REVIZIONISTIKI IZAZOVI HISTORIOGRAFIJI HRVATSKE POLITIKE ZNANOSTI

Toni Kursar
Fakultet politikih znanosti, Sveuilite u Zagrebu

Izvorni znanstveni rad Primljeno: veljaa 2009. Saetak Autor smatra da jo od poetka devedesetih godina prolog stoljea postoje revizionistika nastojanja u razmiljanjima o onome to je bilo, to jest i to treba biti u hrvatskoj politikoj znanosti. Tekst pokazuje kako svako razmiljanje o povijesti Fakulteta politikih znanosti, ortodoksno ili revizionistiko, poinje s dvije legende. Prva je ona o FPZ-u kao partijskoj koli drukijeg imena, a druga studenti i profesori FPZ-a vs. vrijednosti socijalistikog poretka. Autor prati njihova tumaenja kroz dva desetljea, zakljuno s pojavom radikalne revizionistike knjige Izlazak iz mnoine (2007). Ta je knjiga najavila kraj (starog) konsenzusa o disciplini iz 1965. godine i oznaila poetak novog razdoblja u razvoju (historiografije) hrvatske politike znanosti.* Kljune rijei hrvatska politika znanost, Izlazak iz mnoine, konsenzus, legende, ortodoksija, revizionizam

Uvod Povijest Fakulteta politikih znanosti (i politike znanosti u Hrvatskoj) nije bila predmetom istraivanja prije 1990. Ozbiljnije se zanimanje za nju javlja poetkom ovoga desetljea, u povodu obiljeavanja etrdesete godinjice FPZ-a.
*

Tekst je proirena inaica izlaganja na skupu Povijest i stanje politologije u zemljama bive Jugoslavije, odranom u Opatiji 2. listopada 2008. u organizaciji Hrvatskog politolokog drutva. Prikazani rezultati proizali su iz znanstvenog projekta Politike nacionalnog identiteta i povijesni lomovi to se provodi uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske.

51

Stanje i povijest politike znanosti...

Tada su se pojavile dvije studije, Fakultet politikih znanosti i razvoj politikih znanosti u Hrvatskoj 1962.-2002. (2002), koju je napisao profesor FPZ-a Ivan Prpi, i Hrvatska politologija 1962-2002. (2002), dvojice istaknutih politologa Radula Kneevia i Slavena Ravlia. Za

te se studije moe rei da su uspostavile podruje istraivanja, zapravo historiografiju (hrvatske) politike znanosti, koja je sve vanija poddisciplina suvremene politike znanosti. One su pokazale postignua hrvatske politike znanosti i ono to su njihovi autori smatrali objektivnim zaprekama s kojima se ta znanost morala nositi od samih svojih poetaka. Meutim pojava knjige Izlazak iz mnoine?: Stanje hrvatske politike znanosti, koju je uredila Mirjana Kasapovi, promijenila je odnose u toj poddisciplini. Za razliku od prvih studija ovom je knjigom, i to prije svega uvodnom studijom Izlazak iz mnoine: kraj unutarnje institucionalne kolonizacije hrvatske politike znanosti, koju je napisala urednica knjige, zapoeo radikalan revizionizam u historiografiji hrvatske politike znanosti. Tu je ocjenu potvrdio i skup Povijest i stanje politologije u zemljama bive Jugoslavije, kojem je predloak bila upravo knjiga Izlazak iz mnoine?. Tu se jo jednom potvrdilo da svi revizionistiki zahvati u historiografiji openito, pa otud i u historiografiji disciplina, bude snane emocije, angaman javnosti, generacijska, metodologijska sporenja, osobne uvrede te prosuivanje namjera... (Antoniou, 2007: 97-98). Na skupu se potvrdilo i to da rasprave o moguem revizionizmu vode primarno u sukobe, puno vie nego to pridonose povezivanju znanstvene zajednice. To je i logino, ako je suditi po definiciji revizionizma. Svaki revizionizam naime predlae alternativnu viziju, odvajanje od neeg to je uspostavljeno, neupitno, poznato, ope, ili sveto (95). Danas se esto povezuje s osporavanjem Holokausta, a svoju poetnu (negativnu) slavu stekao je u sporovima revolucionarne i graanske ljevice, koja

je prihvatila kapitalizam i parlamentarnu demokraciju. Tradicija revizionizma ima snanu politiku crtu, odnosno dimenziju politizacije (v. Gorman, 2007; Spiegel, 2007; Fitzpatrick, 2007). Zanimljivo je da politizacija zapravo nije prestala kad je pojam preseljen u akademske krugove. Stoga nije iznenaujue to je revizionizam u skupini kontroverznijih pojmova drutvenih znanosti. Kako e se hrvatska rasprava o historiografiji politike znanosti rasplesti, tek e se vidjeti. Sa stajalita ovog rada vanije je da je knjiga Izlazak iz mnoine? ukazala na jednu injenicu koja dosad nije problematizirana. Kasapovi je naime upozorila na postojanje dvaju narativa, koje naziva dvije legende koje prate Fakultet politikih znanosti od osnutka (Kasapovi 2007: 7). Prva legenda ustraje na stavu da je Fakultet bio (komunistika) partijska kola, a druga na trajnom osporavanju vrijednosti poretka od studenata i profesora FPZ-a i, s druge strane, politikih ciljeva ili vrijednosti na kojima se Fakultet temeljio. Po mom su sudu te legende imale konstitutivni smisao za nastanak revizionizma, ali i ortodoksije u historiografiji hrvatske politike znanosti. Zadaa bi ovog teksta bila da to i pokae. Izazov ortodoksiji ili brutalna kritika gospodina Zenka Akademsko preispitivanje hrvatske politike znanosti zapoinje nakon prvih demokratskih izbora 1990. tekstom Problem politike etike u Maxa Webera Franje Zenka, liberalnog politiara i filozofa. Zanimljivo je da u tekstu Zenku nije, kako naslov sugerira, previe stalo do prikazivanja konstituiranja i razvijanja problema politike etike unutar Weberova sociologijsko-politologijskog miljenja (Zenko, 1990: 128). Napro-

52

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2008

tiv, primarni mu je motiv promiljanje etikih i znanstvenih problema koji su iznenadnim povijesnim slomom marksistiki inspiriranog i komunistiki revolucionarno uspostavljenog socijalizma snali hrvatsku politiku znanost (132). Nakon odreenog kolebanja1 urednitvo asopisa Politika misao odluilo je objaviti njegov tekst uz popratni komentar kako bi hrvatsku politiku znanost zatitili uboda koji sugerira javnosti tezu da je ta znanost u cjelini i do kraja bila slukinja prethodne jednopartijske drave, a po svojoj intenciji jednoznano marksistiko-lenjinistika (Komentar..., 1990: 136). Sukladno svojim teorijskim i ideoloko-politikim nadahnuima, Zenko je zaotreno postavio pitanje sudbine hrvatske politike znanosti u novonastaloj situaciji. Potaknula ga je injenica da ona ne samo da nikad nije osporavala socijalistiko samoupravljanje nego je uvijek i nanovo... sve sofisticiranije iznalazila razloge kojima je, naroito posljednju verziju: samoupravni socijalizam, legitimirala kao epohalno (ipak) najnapredniju politiku teoriju i praksu (130). Meutim slom komunistikih poredaka
1

doveo ju je pred sudbinsku dvojbu: ili ostati vjerna i dosljedna svojoj dosadanjoj marksistiko-socijalistikoj inspiraciji, kako je ne bili sumnjiili da je... bila i ostala... slukinja politike. Ili se pak dati dokazivati kako zapravo po svojem nutarnjem, skrivenom uvjerenju nikad i nije bila inspirirana marksistiko-socijalistikim naukom, samo to to nije smjela otvoreno, nego kriptiki iskazivati. Tragom te dvojbe Zenko se odluio problematizirati pitanje politike etike za politiku znanost kao poziv u Hrvatskoj (Zenko, 1990: 129), a uporite pronalazi u Weberovim tekstovima Politika kao poziv i Znanost kao poziv. Posebno mu je stalo pokazati da je (hrvatska) politika znanost kao poziv takva da je pogaa isti problem kao i politiku kao poziv: problem politike etike (132). Naime koliko je prijeporan odnos etike i politike (meu ostalim i zbog onog to Weber naziva etika izokrenutost svijeta), toliko znanost nije u mogunosti zastupati praktino-politike ciljeve. Razloge tomu treba traiti u injenici da su vrijednosne odredbe svijeta jedne s drugima u nepomirljivu sukobu, koji se ne moe racionalno razrijeiti jer njihovim borbama vlada sudbina, a posve sigurno ne... znanost (Weber, 1986: 273). Znanost je, kako Weber kae, slobodna od pretpostavki, u smislu neprihvaanja religiozne vezanosti (272). Zenko vidi problem u tome to je hrvatska politika znanost, nasuprot Weberovu naputku, uspostavljena kao svojevrsna teologija. To treba zahvaliti injenici da je ona s propalim komunistikim poretkom bila s(r)oena odnosno... prihvatila je njegove predznanstvene pretpostavke kao svoje osvjedoenje, pa je on i naziva hrvatska politika znanost marksistiko-socijalistikog osvjedoenja (v. Zenko, 1990: 132).

Urednitvo asopisa Politika misao zapravo je trailo od Zenka da komentira izborni zakon i ishod izbora za hrvatski viestranaki Sabor (Komentar..., 1990: 136). Na iznenaenje urednika asopisa, Zenko je poslao tekst koji u jednom, politiki turbulentnom, trenutku vrlo izravno podsjea hrvatsku politiku znanost na njezinu tradiciju. Tekst je inicijalno trebao biti objavljen u broju 2 Politike misli, ali je urednitvo odustalo od te nakane jer se nije uklapao u tematski blok posveen komentarima izbornih rezultata (136). Kako je tekst u meuvremenu (2. 11. 1990) proitan na Hrvatskom radiju, urednitvo je ipak odluilo objaviti tekst u broju 3 te godine (1990).

53

Stanje i povijest politike znanosti...

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2008

Iz Zenkovih teorijskih naglasaka i ukupnog postupka moe se uoiti da revizionistiki pokuaji izravno (ili neizravno) zapoinju s dvije legende koje navodi Mirjana Kasapovi. Prva, doivljena kao negativna, istie FPZ kao partijsku kolu drugaijeg imena (Prpi), i kod Zenka se moe pronai u tvrdnji da se hrvatska politika znanost kompliciranim procesom raanja iz marksistiki samorazumijevajueg sistema historijskog materijalizma konstituira kao zasebna drutvena znanost akademskog poziva, to je i drutveno ritualizirano: osnivanjem vlastite institucije, Fakulteta politikih znanosti (131). Druga legenda, na FPZ-u doivljena kao pozitivna, o studentima i profesorima koji se protive vrijednostima poretka, isto se moe prepoznati u ovoj njegovoj tvrdnji: u situaciji sloma komunizma ona se moe nadati da je izvana ili barem od strane svog najblieg akademskog okruenja: studenata uvijek bila percipirana kao prikriveno neortodoksna, nemarksistika, ak liberalna (130). Ta tvrdnja ima svoj prirodni nastavak kad Zenko ustvruje da bismo nakon toga mogli ak zakljuiti da je hrvatska politika znanost dala svoj obol radikalnim politiko-sistemskim promjenama do kojih je i dolo: uspostavljanjem viestranaja i nove vlasti.... Kako bismo se osvjedoili da je to samo utvara, potvrdu, prema Zenku, ne treba traiti dalje od njezina institucionaliziranog ogledala, asopisa Politika misao, koji jest i ostaje masivnim dokumentom o tome kako je mislila i osjeala u starom komunistikom reimu. Osim to je aktualizirao legende, Zenko je upozorio i na suzdranost, gotovo nezainteresiranost hrvatske politike znanosti za objanjenje prijelomnih politikih dogaaja. U tom smislu na-

glaava da je ona bila dugo bez jednoznanog odgovora... kad su se prve nekomunistike i nesocijalistike stranke u Hrvatskoj konstituirale i u svojim programima zatraile promjenu postojeeg jednostranakog komunistikog politikog sistema u viestranaki politiki sistem (132). Umjesto toga ona je tada iznalazila samo ona naela koja ne bi ugroavala socijalizam ni dananju Jugoslaviju (132). To je, prema Zenku, bilo zapravo sve to je ponudila kao odgovor na dva epohalna, za svaku politiku znanost najizazovnija dogaanja u posljednjem desetljeu ovog naeg stoljea: rasap komunistikih reima i kriza koja takoer... jest rasap i dviju... komunistikih nadnacionalnih dravnih tvorevina: SFRJ i SSSR. Odgovor redakcije asopisa2 na tu neobino izravnu, zapravo brutalnu, kritiku nosi naslov Komentar redakcije uz Problem politike etike u Maxa Webera. U Komentaru se upozorava gosp. Zenka da bi seciranje hrvatske politike znanosti zahtijevalo dublje osvjetljavanje kako Weberove pozicije tako i razliitih struja, osoba i razdoblja hrvatske znanosti i njena glasila Politike misli (Komentar..., 1990: 136). Nakon toga on bi mogao diferenciranije suditi i o hrvatskoj politikoj znanosti i njenom organu (138). Komentar odmah odbacuje prvu, ustvari negativnu, legendu o FPZ-u kao partijskoj koli drugaijeg imena (Prpi), jer nije hrvatska politika znanost, kao to znate, igrala ulogu ateistike politike teologije... (nego) je dakako s hrvatskom sociologijom, hrvatskom ekonomijom, hrvatskom filo2

Sudei prema stilu pisanja, moe se s prilinom vjerojatnou pretpostaviti da je odgovor napisao Davor Rodin, tadanji glavni i odgovorni urednik asopisa.

54

zofijom... bila na udaru hrvatske politike teologije u ideolokim komisijama, i s tog je visokog mjesta bila smatrana sterilnom... bezveznom liberalno-graanskom znanou... (138). to se tie druge legende, koja se smatra pozitivnom, Komentar prvo navodi da Politika misao nikad nije iznevjerila ideal slobode znanstvenog istraivanja i miljenja (139). Dodue, bila je as blie, as dalje od oficijelne teologije, ali ona nikad nije pretendirala... da naime bude pravi tuma rijei Boje. Kad je posrijedi Fakultet, i sam je gospodin Zenko bio svjedokom liberalne akademske atmosfere koja vlada na Fakultetu politikih znanosti. U tom je smislu gospodin Zenko pozvan da ne ocrnjuje mjesto gdje je izgovorio neke od svojih ponajboljih liberalno-demokratskih ideja. Redakcijski odgovor liberalizam pronalazi u atmosferi koja nije rezultat strukturnih imbenika, bilo poretka (posrijedi su godine nakon 1971.) bilo Fakulteta kao cjeline. Ako slijedimo metodologijsku dvojbu struktura-djelovanje, onda bi liberalizam na FPZ-u bio, prije svega, proizvodom djelovanja odabranog domaeg i meunarodnog sastava kolega (139), odnosno slobodne volje nekih pojedinaca na Fakultetu da utjeu na svoju okolinu (McAnulla, 2005: 265; v. Hollis, 1994: 1-22). Meutim odgovor redakcije po neemu je jedinstven. Komentar je naime prvi prijelaz ortodoksije iz usmene predaje u pisanu formu. Tako je ta mala polemika zapravo svojevrsna prekretnica. Naime prije polemike Zenko vs. Politika misao veina je studenata mogla uti legende od nekih profesora na predavanjima ili u nekom neobveznijem razgovoru s njima. Tom su polemikom legende konano (rudimentarno) zapisane, ali su potrebovale sustavnu obradu. No na to je

trebalo priekati vie od jednog desetljea. Ustanovljenje pisane ortodoksije i historiografija politologije Studija profesora FPZ-a Ivana Prpia Fakultet politikih znanosti u Zagrebu i razvoj politikih znanosti u Hrvatskoj 1962.-2002. (2002), po mom sudu, ogledni je primjer ortodoksije u historiografiji hrvatske politologije. Nakon te studije nema vie potrebe za ortodoksijom u obliku usmene predaje, kao to je bilo do 1990, ili za izoliranim reagiranjem na kritike u Prokrustovoj postelji dnevnih potreba, kako je bilo u sluaju Komentara... (1990: 136). I Prpieva studija, napisana u povodu proslave 40-e godinjice FPZ-a, prikazom sporova oko predmeta i metode politik(ih)e znanosti, zapravo manje-vie tumai dvije legende o FPZ-u. Dodue, kad spominje prevladavajue javne stereotipe o FPZ-u, Prpi izravno navodi samo onaj o FPZ-u kao partijskoj koli drugaijeg imena (Prpi, 2002: 43). Ipak, na vie mjesta u studiji nastoji pokazati kako je smisleno tvrditi da je nain propitivanja Marxove teorije, koji je njegovan na FPZ-u, pridonosio pranjenju politiki vladajue ideologije (34), odnosno da je od samog utemeljenja Fakulteta u politikim znanostima zagovaran teorijsko-metodologijski pluralizam... (33). Prpieva se studija ne moe precizno anrovski odrediti. U njoj se naime mijeaju elementi intelektualne i disciplinarne povijesti. Slijedimo li Stefana Collinija, jednog od vodeih istraivaa povijesti politike znanosti, onda disciplinarna povijest probija vertikalni prolaz u prolost..., (a) intelektualna povijest ponajprije iskapa boni teren kako bi istraila pretpostavke, ravanje i odjek ideja, to esto moe ukljuivati i

55

Stanje i povijest politike znanosti...

njihovo praenje u susjednim podrujima (Collini, 1988: 391; 2001: 280-302). Na osnovi tih naputaka moe se zakljuiti da u studiji postoje elementi intelektualne povijesti. U njoj se naime poetno razmatraju prilike unutar tada ve razvijenijih disciplina (znanost o dravi i pravu te sociologija) te se pretpostavlja da su one imale odreen utjecaj na razvoj politikih znanosti. tovie, Prpi smatra da bi ubudue trebalo temeljito propitati znanstvene razloge nastanka politikih znanosti i Fakulteta usporednom analizom stupnja razvoja sociologije i teorije drave u nas (23). Pored takvog uvaavanja susjednih disciplina posebno se naglaava i utjecaj ideologijskih dokumenata kao to je, primjerice, Program SKJ iz 1958, u kojem se kljuni politiki imbenik (SK) opredijelio za razvoj drutvenih i politikih znanosti koje su snaan faktor progresivnog drutvenog razvitka i razvitka drutvenog bia ovjekovog.3 U kojoj bi mjeri studija Fakultet politikih znanosti u Zagrebu i razvoj politikih znanosti... u anrovskom smislu bila i disciplinarna povijest? Neovisno o injenici da Prpieva studija ozbiljnije zahvaa samo prvih desetak godina FPZ-a, kad su nastavnici bili samo oni unovaeni iz politikih znanosti (filozofije, sociologije, prava, ekonomije, psihologije...) i da Prpi sustavno rabi pojam politike znanosti, razmjerno su primjetni opi elementi disciplinarne povijesti. Oni se ogledaju u njegovu detaljnom prikazu vane rasprave o nastavnom planu iz 1965. godine, koja je oznaila poetak sporenja oko misije FPZ-a, odnosno kojom je razliito shvaanje politik(ih)e znanosti postalo traj3

nim problemom. Slijedimo li Rortyjevo shvaanje razlikovanja intelektualne i disciplinarne povijesti, svaka bi disciplinarna povijest, za razliku od intelektualne, prethodno morala imati definitivno rijeena pitanja o tome koji se ljudi dre znanstvenicima, koji pjesnicima, a koji filozofima (Rorty, 1984: 68).4 S obzirom na spomenutu injenicu da nije bilo politologa meu nastavnim osobljem, na FPZ-u problem nije bio toliko tko je to (znanstvenik, pjesnik ili filozof), nego kako se tko odreuje prema koncepciji da politologija treba da bude okosnica nastavnog plana Fakulteta, a da su druge drutvene i humanistike znanosti, ... (samo)... ambijentirajue... jer je njihov predmet istraivanja drukiji (26). U prilog disciplinarnosti Prpieve studije moe se rei da je ona prikazala kljuna sporenja oko predmeta i metode politik(ih)e znanosti. Vrlo je detaljno iznijela poziciju jedinog sudionika rasprava (Smailagia) koji je polazio od stava da je politologija zasebna teoretska disciplina... centralna u jednom politolokom studiju (26). Dramatina rasprava iz 1965. godine, koja je odredila sudbinu discipline u sljedeih etrdesetak godina, Prpia je ostavila poneto ravnodunim jer svrha ovih napomena o raspravi o nastavnom planu Fakulteta politikih znanosti u poetku 1965. nije vrednovanje bilo kojeg shvaanja (32). Mnogo je vie angairan na samom kraju studije, kad je najavio kraj razdoblja u kojem su politike znanosti promicali ljudi koji sami nisu bili politolozi (a) poinje razdoblje u kojem e to initi, pod znatno boljim pretpostavkama, politolozi (42). Izueni politolozi mogli bi pozdraviti tu objavu, ali neobino je to
4

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2008

Iz Programa SKJ (1958). Navedeno prema: Prpi (2002: 44).

Kad je posrijedi historiografija filozofije, vidi Rorty (1984: 49-75).

56

to bi i u novom dobu promicali politike znanosti, koje su na FPZ-u uspostavljene osporavanjem politologije kao znanosti, to je Prpi zapravo i pokazao u svojoj studiji. Nakon to smo studiju smjestili na raskrije disciplinarne i intelektualne povijesti, treba rei kako je Prpiu posebno stalo da nastanak FPZ-a smjesti u drutvene i politike prilike Hrvatske/ Jugoslavije, ali i u odnose meu socijalistikim zemljama polovinom prolog stoljea. On smatra da je vano objasniti injenice koje su utjecale na to da je od svih bivih komunistikih drava ponajprije u Hrvatskoj 1962, tada dijelu SFRJ, osnovan Fakultet politikih znanosti. Poziva se na povijesnu injenicu5 da je Izvrni komitet Saveza komunista Hrvatske6 negdje u studenome 1961. utemeljio Fakultet politikih znanosti. Ta se moe shvatiti na osnovi injenice da su komunistike partije u takvim tipovima poredaka, govorei rjenikom klasine politike teorije, istodobno suveren i vlasnik uvjeta proizvodnje ivota (Prpi, 2002: 14). Prpi primjeuje da je ve prvi dekan FPZ-a Leon Gerkovi bio rezerviran prema tom tumaenju. Naime ono, premda teorijski legitimno, ipak ne moe biti cjelovit odgovor na pitanje zato nosioci diktature stvara5

ju akademsku ustanovu koja e, za razliku od dotadanje partijske politike kole, razmjerno slobodno poduavati i istraivati politiku. Gerkovievu tezu da odgovor treba traiti u razlici izmeu jugoslavenske verzije diktature proletarijata i izvornog modela Prpi prihvaa i nastoji je dalje razviti (14). Time on pribjegava svojevrsnom bazinom makrostrukturalizmu. Taj nain objanjenja obino rauna na strukturne faktore, odnosno pita se o posljedicama promjena u ekonomiji i politikom poretku (v. McAnulla, 2005: 265-285). Slijedom te logike Prpi prvo detaljno izvodi izvorni model diktature proletarijata. Zakljuuje da je to bio totalitarni poredak u kojem uspostavom monopola vlasti i ukinuem prava privatnog vlasnitva... ukida se razlikovanje drave i drutva... (15). U tom tipu poretka drava vie nije suverena jer postaje samo sredstvo u rukama istinskog suverena, koji nema status javno-pravne osobe, nego metafiziko-politikog subjekta (ini, 1988: 171). Komunistika partija kao taj subjekt prethodno je ovladala pojmom socijalizma i time je legitimacijski ovlatena ostvariti njemu pripadajui poredak. Kako ta nova zajednica ne moe biti predmetom tumaenja neovlatenih subjekata, tako ne moe biti ni predmetom istraivanja drutvenih znanosti, napose politologije, pa stoga nije bilo uputno poticati njihov razvoj. Preokret u Jugoslaviji zapoinje 1948. sukobom s tzv. Informbiroom. Posljedino je, prema Prpiu, ve 1950. institucionalizirano radniko, uskoro drutveno samoupravljanje. Jugoslavenski su komunisti poeli teiti zajednici rada koja se trebala ustanoviti kroz pravo radnika da upravljaju poduzeima bez posredovanja drave, pa i partije. Stoga se ilo na uspostavu tzv. drutvenog vlasnitva, to

Ovdje su prisutne odreene dvojbe jer Prpi priznaje da unato vjerojatno nedovoljno upornom nastojanju da pregledom arhivske grae u Hrvatskom dravnom arhivu rekonstruira nastajanje ideje o Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu i nain odluivanja, nije pronaao zapisnik sjednice Izvrnog komiteta na kojoj je donesena odluka o osnutku (44). Prpi ne navodi puni naziv ovog politikog tijela. Posrijedi je Izvrni komitet Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (IK CK SKH). Vidi o tome u: Bilandi (1999).

57

Stanje i povijest politike znanosti...

je uvelike odredilo promjene u karakteru vladavinskog sustava (19). Pravo zaposlenih na upravljanje poduzeima Prpi dri odreenim oblikom privatizacije vlasnitva. Dodue, Savez komunista zadrao je utjecaj u pitanjima ustrojstva poduzea i naela raspodjele njihove ukupne dobiti. Meutim najvanija je vjerojatno bila injenica da se integracija zajednice rada obavlja tritem, koje logikom svog funkcioniranja ustanovljuje konkurenciju, ali i na nov nain integrira proizvoae koji ustanovljuju veze posredstvom trita a ne drave. Prpiu je to dovoljno da kae kako je sociologijski gledano, reforma znaila zaetke ustanovljavanja autonomije drutva kao posebne sfere unutar cjeline poretka. Priznaje da je ipak rije o ogranienom djelovanju trita, ali je kljuno to da su interesi svih zaposlenih u jednom poduzeu komunista i nekomunista suprotstavljeni interesima zaposlenih u drugom poduzeu. Tako je uspostavljeno stanje u kojem, uslijed pluralizma interesa sukob postaje normalno stanje drutva, te nastaje potreba za njihovim artikuliranjem i propitivanjem odnosa posebnih interesa i interesa zajednice (20). Prpi smatra da je sve to vodilo k ustanovljenju politike kao zasebne sfere unutar poretka i politikoga djelovanja kao osobite vrste ovjekova djelovanja. Posljedice su bile da organi SKJ razvojem sistema drutvenog samoupravljanja postupno gube mo da jedini odluuju o poslovima relevantnim za zajednicu (21). Ideologijske su posljedice moda bile i vanije. Naime odbacivanje staljinistike interpretacije marksizma vodilo je u relativizaciju marksizma, jer je nastupio pluralizam marksizama koji je otvorio put slobodi i autonomiji drutvenih znanosti u nastajanju (21).

Nakon strukturalistikog izvoenja puta k slobodi i autonomiji drutvenih znanosti mogue je vidjeti to je to znailo za FPZ, posebice kad su u pitanju spomenuti javni stereotipi. Kad je posrijedi stereotip o FPZ-u kao partijskoj koli drugaijeg imena, Prpi insistira na tome da razlika izmeu FPZ-a i partijske kole nije bila samo formalna. Isprva potporu pronalazi u injenici da su na Fakultetu od osnutka djelovali ugledni profesori koji nisu bili lanovi SK... (43). Meutim to mu se ne ini dovoljnim da bi zakljuio da politike znanosti u Hrvatskoj i nastava na FPZ-u nisu bile ideologizirane (44). Naime lako se moe pokazati da izbor teorijskih pristupa u tekstovima profesora FPZ-a nipoto nije bio odreen autorovim lanstvom u SK (44). Vanije uporite za ruenje tog stereotipa pronalazi u pravnom statusu Fakulteta, koji je, po njegovu miljenju, doao do izraaja u sluaju ponovne (nezakonite) kandidature Leona Gerkovia za dekana 1964. godine. Gerkoviu su se tada suprotstavili suradnici i nastavnici Fakulteta koji su smatrali da je uvaavanje zakonskih propisa o Sveuilitu bitna pretpostavka da novoosnovana ustanova doista postane fakultet (44). Zanimljivo da Prpiu taj sluaj nije uporite da bi pokazao da su tada u SR Hrvatskoj i na FPZ-u od osnutka bile ustanovljene sloboda, vladavina prava i demokracija, nego samo da bi pokazao kako je novoosnovana sveuilina ustanova od samog poetka djelovala na jednak nain kao i drugi fakulteti na Sveuilitu (44). Time zapravo znatno relativizira svoju tezu da su reforme jugoslavenski komunistiki poredak ipak uinile specifinim tipom diktature proletarijata, jer su u njemu ustanovljena stanovita liberalna naela i osobit

58

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2008

tip demokracije (23). tovie, time se zbio i svojevrstan metodologijski obrat! Prpi naime naputa makrostrukturalizam kao objanjenje i okree se Sveuilitu kao hijerarhijski nioj strukturi ija pravila odreuju ponaanje nastavnika i suradnika FPZ-a, a time i ishode (politikih) sporova. Na taj su nain, prema Prpiu, politika sueljavanja, kojima je obilovalo jugoslavensko drutvo sve do sloma samoupravnog socijalizma na FPZ-u zavravala ishodom koji je ponekad bio manje bolan (44). Primjer jednog takvog ishoda pronalazi u situaciji na Fakultetu neposredno nakon politikih previranja 1971. (hrvatsko proljee). Tada su neki nastavnici trebali biti iskljueni s Fakulteta, ali Znanstveno-nastavno vijee, unato pritiscima, nikad nije donijelo takvu odluku (44). Meutim na kraju je Smailagi iskljuen iz nastave i postavljen za savjetnika u knjinici Fakulteta, a Baleti bio prisiljen povui se u tiinu na Ekonomskom institutu (44).7 Iz njegova teksta nije do kraja jasno zato se to dogodilo ako je Fakultet imao pravni status. Dodue, moda se ideja o pravnom statusu fakulteta moe svesti na injenicu da formalno nitko nije bio iskljuen s fakulteta (44). Sve upuuje na to da e budui istraivai povijesti Fakulteta morati temeljito iitavati zapisnike ondanjeg Znanstvenog-nastavnog vijea i fakultetske Osnovne organizacije Saveza komunista. Nakon tog pothvata bit e mogua cjelovita ocjena Prpieva osporavanja stereotipa o FPZ-u kao partijskoj koli drugaijeg imena. Kad je posrijedi pozitivni stereotip, ili profesori i studenti vs. poredak, Prpi je puno oprezniji od autora Komen7

tara. Naime u njegovoj studiji nigdje se ne slavi liberalna akademska atmosfera koja vlada na Fakultetu politikih znanosti (Komentar..., 1990: 139). Po njemu je, unato svim reformama, jugoslavenski komunistiki poredak ostao komunistika diktatura, to je bila trajna granica razvoja cijelog drutva, pa i djelovanju Fakulteta i razvoju politikih znanosti (23). Za sve drutvene znanosti, pa tako i za politike znanosti u Hrvatskoj, granice su bile politiki dominantno shvaanje marksizma i njegova funkcija u sistemu. Kako je marksizam zapravo i teorija emancipacije, onda su, po Prpiu, mogua dva postupka: moe se izvornim Marxom kritizirati postojeu zbiljnost i politiki dominantnu interpretaciju marksizma i time iriti prostor slobode. Meutim ako i pokaemo ispraznost vladajue ideologije, to zapravo nema veze s utemeljenjem politikih znanosti (34). Druga je mogunost bila da se pokazuju granice primjene Marxove dijalektike, koja openito potrebuje dopunu odgovarajuom teorijom drave, u socijalistikim porecima. Meutim i tako dopunjena ne bi odgovarala potrebama istraivanja diktatura proletarijata. Klju Prpieve ortodoksije u tumaenju druge legende nalazi se u injenici da je, ini se, prihvatio teoriju nehotinih posljedica. Ona se moe prikazati reenicom Adama Fergusona: Povijest je rezultat ljudskog djelovanja, a ne ljudskog plana (v. Elster, 2000: 117). To Prpi neizravno zastupa u svojim razmjerno sugestivno formuliranim pitanjima: U kojoj su mjeri takva propitivanja Marxove teorije pridonosila pranjenju politiki vladajue ideologije? Koliko su upuujui na to da je ustanovljavanje drutvenog poretka u kojem je zajednica ralanjena ponajprije na drutvo i dr-

Nije jasno koje ih je tijelo Fakulteta iskljuilo, odnosno premjestilo.

59

Stanje i povijest politike znanosti...

avu a potom i druge oposebljene sfere, pretpostavka konstituiranja politikih znanosti kao posebnih drutvenih znanosti bile kritike prema ustanovljenom poretku? (34). Dakle marksizam nije bio osporavan neteorijski, pukim zagovaranjem drugog teorijskog i politikog modela (odnosno promicanjem liberalne akademske atmosfere), nego je, prema Prpiu, teorijski legitimnim putem bio zapravo (nehotino) iscrpljivan. I to je u, krajnjoj liniji, legitimiralo biranje drugog teorijsko-metodologijskog pristupa (35).8 Sagleda li se to iz perspektive dananjeg politikog poretka (to Prpi ini) i sukladno teoriji nehotinih posljedica, marksisti FPZ-a su dakle ili na ruku vioj svjetskohistorijskoj svrsi koje nisu bili previe svjesni (v. Hirschman, 1991). Pored nastojanja na tom svojevrsnom (metodikom) iscrpljivanju marksizma Prpi posee za onim to se moe nazvati melioristikim uenjem o FPZ-u. Naime Fakultet (i politike znanosti s njim) irio se i razvijao usprkos svemu (37). Stvarao je strunjake na osnovi nastavnog plana koji je nainjen na temelju uravnoteene kombinacije metodologijskih disciplina, te posebnih znanja iz drugih drutvenih znanosti kao i posebnih politologijskih znanja
8

(38). Fakultet je irio svoju djelatnost osnivanjem novih studija i u velikoj je mjeri zadovoljavao obrazovne potrebe zbog kojih je osnovan. Sve to Prpia je navelo na zakljuak da su usprkos nepovoljnim okolnostima politike znanosti postale akademski uvaene discipline, politolozi priznato zanimanje, a Fakultet punopravan i ravnopravni lan Sveuilita (41). Iako je izvorite meliorizma dijelom i prigoda za koju je studija napisana (etrdeseta godinjica FPZ-a), revizionizam, koji je pokrenula knjiga Izlazak iz mnoine?, nee prema tom uenju imati previe sentimenata. Kao, uostalom, ni prema kojem vanom segmentu ortodoksije, odnosno (starog) konsenzusa. Revizionizam u politologiji 90-ih godina Politologijski revizionizam zapoeo je ranih devedesetih godina prolog stoljea, u vremenu politikih lomova, kad se raala nova drava s novim politikim i drutvenim poretkom. Revizionistiki su poeci bili izrazito skromni i javili su se vie kao razmiljanja koja su politiku znanost vidjela kao ravnopravnu disciplinu u korpusu drutvenih znanosti. Zanimljivo je da su ta razmiljanja dola do izraaja samo u recenziji Leksikona temeljnih pojmova politike (1990), koju je potpisao Zdravko Petak, u to vrijeme znanstveni asistent, a danas profesor FPZ-a. Leksikon temeljnih pojmova politike izdanje je koje su priredili ugledni profesori, Ivan Prpi s Fakulteta politikih znanosti i arko Puhovski s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Trei urednik knjige bila je Maja Uzelac. Treba rei da se Leksikon oekivao s velikim nestrpljenjem jer je vladala apsolutna nestaica strune literature koja bi bila od pomoi u uvjetima nagle promjene politikog

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2008

Prpi je najblie tomu u svom tekstu Marksizam i znanost o politici. On tu zapravo tvrdi da se pomaci mogu ostvariti tako to e se metodiki uvaiti Marxovo poimanje teorije kao dijalektiko-spekulativne znanosti (Prpi, 1979: 844). Na toj osnovi zakljuuje da nismo suoeni s problemom marksistikog utemeljenja znanosti o politici kao zasebne znanosti nego s konstituiranjem dijalektiko kritike teorije politike (845). Nije, dodue, siguran da sve to moe dati neki poseban rezultat, jer je marksizam u krizi metode. Detaljnije vidi Kursar, 2007.

60

i drutvenog poretka. Moda e nekomu danas izgledati neozbiljno traiti revizionistike elemente u napisima koji su objavljeni u formi recenzije. Meutim poetkom devedesetih koncepcija politikih znanosti i njezini protagonisti jo su uvijek uivali hegemonijsku poziciju i pojava bilo ega to je osporavalo konsenzus postignut nakon Savjetovanja o nastavnom planu iz 1965. godine bilo je veliko iznenaenje. Recenzirajui Leksikon, Petak je pokazao da je struktura te knjige zasnovana na povezivanju kategorija u cjeline na nain kako u demokratskoj zajednici politiki ivot doivljava zainteresirani dravljanin (Petak, 1991: 226). Ta je struktura vjerojatno odgovarala tadanjim politikim prilikama i bila je posljedica injenice da Leksikon njegovi urednici nisu izvorno zamiljali kao pojmovnik jedne (politike) znanosti ve kao prirunik koji e itatelju pokazati cjelinu fenomena politike (226). Petaku se takav pristup ne ini osobito produktivnim, jer se njime naglaava cjelina spomenutog fenomena nautrb stvaranja pojmovnika jedne znanosti, ili sasvim izravno politologije. On naglaava da upravo politika znanost zahvaa cjelinu fenomena politike... (pa se stoga)... umjesto da se izbjegava pisanje pojmovnika politike znanosti, treba okrenuti upravo takvoj nakani (227). Ta vrsta zagovaranja politike znanosti nije bila zabiljeena jo od Smailagieva zahtjeva da politologija bude okosnica Fakulteta, a druge drutvene i humanistike znanosti, iskljuivo ambijentirajue. Meutim zahvaljujui to (ratnim) okolnostima to tvrdokornom konsenzusu oko politikih znanosti, poruke te recenzije brzo su se izgubile i trebalo je barem deset godina da se vrate u politologijsku javnost.

Sljedei pokuaj revizionizma bilo je objavljivanje knjige Hrvatska politoloka tradicija (1995), koju su priredili izueni politolozi Tihomir Cipek, Anelko Milardovi i Marinko iak. Ti su autori zamislili projekt kao prvi pokuaj ukazivanja na neke od zanemarenih, manje poznatih autora koji su stvarali povijest hrvatske politike misli (Cipek, Milardovi, iak, 1995: 17). Hrvatska politoloka tradicija ima jasnu prosvjednu crtu, jer njezini autori ukazuju da je povijest hrvatske politologije ili politike znanosti ostala do danas neistraena i najveim dijelom nepoznata, ne samo iroj strunoj nego i najuoj znanstvenoj javnosti (13). Kako ta povijest ne poinje od juer, nego je stara gotovo pet stoljea, napravili su izbor politologijskih tekstova hrvatskih autora, koji, kao primjerice Gueti, seu nekoliko stoljea unatrag do Frana Milobara, koji najplodnije djeluje izmeu dva rata. Studija je skrenula pozornost i na institucionalnu tradiciju hrvatske politike znanosti. Posrijedi je politiko-kameralni studij koji je Marija Terezija osnovala 1769. u Varadinu. Pored informacija o institucionalizaciji hrvatske politike znanosti studija je donijela neke bazine informacije o razvoju studija politike znanosti u svijetu, koje su u to vrijeme bile rijetkost, posebice na hrvatskom jeziku. U osnovi, Hrvatska politoloka tradicija nastaje u posebnom ozraju Hrvatske devedesetih godina prolog stoljea. To je osamostaljenje drave i rat za njezinu cjelovitost, injenice koje vode Cipeka, Milardovia i ika da razloge zanemarivanja tradicije u hrvatskoj politikoj znanosti nalaze u sustavnom zatiranju u posljednjih stotinjak godina, svega onog to bi uvrivalo hrvatsku politiku i nacionalnu svijest te dravotvornu ideju (16). Piui tu skicu za jedStanje i povijest politike znanosti... 61

nu povijest hrvatske politologije, logino se opredjeljuju za raireni prezentistiki postupak, tj. maniru istraivanja povijesti politike znanosti na osnovi potreba sadanjosti, tj. vremena u kojem autori tih povijesti ive (v. Adcock i Bevir, 2005; Stockings, 1981; Dryzek i Leonard, 1988). Cipek, Milardovi i iak zapravo pokuavaju dvije stvari. ele afirmirati disciplinu tako to bi je oslobodili iskljuive povezanosti s Fakultetom politikih znanosti u Zagrebu, posljedino sa socijalistikom Jugoslavijom. Nadalje, biraju autore koji su bili veinom i sveuilini profesori (18), dodue, uglavnom na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Time pokazuju da tradicija hrvatske politologije poiva na institucionalnom prouavanju (18), odnosno da je veina njezinih protagonista djelovala u okviru regularnih sveuilinih studija. Uz to im je izrazito stalo da pokau kako se politologija shvaala kao znanost o dravi, ime su se postigla dva cilja: upoznavanje itatelja s temeljnim predmetom istraivanja politologije na njenim poetcima i pruanje uvida u shvaanje ideje drave u Hrvata. Tih nekoliko pokuaja revizionizma devedesetih godina prolog stoljea u irem se smislu nastoji nositi s javnim stereotipom o FPZ-u kao partijskoj koli drugaijeg imena, ili s prvom legendom. Razliiti su naini na koje su politolozi to inili. Jedni (Petak) u marginalnim kritikama ortodoksno koncipiranih publikacija zahtijevaju pojmovnik politike znanost nautrb prikaza cjeline fenomena politike, ime zapravo zazivaju ruenje konsenzusa o politikim znanostima. Drugi (Cipek, Milardovi i iak), koncepcijski i po formi ambiciozniji, trae izlaz u jednom nacionalno-tradicijskom, ili dravotvornom revizionizmu, koji je pokuao nanovo

legitimirati hrvatsku politiku znanost u prilikama (prva polovina devedesetih) koje joj, uzme li se u obzir njezina popudbina, nisu previe ile na ruku. Sljedee e desetljee jasno pokazati da su ti pokuaji revizionizma bili izrazito specifini i prilino izolirani od sredinjeg tijeka hrvatske politologijske zajednice. Izlazak iz (starog) konsenzusa Pojava knjige Izlazak iz mnoine?: stanje hrvatske politike znanosti (2007) izazvala je pomijeane osjeaje meu politolozima, ali i onima koji pripadaju drugim disciplinama.9 Knjiga, u tom
9

Vidi recenzije Kulenovi (2007) i Ivanievi (2008). Premda su obje pisane iz perspektive (starog) konsenzusa, u naelu su pozdravile objavljivanje Izlaska iz mnoine?. Ipak, Stjepan Ivanievi, umirovljeni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, upozorava da bi doslovni suvereni singular mogao odvesti u izolaciju i monopolizaciju politolokih istraivanja, pa i diletantizam politikog studija (Ivanievi, 2008: 486). Enes Kulenovi, politolog mlae generacije, u iscrpnom kritikom prikazu tvrdi da knjiga ima niz slabosti. Posebno mu se ini spornim poneto pojednostavljeni i iskrivljeni prikaz teorijske produkcije iz komunistikog razdoblja, koja se u knjizi olako naziva marksistikom ortodoksijom (Kulenovi, 2007: 210). Smatra da se pozornost trebala obratiti na vane studije o Danteu, Johnu Deweyu ili Carlu Schmittu..., koje su isto nastale u navedenom razdoblju. Naglaava da su isto tako isputeni utjecaji fenomenologije, hermeneutike, Heideggera ili Frankfurtske kole. Treba rei da su kljuni Kulenovievi primjeri nes(p)retno izabrani. On eli rei da je Fakultet bio intelektualno pluralna sredina. Neovisno o tome to tek treba propitati teorijsko-metodologijska polazita Babia i Smailagia, autora vanih studija (Smailagi Politike vizije Dante Alighierija, a Babi Politike teorije instrumentalizma), injenica je da su oni uklonjeni iz

62

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2008

smislu, i dalje ivi. Posrijedi je zbornik radova koji je nastao iz gotovo jednogodinje rasprave o stanju politike znanosti openito, napose u Hrvatskoj. Posebno je bilo zbunjujue, ak okantno, to to on tei revizionizmu opeg tipa, onom koji sustavno ulazi u velik broj pora i postrojenja jedne znanstvene zajednice. Ta je injenica posebno iznenadila politologijsku publiku u Hrvatskoj, ali time smo se, ustvari, samo priklonili globalnom trendu u ovom anru (v. Dryzek i Leonard, 1988; Adcock i Bevir, 2005). Zapravo se Izlazak iz mnoine? moe gledati kao hrvatski doprinos globalnom usponu historiografije politike znanosti, koja u posljednjih dvadesetak godina postaje sve vanijom poddisciplinom politike znanosti. Za razliku od devedesetih godina, kad se revizionizam mogao zamijetiti u radovima nekih mladih i tada jo neafirmiranih istraivaa, Izlazak iz mnoine? napisali su dobro pozicionirani politolozi, veinom sa statusom profesora. Na ruku su im ile neke injenice. Prije svega, tijekom devedesetih godina ipak je postupno slabjela hegemonija politikih znanosti, dok su, s druge strane, pristae
intelektualnog ivota Fakulteta nakon 1971. godine. Ispada da je Fakultetom u sljedeih dvadesetak godina (a realno i prije) uistinu dominirala marksistika ortodoksija, upravo kako se tvrdi u Izlasku iz mnoine?, a to nehotice potvruje i Kulenovi (v. Kasapovi, 2007: 44-59; Kursar, 2007: 110-111). Kad je posrijedi istraivanje politologijsko-pravnog uenja Carla Schmitta, istina je da mu je Politika misao krajem osamdesetih posvetila vrijedan tematski broj (1/1989). Meutim nisam siguran da se treba razmetati teorijsko-metodologijskim pluralizmom na FPZ-u u godini koja se dri godinom liberalno-demokratskih revolucija u ondanjoj komunistikoj Istonoj Europi.

jednine uspjeli stvoriti razmjerno iroku skupinu politologa razliitih generacija. Tako se vie nije radilo o depovima otpora ili usamljenim pojedincima, nego esto o onima koji u bitnome odluuju o poslovima FPZ-a. Drugo, tzv. Bolonjska revolucija dovela je do institucionalnog obrata jer je preko tzv. core subjects koncepcijski i institucionalno ojaala politiku znanost kao disciplinu (tzv. jedninu), to je ozbiljno uzdrmalo (stari) konsenzus iz 1965. godine. Kljuno mjesto u intelektualnom obratu pripalo je uvodnoj studiji knjige Izlazak iz mnoine?, koju je potpisala njezina urednica Mirjana Kasapovi. Iako su joj dvije legende prilino banalne, one se pokazuju sredstvom odvlaenja pozornosti od svojevrsnog prisvajanja. Pod naslovom Izlazak iz mnoine?: kraj unutarnje institucionalne kolonizacije hrvatske politike znanosti Kasapovi nastoji objasniti zato je vladao muk o onome to je bilo, to jest i to e biti u hrvatskoj politikoj znanosti. Taj muk, premda obavijen spomenutim legendama, prilino je neshvatljiv, poglavito stoga to je disciplina svjedoila tekom politikom i drutvenom rasapu, onom Jugoslavije i komunistikoga poretka, ali i uspostavi Hrvatske kao neovisne drave. Kasapovi razloge tomu pronalazi u posebnoj vrsti kolonizacije koju je desetljeima provodio specifian sastav nastavnikoga kadra FPZ-a. Oni su pristigli iz politikih znanosti (filozofi, pravnici, sociolozi, povjesniari...), pa se nije dogodilo prisvajanje samo FPZ-a, nego, posljedino, i njegova predmeta bavljenja, politike. Takvo se stanje dobrim dijelom nastavilo i nakon to je FPZ izuio brojne kvalitetne politologe. Oni su razmjerno rijetko novaeni jer je politika znanost implicitno smatrana nedoraslom da obradi svoj pred-

63

Stanje i povijest politike znanosti...

met... pa je neprestance drana u stanju svojevrsne akademske nepunoljetnosti (Kasapovi, 2007: 74, 75). Time je uspostavljena hegemonija politikih znanosti (odnosno mnoine), koja je ostala neupitna gotovo etrdeset godina. Politika znanost, odnosno jednina nevoljno je desetljeima ivotarila na FPZ-u, a tek su se rijetki ozbiljno zapitali to bi ona, pored eksplanatornih disciplina,10 trebala raditi. Vidljivo je da Kasapovi radikalno raskida sa (starim) konsenzusom koji je bio uspostavljen jo ezdesetih godina prolog stoljea. Kako je do njega dolo i to je, prema njoj, znaio? Naime na ve spominjanom Savjetovanju o nastavnom planu iz 1965. dvije su se struje pojavile u raspravi. Prva je vidjela Fakultet kao mali fakultet drutvenih znanosti ili kako se popularno govorilo, kao visokokolska gimnazija koji bi sintetizirao pouavanje i prouavanje nekoliko disciplina drutvenih i humanistikih znanosti: filozofije, prava, sociologije, ekonomije, povijesti, psihologije... (48). Neki njezini pristae sustavno su osporavali, zapravo odbacivali, mogunost postojanja politike znanosti kao zasebne discipline.11 Da bi naglasila vanost te pozicije, za koju su svi smatrali da je pobijedila, Kasapovi je detaljno prikazala i njezine kasnije, viedesetljetne varijaci-

je, koje su se oitovale u razliitima nastavnim planovima FPZ-a. Drugi su nastojali na Fakultetu uspostaviti studij politik(ih)e znanosti. Meu onima koji su to promicali najupueniji je svakako bio ve spominjani Nerkez Smailagi, koji je ostale drutvene i humanistike znanosti sveo na pomone, odnosno ambijentirajue. Sama politika znanost trebala bi se, po njegovu miljenju, usredotoiti na politiku strukturu savremenog drutva. Kasapovi smatra da je njegovo shvaanje politike znanosti bilo apsolutno superiorno svim definicijama politologije to su ih godinama, pa i desetljeima kasnije, javno zastupali drugi nastavnici Fakulteta (52). Meutim ni to je ne zadovoljava jer su obje koncepcije, neovisno o meusobnim razlikama, zapravo vodile politiku znanost u svojevrsnu unutarnju shizofreniju. Prvi su naime osporavali politiku znanost, ali su zapravo i dalje na FPZ-u htjeli ostvarivati veinu osobnih profesionalnih i skupnih strukovnih interesa. Drugi, koji su dodue pristali uz politiku znanost, nisu mogli prevladati ideologijsku crtu ondanjih hrvatskih, odnosno jugoslavenskih prilika, pa su je vidjeli kao protugraansku politologiju, a zapravo antipolitologiju. Tako politika znanost za jedne ne postoji niti je oni trebaju, a drugi je trebaju, ali e ona uskoro, sukladno povijesnom razvoju, ionako odumrijeti. Kad je posrijedi metodologija, studija Mirjane Kasapovi posjeduje razvijene modelske elemente ope prezentistike metodologije, koja je najraireniji postupak u istraivanju povijesti discipline. Temelje prezentizma postavio je Herbert Butterfield u knjizi The Whig Interpretation of History (Stocking, 1965: 211-218). Idealtipski prezentizam oznaava prosuivanje stvari izvan kontek-

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2008

10

Ogledni je primjer Oakeshott, koji tako argumentira iz perspektive onog to mi zovemo politike znanosti. On kae da nema zasebnog politikog objanjenja. Politiko se djelovanje moe objasniti jedino primjenom jednog ili vie priznatih naina objanjenja. Discipline koje posjeduju priznati jezik objanjenja jesu filozofija i povijest (Oakeshott 1991: 212). Prikaz te pozicije vidi i u: Kneevi i Ravli, 2002: 21; Kursar, 2003: 129-131.

11

64

sta, odnosno organiziranje povijesnog istraivanja sustavom izravnih poveznica sa sadanjou (212). Jedan je od elemenata tog postupka traenje fenomena u prolosti koji naizgled odgovara onom koji... je vaan u sadanjosti. Zatim se primjenjuje postupak premoivanja, ispunjen normativnom privrenou fenomenu iji se korijeni trae, koji ustanovljuje pravocrtno kretanje koje se smatra napretkom, a one koji mu pogoduju naprednjacima. Povijest discipline time postaje podruje dramatine borbe izmeu djece svjetla i djece mraka. to je Mirjani Kasapovi omoguila ta metodologija?12 Moe se rei da je
12

Dryzek i Leonard (1988) detaljnije su pisali o logici prezentistikog postupka. Oni smatraju da prezentistiki orijentirani istraivai piu povijest discipline kao da je ona teleologijska i dosee vrhunac u nekom ispravnom tekuem razumijevanju, ili, to je jo ee, u nekoj skoroj svijetloj budunosti u kojoj e se razrijeiti potekoe iz prolosti (1988: 1254). Meni je prihvatljiva njihova opa pozicija, koja polazi od pretpostavke da su sadanji problemi i sami povijesno kontingentni i drutveno konstruirani i da prijanji istraivai nisu ni mogli konceptualizirati nae probleme zato to su se morali baviti svojim vlastitim (1255). Nadaje se dakle da je suvereno razumijevanje sadanjosti i samo pod hipotekom historijske kontingencije. S tim u vezi treba postaviti i pitanje je li pristup marksistike skupine s Fakulteta politikih znanosti bio retrospektivno gledajui, ... promaen, kako tvrdi Kasapovi (2007)? Odgovor je pozitivan ako smo nadahnuti idealom oslobaanja discipline od tunog tereta prolih greaka i iluzija (Dryzek i Leonard, 1988: 1254; Collini, 1988), to svakako nije bez smisla za svaku akademsku disciplinu, napose za politiku znanost. Meutim smatram da se taj problem treba rjeavati iz odreene historicistike perspektive.

Kasapovi se u tom smislu posebno pozabavila daljnjim razvojem antipo-

U tom smislu trebalo bi razmisliti o mogunostima Pocockova shvaanja paradigme i Koselleckove semantike povijesnog vremena (v. Kursar, 2007).
13

U djecu svjetla svakako je trebalo ukljuiti i Ivana Babia, logikom njegove definicije politike znanosti (Babi, 1969; 1971). O tome vidi Kursar (2007: 111).

65

Stanje i povijest politike znanosti...

kod nje posrijedi prezentistiki postupak s prilinom zadrkom jer je postupak premoivanja (odnosno povezivanje s djecom svjetla) jedva odriv.13 Naime Kasapovi pronalazi da je samo Nerkez Smailagi bio svjetlo u mraku, meutim potekoa je u tome to je i on posrnuo pod teretom ideje da marksistika politologija bude kritika svojih vlastitih pretpostavki, svoga predmeta, svoje sutine (navedeno prema Kasapovi, 2007: 52). Takvo je razumijevanje posljedica njezina temeljnog (prezentistikog) uvjerenja u nadmo liberalno-demokratske ideologije i njoj pripadajue (uglavnom) bihevioralne politike znanosti, koja je umnogome omoguila nesluen razvoj zapadne politike znanosti nakon Drugog svjetskog rata. A kako takav poredak nije postojao u Hrvatskoj, odnosno u Jugoslaviji, pogubne se posljedice za politiku znanost nisu mogle izbjei. Meutim i ondje gdje se graanska politika znanost mogla razvijati neovisno o ideologiji komunistikog poretka, kao, primjerice, u podruju meunarodne i komparativne politike, te su poddiscipline implicitno izbaene ili makar krajnje obezvrijeene (59). Umjesto da se razvije ono to se dakle uvijek moglo znanstveno prouavati, politika se znanost reducirala na filozofiju marksizma i teoriju samoupravljanja.

litologije, pokazujui da je ona zadobila iroku potporu na FPZ-u, poevi od onih koji su politiku znanost vidjeli kao teoriju revolucije do onih koji su joj pripisivali status znanosti o openitosti. I jedni i drugi su se, po njezinu sudu, ovili nimbusom magle (55). Ipak, najvie je pozornosti pridala varijanti antipolitologije koja je politologa shvaala kao strunjaka za openitost. Tu je varijantu poetno razvio Ivan Prpi, a najdosljednije slijedio Dragutin Lalovi (55). Njihov pokuaj da se politologe kao humanistike intelektualce koji kritiki promiljaju cjelinu zajednice smjesti u novu samoupravnu zajednicu ocijenila je razornim za razvoj politologije kao discipline i struke (57). To je shvaanje bilo razorno stoga to je neshvatljivo parohijalno jer je politikoj znanosti namjenjivalo iskljuivo lokalni predmet istraivanja i lokalnu perspektivu: epohalno novu stvarnost u Jugoslaviji, pa time i u Hrvatskoj.... Za razliku od Prpieve studije, koja polazi od melioristikog shvaanja FPZ-a, slika koju daje Kasapovi mnogo je sumornija. Fakultet je naime ostao jedina akademska institucija za studij politike znanosti u Hrvatskoj (75). To nikako nije dobro jer je takav monopol zakoio razvoj discipline i struke, to je bila pretpostavka razvojne parohijalizacije. Taj je fenomen uzrok unutardisciplinarnih i unutarinstitucijskih devijacija upravo zato to nema meritorne izvanjske konkurencije i kontrole istovrsnih institucija i strunjaka (76). Pored toga prevladavajua je interdisciplinarna struktura studija politologije, koja je slabo raunala na razvijenu politiku znanost, ostavila poprilinu pusto kako na znanstvenom, tako i na strukovnom podruju. To se vidi iz podatka da tijekom 45 godina nije nastao nijedan

politoloki udbenik, premda su ih nastavnici koji su na FPZ-u predavali sociologiju, ekonomiju i psihologiju pisali za svoje discipline. Kao to nema sveobuhvatnog udbenika politike znanosti, tako nedostaju udbenici za pojedine politoloke poddiscipline te strukovni leksikoni i enciklopedije itd. Posljedice toga i te kako su vidljive zato to dominantna interdisciplinarna i eklektika struktura politike znanosti u Hrvatskoj odrala se sve do poetka 21. stoljea (74), a ivi i u najnovijim nastavnim planovima. To samo znai da je u neku ruku zadrana koncepcija politike znanosti kao skupa drutvenih i humanistikih disciplina koje svaka iz svojih perspektiva, sukonstituiraju akademski studij politike. Nije dobro to to mnogi i danas upreu sve napore da tako i ostane. Te discipline imaju interesa u tako opisanom stanju, jer i dalje pretpostavljaju da politika znanost nije na visini zadatka. Zapravo se ta unutarnja kolonizacija politike znanosti u Hrvatskoj odrava puno dulje nego bilo gdje drugdje, osim u dravama bive Jugoslavije, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Kasapovi smatra da je nije uklonio ni pravi povijesni lom slom komunistikog reima i nastanak samostalne hrvatske drave nego ju je samo naeo (74). Jedna od rijetkih dobrih posljedica toga loma bila je ozbiljno utemeljenje hrvatske politike kao legitimne poddiscipline koja istrauje nacionalne demokratske politike institucije, procese i sadraje. Po njezinu sudu, ostalo je jo dosta toga to bi se trebalo uiniti da bi se do kraja stabilizirala politika znanost u Hrvatskoj. Kasapovi stoga pledira da se dovri proces dokidanja dvojstva na FPZ-u. Kako je dakle injenica da je Fakultet, usprkos tomu to politika znanost ipak

66

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2008

ulazi u singular, nastavio ivjeti pluralno, za Kasapovi nema dvojbe. Dvojstvo treba nestati! Ona to neuvijeno i kae: dolo je vrijeme da se uspostavi i nominalno jedinstvo discipline i njezine akademske institucije... te da se sadanji Fakultet politikih znanosti preimenuje u Fakultet za politiku znanost (75). U sluaju da se to i dogodi, potpuno bi, zapravo, nestao (stari) konsenzus iz 1965. Zakljuak Spominjanje dviju legendi o FPZ-u na poetku knjige Izlazak iz mnoine? vratilo je priu o revizionistikom prevratu u historiografiji hrvatske politike znanosti na kraj osamdesetih, odnosno na poetak devedesetih godina prolog stoljea. Pokazalo se da tumaenja tih legendi imaju konstitutivno znaenje ne samo za revizionizam nego i za ortodoksiju. Kad su posrijedi revizionizmi, pokazalo se da se prvi javio jo 1990. i tada su legende uvedene u raspravu. Kako je njegov inicijator (Zenko) bio potpuni outsider, njegove grubo intonirane poruke nisu imale odziva. Njegov je pokuaj meutim pripomogao da se konano (rudimentarno) zapie ortodoksno tumaenje naracija. Dodue, kasniji pokuaji legitimnih pripadnika politoloke zajednice (Petak, Cipek, Milardovi i iak) ostali su samo izolirani i speci-

fini sluajevi koji su se odbili od zida utnje, sukladno statusnom deficitu njihovih inicijatora. Ti su pokuaji manje-vie bili samo depovi otpora ortodoksnom tumaenju tih legendi, odnosno naracija. Konana stabilizacija (pisane) ortodoksije ekala se vie od jednog desetljea i konano je ostvarena objavljivanjem Prpieve studije Fakultet politikih znanosti i razvoj politikih znanosti u Hrvatskoj 1962.-2002. (2002). Njome je dovrena kanonizacija koncepcije politikih znanosti (dakle mnoine) sa svim njezinim metodologijskim, strukovnim, pa i politikim kontroverzama. Ta ozbiljna studija uspjela je nakratko reanimirati (stari) konsenzus postignut na Savjetovanju o nastavnom planu 1965. Meutim dogodio se Izlazak iz mnoine?, knjiga koja je zapravo prvi organizirani pokuaj revizionizma koji ima prigodu da postane ortodoksija. Ta (nova) ortodoksija polazi od minimalnog epistemologijskog zahtjeva da je politika u osnovi neovisan, zaseban svijet, a ne puka derivacija drutva, kao to su vjerovali osnivai FPZ-a i njihovi nastavljai. Neovisno o svim prijeporima Izlazak iz mnoine? je, stoga, potaknuo potragu za novim konsenzusom, koji bi trebao biti temelj hrvatske politike znanosti u desetljeima koja dolaze.
Stanje i povijest politike znanosti... 67

LITERATURA Adcock, R., Bevir, M. (2005) The History of Political Science. Political Studies Review 3: 1-16. Antoniou, G. (2007) The Lost Atlantis of Objectivity: The Revisionism Struggles between the Academic and Public Spheres. History and Theory 46 (4): 92-112. Babi, I. (1969) Izlaganje u Diskusiji o Politolokom studiju. Politika misao 6 (1): 110-113. Babi, I. (1971) Politika teorija instrumentalizma. Zagreb: Biblioteka Politika misao. Bilandi, D. (1999) Hrvatska moderna povijest. Zagreb: Golden marketing. Cipek, T., Milardovi, A., iak, M. (1995) Hrvatska politoloka tradicija: prilozi za povijest hrvatske politologije. Zagreb: Alinea, 7-29. Collini, S. (1988) Discipline History and Intelectual History: Reflections on the Historiography of the Social Sciences in Britain and France. Revue de syhthse 4 (3-4): 387-399. Collini, S. (2001) Disciplines, Canons and Publics: the history of history of political thought in comparative perspective, u: Castiglione, D. i Hampsher-Monk, I. ur., The History of Political Thought in National Context. Cambridge: Cambridge University Press, 280-302. Dryzek, J. S., Leonard, S. T. (1988) History and Discipline in Political Science. American Political Science Review 82 (4): 1245-1260. ini, Z. (1988) Jugoslavija kao nedovrena drava. Novi Sad: Knjievna zajednica Novog Sada. Elster, J. (2000) Uvod u drutvene znanosti. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. Fitzpatrick, S. (2007) Revisionism in Soviet History. History and Theory 46 (4): 77-91. Gorman, J. (2007) The Commonplaces of Revision and their Implications for Historiographical Understanding. History and Theory 46 (4): 20-44. Hirschman, Albert (1991) Strasti i interesi. Zagreb: Stvarnost. Hollis, M. (1994) The Philosophy of Social Science: an Introduction. Cambridge: Cambridge University Press. Ivanievi, S. (2008) Recenzija knjige Izlazak iz mnoine? Stanje hrvatske politike znanosti. Hrvatska javna uprava 8 (2): 479-486. Kasapovi, M. (2007) Izlazak iz mnoine?: kraj unutarnje institucionalne kolonizacije hrvatske politike znanosti, u: M. Kasapovi, ur., Izlazak iz mnoine: stanje hrvatske politike znanosti. Zagreb: Biblioteka Politika misao, 7-95. Komentar redakcije uz Problem politike etike u Maxa Webera (1990) Politika misao 27 (3): 136-139. Kneevi, R., Ravli, S. (2002) Hrvatska politologija 1962.-2002.: pretee, razvojna razdoblja i rezultati, u: Kneevi, R., Ravli, S. ur., Hrvatska politologija 1962.-2002., Zagreb: Biblioteka Politika misao, 11-48. Kulenovi, E. (2007) Review of Leaving of Plural? The State of Croatian Political Science. Croatian Political Science Review 44 (5): 203-211. Kursar, T. (2003) Politika znanost u Hrvatskoj iz perspektive povijesti disci-

68

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2008

pline: povodom objavljivanja prvih studija discipline. Politika misao 40 (1): 122-135. Kursar, T. (2007) Revolucija i/ili politologija? Dvojba iz povijesti hrvatske politologije, u: M. Kasapovi, ur., Izlazak iz mnoine: stanje hrvatske politike znanosti. Zagreb: Biblioteka Politika misao, 97-119. McAnulla, S. (2005) Struktura i djelovanje, u: Marsh D., Stoker, G. (ur.), Teorije i metode politike znanosti. Zagreb: Biblioteka Politika misao, 265-285. Oakeshott, M. (1991) Rationalism in politics and other essays. Indianapolis: Liberty Fund. Petak, Z. (1991) Recenzija Leksikona temeljnih pojmova politike. Politika misao 28 (2): 224-227. Prpi, I. (1979) Marksizam i znanost o politici. Nae teme 23 (4): 843-846. Prpi, I., Puhovski, ., Uzelac, M. (ur.) (1991) Leksikon temeljnih pojmova politike. Zagreb: kolska knjiga.

Prpi, I. (2002) Fakultet politikih znanosti u Zagrebu i razvoj politikih znanosti u Hrvatskoj 1962.-2002., u: Tatalovi, S. (ur.) Fakultet politikih znanosti 1962.-2002., Zagreb: Fakultet politikih znanosti, 9-47. Rorty, R. (1984) The Historiography of Philosophy: four genres, u: Rorty, R., Schneewind, J. B., Skinner, Q., ur., Philosophy in History. Cambridge: Cambridge University Press, 49-75. Spiegel, M. G. (2007) Revising the Past/ Revising the Present: How Change Happens in Historiography. History and Theory 46 (4): 1-19. Stocking, G. W. (1965) On limits of Presentism and Historicism in Historiography of the Behavioral Sciences. Journal of the History of the Behavioral Sciences 1 (3): 211-218. Weber, M. (1986) Metodologija drutvenih znanosti. Zagreb: Globus. Zenko, F. (1990) Problem politike etike u Maxa Webera. Politika misao 27 (3): 128-135.

Revisionist Challenges to the Historiography of Political Science

SUMMARY The author argues that as far back as early 1990s there have been revisionist tendencies in deliberations on what was, what is and what should be present in Croatian political science. The paper shows that any deliberation on the history of the Faculty of Political Science, either orthodox or revisionist, starts with two legends. The first one concerns the Faculty of Political Science as a communist cadres school by another name, and the second one concerns the students and professors of the Faculty of Political Science v. values of the socialist system. The author tracks back their interpretations during the two decades up to the publication of the radical revisionist book Izlazak iz mnoine (2007). This book annunciates the end of the (old) consensus on the discipline reached in 1965 and marks the beginning of a new period in the development of (the historiography of ) Croatian political science. KEYWORDS Croatian political science, Izlazak iz mnoine, consensus, legends, orthodoxy, revisionism
Stanje i povijest politike znanosti... 69