charles.
- To je bila tvoja ideja - gunao je Charles.
149

IVAN KUAN

Ideja je odlina, samo smo mi bili neoprezni. Kako

smo mogli dopustiti da nas prevari ona balavica?
to emo sad? Jasno je da ga kod kue nema... Nema
njega, nema slike. estitam, Frederic. Krasna ideja.
Nije tako glupa kao ova tvoja s brijanicom. Da smo
se presvukli u smetljare, kako sam ja htio, bilo bi bolje.
Mogli
bismo se pribliiti i Poklepovievoj i Grkovoj kui
koliko
hoemo i kad hoemo... Uope ne bismo bili sumnjivi, a
uvi
jek bismo bili na ulici... Ovako, iz brijanice, ve su mi
ispale
oi koliko piljim van da vidim kad e proi Grkov
auto ili
moda ludi slikar...
A to bi meo kad je ulica jednom ista, a? Frederic,
to bi meo kad jednom pomete ulicu? To ne bi bilo
napad
no, je li, da mete pometenu ulicu?
Bolje i to, nego da nedunoga ovjeka zakoljem brit
vom i odem na robiju. Ne moe se, ipak, brijaki obrt
nauiti
na teaju od deset dana, kako si ti to, Charles, tvrdio.
Ruke
mi se tresu od straha kad mi netko sjedne na stolac... I
pee
me savjest to Jeana nisam odveo na Loiru, da obiemo
stare
dvorce, a obeao sam. Rekao sam: Jean, samo ako
poloi
maturu...
A misli, Frederic, da ja nisam Michelu obeao da u

ga odvesti na more, na Aurnu obalu, a? I lani sam mu

obe
ao, Frederic, i prevario sam ga...
Posao je posao, Charles, to se tu moe! - tuno uz
dahnu Frederic cupkajui brkove.
Naravno, to i ja tvrdim, Frederic, samo ti gnjavi... Da
smo meli ulice, ti bi sigurno vie volio da budemo
potari,
ili to ja znam to...
150

KOKO U PARIZU

I tako su se tata Frederic i tata Charles beskrajno dugo

prepirali ne znajui to sada poeti i strepei da u brijanicu
ne upadne nova muterija. Zakljuili su da sada ne mogu
nita uiniti nego samo ekati i vrebati. Kad se rastanu, Charles e imati na oku Poklepovia i njegov stan, a Frederic bogatog brodovlasnika i njegovu palau na Bulevaru Montmorency.
Kako smo ludi! - sjeti se odjednom Frederic i lupi po
elu. - Pa uope ne znamo da li nam je papagaj ostavio
kak
vu novu poruku...
Frederic - prijekorno ree Charles - ti si zbilja zabo
ravljiv... Kako se nisi odmah sjetio papagaja? Uvijek te ja
mo
ram na sve podsjeati... Ha, a je li da je moja ideja,
moja
ideja s papagajem, Frederic, bila boanstvena, a?
Frederic slegne ramenima i dva brijaa brzo prijeoe u
susjednu prostoriju, za debeli zastor.

151

KOKO U PARIZU

XX.

SAMO DRI SLIKU NA OKU

a nisam roen za detektiva, ni za pijuna, ja bih elio postati

biciklist i svirati elektrinu gitaru, tuno je premiljao Katsarida Somais pijuckajui coca-colu u kavani Malacoff na
velikom Trgu Trocadero preko puta palae Chaillot (alo) i
Eiffelovog tornja. U ovo me je uvalila Marie Clever, ona uiva
u takvim guvama.
Poto je sino zavrio telefonski razgovor sa slikarom Poklepoviem i lupeom duboka glasa, zelenooki djeak zvani
Katsarida bre-bolje je odjurio svojoj prijateljici, novinarevoj
kerki, jer se nije usudio nita sam poduzeti.
Marie Clever je bila sama kod kue, ako ne raunamo
kunu pomonicu i velikog sivog maka naranastih oiju.
Otac je otputovao izvan Pariza, na dva-tri dana, a majka se
jo nije vratila iz vicarske. Iako ju je zatekao za pisaim strojem - ona je uivala pisati na oevu pisaem stroju - Marie
Clever ga je veselo doekala. I, to je najgore, njoj je odmah
bilo jasno to treba uiniti.
Na njen nagovor, Katsarida je telefonirao slikaru Poklepoviu i predstavio mu se kao uveni detektiv koji ve zna
za nestanak slike i koji mu je spreman pomoi. Jadni je slikar bio dirnut. Djeak mu je osim toga rekao da sutra tono
u sedam sati ujutro bude na Trgu Auteuil gdje e nepoznati lo152

povi pokuati prodati dragocjenu sliku. Slikara e ondje doekati smeokosa djevojica Marie, to nee izazvati sumnjiavost gangstera. Nevidljivi detektiv bit e u blizini i pojavit
e se u pravom trenutku.
Ali to se dogodilo tono u sedam sati? Marie Clever je
doekala nesretnog slikara koji cijele noi nije ni oka stisnuo.
Malo dalje, skriven u kunoj vei u Ulici Auteuil, ekao je
Katsarida. U ruci je imao fotografski aparat. Prema planu Marie
Clever, ako slikar i ne uspije preoteti sliku Mona Lie, djeak
e iz onog skrovita snimiti ucjenjivae a moda i njihov
automobil, to e biti dovoljno policiji da ih za nekoliko sati
pronae.
Samo, kako se to esto dogaa, nepredvieni obrat poremetio je plan smeokose djevojice. Lupei su naili kolima iz zabranjenog smjera i policija ih je zaustavila. Katsarida nije znao to da radi kad je vidio kako dva nepoznata
djeaka, Koko i Zlatko, nestaju sa zamotanom slikom u daljini. Nije se smio javiti prijateljici, jer je Marie rekla slikaru
da je uveni detektiv negdje u blizini, ali mu nije htjela
odati da e uvenom detektivu sutra biti tek petnaest godina.
Dalje ve znamo to se dogodilo. Autobus br. 52 odveo
je Koka i Zlatka prema Trocaderu a Michel je razbio au
s mlijekom. Kad su dva policajca, nakon beskrajne rasprave
sa Jeanom Brangeom, sjela u njegov auto i odvezla ga, kad
je slikar poeo zabrinuto pogledavati na sat, a djevojica se
ve uzbueno obzirala, Katsarida je odluio izii iz svog sklonita i dati se u potjeru za onima koji su odnijeli sliku.
Samo imaj sliku na oku, bila ga je unaprijed upozorila
Marie Clever. Ma to se dogodilo, samo pazi kod koga je sli153

IVAN KUAN

KO ICO U PARIZU

ka i nastoj snimiti onoga tko nosi sliku. Samo pazi na sliku,

SAMO NA SLIKU...
Inae, bili su se jo dogovorili da e se, bude li nekih
nepredvienih neprilika, kasnije sastati na Trocaderu u kavani Malacoff. Marie e u tom sluaju dovesti i slikara Poklea i onda e mu predstaviti mladog detektiva.
K vragu! Moram ii, pomislio je oajniki Katsarida i
potrao uz Ulicu Auteuil, prema Trgu Jean-Lorraina, u istom
smjeru u kojem su nestali Koko i Zlatko. Sudario se u trku
s Michelom, koji je urio u suprotnom smjeru i u potrazi
za Jeanom da bi mu priopio stranu vijest i priznao kako
je neoprezno dopustio lukavcima iz Hrvatske da umaknu s
Mona Lizom pod rukom.
I dok se Katsarida nemono ogledavao na malom trgu,
ne znajui kamo bi poao, osjetio je kako ga netko njeno
tape po ramenu.
- Deko - rekao mu je neznanac s crnim povezom na
desnom oku i s drvenom lijevom nogom.
Ako trai djeake s velikim zamotkom, oni su ti se odvezli autobusom broj 52...
Zaboravivi da se zahvali neznancu ili da se upita kako
je uspio pogoditi da on upravo goni dvojicu djeaka s ukradenom slikom, Katsarida je bez premiljanja uskoio u prvi
autobus. Tada je tek shvatio da ne zna do koje postaje su
se odvezli nepoznati lopovi, pa je nasumce iziao na postaji
kod Bulevara Mandel i uputio se prema Trocaderu.
Sjest u u kavanu i ekati Marie, odluio je bespomono.

Ali na Trocaderu je ugledao, izmeu krila palae Chaillot,

dva djeaka s velikim zamotkom kako hitro idu prema Eiffelovom tornju. Snimio ih je izdaleka, a kad se uvjerio da
se zbilja kane popeti na toranj, sjeo je u prvi red stolova u
velikoj kavani Malacoff. Iako djeake iz te udaljenosti gotovo nije uope razabirao, jasno je vidio bijelu pjegu koju su
nosili: veliku sliku u novinskom papiru.
Glavno je da sliku drim na oku, ponavljao je zadovoljno zelenooki djeak pijuckajui coca-colu i promatrajui
bijelu pjegu koja se polako uspinjala dugakim zavojitim stubitem Eiffelovog tornja.
Za jedan je sat zadihano dotrala Marie Clever.
Gore su - rekao je slavodobitno Katsarida svojoj pri
jateljici.
Tko? - upitala je Marie Clever.
Deki, lopovi, lopovi sa slikom...
Katsarida je objasnio prijateljici da odavde sliku ima neprestano na oku i da e, im se oni ponu sputati, i on
otii pod Eiffelov toranj da ih neopazice snimi iz blizine.
Nevjerojatno je da su i to opet djeaci - mozgala je
Marie Clever. - Moda su ti gangsteri toliko lukavi da su
po
slali djeake u vatru kako se ne bi izdali... Je li tako? A
oni
pravi, stariji, lijepo ekaju u prikrajku da vide to e
biti...
A? Je li tako?
Sigurno je tako, Marie - odobravao joj je Katsarida za
divljeno je gledajui ravno u krupne sive oi. - Ti uvijek
ima
pravo, Marie...
Djevojica je slegnula ramenima kao da joj je neugodno
to uvijek ima pravo, a zatim je ispriala svoje doivljaje sa
slikarom, koji je poto-poto htio svratiti na snimanje u Lou-

154

155

IVAN KUAN

vre, i na kraju uzbueno proaptala: - Da zna, dragi moj

Katsar, da ona bijela toka gore vrijedi milijarde... Ono je prava Mona Liza, zna, rekao mi je gospodin Pokle... On ju
je ve zamijenio, je li tako, i ovi lopovi i ne znaju kakvu vrijednost imaju u akama. Oni misle da je to Pokleov rad, a
to je prava Mona Liza, razumije li...
I zato je moj tata...
I tvoj se tata, vjerojatno, pokuao uz pomo gospodina
Poklea odmah domoi prave slike! Slikar je podmetnuo
svo
ju, a pravu bi prodao tvome tati... Nego, priaj ti meni,
Katsar,
to ti je bilo kad si onako odletio Ulicom Auteuil?
Zelenooki djeak je ispriao vrlo potanko cijeli svoj put
od Auteuila do Trocadera, ne zaboravivi spomenuti ni bogalja koji ga je naveo na pravi trag.
Bogalj? - zgranu se djevojica. - Tko je sad to? Za koga
on radi? E, tu se ne bi ni moj tata snaao... -A onda
odluno
udari nogom u zemlju: - Ali ja u se snai! Ba u
pokazati
tati da se ja mogu snai i bolje od njega. Kad je on
nasjeo
lopovima i povukao se iz guve u najnapetijem asu, ja
ne
u... Saznat u ja i tko su oni starci koji su slijedili
slikara
i mene, starci koji tre bre od naeg maka... A, ne,
Marie
Clever se ne povlai. Mata Hari i Marie Clever ne
poznaju
straha, ne poznaju tajni koje ne bi mogle rijeiti... Ba
u

pokazati tati jesam li ja jo balavica kao to on misli!

Ima jo neto - ree Katsarida sasvim tiho gledajui
u vrh cipele i zaboravivi Mona Liu na vrhu Eiffelova
tor
nja. - Neto to e sve ovo jo vie zapetljati...
to? - zapita Marie Clever motrei bijelu pjegu u daljini
mjesto djeaka koji je, ini se, zaboravljao na svoje
dunosti.
156

KOKO U PARIZU

Zna, kad sam se noas vraao kui, iz Ulice Erlanger...

Zna, kad sam bio kod tebe... Zna...
Ma nemoj mucati, Katsar! Prvo smisli to hoe rei,
ako je to ve tako vano!
Vrlo je vano, Marie... Zna, meni je ve bilo udno
i prije, dok sam jo kod kue telefonski razgovarao s
Pokleom
i s gangsterima, kako to da na sobar Maurice nije
preuzeo
telefon nego je telefon zvonio gore u sobi... Ali Mauricea
nije
bilo kod kue, uope ga nije bilo, zamisli, Maurice...
Ih! - slegnu djevojica prezirno ramenima. - Pa to
onda? Zar je to tako udno...
Vrlo udno, Marie... Maurice nikada naveer ne izlazi,
ve dugo, bar deset godina. Uvijek je predveer kod
kue...
A sad ga nije bilo...
I?
-1, zna, kad sam se vraao kui od tebe, primijetio sam
kod stranjeg ulaza, zna, kuda smo ili u sjenicu... Primijetio sam tatin novi auto! Iz njega je iziao Maurice... Bio je
blijed, vidjelo se i u mraku, ogledao se tri puta na sve strane... Onda je iz prtljanika izvukao dugaak, plosnat predmet,
dobro umotan u papir... Ba kao neka slika, zna... pa se
okrenuo i rekao nekome u autu: Polako, samo polako, treba
paziti da nas ne vidi Katsarida. U njegovoj sobi je jo svjetlo... I unio je onaj predmet u dvorite a ja sam bre-bolje
optrao kuu i uao s prednje strane...
- Oh - prezirno se nasmijei Marie Clever
mlatarajui
nogama na visokom stolcu i netremice gledajui prema

Eiffelovom tornju. - Valjda ne misli da je Maurice donio jo

157

IVAN KUAN

jednu Mona Liu kui, je li tako? Sluaj, ne postoje tri slike, nego samo dvije. Prava je gore, na tornju, kod onih
lupea, lana visi u Louvreu i za nju svi misle da je prava,
a tree nema... Glupost, Katsar, to je bilo neto drugo, tebi
se uinilo...
- Ali, Marie, Maurice ne bi nou odlazio samo tako od
kue i onda se uljao u vrt... Dao bih sebi odrezati oba uha
ako...
-Jao! - povikala je smeokosa djevojica i naglo skoila
na noge. - Gledaj! Oni su luaci bacili Mona Liu s Eiffelovog tornja...
Zelenooki djeak je uzbueno pogledao u smjeru eljeznog tornja prema kome je njegova prijateljica pruila drhtavu
ruku.
Zaista, najvrednija slika na svijetu je polako, kao velik
avion od papira padala s vrha Eiffelova tornja u dubinu.

158

XXI.

NA KII SE PTII POZNAJU

rokletstvo - rekao je brodovlasnik Somais i ogoreno

udario tapom o pod. Onda se namrtio od boli u nozi
i zabrinuto pogledao kroz prozor. Gusti oblaci skupljali su se
nad Bulonjskom umom. Pa da, pomislio je, sigurno e
biti kie i zato me boli noga.
Pogled muje pao na novine koje je maloprije bacio na
pod i opet se namrtio.
- Maurice! - zaurlao je debeli brodovlasnik. - Maurice!
Istoga trenutka otvorila su se vrata i u sobu je utrao stari
sobar Maurice snjeno-bijele brade i povijena nosa.
- Gospodin su me zvali?
Maurice, ti si me izdao! - zagrmio je Somais i udario
svom snagom tapom o debeli sag.
Gospodine Somais! - ciknuo je sobar i jo se vie pogrbio. - to kaete...
Ti si sigurno sve izbrbljao. I Katsaridi si sigurno rekao.
Je li da Katsarida ve sve zna?
Ni govora, gospodine Somais. Mladi gospodin je sigur
no bio u svojoj sobi, kad smo, kad smo unosili... kad
smo
se uuljali u vrt s onim... tako da...
159

IVAN KUAN

- Tko te pita za to, Maurice! Nemoj se praviti lud... Ta

poznam te trideset i pet godina. Nitko te ne pita za ono sino!
Reci ti meni jesi li prije bilo to govorio Katsaridi ili kome
drugome o Mona Lizi? A?
Sjedobradi se starac duboko nagnuo i poeo bre-bolje
vrtjeti glavom na sve strane i mucati:
Nikada... ni govora, gospodine Somais...
Zato onda ova prokleta novinska njukala opet zaba
daju nos u tue poslove i ne daju mi mira? Zar sam ja
kriv
to neki idioti moraju snimati film o Mona Lizi ba u
isto
vrijeme kad ja zavravam svoj najvei prekooceanski brod bi
jesno je urlao debeli brodovlasnik udarajui tapom po
novina
ma koje su leale na sagu. Bio je to primjerak
Veernje
trube s lankom Marcela Clevera Kraa 'Mona Lie'
iz
Louvrea.
Ja nisam nita kriv... Gospodine Somais, ja nita ne
znam - petljao je stari sobar i uzmicao natrake prema
vra
tima.
A sino? Jesi li bar siguran da sino nita nije primi
jetio? A?
Sto posto, sto posto sam siguran, gospodine Somais mucao je jadni Maurice pokuavajui natrake ui u
kamin.
I siguran si da Katsarida...
Siguran, gospodine Somais. Dabogda mi oi ispale. Si

guran sam da nas nije vidio. U vrtu je mrano, a on je

bio
u svojoj sobi, neprestano sam gledao u njegov prozor...
uj - uzdahne brodovlasnik odmahnuvi rukom - daj
mi adresu onoga njukala... Onoga novinara iz Veernje
tru160

KOKO U PARIZU

be s ijom se kerkom Katsarida neprestano drui usprkos

mojoj zabrani. I to pod tvojim okriljem, Maurice...
Ali, gospodine Somais...
Adresu! Jesi li uo? - zagrmi Grk tako glasno da se
ribe na zidu zatresoe kao da e ispasti iz slike.
Stari sobar natrake istra kroz vrata.
Tekim korakom, vukui nogu koju je pogodio zalutali
metak u Prvom svjetskom ratu, debeli brodovlasnik prie
prozoru i duboko uzdahnu. Nad Bulonjskom umom nebo
je ve bilo crno i u daljini su sijevale munje.
Eto, premiljao je Somais alosno, uvijek sam elio
da mi sin bude umjetnik, kad ve to nisam ja postao. Za slikarstvo nije imao nikakva smisla, u redu, ne smeta. Ali svaku
melodiju zapamti im je jednom uje, ima sjajan sluh... Mogao je postati slavan pijanist! Ja bih mu plaao najbolje uitelje, organizirao turneje, potkupio novinare da ga hvale... Bio
bi prvi pijanist svijeta. Uh! A on hoe tjerati bicikl i drndati
tu prokletu elektrinu gitaru, kao svaki siromah i mokljan
na ovome svijetu... Zar njemu da ostavim svoje milijune i
divne brodove... I slike...
- Evo adrese, neka izvole, gospodine Somais - zau bro
dovlasnik za leima glas staroga sobara i prenu se iz razmi
ljanja.
Uzeo je u ruku ceduljicu koju mu je pruio Maurice i
proitao: Marcel Clever, Ulica Erlanger 4, Pariz 16, tel. TRO 2374. Namrtio se i opet ga je zaboljela noga. Tada je tek
primijetio da se sobar nekako udno ponaa. Stari se Maurice
toliko pogrbio da se inilo da e bijelom bradom dotai debeli
161

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

sag. Osim toga je as stajao na jednu, as na drugu nogu i

gledao u gospodara nekako odozdo, ba kao uplaen pas koji
je neto skrivio.
to ti je Maurice, je li ti zlo? - zabrinuo se brodovlasnik
i dobroudno se dotaknuo sobareva ramena.
Nisam vam sve rekao, gospodine Somais...
Aha! - jeknuo je brodovlasnik i sruio se u naslonja
od bolova u nozi. - Govori, Maurice, nesreo.
Jadni sobar koji nije znao lagati, ispriao je, kako je najbolje znao, jueranji razgovor s Katsaridom. Debeli brodovlasnik je mrko sluao Mauriceovu priu o tome kako ga uhodi
vlastiti sin, kako se zanima za njegove poslove i kako sumnja
u njega. Kad je sobar zavrio, Somais je zamiljeno rekao:
Znai da Katsarida zna i za onoga slikara s Pelleporta?
Je li?
Pa... Da oproste, gospodine Somais, za slikara pie i
u novinama... Nije teko pogoditi... pogoditi...
I sijedi starac pokaza dugakom bradom prema zguvanoj Veernjoj trubi na podu.
- Van! Gubi se! - zaurla opet Grk i osinu tapom kroz
zrak kao da se mauje s nevidljivim neprijateljem.
Jadni Maurice udari o kamin i opet se, to je bre mogao,
izvue natrake u susjednu prostoriju. Ondje ostane stajati
ispred vrata znajui da e ga bijesni gospodar ubrzo pozvati
natrag u sobu.
- Prokletstvo! - promrsio je ogoreno debeli brodovla
snik i opet se odgegao do prozora.
Vani je grmjelo i prve krupne kapi kie zabubnjale su o
prozor.

Nee mene nitko nadmudriti, nee!, razmiljao je Grk

gledajui mlazeve kie koja se prosula nad Parizom. Ubacili
su mi pijuna u vlastitu kuu. Njukala su ak moga sina
pridobila za sebe, ocrnjela me pred njim, prikazala kao obina
lopova... Neka! Pokazat u ja njima svima! Nisam ja kriv to
znam to je prava, velika umjetnost, to znam cijeniti vie od
bilo koga na ovome svijetu takvu sliku kao to je 'Mona
Liza'. I zar nije nepravedno da se ja, koji toliko volim slike
- vie nego vlastite brodove - i koji imam para da ih kupim,
moram boriti protiv... protiv nekih...
Brodovlasnik se naglo okrenu i opet glasno povie da se
naslikane ribe vratie u tanjure iz kojih su skoro bile ispale:
Maurice! Mauri-ice!
Gospodin izvole? - javi se odmah sobar poto je navrat-nanos upao u sobu.
Molim te, zovni mi odmah telefonski broj.
Ali u tom asu debeli brodovlasnik problijedi. Uhvati se
za naslonja da se ne bi sruio i tiho promuca:
Maurice... a gdje je papagaj? Gdje je na Cesar, Mau
rice?
Gospodin su rekli da im ide na ivce njegovo ponaanje
i krckanje, pa da ga odnesem na terasu... - Stari
sobar
umuknu a s ele mu nestane i posljednje kapi krvi.
-Jao...
idem odmah, trim...
Nesreo! - urlao je za njim brodovlasnik pokuavajui
cupkati to je bre mogao. - Ostavio si jadnu, dragocjenu
pti
cu na ovome pljusku... Jadni Cesar! Nesreo jedna
bezglava!
Magare sijedi!

162

163

IVAN KUSAN

I kad je brodovlasnik doepao do vrata velike terase u

susjednoj sobi, primijetio je, na svoje veliko zaprepatenje,
da Maurice stoji na pragu kao ukopan i da ne izlazi na kiu.
Somais je pomislio na najgore. Pomislio je da se nesretni Cesar ve utopio u kinici.
Ali Cesar je bio iv i, vjerojatno, zdrav. Samo to to vie
nije bio Cesar! Ispod njega se skupila mlaka vode to se prelijevala u razliitim bojama, od tamnocrvene do zelene. A
sama je ptica bila sad siva kao obian golub. Kia je sa Cesarova perja sprala boju!
Go-gospodine... - mucao je zaprepateni sobar.
Vidim i sam - ogoreno je promrsio Grk. - Mislio sam
ja ve odavno da to nije moj Cesar. Cesar se uvijek
pristojno
ponaao... Daj ovamo tog upavog vrapca!
Ali... ja ne razumijem... petljao je Maurice dok je drhta
vim rukama hvatao po terasi posivjelog papagaja.
Zato ja razumijem. To je jo samo jedna njihova pod
vala. Samo to e mi tu alu skupo platiti osiguravajui
zavod.
Na izlobi je moj Cesar bio osiguran na milijune... Daj
ovamo
tog blesana...
Stari sobar je, drhtei od straha i hladne kie, uhvatio
sivog papagaja i predao ga debelom brodovlasniku koji ga je
nemilice uhvatio za vrat. Nesretna ptica je mahnito lepetala
krilima i hripala u samrtnom strahu. I dok se tako otimala
i kaljala, odjednom je iroko otvorila kljun i iz njega je izvirio komadi ice.
ica! - zaprepateno je izustio Maurice.
Kakva ica! - povikao je Somais, uhvatio komadi ne
poznatog predmeta i izvukao ga iz kljuna. U ruci mu se
nala

164

IVAN KUAN

spravica velika poput sitnog ljenjaka. - To je mikrofon, Maurice. Ovaj lani Cesar je ubaen u nau kuu da bi netko mogao sluati svaku rije koju mi pred njim izgovorimo. To je
cijela zavjera! Ali ja u im pokazati... Vidjet e oni s kim imaju
posla... Maurice, nazovi broj PEL 24-38.
Za nekoliko trenutaka stari se sobar vratio i rekao da se
broj PEL 24-38 ne javlja. Brodovlasnik je udario tapom o
pod, tresnuo papagaja o zemlju tako da je bolno zakretao.
I povikao je:
- Dobro. Reci onda da mi priprave kola. Idem ja osobno
gospodinu slikaru... Kad su ba htjeli da im pokaem zube,
vidjet e kako ja grizem... Maurice, auto!
Stari je sobar tako brzo pojurio natrake da se spotaknuo
o debeli sag i pao.

166

XXII.

NI INSPEKTOR SIMO NE BI
POMOGAO

voje stranih turista, mu i ena, zadivljeno su promatrali Pariz s prve platforme Eiffelova tornja.
Ah, dragi, kako je ovdje divno - govorila je ona i uzdisala.
Oh, draga, kako mi je drago to ti je drago... Naime,
htio sam rei: kako mi je drago to ti se svia.
Slikaj, dragi, slikaj da kod kue pokazujemo prijate
ljima i da nam zavide.
Odmah, draga, stani onamo... E, tako, u kut... Sad u...
Ali ba kad je turist podignuo svoj skupocjeni aparat, uinilo mu se da je oblak zamraio sunce. U iduem trenutku
taj mu je oblak pao na glavu i on je, kljocnuvi aparatom,
sjeo na zemlju od udarca i zaprepatenja.
- Jao! - povikala je turistkinja i priskoila u pomo muu.
Predmet koji je pogodio nesretnika u glavu nije bio
oblak, nego slika zamotana u novinski papir. Na jednom mjestu papir se poderao i dvoje iznenaenih turista promatralo
je sa slike nasmijeeno lice neke ljepotice.
Kako je lijepa! - rekla je ona i uzdahnula.
Kako je teka! - rekao je on i opipao se po glavi.
167

IVAN KUAN

Ali prije nego su se dvoje turista pribrali, doletjela su bez

daha dvojica djeaka, progurala se kroz gomilu i zgrabila sliku.
Uzalud ih je bogati turist nagovarao da mu sliku prodaju. Nudio
im je ak deset tisua franaka, jer bi rado pokazao svojim prijateljima u domovini sliku koja mu je u Parizu pala na glavu!
Zlatko i Koko su bre-bolje zgrabili sliku i pojurili prema
liftu iako nisu imali karte za silazak.
Treba pobjei to prije! - rekao je Zlatko pokuavajui
kako-tako prilijepiti poderani komad novinskog
papira. Dok se ne sjete kakva je ovo slika.
Tako mi je poznata ona ena na slici - tuno je uz
dahnula bogata turistkinja. - ini mi se da sam je
vidjela
u nekom filmu...
Vrlo je teka - zamiljeno je ponovio njen mu ustajui
s poda i razmiljajui kako li je ispao onaj snimak kad je
pri
tisnuo gumb na aparatu u trenutku dok je padao na pod.
Dotle su Koko i Zlatko ve ispali iz lifta i trali preko iroke poljane prema Trgu Trocadero ne znajui da svaki njihov
korak budno motre dva para oiju iz kavane Malacoff. Jedini cilj im je bio da to prije ulete u podzemnu eljeznicu
i odvezu se na Pelleport.
U hodnicima na stanici Republique, kad su prelazili
iz jednog vlaka u drugi, Zlatko je ponavljao:
Samo da mi je znati... Samo da mi je znati...
to? to? - zapitkivao je Koko pokuavajui stii dugonogog prijatelja koji je grabio to je bre mogao.
Kad bih bar znao zato se ujak upleo u sve ovo... Ni
kako mi nije jasno... Glavno je da vratimo to prije sliku.
Sre
a da nije oteena. Mogla je pasti na kakav iljak,

KOKO U PARIZU

zamisli!
168

uj, Zlatko - ree odjednom Koko poeavi se iza uha

dok su ekali vlak. - Zar nam ne bi mogao pomoi, na
prim
jer, onaj tvoj, zna, Simo, kako se zove?
Koji Simo, Koko? Opet se ti zafrkava?
Onaj... zna, priao si mi. Kae da on samo pui lulu,
pije pivo i rjeava sve zagonetke, tko je koga, na
primjer,
ubio, i tako dalje...
Ah - sjeti se Zlatko i odmah razljuti - pa ti misli Maigreta, Maigret je detektiv u romanima koje pie Georges
Simenon. Ti kae Simo! Nemoj se zafrkavati, Koko!
Ne znam ja... - pokunji se upavi djeak.
Dabome da ne zna. Nema ti pojma to je Pariz. Haj
de, upadaj!
Ali kad su izili iz lifta na stanici Pelleport i zaputili
se prema Ulici Bretonneau, Koko je smogao hrabrosti da jo
jednom progovori. eui se naizmjenice iza oba uha predloio je Zlatku da ne uu u slikarev stan kroz stubite u kui
br. 3, nego da se popnu na terasu preko susjednog krova.
Zato to? - zgranu se Zlatko ali i obuzda. Mislio je da
u ovako napetim trenucima treba posluati svaki savjet
ako
je razuman.
Pa zna... - neodluno e Koko. - Kad je juer nestala
slika... privremeno... sad je bila, pa je nema, pa je onda
opet
ima... Htjeli su je ukrasti, ali su se uplaili... Kojim su
putem
onda doli, a? Sigurno preko terase. Na vrata se ne bi
usudili,
na primjer...

- I to onda? Recimo da ima pravo. Svejedno nema ra

zloga da se mi penjemo kao... kao idioti preko krova, kad
169

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

moemo lijepo ui na vrata jer imamo klju. to nas briga

za njih?
- A ako su oni unutra? Oni nemaju kljueva... Mi im do
emo iza lea, ne mogu van, i - cap!
Koko je posljednje rijei proaptao bojei se da e Zlatko
planuti i izgrditi ga. Ali dugaki prijatelj se zamislio i potapao ga dobroduno po ramenu:
- Ovaj put ima pravo, Koko. Treba pokuati. Moda ih
iznenadimo. Dosta su oni nas... U ratu je uvijek vano tko
koga prvi iznenadi.
Koko je bio silno sretan kad su se hitro uljali Ulicom
Bretonneau prema kunom broju 5. Bio je toliko ponosan
na svoj plan da se ak zaboravio zapitati to e biti ako zaista
zateknu kakve lupee u stanu.
Djeaci brzo utrcae uza stubite nepoznate kue. Sreom nisu nikoga sreli. Tavanska su vrata bila otvorena i Zlatko
ih je gurnuo nogom.
- Koko, ui ti prvi - rekao je. - Ja ne mogu, jer nosim
sliku.
upavi je djeak hrabro uao u mrani tavan a onda se,
oprezno pipajui oko sebe, uputio prema svjetlu to je dopiralo kroz okance u dnu. Suspreui dah, Koko se proverao
kroz otvor i naao na ravnom krovu bez ograde. Zaboravivi
na strah od visine, obradovao se kad je vidio da je zbilja pogodio put koji vodi u slikarev stan: s krova nije bilo teko
skoiti na terasu susjedne kue.
Oprezno su provukli Mona Liu kroz tavansko okno,
a za njom se uzverao i Zlatko.

to sam ti... - poeo je Koko glasno, ali ga je Zlatko

udario dlanom po ustima.
Pssst! Moramo biti oprezni... S ujakove terase emo
skinuti ue za rublje. To e nam dobro doi ako treba
koga
vezati... A i ipke iz ograde su klimave, mogu se
izvaditi...
Moda nam dobro dou...
Koko je osjetio kako mu se upava kosa, ako je to uope
mogue, jo vie nakostrijeila. Polako su spuznuli na terasu,
spustili sliku i naslonili je uza zid. Izvadili su svaki po jednu
ipku iz ograde, skinuli ue za rublje i znaajno se pogledali.
Bili su spremni. Spremni na to?
Tada je tek Zlatko zauo da na ulaznim vratima u ujakov
stan prodorno zvoni zvonce.
Doli smo, ini se, u pravi as - rekao je Zlatko.
Ako, na primjer... - poeo je Koko oprezno.
uti i doi za mnom! - odsijee dugonja i hrabro za
korai u sobiak koji je ujaku sluio kao slikarska
radionica
i iz kojeg je Zlatko sino odnio sliku Mona Lie. Zvono
na
vratima je uporno odjekivalo a nepoznata osoba pred
vratima
ve je snano potezala i tresla kvaku.
Nepoznata osoba pred vratima nije bila nitko drugi nego
glavom uveni filmski glumac i redatelj Alles Worson. Uzrujan zbog duge vonje kroz pariku vrevu u kojoj se njegova
golema crna limuzina jedva kretala, on je skakutao pred vratima Poklepovieva stana i drmao svom snagom kvaku na
vratima. A snage u njegovim ruetinama nije bilo ba malo.
Tko zna kako bi proao jadni Zlatkov ujak da mu je u tom

170

asu dopao aka.

171

IVAN KUAN

- Otvaraj! - gunao je kroza zube i kroz gustu bradu.

Onda se cijelim krupnim tijelom naslonio na vrata. Drvo je
pucketalo, arke su kripale.
Odjednom se razlegnuo snaan tresak, brava je popustila
i vrata su se irom otvorila. Bradati redatelj nije se uspio zaustaviti, izgubio je ravnoteu i glavake uletio u stan. U padu
je zahvatio glavom bocu mlijeka i up s kistovima.
- Sad je na! - zauo je neiji glas iznad sebe, a onda
su ga zgrabile ruke koje su ga netezale i ovdje-ondje tipale
kao gomila nestanih rakova.
Poto su odbacili ipke koje im uope nisu trebale, Koko
i Zlatko su vrlo brzo i dosta spretno vezali oamuenog redatelja za stube to vode u potkrovlje. Ue za rublje je bilo
vrlo dugako i bradati Worson je bio omotan od vrata do peta,
kao kakvo dojene u pelenama. Kad se posve pribrao, ve su
mu usta bila stegnuta debelim runikom i jedva je disao.
Koko mu je nabio na glavu utu kapicu koja je bila odletjela pod krevet i zagledao se u njega ponosno i veselo ba
kao da je dovrio snjegovia i okrunio ga starim loncem.
Opet on - ree napokon zamiljeno.
to kae? - zaudio se Zlatko.
Pa zar ne vidi da je to onaj isti ovjek koga smo vidjeli
malo prije kroz dalekozor s Eiffelovog tornja kad je
izlazio
iz helikoptera. Ista brada, naoale, uta kapa... ini mi
se da
sanjam...
Nemoj se zafrkavati, Koko, kakav isti ovjek! Ja mislim
da je bolje da se sad maknemo. Tko zna tko e jo
ovamo
navratiti, a jedva smo se ovoga rijeili...

172

KOKO U PARIZU

- Kako da nije isti? Daj, pitat emo ga - Koko ve htjede

zgrabiti runik na bradonjinu licu, ali ga Zlatko lupi po prsti
ma.
U tom asu zazvoni telefon. Djeaci i zavezani redatelj
netremice su motrili crnu spravu koja je podrhtavala od zvonjave. Kad je telefon utihnuo, Zlatko je ponovio:
Idemo, Koko, bre.
I njega da ostavimo, ovako... sa slikom? Zato smo
onda dolazili?
Ma s kakvom slikom, Koko? Sliku emo ponijeti, jasno.
A njega e ve osloboditi. Ili prijatelji, ili oni drugi. Haha.
Dugaki se djeak obijesno nasmijao a Alles Worson ga
je prostrijelio bijesnim pogledom kroz crne naoale. Koko je
donio sliku s terase i dao je Zlatku. I oprezno ga upitao:
Ali kamo emo sad, Zlatko? Tek smo doli... Ja mi
slim...
Nemoj zafrkavati, Koko? Neu valjda pred njim govoriti
kamo idemo. Jasno je kamo idemo. Onamo odakle je
poela
cijela guva. Idemo ravno u neprijateljski glavni tab,
dragi
moj. Sad e vidjeti! Ne zna ti jo to je Pariz, nema
pojma!

173

ikad
itao neki pijunski roman?

XXIII.

KIT IMA LANU BRADU

ako je! - radosno je povikala Marie Clever. - Sad

mi je sinulo. Napokon! Ba sam bila glupa...
Dao bih sebi odrezati oba uha ako joj je ita jasnije nego
meni. Samo se pravi vana, mislio je u sebi Katsarida.
Djevojica i djeak su stajali, kao u zaklonu, iza velike
crne limuzine to je bila parkirana u uliici Bretonneau, nasuprot kunog broja 3. Poto su iz kavane Malacoff vidjeli
kako su se nepoznati djeaci opet doepali Mona Lie,
odluili su slijediti ih kroz Pariz. I tako su doli za njima u
dvadeseti pariki okrug, na Pelleport.
Sad je jasno - nastavljala je zanosno smeokosa dje
vojica koja je bila roena da postane nova Mata Hari. To
su djeaci zbog kojih slikar Pokle nije spavao cijelu no.
Ne
poznati lopovi su ukrali sliku a ovi djeaci su ih, je li
tako,
slijedili kroz cijeli grad sve dok je jutros nisu zgrabili i
utekli.
Je li tako? I sad su doli da je vrate ujaku. Shvaa li,
Katsar?
Samo mi nije jasno zato su se sa slikom popeli na
Eiffelov toranj - bojaljivo je ubacio zelenooki djeak.
Zato? Kako zato? - zbunila se Marie i bijesno udarila
nogom o plonik. - Pa zato... Sluaj, Katsar, jesi li ti

174

KO KO U PARIZU

Jesam, Marie, naravno.

E, pa, kad si ti vidio da je u jednom pijunskom ro
manu odmah sve jasno, a? Treba proitati cijelu knjigu
da
vidi tko za koga radi i tko je kome neprijatelj, je li
tako?
Ima pravo - odgovorio je Katsarida alosno.
Za nas je najbolje da se upoznamo s tim dekima koji
stanuju kod slikara i da pokuamo suraivati s njima.
Oni
nam mogu pomoi. I mi njima. Oni znaju tko je
pokuao
oteti sliku i za koga. Je li tako? Idemo za njima!
Marie i Katsarida dovezli su se na stanicu Pelleport
istim vlakom kojim su stigli Zlatko i Koko. Vidjeli su kako
su Zlatko i Koko uli u kuu broj 5 u Ulici Bretonneau. Zato
su i njih dvoje, poslije nekog vremena, uli u istu kuu u
koju su djeaci unijeli Mona Liu.
Ne shvaam - govorio je zabrinuto brodovlasnikov sin
- kako ni na jednim vratima ne pie Pokleovo ime...
Slikari stanuju uvijek na tavanu - rekla je odluno Ma
rie Clever.
Kroz tavanska vrata djevojica i djeak doli su do otvora
koji je vodio na krov i na terasu slikareva stana.
-Jasno - rekla je djevojica. - Tajni put. Zaboravili smo
pogledati adresu koju imamo. Moda slikar i ne stanuje ovdje, nego u susjedstvu.
U trenutku kad su Koko i Zlatko ponovo istrali na Ulicu
Bretonneau, Marie Clever i Katsarida Somais nali su se oi
u oi s vezanim bradonjom koji je iznad crnih naoala imao
nisko nabijenu utu kapicu. U stanu nije bilo ni traga djeacima, ni skupocjenoj slici.

175

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

Bolje da bjeimo odavde, dok jo... - poeo je djeak.

Ne boji se valjda, Katsar? - upitala je djevojica. Pria postaje sve zanimljivija. Ovaj gospodin je nalik na
glum
ca Allesa Worsona, ali samo nalik... Znam ja Worsona,
imam
bar stotinu njegovih slika. Kladila bih se da ima lanu
bradu.
Povuci je Katsar, vidjet e...
Neu, Marie, neu...
M-m-m - mumljao je vezani bradonja i batrgao no
gama pokuavajui se osloboditi.
Gledaj - povikala je odjednom smeokosa djevojica
i udarila nogom u pod. - Vrata su provaljena. Vidi,
ovdje
su prava vrata! Ovo je pravi ulaz u stan, je li tako?
Netko ide! - proaptao je Katsarida i grevito uhvatio
djevojicu za ruku. - Bjeimo!
Na stepenicama su se zaista uli brzi koraci.
- Neemo bjeati, Katsar - mirno je odgovorila Marie
Clever radoznalo promatrajui vezanog bradonju. - pijuni
nikada ne bjee. Povui emo se.
Zelenooko djeak i smeokosa djevojica povukli su se
dostojanstveno ali brzo. Isprva u potkrovlje, onda na terasu,
pa na tavan susjedne kue. Ispratio ih je zabrinut bradonjin
pogled iza tamnih naoala.
Nekoliko trenutaka kasnije Jean Brange i Michel Croitier
oprezno su pokucali na razvaljena vrata, onda ih odmakli i
zaprepateno zastali pred ovjekom u utoj kapici koji je bio
vezan za stube.
- Oho - veselo je ciknuo Michel, a oi su mu se sasvim
suzile u kutovima. - Gospodina su lijepo udesili, nema to!

176

- Rekao sam ti ja - ozbiljno je kazao Jean i uzbueno

zapalio cigaretu. - Znao sam ja da e ovdje biti uzbudljivo.
Toga jutra se Michel, poslije nezgodne pustolovine na Auteuilu, alosno vratio kui ne znajui kada e Jeana pustiti iz
policije, ni kako e mu poslije protumaiti da je dopustio dvojici
mangupa da umaknu sa slikom Mona Lie. Dva sata kasnije Jean
se ve pojavio u stanu Croitierovih. Na policiji su mu samo
odrali bukvicu, rekli mu da mlad ofer kao on treba dvostruko
paziti na znakove, vratili mu dozvolu i pustili ga.
Tada su dva nerazdruiva prijatelja odluila da nastave
potragu za dragocjenom slikom i djeacima koji su im iskliznuli iz ruku. Michel se sjetio vanog podatka: na papiriu mu
je ostao telefonski broj Zlatkova ujaka PEL 24-38. Po tome
broju nije bilo teko u telefonskoj knjizi pronai i Poklepovievu adresu. I tako se, u onom trenutku, kad su se Marie
i Katsarida nali pred vezanim neznancem, stari Jeanov citroen zaustavio iza blistave limuzine u Ulici Bretonneau.
I sad su dva djeaka, koja su inae tako nestrpljivo oekivala da otputuju do dvoraca na Loiri i na Aurnu obalu, stajala ispred vezanoga bradonje koji ih je mrko motrio kroz
crne naoale pokuavajui mlatarati nogama.
Ja mislim da ga ne odveemo - razmiljao je naglas
Jean.
Nismo se valjda posvadili s mozgom, stari - odgovorio
je Michel. -Jasno je da tu nisu ista posla, a to nama
upravo
odgovara. to vea guva, to bolje!
Moda je to Mongolov ujak? - sjeti se Jean.
Samo, tko bi njega vezao, a? Koko i Mongol? Nema
veze!
177

IVAN KUAN

Djeaci su pregledali stan i sobicu u potkrovlju. Zavirili

su u svaki zakutak, podigli svaki papiri, zakucali o svaki zid.
Nigdje ni traga Mona Lizi. Vratili su se opet pred bradonju.
Da ipak pitamo frajera? - zapita Michel, a oi mu se
suzie od naporna razmiljanja. - Moda on kui u
emu
je tos, kad su ga ve ovako udesili.
Skini mu polako runik - sloi se Jean. - Samo bez
gluposti, gospodine! Htjeli bismo vas neto pitati.
M-m-m - mumljao je bradonja i trzao nogama. Michel
se brzo sagnuo prema vezanom neznancu, ali ba kad je
htio
da mu odrijei povez na ustima, naglo je ustuknuo i
uzvik
nuo:
Jean! Kit ima lanu bradu...
Idueg trenutka Michel je, mjesto da odrijei runik,
spretnim pokretom odlijepio bradu s obje strane neznaneva
lica. Lana brada ostala je visjeti niz obraze kao brkovi u
mora. Jean i Michel zapiljili su se izbliza u lice nepoznatog
zatoenika. Onda je stariji djeak odbacio ik i znaajno rekao:
Neemo se mi u ovo petljati. Ba nas briga. Neemo
mi za druge vaditi kestenje iz vatre...
Fuka se nama - nehajno je dobacio Michel. - to se
nas tie, moe frajer odapeti od gladi...
M-m-m - procijedi bradati zatoenik.
Ali Jean se ipak odluio pretraiti bradonjine depove.
Osim cigareta, upaljaa i rupia izvukli su putovnicu i sveanj posjetnica.

178

KO KO U PARIZU

O-la-la - uzviknuo je Jean i bre-bolje zapalio novu

cigaretu. - Ovo je gospodin Worson, uveni ameriki
glumac
i redatelj koji snima film o krai Mona Lie iz
Louvrea...
Zna, pisale su sve novine!
Nema veze, stari moj! - zaurlao je Michel a oni kapci
su mu se posve sastavili. - Ovo je samo putovnica
gospodina
Worsona... Kladim se da pravi Worson ne nosi lanu
bradu,
to bi novinari ve prokuili i rastrubili. uj, stari,
pogledaj
adresu na ovim posjetnicama: Avenija La Bourdonnais
br.
23. Kad bismo skoknuli onamo, a?
Sila si, Michel. Mislim da bi tata Charles i tata Frederic
oblizali prste kad bi bili na ovakvu tragu...
Tata Charles i tata Frederic su bezvezni - ljutito je re
kao Michel. - Idemo na Aveniju La Bourdonnais i
sutra e
sve parike novine pisati 0 kuhinji koju smo mi
prokuili.
Kakvoj kuhinji, Michel?
To se tako kae, Jean. Kuhinja je kad se ne kui u emu
je stvar, kad je mutno i kad netko nekome krvavo
podvaljuje.
Jean je slegnuo ramenima, ponovno zalijepio otrgnute
krajike brade neznancu na obraz i pokazao Michelu odlunim pokretom glave da e biti najbolje ako to prije odu
odavde i upute se na Aveniju La Bourdonnais.
Kad su sjedali u stari citroen pred kuom, neki nestrpljivi
voza uporno im je trubio za leima ekajui da svoj auto-

mobil smjesti na njihovo mjesto, tono iza velike crne limuzine. Nestrpljivi voza nije bio nitko drugi nego bogati grki
brodovlasnik Somais.
- Prokletstvo - gunao je debeli Grk dok se s mukom
uspinjao uza stube nastojei se ne oslanjati na bolesnu nogu
179

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

nego na tap. - Zato svi umjetnici moraju stanovati na najviem katu i to u kuama gdje nema lifta?
Dugo i uzaludno zvonio je stari milijuna na ulazu u
skromni stan slikara Poklepovia. Onda je, napokon, odgurnuo razvaljena vrata i naao se oi u oi s nepoznatim bradonjom koji je kroz povez na ustima mumljao m-m-m i
mlatarao nogama.
- Hm! - rekao je stari Somais i udario tapom o pod.
Pregledao je cijeli stan, uzverao se u potkrovlje - i to gotovo preko bradonjine glave - ali nigdje nije bilo ni traga niti
slikaru Poklepoviu, niti Mona Lizi. Zaustavio se pred vezanim neznancem koji je neprestano mrmljao i zaprijetio mu
se tapom:
- Hoe li da te ja odveem, je li? Nisam poludio! Samo
treba da se uvalim u jo veu svinjariju... Da se ovdje jo
nau otisci mojih prstiju. Nisam lud! Do vienja, gospodine!
Drago mi je to se nismo upoznali. I pozdravite onoga ludoga
slikara i recite da u mu svejedno zavrnuti vrat im ga do
hvatim. Prokletstvo, na to sam ja spao. Sve zbog umjetnosti.
Prokletsto!
epajui i mrtei se od boli u nozi, brodovlasnik Somais
je odmahnuo rukom i odgegao se kroz razvaljena vrata.
Vezani bradonja u utoj kapici uzalud se upinjao da olabavi vrsto ue ili da strese povez s usta. Oi su mu toliko
sjale od bijesa da bi na njima bilo mogue pripaliti cigaretu.
Malo kasnije se s terase douljala maka i pohlepno polizala razliveno mlijeko s poda. Kad je ona otila, na balkon
je oprezno doskakutao golub i pozobao mrvice kruha koje

neuredni slikar nije pomeo. Zavezani bradonja se moda sjetio

kako mu je pisac scenarija jutros predloio da u film ubaci
slian prizor: Ovdje smrt od gladi, a ondje - ivot, hrana...
eludac mu je zakruljio kao pokvareni radioaparat.

180

181

KO1CO U PARIZU

XXIV.

SVE JE LANO

znad Bulevara Montmorencv razili su se kini oblaci i sinulo je pravo ljetnje sunce. Dva djeaka zadivljeno su promatrala veliku vilu, koju su, usprkos visoku zidu i drveu jasno mogli vidjeti s ulice.
Ima vie ulaza. Ne znamo ni gdje treba ui.
Ja znam - odgovorio je Zlatko. - Svi ovi ulazi s bu
levara su glavni, to je bar jasno. Mi moramo ui s druge
stra
ne. Najvanije je iznenaenje... Hajde.
Sa slikom ispod ruke, dugaki djeak je hrabro zakoraio
uzdu zida, zamaknuo iza ugla i zaobiao vrt u kojem se izdizala palaa brodovlasnika Somaisa.
- Ja sam strano gladan - rekao je Koko jedva sustiui
svog krakatog prijatelja. A u sebi je pomislio: I dosta mi je
Pariza...
Prije nego to su se ponovo ukrcali u podzemnu eljeznicu i krenuli prema Bulonjskoj umi, spustili su se do Trg
Gambetta i pogledali to radi njihov znanac Charles. Ali brijanica Kod Charlesa bila je zatvorena, to je jo vie
uvrstilo Zlatka u njegovoj sumnji da su brija i njegov udni
prijan Frederic upleteni i u otmicu i u cijelu guvu oko
Mona Lie. Jer, rekao je on, svaki bi brija ba subotom
182

radio... ako je pravi brija! A na Charles je... ah, svejedno

to je, uskoro e sve biti jasno... Jadni moj ujo, to mu je
to trebalo...
Zlatka je jedino tjeilo to je vjerovao da je njegov ujak,
slikar Poklepovi, samo slijepo orue u rukama bogataa Somaisa koji mu je obeao veliku nagradu i tako ga prisilio da
sudjeluje u prijevari. Osim toga, kako se inilo Zlatku, Somais nije bio jedini koji se htio domoi slike u ovoj guvi
oko snimanja filma... Bili su tu jo bogalj, brija, Michel, i
Jean, crni bradonja u utoj kapici i tko zna tko jo. Moda
su svi oni pripadnici druge bande koja se na razliite naine
pokuava domai uvene Leonardove slike. Ali tko e ih sve
omesti i nadmudriti, mislio je mravi djeak bijesno stiui
vilice. Tko e pomoi jadnom ujaku da se ispetlja iz tog banditskog klupka? Naravno - ja... Pa, recimo, i Koko, ako me
bude sluao.
A Koko je bio strano gladan i mislio je kako bi se, da
je kod kue, sad ak i okupao samo da dobije obinu alicu
bijele kave koju je inae tako prezirao.
- Stoj! - prosiktao je Zlatko, stegnuo sliku pod rukom
i stao Koku na nogu. - Ovdje je stranji ulaz u neprijateljski
tab. Sad treba biti dvostruko oprezan, ako hoemo da se ivi
izvuemo i da neto doznamo.
Koko se poeao iza uha i klimnuo glavom. On je samo
mislio o bijeloj kavi i dragom bagremu pod prozorom. Sjetio
se kako je u svojoj sobi zamiljao Pariz! Ma koliko ga je Zlatko Brni plaio priama o lanim slijepcima koji pucaju iz
lanih sljepakih tapova, svejedno nije vjerovao da e se njih
dvojica cijelo vrijeme po Parizu samo uljati, bjeati ili skrivati.
183

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

Zlatko je odkrinuo vrtna vrata i gurnuo Koka pred sobom, jer on nije mogao ii prvi, zbog slike.
Poli su uskom stazicom koja je mimo gusto obrasle sjenice vodila pravo prema velikoj vili Somaisovih. Ba kad se
Koko spremao skupiti hrabrost i upitati Zlatka to on zapravo
oekuje da e ovdje saznati i kako e pristupiti neprijatelju,
za leima im se razlegao prodoran pisak zvidaljke.
- Ovamo! Doite ovamo, deki! - zvao ih je odnekuda
srdaan glas djevojice.
Prije nego su se sabrali od zaprepatenja, smeokosa djevojica krupnih sivih oiju sa zvidaljkom u ustima i crnokos
djeak velikih zelenih oiju uvukli su ih u hladovinu sjenice.
Da se upoznamo - veselo je rekla djevojica i zavrtjela
smeim uvojcima. -Ja sam Marie Clever. Oekivali smo
vas.
A ja sam Katsarida - upao je zelenooki djeak i pruio
ruku. - Katsarida Somais.
Oho! - uzvratio je Zlatko i oprezno prihvatio pruenu
ruku ne isputajui sliku ispod pazuha.
Oh! - jeknuo je Koko koji je bio strano gladan.
Nema smisla da se pravimo vani, ni mi, ni vi - rekla
je budua Mata Hari i nasmijala se. - Vi jo moda ne
znate
tko smo mi ali mi ve znamo sve o vama. I znali smo
da
ete nas pronai.
Hm - izustio je Zlatko i vano se namrtio.
M - kazao je Koko.
Njegov otac je upropastio mog jadnog ujaka - rekao
je Zlatko i pokazao glavom prema Katsaridi.
Nije istina! - zaurlao je brodovlasnikov sin.

- Tiina! - povikala je Marie Clever i udarila nogom o

pod sjenice.
Ja sam gladan, pomislio je Koko i uzdahnuo u elucu.
Tada je smeokosa djevojica zapovjedila trojici djeaka
da sjednu na klupe u sjenici i, uzdignuta prsta, kao uiteljica
u koli, stala pred njih.
- Tako, deki. Dosta gluposti - rekla je uasno ozbiljno.
- Nama je svima stalo da se ova zbrka rijei... A vas dvojica,
Zlatko i Koko, ne morate se bojati Katsara... Njemu je najtee
od svih nas, jer je tu njegov tata... Dobro, neemo sad o po
jedinostima! Neka svaki kae to zna o sluaju Mona Lie...
Poto su Koko i Zlatko oklijevali i zbunjeno se pogledavali, prvi se nakaljao Katsarida i oprezno poeo:
- Moete mi odrezati oba uha ako nije istina ono to u
ispriati...
I zelenooki djeak je ispriao sve to je znao o oevoj pohlepi za umjetnikim slikama i svoju priu jo potkrijepio
jueranjom izjavom staroga sobara Mauricea o novome brodu koji e nositi ime Mona Liza...
- Dakle, uli ste - javila se Marie Clever. A to ete nam
vi ispriati?
Zlatko se nakaljao, vilice su mu se napele kao da e
pui, a nos mu se savio. Odluio je rei sve to zna i to
sluti jer je osjetio da je ba u neprijateljskom glavnom tabu
otkrio prave saveznike. I on je polako i opirno ispriao sve
Kokove i svoje doivljaje od trenutka kada su se juer spustili
na pariko uzletite.
Djevojica je sluala s olovkom u ruci i, vrtei povremeno
smeom glavom, biljeila u mali notes ono to joj se inilo

184

185

IVAN KUAN

najvanije u stranevoj prii. Kad je Zlatko zavrio, Marie se

okrenula Koku i zapitala ga moe li on to dodati. upavi je
djeak slegnuo ramenima i rekao:
Ja sam gladan.
Oh, to je bar lako - spremno je ponudio Katsarida zatrait u od Mauricea da nam neto donese... to bi
jeo?
Ja bih... - poeo je Koko neodluno i zbunjeno po
gledao Zlatka. -Ja bih... samo ne znam kako se kae
fran
cuski. Ja bih, na primjer punjenu papriku.
to kae? - upita Katsarida.
Donesite mu peenih krumpira - odgovori Zlatko brzo
i bijesno se okrene prijatelju: - Opet se zafrkava,
Koko!
Osim peenih krumpira, brodovlasnikov sin je za dvadesetak minuta donio i ivu sivu pticu koju je predstavio kao
biveg papagaja Cesara i pojasnio drugoj dvojici tajnu skrivenog mikrofona koja je izila na vidjelo zahvaljujui naglom
ljetnom pljusku.
Papagaj! - uzviknu Zlatko i vre stisnu sliku ispod
ruke. - Tako je! Papagaj i bogalj, sad mi je jasno.
Jesam li
ti rekao, Koko?
Bogalj! - zaprepasti se i Katsarida i razjapi usta u udu.
- Pa ja sam sreo jednog bogalja, on me je uputio za
vama...
Ondje, na Auteuilu... rekao mi je da ste se odvezli
autobusom
broj 52. Taj tip, ini mi se, sve zna...
Ja bih kui, pomislio je Koko poto je smazao i posljednji krumpir.
- Ja mislim da su bogalj i onaj bradonja jedna te ista

osoba. Preruio se da ne bi bilo previe sumnjivo. Sigurno

mu je ono lana brada.
186

KOKO U PARIZU

Naravno - nasmije se Maria Clever. - Pa ja bar poz

najem Allesa Worsona, onaj bradonja je samo nalik na
njega,
samo nalik...
Oprosti - uplete se odjednom Zlatko znaajno se nakaljavi. - Oprosti, Marie, samo sam te neto htio
upitati:
kako si ti sino onako brzo nabavila Katsaridi adresu i
te
lefonski broj moga ujaka kad ti je tata ve bio
otputovao i
nisi imala koga upitati da ti je da?
Marie Clever je pocrvenjela vie nego to bi prava pijunka smjela pocrvenjeti. Ogoreno je udarila nogom o pod i rekla:
Tiina! pijunaa je pijunaa, dragi moj... Ako elimo
saznati istinu, sva su sredstva doputena, je li tako? Nije
sad
vano kako sam ja dola do broja.
Marie ima pravo - dobacio je Katsarida.
uti, Katsar - presjekla ga je djevojica. - Vano je da
napravimo plan, a da bismo napravili plan treba da
vidimo
to sve dosada znamo, je li tako?
Tri djeaka su klimnula glavom a djevojica je zamahala
biljenicom:
- Evo, tu je sve zapisano. Dobro otvorite ui sva trojica,
pa ako mi je to promaklo, ispravite... Je li tako? Evo ga:
Sluaj Mona Lie. Snima se film o krai skupe slike.
Da se u filmu ne bi radilo s pravom slikom slikar Pokle
napravi novu, posve nalik napravu. Pokle je posve nepoznat slikar. On eli iskoristiti priliku, proslaviti se i obo-

gatiti. Stupa u vezu s bogatim brodovlasnikom koji je lud

za slikama, osobito za Mona Uzom, pa mu se tako zove
187

KOKO U PARIZU

i novi brod. Slikar potajno zamijeni slike i odnosi pravu

Mona Liu u svoj stan. Zato? Valjda zato da je onda
opet ponovo, pred svima zamijeni i da se film snima spravom, a svi da misle daje kriva. U tom sluaju, ako se pokae da nitko ne moe razlikovati pravu sliku od krive,
on ovu krivu moe prodati za velike pare bogatom brodovlasniku kao pravu! Ali se sada upleu lopovi, ak i vie
njih. Lani brijai brodovlasniku podvale lanog papagaja
s mikrofonom u kljunu da bi pratili njegove dogovore sa
slikarom. Oni pokuavaju oteti lanu sliku od slikara (ne
znaju daje to prava!) da bije zamijenili drugom prilikom
za pravu i pravu mirno iznijeli izLouvrea. U tome ih ometu
slikarev neak Zlatko i njegov prijatelj Koko. Sliku vrate na
svoje mjesto. Ali lani brijai, vjerojatno pod okriljem
lanoga bogalja bez oka i dvojice mangupa u malom citroenu, otimaju Koka i kao otkupninu trae Mona Liu.
Sretnim stjecajem okolnosti Koko i Zlatko umaknu sa slikom i u ujakovom stanu veu lanoga redatelja Worsona...
Meni je zlo - tiho ree Koko. - Muno mi je...
Pa kod tebe je sve lano - ree Zlatko djevojici. - I
ljudi, i stvari... Tko je uope pravi?
Pravi smo mi - ponosno ree pijunka. - Zato mi je
dini i moemo rijeiti zagonetku... Sad ete vidjeti.
Dakle,
gdje smo stali: Lani redatelj Worson s lanom crnom
bra
dom...

189

KO KO U PARIZU

XXV.

IDEMO NIKOME

ali stari citroen uvukao se izmeu dva parkirana automobila u uliici Camou (Kamu) i zaustavio. Dva
djeaka, od kojih je jedan bio mnogo vii i stariji, hitro su
iskoili iz automobila i uputili se do ugla gdje je uliica izbijala na iroku Aveniju La Bourdonnais. Zaputili su se do idueg
ugla na kojem se izdizala zgrada s kunim brojem 23.
- Tu smo - muklo je rekao Jean i zapalio cigaretu.
-Ja ne kuim, stari - dobacio je Michel migajui kosim
oima - to emo mi zapravo ovdje... Misli li da emo ovdje
pronjuiti tajnu vezanoga bradonje?
Michel - ljuti to odbrusi Jean - ti si navalio da doemo
ovamo. Kad si me ve dovukao ovamo, sad muni
glavom
i smisli to treba uiniti...
Dobro, stari - sloi se Michel - da vidimo da li tu
uope stanuje redatelj Worson.
U prizemlju se na vratima sjajila ploica s nepoznatim
prezimenom, a na prvom katu, na ogromnim vratima nije
pisalo ime stanara. Ako je uveni glumac ovdje zaista stanovao, vrlo je vjerojatno da na vrata nije dao staviti ploicu sa
svojim imenom jer se i te kako skrivao pred nasrtljivim novinarima i publikom.
190

Michelu su se oi suzile od napeta iekivanja kad je Jean

pritisnuo zvonce. to ako je ovo zbilja Worsonov stan? Ili, to
je jo gore, ako redatelja ne bude kod kue jer je onaj vezani
bradonja odista pravi Alles Worson? Upitao je i naglas ono
to ga je muilo ali je Jean samo odmahnuo rukom i otpuhnuo posljednji dim. Kad je odbacio ik niza stube, vrata su
se otvorila i na njima se pojavila tajnica redatelja Worsona
s velikim zlatnim naoalima.
Oh - iznenadila se kad je ugledala djeake pred vra
tima. - Vraji deki, kako ste samo otkrili nau adresu...
Ni
novinari je nisu nanjuili! Sigurno ste doli po
autograme,
fakini jedni?
Tako je - odgovorie Jean i Michel u jedan glas, sretni
to su pogodili prava vrata i to im je tajnica sama
pruila
razlog za ovaj nenadani posjet.
Samo, ako je vama toliko stalo da vidite gospodina
Worsona, sigurno biste danas bili u Louvreu gdje on
upravo
snima film. Nema njega kod kue, dragi moji, alim.
ena u zlatnim naoalima ve je htjela zatvoriti vrata, ali
je Michel stavio prste u otvor a ona oito nije imala srca da
mu ih priepi.
Tetkice - rekao je Michel - jeste li sigurni da gospodin
Worson ne sjedi u drugoj sobi i ne pije coca-colu?
Ne budi lud - odgovorila je tajnica. - Ja sam ga jutros
osobno ispratila na krov odakle je odletio helikopterom.
Ha! - uskoi Jean - Tu smo! Ako je otiao helikop
terom, mogao se helikopterom i vratiti...
Ali je svejedno morao proi kroz ova vrata... Ne heli
kopter... jasno, nego gospodin Worson... Valjda se ne bi
pe

njao kroz prozor!

191

IVAN KUAN

KOICO U PARIZU

- A da vi ipak zavirite u njegovu sobu, a? Samo da po

virite, je li? - uporno e Michel.
Tajnica, koja je bila toliko strpljiva samo zbog toga to
Worsonovi oboavatelji inae jo nisu otkrili njegovu pariku
adresu, slegnula je ramenima i otputila se u dno velikog
predsoblja:
- Dobro, deki, kad ste tako tvrdoglavi, pokazat u vam
i njegovu radnu sobu. Dobit e svaki jednu fotografiju gospo
dina Worsona i vidjet e da ga nema unutra... Evo!
Jean i Michel su na prstima potrali blistavo olatenim parketom i provirili tajnici preko ramena. Svaki s jedne strane. Ona
je odluno pritisnula pozlaenu kvaku i otvorila teka vrata.
- O-oh! - jeknulo je sve troje i uzmaknulo za cio korak.
Sa utom kapicom na glavi i bocom coca-cole u ruci nasred raskono namjetene sobe stajao je glavom crnobradi
glumac i redatelj i bijesno ih motrio kroz tamne naoale.
Idueg je trenutka zaurlao:
to to znai? Kakve su ovo gluposti? Linda! LINDA!
Kako se usuuje ovako upadati ovamo s nekakvim
balavci
ma koji... Linda, to je tebi?
Gospodine... Gospodine Worsone - jedva je promucala
nesretna tajnica. - Ja nisam znala, ja zbilja nisam
znala...
Sama sam vas ispratila na krov, mislila sam da se niste
vratili
i jo se ne mogu snai, vjerujte mi...
Tko su ova dvojica? - urlao je redatelj.
Ja ne... ne znam - petljala je Linda.
Jean Brange i Michel Croitier su se duboko naklonili i
skromno predstavili ne nadajui se da e se njihova imena
dojmiti uvene linosti.

Vraji balavci - urlikao je sve jae Worson a coca-cola

se prolijevala po debelu sagu. - Kako ste samo doznali
gdje
stanujem?
Od vaeg dvojnika - rekao je Jean poto se malko pribrao.
A zatim tie dodao: - Ili ste vi njegov dvojnik, ili je on
va...
U istom asu Michel se u tri skoka naao pred iznenaenim Worsonom, upnuo ga za bradu ispod obraza i veselo
uskliknuo:
- Ovaj je pravi! Znai da je ono dvojnik...
ena u zlatnim naoalima i bradonja sa utom kapicom
zaprepateno su se pogledali a onda je Alles Worson opet zagrmio:
- Kakav dvojnik, mulci, to trabunjate?
Uzrujano i nejasno upadajui jedan drugome u rije, dva
su djeaka pokuala redatelju objasniti udni prizor koji su
zatekli u stanu slikara Poklepovia zvanog Pokle.
Bradonja je neko vrijeme zabezeknuto gledao as Jeana,
as Michela, a onda bacio coca-colu na stol, presavio se u
pasu, uhvatio rukama za trbuh i poeo tako glasno smijati
da je boca coca-cole poskakivala na stolu. Kroza suze je ponavljao:
Vezan za stube, kaete? Ha-ha-ha... Jo da je tko stavio
iznad njega sliku Mona Lie, to bi bio na dlaku isti
prizor
kakav emo snimati u filmu... Zna, Linda, ono kad
Talijan,
koji je bio ukrao sliku iz Louvrea, vee svog sumnjiavog
pri
jatelja ispod Mona Lie i gotovo ga pusti da skapa od
gladi...

192

I sad on...
Tko on? - zapita Michel i oi mu se suzie u kutovima.
193

IVAN KUAN

- On? - Worson zagonetno ponovi pitanje i uozbilji se.

Onda opet zaurla tako glasno da se boca coca-cole otkotrlja
na pod: - Van! Linda! Izbaci ih, dosta mi ih je... Pa nee
se valjda svaki balavac...
Jean i Michel su poeli bre-bolje uzmicati prema vratima a tajnica Linda je trala za njima rairenih ruku kao
da tjera kokoi po dvoritu. Ve su bili na ulaznim vratima
kad se iz sobe razlegao novi urlik:
- Stoj! Linda, dovedi ih ovamo!
Zbunjeni i uplaeni, nerazdruivi prijatelji Michel i Jean
ponovo su se skrueno vratili u sobu. ini se da im je u tom
trenutku bilo ve dosta pustolovine i da su zaboravljali na
svoju silnu elju da poto-poto napakoste tati Charlesu i tati
Fredericu. Moda bi sad pristali da se odreknu puta na Loiru
i Aurnu obalu, samo kad bi se mogli mirno vratiti kui i
ne mislei ni na Worsona, ni na Mona Liu, gledati na televiziji finale kupa izmeu Reimsa i Nantesa (Rensa i Nanta).
Tko vas je poslao ovamo? - zapitao je bradati redatelj
i prvi put skinuo crne naoale. - Tko vas je poslao k
meni?
Nas? - zaudili su se djeaci. - Nas? ... Nitko...
Nitko, kaete? Je li? E, onda dobro. Idemo sad u posjete
tome nikome.
to kaete? - zgranu se Jean.
Izgleda da se bradonja posvadio s mozgom - tiho pro
apta Michel i stisne oi.
Linda! - prodera se bradati redatelj i ponovo natakne
naoale. - Telefoniraj, molim te, da odmah poalju
helikop
ter po nas. Dosta je bilo ale. Ne dam se vie ni ja vui
za
nos. Deki, spremite se, idemo NIKOME!...
194

XXVI.

GDJE JE PRAVA SLIKA?

jea li se kako je bilo gusto kad smo krstili

posljednji brod - 'Kleopatru'? Tata se jedva izvukao. I
onda odjednom - 'Mona Liza'. Ah, sad mi je jasno, dragi
moj Maurice, sad mi je sve jasno. Zato je on tako
nervozan... Krc!
- to je to: krc, Frederic? - zapitao je Charles i iskljuio
kazetofon.
To se neki put uje kad iskljuim papagajev mikrofon i
ukljuim svoj. Zna, kad bi oni poeli tiho govoriti ili kad
bi se udaljili od papagaja, ja bih ukljuio svoj mikrofon i zakretao: Glasnije! Jasnije! Laku no, ili neto slino.
Ti si lud Frederic, na asnu rije.
Zato Charles? Zato? Pa Cesar je vrlo pametan papa
gaj, koji zna svata govoriti. Nisu smjeli posumnjati u
novu
papigu a bilo bi im udno da je odjednom uutjela.
Dobro. Idemo dalje. - Charles je nabrao veliki krupni
nos i ponovno pokrenuo kazetofon. Nestrpljivo je
ekao da
se zavri Katsaridin razgovor sa sobarom Mauriceom i
tele
fonski razgovori s Poklepoviem i tajanstvenim
Kokovim
otmiarem duboka glasa, koji je, mislei da razgovara s

bo
gatim brodovlasnikom, nudio Katsaridi Mona Liu.
195

IVAN KUAN

KO KO U PARIZU

- To smo ve uli sto puta - rekao je Frederic. Moda

ima i to novo...
I bilo je.
Kolutovi na kazetofonu su se neko vrijeme nijemo okretali. Onda se s vrpce zaula kripa tekih vrata i brzi koraci.
Napokon je u brijanici opet odjeknuo snimljeni glas starog
sobara Mauricea: Go-gospodine...
Vidim i sam, zagrmio je glas brodovlasnika Somaisa.
Mislio sam ja ve odavna da to nije moj Cesar. Cesar se uvijek pristojno ponaao... Daj ovamo tog upavog vrapca!
- Jao! - vrisnuo je Frederic.
Ali... ja ne razumijem..., mucao je sobar Maurice na
snimci.
Zato ja razumijem, nastavio je Grk. To je jo samo
jedna njihova podvala. Samo to e mi tu alu skupo platiti
osiguravajui zavod. Na izlobi je moj Cesar bio osiguran na
milijune... Daj ovamo tog blesana...
ica!, zaprepastio se Maurice.
Kakva ica! zaurlao je Grk. To je mikrofon, Maurice...
U trenutku kad je brodovlasnik iupao mikrofoni iz
kljuna lanog papagaja, prekinula se snimka na - kazetofonu.
Dva su brijaa tuno motrila vrpcu koja se i dalje jednolino
ali nijemo odmotavala.
Njihova podvala... Njihova - mucao je Frederic. To je on mislio nas. Nadrljali smo Charles...
Posao je posao, Frederic, s time smo raunali. Mora
se neto staviti i na kocku u naem poslu.
To i ja kaem - prihvati Frederic, a crne mu se brine
umorno objesie. - Posao je posao... Samo to sad? to
emo

sad kad vie ne budemo znali to se dogaa u Somaisovoj

kui i to taj ludi bogata smjera...
- Nemoj tako govoriti, Frederic - namrti se Charles. Samo melje, melje. Kao mlin. Nosi taj kazetofon natrag u
svoju brijanicu, da ga ne vidim. I pusti me, molim te, da
se bar malo saberem, da promislim. Kad ti pone zapitkivati,
dosadniji si nego moj sin Michel. to emo sad? Ve emo
neto smisliti. Nita jo nije izgubljeno. Treba se samo malo sa
brati i munuti glavom. A ti samo pria, pria. Od brbljanja
jo nitko nije postao pametniji. Smeta vlastitome mozgu, a jo
vie tuemu. I kako ti ne dosadi toliko priati i gnjaviti sebe i
druge. Ne moe ovjek doi od tebe ni do rijei...
Charles je jo dugo i opirno priao o tome kako ne treba
priati, nego treba neto uiniti i usput micao ovamo-onamo
irokim nosom a Frederic je tuno oborio glavu kao da su
ga veliki brkovi sve vie vukli prema zemlji.
- to emo s onim bradonjom? - zapitao je napokon naglas.
- Ba me briga za bradonju! - obrecnuo se Charles.
Prije nekoliko minuta i brijai su, kao toliki drugi prije
njih, svratili u Poklepoviev stan u Ulici Bretonneau. Uuljali
su se u potkrovlje preko terase iz susjedne kue i, na alost,
jo se jednom uvjerili da slike Mona Lie nema a na svoje
veliko zaprepatenje, ugledali su nepoznatu vezanu osobu
koja je, onako s lea, bila nalik redatelju Worsonu. Iskrali
su se na prstima i bre-bolje preko terase i krova sjurili na
ulicu niz susjedno stubite. Odluili su da se u tajnu lanoga
bradonje ne petljaju, jer im je ionako briga bilo preko glave.
- A sve je tako lijepo poelo - uzdisao je Frederic.

196

197

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

- Da, imali smo ih na oku, i na uhu, moe se rei

-sloio se Charles i skupio nos. - I sjajna nam je ideja bila
sa slikom. Zahvaljujui naim dobrim vezama u Louvreu,
uspjeli smo uiniti nemogue: domogli smo se prave Mona
Lie! Iako su oni vraji fakini ba u onom asu bili kod kue
i premda nas je onaj mali upavac gotovo uhvatio na djelu
dok mu se prijatelj tuirao, ipak smo uspjeli zamijeniti sliku.
OBJESILI SMO PRAVU MONA LIU U SLIKAREVOM POTKROVLJU. Kad bi to Pariz znao, kad bi to svijet znao! Zato
smo to uinili, Frederic? Zna se zato. Trebalo je da se danas,
kad pone snimanje filma, zamijene slike da se prava ne bi
otetila ili da je tko ne bi pokuao ukrasti. I to se trebalo
dogoditi? Trebalo je da donesu iz Ulice Bretonneau PRAVU
Mona Liu mislei da je to Poklepoviev rad i da zamijene
za onu koja visi u Louvreu i za koju bi svi mislili da je prava.
I lijepo bi snimali film s pravom Mona Lizom, to joj zapravo ne bi kodilo, to sam provjerio, a mi bismo je tako
lako imali na oku i fukalo bi nam se za onu drugu, za koju
bi svi mislili da je prava. Ali to se dogodilo, Frederic? Ne
prekidaj me, molim te, od tebe ovjek ne moe doi do rijei
ba kad se hoe sabrati. to se dogodilo? Preko noi je nestala
PRAVA Mona Liza! Mi smo je predali pravo u ruke onima koji
su bili lukaviji od nas. Srea je samo to oni misle da imaju
u rukama lanu sliku i da e je tek zamijeniti za pravu. Razumije li, Frederic, to je naa posljednja nada. Inae...
-Joj! - jeknuo je Frederic a brkovi su mu se gotovo sastavili ispod brade. I tako su dva brijaa, tata Charles i tata
Frederic tuno buljili kroz zastore u pariki promet pred izlogom zakljuane brijanice. Bila je subota i njima nije palo

na pamet da je to dan kad brijai imaju najvie posla i kad

su brijanice irom otvorene. Charles je samo naas svratio
u stranju prostoriju da nahrani konopljem pravog Cesara.
Onda se vratio, umorno zavalio u stolicu i rekao:
Bolje sam se osjeao lani, Frederic, kad smo bili va
trogasci. Iako si ti gotovo pao s krova, a ja upao u
dimnjak,
ipak nije...
Charles! - vrisnuo je odjednom Frederic i naglo skoio
na noge a brkovi su mu opet sunuli uvis. - Proao je
on,
Charles!
Tko, Frederic? Tko? Saberi se, Frederic.
On! Na Grk!
Bez ikakva dogovora i ne osvrnuvi se prema brijanici
koju nisu za sobom zakljuali Frederic i Charles izjurili su
na aveniju i skoili u svoj tamnocrveni auto. Bio je to onaj
isti crveni auto koji je Koko juer poslijepodne ugledao s terase Poklepovieva stana. I sada je taj isti auto bijesno jurio
kroz pariku automobilsku guvu za crnom limuzinom brodovlasnika Somaisa.
Ali nisu stigli daleko.
Kod prvog kioska Grk je, usprkos urnebesnoj dernjavi sirena
koje je ljutito stisnulo bar tri stotine ofera iza njega, naglo zakoio, iskoio iz kola, kupio novine i brzo se vratio za volan.
Nona truba - uskliknuo je Frederic - kako smo
samo zaboravili da je kupimo! Sjea li se kako nas je
juer
iznenadila? Ti novinari uvijek neto nanjue.
Vrlo vano! - skupio je Charles svoj krupni nos. - Vrlo
vano za Trubu... Samo pazi kako vozi i da ti Grk ne
uma-

198

199

IVAN KUAN

kne. Sad je tek vano kamo ide... Ima nade, Frederic, kaem
ti, ima nade!
Frederic je, znojan u licu i po dlanovima, uspio ui u
rep velikoj Somaisovoj limuzini. Lijepo su mogli vidjeti kako
je Grk, na svakom raskriju, kad bi se zaustavio pred crvenim
svjetlom na semaforu, uzrujano itao novine koje je maloprije kupio.
Da mi je znati to pie... - razmiljao je naglas Fre
deric, ne putajui s oka veliku limuzinu.
Vrlo...
Charles je htio neto rei, ali nije uspio zavriti reenicu.
Fredericova elja da proita veernje novine ispunila se bre
nego to se nadao. I mnogo neugodnije.
Kad je kolona automobila naglo krenula s raskrija u Ulici Rivoli i jurnula na veliki Trg Concorde (Konkord), debeli
brodovlasnik je ljutitom kretnjom otvorio prozor i kroz njega
izbacio svjee izdanje Veernje trube. Struja zraka je ponijela novinske listove prema tamnocrvenom peugeotu u kojem su sjedila dva brijaa. I prilijepila ih na staklo tono pred
nesretnim Fredericom, koji je samo uspio uzviknuti: Joj!
Nije vidio nita pred sobom i naglo je stisnuo konicu
koja je prodorno zacviljela. Bar dvadeset automobila stalo je
na mjestu a negdje otraga zauo se tresak. Progonitelji grkog
brodovlasnika Somaisa poletjeli su naglavake prema prednjem staklu. I u tom trenutku Charles je, udarivi irokim
nosom u staklo, uspio proitati veliki naslov preko cijele stranice novina koje su se izvana prilijepile na njihov automobil:
GDJE JE PRAVA 'MONA LIZA'?
200

KO KO U PARIZU

A ispod toga:
'Veernja truba' otkriva svojim itateljima tajanstvene
putove uvene slike koja luta Parizom a dao tome ne zna
nitko nita, a najmanje uprava muzeja Louvre.

201

KOKO U PARIZU

dresu slikara sam nala u tatinom depu - rekla je Marie

Clever i, slegnuvi ramenima, pocrvenjela u licu. - Ako
ba hoete znati... Znate, kad tata otputuje, na maak Leo
poludi. Trai po kui sve stvari koje imaju tatin miris. Prevrnuo je stolac, je li tako, preko koje je bio prebaen tatin
kaput. Ispale su cigarete, neki papiri... Na jednome je velikim
slovima bila napisana slikareva adresa i broj telefona...
Ne mora se ispriavati - ozbiljno je rekao Zlatko. Ja sam to samo onako upitao... Samo me zanimalo
kako si
tako brzo nabavila adresu mog ujaka. Znai da ga je tvoj
tata
ve prije poznavao...
To zbilja ne znam - rekla je djevojica.
to emo sad? - pitao je Koko.
uti, Koko! - podviknuo je Zlatko i bijesno pogledao
prijatelja kome su usta jo bila masna od peenih
krumpira.
- Budi bar jednom ozbiljan.
Tri djeaka i djevojica sjedili su u sjenici u kojoj je bilo
prilino mrano. Marie Clever je na neko vrijeme bila otila
u kuu da bi zamolila sobara Mauricea da telefonira njezinoj
kui i sazna da li joj se otac vratio s puta. Ali Mauricea nije
bilo kod kue, ulaz je bio zakljuan i ona se pjeice otputila

kui u Ulicu Erlanger da vidi to je s tatom. Nije je bilo vie

od sata. Djeaci su dotle ponovno pretresli cijelu pripovijest
o Mona Lizi, od poetka do kraja. Svaki je tajnu tumaio
na svoj nain.
Zlatko je vjerovao da se njegov ujak pokuao obogatiti i
da je ponudio brodovlasniku Somaisu da mu nabavi pravu
sliku Mona Lie za nekoliko milijuna franaka.
Katsarida je mislio da je njegov otac, pohlepan za vrijednim umjetninama, uspio pridobiti jadnog slikara za ovakav
opasan naum: kad je Poklepovi naslikao tako savreno
slinu Mona Liu, Somais mu je, po miljenju njegova
sina, ponudio velike novce nagovarajui ga da lanu sliku zamijeni za pravu i pravu ustupi njemu.
Koko je tvrdio - a to je zaprepastilo drugu dvojicu - da
nisu krivi ni Somais, ni Poklepovi, nego ona ista banda
lupea koja je i njega otela. Po njegovu miljenju ti nepoznati
lopovi, na elu s bogaljem, poslali su Michela i Jeana da njega
otmu i tako se dokopaju slike znajui da e sumnja pasti na
slikara i na brodovlasnika, a ne na njih.
Tada se vratila Marie i zadihano im ispriala da se njen
otac jo nije vratio kui i da iz urednitva Veernje trube
neprestano zapitkuju to je s njim.
Ipak nikako ne razumijem - nastavljao je ponovno
Zlatko stiui vilice svom snagom - nikako ne
razumijem
kako i zato je adresa mog ujaka dospjela u dep tvoga
oca.
Zato? to je tu udno? - rekla je Marie. - Tata je no
vinar. Prirodno je da je on dobio adresu.
Ali od koga? Ime mog ujaka dralo se u tajnosti. Imao
ga je samo redatelj Worson. Da mu je nije dao sam
Worson?

202

203

XXVII.

GLAVNO JE OSTATI IV

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

Worson ga uope nije primio. Tata je htio razgovarati

s njime uoi snimanja, ali ga Worson nije primio iako su
pri
jatelji.
Sve je to ona banda s bogaljem - oprezno je ubacio
Koko.
Koko! - proderao se Zlatko prijekorno, a onda proaptao: - Prijatelji? A, tako? Marie, ti kae da su tvoj otac i
re
datelj Worson prijatelji... Sad mi napokon svie...
Ali Marie Clever nije stigla odgovoriti. Na pjeanom puteljku koji je vodio od kue do sjenice zauli su se brzi koraci.
U gustom liu pojavilo se uzrujano lice staroga sobara Mauricea.
- Doite brzo ovamo, gospodine Katsarida - ree sobar
gladei se po dugakoj sijedoj bradi. - Pogledajte! Ovo je
uas...
Iz drhtavih starakih ruku mladi Grk je uzeo novine i razrogaio krupne zelene oi. Bilo je to najnovije izdanje
Veernje trube koje je jo zaudaralo po svjeem tisku.
Preko Katsaridina ramena Zlatko je naglas proitao:
GDJE JE PRAVA 'MONA LIZA?
'Veernja truba', otkriva svojim itateljima tajanstvene
putove uvene slike koja luta Parizom a da o tome ne zna
nitko nita, a najmanje uprava muzeja Louvrea.
Kao to smo ve pisali u naem jueranjem broju, u
Parizu se snima film o kradi najskuplje slike na svijetu,
Leonarodove 'Mona Lie', koju je poslije Prvog svjetskog
rata uspio ukrasti iz muzeja Louvrea jedan ludi talijanski
rodoljub. Poduzete su opsene mjere da prilikom snimanja

zaista ne doe do prave krae, pa je u tu svrhu neki nepoznati slikar izradio odlinu kopiju prave slike. Odlueno
je da se film snima s lanom slikom, da bi prava bila na
sigurnome. Ali, prava je slika ve zamijenjena, i to PRIJE
snimanja! Nepoznati je slikar uspio pravu sliku uoi snimanja odnijeti u svoj stan, a lanu objesiti u Louvre.
Opravdano se sumnja daje neki bogata smislio cijeli plan
kako bi se domogao vrijedne slike. On je sigurno platio slikaru da bi zamijenio slike i prodao mu PRAVU 'Mona Liu', najvredniju sliku na svijetu. Zanimljivo je da se ba
ovih dana u grkim brodogradilitima zavrava veliki prekooceanski brod, koji e se, kako saznajemo iz pouzdanih
izvora, takoer zvati 'Mona Lizal Ali to jo nije sve. Druga
banda gangstera ako to nije jedna te ista - uz pomo tajanstvenih osoba kao to su jedan bogalj, dva djeaka i dva
brijaa, otima iz slikareva stana uvenu sliku ne znajui
da u rukama ima PRAVU 'Mona Liu'. Slikarev neak uspijeva otimaima preoteti sliku i luta zajedno sa svojim prijateljem (jedan i drugi su maloljetnici) po Parizu nosei
ispod ruke neprocjenjivu vrijednost. Gdje je sad PRAVA
'Mona Liza'P Zadnji put smo je vidjeli, vjerovali ili ne,
kada je djeacima ispala s vrha Eiffelova tornja. Milijuni
i milijuni franaka letjeli su kroza zrak.
Sutra emo vas obavijestiti o daljnjim nevjerojatnim
pustolovinama Mona Lie', koju kroz Pariz slijedi jedino
novinar 'Veernje trube'. Zato ne propustite kupiti sutranji broj koji e vas izvijestiti o novim pojedinostima
u najveoj prijevari i krai ovoga stoljea.

204

Va Marcel Clever.
205

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

Pa to je pisao tvoj tata! - uskliknuo je Katsarida za

prepateno. - Kako to on sve zna? ak i ime broda...
Nevjerojatno! - rekao je Zlatko a vilice su mu zakripale koliko je stisnuo zube.
Zbilja ne shvaam - izustila je Marie Clever i pocrvenjela.
Koko je pomislio kako je najbolje utjeti, ali nije ni
u tome uspio. On nije zurio u novine, kao ostalo troje,
nego je motrio staroga sobara. Mauriceova pogrbljena prilika, dugaka bijela brada i povijen nos bili su mu toliko
poznati da mu se inilo kao da ga odnekud dobro poznaje,
premda je bilo sigurno da ga sad prvi put vidi. Motrei
sobara, primijetio je kako je starac ustuknuo i iroko otvorio oi zapiljivi se u vrtna vrata koja su se naglo otvorila. Tako Koko i nije uspio da dri jezik za zubima nego
je prigueno kriknuo:
- Netko ide!
Netko nije bio nitko drugi nego sam domain, bogati brodovlasnik Somais. Udarajui bijesno tapom po ljunanoj
stazi i mrtei se kad god bi stao na bolesnu nogu, debeli
Grk je, to je bre mogao, urio prema kui. Usput je neprestano vikao:
- Prokletstvo! Prokletstvo!
Sobar Maurice je natrake uzmicao pred njim. etvero
u sjenici utke pogledae jedno drugo.
Tata je bijesan kao ris! - apnuo je Katsarida.
Sigurno je proitao lanak u Veernjoj trubi - ap
nula je Marie Clever i lukavo se nasmijala sivim
oima.

Zbilja ne shvaam kako je tvoj otac mogao napisati taj

lanak i kako zna sve to se dogaa ako je otputovao iz
Pa
riza? - apnuo je Zlatko.
Netko ide! - apnuo je Koko.
Tek to je stari sobar natrake uletio u kuu, a za njim
upao bijesni brodovlasnik, ponovo su se odkrinula vrata koja
sa stranje strane vode u veliki vrt Somaisove vile.
Brija! - tiho je izustio Zlatko.
Brijai! - ispravio ga je Koko i drhtavom se rukom poeao iza uha.
Isprva je kroz vrata provirio iroki nos Charlesa Croitiera,
brijaa iz Avenije Gambetta. Trenutak kasnije, ispod njegova
pazuha izvirili su veliki crni brkovi Frederica Brangea, brijaa
s Trga Auteuil.
Dao bih odrezati sebi oba uha, ako... - poeo je Kat
sarida.
Pssst! - prosiktala je smeokosa djevojica i podigla
nogu kao da e udariti o pod sjenice, ali se obuzdala.
- Za njima! - protisnuo je Zlatko kroz stisnute vilice.
Glavno je ostati iv!, pomislio je Koko i uzdahnuo.
I tako, poto su na stranja vrata vile prvo uli sobar
Maurice i njegov gospodar Somais, ulaznim stubitem poela
su se oprezno uljati dva sumnjiva brijaa, tata Charles i tata
Frederic.
Malo iza njih je na prstima hodala Marie Clever, djevojica koja e jednog dana postati slavnija pijunka od uvene
Mate Hari. Iza nje se prikradao Katsarida Somais, zelenooki
djeak koji je vrue elio postati biciklistiki as i svirati elektrinu gitaru, a koga je bogati otac silio da svira glasovir.

206

207

IVAN KUAN

Iza njih je neujno, sa slikom ispod ruke, koraao na

svojim dugakim nogama, mravi Zlatko i neprestano se
ogledavao da vidi slijedi li ga Koko. A Koko je alosno mislio
o dalekom, dalekom bademu pod prozorom svoje sobe.

208

XXVIII.

BIVI LANI BOGALJ

mijeno oiani mravi ovjeks ostatkom upave bradice

ispijao je ve trinaestu au crnog vina. Uvlaio je dim
iz lule i polako ga otpuhivao. Povremeno bi se pokuao uh-

vatiti za
bradicu,
ali bi je
promai
o
i
hvatao
se za
obraz
koji je
bio
unakae
n
dugak
om
brazgoti
nom.
im bi
debeli
vlasnik
gostioni
ce na
Trgu
Paula
Signaca
primijet
io da je
gost
isprazni
o au,
odmah
bi
prisko
io
s
bocom
u ruci i

nalio vina.
Oh - izustio je Poklepovi tuno. - Oh!
Nije vam dobro, gospodine? - zapitao je usluni go
stioniar.
Dobro? Meni je uasno, dragi prijatelju... Ja sam
mrtvac... Ba kao da sam pao s Eiffelovog tornja...
Trinaest
sam godina ekao ovakvu priliku i sad, kad mi se
pruila hop!
Hop, gospodine?
ujte, prijatelju - nastavi slikar prinosei trinaestu
au ustima - je li se vama kada dogodilo da ste jednog
dana
bili najsretniji ovjek na svijetu, a drugog dana najvei
ne
sretnik? Danas ste u sedmom nebu, a sutra, recimo, u
sed
mom krugu pakla, a?
209

IVAN KUAN

Kako da ne, gospodine - pokloni se usluni gostioniar

- naravno da mi se dogodilo. Jednom sam dobio na
lutriji
trinaest tisua franaka i kad sam dojurio kui da javim
eni
radosnu vijest poskliznuo sam se i slomio nogu.
Gostionica
je bila zatvorena punih sedam tjedana, tako da sam
izgubio
mnogo vie nego to sam dobio...
Plavo sunce, dragi moj... to ti je... - zamiljeno je re
kao Poklepovi.
Da, gospodine, pravo sunce - ponovio je usluni go
stioniar i pomislio da je gost sigurno ve pijan.
A upravo u tom trenutku jedna je sjena pala na au
crnog vina. Slikar i gostioniar zaueno su okrenuli glavu.
Pred njima je stajao nepoznat ovjek s drvenom lijevom
nogom i crnim povezom preko desnog oka. Naklonio se i ljubazno nasmijeio.
Gospodin izvoli? - zapitao je debeli gostioniar.
Ja bih razgovarao s gospodinom Poklepoviem - rekao
je bogalj. Ako on nema nita protiv, je li...
-Ja vas ne poznajem - rekao je slikar umorno. -1 neu
s vama razgovarati... Gotovo! Hop!
Grijeite, dragi Poklepoviu - nastavio je bogalj mirno
ali uporno. - Nije istina da se ne poznajemo. Juer niste
ima
li ibice na ulici i ja sam vam ih dao... Evo, jo su kod
vas,
na stolu...
Uzmite svoje ibice i gubite se! Vi ste me uputili brijau
koji me je ovako udesio...

I tada sam vam bio ponudio da razgovaramo, ali ste

odbili - govorio je bogalj ne zbunivi se nimalo. - A ja
bih
210

KOKO U PARIZU

vam utedio mnogo neugodnosti. Onda sam ve znao gdje

je vaa slika i htio sam vam pomoi...
Slikar je skoio sa stolca i gotovo prevrnuo stol. Zaljuljao
se i zabezeknuto zagledao u tajanstvenog bogalja.
Zato sam mislio, je li - ree bogalj mirno - ako me
bar danas hoete sasluati, bit e vam lake...
Naravno, naravno - grozniavo prihvati Zlatkov ujak
njiui se od trinaest aa vina u krvi. - Odmah, odmah,
hop,
hop...
Bilo bi bolje da se negdje sklonimo, ako nemate nita
protiv. Nee biti zgodno, je li, ovdje na ulici...
Ako gospoda izvole - uplete se gostioniar - imam
otraga jednu sobicu, pod kljuem, za posebne, da tako
ka
em, goste. Potpuni mir...
Ali ja nekoga ekam - sjeti se Poklepovi i promai
rukom ostatak brade pa ak i vrat. - Moram ostati
ovdje...
Ni govora - nasmijei se bogalj. - Mala Marie ne moe
tako brzo doi. Ona sad ima drugih briga...
Iako je pio vino, nesretni slikar je bio blijed u licu. Zapanjeno je buljio u neznanca o kome nije znao nita, a koji
je, nema sumnje, znao sve o njemu. Gotovo je, uhvatili su
me, pomislio je. Bolje bi bilo da sam odmah poao na Eiffelov toranj...
Bogalj je srdano uhvatio Poklepovia ispod ruke i poveo
ga za gostioniarem. Nekoliko trenutaka kasnije nali su se
u maloj prostoriji u dnu gostionice. Slikar je naruio jo dvije
ae vina i, kad ih je gostioniar donio i iziao, bogalj je brzo
ustao i zakljuao vrata.

211

IVAN KUAN

ICO KO U PARIZU

Hop!, pomislio je Poklepovi i uhvatio se za vrat. Sad

poinje...
- Ne mogu vie izdrati. Oprostite - ree odjednom za
gonetni bogalj.
Na veliko slikarevo zaprepatenje, neznanac je sjeo i, sagnuvi se, poeo neto raditi oko svoje drvene noge. Odrijeio
je remenice, otpustio kope i - skinuo drvenu nogu. Tada
je bre-bolje spustio iroku nogavicu, ispravio koljeno i ispod
stola se pojavila njegova prava i zdrava lijeva noga! Ustao je,
odloio drvenu nogu u kut i, dobroudno se smjekajui,
proetao po sobici da bi protegnuo lijevu nogu koja mu je
sigurno bila obamrla u neprirodnom poloaju.
To je uasno - rekao je veselo - teko je dugo
izdrati... Jedva sam ekao da skinem ovu kladu!
Pa vi... - mucao je Poklepovi gledajui netremice
drvenu nogu u kutu. - Vi niste bogalj...
Ja sam pisac - odgovori neznanac i sjede za stol. Oh, oprostite, nisam se ni predstavio. Samo asak! - i
na
jo vee zaprepatenje jadnoga slikara, on strgnu s
desnog
oka crni povez.
U Poklepovia su sad gledala dva nasmijana i zdrava oka.
Lani bogalj podigne au, kucne njome o etrnaestu slikarevu au vina i lagano se nakloni:
Ja sam Kuan. Ivan Kuan, pisac.
Poklepovi. Drago mi je - ree zbunjeni slikar i ne pri
mijetivi da su prestali govoriti francuski.
Ne morate se predstavljati. Ja vas dobro poznajem. Vi
ste u Zagrebu stanovali kod inenjera Koia, kod
Melite...

Ja njih vrlo dobro poznajem - otpone lani bogalj. - Ali vas

sad poznajem ve i iz Pariza, naravno. Vi ste, je li, junak u
mome novome romanu o krai uvene Mona Lie iz
parikog muzeja Louvrea...
Ja? - zgranu se Poklepovi i tucnu. - Ja mogu biti
samo kukavica, a ne junak... Nikada ja nisam bio junak,
ne
znate vi mene. Ja se i psa bojim, ako niste znali.
Znao sam - ree pisac i nasmije se. - Ali to sad nije
vano. Vano je da znate da ja nisam nikakav lupe,
nego
va prijatelj. tovie, osjeam se kriv to sam vas moda
pre
vie uzrujao u svom romanu. A zapravo vam moram biti
zah
valan, jer ste mi vi pomogli da ova pripovijest bude to
za
nimljivija...
I, zapanjujui sve vie i vie blijedog slikara, Ivan Kuan
ispria kako je zapravo on savjetovao doktoru Brniu da ovoga
ljeta poalje u Pariz svoga sina Zlatka i njegova najboljeg prijatelja Ratka Milica, zvanog Koko. Kuan je, eto, htio ispriati
nove doivljaje iz ivota svojih junaka, ali kod kue u posljednje
vrijeme nikako da oni dozive togod neobino. Ili su u kolu,
pisali zadae, igrali nogomet i ivjeli kao stotine i tisue njihovih
vrnjaka. Ali nikakvu pustolovinu nisu ni primirisali. Pisac je zato
pomislio da bi moda u velegradu kao to je Pariz mogli doivjeti
neto uzbudljivo. I nije se prevario...
- Samo, znate - govorio je Kuan i smjeako se - iako
sam odmah vidio da e biti guve oko Mona Lie, nije sve
polo kako treba. Da se nisam sam upleo, nikada od svega
toga ne bi ispao roman. Nabavio sam, je li, ovu drvenu nogu,
stavio crni povez na oko. Postao sam najzagonetnija linost

212

u svojoj knjizi.
213

IVAN KUAN

- Oh - uzdahnu Poklepovi i malko uzmakne na stolici

kao da nije posve siguran da moda nema posla s luakom.
Tada mu je pisac potanko opisao kako je u ova dva dana,
preruen u zagonetnog bogalja, vie puta iskrsnuo u najodlunijim trenucima i skretao dogaaje u onom smjeru koji
mu je najvie odgovarao: nespretnom brijau Fredericu morao je na izlazu iz podzemne eljeznice gurnuti u ruku
Veernju trubu sa zanimljivim lankom o krai Mona
Lie; na uglu Ulice Bretonneau i Ulice Pelleport stajao je
tako dugo dok ga Koko nije primijetio, pojurio van i izgubio
se u nepoznatom gradu; slikaru Poklepoviu je poklonio ibice
i natjerao ga da se ode iati brijau Charlesu; djeake Jeana
i Michela nagovorio je da otmu Koka; na ulazu u Ulicu Auteuil
sklonio je naas u torbu prometni znak da bi sprijeio
prerani susret Kokovih otmiara sa sinom grkog brodovlasnika; Katsaridi je doapnuo kojim su se autobusom
Zlatko i Koko odvezli prema Trocaderu...
Najtei trenutak mi je bio - ree pisac i nasmija se kad sam vidio kako uvena Mona Liza leti s Eiffelova
tornja.
Uh - zakrkljao je nesretni slikar. - To nisam ni znao...
Gotovo je sa mnom... Vi znate... vi znate sve, pa ne
moram
vam priati...
Nemojte se uzbuivati, molim vas - kazao je Kuan
i prepustio svoju au vina uzbuenom slikaru. - Ja
vam se
ispriavam, zaista mi je ao to ste toliko dosada strepili
ali
znajte da slika koju su deki vukli amo-tamo po Parizu
nije
prava.
Joj! - uskliknu Poklepovi te promai i bradu i vrat.

- Bar da nije prava, dragi moj! Ali jest! Sluajte...

214

KOKO U PARIZU

Slikar ispria, zamuckujui i tucajui, kako je uspio u

Louvreu zamijeniti pravu Leonardovu sliku i na njeno mjesto
staviti svoju. Njegov je plan bio jednostavan. Kad se bogati
brodovlasnik poeo zanimati za njegovu Mona Liu, jer je
uo da se ona uope ne razlikuje od prave, on je odluio da
svoj rad uini to skupljim. Naumio je unaprijed zamijeniti
slike i da, kad pone snimanje, pred brojnim svjedocima i
redateljem svoju sliku skine sa zida, a objesi pravu. Iako bi
bilo guve kad se dozna da se snima s pravom Mona Lizom, vrijednost njegove slike bi porasla deseterostruko. Jer
svima bi bilo jasno da rad nepoznatoga Poklepovia nije
mogue razlikovati od remek-djela besmrtnoga Leonarda!
A onda je iz potkrovlja u Ulici Bretonneau nestala prava
slika koju je on onamo kriom donio! to je drugo moglo
oekivati jadnog slikara nego zatvor od nekoliko godina? Sve
su mu lae odjednom potonule i najbolje bi se bilo baciti
s Eiffelova tornja, zar ne?
- Ni govora - uskliknuo je veselo bivi lani bogalj. Vi se varate. Slika koja je pala s Eiffelova tornja, vie nije bila
vaa. U meuvremenu su se upleli brijai, tata Charles i tata
Frederic, i ponovo zamijenili slike. Uostalom, dajte mi te ibi
ce... Da, da, te koje sam vam juer dao. Sad u vam objasniti.
Teko je samo rijeima...
Pisac romana uze kutiju ibica koje mu je dodao zbu njeni slikar i raspolovi je.
- Recimo, je li, da je ova polovica prava Mona Liza
- ree Kuan i napisa na njoj olovkom PRAVA, a da je druga
polovica, oprostite, kriva - i preko nje napisa KRIVA. - Tako,
pazite dobro.
215

PRAVA - Ulica Bretonneau

PRAVA - Muzej Louvre

KRIVA - Ulica Bretonneau

KRIVA - Muzej Louvre

t-,M

IVAN KUAN

I pisac stade razmjetati dvije polovice po stolu kao da

su pjeaci na ahovskoj ploi.
A tko su ti brijai? - zgranu se blijedi slikar. - I zato
bi oni uinili meni takvu uslugu?
Vama? Ni govora! Oni su mislili samo na sebe. Oni nisu
znali, je li, da je u vaem stanu originalna slika i mislili
su
da u Louvre nose zapravo va rad!
Oh. Vi ste strano zapetljali taj svoj roman - uzdahne
Poklepovi i ponovno se primakne stolu. - A to bi bilo
da
sam ja zbilja skoio s Eiffelova tornja?
Nikada to ne bih dopustio. Bio bih sigurno pokraj vas
i uhvatio vas za ruku. Ili za nogu, ako bi ba trebalo.
Osim
toga, nisam ja zapetljao cijelu pripovijest kako vi to
mislite.
Onaj koji ju je zapetljao, zapleo se i sam i sjedi
vezan u
vaem stanu. Vrijeme je da ga posjetimo. efe, platiti!

218

XXIX.

SVI PROTIV SVIH

rhtei cijelim tijelom i bradom stari sobar

Maurice isprijeio se pred svojim gospodarom da bi
ga zatitio od nasrtljivih napadaa. A brodovlasnik mu je
izvirivao iza ramena, mlatarao tapom i vikao:
Prokletstvo! Tko ste vas dvojica? to hoete od mene?
Van ili emo zvati policiju! - kooperio se sijedi sobar.
Policiju? Ha-ha - kiselo se nasmijao tata Charles. To bih zbilja volio vidjeti... Ako se tko boji policije,
onda to
sigurno nismo mi. Mi sve imamo snimljeno na
kazetofonu,
svaku vau rije, cijeli va dogovor s onim lupeom
Poklepoviem. Bolje da nam kaete gdje je slika, prije nego
to
mi zovemo policiju.
Gdje je slika? - povikao je i tata Frederic kome su crni
brkovi podrhtavali kao gavranova krila.
Slika? - zaurlao je brodovlasnik i udario tapom o zid.
- Tako, dakle? - I vi traite Mona Liu... Vi ste ti, koji ste
mog papagaja...
- Nemojte se uzbuivati, gospodine, boljet e vas noga
- umirivao ga je sobar Maurice.
219

IVAN KUAN

Pa, gospodine - podviknuo je tata Charles. - Mi

traimo sliku Mona Lie. I ne samo to je traimo,
mi
emo je tovie i nai. U ovoj kui!
Prokletstvo! - prodera se Somais. - Van!
Tada se odjednom zau s vrata miran glas mravog visokog djeaka oianog poput Mongola:
Tu je slika.
Samo polako, sve e se objasniti - rekla je Marie Clever
i nasmijeila se krupnim sivim oima.
Smiri se, tata, ti nisi nita kriv - dobacio je Katsarida
i priao ocu.
- Na primjer... - poeo je Koko, ali nije znao to rei.
Odrasli su zaueno pogledali etvorku koja je ula u
sobu. inilo se da nitko nita ne shvaa. Samo se stari sobar
zadovoljno osmjehivao.
Zahvaljujui Marie Clever, koja je protumaila sve to je
ona znala o zagonetnim dogaajima oko dvije slike Mona
Lie, malo-pomalo nazoni su poeli shvaati to se sve
dogaalo u protekla dvadeset i etiri sata. Tata Frederic i tata
Charles su shvatili i drugima pojasnili kako su oni zamijenili
ve zamijenjenu sliku i kako prema tome ona koja je pala
s Eiffelova tornja i koju sad Zlatko dri pod rukom, nije prava
Mona Liza, nego rad slikara Poklea. I tada je Zlatko prvi
put odluio odloiti sliku i nasloniti je uza zid. Dotada ju je
neprestano, za svaki sluaj, vrsto drao pod rukom tako
da su mu prsti ve zamrli.
Napokon se debeli brodovlasnik zavalio u naslonja i,
osjeajui kako mu prolazi bol u nozi, otpoeo svoju kratku
ispovijest:
220

KOKO U PARIZU

Vidite - govorio je umorno ali zadovoljno - sretan sam

to je doao kraj mojim mukama. Kad je nestala
Rafaelova
Kleopatra, ja sam sluajno dao svom novom brodu
isto
ime... Novine su posumnjale u mene jer su znale da
volim
umjetnost i da skupljam slike. I sad, ba kad su poeli
sni
mati film o Mona Lizi, meni je palo na pamet, na
nesreu,
da svoj novi brod nazovem imenom Leonardove slike.
Tata - priskoio je odjednom Katsarida a zelene su mu
oi pobjedonosno sjevnule kao da stie prvi na cilj u
trci
Tour de France. - Samo neto: u ono vrijeme, kad je
ne
stala Kleopatra, mi smo putovali novim brodom iz
New
Yorka i ti si se svaku no zakljuavao u kabinu u koju
nitko
nije imao pristupa. Dao bih sebi odrezati oba uha, ako
nisi.
Reci mu, Maurice - ree Somais umorno.
Gospodin Somais su potajno svake noi slikali slike s
ribama i nisu htjeli da ih bilo tko vidi i smeta spremno
ree stari sobar i nakloni se.
Tata - uzbueno nastavi Katsarida kao da ga ovaj od
govor nije zadovoljio. - Jo neto. Marie nam je sve
lijepo
objasnila, ali je jedno zaboravila... Sino ste ti i

Maurice
kriom unijeli u kuu zamotan, plosnat predmet koji je
nalik
na...
Reci mu, Maurice - prekinu ga Somais nestrpljivo.
To je trebalo biti iznenaenje za va petnaesti roen
dan, gospodine Katsarida. Gospodin Somais su vam
kupili
elektrinu gitaru - objasni Maurice veselo.
Marie Clever je pljesnula rukama tako da su joj se smei
uvojci zavrtjeli oko glave, a Katsarida je posramljeno pogledao
221

IVAN KUAN

u pod. Ali prije nego je itko uspio togod dodati otvorila su

se vrata i u sobu je banuo krupan ovjek crne brade sa utom
kapicom iznad tamnih naoala. Bio je to glavom uveni glumac i redatelj Alles Worson.
To je on! - oduevljeno je povikala Marie i poletjela
prema novome gostu. - Vidite da se razlikuje od onoga
ve
zanoga!
Gluposti! - zagalamio je Alles Worson. - Dosta mi je
gluposti. Doao sam da raistimo raune, gospodine
Somais... Jedan moj prijatelj me zamolio da mu
pomognem
kako bi vas raskrinkao i namamio u zamku. Meutim,
ini
mi se da ste vi njega namamili u zamku i ipak se
domogli
slike...
Gospodine Worsone - uzbueno ga je hvatala za ruku
Marie Clever. - Sve emo vam objasniti...
Ali sad je dosta gluposti - mlatarao je Worson rukama
i usput dizao u zrak djevojicu koja mu se drala za
rukav.
- ak ste se usudili da mi poaljete pijune u stan, evo
ovu
dvojicu...
Svi nazoni se okrenue prema vratima u koja je upro
prstom crni bradonja.
To je moj sin! - povikao je brija Frederic.
I moj Michel! - povikao je brija Charles.
To su tata Charles i Frederic - povikali su Jean i Michel

u jedan glas.
Moda ete nam vi, deki, objasniti tko su zapravo vai
oevi koji nastupaju kao brijai i unakaze svakoga tko im
do
padne u ake? - upita vano Zlatko.
222

KO KO U PARIZU

Brijai, ha-ha - prasnu Jean u smijeh.

to sam ti rekao, Jean? - nasmije se i Michel, a oi
mu se sasvim suzie u kutovima. - Dakle, oni su
udesili
Mongola. Pogledaj mu bulju!...
Brijai, veli, Zlatko - uozbilji se Jean. - Naravno da
nisu brijai. Tata Frederic i tata Charles rade u
osigurava
juem drutvu. Uprava muzeja je sigurno osigurala
Mona
Liu na neku ogromnu svotu, za sluaj krae i
oteenja.
Ako tko od slubenika osiguravajueg drutva uspije
sprijeiti
tetu ili nestanak skupocjenog osiguranog predmeta,
drutvo
mu isplauje bogatu nagradu. Lani su se preruili u
vatro
gasce da bi pazili izbliza na dragulje nekog engleskog
lorda
i samo to nisu poginuli...
Dok ih nije opila policija i strpala u orku - doda
veselo Michel.
A da im je uspjelo zaraditi nagradu - nastavi Jean oz
biljno pripalivi cigaretu, to se inae ne bi usudio pred
ocem
- onda bi Michel iao na Aurnu obalu, a ja na Loiru.
To
nam obeavaju ve tri godine...
Dok su lani brijai zbunjeno piljili u debeli sag na podu
salona mislei na koliku svotu je osigurana ovako bogata
kua, domain je udario tapom i zaurlao:
Sad mi je jasno! Sad mi je jasno kako su se domogli

mog Cesara, mog papagaja. Ja sam ga osigurao na

izlobi i
to sigurno kod njih! Onda su mi podmetnuli onog
obojenog
leinara...
Cesar je iv i zdrav - oprezno ree Charles.
Dali smo mu konopce... hou rei: konoplje - lupnu
Frederic.
223

IVAN KUAN

Ali prije nego je bijesni Grk uspio bilo to uzvratiti, na

vratima se pojavila nova osoba. Pred okupljenim drutvom
stajao je, smijeno potkresane kose i dubokih oiljaka na
licu, poznati novinar Veernje trube - Marcel Clever.
- Tata! - uzviknula je Marie i potrala prema njemu.
- Ipak si se vratio... A ja sam mislila, je li tako...
- Pustimo sad to Marie - odgovori novinar ozbiljno.
- Poslije u ja tebe neto vano pitati. Prije toga se mo
ram nekima od nazonih ispriati... Ja sam Marcel Clever,
novinar Veernje trube koji je prilino neslavno sudje
lovao u ovim smijenim dogaajima oko Mona Lie, i
prave, i krive...
Prokletstvo! - zavikao je brodovlasnik Somais i uhvatio
se za bolesnu nogu - Maurice, izbaci tu bitangu van.
Pustite ga, gospodine Somais - umijea se Alles Worson ljubazno. - On je moj prijatelj i pojasnit e vam
kako
je dolo do ovih - nesporazuma...
Jest, pokuat u - nastavi novinar. - Vi znate da su
se u Parizu i u svijetu irili glasovi kako se neki bogatai
po
kuavaju domoi slika iz francuskih muzeja. Ja nisam
nikada
sumnjao u gospodina Somaisa, ali sam sumnjao u
druge, u
mnoge male lupee koji e iskoristiti ovu priliku i
pokuati
se domoi slike. ekao sam samo tko e se prije
zaletjeti.
Nesretni je slikar Pokle svoj rad htio uiniti to
vrednijim i
privremeno ga zamijeniti za Leonardovu sliku. Bojao
sam se

da e taj potez iskoristiti netko trei. Tako smo se

zapravo
svi bojali jedni drugih i jedni u drugima gledali lopove.
Ispali
smo smijeni i mi novinari, i gospoda iz osiguravajueg
dru
tva, i gospodin Somais koji me mrzi...
224

KOKO U PARIZU

Ti si najvie ispao smijean - prasnu u smijeh Worson.

- Kako samo izgleda u mom odijelu...
Da, mene su ak ovi deki vezali kao lupea - ree
novinar i izvadi iz depa lanu bradu, tamne naoale i
utu
kapicu. - Moj prijatelj Alles dopustio mi je da danas
nastu
pam u njegovoj ulozi. Juer sam toboe otputovao iz
Pariza,
a danas sam, preruen kao Worson, bio na poetku
snima
nja. Mislio sam da u tako biti najblie uzbudljivim
dogaaji
ma. I vidite kako je uzbudljivo zavrilo - za mene. Da
nije
bilo Poklepovia koji me oslobodio... Hej, gdje je on?
Sad su tek svi uoili kako iz predsoblja oprezno proviruje
ostatak bradice slikara Poklepovia zvanoga Pokle. Onda on
napokon oprezno promoli u sobu cijelo svoje uto lice s velikom brazgotinom.
- Aha! - podviknu brodovlasnik tek to je ugledao slikara
na vratima. - Lopov! Izdajica! On me je htio uvaliti! Ja nisam
htio kupiti pravu Mona Liu, nego onu koju je on nadrljao...
Jedva su umirili bijesnoga domaina koga je uasno zaboljela noga. Redatelj Worson mu je ponovno pojasnio da zapravo nitko nije nikome podvalio nego da su svi samo sumnjali jedni u druge. tovie, rekao je Worson, policija je i te
kako budno motrila to se dogaa oko Mona Lie i, kao
to je tek maloprije doznao, ve je odavno bila zamijenila sliku na zidu jednom posebnom fotografijom na platnu koju
nitko nije mogao razlikovati ni od prave ni od Poklepovieve
Mona Lie. Samo je tako, uostalom, i mogue da su i Poklepovi i slubenici osiguravajueg drutva Frederic i Charles

mogli nesmetano unositi i iznositi dragocjenu sliku iz muzeja.

225

IVAN KUAN

KOKO U PARIZU

Jean i Michel su dotle pojasnili tati Fredericu i tati Charlesu kako su bili odluili da im se osvete zato to ih nisu
ove godine, iako su zavrili razrede s vrlo dobrim, poveli na
Aurnu obalu i Loiru, kako su im obeali. A novinar je odveo
u kut svoju kerku i, izvukavi iz depa najnovije izdanje
Veernje trube, tiho zapitao:
Zna li ti moda, Marie, tko je poslao u urednitvo mo
jeg lista lanak Gdje je prava 'Mona Liza? i potpisao
ga
mojim imenom?
Oprosti, tata - rekla je skrueno mala pijunka. - Ja
sam ti samo htjela pokazati... Ti nekad misli da sam jo
balavica, da me ne moe nigdje voditi... Da, tata, ja sam
ga
napisala, ti to zna...
U meuvremenu su Zlatko i Koko drali jadnoga slikara
ispod ruku, tjeili ga i hrabrili. Nije bilo nikakve sumnje da
se on proslavio i da e brodovlasnik, im se smiri, otkupiti
njegovu Mona Liu za velike novce. Onda se odjednom slikar pokuao uhvatiti za bradu ali je samo noktima strugnuo
po vratu i uzbueno proaptao:
- Jao, plavoga mi sunca, skoro sam zaboravio. Lani bo
galj! Bivi lani bogalj! On je dolje pred vratima... Naravno,
nije to nikakav bogalj. Skinuo je i nogu i povez s oka. On
je veliki prijatelj svih nas i osobito bi htio s tobom razgo
varati, Koko. eka te dolje.
Koko se nepovjerljivo ogledao i poeao lijevom rukom
iza desnog uha, ali se nije usudio priznati da se boji izii iz
sobe. Zlatko ga je ispratio strogim pogledom i on je brzo otvorio vrata i naao se u mranom stubitu.
Kad su se penjali, nije primijetio da su stube tako dugake. Sad je silazio i silazio a izlaz nikako da se pojavi. inilo

mu se da sanja. Ogledao se i spazio za leima beskrajno stubite. U dubini, pred njim takoer nije bilo kraja stubama.
Potrao je svom snagom i inilo mu se da ve tri sate i sate.
Kap znoja izbila mu je na vrhu iljasta nosa. Onda mu je
odjednom ljubazan glas apnuo iz mraka: - Gotovo je Koko,
probudi se.
Jeka u beskrajnom hodniku je ponovila: Probudi se...

226

227

KOKO U PARIZU

XXX.

NEMA TI POJMA TO JE SAN

a si lud, znao sam - govorio je Zlatko po deseti put

hodajui gore-dolje po sobi i povremeno cupkajui listie s bagremove grane koja se pruala prema otvorenom
prozoru. - Ali da si tako lud, e, to zbilja nisam znao...
Koko je leao u krevetu, smjekao se i povremeno eao
lijevom rukom iza desnog uha.
I sad mu jo nije bilo jasno kako se tako dobro sjeao
svake sitnice iz uzbudljiva sna. Prije etiri dana, uoi puta
u Pariz, Kokova je sestra u rano jutro uplaeno dotrala majci
i rekla joj da ne moe probuditi bracu. Uistinu, Koko je tog
dana ostao leati u krevetu, strano se znojio i buncao kojekakve gluposti koje nitko nije razumio. Spominjao je papagaje, kitove, morske pse i bogalje a povremeno ak govorio
i na nekom stranom jeziku, slino kao kad je uio napamet
francuske glagole. Pozvali su lijenika. Bolest je potrajala dva
dana. Put u Pariz je odgoen. A cijeli trei dan Koko je Zlatku
priao uzbudljiv san o krai Mona Lie, koji ga je muio
u groznici. Zlatko je znao da Koko ne bi nikada uspio izmisliti
takvu priu. Nije bilo nikakve sumnje da je Koko zbilja usnio
taj dugaki i napeti san. A san je bio toliko zanimljiv da je
dugonja neprestano iznova zahtijevao od svog mlaeg druga
da mu prepria i ponavlja pojedine zgode. I kad god bi Koko
228

ponovio neki dio prie, Zlatko bi se ushodao, vrtio velikom

glavom i govorio:
Da si lud, znao sam, ali da si tako lud, e, to zbilja ni
sam znao...
Ali, Zlatko - oprezno bi se Koko branio iz kreveta to je takav san... Doktor kae da to doe, na primjer,
od
uzbuenja... ovjek se toliko uzbudi prije puta, da se
razboli,
dobije groznicu i svata mu se privida...
Ali ti si odmah morao znati da je to san. Ja bih odmah
znao - ljutio se Zlatko tvrdoglavo.
Kako moe u snu znati da sanja? Zato i jest san, na
primjer, to ne zna da je san, za razliku kad nije san
pa
zna da nije...
Nemoj se zafrkavati, Koko! to ti svata petlja: jest san,
nije san! Ma sluaj, kako ti odmah nije bilo jasno da su
sva
ta lica iz sna tvoji znanci?
Kakvi znanci? - zgranu se Koko.
Prijatelji iz kole, poznanici iz susjedstva, sa Zelenog
Vrha! Eto, uzmimo toga Michela Croitiera. Crna kosa,
uske
oi i kako se samo izraava!... To ti nije nitko drugi,
nego
tvoj neprijatelj iz susjedstva - Miki Horvati. I slino se
zove.
je li tako? A sin lanog brijaa Frederica. onaj sa
citroenom,
koji pui i ima brkove? Zar to nije Ivo Branje sa
Zelenog
Vrha? U tvom snu se, istina, zove Jean Brange, ali mu to

doe
na isto, je li?
Koko se, blijed u licu, uspravio u krevetu. Bio je jednako
uzbuen kao i u najnapetijem trenutku sna. kad su ga nepoznate ruke zgrabile za vrat ispred spomenika Karlu Velikome.
229

IVAN KUAN

Svi tvoji neprijatelji, kao to su Ivo i Miki, ostali su ti

neprijatelji i u snu. ak im se ni oevi nisu promijenili.
Ivin
otac je i u zbilji - brija. A prijatelje je jo lake poznati.
Mala
Marie je Marijana iz tvog razreda. Ista smea kosa, sive
oi,
skuplja slike glumaca i igra se pijunke...
Ali tko je onda, na primjer, Katsarida? Onaj Grk? - tiho
je izustio Koko eui se drhtavom rukom iza uha.
Joj, Koko, pa to je bar jasno... Zar nisi nikada imao
prijatelja zelenih oiju, koji je lud za biciklom, koji je
ak
jednom tako pao s bicikla da je slomio nogu, koji
neprestano
ita stripove i voli fotografirati? A? I jo ima oca koji se
bavio
slikarstvom i koji je u ratu ranjen u nogu i malko
epa...
ohar! - uskliknu Koko i iskoi iz kreveta. - Tko bi
mislio da Katsarida, s tako udnim imenom...
Tko bi mislio? - vikao je Zlatko a vilice su mu se sa
svim zailjile. - Pa sam si uo u snu da je Katsarida
samo
nadimak i da je na grkom to ime nekog kukca. Je li
tako?
Kladio bih se da katsarida znai neto kao - ohar!
Ali kako ja to mogu znati u snu, kad ni na javi ne znam
grki.
Jao, Koko, nemoj me zafrkavati! - uhvati se Zlatko za
glavu. - Pa zato to i jest san. U snu ne zna da sanja.
Zato
i jest san to ne zna da sanja, za razliku kad nije san

pa
zna da nije...
Koku se inilo da je tako nekako i on maloprije mislio,
ali se nita nije usudio rei. Ponovno se zavukao u krevet i
pokrio do brade. Onda se jo neega sjetio i tiho rekao:
- Ima pravo, Zlatko. Sad mi je i novinar jasan. Marcel
Clever. To je onaj pjesnik Mario sa Zelenog Vrha, zna... u
230

KOKO U PARIZU

koga smo sumnjali, na primjer, da je lopov. A onaj sobar

Maurice, sijedi starac dugake brade, to je na prijatelj Isak,
stari pilar. Vidi, i pjesnik Mario ima maka naranastih oiju
s kojim razgovara kao da je ljudsko bie...
Bravo, Koko! Sad ti je napokon jasno, sad zna i za
sve druge...
Ne znam, Zlatko - opet e oprezno Koko. - Ja ti, na
primjer, ne poznajem ni jednog ivog slikara...
Ne poznaje nijednog slikara? uj, Koko, je li ti mene
zbilja zafrkava ili ti se jo muti u glavi? Pa prije deset
dana
sam ti posudio knjigu Lae, Melita, koju je napisao
Ivan
Kuan. Iz nje si posudio za svoj san slikara Poklepovia,
koji
slika samo plava sunca. A tako ti se u san uvukao i
pisac,
koga inae ne poznaje, pa si mu za svaki sluaj nabio
povez
na oko i drvenu nogu. uj, Koko, ti nisi ak ni papagaju
iz
mislio ime, je li ti jasno? Zove se Cesar, isto kao i tvoj
pas
Car...
A onaj redatelj? - apnu Koko. - Onaj uveni redatelj
i glumac s velikom crnom bradom?
Oh! - nasmije se Zlatko. - To je bar jednostavno. Orsona Wellesa si prekrstio u Allesa Worsona, ba kao
to si
Moniku Vitti pretvorio u Veroniku Mitti a Petera
O'Toola u
Toma O'Poola. To je zato to ti nema pojma o
filmskim

glumcima. Pitaj Marijanu, ona e ti sve pojasniti.

upavi se djeak jo dublje zavukao u mekanu posteljinu. Dobro se prisjeao kako mu se ve u snu uinilo da
odnekud poznaje i Michela, i Jeana, i brijaa Charlesa, i malu
Marie Clever, i gotovo sve ostale, ali je svejedno mislio da se
vara, jer, napokon, on jo nikada prije nije bio u Parizu i
231

KOKO U PARIZU

nije ih mogao upoznati. Sad mu je gotovo bilo ao to je njegov san pun obinih osoba iz okoline.
- Ja bih se na tvom mjestu sto puta probudio - nastav
ljao je Zlatko uporno. - Odmah bih znao da sanjam. Sluaj,
kako bi se ti uope mogao sporazumijevati s onim parikim
dekima? Na francuskome? Bi li ti uope znao rei: J'ai
faiml A?
Molim? - to kae? - zgranu se Koko i pokrije do
oiju.
Vidi, ti ne bi znao rei ni da si gladan. Kad ja ne bih
znao ni beknuti francuski, kao to ti ne zna, bilo bi mi
od
mah sumnjivo i sigurno bih se probudio. A o
Kleopatri da
se i ne govori...
0 Kleopatri? - jeknuo je Koko duboko ispod pokri
vaa i pokrio se preko glave.
Da ti ima malo soli u glavi, dragi moj, sjetio bi se
da talijanski slikar Rafael nikada nije naslikao nikakvu
Kleo
patru o kojoj se toliko lupeta u tvom blesavom snu.
Djeak pod pokrivaem nije se usudio spomenuti da on
isto tako nikada prije nije uo ni za Leonardovu Mona Liu.
Zlatko je dotle i dalje uurbano koraao po sobi, hvatao se
za glavu, uzdisao i spominjao stotinu razloga zbog kojih bi
se on probudio i prekinuo muni san.
Kad mu je postalo neizdrivo toplo pod pokrivaem i kad
mu je kap znoja kliznula niz iljasti nos, Koko se odjednom
odluno uspravio u krevetu i hrabro rekao:
Zlatko, ti si kriv!
to kae? - zaprepasti se Zlatko i prvi put zastade na
sred sobe.
233

IVAN ICUAN

Pa tako, na primjer... - zbuni se Koko provirujui iz

postelje. - Ti si mi toliko napriao o Parizu, o tome
kako
pucaju ve na aerodromu, pa te bace meu sedam
kitova,
zgrabe te grbavi zvonari... Ja sam se od toga razbolio go
vorio je upavi djeak sve odlunije. - Zato sam i dobio
groz
nicu... Ne moram uope vie putovati... Ba kad bih se i
usu
dio... Kao da sam ve sto puta bio i kao da su me...
Nema ti pojma to je Pariz! - zaurla opet Zlatko a
vilice mu se zailjie kao to su mu se ve sto puta
zailjile
u ovom romanu. - Kad ga vidi, nee takve gluposti
priati.
Nema ti pojma to je Pariz...
Nema ti pojma to je san! - otro odbrusi Koko i obri
e znoj s nosa. - Jedan ovakav san vrijedi kao trinaest
tvojih
Pariza. Ne mora, na primjer, uope putovati. Ja samo
le
gnem, pokrijem se preko glave i mogu otii kamo hou.
U
snu mogu otii kamo hou. I u New York, i u Tokio, i
u...
to ja znam gdje... A ti ne moe, eto, ba ne moe,
tebi
treba vlak, avion, ujak, na primjer... Jedan moj san
vrijedi
kao trinaest tvojih Pariza.
Znao sam da si lud - ree visoki djeak ogoreno i

odmahnu rukom - ali da si tako lud,

nisam znao.
I, zalupivi vratima, Zlatko izie iz sobe i
romana pomi-slivi kako e, kad idui put bude
imao priliku da negdje otputuje, izabrati
pametnijeg suputnika.
A Koko se pokrije preko glave pomislivi
kako bi moda bilo zgodno da jo veeras
otputuje na drugu stranu svijeta.
III.
IV.
V.
VI.
VII.
VIII.
IX.
X.
XI.
XII.
XIII.
XIV.
XV.
XVI.

SADRAJ

O
PUTOV
ANJIMA
,
OBEA
NJIMA 1
JO
NEKIM
VANO
STIMA
(DIANA
ZALAR)
N
E
M
A

TI
P
O
J
M

XVII.

XVIII.

XIX.

XX.

XXI.

XXII.

E
P
A
R
IZ

NAJVREDNIJA SLIKA NA SVIJETU

100

NAJSLAVNIJI NOVINAR FRANCUSKE

106

KRC! - REE PAPAGAJ

115

KOLJA S BRITVOM I KARAMA

122

HLADAN TU

130

TATA, ZATO KIDA?

136
14

PREDAJ SE! NA SI!

ZAPETLJANO KAO PAUINA

AVOLJI SAVJET
PAZI DA GA NE ZAKOLJE
MEU MORSKE PSE U JEZERO
PETAK, I JO TRINAESTI
GDJE JE TA POLICIJSKA STANICA?
NAJDUBLJI RAZGOVOR NA SVIJETU
NEVIDLJIVI ZNAK
SLIKARU SE LOE PIE
MILIJUNI U ZRAKU
UDACI IZ PROLOG STOLJEA
SAMO DRI SLIKU NA OKU
NA KII SE PTII POZNAJU
NI INSPEKTOR SIMO NE BI POMOGAO

234

15

15
22
30
36
43
51
58
64
71

78
86
92

2
159
16
7

XXIII.

KIT IMA LANU BRADU

174

XXIII.

SVE JE LANO

182

XXIII.

IDEMO NIKOME

190

XXIII.

GDJE JE PRAVA SLIKA?

195

XXIII.

GLAVNO JE OSTATI IV

202

XXIII.

BIVI LANI BOGALJ

209

XXIII.

SVI PROTIV SVIH

219

XXIII.

NEMA TI POJMA TO JE

228

SAN