Anda di halaman 1dari 4

Fridrih Helderlin Hleb i vino

I Uokrug poiva grad. Stiava se osvetljena ulica I zubljama ukraena umno prohuje kola. Radosti dnevnih siti idu na poinak ljudi, A razborita glava odmerava dobit i tetu Zadovoljno kod kue; bez groa stoji i cvea I tvorevina ruku, poiva radeni trg. Al' zvue strune negde daleko u vrtovima; moda Neko zaljubljen svira tamo, il usamljenik Na daleke se prijatelje sea, i mladost; a esme U stalnom sveem toku ubore uz mirisnu leju. Mirno odjekne zvona zvuk sumranim vazduhom, A noobdija prati asove, uzvikne broj. Evo i povetarca, pokree vrike gaja, Gle, i zemlje nae lik senoviti, mesec Potajno stie sad; sanjarska stie no, Puna zvezda i zbog nas ne mnogo brina, blista Zadivljujua tamo, tuinka meu ljudima, Tuna i krasna gore nad brdskim visovima. II udesna milost je noi preuzviene, i niko Ne zna ni ta e zbiti se njenom voljom. Premda pokree svet i duu ljudsku u nadi, Ni mudrac ne razume ta ona sprema, jer to je Volja svevinjeg Boga, koji te jako voli, I zato vie od nje ti voli sunani dan. Ali i bistro oko voli katkada senku I zabavlja se da pre potrebe okua san, Il se i postojan ovek zagleda rado u no, Da, njoj i dolikuje posveta venca i pesme, Jer zabludelim ona posveena je, i mrtvim, A sama postoji, vena, u najslobodnijem duhu. No mora nam za uzvrat, da bi nam u trenutku Oklevanja u tami oslonac nekakav bio Zaborav da udeli i sveto pijanstvo, Udeli re to struji i zaljubljenim je slina, Besana, i puniji pehar i smeliji ivot, Sveto seanje k tome, budni da ostanemo nou. III I zalud sakrivamo srce u grudima, zalud

Zadravamo jo sranost, mi uitelji i aci, Jer ko bi da je sprei, ko da nam zabrani radost? I boanska vatra danju i nou nas goni Da krenemo. Pa hajde! U otvoren da gledamo prostor, Traimo sopstveno mesto, ma kako daleko bilo. Jedno je pouzdano: s podneva da je, ili Do u pono se kree, uvek postoji mera Zajednika svima; al svakom je dodeljeno i svoje, Pa svako od nas ide i stie tamo gde moe. Zato nek likujua ludost se ruganju ruga Kada u svetoj noi spopadne naglo pevae. Zato doi na Istmos! Tamo gde puina umi Pod Parnasom, i blista sneg na stenama delfskim, Tamo u zemlju Olimpa, visova Kiterona, Tamo pod borove, pod grozdove, odakle Teba odozdo i Ismenos umi u Kadmovoj zemlji, Odatle stie i tamo ukazuje se bog u dolasku.

IV Blaena Grka! ti dome svih nebesnika, Sve je dakle tano to u mladosti usmo? Sveana dvorano! Pod je more! A bregovi - stolovi, Zaista za jednu jedinu svrhu sazdani davno! No prestolja, gde su? Gde hramovi, gde posude, Nektarom ispunjene pesme za uveseljenje bogova? Gde sada sjaje izreke to ciljahu daleko? Delfi dremaju, a gde velika sudba bruji? Gde je hitra ona? gde izbija, puna sveprisutne sree, Grmei iz vedrog vazduha pravo u oi same? Oe Eteru! tako se prizivalo i od usta do usta Hiljadostruko je ilo, niko nije sam snosio ivot; Razdeljeno takvo dobro tek raduje, i razmenjeno Sa strancima postaje slavlje, raste u snu snaga rei: Oe! Vedri! I odzvanja dok dopire prastari znak, Od roditelja nasleen, stvarajui dok presree. Jer tako ulaze nebesnici, tako potresajui do dna Iz senki meu ljude silazi njihov dan. V Najpre ne oseamo kad stiu, u susret njima Hitaju dece; presjajna, zaslepljujua stie srea, Pa ih se kloni ovek; polubog jedva bi znao Po imenu sve njih to s darovima prilaze. Al hrabrost veliku daju, i srce pune njemu Radosti njine, i jedva da zna da upotrebi blago, Pa dela, rasipa, i skoro mu nesveto postane sveto,

to blagoslovom ruke takne budalasto i blago. Koliko mogu, trpe to nebesnici; ali tad u zbilji Dolaze oni sami, i navikavaju se ljudi srei I svetlu dana, i da gledaju objavljene, Lica onih koje davno ve nazvae Jednim i Svim, to ispunie do dna grud zanemelu slobodnom Dovoljnou, i prvi i jedini sve tenje usreie; Takav je ovek; kad tu je blago, i darove mu Priprema neki bog, ne vidi on to i ne zna. Najpre da podnosi mora, al sad najdrae da imenuje, Sad, zato sad moraju rei nastati kao cvee. VI Sad u svoj zbilji hoe da blaene bogove slavi, Stvarno i istinski mora sve da im objavi hvalu. Ne sme da gleda svetlost ta vinjim nije po volji, Pred Eterom ne dolikuje danguban pokuaj. Zato, da dostojno stanu u prisutnosti nebesnika Uspravljaju se narodi u sjajnim redovima Na takmienje, i grade hramove lepe i gradove vrste i plemenite, nad obalama se diu No, gde su oni? Gde znani cvetaju venci slavlja? Teba vene, i Atina; zar ne zvei oruje vie U Olimpiji, i zlatna ne tutnje u trci kola, I zar ne kite vie pramce korintskih laa? Zato ute i ona, sveta stara pozorita? Zato se ne raduje posveeni ples? Zato ko pre bog neki ljudsko ne belei elo Utiskujui, ko nekad, onom kog zgodi svoj znak? Ili je i sam doao i uzeo ljudski lik Da dovri i zakljui utehom nebesko slavlje. VII No prijatelju! Stiemo suvie kasno. ive jo Bogovi, ali gore nad glavom, u drugom svetu. Beskrajno deluju tamo, a kao da malo mare ivimo li; toliko nas nebesnici tede. Jer ne moe uvek slaba posuda da ih obuhvati, Samo ponekad podnosi boansku punou ovek. ivot je stoga san o njima. I zabludelost pomae, Poput lakog sna, i no i nevolja jakim nas ine, Dok junaka dovoljno ne poraste u bronzanoj kolevci, Sa srcima, po snazi, kao nekad, slinih nebesima. Uz grmljavinu e doi. Za to vreme mi esto izgleda Bolje da spavam, no bez drugova da budem kao sad, Kao sad da ekam, i ta da radim, ta da kaem, Ne znam, i emu pesnici u oskudno doba?

Ali oni su, kae, ko svetenici boga vina to od zemlje do zemlje hode u svetoj noi. VIII Naime, kad pre nekog vremena, za nas davno, Uznesoe se gore svi koji usreie ivot, Kada odvrati otac od ljudi svoje lice, I s pravom alovanje kad zapone na zemlji, Kad mirni genije jedan na kraju se javi, s nebeskom Utehom, objavi dana svretak i nestade, U znak da on tu bee jednom i da e doi Opet, ostavi hor nebeski darove neke, Da ljudski, kao nekad, radujemo se njima, Jer je za radost s duhom preveliko postalo vee Meu ljudima, i jo, jo nedostaju jaki Za najviu radost, no tiho ivi jo poneka hvala. Hleb je zemlje plod, al svetlou blagosloven, A od gromovnog boga ishodi radost vina. Zato se uz njih seamo nebesnika, to nekad Behu tu i u pravo vreme e da se vrate, Zato ozbiljnom pesmom slave boga vina pevai I ne zvui ko pusti izum pohvala drevnog. IX Jeste! S pravom kau da dan on s nou miri, Zvezde nebeske veno vodi sad dole, sad gore, Radostan vazda, ko grana zelenog bora, A voli je, i venac od brljana to ga izabra, Jer on traje i trag odbeglih bogova samih Obezboenim nosi dole u njihovu tamu. Ono to proree pesma drevnih o deci boga Gle, mi smo, mi smo to! Hesperije to jr plod! udesno se i tano u ljudima ispuni, Nek veruje to ko iskusi! No deava se mnogo, Sve bez dejstva, jer smo bez srca, senke, sve dok Otac nam Eter, prepoznat, ne pripadne svakom i svima. Al dotle slazi kao zubljonoa Svevinjeg Sin, onaj iz Sirije, dole meu senke. Blaeni mudraci vide; osmeh iz zarobljene Zasja im due, za svetlost raskravljuju se oi, Blae spava i sanja u naruju zemlje Titan, ak i zavidni, ak i Kerber pije i spava.

Anda mungkin juga menyukai