Slovo o Maku Zbornik Radova

SLOVO O MAKU
zbornik radova
Mostar, 2013
izdava Fakultet humanistikih nauka univerziteta Demal Bijedi u Mostaru za izdavaa
Adnan Velagi Dijana Hadizuki Edim ator

urednici
Jasmin Gubelji IC-tamparija Ibro Rahimi

CIP- Katalogizacija u publikaciji
dtp
tampa
za tampariju
UvOdNa rije
bornik ine referati proitani na naunom skupu o Maku Dizdaru Slovo o Maku odranom 10. i 11. maja 2012. godine u Mostaru, a u povodu etrdesete godinjice smrti velikog bosanskohercegovakog / bonjakog pjesnika. Zbornik se sastoji od dvije cjeline, i to: 22 rada iz knjievnosti i 6 iz lingvistike. Na skupu su uestvovali naunici iz Bosne i Hercegovine, Grke, Hrvatske, Makedonije i Njemake, a posebno raduje veliki broj mladih naunika koji su pokazali interes za poetski opus Maka Dizdara. Nauni skup su organizirali Fakultet humanistikih nauka Univerziteta Demal Bijedi u Mostaru i Udruenje graana Slovo Gorina Stolac, a tampanje zbornika finansijski omoguilo Federalno ministarstvo za nauku i obrazovanje. -- Urednici
SADRAJ
kNjievNOsT 9
Elbisa Ustamuji: Intermedijalnost u arhitekturi Makovog Spavaa. . . . . . . . . . . . . . . . 11 Alija Piri: Intertekstualnost Dizdareve poezije i srednjovjekovne epigrafike. . . . . . . . 17 Sanjin Kodri: Kameni spava M. Dizdara: Mjesto pamenja, knjiga Bosne i prostor snova (Mogunosti kulturalnomemorijskog itanja). . . . 29 Saa mulja: Intertekst zbirke poezije Kameni spava Maka Dizdara. . . . . . . . . . . . . . . 39 Raid Duri: Artizam smrti kroz simbiozu estetike .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 i svetosti u Kamenom spavau Maka Dizdara : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Emilija Kova: Poetiki geometrizam Maka Dizdara. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Sanela Sarki: Odnos izmeu kulturnog spomenika i revitalizacije srednjevjekovne kulture u pjesnitvu Maka Dizdara. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Rosana Ratkovi: Poezija Maka Dizdara u kontekstu perenijalne filozofije. . . . . . . . . 123 Dijana Hadizuki: Poezija Maka Dizdara nakon Kamenog spavaa.. . . . . . . . . . . . . . 135 Sanja Frankovi: Tema ljubavi u pjesnitvu Maka Dizdara (dvojstva i odrazi zvuka i slike). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 Elvira Mezit: enske figure i koncepcija tjelesnosti u poeziji Maka Dizdara. . . . . . . . . 171 Lejla ujo: Grad kao prostor pamenja u Kamenom spavau Maka Dizdara. . . . . . . . 183 Egzistencija samoprepoznavanja u poetici Kamenog spavaa (Iskustvo ivota i nadiskustvo smrti u Slovu o ovjeku). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193 Perina Meic: Mak Dizdar i Tin Ujevi itanje pjesme Meki jastuk za mrtvace. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201 Panajiotis Asimopulos: Dizdar i Kazantzakis o Penelopi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221 Vildana Peenkovi: Smisao razumijevanja i/ili razumijevanje smisla Dizdareve Poruke. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229 Amira Dervievi: Pjesniko uoblienje siejnih obrazaca bajke u pjesmi Labud djevojka Maka Dizdara.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241
Almedina engi: Interpretacija Makove poezije u metodikim aspektima tumaenja teksta Kameni spava Mehmedalija Mak Dizdar.. . . . . . . . . . . . . . . . . . 247 Edina Murti: Interpretacija lirske pjesme - Mak Dizdar: Uspavanka . . . . . . . . . . . . . . 259 Adijata Ibriimovi-abi: Mak Dizdar stizanje i prestizanje u prepjevu na ruski jezik. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269
.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 277 Tina Laco: Kazalini potencijal Kamenog spavaa
liNgvisTika 285
Mirjana Popovi: Saglasje jedne slike-zapisa Maka Dizdara sa filozofijom kompozicije Edgara Alana Poa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 287 Arti Miroslav: Ekspresivnost poetskog jezika Maka Dizdara. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 297 Edim ator: Ponavljanje kao stilski postupak u pjesmi Hia u milama.. . . . . . . . . . . . . 311 Zenaida Karavdi: Sintaksike osobenosti ciklusa pjesama Radimlja Maka Dizdara.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 321 Jasmin Hodi: Pozicija glagola i njihovih dopuna i/ili dodataka u poetskoj sintaksi Kamenog spavaa Maka Dizdara. . . . . . . . . . . . . . . . . . 335 Alen Kalajdija: Arhaizmi i neologizmi u Kamenom spavau leksikografski pristup. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 347
- knjievnost
prof. dr. Elbisa Ustamuji

Fakultet humanistikih nauka Univerzitet Demal Bijedi u Mostaru
INTERMEDiJALNOST U ARHiTEKTURi MAKOVOG Spavaa

SaeTak
va uspostavlja u intermedijalnoj komunikaciji imitativnu vezu izmeu pjesama u tradicionalnom vezanom stihu sa likovnou steaka, srednjevjekovnih nadgrobnjaka. Mogu se prepoznavati pjesme/steci u obliku sanduka, sanduka sa sljemenjakom, stuba, ploe sa postoljem ili bez i u razliitim veliinama. Reljefne figure sa steaka razmjenjuju se, premreavaju i umreavaju u komprimiranu slikovnost metaforino-metonimino-simbolinih veza i znaenja. Vizuelna monolitnost steka i ekspresija reljefnih znakova sugerirana je kroz medij jezika sveprisutnou eufonije/euritmije. Upotrebom: asonance-aliteracije, rime, anafore, polisindeta i paralelizama i drugog, dimenzionirana je i bruena srezanot bridova i ispoliranost kamene forme.
Kljune rijei: kultutna batina, steak, kamena forma, eufonija/euritmija, intermedijalni dijalog
U radu smo nastojali da pokaemo kako Makov Kameni spa-
Pjesnitvo Maka Dizdara i posebno Kameni Spava izaziva trajnu pozornost knjievne kritike i nauke, pa je i do sada ispisana itava literatura, a uvaeni istraivai Enes Durakovi, Kasim Prohi, Midhat Begi i drugi su suptilnim analitikim pristupima odredili silnice koje su misaono-motivski i izraajnostilski premreavale njegovu poetsku hemiosferu. Na ranom poetku, Makova prva zbirka Vidopoljska no (1936) je u duhu vremena, izraz socijalne osjetljivosti prema tegobama stolakih duhanara i od tada, u jednom misaono-tematskom sloju, Mak je do kraja ostao tematski privren Bosni i hercegovakom junom podneblju sa dahom Mediterana. Njegove inspirativne lastavice lete sa bosanskih rijeka do voda Hercegovine i dalje prema Lastovu plavom u daleka plava prostranstva. Poslije due pauze pojavio se poemom Plivaica (1964) koja je, u odnosu na soc-realistika ogranienja poslijeratne poezije, oznaila iskorak, gotovo prevratniki i svakako programski u bosanskohercegovakoj poeziji. Sljedee zbirke Okrutnosti kruga (1960), Koljena
11
Z B O R N I K R A D O VA
za Madonu (1963), Ostrva (1966), su u skladu sa modernistikim nastojanjima u srpskoj i hrvatskoj lirici, kraja pedesetih i poetka ezdesetih godina, na tragu egzistencijalistike misaonosti i poetike iz naslijea avangarde. U tih desetak godina nastajao je i Kameni spava (1966), zbirka izrazite pjesnike individualnosti i pune zrelosti. Tako je Makova lirska avantura prola put od lokalnog i nacionalnog do univerzalnih znaenja i poruka o ovjekovoj opstojnosti, njegovoj misiji i sudbini. Djelo je to koje je zajedno sa Selimovievim romanom Dervi i smrt najbolje izrazilo i zaokruilo modernistika nastojanja i svojim rezultatom uvelo bosanskohercegovaku i bonjaku knjievnost u sami vrh jugoslovenske literature. Takoer, su uli u evropski kulturni i knjievni prostor i svojim djelom napravili sintezu domaeg kulturnog i duhovnog naslijea sa zapadnom filozofijom i estetikom, ujedinjenih u ideji modernistikog univerzalizma i kozmopolitizma. Interesantno je da su oba djela dosegla domet visoke umjetnosti zahvaljujui, izmeu ostalog , uspjeloj komunikaciji sa kompozitnom bosanskom kulturnom batinom stvaranom na razmeima historijskih lomova, u susretanju svjetova, religija i naroda, a to je oblikovalo mentalitet, psiholoku sloenost i ivotnu filozofiju, jezik i umjetniki izraz. Dok se Selimovi pozabavio slojem bosansko-islamskog duhovnog naslijea otomanskog perioda, Dizdar je inspirativno obilje naao u kulturi koju je oblikovala Crkva bosanska, njena pismenost, duhovna literatura, povelje, dokumenti i zapisi, te posebno u umjetnosti steaka, historijsko-civilizacijskog i kulturnog fenomena na prostoru srednjevjekovne drave Bosne i Huma. Usvojivi modernizam kao vlastiti program, Maku je uspjelo da u Kamenom spavau u intertekstualnom dijalogu amalgamira buntovni stav i herezu dualistikog svjetonazora sa savremenim estetikim impulsima avangardne pobune i egzistencijalistike misaonosti. Veza sa kulturnohistorijskom batinom i tradicionalnim oblicima umjetnikog izraza, inae, je jedna od identifikacijskih odrednica poetike modernizma. Potraga za identitetom vodila je Maka od zaviajne nekropole Radimlje do istraivanja starih bosanskih tekstova i razumijevanja historijskog zla, koje je zadesilo srednjevjekovnu Bosansku dravu, u vidu istrebljivakih ratova, poduzimanih pohoda, progona i pritisaka inkvizicije na sljedbenike Crkve bosanske, koje je katoliki Rim smatrao krivovjernicima i hereticima i dovodio u vezu sa dualistikim pokretom Katara u Evropi. Taj Spava ispod kamena je bio samo skromni vjernik, svoj na svojoj zemlji i u svojoj vjeri nepriznatoj od krovne crkve i zato Drugi i drugaiji, osporavan i proganjan heretik, svejedno je da li kao pataren , manihejac ili bogumil. Makov Spava se tiinom glasa iz dubine svoga vremena, svjedoi i ispovijeda iskustvo smrti, gorine i nevolje ivota, buni se, optuuje i poruuje, njegov glas
12
SLOVO O MAKU
se polifonijski udvaja sa iskustvom drugih spavaa ispod steih kamenova i sa glasom autora, ovovremenog intelektualca, zapitana nad starim i vjenim pitanjem o smislu ljudske opstojnosti u rvnju historije. Koliko je duhovna i materijalna kultura bosanskog srednjevjekovlja proela sve slojeve Kamenog spavaa prepoznaje se, izmeu ostalog, i u intermedijalnom dijalogu sa umjetnou steaka, sa likovnou jedinstvenih nadgrobnih spomenika i njihove supstitucije u medij jezika. To je, opet, neodvojivo od srednjevjekovnog literarnog naslijea i intertekstualnih veza u vidu upotrebe stilskih modela, arhainih izraza i oblika i proetosti dualistikim svjetonazorom. Uz sve to, u jednom sloju, zbirka je u dosluhu i interverbalnom suodnosu sa bosansko-slavenskom folklorno-paganskom usmenom tradicijom, njenim arhetipskim predodbama i simbolima koji se prepoznaju u motivima, u izrazu, stilu i anru. Tako se poetiki diskurs Kamenog spavaa moe isitavati i poststrukturalnim metodama u razumijevanju specifinog znakovlja i misaone slojevitosti u shvatanju Boga i kosmosa, ovjekove sudbine i transcendencije. Zadraemo se na dvostrukoj intermedijalnoj povezanosti tradicionalne forme pjesama u vezanom stihu sa oblikom skulpture steka, na jednoj strani i pjesnike slike u semantikom suodnosu sa znakovljem uklesanim u kamenu, na drugoj strani. Kao reprezentativan primjer podudaranja forme i vizuelizacije obraenog kamena moe posluiti pjesma Kolo bola koja svojom vrstom strukturom predstavlja oblik steka isklesana kao sanduk sljemenjek sa postoljem (Belagi 1982: 75-117). Gledano konstrukciono naslov djeluje kao sljemen, prvi distih: Kolikoko kola od dola do dola / Kolikoko bola od kola do kola ponavlja se kao posljednja etvrta strofa, zvukovno umnoava naslov i predstavlja reljefnu borduru koja vrsto uokviruje sadraj, Na kraju izdvojen stih, izveden iz naslova: Kolo do kola od bola do bola, predstavlja postament. A to zajedno vizuelno oblikuje steak. Sva stilistika sredstva su u funkciji organizacije vrste kamene forme (Ustamuji 2004). Podupirui dosljednost jednoline ritamske i zvune predodbe, anafora i bogate pravilne unutranje i rubne rime dimenzioniraju otre bridove kamene srezanosti pjesme/steka, Eufonizacijom i euritmizacijom stvara se utisak ispoliranosti kamena i sveprisutnosti eha bola, koji se estim ponavljanjem sintagme kolo bola razlijee po itavoj zbirci. Ritamska i zvuna struktura postavljena u naslovu jedino je naruena u treoj strofi: Koliko krvi od usudnih rana / koliko smrti do suenog dana, gdje uvedene troslone rijei usudnih i suenog neoekivano mijenjaju ritamsku i zvunu shemu, te predstavljaju sredinji ornament, asocijaciju reljefa kola koji je est motiv na stecima kao ensko, muko ili mjeovito kolo. Strogost izvedbe izraena je i u jasnoi osnovnih motiva, u poloaju iza anafore koja na
13
njih skree panju a ispred pauze, datih u gradacijskom nizu: kola, bola, jada, greba, krvi, smrti koji znaenjem i zvuanjem zatvara ekspresija semantema usudnih rana i suenog dana. Tako se egzistencijalna misaona potka izluuje ne samo unutar povezanosti motivske semantike i zatvorenosti forme, nego i iz likovnosti reljefa kola na steku to zajedno sugerira simboliku egzistencijalnog kruga, zatvorenost u sudbinu koja se stameno podnosi. Bez sumnje je da su: asonanca-aliteracija, rime anafora i svi paralelizmi i ponavljanja, ne samo poetiki konstituenti ritmizacije i eufonizacije ve i svekolike semantizacije i simbolizacije u Kamenom spavau. U prilog naem miljenju uputno je pozvati se na jedno Pranjievo uopenje: Eu-fonika i eu-ritmika nijesu tek sklad u mijenama znaenjskih ili slikovnih znamenja, ve su one (eufonija/euritmija) nesilice otealih prijenosnih znaenja(Pranji 1998: 79). A upravo tim sredstvom Mak se virtuozno sluio u postizanju polidimenzionalnih znaenja. Pjesma Zapis o petorici formom podsjea na visoki sljemenjak sa postoljem, sainjena je od sedam distiha sa ponavljanjem prvog ( etvorica jednog vode/ jednog gone etvorica) kao estog i preinaenim sedmim sa misaonim zakljukom: etvorica jednog broji / etiri se jednog boji. Ekspresija glasa i povezuje se sa zvuanjem tree i pete strofe u kojima se veznik i pojavljuje kao anafora i polisindet te umnoavanjem sugerira iktus krika i protesta. U predhodnoj pjesmi S podignutom rukom ciklusa Slovo o zemlji izriito se poruuje: Samo je moj krik / vrsto kao ovaj moj kamen Postojan i stalan. Efonija asonance i aliteracije i dosljednost euritamske sheme kraeg stiha (dvostruko rimovanog osmerca) sugeriraju strogost kamene izvedbe, odjekivanje vojnikih koraka i bezizlaz sunja, odnosno pobunu ugroene egzistencije. Tubalica Slovo o sinu sa dvanaest distiha u osmercu vizuelno ostavlja utisak steka u obliku stuba. Prva strofa: utjela bih kao kamen / ali kamen jadna nisam - zatvara sadraj kao pretposljednja, a prije postamenta, temelne strofe sa autoreferencijalnom, metapoetskom porukom: Neka barem ovo slovo / hudu povjest okameni! koja je u izvjesnom smislu umjetniki kredo Makovog Spavaa. Na oblik stuba podsjeaju i pjesme Proslov sa 11 distiha u etvercu, Pravednik od 3 katrena u esrercima odvojena po jednim stihom i zakljunim distihom, Razbojite od 6 katrena u sedmercima i dr. Pjesma Krajina iz ciklusa Slovo o zemlji formom lii na obimniji sljemenjak sa postoljem, Stihovi su dui (od 11 do 15 slogova) i sloeni od etiri distiha naizmjenino sa etiri pojedinana stiha. Sve je povezano parnim rimama, a trei izdvojeni stih rimuje se sa prvim sljedeeg distiha. Pjesnike slike su transpozicija motiva sa steka ispod koga iz neke davne egzistencije nie bolno bijelo cvijee i slijee ptica sa zelenog granja, ali tu je obavezna i zmija sa otrovom i
14
SLOVO O MAKU
zluradim smijehom. Prema dualistikom uenju dobro i zlo su u jednom biu i s tim oprekama se moe pomiritim, ali iz klice sumnje ekspresijom vriska ie klie poruku pobune: Iz znanog kama znamen stamnog plama. Ekspresijom asonance a aliteracijom sonanta m i n u kombinaciji sa strujnim i praskavim suglasnicima te unutranjom rimom, izraava se nepristajanje na sudbinu i eshatoloka strepnja. Sline su forme pjesme Sunce, Ljeljeni i dr. Neke kratke pjesme od dva ili etiri stiha slie na tanju ili deblju nadgrobnu plou ponekad uokvirenu reljefnom bordurom. Takve su minijature: Zapis o otkrivanju; Zapis o titu; Jabukov cvijet; Ruka; Prepoznavanje; Zapis o prijestolju i druge, u formi zapisa na margini starih knjiga, epigrafa ili epitafa koje kao stilski postupak moemo nai u nekom obliku skoro u svakoj pjesmi. Iz posmatranih primjera grafike raznolikosti pjesama, moe se stei utisak da arhitektura Kamenog spavaa neodoljivo podsjea na vizuelni dojam rasutih kamenih oblika u stolakim nekropolama Radimlji ili Bitunji. Makove pjesme u vezanom stihu su najee graene distihom i ponekad kombinacijiom sa jednim stihom, ija je dinamina izmjena odgovarala retorici razgovornog stila i dijaloga, u diskurzivnoj razmjeni: potvrivanja i osporavanja, paradoksa i antiteze, misaonih i figura dikcije. Likovni znaci sa steaka razmjenjuju se, premreavaju i umreavaju u komprimiranu slikovnost metaforino-metonimijsko-simbolonih znaenja. Nalazimo ih kao znakove realija iz pokojnikovog ivota, ili vuku prizive iz paganskih mitologija i nanose iz drugih starih kultura, pa iz krstjanske semantike da bi pomjeranje i uslonavanje znaenja vodilo do poruka egzistencijalne ugroenosti bia. Na primjer, kolo na nadgrobnom kamenu pokojniku je trebalo da bude predstava ivotne radosti, a Maku je ono kolo bola i zatvorenosti u suenu, usudnu krunicu. Sabrao je Mak iskustvo Spavaa, koji je preao granicu transcendencije i otuda mu je poznato i blisko pamenje ono mitsko i mistino, realno i nadrealno, sve u amalgamskom spoju moderne poetike i semantike. Steak je za Maka bio medij za intertekstualni i intermedijalni dijalog sa kulturnom batinom srednjevjekovne Bosne i Huma i neka vrsta borhesovske metafore ogledala, taka suoenja sa sobom i svojim vremenom u rijeci prolaznosti. Uvezanost eufonije/euritmije je dominirajui stilski izbor koji je Maku posluilo kao oblikotvorno sredstvo verbalne supstitucije estetike likovnog oblika i doivljaja u slikovnost jezikog izraza. Dosljednou eufonije/euritmije bruena je kamena forma pjesme/steka i sugerirana vizuelna monolitnost nadgrobnjaka kroz medij jezika, dok je izmjenom ritamske i zvune sheme ostvarivana ekspresija reljefafnog znaka na steku. Zato smatramo da je intermedijalna komunikacija u Makovom lirskom imaginarijumu, pored
15
intertekstualnih i interverbalnih umreavanja u poetici Kamenog spavaa, jedan od bitnih strukturalnih principa izgradnje njegove arhitektonike.
Intermediality in the architecture of Maks sleeper
Summary
The paper tries to depict how Maks Stone sleeper establishes within an intermedial communication an imitative connection between poems in the traditional connected verse with visuality of medieval tombstones (bos. Steak). One can recognize poems/steaks in the form of a coffin, a coffin with a tombstone, a pole, a slab with
or without a base and in various sizes. Relief figures from the steaks take turns, bypass each other and plug into a compressed imagery of metaphorical-metonimical-symbolic connections and meanings. Visual monolithic property of the steak and expession of relief signs is suggested through the medium of the language via omnipresence of euphony/eurythmy. By the means of assonance - alliteration, rhyme, anaphora, polysyndeton and parallelisms and other, they gave dimensions to the whetted reduction of the edges and polished stone form.
Literatura
Belagi,efik (1982), Steci Kultura i umjetnost, u O umjetnosti steaka Oblici steaka, Biblioteka kulturno naslijee, IRO Veselin Maslea, Sarajevo Dizdar, Mak (1997), Kameni Spava, Ljiljan, Sarajevo Pranji, Krunoslav (1998), Iz Bosne k Europi, u Eu.fonija/eu-ritmika u pjesnitvu Ivana Slamniga, Matica hrvatska , Mala knjinica, Zagreb Ustamuji, Elbisa (2004), Tekst i analiza, u Mak Dizdar Kolo bola Kamena forma, Univerzitet Demal Bijedi, FHN, Mostar
16
prof. dr. Alija Piri

Filozofski fakultet u Sarajevu alijapiric@aol.com
INTERTEKSTUALNOST DiZDAREVE POEZiJE i SREDNJOVJEKOVNE EPiGRAFiKE

Poznato je kako je u samoj osnovi pjesnike poetike Maka Dizdara figurirao postupak referiranja prema skupini starih bosanskih i apokrifnih tekstova, kako na formalnom (jezik, sintaksa, metaforika) tako i na sadrajnom planu ulazei u citatnu polemiku ili naprosto odnosei se spram toga korpusa tekstova u formi aluzije, komentara, parodiranja ili konano sadrajnih posudbi kakvih imaju svi tekstovi i tekstopisci. Mihail Bahtin tvrdi kako je na govor uvijek dijalog, replika na neiji tui govor, uvijek s nekom razgovaramo pa svaki na iskaz nuno ima dijaloku potku. Dizdar vodi neprestani dijalog sa epitafima sa srednjovjekovnih steaka i taj korpus tekstova zapravo predstavlja intertekst za cijelu zbirku Kameni spava. Ovo, dakako, nije nikakva novost da otkrivamo kako su neka djela uticala na druga ili kako je neki autor bio uzor drugome, no danas to prepoznajemo, ne kao sluaj, nego kao stanje i bitno svojstvo knjievnosti. Tako Julija Kristeva vjeruje kako se svaki tekst gradi kao mozaik citata, svaki tekst u sebi ukljuuje i preobraava drugi tekst pa je bjelodano kako je intertekstualnost nain na koji knjievnost figurira i opstaje. Izmeu dva teksta ili izmeu korpusa tekstova nalazimo neprestano tkanje koje bitno odreuje na nain itanja i razumijevanja teksta ili openito nau recepciju knjievnog djela. Fenomen interteksta je postao neutvrdljiv jer je uvijek pitanje porijekla izvora plivajua veliina koja pridolazi iz dubine tradicije bez jasnih naznaka prvobitnog vlasnitva i autorstva. Tekst se, dakle, oslanja na druge tekstove, kontekstualizirajui se unutarnjom koherentnou, gramatikom i semantikom ureenou kao i vlastitom uvjerljivou i zavrenou u jednom opem kontinuitetu. Dijalogizam Dizdarevih tekstova, kao jedno od najbitnijih njihovih svojstava, prepoznaje se u pojmu citatnosti1, semiotikom pojmu prema kome se u odreenom tekstu uje prisustvo drugog/ih teksta/ova i gdje tekst u sebi sadri tuu rije kada ona postaje konstruktivnim elementom njegove strukture. Pojam citatnosti u potpunosti podupire Bahtinovu ideju kao je svako knjievno djelo tek karika u lancu govora, dakle uvijek povezano sa drugim djelima.
1 Vidi D. Orai- Tali, Teorija citatnosti, Zagreb, 1990.
17
Izvan toga lanca sloene mree intertekstualnosti knjievno djelo praktino ne postoji. Intencija postmodernog pisca jeste da svoje djelo primarno uspostavi komunikaciju sa djelima drugih, da djelo konstruira kao dijaloki govor ili odgovor, polemizira s nekim ili sa knjievnom tradicijom, parodira ili glorificira. Zato tekst posmodernistikog tipa gubi precizna anrovska odreenja, jer interpolirajui u svoj kontekst tue rijei, govori aluzijama i reminiscencijama ili manje vie otvorenim ili prikrivenim citatima. Pjesma Gorin Maka Dizdara nudi se kao dobar primjer komunikacije/dijaloga izvornog i tzv. drugostepenog teksta gdje drugi tekst nastaje kao odgovor na prvi, modelira se prema njemu i njime (prvim) bivaju snano odreeni. Na taj nain se uspostavlja razlika koja je analogna u logici i lingvistici izmeu predmetnog jezika, koji govori o samim predmetima, i metajezika, koji govori o jeziku, ime dolazimo do pojma metatekst koji oznaava svaki tekst koji nastaje kao reakcija ili odgovor na neki drugi tekst.2 Pod izvornim tekstovima podrazumijevamo korpus srednjovjekovnih epitafa, natpisa na stecima, koje je Dizdar, rekli smo to ve, prikupljao, komentirao i nauno valorizirao. Meutim njihova se funkcija nije time iscrpla, zapravo sve je to bila predigra, uvod u uspostavljanje pjesnikovog temeljnog poetikog principa; uvoenje epitafa kao interteksta, prema emu se odnosi njegova pjesma. Ovim se potvruje osnovna teza semiotiara, kako tekst vie duguje drugim tekstovima nego svijetu koji zastupa jer se vie oslanja na druge tekstove nego to prikazuje predmetnu stvarnost ili izraava svijet ljudske due3. Uzeemo tekstove/reprezentante iz srednjovjekovne epigrafike, natpise koji emituje, prije svega, informativno-obavijesnu funkciju, odnosno one tue rijei na koje referira Makova pjesma Gorin, i staviti ih u komparativni odnos sa novim pjesnikim tekstom uz svu potrebnu znanstvenu radoznalost i, to je mogue vie, bez predrasuda u pogledu rezultata takve analize. Prema Makovom zapisu stoji: Bratoje iz Uloga (Po 1353.godini) Pribislav4 A se lei dobri Pribislav, Na svojoj zemlji,
3 Ibidem, str. 94
Dijak Pomoan (poslije 1363) Vladislav Nikoli5 A se lei knez Vladislav upana Nikole sin
2 Zdenko Lei, Teorija knjievnosti, Sarajevo, 2005, str. 102 4 Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo, 1971. str. 98 5 Ibidem, str. 106
18
SLOVO O MAKU
na plemenitoj. Sluih banu Tvrtku, gospodinu, vjerno... i na tom pogiboh. Pisa Bratoje
bana Stjepana neti... A lei na svojoj zemlji i na plemenitoj. A pisa Pomoan
Kao i ovjek visokih i distanciranih anrova, ovjek epitafske knjievnosti je esto ovjek apsolutne prolosti i daljinske slike6 (mada je poznata pobuna i dramatika ljudskog bia u epitafu) kako to bie definira Mihail Bahtin. Takav, on je zavren i potpuno zaokruen (lei na svojoj zemlji, na plemenitoj batini, sluio vjerno svoga gospodara i u tom boju herojski poginuo kao aktivan subjekt u projektu neposrednog stvaranja historije). On je zavren na visokom herojskom nivou ali je zavren i beznadeno nepromjenjiv, on je sav ovde od poetka do kraja, on se podudara sa samim sobom, apsolutno je jednak samom sebi7 Dakle, izmeu njegove prave sutine i njegove pojave nema razilaenja i nepodudarnosti. Sve ljudske potencije i mogunosti su zaokruene u njegovom spoljanjem drutvenom statusu. On je dakle postao sve to je mogao biti i naravno, mogao je biti samo ono to je postao i to je najvanije njegovo gledanje na samoga sebe se podudara sa gledanjem drugih na njega. Te osobenosti epskog ovjeka, kakvog prepoznajemo u ovim nadgrobnim natpisima stvaraju, izuzetnu ljepotu, cjelovitost, kristalnu jasnou i umjetniku zavrenost ljudskog lika, ali upravo u tome je poloena njegova ogranienost i izvesna neivotnost u novim uslovima postojanja ovjeanstva. Dakle, ono to je vano za nau analizu, i Pribislav i Vladislav lee na svojoj zemlji i na plemenitoj batini8 i upravo u tako idealno postavljenoj konstelaciji, Dizdar intervenie svojim tekstom i to na najnevjerovatnijem mjestu, u samom tkivu kanoniziranog, standardnog dijela epitafa, onom koji je postao gotovo dogma. Ase leit Vojnik Gorin U zemlji svojoj na batini tudi
6Mihail Bahtin, O romanu, Beograd, 1989. str.467-469 7 Ibidem, 8 Baina, batina, oevina, djedovina, nasljedstvo, posjed dobijen od vladara u nasljednu
imovinu (plemenita batina) prema rjeniku nepoznatih rijei u knjizi M. Dizdar, Stari bosanski tekstovi..str.435
19
Epitafski tekst sa steka nije samo literarni predloak za Makovu pjesmu Gorin, mada se on nudi i kao takvo rjeenje, naime, kompoziciono jezgro pjesme se gradi na potpuno antitetinom stavu; prvi izvorni tekst epitafa sa steka i drugi glas pjesme i pjesnika. Pjesma je ispjevana jezikom i stilom starih knjiga i starih zapisa, epitafa, i zadravajui ne samo gotove strukturne modele i prepoznatljivi, arhaini ton starih zapisa (inverzija, leksika, sintaksa) nego i skoro doslovan tekst zapisa sa steka, a voljom pjesnika tekst je samo djelimino izmjenjen to je poluilo sasvim novom semantikom i novom vrijednou. Razlika je minimalna na leksikom planu ali na semantikom ona nudi sasvim nov doivljaj. Dakle, umjesto svoje batine iz izvornog teksta, Dizdar je uveo batinu tudi/tuu, a umjesto prepoznatljivih srednjovjekovnih imena (Pribislav. Vladislav) uvodi vojnika Gorina. Sve ostalo je isto, ak i grafijska arhitektura teksta, ali se znaenje iz temelja promjenilo. Epski, savreni i zavreni ovjek iz epske distance prelazi u zonu sadanjeg, u zonu prezenta, to dovodi do korijenite reorganizacije njegovog lika. ovjek iz zone zavrenosti i epske distance prelazi u sferu istinitosti, postaje istinit ovjek sa nesavrenostima ivota i historijske sudbine. Na tuoj batini ovjek postaje ranjiv, nezavren ali istovremeneo ivotan i istinit. Razaranje epske distance, to nesumnjivo prepoznajemo u pjesmi Gorin, ostvaruje se na planu novoimenovanja (Gorin kao opreka prema Pribislav i Vladislav) gdje oni koji pribavljaju slavu viteku i vojniku postaju gorini, te na planu razbatinjenja lirskog subjekta gdje se pomicanjem biliga i kostiju na tuu oevinu ini kosmika nepravda ovjeku. Najsnaniji dojam u pjesnikovoj intervenciji ostavlja svakako nova i nepotroena rije gorin, koja predstavlja ovjeka ija je dua ispunjena gorinom i koja je postala sinonim za ovjekovo stradanje. Sintetsko ime za ovjeka koji je baen u ivotnu avanturu oznaava njegovu opu, generalnu vrijednost i njegovu primarno odreenje iskazano gorinom, kao osnovnom atribuirajuom konstantom. Gorinov nemuti jezik progovorio je u pjesnikovoj uobrazilji, oivljavanjem autentinog svjedoka. I na kraju ono to je i najvanije, dok je ovjek epske prolosti aktivan povijesni subjekt, Gorin je objekt na kojeg se sruila sva sila negativnog historijskog zbivanja. Gorin trpi historijske mijene i lien je aktivne uloge u drutvenom preobraaju, ali se istovremeno vraa sebi kao ovjeku koga mue ljudske drame, a koje znaju biti munije i traginije od napetosti izmeu pojedinca i zajednice. Tako komponovana i strukturirana pjesma zorno pokazuje ono svojstvo teksta koje je semiotika definirala kao citatnost, dakle uje se prisustvo tuih rijei u tekstu i rije drugoga postaje konstruktivni element novonastale umjetnine, konano nove strukture. Rije je, dakle, o potpuno svjesnom/
20
SLOVO O MAKU
intencijalnom postupku pjesnika, koji, izostavljajui navodnike, integrira tekst/ metatekst i ostvaruje komunikaciju sa predlokom. Analogno Derridinoj dekonstrukciji koja je istovremeno razgradnja i gradnja, pri emu je bitan pojam istovremenosti zbivanja9, Dizdar rekomponuje zadate cjeline i obavlja destrukciju zadatog i istodobno konstruira novostvorenu vrijednost. Sukladno Orai-Tolievoj definiciji i razumijevanju kategorijalnog citatnog etverokuta i globalne, kulturne funkcije vlastitog teksta ovdje je prisutna desemiotizacija i desemantizacija literarnog predloka, originalnog epitafa, teksta sa steka, jer se kreira novi smisao na ruevinama starog teksta. Pjesnik razara jedan srednjovjekovni knjievni kanon da bi stvorio jedan posve novi smisao i znaenje u neprekinutom, ravnopravnom dijalogu sa starim tekstom, citatnom polemikom, kako smo taj postupak ve definirali. Ovakvim postupkom Dizdar demstificira, detronizira, demitizira epsko, herojsko i na taj nain oljuuje/oovjeuje lirski subjekt i ini ga istinitijim i univerzalnijim. Pjesma Gorin je ostvarena u formi monologa lirskog subjekta, iji glas dolazi ispod kamenog steka, praktino sa onoga svijeta, pridolazi iz sjeanja, iz tradicije. Bilo bi uputno za trenutak radi komparacije razliitih stilskih postupaka, pretpostaviti i suprostaviti Dizdarevom djelu istu priu, ali kazanu pretpostavljenim, razgovornim stilom. Sueljenjem i komparativnim metodom najlake emo markirati stilistike postupke u umjetnikom tekstu: Ase leit Vojnik Gorin U zemlji svojoj Na batini Tudi ih A smrt dozivah No i dan Mrava ne zgazih U vojnike Odoh10 U sintagmi sa rijeju vojnik, nosea rije Gorin, ini oksimoronsku sintagmu a u razgovornom stilu ove dvije rijei ne mogu ii zajedno. Rije vojnik u naoj epskoj naslijeenoj svijesti figurira redovno prema visokoafirmativnim
tumaenja knjievnosti, Sarajevo, 2007. str. 311 10 Mak Dizdar, Kameni spava, Sarajevo, 1991, str.186
9 Hanifa Kapidi-Osmanagi, Jacques Derrida i dekonstrukcija, u knjizi Savremena
21
atribucijama, junaka i heroja sa patosom ovjenane slave i ponosa, meutim sa rijeju gorin ona zadobija nove konotacije i drukiju semantiku. Njeno znaenje sada je sasvim suprotno oekivanom i to je ta inklinacija pjesnikovog prosedea od epsko-romantiarskog patosa prema depatetizaciji i modernom razumijevanju ivota. Vojnika sada odreuje gorina a ne slava i to je sasvim novi tip junaka, antiheroja, pa vojnik postaje metafora univerzalnog ovjeka. Formalno pred sobom imamo autobiografsku priu vojnika, univerzalnog ovjeka, koji ivi paradoksalno; neprestano inei dobre i plemenite stvari a uzvraa mu se runim i zlim, pa se tako formira tip vjenog pravednika, koji vapi za imaginarnom a nepostojeom pravdom. Paradoks kao osnovna stilska forma na kojoj je pjesma koncipirana, sadran u injenici da Gorin lei u zemlji svojoj, ali na batini tudi, na tuoj oevini, pokazujuje njegovu egzistencionalnu tragiku u ukupnom suoenju lirskog subjekta sa nesklonim svijetom, ali i dignuti glas Vjenog Pravednika, koji ivotni poraz preobrauje u moralnu pobjedu. Sada se onaj epski zavreni ovjek nalazi u zoni kontakta sa nezavrenom sadanjou i, prema tome, s budunou stvara neizbjenu nunost nepodudaranja ovjeka sa samim sobom. U njemu uvijek ostaju neostvarene mogunosti i neostvareni zahtjevi. Dakle, slika ovjeka u ovoj pjesmi se nije gradila prema slici apsolutne prolosti nego sada u zoni neposrednog kontakta sa nezavrenom savremenou. Drevnim nastojanjem ovjeka da upali svijetlo u tminama historijske nepravde, slijedei univerzalnost moralnog principa pravde, on eli prosvijetliti vrijeme i prostor koji se umjetniki transponiraju u pjesmi. Ukupnost toga paradoksa i vrhunac traginosti univerzalnog ovjeka, koji vjeno traga za nedostinom pravdom, ilustriraju stihovi: ih / A smrt dozivah /No i dan11. Kakav je ivot ovjeka koji priziva smrt no i dan, kakva jeka pradavnog duevnog bola i katarzino pranjenje due nakon proivljavanja graninih krajnosti ivota. Paradoks se stilski intenzivira interpolacijom gnomskog iskaza iz narodnog predanja, djeije naivnom ali istinitom konstatacijom, Mrava ne zgazih / U vojnike / Odoh12. Slijedom analogije kako vojnik u humanistikoj preobrazbi postaje nevoljni pravednik, ovjek nesavrenog univerzuma, aoristi iskazani u prvom licu ne sugeriraju, kako smo oekivali, lirsko ja, niti lirski subjekt/osobu, mada se ne iskljuuje ni to, prije je ovdje rije o brojnim i znatno irim asocijacijama opeg/vieg dvojnog semantinog reda, alegorijskog i univerzalnog istovremeno. Autentinost pjesnikog kda i snaga pravednikog glasa pojaava se upotrebom arhainog jezika koji se realizira na nivou leksike: ase, leit, ih, batina,
11 Ibidem. 12 Ibidem.
22
SLOVO O MAKU
tudi. Stvarajui potrebnu atmosferu svevremenosti i onovremenosti ovaj jezik svjedoi o prevladavanju i pravednikom ublaavanju ljudske nitavnosti. Traginost lirskog subjekta intenzivira se skoro fatalistikom konstatacijom, Bil sam u pet i pet vojni, 13 to praktino znai da je cijelog ivota u ratu i da zapravo nikada nije prestajao biti vojnik. Ukupnost ljudskog ivota, shvaena metaforiki ivotom vojnika, upozorava na injenicu da svi dijelimo sudbinu vojnika, a da je rat, zapravo na ivot. U snano i jednostavno formuliranom cilju vjeitog vojnika ; E da ednom / Prestanu / Gorine14, sadran je trajni i neprevazieni etiki postulat ovjeka koji njeguje nadu kako e dobro nadvladati zlo, da ivot nije obesmiljen i da ivotna drama ovjekova ima epilog pred Velikim sudom Vremena. Trostrukom negacijom koja se anaforino ponavlja, Ne probi me kopje / Ne ustreli strijela / Ne posjee sablja 15, Gorin iskljuuje oekivane vojnike smrti da bi u iznevjerenom horizontu oekivanja i odgovoru, Zgiboh od boli / Nepreboli, otkrio jedini nain na koji ovjek moe umrijeti. Volju / A djevu mi ugrabie / U robje16, je poenta i mogui odgovor na pitanje ponovo dat u stilskoj suprotnosti i traginosti u kojoj dominira tuno osjeanje koje se lepezasto iri oko nukleusa da bi svojim intezitetom doivjelo kulminaciju u neprebolnom duevnom bolu, koji ubija pravednika na kraju. Gorina/ovjeka je, dakle, mogue ubiti samo ako mu ubijete njegovu duu. Meutim, to je samo fizika smrt, samo odlazak sa ovoga svijeta, i sukladno pjesnikovom stavu da smrti, zapravo nema, u zadnjim stihovima pjesme trijumfuje ljubav kao jedina naa izvjesnost i nada, da nas jedino ona moe spasiti od sveopeg umiranja i gubljenja u kosmikom nitavilu. Ova je vojnika smrt oovjeena, humanizirana, istinita i kao takva suprostavljena onoj junakoj, herojskoj na bojnom polju. Zato ona djeluje subverzivno, razarajue na heroiku koja pjeva o zavrenosti onovremenog ovjeka. Oduzimajui epitafu heroizirani patos i desementizirajui ga, metatekst mu istovremeno pribavlja opu semantiku. Tako ogrubjeli vojnik sa svijetlim orujem biva transponiran u nevoljnika koji pjeva baladine ispovijesti o pratanju i ljubavi, dobroti i istoti ivljenja17 pa se u baladi o Gorinu surovost historijskih sukoba javlja u drugom planu pje13 Ibidem. 15 Ibidem.
14 Ibidem. 16 Ibidem.
2005, str. 154
17 Enes Durakovi, Govor i utnja tajanstva, Pjesniko djelo Maka Dizdara, Sarajevo,
23
sme a u prvom iskrsava intimna drama linosti, prouzroena tim animalnim silama oneovjeenja.18 I na kraju se samo potvruje svevremena semantika ljubavnog osjeanja koje oovjeuje , u stihovima, Ako Kosaru sretnete / na putevima / Gospodnjim / Molju/ Skaite/ Za vjernost, Moju19, poruujui i objavljujui hipotetiki, i na ovom i na onom svijetu, sagu o vjenoj, zagrobnoj, orfejskoj ljubavi.
Uspavanka koja razbuuje

Osim dijaloga sa srednjovjekovnim epitafima na ve opisani nain, Dizdar desemantizira i desemiotizira tekstove iz usmene knjievnosti, one koji su postamentirani kao kanon i vremenom postali kanon. U tome smislu treba proitati njegovu Uspavanku. Poznato je, naime, kako je uspavanka majinska rije upuena djetetu u beici u trenucima uspavljivanja, pa je njezina romantiarska poetika oekivana i poeljna. Kako je cilj uspavanke ispratiti dijete u carstvo snova, uspavanka pretpostavlja milozvunost izraza, na jednoj, i dobrohotnost elja na drugoj strani. Ako je tako, a ne treba sumnjati u takvo neto, milozvunost zahtjeva homofoniju i to je najvanije harmoninu i skladnu situaciju u kojoj se majin glas, majin izraz i san djeteta, stapaju u jedno, u jedinstvenu i idealnu sliku svijeta karakteritinu za idilian i romantian diskurs. Otuda njezinu osnovu ine onomatopeje: buji-paji, ninaj, nanaj, ije se izgovaranje i pjevuenje odvija upravo u imobilizirajuem ritmu ljuljanja djeije beike. Takav ritam ima da djeluje anestezirajue na sluaoca i na pjevaa, a kako je to inicijacija samoga ivota onda sve poprima peneseno uspavljujue stanje u prividnoj sveopoj ljepoti i zadovoljstvu koju navodno prua kua/beika, odnosno sam ivot. U kuu se ovjek vraa, tanije on sanja da se vraa kao to se ptica vraa gnijezdu. Taj znak vraanja obiljeava beskrajna sanjarenja, jer se ljudska vraanja vre u velikom ritmu ljudskog ivota koji preskae godine izbivanja. ovjek je u prednosti u odnosu na pticu jer se on pomou sna bori protiv svih odsutnosti i izbivanja iz kue. Posmatrajui gnijezdo/beiku vraamo se izvoru povjerenja u svijet pozivamo se, kako bi to rekao Gaston Bachelard, na kosmiko povjerenje. Zar bi ptica gradila svoje gnijezdo, pita se ovaj francuski esejista, kad ne bi imala instiktivno povjerenje u svijet. Tako ovjek, kao ptica, od svoga nestalnog sklonita, paradoksalno, bez sumnje sa istom imaginacijom, stvara apsolutno sklonite, vraajui se tako izvorima onirike/sanjane kue. Naa kua, shvaena u smislu njene onirike moi, je gnijezdo u svijetu. Gnijezdo kao i
18 Ibidem, 19 Ibidem,
24
SLOVO O MAKU
onirika kua, ako se stvarno nalazimo na izvoru naih snova, veli Bachelard, ne zna za neprijateljstvo svijeta. Doivljaj neprijateljstva svijeta dolazi kasnije, a svaki je ivot u svojoj klici, na svome prapoetku prijatnost, dobro bivstvo, rekao bi filozof. Otuda je uspavanka, budui proeta vjerom u zdravlje i sretnu budunost djeteta, kroz vrijeme sauvala i arhaino vjerovanje u magijsku snagu rijei. Njezinu poetsku snagu zato ine lirska neposrednost, toplina i slikovitost izraza. Iskazi ljubavi i njenosti sauvali su se do danas, mada je vjera u arobnu snagu rijei iezla. Ostala je, dakle, ljubav. Tamo gdje je stala usmena narodna uspavanka, anticipirajui kosmiko povjerenje, nastavlja Mak Dizdar u svojoj uspavanki, ukljuujui i neizbjeno neprijateljstvo svijeta. Zato e pjesnik zapisati: Sada je kraj pjesme/Sada je moje slovo cijelo. 20 ta znai to Makovo slovo cijelo, koji je to odnos prema prototekstu/intertekstu i zato nije bilo cijelo to arhetipsko slovo. Dakle, Dizdar ovdje ne polemizira sa tekstom, ne parodira isto tako, ne afirmira, nego dopunjuje, finalizira neto to nije bilo cijelo slovo, neto to nije bila cijela istina, kako je ita pjesnik. Pjesma Uspavanka bi mogla posluiti kao ilustracija Dizdareve modernistike poetike, njegov raskid sa romantiarsko-sladunjavim pletisankama, kao modelu savrene harmonine slike svijeta, ali ne i sa tradicijom uspavanke, i njegov modernistiki doivljaj svijeta kao nesklonog i surovog okruenja i jedne drugaije strukture, koja ukljuuje i neprijateljstvo svijeta. Sada bismo trebali priblino definirati korpus tekstova na koje se referira Dizdareva pjesma Uspavanka da bismo znali vrijednost i strukturu interteksta na koji se nadovezuje/nastavlja metatekst i da bismo konano znali s ime se ogledati, odnosno ime ilustrirati nau analizu pjesme. Dakle, u tome smislu valjalo bi prepoznati barema tri skupine tekstova koji ulaze u jedinstven intertekst. Prvo, akceptiramo uspavanku kao korpus tekstova iz usmene knjievnosti svih naroda i svih civilizacija, koji imaju zajedniki cilj anestetistzirati svijest objekta kome je uspavanka upuena, dakle, djetetu, s namjerom da ga harmonini ritam konano uspava. Naravno Maka ovdje zanima ira semiotika ove rijei. Drugi korpus tekstova koji bi po svojoj slinosti semantikoj i stilistikoj mogao ui u intertekst je romantiarski umjetniki tekstovi koji takoer imobiliziraju svijest djeteta ali i itaoca. I konano, u ovaj intertekst ili bi svi tekstovi koji hiberniziraju svijest itaoca upuujui ga neprestano na ljepotu i harmoniju svijeta izbjegavajui priu o neprijateljstvu svijeta, bez razlike na njihovo porijeklo i kakvou. Zajedniko ovim svim tekstovima jeste da se objekt, kome je takav tekst upuen, uljuljka u projiciranoj ljepoti svijeta i neponovljivosti njegovih fenomena.
20 Mak Dizdar, Kameni spava, Sarajevo, 1997, str. 185
25
U veini spominjanih tekstova prepoznajemo slina ili identina stilska sredstva (epiteti, poreenja, slikovitost, homofonina ritmika), ak su ona identina u usmenoj kao i u pisanoj knjievnosti (Zmaj, Ljermontov). U njima inicijalno prevladava ljubav, elje, toplina i jedna naroita vrsta senzibiliteta koja redovito rezultira idealnom slikom svijeta kao oekivanom i zasluenom Nirvanom. Na toj virtualnoj formuli ivota fungiraju bezmalo svi tekstovi tradicionalne knjievnosti. Dakle, kada se Dizdar, u svojim tekstovima, odnosi spram uspavanke treba imati u vidu ukupan intertekst spominjanih korpusa, odnosno treba imati u vidu Dizdarev odnos spram zajednikog cilja tih tekstova. Sada nam ostaje da na spominjanoj Makovoj pjesmi pokaemo i dokaemo nau tezu o referiranju na korpus tekstova iz knjievnosti na nain dopunjavanja pjesme, odnosno uspostavljanja cjelovitosti pjesme, poput dvije polovine jabuke koje trae jedna drugu spajajui se u jedinstvenu cjelovitost, u slovo cijelo, kako bi rekao Mak. Poetak pjesme Uspavanka kree u istom jezikom, stilskom i emotivnom tonusu i ritmu tradicionalne uspavanke. Kako si njean i krhak/I kako si lijep i ist/Kao svako dijete kad se rodi/Kosa ti je zasvilila i orosila/ Kao lie mlade stabljike u aprilu. 21 Leksiki i stilski rekvizitarij odgovara romantiarskoj poetici takve poezije (epiteti: njean i krhak; lijep i ist; poreenja; tradicionalna sa objektom poreenja ali i modrena, koja u predikatu interpoliraju poreenje; zasvilila i orosila). Dakle, prisustvo drugog teksta ovdje se uje posredstvom stilistikih i leksikih sredstava. Takvim odnosom prema osnovnim izrazima tradicionalne poetike, Dizdar pokazuje pozitivan odnos prema tradiciji, pojaavajui u tim stihovima emocionalni i semiotiki tonus. On e u jednom trenutku prihvatiti i onomatopeju, kao najemotivniji i najsenzibilniji izraz uspavanke spram objekta uspavljivanja ( paji, baji)22 Meutim, dramatian obrat nastaje u stihovima. Noge o jadnie kao da i nema/To su dva ljiljana samo za tetoenje/pa kako e u svijet poi tako sitan /kako nezatien23. Dramatinost obrata ogleda se u paradoksalnom smjenjivanju tetoenja i saaljevanja, uspavljivanja i buenja, umirivanja i uznemirivanja. Sloj teksta koji dopunjuje slovo/pjesmu ovdje dolazi redovito u paradoksalnoj ineterakciji u odnosu prema dijelu teksta u kome se uje prisustvo korpusa interteksta. I to je, reklo bi se, dominantna stilska odrednica, moda i jedina koja otvara tu drugu optiku, odnosno osnovni pjesniki doprinos pjesmi. Dodamo li tome i poneko retoriko pitanje dobiemo stilistiku osnovu nadogradnje pjesme. Evo tome potvrde: Treba da ivi med ljudima a rijei
21 Mak Dizdar, Kameni spava, Sarajevo, 1997, str. 180 22 Isto, str. 185 23 Isto, str. 180
26
SLOVO O MAKU
nema/Treba da ivi med vucima a zuba nema/A kako e tek razlikovati ovjeka i vuka/Vuka i ovjeka.24 Dakle, u svakom stihu pjesnik protuslovi, suprostavlja logici uspavanke logiku budnice, tako da se uspavanka transformira u budnicu, pa opet u uspavanku, pa opet u budnicu i tako u krugovima.
24 Isto, str. 183
27
prof. dr. Sanjin Kodri

Filozofski fakultet u Sarajevu sanjin_o_kodric@hotmail.com
Kameni spava M. Dizdara: Mjesto pamenja, knjiga Bosne i prostor snova (Mogunosti kulturalnomemorijskog itanja)1
Bosni je bilo sueno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju eka, ali da je ne doeka. (M. Dizdar)
1.
Pjesnika zbirka Kameni spava Maka Dizdara, a potom, preko nje, i ostatak pjesnitva ovog autora, odavno je znatno vie od puke knjievne umjetnine, vie od umjetnosti rijei u n`jezinu uobiajenom uoblienju. Kako se to jasno vidi iz najveeg dijela njezine knjievnohistorijske recepcije te pozicije koju zauzima u samom vrhu domaeg, odnosno i ireg bosanskohercegovakog i ueg bonjakog knjievnog kanona, ova jedinstvena pjesnika knjiga tokom vremena postala je, naime, i izrazito sloena kulturalna tvorba, pojava sa znaajnim uincima izvan isto estetskog okvira knjievnosti, a zapravo mjesto koje se razumijeva ne samo kao mjesto vrhunskog pjesnikog odgonetanja ovjekove situacije i ljudske sudbine (to ova pjesnika zbirka nesumnjivo jeste), ve i kao mjesto osobene autorski voene potrage za identitetom itave jedne literature, ali i cijele jedne kulture te zajednice kojoj ova pripada, ba kao to danas, u naem savremenom trenutku, zasigurno jeste i jedno od posebno vanih mjesta na kojima se na nain literarne, kulturalne te kolektivne autorefleksije zasnivaju i neki od naroito znaajnih, ak i temeljnih konstituenata i literarnih, i kulturalnih, i kolektivnih identiteta unutar ireg tekueg bosanskohercegovakog drutvenog stanja. Mada je ubrzo po objavljivanju, dakle vrlo rano, ocijenjen kao izvanredno knjievno ostvarenje, odnosno kao djelo nesvakidanje knjievne vrijednosti
knjievnosti naroda BiH pod pokroviteljstvom Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke (voditelj projekta: doc. dr. Sanjin Kodri), a posveen je prof. dr. Enesu Durakoviu, uitelju i prijatelju, u ast njegova 65. roendana.
1 Rad je ostvaren u okviru naunoistraivakog projekta Modeli prouavanja i poduavanja
29
koje superiorno nadilazi dotad postojee pjesnike domete u domaem knjievnom kontekstu, pa i ire, i mada ovaj aksioloki sud i dalje stoji kao relevantan, svoj izuzetni i identitarno vani kulturalni status Kameni spava M. Dizdara nije, meutim, postigao iskljuivo temeljem svojeg estetskog uspjeha (niti je to, teorijski gledano, uope mogue, ne samo u ovom sluaju nego i inae), ve je ovakvo to rezultat i itavog niza drugih inilaca i okolnosti, i to ne samo onih usko knjievne naravi. Jer, svoju posebnu vanost i izuzetnu poziciju u povijesti domae knjievne prakse te njezinu kanonu Kameni spava M. Dizdara vrlo bitnim dijelom temelji, izmeu svega ostalog, i na svojim memorijskim znaajkama, odnosno na injenici da se viestruko konstituirao i kao ono to francuski historiar memorijske orijentacije Pierre Nora odreuje kao lieux de mmoire, tj. kao mjesto pamenja (usp. Nora 2006), a zapravo kao mjesto memorijskog obnavljanja izgubljene prolosti, povijesti koja je nestala i koja se moe pronai usvojiti, zadrati i dalje prenositi samo u pamenju kao osobenom supstituentu za ono to je jednom zauvijek okonano i bespovratno iezlo iz svojeg stvarnog postojanja. A upravo ovakvo njegovo naelno odreenje prvi je u nizu od nekoliko moguih kljueva za razumijevanje one udesne snage koja je Kameni spava M. Dizdara uinila pjesnikom knjigom to je vie od pjesnitva i, u konanici, jedno od stoernih mjesta kulture iji je sastavni dio.
2.
Kako je to zapazio jo Enes Durakovi, autor koji je postavio neke od i danas vrlo poticajnih okvira za razumijevanje ukupnog pjesnikog djela M. Dizdara, pa tako i njegove pjesnike zbirke Kameni spava, jedna od osnovnih vrijednosti ove pjesnike knjige jeste u tome to su se u njoj sretno saeli i topli sjaj zaviajnog ognjita i odsjaj univerzalnih saznanja ljudske sudbine, pri emu autentinost Makove poezije proizlazi iz pune pjesnike svijesti da pjesma mora nositi korijenske sokove batinjenog naslijea, ali da pravu vrijednost zadobija tek onda kada, napojena snagom te elementarne ivotne zbiljnosti vlastitog svijeta, prevazie sva ona ogranienja koja je ine vremenitom, nacionalnom i literarnom povijeu kruto omeenom duhovnou (Durakovi 1979:94). Ovaj svoj sjaj zaviajnog ognjita i ove svoje korijenske sokove batinjenog naslijea Kameni spava M. Dizdara pronalazi dobro je poznato upravo u vlastitoj lokalnoj povijesti, i to onoj dalekoj u bosanskom srednjovjekovlju, to je davno nestali povijesni svijet ije uvoenje u pjesniki diskurz pjesniku omoguuje sasvim novi pjesniki jezik, ali i izrazito novi pjesniki svijet, a zapravo ono to su naroita i sintaksika i semantika supstruktura Kamenog spavaa. A upravo ovo ovu pjesniku knjigu vodit e ka oblikovanju u osobeno mjesto pamenja,
30
SLOVO O MAKU
koje se ovdje formira u vidu sva tri relevantna memorijska fenomena, dakle i u vidu fenomena pamenja knjievnosti ili fenomena knjievnog samopamenja ostvarenog prvenstveno na nain intertekstualne knjievne mnemonike, i u vidu fenomena pamenja u knjievnosti, odnosno fenomena mimeze pamenja ili knjievne reprezentacije prolosti, kao i u vidu fenomena knjievnosti kao oblika kolektivnog pamenja ili fenomena kod kojeg se knjievna praksa razumijeva s obzirom na svoju iru ulogu medija pamenja u kulturama historijskog sjeanja (usp. Erll, Nnning 2005). U ovakvoj situaciji, glasovito posezanje M. Dizdara za arhainim, starobosanskim, i to treba posebno naglasiti intencionalno arhaiziranim i na ovaj, paradoksalan nain inoviranim jezikom bit e, nesumnjivo, i stilski efektna gesta dezautomatizacije percepcije, ouenja pjesnikog jezika, potraga za uskrsnulom ili samovrijednom rijeju za kojom je neko tragala i ruska knjievna avangarda u svojoj potrebi za novom, neklasinom umjetnou (inae vaan impuls u genezi pjesnikog postupka ovog autora; usp. Ibriimovi-abi 2010), ali je ovakvo to, isto tako, i jednako nesumnjiv memorijski in koji, sredstvima knjievnog samopamenja, upravo preko jezika, a naroito preko njegovih distinktivnih znaajki i intertekstualnih potencijala, u pjesniki univerzum Kamenog spavaa uvodi cijeli jedan zaboravljeni svijet u njegovoj ukupnosti, odnosno u irokom rasponu od njegove metafizike, preko njegove etike, pa sve do njegove estetike, ali i onog sasvim zemnog, u smislu memorijskog rekreiranja njegova davno okonanog obinog ivota i ivotne svakodnevnice kako na razini pojedinane, individualne egzistencije, tako i na razini nadindividualne egzistencije cijele zajednice i njezina poloaja u onom to su ivotne datosti. A kao takav, Kameni spava M. Dizdara nije tek mjesto pukog dijalogiziranja s tradicijom i uope prolou, pogotovo ne tek mjesto klasinih stega osloboenog tradicijsko-povijesnog ludizma, ve, naime, mjesto njihova naroitog memorijskog afirmiranja, pri emu, meutim, ovakvo to ovdje nije, naravno, relevantno tek samo po sebi, ve postaje i osobena kritika gesta spram savremenosti, ba kao i osobena gesta otpora spram negativnog iskustva interpretacije domae povijesti. To je, konano, onaj njegov aspekt zahvaljujui kojem Kameni spava M. Dizdara oblikuje se i kao naroita knjiga Bosne, svojevrstan pogled u Bosnu, no sad, meutim, ostvaren bez karakteristinog kolonijalnog zurenja i tamnovilajetskog tereta koji joj ovakvo to namee, osobena bosanska knjiga, odnosno, u konanici, mjesto koje hoe predstavljati prostor istinskog otkrivanja Bosne kao takve, ime je ova pjesnika zbirka postala i naroita gesta suprotstavljanja itavom nizu razliitih, u pravilu vanjskih, stranih, nebosanskih kulturalnih tvorbi koje Bosnu i njezin svijet postavljaju u poziciju radikalnog Drugog, a to
31
je, opet, drugi mogui vani klju za razumijevanje posebnosti Kamenog spavaa M. Dizdara u cjelokupnoj naoj novijoj knjievnosti i kulturi.
3.
Ve kompozicijski ustroj Dizdareva Kamenog spavaa kao pjesnike zbirke upuuje na mogunost njezina razumijevanja kao naroitog mjesta pamenja i svojevrsne knjige Bosne. Kako je, naime, poznato, ova pjesnika knjiga komponirana je iz etiri ciklusa-slova: Slovo o ovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji i Slovo o slovu, pri emu svaki ovaj ciklus-slovo na svoj nain obuhvata onu totalnu predstavu o Bosni koju zastupa ova pjesnika zbirka kao cjelina. Kako je, takoer, poznato, u inkoativnoj poziciji Kamenog spavaa nalazi se neobino duga pjesma Putovi, dok njegovu finalnu poziciju popunjava jednako duga pjesma Poruka, ime se, kao jasno naglaenim i istaknutim drugostepenim semiotikim okvirom, pjesniki svijet ove knjige uokviruje na presudan nain, a zapravo tako da sve to se zbiva unutar postavljenih granica ove pjesnike zbirke proizlazi iz njezine elne, a okonava se u njezinoj zaeljnoj poziciji kao regulatorima i indikatorima smisla knjige kao cjeline. Usto, u unutranjosti ove pjesnike zbirke, u samom njezinu semantikom sreditu, nalazi se ciklus Slovo o zemlji, otvoren Zapisom o jednom zapisu, a zatvoren i zakljuen Zapisom o zemlji, nimalo sluajno vjerovatno najpoznatijom pjesmom M. Dizdara, to dodatno uobliuje Kameni spava u osobeno mjesto pamenja i naroitu knjigu Bosne. Pri svemu ovom, pjesma Putovi i pjesma Poruka, kao uostalom i veina drugih noseih stihova Dizdareva Kamenog spavaa, kao sadraje pamenje insceniraju, s jedne strane, upravo ono to su kljuni elementi negativno oznaenog vienja Bosne ono to je prostor hereze, nevjere i poganstva, prostor otpadnitva, neznanja i tame, prostor koji je kao takav nuno predodreen za unitenje, bez imalo milosti i obzira, do samog kraja i nepostojanja, a zapravo prostor neprihvatljive razlike i radikalne Drugosti, ali e se, isto tako, s druge strane, u objema ovim pjesmama Bosna istovremeno javiti i kao nerazjanjiva tajna i vjeita zagonetka, prostor jadan, ubog i prezren, ali nepojmljiv, nedokuiv i neunitiv u svojoj neobjanjivoj veliini, snazi i postojanosti: Doi e jednog dana na elu oklopnika sa sjevera I sruiti do temelja moj grad Blaen u sebi Velei Uniten je on sad I unitena je
32
SLOVO O MAKU
Nevjerna njegova vjera I udit e se potom kad uje kako Ponovo koracam Tih po gradu Opet te elei Pa tajno e kao vjet uhoda sa zapada Moje ilite saei Do samog dna I pada I rei e onda svoje tamne rijei Sada je ovo gnijezdo ve gotovo Crknut e taj pas psei Od samih Jada A ja u zaudo jo na zemlji prisutan sniti (Dizdar 1981:155) Osnovni mehanizam ovdje prisutnog memorijskog oblikovanja slike Bosne jeste oito ono to bi se dalo odrediti kao neka vrsta antitetikog dvoglasja s citatnim prisustvom karakteristinog diskurza negativnog odreenja bosanske Drugosti, pri emu, meutim, Dizdarev Kameni spava ni ovdje, kao ni drugdje, sliku Bosne ne gradi na nain njezina agonalno-konfliktnog odgovora na nametnutu joj ulogu Drugog. Nasuprot ovom, u Kamenom spavau Dizdar insistira na do kraja humanom, ljudskom liku Bosne na onom to je npr. otvorenost djedovske hie ili uope tenja za mirom i pravdom, odnosno na onom jo diskretnijem, linom, pa i sasvim privatnom i intimnom na muci ovjekova zemaljskog postojanja i ovjekovoj tenji za nebeskim spasom, ali i na tuzi smrtnog odlaska ili bolu izgubljene ljubavi, pri emu e se ovakva, ljudska Bosna moda i ponajjae oglasiti upravo tamo gdje se najmanje oekuje, kao npr. u pjesmama Svatovska ili Uspavanka, gdje izmeu nekih od najljepih Dizdarevih stihova provlai se upravo i ona povijesna strava, ali i onaj visoko etiki imperativ postojanja u uvijek krvavim bosanskim razmirjima. A sve to potom zajedno do kraja ogoljava iluzionistiki karakter negativnog stereotipnog vienja Bosne i njezina svijeta, utoliko prije to se, s jedne strane, ispostavlja to da Bosnu i njezin svijet mue iste one muke ovozemaljskog ivljenja kao i bilo gdje drugdje, odnosno to da je i Bosna mjesto iste, univerzalne ovjekove
33
situacije i ljudske sudbine, bez razlike u prostoru i vremenu, dok, s druge strane, negirana bosanska Drugost, kao u kakvom tragikom inu bezrazlone krivice, dobiva i znaenje tragike vrline, kad stradanje i patnja postaju znak pobjede i vieg smisla. Ovakvo to, kao utopijska vizija spasa (usp. Durakovi 1979:91147), u Kamenom spavau M. Dizdara gotovo uvijek, izravno ili posredno, vezano je za semantiko polje sna, to je trenutak kad pamenje postaje i snivanje, a mjesto pamenja prerasta i u iroki, niim omeeni prostor snova, prostor spasonosnog izdizanja iznad realnosti ivljenja te prostor uvijek ive nade i dosegnutog osmiljenja postojanja, u emu se, moda, nalazi i trei mogui klju za razumijevanje izuzetnosti koju ova pjesnika knjiga sve vrijeme od svojeg nastanka do danas ak posebno danas uiva u cjelokupnom domaem knjievno-kulturalnom kontekstu. Na to, uostalom, jasno upuuje i amblemska Dizdareva pjesma Zapis o zemlji, koja je takoer konstruirana na istom tipu antitetikog dvoglasja kakav se javlja i u pjesmi Poruka, ba kao i na jednakoj ideji sna: Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki: A kto je ta ta je ta da prosti Gdje li je ta Odakle je Kuda je Ta Bosna Rekti A zapitani odgovor njemu hitan tad dade: Bosna da prosti jedna zemlja imade I posna I bosa da prosti I hladna i gladna I k tomu jo Da prosti Prkosna Od Sna (Dizdar 1981:124)
34
SLOVO O MAKU
4.
Ipak, sve ovo imperativ pamenja, potreba vlastitog, bosanskog samoopisivanja i nada to je poloena u san nee, meutim, ni u kojem sluaju Kameni spava M. Dizdara uiniti pjesnikom knjigom herojskomonumentalistike memorike i velike prie, odnosno knjigom nekritikog hipertrofirano patriotskog velianja velike nacionalne povijesti, i to, izmeu svega ostalog, upravo i zato to ovakvo to, pa tako i cijeli pjesniki svijet Kamenog spavaa, dolazi iz marginalizirane pozicije radikalnog Drugog, kao pokuaj vlastitog oglaavanja i predstavljanja vlastitog ja u udu i nevjerici samoprepoznavanja nenadno pronaenog nakon dugih vremen utnje i ne samo nepredstavljenosti ve i nepredstavljivosti, kao, naime, tipinog usuda vanjskim, kolonijalnim ili kakvim drugim centrom Moi suspregnute vlastitosti, na to uostalom, a pogotovo u kontekstu cjeline pjesnike zbirke kojoj pripada, jednim dijelom moe uputiti i pjesma Zapis o jednom zapisu: A peti od nas iz vrstih pesti i drhtavih prsti Ogledalo spasonosno i jasno Nehotice Na tle Pusti Prepoznavi u tome trenu u njemu Izgubljeno Svoje Davno Lice (Dizdar 1981:82) Pri svemu ovom, a kako to efektno saima E. Durakovi, Dizdarevi dijaci i kovai ne pjevaju slavne povjesnice o osveti, svijetlom oruju i silnim junacima, nego baladine ispovijesti o pratanju i ljubavi, dobroti i istoti ivljenja, niti ono to je povjesnica Bosne ispisuju dvorski pisari velianjem pobjedonosnih bitaka i slavnih pohoda, ve se ona otkriva u oivljenim glasovima mrtvih i sva se slila u bolu epitafske tragike nevoljnih vojna, ija su grobita rasuta vjekovnim pirovanjem zla, pri emu Kameni spava donosi i ono to je nova dimenzija poetskog svjedoenja o zlu, koje je, naime, prisutno ne samo vani, kod tueg i stranog, u badcima i nespinama s Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, u tamnoj i prijeteoj strani njihove negativne i negatorske stereotipije, ve je istovremeno i stalan izazov i mrana kunja pjesnikog subjekta takoer (Durakovi 1979:111113), a zapravo integralni dio one ljudskim licem uspostavljene
35
Dizdareve slike Bosne, koja, u neizbjeno dvojnoj, dualnoj prirodi ovjekova bia, i sama zna i za dobro i za ono to to nije, i gdje istinski pobjeda, ba kao i istinski poraz, jeste prije svega pred sobom i u sebi. A upravo na ovaj nain Kameni spava M. Dizdara izbjegao je i strogu prostornu polarizaciju dobra i zla, pa njegova semiotika prostora i kulturalna geografija poznaju vrlo osobeni zakon raskrsnice i vrlo osobenu mapu putova, i to onaj zakon raskrsnice i onu mapu putova koji, u ime stalne tenje ka vioj vrijednosti, odbijaju princip nadmoi, nasilja i uope ovjekova pada ispod razine uzvieno ljudskog bez obzira na to o kome je rije (Ti ne zna zakon raskrsnice / izmeu svjetila / I / Tmice, odnosno Ti ne zna da put od tebe do mene / Nije isto to i put / Od mene do tebe, kae pjesnik u pjesmi Putovi; usp. Dizdar 1981:1213). Zahvaljujui ovakvom emu, ova pjesnika zbirka ne upada najzad ni u stupicu da iz vlastite pozicije radikalnog Drugog istovjetni teret Drugosti i mranog alterega nametne onom to je s one strane granice, u svojem svijetu i svojem razumijevanju ivota, ve, naprotiv, Dizdarev Kameni spava relativizira ovu strogu graninu isparceliziranost svijeta i ivota u njemu, s jedne strane, dok, s druge strane, iste padove u sirovu nadmo, nasilje i zlo pronalazi i u vlastitom okviru u uzaludno podignutoj ruci, u majci to bi kao kamen utjela, ali kamen nije, u onom to volio je trave, volio ptice i oblake, a od svega mu ostalo samo to da djelo mu u njegova gospodina bjee nevjerstvo i ime mu bjee zlo, u onoj to na nebu se javi kao crvena rana ozvjezdana, u onom to vjerovatno zalud moli da se skae za vjernost njegovu, u onom to bolom se udi kako podjela asti bi mudra i vjeta i inima drugim to, svaki na svoj nain, mukom i patnjom ispisuju krvave rodoslove to postaju nekrologiji. Na kraju, ovakav kakav jeste, kao knjiga pjesama sasvim izuzetna, udno sainjena kao cjelovita gradnja, sva spomeniki nazona (Begi 1987a:409), Kameni spava M. Dizdara i sam je konano potvrdio dva temeljna principa koji, prema Midhatu Begiu i Muhsinu Rizviu, karakteriziraju osobenosti poetike i povijesnog razvoja bonjake, a potom i ukupne bosanskohercegovake knjievnosti naime, fenomene raskra i poniranja (usp. Begi 1987b; Rizvi 1994), odnosno pojave stalne liminalnosti, stalnog osjeaja i svijesti o vlastitoj poziciji izmeu te pojave jednako tako stalnog vraanja tradiciji i prolosti, koje se, otud, uvijek iznova ponorno vraaju u sadanjost, nastojei, reaktuelizirane u onom to je kultura historijskog sjeanja, odgovoriti koliko na probleme povijesti kao takve, toliko ak i vie i na probleme sadanjosti, naroito one identitarne (usp. Kodri 2011). Takav je, uza svu svoju neospornu estetsku snagu i neupitni znatno iri, univerzalni pjesniki karakter, onaj koji ni u znaenjskom ni u vrednosnom smislu ne ostaje samo u granicama Bosne, Kameni spava bio
36
SLOVO O MAKU
i 1966. godine, u trenutku svojeg javljanja u uzavreloj klimi buenja i bonjake i bosanskohercegovake svijesti o sebi i uope krupnih i knjievno-kulturalnih, ali i drutvenih promjena u tadanjem irem jugoslavenskom okviru, a takvim se, uz manja ili vea znaenjska pomjeranja, ponovo ita i danas, u sadanjem bosanskohercegovakom kontekstu, sa sjetom prisjeanja doba Kulina bana i uprkos svemu tad, moda, dobrijeh dana.
Izvori i literatura
Begi, Midhat (1987a), Epitafi kao osnova poeziji: O Kamenom spavau Maka Dizdara, u: Midhat Begi, Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela V, 409418, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo. Begi, Midhat (1987b), Na muslimanski pisac i njegova raskra, u: Midhat Begi, Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, Djela V, 130142, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, Veselin Maslea, Svjetlost, Sarajevo. Dizdar, Mak (1981), Izabrana djela, Knjiga II, Kameni spava Osvojena tajna, prir. Enes Durakovi, Biblioteka Kulturno naslijee Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo. Durakovi, Enes (1979), Govor i utnja tajanstva (Pjesniko djelo Maka Dizdara), Svjetlost, Sarajevo. Erll, Astrid, Ansgar Nnning (2005), Where Literature and Memory Meet: Towards a Systematic Approach to the Concepts of Memory Used in Literary Studies, u: Herbert Grabes, ur., Literature, Literary History, and Cultural Memory, REAL, 21, 261294, Gunter Narr Verlag, Tbingen. Ibriimovi-abi, Adijata (2010), Kameni spava Maka Dizdara i ruska knjievna avangarda, Slavistiki komitet, Sarajevo. Kodri, Sanjin (2011), Knjievnost sjeanja: Kulturalno pamenje i reprezentacija prolosti u novijoj bonjakoj knjievnosti, Slavistiki komitet, Sarajevo. Nora, Pierre (2006), Izmeu Pamenja i Historije. Problematika mjest, u: Maja Brkljai, Sandra Prlenda, prev. i prir., Kultura pamenja i historija, 2143, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb. Rizvi, Muhsin (1994), Poetika bonjake knjievnosti, u: Muhsin Rizvi, Panorama bonjake knjievnosti, 742, Ljiljan, Sarajevo.
37
doc. dr Saa mulja

Univerzitet u Banjoj Luci Filoloki fakultet s.smulja@gmail.com
INTERTEKST ZBiRKE POEZiJE Kameni spava MAKA DiZDARA

SaeTak
Analizu intertekstualnih aspekata u Kamenom spavau Maka Dizdara, kao glavni okvirni zadatak ovoga rada, realizovaemo u tumaenju poetikih odnosa koji se uspostavljaju izmeu ove zbirke poezije i onih tekstova i tekstualnih procesa koji su doveli do njenoga konanog oblika i sadraja. Ti odnosi i ti procesi ine intertekst Kamenog spavaa kao razgranato stablo relacija i poveznica koje ine citatnu strukturu ovog djela i obuhvataju relevantne i eksplicitne intertekstualne reference. Sagledana u odnosu na druge tekstove, koji su inkorporirani u njenoj strukturi, zbirka poezije Kameni spava interpretirana je kao obilato stjecite ovakvih citatnih referenci. Kljune rijei i sintagme: Mak Dizdar, Kameni spava, intertekst, citatnost, eksplicitna intertekstualnost, intermedijalnost, intermedijalna transpozicija znaka, lirski epitaf, dualizam, duhovnost.
Intertekst i intertekstualnost u pojmovnoj sprezi i terminolokoj aparaturi savremene nauke o knjievnosti oznaavaju poetiki veoma sloeno i delikatno referencijalno podruje koje se ogleda u knjievnom djelu i obuhvata svaki drugi knjievnoumjetniki tekst koji je u vezi s tim djelom, svako drugo djelo ili sadraj u kojem se ogleda kulturna ili tradicionalna vrijednost indicirana u tome primarnome tekstu, a intertekstualna referenca isto tako moe biti i tekst kao neverbalno umjetniko djelo, znak kulture ili ak nefikcionalni, tj. neumjetniki sadraj. U intertekstu jednoga knjievnog djela sadrano je ogromno bogatstvo koje se sastoji od iskustva, recepcije i promiljanja, u najkraem od dijaloga u okviru kojeg pisac stvara. Intertekstualnost funkcionie i kao poetika mapa tog stvaralakog dijaloga, ali u isto vrijeme i kao kreator smisla koji se ostvaruje u odnosu izmeu tumaenog teksta i drugih tekstova (Kvas 2006: 15). Jasno je da ovakvo istraivanje podrazumijeva kreativnu kompetenciju i empatiju prema autoru, ali i djelima i vrijednosnim sadrajima o kojima je promiljao preoblikujui znaenja i zakljuke proistekle iz tog dijaloga, transponujui ih u novi tekst. Tako se i u okviru prouavanja intertekstualnog vieglasja
39
nekog djela, sa stanovita da je svaki knjievni tekst plod dijaloga i povezanosti sa drugim tekstovima, omoguava komunikacija izmeu autora, djela i itaoca s ciljem da se poetiki kvaliteti djela to potpunije istrae. italac, odnosno prouavalac nekog teksta prepoznae taj dijalog u reminiscencijama, u indikatima koji otvaraju perspektive teksta u tekstu, u palimpsestima knjievnog postupka, u citatnim aluzijama, metaforama i drugim figurama stila koje autor vjeto utkiva u sam tekst. Etimoloko tkanje knjievnog teksta otkriva nam svoju svrhu i svoja kompleksna znaenja u intertekstu nekog djela. Prouavanje intertekstualnosti ima poluvjekovnu tradiciju, ali je jo uvijek prisutno, aktuelno i savremeno kao metodoloki postupak u nauci o knjievnosti. Tu se podrazumijeva da su svi tekstovi u vezi s drugim tekstovima, to znai da je jedan knjievni tekst sistem znakova kulture i da, kao svojevrstan mozaik citata, predstavlja ukupnost ili totalitet poetikih relacija s drugim knjievnoumjetnikim tekstovima, stilskim paradigmama i, uopte, vrijednosnim sadrajima kulture i tradicije. Pojam intertextualit javlja se u knjizi Smitik: recherches pour une smanalyse (1969) koja obuhvata rane radove Julije Kristeve u kojima su predstavljene Bahtinove teorije, ezdesetih godina na zapadu jo uvijek relativno nepoznate. Stanovite da su literarni tekstovi pre svega sistemi znakova kulture, nastali iz neprekidnog komuniciranja i zato uzajamno povezani (Konstantinovi 2002: 8) Krsteva je zastupala polazei od Bahtinovog shvatanja da re po sebi nije jednolinijska, ve da nastaje iz dijaloga i da se sa svakim dijalogom ponovo i menja, pa je i svaki tekst neminovno povezan sa drugim tekstovima, kako u sinhroniji tako i u dijahroniji (Konstantinovi 2004: 23). Bahtin tretira iskaz kao presjecite sukobljenih drutvenih glasova, dok Kristeva uzima za polazite tekst kao poprite permutacije i transformacije drugih tekstova (Biti 1997: 154), pri emu se tekst tumai kao mozaik, apsorpcija i transformacija tih drugih tekstova (Allen 2000: 39). Kristeva se referie prije svega na Bahtinovo shvatanje dijaloga, dijaloginosti, dvoglasja i polifonije, odnosno heteroglosije u knjievnom tekstu. Takoe, oslanja se i na De Sosirovo tumaenje znaka, pri kojem se naglaavaju dvije njegove komponente: oznaka i oznaeno. Na taj nain, uoavajui pluralizam glasova i pluralizam znaenja u nekom djelu, u svojevrsnoj sintezi desosirovskog strukturalizma i bahtinovskog dijalogizma (Irwin 2004: 228), Kristeva zapravo zainje novu teoriju koja e odigrati znaajnu ulogu u tumaenju knjievnosti u narednim decenijama. Pojam intertekstualnost osnaio je i Rolan Bart u svom eseju Smrt autora (1968) u kojem zastupa tezu da jedan tekst pokazuje svoja znaenja upravo putem relacija s drugim tekstovima i da te relacije otkriva kompetentan italac.
40
SLOVO O MAKU
Dijaloginost knjievnog teksta proistie iz relacija koje predstavljaju podrazumijevajui aspekat interpretativnog itanja i tumaenja, a u okvirima teorije intertekstualnosti ukazuje na povezanost tekstova, odnosno vrijednosnih sadraja knjievnosti i kulture uopte. Time se ukazuje i da je intertekst nekog djela iva i pulsirajua oblast, koja se u jednom djelu teoretski moe tumaiti kao najiri spektar tekstualnih poveznica, kao gusta mrea tekstualnih proimanja. U odreenim konkretnim predmetima teorijskog fokusa na knjievno djelo kao ukupnost ovakvih relacija obezbjeuje se metodoloka koherentnost i svrsishodnost teoriji intertekstualnosti. S tim u vezi treba rei i da se eksplicitnost i funkcionalnost neke intertekstualne povezanosti razaznaje u dijalogu s tekstovima koji ine prijedloak nekog djela, ali da se intertekst kao polje uvijek prostire i do irih (ponekad i nesluenih) granica. Samo prostiranje nije jednolinijsko i nije jednodimenzionalno. Ono otkriva sloenost, isprepletenost mnogobrojnih knjievnih (ali i vanknjievnih) niti i spona, referenci, relacija i citata, dok se delikatnost i poetika knjievnog teksta otkriva u stvaralakom procesu, u samom postupku, teksturi, stilu i drugim aspektima koji osvjetljavaju funkcionalnost i punovrijednost intertekstualnih poveznica u nekom djelu. Sloenost i indikativnost karakterie i ona mjesta u tekstu na kojima se intertekst otkriva. Ta mjesta predstavljaju polazite i poetnu taku intertekstualnog prouavanja knjievnog djela, a ukoliko prouavalac raspolae relevantnijim spoznajama i naunim metodama, mogu voditi i ka dubinskom prouavanju teksta. Predmet prouavanja u ovom radu jesu upravo intertekstualni aspekti zbirke poezije Kameni spava Maka Dizdara (19171971) prema njihovom teorijskom identitetu koji je u prethodnom dijelu teksta opisan. Tekst zbirke pjesama Kameni spava (1966) nastaje iz dijaloga ovog pjesnika sa srednjovjekovnim bosanskim nadgrobnim spomenicima, stecima, koji svojim verbalnim, vizuelnim i simbolikim identitetom nadahnjuju tajanstvom okamenjenih poruka jedne naroite umjetnosti. Svoj dijalog s tajnama srednjovjekovnih nekropola Dizdar je realizovao u djelu naglaene intertekstualnosti, kako u pojedinim pjesmama u kojima su citirani zapisi, likovni simboli, pa i plastika steka kao nadgrobnika, tako i u zbirci kao cjelini, u kojoj je, blisko svojim neskrivenim lirskim argumentima i svojim naroitim pjesnikim shvatanjima afirmisao tumaenje bogumilskog identiteta umjetnikih poruka sa steaka i transponovao ih u knjievnoumjetniki tekst1. Pri prouavanju intertekstualnosti Makove zbirke poezije,
kulture i tradicije. O svom nadahnuu i o samom stvaralakom procesu ostavio je brojna svjedoanstva, biljeke i ispovijesti, govorei zapravo o tome kako je zaista nastajala i nastala ova njegova, po mnogima, najbolja zbirka poezije. Tim literarnim dokumentima, koji i sami predstavljaju izdano i atraktivno tivo za dananjeg itaoca, Dizdar je zapravo sutinski i
1 Mak Dizdar je bio ponesen snanom inspiracijom koju je pronaao u srcu srednjovjekovne
41
mogue je uoiti i one indikate koji upuuju na dijalog sa znaajnim, kanonskim tekstovima tradicije, kao to je Biblija, ali kao to su i neki drugi (knjievni i neknjievni) tekstovi. Mak Dizdar se u Kamenom spavau pokazuje kao italac, poznavalac, ali i kao pjesniki tuma Biblije, jevanelj, kao i nekih drugih sakralnih aspekata hrianske tradicije koje je na vie mjesta u tekstu ove zbirke eksplicirao u korist svoga izrazito umjetnikog, ali donekle i angaovanog sagledavanja ponajprije dualistike interpretacije hrianstva, bogumilstva i drugih fenomena kojima je bio naroito naklonjen. U nastojanju da svojoj zbirci to uspjenije i pjesniki to umjenije obezbijedi dualistiki i dijaloki obrazac, Dizdar e posegnuti za injenicama i povesti dijalog s nekim drugim religijama koje ovaj obrazac uvaju u svojim temeljima. Tako na primjer, Kameni spava e, pored bogumilskih lirskih eksplikacija, ponijeti i odlike istonjake mudrosti i duhovnosti, s kojom nas povezuje ve sam moto ove knjige. Mak Dizdar je bio skloniji dualistikom tumaenju nepomirljivosti dvaju naela, dobra i zla, svjetla i tame, duha i tijela u poetskom tekstu tako da moemo rei da je u pitanju dijalog koji izraava zasnovanost strukture ove knjige poezije na svojevrsnom duhovnom agonu koji se prelijeva u metafizikoj problematici ovog djela visoke umjetnike vrijednosti. Prouavanje indikata u dubinskoj strukturi i metafizikoj komponenti ovoga knjievnog djela predstavlja poseban izazov. Identitet je vana, rekli bismo nezaobilazna komponenta ove zbirke koja se ogleda u njenom najvanijem osloncu, a to je tradicija. Mak Dizdar je pregalac koji revitalizuje i reanimira kulturni znaaj i umjetniki potencijal nasljea. Humski porodini nadgrobni kamenovi, kojima je i kao pjesnik i kao kulturni radnik Mak Dizdar posvetio svoj ivotni stvaralaki projekat opirali su se nastojanjima da se njihov kulturnoumjetniki identitet, njihova simbolika i njihova duhovnost jednoglasno definiu. Tumaenja su polarizovana i nalaze se u rasponu od pozitivistikih i kulturolokih naunih radova koji se temelje na naunoj aparaturi i metodologiji, pa do popularno-ezoterinih, u kojima ima vie poetske slobode. Svoju najvaniju zbirku Dizdar je pisao ezdesetih godina XX vijeka, u vrijeme kada je opteevropski i svjetski duh karakterisala afirmacija tradicionalnih sadraja i kolektivnog pamenja iz svih oblasti ljudskog znanja, stvaranja i vjerovanja. U okviru dijaloga s tradicionalnim vrijednostima Dizdar se na neki nain istie kao religiozan pjesnik, mada njegov stav nije afirmativan prema duhovnim institucijama (hrianskog) pravovjerja. Pjesniki subjekt predstavljen kao kameni spava kod Dizdara, predstavlja zapravo lirski entitet,
aktivno uzeo uea u svakom buduem istraivanju njegove poezije. Tako e i u ovom naem radu posluiti kao nezaobilazno i neizostavno svjedoanstvo o procesu i sutini stvaralakog dijaloga koji je autor vodio s kulturnom tradicijom.
42
SLOVO O MAKU
bie ista srca koje se na jedan specifian nain suprotstavlja instituciji i krutom slovu zakona. Kao to Desanka Maksimovi trai pomilovanje odabranim pjesnikim manirima i pledira uroenom joj pjesnikom empatijom, Dizdar neskriveno prua duhovni azil dobrim ljudima, ak i kada su ovi osuivani i ubijani kao jeretici, jer vjeruje i zastupa njihov etiki integritet. Mak Dizdar se pjesniki identifikuje sa bogumilskim i doketistikim miljenjem, afirmiui ga upravo u zbirci u kojoj se dijalog realizuje u poetskom dualizmu dobra i zla, pri emu dobrostivom spavau prijeti apostrofirani unititelj, no taj dijalog je zapravo jedna nijema metafizika borba. Pri svemu tome, on afirmie samo naelo dobra i pravednitva kao opteovjeansko naelo i ideal koji prepoznaje u svim obinim i dobrim ljudima, u njihovim plemenitim karakterima. To je ideal koji je Dizdar uzdigao do najviih metafizikih sfera. Lirska interpretacija likovnih i verbalnih srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnika za Dizdara je bila vie od jedne pjesnike teme. Dugi ivotni proces, kakav je u stvari bilo klesanje Kamenog spavaa, moe se tumaiti i kao pjesnikova alhemija rijei, kojom je uspio ono to nije polo za rukom mnogima koji su se perom prikosnuli uvenih kamenova. Podruje interteksta Kamenog spavaa realizuje se i razotkriva u svjetlu odnosa ove zbirke poezije i bogatoga srednjovjekovnog nasljea koje pjesnik koristi kao prijedloak. Najsnanija intertekstualna komponenta u ovoj knjizi je steak u svojoj posebnosti i u svojoj pojavnosti, a u prvom redu istiu se one reference koje sadre neke umjetnike poruke i eksplikacije kulturolokog znaaja ovog spomenika. Ovaj jedinstveni monument tvore njegova plastika, likovna sibmologija i verbalna tekstualnost epitafa. Kao umjetniko djelo, sainjen je i od jezikih i od nejezikih znakova. Jezikom umjetnikom mediju pripadaju epitafi, od kojih su neki i u izvornom obliku u kojem su prisutni na stecima autentina poezija. Neki od epitafa i likovnih simbola su i doslovno i postupkom koji tumaimo u skladu sa teorijom intertekstualnosti citirani u zbirci Kameni spava. Koprisustvo epitafa otkrivamo na intrasemiotikom i intraliterarnom planu, no Dizdar vodi dijalog i sa onim segmentom umjetnosti steaka koji je izraen i kroz neverbalni medij. Govorei o sluajevima dijaloga pisaca sa averbalnim sistemima i njihovog transponovanja u medij knjievnosti, te naroito o odnosu knjievne umjetnosti i slikarstva, Zoran Konstantinovi operie pojmovima kao to su transdisciplinarni dijalog i intermedijalna transpozicija znakova. Intermedijalnom citatnou, u naem sluaju, identifikujemo koprisustvo likovnih motiva sa steaka u poeziji Kamenog spavaa Maka Dizdara. Intermedijalnom transpozicijom znakova nazvali bismo pak postupak poetske transformacije koji je znaenja likovnih simbola (uoena i proitana
43
na stecima) Dizdar preveo u jezik lirske poezije. Simboliki karakter steka Dizdar je prepoznao kao svojevrsnu ezoteriju i transpozicijom iz likovnog umjetnikog medija reanimirao ga u knjievnome mediju. U jednom od prvih prikaza Kamenog spavaa, Radojica Tautovi je, na primjer, govorio o Dizdaru kao o pjesniku koji nije prost prevodilac sa jezika jedne na jezik druge umjetnosti. Prema njegovom miljenju, Dizdarev prevod je stvaralaka transmutacija religije u poeziju, verovanja u saznanje, magije u akciju (Tautovi 1966: 524). U ovom i slinim radovima u knjievnoj kritici odmah je bila prepoznata intermedijalnost Kamenog spavaa i pronaeno sreno terminoloko odreenje za stvaralaki postupak Maka Dizdara. Pjesnik je svoje djelo sazdao kao vieslojan palimpsest, poetizujui spavaa od kamena koji je u njegovim stihovima isklesana i ovjekovjeena tajna. U svojoj knjizi Dizdar je poetizovao preivjele poruke i znaenja bogumilskog religijskog obrasca koji je dualistiki, upravo kao to je dualistiki i dijaloki obrazac na kojem je pjesnik utemeljio ovu zbirku. injenica je i da je pjesniko pamenje Maka Dizdara doseglo do udaljene instance u prirodnoj genezi bogumilstva, do staroiranske religije svjetlosti, ije je poruke nagovijestio u motou, a ponovio nekoliko puta u metaforikim slojevima zbirke Kameni spava. S druge strane, pjesnika intuicija i tajanstveni, unutranji dijalog sa spavaem ispod kamena razotkriva se u ovoj zbirci kao intuitivna potraga i jedna mogua pjesnika spoznaja identiteta. Pored povezanosti zbirke Kameni spava sa stekom kao znakom i biljegom kulture, intertekst ovoga djela karakterie i relacija sa nekim drugim tekstovima i kanonskim vrijednostima tradicije. Tako, na primjer, u vie pjesama ove zbirke, konkretni lirski indikati upuuju na Bibliju, naroito na jevanelje i rijei Isusa Hrista. Isto tako, postoje i indikati koji govore o intertekstualnim relacijama sa nekim drugim (knjievnim i neknjievnim) tekstovima. Moto zbirke Kameni spava eksplicitno upuuje na Avestu, zbirku staroiranskih svetih tekstova, tj. njen prvi dio koji se zove Yasna, a sadri Zaratustrine propovijedi; te na djelo Ex Ponto Ive Andria, iz kojega preuzima dio o teini dugog ekanja u tamnici. Oba ova citata su u djelu Maka Dizdara svojevrsna najava onih znaenja koje e donijeti i stihovi koji slijede, a to su istovremeno i znaenja na osnovu kojih moemo utvrditi da je Dizdar na moderan nain aktuelizovao neke stare tekstove, meu kojima su neki sakralni i predstavljaju kamen temeljac objavljenih religija. U naunim radovima, koji su u vrijeme kada je nastajao Kameni spava interpretirali naroitu ezoteriju steka, a pritom prije svega mislimo na radove Aleksandra Solovjeva, pjesnik je nalazio podrku i argumentaciju da u knjievni tekst transponuje epitafe i likovne simbole sa steaka, i to kao nosioce kriptograma davno usnulog bogumilstva. Prema tome, intertekst ove zbirke
44
SLOVO O MAKU
u prvom redu funkcionie kao ukupnost intertekstualnih relacija sa tekstom prijedloka, iji se glavni, mimetiki dio ogleda u koprisustvu pojednih epitafa ili likovnih znakova sa steaka, odnosno u koprisustvu citata iz Biblije u tekstu zbirke Kameni spava. Relacije i poveznice na kojima ovo djelo snano poiva, poruke i znaenja koja iz knjih proizilaze, stilska i estetska vrijednost ove zbirke kao rezultat stvaralakih stremljenja ka tradiciji i ka uzvienom lirskom izrazu, predstavlja ogledalo umjetnosti Maka Dizdara. Pjesniko postignue Maka Dizdara ogleda se u injenici da su njegovi lirski epitafi sutinski i strukturalno upjevani u tkivo pjesama ove zbirke, no nita manje nisu lirski ni oni epitafi koje je, kao autentinu pjesniku poruku Dizdar proitao na stecima i prenio ih s kamena na hartiju, prepjevao, otkamenio. U tome je sutina ove izrazito poetine, izrazito lirske intertekstualne tvorevine. Iako su epitafi citirani u Makovim pjesmama stilski razvijeniji i raspjevaniji, oni i dalje vjerno oponaaju jezgrovitost i dalekosenost lirske poruke sa steaka, koje vrlo esto imaju i ontoloku, univerzalnu poentu. Zbirka Kameni spava kao eksplicitna evokacija i apologija bogumilstva, kao knjievnoumjetnika potpora hipoteza o bogumilskoj duhovnosti, komunicira i s nekim tekstovima kanonske vrijednosti. Dizdar je i vizuelne tragove na nadgrobnicima tumaio poetski kao pojedinane simbole, ali i kao ukupnu simbologiju koja je bogumilskog karaktera, to je u ovoj zbirci odraz simbolokih oslukivanja na relaciji SolovjevDizdar. U tim oslukivanjima, tanije saglasjima, ima mnogo poezije, mnogo onih poetskih stremljenja ka nepoznatom, prekogrobnom svijetu, ka ozvjezdanom nebu po kojem plove neke udesne lae. To nebo je otkamenjeni svijet pjesnike fantazije, spoznaja pjesnikog identiteta, probueni glas i oivljeni prizor. To nebo je ona vjeita i nepojamna modra rijeka Maka Dizdara. To je duhovnost koja je u ovoj knjizi lirskih epitafa mnogo vie od uobiajene pjesnike slobode. U Kamenom spavau citatnost funkcionie kao intertekstualno koprisustvo razliitih elemenata u funkciji prijedloka, meusobno povezanih tematskim nitima jedne iste pjesme, ali isto tako funkcionalno i tematski povezanih na nivou cijele zbirke. Drugim rijeima, upravo je intertekstualni sadraj ono nezaobilazno obiljeje koje obezbjeuje funkcionalnost i percepciju cjeline ove zbirke, ali na isti nain i pojednih pjesama. Istim mjerilima tumaimo steak, kao prijedloak ovog djela, povezanost nekih ciklusa Kamenog spavaa sa Biblijom i drugim tekstovima u vidu inkorporiranih citata, te njihovu poetsku funkciju. U ovoj zbirci esto se pak javlja i onaj tip inkorporiranja citata, gdje postoji, uz minimalne razlike, puno tekstovno podudaranje sa prijedlokom. Autor nekim epitafima u manjoj ili veoj mjeri mijenja sadrinu, i to s ciljem njihove
45
(re)poetizacije u novom (kon)tesktu, a da se radi o jednoj vrsti stilizacije citata uzetog iz teksta prijedloka, govori injenica da se upravo oko tog citata razvija cjelina pjesme. Ovaj tip intertekstualne inkluzije, koji podrazumijeva dopjevavanje ili upjevavanje lirske poezije u tekst epitafa, Dizdar je rado koristio vodei rauna da se ne udalji od saetog i jezgrovitog izraza. U tom podraavanju, u lirskoj imitaciji sutinskih odlika i tradicionalne uloge epitafa, Dizdar uspijeva i na unutranjem planu, gradei intertekst Kamenog spavaa ne samo kao skup eksplicitnih poveznica nego i u punom poetikom smislu. Takva vrsta oivljavanja kamenih poruka i simbola, poetike odlike i mimetiki elementi njegove lirike ine da se intertekst ove zbirke razvija kao ivo razgranato stablo koje spaja korijene i individualne umjetnike plodove na batini pjesnikog nasljea. Veinu epitafa Mak Dizdar je identifikovao u svojoj knjizi Stari bosanski tekstovi, u kojoj daje jasne naznake o njihovom sadraju, datira ih i locira, pa ak i povezuje s pojedinim svojim pjesmama u kojima su citirani. Ova dragocjena literatura otkriva brojne relacije na ijim temeljima izrastaju Dizdareve poetske zidanice, prostorne i vremenske, ali i poetske koordinate na ijim osnovama Dizdar podjednako aktuelizuje kako verbalni tako i neverbalni aspekt steka. I epitafi i likovni motivi sa steaka predstavljaju jednako snaan podsticaj i inspiraciju ovom pjesniku, pred kojim su, s jedne strane, stajali kao odraz srednjovjekovne kulture i ivota u Bosni i Humu, a s druge, one pjesnike, o tajanstvu usnulih poruka, iju budnost i trajnu aktuelnost Dizdar nikada nije osporio. Naprotiv, doivljavao ih je kao poeziju ali i kao tajnu, opinjen pred kamenim prizorima koji su oivljavali u njegovim pjesnikim vizijama. Govorei o epitafima srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnika, Dizdar istie njihovu kompaktnu grafiku cjelinu uklesanu u tvrdi kamen. Opisujui mnogo prisutnije vizuelne elemente, koristi sav svoj pjesniki arm da nam pokae kako su ti prizori, animirani nekom udesnom magijom, najednom stali ulaziti u njegovo bie, zaokupljajui ga svojom tajanstvenom snagom. Poput starih pjesnika, Dizdar stvara noen ovim svojevrsnim entuzijazmom, noen strau prema stecima kao autentinim umjetnikim strukturama, strau koja se nije ugasila gotovo nikad u njegovom stvaralakom vijeku. Poput starih jevanelja, kae u ulozi prireivaa knjige Stari bosanski epitafi, rijei na stecima slijede jedna za drugom, pisane bez razmaka i interpunkcije. Ova svojevrsna scriptura continua ne zna ni za razliku meu malim i velikim slovima, ali zato zna za abervijacije, pisanje u oba smjera, tehniku izrade natpisa koje je mogue odgonetnuti tek u odrazu u ogledalu. Dakle, slino kao na pergamentima starih sakralnih rukopisa. Kada je u pitanju skriveno znaenje ovih natpisa ali i ezoterinih simbola ornamentalnog i figurativnog karaktera, Dizdar istie da nam se u bijelom tijelu
46
SLOVO O MAKU
kamena predstavlja [...] itav jedan sistem vjerovanja i miljenja (Dizdar 1961: 6). Prema njegovom miljenju, taj sistem vjerovanja je bogumilski, to jest dualistiki. Jedan od Dizdarevih argumenata za tu tvrdnju je epitaf sa Gorice koji glasi: Odar zapisa ja v tmai / I ostavi mudro u novi as. Rije tmaa, kao citat, nalazimo na nekoliko mjesta u Kamenom spavau. Zemaljski ivot je tmaa, tama, potekao od naela zla [...] iz koga se aneoska dua moe spasiti samo oienjem: dobrotom, potenjem, postom, skruenou i svijeu o relativnosti zemaljskih vrijednosti, tvrdi Dizdar, dovodei u vezu ovaj nadgrobni natpis sa dualistikm uenjem i, gledajui na ovaj i druge nadgrobne natpise kao na djelo umjetnika, kae i sljedee: Starobosanski epitafi u kamenu lieni su svih onih suvinih ukrasa od kojih se kloni svaka istinska poezija. Oni izbjegavaju patos, iako znae posljednje slovo o ovjeku (Dizdar 1961: 8). U ovom tekstu nalaze se i drugi argumenti kojima Dizdar tumai epitafe sa steka i to kao autentinu poeziju, te se samim tim moe donekle govoriti i o unutarliterarnoj i intrasemiotikoj citatnosti kao postupcima kojima Dizdar razvija neke svoje pjesme. Kao jedna od najuspjelijih pjesama u kojima nastavljaju da traju epitafi sa steaka izdvaja se Zapis o vremenu, ispjevana iz teksta natpisa iz XIV vijeka na nadgrobnoj ploi Stipka Radosalia u Premilovom Polju (Gleevci), kod Ljubinja. Na toj ploi je napisano: Boe, davno ti sam legao / i vele ti mi je leati (Vego 1962: 220, 1964: br. 89.; Dizdar 1971: 111, Belagi 2004: 147). Ovo je jedan od najljepih natpisa u srednjovjekovnoj bosanskoj epigrafici, kae i sam Mak Dizdar, a u isto vrijeme i jedan od umjetniki najsnanijih. Natpis je u tekstu navedene pjesme prilagoen savremenom jezikom stanju i, kao citat, u pomenutoj pjesmi je u funkciji podsticaja pri kojem italac poinje da razmilja o vjenim tajnama i o tajni vjenosti. U zbirci lirske poezije, koja nas u glavnini svojih stihova neodoljivo usmjerava na misao o smrti i o onome to dolazi iza nje, u jednoj drugoj pjesmi, na predivno nemilosrdan nain saoptava se da valja nama preko rijeke, na to neumitno i nepojmljivo putovanje, nemjerljivo kategorijama vremena i prostora. Ne treba zaobii ni zanimljivu injenicu da je pored ovog teksta na istom steku uklesan polumjesec, koji je Dizdar interpretirao u svjetlu tumaenja bogumilskog vjerovanja o nebeskoj lai koja e prevesti duu pravednika u vjeni ivot. Put koji je potrebno prei je nezamislivo dug, a rije je, kao u pjesmi Modra rijeka, o putu (do vjenosti) aneoske due, na ovom svijetu zarobljene u tijelu ovjeka. Ovo su osnovne koordinate u toj solovjevskoj interpretaciji bogumilskog uenja koje e se idejno proimati s Dizdarevom poezijom i u veini drugih pjesama, kao opteprihvatljiva i univerzalna priroda pjesnike poruke o ljubavi i dobroti, o pravdi i pravednosti, o ljepoti i radosti ivota, o svjetlosti, nebu i zvijezdama, o pobjedi
47
nad mrakom i ljudskom (ponekad i boanskom) destrukcijom, a moda iznad svega u duhovnom smislu o pobjedi ivota nad smru. Sve su to, kako rekosmo, opteljudske duhovne kategorije i univerzalije koje Mak Dizdar projektuje kao ekskluzivno bogumilske. Kao buntovni pjesniki jeretik Dizdar je, nema sumnje, svojim lirskim oruem ulazio u sukob institucionalnih, ali i metafizikih razmjera, afirmiui i otimajui od zaborava najjednostavnije, a najljudskije vrednote. Dizdar je pjesnik humanista, blizak svakom ovjeku, ali i pjesnik ija umjetnost ne oskudijeva duhovnim snagama iako nije nastala u okrilju, da tako kaemo, zvaninih religijskih shvatanja. Na duhovnom i estetskom planu Mak Dizdar, bez obzira na metodoloki pristup Kamenom spavau, najvie daje svom predanom itaocu i tumau svoje poezije. Da se vratimo pjesmi Zapis o vremenu, koju smo odabrali da nam posvjedoi o intertekstualnoj poetici, ali i o toj duhovnoj, metafizikoj dimenziji Dizdareve zbirke, o onom ljudskim mjerilima nemjerljivom vremenu, onome mitskom i zaumnom vremenu koje je potrebno ljudskoj dui dok ne pree preko modre rijeke, dok se ne vrati u vjenost iz koje je i potekla. Poenta njenih stihova je oigledna: oni se referiu na epitaf koji po svojoj prirodi ostaje kao svjedoanstvo ovozemaljskog ivota i trajanja, a krajnji dometi te poruke su ne samo u umjetnikom, ve i u eshatolokom promiljanju ivota i smrti. I jedno i drugo je karakteristino po brojnim analogijama koje povezuju neke evropske i bliskoistone religijsko-filozofske sisteme miljenja i pjevanja o ljudskoj dui. U tekst pjesme Maka Dizdara ukljuen je citat pomenutog epitafa i to u cijelosti, da bi se oko tog teksta stvorio lirski oreol univerzalne poruke o vjenom vremenu u koje se otisnuo pokojnik: Davno ti sam legao I dugo ti mi je Leati Davno Da trava mi kosti Davno Da crvi mi meso Davno Da stekoh tisuu imena Davno Da zaboravih svoje ime Davno ti sam legao I dugo ti mi je Leati
Citatnost koja je ovdje prisutna karakterie i veinu pjesama zbirke Kameni spava koje se referiu na epitaf. Epitaf se razvija u pjesmu, citiran bez izmjena ili smisaono zastupljen uz neznatne izmjene, dok njegova poruka postaje simbolika univerzalna poenta s naglaenom duhovnom notom. U kompozicionom smislu, neznatno izmijenjen epitaf istaknut je na poetku i na kraju, te tako ini ovu pjesmu prstenastom formom u ijoj unutranjosti, u poetskoj rekapitulaciji
48
SLOVO O MAKU
nepojamnog, Dizdar daje nekoliko ubjedljivih elizija pomou kojih otkriva identitet svoga lirskog subjekta, spavaa od kojeg je ostao tek jedan vjeni glas, koji lebdi iznad kratkog natpisa i kamenog biljega. Najzvuniji dio ove pjesme je rije davno, koja se ponavlja kao refren, ali i kao spona koja povezuje daleku prolost s dalekom budunou u distihu i dugo ti mi je / leati. Oarava taj naivni smisao za saeti umjetniki izraz, prisutan na samom epitafu, isklesan od majstora koji moda nije ni slutio koliko e i ta e njegove rijei znaiti poslije sedam vijekova, koliko e davno i dugo dobiti na snazi svakim novim danom, svakim novim stoljeem ljudskog suoavanja sa smru. Fascinira mimetiki izraz ove Makove pjesme, Makovog lirskog epitafa na kojem je peat metafizikog trajanja jo naglaeniji, sadrajniji i jo aktuelniji. Likovni znak na steku javlja se neuporedivno ee u odnosu na epitaf, i to kao dekoracija, simbol ili figuralna predstava2. Ve je reeno da je, kao pjesnik, Dizdar bio naroito naklonjen tumaenju umjetnike simbolike sa steaka iz pera uvaenog naunog radnika Aleksandra Solovjeva. Podravao je njegove stavove o bogumilskom porijeklu steaka, to je, naravno, uticalo i na zbirku Kameni spava kao umjetniko djelo. Solovjevu je Dizdar posvetio pjesmu Svatovska iz ove zbirke. Pjesma u podtekstu ima legendu u sukobu dvaju svatova, a svjedoi i o snanim intertekstualnim pozicijama folklora u ovoj zbirci. Ovom legendom je narod esto objanjavao porijeklo nekropola sa stecima, koje je nazivao svatovskim grobljima. Solovjev je tumaenja likovnih motiva na stecima izloio i u radu Simbolika srednjevekovnih grobnih spomenika u Bosni i Hercegovini u kojem mu je polazite bila hipoteza da su simboli imali svoj dubok znaaj i stajali u vezi sa ezoterinom doktrinom bogumilskog i katarskog pokreta (1956: 31)3.
i sl. Simboli koje susreemo na stecima najee su krst (u brojnim razliitim varijantama, od jednakokrakog ili kukastog do antropomorfnog krsta), sunce, polumjesec, zvijezde, razne heraldike oznake (tit, ma i sl.), ruke, arkade, ljiljani itd. U kategoriju figuralnih predstava spadaju pojedinane ljudske i ivotinjske figure. Meu ivotinjskim figurama, opet, najei su jeleni, koute, psi, ptice, konji, pijetlovi itd., a ima i predstava nekih fantastinih ivotinja. U ovu kategoriju ubrajaju se i kompozicije, a to su najee scene lova na jelene, predstave vitekih turnira, te igara (najee kolo). 3 Porijeklo bogumilstva (kao i pavlianstva i katarstva) see do treeg vijeka hrianske ere, do persijskog proroka Manija i njegovoga sinkretinog uenja u kojem je spojio hrianske, persijske i budistike elemente, potujui kao proroke-paraklite i Hrista i Zaratustru i Budu. Od crkvenog hrianstva ovo uenje razlikuje i vjerovanje u veitu borbu svetlosti i tame, dobrog i zlog boga, te uenje da u vidljivom svetu vlada zlo koje treba pobediti duhovnim preporodom (Enciklopedija Jugoslavije I: 640). Bogumili su na materiju gledali kao na tvorevinu Satanaila, po njihovom uenju prvoroenog Sina koji se odmetnuo i postao naelom zla. Nisu gradili crkve, nisu potovali ikone, nisu gajili kult svetaca. Nisu potovali Stari zavjet, a u Novom zavjetu Hrista tumae u svjetlu doketistikog uenja. ivot je za bogumile bio tamnica iz
2 U kategoriju dekorativnih motiva mogu se ubrojati spirale, dvostruke spirale, lozice, vrpce
49
U pjesmi Loza i njene rozge iz ciklusa Radimlja Dizdar je kombinovao intermedijalnu transpoziciju likovnog znaka lozice (kakva je prisutna na brojnim stecima) i intertekstualnu inkluziju citata iz Jevanelja po Jovanu, gdje Isus Hristos kazuje uenicima parabolu o Ocu-vinogradaru, Sinu okotu i uenicima koji su groe. No, to je Dizdarev Hristos, sunani Hristos, Hristos u kamenu, i ma koju god metaforiku vrijednost upotrijebili da oznaimo njegovu posebnost u zbirci Kameni spava, sutina ostaje nepromijenjena. U ovim novozavjetnim referencama vidljivo je, a naroito je u jevaneoskim elementima Kamenog spavaa evidentno, da je Dizdar na steak gledao kao na medij kroz koji su likovnim putem prenesene neke biblijske poruke, meu brojnim drugim duhovnim porukama i univerzalnim znaenjima. Slino je i u pjesmi Vrata, iz istog ciklusa, koju Dizdar gradi kombinacijom intermedijalne transpozicije likovnog znaka i aluzije na Hristove rijei o uskim vratima iz Jevanelja po Mateju u emu se sastoji intertekstualna komponenta ove pjesnike poruke. U knjievnoumjetniki medij, prepoznatljivim pjesnikim majstorstvom i imaginacijom, transponovan je likovni motiv arkada, takoe vrlo est na stecima na kojima ih Dizdar vidi kao ta jevaneoska vrata ka vjenom ivotu. Ovim postupkom Dizdar gradi i one pjesme u kojima je citatno prisutan motiv krsta i svjetlosnog kruga, a to su prije svega pjesme Sunani Hristos, Ruka (iz ciklusa Radimlja), Sunce, S podignutom rukom i Ruke.4 O intermedijalnoj komponenti interteksta zbirke Kameni spava moe se govoriti i u vezi s pjesmom Mjesec u kojoj je izrazitije prisutna poruka o nebeskoj lai i kao takva inkorporirana u podtekst, pjesmom Krinovi u kojoj je lirskim jezikom prikazan ovaj drevni simbol, zatim Kolo, Ljeljeni, Zapis o lovu, Zapis o titu itd., naravno, sve sa onoga istog interpretativnog stajalita Maka Dizdara o bogumilima i njihovoj duhovnoj, religioznoj i ivotnoj filozofiji. Na koncu, moemo rei i sljedee. Kontrapunktom suprotstavljenih naela, dobra i zla, svjetlosti i tame, tvorca i unititelja, drugim rijeima svojevrsnim pjesnikim dualizmom, Mak Dizdar je pjevao o pravednitvu i budnosti i u tumaenju poruka i simbola sa steaka predstavio se kao izrazito religiozan pjesnik, s naglaenom duhovnom dimenzijom stvaralakog rada, s porukama koje se referiu na religiozna uenja i sakralne tekstove. Njegov pjesniki stav nije, meutim, afirmativan prema pravovjernim i institucionalizovanim konfesionalnim uenjima, a njegova je pjesnika duhovnost otvorena, antidogmatska i jeretina, sklona preispitivanju i prevrednovanju, naklonjena jednostavnom,
koje se jedino pravednou i radom moglo izai, tj. otii u vjeni ivot. Tako je o bogumilima pisao Solovjev u svojim brojnim radovima posveenim ovoj istorijsko-religijskoj tematici. 4 Prizor na steku kada su uzdignute obje ruke tumai se i kao molitveni stav oranta.
50
SLOVO O MAKU
prostodunom, naivnom, a univerzalnom. I upravo takvim atributima moemo okarakterisati njegove najvanije poente i poruke u kojima prati umjetniki obrazac sa steaka i izraava svoju naklonost bogumilstvu, prije svega u sjajnim lirskim rjeenjima, toplim i srdanim stihovima kojima gradi jednu snanu apologiju bogumilske kulture. Pjesniki subjekt spavaa-budnika kod Dizdara jeste bie ista srca koje se na jedan specifian, jeretiki nain suprotstavlja instituciji, dogmi i duhovnim kanonima. Dizdar traga za jednostavnou koliko god i za vjenou, ali i u toj jednostavnosti ima jetke kritike na raun autoriteta i autoritarnih uenja. Kao u palimpsestu, u zbirci poezije Kameni spava ispod bogumilskog hrianstva, ije je poruke transponovao u poetski diskurs nadasve naglaenom intertekstualnou, daju se uoiti i neki drugi slojevi. Naime, u podtekstu ove zbirke pjesnik animira poruke staroiranske religije svjetlosti, mazdaizma, i to je vidljivo ve u motou ove zbirke, prvom eksplicitnom citatu u knjizi, gdje se navode Zaratustrine rijei. Dizdar, naime, citira knjigu Yasna, koja sadri rijei ovog proroka: Pa ipak mi nisi naredio uzalud: Kreni prije nego to stigne moja Stega, za kojom Sudbina slijedi s obiljem bogatstava da ih raspodijeli u oba tabora kao batinu, spasenje i propast!5 Govorei o duhovima blizancima u mazdaizmu, Jurij Stojanov iznosi pretpostavke o Zaratustrinom ivotu i kae da, ukoliko bi se potvrdilo da je ovaj prorok ivio izmeu 1700. i 1400. godine p.n.e., zoroastrizam bi time postao najdrevnija objavljena religija na svetu (Stojanov 2003: 18). Tradicija ovog objavljenog dualizma zna za neprijateljstvo Unititelja prema Pravedniku. Rije je upravo o mazdaistikim duhovima blizancima, o Spenta Manyu (Dobrostivi ili Svet i duh) i Angra Manyu (Neprijateljski ili Unititeljski duh) (Stojanov 2003: 2021). Ovo su injenice koje nesumnjivo svjedoe o tome da je Dizdar poetski prilagodio ovaj arhetipski karakter dualizma i tako u formalnom i sadrajnom pogledu opravdao funkciju motoa. Stojanov nam otkriva vezu bogumilstva sa staroiranskim mazdaizmom, i to kao zagonetku rane istorije bogumilstva: Bogomilsko trojstvo Boga Oca i njegovog starijeg i mlaeg sina, Satanaela i Isusa
utemeljitelj mazdaizma. [...] Po tradiciji primio je boju objavu, a potvrda tomu je prisan ton kojim u Gthma Z[aratustra] razgovara s bogom Ahurom Mazdom. Z[aratustra] je svojom reformom u sredite stavio Ahuru Mazdu kao jedinog boga, s njegovim svetim duhom (Spenta Mainyu) i dobrostivim besmrtnicima (amea spenta). Njemu, koji je bog svjetla i dobra, nasuprot stoji njegov brat blizanac, jednakopravna sila zla, zloduh (Angra Mainyu). Njega e Ahura Mazda nadvladati a ovjek treba da na strani dobra doprinese toj pobjedi. Etiki se dualizam stoga, kao rezultat slobodne volje, tj. izmeu dobra i zla, razrjeava konanom pobjedom dobra, tj. Ahure Mazde. (Opi religijski leksikon, 10421043).
5 Zaratustra je staroiranski prorok i vjerski reformator (oko 1500. ili 1200. ili VI st. pne);
51
Hrista, veoma je slino analognom zurvanistikom trojstvu Zurvana, Ahrimana i Ohrmazda u tolikoj meri da ga, uprkos nedostatku pouzdanih istorijskih dokaza, takvi autoriteti za istoriju religije kao to su R. Zener i M. Elijade smatraju izvedenim iz iranske tradicije. (Stojanov 2003: 137). Lirski subjekt u Kamenom spavau najee je olienje dobra i moralnim opredjeljenjem za dobro nastoji zadobiti sunana poivalita u eshatolokom vremenu. U uvodnoj pjesmi Putovi Dizdarev dobrostivi spava obraa se svome apostrofiranom protivniku, ijeg se unititeljskog pohoda pribojava. U zavrnoj pjesmi Kamenog spavaa, koja se zove Poruka, stoje stihovi: Uniten je on sad / I unitena je / Nevjerna / Njegova / Vjera. Na prvi pogled, to su rijei bogumila koje ovaj ponekad izgovara i u ime svog pravovjernog istraitelja, no dublje u tekstu razotkriva se dualizam kao mnogo stariji obrazac na kojem poiva i sama zbirka. Reanimacijom simbola sa steaka Dizdar u zbirci Kameni spava ostvaruje pjesniki kontrapunkt, slijedei upravo tu dualistiku ideju o ustrojstvu svijeta koji poiva na nepomirljivoj suprotnosti svuda i u svemu. U ovoj zbirci rije je, kao to smo vidjeli, data benevolentnom spavau ispod kamena, dok se on u stvari razotkriva i pokazuje kao vjeito budan glas naglaeno pozitivnih karakternih osobina i vrlina koje mogu da znae ljudsku i pravedniku zagrobnu sutinu, ali i onu duhovnu i boansku. U uvodnoj pjesmi, u Putovima, prvo lice pjesme i, rekli bismo, lirsko ja cijele zbirke poruuje apostrofiranom neznancu: Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uniti / Ali nikako da nae / Istinski put do mene. Unititelj uti, ali i te kako vri svoju metafiziku funkciju u ovoj zbirci i upotpunjuje poetski dualizam. U istoj pjesmi Dizdarev lirski subjekt kae da ima putova koji su se pruili pred nama / bez javnog traga kolovoza / bez voznog reda / bez vremena / i roka, ime jasno poruuje da gradi lirske puteve due i metafizikih stremljenja ka nepojamnom. Posljednja pjesma je takoe poruka, sazdana je istim apostrofama kao i Putovi, ali se u njoj mnogo jasnije vidi da je unititelj zapravo vjerski istraitelj koji se sprema da zatre bogumilsko utoite. Takvo jedno utoite i snana umjetnika potpora, upravo apologija bogumilstva u naoj knjievnosti jeste ova pjesnika zbirka Maka Dizdara. U zavrnoj pjesmi, u Poruci, u poentiranju koje odie strastvenim i slobodnim duhom, nepristajanjem na odricanje i preumljenje, ova nepomirljivost nije prevaziena. Naprotiv, ona ostaje da postoji u prkosnom jeretikom duhu i iekivanju da sa sjevera, juga, istoka ili zapada doe unititelj i nasilno istrijebi nevjernu vjeru. Dizdareva nepomirljivost i gorina, u ime jeretika koji je stradao za jednu rije dobru, narasta sve do ove zavrne poruke, a moda se najjasnije ogleda u stihovima:
52
SLOVO O MAKU
Doi e opet jednog dana (Zakleo si se vrsto na to Na kaleu na kriu na otrici maa Pijan od pojanja prokletstava i dima tamjana) Pa Doi
Navikao sam davno na tvoje pohode Kao na neke velike bolesti to stiu iz daleka Kao na goleme ledene i strane vode to donosi ih sve jaa Ova nona rijeka Tmaa
Tako je koncipiran Kameni spava. Na sukobu nepomirljivih suprotnosti od kojih je satkan svijet u kojem ivimo, na metafizikom sukobu, na dualizmu i kontrapunktu, na sukobu pravovjernog istraitelja i bogumilskog pravednika kakvim ga je nainio Dizdar i kojim se ovdje oponaa klasini obrazac sukoba dobra i zla, tijela i duha, vjeitih suprotnosti iji je kontrapunkt naroito naglaavan vjerovanjima proisteklim iz dualistikih tradicija. Nema sumnje da Mak Dizdar na poruke koje nam je steak sauvao iz vremena u kojem su te tradicije u mediteranskom i evropskom kontekstu naroito bujale gleda kao na kriptograme manihejsko-bogumilskih vjerovanja u Bosni. Otuda se u veini njegovih pjesama ti kriptogrami razvijaju u emotivne i duhovne poetske vizije, u kontrapunkt ivota, ivotom obradovanih dobrih ljudi i njihovih sudbina u okrutnom svijetu, u zemlji koja je smrtnim sjemenom posijana. Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema I nema kraja Smru je samo obasjana Staza uspona od gnijezda do gnijezda
INTERTEXT OF MAK DIZDARS STONE SLEEPER
Summary
The results of this paper can be summarised as follows. We performed the main framework task of our study an analysis of the intertextual aspects in the poetry collection Kameni spava [Stone Sleeper] by Mak Dizdar through interpretation of poetic relationships established between the said collection and those texts and textual processes that led to its final form and content. These relationships and processes make up the intertext of this work in the form of a branching tree of relations and links that are contained in it. They constitute the citational structure of this work and encompass the intertextual references
53
that are relevant and explicit in this collection. Seen in relation to other texts that are incorporated in its structure, the poetry collection Stone Sleeper is interpreted as an abundant confluence of such citational references.
Izvori
Dizdar, Mak (1966), Kameni spava, Sarajevo: Veselin Maslea. Dizdar, Mak (1970), Kameni spava, drugo, proireno izdanje, Sarajevo: Veselin Maslea. Dizdar, Mak (1973), Kameni spava, bibliofilsko izdanje, Mostar: Prva knjievna komuna. Dizdar, Mak (1984), Kameni spava, peto izdanje, Sarajevo: Veselin Maslea. Izabrana djela ka Dizdara (1981), knjige IIII, priredio Enes Durakovi, Sarajevo: Svjetlost.
Literatura
Allen, Graham (2000), Intertextuality, London: Routledge. Begi, Midhat (1984), Dizdarev Kameni spava, u: Mak Dizdar, Kameni spava, predgovor petom izdanju, Sarajevo: Veselin Maslea. Belagi, efik (1982), Steci. Kultura i umjetnost, Sarajevo: Veselin Maslea. Belagi, efik (2004), Leksikon steaka, Sarajevo: Svjetlost. Biti, Vladimir (1997), Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Zagreb: Matica hrvatska. Dizdar, Mak (1961), Stari bosanski epitafi, Sarajevo: Sarajevski grafiki zavod. Dizdar, Mak (1971), Stari bosanski tekstovi, Sarajevo: Svjetlost. Durakovi, Enes (1979), Govor i utnja tajanstva. Pjesniko djelo Maka Dizdara, Sarajevo: Svjetlost. Enciklopedija Jugoslavije, Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ, Zagreb, 1955. Hansen-Lve, Aage A. (1988), Intermedijalnost i intertekstualnost. Pro blemi korelacije verbalne i slikovne umjetnosti na primjeru ruske mo derne, preveo Benjamin Toli, u: Intertekstualnost i intermedijalnost, Zbornik radova, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti, str. 3174. Irwin, William (2004), Against Intertextuality, Philosophy and Literature, v28, Number 2, pp. 227242. Konstantinovi, Zoran (2002), Intertekstualna komparatistika, Beograd: Narodna knjiga. Konstantinovi, Zoran (2004), Teorija knjievnosti i knjievne teorije. Razmatranje sa stanovita komparatiste, u: Knjievne teorije veka, Zbornik radova, Beograd: Institut za knjievnost i umetnost, str. 1925. Kristeva, Julia (1969), Smitik: recherches pour une smanalyse, Paris: Edition du Seuil. Kvas, Kornelije (2006), Intertekstualnost u poeziji, Beograd: Zavod za udbenike. Opi religijski leksikon (2002), Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea. Orai, Dubravka (1988), Citatnost eksplicitna intertekstualnost, u: Intertekstualnost i intermedijalnost, Zbornik radova, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti, str. 121156.
54
SLOVO O MAKU
Orai Toli, Dubravka (1990), Teorija citatnosti, Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske. Pavlii, Pavao (1988), Intertekstualnost i intermedijalnost. Tipoloki ogled, u: Intertekstualnost i intermedijalnost, Zbornik radova, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti, str. 157195. Prohi, Kasim (1974), Apokrifnost poetskog govora. Poezija Maka Dizdara, Sarajevo: Veselin Maslea. Solovjev, Aleksandar (1948), Vjersko uenje bosanske crkve, Zagreb: JAZU. Solovjev, Aleksandar (1955), Bogumili; u: Enciklopedija Jugoslavije, tom I, Zagreb, Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda FNRJ, str. 640645. Solovjev, Aleksandar (1956), Simbolika srednjevekovnih grobnih spomenika u Bosni i Hercegovini, separati iz Godinjaka Istorijskog drutva BiH, godina VIII, str. 567. Stojanov, Jurij (2003), Skrivena tradicija u Evropi. Tajna istorija srednjovjekovne hrianske jeresi, preveo Miodrag Markovi, aakBeograd: Branko Kuki i Umetniko drutvo Gradac. Tautovi, Radojica (1966), Probueni kamen, Izraz, Sarajevo, broj 5, knjiga XIX, godina X, str. 521525. Vego, Marko (19621970), Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine IIV, Izdanje Zemaljskog muzeja, Sarajevo. Wenzel, Marian (1965), Ukrasni motivi na stecima, prevod Nada Mileti, Sarajevo: Veselin Maslea.
55
Raid Duri
Institut fr Slavistik /Lotman Institut Ruhr Universitt Bochum, Deutschland duricrasid@googlemail.com
ARTiZAM SMRTi KROZ SiMBiOZU ESTETiKE i SVETOSTi U Kamenom spavau MAKA DiZDARA
ljepota je religija mudracima. Indijska poslovica Sveta umjetnost pretpostavlja kod onih kojima se obraa uvjerenost u postojanje jedne svjetske tajne, koju im umjetnost prenosi a da je pritom ne otkriva, omoguujui im da uestvuju u njoj. A. Malraux U: Tvrtko Kulenovi, Izabrana djela. Eseji. Vrata koja se njiu. Sarajevo, 2008, 158. Vjera je odgovor na tenju due za prostranim ivotom, osjetljivost i smisao za uzvieno, a uzvieno nije isto to i grandiozno. Vjera koja se pretvara u instituciju to se iri po politikoj povrini ivota gubi svoju metafiziku uzvienost i duhovna prostranstva svoje slobode. Hilmo Neimarlija SaeTak
U studiji je rije o estetici i svetosti Kamenog spavaa koje u nama produciraju strahopotovanje pred injenicom smrti i divljenja sa ozarenjima i smirenjima u poezijskoj preobrazbi smrti - trajnosti kosmosa i ovjeka. Svetost i estetika smrti teorijski se argumentiraju paralelnom recepcijom. Sa poantom svetosti i estetinosti Kamenog spavaa u metampsihozi smrti u ivot. Smisao je studije da dokae spoj svetosti i estetinosti u Kamenom spavau, da argumentira (ne)rastavljivost tog spoja kroz umjetnost i svetost rijei. Na bazi poezijske interpretacije kranskih, heretikih i interkonfesionalnih sadraja u pjesmama ove zbirke. Estetska kvaliteta svetosti Kamenog spavaa je u univerzalnosti ljudske religioznosti. Posebice u leitmotivu Kamenog spavaa sa heretikom i univerzalnom doktrinom metapsihikoga trijumfa ivota nad smru. Estetska recepcija svetosti poluuje cijeli splet osjeanja i spoznanja koja su esto logiki polarizirana izmedju radosti i gorine, zanosa i melanholije, ushienja i klonua. Sa bitnom razlikom da je osjeanje svetosti spojeno sa uzvienou, sa strahopotovanjem i sa udotvornou. Oba razliita i srodna sadraja duhovnosti spajaju se u uinku novosteena iskustva, u osjeanjima otkrovenja, ushienja i smirenja. Duhovno iskustvo svetosti i estetinosti sastaje se takodje i u univerzalizmu kranskog i islamskog monoteizma, u njihovoj esenciji ljudskoga puta ka Boijem savrenstvu. Sa poantom studije da se Kameni spava kroz filozofiju perennis moe doivjeti i primijeniti u psihoterepiji prevladavanja smrti.
57
Kljune rijei: sacralnost i estetinost pjesama Kamenog spavaa, metampsihoza smrti u vjenom krugu mikro i makrotransformacije, psihoterapija prevladavanja smrti kroz primjenu philosophie perennis u Kamenom spavau, sa post mortem smislom biotiko-kosmikoga jedinstva, bosanska kola smrti, artizam ukroivanja smrti
1. POimaNje simbiOze sveTOsTi i esTeTiNOsTi
Sublimiranje individualne egzistencije u transcendentalnu- jest i imperativ i smisao umjetnikoga djela. Da ezne za vlastitom transcendencijom, da prevlada svoju biotiku ogranienost. Sa krajnjim efektom, da djelo tu svoju enju ne ostvaruje ve da je nama posreduje, otkriva. Umjetniko djelo u svojoj sutini emanira enju za vjenou, za savrenim, boanskim bivstvovanjem. Djelo je u prvom redu traganje za tim smislom. U takvoj emanaciji djelo posreduje jednu simbiozu estetskoga i boanskoga, jedan medjuodnos koji se u ovjeku otkriva i manifestira na individualan nain. Rije je o trajnoj edji ovjeka i njegove umjetnosti za savrenstvom. U osnovi je ta trajna udnja izraz ovjekove enje za svetim i put simbioze ovjeka sa svetou, sa Boanstvom. Izraz onoga to je u ljudskom biu najbolje bogoovjeanskog. Istinski ovjek, umjetnik posebice, vapi za gigantskim, za savrenim, besmrtnim, boanskim. Od Gilgamea do Kamenog spavaa. Taj vapaj najiskonskiji je i najslobodoljubiviji ljudski in. Slobodouman u ideji prevladavanja svoje materijalno-bioloke konanosti. Nesrazmjer izmedju beskonanosti svijeta i konanosti ovjeka temeljni je pokreta i religije i umjetnosti i ljudske melanholije Ljudskoj je prirodi imanentna svijest vjenosti ili tenja ka vjenosti. Pomirenje sa vlastitom smrti kao neumitnim krajem, zasigurno je najvee ljudsko iskuenje uope. Kako to iskuenje sa sobom poistovijetiti, smireno vlastitu smrt i bioloku nepovrativost prihvatiti umijee je koji rijetki i samo najmudriji, Bogu najblii, racionalno mogu prihvatiti i pojmiti. Prihvatiti vlastitu smrt i nepovrativost ivota zasigurno je ignorancija same sutine i svih vrijednosti ivota. Kako ovjeka da ne zaboli saznanje svoje smrti i smrti najbliih? Otud je ideja proivljenja (theolokog, vizionarsko-eshatolokog ili transcendentno umjetnikog izvora) zasigurno izraz Boijega ruha (duha) u ovjeku. Izraz naina kako ovjek savladava onaj naprijed citirani cioranovski oaj usljed nesrazmjera vjenosti svijeta i svoje biloke konanosti. Svoj neumitni bioloki konac, sa neminovnim utrnuem svijesti, ovjek nadomjeta injenicom duhovne ili metafizike transformacije bitka - pretenzije trajnog samoopstojanja u svemu. Sa svijeu o vjeitoj transformaciji svepostojeeg. Ta transformacija medjutim podrazumijeva nestajanje pojedinane svjesnosti. To je tribut smrti koji svako
58
SLOVO O MAKU
od svjesnih bia mora podnijeti. Samosvjesnot sa smru se netransformativo, nepovrativo gasi u tami nestajanja. Iz ovog neuralginog saznanja svijetli smisao Dizdareva Kamenog spavaa. Smisao njegove poezije kao biotiko-kosmikog jedinstva. U kojoj je mjeri ovo jedinstvo, sa uvjerenjem o vraanju istog kroz razliito, u Dizdarevu pjesnitvu uvjerljivo i objektivno prihvatljivo presudno je pitanje za prosudbu umjetnikoga digniteta Kamenog spavaa. Odgovor nalazimo u sraslosti estetskih i sacralnih sastavnica ovoga stvaralatva. Kameni spava naime objedinjuje jedno saznanje koje je u isti mah i logino i paradoksalno: saznanje neumitnog materijalnoga skonanja bia kao uvjeta preobrazbe u duhovnu supstancu u vjenost, vraanjem Tvorcu, svom zaetku duhovnom i materijalnom prapoelu. Kameni spava sacralno je i estetsko svjedoenje da u ovjeku svijetli sveta vatra za beskrajnim znanjem, za beskrajnim usavravanjem, za beskrajnim postojanjem. ovjek je sastavljen od odlika duha Savrenog . Iz tog svoga sastava, iz Boije supsatnce u ovjeku, sastavljena je i simbioza estetskoga i sacralnog u epigrafici bosansko-humskih heretiara, i u Kamenom spavau Maka Dizdara. Ta je simbioza trajno otvoreni dinamini proces sa osobnim proosjeavanjem i osmiljavanjem. Simbioza izmedju svetog i estetskog ostvaruje se i svjesno i podsvjesno, i trajno i povremeno. Izvan poezije, najintenzivnije kroz vjerski in - obred, ritual, molitvu. U uzvienim trenucima samoosjeanja Boije milosti, blagonaklonosti i Boije svjesnosti u sebi. U tim momentima sveto i estetsko se spajaju, jednae u osjeanju uzvienosti. Sveto i estetsko u ovjeku istodobno produciraju osjeanja divljenja, strahopotovanja, zanosa i radosti. Osjeanje uzvienosti u sebi spaja doivljaj velianstvenog i lijepog. Drugaije biti i ne moe: da bi ovjeka osvojilo povjerenje, vjera u Boga, samoosjeanje Boanstva mora biti mono, dostojanstveno, dostojno naeg divljenja Njemu i Njegovim savrenim tvorevinama. Ljudi su stvorenja koja se svjesno pokoravaju, predavaju Svetosti. Svetost producira fascinacije ganua, blaenosti i strahopotovanja. Svetosti je ovjek voljno i trajno podloan i u izvjesnoj mjeri pokoran. Savrenstvo (ra)stvaranja je dokaz i svetosti i boanske moi. Kroz osjeanje savrenstva i snage (ra)stvaranja, odrava se trajan medjuodnos ovjeka i Boga.
2.
Pored sraslosti estetskog i svetoga u umjetnikom aktu i u njegovoj recepciji, u ljudskoj (pod)svijesti istovremno su trajno prisutni, zasebni i spojeni procesi svetosti i estetinosti. Svaki od dva ova doivljaja imaju zasebna i emocionalna i racionalna svojstva. Semiotika svetosti posreduje se ritusom, obredom ili molitvom, sa poluivanjem recepcije uzvienosti, udotvornosti, divljenja.
59
Doivljavanje svetosti je prvenstveno emocionalnoga i izvora i karaktera. Kameni spava Maka Dizdara spaja svetost i profanost kroz semiotiku umjetnike rijei. Sacralno i estetsko kao dva (uvjetno i stvarno) razliita sadraja ljudskoga iskustva se u Kamenom spavau dodiruju i spajaju do sjedinjenja. U jedinstvu koje jednovremeno zrai boanstvenom uzvienou (svetou) i magijom Boije supstance u umjetnost rijei - estetinou. Sa opaajima i doivljavanjem Boanskog i ljudskog. Simbioza ljepote i svetosti nastaje spajanjem ulnih senzacija sa duhovnim doivljavanjem. Dvije razliite forme ljudske duhovnosti sacralnost i estetinost - ujedinjuje njihov duboki ontoloko-antropoloki poriv. Svijet je estetska tvorevina. Ljepota je njegova sutina. Sutinska karakteristika Tvorca svijeta. (Kuran: Bog je lijep i voli ljepotu). Logiku svijeta i njegov (ne)sklad treba razumijevati i tumaiti njihovim pokretaem energijom Uma, Boijim racionalitetom u svijetu i u ovjeku. Bez Uma ne bi bilo svijeta kao estetske tvorevine. Estetsko se dakle izvodi iz sacralnog, svemogueg, savrenog. Sveto se u nama pojavljuje u dva prividno suprotna sadraja duhovnoga egzistiranja: kao strahotno (sa posljedicom naega strahoptovanja) i kao fascinirajue i zadivljujue. Pritom sveto biva u emociji materijalizirano, oduhovljeno, postaje aisthezis. U nerastavljivoj simbiozi i sveto i estesko u nama su duhovno materijalizirani njihovim magijskim zraenjem: u osjeanjima uzvienosti, veliajnosti, u ozarenosti, u ganuima, u blaenosti, spokojstvu i u njenosti. Sveto je modus duhovne egzistencije i imaginarnoga i stvarnoga svijeta, medjuodnosa ovjeka sa sobom i sa univerzumom. Korpus sacralnosti u sebi spaja duhovni misterij tajanstvenosti, nerazjanjivosti, neizrecivosti, otajstva, misterioznosti i magine privlanosti. Sa posljedicom strahopotovanja, povjerenja, idealiziranja. Do svetog se dospijeva sacralizovanim procesima kanoniziranim prakticiranjem duhovnih rituala i tjelesnih postupaka. Pritom se sveto u svijesti ovjeka manifestira kao Boije providjenje, kao poruka Boanske moi. Estetska fascinacija i fascinacija svetosti produciraju se kroz isti psihiki proces. Sa bitnom razlikom u kvalitetu, drugaijoj transpoziciji estetskoga od doivljaja svetosti. Estetski je doivljaj ljudska dekonstrukcija umjetnike stvarnosti. Matrica doivljaja svetosti u sebi projektuje svijest Boanske magijske moi i Boga (ne)shvatljivog, (ne)pronicljivog otajstva. Matrica estetskog u svijesti se ostvaruje kroz nae uivljavanje u estetski transcendirane ljudske tvorevine. Tvorevine koje mogu biti jednako i magine i fascinantne kao i boanske. Ali koje su, za razliku od svetih boanskih, ljudskim razumom pronicljive, objanjive. Pojave svetosti u sutini ostaju umu do kraja nepojamne, nedokuive. Krajnji je smisao svetosti i estetinosti u osnovi jedan: pobuditi u nama stanja ozarenosti, radosti, blaenstva, spokoja, saznanja, samospoznanja. Kroz zasebne
60
SLOVO O MAKU
procese i emocionalnih i racionalnih sadraja u kontemplaciji sacralnosti i u kontemplaciji umjetnike tvorevine. I sveto i estetsko u nama nastaju kroz ljudsku potrebu za katarzom trajnom regeneracijom svijesti eliksirom ivota.
3.
U svojoj sutini sav Kameni spava jedan je trajni dijalog sa smru. Dijalog sa krstjanima ispod gromila, sarkofaga i steaka, sa oivljavanjem njihova heretikog vjerovanja, uzroka njihove prirodne smrti ili pogibije, sadraja dostojanstva i pravednosti. Kameni spava je dijalog sa ljudskim prahom. U isti mah je Kameni spava transformacija biotikoga bia u kosmiku trajnost, u besmrtnost. Rije je o jednom, na prvi pogled paradoksalnoj, ali u sutini jedinstvenoj istini. Sa neumitnim biolokim krajem bia - preduvjetom za transformaciju u zvjezdanu svjetlost. Ova je jedinstvena istina u Kamenom spavau proeta vjerom heretiara u samoproivljenje. Rije je o jednom od leitmotiva Kamenog spavaa sa njegovim izvorima u eshatolokom dualizmu bosanske crkve - njena interkonfesionalnoga karaktera. Kameni spava proet je trajnom opsesijom preobrazbe tjelesnog u astralno. Eklatantni dokaz mojoj sredinjoj tezi nalazimo u ciklusu Slovo o ovjeku, Prvo: Satvoren u tijelo zatvoren u koi Sanja da se nebo vrati i umnoi Zatvoren u mozak zarobljen u srce U toj tamnoj jami vjeno sanja sunce Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti Prostor taj do neba Kako da premosti? (Dizdar: Kameni spava Stone sleeper 1999: 28) I u ovoj je pjesmi oito da poezija ivi od produbljivanja tajni, od slutnji, a ne od rjeenja ili gotovih istina. Tim je slutnjama bitan razlog u svijesti o ljudskoj spoznajnoj ogranienosti. U praznini, u tami uma i u nestajanja samoosjeanja kroz umiranje i smrt. (Uporedi navedenom izriaju pjesme istog motiva: Pred vratima neba, Utopijska vizija spasa, Zemaljski inferno, Ruke.) Fenomen smrti sam je po sebi sacralnoga karaktera, a u umjetnosti se od Gilgamea do Kamenoga spavaa pokuava estetikim inom osmisliti, razumjeti, kompenzirati. Sve to je ljudsko bie stvorilo, stvorilo je u svojoj najdubljoj antropolokoj motivaciji spoznanjem
61
vlastite smrtnosti, biolokoga nepovrata. Ovo je spoznanje najmonija os Kamenog spavaa. Iz istog spoznanja isklesani su steci, sa porukama koji i nakon sedam stotina godina, u nama i u poeziji Kamenoga spavaa intenzivno ive. ive upravo kroz jedinjenje sacralnog i estetikog. U spoju sacralnoga i estetikoga, fasciniraju nas otajstvom, (ne)izrecivim, (ne)razjanjivim, vizionarskim. Otkrivanjem sacralnog svijeta mrtvih koji ivi vlastitim ivotom u epitafu i u Kamenom spavau. Rije je o jednoj, u doslovnom smislu, magijskoj energiji koja zrai upravo iz spoja svetog sa estetskim. Iz spoja u kojem su nedjeljivi, jedno s drugim srasli smrt i ivot kao nokat u mesu. Voditi dijalog sa mrtvima, osmisliti njihove poruke, i od tih poruka sastaviti autentian njihov ivota u zbilji, sa vizijom njihova iskupljenja i uskrsnua, mogao je umjetnik koji se ne samo duboko saivio i intenzivno proosjeao duhovnu energiju mrtvih, ve je kao antropolog, filolog, theolog i medijevalist, decenijama odgonetao poruke sa nadgrobnjaka i prouavao hrpe rukopisa heretike Bosne i Huma od 12. do sredine 15.og stoljea. Da bi iz spoja sabranog znanja i umjetnosti rijei prosjajio stih o smrti transponiranoj u ivot. O smrti koja je istinski humanizirana u spoznaji nerastavljiva jedinstvu smrti i ivota: Smru mojom umro je i moj svijet U prazne oi Mrak se Pradavni Naseli Smru mojom umro je i moj svijet Ali svijet svijeta Nee da se Raseli (Dizdar, Svatovska, 110: poetni stihovi pjesme). U nizu triju sila u svijetu snage stuba svjetlosti zrae Sunce, mjesec i savren ovjek snage su makrokosmozma On i djevica i um sred njih snage mikrokozma znae Da carstvo nebesko je u nama treba da se zna Da carstvo nebesko je van nas Neka se spozna (Dizdar, Vijenac,76)
62
SLOVO O MAKU
Da li je mogue ljudskije, prisnije i toplije o smrti misliti? Ovo osjeanje prostodunosti i prirodnosti pojedinanoga umiranja, i trajnosti svijeta i ivota, jedinstva smrti i ivota, u nama bude ne samo citirani stihovi ve i bjelina nadgrobnjaka ili steaka sa inkrustriranim floralnim motivima iz svakodnevnoga ivota umrlih. U motivima stiliziranih ljiljana, grozda, kria i polumjeseca, strijela sa lukom, jelena, kola ... Sa krajnjim efektom u spajanju smrti i ivota, ovjeka i prirode u njihovu trajnom jedinjenju. Rije je o istinskom kultiviranju smrti sa fascinantnim prizorima stvarnoga ivota uklesanim u stecima, oivljenim stihovima Kamenog spavaa. Rije je o ukroenoj smrti. Smrti koja je osmiljena. Ovo umijee ukroivanja i osmiljavanja smrti, pretvaranje smrti u ivot, Dubravko Lovrenovi je s pravom imenovao zajednicom ivih i mrtvih ... bosanskom kolom smrti i interkonfesionalnosti steaka. Po toj svojoj osobini, kao najistaknutija (zapravo jedina) pojava te vrste u cijeloj bosanskohercegovakoj povijesti, iskrsavaju steci pred oima modernog promatraa kao materijalni dokaz ozakonjene multikulturalnosti dananjim rjenikom kazano, meke multikulturalnosti koja doputa i ak podupire jednu vrstu nadidentiteta definiranog zajednikim jezikom i nekim osnovnim prihvaanjem vjerskih ideala koji ujedinjuju ljude razliitih svjetonazora i drutvenih poloaja (usp. Auer 2004, 40-43). To je znailo otvorenost za razliitost i komunikaciju u kojoj jedan identitet zavisi od dijaloga sa drugim dva, od procesa u kom sva tri identiteta postiu svoju humanu dimenziju. Ako je suditi po stecima i njihovoj interkonfesionalnosti, smrt je tada uistinu ujedinjavala ljude razliitih kranskih identiteta koliko na vizualnoj toliko i na teolokoj razini. Steci univerzaliziraju shvaanja smrti unutar razliitih, esto nepomirljivo suprotstavljenih kranskih konfesija. (Lovrenovi 2009: 159; 235 236) Dodamo li ovoj recentnoj sintezi o zajednici ivih i mrtvih - lokaciju steaka na usamljenim proplancima i livadama, u iskonu bosanskih uma i uope izvan ljudskih naseobina u kojima su heretiari ekali na drugi Kristov dolazak i na uskrsnue (Lovrenovi, 236) - iskon sraslosti ovjeka i zemlje, ovjeka i smrti, doima se i prostodunim i prirodnim: u prirodi se lake i umiralo i ekalo proivljenje. Upravo je iz fascinacije oivljene smrti proklijao poriv u Kamenom spavau da se objasni fenomen umijea umiranja u bosansko-humskom mramorju. I movens da se to jedinstvo smrti i ivota umjetnikim inom osmisli, prevlada.
4.
Dvije pjesme koje su paradigma spoja sacralnosti i estetinosti u leitmotivu metafizike transformacije smrti u ivot jesu Smrt i Zapis o vremenu. Rije je o klasinim pjesmotvorima u kojima je poimanje smrti i ivota medalja u kojoj su obje strane neodvojive. U toj se medalji sastaje Boanski proces (ra)stvaranja,
63
nastajanje i nestajanja. U pjesmotvoru Smrt slijedimo objektivizaciju metapsihoze smrti u trajni neprolazni ivot: Zemlja je smrtnim sjemenom posijana Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema I nema kraja Smru je samo obasjana Staza uspona od gnijezda do zvijezda (Dizdar, Smrt, navedni izvor, 116) Pred ovim veliajnim, doista grandioznim no u isti mah jednostavno izreenim pjesmotvorom, valja se pokloniti. Pokloniti se veliajnom savrenstvu jednostavnosti! Pokloniti se usljed injenice da je ljudsko bie suoeno sa njemu najdelikatnijom kunjom smrti koja je zapravo privid. Smrt je pobijedjena sjemenom ivota koje svijet i ivot ini trajnim. Obnavljanje sjemena je i simbol i realitet trajnosti ivota. Moe li jedan umjetnik ovjeku togod velianstvenije od ove pjesme ponuditi? Istu ideju trajnosti sa vjenim obnavljanjem nalazimo i u nizu drugih pjesmotvora, napr u naprijed dijelom citiranoj pjesmi Svatovska, 110-114) U Zapisu o vremenu smrt je opet prividna. Prividna i pored injenice raspadanja tjelesnosti. Apsolutno i rezolutno odbijanje smrti kao nestajanja, izraeno je gradacijom, ponavljanjem snanoga, nosivog stilema cijele pjesme, stilema davno. Stilema koji apostrofira bezvremenost. Sa porukom metapsihoze u posljednja dva stiha pjesme, metapsihoze koja ne znai stvarnu smrt, nestanak ve trajni san. Trajni san sadraja ljudskokosmikoga jedinstva: Davno ti sam legao I dugo ti mi je Leati Davno Da trava mi kosti Davno Da crvi mi meso Davno Da stekoh tisuu imena Davno Da zaboravih svoje ime Davno ti sam legao I dugo ti mi je leati (Dizdar, Zapis o vremenu, 58)
Navodim jedan prividni paradoks stvaralatva Maka Dizdara. Prividni paradoks je naime posljedica sredinje ideje ovoga stvaralatva, ideje saete u pjesmi Smrt, u paradigmi da smrti zapravo i nema. Stvaralatvo Maka Dizdara je u trajnom dijalogu sa smrti. Pritom je paradoksalan podatak da u naslovima vie stotina pjesama, svega su tri pjesme koje u naslovu sadre rije i pojam smrti. Ovaj sam paradoks provjerio itanjem naslova prema Bibliografiji objavljenih pjesama u knjizi Maka Dizdara Stari bosanski tekstovi Sarajevo, Svjetlost, u
64
SLOVO O MAKU
ediciji Kulturno nasljedje. (Dizdar: 1979). U klasinoj zbirci Kameni spava (u dvojezinom bosansko-engleskom izdanju koju sam koristio za moju studiju) od ukupno ezdeset i osam pjesama ili pjesnikih cjelina, samo jedna pjesma ima naslov Smrt. U hronoloki jednoj od prvih objavljenih pjesmotvora Maka Dizdara takodje nalazimo ideju pravladavanja smrti i u samom naslovu pjesme Spava pod kamenom. Pjesma je objavljena kao odlomak u mostarskom asopisu Sloboda 26.9. 1956. ta pjesnik ovim injenicama posreduje? Eminentnu istinu Kamenog spavaa da smrti zapravo nema. Cijelo je stvaralavo Maka Dizdara u znaku ili u osjeanju prevladavanja smrti. U tom smislu karakteristian je pjesmotvor - dvostih - koji je zapravo kronostih ili epitaf, ija je i gnoseologija i inspiracija, kao uostalom i cijeli Kameni spava, eminentno sacralno-heretikog fundamenta: A na dnu smrti Boje e ubo biti bolje (Dizdar, navedeni izvor, Prepoznavanje, 40) Hibris ili dra znaenjski polifonijskog naslova i ova dva stiha je u post mortem slutnji. U diskretnoj viziji. U bezbolnoj post mortem esenciji bia u njegovu jedinstvu i u sraslosti sa Apsolutom.
5.
Sav dijalog Kamenog spavaa sa smru smjeten je u prividni paradoks izmedju dva objektiviteta jednake uvjerljivosti i istinitosti. Izmedju navedene pjesme Smrt, u spoznaji da smrti zapravo i nema na makrokozmikoj razini, i pjesme Zapis o vremenu u njenoj poanti o biotikom skonanju ovjeka uvjetu transformacije ka duhovno-kozmikom proivljenju i trajnosti. Oba su nerazdvojiva objektiviteta plod, rezultat ili posljedica procesa stvaranja Kozmikog uma i ljudskog uma u njihovu slivenom Jedinstvu. Cijeli se Kameni spava otkriva u leitmotivu heretiko-apokrifnog odgonetanja sacralnog nauka poetskom rijeju iji je temeljni smisao da ovjek od praha i zraka biva transformiran u svoje prapoelo, u trajno opstojeu kosmiku supstancu. Sav je Kameni spava posijan upravo takvim oduhovljenjem materijalnog. Sacralizacijom estetskog. Najeklatantnije u ciklusu Slovo o ovjeku, najdoslovnije u etvrtom: Zatvoren u mozak zarobljen u srce U toj tamnoj jami vjeno zove sunce Sanja da se nebo priblii i vrati Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
65
U iliu slien zatvoren u krvi U tom kolu bola Potonji il` Prvi? (Dizdar, etvrto, 33,34) Da je Kameni spava jedno trajno kovanje kljua za otvaranje brave u umijea umiranja, umijee prevladavanjem smrti kroz spajanje otajstva sacralnog i estetskog, svjedoi ve na prvi pogled prva strofa u pjesmi Vrata: Ovdje smo jo uvijek samo stei gosti I trebalo bi ve jednom prei u krug svjetlosti Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti Iz tijela ovog golog u tijelo vjenosti (Dizdar, Vrata, 70) U kojoj je upravo zapanjujuoj duhovnoj srodnosti Kameni spava i poezija zbirke Suza i osmijeh Halila Dubrana, dokazujem samo prologom Dzubranove pjesme u prozi znakovita naslova ovjekova himna. Prologom koji je jednake transcendentalne razine najboljim pjesmama Kamenog spavaa: Bio sam oduvijek, sada jesam i biu dovijeka, i mome trajanju nema kraja.Plovio sam beskonanom Vaseljenom, letio sam svijetom Imaginacije, prilazio sam oreolu najvie svjetlosti, a sada sam, evo zatoen u Materiju. (Dubran 1990: 128) Da je Kameni spava jedan savreni krug u kojem se sacralizacijom materijalni svijet imanentno estetizira, pozlauje, dijamantizira, dokazuje niz pjesmotvora: Putovi, Pravednik, Kolo, Zapis o izvoru, Ruke, Zapis o dvije vode, Vijenac, Kosara, etvrti jaha, Svatovska, S podignutom rukom, Zapis o Nespini, Krajina, Poruka ... U njima je rije o trajnom izazovu samosastavljanja sa prvotnim sobom, spojem bitka i bia u njihovu Izvoru. Sa ivotom i smrti u nerastavljivu Jedinstvu.
66
SLOVO O MAKU
Iz onog bijelog kama eno nie klica Iz ruke davne iz tavnog lica sad ie klie Iz znanog kama znamen stamnog plama (Dizdar, Krajina, 172) Al ostat e zato poslije mene Na prvoj kamenoj gromai Iz nekih dobrih I bolnih ruka Procvala Cvjetna Poruka (Dizdar, Poruka, 186) Vjera heretiara je vjera pavliansko kranske izvornosti, sa sredinjim naelom manihejskoga dualizma. Dualizma svijeta i svijesti, Boga i djavola, materije i duha od kojih je ovjek sastavljen. Kameni spava Maka Dizdara doslovno zrcali ovim dualizmom. Unutar dualizma sastaju se sva etiri Predanja u ijim spojevima kameni spava odsijava sacralno-estetskim univerzalizmom. Ako je suditi po stecima i njihovoj interkonfesionalnosti, smrt je tada uistinu ujedinjavala ljude razliitih kranskih identiteta, koliko na vizualnoj toliko i nateolokoj razini. Steci univerzaliziraju shvaanje smrti unutar razliitih, esto nepomirljivih suprotnosti kranskih konfesija. (...) ovjek koji je duboko zaokupljen milju o smrti podie nadgrobni spomenik, osoba je kranskog mentalnog sklopa, ali je to istovremeno podvojena linost u kojoj jo uvijek ive pretpovijesni relikti tzv. prirodne religije. To se moda ponajbolje zrcali iz nepreglednog niza ornamentalnih motiva predantikiog i antikog porijekla, ija pojava nedvojbeno govori o ilavosti davno ukorijenjenih , praktino neizbrisivih modela kolektivne psihologije, izvana tek ogrnutim platom kranstva. (Spac. R. D.) Ovdje do rijei dolazi jedan drevni religijski obrazac, dva prividno slina izraza religijskog i magijskog kulta monoteistiki model i sklonost tovanju prirodnih sila koji se medjusobno prepliu. (...) U stoljetnom naglaavanju razliitih religijskih predodbi o nikad zavrenom pokrtavanju arhajskih vjerskih tradicjija, nasatlo je srednjovjekovno kozmiko kranstvo jedna vrsta biblijske reinterpretirane paganske kozmike religioznosti. (Lovrenovi 2009: 236,133) Ovu bitnu kvalitetu sacralnog univerzalizma Kamenog spavaa nalazimo u nizu pjesmotvora. U sva tri Slova - o ovjeku, o nebu, o zemlji. Najneposrednije u Petoslovlju, u Pravedniku, Vijencu, Smrti, Svatovskaa, Zapisu o odlasku. Problem
67
ispravnoga uitavanja interkonfesionalnosti je u skrivenoj umi ukrasnih i sacralnih motiva - i na stecima i u Dizdarevim pjesmotvorima. Odgonetanju njihovih znaenja znanstvenici su posvetili cijeli svoj ivot, poput efika Belagia. U tom je smislu respektabilna Belagieva monografija Steci kultura i umjetnost. Do danas znanstveno i umjetniki najiscrpnija obrada steaka kao kulture smrti. (Belagi: 1982). U ovom je kontekstu bitno markirati da od svih Dizdarevih pjesmotvora autentinu pavliansku kristologiju - sutine nerastavljivosti ovjekoljublja i Bogoljublja najsublimnije emanira Sunani Hristos: Ovdje je prisutan onaj Kome zavidjee crni zakonici Objesie ga u esti as onoga dana Pred njegovim udom zanijemie reci i vojnici Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta Rairivi ruke od prsta do prsta On pobijedi Smrt Smrt ga traae al ne nadje nita Ne nadje ni kosti ni mesa ni krvi Osta joj samo obris znameni i prvi Put za neto smrt zube nije imala Gle kako sad bezglavo skae Plae i rida oajna I mala Ni ivot ni smrt ne pripada meni Ja sam sano onaj koji je u sjeni Onog to mu smrt ne mogae nita Onog to se pretoi u stub Sunani Ja sam samo onaj to iz svoje jeseni Iz zatoka tvari iz te tvarne muke U ona daleka sunana prebivalita Prua Ruke (Dizdar, Sunani Hristos, 68) Ovo je pjesma manihejskog dualizma. Sa poantom u preimustvu trajnosti duhovnog nad materijalnim, u kojem se sastaju sva etiri Predanja. Trajno opstojeu tvarnu duhovnu supsatncu sabire Hristos kroz otajstvo transformacije tjelesnog u duhovno. ovjekoljubljem je Hristos trijumfirao u besmrtnost due
68
SLOVO O MAKU
najviu vrijednost svetosti. Hristos ostvaruje svejedinstvo Egzistencije kroz konano samooslobodjenje od tjelesnosti radi besmrtnosti. Ovaj sveti nauk ini temelj kranskoga misticizma i islamskoga sufizma. Smisla neposrednog bogospoznajnoga iskustva. U ovom iskustvu Dizdarev je Sunani Hristos duhovni subrat mahder knjievnosti arapsko-engleskoga filolokoga i islamsko-kranskoga civilizacijskoga spoja. Posebice rodonaelniku ove knjievnosti Halilu Dubranu (1883-1931) kroz jedinstvenu energiju duboke religioznosti, poetsko estetske sacralnosti. Posredovanjem otajstva transformacije Hristove tjelesnosti u Svetog Duha. Inspiracijom koja je proeta monoteistikim univerzalizmom. Boijom jednosti. I islamskim poimanjem Boga. Ne u Isusovu otjelovljenju ve u Bogu kao izvoru svjetlosti. Kuran je samog sebe opisao rijeju svjetlost () jer nas suoava sa tajnom svijeta i cjelokupnog opstojanja. (Kari, 2009: 54, 54)
6.
U svjetlu philosophie perennis, snagom unutarnje logike miljenja, dospijeva se do principa istovetne bitnosti svih religija. (Mahmutehaji: 2009: 44). Takodje u poantu Kamenog spavaa da je ovjek svjestan svoje smrtnosti i istovremeno svjestan svoje neprolaznosti, sa uvjerenjem u trajnost bivstvovanja. Svako od nas smrt duguje prirodi (Apsolutu ili Stvaratelju), pritom se ne odriui (ne)svjesnog uvjerenja o svojoj besmrtnosti. Iz nesvjesnog izvire naa vjera u besmrtnost - praizvoru svih religija. Ako Isus nije ustao iz mrtvih, onda je naa, kranska (dodatak R. D.) vjera - prazna, kae Pavle. Pavle polazi od vjere u besmrtnost, a ne od vjere u samoga Isusa! Stoga religiju, koja se zasniva u nesvjesnoj vjeri u besmrtnost, nije mogue potisnuti svijeu, razumom. Sa fundamentalnim saznanjem u Kamenom spavau da su smrt i ivot nerazdvojivi jednako sudbinski i duboko srasli kao to su Bog i ovjek nerazdvojivi. Medjusobno ovisni. Jednako sudjeluju u ostvarenju vjenoga bivstvovanja, ljudskoga i Boijega. ovjek je kao smrtno bie nosilac bemrtnosti Boga. ovjeku ne pripada lina, individualna biloka besmrtnost, ali preko besmrtnosti sveopstojeeg, sudjeluje u vjenom obitavanju kao sastavnica kosmike egzsistencije. Kosmiki circulus vitiosus je svjedok ljudske vjenosti. Tako Kameni spava spaja manihejsku dualistiku eshatologiju sa uenjem Farabija i Avicene da nakon smrti preivljuje samo duhovni princip due,a ne animalni ni vegetabilni dijelovi. (Veljai 1958: 41). Ono to ostaje i tajnim i trajnim, ljudskim razumom nerjeivim fenomenom smrti uope i u Kamenom spavau zasebice, jest post mortem (ne)upitni kontinuitet samosvijesti. Sa uvjerenjem ateista da je reinkarnacija samosvjesnosti, sebesvjesnosti kao proivljenje jedna iluzija. Sa vjerom vjernika u posmrtni ivot, u proivljrnje sebesvjesnog. Po ateistima, ljudska svijest je materija od
69
zemlje i u zemlji nestaje. Sa posljedicom da je transformacija takvog nebitka u bitak za ateiste nemogua. Za vjernika transformacija je Boanski proces trajni i otajstveni zakon odravanja energije u kojoj opstoji i transformirana se ljudska sebesvjesnost i vlastitost. Rije je o nerjeivim uvjerenjima izmedju ateista i vjernika. O krugu ivota kojeg u Kamenom spavau nalazimo u dadu, u kapi jutarnje rose, u sunevoj zraci. U tom su smislu karakteristini pjesmotvori Zapisu o izvoru, Dad, Ruke ... U tim pjesmotvorima se organska istruhla materija pretvara u neorgansku koja omoguuje rast bilja, kolanje ivota . Krug u kojem je smrt prevladana, smisao Kamenog spavaa Maka Dizdara ostvaren. Zadovoljen iskonski nagon za samoodranje. Kameni spava jedno je osmiljenje esencije nastalo iz nagona samoodranja, iz ljudskoga straha od smrti. Osmiljenje koje je i osobno i opeljudsko. ovjek je odsjaj mikrokosmos identian sa svakom pojavom u kosmosu.U toj je sprezi najvei smisao naeg postojanja. Ovu spoznaju u sebi izravno zrcale pjesmotvori Sunani Hristos, Zapis o izvoru, Dad, Ruke, Modra rijeka ... Time se Kameni spava nalazi na istom umjetnikom tragu Upaniada i Gilgamea, egipatskih piramida i steaka. Potaknut nagonom samoodranja i straha od smrti, nagonom da se prevlada uvjerenje da je na svijetu sve osim Boijega svijeta - privremeno. Kameni spava je vjera u trajnost umjetnike svijesti, u trajnost ovjeanstva i kosmosa. Rije je o vlastitoj transcendenciji kojom je prevladana bioloka ogranienost. O enji za svojim savrenstvom, za svetim i estetskim u sebi. Za Bogolikim odlikama svoga duha. Sa zajednikim saznanjem da su i sveto i estetsko, njihov spoj uvjet transformaciji - samospoznanju u Bogu. Samoispunjenju kroz Boansku iskru u ljudskom biu. Bez pretenzije samojednaenja sa Bogom! Ova je spoznaja bliska islamskom poimanju Boga. Manihejska je doktrina naime strogo rastavljala Boga i ovjeka. Ova doktrina razlikovanja Boga i ovjeka bitan je postulat Kamenog spavaa Maka Dizdara. Da Kameni spava upravo uzastopce i trajno svijetli biblijskim prorotvom i kuranskim ajetima, dostatno je navesti samo jedan argument kuranskog univerzuma koji je u cijelosti spoznajno srastao sa najboljim pjesmama Maka Dizdara: I bijaste mrtvi, pa Vas je On oivio, zatim e vas usmrtiti i ponovo oiviti, potom ete biti Njemu vraeni. Kuran asni. (Dubran 1999: 28)
70
SLOVO O MAKU
7.
Kameni spava izraz je Boijega jedinstva, iste vjere u Jednog Stvoritelja. Sa simbiozom estetskog i svetog koja su dva bitno razliita procesa ljudske duhovnosti. U kojima se produciraju srodna, katkad i istovjetna osjeanja i saznavanja. Kroz osjeanje svetosti ovjek je na putu Bogospoznavanja. Bogospoznavanje pretpostavlja i emotivni i intelektualni napon, duhovno trvenje - uvjet samopreobrazbe u vrlinama i u epitetima Boanstva. Ovaj put i proces sa efektom svog jedinjenja u Apsolutu u nama producira najfinija duevna stanja i intuitivno-racionalna saznanja. Radost i ozarenje, katarzu, ekstazu ... Sa krajnjim stanjem u osjeanju blaenosti, u spokojstvu, u duhovnoj harmoniji. Estetika recepcija umjetnikoga djela (Michelangelova Posljednjeg suda u Sikstini, steaka naih dijaka i kovaa ili Kamenog spavaa Maka Dizdara) u sutini producira ista osjeanja, duevna stanja i spoznanja. Sa bitnom razlikom u karakteru doivljavanja svetosti puta Bogospoznanja Bogoljepote i Bogostrahote, i estetikog recipiranja umjetnikoga djela kao ina ljudskoga uma. Sa sjedinjavanjem tih dvaju puteva u jedinstvenu recepciju u djelima Boanske inspiracije. Takvo djelo istinske boansko-ljudske simbioze jest i Kameni spava. Kako artistiki funkcionira ova simbioza, argumnetirano je u ovoj studiji. U studiji koja i razdvaja i sastavlja sveto i estetsko. Ovo spajanje i razdvajanje na razini recepcije vodi spajanju umjetnosti steaka kao eminentno sacralne primijenjene umjetnosti sa umjetnosti rijei Kamenog spavaa - poezijske rijei koja ima jednako sacralnu snagu kao i sam steak. (Na poetku bijae rije. I rije bijae kod Boga.) Sa konsekvencom da jedini put preko vjerovjesnika do Apsoluta vodi preko rijei, boansko-ljudske). Dva su dakle zasebna svijeta u Kamenom spavau i u ovoj studiji sjedinjeni u jedan sacralno-artistiki. Dvije magije u jednu. U jedinstvo razliitosti, u unitas multiplex. A taj unitas multiplex posljedica je i sutina i ontikog bia i Kamenog spavaa. Sa razlitim religijama, sa istom vjerom u Jedinstvo Stvoritelja. Sa trajnom opsesijom astralnosti kamenog spavaa, oslobodjenjem od materijalnog, preobrazbom materijalnog u duhovno i umno. Usljed jedinstva kozmikog i ljudskog: ovjek u jednom prostoru i vremenu to ivi tek sad i ovdje i I ne zna za bezgranini Prostor vremena U kojem se nalazim Prisutan ( (Dizdar, Putovi 24, odlomak)
71
Kameni spava jednake je sacralne inspiracije Bogom, Umom, Jedinstvom, kao i inspiracija dijaka, klesara ili kovaa steaka. I dijak i Dizdar jednako su uvjereni u magiju svetosti svepostojeeg bitka i ovjeka. Uvjereni u boansku svetost stvaranja. U boansko-ljudsku trajnost. Sav je Kameni spava apologija i poziv plahovitom, slabom i nemonom ljudskom biu da se vrati svojoj izgubljenoj iskonskoj svetosti. ovjek je izgubio u sebi osjeanje svetosti jednosti sebe i svemira. Previdio je da je on Boanski naum, da je iskonom Bogu predan (muslim). Sa pozivom u umijee prevladavanja bioloke smrti u trajnoj transformaciji bitka koji je proet pupanim vrpcama: minerali su majka biljkama, biljke su hranitelji ivotinja, a ove su majka ovjeku. Sve opstoji u toj harmoniji usred prividne haotine medjuovisnosti. Sa posljedicom trajnosti. (Up. stihove Zapis o izvoru, Dad, Modra rijeka .. Time kameni spava ostvaruje smisao da od knjige trai da mu pomogne upoznati sebe, te da ga podui da dobro ivi i dobro umre. Montaigne (Kova, 2009: 30). Bit svetog i estetikog nauka Dizdarevih dijaka jest u trajnom duhovnom usavravanju: Jer najmanje zna da u svom iu najtea rvanja i ratovi su u tvom biu (Dizdar, Putovi, 22, odlomak) to je ovjek stariji, blie steku ili nianu, sve je vie skoncentraniji na vlastitu smrt, pripremajui se da sebe sa smrti sastavi. Vjerniki u spokojstvu ili agnostiki i ateistiki - kultivirano. Kameni spava nastoji doprijeti do mrtvih slojeva bia i svijesti, do injenice da ovjek se sa zemljom sastaviti mora kako bi na nebo dospio: Smrt je ponovno uranjanje u tamnu dubinu vode iz koje smo potekli, praeno svjetlucanjem koje postepeno iezava. (...) to ostane od nas poslije smrti ... tijelo je od zemlje i u zemlju e otii. Dua je iz knjiga i u knjigu e se vratiti, ali neto mora ostati, jedna gutica, jedna grudica smijene patnje i radosti, koja se useli u one bijele oblaie to plove iznad ljudske rijeke.... Te oblaie, nebesku vunu, stalno sanjam, i mogu ti rei da mi san nije neprijatan. (Kulenovi, 2008: 180, 114)
72
SLOVO O MAKU
8. ZakljuNe rijei
Svojom voljom i racionalno biti spreman umrijeti, pritom sebe na smrt pripremiti da smrt svoju ne pojmi tragino, jedan je od najveih ljudskih izazova. Jedno takvo umijee nam posreduju heretiari i kameni spavai Maka Dizdara. Epigrafi sa steaka preklinju nas da pojmimo besmrtnost heretiara kroz Boiji duh (ruh) u njima znakom i garantom njihova uskrsnua. Jednako tako nas osvjeuju pjesmotvori Kamenog spavaa da kroz preobrazbu materije trajno opstoji ovjeanstvo kao sastavnica kosmosa. Objektivitetu ove pjesnike injenice je temelj u spoznanju da je ovjek bioloki i duhovno- identian kosmosu, svakoj pojavi u kosmosu, i kosmosu kao cjelini. Stoga je Kameni spava, pored svoje estetinosti i svetosti, mogue recepirati i kao psihoterapeutiku smrti. Umrijeti u miru u takvom spoznanju, svakako je umni poduhvat do kojega rijetki dospijevaju. Upravo je u tome poduhvatu smisao Kamenog spavaa, posebice pjesama Sunani Hristos, Pravednik, Ruke, Zapis o izvoru ... Njihove biblijske gnoseologije: Ako penino zrno, pavi na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod. Tko ljubi svoj ivot, izgubit e ga (Ivan 12, 24-25) Dok ovek neprilino ivi, osea strah od smrti. Ako se za ivota priblii Bogu, on zadobija spasonosni strah od Njegova suda. A kad ovek zavoli Boga, onda Njegova ljubav gasi oba ta straha. Sveti Isak Sirin. ( Jeroti 2003: 205) Spasonosni strah od smrti ljudsko bie ostvaruje epistemskom poniznou (Termin Rusmira Mahmutehajia). Epistemska je poniznost preduvjet samospoznanju svoje ogranienosti, intelektualne, bioloke... Epistemska poniznost vodi nas u skruenost. Od skruenosti je samo korak do smirenja predavanjem ritmu svijeta: Bogu usmrtitelju i oivitelju. Jedinstvo bivanja u Boijem kosmikom Umu i ljudskom umu je takodje sutina svetog nauka bosanske crkve i epigrafike steaka i Kamenog spavaa. Ovo Jedinstvo ingeniozno argumentira Rusmir Mahmutehaji primjenom philosophie perennis (hagia sophie i din al-haq-a) , dokazujui vjenu Jednost u biblijsko-kuranskoj Istini i u Kamenom spavau Maka Dizdara: Tako, razliite objave bilo da su nazvane judejstvom, hinduizmom, kransvom, islamom i tome slino uvijek uvaju vezu s Istinom. Ali, nerijetko ti sveti oblici mogu biti preinaeni u ustrojstvo ideologije i vlasti.(...) Crkva bosanska traje vie stoljea, pa ak se konano i preinaila u vie drugih predanja, i tada je sauvala svoju vezu s Istinom. (Dizdar 1990: 210, 211) Ideja Kamenog spavaa se u osnovi podudara sa Vjenikom Nedada Ibriimovia (1940-2011) Ujedinujuju se u movensu prevladavanja biotike smrti i u jedinstvu ljudske religioznosti. Kako ostvaruje epistemsku poniznost kao naelo
73
philosophie perennis, to duhovno-duevno osjeanje svete skruenosti, imana i dina (duga prema Bogu) na putu do selama unutarnje harmonije i mira tumai autor Vjenika Nedad Ibriimovi. Kroz spoj znanja i ljubavi puta samospoznavanja, samoostvarivanja ka Savrenom Umu: Tu se (u Vjeniku, prim. R. D) dogadja pomirenje i sabiranje svih razliitih religija i razliitih kulturnih i civilizacijskih tokova na Zemlji. To se dakle razrjeava u iskrenosti srca jedne djevojke koja u sebi sabire i protestantizam i budizam i iizam, i sunizam i kranstvo i paganstvo, sve vidove. (...) Vjenik miri u sebi sve religije, kulturne i civilizacijske drame svijeta. (Ibriimovi 2005: 403,404). Da je sveti nauk put Istine i objektivnog razumijevanja Kamenog spavaa, potvrdjuje nam se gotovo svakim sueljavanjem objava i pjesama zbirke. Uvijek naime u ovoj paraleli podudara se Istina i poezija. Rije je o pronicljivom razumijevanju Kamenog spavaa koji postaje shvatljiviji im mu se prizna da su mu korijeni u svetom nauku i svetoj umjetnosti. (Dizdar, Kameni spava Sleep Stoner ... 1999: 237). Ovom je tumaenju umjesno dodati da su sve Boije knjige iz jednog nebeskog izvora, tzv. Levhi Mahfuza ili Ploe pomno uvane. (Kari 2009:8) Prostodunost i savrena jednostavnost refleksija zasigurno su, prema mojem ivotnom i knjievnom iskustvu, najeminentnija snaga magije Kamenog spavaa. Rije je o onoj savrenoj jednostavnosti sadrine i forme kojoj je pjesnik teio u cijelom svom djelu. (Piri 2000: 165). U ovoj savrenoj jednostavnosti, prostodunosti i dobrostivosti zrcali se svetost bosanskih krstjana i Kamenog spavaa i psihologija bosanskog ovjeka, povijesnog i savremenog. To su dostatni razlozi da se u Kamenom spavau sebi samima vraamo. Da nas Kameni spava iz ovog nesavrenog svijeta preko Modre rijeke u svijet svetosti i uzvienosti uznese. Zato dakle voljeti Kamenog spavaa:
Volim te ljubei tvoju Istinu poteklu iz Svetog Uma. Tu Istinu koju sada ne vidim zbog svog sljepila, ali je smatram svetom jer je plod due; tu istinu koja e se na buduem svijetu sresti sa mojom istinom pa e se pomijeati kao mirisi cvijea i postae Jedna Univerzalna Vjena Istina, kao to su vjeni Ljubav i Ljepota. (Dubran 1990: 133)
Ovaj hommage svetosti i estetinosti Kamenom spavau. umjesno je poantirati rijeima Zuke Dumhura - duhovnoga sabrata i savremenika Maka Dizdara. Simbiozom svetosti i estetinosti Zuke Dumhura koji stoji na ulazu u Jerusalem, pred vratima jerusalemskim:
O, kakve li radosti i blaenstva stati pa gledati, gledati i gledati sveti grad na maslinovu breuljku! O, kakve li sree u ivotu se jednom domoi njegovih drevnih kapija. O, kakvog li raja zemaljskog provesti nekoliko bogougodnih
74
SLOVO O MAKU
dana i noi posveenih smjerno moliti pred pozlaenim oltarima jerusalimskim! (Dumhur 1991: 96)
Mora li umjetnost rijei biti inspirisana u religioznom iskustvu da bi je oznaili sacralnom? Ne moe li pjesma biti intimna molitva i izraz svetosti slobodne ljudske misli izvan religiozne misli? Ostvariti se kao osobna estetska svetost. I steci i Kameni spava potvrdjuju materijalnim i duhovnim opstojanjem da su ta ostvarenja realna. Rije je o razdvajanju teoloke estetike, estetike svetosti od estetike umjetnosti rijei. O autonomiji umjetnosti rijei. Steci su umjetnost kamena. Simbioza klesarsko-kiparskog umijea, ornamentike i kenotafa. Snage i vjetine ruku i uma. Taj spoj snage, vjetine i pameti izrodio je Kamenog spavaa. Artizam smrti inkrustriranih floralnih motiva u steku porodio je umijee trijumfa nad smru Kamenog spavaa, duhovne nad prirodnom egzistencijom. Kameni spava je umijee umiranja. Uenje o metampsihozi, seobi dua. Transcendentalna psihoterapija u kojoj se spajaju sveto i estetsko. Sa istinom o smrt materije i trajnosti duha. Sa nestankom ovjeka kao kapi kie i sa njegovom preobrazbom kao kozmike zrake. Ovaj paradoks poiva na objektivnoj spoznaji jedinstva ljudskog i kozmikog. O ovjeku iskri Njegova plamena. Iz ove spoznaje zrai i ljubav i strah spram Boga Stvaratelja i Rastvaratelja. Kameni spava je istog spoznajnoga vrela kojeg nalazimo u Upaniadama, u uvenoj maksimi tat tram asi - znaenja da je svaki ovjek identian kosmosu, sa svakom pojavom u kosmosu, i s kosmosom u cjelini. (Kulenovi 2008: 28). Ovaj leitmotiv spaja Kameni spava sa sufizmom Ibn Sine i Halila Dubrana. Sjedinjenim u tvrdnji Halila Dubrana da mu je od svega napisanog najblia pjesma Silazak due Ibn Sina. Sa metampsihozom u indijskoj filozofiji prema kojoj dua stalno prolazi kroz reinkarnacije, do potpunog oienja. ... Posebno je pitanje kako je mogue filozofski pomiriti takvo uenje sa vjerom u apsolutno stapanje s Bogom, poto je dua zauvijek zabavljena dualizmom tijelo dua, tako da joj beskonano prolaenje ovim svijetom oduzima mogunost konanog oslobodjenja od tjelesnosti. Zanimljivo je, u vezi s tim, da se ni islamske sufije (mistici) nisu temeljito bavili besmrtnou due. (Dubran 1990:145) Rije je o zajednikom leitmotivu filogenetske preobrazbe materije u duh, fizike u metafiziku. Smisla astralnosti i spokojstva u vjenosti. Stoga je jedan od eminentnih prouavatelja pjesmovora Maka Dizdara Boko Novakovi svoju studiju nazvao Budjenje kamenog spavaa. Dokazujui da umiranje u jednom stanju bivstva znai radjanje u drugom bivstvu. (Novakovi 1970: 17, 18).
75
Zur Symbiose der sprachknstlerischer sthetik und des Heiligtums anhand des poetischen Leitmotivs des Todes Des steinerne Schlfers von Mak Dizdar
Resyme
In dieser Studie interpretiere ich der heilige Kraft und sthetisch sprachknstlerischen Wirkungen des poetischen Lietmotivs des Todes auf dem Basis der metaphysischer Transformation des biotisch-materialistischen Lebens in seine kosmische und geistliche Ewigkeit. Es handelt sich dabie um eine Metamorphose des Materiellen durch ihre stndige Transmutation in einer ewigen Bestehens des mikro-makrokosmischen Daseins. Damit wird sich Der steinerne Schlfer als transcendentale Psychoterapie erweist in deren sich das poetische Wort in die heilige Kraft umwandelt. Solche Umwandlung wird in der Erforschung der mittelalterlicher Epigraphic der bosnisch-humischer Heretiker als sgn. bosnische Schule des Todes genannt. In meiner Studie ist solche Todeskunstschule anhand der Interpretation von (un)trenbaren Symbiose zwischen des Heiligtums (und der heiligen Wirkung) und des sthetischen bewiesen worden. Mit dem Hauptthese, dass das biologische Tod in Dizdar Poesie eine Umwandlung in andere Art des Daseins bedeutet. Unten den Verwendung der Philosophie perennis kann man Des steinerne Schlfers als eine Art der knstlerischer Psychoterepheutik sehr ernst annehmen, um durch deren Anwendung eine gewisse Todesberwindung zu erlangen.
Literatura
Belagi efik (1982), Steci kultura i umjetnost.Veselin Maslea, Sarajevo Dizdar Mak (1999), Kameni spava, Stone sleeper. Prijevod Francis R. Jones. Pogovor Rusmir Mahmutehaji. Grafiko oblikovanje Devad Hozo. Did, Sarajevo Dizdar Mak (1979), Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo. (Biblioteka Kulturno nasljedje) Durakovi Enes, (1979), Govor i utnja tajanstva. Pjesniko djelo Maka Dizdara. Svjetlost, Sarajevo. (Ponovljeno izdanje: Sarajevo 2005) Dubran Halil, (1990), Suze i osmijeh. S arapskog preveo i pogovor napisao Esad Durakovi. Grafiki zavod Hrvatske Kranska sadanjost, Zagreb Dumhur Zuko, (1991), Hiljadugodinje prie, knjiga VI, Sarajevo Estetsko i sveto. Zbornik tekstova. (1994),Ur. Milan Damnjanovi, Gradina.Ni Elijade Mirca, (1980), Sveto i profano, Zamak kulture, Vrnjaka Banja Ibriimovi Nedad, (2005), Izabrana djela. Ruhani i ejtani inspiracija. Eseji 1990-2004. Knjiga 9., Svjetlost, Sarajevo
76
SLOVO O MAKU
Jeroti Vladeta, (2003), Izabrani ogledi, Srpska knjievna zadruga, Beograd. Kari Enes, (2009), Kuranski univerzum, Connectum, Sarajevo Kulenovi Tvrtko, (2008), Izabrana djela. Trag crne ui. Udrueni izdavai Sarajevo. Lovrenovi Dubravko, (2009), Steci bosansko i humsko mramorje srednjega vijeka. Rabic, Sarajevo Mahmutehaji Rusmir, (2005), Malo znanja . O drugome u muslimanskim vidicima. Antibarbarus, Zagreb Novakovi Boko, (1970), Budjenje kamenog spavaa. asopis Odjek, XXIII, 17-18, Sarajevo Oto Rudolf, (1983), Sveto, Svjetlost, Sarajevo. Piri Alija, (2000), Stil i tekst. Stiloopisne interpretacije knjievnih tekstova XX stoljea. Bosanska rije Wupertal; Isti, (2010), Arheologija teksta, Des, Sarajevo Schouon Frihjof (1983), Von der inneren Einheit der Religionen, Ansata-Verlag, Interlaken 1981. Ibid.: O transcendentnom jedinstvu religija. (1997)S francuskog preveo i predgovor napisao Dr. Reid Hafizovi. Bemust, Zenica Veljai edomil, (1958), Filozofija istonih naroda, knjiga II; MH. Zagreb
77
. .
. naume.radiceski@yahoo.com

, , , , . , , . , . , XX , , , . : , , , , , ,
, , , , . , , Kameni spava ( ) , (1917-1971). , , ,
79
. - , , , Putevi (), Kameni spava ( ) , , , ... bezgranini / Prostor vremena ( ).1 , , , , , , , , , , , , , // , , , . , , , , . , , , , , , , , , . , , , Kameni spava ( ), , , (?) obnova glasovnih utihnua na kamenim grobovima i govorna evokacija iscrtanih simbola preminulog ivota ( ) (Begi, 1984:6-7).
1 Mak Dizdar (1984/1985), Kameni spava, Svjetlost, Sarajevo, 103.
80
SLOVO O MAKU
kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada ( ( ) ),2 , / , , , , / , / . , , . , Onog to u vremenu se / Ovremeni ( / / ),3 . , , / , , , , , , , , / . , , , ( ) , , , , , Zapis o jednome zapisu ( ) ... zapis ovaj tajni iz tamnih i drevnih vremena (... ).4 , , ,
2 Mak Dizdar (1984/1985), Kameni spava, Svjetlost, Sarajevo, 131. 4 , 169. 3 , 138.
81
, , , nie pred nama iz dna nekog mutnog sna ( ).5 , , , / . , , zapis (), Kameni spava ( ), , , , , , , . kriptogram materijalnog i duhovnog predanja srednjovjekovne Bosne [...] da bi ga oslobodio vremenske odreenosti kao temporalne relativizacije i individualnog vaenja (() [...] ...) (Prohi, 1920). XV XX , , , .. , () ( ), , vrata ().6 stade u vrijeme ( ),7 , Trebalo bi se odkameniti ( ),8 . ,
6 , 140-141. 7 , 132. 8 , 131. 5 .
82
SLOVO O MAKU
() , , , , , / , ( ) . , , , () Kameni spava ( ) , . . , , , , , , , , , , XV , . , , , , , , , . ( XX, XXI ). , , , , . , , , . , , () , , , . , , Kameni spava ( ) uspio je da opkorai vrijeme ( ) (Prohi, 1974:82),
83
, , , , , . XV , XX . , , . , , , , , . ? ( , ). ( ) , , XX . / Slovo o ovjeku ( ) Slovo o zemlji ( ), Slovo o nebu ( ) Slovo u slovu ( ). , , Suoenje () ... Suoenje ovjeka i vremena, ljudske udnje i ravnodune bezgraninosti svemira ostvaruje se u ovoj pjesmi monologom lirskog subjekta koji Rjeju imenuje stvari i tako besmislenu vjenost materije, nesvjesne vlastitog postojanja, artikulira u smisaonu sliku svijeta ( , , , ) (Durakovi 1984/1985: 14), / . , , , , , , Kameni spava
84
SLOVO O MAKU
( ) , , , , , . , etvrti jaha ( ), Vrijeme je da se misli o vremenu ( ), , Jer vremena ima tako malo / I vremena nee vie biti ( / () ),9 , , / XV . , , . , , , . , XV , , , , , , , . , . , Kameni spava ( ), , Zapis o jednome zapisu ( ). , ,
9 , 144.
85
, , / , . , , () , Izgubljeno / Svoje / Davno / Lice ( / / / ).10 -, , , zapisi () slova (), , en bloc, , . , , Kameni spava ( ) . , . , , , , , , . , , , , , . .
***
/ , Kameni spava ( ) . , - , / , , , .
10 , 170.
86
SLOVO O MAKU
, XV XX . , , , , , , XX , . , , / Kameni spava ( ) . , , , () , , , , , . , , . , , Kameni spava ( ) , , . , . , , . - , , ,
87
. , , , . , , . Balade Petrice Kerempuha ( ) . Kameni spava ( ) , , . , , / , , , kameni spava ( ), , , , , , , , , () . , , , , . , . () . . , , // , , , . , , . . Kameni spava ( ) , , , , .
88
SLOVO O MAKU
. .
STONE SLEEPER BY MAK DIZDAR OR A DIALOGUE BETWEEN CENTURIES
Summary
With the Stone Sleeper, his unique poetic achievement, Mak Dizdar has established himself not only as a dreamer and a remarkable thinker, but as a rare, unattainable, and never fully graspable prophet and visionary. Most impressive is the fact that he achieves this through an imaginary, and a dominantly poetic dialogue with the ancestors from the order of the Bogomils, that is, Bosnian Christians. Through the inscriptions on their tombstones in that already deepened poetic venture and project, he appears as both their reader and interlocutor. On account of this very analytical ungraspability, this contribution insists on detecting at least some of the connections between the 20th-century poet and prophet, on the one hand, and, on the other, his impossibly possible, if not doubles, then at least fellow travellers sharing his sentiments and ideas, but above all his fate in the triviality and transience of space and time. In this reading of Dizdars Stone Sleeper as an attempt to find the connections between the identicalities divided by temporal infinity, or as an attempt to transcend time, that is, to enter time eternal, to reach timelessness, one nevertheless humbly concludes by interpreting this poetic endeavour as an incredibly profound and endlessly existentialist and philosophical poetogram that is an expression of mans defiance of infinity. Keywords: Mak Dizdar, Stone Sleeper, tombstone inscriptions, two-way evocation, time gate, poet-thinker, poet-prophet

Begi, Midhat (1984), Dizdarev Kameni spava, : Mak Dizdar, Kameni spava, 5-18, Veselin Maslea, Sarajevo , (1970), , , Dizdar, Mak (1972), Pjesme, Zora, Zagreb Dizdar, Mak (1984), Kameni spava, Veselin Maslea, Sarajevo Dizdar, Mak (1984/1985), Kameni spava, Svjetlost, Sarajevo Durakovi, Enes (1981), Pjesniko djelo Maka Dizdara, : Mak Dizdar, Izabrana djela, knjiga I, Svjetlost, Sarajevo, 7-47
89
Durakovi, dr Enes (1984/1985), Pjesnitvo Maka Dizdara, : Mak Dizdar, Kameni spava, 5-16, Savremena knjievnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, Svjetlost, Sarajevo Prohi, Kasim (1974), Apokrifnost poetskog govora. Poezija Maka Dizdara, Veselin Maslea, Sarajevo Vueti, ime (1972), O Maku Dizdaru, : Mak Dizdar, Pjesme, 185-194, Zora, Zagreb
90
dr. sc. Emilija Kova

Uiteljski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Odsjek akovec Graditeljska kola akovec emilija.kovac@optinet.hr
Poetiki geometrizam Maka Dizdara

SaeTak
Budui da je strukturiranje prostornosti bitna odlika Dizdareve poezije, pojam geometrinosti, uglavnom vezan uz vizualne discipline, drimo primjerenim u njenu razmatranju. Sintaktike (linearne) konstrukcije njegova izriaja (sronost, rekcija) respektiraju normativne paradigme iznalazei u njima, kombinacijom izoformnih i aloformnih konstrukcija, stilogeni potencijal. Takva (ritmotvorna) sintaktika u sprezi s idiomatinom versifikacijom proizvodi vizualne efekte (krinost/krunost pjesme kao forme, ali i predstavljenog poetskog prostora) koji aktualiziraju ve ovjerenu motiviranost ove poezije kulturolokim specifikama sredinjeg bosanskohercegovakog areala (steci). U funkciji ekspresivnosti izriaja i osebujno je paradigmatsko strukturiranje materijala (odabir leksika, osobito njegova raznorazinska arhaizacija - fonoloka, morfoloka, leksika). Na taj se nain (arhaizacijom) linearnoj geometriji prostora (duina irina) dodaje ideja vremenitosti, i to u dvije svoje komponente (horizontalno obuhvaanje sadanjost, i vertikalno obuhvaanje odnosa prolost budunost), ime se ispisuje krinost kao jedan od temeljnih principa ove poezije. Budui da vrijeme postoji i kao sjeanje koje se ugrauje u suvremenost, i s vremenom u vezi moe se govoriti o konceptu krunosti. Tako tekst, motren kao injenica prostora, iz plonosti prelazi u voluminoznost viedimenzionalne strukture, a, mjeren svjetonazornim potencijalom, iz vizualnosti u pojmovnost. Kljune rijei: izoforme, aloforme, ritmotvorna sintaksa, ritmike figure, akustike slike
1. INTerpreTacijske preTpOsTavke
Pjesma je ve naelno, zbog izuzetne vanosti ritma i versifikacijskih imperativa, po svojoj prirodi geometrina struktura. Premda je svaki geometrijski oblik i prirodna datost (mimetina geometrinost), dosljedan red (stilizacijska geometrinost) oit je znak autorske intervencije i nakane. Stilizacija je, sama po sebi i nuno, intencija, poruka.
91
Kako je sav lingvistiki materijal Dizdareve pjesme, zbog specifinosti njegove poetike - saimanja1, maksimalno optereen i svaki je dio strukture bitan za ukupnost dojma, tezu o geometrizmu kao bitnom elementu njegove poetike razmotrit emo na razliitim razinama strukture: motivskoj, akustikoj, sintaktikoj te globalno formalnoj. Budui da je modernistiki koncipiran, Dizdarev diskurs odlikuje se sukladnou konstitutivnih razina, tako da se moe govoriti o njihovoj strukturnoj fraktalnosti.2
1.1. Motivika
Motivika je sloj teksta koji ima naelni prioritet u percepciji te se najee apsolvira u poetnim stupnjevima izuavanja autora kao teme. Smatrajui je, dakle, naelno razmotrenom, u ovoj je analizi akcentiramo samo momentima bitnim za postavljenu tezu. Ve i letimian, ali intencionalan, probir motiva jasno ukazuje na stilizacijsku konfiguraciju imaginiranoga svijeta: on jest temeljen na zbilji prepoznatljiv i vjerodostojan, no mimeza zbilje u Dizdarevu sluaju nije reproduktivna nego ekspresivna: nakana joj nije predstaviti zbilju nego ideju, stav. Od vizualnih komponenti motiva dominantno je linearno strukturiranje prostora u nekolikostrukoj pojavnosti: vlat trave, iblje, stabla - vertikalnost putovi, rijeka - horizontalnost sunce, krug, zlatnik, hljeb krunost Osnovni semantiki sloj teksta/motiva referentan je u odnosu na zbilju prezentira prepoznatljiv realni svijet, no, motren kao dio specifine interne pjesmovne strukture, motivi se kontekstualno resemantiziraju: prirodne pojave i objekti svakodnevice (dad, krin, vrata, klju, brava, npr.) kolokacijskim inovativnim intervencijama (dad pravedni, vrata u stepenita gorua, klju brave) transformirani su u imaginiranu zbilju, tj. ouujuom atribucijom iz prirodnog slijeda prelaze u kulturu. Motivi tako, preseljeni iz realnoga konteksta u literarni, postaju simboli tumaivi unutar odreenog svjetonazornog okvira
potvruje), Prohi, Mapa putova, u Dizdar, Modra rijeka, 6 2 Fraktali to su objekti koji daju jednaku razinu detalja neovisno o razluivosti koju koristimo. Dakle, fraktale je mogue uveavati beskonano mnogo, a da se pri svakom novom poveanju vide neki detalji koji prije poveanja nisu bili vidljivi, i da koliina novih detalja uvijek bude otprilike jednaka. Oni su (barem priblino) samoslini (sastoje se od umanjenih verzija samih sebe), ali isuvie nepravilni da bi se opisali jednostavnom geometrijom, hr.wikipedia. org/wiki/Fraktal, preuzeto 29. 6. 2012.
1Ako je sam Dizdar pjesnik saimanja (a to geneza njegovog pjesnikog djela nepobitno
92
SLOVO O MAKU
koji im definira nov asocijacijski potencijal. Osnovni perceptibilni parametri predmetnoga svijeta predmeti/motivi predstavljeni kao duina i irina prostor Dizdareve pjesme oblikuju krino, ali, aktivirajui potencijal zakrivljavanja linearnoga prostora, naznauju i druge mogunosti vizualizacije krunost. Na taj nain slika s razine predstavljakih denotacija i mimeze prelazi na razinu temeljne kulturoloke simbolike. U konkretnom sluaju ouujuom se kolokacijom postie al/kemijska reakcija (Milanja, 1977: ): rije/sintagma/slika, budui da nema konotacijski korelat u zbilju, postaje signal za meta-znaenje te pjesma postaje tajnopis, a njome reena pria mit. Razmatrani u naznaenom modus, kao elementi stilizirane zbilje, s naglaskom na vizualnim parametrima, motivi aktiviraju svoj prostornogeometrini potencijal i opaljivi su prvenstveno s obzirom na nj: kao linija (put, rijeka, kia, kolo) ili lik (krug - kruh, sunce, zlatnik, kapljica). Horizontalnoj postavljenosti u pravolinijskom redu (rijeka, put) korelativno se postavlja vertikalna (stablo, trava) proizvodei u toj korelaciji stilogene efekte (simbolika krinosti). Linearna dvodimenzionalnost svijeta i znaka ne uspijeva odgovoriti na pitanje o smislu egzistencije: u takvom modusu postojanja (hod u prostoru i vremenu) neostvariva je progresija. Ako je to kretanje pravolinijsko, ivot se realizira kao sukcesija nesvrhovitih segmenata, a ako je kruno, kao ponavljanje istog (Boe / Oprosti mi / to sam tek doao / Tamo odakle sam pun nade i poao; zavrni, 14. fragment ciklusa BBBB, 71). Odatle otvaranje motiva dodatnim znaenjima i uznaivanje novih egzistentnih dimenzija: rije/motiv/slika postaju metafora - motivi funkcioniraju kao sabiralita kulturnih znaenja stvorenih kroz postojanje u vremenu. Takav (nov) jezik, nova rije (slika) oblikovana zaudnim kalemljenjem sastavnica sugerira neku drugu, nematerijalnu, ne-fiziku razinu zbilje3. Sintagme-slike cvijee srdbe, prasak sna, zeleni jeleni, usta brave, prst kljua, tijesto glasova, zvono tiine u svojoj semantikoj zaudnosti znakovi su udnja za itanjem/upisom tree dimenzije svijeta neuhvatljive dvodimenzionalnim jezikom. Inovativnom kolokacijom i tako proizvedenom semantikom stilizacijom, rije prestaje biti proziran znak kojem je svrha posredovanje konvencionalnog znaenja postajui simbol, neproziran znak s nakanom proizvoenja novoga
velik dio opusa) i jasno i nejasno u isti mah, odreeno i neodreeno, izrecivo samo djelomino, a zapravo neizrecivo, Vlatko Pavleti, Kako itati poeziju, 185; Dizdarevu pjesmu ve i zbog izrazite vanosti glazbenih elemaenata moemo kvalificirati kao metafiziku slijedei Kasima Prohia koji dri da je muzika metafizika na djelu, Apokrifnost poetskog govora, 189
3 /.../njezino je znaenje (autor govori o Modroj rijeci, no drimo da je opaska primjenjiva na
93
znaenja. Zaudnost i deautomatizacija (Pavleti b, 15)4, intencionalno postavljanje motiva u korelativne parove provociraju intelekt na odgonetanje unutarnjeg (skrivenog) referenta. Takvu intelektualistiku aktualizaciju napose potiu motivi esencijalno/ aksiomatski prepoznatljivi kao kulturoloke tvorbe, nemimetiki/simboliki znakovi koje uvode jasne svjetonazorne akcente (biblizmi vinograd. loza, rozge, vitice, duga). Konotacijskim optereivanjem izraza i asocijacijskim grozdovima koji iz tako napregnutog izriaja proizlaze, nadilazi se ogranienost konvencionalnih mogunosti iskaza i nastoji dosei transcendento - trea dimenzija znaenja/postojanja.
1.2. Sintaksa
1.2.1. Sintaktike izoforme/aloforme (Interpretacijski model Vijenac) Cjelokupna struktura Dizdareve pjesme disciplinirana je i kontrolirana. Postupak koncentriranja i saimanja primijenjen je na svakoj razini izraza maksimalno optereujui leksiki materijal pjesme5. Premda je ekspresivnost pjesme proizvod sinergijskog djelovanja strukturnih sastavnica, ipak temeljem Dizdareve osebujnosti drimo efekte generirane sintaktikim potencijalom jezika. Kombinatorikim strategijama6, a potujui naela normativnosti, proizvodi se slojevita mrea ritmikih figura. Imperativ sintakse, koji iskaz tretira kao komunikacijsku cjelinu (zbog ega ga, kao to je naznaeno, oblikuje sukladno prakticiranoj normi), i imperativ versifikacije, koji generira stih i/ili strofu kao ritmiko-melodijsku cjelinu, dva su temeljna gradbena naela koja se presijecaju i nadograuju rekonstituirajui svoje normativne pretpostavke, koje (u skladu s modernistikim konceptom) postiu dijaloku sintezu, a ne polemike kratke spojeve.7 Ta dijaloka sinteza bitno je mjesto poetikog koncepta koji ispisuje Dizdar: njegovo je djelo velika modernistika pria znatnih kognitivnih zahtjeva s oekivanjem takoer
zakoen, iskrivljen, iskonstruiran. 5 i u tom smislu drimo pojam fraktalnosti primjerenim ovoj poetici
4 Radi se o interpretaciji ideje V. klovskog da pjesniki govor nikad nije spontan ve
6 Za podrobniju analizu oblika i funkcija postupka drimo poticajnim razmatranje pojma
zrcalne strukture, Vulet c (1988), 85-134 7 Dijaloke i polemike suodnose poticajno i iscrpno razmatra Orai-Toli, ali kao intertekstualne, tj. odnose uglavnom inoautorskih tekstova; u ovom sluaju pojmovi su uporabljeni u analizi razliitih struktura primarnog istoatorskoga teksta
94
SLOVO O MAKU
znatnih recepcijskih ishoda (spoznaju bia i bitka), koji pak su neostvarivi bez recipijentova ulaganja u priu. U tom smislu oit je autorov napor da se postigne uspjena recepcija: strategijama ouavanja potie imaginacija recipijenta, aktivirajui tako njegov angaman nuan za postizanje konanoga konstrukta (razumijevanje teksta). Tako stih (versifikacija sa svojim vodeim naelom melodinosti) ne remeti reenicu i njene komunikacijske nakane (objasnidbenost) nego hijerarhizira sastavnice iskaza (npr. - lomljenjem reenice u vie alineja, tj. opkoraenjima, proizvodi mnotvo jakih mjesta, tj. naglasaka, otvarajui mogunost individualnim interpretacijskim varijantama); sintaksa pak ne paralizira stih i njegov melodijski imperativ nego ga loginou tijeka (komunikativnou, oslanjanjem na normu koja ne optereuje iskaz autoreferencijalnou) oslobaa za traenje s onu stranu zadatih obrazaca. Ralamba sintaktikog ustrojstva iskaza pokazuje da je temeljni sintaktiki princip Dizdareve pjesme oblikovanje dvolanih i trolanih obrazaca s kojima, unutar pojedine pjesme, autor postupa kao s temeljnim gradbenim elementima uporabljajui ih frekventno, ali s manje ili vie uoljivim transformacijama. Od primarnog stanja jezika (pojedinani leksemi) u prvom stupnju oblikovanja on gradi karakteristine blokove/sintagme koje, u varijantnim aktualizacijama, postiu karakteristike izoformnih/aloformnih8 cjelina. Na takvoj osnovi nastaju dva osnovna tipa Dizdareva stiha: a) dug razgovorni, eksplikativni stih-reenica, sastavljen od prostorno kontinuiranih izo/aloformnih blokova, vizualno funkcionira kao proza (tijek do ruba stranice); krae sintaktike strukturne sastavnice ritmiziraju cjelinu, ime se odrava unutarnja tenzija teksta; svrha takvog oblika je objasnidbenost, osobito sugerirana zavisnim strukturama, tj. gradnjom zavisnosloenih reenica uzronog/vremenskog tipa (veznici jer, kad); b) kratki monoleksemni stih, sastavljen od prostorno izoliranih izo/aloformnih blokova u kojima se maksimalno aktivira potencijal dijelova znaka (nastaje prostornim dekontekstualiziranjem pojedine rijei, koja time maksimalno aktivira sav svoj gradbeni potencijal); svrha takve tvorbe intenziviranje je ekspresivnosti iskaza.
(izoforme), a u varijacijama postiu nijansirano razlikovanje (aloforme)
8 stihovi/cjeline kojima je srodna shema preklapanje principa versifikacije i sintakse
95
Kombinacijom naznaenih struktura (dugo/objasnidbenost kratko/ekspresivnost) proizvode se a) vizualne cjeline u koje se, u kontekstu, upisuju karakteristina znaenja (ve spomenuti obrazac krinosti) i b) ritmotvorni efekti (razigravanjem sintaktikih potencijala iskaza stih promatramo kao ritmikim parametrima iniciranu dinaminu strukturu, tj. semantika cjeline proizvod je individualne autorske djelatnosti, a ne apriorna, garantirana, nemjenjiva veliina). Imperativ Dizdareva stiha je ritmika gibljivost, zbog ega se stalno poigrava logikom sintakse (komunikacijsko ne/dovravanje iskaza u okviru iste cjeline) i logikom versifikacije (melodijsko ne/dovravanje fraze). Signifikativan je, npr. kratki stih u pjesmi Poruka (Zapalit e me znam / Na tvojoj / presvetoj / I svijetloj / Lomai // Koja / U / Tebi / Eto / Ve / Nie): vizualni signal pauze (kraj retka) ne poklapa se sa sintaktikim (oznaen interpunkcijskim znakom, ili mogunou njegove prisutnosti). Nerijetko se sintaktika cjelina prelama (Koja / U / Tebi / Eto / Ve / Nie; ili Voda da je / voda) proizvodei unutar gramatiki automatizirane cjeline vie naglaenih mjesta (kraj i poetak stiha). Rezultat je ostvarivanje napregnutosti, podizanje intonacije teksta, usporavanje tijeka iskaza, a time i pojaana koncentracija recipijentove pozornosti. U sluaju pak kad logika diskursa povezuje autonomne sintagme u veu formalnu cjelinu gradei tako duge nizove (Suoenje, Vrata, Vijenac, Sunce), tvori se pripovjedni/propovjedni tijek iskaza koji, zbog zasienosti akcentima i izrazite ritmiziranosti (intonacijski signali poetaka i zavretaka dovrenih cjelina) proizvodi majestetian ton. Vijenac (fragment) I kuga bi i rat i glad pa vatasmo jezike svoje od bola I davasmo ruke svoje i davasmo vrelu krv i srca gola elei smrt al smrt je od nas bjeala Jer vrijeme je blizu Ostavi zato oca i majku ostavi brata i sestru Oslobodi se svijeta prezri njegov cvijet Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu Jer je vrijeme blizu Pa neka otvori oi kto hoe da vidi Neka otvori ui kto hoe da uje Jednim okom nek odmjeri tako.
96
SLOVO O MAKU
U pjesmi-modelu evidentna je zasienost tematiziranim postupcima (dvostrukost i/ili trostrukost ponavljanja izoformnih sintagmi: iz svoje jeseni / iz zatoka tvari / iz tavne muke; teko onima koji ive na kopnu / teko onima na moru). S obzirom na strukturu njihove kompleksnosti (tj. mjere njihove uzajamne slinosti/razlinsti, na osnovi koje ih u ovom razmatranju nazivamo izoformama/ aloformama) i oblike njihova pojavljivanja (prostorni odnosi: uzastopnost naznaenih cjelina ili njihova diskontinuiranost), razmatramo ih kao: - kontaktne polileksemine sintagme: nabrajanje leksema u neposrednom kontaktu, unutar iste sintagme (Sunce, mjesec i savren ovjek; ostavi sada oca i majku) - periodine izoformne sintagme: ponavljanje (dvostruko/trostruko) istog sintaktikog obrasca u blizini u kojoj se jo uvijek percipira prethodni sklop, tako da je nesumnjiva nakana proizvodnje ritmikih konstanti unutar vee tekstovne cjeline (Pa kto ini nepravdu neka... //Kto pogan jest neka...// I svet kto je neka...) - disperzivnu izoleksemiju: ponavljanje pojedinih prostorno dislociranih leksema (u prethodnom primjeru - zamjenica kto i estica neka) kojim se naglaava ritmotvornost postupka. Konstrukcija sintagme, tj. postupak ponavljanja/variranja obrasca, primijenjen je kao mikrostrukturno pojaanje unutar makrostrukture (leksiko ponavljanje unutar paralelizma stihova; paralelizam stihova unutar cjelovito zrcalno-simetrine strofe/pjesme), dakle na principu ve aktualiziranog naela fraktalnosti. Tako oblikovan, na principu varijantnih repeticija, Dizdarev je stih vezan i slobodan, no pojam slobodnoga stiha kakav se javlja u njegovoj pjesmi, dobiva novo znaenje: izoritmijskim sekvencama, koje su nerijetko i izosilabine (s tim da izoritmiju drimo nadreenim naelom), Dizdar se slui kao kolanim fragmentima. Izmjena dugih i kratkih perioda pojmljenih i sintaktiki i komunikacijski, tj. izmjena iskaza oblikovanih na principu objasnidbenosti, odnosno saimanja u gnominost (govorenje klikovima/krikovima), rezultira stihom koji je simulacija ritmizirane proze.
97
1.3. Semantika globalne forme (vizualnost/prostornost pjesme)

1.3.1. Kompozicija (Interpretacijski model - Krajina) Uz ve naznaene sintaktike izo/aloforme, na globalnoj razini teksta moe se govoriti o kompozicijskim/diskurznim izo/aloformama. Princip krinosti, kombinacija linearnog potencijala prostornosti (vertikalno/horizontalno), vrlo je uoljiva komponenta na razini cijelog opusa te ga stoga razmatramo na vie modela. Krajina Iz onog bijelog kama eno nie klica Iz neke davne ruke iz nekog tavnog lica Nie i raste u neko bolno bijelo cvijee Ve ptica iz svog skrivenog gnijezda slijee U skrovit krug neijih samotnih svijetlih sanja Slijee ta ptica sa zelenog granja Kraj ovaj kajni zar moe bez zmije Bez otrova njenog zar moe zar smije Bez smijeha tog tajnog kojim se ta smije Iz onog bijelog kama eno nie klica Iz ruke davne iz tavnog lica sad ie klie Iz znanog kama znamen stamnog plama Razmatrani stih tendira dvolankovitoj strukturi i prozodijskoj pravilnosti9, no sastavne dionice ne ponavljaju nego variraju oekivan obrazac, ime je izbjegnuta ritmika jednolinost teksta. Ta neprestana varijacija uzorka moe se dovesti u paralelu s postupkom motivacijskog predloka (steka), koji je oblikovan klesanjem: likovno-semantiki identini motivi (vitica, krin, spirala, ljudska figura) izvedeni su formalno u nizu invarijanti aloformi (Mileti, 1982). Tako gledano, sintaksa i stih Dizdareva zapisa kompozicijski i formalno funkcioniraju kao referencija materijalne injenice koja ga motivira. U razmatranom primjeru-modelu oitija je pravilnost na razini makrostrukture, tj. globalnog teksta/pjesme, nego na razini mikroformi (stih, sintagma): pjesma je graena od niza cjelina (etverostruka izmjene distiha i monostiha: 4x2/1) koje se pravilno izmjenjuju. Uzmu li se u obzir i semantiki momenti,
akcenata (665/564 // 444/565) i cezuri koja stih dijeli u dva dijela/lanka (Kraj ovaj kajni // zar moe bez zmije; Iz onog bijelog kama //eno nie klica)
9 oigledna je simetrija (zrcaljenje sastavnih dijelova, izoformnost) u rasporedu broja
98
SLOVO O MAKU
djeljiva je na dvije cjeline identinog sastava strofa: 2/1/2/1 - 2/1/2/1. Mogunost podjele na dvije cjeline sugerira i distribucija signala prostornosti: u svakom se segmentu ostvaruje postupno kretanje od nieg viem (1. dio: kamen, klica cvijee, ptica; 2. dio: zmija, tlo klica, klicanje, plam) te prijelaz konkretnog u apstrakciju (1. dio: kam, ruka krug samotnih svijetlih sanja; 2. dio: kraj, zmija znamen stamnog plama). Promiljenost kompozicije i kontrolirana ritmika organizacija dijelova (stihova/lineja kao sintaktikih struktura) rezultat je strategije zrcaljenja/ ponavljanja strukturnih jedinica, ali ne doslovno nego takoer u nizu invarijantnih oblika. To je posebno oigledno u odnosu uvodnog distiha (Iz onog bijelog kama eno nie klica / Iz neke davne ruke iz nekog tavnog lica) kojim se poantira zavrna cjelina/strofa drugog dijela (Iz onog bijelog kama eno nie klica / Iz ruke davne iz tavnog lica sad ie klie). Obrazac se ponavlja, ali u drugaijoj ritmikoj strukturi: dok je prva varijanta graena na dvjema ritmiki paralelnim dionicama (Iz neke davne ruke / iz nekog tavnog lica), druga razbija doslovnost paralele te je prvi stih dvolan, a drugi trolan (Iz ruke davne / iz tavnog lica / sad ie nie). 1.3.2 Struktura strofe (Interpretacijski model - Hia u Milama) Jedna od vrlo evidentnih formalnih karakteristika niza tekstova (Svatovska, Zapis o jednome zapisu, Hia u Milama) strofa je koja smanjuje svoj leksiki materijal (odustajanje od govorenja i tenja utnji?), a formalno funkcionira kao dekorativni uzorak. Interpretacijski model 2.3.2 Hia u Milama (fragment) Za sve one to u vijeku bjee Iz svoje hie Koja im se Oee Iz irokog ognjenog kruga U kojima zapaljene Lomae lee .. A ako li kto ta vrata kreposti U sebeljublju svom Nenadano Zatvori
99
Neka se hia djedovska do temelja Sori i srui U mojoj Dui U obor aavi neka se obori Neka se u gar goli I pepeo crni Neka se U veliko nita Neka se Satvori Takva trokutasta/klinasta/grozdasta strofa formalno asocira motiv friza sa steka ili est motiv kola. Karakteristian oblik trokutaste/klinaste strofe postignut je intencionalnom stilizacijom - atomiziranjem tekstualnih elemenata (izdvajanje rijei u samostalni stih): Za rije da hljeb je hljeb Da vino je vino A voda da je Voda. Postupak itamo kao signal namjere da se maksimalno optereti rije/glasovni niz, tj. da se pozornost koncentrira na detalj: esto razbijanje sintagme opkoraenjem (sitnih / zlica; voda je / voda) naglaava mikrostrukturu znaka i njen potencijal. Sintaktika urednost, vezivanje rijei u sintagmatske blokove gramatiki (veznicima, potivanjem norme), uva integritet rijei i sintagmi tako da se one ne raspadaju u krhotine nego se, usprkos fragmentiranju, percipiraju kao cjelovite strukture definirane normom, ali su, svojevrsnim labavljenjem kontekstualnih sveza izdvajanjem u samostalni stih, obremenjene novim znaenjskim potencijalom. Stih, strofa i cijela struktura globalne forme u funkciji su tvorbe vizualne sheme, tj naglaavaju vanost prostornosti pjesme. Semantizacija pozicije razmatranog elementa u prostoru teksta, ne samo pozicije kao sintaktike kategorije, potvruje ve naznaenu tendenciju Dizdareva teksta da govori svim elementima strukture pretvarajui na taj nain pjesmu u tajnopis, globalni znak za koji treba otkriti klju, itati ga u njegovoj vieslojnosti.
100
SLOVO O MAKU
1.3.3. Dinamika mikrostruktura (Interpretacijski model Poruka) Vanost/znakovitost globalne forme, imperativ vizualnog kao (barem) ravnopravnog semantici leksika i sintaktikih efekata, po emu pjesma i jest pjesma, stih, a ne ritmiziran prozni fragment, vidljiv je u rasapu reenice na stihove, pa ak i rijei na slogove. Poruka Zapalit e me znam Na tvojoj presvetoj Lomai Koja U Tebi Eto Ve Nie A ja se na tvome strasnom I stranome Stratitu Neu Niti PoMai
Versifikacijski efekti (odabir pozicije u stihu) semantiziraju se, a rije (kao prvenstveno komunikacijska, pa time i semantika injenica), dolazi do ruba vlastite predmetnosti. Za razmatranje na tragu naznaenih mogunostima osobito je interesantan postupak razlaganja leksema na slogove (po-ma-i). Konkretna stilizacija minimalnom transformacijom proizvodi dodatna znaenja: problematizira/dovodi u pitanje znaenjski potencijal rijei koji joj je garantiran leksikografskom normom, a novom formom generira novi, tj. rije se kontekstualno resemantizira. Premda se versifikacijskim sredstvima fragmentirana estica (rije/slog) autonomizira, Dizdar ipak nikad ne destruira konvencionalnu cjelinu: slogovi ostaju samo slogovi, ne individualiziraju se u autonomni (apstraktni) znak. Svijest o njima kao slogovima, dijelovima cjeline, ouvana je: signal za njihovu pripadnost rijei kao matinoj jedinici (formalno i semantiki) jest znak rastavljanja (Po-Ma-i). U tekstu koji inae nema potrebu za interpunkcijom, ovakvi su znakovi posebno znaenjski optereeni - nisu stvar norme nego stila. Statika tekstovne strukture fragmentacijom je ponekad dovedena do raspada komunikacijskog bloka, ali aktiviranjem mree unutarnjih sila, u kombinaciji s mjestima rastereenja (npr. ponavljanje srodnih sintaktikih struktura, refren) uva se kompaktnost cjeline. Raspad rijei i vizualno je sugestivan: naglaava vertikalnu liniju pjesme te sugerira nestajanje teksta i odustajanje od poruke kao leksikalizirane kategorije.
101
Kombinacijom razmatranih mikrostruktura Dizdar oblikuje a) horizontalni tekst (izrazito dugog stiha, koji tendira proznom izriaju - Suoenje, Brotnjice), koji je u opozicijskom su odnosu s b) vertikalnim tekstom (kratki stih nastao apstrahiranjem kratkih segmenata u samostalne cjeline - Posve doslovni san meu golim paralelama, Svatovska). Uz vizualnost u doslovnom smislu (horizontalno/vertikalno kao isti optiki efekti), odnos dugo kratko, u sprezi s ostalim slojevima teksta, princip je i nizanja pjesama/strofa u pojedinim ciklusima. Npr. segmenti pjesme Posve doslovni san u dva se navrata (fragment 11 - San je; fragment 18 - Pa / Pa / ipak) toliko skrauje da sugerira odustajanje od govorenja: zadnji dio ciklusa sastavljen je od samih relacijskih - semantiki apstraktnih - rijei, bez punoznanice, atomiziranih formalnim izoliranjem u samostalne stihove (apstrahiranje) i time dodatno oslabljenih u mogunosti ostvarenja pojmovnosti. Ukorak u apstraktno, i iskorak iz jezika pojmljenog kao konvencionalni sustav s funkcijom sporazumijevanja, naznaen je i naslovom - zaudnom kombinacijom leksema (san meu golim paralelama). Dizdareve konstrukcije, strogo kontrolirani kemijski spojevi koji uvijek tvore novu supstanciju (Nova Rije), u ovakovim sluajevima doseu rub realnog i apstraktnog, maksimalno napreu svoj konvencionalni potencijal, ipak ne zakoraujui u apstrakciju.
1.4. Upis vremenitosti - aspacijalne dimenzije (Interpretacijski model - Pravednik)

Tekst Dizdareve pjesme, kao to to tekst po svojoj prirodi i jest, linearan je (i pisanje i govorenje traju u sekvencama jedno poslije drugog, bilo u prostoru, bilo u vremenu), no svrha poruke, spoznaja, proniknue u smisao, nedosena je/nereciva na taj nain. Dizdar i njegov subjekt itai su prostornosti svijeta, gonetai: svijet poimaju kao skup znakova za koje se trai klju mogueg proirenja iz linearnosti u treu dimenziju postojanja. Ta dimenzija, za koju ne postoji formalni nain biljeenja/signaliziranja linearnim slijedom (pa je zato poimamo mistinom, outu skrivenom), jest vrijeme. Specifinom aktualizacijom potencijalnih paradigmatskih nizova, ponajprije arhaizacijom (gramatikom i leksikom) te proizvodnjom neologizama (ostrviti se/ostrvljen, utalica, nedohod, opepeliti, nedoin) tekst dobiva voluminoznost vremenitost, tj. sugerira otvaranje nove (teleoloke) dimenzije postojanja - ostvarivanje smisla kroz vrijeme.
102
SLOVO O MAKU
Pravednik (fragmenti) Pa izreko slovo Diu glavu k nebu Pitaju o tajni Na putu ka grebu Pitaju o tajni A nebo bi plno Muka ot olova Te ta slova ue Oni to brez due Te ta slova ue Vradom se zasmija Zmija adahaka Bo glas se izgubi U gluhoti mraka Bo glas se izgubi
U konkretnom sluaju arhaizacija se dogaa na fonolokoj razini (greb - grob; plno - puno), leksikoj (vrada - mrnja; bo - jo; ee - jo). Budui da je samo jedan sluaj punoznane leksike arhaizacije (vrada) naspram tri gramatike( bo 2x, ee, ), moemo zakljuiti da je relacijska arhaizacija bitnija od supstancijalne: injenice ivota sutinski su iste, a poetskim se strategijama sugerira vanost mijena u nijansama. U okviru Dizdareva poimanja stvari i poetike, smisao nije samorazumljiv rezultat predoenog materijala nego kulturoloka struktura razumljiva ovjeku kao inteligentnom i imaginacijskom biu koje re-kreira svoj svijet (i sebe). Tako gledano, ovjek je bie relacije koje u zornoj datosti svijeta trai ponueni, ali ne zadani, smisao, koji proizlazi iz osobne aktivacije imaginacijskih potencijala i sasvim je individualna kategorija. Istina se iitava u suoenju s kretanjem u dva tijeka, prostornom i vremenskom, od kojih oba postoje u dvije dimenzije - vertikalnoj i horizontalnoj: prostor je duina i irina/visina; vrijeme je sad i prolo/budue. Paradigmatika postojanja (vertikala) jest vremenski tijek (odnos prolobudue); sintagmatika postojanja (horizontala) jest put kroz prostor, linearno nadovezivanje prostornih i vremenskih sekvenci (trajna sadanjost). U nizu toaka tekst kontinuirano die vertikalu (sugerira uitavanje tree dimenzije) ostvarujui tako perspektivnost zora/poimanja, tj. viedimenzionalnost predstavljene zbilje. Trea dimenzija pjesme kao teksta (uz vizualnost i semantiku) jest akustika:10 ona karakteristike zapaene u vizualnoj/linearnoj formi projicira u strukturu vremenitosti. Posebnu vanost te tree dimenzije naglaava brojnost akustikih slika. Rije govori uhu vie nego oku, i semantikom (intelektu) i ritmikom, fonostrukturom (djeluje asocijacijski, aktivira emotivni i magijski spektar doivljaja i spoznaja).
10 Upuujemo na instruktivno razmatranje zrcalnih struktura, Vulet c (1988), 85-134
103
2. Zakljuak
Ako prihvatimo injenicom da je bit Dizdareve poezije putovanje11, nuno je dodati da su ti putovi dvojaki kroz prostor i vrijeme. Obje kategorije upisuju se kao kombinacija jednostavnih (plonih) ornamenata (sintaksa i kategorija glagolskog vremena), a takova je linearna geometrija poveziva s reljefom u kamenu steka kao stvarnosnim referentom. Treoj dimenziji, oblikovanju (i itanju) sloenih intelektualnih tvorbi koje traju i transformiraju se kroz povijest, tekst se otvara paradigmatskim strategijama intencionalnim odabirom leksikog materijala i tvorbenih obrazaca. Ishodite pjesme/slike/iskaza je mit, a konani sinergijski proizvod je novi mit: kroz zlatne dveri, kroz usta brave, kljuem plavim, kroz mistina vrata prelazi se u eshatoloko vrijeme (I vremena nee vie biti; etvrti jaha, 64). Linearni hod nije svrsishodan (Boe / oprosti mi / to sam tek doao / tamo odakle sam pun nade i poao; bbbb). Traenje smisla nuda je postojanja: u metafizici traenja rije se preobraava u Rije, slovo u Slovo (bbbb, 11), jezik postaje metajezik u kojem je Rije Djelo i u kojem svako Be ima smisla (bbbb, 12). Spava ostavlja znakove o sebi; ne prenosi Viu Istinu nego svoje ljudsko iskustvo kroz koje pak je, kao kroz kriptogram, ona (Via Istina) ipak spoznatljiva/ itljiva, ali kroz itanje/motrenje naroite strukturiranosti znaka. Vremenitost povijesti tako prelazi u bezvrijeme mita postajui univerzalno iskustvo o svijetu. Dizdarev je tekst razgovor s tradicijom, usmjeren na spoznajni totalitet, a ne glorifikaciju prolosti. Tako gledano, njegove su tvorbe velike modernistike prie koje se temelje na povijesnom predloku ili mitu nastojei ga re-kreirati i oditati kao aktualitet. Vizualne komponente imaginiranoga poetskog prostora sugestivnou sukreiraju autorovo traganje za biti ovjekova postojanja, koju je mogue naslutiti samo cjelokupnou perceptivnog potencijala i naznaiti sinergijskim sudjelovanjem iskaznih mogunosti znaka.
motiva putovanja i razmirja, motiva unutarnjeg ovjekovog raspea, Kasim Prohi, u Dizdar, Modra rijeka, 6
11 /.../o Maku Dizdaru moe se govoriti kao i o izrazitom pjesniku samo jednog motiva:
104
SLOVO O MAKU
MAK DIZDARS POETICAL GEOMETRISM
Summary
Syntactic (linear) constructions of Dizdars expression (congruency and government) basically respect normative dictates, yet discovering possibilities of entirely distinctive entries. The result of combination of isoformic and alloformic constructions is a recognisable rhythm creating syntax which in conjunction with idiomatic versification, produces visual effects (crossness and roundness) thus confirming, with this level as well, verified motivation of this poetry generating from culturological speciphicums of the middle Bosnian and Herzegovinian areal (tombstones). The choice of lexis, especially its various levels of archaisation phonological, morphological and lexical, plays an important role in the function of the expressivity of utterance. Archaisation adds the idea of timeness to the linear geometry of space ( length width), in two components: horizontal (embracing the present) and vertical (embracing the relation present future), which also emphasizes crossness as one of the basic principles of this poetry. Activating mental potencial of Dizdars subject the sign reader, the time also exists as a memory which embeding itself into the contemporaneity, suggests the concept of round duration. Thus the text, beheld as a fact of space, transgresses from flatness to voluminosity of multidimensional structure, and measured by viewpoint potential, from visuality to conception.
Literatura
Dizdar, Mak (1982.), Modra rijeka i druge pjesme, Sarajevo Beg i, Midhat (1982.), etiri pjesnika, Sarajevo Jakobson, Roman (1966), Lingvistika i poetika, Beograd, str. 72-96 i 285-326. Milanja , Cvjetko (1977), Alkemija rijei, Zagreb Mileti, Nada (1982), Steci, Beograd/Zagreb/Mostar Orai-Toli, Dubravka (1990), Teorija citatnosti, Zagreb Pavleti, Vlatko, a (1988.), Kako itati poeziju, Zagreb Pavleti, Vlatko, b (1986.), Klju za modernu poeziju, Zagreb Pranji, Krunoslav (1986.), Jezikom i stilom kroza knjievnost, Zagreb Prohi, Kazim (1974), Apokrifnost poetskog govora Poezija Maka Dizdara, Sarajevo Vuleti, Branko (1999.), Prostor pjesme, Zagreb Vuleti, Branko (1976.), Fonetika knjievnosti, Zagreb Vuleti, Branko (1988), Jezini znak, govorni znak, pjesniki znak, Osijek
105
Sanela Sarki, prof.

Opa gimnazija Bosanska Krupa Biha sanelko@hotmail.de
Mirela ertovi, prof.

Opa gimnazija Bosanska Krupa
Problem interpretacije, reinterpretacije i prevoenja

SaeTak
Odnos izmeu kulturnog spomenika i REViTALiZAciJE SREDNJEVJEKOVNE KULTURE U PJESNiTVU MAKA DiZDARA
Poznata je injenica da je lapidarna pismenost bila potisnuta u stranu dug vremenski period, a zanimanje za nju pokazivali su uglavnom strunjaci nekoliko profila, dok kod irih masa nije budila veliko zanimanje. Takoe je poznato i to, da je upravo ova pismenost uklesana na kamenu posluila kao polazni motiv na stvaralatvo Maka Dizdara, prije svega na njegov Kameni spava i sakupljake radove.Ovaj rad bavi se kulturalnim elementima u poeziji Maka Dizdara, a u prvom njegovom dijelu kao temeljna referenca prikazuje se steak, kulturni spomenik i jedinstvena umjetnina stvorena od bogumilske ideologije. Prikazuje se na koji nain se ispreplie Makova poezija i poruka sa steaka, te kako se revitalizira kulturno i religijsko shvatanje bosanskih patarena kroz arhaine rijei i oivljene postupke dijaka. Nadalje, pojanjava kako vraanje na srednjevjekovni izvor pomae novom iitavanju tekstova kulture i novom poetskom izriaju i kako se ova kultura inplementira u savremenu kulturu u BiH; kako biva doivljena i vrednovana.Zadnji dio rada polazite je naao u stilu Maka Dizdara koji je bitan segmen za neposredno iskustvo itaoca s naglaskom na problem prevoenja i interpretacije u drugim kulturama, odnosno sa mogunostima stilske prezentacje na drugim jezicima i njihovog utjecaja na doivljaj italaca i problem prenoenja univezalnih poruka bogumilske kulture. Kljune rijei: Bogumili, spomenik, kultura, Kameni spava, prevoenje
107
UvOd
Da bi smo govorili o stecima kao srednjevjekovnim spomenicima moramo se prvo ukratko upoznati sa crkvom bosanskom i njenim uenjima jer e nam to pomoi za dalje razumijevanje teksta. Crkva bosanska je od strane rimokatolike i pravoslavne crkve smatrana heretikom, a njeni vjernici nazivani su patarenima, bogumilima, babunima, manihejcima, katarima i kutugerima dok oni sami sebe nazivaju krstjanima. Najstarija vijest o pojavi krstjana potjee od dukljanskog kneza Vukana iz 1199.godine, a on javlja papi da se u Bosni pojavilo krivovjerje. Ova vjera bosanskih krstajana polako se irila prvo putem tajnih bratstava, a Po svom ustrojstvu i uenju Crkva bosanska pripada katarsko-patarenskom pokretu iji korijeni seu daleko u prolost, u prva stoljea kranstva U to vrijeme, izvirui iz Male Azije, javlja se vie razliitih uenja temeljenih na duhovnim spoznajama koji s jedne strane objedinjuju kulturu grkih, azijskih, rimskih i egipatskih misterija, a s druge strane nalaze izvor u rijeima Isusa, Evaneljima i Pavlovim poslanicama. Ta razliita uenja u poetku individualno vrlo jaka, s vremenom se, kako im prvobitni impuls slabi, meusobno pribliavaju i ujedinjuju u jedan ezoterijski pokret svoje epohe na podruju Mediterana, kasnije nazvan gnosticizam. Gnostici zlo poistovjeuju s materijalnim, a dobro s duhovnim svijetom, smatraju da se ovjek mora posvetiti asketizmu te da treba posjedovati sofiju, odnosno mudrost, da bi se oslobodio okova ovoga svijeta.1 Manes u treem stojeu na gnozu nadovezuje elemente Zoroastrove religije, budizam i kranstvo, a u osnovi uenja bio je dualizam, vjerovanje u borbu dobroga i zlog boga, svjetla i tame. Krstjani u Bosni su nastali pod utjecajem bogumilstva naslalog u Bugarskoj od pauliciana, odnosno pavliana, grupe pod utjecajem manihejstva koja je nastala u 7. stoljeu u Armeniji.Katarima su nazivani u dijelu Francuske i uz Rajnu, albigenzima uz gradove Albgi i Alden, a paratenima u Italiji i hrvatskom primorju. Dakle, u njhovi uenjima postoje dva principa:dobro i zlo. Dobro je zaetnik nevidljivog i duhovnog, a zlo vidljivog i tjelesnog. Crkva bosanska je bila utjecajna u bosni i prihvaena od strane velikaa jer je nauavala na narodnom jeziku i time pomagala ouvati samostalnost Bosne od tuih utjecaja, a njeno uenje je bilo slinije staroj slavenskoj vjeri nego kranstvu te je sami time i radije prihvaano.Kulin ban i svi njegovi dobri Bonjani pristaju uz krstjane, a crkva bosanska ostaje priznata vjerska organizacija sve do pada Bosansko-humske zemlje 1946 godine.
1 http://www.scribd.com/kerembech/d/43990657-Bogumili-i-Crkva-Bosanska, peuzeto
23.4.2012., str.6
108
SLOVO O MAKU
U pjesmi Hia u Milama Mak Dizdar e dati sliku srednjevjekovne Bosne i istaknuti znaaj Crkve bosanske za sunarodnjake. Kao zaostavtina ovoga vremena i naina ivota javlja se kameni spava , kako Mak Dizdar naziva steak. Prema tvrdnjama A. Solovljeva na podruju Bosne i Hercegovine nalazi se 59 000 , dok . Belagi tvrdi da se njihov broj penje i do 65 000. Oni se javljaju u oblicima ploe sarkofaga sljemenaka i krstaa. Motivi koji preovladavaju su ptice, ivotinje, biljke, rozete, zvijezde, sunce mjesec, sidro, ruke, a oni sjedoe o menatlitetu srednjevjekovnog ovjeka sa ovih prostora. Kroz steke koji predstavljaju spoj slije i rijei, epitafa i ornamenata i motive prisutne na njima sagledavamo drutvo u nekom podruju i u odreenom vremenu, on je prikaz drutvenih odnosa i vjerskih uvjerenja, te ivotnih stajalita i preokupacija ljudi srednjevjekovne Bosne, to se moe utvrditi i na osnovu likovnih elemenata na nadgrobnom kamenu koji esto predstavljaju neke karakteristine scene iz ivota pokojnika.
1. SredNjevjekOvNi spOmeNik u pOeziji Maka Dizdara
1.1. Kultura
Da bismo objasnili kako se deava revitaliziranje srednovjekovne kulture putem njenog reprezentativnog spomenika i kako dolazi do njegove prezentacije i interpretacije u poeziji Maka Dizdara valja nam krenuti od same definicije kulture kojom emo se voditi pri objanjavanju navedene pojave. Mnogi su teoretiari pokuali objasniti sloeni pojam kultura, ali to nije nimalo jednostavan zadatak. Dean Duda e ustvrditi : mrea to je kultura plete u svakodnevnoj komunikaciji u privatnim i javnim diskursima upuuje na njezinu upotrebnu vrijednost i semantiku slojevitost. I kod nas se mjestimice preklapaju znaenja kulture i civilizacija(Duda 2002) Postoje razliite koncepcije kulture koje se tumae u savremenoj humanistici, ali unutar svake njene discipline postoje neslaganja oko toga ta termin kultura obuhvata. Budui da ne postoji jednoznana i usaglaena upotreba, termin je, tvrdi John Hartley multidiskurzivan, to znai da moe biti mobiliziran u mnotvu razliitih diskurza () Potrebno je najprije identificirati sam diskurzivni kontekst a to moe biti nacionalistiki diskurz, diskurz mode, antropologije,
109
knjievne kritike, vinogradarstva, marksizma, kulturalnih studija ili ak zdravog razuma( Duda 2002) Razliiti konteksti i razliite tradicije razotkrivaju razliite slojeve znaenja. Ono to je iznimno bitno za temu koju ovaj rad nastoji rasvijetliti jeste injenica da se pojmovi ne mogu jednostavno prenositi iz jednog diskursa u drugi niti se mogu odvojiti konteksti u kojima je taj pojam bio aktiviran. Preuzimanjem pojma preuzimaju se sve njegove konsekvence . Pri svojoj analizi emo se voditi trima Williamsovim nainima odreenje kulture: idealnim, dokumentarnim i socijalnim, koje obrazlee u knjizi The Long Revolution. Idealno odreenje sagledava kulturu kao stanje ili proces ljudskog usavravanje u smislu odreenih ili univerzalnih vrijednosti( Duda 2002) Ona je usmjerene na vjene vrijednosti u ivotu i djelima. Dokumentarno odreenje promatra kulturu kao skup djela i mate koja podrobno i na razliite naine biljee i pamte ljudske misli i iskustvo.(Duda 2002) Ovo odreenje je za nas jako bitno jer moe i prerasti u povijesnu kritiku koja nakon analize odreenog djela pokuava uspostaviti njegov odnos sa posebnom tradicijom i drutvom u kojemu je nastalo( Duda 2002), a to emo mi pokuati uiniti. Meutim, za potpuno razumjevanje teme o kojoj govorimo bitno je i socijalno odrenje kulture koje je definira kao opis posebnog naina ivota u kojem se odreene znaenja ne izraavaju samo u umjetnosti i uenosti nego takoer i u institucijama i u svakodnevnom ponaanju.( Duda 2002) Ona analizira kulturu kroz vrijednosti koje su bitne u posebnom nainu ivota i u posebnoj kulturi to e nam biti od iznimne pomoi za razumijevenje srednjovjekovne kulture na koju se, putem upotrebe njenih reprezentativnih spomenika , kao motiva u samom pjesnitvu oslanja Mak Dizdar koji e mu posluiti da putem umjetnikog djela prikae povijest kako je on sam vidi. Marina Katni-Bakari smatra da se Kameni spava javlja kao kamen mea ,vana kulturna injenica koja je smjetena i centar semiosfere bosanskohercegovake kulture. U toj kulturi, posebno u jednom njenom segmentu, djelovanje Kamenog spavaa gotovo je imalo snagu svojevrsne eksplozije u lotmanovskom smislu (Lotman, 1998: 19), nakon ega bar neki dijelovi i slojevi te kulture nisu mogli ostati isti i doivjeli su bitne promjene, turbulencije i prevrednovanja. (Katni-Bakari 2011) Putem transemiotike citatnosti elementi kulture srednjevjekovne Bosne postaju dijelom ovoga reprezantativnoga djela, a samim time i djelom same kulture u kojem se ono javlja i interpretira.. Uspostavlja se
110
SLOVO O MAKU
odnos izmedju izvornoga zapisa, njegovog tumaenja, zatim njegove reinterpretacije kroz pjesnikov doivlja i izriaj i , na kraju, kroz prezenaciju itaocu i sam itaoev doivljaj. Naporedo se deava i obrnuti proces: Makova poezija kao snana umjetnika injenica na odreeni nain i bar u izvjesnoj mjeri oblikuje itateljsko vienje srednjovjekovne Bosne, njene prolosti i kulture, ali utjee na tumaenje njene sadanjosti. (Katni-Bakari 2011) Smatramo se bogumilsko uenje i povijest bosanskohercegovakog naroda kroz poeziju Maka Dizdara uplie u savremenu kulturu, postaje dio nje, a samim time pomae proces identifikacije, samovrednovanja i napose poistovjeena itaoca kroz povijest i kulturu sa stanovnicima ovih krajeva iz minulih vremena, a poezija Maka Dizara ih pribliava dananjem ovjeku prenosei univezalne poruke o ivotu i smrti, shvatanju ovih pojmova, o umjetnosti ivljenja i sagledavanja svijeta, pa ak i proroanske vizije i opomene, koje su ini se sudbinski vezane za itelje ovoga podneblja, to je posebno vidjivo u pjesmama Putevi i Poruka.
1.2. Doivljaj , interpretacija, reinterpretacija

Ustanovili smo da je u djelu Maka Dizdara, a prvenstveno u zbirci Kameni spavavidljivo motivsko i stilsko oslananje na srednjevjekovnu Bosnu, njenu kulturu i spomenike, na njihove arhaine rijei i stil, na reljefe koji priaju prie, ali i na folklor, narodnu poeziju i govor. Sada nam valja prikazati kako se uspostavlja veza izmeu teksta i reljefa sa steaka i same poezije. Pjesnik koristi krnje zapise sa srednjevjekovnih spomenika bilo da se radi o slikama, natpisima, sudakim stolicama, ili zapisima i u susretu s njima stvara vlastitu poeziju ostajui u stalnoj interakciji sa izvornim tekstom i otvarajui nova pitanja i mogunosti interpretacije a nikada ne osporavajui smisao izvornog teksta u pokuaju da stvori vlastiti. U njegovom stvaralatvu u susretu tekstova dolazi do intertekstualnog dijaloga () jer je semantika determinacija vlastitog teksta toliko otvorena i slobodna da ona naelno ne iskljuuje smisao podtekstova, nego ih preuzima na novoj razini, pa dolazi do uzajamnog semantikog osvjetljavanja teksta i podteksta kao ravnopravnog sudionika citatnog susreta.(Ibriimovi-abi 2010) Osim intertekstualnog dolazi i do dijaloga izmeu dvije kulture posredstvom kulturnih tekstova. Upotreba arhaizama po uzoru na stare bosanske tekstove te upotreba tipinih fraza iz povelja, ustaljenih toposa i imene, kako istie Adijata Ibriimovi- abi, ini da Kameni spava izgleda kao uspjena imitacija drevnog bosanskog jezika.
111
Ona istie postojanje davaju tipova citata u poeziji Maka Dizdara, pravih u kojima je ostvarena potpuna ekvivalencija, i to ne samo sa tuim jezikom ve i sa tuim oblikom, formom , odnosno anrom (Ibriimovi-abi 2010)a upravo je orjentacija na tui jezik i tui anr bitna karakteristika ovoga pjesnitva. Ovaj tui jezikse u drugom tipu citata o kojima abi govori, deformiranim citatimasvjesno mijenja; tekst izvornik se transformira i prilagoava potrebama vlastitoga teksta. Trea vrsta citata koje pomenuta autorica navodi jesu intermedijalni citat kojima se ostvaruje veza izmeu razliitih vrsta umjetnosti. U zbirci Kameni spavareljefi sa steaka, motivi i simboli iz likovne umjetnosti prelaze u umjetnost rijei oni se prerauju stvaralaki i pjesnik im daje vlastitu interpretaciju nerijetko se pridravajui stila i naina pisanja starih dijaka. Govorei o intermedijalnosti, prvenstveno susretanju knjievnih i likovnih umjetnosti dolazimo do pojma ekfrazisa2 koji Ibriimovi- abi vezuje za poeziju Maka Dizdara koja se javlja kao estetsko prevrednovanje i stavaralaka transformacija knjievnog i kulturnog nasljea ( A. I. abi), a polazi od uvjerenja da je Kameni spava majstorski razvijeni ekfrazis iji je temeljni umjetniki predmet i umjetnika referenca steak kao dio autohtone tradicije i kulture sa svojim reljefima, natpisima i formom, te samo arhitektonikom kao likovnim segmentom ija je karakteristika da imaju zadatak kratkom porukom u vidu natpisa prenijeti potpunu informaciju koja je upotpunjena slikama reljefima na stecima, koji takoer pruaju itavu jednu priu koja se doivljava gledanjem. Autor se u Kamenom spavaujavlja u ulozi gledatelja, odnosno recipienta, a njegovu interpretaciju zapravo formira itateljski doivljaj, dakle, zauzima pozicije deifranata, takoe ponekad i producenta vlastitog teksta (Ibriimoviabi 2010), to je vidljivo u pjesmama Ljeljeni, Sunce, Mjesec, Loza i njene rozge, vtata, vijenac, S podignutom rukom, Krinovi, Kolo bolai bbbb. U prvu grupu Dizdarevih ekfrazisa autorica ubraja njegove minijature: Ruke, Radimlja i Zapis o titu za koje kae da podsjeaju na drevne majstore antikih epigrama, a sa druhe strane uvaju i prenose onu specifinost gnomskog iskaza iz narodnih zagonetki i poslovica, kao i specifinu lirsku notu i intimnu, stianu emociju kojom su protkani epitafi sa steaka ali i Kameni
2 Ekfraza (gr.-opisivaje, lat.-deskriptio) termin antike retirike za detaljan opis lica,
stvari i dogaaja, koji autor daje na osnovu vlastitog, veinom matenskog vienja.Najee je u pitanju podrobno i do pojedinosti briljivo opisivanje umetnikih dela, spomenikai graevina; od dogaaja opisuju se veinom procesi ljudskoga rada, ratnika zbivanja, prirodne katastrofe, sveanosti i poasti. Renih knjievnih termina. Nolit, Beograd, strr.159
112
SLOVO O MAKU
spava 3, pri emu Zapis o titudoivljava kao sistem koji prikazuje bosan, bogumilsko-heretiku sliku svijeta. Druga vrsta ekfrazisa koji I.abi prepoznaje u pjesmi Zapis o lovu ostvaruje se tako da se u itateljevom vidnom polju istovremeno stjeu ivot i umjetnost, i prototip i umjetniki oblikovan tekst () kao govor umjetnosti o umjetnosti, u prvom dijelu stvara iluziju realnosti, a u u drugom dijelu razara tu iluziju ime se italac upozorava na fikcionalnost zbilje kako reference. (Ibriimovi-abi 2010), U pomenutoj pjesmi pjesnik pojedine motive s reljefa steka, u ovom sluaju motive lova fabulazira i predstavlja kako prie. U treu vrste ekfrazisa u prvi plan se stavlja pjesnikov doivljaj predmeta s kojim se susree a ne sam umjetniki objekatm, vizualni dio je potisnut u drugi plan, a rije preovladava jer se jedino njom moe dopuniti i poslati poruka i potpuno otkriti smisao likovnog djela, u ovom sluaju reljefa sa steaka i njihovih motiva i simbola. Dakle, u prvi plan se satavlja naracija i poetska imaginacija putem koje se za savremenog itatelja uskrsava drevna prolost i putem koje se ostvaruje intenzivan dijalog izmeu prolosti, sadanjosti i budunosti. (Ibriimovi-abi 2010),
2. PrevOeNje
Pokuaji da se izui prevoenje radi praktinoga koritenja poznati su jo od davnina. Odgovoran pristup ovim problemima prisutan je ve u drevnom Rimu u postavkama Horacija, Cicerona i Kvintilijana, koji su tvrdili da prevodilac ne treba pokorno udovoljavati doslovnom znaenju izvornog teksta. Pristup ovim problemima naen je i u postavkama srednjovjekovnog nominaliste Majmonida (12.vijek) koji je smatrao da je pri prevoenju vaan kontekst. Svi vidovi prevoenja, usmeni, nauni i umjetniki, sjedinjeni su prije svega, opim problemima, koji proistiu iz razlike meu dva jezika, a zatim i problemima tehikim, psiholokim i drugim koje se javljaju u vezi sa deifrovanjem izvornog teksta i prenoenja informacije na drugi jezik. Ipak, ti opi elementi prevodilakog posla imaju u sva tri vida prevoenja razliit karakter jer svaki vid prevoenja slijedi svoj cilj. Tako je za usmene prevodioce vano da stvore razgovorne stereotipe koji se lako pamte, a za knjievne da nau ekvivalente koji bi imali to vie zajednikog s originalom, a original treba shvatiti kao sistem, a ne kao sumu elemenata, kao organsku cjelinu, a ne kao mehaniki skup elemenata. ( Jiri 1982)
3
113
Meutim, da bi prevodilac mogao da prevodi mora poznavati slijedece: a) jezik sa kojeg prevodi b) jezik na koji prevodi c) predmetni sadraji prevoenog teksta. Kada je rije o umjetnikom prevoenju, ono se ovdje proiruje za jo jedan lan koji se svodi na opi postulat da prevod treba da djeluje kao knjievno djelo.
2.1 Proces prevoenja

Najzastupljenije vrste prevoenja su doslovno i slobodno. U kontaktima zajednica vanije od usmenoga je pismeno prevoenje iji tragovi ostaju u naslijee mlaim pokoljenjima. Uprkos davnim praktinim poecima i dobrim rezultatima, prevoenje kao nauka stasava tek tokom druge polovine 20. vijeka. Na prevoenje se kao na umnu djelatnost drugorazrednog znaaja gleda presudno zbog toga to u prenoenju izmeu dva jezika posreduje tuu, a ne vlastitu misao. Znaenja osnovnih naziva kao oblik umne djelatnosti, da prevoenje slui pretvaranju misli, osjeaja ili elje, prvobitno oblikovanih u jednom jeziku, u jednakovrijednu misao, osjeaj ili elju u nekome drugom jeziku. Za takvu djelatnost u razliitim jezicima se koriste nazivi koji upuuju na prenoenje iz jednog jezika u drugi. Bosanski, hrvatski ili srpski jezik koriste naziv prevoenje, izveden iz prefiksa pre- i glagolske imenice voenje. Engleski jezik koristi naziv translation (prenoenje), nastao od latinskog trans- (preko-) i latio (noenje). Gotovo identino se u njemakom jeziku koristi naziv bersetzung (premetanje) nastao spajanjem prijedloga ber (preko) i glagolske imenice Setzung (umetanje). Ako se navedeni nazivi prihvate s izvornim etimolokim znaenjima, vidjet e se da sasvim slino o prevoenju govore kao o donoenju ili dovoenju neega nekom ko je negdje prijeko, gdje ljudi govore drugaijim jezikom i poruku ne mogu razumjeti bez (tog) prevoenja, prenoenja ili premetanja. Upitan o tome ta je prevoenje, laik bi mogao odgovoriti da je to prenoenje poruke iz jednoga jezika u drugi. Neko ko se eli baviti prevoenjem vjerovatno bi nastojao istaknuti neposrednu povezanost prevoenja s jezikom. Iz reda educiranih prevodilaca, neki bi insistirali na doslovnom prevoenju, a neki na prevoenju duha teksta. Iako bi se profesionalci u tom poslu pozivali na povezanost struke s mnogim modernim naunim oblastima, tumaenja bi znatieljniku uskratila zadovoljavajui odgovor. Zadovoljavajui odgovor bi izostao presudno zbog toga to tradicionalna nauna praksa prevoenju pridaje drugorazredan znaaj, to ga ostavlja u sjenci znaaja naunog istraivanja. Rije prijevod oznaava prevedeni tekst ili neki drugi materijal, a
114
SLOVO O MAKU
moe oznaavati i sam proces prevoenja. Prevoenje je prenos informacije, tanije reeno prevodilac deifruje informaciju originalnog pisca, sadranu u tekstu njegovog djela prepriavajui je (nanovo ifrujui) u sistemu svoga jezika, a informaciju sadranu u njegovom tekstu, nanovo dekodira italac prevoda. ( Jiri 1982) Tako nastaje komunikativni lanac od dvije karike. Naime, subjektivnim izborom i transformisanjem elemenata objektivne stvarnosti nastaje umjetniko djelo, tanije reeno neki idejno estetski sadraj (saopenje) koji je realiziran u jezikom materijalu. I ovdje bi valjalo razgraniiti dvije stvari koje se esto poistovjeuju: tekst djela i njegov smisao, semantiku. Jedinstvo obiju tih strana oznaava se na knjievnom planu pojmom djelo. Prema tome u umjetnikom djelu pred nama nije objektivna stvarnost, ve njena autorska interpretacija i upravu nju treba da dokui prevodilac. Znai, zadatak prevodioca je da prenese idejno-estetski sadraj, a tekst je samo nosilac tog sadraja. Ovdje prevodilac vri prenoenje sadrine izvorno pisanog teksta - struno se naziva tekstom izvorom - u izraz ostvaren u sklopu drugog jezika - struno se naziva jezikom ciljem. Meutim, proces prevoenja ne zavrava sa stvaranjem prevedenog teksta i tekst nije konaan cilj prevodilakog posla. Prevod kao i original vri svoju drutvenu funkciju samo onda kada ga itaju. Tako, ve po trei put, dolazimo do subjektivnog transformisanja objektivnog materijala: na italac pristupa tekstu prevoda i stvara treu koncepciju djela. Najprije je bila autorsko tretiranje stvarnosti, zatim prevodilako tretiranje originala i najzad, italako tretiranje prevoda.
2.2. Tri faze prevoenja teksta

Kako uope prevesti tekst s jednog jezika na drugi? To je praktino pitanje na koje je razmjerno teko odgovoriti. Kognitivni procesi koji se tokom prevoenja odigravaju u naoj glavi jo su nedovoljno poznati, ali sasvim je sigurno da smo ukljueni u misaone procese. Jo smo kao djeca svladali maternji jezik, a nakon toga nauili smo jedan ili vie stranih jezika za koje smo se kasnije mogli specijalizirati. Ali ta se tano dogaa tokom procesa prevoenja, to ak i mi sami znamo samo u odreenoj mjeri. tovie, i veoma iskusnim prevodiocima teko je opisati to oni tano rade tokom prevoenja tragaju za adekvatnim oblicima, odabiru, odmjeravaju, a kada zavre, zadovoljni su ili nezadovoljni svojim zavrnim produktom. A sve je to veoma subjektivno. Kako Gottfried Benn u svojem izlaganju Problemi lirike kae pjesma uglavnom rijetko nastaje, pjesma se radi (Gotfried 2011), a to u mnogo veoj mjeri vrijedi za prevoenje. Posto smo objasnili proces nastanka prevoda, objasniemo tri neophodne faze kroz koje se u tom procesu prolazi:
115
shvatanje originala interpretacija originala preizraavanje (prestilizacija) originala
Shvatanje originala
Od originalnog umjetnika trai se shvatanje stvarnosti koju on slika, a od prevodioca shvatanje djela koje on prenosi. Dobar prevodioc mora da bude prije svega dobar italac. italac dobiva u ruke tekst, a iz onoga to je reeno o procesu percepcije proizlazi da se prodor prevodioca u smisao djela vri, grubo reeno, na tri nivoa:
a) Prvi nivo je doslovno razumijevanje teksta tj. filoloko razumijevanje. Ovo razumijevanje ne trai od subjekta nikakvih posebnih kvaliteta osim strune spreme i prakse. a) Pri pravilnom itanju teksta italac takoer shvata stilske elemente jezikog izraza tj. ugoaj, kominu ili traginu obojenost, ironiju i dr. Obian italac ne mora da bude svjestan svih tih kvaliteta, ali je prevodilac duan da ih sistematski istrai i definie kakvim sredstvima pisac postie eljeni efekat. Prevod zahtijeva ne samo skrupulozniji ve prije svega znatno svjesniji pristup djelu nego sto je prosto itanje. Ponekad se moraju prenijeti i sve pojedinosti jer ako se one zanemare, moe se naruiti jedinstvo. a) Shvatanjem stilskog i smisaonog znaaja pojedinih stilskih sredstava, kao i pojedinanih motiva, prevodilac dopire do umjetnikog jedinstva tj.do umjetnike stvarnosti. Ovaj nain shvatanja teksta najtei je, jer prevodilac tei percepciji rijei i motiva. Tu se oitava glavna razlika izmeu prevodioca-umjetnika i prevodioca zanatlije jer prevodioc-umjetnik od originala ka prevodu zamilja sebi pojave stvarnosti o kojoj se pie tj. prodire iza teksta do karaktera, situacija i ideja, a drugi mehaniki percipira samo tekst i prevodi samo rijei.
Interpretacija originala
esto se deava da maternji jezik prevodioca ne omoguava da se on izrazi onako iroko i mnogoznano kao to mu to omoguava jezik originala, pri tome prevodilac mora da odabere jednu od uih semantikih jedinica-koja prenosi samo dio smisla, pa je i zato potrebno znati stvarnost koja stoji iza teksta.
116
SLOVO O MAKU
Prestilizacija (preizraavanje) originala

Od autora originala trai se umjetniko izraavanje stvarnosti, a od prevodioca umjetnika prestilizacija (preizraavanje) originala. Svoj talenat prevodilac ispoljava prije svega kao umjetnik rijei, prema tome, on mora u prvom redu da bude stilista.
3. PrevOeNje pOezije
Prevoenje poezije oduvijek se smatralo osobitom temom unutar ionako sloenog podruja knjievnog prevoenja. Budui da poezija predstavlja knjievni oblik u kojem su sadraj i forma nerazdvojno povezani, jasno je zato ona predstavlja najzahtjevniji oblik prevodilake aktivnosti. Problematinu taku pri prevoenju poezije predstavlja injenica da ona daje izrazito zgusnutu i kompaktnu formu te da jezik poezije uglavnom poiva na konotacijama, a ne na denotacijama. Noviji pristupi prevoenju prepoznaju da su nekadanja protivljenja prevoenju poezije, to jest isticanja njezine neprevodivosti, zapravo bila usmjerena na nemogunost potpunog prenoenja svih aspekata izvornog poetskog djela u ciljni jezik i njegovu kulturu i tradiciju. U 20. vijeku oformio se, izmeu ostalih, pristup da je zadatak prevodilaca prevodom oponaati izvorno lirsko djelo, a uz to to prevod treba oponaati original, on takoer treba zadrati i njegovu poetsku vrijednost te u ciljnom jeziku funkcionirati kao samostalna poetska forma (bez glosa, komentara ili fusnota). Budui da je svaka pjesma pria za sebe, svaki je prevodilac pri definiranju prioriteta (zvunost? semantika? rima? ritam?) preputen samom sebi i konstantno se suoava s izborima prevoenja poezije koja se jos i naziva umjetnost kompromisa. Knjievni prevodioc mora biti upoznat s knjievnom kulturom i literarnom upotrebom jezika s kojeg se prevodi i na koji se prevodi. Zapravo bi morao usavriti znanje o piscu kojega prevodi kako bi se mogao uivjeti u njegov svijet. Koliko se prevodioca tako priprema prije nego to krene sudjelovati u stvaranju novoga knjievnog teksta? Na to je pitanje nemogue odgovoriti, jer to je posve individualno, a iz samih rezultata gotovih prevoda, ponekad je teko procijeniti koliko je prevodioc bio kompetentan ne smije se zaboraviti, nekima se dobar prevod ponekad i posrei. Jer, prevoenje je vieslojan izazov u kojemu se katkad oslanjate i na sreu. Kako bi se budui, mladi prevodioci to manje oslanjali na sreu, valja educirati nove generacije knjievnih prevodioca. Taj problem nije prisutan samo kod nas, nego i u drugim evropskim zemljama. Primjerice, u Njemakoj je jedino na sveuilitu u Dsseldorfu otvoren
117
studij knjievnog prevoenja, no samo za tzv. velike jezike, engleski i francuski. Stoga, nije teko zakljuiti da samo minimalan broj prevodioca ima formalno prevodilacko obrazovanje. U okviru prevoenja knjievnih tekstova dosta se razlikuje prevoenje proze od prevoenja stihova. Moemo ih zvati anrovima ili podvrstama knjievnog prevoda. Nema jo uvijek jasne klasifikacije knjievnog prevoenja, ali se moe napraviti neka koliko-toliko vaea podjela na: 1. Prevoenje epske proze (vae svi principi navedeni kod prevoenja knjievnog teksta) 2. Prevoenje epskog djela u stihu (ovdje postoji i jedan dodatni zahtjev vezani govor u pjesnikom iskazu stih). 3. Prevoenje lirske pjesme (ovdje se javlja novi niz ve postojeih problema lirski knjievni izraz se odlikuje misaono-emocionalnim bogatstvom koje se ostvaruje u kratkom pjesnikom iskazu. Takav iskaz je, u principu, vieznaan i afektivan (emocionalno angairan). Naglaena slikovitost i emocionalnost se u okvirima lirske saetosti ostvaruje, u prvom redu, specifinom kompozicijom (odreenim nizanjem motiva) i posebnom organizacijom jezika Posebnim organiziranjem jezika po znaenju dobivaju se stilske figure kao to su epitet, poreenje, metafora, metonimija i sl. Posebnim organiziranjem jezika po zvunosti stvaraju se tzv. intonacijske ili zvukovne stilske figure (asonanca, aliteracija, onomatopeja), razliite vrste rima i razliiti oblici ritmikog organiziranja pjesnikog iskaza. Ostaje otvorena dilema kojoj strani poetskog dijela pri prevoenju treba dati prednost: formalnoj, koja je u pjesmi takoer semantika struktura ili sadrinskoj, koja neposredno nosi znaenje pjesme. Postoji miljenje da u pjesmi granica izmeu forme i sadrine gotovo i ne postoji, tj. da su takozvane formalne strukture pjesme samo drugi oblik iskazivanja znaenja koja ona nosi, odnosno ...univerzalniji znak za znaenje koji uprkos tome to je najvre vezan za prirodu jezika u kom se oformljuje, shvaen kao muziki elemenat, prelazi jezike barijere, pa zvuenje prenosi znaenje i sluaocu koji ne razume konkretne jezike znake.( Stojni 1980) Prvo shvatanje pri prevoenju podrazumijeva strukture koje neposredno nose znaenje, drugo zvuanje. Ideal prema kojem teimo u prevoenju je prenoenje i jednog i drugog. Ali on je iliu nedostian ili teko dostian. Mnogi prevodioci se slue slobodom u prevodu nastojei dosegnuti ideal ali koristei slobodu u prevodjenju veoma esto dolazi do naruavanja originala
118
SLOVO O MAKU
ili ak nastajanja novih verzija datog originala. Ta se sloboda u prevoenju mora ograniiti kako ne bi dolazilo do naruavanja originala. Podrazumijevaju se nijansiranja koja su neizbjena i varijacije koje proistiu iz prirode jezika prevoda u odnosu na jezik originala i ova se ogranienja ne mogu odnositi na njih. Ona se uglavnom odnose na ustupke koji se ne tako rijetko ine u oblasti znaenja kako bi se dobila rima ili ograniio broj slogova i raspored akcenata u stihu na nivo rasporeda toga broja u originalu. Za svakog pjesnika, pa nerijetko i za svaku pjesmu treba u procesu analize znakova i znaenja u kojima je ona oformljena, nai klju za rjeavanje njenih specifinih problema. Ti specifini problemi se tiu onog novog to pjesnik i pjesma donose, onog neponovljivog sadraja zbog kojeg se pjesma i pie. Meu problemima koji se najee javljaju izdvojiemo tri grupe:
a) problemi prenoenja metrikih i drugih versifikacijskih oblika i fonolokih struktura pjesme; b) problemi prenoenja gramatikih figura i stilistikih obrta i figura koje neposredno nose sadraj pjesme i koje stoje u direktnoj vezi sa njenim anrovskim karakteristikama i kompozicijom; c) problemi vezani za odabir leksike i leksiki nivo pjesnike strukture.
Praksa pokazuje da rjeavanje tih problema uveliko zavisi od odnosa u kome se nalaze dva jezika koja se prevoenjem dovode u kontakt pa je rjeavanje tih problema jedan od oblika kontrastivne analize dva jezika sistema. Oni se tiu supstitucije iskazivanja u jednom jeziku oblicima iskazivanja u drugom jeziku, naina iskazivanja subjekta i predikata kao i morfoloko-sintaksikih kategorija. U tom pogledu posebnu tekou predstavlja injenica da bosanski govor nije u cjelini opisan, podrobno prouen i usporeen sa slinom jezikom organizacijom u drugim jezicima. Stoga su autori prevoda prinueni da u svakom konkretnom sluaju postupaju kako znaju i umiju, da koriste vlastito iskustvo i vlastitu sposobnost da prave stihove. Ali u cijelom ovom procesu prevoenja odgovornost prevodioca, prevodioca poezije napose, velika je. Jedna nesreno upotrebljena re, zadovoljavanje jednim lakim reenjem i velika pesma pretvara se u parodiju: uzvieno postaje visokoparno, patetino se izvrgava u komino.( Konstantinovi 1981) Deava se da jedan pjesnik bude jednostrano ili krivo predstavljen jer je prevodilac insistirao na samo jednoj njegovoj inspiraciji zanemarujui ostale ili je pojednostavljivao prevodei vezani stih slobodnim izostavljajui nekad tea mjesta. Ovim grekama treba dodati jo jedno naruavanje ije posljedice mogu biti daleko vee. Rije je o onim prevodiocima poezije koji imaju malo dara ili ga nemaju uope pa nameui svoje krnje prevode daju
119
posve pogrebu sliku o nekom pjesniku i njegovom stvaralatvu. Meutim, slabim prevodima ne treba posveivati veliku panju, zato kritika prevoda ima veoma bitan zadatak da upozori itaoca koliko je tekst koji mu se nudi vjerna slika originala. Nevolja je u tome to ima kritiara koji, u stvari odbacuju i teorijsku mogunost prevoenja poezije i drugih za koje je sve prevodivo, tako da je pojam prevodivog i neprevodivog vrlo relavantan i veoma ga je teko definisati. Ali i dalje ostaju otvorena mnoga pitanja kao da li je mogue reinkarnirati stvaralaki proces na drugom jeziku, na podruju jedne druge kulture? Drugo, da li e kritiar doi do istih doivljaja, spoznaja jedne pjesme? Stoga mnogi smatraju da je prepjevavanje ne samo dramatino, nego uasno, jer prevodilac, ma kako nadaren, uvijek smatra svoj prevod nedovoljnim, a ako prevod nije doslovan, nego je u isto vrijeme i njegovo vlastito djelo, onda se tu postavlja pitanje autentinosti kao i smisla samog prevoda. I kada bi sam pjesnik bio svoj prevodilac pitanje je da li bi se drugi put mogao adekvatno prevesti kao to ne bi po drugi put mogao napisati istu pjesmu. I to je jedan zaarani krug. Ali moe se konstatovati da Opseg prevedene knjievnosti neprekidno raste; njena funkcija se, naravno, menja. Kao deo literarnog korpusa, prevedena knjievnost , meutim, velikim delom i dalje ostaje deo nacionalne knjievnosti( Grubai 1981) S obzirom na probleme koji su navedeni u vezi s prevoenjem ostaje nam da zakljuimo da se kultura jednnoga naroda nikada u potunosti ne moe prezentirati, niti biti shvaena na nekom stranom jeziku, ma koliko vjet prevodilac, ili bolje reeno pjesnik koji e prepjevati neko djelo to bio, pa makar i sam autor pokuao prevesti ili ponovno ispjevati sboje djlo na nekome drugom jeziku. Ovdje je prije svega teko odrati sve semantike aspekte i emocionalne obojenosti rijei, a da se pritom poigra zvukovnom vrijednou. Ipak, pri svakom prijevodu prenosi se ona univerzalna poruka, ono to se da naslutiti u pjesmi. Smatramo da je postojanje prevodioca opravdano jer je jedino njihovim posredstvom omoguen meukulturalni dijalog. dijalog.
Zakljuak
Koliko god sloen pojam kultura bio i bez obzira da li polazimo od uvjerenja da je kultura usmjerena na vjene vrijednosti u ivotu i djelima , ili da je skup djela koja podrobno i na razliite naine biljee i pamte ljudske misli i iskustvo te time prerastaju u povijesnu kritiku koja nakon analize odreenog djela pokuava uspostaviti njegov odnos sa posebnom tradicijom i drutvom u kojemu je nastalo, ili pak, ako krenemo od shvatanja da je opis posebnog naina ivota
120
SLOVO O MAKU
u kojem se odreene znaenja ne manifestiraju samo u umjetnosti i nauci nego i u svakodnevnici, evidentno je da Kameni spava Maka Dizdara predstavlja vanu kulturnu injenicu koja uspostavlja dijalog izmeu srednjevjekovnog ovjeka putem poruke sa steka i dananjem itaocu nudi viziju Bosne i oblikuje njegovu viziju, te utjee na tumaenje sadanjosti. To se ostvaruje putem interteksutualnog dijaloga, pomou tri tipa citata: pravim, koji se koriste tuim jezikom i tuim anrom, deformiranim citatima u kojima se tekst izvornik transformira i intermedijalnim citatima kojima se ostvaruje veza izmeu razliitih vrsta umjetnosti. U vezi s prezentacijom djela u drugim kulturama i mogunosti razumijevanja pjesnikove poruke, u ovom sluaju stilizirane poruke sa steka mora se istaknuti da prevoenje ima tri faze: shvatanje originala, interpretacija originala, preizraavanje (prestilizacija) originala. Meutim, smatramo da se poruka u potpunosti nikada ne me prenijeti, prije svega zbog sloenosti znaenja, i bogatstva jezika, zbog gubljenja zvukovih i ritmikih vrijednosti, nemogunosti istog ponavljanja figura, a to se, prije svega odnosi na lirsku pjesmu. Ipak, stava smo da je postojanje prevodioca opravdano jer je jedino njihovim posredstvom omoguen meukulturalni dijalog.
The relationship between cultural monuments and revitalization of medieval culture in poetry of Mak Dizdar
The problem of interpretation, reinterpretation and translation
Summary
It is a known fact that the lapidary literacy was pushed to the side a long time and the interest in her show were mostly professionals several profiles, while the broader mass is stirred much interest. It is also known that, that it is this literacy engraved on the stone served as the motive for the creation of Mak Dizdar, primarily on his Stone Sleeper and collectors radove.This work deals with the cultural elements in the poetry of Mak Dizdar, in the first part of it as a fundamental reference appears Tombstone, monument and unique works of art created by Bogomil ideology. Showing how intertwined Mak and messages from the tombstones, and to revitalize the cultural and religious beliefs Bosnian Patarins through archaic words and enlivened proceedings diac. Furthermore, explains how to restore the medieval source helps the new reading texts of culture and a new poetic expression and how this culture implement into contemporary culture in BiH that is being experienced and vrednovana.Last part of the starting point is found in the style of Mak Dizdar, which is important for the segment direct experience of the reader, with an emphasis on the problem
121
of translation and interpretation in other cultures, and the stylistic possibilities prezentacje in other languages and their impact on the readers experience and passing on messages universally Bogomil culture.
Literatura
Primarna:
Duda, Dean (2002), Kulturalni studiji : ishodita i problemi, AGM, Zagreb Duda, Dean (2006), Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija, Disput, Zagreb Gotfried, Benn (2011), Probleme der Lyrik: Spte Reden und Vortrge, Klett-Cotta; Auflage: 1 Grubai ,Slobodan (1981,. Teorija i poetika prevoenja. (Prireiva Ljubia Raji), Prosveta, Beograd Ibriimovi-abi, Adijata (2010), Kameni spava Maka Dizdara i ruska knjievna avangarda, Slavistiki komitet, Sarajevo Katni-Bakari, Marina (2011), Kultura i pamenje u Kamenom spavau Maka Dizdara. Pregled I, 9-25 Konstantinovi, Radivoje (1981) Teorija i poetika prevoenja. (Prireiva Ljubia Raji). Beograd :Prosveta Levi, Jiri ( 1982),Umjetnost prevoenja, Svjetlost, Sarajevo Rizvi, Muhsin( 1994), Panorama bonjake knjievnosti, Ljiljan, Sarajevo Stoni, Mila (1980), O prevoenju knjievnog teksta, Igkro Svjetlost OOUR Zavod za udbenike, Sarajevo imi, Marinka (2009), Jezik srednjovjekovnih kamenih natpisa iz Hercegovine natpisi pisani hrvatskom irilicom, Matica hrvatska, Sarajevo
Sekundarna:
http://www.scribd.com/kerembech/d/43990657-Bogumili-i-Crkva-Bosanska, (preuzeto 23.4.2012.)
122
doc. dr. sc. Rosana Ratkovi

Umjetnika akademija u Osijeku Hrvatska rosana.ratkovcic@zg.t-com.hr
POEZiJA MAKA DiZDARA U KONTEKSTU PERENiJALNE FiLOZOFiJE

saeTak
Tekst se bavi predstavljanjem poezije Maka Dizdara u kontekstu perenijalne filozofije (philosophie perennis) prema tumaenjima Rusmira Mahmutehajia. Sredinja ideja perenijalne filozofije jeste ta da je Boanska Istina jedna, bezvremena i univerzalna, a razliite religije su samo razliiti jezici kojima se izraava ta jedinstvena Istina. U ovom kontekstu predstavljeni su i neki motivi sa steaka koji su zastupljeni u poeziji Maka Dizdara, kao to su univerzalni simboli sunca i mjeseca, kria, loze i kola. Novija saznanja o interkonfesionalnosti steaka, prema istraivanjima Dubravka Lovrenovia, mogu se povezati s idejom perenijalne filozifije koju zastupa Rusmir Mahmutehaji, o tenji prema Jedinstvu i Istini koju otkriva u stecima i u Dizdarevoj poeziji. Kljune rijei: Mak Dizdar, Rusmir Mahmutehaji, Kameni spava, Perenijalna filozofija (philosophia perennis), steci
Tumaenje poezije Maka Dizdara u kontekstu perenijalne filozofije donosi Rusmir Mahmutehaji (1999, 2007), u nekima od svojih tekstova, u kojima pokazuje kako Mak Dizdar inom pisanja postaje jedan od svjedoka prvotnog i opeg predanja, perenijalne filozofije, odnosno philosophie perennis. (Mahmutehaji 1999:209) Sredinja ideja perenijalne filozofije je to da je Boanska Istina jedna, bezvremena i univerzalna, a razliite religije su nita drugo nego razliiti jezici u kojima se izraava ta jedinstvena Istina. (Stoddart 2009:76) Philosphia Perennis (Vjena Filozofija) je fraza koju je skovao Gottfried Leibnitz, a Aldous Huxley (2003:5) navodi kako philosophia perennis predstavlja drevnu i univerzalnu metafiziku koja prepoznaje Boansku Stvarnost, sutinsku za sav postojei svijet; psihologiju koja u dui nalazi neto slino Boanskoj Stvarnosti, ili ak identino Njoj; etiku koja kao konani cilj ovjeku postavlja poznavanje jedne imanentne i transcedentne Sutine sveg postojanja. Zaeci Vjene Filozofije mogu se nai u tradicionalnom znanju primitivnih
123
naroda svih podruja svijeta, a u svojim sasvim razvijenim oblicima ona ima mjesto u svakoj organiziranoj religiji. (Huxley 2003:5) Rusmir Mahmuehaji (1999:210) istie kako je tokom mnogih stoljea Bosna zemlja u kojoj se susreu i prepliu mnoga sveta predanja. Njezina povijest nosi neizbrisiv otisak razliitih nauka, od kojih su najjasniji oni to ih zovemo krstjanskim, pravoslavnim, katolikim i islamskim. Razliiti naini itanja jedne i iste Biti dodijelili su Bosni posebnu ulogu u pomaganju da svijet bude uoblien kao jedinstvo raznolikosti (Mahmutehaji 1999:210), a u ovoj ulozi Bosne autor pokazuje i znaajan prinos poezije Maka Dizdara. U tekstu Slovo iza slova, predgovoru izdanja Kamenog spavaa iz 1999. godine, Rusmir Mahmutehaji (1999:237) istie korijene Kamenog spavaa u svetom nauku i svetoj umjetnosti i predstavlja ovu pjesniku zbirku Maka Dizdara kao mogunost premoivanja jaza izmeu vremenitog i duhovnog, zemaljskog i nebeskog, te mnotva i Jednosti. U knjizi Preko vode u kojoj govori o pjesmi Modra rijeka, Rusmir Mahmutehaji (2007:12) kroz analizu svakog distiha pjesme pokazuje kako je ova pjesma neodvojiva od vjene mudrosti, a kao takva omoguuje sprezanje s tradicijskim vidikom metafizikih, kozmolokih, antropolokih i psiholokih govora Kamenog spavaa. U svojem tumaenju poezije Kamenog spavaa, Rusmir Mahmutehaji (1999:237) pokazuje kako su njegovi korijeni u Svetom nauku i svetoj umjetnosti. Posebni bosanski oblik ove knjige vidi kao domisliv samo u povezanosti Unutarnjeg, uvijek Jednog i Istog, i vanjskog, pokazanog u mnotvu i kretanju. Zbog toga smatra da onaj tekst ove knjige koji je iza njegove prve razine doprinosi usmjeravanju Sreditu, koje, inae, postaje sve zamraenije i udaljenije. (Mahmutehaji 1999:237) Poruka Kamenog spavaa jeste poricanje dvojine. Jastvo kao Potpunost obraa se jastvu kao uvjetnosti, a Jednost postaje pokazana. (Mahmutehaji 1999:234) Jednake ideje o Svetom nauku i svetoj umjetnosti, koje imaju zadau pokazivanja Jednosti u mnotvu, da bi stalnim obnavljanjem Saveza vraale pojedinanost Jednosti, Rusmir Mahmutehaji predstavlja i u svojem tumaenju pjesme Modra rijeka. Za Rusmira Mahmuehajia (2007:12) pjesnitvo Maka Dizdara u sebi ima svjedoenje jednosti i ocrtavanje uzlaznog puta kojim ovjek iz svoje sputenosti u nizinu postojanja uzlazi svojoj najvioj mogunosti, ili bliskosti Poelu. Govor o Modroj rijeci poinje iskazom da Nikto ne zna gdje je ona i dospjeva do zavrnog povika Valja nama preko rijeke. Tim dvama recima i
124
SLOVO O MAKU
onim to je meu njima Pjesnik je uspostavio cjelinu za koju je mogue rei da je govor o Jednosti, o silaenju do Nje i povratku Njoj. (Mahmutehaji 2007:12) Ta Jednost pokazuje se kroz oprenosti, a oprenosti su mnotvo i jednost. (Mahmutehaji 2007:38) Cijela pjesma Modra rijeka kazuje o toj dvojini. U svakome su retku dva dijela. Potom su ti u dvoje razlueni reci spojeni u dvanaest udvojenih. Nakon toga je samo jedan redak, pa opet dva. (Mahmutehaji 2007:54) U tom pjesnikom kazivanju s dvanaest dvojina odgovara est smjerova iz ljudskog srca: gore i dolje, desno i lijevo, ispred i iza, i to svakome u odlasku prema beskonanosti i vraanju prema Jednosti ili punoj bliskosti. A to je ovjekova mogunost. Gdje god bio on je udaljen od Boga, a Bog mu je beskonano blizak. Prepoznati Njegovu jednost jeste priznati svoju sputenost, a to znai i mogunost povratka. (Mahmutehaji 2007:95) Gdje god se okrenuo ovjek nalazi dvojine. Meu njima valja odabrati tako da se uspne uz ljestve ili putem, a ne da sie jo nie i izgubi put. (Mahmutehaji 2007:55) Zato je ovjek u svakom svojem stanju izmeu tame i Svjetlosti, zla i Dobra, lutanja i Mira. To bivanje izmeu ukljuuje i slutnju i sumnju. (Mahmutehaji 2007:41) U oaju svoje nemogunosti da uzae u nebo ovjek e se vraati svome lutanju zemaljskom povri. A kada ni tu ne nae nita ime bi zadovoljio svoju potrebu da se smiri, okretat e se svemu to je iza povri i tvrdoe, sve to je iza utnje i tmae. (Mahmutehaji 2007:53) A sve postojanje jeste jedna modra rijeka. Ona je stalno dotjecanje i stalno otjecanje. (Mahmutehaji 2007:73) Gdje god ovjek bio svijet mu se obznanjuje kao prostranstvo ili irina rijeke. On je vazda s tim obznanjenjem kao razinom ispod koje jeste dubina i iznad koje jeste visina. Tisuu ljeta irine te rijeke odgovara sto godina njezine dubine. (Mahmutehaji 2007:80) Beskonana modrina Dizdarove rijeke moda moe podsjetiti na modrinu Neretve i pokazati da se u pogledu i sjeanju na nju mogu pronai transcendentalne vrijednosti Dizdarove poezije. Roen u Stocu Mak Dizdar od djetinjstva je bio fasciniran stecima s Radimlje i drugih nekropola u okolici. Stecima je posvetio jedinstvenu poetsku zbirku Kameni spava, gdje u pjesmama sroenim u skladu sa strukturom epitafa uklesanim na stecima stvara svoju viziju srednjovjekovnog bosanskohercegovakog ovjeka i njegovog svijeta. Steci su kameni monolitni nadgrobni spomenici nastali izmeu 13. i 16. stoljea (Benac 1967:XVI), jedinstveni po svojim monumentalnim, zatvorenim oblicima, osebujnim klesanim motivima i natpisima. Kronoloki i prostorno
125
umjetnost steaka poklapa se s postojanjem srednjovjekovne bosanske drave i podrujem koje je obuhvaala. (I. Lovrenovi 2004:69) Postojanje steaka, koji su prisutni samo na podruju jugoistone Europe, povezuje se sa srednjovjekovnom Crkvom bosanskom i njezinim vjernicima krstjanima i krstjanicama. Prema starijim tumaenjima Crkva bosanska zastupala je bogumilska heretika uenja, srodna heretikim vjerovanjima koja su tokom srednjovjekovnih stoljea bila rasprostranjena na prostoru june Francuske i Italije, pa se i Mak Dizdar u svojoj poetici, kao i autori koji piu o njegovom djelu, oslanja na istraivanje dualistike srednjovjekovne hereze. Poetkom 13. stoljea Bonjani uspostavljaju svoju zasebnu crkvu, raspaljujui tako neprijateljstvo vjerskih i vladavinskih ustrojstava koja su ih okruivala. (Mahmutehaji 1999:211) Tumaenje koje crkvu bosansku odreuje kao heretiku zasnovano je na starim dokumentima u kojima je srednjovjekovna bosanska drava oznaena kao klasina zemlja bogumilske hereze, gdje je zapravo rije o ideolokim anatemama na Bosance koje je upuivala rimska kurija, a kasniji su ih kranski pisci nekritiki preuzimali. (I. Lovrenovi 2004:52) To je tumaenje dugo sluilo razliitim politikim interesima, od austorugarske dominacije do kasnijeg socijalistikog zastupanja antiklerikalnih stavova. Novija istraivanja koja nisu motivirana ideolokim i politikim pobudama sve vie pokazuju da su sve denuncijacije, prijetnje i optube Bosanaca za krivovjerje bile motivirane vie politikim nego vjersko-crkvenim razlozima. (I. Lovrenovi 2004:53-54) Pogrdrnim imenima patareni, katari, manihejci, prokleti babuni, kuga bosanska, pripadnike Crkve bosanske zovu samo strani izvori koji ih optuuju i proklinju, a bogumilsko ime, primjenjeno na Bosnu, poinje se upotrebljavati tek u 19. stoljeu. Pripadnici crkve bosanske u izvornim dokumentima sami su sebe nazivali iskljuivo krstjani i krstjanice. (I. Lovrenovi 2004:55) Osnovno polazite za odnos poezije Maka Dizdara prema vjeri bosanskih krstjanica i krstjana istie Rusmir Mahmutehaji (1999:213) u svojim tumaenjima kako je narav Svetog nauka sadrana u vjeri krstjana i u Dizdarevom djelu. Dizdarevo knjievno ime Mak, itano obrnutim redom slova daje kam, srednjovjekovnu rije za kamen (Mahmutehaji 1999:209), to pridonosi dojmu sudbinske povezanosti pjesnika i njegovog najsnanijeg motiva. Kamen iz naslova i kamen steaka u Dizdarovoj poeziji postaju jedinstvena cjelina, i svaki stih ima jednostavnost i monumentalnost kao da je i sam, ili bi mogao biti, uklesan u kamen nekog steka. Polazite zahtjeva za spoznajom sebe suoeno je s kamenom, s mrtvim povrinama (Mahmutehaji 1999:219), za koje pjesnik veli:
126
SLOVO O MAKU
Trebalo bi se odkameniti i proi bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada (Dad Dizdar 1999:93) Simboliku pjesnikovog prezimena Rusmir Mahmutehaji (1999:216) tumai na ovaj nain: Gdje god bio ovjek Znanja shvaa da je u Hramu (kua, hia). Ali vrata Hrama, ili Grada Znanja, stalno ugroavaju kriva miljenja. Zato je Potpuni ovjek, ili Pravednik, u neprestanome ratu protiv opaina svijeta izvan Hrama. Taj ovjek poznat je takoer kao Dizdar, uvar Grada. Pravedniku je posveena i jedna Dizdareva pjesma iz Kamenog spavaa, o kojem Dizdar kae: Pod jednim stekom stolakog kraja, u predjelu srednjovjekovne Vidoke ne zna se tono pod kojim kamenom, zakopan je i Pravednik, nazvan tako zato to je ubijen u nekoj istrazi, masakru. Njegov glas leti prema nebu i letjet e sve dok ne bude uslien. (Dizdar 1999:214) Ovo tumaenje priziva u sjeanje jednog drugog Pravednika bosansko hercegovake knjievnosti, brata Ahmeda Nurudina iz Selimovievog romana Dervi i smrt, u ijoj nevinoj smrti se moe naslutiti tegobna simbolika bosansko hercegovake povijesti. Kada govori o poeziji Maka Dizdara u Kamenom spavau Rusmir Mahmutehaji (1999:209) istie kako je ustrajno usredsreivanje na znake isklesane po stecima i ispisane u rijetkim preivjelim srednjovjekovnim bosanskim rukopisima omoguilo pjesniku da se spusti do najunutarnjijih dubina jezika, te da se vrati s govorom vjenosti. O svojoj dubokoj opinjenosti stecima sam pjesnik svjedoi na ovaj nain:
Satima sam stajao pred stecima nekropola ove zemlje, smjetenim pod noge prastarih uma. Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, isprepletenog bilja i ispruenih ljudskih ruku. Nou sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga iji redovi vrite upitnicima apokalipse. U pohode mi tada dolazi spava ispod kamena. Njegove blijede usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemuti jezik postao zvuan. U njemu prepoznajem sebe, ali jo nisam siguran da sam na putu skidanja plata sa ove tajne... (Dizdar 1999:226)
Sveti nauk, koji nam moe omoguiti da tumaimo pjesnikove znakove u njihovoj zbiljnoj svijetlosti, Rusmir Mahmutehaji (1999:216) objanjava na ovaj nain: Kada je ovjek izgnan iz Raja, zato to je prekrio nalog o zabranjenom (haram), Sveti nauk je uzmakao, ali ne i nestao. Iako tim inom pojedinana unutarnjost biva zamraena, tama nikada nije potpuna, a naui li se da zbiljno bude razlueno od nezbiljnog, ona moe ponovo biti otklonjena. ovjek
127
otrgnut od Neba moe se ponovno povezati (religare) s njime slijeenjem Puta koji mu je sputen kao izbaviteljsko ue. U kontekstu Svetog nauka Rusmir Mahmutehaji (1999:209) predstavlja i neke motive sa steaka zastupljene u poeziji Maka Dizdara, kao to su univerzalni simboli sunca i mjeseca, kria, loze i kola. Pri tome istie kako je; Vanjskost ovih spomenika bosanska, ali njihova unutarnja bit jeste izvan granica pojedinanosti. U njima, preko znakova itljivih jedino u svjetlosti Svetog nauka, svetost postaje dostian ljudski cilj. Za Rusmira Mahmutehajia (1999:216-217) je Sunce najvei znak na obzorjima, jer oznaava pristup Umu u ukupnosti postojanja, a poelo Sunca je klju za uzajamnost Kamenog spavaa i Svetog predanja: Ono zasuka rukave i preora zemlju duboko dok ne stie do njene utrobe i njenog srca (Sunce Dizdar 1999:89) Simbol Sunca na stecima esto je praen i simbolom mjeseca, a njihovu vezu autor ovako opisuje: Dvojina izmeu savrenog ovjeka i onog palog pokazuje se kao oprenost izmeu uspravnosti, odnosno tenje Jednosti, i poloenosti, odnosno usmjerenosti mnotvu. Prvome odgovara Srce, a drugome mozak. Vezu izmeu njih mogue je pokazati uzajamnou Sunca i Mjeseca; oboje su nebeske svjetiljke, ali drugo je to samo odraavanjem svjetlosti prvog. (Mahmutehaji 1999:217) Svjetlost je znak znanja. Sueva svjetlost predstavlja izravno znanje, ono iz istog Uma, a mjeseeva svjetlost predstavlja odraeno znanje, ono razumne sposobnosti, pa je zato uvjetno i nepostojano. (Mahmutehaji 1999:218) Pjesnik za Mjesec kae: Urei njegov znak u mekoj bjelini miljevine kako bi mogao to vjernije upiti u sebe sliku Svoje neizrecive boli i nade (Mjesec Dizdar 1999:91) Jednaki odnos prema nebeskim simbolima Sunca i Mjeseca u poeziji Maka Dizdara Rusmir Mahmutehaji (2007:79) pronalazi i u pjesmi Modra rijeka; Ta je rijeka modra u nebeskim visinama i svojim zemaljskim dubinama. Ona ukljuuje sve pojave na obzorjima. Tako je i sa Suncem i Mjesecom, i sa zvijezdama, i s planinama, i s drveem, i ivotinjama. U njezinoj su modrini njihova robovanja i padanja niice da bi joj bili bliski.
128
SLOVO O MAKU
Uz univerzalne simbole Sunca i Mmjeseca, est prizor na stecima je i motiv kola, sa enama i mukarcima koji se dre se za ruke i pleu kolo u dugakim ritminim frizovima. Ornamentalno svojstvo ovakvih figurativnih motiva na stecima ne treba shvaati kao dekorativnost, ve kao nain za prenoenje transcendentalne poruke. Ovakav ornament predstavlja sam likovni sadraj i u njemu se moe prepoznati ideja o transcendiranju materijalnog svijeta, o mogunosti uvida u onostrano, to je takoer u skladu s idejom Svetog nauka koju Rusmir Mahmutehaji nalazi u vjeri bosanskih krstjanica i krstjana i Slika 1 u poeziji Maka Dizdara. Reljefno, ornamentalno kolo u kamenu steaka moe se povezati s prizorima Plesa mrtvaca koji se u 14. i 15. stoljeu pojavljuju na zidnim slikama europskog srednjovjekovlja, a u Hrvatskoj je najpoznatiji primjer u ckvi sv. Marije na krlinama u Bermu. Eshatoloka simoblika ovakvih prizora u kontekstu Svetog nauka moe se povezati s idejom o potrebi umiranja u sebi da bi se mogao pronai put prema Bogu. Rusmir Mahmutehaji (1999:220) kae da okretanje prema Svetome hramu, Sreditu tajanstva sebe, zapoinje od poznanja kola: junoslavenskog predanjskog kolanja, koje, kao i ono derviko, predstavlja vrtnju svih pokazanih oblika oko njihovog izvanvremenskog i izvanprostornog Sredita. Kolatelji preko kola mogu postii razliite stupnjeve u ozbiljenju pojedinanog postojanja. Tome odgovara i opis dervikog plesa Sema-a:
Mi se uzdiemo na nebo i poput kie se vraamo na zemlju. Kako se dervii okreu oko sebe tako se okreu i oko krune semahane (prostora u kojem se odvija Sema), isto kao to se planete kreu oko Sunca i oko svoje ose. Sema je kao sunce svih svjetova i jedan ciklus oko Boijeg prijestolja. Sema posjeduje jednu vrstu duhovnog zanosa. Sema pokazuje put u nepoznato, uklanja veo i donosi blaenstvo. Sema je odjea due. (Karahodi 2008:76)
129
Koliko kola od dola do dola Koliko bola od kola do kola Kolo do kola od bola do bola (Kolo bola Dizdar 1999:96) Pojedinano postojanje i njegovo ozbiljenje, prisutno u simbolici kola, u prostoru moe biti oznaeno kriem sa ovjekom u njegovom sreditu. (Mahmutehaji 1999:220) Kri je znak Uma pokazanog u svijetu. Uspravnom putu odgovara gornji krak; to je strmi put Uma i Duha koji vodi uspravno od Zemlje prema Nebu. Put onih na koje Se Bog gnjevi oznaen je donjim krakom; to je put od povri Zemlje prema Paklu. Poloenim kracima odgovara zapletenost u svijetu, stanje onih koji su izgubili svoj put, pa tumaraju traei Sredite. (Mahmutehaji 1999:225) Ta tri pravca sa est smjerova stjeu se u jednoj jedinoj toki, njihovom presjecitu. Ta toka jeste poelo prostornog razvoja, ali je sama neprostorna. (Mahmutehaji 1999:220) Iz tog Sredita raste loza. Loza i njezine rozge oznaavaju skladni rast i obnavljanje, povezujui svijet est mjera sa svijetom koji ima svoj izvor u Jednosti i Miru Sedmog Neba. Zato loza porie uvjetnost i svjedoi Jednost. (Mahmutehaji 1999:221) U pjesmi loza i njene rozge Mak Dizdar je prepjevao Isusove rijei iz Ivanovog Evanelja; Az esam loza istinia a otac moj je vinogradar I vsaku rozgu na meni a ploda ne da ja u odsjei Al onu koja raa da polje bude bolje Da slai dar i plod vei istim (loza i njene rozge Dizdar 1999:99) Ja sam pravi trs, i moj je Otac vinogradar. On sijee svaku mladicu na meni koja ne raa roda, a proiava svaku koja raa rod, da rodi vie roda. (Ivan, XV:1)
130
SLOVO O MAKU
Jedan od narodnih naziva za steak je kua, to je vjerojatno u vezi s jednim od najeih oblika steaka, sljemenjakom, odnosno formom s krovom na dvije vode. Kuu i grad Rusmir Mahmutehaji (1999:212) tumai kao znakove jastva usmjerenog Miru, odnosno svojoj unutarnjosti, o emu Dizdar govori u svojim stihovima: Ostavi oca i majku ostav brata i sestru Oslobodi se svijeta prezri njegov cvijet Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu Jer je vrijeme blizu (vijenac Dizdar 1999:104)
enja koja se uje iz pjesnikova govora naznauje vrata na Gradu Znanja. ovjekova prisutnost na zemaljskoj razini prikazana je Gradom. On nam omoguuje da razluimo trg i vinograd, to jeste Zemlju i Nebo. Meu njima su uska vrata; Ovdje smo jo uvijek samo stei gosti I trebalo bi ve jednom prei u krug svjetlosti Kroz neka uska vrata trebalo bi se vratiti Iz tijela ovog golog u tijelo vjenosti (vrata Dizdar 1999:102) Kua je mjesto mogue obnove saveza Boga i ovjeka. To mjesto moe biti svugdje na Zemlji. Kada Sredite postane prisutno u probuenome Srcu, ono nije ogranieno ni prostorom ni vremenom. (Mahmutehaji 1999:228-229) U otkrivanju bosanske tajne svako jastvo susree opetujuu sliku traenje Kue Mira (Mahmutehaji 1999:228); Djedovska tu hia bi stvorena Krepa da krepost U srcima Ostane
slika 2
(Hia u Milama Dizdar 1999:150) Hia u Milama kojoj Dizar posveu-
131
je pjesmu, je mjesto milosti i mira za sve usmjerene Sreditu. (Mahmutehaji 1999:229) Djedovska hia vrijedila je kao sigurno utoite (jus asili) za sve one koji su progonjeni i u njoj zatraili zatitu. (Mahmutehaji 1999:226) Mile kao ime mjesta podsjea na stari jeziki korijen iz kojeg u bosanskome proistjeu i rijei Milost i Mir. Prisutno je u raznolikim oblicima u mnogim mjestima diljem Bosne, svjedoei elju da se svuda pot toj zemlji uspostavi zavjet Milosti i Mira. (Mahmutehaji 1999:231) Za doste drage I velikane Srane Za sve pod nebom dobre ljude I za sve dobre Bonjane
Slika 3
Za sve vojnike u velikoj vojni to vojuje se Protiv Vojne
(Hia u Milama Dizdar 1999:150) Novija istraivanja Dubravka Lovrenovia (2009:282), na osnovu epigrafskih zapisa, upuuju na interkonfesionalnost steaka, njihovo pripadanje razliitim
slika 4
132
SLOVO O MAKU
vjeroispovjestima prisutnim na podruju Bosne i Huma tokom srednjovjekovnih stoljea, kao jedno od njihovih najmarkantnijih obiljeja. Ova saznanja o interkonfesionalnosti steaka, koji su u svojoj kamenoj tajanstvenosti predstavljali polazite dubokim poetskim i duhovnim uvidima Maka Dizdara, mogu se povezati s idejom perenijalne filozifije koju zastupa Rusmir Mahmutehaji, o tenji prema Jedinstvu i Istini koju otkriva u stecima i u Dizdarevoj poeziji.
slika 5.
Mak Dizdars poetry IN THE CONTEXT OF Perennial Philosophy
Summary
This paper focuses on the launch of Mak Dizdars poetry in the context of the Perennial Philosophy (philosophia perennis) as interpreted by Rusmir Mahmutehaji. The central idea of the Perennial Philosophy is that the Divine Truth is one, timeless and universal, while different religions are nothing more than different languages used to express the Unique Truth. In this context are interpreted some motives on steci (medieval Bosnian tombstones) that are represented in the poetry of Mak Dizdar, such as universal symbols of the sun and moon, cross, grapevine and dance. Recent information on interconfesionallity of steci, according to research by Dubravko Lovrenovi, can be linked with the idea of Perennial Philosophy represented by Rusmir Mahmutehaji, about the search for the Unity and Truth revealed both in the symbols on steci and in the Mak Dizdars poetry.
Literatura
Benac, Alojz (1967), Steci, Beograd Dizdar, Mak (1999), Kameni spava, Sarajevo Dizdar, Mak (1999), Zapis o vremenu, Zagreb Huxley, Aldous (2003), Vena filozofija, Beograd Karahodi, Mehmed (2008), Konja, Sarajevo
133
Lovrenovi, Dubravko (2009), Steci, Sarajevo Lovrenovi, Ivan (2004), Unutarnja zemlja, Zagreb Mahmutehaji, Rusmir (1999), Slovo iza slova: pjesnitvo Maka Dizdara, u: M. Dizdar, Kameni spava, Sarajevo Mahmutehaji, Rusmir (2007), Preko vode, uz pjesmu Maka Dizdara Modra rijeka, Zagreb, Sarajevo Stoddart, William (2009), Prisjeanje u svijetu zaboravljanja, razmiljanja o tradiciji i postmodernizmu. Sarajevo
Popis fotografija
Fotografija 1 Radimlja, fotografija Toe Dabca, preuzeto iz Benac, Alojz (1967), Steci, Beograd Fotografija 2 Brotnjice, fotografija Toe Dabca, preuzeto iz Benac, Alojz (1967), Steci, Beograd Fotografije 3, 4, 5 Radimlja ( foto RR)
134
Dijana Hadizuki
Fakultet humanistikih nauka Univerzitet Demal Bijedi Mostar dijana.hadzizukic@unmo.ba
Poezija Maka Dizdara nakon Kamenog spavaa

SaeTak
Cilj ovoga teksta je analiza pjesama Maka Dizdara objavljenih prvi put u njegovoj posljednjoj zbirci, a kojima kritika, u potpunosti usmjerena ka Kamenom spavau, nije posvetila mnogo panje. U nastojanju da dijahronijski proemo poezijom Maka Dizdara, i makar samo dotaknemo neke od najznaajnijih motiva i naina njihovog umjetnikog uoblienja, krije se pokuaj traganja za odgovorom: u kojem smjeru bi otila Makova poezija u nekim kasnijim, nenapisanim zbirkama? Zbog toga emo iz njegove zbirke Modra rijeka izdvojiti nekoliko pjesama za koje je mogue kazati da su drugaije i zaista nove, a koje moemo posmatrati kao jedan od moguih puteva kojima bi pjesnik krenuo. Kao reprezentatrivne primjere ove vrste uzet emo pjesme: Doskoci, Posve doslovni san meu golim paralelama, Splav, Nesuglasja i Neizvjesnost u kojima uz eksperiment sa zvukom pjesnik eksperimentie sa jezikom zahtijevajui od itatelja aktivno uee i dopisivanje. Makov dualizam prisutan od prve zbirke, dominantan u Kamenom spavau, i u posljednjoj je naao svoje mjesto. Ali, umjesto ovjeka kroz historiju i religiju razapetog izmeu neba i zemlje, u Modroj rijeci je mnogo ei ovjek razapet izmeu tiine i rijei, izmeu potrage da se istina spozna i spoznaje da ju je nemogue dosegnuti, izmeu potrebe za smirajem i ljepote nemira koji donosi lutanje. Proirivi svoj metaforiko poetski opseg Dizdar je proirio i mogunosti leksiko sintaksikih varijanti od potpunog ukidanja najee obaveznog drugog dijela sintagme do optereivanja znaenjem semantiki nesamostalnih rijei. U svim analiziranim pjesmama je mogue prepoznati Jakobsonovu tvrdnju o umjetnikom znaenju gramatikih oblika kao i primjere semantizacije formalnih elemenata lirskog teksta. Kljune rijei: Mak Dizdar, Modra rijeka, Splav, Doskoci, Neizvjesnost, Nesuglasja, Posve doslovni san meu golim paralelama, eksperiment, ouavanje.
Cilj ovoga teksta je analiza pjesama Maka Dizdara objavljenih prvi put u njegovoj posljednjoj zbirci, a kojima kritika, u potpunosti usmjerena ka Kamenom
135
spavau, nije posvetila mnogo panje. Meu brojnim naunicima koji su pisali o Maku Dizdaru izdvojit emo nekoliko imena iza kojih stoji cjelovita i obimna studija njegove poezije to su: Kasim Prohi, Miljko indi, Rusmir Mahmutehaji, Enes Durakovi, Amila Buturovi, Muhamed ator. Osim studija, lanke o Makovoj poeziji su pisali svi znaajni profesori i knjievni kritiari kao to su: Midhat Begi, Muhamed Filipovi, Ivan Fogl, Nazif Kusturica, Vojislav Maksimovi, Krunoslav Pranji, Elbisa Ustamuji, Alija Piri, Radovan Vukovi; kao i brojne kolege pjesnici Velimir Miloevi, Mea Selimovi, Zuko Dumhur, Jasmina Musabegovi, Alija Nametak, Nenad Radanovi, Izet Sarajli, Stevan Tonti, Risto Trifkovi, Miodrag alica i brojni drugi. Iako su pristupi u skladu sa vlastitim teorijskim opredjeljenjima i stavovima bili razliiti, o umjetnikoj vrijednosti i znaaju poezije Maka Dizdara u kontekstu bosanskohercegovake poezije nije bilo sumnje. Naprotiv, njegovo umjetniko djelo ve odavno je nadilo bosanske prostore i postalo nezaobilazno u poretku najznaajnijih jugoslovenskih pjesnika 20. vijeka, a nisu rijetki ni stavovi o Maku kao velikom evropskom pjesniku. Gledano iz bosanske perspektive, nema pjesnitva koje je na tako maestralan nain ovjekovjeilo Bosnu i Hercegovinu, njenu nemirnu historiju, sloeno religijsko i kulturno-civilizacijsko naslijee, zaviajno naslijee materijalne i usmene kulture te blistave uzlete bosanskog jezika i govora. Zbog toga profesor Mahmutehaji kae da ako bismo htjeli stranca upoznati sa Bosnom, dajmo mu na itanje poeziju Maka Dizdara, a Kasim Prohi da se u Kamenom spavau ita kriptogram materijalnog i duhovnog predanja srednjovjekovne Bosne. (Prohi 1974:19.) Ve je uobiajeno itanje Kamenog spavaa u intertekstualnim kontekstima sa Biblijom, osobito Evaneljem po Ivanu, manihejskim himnama, natpisima sa steaka i narodnim pjesmama, a u novije vrijeme i cjeline Makovog opusa u irem kontekstu pjesnitva tridesetih godina dvadesetog vijeka kada se pojavljuje njegova Vidovopoljska no, te u poslijeratnom periodu u kome njegova Plivaica iz 1954. godine zauzima jedno od kljunih mjesta iskoraka iz poetike socrealizma. Sve njegove kasnije pjesnike zbirke pojavile su se ezdesetih godina, dakle u periodu najsnanijih i umjetniki najzrelijih bosanskohercegovakih pjesnikih opusa, odnosno u vremenu kada sintagmu pripovjedaka Bosna s pravom mijenja sintagma pjesnika Hercegovina. Pojava Kamenog spavaa 1966. godine opravdano se svrstava u, po bosanskohercegovaku i bonjaku poeziju, epohalan dogaaj, te uz Selimoviev roman Dervi i smrt ini da ova knjievnost postane neosporiva unutar ireg jugoslovenskog konteksta. Makova poezija nije ni lahkoitljivo sentimentalna, ali ni hermetiki apstraktna. To je ozbiljna poezija saetog govora o sutinama, njegovi lirski subjekti
136
SLOVO O MAKU
su promjenljivi ponekad i unutar iste pjesme, on kao niko prije njega daje glas drugome i u toj polifoniji umnoava perspektive i omoguava progovor onih koji ute ispod bosanskog kamena. Lapidarnost srenjovjekovnog natpisa postala je, dio Dizdarevog iskaza, posveivanje panje vizuelnoj strukturi pjesme korespondira sa vizuelnom predstavom verbalnog i slikovnog iskaza steaka, a auditivni efekti i fonetsko-fonoloke stilske figure oivljavaju glas onih koji su davno zaspali. U tom smislu poezija Kamenog spavaa istovremeno je govor o smrti i ivotu, o materijalnom, prolaznom, vezanom za zemlju, ali i njegovoj tenji da dosegne vjeno. Svi simboli uoeni na steku (sunce, mjesec, izvor, ruka, koplje, strijela, ljiljan, rua, loza, ue, jabuka, slovo) pojavit e se i u Makovim pjesmama, a poznata je njihova simbolika perenijalnosti i vraanja praizvoru. Drugim rijeima, steak kao i pjesma, je isklesan iz materijalnog i otet od prolaznog a namijenjen vjenom. Ili, rijeima Kasima Prohia U Kamenom spavau pjesnik je prepoznao sebe rjeotvorca, izrazitog heretika, i svakog ovjeka potencijalnog prestupnika Reda i Kanona. (1974:83) Zbirkom Koljena za Madonu Dizdar ispisuje svojevrsnu ljubavnu poemu, kako kae Enes Durakovi, ali otvara i sve one teme kojima e se kasnije vraati u pjesmi Izgubljena ovjek stoji sam pod nebom, smisao trai meu zvijezdama, a no / no / mranija / postaje / skidam / a bol / bolnija / bol / golija /ostaje. Na poetku pjesme Krug pojavljuje se hod pod zvijezdama hladnim, gdje smo samo prolaznici trajni, dok u Igri trideset i treoj igri gruboj nalazimo efektnu upotrebu paranomazije, toliko tipine za kasnijeg Maka: Nijemo zato laem / kunei kad kumim / Kumei kad / Kunem. Dvostrukost pojavnog svijeta prepoznat emo u pjesmi Jedno drvo to je drvo koje daje cvijet da se zakitim, ali i granu da se objesim, ili, u pjesmi Onemutio - u jedno spojene dubine i visine ovjekovog puta: Jednom se treba popeti / Na visoke vrhunce / da bi se uhvatile / dubine. Manihejski motiv palog anela donosi pjesma Utjeha za onu koja vie ne igra : sve je bio vjetar / sve se samo snilo / Ostajemo sami / Mi i tijelo gnjilo. Isposnik na koljenima pred Madonom, jednim od kljunih likova u itanju tradicije iz ugla perenijalne filozofije, u pjesmi Ljepotica, donosi izvanredan himnini kreendo ostvaren asonatsko-aliteracijskim preljevima i anaforskom kumulacijom: Sada si daleko / U lie se oblai / U svjetlo u meko / U apat / ujem te / Blizu si / Ja te gledam / Ja te lovim / Ja te ne dam / Ja te volim / Ja te volim / Ja te volim. dovodei marijanski ideal nebeske ljubavi u vezu sa strasnom i ulnom inkarnacijom nadmonog, vjeno enskog nukleusa svemirskog postojanja (Durakovi 1997; 13). Poema Plivaica, kako autor kae u napomeni, stoji u vrstoj vezi sa ovom zbirkom, ali je izala kao zasebna knjiga. To je izuzetna poema o snazi i ljepoti koja privlai
137
i ubija; o ljepoti koja svoj pojavni oblik nalazi u eni, prirodi, ljepoti po sebi, ali i u sreditu kojemu tei panteistika i panerotska pouda za sjedinjenjem sa onim u emu emo konano nestati. Ciklus pjesama Most na sunce svojim naglaeno ekspresionistikim naslovom otkriva vrijeme nastanka (prije rata), kao i pjesnikovu opsesiju okruenou vukovima, zidovima, sivim krugovima, i mogunou eventualnog izlaska glasom, rijeju, tekstom, slovom... Posljednja pjesma ciklusa Poruka u noi, za koju znamo da je nastala ratne 1942. naslovom aludira na poruku u boci, poruku kojom se nekome alje znak ivota, I ma ta crna mata zloga boga uini / iv sam / iv. Pa i kada ne bismo znali vrijeme nastanka pjesme, uli bismo iz nje vrisak ovjekov, vrisak kojim se pokuava nadglasati ratna strahota i buka besmislene smrti. S druge strane stoji ciklus Povratak sjemenju, takoer objavljen u Ostrvima 1966., ali nastao znatno kasnije od Mosta na sunce. Dominirajui motivi u svih etrnaest pjesama su antiki i mediteranski, i ukazuju na pjesnikovo geografsko i historijsko irenje, od Bosne ka Mediteranu, i od srednjeg vijeka ka antici. Naravno, bilo bi isuvie pojednostavljeno itanje Maka u ovakvim geografsko-historijskim okvirima jer ih on svojom poezijom uvijek nadilazi. Kroz Polifema, Kalipsu, Kirku, ratovanje na Troji i povratak ratnika, tee unuverzalna ljudska pria o vjenoj borbi i gubicima, o ovjeku koji gubi sebe sve vie svakim novim korakom, i od kojega na kraju ostaje samo sjena I ili smo tiho po suncu po kii / Ili smo rijetki ili rjei / I ili blijedi i ili bljei / I ili tanji / I ili / Manji. U kontekstu pominjanja najznaajnijih motiva Makove poezije te pokuaju njihova dijahronijskog poretka, vano je pomenuti i pjesmu Krik koja pripada zbirci Okrutnosti kruga, a koja se temelji na gradaciji od klika i kliknuu, preko lika, slika, vika do krika, zatvorivi na kraju krug prelaskom klika u krik. Slino zatvaranje kruga deava se u pjesmi Veera. Posljednja Makova zbirka Modra rijeka1, uz uvenu istoimenu pjesmu, donosi cikluse Duga plovidba, Glasovi trpnje, Susret sa Hidrom i Osvojena tajna. U prvom ciklusu su uglavnom ve objavljene pjesme koje autor kao poetsku poputbinu nosi iz zbirke u zbirku, a u kojima dominiraju motivi vezani za more. Drugi dio antikom tematikom dopunjava Pria o prosjaku kod Tiresije, poema koja u osam dijelova kazuje Tiresijino proroanstvo, pa subjektivni stav spram proroka i njegovo negiranje, da bi, na kraju sve zavrilo u paradoksu: upravo zbog svoje nesigurnosti on je Uvjerljiviji nego li ma ko drugi. U treem dijelu zbirke, zlo u vjeitoj borbi protiv ovjeka, poznato iz Poruke, ovdje dobiva svoju materijaliziranu manifestaciju u mitskom udovitu Hidri.
1 Svi stihovi navedeni su prema: Mak Dizdar, Modra rijeka, Svjetlost, Sarajevo, 1971.
138
SLOVO O MAKU
A neto kasnije, u pjesmi Ogoljeli predio pjesnik nas uvjerava da je sukob sa zlom vjean i neminovan, ali da ipak umom valja gazit u traenju puta / umom valja proi ma sio sa uma. I onda, nakon to smo, plovei kroz pjesme, proli Polifema, Kirku, Tiresiju, Hidru, Nausikaju, stiemo do Penelope. Mak zna da je o njoj ve sve reeno i to bezbroj puta do sada, a ipak je ostala tajnovita, nedokuiva i nejasna. I tu se ponovno zatvara krug. Posljednji ciklus naslova Osvojena tajna predstavlja svojevrsno svoenje rauna. U pjesmi Rastok on kae otekao sam kuda sam mogao tei....Nema ta sva djela su zavrena onako kako jesu, rastvorio sam se i nestao, i dao cijeloga sebe u pjesmu, i sad kad me nema ini se da su me svi voljeli i da sam im neto znaio a ja Bez ikakvog komentara / na tu zlatnu zamku ukazujem naglo produenim / prstom. O jeziku i nainu stvaranja pjesme u zbirci Modra rijeka, Muhamed ator je rekao da se tu radi o destrukciji jezikih formi i novih jezikih puteva. ( 2004 ;195), a Enes Durakovi (1979) da je Mak Dizdar u zbirci Modra rijeka rezimirao neke tokove novijeg stvaralatva, a s nekoliko novih pjesama najavio, moda, i nove putove traganja i preobraaja. U nastojanju da vertikalno proemo poezijom Maka Dizdara, i makar samo dotaknemo neke od najznaajnijih motiva i naina njihovog umjetnikog uoblienja, krije se pokuaj traganja za odgovorom: u kojem smjeru bi otila Makova poezija u nekim kasnijim, nenapisanim zbirkama? Zbog toga emo iz njegove posljednje zbirke izdvojiti nekoliko pjesama, tada prvi put objavljenih, za koje je mogue kazati da su drugaije i zaista nove, a koje moemo posmatrati kao jedan od moguih puteva kojima bi pjesnik krenuo. Kao reprezentatrivne primjere ove vrste uzet emo pjesme: Doskoci, Posve doslovni san meu golim paralelama, Splav, Nesuglasja i Neizvjesnost u kojima uz eksperiment sa zvukom pjesnik eksperimentie sa jezikom zahtijevajui od itatelja aktivno uee i dopisivanje, a moda je to i put graenja nekog novog poetskog jezikog postmodernistikog izraza u kome bi u poetskoj komunikaciji i italac bio aktivni sudionik u stvaranju pjesme. (ator 2004; 196) Koncept pjesme kao filozofsko-artistikog entiteta prepoznatljiv je kod Maka Dizdara od prvih do posljednjih pjesama, sve pjesme se temelje na filozofiji egzistencijalizma i estetizaciji forme, ili, polaze od tragike ivota a iskazuju ljepotu umjetnosti. Jedna od takvih je i pjesma Splav koja ve naslovom kao znaenjski jakim mjestom priziva arhetipska znaenja i simboliku splava kao spasenja. Tematsko-motivski, pjesma ukazuje na usamljenika, moda brodolomnika, na beskrajnoj puini okruenog krtim zrakom, u noi dubokoj, a zora je daleka, iban bijesnim vjetrovima u klijetima vode, u slanom uasu, vruici, samoi i jezi. Otud se san o granju, kao simbolu kopna i spasenja, pojavljuje u
139
etverostrukoj kumulaciji, jedinoj u ovoj pjesmi. Uz ekspresiju zvunog sloja, ukinutu interpunkciju (uz zadravanje zagrade) i veoma specifinu rimu, pjesma skree panju na jezik po sebi i ini da neke formalne strane jezika postanu znaenjske. U prvom dijelu dominira aliteracija suglasnika r i lj, pa ak i brojne kakofonijske skupine kao to su kr, krv, dr, t i slino, u sredinjem dijelu dominira aliteracija suglasnika s, pojaana anaforskim peterostrukim redom rijei sve, da bi sve zavrilo u muklom nizu zadnjonepanih g i h, kao svojevrsnom smirenju. Kada je u pitanju melodijska linija pjesme proizvedena rimom, tada uoavamo specifine nedosljednosti i tenju ka jednom jedinim stihu, sainjenom od jedne rijei: Manje. Naime, nakon dvije parne rime dolazi jedna trostruka, a zatim stih koji se rimuje unutar samoga sebe, odvojen zagradom i semantiki veoma bitan U klijetu vode dvije slamke brode unutar kojega je Muhamed ator uoio neuobiajenu promjenu roda kod imenice klijeta. Slijedi jedna parna, pa jedna ukrtena rima, i onda etiri nerimovana stiha koji nas, skraujui se, vode do cilja. Do stiha u kome je samo jedna semantiki optereena rije, ona koja je idejno-tematski stub pjesme. Prema kraju, rima je opkoraena, pa trostruka, pa parna...i nema vie kljuno znaenje, ve samo zavrava melodijsku liniju pjesme. Raspored stihova u strofe takoer je znakovit: do sredinjeg i kljunog dijela pjesme stihovi se niu po rasporedu dva pa jedan, a zavravaju nizom: tri, tri, jedan, dva, jedan. Na ovakav nain i aliteracija, i anafora, i ponavljanje rijei, i skraivanje stiha, i odsustvo rime formiraju teite pjesme i njeno simboliko vorite: Sve sam samotnije jedan sve vie sam // samost ova biva u vruici gora // Sve manje je svjetla ispod moga svoda // Sve manje je svjetla / sve manje je // Manje Na ovome mjestu, raspored stihova u strofe je drugaiji nego u ostatku pjesme, a s obzirom na znaenje leksema koje nosi, te ukupna znaenja ovog dijela kao i pjesme u cjelini, nije sluajno da nema ni distiha ni terceta ve svaki stih stoji sam. Zamjenica sam dobiva svoj imeniki oblik samost (Muhamed ator) te postaje na neki nain opredmeena, svjetlosti je sve manje do konanog lomljenja stiha (ili uma) i njegovog izjednaavanja sa jednom rijeju. Tako egzistencijalna tjeskoba i usamljenost ovjekova postaju svedene na san o spasenju, a ovjekov vapaj na rije koje je, treba li rei: sve manje i manje. Pjesma Doskoci je napisana u drugom licu jednine i prezentu, a lirski subjekt je jo jedan usamljenik u buri ivota. To je ovjek koji lomi ude, ide u ponore, zaglavi, trai, bezdan pree, u blato ugazi, kada mu se uini da je uao u kolo mono i bogato, shvati da je to samo privid a zlato san, i tako u beskraj dok ne zastane i ne shvati da je sam. Pjesma se prepoznaje kao znak u kojem (...) odzvanja i naa zemaljskost kao smrtnost. (Vattimo 2000; 69) Rima ni u
140
SLOVO O MAKU
ovoj pjesmi nije doboarska ve izrazito podreena emociji i znaenjskim slojevima teksta. Nakon niza parnih i jedne obgrljene rime, nailazimo na rimovanje etrnaestog i osamnaestog stiha: A zloguka uka ////// Susret vodi vuka , koji ukazuju na sveprisutno zlo. U nastavku, tematski vezanom za kompliciran ljudski ivot, njegove zablude i ovozemaljska traganja za materijalnim bogatstvom, rima je izuzetno komplicirana: rimuju se 22, 24, 26. i 32. stih, a unutar sebe zatvaraju jednu parnu i jednu obgrljenu rimu. Ritam se nastavlja parnim rimama sve do kljunog stiha koji se ne rimuje i koji je izdvojen svi ostali ine distih: Onda naglo stane. Jasno je da se radi i o ritmikoj i o semantikoj pauzi. Nakon smirenja i mirenja sa svojim ljudskim mogunostima, slijedi bolna spoznaja: Sa te ruke dvije / Samlji si neg prije. I ovdje je Dizdar eksperimentirao sa jezikom normom i od zamjensko-pridjevske rijei napravio komparativ (Muhamed ator), smjestivi je u posljednji stih kao izrazito jako semantiko mjesto: tu je kraj i konaan cilj, nakon svega samlji si neg prije. Posve doslovni san meu golim paralelama pjesma je izuzetna po mnogo emu. Od naslova koji je neuobiajeno hermetian za ranijeg Maka Dizdara, preko potpunog odsustva rime i zvukovne ekspresije, do eksperimenta sa reticencijom. Ponekad se ini da se rimuje upravo ono ega nema. U prvom dijelu (od osamnaest koliko pjesma ima) prepoznajemo sintaksiki paralelizam sa izostavljenim punoznanim glagolima, ali sa naglaenim objektom koji je ak i atribuiran: Tvrdim / kako sam sve // da pronaem / sredstva // ali / prava. U treem dijelu, na primjer, nedostaje glagolski pridjev radni kao dio kondicionala (Rado bih jutros), u etvrtom umjesto punoznane rijei u funkciji objekta nalazimo veznik (Rado bih / napisao / taj posvema ali), a u petoj prijedlog (ali si okaena o) i svaki put na posljednjem, najjaem mjestu. Tu su jo izostavljanja prezenta u konstrukciji da plus prezent, blieg objekta, ali i svih onih rijei koje nae poznavanje jezika i konteksta moe nadomjestiti. Dakle, uz itateljsko aktivno uee i neku vrstu unutarnjeg dopisivanja, pjesma se moe pratiti bez potekoa. Lirski subjekt se obraa eni sa bezbroj pitanja i nedovrenih reenica, u zaseban stih izdvajajui zamjenicu ti, a onda slijede potpuni stihovi: sve / misli / i nade / k meni kojega ubija, koji svojom neoekivanou u kontekstu plijene panju. esti dio u poetku donosi sintaksiki potpunu reenicu ali ouenu inverzijom i potpunom razlomljenou kroz stihove, a zatim izdvajanje, ne rijei koja je punoznana to i ne bi bilo novo, ve veznika u. Tako se u ovoj pjesmi umjesto orijentacije na rije kao takvu (ili neologizam, arhaizam...) pojavljuje orijentacija na rije kao dio jezikog sistema, osobito onu koja nije samoznana. Drugim rijeima, u Kamenom spavau smo mogli naii na postupak u kojemu se rije oslobaa smisla i podreuje zvuku,
141
a u novim pjesmama Dizdar rijeima koje nemaju znaenje po sebi, u odgovarajuem kontekstu ili osamostaljivanjem u zaseban stih daje znaenje. To e se desiti sa prijedlozima: o, u; veznicima: i, ili, ali, pa; zamjenicama: ti, taj, to. Znaenjski potpuni i sintaksiki neokrnjeni stihovi uvijek su na neki nain izdvojeni i naglaeni. Tako e se u sedmoj pjesmi stihovi u vremenu / prije tvoga nai meu sintaksiki dokinutim sintagmama (pet stihova je ispred, a pet iza); u dvanaestom dijelu stihovi mada / svoje nebo / duboko i plavo / veze za nas cvijeem stoje na finalnom mjestu; stihovi ali / prvo / da te izagnam / iz preguste ume / pitanja / u kojoj boravi na poetku etrnaestog dijela. U tom smislu se namee zakljuak da su s tematsko-motivskog aspekta najbitniji stihovi ispisani u cjelini, bez dokidanja sintagmi i ostavljanja praznina, a svi ostali se samo nasluuju. Uz sve pomenuto, pjesma Posve doslovni san obiluje inverzijama na svim nivoima. Meu stihovima izmeu mene i tebe // izmeu tebe i mene, zbog / ljepote / bijes // oaj / zbog / vjernosti, unutar stiha - da sam mag samo, kao i neobinim sintagmatskim opkoraenjima gdje je poznata izreka: provui se kroz uice igle razdvojena sa etiri umetnuta stiha. Tek u jedanaestom dijelu pojavljuje se rije san, i to kao pjesma koju ini jedan redak, a njega jedan imenski predikat : San je. Na finalnom, dakle, opet bitnom mjestu e se pojaviti i u etrnaestom, gdje je prvi put sintagma taj posve doslovni san kompletirana, a koja se refrenski ponavlja i u sedamnaestom dijelu, ovaj put proirena u: taj posve doslovan san izmeu golih paralela vezujui se za naslov i zatvarajui krug. Ostaje jo konano finale, i melodijsko i semantiko, u posljednjem dijelu pjesme: Pa // Pa / ipak, kojim je sve prethodno relativizirano, i iako se radi o veznikoj konstrukciji, na ovome mjestu i u Dizdarevoj pjesmi, ona je dobila vrijednost punoznane rijei. Relativiziranje istine i njeno neprekidno uzmicanje spoznaji osnovni je motiv pjesme Nesuglasja. U stalnom suprotstavljanju da li je to ili je to najrazliitijih pojmova od Sunca i Mjeseca, do Praha i Pepela, Dizdar je uinio da suprotstavljene imenice tek u pjesnikom kontekstu dobiju antonimsko znaenje (ator 2004) koje izvan pjesme nemaju. Posebnost koju su pojmovi dobili stavljanjem velikog slova, takoer je kontekstualno uslovljena, a njihovo dovoenje u suodnos umjetnikog paralelizma doprinijelo je da rijei sa najudaljenijim denotatima budu priblieni. Kompozicijski, pjesma se sastoji od etrnaest, naoko identino, paralelnih strofa i nema rimu. Melodijska linija se postie naruavanjem paralelizma i to tako da u estoj strofi mijenja prvi stih, pa umjesto: Da li je to Knjiga / Ili je to / Kletva pie: Da li njeni Pramen / Ili je to / Plamen. U sedmoj i osmoj strofi se vraa prvi stih, a promijenjen je drugi iz:. Ili je to u: Ili samo i Ili gola, da bi naredne tri strofe bile paralalne
142
SLOVO O MAKU
prvima. Od dvanaeste strofe poinje igra sa jezikom specifina za Dizdara u ovim pjesmama najprije itostavljanjem zamjenice to, a zatim uvoenjem semantikih nepoznanica. U tek prividnom paralelizmu: Da li je to Prah / Ili je / Pepeo // Da li je to Dali / Ili je to / Toje // Ili je to / Ili pjesnik umjesto punaznanih imenica na mjesto objekta pie novostvorene rijei Dali i Toje, zvukom podudarne sa ostatkom strofe. O znaenju tih rijei i figuri dobivenoj na ovaj nain (paranomazija ili parergmenon?) ne moemo sa sigurnou govoriti. Konano, posljednja strofa izostavlja prvi stih u potpunosti, ona je ritmiki skraena a semantiki rasprena na mjestu objekta naao se veznik ili. Na ovakav nain su do znaenja dovedene one rijei koje inae uzimamo olahko, one su samo sredstvo u stvaranju reenice, njima se sluimo, vane su ali ih ne zapaamo onako kako zasluuju. U duhu ruskoformalistikog slova kak takovoe, Dizdar svakoj rijei daje zaslueno mjesto tragajui za njenim potencijalnim znaenjima. Ili, Lotmanovim rijeima: u celom e nizu sluajeva upravo on (jezik H.D) i biti osnovni sadraj dela tekst e se zatvoriti u sebe sama (1967). Kao u pjesmama Splav i Doskoci i u pjesmi Neizvjesnost rima, odnosno njeno izostavljanje, ima jednu od kljunih uloga u prepoznavanju kompozicijskih i semantikih vorita pjesme. U ujednaenom poetnom ritmu od do, i ujednaenoj parnoj rimi u prve tri strofe pjesma uspostavlja osnovnu melodijsku nit. Ve u etvrtom distihu dolazi do naruavanja: Od onog neba visokog / do vode duboke ne sluajno, ve sa potrebom da se skrene panja na nesreen usud ovjeka razapetog izmeu nebeskih visina i ovozemaljskih provalija. Izmeu estog i sedmog distiha je uoljivo inicijalno opkoraenje, dok je rima dosljedna, a onda, od osmog pa do kraja, uope ne postoji. Anaforska podudarnost pojavljuje se ponovno izmeu dvanaestog i trinaestog distiha, s tom razlikom da je posljednja rije drugog retka izdvojena ne samo u zaseban stih ve u novu strofu: ta eka ta neman / kad nita vie nemam // Do duge moje tuge / i teke utnje // Od srebrne zvijezde / praznine // od toga tvoga nemila / do toga moga // Nedraga. Skrenut emo panju jo i na paranomazijski odnos leksema neman i nemam, sinestezijsku teinu utnje (osobito teku za onoga ko svijet doivljava rijeju/Slovom), te zvukovnu podudarnost rijei duge i tuge unutar dvadeset i prvog stiha. Uobiajeni folklorni izraz: od nemila do nedraga, posluio je kao obrazac za cijelu pjesmu, da bi sve na kraju bilo proireno u: tvoje nemilo i moje nedrago. Ispovijest lutajueg lirskog subjekta asocijativno priziva odisejska potucanja od kiklopa do nedohoda i nedoina, a onda nadrasta antiki motiv i postaje univerzalna slika potukaa (kako bi rekao A. Sidran), umjetnika ispunjenog boli koja luta, koji nema nita osim tuge i teke utnje, koji se naao u praznini izmeu nemila i nedraga. Svim potencijalnim
143
znaenjima pjesme, osim konotativno prepoznatljivih motiva, doprinijeli su i anaforsko - fonetski elementi, pozicione i eufonine ekvivalentnosti, i unutar njih, moda vie od svega, minus-postupci. Makov dualizam prisutan od prve zbirke, dominantan u Kamenom spavau, i u ovoj posljednjoj naao je svoje mjesto. Ali, umjesto ovjeka kroz historiju i religiju razapetog izmeu neba i zemlje, u Modroj rijeci je mnogo ei ovjek razapet izmeu tiine i rijei, izmeu potrage da se istina spozna i spoznaje da ju je nemogue dosegnuti, izmeu potrebe za smirajem i ljepote nemira koji donosi lutanje. Proirivi svoj metaforiko poetski opseg Dizdar je proirio i mogunosti leksiko sintaksikih varijanti od potpunog ukidanja najee obaveznog drugog dijela sintagme do optereivanja znaenjem semantiki nesamostalnih rijei. U svim analiziranim pjesmama je mogue prepoznati Jakobsonovu tvrdnju o umjetnikom znaenju gramatikih oblika kao i primjere semantizacije formalnih elemenata lirskog teksta (Lotman 1967). U Makovom sluaju, posebnu vanost zauzimaju distribucija, ritam i melodija, te njihova potreba da se otmu iz zagrljaja ustaljenoga sistema, ustaljene norme ( Jovi 1985; 61), i to one norme uspostavljene unutar same pjesme. Na taj nain, na razmei izmeu stvarnosti i jezika, izmeu motiva i pjesnike forme, nastaje jedan novi umjetniki svijet zasnovan na preoznaavanju rijei i njihovoj semantikoj raskoi inei pjesme Maka Dizdara izrazitim umjetniki kreativnim inom. Uz sve ovo, valja napomenuti da Dizdareve nove pjesme nisu otile u neitljivo i u zaum ve su samo otvorile nove jezike mogunosti ovostranog. A, moda, ipak, sve to smo u ovom tekstu napisali predstavlja samo, kako Mak kae, najplie ludosti / u lovljenju dijelova.
Mak Dizdars poetry after Stone sleeper
Summary
The aim of the text is to analyze Mak Dizdars poems first published in his last collection, that have not been treated much by critics, mostly due to their predominant infatuation by The Stone Sleeper. In our intentions to diachronically treat Mak Dizdars poetry and barely brush some of the most important motifs and manner of his artistic shaping, one can find an attempt to find the answer: which way would Maks poetry have turned in some later, unwritten collections? That is why we will select a few poems one may find different and genuinely new, and we can perceive as a possible path the poet would have taken. As more representative examples of this sort we will take the following poems: Outwits, Completely literal dream amongst naked parallels, Raft,
144
SLOVO O MAKU
Disagreements and Uncertainty in which, along side experimenting with sound the poet experiments with the language thus demanding readers active participation and contribution. Maks duality is present from the first collection, dominant in The Stone Sleeper, so it found its place in the last collection as well. But, instead of a man torn between the Heaven and Earth through history and religion, in Blue River we can more commonly find a man torn between silence and words, between his quest to find the truth and his cognition about not being able to find it, between the quest for peace and beauty of restlessness brought by wondering about. By extending his metaphorical-poetic range Dizdar also extended possibilities from lexical-syntactic variants of totally canceling the most commonly obligatory second part of the syntagm to burdening with meaning semantically dependent words. In all the analyzed poems it is possible to recognize Jacobsons theory of the artistic meaning of grammatical forms as well as examples of semantization of formal elements of the lyrical texts.
Izvor
Dizdar, Mak, Modra rijeka, Svjetlost, Sarajevo, 1971.
Literatura:
Dizdar, Senada i Dizdar, Majo, priredili: Slovo o Maku, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo, 2008. Doubt, Keith, Grki duh u poeziji Maka Dizdara, Duh Bosne, IV/1, januar 2009. Durakovi, Enes, Govor i utnja tajanstva: (pjesniko djelo Maka Dizdara), Svjetlost, Sarajevo, 1979. Durakovi, Enes, Obzori bonjake knjievnosti, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012. Durakovi, Enes, Rije i svijet: studije i eseji o bosanskohercegovakim pjesnicima dvadesetog vijeka, Svjetlost, Sarajevo, 1988. ulavkova, Katica, Poetika lirike, Narodna knjiga Alfa, Beograd, 2001. Ibriimovi abi, Adijata, Kameni spava Maka Dizdara i ruska knjievna avangarda, Slavistiki komitet, Sarajevo, 2010. Jovi, Duan, Jeziki sistem i poetska gramatika, BIGZ, Beograd, 1985. Lotman, Jurij, Struktura umetnikog teksta, Nolit, Beograd, 1967. Mahmutehaji, Rusmir, Hval i Djeva 1,2,3, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011. Mahmutehaji, Rusmir, Preko rijeke: o pjesnitvu Maka Dizdara, Buybook, Sarajevo, 2010. Prohi, Kasim, Apokrifnost poetskog teksta Poezija Maka Dizdara, Veselin maslea, Sarajevo, 1974. ator, Muhamed, Jezik i stil Maka Dizdara, doktorska disertacija odbranjena na
145
Filozofskom fakultetu u Sarajevu, 2004. indi, Miljko, Poetika Maka Dizdara, Svjetlost, Sarajevo, 1971. Vattimo, Gianni, Kraj moderne, Matica hrvatska, Zagreb, 2000. Vukovi, Radovan, Razvoj novije knjievnosti, Svjetlost, Sarajevo, 1991.
146
Sanja Frankovi
Hrvatska sanja.frankovic@gmail.com
TEMA LJUBAVi U PJESNiTVU MAKA DiZDARA (DVOJStVA I ODRAZI ZVUKA I SLIKE)

SaeTak
Tematika ljubavi u pjesnitvu Maka Dizdara otkriva se kao ljubav lirskoga subjekta prema djevojci i eni, vjernost ivotnim idealima i ljubav majke prema sinu. Najbrojnije su pjesme posveene enskoj ljepoti. Dijelovi enina tijela poistovjeuju se s pojavnostima prirode kao sinegdohe i vanjski pokazatelji duha. enina varljiva ljubav zagonetno se prikazuje motivikom i jezikom usmenoknjievne pjesme. U poemi Plivaica sirena simbolizira idealnu ljubav, a budui da nije od ovoga svijeta, nitko je nije dostojan. Najblii joj je mladi sanjar, jo ist pod suncem ivota. Posebnu emocionalnu teinu nose pjesme o majinskoj ljubavi kao jedinstvu majke i sina, izraenoj u ljudskome, ali i u ivotinjskome svijetu (pjesnika ekfraza steka ovjekovjeuje zatitniku ljubav koute prema lanetu). U formalnome smislu bitno je zvukovno odraavanje rijei jednih u drugima, koje potvruje i stapanje njihovih sadraja: ovjek se poistovjeuje s prirodom, a tijelo s duhom. Jedinstvo suprotnosti izraava tenju za prevladavanjem dualizma kao naela postojanja, ali i davni prizvuk bosanske bogumilske duhovnosti. Kljune rijei: tema ljubavi, ekfraza, metaforika godinjih doba, sinegdoha, antimetabola, paradoks, sintaktiki paralelizmi, homofonija
1. MladeNaki ideali NOsTalgija zrele dObi
U pjesmi San pedeset i prvi (Dizdar 1972:87) mladi juri za besmrtnou i ljubavlju: Drite tog konja za uzde od smijeha Drite tog zelenog bez krila Na livadi okrutnoj Sa grivom od zemlje do neba Zaepite zlatne nozdrve iz kojih sipa vatra zanosna Polomite ta kopita duboka pod kojima izviru potoci nesporazuma Zaustavite tog konj od bijesnog mesa laka oblaka
147
Konj je povezan s plahovitou udnje te kao simbol snage, stvaralake moi, mladosti, sa spolnim i duhovnim znaenjem istodobno, simbolino pripada i podzemnom i nebeskom svijetu. (Chevalier i Gheerbrant 2007:298) Zelen konj bez krila, simbol neiskustva, nalazi se na livadi okrutnoj, prostoru ivotne borbe. Griva od zemlje do neba upuuje na udnju za besmrtnou, no okrutan svijet suzbija mladenaki zanos: Zaepite zlatne nozdrve iz kojih sipa vatra zanosna. Valja konju polomiti kopita duboka pod kojima izviru potoci / nesporazuma. Distorzija1, izdvajanje rijei nesporazum u duboko uvuen stih, upozorava da okolina ne prihvaa mladenaka oekivanja. U erotskom aspektu konj simbolizira djevojku: On je kobila obina / Ona u koju se premetnu djevojka / Ta moda od zla moda od zlata. Ako je zaustavi, mladieva e se dua (ptica) osloboditi: Zaustavite tu djevojku Pustite tu pticu Zar niste znali da sam u onim godinama kad se voli vatra i voda Vatra i voda simboliziraju ovjekov svjesni ivot i podsvijest. Arhetipski konj donosi i smrt i ivot jer je povezan s vatrom, koja je i razorna i pobjedonosna, te vodom, hraniteljicom i daviteljicom. (Chevalier i Gheerbrant 2007:293) Mladi ponire u nutrinu, ali i die pogled k nebu, elei ostati mlad. Tomu je suprotan stih o gaenju vatre (ideala) u zrelosti: Vatra sagorijeva a voda nosi Veslajte zato nemilice ovom odvratnom vodom i gasite vatre Zvijezdu po zvijezdu U pjesmi Dad 2 (Dizdar 1997:49-50) priroda posreduje u ovjekovu povratku davno zaboravljenoj mudrosti: Trebalo bi opet nauiti / da sluamo kako dad pada pada. Nuno je da ovjek uini neto za sebe makar napustio ustaljen nain ivljenja: Trebalo bi se odkameniti / i poi bez osvrtanja kroz kapiju grada. Mora ostvariti zaboravljene snove: Trebalo bi ponovo pronai / izgubljene
dijelove reenica. Njome se govorno istie jedan element, formalno izdvojen iz cjeline. Ostvaruje se osamostaljivanjem atributa i apozicije, eliptinim reenicama, izdvajanjem rijei u kratak stih, a i cijela se pjesma moe oblikovati distorzijama. Distorzija stvara mjesta jake napetosti, velike informativnosti, saimajui u sebi prethodne elemente u vrstu cjelinu. (usp. Vuleti 1999:223-236) 2 Kia simbolizira nebeski oplodni, ali i duhovni utjecaj na zemlju. (Chevalier i Gheerbrant 2007:279-280)
1 Distorzija je razbijanje logikih i sintaktikih cjelina na eliptine reenice ili eliptine
148
SLOVO O MAKU
staze od one plave trave. Eliade trave povezuje sa stablom ivota, no blizak im je i simbolizam zdenca, vrela u sreditu zemaljskoga Raja, koje simbolizira vjeno pomlaivanje. (Chevalier i Gheerbrant 2007:772, 859) Ljepota koja nas okruuje samo je naizgled nebitna: Trebalo bi u obilju bilja / zagrliti panine makove i mrave. Homofonijom3 je bilje sadrano u obilju prirode, kojega esto nismo svjesni. U mitu o Demetri mak simbolizira zemlju i zaborav nakon smrti i prije novoga roenja. Mravi su simbol marljivosti i organiziranosti, ali i opreza. (Chevalier i Gheerbrant 2007:412, 453). I ljudski se ivot sastoji od tih dimenzija: snovita zaborava i opreza. Umivanje oznaava novu ivotnu stranicu: Trebalo bi se iznova umiti / i sniti u jasnim kapima ozorne rose. Rosa je izraz nebeskoga blagoslova i milost novoga poetka, kao i zora, simbol novih mogunosti. (Chevalier i Gheerbrant 2007:622-623, 892) Ljubav prema eni prua snovit zaborav: Trebalo bi onesvijestiti se / u tamnim vlasima neke travne kose. Os pjesme ine dva distiha s porukom o potrebi prihvaanja svoje svijetle i tamne strane: Trebalo bi naas stati Trebalo bi se konano sastati sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati sa ve davno odbjeglim vlastitim srcem Pjesma se prstenasto rasplee: krajnji distisi zrcale poetak, zatvarajui krug koji simbolizira ivotni tijek. Zrcalna struktura poistovjeuje prvu i posljednju strofu te drugu i devetu: 1. Trebalo bi opet nauiti da sluamo kako dad pada pada 2. Trebalo bi se odkameniti i poi bez osvrtanja kroz kapiju grada 9. Trebalo bi se odkameniti i proi bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada 10. Trebalo bi htjeti i svu no bdjeti sluajui kako dad pravedni pada pada pada
3 Jezini su homofoni rijei istoga oblika, ali razliita znaenja. Pjesnitvo tvori i pjesnike
homofone od rijei koje stoje u neposrednoj blizini. Glasovni sastav jedne rijei potpuno se ponavlja u dijelu druge rijei ili dijelovima vie rijei. (Vuleti 1999:59-60, 65)
149
Kamen simbolizira krutost ivota, a dad dobiva atribut pravednosti, Boje milosti. Viestruko posredan put do sebe otkriva pjesma Veera (Dizdar 1972:2628). Lirski se subjekt oprata s najvanijim osobama: ocem, majkom, enom i neroenim sinom, a na koncu i s prijateljem samim sobom. Oprotajnu intonaciju, koja podsjea na Kristovu Posljednju veeru, u pjesmi potvruje antimetabola4, figura esta u biblijskome izriaju: Kriv sam pred tobom Kriv si preda mnom / Tvoj sam. Subjekt (sin) i objekt (otac) zamjenjuju mjesta u uzajamnoj krivnji. Kratak, duboko uvuen stih potvruje krvnu vezu s ocem, koji nije dopro u sinov osjeajni svijet. Suprotni veznik istie kontrast izmeu oinstva i otuenosti: A nikada nisi mogao da ue u svijet mojih radosti i mojih padanja Nikada saznao nisam zato sipa gromove svoje Onda Kada bih ja dijelio cvijee iz obje ruke Nikada nisam mogao da shvatim zato mi daje poklone tada Kad sam nad sobom ljuto ridao Kontrast gromova i poklona upuuje na to da je otac sina u djetinjstvu opominjao, a u zreloj dobi hrabrio. Vie nije iv, a ni sin nije kakav je bio: Danas te nema vie. Ni mene nema / Izmeu nas postoji danas / Tuga samo. Rijeju danas na poetku jednoga stiha i na kraju iduega tvori se zrcalna struktura koja obgrljuje odsutnost i tugu zbog proputenih mogunosti. Pjesmom sin zove oca u ivot: Uzmi ovu crvenu au / Da jednom ujem zveket tvog smijeha / Da uje kako danas jo manje znam / Od onog to bilo je / Jue. Crvena aa asocira na kale vina s Posljednje veere i predstavlja rastanak sina s ocem.
evanelja i antike do dananjice. U toj dvolanoj antitezi dva se lana ponavljaju u objema reenicama, zamjenjujui pritom sintaktike funkcije: drugi lan preuzima funkciju prvoga, a prvi preuzima mjesto drugoga. (kreb 1986:241-242) Prema Bagiu antimetabola je podvrsta hijazma, figura u kojoj se iste sintagme, reenice ili krai reenini niz ponavljaju obrnutim redom, pri emu dolazi do promjene znaenja, a ponekad i do prilagoavanja rijei. Mijenjaju se i sintaktike funkcije ponovljenih dijelova: subjekt prvoga dijela reenice postaje objekt u drugome dijelu, a objekt prvoga dijela postaje subjekt u drugome dijelu reenice. Za razliku od hijazma, gdje se mijenja samo raspored rijei, u antimetaboli se mijenja i njihovo znaenje. (Bagi 2010b:7)
4 Antimetabola je poseban oblik antiteze est u retorikoj, osobito politikoj prozi od
150
SLOVO O MAKU
Grafiki izvuen stih najavljuje obraanje majci. Uvuen kratak stih (zahvalnosti) istie sinovo priznavanje majine portvovnosti, a zatim i vlastitoga umora od ivota: Ovo najljepe jelo namijenjeno je tebi Ti si mi davala uvijek ono to je najljepe Znam da sebi si samo mrvice ostavljala Doi da ujem korake Raj gdje je ti koraa Ostalo sve obmana je samo Doi roditeljko dara i okusi malo bar od ove zahvalnosti Ja sit sam i presit svega Vjeruj mi U obraanju dragoj kratak, duboko uvuen stih istie da joj je lirski subjekt dao i najintimniji dio sebe: A tebi dao sam svoje oi tebi ruke svoje misli / najtajnije. Elipsa doarava potpuno ogoljavanje: tebi dao sam (oi) / tebi (ruke) / (svoje misli najtajnije). ena je arobnica koja mu ivot ini i sretnim i patnikim, no ipak sluti konano razdvajanje: Zar siguran sam da sa mnom si ti Kad gledamo se oi u oi ruke u ruke usnom na usne Uz ovaj med malo ve zapelinjen Dokraji sad ostatak mene Ni zemlji Ni nebu Neu se alit Zapelinjen med upuuje na negativnu simboliku usta, koja ovjeka mogu odvesti u vii ili nii svijet. (Chevalier i Gheerbrant 2007:798) Metafora upuuje na nesigurnost u ljubav drage. Unato sumnjama lirski se subjekt obraa i neroenom sinu kao plodu ljubavi: Ti koga jo ne znam I koga moda nikada neu upoznati Ti koji si jo u plodu crne masline ukotvljen Ti za kog ne znam da li e vuk ili lisica postati Da li e sunce ili mjesec ostati Da l cvijet ili list
151
Pitajui se kakav e sin biti, nie kontrastne mogunosti: vuk lisica, sunce mjesec, cvijet list. Sin moe biti cvijet jedan od rijetkih iznadprosjenih pojedinaca, ili pak list, obian pojedinac kakvih je najvie. Lirski subjekt ne zna to da mu ostavi u naslijee: Posljednju novanicu bacam u vodu Neka je morske ptice ponesu do kolijevke Koja se moda jo tee u nekoj dubokoj umi kopna Samo ti to mogu dati To to je najbezvrijednije () Morske ptice koje novanicu nose do sinove kolijevke podsjeaju na evolucijski put iz vode prema kopnu. ovjek iz plodne vode utrobe dolazi na svijet. Roenje je evolucija u malome. Na koncu antimetabola istie uzajamnost: A ti prijatelju dobri / Sto puta budi pozdravljen / Konano sam te evo naao / Konano si me naao / Eto // Govorim pred bogato prostrtim stolom // Govorim // Sm // Sebi. Razgovor s roditeljima, enom i neroenim sinom odveo je lirskoga subjekta do samoga sebe, prijatelja s kojim se najlake moe nositi.
2. Ljubav majke prema siNu
U pjesmi Uspavanka (Dizdar 1997:130-133) majka se obraa tek roenu sinu. Iskazujui mu najveu ljubav, divi se njegovoj ljepoti. Poetak njegova ivota usporeuje s proljeem: Kako si njean i krhak I kako si lijep i ist Kao svako dijete kad se rodi Kosa ti je zasvilila i orosila Kao lie mlade stabljike u aprilu Usne su tvoje pupoljak rue jo nerazvijen Ruke kao plavi nagovjetaj zore Sinove ruice majka naziva plavim nagovjetajem zore, simbola novoga ivota. No strahuje zbog njegove osjetljivosti: Noge o jadnie kao da i nema / To su dva ljiljana samo za tetoenje / Pa kako e u svijet poi tako sitan / Kako nezatien / Nikad se zbog toga neemo rastati mili / Nikad se neemo rastati / Nikada tijelu mog tijela / Duo moje due / Nikada. Djeak nalikuje nevinu cvijetu (ljiljanu). Njenost znai i ranjivost, to naglaava eliptian stih
152
SLOVO O MAKU
(Kako nezatien). Figura poliptoton tijelu mog tijela istie jedinstvo majke i sina. Rije je o trajnome zajednitvu: Znam / Ti e me nositi u srcu / Jer sam ti srce i sve oko srca dala / Ti e me nositi dokle bude / Pozdravljao raanje dana / I javljanje zvijezda / Dokle god bude pozdravljao pupanje kroanja / I alio padanje lia. Figura sveobuhvatnosti opisuje ljudski vijek kao jedinstvo suprotnosti: pupanja kronja (rasta) i padanja lia (odumiranja). Zajednitvo roditelja i djece prenosi se naratajima: Ti e ivjeti i kad ti se oi sklope / ivjet e u svojoj djeci / U tvojoj djeci i djeci njihove djece / ivjet e / ivjeti. Glagol ivjeti ponavlja se u dvama kratkim stihovima, a drugi put bez pomonoga glagola. Infinitiv zgunjava sve prethodno reeno i naglaava trajnost ivota. ovjek je malen, ali vaan dio zajednice: Znae se da smo bili trenuci trajanja / Zrnce u pijesku na sprudu / Varnica u ognju / Vlat u travi / Vjenosti. Da bi produio svoje trajanje, pojedinac mora znati opstati. Sintaktiki paralelizam poistovjeuje ljude s vukovima, a rijei sa zubima: Treba da ivi | med ljudima | a rijei nema Treba da ivi | med vucima | a zuba nema U ivotu naalost esto pobjeuje sila: A kako e tek razlikovati ovjeka i vuka / Vuka i ovjeka. Kratak stih Vuka i ovjeka zrcalno odraava kraj prethodnoga stiha, podcrtavajui misao da izmeu vuka i grabeljiva ovjeka nema razlike. Ljudska okrutnost brine majku: Ruke su tvoje plavi dozivi zore / A njima valja da se hvata u kotac / Da dijeli bojeve na razmirjima / Sa zmijskim udima u kojima ivi adahaka / Zato neka rastu brzo / Neka rastu i jaaju bre. Iako njenost ne smije ugasiti u sebi, uz majinu pomo sin e se suoiti i s grubou svijeta: Noge su tvoje dva njena ljiljana za tetoenje / Al ja u te pitati rosom sa mog najljepeg cvijeta / Ja u ti priati najljepu priu / Ovog i onoga svijeta / Da bude spreman za snove / Za pletisanke i nesanice / U srcu tijesnih krugova / U trnju dugih / Drumova. Drumovi su metonimija nedaa. Grubosti se smjenjuju s rijetkim njenostima, a ovjek mora biti sposoban za oboje: Usta su tvoja mladi pupoljci / Hraniu te vodicom iz kljuna laste / Da ozubati za kletvu na zlotvora / Da progue za dobroduna namjernika / U ivotu treba mudro da uti / Al rije ako rekne / Neka bude teka kao svaka istina / Neka bude reena za ovjeka. Kako se sin ne bi uprljao zlom svijeta, majka eli da bude poput lastavice, koja se ne sputa na zemlju (Chevalier i Gheerbrant 2007:370). Za onoga tko nije spreman na borbu, svijet nije sigurno mjesto: Doao si ovdje / Gdje je najnezahvalnije bilo doi / Ovdje gdje je najlue bilo stii / Ovdje gdje je ipak najjunakije bilo naii / Jer ovdje se ne ivi samo da bi se ivjelo / Ovdje se ne ivi samo da bi se umrlo / Ovdje se i umire / Da bi
153
se ivjelo. Paradoksi u paralelizmima istiu ludost i junatvo ivljenja: prvo zbog okrutnosti ivota, drugo zbog borbe za bolji ivot. Da smrt omoguava novi ivot, izrie etverolana antimetabola: Ovdje se ne ivi|samo da bi se umrlo||Ovdje se i umire|Da bi se ivjelo. Zavravajui uspavanku, majka tepa jer jo nije vrijeme za pouke o grubostima ivota. Sin mora biti voljen kako bi i sm mogao davati ljubav: Sada je kraj pjesme / Sada je moje slovo cijelo / Paji / Baji / Nikad se neemo rastati mili / Nikada tijelu moga tijela / Nikada duo moje due / Nikada / Jer treba / Da ivot produi / ivot na zemlji valja da produi. Pjesmu ini est cjelina: 1. dijelovi djetetova tijela kao sinegdohe njegova bia; 2. zakletva o neraskidivoj vezi majke i djeteta; 3. majina ljubav kao uvjet produetka vrste; 4. ponavljanje uvodnih stihova o djetetu i njihovo obrazlaganje; 5. tepanje i ponavljanje zakletve o neraskidivoj vezi; 6. poruka o produetku vrste. Sadrajno se podudaraju prvi i etvrti, drugi i peti te trei i esti dio. Svaki se dio podudara s treim nakon sebe. Geometrijsko savrenstvo tvori okomitu zrcalnu strukturu kojom se potvruje osnovna poruka: u svojoj bezgraninoj ljubavi majka e pripremiti sina za ivot, to je uvjet produetka vrste. Gubitak sina tema je pjesme Slovo o sinu (Dizdar 1997:97-98). Slovo u staroslavenskome jeziku znai objavljenu Boju Rije, a u Dizdara jezik kao duhovni sustav.5 Uvodni dio pjesme ispjevane osmerakim distisima otkriva da je slovo zapis na steku koji je majka ostavila kao znamen: utjela bih kao kamen / ali kamen jadna nisam // Oprostite zato slovu / koje e se skameniti:. Dizdar je rijetko rabio interpunkciju, no ovdje dvotoje oznaava egistencijalni usjek, stanku prije dionice koja metaforino oslikava mladievu prethodnu snagu i vjeru u ivot: Ljuto hrastu zgromovljenom / uzee mu zelen grane // Skrie mu vite ruke / kojima se gorju dizo // Na putima nebosklonu / sa govorom nadonosnim // Kojima je ka zvijezdama / svoju vjeru govorio. Mladievo stradanje poistovjeuje se s hrastom koji je pogodio grom. Budui da privlai gromove, hrast je sveto stablo. Povezuje se s obiljejem snage, a predstavlja i os svijeta. (Chevalier i Gheerbrant 2007:214) U treem dijelu pjesme sliku stradanja predoava majina tualjka: Uzee mu obje ruke / ostavie rane dvije // Grdne rane neprebolne // jednoj boli inokosnoj // Sve mrtvace sahranie / a on osta tavnu vranu // ta e majka samohrana / na svijetu beutnome? S izmjenama se u zavrnim distisima ponavlja
5 Prohi Dizdarevo gonetanje slova na stecima opisuje kao otkrivanje univerzalnih ljudskih poruka, koje postaju kozmopolitska duhovna injenica. Uklapajui se u nau ivotnu stvarnost, steci ostaju posebnost u vremenu, jer rije je o kamenoj vegetaciji, koja iz nae dananjice izrasta kao silovito stilizirani, fantasmagorini svijet. (Prohi 1988:205-206)
154
SLOVO O MAKU
poetak pjesme, zbog ega ima strukturu prstena: utjela bih kao kamen / ali kamen jadna nisam // Neka barem ovo slovo / hudu povjest okameni! Majina je ljubav bezgranina i u ivotinjskome svijetu. Zapis o lovu (Dizdar 1997:37-39) pjesnika je ekfraza6 slike na steku. Kompozicija je simetrina: est strofa opisuje to promatra vidi, a potom se veznikom I prvi dio pjesme povezuje s drugim, koji takoer u est strofa negacijom prethodnih slika iznosi zato se spomenuti prizor ne moe dovriti. Prva strofa najavljuje buenje. Podzemna se voda u zoru ulijeva u daleku rijeku ili more: Nek se podzemna voda budi u jasnom ozoru iz svog dubokog sna i tee nekoj dalekoj rijeci nekom umornom moru U simbolinom smislu pojma ui u rijeku za duu znai ui u tijelo. () Tijelo () otjee poput vode, i svaka dua posjeduje svoje zasebno tijelo, taj prolazni dio svoga postojanja svoju rijeku. (Chevalier i Gheerbrant 2007:618) More kao voda u pokretu simbolizira prijelazno stanje izmeu jo nejasnih mogunosti i jasne zbilje, () koje moe zavriti dobro ili loe. Stoga je more u isti mah slika ivota i slika smrti. (Chevalier i Gheerbrant 2007:451) U pjesmi umorno more upuuje na vodu onostranosti. Slijedi opis gr kojom prolazi lane: Neko nejako lane posre kroz zlatnozelenu goru i nee da stane dok ne pristane svom bistrom izvoru Zavrni kratak stih u strofama istie kljune motive pjesme. Izvor (zdenac) simbolizira preporod i oienje. (Chevalier i Gheerbrant 2007:859-860) Dua u liku laneta putuje prema izvoru kako bi se preporodila. Nad nejakim lanetom strepi majka kouta: Jedna smetena kouta zuri kroz neke ute vrijee traei nestali apat traei davne dane to bjee kroz tavne trave kroz travne mree
6 Ekfraza je verbalni opis stvarnoga ili fiktivnoga vizualnoga djela. (Bagi 2010a:7)
155
Kouta je kao enski simbol dojilja nevine djece. Davni dani poistovjeuju se s travama, povezanima s rajskim stablom ivota. (Chevalier i Gheerbrant 2007:312, 772) Potvrdu prua okomita homofonija u rijeima iz susjednih stihova, s jedinom razlikom u zvunim parnjacima, zubnicima d i t: davne dane tavne trave. U iduoj strofi jelen prati koutu: Vidim ljeljena onog to pati kad prati oi one srne i slijedei ih omamljen tako sve dok na zahodu sunce ne utrne sve dok mu koraci ne ucrne Homofonija patnju poistovjeuje s pratnjom jer jelen udi za srnom. Kao posrednik izmeu neba i zemlje simbolizira izlazee sunce i ono koje se uspinje k zenitu. Neke ga europske tradicije smatraju vodiem dua. (Chevalier i Gheerbrant 2007:248) U pjesmi prati koutu do zalaska sunca i mraka. Rima ucrne utrne naglaava upornost udnje. Zla slutnja koute obistinjuje se dolaskom lovca na konju i sa psima u pratnji. Prizor zaokruuje pripovjedni glas pjesme, a njegove zagonetne rijei i veznik I upuuju na zaokret: Vidim sve to u jednom trenu U suncu ovog dana kao na dogledu dlana I Veznik I ovdje ima ulogu suprotnosti. Ono to se vidi na dogledu dlana nije daleko, a promatra prizor gleda U suncu ovog dana, to znai da se vrijeme promatranja i vrijeme prizora (zora) ne podudaraju. Sljedee strofe negiraju da e se ita od prikazane strepnje dogoditi. Prizor lova uklesao je u kamenu kova Gruba7, pripovjedni glas u pjesmi: Jer u tom jednom jedinom trenu u tom magnovenju kad sobom obuzeti bjehu gonii svi i sasvim sami Te strasne lovce ulovih u nevidime konce ja kova Gruba i vjerno upisah i smjerno narisah
7 U biljekama uz Kameni spava Dizdar je napomenuo da je kova Gruba bio jedan od najpoznatijih klesara koji je potpisivao svoje radove. Djelovao je sredinom 15. stoljea u okolici Vidoke. Radovi njegove kole otkriveni su u Boljunima, Opliiima i drugdje. Na Grubaevu grobu u Boljunima epitaf je uklesao majstor Obrad. (Dizdar 1997:185)
156
SLOVO O MAKU
u ove vele u bijele u kami
Stihovi nalikuju srednjovjekovnom izvjeu, to potvruje zapis u naslovu i staroslavenski arhaizmi: vele kami, nevidime konce. Pjesma je ekfraza slike sa steka, koja joj je intermedijalna8 podloga. Preuzimanje organizacijskih konvencija jednoga medija u drugome tvori osobita znaenja. (Pavlii 1988:173) Rije se po trajnosti poistovjeuje s kamenom.
3. Ljubav prema djevOjci i eNi
3. 1. Vjerna ljubav
U pjesmi Kosara (Dizdar 1997:104) djevojka je stradala od okrutnih muitelja. Mladi joj nije mogao pomoi, no smrt nije razorila njihovo jedinstvo. Pjesma je pisana u dvanaesterakim distisima, izuzevi zavrni kratki monostih (Ozvjezdana). Stihovi u distisima tvore suprotnost stradanja i ljubavi. Potvrdu pruaju parne rime: draa koraa; maa jaa. Otrici draa na putu kojim gone Kosaru suprotstavlja se most od ruku, ljubav koja je ne moe izbaviti, ali je moe duhovno ohrabriti. Svojom nevinom rtvom ona postaje jaa od smrti. Veliko slovo unutar stihova istie kontrast stradanja i moralne pobjede: U sebi si via U meni si jaa; Tebe vie nema Al ti nisi nijema. Djevojka ostaje ivjeti u mladievoj ljubavi. Crvena rana na nebu ozvjezdana simbol je nevine rtve, protiv koje se buni sama priroda. Na ovu se pjesmu nadovezuje Gorin (Dizdar 1997:105-106), pjesma u kojoj mladi Gorin otkriva razloge svoje smrti. Pisana je stilom zapis na stecima, pri emu je narodni jezik protkan staroslavenskim rijeima i oblicima: Ase leit / Vojnik Gorin / U zemlji svojoj / Na batini / Tudi. Jezgrovite sentencije opisuju Gorinovo neduno ivljenje i odlazak u rat: ih / A smrt dozivah / No i dan // Mrava ne zgazih / U vojnike / Odoh // Bil sam / U pet i pet vojni / Bez tita i oklopa / E da ednom / Prestanu / Gorine. Hrlio je u smrt, ali ga nije htjela. Kratak stih istie gorine, po kojima si je nadjenuo ime. Paralelizam negacija istie da je ratna opasnost bila manja od ljubavne boli: Zgiboh od udne boli // Ne probi me koplje / Ne ustrijeli strijela / Ne posijee / Sablja.
8 Intermedijalnost je odnos meu djelima razliitih umjetnosti ili izmeu umjetnikih djela i drugih kulturnih tvorevina koji je bitan za njihovo razumijevanje. Postupak intermedijalnosti ne podrazumijeva samo uzimanje djela jednoga medija kao grae u drugom mediju nego se elementi ili struktura jednoga medija prenose u drugi. Stoga su za prouavanje intermedijalnosti bitne promjene koje nastaju prijenosom u drugi medij te utjecaj toga postupka na tvorbu i razumijevanje knjievnih i umjetnikih djela. Iako je intermedijalnost prisutna u cjelokupnoj kulturnoj tradiciji, tek joj je avangarda pridala vanost, istiui zahtjev za proimanjem svih umjetnosti i ivota, a taj se stav zadrao i u postmodernizmu. (Solar 2007:163)
157
Gubitak drage uzrok je Gorinove smrti, a bol imenuje neologizmom neprebol (od pridjeva neprebolan). Ponavlja se stih koji istie teinu boli: Zgiboh od boli / Nepreboli / Volju / A djevu mi ugrabie / U robje. Steci nose poruke umrlih, pa Gorin moli ljude da Kosari kau da je umro od boli za njom: Ako Kosaru sretnete / Na putevima / Gospodnjim / Molju / Skaite / Za vjernost / Moju.
3. 2. Nedostina ljubav
U baladi Labud djevojka (Dizdar 1997:34-35) bajkovitim se jezikom istie izmicanje djevojke. Prepoznaje se postupak derivacije9 od veega prema manjemu kao u brojilici: Rekoh joj Od devet dveri zar nisi otkljuala devet Od devet odaja zar nisi otvorila devet Od devet kovega zar nisi otklopila devet Od devet peata zar nisi Otpeatila devet Derivacijom se doarava mladievo otkrivanje sve skrovitijih dijelova bia, no djevojka istim retorikim postupkom trai i tajnu njegova srca: () Otkljuah devet dveri / Otvorih devet odaja / Otklopih devet kovega / Otpeatih devet peata / Ali ne otkljuah / Ne otvorih / Ne otklopih / Ne otpeatih / Peat / Tvoga / Srca. Neoprezni joj zaljubljenik udovoljava: Dadoh joj znak kljua. Meutim, njezin je cilj bilo zadovoljstvo to je voljena, a nedostina: A ona zaklikta Gle ptice one to juri k zelenoj grani Gle ptice one zelene Ispod oblaka Pogledah i ne vidjeh Zelenoj ptici, tj. neiskusnu mladiu, djevojka poruuje: Znaj da je tajna broja devet / Tajna labud djevojke / ik stigni me. Naravno, ne uspijeva je dostii: Pretvorih se u sokola // Al labudica je ve bila stigla za oblak / U zemlju gdje oko sokolovo / Mrtvo oko. Tajna broja devet tajna je savrenstva nedostupna ljudima. To je mjera dozrijevanja i plodnih istraivanja, a simbolizira
zaudnost. Derivacijom se potie napeto iekivanje onoga to e uslijediti na kraju, pri emu se postie ritmika gradacija i odgaanje blisko zagonetki, a stvari se stapaju u rubnome ozraju sna i privienja. (Pavleti 1986: 214-216)
9 Usmenoknjievnim postupkom derivacije (jedno iz drugoga) moderni pjesnici tvore
158
SLOVO O MAKU
uspjenost pothvata, dovrenje djela. (Chevalier i Gheerbrant 2007:131) U pjesmi je mladi vjerovao kako je dolo vrijeme da osvoji djevojku. Labud je epifanija svjetlosti, savrena ptica koju odlikuje istoa, bjelina i dostojanstvo. (Chevalier i Gheerbrant 2007:365) Labud djevojka u pjesmi simbolizira neosvojivu djevojku, uzdignutu do nebeskoga bia. Pretvoren u sokola, mladi je nije osvojio. Kao solarni simbol na tjelesnoj, duhovnoj i moralnoj razini, sokol je povezan s pobjedom. (Chevalier i Gheerbrant 2007:677) Sokolovo mrtvo oko simbolizira ljubavni poraz. U poemi Plivaica (Dizdar 1972:49-57) sirena izranja na morsku obalu kao epifanija10, otkrivenje nestvarne ljepote: Oznanila se u aptanju pijeska / kojim kao da je rekla / Ovdje su jeevi bodljivi za sve noge / ovdje su galebovi plavi / za sve snove. Figura sveobuhvatnosti oslikava ivot suprotnou jeeva bodljivih (zemaljskih briga) i galebova plavih (nebeskih sanjarija). S pojavom plivaice rastvara se more, tj. put u podsvijest: Prolaz se sam pred njenim dahom otvorio marginom to razdvaja javu i san u trenu razmea ubistva i stvaranja Bakarna od podneva srpnja obasjana biserom u koljkama oiju crna od tajne dlanove imia sa deset strijela deset magneta bijele od mesa foka skrila je ljiljanima ubranim u bokorima bure Istie se kontrast sirenine bakrene puti i crne tajne njezina bia. Bakar, biser i koljke vodeni su simboli plodnosti i enskosti. Suneve zrake vidljive su kroz oblake za sparna ili olujna vremena, no u bakar se pretvaraju na dnu zemlje. Biser, zametak tjelesnoga ili duhovnoga raanja, po legendi nastaje bljeskom
ne kao pojam ili skupnost, ve kao pojedinanost u svojoj zbiljnosti () da bismo uope mogli produljeno zapaati kakav neki predmet jest, mi moramo prije toga osjetilno postati svjesni da predmet jest, i to ne kao dio nesavladive cjeline, ve kao izdvojena pojedinanost impresivna u svojoj samodostatnosti. () (Pavleti 2008:9)
10 Epifanijom se objavljuje ens (lat.), tj. postojee, stvar koja jest, bie koje bivstvuje, i to
159
munje ili kada u koljku padne kap rose. koljka ponekad sadri biser, to je moglo nadahnuti legendu o roenju Afrodite iz koljke. Stoga ima i ljubavni aspekt. (Chevalier i Gheerbrant 2007:37, 53-54, 741) U pjesmi se otkriva ktonski aspekt imia, amblema smrti, ali i njegova veza sa simbolikom plodne ene. U renesansnoj ikonografiji prikazivao se uz Artemidu, boginju s mnogo dojki i djevicu zatitnicu raanja i rasta. imii simboliziraju dugovjenost i ive u peinama, to ih povezuje s besmrtnicima. (Chevalier i Gheerbrant 2007:740). Dizdareva plivaica nalik je boginji koje nijedan smrtnik nije dostojan. Na to upuuju njezini dlanovi imia s deset strijela. Kao zbroj prvih etiriju brojeva, deset su pitagorejci smatrali simbolom sveobuhvatnosti, dovrenosti i univerzalnoga stvaranja. (Chevalier i Gheerbrant 2007:127) Strijela simbolizira nadilaenje prirodnih stanja, udaljenosti i teine, a u duhovnome smislu osvajanje nedohvatnoga dobra. U negativnome aspektu cilj joj je u letu ubiti svoju rtvu. (Chevalier i Gheerbrant 2007:701) No dlanovi plivaice imaju i privlanu snagu: deset magneta. Ljiljanima ubranima u bokorima bure sirena prikriva strijele, zbunjujui spojem nedunosti i nagona za unitavanjem. Ona je os svijeta: glava joj stremi k nebu, a rep je ktonski, iz morskih dubina. Poput boginje umirila je vjetar / i prosula otar miris soli / mahovine malja / sa kolja tijela / i kadulje / oblih njegovih obala. Plivaica izgleda kao da je jednom odabraniku iz hiljada ravnih obinih i jednakih obeala svoju ruku, otvaranje svih kapija to vode u vrtoglave dubine podsvijesti (tame tamnjane), kojima paradoks suprotstavlja zrele cvjetove nagradu onom tko se suoi s vlastitom nutrinom. Kabina zabranjenih dana mladieva je podsvijest, cenzurirana na javi, ali on je napet od volje za otkrovenjem / svog bia. Ne zna se je li ciganin ili pjesnik, no obojica lutaju. Njegove su elje antropomorfizirane: Jagodicama svojih elja / uhvati njen osmijeh / to ga je dala mukosti sunca / i za njom poe / lakoom mjeseara / kao da su se za ovo vienje dogovorili / jo davno / davno / prije roenja. Kao arhetip idealne ene plivaica je prisutna u kolektivnoj mukoj podsvijesti, to mladi nije znao: On poe / poe sam / za svojim stopama / ne znajui / da je samo jedan / samo jedan / iz povorke. Anadiploza (poe) istie odluno kretanje prema svojoj viziji. Kratak stih samo jedan ponavlja dio prethodnoga stiha, potvrujui univerzalnost mladieve udnje. Pjesma cvraka u smri istie svaije pravo na snove. Mladi je bio ogoljen pred suncem: Znao je / ist sam pod suncem / dobrim za sve napore / i sve lijenosti / ist od odjee / i obue / ist od imena / koje nisam sebi izabrao. Osjeao se kao jedan od ljudi, s jednakim pravom na prostor pod nebom: Ravnopravno je udisao nebo / i hodao hodom ovjeka od krvi / korakom slobodnih od brojeva / i vlasnika
160
SLOVO O MAKU
/ vozila / Ceste su njegove bile sve ceste / ceste su njegove obale i vode / obale i vode ptica / ptica / amfibija. Njegove su ceste obuhvaale svijet, to potvruje figura sveobuhvatnosti obale i vode, koja se anadiplozom ponavlja u iduem stihu. On je poput ptica amfibija, koje ive na kopnu i u vodi. Plivanje kupa za sirenom nalikuje utrci: Plivali su neumorno / kao nikada dosad / kao da su se takmiili / sa velikom ansom / na zlatnu olimpijsku medalju. Dostii idealnu enu znailo bi ostvariti ivotnu elju: Ili su htjeli u nepoznatoj eni / koja je u snovima najavila svoj dolazak / da uhvate sam ivot / ivot na ostrvima tropa / naslikan u oima brodolomnika / ivot / to ga je nosila u smeem kljunu golubova / na vrhovima dojki / punih bijele krvi. Anadiplozom se rije ivot s kraja stiha ponavlja na poetku iduega, tvorei krug. Zadobiti enu znai osvojiti ivot, ali samo na ostrvima tropa, tj. u prostoru pjesnikih figura. Iz snovienja dolazi ivot to ga je sirena nosila u smeem kljunu golubova, koji simboliziraju njezine grudi, pune bijele krvi (mlijeka). Plivajui odluno za njom, kupai su sjekli more enjama. Zaboravili su na svoju egzistenciju: a eire i novanike / predali na uvanje / morskim lastama. Ptice su posrednici do neba, a u plavetnilu sanjarije materijalno gubi vanost. Meutim, kupai su se prestraili svoje podsvijesti: Plivali su / u vruu radost punu zvijezda / dok se ne prestravie od dubina / i greva u hladnim strujama / i zelenim / o kojima se ne zna nita / gdje poinju / i gdje svravaju. Zeleno je boja vode i asocira na utrobu. Prvi njezin aspekt odnosi se na obnovu i ivot, a drugi, ktonski, na smrt. Zato zeleno predstavlja sliku dubina i sudbine. (Chevalier i Gheerbrant 2007:865-866) Cenzura sna obranila je kupae od nesvjesnih dubina. Vratile su im se obiteljske slike: Tada se sjetie / balkona / i albuma / i djece / koja su dola / i koja su jo zakljuana / u narandama i limunima u zrenju. Sjetili su se duana i muterija /spisa i protokola / i zakonika, svega to ureuje svakodnevni svijet. Ironija je to su se prisjetili graanskog morala u knjizi o bon-tonu, a ne po savjesti. Nali su prizeman nadomjestak za pravu ljubav: sjetie se / kade / kade u kojoj se moe napraviti malo more / malo more i mali brodovi / mali brodovi i male ljubavi. Velike su snove zamijenili sigurnom svakodnevnicom: () pozvae najbre amce za spasavanje / ne raspravljajui o boji krme / ne pitajui za cijenu kilometrae. Kasnije su poalili: Glas im je drhtao od plaa / u kome ajkule poznae titraje alosti / starih bogomoljaca / zakasnjelih za odgovor / na neodoljivi poziv ljubavi. More je ponavljalo refren o jeevima bodljivim i galebovima plavim za sve snove. Suneva sedefna lea podsjeaju na ljuturu koljke ili kuicu pua, lunarnih simbola. Nakon sunane epifanije dolazi klimaks, odnosno mjesec.
161
Za sirenom su ronili rijetki kupai, hvatajui u vrtove plua / posljednje krajike neba. Vrt, simbol zemaljskoga raja, u snovima je ugodan izraz elje osloboene od tjeskobe (Chevalier i Gheerbrant 2007:848). Preostala su etiri plivaa: etvorica ronilaca upornih / i lukavih / maijom to samo dvonoac je nosi / u nevidljivom tapu ljubavi / pretvorie se / u morske lavove / u morske konjice / u delfine / i kitove / probijajui / jaki i pomamni / sante magle. Dupin je simbol voda i preobraaja, kit upuuje na skriveno blago ili nesreu koja prijeti, a magla, u kojoj se oblici jo ne razabiru, predstavlja uvod u objavu. (Chevalier i Gheerbrant 2007:147-148, 282, 406) Plivai su ili za smijehom sirene11, to je trojicu odvelo u smrt bez konvencionalnih poasti: Tri graanina se utopie / rizikujui / ime i zvanje / posmrtni mar i vijence / i dva metra zemlje / ispod krstae. Voen svjetionicima oiju, mladi je lavljom snagom zgrabio plivaicu: Zgrabi je / pograbi / bakarnu od podneva / sjajnu od bisera / mirisnu od soli / crnu od tajne. Plivaica je os koja spaja kopneni i podmorski svijet: Njeno tijelo zadrhta / ko kronja stabla / zagrljena dahom aprila / i otvori cvjetove / alga / korala / krinova / zvijezda. Kao solarna epifanija privlai smrtnike u svoje dubine. Motivi podmorja upuuju na njezinu besmrtnu narav. Alge djeluju kao zatitnici i simboliziraju neunitiv ivot. (Chevalier i Gheerbrant 2007:7) Koralj je povezan sa simbolizmom stabla (os svijeta) i voda (postanak svijeta). Krivudava oblika i crven, po emu je blizak krvi, koralj simbolizira utrobu. (Chevalier i Gheerbrant 2007:303) Ljiljan simbolizira djevianstvo plivaice jer nimfe su djevice. Mladi se s njom sjedinio u poljupcu. Ljubav smrtnika i besmrtnika mitski sklop kanjava smru. Meutim, uivajui u zabranjenoj ljubavi, mladi je osjetio puninu ivota: Toio je svoju krv u njenu / nepovratno / i njega nestade / u njoj / Umirui / osjeti prvi / i posljednji put / da ivi. Na to se jeevi, predstavnici obinih ljudi, nakostrijeie, a galebovi, predstavnici sanjara, zakliktae. Nahranjena ljudskom rtvom, plivaica je otkrila riblju narav: Kada se u predveerje / na obali oznanila / crvena od krvi / u ribljem mesu / snana od ivota / jaka od smrti / prolaz se sam od njena daha otvorio // Udovice sa suncobranima vrisnue // Kupai oborie glave dobrih graana / u pijesak / tjeskobe. Besmrtne sirene nitko nije dostojan: Plivaica se nasmija jetko / otrovom jegulje / a sunce pade treskom / u kose planina.
epifanije, a oni koji ih ugledaju postaju rtvom nimfoleptikog zanosa. Nimfe simboliziraju napast junakog ludila, elju za iskazivanjem u ratnikim, erotskim ili drugim pothvatima. (Chevalier i Gheerbrant 2007:467)
11 Nimfe su boanstva roenja, osobito roenja za junatvo. Podne je vrijeme njihove
162
SLOVO O MAKU
Poetak pjesme Koljena za Madonu (Dizdar 1999:55-56) eliptino nagovijeta odnos prema nedostinoj eni: Toj ptici zlatorepoj toj ptici ar njoj / spavai ruke izgubljene njoj sanjai / no joj bogovetnu / a nebo je / visoko / lukavo / lovci / ve oblatnjali / nesretni pomalo / u granju / zeleni opet / od zamke / zamrene / a snijeg nikako da padne. Usporedba ene sa ar-pticom iz ruskih narodnih bajki ini je iznimnom i nedohvatnom. Lovci je uzalud trae na blatnjavu tlu. Nedorasli potrazi, prizivaju snijeg da ih oisti. Lirski subjekt u drugoj strofi govori o sebi kao o duhovnom slijepcu koji traga za dragom. U umi urliu vukovi, njezini oboavatelji, koje ona umiruje solju na dlanu. Budui da je njemu nedostupna, zaljubljenik je naziva boginjom: ta mi preostaje nego da Boje ime / premetnem u tvoje. Ljubav kao lomaa povezuje dvoje bia u jedno. teta ju je ne doivjeti u ljudskoj prolaznosti, u kojoj smo dim sutranji. Lirski subjekt predugo eka nektar ljubavi. elja je njegova rijeka zamuena od oblaka i cesta (sanjarija). Drugu stranu svojega bia ironino naziva gurmanom, koji samo glavu zubaca rado grize. Dok kao samrtnik kune, zapravo moli kako bi ga ruka ene uskrisila kao Lazara.
3. 3. Poistovjeivanje enske ljepote i naravi s mijenama godinjih doba i dijelova dana

Na poetku pjesme Oi njene (Dizdar 1972:69-70) ljubav je poistovjeena s proljeem. Figurom poliptoton rije proljee obgrljuje poetak i kraj prvoga stiha, a lanci drugoga stiha poinju glagolom procvasti. Oi drage iskazuju enju: U proljee oi su tvoje bol proljea / Procvalo stablo procvala grana jorgovana. Ljubav zrela kao pozno ljeto jo nema predznak izigravanja: Oi su tvoje u pozno ljeto sute boje sklada / Boje i igra Igra i sudba / Sudba zaljubljenih / Kaskada. Zrcalna struktura Boje i igra Igra i sudba poistovjeuje boju oiju sa sudbinom. Kaskada, manji vodopad, oslikava spajanje dua. (Chevalier i Gheerbrant 2007:843) Jesenja etva metafora je za vrhunac ljubavi, iskazane zajednitvom oiju: One se u jesen konano sklope konano predaju / Ve zrelinom zlatne etvom podatne / Al i kad ispijene zaspu zaspat mi ne daju / Sjaj potonji hoe da potone / U potonjem sjaju. Homofonsko odjekivanje (potonji potone) i zrcalna struktura potvruju uzajamno potonue. No zima nagovijeta zasienje ljubavlju: U zaboravu jastuka bijelih u snjegovima se bude / I ponu opet da lude i zanu da sude / Sijevaju blijeskom slatkoga noa / Treskom drage munje / One su teki upitnici tada // I jo tee sumnje. Unutarnja vodoravna (lude sude) i okomita rima (blijeskom treskom) te oksimoronski spoj ljutnje i dragosti (slatkog noa; drage munje) istiu naruavanje sklada. Monostih pojaava gradaciju od upitnik do jo tee sumnje. Oi odaju
163
odsutnost: Oi su velike nekad iroke od straha / One su ponekad odsutno umorne mrtve / Od dugog gledanja / Nevidljivog / Praha. Prah, istaknut u kratkome stihu, simbolizira ugaslu ljubav. Lirskoga subjekta zbunjuju oi drage: () U njima katkad vidim radost / Zbog koje i ja radostan skaem / U njima tugu pokatkad vidim / Zbog koje i sam plaem. Paralelizmi istiu uzajamnost: lirski subjekt suosjea s dragom iako sluti ironian odgovor da oi vie ne odraavaju istinu bia: () Moda e s podsmijehom kao to zna rei: / Gledaj me gledaj pravo u oi / Da bolje ti // Laem. U pjesmi Usne ene (Dizdar 1972:68) usne su kao sinegdoha enina ivota prikazane slikama dnevnih mijena i bojama: djejom ruiastom, djevojaki crvenom i ljubiastom kasne zrelosti. Svjeinu njihova jutra doaravaju asonance kontrastnih samoglasnika tamnoga u i svijetloga e (U prozraju jutra u osmijehu djeteta ustaju). Buenje potie aliteracija treperavoga sonanta r i okluziva t te zrcalna djelomina homofonija (prozraju jutra; djeteta; ustaju), a mekou tvori aliteracija sonanta j, koji je najblii samoglasnicima. Usne su lirskom subjektu najsenzualniji dio enskoga tijela, koji poziva na bliskost: I vuku za ushieno povjerenje Vuku za ruku / Nade i elje U neku zelenu sjenicu U pjanu luku / U trene sanjane U dubine noi / U duboke U bezsne. Rima i veliko slovo okomito poistovjeuju sintagme Vuku za ruku U pjanu luku: usne ene vode u pjanu luku (strast) i vuku za ruku (antropomorfizirane) nade i elje. Vodoravni kontrast zelene sjenice i pjane luke svjedoi o razliitosti ena: jedne nude smiraj, a druge strast. Sjenica se okomito poistovjeuje sa sanjanim trenucima, a pjana luka (strast) s dubinom noi. Vodoravnim paralelizmom povezuju se trenuci sanjarenja s nonom strau. Udvajanje prijedloga kao u usmenoj knjievnosti (U duboke U bezsne) pojaava utonue u strast. Sljedei su stihovi njezine gradacije: Jer tada usne postaju sve vie vrele / Sve jae zrele sve tee mesne / U pauini nevidljive mree / I vatre se male zapale / Pa gore gorkim mesom / Sve slae / Sve lue // Bijesne. Prva gradacija, pojaana paralelizmom, istie uzavrelu strast enskih usana: sve vie vrele sve jae zrele sve tee mesne. Male vatre postaju velikima, no u srcu je svake slasti gorina. Druga gradacija vodi prema divljoj strasti: Sve slae / Sve lue // Bijesne. U pjesmi Izgubljena (Dizdar 1999:45-47) lirski subjekt odraz oiju drage naziva nebom svoje nade, kojim poput laa prolaze oblaci sanjarija. Laa je slika ivota kojemu ovjek odabire sredite i odreuje mu smjer. (Chevalier i Gheerbrant 2007:367) Draga je sredite zaljubljenikova ivota. Usporedba njezinih oiju s proljeem upuuje na poetak ljubavi:
164
SLOVO O MAKU
iz crnih zjena kupina to su sabrale toplinu proljea pjevale su ptice i grijalo sunce ko mladune ovce runo majke meko i drago (do prve igre oblaka i duge kroz koju si htjela da se provue vjeruju da e ti pasti na ramena u bojama haljine rascvjetanog polja ostavljaju me sretna zadivljena ludostima tvojim) Oi crne poput kupina upile su meku toplinu sunca, nalik na runo majke ovce, koja upuuje na zatitu. Pjev ptica, simbol due, istie sreu. Zaljubljenik se veseli ludostima drage, koja eli batiniti od duge odraz ljepote. Duga kao most izmeu nebe i zemlje (Chevalier i Gheerbrant 2007:146) i arenilo polja tvore figuru sveobuhvatnosti. U sreditu svega stoji ena. Slijedi slika podneva kao vrhunca dana (Chevalier i Gheerbrant 2007:563), ali i ljubavi: Vlaga sa usana zamagljenih mutila mi glavu ko mirisno planinsko cvijee i najopojnije vino i budila novu e (putnik sam bio to je okuao opsjenjen kljueve modrog izvora u zoru i nije se dugo ogledao u udu prirode bojei se sjeanja kasnijeg na slasti napitka, u goloj pustinji podneva to se nazirala na zreniku) Dodir drage zatravljuje poput cvijea i vina, pa dobiva transcendentalnu vrijednost. Vino je napitak ivota ili besmrtnosti, a cvijet arhetipska slika due, kojoj znaenje ovisi o boji cvijeta. Cvijee raste na planini, posrednici izmeu neba i zemlje (Chevalier i Gheerbrant 2007:817,93-94, 549). Ponovno se u zagradama opisuje razvoj ljubavi, ali iz perspektive zaljubljenika, koji je, otkljuavi modri izvor u zoru, iskusio njezin poetak. Bojao se ogledati u udu prirode, uivati u srei, jer bi ga sjeanja boljela ako ljubav izgubi. Gola pustinja podneva upozorava da nakon vrhunca dana i ljubavi slijedi no. Zrela ljubav poistovjeuje se s plodnou zemlje, a zaljubljenik osjea snagu i rast: Zagrljaj tvoj bio je plodan ko mljeno sjeme zemlje i ja sam u njemu jaao rastao a grudi su se moje nadimale kao jedra mora u buri
165
do prvog zrna saznanja da poslije plime dolazi praznina i nae ruke stre na suhu katarke razbijenog broda na hridini Mlijeno sjeme upuuje na obilje i plodnost mlijeka, koje je i simbol spoznaje i besmrtnosti. (Chevalier i Gheerbrant 2007:447) U pjesmi asocira na besmrtnost ljubavi do prvog zrna saznanja da slijedi pad u prazninu. Naruena ljubav nalik je brodolomu. Ruke su sinegdoha za ljubavnike koji se jo bore za ljubav. Zaljubljenik je elju za potomstvom izrazio dragoj: Na dlan sam ti zato jednog dana u danima krvavi nar darovao po obiaju predaka to vjerovahu u vodu i vatru i nikada nisi saznala da si srce moje jedini posjed koji sam imao kao igraku kakvu na mjesec na trave bacala Nar simbolizira brojno potomstvo (Chevalier i Gheerbrant 2007:449). Draga nije shvatila in batinjen od predaka to vjerovahu u vodu i vatru12. Zaljubljenikovo je srce bacala od neba do zemlje. Umjesto dijaloga stigli su hladni snjegovi i obrisali tragove prolosti. Ruke, sinegdoha ostavljena ovjeka, ranjene su i u gru, a ivot tee kao rijeka: Jagodicama oguljenim u grozniavom lomljenju prstiju teku za tebe rijeke teku otkinuti cvjetovi rada i ljiljana vrite vranci izgubljeni bijela i crvena ostrva strmoglavim brzacima krvi Otkinuti cvjetovi ljiljana svjedoe o odbaenoj ljubavi. Zbog toga vrite vranci izgubljeni. U ruskim narodnim pjesmama crni konj simbolizira mladost i snagu. (Chevalier i Gheerbrant 2007:298) Zaljubljenik je izgubio oboje. Strmoglavljivanje bijelih i crvenih ostrva znai gubitak duhovnoga uporita u navali strasti. Otok je u psihoanalizi utoite gdje se sjedinjuju svijest i volja da bismo
djelo zla. U vidljivu svijetu bogumili su Bojim djelom smatrali sunce i ovjekovu duu, iako je poslije okaljana zlom. (Obolenski 2008:183-184)
12 U bogumilskoj dualnosti sunce je bilo uz naelo dobra, a voda je pripadala materiji kao
166
SLOVO O MAKU
se izbavili od navale nesvjesnoga. (Chevalier i Gheerbrant 2007:503) Crveno ima ambivalentno znaenje. Svjetlocrvena je dnevna, muka boja koja potie na djelovanje i sve obasjava poput sunca neizmjernom i neodoljivom snagom. No tamnocrvena je nona, enska boja, koja izraava tajnu ivota. (Chevalier i Gheerbrant 2007:90) Sa simbolikom crvenoga povezana je krv. Smatra se sredstvom za prijenos ivota, a zbog veze s tjelesnom toplinom ona je i prijenosnik strasti. (Chevalier i Gheerbrant 2007:352) Brzacima krvi suprotstavlja se led zemlje, stvarnost bez ljubavi: pee led zemlje pod nogama / i asovi tijela tuku zvonicima gustim / ko uma dana neizvjesnih. Podsvijest upozorava na svoju optereenost (zvonca). uma simbolizira ovjekovo nesvjesno, a strah od nje strah je od suoavanja s podsvijeu ( Jung). (Chevalier i Gheerbrant 2007:750) Zaljubljenik eli ouvati sjeanja od zlih utjecaja (crnih mrena), pa ralanjuje varku po varku / san po san, vadei ih iz kose, sjedita due (Chevalier i Gheerbrant 2007:307). Suprotni veznik upuuje da gubitak varki i snova no ini jo mranijom: a no / no / mranija / postaje / skidam / a bol / bolnija / bol / golija / ostaje. Draga ostaje zvjezdani ideal: Dokle u dokle ovako stojati sam pod nebom / traei tebe meu zvijezdama?
3. 4. Tajnovita ljubav
Sloen odnos prema eni iskazuje pjesma Ljubomora (Dizdar 1972:71). Sinestetski doivljaj tvori vie sjedinjenih osjeta to izazivaju napetost jer lirski subjekt dvoji to uiniti s prigodom koja daje nadu, ali loe usmjerena vodi u duhovnu smrt: Nervoznim jagodicama sluha brojim posljednji zlatnik nade i smrti Da li da ga razmijenim za hljeb nasuni koji pribire snagu za posljednje korake Ili za vino to povjerljivim vodi rukama u posljednje zaborave Odluka da sve uloi u ljubav rizina je kao vinski zaborav: Dau ga za nju za onu koju volim / Dau ga za tebe / Za tebe / Samo. Sintagma za tebe anadiplozom se ponavlja na kraju drugoga i na poetku treega, kratkoga stiha. etvrti stih rijeju Samo iskazuje da je draga jedini cilj zaljubljenikovih napora. No zaokret u sljedeoj strofi ini se kobnim: Zato kupujem no / Ovaj mali i otri no / I idem sigurnim koracima / Do tvog nevjernog srca. Epifora, ponavljanje rijei no na kraju stihova, tvori dojam neoklijevanja u osveti, ali predzadnja
167
strofa i zavrni monostih otklanjaju tu pretpostavku: Na putu / Na putu ovom / Noem odstranjujem trnje / Trnje sa rue crne / Koju ubrah // Za tebe. Anaforiko ponavljanje izaziva iekivanje, nakon ega slijedi preokret: noem zaljubljenik odstranjuje trnje s rue koju nosi dragoj. Odstranjivanje trnja otkriva elju za pomirbom. Naslov pjesme Igra trideset i trea igra gruba (Dizdar 1972:73-75) asocira na godine Kristova ivota na Zemlji. Lirski se subjekt u ljubavnoj patnji poistovjetio s Njegovom mukom. Dragu opisuje kao zoru i moru jer se s njime poigrava, a on paradoksalno i kune i moli (Kunei kad kumim / Kumei kad / Kunem). ena je Nevid, utvara njegovih misli. Prihvaa njezinu teku narav (njezina boga brati) i poistovjeuje ju s pticom, koja je crna (udljiva), bijela (dobra), ali i srna (plaha). Zbog ljubavi se osjea velikim, ali i neiskusnim: Zbog tebe pijan kao jablan sam visok Jelen i zelen zbog tebe kao pijanac u jednoj slutnji se klatim Zbog tebe snove krvave snujem i mrsko srebro kujem Liu zbog tebe na zviduk zvidim i pticama psujem Rimovani homofoni jelen i zelen opisuju lirskoga subjekta kao zavodnika, ali i kao plahu osobu. Jelen simbolizira brzinu i strah. Kad je edan ili kad trai druicu, njegov je promukao i divlji zov neodoljiv () (Chevalier i Gheerbrant 2007:248, 250) Krvavi snovi upuuju na spremnost za osvajanje i ljubomoru na suparnike. Lirski subjekt mrsko srebro kuje, a ono ima hipnotiki uinak i povezano je s vjernou. (Chevalier i Gheerbrant 2007:684) Rastrgan izmeu zavoenja i potrebe da za ljubav moli vjernou, iskaljuje svoju bol na prirodu. Pita se kako dragoj naplatiti stosrcu patnju koju zbog nje trpi. U drugome dijelu pjesme pratanje je neminovno. Zaljubljenik trai kuu, utoite u eninoj ljubavi, no ona je maja (lukava), vuja (okrutna) i daleka. Do nje stie kroz bespue prua, iju neprohodnost istie djelomina homofonija ovih rijei. Klju ivota je u ovjeku samome. Strah (brave od strave) valja nadii. U treem dijelu teko iskustvo ostaje iza lirskoga subjekta. ivot funkcionira poput antimetabole, u uzajamnosti sree i boli: I kad doao je kraj puta po ledu / bilo je sve udno i lako i pako / bilo je pitko i bilo britko / ako je no bila uta i zenit je bio crn / rua je predala latice kad izlomila je trn / ako se ovdje robilo onda se i dobrilo / ako se duilo onda se i kratilo / ako sam blatio ja sam i zlatio. Samo rajska rua nema trnje. Ako je zemaljska rua ponitila
168
SLOVO O MAKU
trnje, ponitila je samu sebe. ovjek je poput rue: privlaan, ali i trnovit u ukupnosti dobrih i loih djela. Unutarnje rime potvruju taj kontrast: robilo je sadrano u dobrilo, pa su te rijei i homofoni; duilo i kratilo te blatio i zlatio rimovani su antonimi. Lirski je subjekt s dragom htio postati jedno bie, slijedei njezinu varljivu narav: ja svoje jastvo dadoh za tvoje mojstvo / od dviju elja posta jedno dvojstvo / jer tijelo tijelu istinska je hrana / i kad se pojedu djelo biva cijelo. Kada ovjek zbog ljubavi zatomljuje vlastito bie, duhovno se oslobaa. Time zavrava etvrti, posljednji dio pjesme: A dua / ptica zanosna leti svom nebu.
4. Zakljuak
Dizdareve pjesme s tematikom ljubavi obuhvaaju put lirskoga subjekta od mladenakih ideala i majinske ljubavi do ljubavi prema djevojci i eni. Uvrtena je i pjesma posveena domovini jer joj se lirski subjekt obratio kao mukarac dragoj. Sve je u ovim pjesmama u znaku enskoga roda: mladost kao najvii ideal, majka kao roditeljica i prva veza sa svijetom, a ena se uzdie do boginje jer je zbunjuje dvostrukou nevinosti i crne tajne. Prikazujui nedostinost idealne ene, Dizdar je posegnuo u riznicu usmenoknjievne starine, a udvornom ljubavlju ponekad podsjea na Petrarku (Koljena za Madonu). Bezgraninu ljubav majke te rijetke primjere vjerne ljubavi mladih zaljubljenika potvruju steci, kameni zapisi kao izraz vjenosti. U oba sluaja ljubav je figura sveobuhvatnosti ljudskoga svijeta i ivota.
THE THEME OF LOVE IN THE POETRY OF MAK DIZDAR (The Dualisms and Reflections of Sound and Imagine)
Summary
The theme field of love in the poetry of Mak Dizdar is revealed as the love of lyrical subject towards girl and woman, fidelity to the life ideals, and mothers love towards son. The poems dedicated to womans beauty are the most numerous. The parts of womans body are equated with the manifestations of nature as synecdoches and the external indications of spirit. Womans deceptive love is mysteriuosly represented by motifs and language of oral literatures poem. In poem Femaleswimmer mermaid symbolizes the ideal love, and since it is not from this world,
169
no one is worthy of it. The young day-dreamer, still pure under the sun of life, is the closest to it. The poems on mothers love as the unity of mother and son carry the special emotional heaviness, expressed in human, but also in animal world (poetical ekphrasis of steak perpetuates the protective love of a doe to its fawn). In formal sense, the accoustic reflection of the words one in another is important, which also confirms the amalgamation of their contents: man is equated with the nature, and body with spirit. The unity of opposites expresses the aspiration for the overcoming of dualism as a prinicple of being, but also the ancient tone of Bosnian Bogumile spirituality. Key words: the theme of love, ekphrasis, the metaphor of seasons, synecdoche, antimetabole, paradox, syntactic paralelisms, homophony
Literatura
Bagi, Kreimir (2010a), Ekfraza. Govorno slikarstvo, Vijenac, br. 414, 14. sijenja, 7. Bagi, Kreimir (2010b), Od figure do kulture Hijazam i antimetabola. Jezina simetrija, Vijenac, br. 419, 25. oujka, 7. Chevalier, Jean i Alain Gheerbrant (2007), Rjenik simbola. Mitovi, snovi, obiaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, Kulturno-informativni centar Naklada Jesenski i Turk, Zagreb Dizdar, Mak (1972), Pjesme, Zora, Zagreb Dizdar, Mak (1997), Kameni spava, Svjetlost, Sarajevo Dizdar, Mak (1999), Zapis o vremenu. Izabrane pjesme, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb Obolensky, Dmitri (2009), Bogumili. Studija o balkanskom neomaniheizmu, Misl, Zagreb Pavleti, Vlatko (1986), Klju za modernu poeziju, Globus, Zagreb Pavleti, Vlatko (2008), Trenutak vjenosti. Uvoenje u poetiku epifanija, kolska knjiga, Zagreb Pavlii, Pavao (1988), Intertekstualnost i intermedijalnost. Tipoloki ogled, u: Makovi, Zvonko, Magdalena Medari, Dubravka Orai i Pavao Pavlii, ur., Intertekstualnost & intermedijalnost, 157-195, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb Prohi, Kasim (1988), initi i biti. Roman Mee Selimovia; Apokrifnost poetskog govora Poezija Maka Dizdara, Svjetlost Veselin Maslea, Sarajevo Solar, Milivoj (2007), Knjievni leksikon, Matica hrvatska, Zagreb kreb, Zdenko (1986), Mikrostrukture stila i knjievne forme, u: kreb, Zdenko i Ante Stama, Uvod u knjievnost. Teorija, metodologija, Globus, Zagreb Vuleti, Branko (1999), Prostor pjesme. O plonom/prostornom ustrojstvu pjesnitva Jure Katelana, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog Fakulteta u Zagrebu, Zagreb
170
Elvira Mezit
Mostar elviramezit@yahoo.com
enske figure i koncepcija tjelesnosti u POEZiJi MAKA DiZDARA

SAETAK
Tradicionalna univerzalistika tumaenja svijeta u binarnim opozicijama, koja su prednost davala umu u odnosu na tijelo sa stupanjem dekonstrukcije na teorijsku scenu pokazala su se kao privid logocentrizma. Feministika knjievna teorija uvodi u sredite knjievnokritikog interesa tijelo kao sloeni kulturoloki konstrukt, a francuski filozof Maurice Merleau- Ponty u djelu Fenomenologija percepcije stavlja ljudsko tijelo u centar naeg odnosa sa svijetom. Na tom tragu rad e pratiti dvostruk prikaz tjelesnosti od apoteoze enskog tijela iz poeme Plivaica i zbirke Koljena za Madonu pa do egzistencijalistikog osporavanja tjelesnosti pri dosezanju, fenomenolokim rjenikom reeno, sutine svoga bia u zbirci Kameni spava. Rad e preispitati i ulogu enskih figura u poeziji Maka Dizdara, te aspekte pojavljivanja enskog glasa u ulozi lirskog subjekta. U poeziji kojom dominiraju dijaci, sunji, pravednici, enske figure pojavljivat e se marginalno, a centralnu ulogu imat e u onim pjesmama koje govore o vrijednostima ovozemaljskog ivota: ljubavi i majinstvu. Kljune rijei: tijelo, tjelesnost, enske figure, uitak, zadovoljstvo
1.
Tradicionalna univerzalistika tumaenja svijeta u binarnim opozicijama jo od antikog doba dualizam duha i tijela razrjeavala su tako to su prednost davala duhu u odnosu na tijelo. Platon je primjerice smatrao da je ovjek duh, a tijelo tamnica due, pa je prema tome smrt tumaio kao osloboenje. Takav stav je u skladu s njegovim svijetom ideja i materijalnim svijetom koji zasjenjuje ideje. Descartesova kartezijanska filozofija sa svojom apsolutnom vjerom u razum jo e vie naglasiti znaaj duha u odnosu na tijelo. U 20 st. dogodit e se znaajne promjene u promiljanju i vrednovanju prezrenog tijela i koncepcija tjelesnosti, a sa stupanjem dekonstrukcije na teorijsku scenu tumaenje svijeta u binarnim opozicijama pokazat e se kao privid
171
logocentrizma. Maurice Merleau-Ponty e u knjizi Fenomenologija percepcije (1990) stavit tijelo u centar naeg odnosa sa svijetom, Jean-Luc Nancy e odrediti pluralnu tjelesnost kao temelj drutvene zajednice (Harba, 2008), a Michel Foucault (Nadzirati i kanjavati: nastanak zatvora, 1997) govoriti o politikom gospodarenju tuim tijelom. Feministika knjievna kritika na tragu zahtjeva pisanja tijelom staviti e u sredite knjievno-kritikog interesa tijelo kao sloeni kulturoloki konstrukt, odnosno kao semiotiki lebdei prostor pogodan za upisivanje novih i prevrednovanje tradicionalnih znaenja kroz raznovrstan pojmovni imaginarij koji ukljuuje dodir, privlanost, odbojnost, starost, bolest, silovanje, autodestrukciju (Zlatar, 2010: 7). Bahtin e u studiji o stvaralatvu Franscoisa Rabelaisa i kulturi srednjeg vijeka i renesanse (1978) analizirati drutvenu percepciju tjelesnosti, a Lacan e u svome Jedanaestom seminaru (1986) ustvrditi da identitet konstruiramo u imaginarnom stadiju na osnovu nae slike u ogledalu, dakle tijela. Sve to dovest e do kritikog preispitivanja pozicije tijela i tjelesnosti u knjievnim djelima i tumaenja njegovog statusa u odnosu na duh, razum. Prikaz tijela i tjelesnosti, njihov status i funkcionalnost su teme, koje su viestruko poticajne pri itanju poezije Maka Dizdara, jer se pojavljuju u irokom rasponu od apoteoze enskog tijela iz poeme Plivaica i pjesama iz zbirke Koljena za Madonu pa do osporavanja tjelesnosti pri dosezanju egzistencijalnog smisla u pjesmama iz Kamenog spavaa. Razliit odnos prema tjelesnosti u pjesmama iz Koljena za Madonu i Kamenog spavaa uvjetovan je relacijama ensko/muko i drugost/jastvo, te se u skladu s tim pojavljuju i osjeaji privlanosti/odbojnosti, odnosno doivljaji tijela kao mjesta uitka ili kao mjesta koje je zatvor, tamnica za duu koja nastoji da se oslobodi okova tjelesnosti i vrati prvobitnim nebeskim i rajskim prostorima.
2.
Poema Plivaica, objavljena prvobitno samostalno 1954. godine, a zatim ponovo u zbirci Koljena za Madonu 1963., u znaajnoj mjeri se razlikovala od tadanje knjievne produkcije, budui da je bila osloboena uskih socrealistikih tematskih zadanosti, te se u mnogome vratila nadrealistikim igrama slobodnog i neogranienog asociranja. Sloenu mreu asocijacija koje se iitavaju iz figure plivaice mogue je tumaiti kao vjeno ensko koje vodi ovjeka prema transcendentalnom na tragu Danteove Beatrice, ali i kao animu u jungovskom smislu, nesvjesno personificirano u enskom obliku. Ukoliko plivaicu protumaimo kao animu, jasno je da ona ima dvostruku funkciju, jer se javlja kao kolektivno nesvjesno (Znala je da je ekaju svi / od jutra / i stvaranja svijeta
172
SLOVO O MAKU
/ prvog jutra), ali i kao mladieva nesvjesna enska figura, praslika ene (i za njom poe / lakoom mjeseara / kao da su se za ovo vienje dogovorili / jo davno / davno / prije roenja). Anima se javlja poput predskazanja u snovima (Ili su htjeli u nepoznatoj eni / koja je u snovima najavila svoj dolazak), te omoguava ovjeku da se odvoji od stvarnosti i vrstog tla pod nogama, koje postaje nesiguran prostor (Ovdje su jeevi bodljivi za sve noge) i vine galebovski u plavi beskraj snova i sanjarija (ovdje su galebovi plavi / za sve snove). Stihovi ovdje su jeevi bodljivi za sve noge / ovdje su galebovi plavi / za sve snove ponovit e se etiri puta u poemi, a svaki put e oznaavati kvalitativno drugaije spoznajno stanje lirskog subjekta s tim da se etvrti stih kao i lirski subjekt pojavljuje u djelimino izmijenjenom obliku. Upravo zbog toga broj etiri pokazat e se viestruko znaajnim u strukturi i razumijevanju poeme. Poemu Plivaica mogue je tumaiti i u svjetlu mistine potrage za istinom i spoznajom, koja dovodi do trenutka potpune ekstaze i panteistikog sjedinjavanja i predaje, ak i pod cijenu smrti za neim to i samu smrt moe da premosti (Begi, 2004: 298 ). U sufizmu broj etiri simbolizira broj vrata kroz koja mora proi sljedbenik mistinog puta-sufija da bi spoznao Istinu. etiri elementa u prirodi u potpunosti odgovaraju tom simbolikom putu. Prva vrata podrazumijevaju poznavanje samo Knjige, to stanje odgovara zraku, odnosno praznini. Pri prelasku drugih vrata, vrata puta, koja su svojevrstan inicijacijski prag, sufija se opee, to na simbolikoj ravni odgovara vatri, dok trea vrata otvaraju spoznaju, odnosno odgovaraju vodi, te pri tome podrazumijevaju oienje. etvrta vrata otvaraju se samo onima koji dosegnu Istinu i stope se u potpunosti s njom. Prolazak kroz etvrta vrata podrazumijeva i prelazak u najgui element-zemlju, a oni koji su odabrani da prou taj put nazivaju se ljubavnicima (Gerbran, avalije, 2009: 124) . Pojava plivaice u poemi djeluje nestvarno, jer se poput uda obznanjuje na granici sna i jave i vodi u svijet imaginarnih, koliko i realnih prostora. Prolaz izmeu sna i jave otvara se njenim dahom, a dah se univerzalno tumai prauzrokom ivota, jer je ljudsko bie stvoreno od zemlje, a zatim mu je udahnut ivot. Mladi se iz sna budi u vatri (prenu se iz vatre), koja nagovjetava njegov skori preobraaj i prosvjetljenje, i kree za plivaicom putem mora i morskih dubina, a sam in ekstatinog sjedinjavanja dogaa se na tlu, otoku koji je simbol utoita i iskonskog duhovnog centra (Gerbran, avalije, 2009: 653). Voda i zemlja, budui da asociraju na izvor ivota, raanje i plodnost, su primarno enski elementi, a mladiev put, popraen simbolinim prolaskom kroz sva etiri prirodna elementa, je svojevrstan samospoznajni put duhovne potrage za ovjekovom iskonskom tenjom, za eljom o cjelovitosti vlastitoga bia (napet od volje za otkrovenjem / svoga bia). Meutim, samo lirsko ja se
173
pokazuje kao nedostatno, te su mu drugi/druga potrebni radi samopotvrivanja i smislenosti egzistencijalnog bivstvovanja u svijetu. Samo pomou druge/ drugoga subjekt moe dosegnuti sanjani smisao postojanja i punou vlastitog ivota, te umirui osjetiti prvi / i posljednji put / da ivi. U kontekstu teme rada, jo je znaajnije da se taj smisao zadobiva preko tijela, odnosno preko panerotskog ina sjedinjenja, simbolinog stapanja s vjenou (Durakovi, 1991: 19), a ne asketskim odricanjem od tijela. Tijelom smo osueni na konanost svoga bia, meutim uprkos tome u poemi se nadilaenje egzistencijalistikog apsurda i smisao ovjekovog postojanja postiu upravo tjelesnou. Broj etiri je veoma bitan i u tumaenju etiri evolucijska stepena anime. Prvi stepen predstavlja instinktivne funkcije, drugi je romantiki nivo s jo uvijek naglaenim erotskim elementima, trei je ljubav kao duhovna odanost, a etvrti stepen se rijetko dosee i oznaava mudrost koja natkriljuje ono najsvetije i najie ( Jung, 1973: 185). Prikaz enske tjelesnosti u poemi na tragu je takvog vienja figure plivaice, koje se preobraava od siline erotine privlanosti (na vrhovima dojki / punih bijele krvi) do stereotipne slike krhkosti i slabosti (Njeno tijelo zadrhta / ko kronja stabla) u trenutku kad mladi osjea udnju mujaka: Samo je mladi jo juriao svetionicima oiju i lukom stegana sve gladniji sve edniji Kada je osjetio tlo Nogama lava Protrnu od slasti Zgrabi je Poema Plivaica je, kako primjeuje Kodri (2008), sva u znaku erotiziranog mesa- u strasti izgarajueg mukog i enskog tijela, meutim u trenutku zadobivene punoe bia, mladi se nepovratno rastvara, a plivaica se obnoviteljskom moi prirode vraa iznova nasmijana jetko. ivot i smrt su u suodnosu u toj vjenoj enskoj igri mijene i preobrazbe materije, koja podrazumijeva raanje i dolazak na svijet, ali i vraanje majci-zemlji. Ukoliko je svrha mistinog puta prei barijeru koja odvaja nevidljivi svijet (gajb) od vidljivog s ciljem pribliavanja Uzvienom, onda figura plivaice i njena tjelesnost imaju posredniku ulogu u prelaenju granice izmeu tih svjetova, te simboliki koreliraju s ljubavlju i stapanjem s Uzvienim. Iz aspekta psihoanalitike kritike, mladieva smrt je iskonski ovjekov nagon za smru, te ju je mogue podvesti pod Lacanov pojam
174
SLOVO O MAKU
uitaka (fr. jouissance), koji je s druge strane principa zadovoljstva, jer podrazumijeva potpuno gubljenje svoje subjektivnosti spajanjem s objektom.
3.
U zbirci Koljena za Madonu figura ene postaje dominantni poetski motiv, a ljubav smisao i sutina ovjekovog boravka na zemlji. Figura ene se pojavljuje u dvostrukom pojavnom obliku, ona je istovremeno i aneoski krhka i demonski silna u zavisnosti od pjesnikova raspoloenja. U pjesmi Izgubljena prisutan je svojevrsni panerotski doivljaj svijeta, jer lirski subjekt na dijelove tijela izgubljene, odsutne ene projicira vanjski svijet, ali i svoj unutarnji svijet satkan od nade i snova. ensko tijelo na taj nain postaje jedino istinsko egzistencijalno utoite i smisao bitka. udnja za pripadanjem i posjedovanjem izgubljene ljubavi naglaena je darivanjem nara, ime se simboliki upuuje na ensku plodnost, raanje i novi ivot. U psihoanalitikoj kritici udnja uvijek podrazumijeva elju za cjelovitou sebstva, te je pri tome iskonska ovjekova potreba. Prema Lacanovom miljenju udnja nema objekt, ona je kao neispunjivo eznue stalno u traganju za objektom(Matijaevi, 2011: 29). Stoga usamljenika pozicija lirskog subjekta zagledanog u zvijezde na kraju pjesme ne upuuje iskljuivo i samo na traganje za izgubljenom ljubavlju, nego i na vlastitu izgubljenost u svijetu bez svoje voljene. Nasuprot blagotvornosti enskog tijela s poetka pjesme na kraju stoji vlastito(muko) bolno tijelo s jagodicama oguljenim pri grozniavom lomljenju prstiju, a ispranjenost lirskog subjekta dodatno je naglaena i kontrastnim slikama pejzaa, jer umjesto topline proljea s poetka pjesme stoje pusti putovi zameteni snijegom. U pjesmi Krug sutina ljudske egzistencije naglaena je ve prvim stihom o prolaznosti ovjekova ivota (U ovom hodu pod zvijezdama hladnim prolaznici smo trajni), meutim vlastito postojanje se osmiljava imaginarnom enom, svemonom i skoro demonskom. Sve je u njenoj blizini nemono: lirski subjekt, priroda i predmeti. Slika je to ene plivaice, bijelog tijela, koja dovodi do stanje ekstaze, u kome pjesnik poput leptirice iz zanosa strada u krugu iz kojega je nemogue izai. ena u ovoj pjesmi ima roditeljsku mo stvaranja (iz luine mrtve svoju pticu stvara), ali i unitenja (a viteza ivog u stamen kam pretvara). Njena mo nad lirskim subjektom je kosmiki velika, a lirski subjekt svoju nemo da joj se odupre naglaava i stalnim irenjem tog beskonanog kruga, u kojem je on napose samo beznaajna estica, trunak u svemiru (Sredite si strano to irok krug oko sebe stvara / ja trunka nemona to bijegom svakim sve dublje / taj krug otvara).
175
U pjesmama objedinjenim naslovom Portret u plavom doivljaj ene usko je povezan s percepcijom njenoga tijela. U prvoj pjesmi Buenje tijela ena vie nije demonsko bie, nego ptica preplaena i krhka, obuzeta tugom, strahom i nemirom. U pjesmama koje slijede pjesniki fokus se pomjera na pojedinane dijelove tijela ruke, kosu, usne i oi, koje as imaju ljudsku prirodu, a ve u iduem trenutku poprimaju kosmike dimenzije. ulnost je naglaena postupkom metaforizacije, pa tako oi i usne preko slike mijene godinjih doba i doba dana postepeno zadobivaju erotske dimenzije, to ove pjesme po senzibilitetu pribliava punoi nutarnjeg ivota kojom je proeta poezije Hamze Hume, to je ve odranije primijeeno u kritici. Neumitnost ljudske sudbine i prolaznost ivota u pjesmi Pepelite priguuju nekadanju silinu ljubavi, a beznae i praznina egzistencijalnog besmisla svjedoe o opustoenom svijetu lirskog subjekta. Gubitak voljenog objekta u poeziji iz ove zbirke uvjetovao je trajnu fokusiranost na prolo i izgubljeno, a sam proces alovanja nije primjereno izveden i zavren, pa se umjesto toga melanholija trajno nastanjuje u bie lirskog subjekta. Kod alovanja prostor kojim se kree subjekt i svijet u kojemu ivi postaje osiromaen i prazan, dok kod melanholije praznina ispunjava subjekt budui da se on identifikuje s voljenim, a izgubljenim objektom, pa je takvu vrstu gubitka s aspekta psihoanalitike kritike mogue iitavati i kao gubitak sebstva. Prolost je za lirskog subjekta pusto pepelite, a sadanjost ispunjena oajem, beznaem i melanholijom. Sve pjesme iz zbirke Koljena za Madonu govore o nemonom i fragilnom lirskom Ja, koje kroz svojevrsne intimistike iskaze uzaludno traga za smislenou vlastitog postojanja. Pri tome figura ene se pojavljuje kao jedina mogunost uspostavljanja smisla egzistencijalnog bivanja, a njeno tijelo postaje estetski ideal dovoljno snaan da zaokupi pjesnikovu matu i priskrbi mu trenutke ljepote i ivotnog uitka. ena je i lijek i otrov, jer premda je iezla i napustila njegov svijet, ipak je i trajno prisutna. Njena mo je beskrajna, ona prua nadu, ali i tjera u oaj i tugu. Motiv ene kao zvijezde-vodilje, koji e se kasnije pojaviti i u pjesmi Kosara, prisutan je ve u pjesmi Krug (Al samo si ti ona koja jezdi / na mom nebu as veernjaa sjajna to obeava zoru / as zornjaa umorna to nudi budue vee). U pjesmi Igra trideset i trea igra grupa, lirski subjekt je potpuno nemoan (Tebe / Na iji um kao ukopan to stojim / I ne znam da diem ne znam da sriem ne znam da viem / i Ne znam da brojim Ne znam ne znam ne znam), te je izloen patnji, bolu i ljubavi koja i sama ubija svojom silinom. Lirski subjekt se predaje na milost i nemilost svoje ljubavi (ja svoje jastvo dadoh za tvoje mojstvo), a budui da je ostao bez svoje drugosti, odnosno voljene, koju percipira
176
SLOVO O MAKU
i kroz tjelesnost (jer tijelo tijelu istinska je hrana), prinuen je traiti izlaz u prostranstvima due koja leti ka nebu da bi nala svoj smiraj. Meutim, nebeski prostori vjenosti nisu utopijski prostor u koji lirski subjekt moe pobjei kad god eli da bi obuzdao bol, nego tek jedan od naina olakavanja patnje pozivajui se na neupitnost ivotnog usuda. U pjesmi Pa kad sam sit neba, nebo se pojavljuje samo kao jedan kraj emotivne putanje kretanja lirskog subjekta, koji je rastrgan izmeu prolog i sadanjeg, odnosno izmeu dvije ivotne rijeke Mnemozine, kao rijeke sjeanja i Lete, kao rijeke zaborava. U toj tekoj emotivnoj borbi nadvladava naravno Mnemozina, bez obzira na mogui otpor i pokuaje bijega od sjeanja (Na rijeku zaborava / Ide tamo zauvijek / A zna da nikada / Stii nee). Figura ene, u zbirci Koljena za Madonu, se uvijek pojavljuje tamo gdje nije lirski subjekt. U vjenoj igri stizanja i prestizanja, pjesnik se pita Kako da koraamo u istom tijelu U istom djelu Ne u / dvoje (Stizanje i prestizanje). Meutim, lirski subjekt ne uspijeva rijeiti dilemu i dati odgovor na postavljeno pitanje, nego se, umjesto toga, dvoumi izmeu egzistencijalistikog sizifovskog apsurda prestizanja i vraanja. Lirski subjekt-stradalnik dovest e svoju ljubav do potpune istoe, veliajui ensku ljepotu, njenu tjelesnu privlanost, i pritom je podiui na pijedestal uzvienog. ena je u mnogim pjesmama iz zbirke Koljena za Madonu nazivana pticom, a ptice su simbol viih stanja bia, odnosno duhovnosti i poruka blaenosti, da bi joj se u pjesmama s kraja zbirke pripisao status vieg bia, pred kojim se klei i moli, pa isposnik na koljenima pred Madonom zavrava svoju ispovijest bez imalo ogorenosti, zbog patnje i bola, stihovima Ja je volim/ Ja je volim/ Ja je volim (Ljepotica).
4.
Mak Dizdar u pjesmama iz Kamenog spavaa dualizam due i tijela razrjeava tako to prednost daje duhovnom, a tijelo predstavlja kao ovjekovu tamnicu, to je posebno vidljivo u pjesmama iz ciklusa Slovo o ovjeku, u kome slijedi arhetipsko tumaenje ovjeka kao palog anela, otrgnutog od neba i zarobljenog u ljudskom tijelu, kao i bia sudbinski determinisanog prvobitnim grijehom. U ovim pjesmama, ovjek je predstavljen kao bie zatvoreno i zarobljeno tijelom, koom, srcem i mozgom sa punom svijeu o svom privremenom bivstvovanju na ovom svijetu, te sa svijeu o svojoj materijalnoj tronosti i egzistencijalistikoj baenosti u svijet na milost i nemilost viim silama.
177
ovjek je tijelom vezan za ovaj svijet i mnoge ivotne zadae obavlja upravo da bi osigurao i zadovoljio vlastito tijelo. Tijelo bi, u tom smislu, bilo mogue tumaiti kao izvor uitka, kao to je to sluaj u poemi Plivaica, pa i u pjesmama iz zbirke Koljena za Madonu, meutim sve ono to je mjesto uitka istovremeno je i izvor nesree, pa je, izmeu ostalog, ovjek tijelom osuen na svoju primordijalnu izloenost, materijalno propadanje i konanost. U poeziji iz Kamenog spavaa dominirat e negativan odnos prema tijelu, a umjesto uivanja u enskom tijelu, bit e izraeni osjeaji odbojnosti i tenji ka (auto)destrukciji vlastitog (mukog tijela) lirskog subjekta, te e se pri tome ljudska tjelesnost tumaiti prvenstveno kao izvor patnje, bola i ljudske nesree. Tijelo koje propada, tijelo koje postaje igrite strvi, bolesno tijelo, tijelo puno usudnih rana ne obeava budunost i put ka sanjanom nebu, te je ova poezija sva u znaku traganja za drugim formama pribliavanja vjenome. U toj potrazi za bezvremenskim dimenzijama postojanja poezija Kamenog spavaa prednost e davati duhovnoj strani ovjekovog bia, odbacivanjem i obezvreivanjem prezrenog tijela kao privremenog i runog boravita due, koja udi da se vrati svome praiskonu. Pri tome, pravi se jasna distinkciju izmeu tijela i mesa u skladu sa savremenim tumaenjima koncepta tijela i tjelesnosti. ovjek je satvoren u tijelo, izgraen i nainjen u tijelu, a zatvoren u meso, ime je tijelo predstavljeno kao supstancija sastavljena od materije i due. Lirski subjekti u poeziji Maka Dizdara spoznaju sebe kroz bol, osjeaju rezignaciju, gorinu, tragaju za svojom snagom i spasom. Premda ne pronalaze utjehu u ovozemaljskom ivotu, polau nadu u metafiziku pravdu i providnost dobra. Bol i njegove manifestacije, kao to su ubodi i rane, najei su signifikatori doivljaja tjelesnosti u pjesmama iz Kamenog spavaa. Nita kao bol ne razara ovjekovu jeziku posredovanost doivljaja, odupirui joj se i vraajui se prvobitnom ovjekovom postojanju, vremenu prije jezika, vremenu krikova i zvukova, to je, mogue, i jedan od naina pribliavanja due svojim prapoecima (Kuga bi i rat bi i glad pa vatasmo jezike svoje od bola, Vijenac). Povratak prvobitnom obliku svoje egzistencije primarni je cilj i u pjesmi Vrata u kojoj se ogoljenom ljudskom tijelu suprotstavlja tijelo osloboeno okova materijalnih datosti, tijelo vjenosti (treba se vratiti iz tijela ovog golog u tijelo vjenosti). Asketsko odbacivanje tjelesnosti i svjetovnog i insistiranje na duhovnom i vjenom, koje se provlai kroz poeziju Kamenog spavaa, uvjetuje pripremljenost lirskih subjekata na sve ivotne nedae, jer izgraditi svijet u sebi postaje egzistencijalni imperativ:
178
SLOVO O MAKU
Ostavi zato oca i majku ostavi brata i sestru Oslobodi se svijeta prezri njegov cvijet Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu Izgradi grad u sebi okreni lice svome gradu Jer je vrijeme blizu (Vijenac) Foucault u knjizi Nadzirati i kanjavati (1997) kroz primjer pobuna u zatvorima, koje su najee uzrokovane tekim uvjetima u kojima borave zatvorenici kao to su hladnoa, fizika bijeda i prenatrpanosti, tumai organizovane nemire kao pobunu na nivou tijela, jer su zatvor i kanjavanje nain politikog gospodarenja tuim tijelom. U poeziji Maka Dizdara pojavljuju se sunji, iju bismo poziciju mogli tumaiti u svjetlu Foucaultovih postavki o oduzimanju pojedincima kontrole nad njihovim tijelima s krajnjim ciljem potpunog potinjavanja ovjeka. Meutim, iz pjesama Kamenog spavaa ovjekov poloaj u ovom svijetu iitava se primarno kao poloaj sunja, jer je zatvoren u mrsko tijelo kao u tamnicu i eka trenutak osloboenja. Bernard Harba u tekstu Tijela zajednice (2008) tumai koncept tjelesnosti u radovima francuskog filozofa Jean Luc Nancya. Primarna tvrdnja Nancyeve filozofije tjelesnosti jeste da je ovjek dolaskom na svijet izloen drugim tijelima. Svoj egzistencijalni prostor ovjek dijeli s drugim tijelima tako to uspostavlja raznovrsne odnose koji istovremeno potvruju njegovu pripadnost tijelima zajednice, ali i vlastitu slobodu. Odnos s drugima je primarno odnos upuenosti i zajednike participacije, a uspostavlja se preko dodira. Lirski subjekti, u pjesmama iz Kamenog spavaa, relacije drutvenosti i pluralne egzistencije uspostavljaju preko ruke. Ruka u ruci simbolizira ovjekovu nemogunost izlaska iz ivotnog kruga- kola bola, ali upuuje i na dijeljenje ivotnog usuda s drugima. Nadalje, ruka pruena prema drugom je i simbol nesebine pomoi drugom, snage i zajednitva. Openito, ruke, u odnosu na druge dijelove tijela, imaju povlatenu poziciju u poeziji Kamenog spavaa, one tite, opominju, zaustavljaju, ali su i upuene prema nebu, zazivaju pravdu i svevinju milost. U treoj pjesmi iz ciklusa Slovo o ovjeku napravljena je razlika izmeu ovjekovih ruku, jedna postaje simbol blagoslova, a druga prokletstva, pa se zato pokuavaju nadvladati meusobno (Od te ruke dvije tvoja jedna nije / Jedna drugu ko da / Hoe da pobije?). Premda tijelo u pjesmama Kamenog spavaa izaziva negativne konotacije, te je primarno negativno vrednovano, u pjesmi Uspavanka u kojoj lirski subjekt progovara u enskom rodu prisutan je afirmativan odnos prema tijelu:
179
Kako si njean i krhak I kako si lijep i ist Kao svako dijete kad se rodi Kosa ti je zasvilila i orosila Kao lie mlade stabljike u aprilu Usne su tvoje pupoljak rue jo nerazvijen Ruke kao plavi nagovjetaj zore Noge o jadnie kao i da nema To su dva ljiljana samo za tetoenje Takav odnos mogue je tumaiti prisustvom enskog glasa u pjesmi i njenim drugaijim doivljajem svijeta, ali i formom uspavanke, jer se lirski subjekt vie ne obraa nekom apstraktnom itaocu, nego vlastitom djetetu, tijelu svoga tijela. Briga za djetetovom sigurnou u nesigurnom svijetu, mjestu gdje je najlue bilo doi potekla je bujicom rijei iznjedrenih iz ala i boli majinog ivotnog iskustva. Posljednja pjesma iz Kamenog spavaa Poruka apostrofirat e u konanici doivljaj tijela kao ovjekovog privremenog mjesta boravka, koji se provlai kroz cjelokupnu zbirku: Kada uini ti se da cilj tvoja je Svrhi tvojoj najbliaZnaj da jest I tijelo to Njegovo Bilo Samo asita Njegova Hia Ti tijelo njegov uze A tijelo to bijahu za njegaZatvor njegov I njegove Suze (Poruka)
Snazi ljubavi i figuri ene Mak Dizdar u zbirci Kameni spava e se vratiti u pjesmi Kosara. Motiv ene kao zvijezde-vodilje, koji se pojavljuje u pjesmi Krug iz zbirke Koljena za Madonu, u Kosari e poprimiti ire dimenzije. Kosara u neizmjernoj ljubavi i ne htijenju lirskog subjekta da prizna njen gubitak postaje ozvjezdano nebo. Tragina sudbina Kosare, njen progon i pogibija od otrice maa u svijesti lirskog subjekta izvor su njene snage, ali i njegovog opiranja zaboravu, te jaanju elje da joj ostane vjeran i odan.
5.
Poezija Maka Dizdara koncept tjelesnosti e prikazati u irokom rasponu od dominacije pjesama u kojima je tijelo izvor uitka kao to je to sluaj s poemom Plivaica i zbirkom Koljena za Madonu pa do potpunog odbacivanja prezrenog
180
SLOVO O MAKU
i mrskog tijela u zbirci Kameni spava. Razlika izmeu doivljaja tijela rodno je uvjetovana, pa se ensko tijelo najee tumai u kontekstu privlanosti, a muko u kontekstu fizikog propadanja. U poemi Plivaica ensko tijelo je jedan od moguih putova spoznaje pri dosezanju vjenog i praiskonskog, dok je u pjesmama iz Kamenog spavaa muko tijelo tamnica koja sputava ovjeka. U zbirci Koljena za Madonu dominirat e ljubavne pjesme u kojima se ena pojavljuje i kao aneoski krhko i kao demonski snano opsjedajue i prijetee bie. U pjesmama iz Kamenog spavaa lirski subjekti e biti pravednici, sunji, dijaci koji progovaraju o univerzalnim, vjenim istinama. enske figure u pjesmama iz ove zbirke pojavljivat e se tek marginalno i to u onim pjesmama koje govore o vrijednostima ovozemaljskog ivota kao to su ljubav i majinstvo, a takve su prije svega Kosara i Uspavanka. Princip unutarnjeg, duhovnog zadovoljstva iz Kamenog spavaa napustit e koncepciju tijela kao izvora uitka, te ga predstaviti kao hiu due na putu ka dugo sanjanim sunanim poivalitima.
Frauenfiguren und die Konzeption der Krperlichkeit in der Poesie Mak Dizdars
Zusammenfassung
Die traditionelle universalistische Interpretation der Welt in binren Oppositionen, die den Vorrang dem Verstand anstatt dem Krper gab, bewies sich beim Vortreten der Dekonstruktion auf die theoretische Szene als eine Illusion des Logozentrismus. Die feministische Literaturkritik rckt ins Zentrum des literaturkritischen Interesses den Krper als ein komplexes kulturologisches Konstrukt, whrend aber der franzsische Philosoph Maurice Merleau - ponty in seinem Werk Phnomenologie der Perzeption den menschlichen Krper in den Fokus unseres Verhltnisses zur Welt rckt. In der Hinsicht verfolgt dieser Beitrag die zweifache Darstellung der Krperlichkeit, mit der Apotheose des weiblichen Krpers im Gedicht Pilivaica und der Sammlung Koljena za Madonu anfangend bis zur existenzialistischen Bestreitung der Krperlichkeit beim Erreichen, mit den Worten der Phnomenologie, des Kerns ihres Daseins im Gedichtzyklus Kameni spava. Der Beitrag untersucht unter anderem die Rolle der Frauenfiguren in der Poesie Mak Dizdars, sowie die Aspekte des Auftretens der weiblichen Stimme in der Rolle des lyrischen Subjekts. In einer Poesie, in der mittelalterliche Schreiber (dijaci), Gefangene (sunji), Gerechte dominieren, werden Frauenfiguren nur marginalle Rollen, wohingegen Hauptrollen in Gedichten, die von Diesseitswerten sprechen, u.z.: von Liebe und Mutterschaft, verliehen.
181
Literatura
Primarni izvori:
Dizdar, Mak (1981a), Izabrana djela - Knjiga I (Vidovopoljska no, Plivaica, Okrutnosti kruga, Koljena za Madonu), prir. Enes Durakovi, Svjetlost, OOUR izdavaka djelatnost, Sarajevo Dizdar, Mak (1981b), Izabrana djela - Knjiga II (Kameni spava, Osvojena tajna), prir. Enes Durakovi, Svjetlost, OOUR izdavaka djelatnost, Sarajevo
Sekundarni izvori:
Bahtin, Mihail Mihajlovi (1978), Stvaralatvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjeg vijeka i renesanse, prev. Ivan op i Tihomir Vukovi, Nolit, Beograd Begi, Midhat (2004), etiri bosanskohercegovaka pjesnika, u: Eseji i kritike, 279337) Preporod, Sarajevo Durakovi, Enes (1981), Pjesniko djelo Maka Dizdara, u: Dizdar, Mak (1981a), Izabrana djela- Knjiga I, 7-47, Svjetlost, OOUR izdavaka djelatnost, Sarajevo Foucault, Michel (1997), Nadzirati i kanjavati: nastanak zatvora, Budunost, Novi Sad Gerbran, Alen i avalije, an (2009). Renik simbola: mitovi, snovi, obiaji, postupci, oblici, likovi, boje, brojevi, prev. Pavle Sekeru, Kristina Koprivek, Isidora Gordi, 2 izd., Stylos art/ Kia, Novi Sad Harba, Bernard (2008), Tijela zajednice, hrcak.srce.hr/file/43929 (dostupno 20.8.2012.) Jung, Carl G. (1973), ovjek i njegovi simboli, prev. Marija i Ivan Salei, Mladost, Zagreb Kodri, Sanjin (2008), Pjesnitvo Maka Dizdara, kulturalno pamenje i interes za socijalnu, historijsku i intimnu drugost, u: Slovo Gorina, 44-54, Udruenje Slovo Gorina, Stolac Lacan, Jacques (1986), XI seminar. etiri temeljna pojma psihoanalize, prev. Mirjana Vujani-Lednicki. Naprijed, Zagreb Matijaevi, eljka (2011), Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde, Leykam international d.o.o., Zagreb Merleau-Ponty, Maurice (1990), Fenomenologija percepcije, prev. Anelko Habazin, 2. izd., Veselin Maslea- Svjetlost, Sarajevo Zlatar, Andrea (2010), Rjenik tijela. Dodiri, otpor, ene, Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb
182
mr. sci. Lejla ujo

Fakultet humanistikih nauka Univerziteta Demal Bijedi u Mostaru lejla.zujo@unmo.ba
Grad kao prostor pamenja u Kamenom spavau Maka Dizdara

SaeTak
Cilj ovog rada je pokuati sagledati na koji nain je prisutan grad kao hronotop u Kamenom spavau Maka Dizdara te kakva znaenja nosi. Grad kao hronotop prisutan je u zbirci Kameni spava Maka Dizdara i to posebno u ciklusu Slovo o nebu. Ovaj prostor u Kamenom spavau svoja znaenja dobiva kroz kulturoloki kontekst: od znaenja srednjevjekovne utvrde do naglaenih metaforinih znaenja iji je prototekst u bogumilskoj kulturi srednjevjekovne Bosne i Huma, usmenoj lirskoj tradiciji, poeziji Bonjaka na orijentalnim jezicima, kao i modernistikoj tradiciji. Kao prostor pamenja, grad se usko vezuje i uz motiv suoenja roita gdje se lirski subjekt suoava sa neprijateljem koji u historijskim vihorima unitava tragove srednjevjekovnih gradova i sa sopstvenim biem koje na manihejskim putevima tei pronai unutarnji grad kao izraz svog nebeskog bia. Kljune rijei: grad, kultura, prostor, pamenje, Kameni spava
Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu Jer je vrijeme blizu (Dizdar, 1966) Grad kao hronotop prisutan je u bosanskohercegovakoj i bonjakoj knjievnosti u razliitim vidovima knjievnog stvaralatva, a posebno u poetskoj tradiciji: u usmenoj narodnoj pjesmi sevdalinci, poeziji Bonjaka na orijentalnim jezicima. Ovaj hronotop u bonjakoj knjievnosti ima naglaena emotivna znaenja: u sevdalinci gradski ambijent okvir je enje zaljubljenih, u poeziji Bonjaka na orijentalnim jezicima bosanskohercegovaki gradovi su prostori djetinjstva, ljepote i veze sa porodinim domom i onda kada pjesnici svoje stihove piu na nematernjem jeziku. Grad postaje kulturoloki uvjetovana kategorija, odreena kao prostor pamenja razliitih knjievnih kretanja zabiljeenih na izrazito sugestivan nain. Devad Karahasan smatra da je grad prostor koji
183
utie na tok pripovijedanja. Za Karahasana grad simbolizira put od unutarnjeg ka vanjskom, dramatini susret koji je mogue postii jedino u gradskoj sredini. U poetici ekspresionizma koja je obiljeila posebno hrvatsku i bosanskohercegovaku knjievnost izmeu dva svjetska rata, grad simbolizira avetinjsko mjesto gdje se susreu neka udesna bia, a elementi gradske kulture prekriveni su tajanstvenou. Strah od grada, njegove zbijenosti, njegovog ritma ivljenja, budi zebnju u razoaranom pojedincu koji se tek sprema udahnuti makar malo zraka nakon Prvog svjetskog rata. ak i Hamza Humo koji je odrastao uz sevdalinku, gradsku lirsku pjesmu, gdje je grad produhovljeni prostor ivljenja u skladu sa cvijeem, vodom i ostalim miljem, u svojoj poeziji, nastaloj dvadesetih godina u okvirima poetike ekspresionizma, grad doivljava kao prostor neobinih ritmova. Atmosferu starog grada ine zagonetni adrvani, munare, vrtovi. Antun Branko imi grad doivljava kao prostor skuenosti gdje se usamljeni pojedinac suoava sa gladnim bakterijama, gdje ene pred uredima ekaju na nedostinu socijalnu i boansku pravdu, a siromasi sanjaju svoj hljeb i ruak. U pripovijetkama Zije Dizdarevia koje nastaju u okviru socrealistikog diskursa 30-ih godina 20. stoljea, kasaba je prostor u kojem se odvija socijalna nepravda, a njen ivot tee neovisno od svjetskih kretanja u zatvorenom prastarom bosanskom nita. Andrieva kasaba prostor je neobinih i traginih likova kao to su orkan, Osmanagieva Fata ili trajkfor Fedun, a za Kulenovievog Tahir-bega iz Ponornice cijeli svijet je kasaba. Za pjesnika Izeta Sarajlia temeljni prostor ljubavi je grad Sarajevo sa svojim Vilsonovim etalitem koje postaje metafora jedne ljubavne prie, kojoj pjesnik posveuje cijeli svoj ivot i svoje stvaralatvo. U romanima Dervi i smrt i Tvrava Mee Selimovia kasaba i grad Sarajevo su prostor u koji se opet projiciraju emocije. U svijesti protagonista spomenutih Selimovievih romana kasaba i grad simboliziraju neistou. U kasabi e tokom urevske noi dervi Ahmed Nurudin probuditi svoja uspavana ula, osjetiti damare ivota, te na kraju realizirati svoju osvetu i ukljuiti se u politike spletke, a za abu ui prostor Sarajeva oko radnje Mula Ibrahima je mjesto javnih klozeta koji nepodnoljivo zaudaraju na licemjerstvo, poltronstvo i potkupljivost. Abdulah Sidran, prepoznat kao pjesnik grada, oblik grada Sarajeva u koji su smjetene i pobune, i siromatvo, i ratovi, i brojni historijski procesi, uporeuje sa pojmom tabuta, pa e sintagma Sarajevski tabut postati nazivom njegove pjesnike zbirke. Ovim naslovom anticipira se cijela tragina ratna pria jednog opkoljenog grada ija e etalita zamijeniti tunel spasa, a umjesto Baarije,
184
SLOVO O MAKU
Doma kulture i Vijenice nova mjesta sastajanja postat e izbjegliki domovi, bolnice, redovi za humanitarnu pomo. S obzirom na to da je grad simbolino markirani hronotop bonjake i bosanskohercegovake kulture kojoj svojim knjievnim djelom pripada i Mak Dizdar, primijeeno je da je grad kao posebno emotivan prostor naao svoje mjesto u njegovoj pjesnikoj zbirci Kameni spava. ime Vueti smatra da Dizdar nije podlegao gradu (Vueti, 1998: 345), te se javlja redovito kao pjesnik istih izvora, uvijek i nanovo razbistrene rijeke, istog kamena ili pak bujne naravi, naturalne zbilje (Vueti, 1998: 345) i naglaeno daleko od konzervativizma mahale i od prljavosti urbanih tragova, modernih trulih prostora. (Vueti, 1998: 345). U Kamenom spavau, grad je kao prostor prisutan u sljedeim pjesnikim naslovima: Dad, Kolo bola, Radimlja, Suoenje, Svatovska, Zapis o nespini, te u zavrnoj pjesmi zbirke pod nazivom Poruka. Pored metafore puteva i putovanja najavljenih u uvodnoj pjesmi Putevi, te metafore tijela prema kojoj je satvoreno Slovo o ovjeku, za drugu pjesniku cjelinu, Slovo o nebu, moe se rei da poiva na duboko emotivnoj viziji grada ime se evocira ovjekovo iskonsko nebesko porijeklo. Na taj nain Dizdarev ukamenjeni lirski subjekt otvara dijalog sa palim anelom iz manihejskih himni. Stoga je prototekst ciklusa Slovo o nebu u manihejskoj legendi o ovjeku koji je s neba kao zasunjeni aneo u ljudskom tijelu baen na zemlju gdje on govori svoje slovo (ator, 2005: 111). Grad se moe sagledati u kontekstu toposa kulture (kao to je steak) koje je uoila Marina Katni Bakari u Kamenom spavau Maka Dizdara gdje je istaknuta dvostrukost znaenja: jedno osnovno, predmetno i drugo simboliko metaforiko (Katni Bakari, 2007: 13). Kao prototekst u ciklusu Slovo o nebu posluili su manihejski i biblijski tekstovi, ali i tekstovi bosanskih srednjevjekovnih povelja, poslanica, ljekarua, te drugi tekstovi iz tog perioda kao i pojedini dijelovi Biblije, posebno tekstovi iz Novog zavjeta (ator, 2005: 110), ali je, kako istie ator, Dizdareva pjesnika zbirka u dijalogu i sa tekstovima manihejskih himni, bosanskom narodnom lirskom pjesmom gdje se osjeaju i tragovi alhamijado knjievnosti i knjievnosti na orijentalnim jezicima, pa Dizdarev umjetniki tekst funkcionira ukljuivanjem svih drugih tekstova (Karahasan, 2007: 101), te se znaenje proizvodi njegovom unutranjom dinamikom (Karahasan, 2007: 101). Tragom prototeksta kao kulturolokog izraza, prostor neba odgovara konceptu boanskog gdje se ovjekova dua oslobaa materijalnih, tjelesnih okova. Tihi glas pravednika otvara puteve kroz pjesniki ciklus Slovo o nebu pitajui se nad tajnom zemlje i neba, svjedoei o sadraju ivota na putu ka nebu i istini. Njegovo putovanje od zemaljskog ka nebeskom otvorit e unutarnju potragu lirskog subjekta za pronalaskom istine,
185
izgubljenim istim biem i slikom savrenog ovjeka. Iako osloboena tjelesnih stega, ovjekova dua aneoskog porijekla svoje putovanje od zemaljskog ka nebeskom nastavlja u kamenom gradu/gradu mrtvih nekropoli, kapiji koja vodi do neba. Glas lirskog subjekta javlja se iz kamenog grada nekropole, kao u pjesmi Dad, Svatovska, Suoenje. Uzidan u duu kamenog grada, lirski subjekt okree se tajanstvenim putevima unutar samog sebe iji je krajnji cilj unutarnji grad, odnosno nebeski prostor. Putovanje u unutarnji grad je simbolino najavljeno pjesmom Dad. U ovoj se pjesmi javlja elja lirskog subjekta da se odkameni i utopi u himninoj ekstazi ovozemaljskog ivota i ditirambski panteistiki pomamnoj igri i slavlju sunca, pokreta, ploda (Durakovi, 1998: 397). Kia simbolizira istou, duhovnu oplodnju, put ka nebeskom ovjekovom biu, pa se, kako primjeuje Alija Piri, posebno stavlja naglasak na njeno padanje dvostrukim i trostrukim leksikim ponavljanjima rijei pada koja se eufonino ponavlja, zbog njezinog isticanja jer je ona najbitnija, najprimarnija oznaka kie, a istovremeno trostruko ponavljanje sugerira i njezino trajanje na drugom znaenjskom nivou (Piri, 2010: 44). Poziv na otkamenjivanje i povratak unutarnjem biu neraskidivo je vezan i za prolazak kroz kapiju grada, granicu dvaju svjetova, materijalnog i duhovnog Trebalo bi se odkameniti i poi bez osvrtanja kroz kapiju grada Prolaskom kroz gradske kapije otvaraju se sfere iste prirode, putevi do izgubljene staze od one plave trave, put do odbjeglog vlastitog srca, a neutaiva potreba za prolaskom kroz kapije pojaava se kroz anaforiko, viestruko ponavljanje glagolskog kondicionala trebalo bi na poetku svakog distiha (Piri, 2010: 45). Uz oblik glagolskog kondicionala trebalo bi dolazi odreeni glagol (nauiti, odkameniti, pronai, umiti, onesvijestiti se, stati, sastati, odkameniti, htjeti) iji niz pokazuje ne samo osnovnu strukturu nego i logini, spoznajni niz stadija od nauiti do htjeti koji se razvija poput leksikog kostura unaprijed zadatog kao ema umjetnine (Piri, 2010: 45), ime su istovremeno naglaeni i raznoliki putevi do samospoznanja i susreta sa vlastitim gradom. Ponavljanjem stihova Trebalo bi se odkameniti i poi bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada lirski subjekt proiruje znaenje imenice grad u sintagmu kameni grad. Znaenje sintagme kameni grad opet je mogue spoznati u dva vida: jedan je da kameni grad simbolizira prostor subjektovog bivstvovanja u steku, nekropoli, a drugi je nemogunost iskazivanja vlastitog bia koje je potrebno otkameniti iznutra kapima dada. Kapija grada simbolino dijeli dva svijeta: onaj okamenjeni svijet bez pokreta, ivota i sunca, od onoga gdje se u obilju bilja nalaze
186
SLOVO O MAKU
jasne kapi ozorne rose, panini makovi i mravi. Putovanje lirskog subjekta kamenim gradom nekropolom, nastavlja se i u ciklusu Radimlja, i to u njenim pjesmama Vijenac i Bbbb. Naslovom Radimlja uspostavlja se asocijativna veza sa nekropolom Radimljom, gradom sunanih poivalita. U pjesmi Vijenac, u kojoj Kasim Prohi uoava obnovljivost ideje o suoenju kao zadnjem asu kada pada presuda o tome ta jesmo i kakva je konana svrha naeg postojanja (Prohi, 1998: 366) neprekidno se ponavlja motiv vremena i njegove prolaznosti, a nasuprot njemu stoji motiv trajnosti, vjenosti. Trajnost je mogue nai jedino u unutarnjem gradu. Prema Muhamedu atoru, prototekst pjesme Vijenac je u manihejskoj himni koja slavi tri take savrenstva (snagu makrokozmosa ine Sunce, mjesec i savreni ovjek dok stub mikrokozmosa ine savreni ovjek, djevica i um). Istinsko bie savrenog ovjeka utkano je u grad kao izraz nebeskog bia, metaforu uma, ljepote i neunitivosti pred vremenom. Unutarnji grad izraz je bia koje voeno manihejskim putevima, tei unutarnjem, a ne vanjskom. Stoga lirski subjekt, jak pred smru, zazivajui manihejsku himnu kao prototekst, alje imperativ da se izgradi vlastiti, unutarnji grad, i da pravac kretanja umjesto vani, na zapad ili istok, vodi unutra Ostavi zato oca i majku ostavi brata i sestru Oslobodi zato se svijeta prezri njegov cvijet Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu Jer je vrijeme blizu Imperativ o nastanku grada na planu jezikog izraza realizira se u etimolokoj figuri gdje se iz korijena imenice izvodi glagol (od imenice grad izvodi se glagol graditi), pa je put nastanka unutarnjeg grada istovjetan nastanku rijei koje su njegova vrsta osnova. Zato se u pjesmi Bbbb zaziva natpis sa steka, a time i nastanak svijeta koji poiva na rijei. Rije tako biva utkana u zidove unutarnjeg grada. Zazivanjem rijei u kojoj su magini, sakralni odbljesci, unutarnji grad pretae se u plodni vinograd Ali smo eto uli takve rijei od kojih I kada su tiho reene vaseljena jei Rijei o bojem prstu u sunanom krstu O gradu to valja ga sazidati u nama O vinogradaru i njegovom vinogradu Kasim Prohi uoava metaforu razmirja u Dizdarevom Kamenom spavau kao prizivanje pravog ovjekovog bia, i kao imenovanje stvari, i kao traenje vremena, njegove biti i smisla, i kao put ka istinskoj tiini (Prohi, 1998: 363 364), a
187
ona je nezaobilazna i kada je u pitanju doivljaj grada. Od imperativa u pjesmi Vijenac da se izgradi grad u sebi, u pjesmi Suoenje nailazi se na sumnju u susret sa unutarnjim gradom, sa sopstvenim biem Da uputismo se strasno u zagrljaj sa svojim slatkim jadom Kad sastati se nikad neemo sa nade svoje svojim gradom Na rubovima otre jave, subjektovo bie, i kad gradi grad, sumnja u mogunost njegovog nastanka, susreta sa onim to je njegovo iskonsko bie koje je utkano u metaforu grada. Sjeanje na niti minulog ivota kroz oi u koje se nastanio pradavni mrak, prisutno je u pjesmi Svatovska. Kako istie Kasim Prohi u Svatovskoj se misao o razmirju kao sudbinskoj granici jo vie metafizicira, premda je itava pjesma paganska pohvala ivotu i njegovom sjemenu (Prohi, 1998: 364). U sjeanju na okonani ivot i njegovu snagu koja ivi u nekim novim oima, lirski subjekt sluti da neke nove oi ponovo trae svoje bie, odnosno, svoj grad. Ponovo se u tim zaklopljenim oima ogleda paradoks traenja i nenalaenja, grad traenja i Grad nenalaenja, gubitka i rastanka Traei trkom sebe u svom gradu Nekto je opet ostao Bez svog jedinog Grada Ljudski usud je razbiti okove materijalnog grada da bi se ostvario konani susret sa unutarnjim sobom, pa se potraga za vlastitim gradom javlja kao neminovnost i iskonska potreba svakog bia bez obzira na vrijeme u kojem ivi. U pjesmi Kolo bola, oslanjajui se na usmeno lirsko stvaralatvo, ali i iskustvo bogumilske hereze srednjevjekovne Bosne, to Makovu kazivanju o ovjeku i ivotu daje teinu i gustou (Ustamuji, 2004: 122 123), grad simbolizira mjeru kola, njegovu snagu, povezanost u nerazbijeni krug ivota iz kojeg se ne moe iskoraiti, kao i uzidanost u zemaljski grad muka. U obezlienoj formi ne iskazuje se ak ni nada za susretom s vlastitim unutarnjim gradom nade, te se priziva slika subjekta zatvorenog u mozak, zarobljenog u srce Koliko jada od grada do grada Koliko greba od brega do brega U neprekinutoj liniji kola sudbina se sizifovski podnosi, kolo se okree i traje, ritam ivota tee i s ehom se bola ivi (Ustamuji, 2004: 123). Dizdarevo poetsko kretanje u dualistikim oprenostima na kome je gradio svoju poeziju jo od Vidovopoljske noi (ator, 2005:112), karakteristino je i za doivljaj grada u zbirci Kameni spava. Pronaavi ljepotu nebeskog grada u svom biu,
188
SLOVO O MAKU
a preavi kapije kamenog grada, lirski subjekt se suoava i sa materijalnim zemaljskim gradom gdje vladaju ratovi i brojna historijska previranja, gdje je Dizdar saeo cjelokupnu sudbinu bosanskog ovjeka (ator, 2005: 113) ali gdje se iitava i univerzalna ljudska poruka o borbi protiv mraka i zlih sila koje vladaju i koji su u traginoj sudbini bosanskog ovjeka dobivali tragine obrise (ator, 2005:113). Znaenju grada koji je izraz ovjekovog nebeskog bia, suprotstavljeno je znaenje grada kao vanjskog prostora, srednjevjekovne utvrde nad kojom bdije uvijek neko izvana. Uvijek ima neki badac koji badi nad gradom, onaj koji istovremeno nosi i znaenje ljudskog uvanja i bdijenje nad dogmom, nad ideologemom, samozvanog ljudskog arbitriranja nad Istinom, samoproglaavanja tumaem Istine (Piri, 2010: 43) to je opjevano u pjesmi Zapis o nespini u ciklusu Slovo o zemlji. Badac je, prema Dizdarevom objanjenju, onaj koji bdije, koji ne spava, dok Alija Piri proiruje tu znaenjsku odrednicu navodei da viestruko ponavljanje rijei badac ima namjeru stvoriti utisak pokrivenosti svake pore ivota uvarima dogme, jedinim tumaima ideologeme i policajcima slobodnog izraavanja (Piri, 2005: 43). Grad u ovoj pjesmi ima znaenje materijalnog, zemaljskog prostora prekrivenog badevim okom, to podsjea na Suiev bosanski prostor pijunaa i uhoenja nad kojim u svakom vremenu neko bdije stvarajui atmosferu straha i egzistencijalnog bezizlaza Na gradu badi badac badi na vasi Badac se nikadar ne vidi niti se glasi Znaenje grada u ovoj pjesmi uvjetovano je i tekstovima koji su posluili kao prototekst u ciklusu Slovo o zemlji. I dok je u ciklusu Slovo o nebu bilo rijei uglavnom o metafizikim opim pitanjima, sa naslanjanjem na biblijske i manihejske tekstove, u ciklusu pjesama Slovo o zemlji pjesnike istine su pronaene na epitafima, ija veoma uspjela stilizacija je vidljiva u mnogim pjesmama (ator, 2005: 115). U pjesmi Slovo o nespini gdje je grad zlokobni prostor pijunskog oka, prisutni su i zvuci modernistikog prototeksta u kojem grad simbolizira prostor tajanstvenih sjena i avetinjskih obrisa, otuenja i tjeskobe pred neizvjesnou egzistencijalnog kruga. Taj zaarani krug izmeu slutnje i sumnje opiven je jecajem palog anela zatoenog u trono tijelo. Osloboditi se egzistencijalne tjeskobe mogue je jedino potpunim suoenjem i sa neprijateljem i sa sopstvenim razmirjima u zavrnoj pjesmi Poruka. U ovoj pjesmi lirski subjekt suoava se sa oklopnikom koji dolazi sa sjevera. Bacivi tit pred nepoznatim oklopnikom, Dizdarev subjekt je svjestan da je prostor vanjskog grada jo jedan od puteva do unutarnjeg grada, koji neprijatelj
189
ne moe pronai jer su putevi mjesta otpora, subverzije (Katni Bakari, 2007: 11). U pjesmi Poruka, gradu kao vanjskom prostoru, izrazu jedne kulture, prijeti nestanak poto je oznaen Drugim, Drugaijim, pa se i lirski subjekt prkosno javlja iz pozicije historijske drugosti Doi e na elu oklopnika sa sjevera i do temelja unititi moj grad U vanjskom prostoru grada, za razliku od nebeskog grada koji je pohranjem u ovjeku, lirski subjekt se suoava sa zlokobnim neprijateljem ulovljen u okrutnosti historijskog kruga. Dramatini susret unutarnjeg i vanjskog o kojem polemizira Karahasan u kontekstu pripovijedanja i njegove veze sa gradom, razrjeava se i u prostoru Makovog grada. U Poruci suoavaju se unutarnje i vanjsko ovjekovo bie, vjeno i prolazno, dobro i zlo, grad izgraen u boanskom biu subjekta i vanjski grad, utvrda koja se slama pred navalom neprijatelja sa sjevera. Meutim, historijski vjetrovi koji mrve jedan grad nisu snani pred gradom koji se nalazi u unutarnjem postojanju, niti pred gradom koji moe procvjetati u cvjetnu poruku, jer oni ne poznaju unutarnju mapu puteva, niti puteve od ovjeka do ovjeka, pa ni unutar jednog ovjeka (Katni Bakari, 2007: 13). U pjesmi Poruka sublimirana su znaenja koja grad ima u zbirci Kameni spava. Prvo znaenje se odnosi na grad kao vanjski, materijalni prostor, koji se, fukoovski reeno, kao tijelo lomi pred historijom, o emu svjedoe stihovi Doi e na elu oklopnika sa sjevera/ i do temelja unititi moj grad. Drugo znaenje je metaforino, a odnosi se na grad mrtvih nekropolu, znaenje koje je iskazano sintagmatskim sklopom s metaforinim znaenjem a u kojoj se prepoznaju motivi vezani za vanjski izgled srednjevjekovnog groba steka : Na prvoj kamenoj gromai/ ili Procvala/ Cvjetna Poruka. Iako je nekropola grad mrtvih materijalni prostor satkan od niza cvjetnih poruka, ona je i granica izmeu dva svijeta, materijalnog i duhovnog, te je svojevrsna kapija iz materijalnog u duhovni, iz zemaljskog u nebeski svijet. Nakon prelaska kroz kapije kamenog grada, mogue je pronai jo jedan grad koji ima izrazito metaforino znaenje. To znaenje se odnosi na grad kao ovjekov unutarnji, emotivni prostor ije je izvorite u manihejskom uenju, senzibilitetu sevdalinke, panteistikom spoznanju ivota, modernistikoj tradiciji gdje svojim biem pripada pjesnik Mak Dizdar i njegov lirski subjekt. To je neunitivi grad kojim se tiho kree neunitivi lirski subjekt osnaen mrnjom neprijatelja i vlastitom ljubavi prema gradu istovremeno spoznavi vrijednost svog neunitivog vinograda ivota u kojem je lien muka tronog bivstvovanja u tijelu. Kao to se lirski subjekt s radou
190
SLOVO O MAKU
oslobaa svoga tronog tijela, na isti nain se oslobaa i prostora zemaljskoga grada u kojem vladaju ratovi i smrt. I udit e se potom kad uje kako Ponovno koraam Tih po gradu Opet te elei O takvom gradu oklopnik sa istoka, zapada ili juga, paradoksalno, nita ne zna, iako dolazi kao propovjednik, nadmonik. Meutim, ba takvom oklopniku, lirski subjekt poruuje da put od tebe do mene nije isto to i put od mene do tebe. Grad postaje metafora polifonog pamenja gdje je arhivirano kolektivno tragino iskustvo u vrtlogu ratova, ali i individualno sjeanje subjekta na svoje porijeklo i intimna nastojanja da satvori vlastiti vinograd koji je izraz Boije milosti i znak aneoskog porijekla ovjeka. I u srednjevjekovnoj utvrdi, i u nekropoli, i u svom unutarnjem gradu, lirski subjekt svoja razmirja sublimira u suoenja roita: u roite sa neprijateljem, roite sa onostranim iskustvom koje je put do suoenja u savrenom ovjeku. U kontekstu Karahasanovih prostornih odrednica (vrt, put, tvrava), grad ima znaenja tvrave, prostora konanog odredita na koji vode i unutarnji i vanjski putevi.
Town as a Place of Remembrance in Mak Dizdar`s Stone Sleeper
Summary
This work tries to analyze a town as a symbolic place in Mak Dizdar`s Stone Sleeper and to answer what is its function and meaning. Town has symbolical meaning that is a product of culture, so it is perceived as a cultural metaphor. Metaphorical meaning of the town in Dizdar`s Stone Sleeper has its roots in medieval Bosnian tradition, in oral poetry, Bosniak`s poetry on Oriental languages and modern poetry.
Izvor
Dizdar, Mak (1973), Kameni spava, Prva knjievna komuna, Mostar
Literatura
Durakovi, Enes (1998), Govor i utnja tajanstva u: Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, knjiga 3: novija knjievnost poezija, priredio Enes Durakovi, Alef, Sarajevo, 379 - 404
191
Karahasan, Devad (2007), O jeziku i strahu, Connectum, Sarajevo Karahasan, Devad (2008), Pripovijedati grad Sarajevske sveske, br.21 01/12/2008. godine, www.sveske.ba/bs/content/pripovijedati-grad, Katni Bakari, Marina (2011), Kultura i pamenje u Kamenom spavau Maka Dizdara (kulturalni elementi u poeziji Mehmedalije Dizdara) (Culture and Memory in Mak Dizdar `s Stone Sleeper (Cultural elements in Mak Dizdar`s poetry), Pregled, asopis za drutvena pitanja / A Periodical for Social Issues, Sarajevo, 9 - 23 Piri, Alija (2010), Ponavljanja kao stilotvorni efekat u: Arheologija teksta, DES, Sarajevo, 41 - 61 Prohi, Kasim (1998), Razmirje: koraci na rubu otre jave u: Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, knjiga 3: novija knjievnost poezija, priredio Enes Durakovi, Alef, Sarajevo, 357 - 379 ator, Muhamed (2005), Intertekstualnost kao polazite u tumaenju Kamenog spavaa, Slovo Gorina 27/ 2005, DES Sarajevo, 110 118 Ustamuji, Elbisa (2004), Kolo bola Kamena forma u: Tekst i analiza, Univerzitet Demal Bijedi u Mostaru, Fakultet humanistikih nauka, edicija Istraivanja, Mostar, 115 - 125 Vueti, ime (1998), O Maku Dizdaru u: Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, knjiga 3: novija knjievnost poezija, priredio Enes Durakovi, Alef, Sarajevo, 343 - 350
192
Irma Mari
Fakultet humanistikih nauka Univerzitet Demal Bijedi u Mostaru irma.maric@unmo.ba
EGZiSTENciJA SAMOPREPOZNAVANJA U poetici Kamenog spavaa (Iskustvo ivota i NADISKUStVO SMRtI U Slovu o ovjeku)
SAETAK
Najkompleksnija duhovnost izraena je u umjetnosti. Produhovljenje je proces ovjekovog analitikog stava prema sebi i drugima. Ljudsko duh je podvrgnut raznim procesima koje moe, a i ne mora poimiti. Ponekad smo svjesni, a ponekad nesvjesni takvih situacija. Svijest i samosvijest; prepoznavanje i samoprepoznavanje su najvaniji elementi duhovnosti na pragu 21. vijeka, te se habitus istraivakog postupka prepoznaje u najsitnijim titrajima, izdisajima, sjeanjima, dogaajima, doivljajima koji su zabiljeeni, ili tek naeti u svijesti. eli se dokuiti na prvi pogled nedokuivo. Izai iz kruga koji je nametnut kao gotov ivotodajni krug, ispupiti misao i razmiljati o njoj. Takav put je put traenja sebe, smisla, sree, ljubavi... Tako se raa spoznaja o vlastitoj dvojnosti, dualizmu koji apsorbira svijest i podsvijest u nastojanju da se strane jedne due istrae u vlastitoj putanji, bolje rei zajednikom putu. Kljune rijei: slovo, spava, egzistencija, samoprepoznavanje, identitet, fatalizam, fantazmagorija, poetika.
SpavaevO slOvO O Ovjeku
Poetskom rijeju, Mehmedalija Mak Dizdar afirmirao se kao najznaajniji bonjaki pjesnik, to je rezultiralo kontinuiranim tumaenjima i valorizacijama njegovog djela. Kasim Prohi u tekstu Mak Dizdar kae: Mak Dizdar je autor izrazito naglaene pjesnike samosvijesti. Mak Dizdar nasluuje egzistencijalistike smislove i njegov pjesniki svijet je ponikao iz lirsko-intelektualnog miljea modernog ovjeka na putevima potrage za identitetom. Traganje za smislom, sreom, postojanjem, prolou kljuni su motivi te poezije. Mak Dizdar je stvaralaki razapet izmeu slutnje
193
i sumnje u vlastito bitisanje, u igosanu egzistenciju. Nastoji prepoznati i uhvatiti prolost oima sadanjosti i poslati poruku budunosti. Enes Durakovi primjeuje da se Makova poetska vizija prolosti... prelila u stihove humanistikog spokoja ljudske uspravnosti nad zlom i duboke plemenitosti katarktikoga nadrastanja patnje, poraza, i bola istrajnou ovjekovog sna o kosmikoj utjehi i nitavnosti pobjednih peana pred velikim sudom Vremena.1 Midhat Begi, takoer, naglaava:
U osjeaju te neuralginosti, u opem osjeaju izgubljenosti suvremenog ovjeka svoje pokrajine, on oslukuje njegovo davno jedinstvo, i svojstvo, hoe mu razaznati tajnu, vidi ga u svojim fantazmima koje bude steci i zapisi na rubovima knjiga. Sluajnim slijedom okolnosti taj Kameni spava Maka Dizdara pjesma je o suvremenom ovjeku, o fatalnoj upitanosti pred nijemim mramorjem i u opoj kompliciranosti.2
Egzistencijalistiki poriv u Dizdarevom Slovu o ovjeku posjeduje poetski rekvizitarij u kojem je glavni idejni i motivski rekvizit usud zatvorenosti, omeenosti, satvorenosti motiv koji se razlae zarobljenou plotom i mesom, kou i tijelom: Satvoren u tijelu zatvoren u koi ----------------------------------------Zatvoren u mozak zarobljen u srce ------------------------------------------Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti... Taj usudni fenomen zatvorenosti i satvorenosti Dizdar realizira elementima poetskog jezika kojim humanizira ne samo taj usud nego i dijalektiku jedino mogueg postojanja izraenog simbolikom srebra, neba, vina i hljeba. Pa, ipak, ta simbolika sugerira ovjekovu nemo kao drugi rekvizit ove fantazmagorije: Otrgnut od neba eli hljeba vina Kamena i dima samo ima svima Tjelesnost u ovom sluaju pjesnik promovira elementima tijela koji se preobraavaju u elemente apstraktno duhovnog, pa se zlehudom ljudskom snu pridodaju mozak i srce, nebo i krv svojevrsno pijanstvo u kojem se rekviziti duhovnog mijeaju s elementima materijalnog, kad sve postaje univerzalno kolo bola. Retorsko-poetsko pitanje: potonji il prvi, u zavrnoj, petoj, pjesmi formira snovnu
1 Enes Durakovi, Govor i utnja tajanstva, u Mak Dizdar, Kameni spava, Ljiljan, Sarajevo,
1997, str. 8. 2 Midhat Begi, etiri bosanskohercegovaka pjesnika, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 28.
194
SLOVO O MAKU
refleksiju imaginarnog kola koje se igra, htjeli-ne htjeli, za sudbinu uzajamnog sauesnitva u intimnoj inkarnaciji s kolektivnim usudom: U tom kolu bola ni potonj ni prvi Igrite si strvi i roite crvi Ipak, Dizdarevo slovo otvara put kompleksnog prepoznavanja koje nije ni lahko ni potpuno shvatljivo. U senzacijama koje mu nude rijei s bogumilskih steaka uspijeva se sjetiti i zaboravljenog sebe. I prepoznati se, moda prvi put! Moemo vjerovati da je tada rije o otkrovenju. A svako prepoznavanje je stvaralako-intelektualni poriv tragom kojeg ulazimo u problemsko-refleksivne sfere, u slojeve ivotnog apsurda. Moda i zato to je i sve nae ujedno i tue, kao to je u svakom kolu: U kamenom spavau pjesnik je prepoznao sebe rijeotvorca, izrazitog heretika i svakog ovjeka potencijalnog prijestupnika Reda i Kanona.3 Kroz slova Kamenog spavaa iitavamo razliite slojeve ljudske drame koja se interpolira preko prolosti i identificira sa sadanjou. Poezija Maka Dizdara je svevremenska, poezija prolog, sadanjeg i budueg. Otvara poseban i kompleksan duhovni prostor jer obezbjeuje drukiju dimenziju i vieznanije mogunosti. Taj spoznajni egzistencijalni koloplet, koji razapinje, ne samo da prepoznajemo nego u nj intimoloki uranjamo. Usredsredimo se na ciklus pjesama Slovo o ovjeku koji, ini se, posjeduje poetskostvaralaku, i iskustveno-filozofsku strast za prepoznavanjem u kojem se krije paradoks u nunom prihvatanju samospoznaje kao osmiljaja unutar vlastitog duhovnog portreta. Tako i E. Durakovi uoava Dizdarevu osnovnu nit u tkanju vizije ljudskog bitisanja: I pored sve autentinosti pjesnikog doivljaja Bosne, Kameni spava, Maka Dizdara rastvara jednu mnogo znaajniju viziju ovjekove sudbine: njegova zaviajna melodija tek je uvodna fraza polifoniski razvijene i molski intonirane simfonije o ovjeku, zemlji i nebu, padu i uznesenju, bolu i spasenju.4 U Prvom slovu o ovjeku, kako je ve donekle otkriveno zatvoreni, zatoeni subjekt se pita kako premostiti nepremostivi prostor, kako iskoiti iz samoga sebe, izmigoljiti iz nametnutog kruga:
Sarajevo, 1996, 219. 4 Enes Durakovi, Govor i utnja tajanstva, u Mak Dizdar, Kameni spava, Ljiljan, Sarajevo, 1997, str. 11, 12.
3 Kasim Prohi, Mak Dizdar, u Mak Dizdar, Kameni spava, IP Sarajevo Publishing,
195
Prvo Satvoren u tijelu zatvoren u koi Sanja da se nebo vrati i umnoi Zatvoren u mozak zarobljen u srce U toj tamnoj jami vjeno sanja sunce Zarobljen u meso zarobljen u te kosti Prostor taj do neba Kako da premosti? Pa kako onda dosegnuti sanjano sunce i rastoiti tjelesne stege, nai konaan smiraj? imievski motiv nesporazuma izmeu tijela i duhovne tendencije je i kod Dizdara kljuni motiv nemoi premoivanja prostora kao fatalne sudbine za kojom ovjek uzaludno ezne. Otuda apsurdni detalj jame i sunca koji ne mogu jedno bez drugog, a koji se egzistencijalno ne slau. Poetska fantazmagorija Kamenog spavaa, izmeu ostalog, otvara kompleksnu duhovnost tog razmaknutog prostora kao stanita bezgranine ambijentalnosti u okviru ve spomenutog prepoznavanja kao sutine egzistencijalnog usklinika koji izrasta u stvaralakoj potenciji. Pjev Maka Dizdara javlja se kao intinuitivni fenomen neproienih i neodgovorenih pitanja ovjeka o ovjeku, nebu, zemlji, napokon o slovu. Egzistencijalni porivi u tom poetskom hermetizmu nuno razvijaju fatum izgubljenosti, straha, oaja, suoavanja. Od prvog ovjeka, pa do danas, pitanja egzistencije i smisla ostaju jednako otvorena i zatvorena. Tu je slinost i kamenog i modernog ovjeka. Tu je njihova istost, a u njoj isti apsurd. Pjesniku prolost slui kao inicijalni motiv u strukturi samoprepoznavanja, a svako prepoznavanje je stvaralako-intelektualni poriv istaknut poetiziranim iskazom to se uahurava kao bolno razmaknuti prostor u kojem se raa ogoljeno polje fatalnih opsesija istraivaa, intelektualca, pjesnika koji iitava vie od onoga to je naslijedio i koji eli odgonetnuti varljive, stvarne senzacije to se vrte u krug: Drugo Zatvoren u rebra zarobljen od srebra I kad si visokan bjelji ni od srebra Satvoren u tijelu zatvoren u koi Sanja da se nebo sa tom zemljom sloi Otrgnut od neba udi hljeba vina Al u domu tvome Kad e domovina?
196
SLOVO O MAKU
Ovo Drugo slovo o ovjeku iz Kamenog spavaa svjedoi u korist golog ovjeka, baenog u stvarni svijet koji svim silama eli napustiti. Lirski subjekat je ponovo zatvoren (satvoren) i otrgnut od neba, od doma, bez obzira to udi za inkarnacijom neba i zemlje kao podjednakih stanita ovoga i onoga svijeta. Kako u ponuenim mogunostima iskustva ivota i nadiskustva smrti opravdati polje apsurdnog i paradoksalnog? Kako se odrei tijela na radost due? To je samo jedno pitanje koje izrasta iz fatalne nepomirljivosti, iz nevolje koju iitavamo u ovom ciklusu. Lajtmotivi koje Dizdar prepoznaje u bogumilskim nekropolama poetna su zagonetka koja, kao takva, ostaje nerazjanjena ovjeku u procjepu izmeu dobra i zla, stvarnosti i sna, zemlje i neba, tijela i due: Tree Zatvoren u meso zarobljen u kosti Pa e tvoje kosti tvoje meso bosti Otrgnut od neba eli hljeba vina Kamena i dima samo ima svima Od te ruke dvije tvoja jedna nije Jedna drugu ko da Hoe da pobije?
U Treem slovu javlja se, kao to vidimo, motiv duhovnog raspea i pitanja kako
prenebregnuti tjeskobnu prirodu i, metaforiki gledano, stvoriti otrgnue od presije zemlje i neba, ivota i smrti, prepoznati i nadjaati apsurd zatvorenosti i satvorenosti kad od te ruke dvije tvoja jedna nije; skriti se u tjelesnost (plot) koja ti je data, a pritom sanjati da se nebo priblii i vrati to su samo neki od kljunih putokaza ciklusa Slova o ovjeku, pa i cijelog Kamenog spavaa: etvrto Zatvoren u mozak zarobljen u srce U toj tamnoj jami vjeno zove sunce Sanja da se nebo priblii i vrati Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati U ilite slien zatvoren u krvi U tom kolu bola Potonji il Prvi?
197
Preko praznine svijeta i zagonetke neba, lirski subjekat ispisuje dramu skrivenog straha i sumnje u to magino slovo. Bogumilsko dualistiko uenje Dizdaru je ponudilo identifikaciju koja je realizirana kroz kosmopolitsku viziju to se u pijanstvu klati. Egzistencijalne situacije koje prepoznajemo u Dizdarevoj poeziji su naznake munine koju nalazimo kod modernih pjesnika dvadesetog vijeka. Apsurd je jedini put prelaska od prvog do drugog sebe. To je jedna od metamorfoza koja moda nije upitna u svijetu munine. Poetika Kamenog spavaa u kukama slova kazuje intimu ovjeka kao bia koje prepoznaje krajnje granice tjeskobe, samoe, otuenja pri emu je on sam sobom zagonetka samoga sebe, pa zato: Peto U tom kolu bola ni potonji ni prvi Igrite si strvi i roite crvi Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela Kad e tijelo samo da Postane djelo? Ovom prilikom zakljuimo i izrazimo dilemu koja tek otvara beskrajna pitanja nad sutinom onoga to kameni spava, izmeu ostaloga, nedvosmisleno razgoliuje (reklo bi se, bez samilosti) viu istinu s kojom se i miri i ne miri, ali istinu koja se, izgleda, namee kao usud dviju ruku to se ne slau, ali ne mogu jedna bez druge, kao ni zemlja i nebo, ivot i smrt, srce i razum. Stvaralaki poriv pjesnika Maka Dizdara adaptira se u iznimno originalnom poetsko-filozofskom poimanju smisla egzistencije otvarajui tako poetske doivljajno-refleksivne prostore neodgonetnutog svijeta i sutine ivota i smrti u njemu. Kako Prohi, izmeu ostalog, kae:
Otuda se moe rei da je prisustvo motiva smrti u svakoj besjedi kamenog spavaa tek i omoguilo da u njegovom metafizikom apatu prepoznamo slovo ivota, onu stianu i gorku rije koja o ivotu ne praznoslovi, ali ga razumijeva, koja ivot ne imenuje, nego ga priziva, sluti, prubliava mu se, kojoj je ivot unutarnji poriv i smisleno utoite.5
Opjevana slova Maka Dizdara ispisuju pjesniku fatamorganu i fantazmagoriju na podlozi iskustvenog i stvaralakog samoprepoznavanja u ivotnom prepoznavanju. Simbolika Slova o ovjeku nije samo poetska vizura, nego je i
Sarajevo, 1996, str. 219.
5 Kasim Prohi, Mak Dizdar, u Mak Dizdar, Kameni spava, IP Sarajevo Publishing,
198
SLOVO O MAKU
dramatino pitanje o smislu i besmislu. Kao i svako nepatvoreno umjetnikoestetsko vienje svijeta i u njemu ljudskog ivota, i Dizdarev ciklus Slovo o ovjeku zav rava ne samo egzistencijalnom opaskom o tom ivotu nego i poentom humanistiko-produhovljenog spoznajnog rekvizita o svrhovitosti ivljenja. Je li izlaz da tijelo postane djelo?
Egzistence as self-recognition in the poetics of Stone sleeper (the experience of life and over-experience of death in a Word about man)
Summary
The most complex spirituality is exposed in art. Spiritualization is a process of human analytic attitude towards one self and others. The human spirit engages in different processes which it can, but doesnt necessarily have to grasp. Sometimes we are conscious of such situations, but sometimes we arent. Consciousness and self-consciousness; recognition and self-recognition are key spiritual elements on the verge of the 21st century. Mental makeup of research process is recognized in slightest oscillation, exhalations, memories, events, experiences registered or just touched on. At first glance, the unreachable is sought to be reached; to escape the imposed circle as a finished life circle, make prominent thought and think about it. That is the way of seeking for the self, meaning, happiness, love In this way the understanding of the duality of the self is born; the duality which absorbs consciousness and sub consciousness in the aim to explore the sides of one sole in the course of one own, or, more precisely shared way.
Izvori
Mak Dizdar, Kameni spava, Ljiljan, Sarajevo, 1997. Mak Dizdar, Kameni spava, IP Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1996.
Literatura
Enes Durakovi, Govor i utnja tajanstva, u Mak Dizdar, Kameni spava, Ljiljan, Sarajevo, 1997. Midhat Begi, etiri bosanskohercegovaka pjesnika, Svjetlost, Sarajevo, 1981. Kasim Prohi, Mak Dizdar, u Mak Dizdar, Kameni spava, IP Sarajevo Publishing, Sarajevo, 1996.
199
doc. dr. Perina Meic

Filozofski fakultete Sveuilite u Mostaru
Mak Dizdar i Tin Ujevi itanje pjesme MeKI jastuk za mrtvace

SAETAK
U tekstu e biti analizirana pjesma Maka Dizdara Meki jastuk za mrtvace posveena Tinu Ujeviu. Analiza e obuhvatiti istraivanje semiotikih procesa s obzirom na semantiki, sintaktiki i pragmatini aspekt pjesnikog znaka, te usporedbe poetikih koncepcija dvaju pjesnika. Kljune rijei: Mak Dizdar, Tin Ujevi, semiotiko itanje
Pjesma Meki jastuk za mrtvace prvi je put objavljena u pjesnikoj zbirci Vidovopoljska no koja je, kao Dizdarov pjesniki prvijenac i prva knjiga biblioteke NO-BI (Nova biblioteka), tiskana 1936. godine.1 Zbog cenzure, iz navedene je zbirke izbaena nekolicina pjesama pa su, u konanoj verziji, u Vidovopoljskoj noi objavljene samo 24 pjesme. Proirena i znatnim dijelom preraena inaica pjesme pojavljuje se i kasnije, u izboru iz poezije Maka Dizdara koji je, pod nazivom Pjesme, objavljen 1968. godine u Sarajevu.
1 U potrazi za navedenom pjesnikom zbirkom u knjinici Kreevskog samostana pronala sam jedan njezin primjerak koji je mladi pisac darovao hrvatskom knjievniku i novinaru Ivanu Milieviu. Na prvoj stranici navedenog primjerka, Mak Dizdar je napisao kratku posvetu: Gospodinu Ivanu Milieviu u znak potovanja Mak Dizdar pisac. Navedeni primjerak samostanskoj je knjievnici darovala Neda Milievi, kerka Ivana Milievia. Inae, Ivan (Aziz) Milievi je knjievnik i novinar pravake orijentacije. Roen je 23. travnja 1868. u Mostaru. Zavrio je pravo u Beu. Knjievne radove poinje objavljivati u Hercegovakom bosiljku (1883.-1885.) i Glasu Hercegovca (1885.-1896.). Pjesme i novele objavljivao je pod pseudonimima Aziz Hercegovac i Ibni Mostari. Ostvaruje knjievnu suradnju s prijateljem Osmanom Nurijem Hadiem, s kojim, meu ostalima, objavljuje prvi muslimanski kalendar Mearif 1894. pod zajednikim pseudonimom Osman-Aziz. Godine 1897. u Mostaru pokree list Osvit. Umro je 23. svibnja 1950. u Sarajevu.
201
Pjesma Meki jastuk za mrtvace u ovom je drugom izdanju (1968.) znatno izmijenjena, tj. proirena i strukturalno reorganizirana. Posveena je hrvatskom pjesniku Tinu Ujeviu.
***
S obzirom da je prva inaica pjesme objavljena 1936., u vrijeme Dizdarovih pjesnikih poetaka, a njezina druga varijanta 1968., nekoliko godina prije autorove smrti, dakle, u vrijeme kad se ve moe govoriti o zaokruenom pjesnikom opusu, navedenu pjesmu valja razumijevati kao osobit knjievni znak u kojem se oituju konstante, ali i odreene promjene Dizdareve poetike. Kad je rije o konstantama valja rei da su to ona svojstva pjesnikog iskaza po kojima Dizdarovo pjesnitvo prepoznajemo kao jedinstven i prepoznatljiv semiotiki sustav. to se tie promjena tu se, prije svega, misli na odreene modifikacije unutar opusa koje je mogue pratiti tek kada se Dizdarovo pjesnitvo sagleda u vremenskom slijedu, kao dovrena i zaokruena knjievna cjelina. S obzirom na navedeno valja istaknuti da e ponueno itanje pjesme Meki jastuk za mrtvace u interpretativni fokus staviti semiotike procese unutar pjesme kao osobitog znaka, ali i sve ostale okolnosti koje se tiu Dizdarova pjesnikog opusa kao cjeline, a onda i relacija koje taj opus uspostavlja s poetikama drugih knjievnika.2
pojavljuje se i pitanje koji su pjesnici iz hrvatske knjievne tradicije vani za razumijevanje Dizdarove poetike. Da su veze Maka Dizdara s hrvatskom knjievnom batinom iznimno zanimljive i vieslojne pokazuje i nain na koji je pjesnikov opus prezentiran u povijestima hrvatske knjievnosti. Od novijih povijesti hrvatske knjievnosti o Maku Dizdaru pisali su Miroslav icel, Dubravko Jeli i Slobodan Prosperov Novak. icelov pregled Hrvatske knjievnosti 19. i 20. stoljea knjievni opus Maka Dizdara predstavlja u poglavlju u kojemu je obraena knjievna produkcija druge polovice 20. stoljea (od 1950. do 1990.). Smjetajui Dizdarov opus prije tzv. krugovake generacije, icel je istaknuo da je Mak Dizdar pisao pod neupitnim utjecajem A. B. imia i Tina Ujevia. Upozoravajui na nekolicinu njegovih zbirki on je posredno ukazao i na neke vane momente u Dizdarovu opusu nakon kojih se mogu uoiti odreene promjene poetike. U prvim Dizdarovim zbirkama (zanimljivo je da meu njima icel ne spominje Vidovopoljsku no) kao to su Plivaica (1954.) i Okrutnosti kruga (1960.) prevladava, kako veli icel, ekspresionistiki izraz. Za Kamenog spavaa icel je ustvrdio da oivljuje legende i povijest srednjovjekovne bosanskohercegovake batine, dok je za Modru rijeku iz 1971. istaknuo da unosi i nadrealistike elemente. O pjesnitvu Maka Dizdara, u svojoj Povijesti hrvatske knjievnosti iz 2004., pisao je i Dubravko Jeli. U kratkom prikazu upozorio je na injenicu da je Dizdar hrvatskoj
2 U okviru istraivanja pjesme Meki jastuk za mrtvace kao jedna od zanimljivijih tema
202
SLOVO O MAKU
knjievnosti pripadao vlastitom voljom i javno oitovanom odlukom iako, napominje Jeli, nije svakodnevno ivio i djelovao unutar hrvatske knjievnosti. Dizdarovu prvu pjesniku zbirku, Vidovopoljska no, Jeli je oznaio blijedim pjesnikim poetkom. Upozoravajui na autorov interes za duhovnost srednjovjekovne Bosne, Jeli je openito predstavio njegovu poetiku: Pjesnik malorijek, zgusnutih doivljaja i konciznih formi, Dizdar je gnomskim stihovima () oivio drevne legende i puke predaje (). ( Jeli, Dubravko: Povijest hrvatske knjievnosti, Zagreb, 2004., str. 529.) Najopseniji, ali ne i najrelevantniji, prikaz pjesnikog stvaralatva Maka Dizdara, meu navedenim je povjesniarima hrvatske knjievnosti, ponudio Slobodan Prosperov Novak. U Povijesti hrvatske knjievnosti iz 2003. Dizdara je smjestio u poglavlje posveeno suvremenicima. Uz osnovne podatke o pievu ivotu, Novak je ukratko predstavio veinu Dizdarovih pjesnikih zbirki (nije spominjao Minijature i Modru rijeku). Za Vidovopoljsku no je, u svom osebujnom stilu, rekao da je zbirka trendovskih socijalnih pjesama. (Novak, Slobodan Prosperov: Povijest hrvatske knjievnosti, Zagreb, 2003., str. 455.) Plivaicu je oznaio manifestnom poemom Dizdarova erotizma. (Isto, str. 455.) Svojevrsni nastavak Plivaice je zbirka Koljena za Madonu koja, za ovog povjesniara hrvatske knjievnosti, predstavlja afirmaciju istonjake ideje o povezanosti svih ivih i neivih tvari. (Isto, str. 456.) U zbirkama Povratak i Okrutnosti kruga Novak je, kao bitnu, istaknuo metaforu puta dodajui, u svom stilu, kako se u pjesmama navedenih zbirki pjesnik istovremeno pojavljuje u ulozi Odiseja i Sizifa, tj. onoga koji trai i onoga koji je svjestan apsurdnosti potrage. (Isto, str. 455.) Kamenog spavaa Novak je izdvojio kao najvaniju Dizdarovu knjigu. Predstavljajui je iznio je i niz dvojbenih, metajezino nepreciznih konstatacija kojima je pokuao dati svoje tumaenje navedene zbirke: To su stihovi saetog iskustva onih kojima je ruka podignuta k nebu na koje mi tek naknadno trebamo stupiti, to su stihovi bivih ljudi koji pred nama imaju metafiziku prednost. Kameni spava nije zato knjiga o dumanima, premda bi se i to moglo promisliti. To je spokojno pjevanje o nadmonosti onih koji znaju ekati, koji najbolje mogu snivati kad su mrtvi. (Isto, str. 456.) U knjievnopovijesnoj prezentaciji lika i djela Maka Dizdara Novak se posebno osvrnuo na pjesnikovo mjesto i status unutar hrvatske knjievnosti. Upozorio je na pievo muslimansko podrijetlo, potom i injenicu da je Dizdar izravno zahtijevao da ga se smatra organskim dijelom hrvatske knjievnosti. Konstatirajui da je Dizdar nepobitni dio hrvatske knjievne batine, Novak je istaknuo da je takav njegov izbor smatran zazornim i nacionalistikim. Upozorivi na samom kraju kako je Kameni spava vizionarska knjiga, djelo velike unutranje sabranosti, i jedna od najcjelovitijih zbirki svojega jezika, Novak je prikaz pjesnikova opusa zavrio zakljuivi da je Mak Dizdar jedan od najboljih lirskih glasova svojega stoljea. (Isto, str. 458.) Osim u povijestima hrvatske knjievnosti, stvaralatvo Maka Dizdara prezentirano je i u antologijama hrvatskoga pjesnitva. U dvjema integralnim antologijama hrvatskog pjesnitva, zasad jedinim takve vrste, one Vlatka Pavletia iz 1971., i relativno nedavno publicirane antologije Ante Stamaa, Mak Dizdar je zastupljen s nekoliko reprezentativnih pjesama. U Stamaevu izboru to su 4 pjesme: Gorin, Zapis o petorici, Slovo o smijehu i Modra rijeka.
203
***
Meu piscima s kojima je Dizdar uspostavljao razliite oblike intertekstualnog dijaloga3 na osobit se nain izdvaja hrvatski pjesnik Tin Ujevi. Veze Dizdarove s poetikom Tina Ujevia u knjievnim su se kritikama najee tumaile povrno, zadravajui se na apostrofiranju injenica iz ivota dvaju pjesnika. Povjesniari knjievnosti uglavnom su isticali da je Ujevi, za vrijeme boravka u Sarajevu (od 1930. do 1937.), utjecao na niz mladih bosanskohercegovakih pisaca kojega su kao pjesnika bijede socijalni pisci smatrali svojim.4 Rado se upozoravalo i na podatak da je Ujevi svojim prilogom (Kletva roditeljke Eve) sudjelovao u almanahu Oblaci nad kolibama.5
Pavletieva antologija Zlatna knjiga hrvatskog pjesnitva od poetaka do danas, u treem, proirenom izdanju iz 1971., pjesnitvo Maka Dizdara predstavila je pjesmama: Iskaz petog svjedoka, Ostrva, Zapis o petorici, Da onda zaborave da zaboravljaju i Modra rijeka. 3 U kritikama o Maku Dizdaru, u kontekstu prepoznavanja moguih utjecaja iz hrvatske knjievne tradicije, najee se spominju imena triju hrvatskih pisaca: M. Krlee, A. B. imia i T. Ujevia. Na utjecaje Miroslava Krlee pozornost je skrenuo D. Krvavac koji je, komentirajui zbirku Vidovopoljska no, njezina pisca oznaio izrazitim krleoidom. Elemente krleijanske poetike u pjesnitvu Maka Dizdara prepoznao je i Mushin Rizvi. On je, pozivajui se na istraivanja Enesa Durakovia, upozorio da u zbirci Vidovopoljska no probija ekspresionistiki stilski zasnov socijalnog aktivizma kao refleks pjesnikih iskustava iz Krleine ratne lirike. (Rizvi, Muhsin: Tokovi i stvaraoci iz knjievne Bosne, Tuzla, 1986., str. 95.). Pored Krlee, u kritikim se prikazima Dizdarova ranog pjesnitva povremeno upozoravalo na slinosti, ali i razlike, s poetikom A. B. imia. O toj je problematici nekoliko objekcija iznio Enes Durakovi. Po njegovu se esejistiki intoniranom tumaenju slinosti meu poetikama dvaju pjesnika ogledaju u doivljaju svijeta, u kojem se pjesniki subjekt osjea otuen i bioloki ugroen, te otud i nemoan da sauva bliskost materijalnosti i otkrije humani smisao stvari koje ga okruuju (Durakovi, Enes: Govor i utnja tajanstva: pjesniko djelo Maka Dizdara, Sarajevo, 1979., str. 15.). Prema Durakoviu, slino kao kod imia, i kod Dizdara se osjea intenzivan strah pred sablasnim silama dijabolizirane stvarnosti, to slijepo i nezaustavljivo zamrauju prostore ljudskog.(Isto, str. 15) Na osobit je nain vezu meu pjesnicima A. B. imiem i M. Dizdarom, ali i drugim hercegovakim pjesnicima, tumaio i Midhat Begi. On je u eseju anti Dui Humo imi Dizdar: poezija ljubavi, upozorio na zajedniko, zaviajno ishodie u poeziji navedenih pjesnika. U sluaju Maka Dizdara zaviajno je ishodite Stolac kojim e veliki pjesnik bitizaokupljen cijeli svoj stvaralaki vijek. 4 Rizvi, Muhsin: Tokovi i stvaraoci iz knjievne Bosne, Tuzla, 1986., str. 96. 5 Rije je o alamanahu koji je objedinjavao pjesnike, prozne, ak i kritike, priloge mladih socijalno orijentiranih bosanskohercegovakih knjievnika. Uz Ujevia, prilog u almanahu dali su pisci poput Marka Markovia, Husnije engia, Novaka Simia, Hamida Dizdara, Maka
204
SLOVO O MAKU
Kao sudionik knjievnog ivota u Bosni i Hercegovini Ujevi je, po rijeima Mushina Rizvia, tijekom cijelog svog boravka u Sarajevu, imao osobit odnos prema socijalnoj literaturi kao angairanom, tendencioznom knjievnom stvaranju kojemu su tridesetih godina bili prili gotovo svi ljeviarski pisci. Ipak, upozorava Rizvi, za razliku od navedenih pisaca Ujevi je socijalno bie poezije vidio izvan knjievnih angamana i utilitarizma, kao spontano stvaralako, istinsko ispoljavanje i doivljavanje linog ivota.6 Kakva su Ujevieva poetika naela i kakvo razumijevanje onoga to bi se moglo nazvati socijalnom problematikom d se iitati u tekstu Totalni pjesnik u kojemu je, knjievni kritiar i mlai brat A. B. imia, Stanislav imi, analizirao Ujevievu poetiku. Prema rijeima Pere imunovia, u navedenom se tekstu jasno vidi da je Stanislav imi bio blizak Ujevievu individualizmu i duhovnom artistokratizmu osobito kada je rije o njegovoj kratkoj parikoj fazi, vremenu u kojem se smatrao uvjerenim socijalistom, kontaktirao s Trockim, sluao predavanja Lunaarskog i Kropotkina7. Kad je rije vezama meu poetikama Maka Dizdara i Tina Ujevia8 valja upozoriti na injenicu da je rije o tipu intertekstualnih relacija koje su znatno sloenije od, uglavnom povrno, isticane injenice o Ujevievu utjecaju na nekolicinu mladih, socijalno osvijetenih bosanskohercegovakih pisaca - meu kojima se spominjalo i ime Maka Dizdara. Intertekstualni signali se (kad je rije o pjesmi Meki jastuk za mrtvace) dosta jasno iitavaju ve u Dizdarovu referiranju na stihove Ujevieve Svakidanje jadikovke, kao i u injenici da je druga inaica pjesme Meki jastuk za mrtvace (objavljena u izdanju iz 1968.) proirena i strukturalno reorganizirana na nain koji je njegovu pjesniku poruku uinio bliom poetici Tina Ujevia. S obzirom na postojanje dviju inaica pjesme Meki jastuk za mrtvace, u nastavku se valja zapitati kakva je razlika meu njima, odnosno o kakvoj je vrsti naknadnih intervencija rije?
Dizdara, Ilije Grbia, Jake Kuana, Hasana Kikia, Mirka V. Mihia, Petra Bakule, Ivana Softe i H. Kovaa. 6 Rizvi, Muhsin: Tokovi i stvaraoci iz knjievne Bosne, Tuzla, 1986., str. 90. 7 imunovi, Pero: Kritika i hereza, Mostar, 1997., str. 53. 8 Osim pjesme Meki jastuk za mrtvace i u nekim se drugim pjesmama zbirke Vidovopoljska no prepoznaju vie-manje oiti intertekstualni tragovi koje upuuju na Dizdarove veze s Ujevievom poetikom (npr. Jutro duhanskih radnica u Katmergradu).
***
205
Dvije inaice pjesme Meki jastuk za mrtvace - Ujevi kao referentna toka Na prvi se pogled za pjesmu Meki jastuk za mrtvace (u objema inaicama) moe rei da je socijalna pjesma u kojoj se, kao glavni, protee motiv smrti gradske sirotinje. Pozornije itanje pokazuje da je pjesma (u objema inaicama) znatno slojevitija, te da i u formalnom i u sadrajnom smislu nagovjetava neka od prepoznatljivih obiljeja Dizdarova pjesnitva. Zbiljski, socijalni motivi tek su okvir za artikulaciju umjetnike poruke u kojoj se propituju intimna egzistencijalna pitanja (osobito u onim dijelovima pjesme gdje Dizdar, posredstvom lirskog kazivaa, propituje odnos prema smrti i onostranom), potom pitanja ovjekove otuenosti (to dolazi do izraaja u stihovima u kojima lirski subjekt oituje potrebu za razumijevanjem, komunikacijom, openito za drugim ovjekom o emu svjedoi parafraza iz Ujevieve Svakidanje jadikovke) i duhovnosti (koja ukljuuje motive u kojima lirski kaziva zadire u sferu nesvjesnog ili mistinog i sl.). Ne treba posebno isticati da se navedeni raspon tema, u razliitim oblicima, pojavljuje i u pjesnitvu Tina Ujevia. Formalne pretpostavke - aspekt oznaitelja Kad je rije o formalnim pretpostavkama pjesme, prvo to itatelju upada u oi, jest iznimno koncentriran iskaz u kojemu pjesnik maksimalno koristi sve iskazne i ritmike potencijale odabranog znakovlja. To, dakako, podrazumijeva i izrazitu koherenciju pjesnikog znaka. Ona osobito dolazi do izraaja u drugoj inaici pjesme (1968.) u kojoj Dizdar izostavlja znakove interpunkcije. (Valja napomenuti da je prva inaica pjesme iz 1936. imala tek tri interpunkcijska znaka tri toke koje su oznaavale krajeve triju strofa. Na svim ostalim razinama strukture, npr. unutar pojedinih stinih redaka, interpunkcije nije bilo.) Potpuni izostanak interpunkcijskih znakova (ili njihovo svoenje na minimalni broj - to je svojstveno prvoj inaici pjesme iz 1936.) otvara mogunost da se znakovi unutar stinog retka, potom strofa, a onda i pjesme kao cjeline, mogu asocijativno (a ne linearno i kauzalno) vezivati u razliite znaenjske skupine, to doprinosi poveanju broja moguih sintagmatskih kombinacija, a slijedom toga i razliitih mogunosti tumaenja. Pjesma Meki jastuk za mrtvace u objema je inaicama podijeljena u tri strofe. U prvoj inaici, objavljenoj u zbirci Vidovopoljska no (1936.), pojavljuju se strofe od 9, 5 i 7 stihova.
206
SLOVO O MAKU
U drugoj je inaici pjesme (1968.) prva strofa znatno dulja sastoji se 25 stihova, druga se sastoji od 5, a trea od 6 stinih redaka. Iako druga i trea strofa, u objema varijantama pjesme, imaju priblino isti broj stihova, treba istaknuti da su razlike meu inaicama znatne i to ponajprije zbog osobitog preustroja odabranog znakovlja. Primjerice, druga strofa iz inaice iz 1936. koja glasi: O kako je ovjeku u mraku bez ovjeka kad je strahovito sam bez ikoga koga i ko ga voli i nikoga i ni koga i niko ga kad ne eka ni ena. u drugoj je varijanti (1968.) preinaena i dodana kao integralni dio prve strofe: () kako je ovjeku teko bez ovjeka kad beznadno je sam i oajan bez ikoga svoga bez koga ko ga i koga voli bez ikoga nekoga koga bi da grdi ili moli i nikoga i ni koga i niko ga kad ne eka niko iz ulice ni prve ni druga i niko iz daleka Druga je strofa u inaici iz 1968. koja glasi: Tad alosno teku minuti tad peku asi to ih samo poneko moe da nasluti tad alosno se ko vrba u jesen prsti svijaju ruke to je nekad moda bila tvoja i ivot goli kao odbaene karte ostaje bez boja postala posve novi dodatak. Naime, iz ranije se, prve, verzije preuzima samo stih u kojemu se pojavljuje motiv ruku koje se svijaju poput vrbe u jesen. Stini su reci, u objema inaicama, znaenjski razmjerno zaokruene cjeline. Stih je slobodan. U drugoj verziji pjesme objavljenoj 1968. prevladava dui stini redak. Obino je podijeljen na dva, a u pojedinim stihovima i na tri stina lanaka. Raspored stanki unutar stinog retka ne podlijee pravilnosti i simetriji. Za razliku od Dizdara koji je od svojih pjesnikih poetka odmah prigrlio slobodni stih, Ujevi je tijekom svog pjesnikog stvaralatva proao nekoliko faza. Njegov rani opus, tj. pjesnitvo do 1917. godine spjevano je u
207
akcenatskosilabikim stihovima, najee u trohejskim dvanaestercima i jampskim jedanaestercima. U toj se fazi, kako istie Ante Stama, esto pojavljuje forma soneta ili proizvoljni nizovi etverostihova. Od zbirke Auto na korzu (1932.), u Ujevievu se pjesnitvu, uz vezani stih, sve ee nalazi i slobodan stih koji signalizira i odreene promjene stila. U potrazi za autentinim pjesnikim izriajem, Ujevi je u svome pjesnitvu koristio razliite stilske koncepte: od modernizma, preko ekspresionizma, simultanizma, futurizma, do kubizma i nadrealizma. Kad je rije o stilu Maka Dizdara, osobito o stilu rane faze njegova stvaralatva, moglo bi se govoriti o svojevrsnoj mjeavini onoga to se (uvjetno) moe oznaiti socijalnom orijentacijom s elementima ekspresionistike poetike. Vaan segment u pjesnitvu Maka Dizdara jest rima. Dizdar, naelno se moe rei, rabi dvije vrste rime. Jednu bismo mogli nazvati tradicionalnom - to je vrsta rime koja se pojavljuje kao glasovno podudaranje rijei na krajevima (ne nuno uzastopnih) stinih redaka. U prvoj varijanti pjesme objavljenoj u zbirci Vidovopoljska no (1936.) takav se tip rime pojavljuje rijetko. Izdvaja se, naime, tek jedan primjer (vijaju svijaju) u kojem se u zvuni, ali i znaenjski, suodnos dovode rijei s kraja osmog stiha prve, i prvog stiha tree strofe. Za razliku od varijante iz 1936., ovaj je tip rime uestaliji u drugoj inaici pjesme (1968.) - primjerice: rascvale lale obrale karale. Navedene rijei, osim na eufonijskoj razini, povezuju stihove prve strofe na semantikoj razini doprinosei znaenjskoj i strukturalnoj koherenciji pjesme. Uz ovaj, tradicionalni tip rime, pojavljuje se i onaj tip koji bi se mogao nazvati unutarnjom rimom, tj. model rimovanja rijei unutar istog stinog retka. U inaici pjesme objavljenoj u zbirci Vidovopoljska no (1936.) moe se izdvojiti nekoliko primjera: laju vijaju (u stihu: i kada psi laju na mjesec avetinjski laju i vijaju) ili ikoga koga ko ga (u stihu: bez ikoga koga i ko ga voli) i sl. U drugoj varijanti pjesme objavljenoj 1968. tih je primjera znatno vie. Primjerice: golotu golgotu (u stihu: brizgaju golotu zrenu golgotu i gnjiju), snijeg bijeg (u stihu: I snijeg samo sluti tvoj bijeg), nemilice ametice (u stihu: te nemilice te ametice), pada napada (u stihu: pada i napada) i sl. U objema inaicama pjesme Meki jastuk za mrtvace dominiraju daktilske (obrale-karale) i enske rime (voli moli) to se pokazuje uinkovitim sredstvom slabljenja ritmike tenzije na krajevima stihova. Takva prirodna kadenca doprinosi znaenjskom i ritmikom zaokruivanju stinog retka.
208
SLOVO O MAKU
Kao i Mak Dizdar i Tin Ujevi ima osobit donos prema rimi koja je vaan segment njegova pjesnikog iskaza. U prvim je Ujevievim zbirkama pisanim vezanim stihom (Lelek sebra, 1920. i Kolajna, 1926.) ona pravilnija i, na neki nain, tradicionalnija dok se u kasnijim zbirkama (Auto na korzu, 1932., Ojaeno zvono, 1933. i edan kamen na studencu, 1954.), uz tradicionalni tip rime, ponegdje pojavljuje model kojega bi se moglo oznaiti unutarnjom rimom. Ono to je dvojici pjesnika zajedniko jest to da rima, osim eufonijskih uinaka, ima funkciju upozoravanja na osobite znaenjske veze meu rimovanim rijeima. Uz rimu, Dizdar esto posee i za drugim vrstama glasovnog podudaranja. U pjesmi Meki jastuk za mrtvace (osobito njezinoj drugoj inaici iz 1968.), mogue je prepoznati postojanje razliitih oblika tzv. figura dikcije: od asonancije, aliteracije, anafore i, openito, svih vrste igara rijeima i znakovima, tj. njihovim oznaiteljima. Mogu se izdvojiti nekoliko karakteristinih primjera: Brizgaju golotu zrenu golotu i gnjiju (Meki jastuk za mrtvace, 1968.) u kojemu se uestalo izmjenjuju glasovi g i z. Hadske harale karale (Meki jastuk za mrtvace, 1968.) gdje se ponavljaju glasovi h i k. Mene su morni snovi morili pozivom u Valhale (Meki jastuk za mrtvace,1968.) - uestala pojava glasova m i n i sl. Ili: i nikoga i ni koga i niko ga kad ne eka (Meki jastuk za mrtvace, 1936.) () bez ikoga svoga bez koga ko ga i koga voli bez ikoga nekoga koga bi da grdi ili moli () (Meki jastuk za mrtvace, 1968.) Eufonijski i ritmiki signali vani su jer itateljevu pozornost skreu na ne/obine analogije meu odabranim znakovljem. Dovoljno je navesti nekoliko primjera iz druge inaice pjesme (1968.): golotu golgotu, mene morni morili, i sl. Vrlo su zanimljivi i naini na koje Dizdar rabi rijei (koga, ikoga, nikoga i sl.) ija su znaenja uvjetovana kontekstom a koje se, kako e se pokazati u sluaju pjesme Meki jastuk za mrtvace (u objema inaicama), zbog otvorene mogunosti popunjavanja razliitim sadrajima postaju iznimno zanimljive metafore.
209
Metafore nastale kombiniranjem zvukovnih mogunosti jezika i asocijativnim povezivanjem znakova i njihovih, itateljskim asocijacijama, definiranih znaenjskih polja aktiviraju procese preoznaavanja na svim razinama.
SiNTaksa zNaka
Formalna gradba Dizdarove pjesme Meki jastuk za mrtvace u objema njezinim inaicama poiva na dobro promiljenom unutarnjem redu i vrstoj povezanosti svih strukturalnih komponenti. Prijelazi meu sintagmama koje definiraju pojedine glavne motive oznaen je, u objema inaicama pjesme, velikim slovom. Sintaktiki odnosi unutar stinog retka naoko su pravili i oekivani. Ipak, oekivan, uobiajen sintaktiki poredak biva restrukturiran na semantikoj razini. Ne/oekivani izbor rijei unutar razmjerno pravilne sintaktike cjeline (sintaktiki je niz kod Dizdara sastavljen od svih glavnih segmenata subjekt, objekt i predikat) znatno poveava znaenjski potencijal poruke. Raspored znakovlja u stihovima pjesme Meki jastuk za mrtvace (u objema inaicama) nainjen je tako da se ostavlja otvorenom mogunost njegove slobodne kombinacije u razliite sintagmatske skupine. Dovoljno je navesti jedan primjer. U drugoj inaici pjesme objavljenoj 1968. drugi stih prve strofe glasi: brizgaju golotu zrenu golgotu i gnjiju (Meki jastuk za mrtvace, 1968.) Raspored odabranog znakovlja nudi nekoliko mogunosti sintagmatskog zdruivanja. Jedan bi nain bilo itanje u kojem se u jednu sintagmu povezuju prve dvije rijei stiha: brizgaju golotu, a u drugu sintagmu zrenu golotu i gnjiju (dakle: brizgaju golotu / zrenu golgotu i gnjiju). Drugi bi nain sintagmatskog zdruivanja poveao fragmentiranost stiha na tri segmenta s granicama izmeu sintagmi brizgaju golotu, potom zrenu golgotu i na kraju: i gnjiju (dakle: brizgaju golotu / zrenu golgotu / i gnjiju). Izdvojeni primjer pokazuje da Dizdar izborom i kombiniranjem jezinih znakova aktivira razliite semiotike procese iji je rezultat otvorena mogunost itateljeva aktivnog sudjelovanja u dekodiranju znaenja. Ne treba posebno isticati da izbor svake od navedenih mogunosti ima daljnje implikacije na razumijevanje ostatka pjesme. Izbor pjesnikog znakovlja, kreativna uporaba pjesnikog znakovlja, te premjetanje i uspostavljanje razliitih veza meu njima, ne samo na horizontalnoj,
210
SLOVO O MAKU
sintagmatskoj ravni, nego i po vertikalnom, paradigmatskom nizu, ini Dizdarevu pjesmu Meki jastuk za mrtvace (u objema inaicama) gotovo algebarski promiljenom strukturom u kojoj se nita ne preputa sluaju. Ako se ovomu doda injenica da svojim znaenjskim i ritmikim ustrojem pojedini stihovi (u objema inaicama pjesme) predstavljaju svojevrsni citat, odnosno parafrazu iz Ujevia, onda postaje jasno do koje je mjere Dizdar pomno gradi svaku komponentu znaka doprinosei znaenjskom bogatstvu poruke.
AspekT OzNaeNika
Iznimno je zanimljiv nain na koji Dizdar, na razini oznaenika, kreira pjesniki znak. Odabir i kombiniranje kljunih motiva aktivira dinamine suodnose meu znaenjskim poljima u pjesmi na svim razinama. Od poetnog motiva ruku, koji je vizualno izrazito sugestivan, motivski slijed, asocijativnim svezama, dovodi do one razine znaenja na kojoj se uestalije pojavljuje osobna perspektiva lirskoga kazivaa. Ona je, pak, popraena motivima koji sugeriraju propitivanje vlastitog mikrokozmosa: Mene su u pustinju mojoj jezive noi hadske harale tako i karale mene su morni snovi morili pozivom u Valhale te dua se sad dui i estica svaka boli jer voli mene su utvare zarne na tisue naina stiskale i mijesile mene su ruke stvarne o dan roenja mog objesile (Meki jastuk za mrtvace, 1968.) Kazivaevo istraivanje vlastitog, unutranjeg svijeta u inaici pjesme iz 1968. prezentirano je znakovima meu kojim dominira motiv noi koji, nedvojbeno, sugerira prostore unutarnjeg i podsvjesnog. Njegovi su simboliki ekvivalenti motivi due i smrti. Dizdar ih dovodi u izravnu vezanu s mjestom Valhale koje u nordijskoj mitologiji oznauje dvoranu mrtvih heroja. (Naime, heroji poginuli u ratu, u rajskoj dvorani Valhale, dvorcu boga Odina, ekaju sudnji dan.) Navedeni se znak - Valhale, posredstvom glasovnog podudaranja, u nastavku pjesme, dovodi u svezu s rijei Niderhala, koja je, nesumnjivo, nastala kao rezultat Dizdarova kreativnog odnosa prema jeziku. (Pojam Niderhala ne pojavljuje se u prvoj varijanti pjesme iz 1936.). U pokuaju tumaenja znaenja novotvorenice Niderhala otvara se niz mogunosti. Jedna poiva na uoavanju glasovnih analogija, zahvaljujui kojima rijei Valhale i Niderhala bivaju dovedene u znaenjski suodnos.
211
Uz ovu vrstu asocijacija namee se jo jedna interpretativna varijanta. Rije Niderhala mogla bi se protumaiti pomou zvukovnih podudarnosti s dvjema rijeima iz njemakog jezika: nieder prema dolje i halle dvorana. Razmotren u tom kontekstu pojam Niderhala, mogao bi predstavljati donje, podzemne prostorije, tj. podzemlje, pojavljujui se kao svojevrsni analoki, znaenjski parnjak pojmu Valhale. Izdvojeni primjeri, kako se moe vidjeti, funkcioniraju kao sloene metafore, otvorenih znaenjskih polja koje donekle moe definirati kontekst u kojemu se pojavljuju, ali i receptivne mogunosti svakoga itatelja. Uz odabir i kombinaciju znakovlja, i inovativnost u jeziku jo jedna toka u kojoj se uspostavlja veza meu poetikama Mak Dizdara i Tina Ujevia. Kako je poznato, Tin Ujevi (ba kao i Mak Dizdar) bio je iznimno kreativan u odabiru i uporabi jezinog znakovlja. Prema rijeima Ante Stamaa, Ujevi je - osim to je u hrvatski jezini standard unio brojne inovacije i mnotvo jezinih mogunosti rabei inojezine elemente (posebice francuske) - rado aktualizirao i starije leksike slojeve hrvatskoga jezika. Stariji leksiki slojevi bili su inspirativni i Maku Dizdaru. U brojnim pjesmama, osobitom onim objavljenim u Kamenom spavau, oslonac na leksiku tradiciju zapisanu na stecima postat e izvorom Dizdarovih stalnih pjesnikih i jezinih kreacija.
***
Propitivanje ovjekovih unutarnjih svjetova te, sukladno tomu, stvaranja mistinog ugoaja u pjesmi Meki jastuk za mrtvace doprinosi i izbor motiva mjeseca, te pasa koji laju i zavijaju, a u drugoj proirenoj verziji pjesme (1968.) i motiva mraka koji zaposjeda ilite kao i motiva tajne, beskraja i sl. Osnovni je ugoaj determiniran osjeajem tjeskobe, nelagode, ak i jezovitosti. On je metaforiki odraz stanja lirskoga subjekta, simbolini ekvivalent samoe i otuenosti koji se, pri kraju prve strofe (osobito u drugoj inaici pjesme objavljenoj 1968.), pojavljuje kao sredinji motiv pjesme. Simbolika i metaforika oitovanja otuenosti na najbolji mogui nain predstavljaju rijei kao to su: niko, iko ko, koga i sl., koje se pojavljuju objema varijantama pjesme stvarajui dojam semantike ispranjenosti, svojevrsnog znaenjskog praznog hoda. On je dodatno istaknut injenicom da se nakon takvih rijei, na tzv. jakim mjestima u stihu (na krajevima stihova), pojavljuju glagoli punog znaenja:
212
SLOVO O MAKU
() kad beznadno je sam i oajan bez ikoga svoga bez koga ko ga i koga voli bez ikoga nekoga koga bi da grdi ili moli i nikoga i ni koga i niko ga kad ne eka niko iz ulice ni prve ni druge i niko iz daleka (Meki jastuk za mrtvace, 1968.) etirima je glagolima (voljeti, grditi, moliti i ekati), kako se ini, obuhvaen i zacrtan okvir odnosa s drugim, prieljkivanim ljudskim biem. Potraga za drugim ovjekom, tenja da se ostvari ono to je Ujevi u svojoj poznatoj pjesmi nazvao pobratimstvom lica u svemiru oituje se, kako je ve istaknuto, u nedvosmislenim citatnim dijelovima u kojima Dizdar varira poznate stihove Ujevieve Svakidanje jadikovke.
***
U pjesmi Meki jastuk za mrtvace pojavljuje se jo jedan iznimno zanimljiv motiv - motiv stvaranja (njega ne nalazimo u prvoj inaici pjesme iz 1936.). Nalazimo ga u 9 stihu prve strofe: mene su utvare zarne na tisue naina stiskale i mijesile mene su ruke stvarne o dan roenja mog objesile. (Meki jastuk za mrtvace, 1968.) S obzirom na odabir i kombinaciju znakovlja ostaje otvorenom mogunost razliitog tumaenja pridjeva stvarne, ija se interpretacija moe usmjeriti u dva osnovna smjera. Pridjev stvarne moe biti znaiti: a) neto vezano za stvarnost ili b) znak ije se primarno znaenje odnosi na onoga koji stvara. Jedan sloj znaenja moe prizivati kransku simboliku. Tu se, kao osobito vane, pojavljuju asocijacije na kruh kao tijelo Kristovo stiskale i mijesile. Kranska je simbolika, osim asocijacija na kruh koji prezentira tijelo Kristovo, na neki nain povezan i s motivom vjeanja on, pak, u navedenom kontekstu moe biti protumaen kao inaica motiva Kristova razapinjanja na kri. Slijed asocijacija sugestivno priziva i motive uskrsnua kao realizacije novog ivota, ivota s onu stranu ovozemaljskog svijeta.
213
Drugi sloj znaenja priziva, ve spomenuti, svijet skandinavske mitologije, dvorane Valhale i njezinih mrtvih junaka. Ne manje vaan je i sloj koji priziva islamski misticizam (motivi dervikog plesa) i koji otvara pitanje tenje ka spoznaji Boga i meditativnog poniranja u Boju ljubav. Kao i u dijelu pjesnitva Maka Dizdara, i u jednom dijelu pjesnitva Tina Ujevia primjetna je pieva zaokupljenost filozofijom istoka. Prema A. Stamau, kod Ujevia je prisutna inspiriranost monizmom Upaniada, budizmom, brahmanizmom, taoizmom, te openito poimanjem univerzuma kao oduhovljene cjeline.
***
Prepoznavanjem i tumaenjem glavnih simbola u pjesmi Meki jastuk za mrtvace otvara se jo jedna perspektiva u kojoj se naziru Dizdarove temeljne misaone koordinate. S obzirom na stihove pjesme Meki jastuk za mrtvace (ali i stihove drugih Dizdarovih pjesama) moe se rei to su: istok (islamski misticizam, sufizam), zapad (kranska simbolika) i sjever (skandinavska mitologija). U drugoj inaici pjesme objavljene 1968., istok, zapad i sjever povezuje injenica da, u propitivanju ovjekove egzistencije i, openito, u propitivanju odnosa prema smrti, simboliki reprezentiraju onostrano i mistino. Nasuprot njima, kao etvrti duhovni i misaoni stoer u pjesmi Meki jastuk za mrtvace (osobito u drugoj inaici iz 1968.) pojavljuje se jug i juni topoi Portugala kao simbol vitaliteta i ovozemaljskog ivota. Disonantna napetost meu znaenjima navedenih znakova ima svoje jasno uoljive implikacije na razumijevanje pjesme u smislu deautomatiziranja uobiajenih ili oekivanih naina razumijevanja ovih, ali svih ostalih znakova unutar pjesme.
***
Poetika zasnovana na kontrastu kao gradbenom naelu pokazala se, u sluaju pjesme Meki jastuk za mrtvace, izrazito uinkovitom. Kontrasti u sferi vizualnog pokazuju tendenciju da se poetni, intenzivni i dinamini kolorit, kako se pjesma blii kraju, reducira na neboje (i ivot goli
214
SLOVO O MAKU
kao odbaene karte ostaje bez boja - Meki jastuk za mrtvace, 1968.). Takva tendencija najoitije dolazi do izraaja u stihovlju u kojem se pojavljuje motiv ruku.9 Na samom poetku pjesme (u objema njezinim inaicama) motiv ruku pojavljuje se uz znakovlje s izraenom vizualnom komponentom (ruke su crvene ili ute kao uvele lale, zakanjele narade i sl.). Odabrane boje otvaraju niz asocijacija prizivajui, meu ostalima, i usporedbe s Krleinim koloritima u Simfonijama. U kasnijim stihovima (u drugoj strofi obiju inaica pjesme) ruke bivaju prispodobljene s vrbom u jesen koja se svija, a tijek itateljevih asocijacija usmjeren na injenicu da motiv ruku (odnosno znaenjsko polje navedenoga znaka) obuhvaa mnogo vie od uobiajenog i oekivanog. Slijedom metaforikih preinaka ruke u Dizdarovoj pjesmi postaju sinegdohom ljudskog bia, a ne/obine analogije prepoznaju se i u moguim usporedbama na relaciji ovjek stablo. Osim kontrasta na razini vizualnog, vrlo su dojmljivi kontrasti koji nastaju u sferi auditivnog. U tom kontekstu valja upozoriti na prvu strofu (obiju inaica pjesme) u kojoj se javlja motiv lavea pasa koji, uz opetovane asocijacije na Krleu i motive progona (a njih kasnije u eksplicitnom obliku nalazimo u Dizdarovu Zapisu o petorici), doprinosi stvaranju ugoaja snane auditivne sugestibilnosti. Auditivna je ekspresija znatno umanjena u drugoj strofi (u objema inaicama pjesme) u kojoj dominira motiv propitivanja vremena, zapravo trajanja. ivot postaje nezaustavljivi, neumitni tijek vremena koji je (u drugoj inaii usporediti s motivom podignute ruke koji se pojavljuje kao jedan od uestalijih motiva na stecima. Motiv podignute ruke ini se iznimno vanim u kontekstu Dizdarova (kasnijeg) interesa za steke kojima je inspirirana i njegova najbolja pjesnika zbirka Kameni spava. U navedenoj se zbirci motiv podignute ruke, kao iznimno zanimljiva metafora, ali i kao sredinji motiv, pojavljuje u pjesmi S podignutom rukom. Ovomu treba dodati da se motiv figure s podignutom rukom obino tumai kao vaan simbol u okviru solarnog kulta Dadboga, Svetovida ili Svaroga. U slavenskoj mitologiji Svetovid, Swiatowit, Sutvid, Vid povezivan je s ratovima i proricanjem. Opisivan je kao etveroglavi bog ije su glave gledale na etiri strane. Ovako udruenih glava, on moe obuhvatiti pogledom sve strane svijeta (Svevid). Njegov konj bijele boje uvan je u njegovom hramu i o njemu su se brinuli sveenici. Vjerovalo se da Svantovid ratuje protiv neprijatelja jaui na ovom konju. Isti konj sluio je i za gatanje. O Svantevidu su ovisili uspjesi ratnih pohoda, trgovakih putovanja, bogatstvo etve. U isto vrijeme on je drao jedan luk ili ma, kao simbol rata, i rog za pie. Svantevidu su prinoene ivotinjske rtve. Baltiki Slaveni su ga prihvaali kao prvog ili najvieg boga. Vjeruje se da je dolaskom kranstva Svantevid i dalje ostao u slavenskom narodu kroz lik svetog Vida.
9 Navedeni bi motiv ruku u pjesmi Meki jastuk za mrtvace bilo zanimljivo razmotriti
215
ci pjesme objavljenoj 1968.) sinestezijski prezentiran metaforom o asima koji peku, o prstima koji se poput grana vrbe svijaju. Naelo kontrastiranja Dizdar je, u drugoj inaici pjesme iz 1968., iskoristio i kroz uestale promjene iskaznih modusa, odnosno onoga to bi se moglo nazvati kazivakom perspektivom. Ritam njihove izmjene uvelike doprinosi dinaminosti Dizdarova stiha. Odabir neutralnog, depersonaliziranog lirskog kazivanja pospjeuje smanjenje ritmike tenzije, dok ga izbor personalnog iskaznog modusa, na odreeni nain, pojaava. Dinamika izmjene kazivakih perspektiva, osim ritmikih, ima i vane znaenjske implikacije. Naime, nije sluajno da se na samom kraju druge inaice pjesme (iz 1968.) pjesnik opredjeljuje za depersonaliziran iskazni modus koji, kako se moe vidjeti, postaje uinkovito sredstvo pretvaranja osobnog iskustva lirskog subjekta u sveope, svaije iskustvo. Sve to doprinosi premjetanju pjesnike poruke u prostor univerzalnih ljudskih iskustava s kojim se lako identificira bilo koji itatelj.
***
Motiv snijega koji pada i kojim se (u objema inaicama) pjesma zavrava, sugerira vezu s nebom, ali i priziva asocijacije na neumitnost smrti (u drugoj inaici iz 1968. to je eksplicirano stihom: snijeg to od davnina zna svoj posao). Sugestije razliitih smislova koje metafora snijega priziva jasno pokazuju koja su naela Dizdarova iskaza: jednostavnost i saetost koje su daleko od bilo kakvog oblika jednoznanosti. Odlazak u bjelinu smrti koji implicira snano prisutno oksimoronsko naelo donosi, moglo bi se rei, zavrni akord, zadnji motiv, motiv umiranja gradske sirotinje. Sagledan u kontekstu sveprisutnih analogija i sloene konfiguracije pjesnikog znaka, motiv gradske sirotinje otvara mogunost simbolike usporedbe gradskog siromaha s otuenim pojedincem. Ovaj, ali i niz drugih primjera mogu biti samo jo jedna u nizu potvrda o tomu da Dizdar nije pisac koji producira znakove s obzirom na prvu razinu njihovih znaenja. Svakome iskazu on dodaje izraz vlastite ekspresije koji meu ostalima, proizlazi iz razliitog odabira, a potom i kombiniranja pjesnikih znakova. Zahvaljujui tako artikuliranom metaforinom izriaja Mak Dizdar u pjesmi Meki jastuk za mrtvace posredstvom lirskog subjekta-kazivaa progovara ne samo o socijalnoj problematici (gradskim siromasima), nego i o naelnim pi-
216
SLOVO O MAKU
tanjima ovjekova postojanja, odnosa prema smrti i ovjekovim najintimnijim unutarnjim propitivanjima.
***
Analiza dviju inaica pjesme Meki jastuk za mrtvace pokazala se poticajnom iz nekoliko razloga. Najprije, rije je o zanimljivu pjesnikom znaku u kojem se mogu iitati promjene, ali i konstante Dizdarova pjesnikog rukopisa10. Osim toga pjesma Meki jastuk za mrtvace sa svojim se dvjema inaicama pokazala kao poprite dinaminih semiotikih procesa koji, meu ostalima, otvaraju nove perspektive u analizi slinosti i razlika meu pjesnitvom Maka Dizdara i Tina Ujevia. Izrazita skrb o jeziku i njegovoj ritmikoj strukturi pokazuje se kao zajedniko obiljeje. Formalni oblici poetskog iskaza pokazuju se donekle razliitim. Naime, za razliku od Maka Dizdara koji je najvei dio svoga pjesnitva artikulirao slobodnim stihom, kod Ujevia je uoljivo supostojanje slobodnog, ali i vezanog stiha s tradicionalnim pjesnikim formama. S aspekta oznaenika i naina metaforizacije pjesnikog znakovlja moe se rei da, i Mak Dizdar i Tin Ujevi, spadaju meu one pisce ije je pjesnike poruke nemogue svesti na ope motive i pojednostavljena znaenja. Najbolje to pokazuje primjer pjesme Meki jastuk za mrtvace koja se (u objema inaicama) pokazala znaenjski sloenijom i artikuliranijom od onoga to se, na prvi pogled, pojavljivalo kao samorazumljiva injenica, a koju su isticali gotovo svi Dizdarovi kritiari, pojednostavljeno svodei poetiku zbirke Vidovopoljske noi (a slijedom toga i ovu pjesmu kao njezin dio) na jedan socijalni aspekt. Osobit odnos prema tradiciji i njezino kreativno propitivanje neto je to se pojavljuje kao jo jedna vana toka koja povezuje Dizdara i Ujevia. Naime, kod obojice pjesnika taj je odnos otvorio prostor za intenzivne i plodotvorne
10 U jednom razgovoru za tisak sam je pjesnik, Mak Dizdar, nedvosmisleno sugerirao koji
bi interpretativni okvir bio najprimjereniji za analizu zbirke Vidovopoljska no: Misaoni i poetski elementi iz moje posljednje knjige (Kameni spava op. P. M.) vuku svoje korijene iz samih poetaka moga stvaralatva. Te korijene je lako uoiti i pratiti njihov razvoj kroz sve moje knjige. Paljiv italac, koji poznaje moje djela, prepoznae u mojim stihovima iz Kamenog spavaa iste one akcente i preokupacije o sudbini ovjeka koje sam fiksirao u svojoj prvoj zbirci Vidovopoljska no. Dizdar, Mak: Kako je nastajao Kameni spava, Bagdala, br. X., Kruevac, 1968., 106-107.
217
poetske interakcije s korpusima nacionalnih (hrvatske i bonjake) knjievnosti ijim su dionicima.
***
Razmatrajui Dizdarov dijalog s tradicijom (s osvrtom na slinosti i razlike s Ujevievom poetikom), te nain njezina kreativnog iitavanja i sukreiranja kojega zorno reprezentira pjesma Meki jastuk za mrtvace, na kraju se moe istaknuti sljedee: Unato formalnim i sadrajnim srodnostima, ali i razliitostima meu poetikama dvaju pisaca, treba istaknuti da su i Mak Dizdar i Tin Ujevi, izgradili samosvojne i prepoznatljive pjesnike opuse, za koje nije pretjerano rei da predstavljaju bisere europske ali i svjetske knjievne batine.
Mak Dizdar and Tin Ujevic - Reading of the poem Meki jastuk za mrtvace
Summary
Mak Dizdars poem Meki jastuk za mrtvace which was dedicated to Tin Ujevi will be analyzed in the text. The analysis will include research of semiotic processes with regard to the semantic, syntactic and pragmatic aspect of poetic sign, and of the comparison poetic conception of two poets.
Literatura
Antologija hrvatskoga pjesnitva: od davnina pa do naih dana, kolska knjiga, Zagreb, 2007., sastavio Ante Stama Begi, Mihad: Raskra IV., Sarajevo 1987. Dizdar, Mak: Kako je nastajao Kameni spava, Bagdala, br. X., Kruevac, 1968. Izabrana djela, Sarajevo, 1981. Poezija (izbor), Sarajevo, 1968. Vidovopoljska no, Sarajevo, 1936. Durakovi, Enes: Govor i utnja tajanstva: pjesniko djelo Maka Dizdara, Sarajevo, 1979. Jeli, Dubravko: Povijest hrvatske knjievnosti: tisuljee od Baanske ploe do postmoderne, Zagreb, 2004. Novak, Slobodan Prosperov: Povijest hrvatske knjievnosti: od Baanske ploe do danas, Zagreb, 2003. Prohi, Kasim: Apokrifnost poetskog govora: poezija Maka Dizdara, Sarajevo, 1974. Rizvi, Muhsin: Tokovi i stvaraoci iz knjievne Bosne, Tuzla, 1986. Knjievni ivot Bosne i Hercegovine izmeu dva rata III., Sarajevo, 1980. Stama, Ante: Obnovljeni Ujevi, Zagreb, 2005. icel, Miroslav: Hrvatska knjievnost: 19. i 20. stoljee, Zagreb, 1997.
218
SLOVO O MAKU
imunovi, Pero: Kritika i hereza, Mostar, 1997. Ujevi, Tin: Sabrana djela: 1-3, 2. izmijenjeno izdanje, Split, 1991., uredio Dragutin Tadijanovi Zlatna knjige hrvatskoga pjesnitva od poetaka do danas, 3. proireno izdanje, Zagreb, 1971., sastavio Vlatko Pavleti
219
Panajiotis Asimopulos
Vojna Akademija Grke Atina asimopoulosp@yahoo.gr
DiZDAR i KAZANTZAKiS O PENELOPi

SaeTak
Prisustvo ena se predstavlja na posebno velianstven nain u homerskim epovima, Ilijadi i Odiseji.Paralelno sa idolima morala Homer sastavlja i belei karakter svojih heroina.Proslavlja lepotu, arm, vrline koje treba da krase svaku smrtnicu stvarajui dijahronine ideale, neuporedive standarde.Meu junakinjama pojavljuje se vrhunska Penelopa, izuzetno verna i uzorno logina supruga otroumnog i snalaljivog Odiseja. Odraava skromnu milost, spontanost, savrena je domaica na dvoru, dostojanstvena, sa izvornom impozantnou. Sa razliitog gledita joj prilaze pesnika nadahnua Grka Nikosa Kazantzakisa i dominantnog hercegovakog pesnika Maka Dizdara.Taj rad fokusira na nain na koji se homerska Penelopa odraava kroz stihove i rei tih znaajnih stvaralaca. Kljune rei: Penelopa, Kazantzakis, Dizdar.
UvOdNe NapOmeNe
U nae doba u kome istoriju proizvode maine sa svojim ljudskim sastavnim delovima emu moe da doprinese pesniki glas? Kako osamljena, istorijska savest pesnika uspeva da izlei duboke rane naeg zajednikog ivota, na koji neobjanjiv nain pretvara poznate dogaaje u privlana nadahnua koja imaju osobinu da ganu, da vode ka samopoznavanju? C.M.Bowra1 istie: Pesniku su potrebni simboli i mitovi da daje svojim neodreenim mislima odreen oblik.Ukoliko izbegava apstraktne forme, jer su veoma neopredeljene i na kraju krajeva vrlo lane, mora da raspolae simbolima da upotpuni svoj smisao.Drevni Grci su u svojoj neuporedivoj mitologiji imali slike i simbole, prikladne za svaki sluaj.Imajui u vidu neverovatne nijanse i uzorne manifestacije tog bogatog mitskog gradiva koje se upotrebljavalo kao
1 Bowra, C.M..A E ( , . 225-237).
221
organizacioni i verodostojni oblici ljudskog ivota2 vani intelektualni stvaraoci obistinili su svojim dijahroninim inspiracijama velianstveni uticaj poezije na ljudsku duu. U bezbroj estokih oboavalaca starogrke kulture razlikujemo dve istaknute pesnike linosti Nikosa Kazantzakisa i Maka Dizdara.Homerska Odiseja sainjava presudnu taku podudaranja njihovih dela : u 1938, posle trinaest godina truda Grk je sastavio svoju epsku Odiseju (33.333 stiha, 24 pesme) usklaenu sa Homerovim originalom; Mak Dizdar, najznaajniji bosanskohercegovaki pjesnik koji je uspostavio kanon osebujne bosanskohercegovake knjievnosti prema reima Muhameda Filipovia3 u svojim pesmama jasno odraava knjievnu tradiciju i filozofske stavove antike Grke. Ovaj rad fokusira na kontroverznu ulogu i zagonetno prisustvo Odisejeve Penelope u knjievnim delima Kazantzakisa i Dizdara.
Mak Dizdar
U godini svoje smrti (1971) objavio je poetsku zbirku Modra rijeka, sa istoimenom pesmom koja ga je istinski proslavila, a evropska je kritika imenovala evropskom pesmom.4 U gorespomenutoj zbirci obuhvata pesmu posveenu Penelopi.
PENELOPA O tebi su ispjevane sve pjesme i ne bi smjelo nita vie o tebi da se pjeva O tebi su reene sve rijei i ne bi moglo nita vie o tebi da se kae Tvoje platno je ostalo tajnovito kao no i tvoji prosci prozirni kao jutro Pa ipak te moram smjestiti u onaj krug nejasnih bia stvari i stanja Penelopo Penelopo Penelopo Penelopo (Modra rijeka, 129) PENELOPE * About you have all the songs been sung and there is nothing more about you to be sung About you has everything been spoken and there could be nothing else to be said about you Your linens have remained as mysterious as the night your suitors as transparent as the morning And still nevertheless I must place you in this circle of unclear being, things, and circumstances Oh, Penelope, Penelope, Penelope, Oh Penelope * Translated by Keith Doubt
Prvi utisci od itanja Dizdarove stihove o mitskoj Penelopi nam dozvoljava da ga spontano uporedimo sa morskim boanstvom Protejem koji je spretno us2 Buxton 2002 : 266 3 Filipovi, Muhamed. The Bosnian spiritWhat is it?A research attempt on the occasion
of the collection of poems.The Stone Sleeper by Mak Dizdar.Duh Bosne/Spirit of Bosnia 1.1 (2006).15 December 2007. 4 http://makdizdar.ba : FONDACIJA MAK DIZDAR
222
SLOVO O MAKU
pevao da menja izgled,da ne otkriva svoje tajne.Isto se deava sa hercegovakim pesnikom: dok nam se ini da ujemo njegov glas,iznenada postajemo svesni da se radi samo o njegovom odjeku.Pravi stvaralac uprkos sporadino oiglednom prisustvu odsustvuje umesto njega primeujemo promenljiv,neprihvatljiv idol, areni portret svih njegovih kolega. Toj odlino reiranoj sceni doprinosi upotrebljena interpunkcija: nema sumnje da Dizdarova interpunkcija ima manje sintaksiki karakter (znai da ga ne interesuje toliko logina povezanost), ali vie fonetski (pokazuje itaocu striktno ogranien nain pristupa pesnikom govoru).Pomou nje reira, ne dozvoljava glumcu nikakvu proizvoljnost. Dizdarova poezija prenosi ganue, jer njegova osetljivost kao dragocena nerastvorena legura oseaja i razmiljanja funkcionie kao senzualna koncepcija misli, preobraz misli u oseanje.U stvari je osnova tog uzbuenja ironija koja premouje pojmove i emocije skrivene u reima sa njihovim pravim,autentinim pojmovima. Pored toga ono to ini Dizdarovu ironiju drukijom od one kod ostalih pesnika je idealan nain na koji spaja verbalnu i dramsku ironiju. Meanje tih elemenata je tako duboko,toliko nerastvoreno,a podneti pojmovi tako sloeni da Dizdarov jezik funkcionie kao apsorber upijajui ganue itaoca sa silom srazmernom moi ganua koje raa emocionalni jezik.Inae, ukoliko pomislimo da je glavno obeleje svake ironije kontrast izmeu pojave i stvarnosti, shvatamo vrlo lako kako ironija privlai ganue pomou praznine: deluje sa povrinskim odsustvom, sa drastinosti misli i oseanja koje se aludiraju ili preutaju.Neosporni je fakat da je ta ironija intelektualni nain shvatanja,sa posebnim karakteristinim oseanjima i jedinstvenim uzbuenjima. Dramatina je, identina pravom uzoru,to jest Homeru.Ipak postoji neka sutinska razlika: misao i oseanje istovremeno funkcioniu kao neposredni emocionalni doivljaji koji je jasno da se mogu izraziti samo pomou emocionalnog jezika. Tematskom osovinom oko koje se okree pesnikovo nadahnue smatra se taj katalitiki oseaj nespokojstva, ta maglovita i iscrpljujua situacija koja je vezana za delimino,neadekvatno ili sutinsko,korensko nepoznavanje zavoljenog lica. Poeljna odanost,apsolutno podudaranje misli i oseanja, harmonino postojanje dva srca u jednom kompaktnom, besprekornom spoju. Ipak, da li je razlono kljuno pitanje zato se Dizdar inspirie od savrenog Penelopinog ponaanja i kako se to asocira na njegove pune agonije misli? Da li se opravdava surov Kazantzakisov stav prema Ikarijevoj kerki? utljivi, a istovremeno ekstrovertni saputnici naih pesnika pojavljuju se Homer i njegova omiljena enska figura, Penelopa: ona je dijahronini simbol su-
223
pruanske ljubavi, idealizovane vernosti, odlinog vaspitanja dece, enske mudrosti, retkog dostojanstva, neverovatnog strpljenja. Prvi put je sreemo u sveanoj gozbi kada moli uvenog pevaa Femija da prestane pevanje o gorkom povratku Ahejaca,jer ne moe da podnese bol. (pevanje a 336-344).5 jen ugled je poznat ak i u Hadu: kada Odisej poseuje podzemni svet, nailazi na svoju majku, Antikleju koja mu naglaava Penelopinu vernost (pevanje 181-183).6 Jedino boginja Atena sumnja u pravu ljubav Penelope prema njenom zatienom heroju,im predlae Telemahu da se vrati to pre na Itaku, jer je Eurimah pruio Penelopi mnogo poklona (pevanje 1420).7 Moralna slika Penelope se srui, kada dobija razne poklone od oduevljene prosce, i to pred oima njenog mua, pretvorenog u prosjaka (pevanje 292-300).8 Paralelno stereotipna percepcija odreuje da je neverstvo u prirodi mukarca, a enu postavlja u mesto odane Penelope koja strpljivo eka mua da se vrati iz avantura uvajui netaknutu instituciju braka. Neverna ena predstavlja pretnju za drutvo i izbacuje se kao nemoralna. Dozvolite mi da Vam podsetim da se bilo koja procena neverne Klitemnestre automatski deava u disjunkciji s jedne strane sa Penelopom, s druge strane sa nevernom Helenom koja je izazvala razorni Trojanski rat. Neki istaknuti istrazivai9 tvrde da je Penelopa ostala verna supruga i nije pratila korake Klitemnestre, jer joj je ta situacija odgovarala. Dok je Odisej bio odsutan ili se smatrao nestalim, Penelopa je uivala autonomiju i slobodu koju
5 , ,
, , , . , ( 336-344) 6 ( 181-183) 7 , . . ( 14-20) 8 , , , , , , , . ( 292300). 9 Gualerzi 2007 : 30 31.
224
SLOVO O MAKU
ne bi imala da se on vratio ili je umro na bojnom polju. Iako je bila udata,10 mogla je da uiva privilegije koje nisu imale druge ene.Ona je bila na prestolu Itake bez ikakvih ogranienja od svog mua. Ona nije bila samo supruga, ve kraljica.Iako tada nije bila mlada ni toliko lepa u skladu sa standardima starih Grka,11 privukla je mnoge prosce na dvoru zbog svoje moi, vrlina i administrativnih sposobnosti. Ipak je jedini nain na koji bi mogla da sauva svoju slobodu i da ostane nezavisna od mukog maltretiranja bio da se posveti ulozi neutene supruge koja strpljivo provodi dane posveena pletenju. Prema Gualerzi odnosi Penelope sa muem i sinom nisu bili idealni, jer obojica su je muili i slali u njene sobe[...].Inae Odisej se ne predstavlja kao idealan suprug, ve kao ruan,stari,tiranin i bez sumnje neveran12 .Naravno nije joj padalo na pamet da trai izgubljenog Odiseja, poto ukoliko se dokazalo da je umro,morala bi ili da se vrati u oinski dom gubei presto ili da se na silu uda za nekog prosaca.Ukoliko je on bio iv, to bi znailo kraj njene slobode.13 Ukoliko se Odisejeva smrt potvrdila,Telemah bi nasledio oevu vlast i Penelopa bi se vratila u oinski dom, gde bi prosci nastavili da je opkole. Zato je nou raivala sve to je plela tokom dana.
NikOs KazaNTzakis
Dostojanstvenu enu, uzornu suprugu, idealnu majku, taj triptih vrlina koje karakteriu Homerovu Penelopu izgleda da obara heretika i poliedarska linost Nikosa Kazantzakisa. Penelopa (< : pletara + : odviti) pojavljuje se u tri dela: 1908, 1922, 1924-1938. U svom prvom romanu Slomljene due14 Kazantzakis opisuje poznatu sliku francuskog simbolista Gustava Moroa, ija kopija nalazi se u spavaoj sobi glavne enske figure romana, Nore. Umesto tradicionalne scene ene pored tkalakog stana sreemo Penelopu u orgiji. Neuporediva supruga koja je dvadeset godina uz strpljenje ekala legendarnog Odiseja, pretvorila se u ensku figuru, potpuno nemoralnu, u boanstvo seksualnosti. Ova verzija je bila veoma popularna u umetnicima francuskog simbolizma koji su upotrebljavali plejadu ena kao simbole katastrofe:
10 Moss 1998 : 24-28. 11 Gualerzi 2007: 35 12 isto: 37 13 Moss 1998 : 18
14 , N. , , 363 (25.10.1909), .4-5.
225
Saloma,Kleopatra,Helena. Kazantzakisa,tadanjeg mladog studenta u Parizu je izuzetno privlaio estetizam, iako je autor pokuavao da mu se suprotstavi.15 Sledea pojava Penelope nastaje u pozorinom delu Odisej u 1922 : dvadeset godina je prolo otkada je Odisej otiao, a posavetovana od Venere Penelopa odluuje da se opet uda. Mora da usvoji nareenje boginje, jer je smtna ; jo je mlada i lepa, veruje da je njen mu umro, iako joj starica Eurikleja otkriva pravu istinu: U tvom srcu je umro, moja gospoo16. Dvolina. Svoju udnju zove boijim nareenjem. Presrena je, jer e opet zagrliti muko telo,ali svoju urbu krije pod la potinjenosti boginji ljubavi. Moramo naglasiti da Kazantzakis primenjuje tumaenje udnog Pene lopinog ponaanja prema proscima: ona se predstavlja pred njima bez ikakvih razloga (, pesma 330-364)17; kada sanja da neki orao ubija jato gusaka u njenomdvoritu, ona tuguje, a se ne obraduje sa oiglednom Odisejevom osvetom prosaca. 18(, pesma 535-553 Delo se zasniva na kljunoj suprotnosti koju zastupaju dva enska boanstva: Venera i Atena. Penelopa i prosci iskljuivo rtvuju na rtveniku boginje ljubavi, sasvim ignoriu devicu boginju19. Odisej se vraa da prevrne tu nepravdu. Tako prema Kazantzakisovoj Odisejevoj pari ena je osuena da zastupa materiju i ropstvo, dok mukarac slobodu i duh. Trea verzija mitske heroine je u epskoj Odiseji koja se pie od 1924 i nakon uzastopnih obrada izdaje se u 1938. Poinje odatle se pozorini Odisej zavrio (ne navodi se pokolj prosaca). Lutajui kralj kupa se i pojavljuje se na dvoru kao sunce,vatra,zmaj, dok je Penelopa nema,bleda, uplaena; on je mlad, ivahan,brz, kao nezreo ( 538), ona je kao starica, ve iscrpljena domaica ( 438) ; on sav dinamian, ona patetina. Ta ena nikako ne uzbuuje heroja, kome u ludilu pokolja pada na pamet, ak da je ubije. Na kraju,Penelopa ostaje iva, a oholi heroj sedi pored ognjita, pria
15 Rene-Paule Debaisieux, Le Dcadentisme Grec, dans les uvres en prose (1894-1912), Paris
1995,57 i Le Dcadentisme Grec, une esthtique de la dformation, Paris 1997, 50-51 tvrdi da je Kazantzakisov uzorak u odreenom opisu simbolistike slike roman Jean Lorrain-a Monsieur de Phocas. 16 1928:18. Prvo objavljivanje dela je u asopisu Aleksandrije (Novi ivot) u 1922. 17 O problemu vezanom za Penelopin lik u Odiseji i o raznim tumaenjima filologa: Mactoux, Marie-Madeleine.(1975) Pnlope. Lgende et Mythe, Paris, 7-19. 18 Orao je Odisej, guske su prosci. 19 Eurimah:Venera! Seti se junadi.Za tvoju ljubav sam Atenu potpuno ignorisao, 67
226
SLOVO O MAKU
svojoj porodici (eni,sinu,ocu) o svojim podvizima i avanturama sa privlanim enskim figurama (Kalipso,Kirka,Nausikaja). Penelopa ga slua utei. Ipak, potrebno je da istiemo da nije pesnik pripoveda toliko surov i nepravedan prema Penelopi. Na poetku pesme je karakterie nevinim partnerom ( 90). Zatim, kada Odisej zavrava izlaganje svojih ljubavnih doivljaja, pribliava tunoj eni sa razumevanjem i naklonosti ( 195-197).Sa pravom objektivnou hvali njene neuporedive vrline, njeno proslavljeno telo ( 1228-1229). Marginalizovana i omalovaena Penelopa pokazuje svoju supruansku veru i ganuu odanost na velianstveni nain: u palati se odvija strana zavera.Telemah namerava da ubije svog oca, jer ne podnosi Odisejevo silno prisustvo, ali i porodinu sramotu, poto su se Odisejeva vanbrana deca skupila na Itaci traei da upoznaju svog oca.Penelopa eli da svoj mu nikad nije video dan povratka, hoe njegovu smrt.Podrava uzanu zaveru, jer joj je bio dvadeset godina neveran i svaki dan nastavlja da je osramoti sa vanbranom decom.Smrt protiv brakolomca! Kazna je izuzetno stroga s obzirom da ju ena namee mukarcu, a naroito tom mukarcu!( 1106-1118). Prema tome konstatujemo da Penelopu ne prezire samo Odisej nego i sami pisac, koji ju pod povrinskom sloju prihvatanja predstavlja kao neugodnu, jadnu, skromnu enicu.Vie nije privlana boginja niti je mlada,lepa, ali je dvolina. Sada je apsolutno nita.
Zakljuak
Knjievna upotreba mitskih motiva je iroko poznata i elementarna praktika u svim narodnim knjievnim tradicijama i periodima.Njihov simbolian pokazivaki jezik zadovoljao je punjenje ontoloke praznine izmeu dogaaja i njihovog znaenja.20 Izbor odreenih mitskih parametara i intervencije u mitski materijal od savremenih autora usklaeni su sa istorijskim koincidencijama u koje spadaju i sa njihovom odgovarajuom ulogom.Mitovi se neprimetno i tolerantno postavljaju u proces njihovog ideolokog upravljanja od sadanjosti.21 Sa patrijarhalnom polarizatorskom logikom, oiglednim tragovima ponekad agresivnog enomrstva ili jakom eljom da izaziva dublje problematisanje Nikos Kazantzakis obrauje lik homerske Penelope. Nasuprot Mak Dizdar suoava istu znamenitu linost sa umerenom sumnjivosti, pak utemeljenom na racionalistikim okvirima nepredvidljivog i nejasnog ljubavnog oseanja.
20 Gould 1981: 6
21 1989: 18
227
Dizdar and Kazantzakis about Penelopa
Summary
The female presence has a special place in the poetic firmament of the homeric Iliad and Odyssey where the poet in parallel with the mens moral idols forms and notes heroines character.He celebrates the beauty,the charm and the virtues that should adorn every mortal creating timeless ideals, incomparable standards.Among his heroines emerges Penelope,the extremely loyal and exemplary sensible partner of shrewd and resourceful Odysseus.Reflecting modest grace,spontaneity she is the perfect hostess at the court,dignified,with an original magnificence.From different point of view the poetic inspirations of Greek Nikos Kazantzakis and dominant Herzegovinian poet Mak Dizdar approach to her.This paper focuses on the way in which Homeric Penelope is presented at the verses and words of these important creators.
Literatura
, (1989), . : Bowra, Cecil Maurice (1950), A E. , .225-237. Buxton,Richard(2002), . : University Studio Press. Filipovi,Muhamed (2007), The Bosnian spiritWhat is it? A research attempt on the occasion of the collection of poems.The Stone Sleeper by Mak Dizdar. Duh Bosne / Spirit of Bosnia. Gualerzi,Saverio (2007),Penelope o della Tessitura: Trame femminili da Omero a Ovidio, Bari :Palomar. Gould,Eric (1981),Mythical intentions in modern literature.New Jersey: Princeton University Press. , (1909), , , 363, 4-5. , (1928),, : , 18. , (1998), : , , . : , 127-153. , (2006), . , . Mactoux,Marie-Madeleine(1975),Pnlope.Lgende et Mythe.Paris:Les Belles Lettres 7-19. Moss, Claude (1998), La vita quoditiana della donna nella Grecia Antica.Milano: Fabbri Editori. , (1958), .: .
228
mr.sc. Vildana Peenkovi

Pedagoki fakultet Univerziteta u Bihau vildana.pecenkovic@live.com
SMiSAO RAZUMiJEVANJA i/iLi RAZUMiJEVANJE SMiSLA DiZDAREVE Poruke

Razumjeti znai moi se vratiti na neto. Tekstovi podloni razumijevanju ostaju dostupni svakom novom razumijevanju i uvijek se iznova pokazuju i pojavljuju u razliitim perspektivama. Takav je sluaj i sa pjesmama Putevi i Poruka iz zbirke Kameni spava Maka Dizdara, od kojih prva otvara a druga zatvara jedinstven poetski krug. Bitna upuenost njihovog razumijevanja je u referiranju na historiju i tradiciju, jer i historija i predaja u njoj imaju primarno znaenje. One predstavljaju materijalizirano pamenje nose duh prolosti i njihovo konotativno znaenje brie granice vremena i postojanja. Poetski tekst ovdje se prikazuje u svijetu u kojem je nastao i u odreenim granicama, dozvoljava nam i da ga iskustveno doivimo. U bosanskohercegovakoj knjievnosti, poezija Maka Dizdara predstavlja jedinstven primjer povezanosti umjetnosti i stvarnosti, poezije i zemlje, tradicije i savremenosti, jezika i ovjeka. Dizdareva dedikacija je estetski dozrela, spremna na opomenu i istinu o zemlji, njenim ljudima i onim Drugima. U radu se analiziraju poetski putevi i poruke, te naini na koje je izvrena internalizacija istih. Kljune rijei: smisao, denotacija, internalizacija, razumijevanje, poruka
Moramo razumjeti kako bismo vjerovali, ali moramo vjerovati kako bismo razumjeli. (Paul Ricoeur) Jedna od osnovnih znaajki zbirke Kameni spava, jeste da se ista moe se itati iz vie aspekata i promatrati sa razliitih distanci, ali da njen osnovni diskurs uvijek ostaje nepromijenjen. Spoj tradicije i savremenosti izbijaju iz svakog stiha i nude uvijek nova tumaenja i interpretacije, tu ne postoje granice niti iscrpljene mogunosti novog interpretiranja. Ovo posebno dolazi do izraaja iz aspekta dinaminog vremena koje prati ovu zemlju i ove ljude, o kojem pie Dizdar, a koje se deava i nama, danas i ovdje. Pjesnika istina o historijskom i individualnom, postavlja pitanja koja mue savremenog ovjeka pitanja o postanku i identitetu, ivotu i smrti, sebi
229
i drugom, te stoga i ne udi da zbirku otvara pjesma Putovi, a zatvara Poruka. Upravo u ovim dvjema pjesmama, tematizira se i fenomen neunitivosti vrijednosti i pamenja. Povijest se ne treba itati kao puka prolost, budui da lei u istini sadanjosti. (Arlt, 1996: 927) Energija kojom se poezija opire prolaznosti jednaka je jaini Dizdarevog talenta i umijea da nitavilo prevede u znak, prolaznost u vjenost. Osjeanje historije je elja da se nadivi sadanjost i dosegne svevremensko, a u toj tenji za svevremenskim sadrana je i ona za opeljudskim u svakom narodu i u svakom jeziku. Prijelomna vremena u kojima se deavaju znaajne promjene obraaju se prolosti gledanjem u budunost, prolosti koja se eli osloboditi, jer samo pamenje deavanja u prolosti stoji na poecima svake nove kulture. Osjeanje historije kao svijest o postojanju u vremenu koje nije samo dananje, nego je istovremeno i prolo i budue, to je svijest da se stvara da bi se razlikovalo od do sada stvorenog. Dizdaru je uspjelo ono to je u poeziji najtee - da uspostavi komunikaciju sa tradicijom, a kao u svakoj komunikaciji, i u ovoj poetskoj, ukoliko izostane identifikacija sa pjesnikom ili lirskim subjektom, nemogue je izbjei internalizaciju prihvaanje sadraja i znaenja poruke, jer ista alterira u jednakom sistemu vrijednosti i vjerovanja. Poezija je za Dizdara duhovna sublimacija kojom se pomiu granice zadate konanosti. Umjetnost i ne komunicira ni o emu drugome doli o ponovnom ukljuivanju iskljuene percepcije u komunikaciju. (Baecker 1996:98) Inicijalni stihovi u pjesmi Putevi imaju vaan znaaj za razumijevanje cjelokupne zbirke ali i Dizdarevog pjesnitva: Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu Ide prema meni. I u juriu Smijui se i plaui Pred sobom Sve isti I niti Pored toga to signalizira o metrici, jezikoj organizaciji i sadraju poetskog teksta, poetni stihovi daju emocionalni klju za itanje pjesme: ona u isto vrijeme i prkosi i provocira, sluti i opominje. Lirski subjekt je lien osobnosti on je u isto vrijeme i pjesnik i italac, i ja, i ti i on/ona. On je sveprisutan i svevremen, a to nas upuuje da ... novi smisao ne nastaje po naelu mimeze, analogije i adekvacije s poznatim kulturnim smislovima, nego po naelu ouenja, kontrasta i kreacije ex nihilo, na ruevinama starih smislova. (Orai Toli 1990: 55) Poetni stihovi pjesme Putevi, korespondiraju sa istima iz pjesme Poruka.
230
SLOVO O MAKU
Doi e jednog dana na elu oklopnika sa sjevera I sruiti do temelja moj grad Blaen u sebi Velei Uniten je on sad I unitena je Nevjerna Njegova Vjera Ovo referiranje jednog iskaza na drugi, upuuje da se granice teksta sve vie ire, poputaju liminalnosti i sve vie se otvaraju prema kontekstu zbirke, ali i cjelokupnom pjesnitvu Maka Dizdara. Rijei u pjesmi dobivaju snagu izraza koji nadmauje smisao njihove poruke. One izriu, opominju, izraavaju i oznaavaju. Ovdje je poetska ustupila mjesto referencijalnoj funkciji jezika, a posljednja se potinila prvoj i na taj nain stopila s njom. Usmerenost na poruku, kao takvu, dovoenje u fokus poruke, zarad nje same to je poetska funkcija jezika ( Jakobson 1966: 294) Vrijeme savremeno i vrijeme i tematika prolosti, na ovaj se nain udruuju i projiciraju kao aktuelizacija, esto sa nagovjetajem novih vidika. Jednako se tako postupak pjesnika moe shvatiti i kao formalni izraz elje da se popuni praznina izmeu prolosti i sadanjosti i namjere da se prolost ponovo ispie u jednom sasvim novom kontekstu. Poezija i pjesnik reproduciraju povijesnu stvarnost na nain da je interpretiraju, rekonstruiraju i/ili ponovo stvaraju. Dizdareva poetska uloga je aktivistika, i on djeluje kako bi ostvario onu vrijednost, koja e neminovno dovesti do izmjene kulture, svijeta. I udit e se potom kad uje kako Ponovno koracam Tih po gradu Opet te elei (Poruka) U ovim autentinim stihovima, sve osobno i referencijalno je uzdignuto na razinu univerzalnoga i prenesenoga znaenja. Sredina u kojoj lirski subjekt egzistira puna je apsurda i protivrjenosti, ali je pjesnik toga svjestan, jer je i dalje opsjednut traganjem za istinom. Zato Dizdar obino pretvara u uzvieno, vrei strogu selekciju motiva i lirskih slika.
231
Granica izmeu unutranjeg i vanjskog nije vrsta, i sve to postoji u jednom, postoji i u drugom svijetu. Rije je o jednoj stvarnost koja se ispoljava premijetajui se s jednog plana na drugi, a taj proces redistribucije i razmjene vanjskog i unutranjeg jednak je i u ivotu i u knjievnosti. Jedinstvo svijeta i svega to nas okruuje, smisao postojanja i znaenje vremena, samo su neke od odrednica koje su slijedili moderni pjesnici. Jo je Heidegger (1982: 121) upuivao na jedinstvo etvorstva u kojem jedno podrazumijeva drugo i jedno bez drugog ne postoji. To su zemlja, nebo, boanstva i smrtnici: ... zemlja i nebo, boanstva i smrtnici sami po sebi oni pripadaju jedno drugom delovi su jedne celine iznikle iz jednostavnosti zdruenog etvorstva. Upravo pod Heidigerovim utjecajem svoju filozofsku hermeneutiku stvara i Hans - Georg Gadamer, koji smatra da je temelj razumijevanja spajanje horizonata, koje se dogaa izmeu dvije perspektive, tekstualne i tumaeve, koje su u meusobnom dijalogu, komunikaciji. Umjetniko djelo koje neto kazuje suoava nas s nama samima. () Razumjeti to nekomu umjetniko djelo kazuje stanovito je, dakle, susretanje sa samim sobom. (Gadamer 2002: 140) Poezija postaje vodi kroz ivotne labirinte, jer ona vidi unaprijed i vodi u nedosegnuto: Ima puteva to su se ispruili pred nama Bez javnog traga kolovoza Bez voznog reda Bez vremena I roka. (Putevi) Dizdareva poezija je pjesnikova artikulacija ivota, njegovog iskustva i saznanja. Estetika aloginih slika, kontrastne simbolike i poetskog brisanja prostora i vremena ali i obnova tradicije, odrednice koje se nameu kao okviri pjesnikoj formi, ine se nedostatne, da bi se u njih smjestila misao pjesnika kakav je bio Mak Dizdar. Ulazei u poetsku komunikaciju itatelj je motiviran eljom da stvori specifian odnos sa poetskim tekstom i stoga prihvaa isti pokuavajui dati vlastiti smisao i denotirati poruku: Ti ne zna s kim Ima posla (Putevi)
232
SLOVO O MAKU
Lirski subjekt je sveznajui, a prostor neiskazanog otvara mogunosti novog ponavljanja, te se rijei poput jeke odbijaju i vraaju subjektu: Ne rekoh li ti ve jednom Da o meni zaista ne zna nita (Poruka) Emotivni naboj upravo je ostvaren ovim inom obraanja. Koristei se apostrofom, Dizdar ovdje uprisutnjuje odusutnog i apstraktnog, ime se prekorauje konstitutivna granica koja dijeli dva nesumjerljiva svijeta (Biti 1997: 11). Poezija je nala svoj izraz u intimnoj komunikaciji, na osnovu ega je Thomas Stearns Eliot i definisao liriku kao glas pjesnika koji govori sam sebi, ili ne govori nikome. U pitanju je unutranja meditacija ili glas koji dolazi iz vana, bez obzira na mogueg govornika ili sluaoca. S tim e se sloiti i Culler (2009) koji smatra da stvoreni lirski trokut omoguuje subjektu jedino posredovani govor, govor o jednom preko govora o drugom i na kraju govor o sebi. Culler (1981: 142) apostrofu razlae na nekoliko nivoa. Prvi je najjednostavniji nivo apostrofa koji intenzivira iskazane emocije. Na drugoj razini apostrofi rane objekte konstituira kao subjekte a na treoj razini apostrofirajui subjekt zapravo konstituira samog sebe upisujui se u knjievnu tradiciju, glas zove da bi zvao, da bi uprizorio zvanje, da bi ponudio slike svoje moi i tako uspostavio svoj identitet poetskog i prorokog glasa. etvrta razina iz smjernice ja-on / ti ja, razina kojom se koristio Dizdar u ovim pjesmama, brie sve osim ja, ime se apostrofa suprotstavlja vremenskom predstavljanju dogaaja, ona predstavlja pjesmu kao dogaaj, i smjeta je u privremeno sada diskurzivnoga vremena. Mak Dizdar od itatelja ne zahtijeva odaziv srca nego neto poput posebne osjetljivosti i odaziva mate jer on mora razabrati i osjetiti iskustva i osjeaje koji ne pripadaju svakidanjici nego su svojstveni jedino umjetnosti odnosno pjesnitvu. (Solar 2007: 67) Ti ne zna da put od tebe do mene Nije isto to i put Od mene Do tebe (...) Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uniti Ali nikako da nae istinski put Do mene (Putevi)
233
Prolost se moe ne samo ponavljati nego i vraati u sadanjost, a upravo se se po svome odnosu prema prolosti i tradiciji posebno po sposobnosti interiorizacije i poetske rekonstrukcije zastarjelih kulturnih svjetova Dizdar izdvaja od autora koji su stvarali prije i poslije njega. Vrijeme sad vie nije ponor koji se mora premostiti, zato to ono odvaja i udaljuje, ve je ono, uistinu, nosea osnova dogaanja u kojem se korijeni sadanje. Stoga vremensko odstojanje nije neto to se mora prevazii. (..) ve je ispunjeno kontinuitetom porijekla i tradicije, u ijem svjetlu nam se prikazuje sva predaja (Gadamer 1978: 331). Prolaznost se vremena stoga konceptualizira kao promjenjivost materijalnoga svijeta:
Kada uini ti se da cilj tvoje je/ Svrhi tvojoj najblia / Znaj da jest/ I tijelo to/ Njegovo/ Bilo/ Samo/ astita/ Njegova/ Hia/ Ti tijelo njegovo tek uze // A tijelo to bijahu za njega / Zatvor njegov/ I njegove/ Suze (Poruka)
U ovim stihovima se ita sva irina duha koji tei transcendentalnom, duha koji se izdie iznad prizemnosti, nastojei da spozna univerzalno. Poezija je nemjerljiva dubina materije i irina due, saznanje i nedoumica. Mijenjajui relacije govora i utnje te uspostavljajui ravnoteu izmeu nemoi i nade, Dizdar nie poetske slike kojima osadrava dinamiku prostora i vremena, obiljeene tragikom kolektivnog historijskog deavanja: Jer najmanje zna da u svome iu/ Najtea rvanja su I ratovi pravi / U samome / Biu (Putevi) Autentino pjesniko iskustvo tei da dopre do samog iskustva bitisanja, a poezija stvorena od rijei prevazilazi te iste rijei i progovara o istini. Poezija je nadilaenje vremena, smatra Gadamer (1978: 333) ...i u njegovu je shvaanju djelo kljuno, te stoga mora biti naina na koji e se uspostaviti komunikacija razumijevanja prologa i sadanjega, odnosno sadanje situacije recipiranja smisla djela iz prolosti, a to bi se trebalo dogoditi upravo zahvaljujui razumijevanju koje je povijesnodjelatni proces. Ukinuem historijske distance Dizdar aktualizira cjelokupno historijsko iskustvo, neotuivost vlastitog bia u uporinim takama njegovog bitisanja. Povijest i tradicija se mogu iskusiti jedino kroz tekstove, koji u svom postanku i sami jesu povijesni. Tekstovi su artefakti koji samo rijetko skrivaju uvjete svog
234
SLOVO O MAKU
postanka; kroz njih najee, vie-manje, jasno progovara odreeni svijet, makar ga ponekad i teko datirali (Figal 1997: 15). Samo tumaenje teksta je vrsta komunikacije, a dijalog podrazumijeva oivljavanje smisla. U tom lancu komunikacije, koji zapoinje Dizdarevim enkodiranjem poruke, a zavrava interpretacijom iste, dekodiranje je nasloeniji proces, koji zavisi od itatelja/recipijenta/primatelja poruke.
Okvir poiljatelja poruke Okvir primatelja poruke
Shema br.1. Okviri poetske komunikacije
Shema br.1. povruje da u konkretnom sluaju, a kako navodi i arki (2006: 32) stepen informativnosti i komunikativnosti pjesnikog jezika, zavise od konkretnog autora, konkretnog koda i konkretnog recipijenta. U bosanskohercegovakoj poeziji, autori su se na vrlo razliite naine odnosili i prema situiranju vlastitih tekstova u odreeni povijesni trenutak. Izloenost, otvorenost, igra, razgovor, stapanje horizonata, simbolinost... sve su to elementi koji obiljeavaju razumijevanje, a time i naine interpretacije u svrsi otkrivanja smisla. Svi su ti elementi najproduktivnije izraeni u estetskom, umjetnikom djelu. (Maji 2008) Nemogue je opisati sve aspekte jednog teksta. Umjetnika djelatnost, ima estetski efekat, koji se prilagoava itaocu i zavisi od njegovog senzibiliteta. U jednom trenutku se deava prazan prostor u kojem se tekst moe ispisati/pokazati na sasvim nov nain, a interpret se na nov nain artikulirati. to je poetski tekst slojevitiji i vieznaniji, sve ga je tee saeto interpretirati.
235
Tekstovi kojima treba interpretacija doputaju bezbroj istih, a svaka se razlikuje u svojoj perspektivnoj posebnosti time to se artikuliraju u jezinoj razliitosti i vlastitoj vieznanosti Figal 1997: 12). ak i vie itanja jednog te istog poetskog teksta sa izvjesnom vremenskom distancom moe donijeti, ne razliito miljenje, ve itanje iz razliitih uglova, na nain da svaki put, u istom tekstu bude otkriveno i osvijetljeno neto sasvim drugo. Poetski svijet je u tom smislu otvoren ... da svaki pojedinac moe da ga ponovo stvara kroz sopstvenu interpretaciju (Eko 2001: 6) jer interpretova sloboda, zapravo je sloboda teksta. Autentino Dizdarevo pjesnitvo je ono u kojem je sadanjost prevaziena, a u prolosti je ostvarena prezentnost, ili kako je to Pranji (1986: 215) istakao: On je umio da u prolosti (i tradiciji) razaznade dvogubost koja ne postade pogubnom: da je prolost i ondanjost i nazonost u suvremenosti. Kameni spava u svojoj prezentnosti utemeljuje konstelacije prolosti i sadanjosti pokazujui da iskustvo nije iscrpljeno onim to je samorazumljivo: (Shvatam te: ovjek si u u jednom prostoru i vremenu to ivi tek sada i ovdje I ne zna za bezgranini Prostor vremena U kojem se nalazim Prisutan Od dalekog juer Do dalekog sjutra (Putevi) Iz ovih stihova, izvire osjeaj naputenosti u jednom rasutom i necjelovitom svijetu. Oni potvruju pravo na apsolutnost time to seu preko svih povijesnih i vremenskih razlika. Lirski subjekt nadmoan je u odnosu na onog Drugog i prema tome to vidi unaprijed, proroanski usmjeren na budunost koja pretendira da bude prolost: ekam te Jer te znam Doi e opet jednog dana (...) Pa Doi Navikao sam davno na tvoje pohode (Poruka)
236
SLOVO O MAKU
U ovim stihovima ita se svojevrstan nain nemirenja sa vlastitom sudbinom/ sudbinom naroda. Mogli bismo rei da se radi o novom, pjesnikom otkrivanju svijeta i njegovim ponovnim prepoznavanjem. Poruka se stoga danas nuno ita kao anticipacija sa snagom proroanstva(...) I ma koliko u nama kao svjedocima realizacije Makovog proroanstva ovi stihovi izazivaju gotovo fiziki bol svojom (p)ostvarenou, oni ujedno signaliziraju svijest o vlastitom nepristajanju na jednoznanu ulogu rtve. (Katni-Bakari 2001) Katni Bakari naglaava da je danas vie nego ikad teko iskljuiti emotivan odnos prema proroanskoj viziji Makovih stihova. Danas se deava ovdje i sada, prije godinu, pet, deset ili stotinu. Danas e biti i za nekoliko decenija i to Makovo, Marinino, moje danas i vae, jednakom snagom potie na afirmaciju istih stihova ono je svevremensko i vjeno. U tome i jest tajna posebne djelotvornosti pjesme: ma kako se od nje distancirali, itajui je mi padamo pod njen utjecaj, ulazimo u njezin svijet neopozivo, u duhu pogoeni svime to se u tom svijetu dogaa. Svejedno kojim se zamjenicama pjesnik pri tom slui, on uvijek govori istodobno (1) o sebi, (2) o nama, (3) o ljudima. (Pavleti 1995: 116) Ovim emo potvrditi i stajalite Envera Kazaza (2008), koji istie da se na horizontu knjievne interpretacije otkrio novi Dizdar sa mnogostrukim vidovima poetskog kulturnog sjeanja i mnogostrukim vidovima odnosa prema evropskoj i svjetskoj poetskoj tradiciji. ...bosnocentrino i bonjakocentrino itanje Dizdara oslonjeno na ideoloki postavljen bogumilski mit konano je palo pred teorijski upeatljivim poststrukturalistikim horizontom novih itanja. Otkrivamo novog Dizdara u jednom novom svijetu.Taj novi Dizdar sada pie o jednoj zemlji koja moe biti bilo kada i bilo gdje. Premda se lirska pjesma definira kao neposredni izraz subjekta, koji ima karakteristian odnos prema rijeima i u kojoj preovladavaju refleksije i emocije, moe se konstatirati da i lirska pjesma u nekim sluajevima ima fabulu, pa se u njoj, ne samo da iznose reminiscencije na zbilju, nego i pripovijeda neki dogaaj. Upravo je takav sluaj u Makovim pjesmama iz zbirke Kameni spava, u kojima nesumnjivo postoji pria, s poetkom, sredinom i krajem, s poentom i likovima te svim obiljejima koje ima svaki pripovijedni tekst. To je pria o ovjeku, o jednoj zemlji - jedna od najboljih koju je u jezikom poezije ispriao Mak Dizdar. Znaenje dela ne predstavlja ono to je autor imao na umu u odreenom trenutku stvaranja, niti ono to pisac smatra znaenjem dovrenog dela, ve ono to je on/ona uspeo/uspela da otelotvori u delu. (Culler 2009: 80)
237
Ono je istovremeno subjektivni doivlja i odlika teksta, jer znaenje je ogranieno, ali kontekst je neogranien, uvijek podloan promjenama jer je pjesnika rije ...kadra uspostaviti konkretan odnos prema stvarima koje lee s onu stranu uzane staze odreene znaenjskim kontekstom (Mukaovsk 1999: 133). Upravo to je - iz razloga to taj krajnji estetski efekat umjetnikog djela nikad nije siguran i ne moe biti predvidiv - i najizazovniji element umjetnikog stvaranja. Stoga emo se, na kraju i sloiti sa Gadamerom (2003: 54) da smisao umjetnikog djela poiva zapravo na tome da je ono tu. Izmeu pjesama Putevi i Poruka, struji neprekidna borba srca i uma, razuma i osjeanja, prolosti i sadanjosti. Sve je u isto vrijeme, ve vieno i nepredvidivo, proivljeno i nedoivljeno. Stoga je razumijevanje proeto uvijek napetom i nepredvidljivom igrom razliitosti i istosti, promjenljivim situacijama i nainima pristupa, i onim to se u njima pokazuje kao stalno prezentno. Ova dinaminost vidljiva je u metafori nezaustavljivog kretanja: puteva, vojski, rijei, stihova... Ono to je statino i to je ostalo poslije Dizdara, to e ostati i poslije nas su: kamen/steak, pamenje i poezija kao sutina ivota i bia.
Sense of understanding and / or interpretation of the meaning of Dizdars Messages
Summary
To understand is to be able to go back to something. Comprehensive texts remain available to any new understanding, and continuously appear in different perspectives. Its the case with the poems Roads and Message from Mak Dizdar collection Stone Sleeper the first of which opens and the other closes a unique poetic circle. Essential familiarity of their understanding is in reference on the history and tradition, because tradition and history have their primary meaning in it. They represent materialized memory they carry the spirit of the past and their connotative meaning erases the boundaries of time and existence. The poetic text here is shown in the world in which it was constructed, and in certain limits allows us to live it through experience. In the Bosnian literature, the poetry of Mak Dizdar is a unique example of connection between art and reality, poetry and country, tradition and modernity, language and people. Dizdars dedication is aesthetically mature, ready on warning and truth about the country and its people and those Others. This paper analyzes the poetic paths and messages, and the ways in which these are internalized.
238
SLOVO O MAKU
Literatura
Arlt, Kerstin (1996): Razumijevanje u F. Schleirmachera i H.-G. Gadamera, Filozofska istraivanja 63/4 Baecker, Dirk (1996): Die Adresse der Kunst u Systemtheorie der Literatur, (ur.) Fohrman J. H. Mller, Mnchen Biti, Vladimir (1997): Pojmovnik suvremene knjievne teorije, Zagreb Culler, Jonathan (1981): Apostrophe, The pursuit of signs, Routledge, London Culler, Jonathan (2009): Teorija knjievnosti (Sasvim kratak uvod), Slubeni glasnik, Beograd arki, Milosav (2006): Stilistika stiha, Beograd Dizdar, Mak (1996): Kameni spava, Svjetlost, Sarajevo Eko, Umberto (2001): Razgovor o kraju vremena, (prev. Vanja Lesi, Mirjana ukiVlahovi), Narodna knjiga Alfa, Beograd Figal, Gnter (1997): Smisao razumijevanja, Matica Hrvatska, Zagreb Gadamer, Hans-Georg (2003): Ogledi o filozofiji umjetnosti, AGM, Zagreb Gadamer, Hans-Georg (2002) : itanka, MH, Zagreb Gadamer, Hans-Georg (1978): Istina i metoda, Veselin Maslea, Sarajevo Heidegger, Martin (1982): Miljenje i pevanje, izabrao i preveo Boidar Zec, Nolit, Beograd Jakobson, Roman (1966): Lingvistika i poetika, Beograd Katni-Bakari, Marina (2011): Kultura i pamenje u Kamenom spavau Maka Dizdara, Pregled, asopis za drutvena pitanja, br.1, Godite LII Kazaz, Enver (2008): Predslovo, Slovo o Maku, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo Maji, Ivan (2008): Gadamerova hermenutika od filozofije sluanja prema knjievnoteorijskoj praksi, Filozofska istraivanja, Vol.28, No.3. Zagreb Mukaovsk,Jan (1999): Knjievne strukture, norme i vrijednosti, Matica Hrvatska, Zagreb Orai Toli, Dubravka (1990): Teorija citatnosti, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb Pavleti, Vlatko (1995): Kako razumjeti poeziju, kolska knjiga, Zagreb Pranji, Krunoslav (1986): Prolost i predanje u Mehmedalije Maka Dizdara, Jezikom i stilom kroza knjievnost, kolska knjiga, Zagreb
Solar, Milivoj (2007): Knjievni leksikon, Matica Hrvatska, Zagreb
239
Amira Dervievi
Pedagoki fakultet Biha amira.be@bih.net.ba
Pjesniko uoblienje siejnih obrazaca BAJKE U PJESMi LABUD DJEVOJKA MAKA DiZDARA
SaeTak
Usmena knjievnost za Maka Dizdara predstavljala je, izmeu ostalog, neiscrpan izvor motiva i izraza. Za razliku od usmene ljubavne lirike, koja je vie prisutna u Dizdarevom pjesnikom opusu, usmena proza, prije svega predaja i bajka, prepoznaje se u manjem broju primjera. Kljune rijei: usmena proza, interferentnost, pisana knjievnost Cilj rada jeste pokazati naine poetskog uoblienja siejnih obrazaca bajke u pjesmi Labud djevojka Maka Dizdara.
Zaokupljenost usmenom batinom, posebno lirskom poezijom, Mak Dizdar je iskazao u mnogim tekstovima. U jednom od njih pod naslovom Gdje je ona udnovata djevojka koja se je suncem povezala a mjesecom opasala? Dizdar je zabiljeio: Moja ljubav prema naoj narodnoj lirskoj pjesmi nije obina pasija, strast koja dolazi u asovima odmora, recimo: uz au vina i pogled na raskoni pejza proljea. Ona je sastavni dio mog svakodnevnog interesovanja za rije i zvuk, njihovog organskog vezivanja za ljepote drevnosti i mogunosti razvoja u jednom sutranjem vremenu, u kome da iskreno priznamo, osim saznanja da emo moi da napustimo Zemlju i ne znamo mnogo vie. (Dizdar, 1981: 257) Ovaj tekst, nastao kao posljedica Dizdareve pobune protiv pjesama koje su ezdesetih godina 20. stoljea na muzikom tritu bile predstavljane kao narodne, a u sutine bile vulgarnost i stihoklepanje koje ima vrlo malo slinosti sa usmenom lirikom, otkriva pjesnika ne samo kao poznavaoca usmene tradicije nego i njezinog uvara. Upravo e narodna pjesma taljena i kaljena godinama u tami tajanstvenih vijekova, krik u potrazi za dakom topline, za zrakom svjetla, pjesma sazrela u enji za suncem, pretvorena na kraju u isto suho zlato (Dizdar, 1981: 258), inspirirati pjesnika i biti podloga za nastanak nekih od naljepih primjera pisane poezije - pjesama Gorin i Onemutio. Interferentnost usmenoprozne tradicije i Dizdereve poezije ostvaruje se kroz manji broj primjera. Jedan od njih je pjesma Pravednik. Kao podloga za
241
nastanak ove pjesme knjievniku je posluila usmena predaja o Pravedniku. U Biljekama zbirke Kameni spava Mak Dizdar je zapisao: Pod jednim stekom stolakog kraja, u predjelu srednjovjekovne Vidoke, ne zna se tano pod kojim kamenom, zakopan je i Pravednik, nazvan tako zato to je ubijen u nekoj istrazi, masakru. Njegov glas leti prema nebu i letjet e sve dok ne bude uslien. Taj glas se moe ponekad uti, ali tamo gdje ne vlada buka svjetine, u tiini, a moe ga razabrati samo onaj koji i sam svojom milju, rijeju i djelom tei tome da se pravda ostvari u svijetu. Pjesma Pravednik je poetsko uoblienje usmene predaje i ona je poput ostalih pjesma ove zbirke proeta milju o nemilosrdnoj egzistenciji i saobraznom pjesnikom odgovoru, tvrdom poetskom rijeju, koja tone u nitavilo i utnju pred ivotom i svemirom. Ali i ne odrie odluku ljudskog i mukog hrvanja sa smislom i sudbinom. (Prohi, 1998: 352) Za razliku od prethodnog primjera pjesma Labud djevojka ukazuje na sloenije proimanje usmene i pisane knjievnosti. Pjesma je takoer objavljena u zbirci Kameni spava i pripada ciklusu Slovu o nebu. Istiui da je jedno od osnovnih vrijednosti zbirke Kameni spava u tome to su se u njoj sretno saeli i topli sjaj zaviajnog ognjita i odsjaj univerzalnih saznanja ljudske sudbine Enes Durakovi je primijetio da autentinost Makove poezije proizlazi iz pune pjesnike svijesti da pjesma mora nositi korijenske sokove batnjenog naslijea, ali da pravu vrijednost zadobija tek onda kada, napojena snagom te elementarne ivotne zbiljnosti vlastitoga svijeta, prevazie sva ona ogranienja koja je ine vremenitom, nacionalnom i literarnom povijeu kruto omeenom duhovnou. (Durakovi, 1991: 34) Labud djevojka je izvanredan primjer pjesnikog uoblienja naslijeene usmenonjievne materije kroz koju se progovara o svevremenoj potrazi za smislom egzistencije i smislom umjetnikog izraavanja. Pjesma se sadrajno sastoji iz dva dijela koja odgovaraju tipinim situacijama narodne bajke: zabrani i metamorfozi. Oba dijela ostvarena su kroz dijalog lirskog subjekta i labud djevojke tipskog lika usmene knjievnosti. Pojavljivanje labud djevojke u usmenoj tradiciji podrazumijeva skup psihofizikih osobina koja nije potrebno detaljno opisivati. Kroz vjerovanja i razvijene predstave u usmenoj tradiciji mnogih evropskih naroda za labud djevojku se prvenstveno vezuje obiljeje metamorfoze - preobraavanja. Kao i drugi tipski likovi i labud djevojka se uklapa u razliite vrste usmene proze i poezije i njena uloga ovisi o poetikim zakonitostima anra u kojem se pojavljuje. U prvom dijelu pjesme Dizdar je pjesniki oblikovao situaciju krenja zabrane, koja je samo nagovijetena te otkrivanje zatienog, odnosno zabranjenog prostora iza kojeg se krije tajna.
242
SLOVO O MAKU
U tom pogledu je posebno zanimljiva upotreba broja devet koji ima simbolino znaenje u usmenoj knjievnosti. Meunarodno rasprostranjeni simboli su u najveem broju postali oznaka metafizikog spajanja vidljivog sa nevidljivim. (Samardija, 2007: 241) Brojevi su u velikoj mjeri ukljueni u formule, ali i iskaze i figure usmenog stvaralatva. Prema miljenju Sneane Samardije gotovo univerzalan skup znaenja kondenzovao se, na primjer, oko brojeva ili boja, iako je spektar koji izgrauje folklorne pesnike slike na prvi pogled relativno sveden. (Samardija, 2007: 241) Za Maxa Luthija, jednog od najveih poznavalaca evropske bajke, brojevi su vano obiljeje apstraktnog stila ovog anra usmene proze, a omiljeni su joj jedan, dva, tri, sedam i dvanaest: upeatljivi brojevi sa prvobitnim magijskim znaenjem i dejstvom. (Luthi, 1994: 36) Broj devet je posebno sloenog znaenja koje je ponekad i rezultat utrostuavanja broja tri. Upotreba broja devet u usmenoj knjievnosti na junoslavenskim prostorima povezana je, izmeu ostalog, sa hiperbolizacijom i ima u veini sluajeva augmentativno znaenje. U bonjakoj bajci Maeha djevojci Fatimi utoite od zle maehe prua devetero brae (Softi, 1997:78). A kad osvetoljubiva majka eli ui u kuu Budimli Mujage da bi ga kaznila za smrt svog sina Crnog kralja zaplakae i izrei la: Imala majka devet sinaka, pa sve devet pogubila, pa trai da slui. (Softi, 1997:84). Budui da se u bajkama ne imenuje ni prostor ni vrijeme, broj devet slui kazvau da suaocima sugerira veliku udaljenost, kako prostornu tako i vremensku: iza devet gora, iza devet polja. Za razliku od narodne bajke u ijem je jednodimnezionalnom svijetu junak taj kri tabue, u Dizdarevoj pjesmi labud djevojka, bie koje je nosilac udesnih sposobnosti, kri zabrane, odnosno prepreke, a sve povezane sa brojem devet. Formulativnost kao dio apstraktnog stila bajke pjesnik je poetski uobliio ponavljenjem istih jezikih jedinica na poeku i na kraju stiha ime se, slino kao i u usmenoj prozi, postigla gradacija. Kako raste emotivna napetost simploku pjesnik zamjenjuje nizanjem rijei istog morfolokog oblika ime se opet nagovjetava formulativnost preuzeta iz usmene knjievnosti. Meutim, iako su labud djevojci poznate sve tajne svijeta, tajna srca pjesnikovog ostaje skrivena iza peata. Drugi dio pjesme poetsko je uoblienje metemorfoze kao tipine situacije bajke. Ona se ostvaruje prvenstveno na razini sadraja. Tajna smisla egzistencije i umjetnikog stvaralatva pretvorila se u tajnu broja devet, a ova u tajnu labud djevojke koju treba, kao u kazivanju pod naslovom Djevojka bra od konja dostii, uloviti. Lirski subjekt se pretvorio u sokola, labud djevojka u Labudicu:
243
Al labudica je ve bila stigla za oblak U zemlju gdje je oko sokolovo Mrtvo oko Pravi smisao posljednjih stihova skriveno je u igri rijei koju je Dizdar preuzeo iz usmene knjievne tradicije. Kao model pjesniku su posluile igre skrivanja smisla rijei koje su odavnina poznati u narodu, a tragovi takvog izraavnja nalaze se u zbirkama usmene poezije, izmeu ostalih i u zbirci Vuka Stefanovia Karadia. U Biljekama uz zbirku Kameni spava Dizdar je za pjesmu Blago (Pastir Pastirici kao i Kralj Kraljici) zabiljeio sljedee: Ima desetine i stotine mogunosti da se racionalnim sredstvima, dosljednim stavljenjem prefiksnog (ili sufiksnog) dodatka, kao i metatezikim postupcima, svaka rije drukije, na vie naina kae, a tako izgovoreni ili napisani tekstovi dobijaju zvunost ili melodinost magijske snage, dok sadrina ostaje bazina, uvijek je ista, ali se ne odgoneta tako brzo i lako. Za razliku od pjesme Blago koja ja u potpunosti oblikovana prema poetikim zakonitostima usmene poezije i u kojoj je osnovno znaenje rijei skriveno dodavanja prefiksa na svakom slogu svake rijei, u pjesmi Labud djevojka samo je kraj ostvaren takvim postupkom. Odbacivi rije oko iz posljednja dva stiha i otkrivanjem pravog znanja rijei pojaava se paradoksalnost kraja pjesme: Al labudica je ve bila stigla za oblak U zemlju gdje je slovo Mrtvo Iako je kraj sumoran jer nebo je zemlja u kojoj je slovo mrtvo, Labud djevojka nije sa saobom odnijela tajnu pjesnikovog srca to ovu pjesmu svrstava u onaj niz pjesnikih ostvarenja koja nikad ne donosi odgovore, ne daje konanu sliku svijeta, nego je neprekinut razgovor sa tajnom, zagonetno platno iju tkanicu saznanja i vjere uvijek oparaju mrakovi i utnje nepoznatog. (Durakovi, 1985: 15) Pjesma Labud djevojka Maka Dizdara pjesniko je uoblinje siejnih obrazaca bajke. Usmenu prozu prepoznajemo u poetskoj transformaciji motiva i izraza. Zaogrnut ruhom modernog poetskog izraza kroz pjesmu progovara i usmeni pripovjeda zapitan o Tajni koja nas okruuje.
244
SLOVO O MAKU
Poetic shaping of topic patterns of a fairy tale in the poem Labud djevojka1 by Mak Dizdar
Summary
Oral literature for Mak Dizdar represented, among other things, inexhaustible source of motifs and expressions. In distinction from the oral love lyric poetry, which is more present in Dizdars poetic opus, the oral prose - first of all tradition and a fairy tale is recognized in fewer examples. The objective of this paper is to show the ways of a poetic shaping of topic patterns of a fairy tale in the poem Labud djevojka by Mak Dizdar.
Literatura
Antologija bonjake usmene prie (1997), priredila Aia Sofi, Sarajevo Dizdar, Mak (1981), Izabrana djela, knjiga III, Sarajevo Dizdar, Mak (1985), Kameni spava, predgovor napisao Enes Durakovi, Sarajevo Luthi, Max (1994), Evropske narodne bajke, Beograd Prohi, Kasim (2007), Eseji, Sarajevo Samardija, Sneana (2007), Uvod u usmenu knjievnost, Beograd
1 Swan Girl
245
doc. dr. Almedina engi

Pedagoki fakultet Sarajevo almedina_dr@yahoo.com
Interpretacija Makove poezije u metodikim aspektima tumaenja teksta Kameni spava MEHMEDALiJA MAK DiZDAR
Mehmedalija Mak Dizdar kao jedan od najznaajnijih bosanskohercegovakih poeta je, u reciprocitetu svog izuzetnog umjetnikog stvaralatva, veoma malo zastupljen u planovima obrazovnog programa. Animozitet, uslovno reeno, prema njegovoj poeziji ne proizilazi iz neprihvatanja ovog pisca, nego naprotiv, to je rezultat nedovoljnog poznavanja i prepoznavanja vrijednosti njegove poezije meu irim krugovima predavaa u nastavno-naunom procesu. Jednostavnost osnovnih poruka koje su sadrane u naslovima, u historijsko-faktativnoj konkretizaciji ciklusa i tematskih cjelina, tradicijskoj podlozi tumaenja pojedinih vrijednosti u ivotu i postojanju ovjeka i ovjeanstva; ne bi nikako u svom krajnjem tumaenju, pogotovo u nastavnom procesu, trebali biti distinktivno odreeni samo kroz usmjereno kritiko i umjetniko-stvaralako itanje Makove poezije, nego opeprisutni i u primjeni kroz sveukupni proces obrazovanja i informiranja ire javnosti. U stilistikim varijablama osnovne poruke Makove poezije krije se veoma kompleksna znakovitost i etnoloko i etimoloko blago bosanskohercegovake kulturne zaostavtine koja bi u svom krajnjem definiranju, trebala znatno inicirati skriveno bogatstvo termina, izraza, frazeologije i itavih poetskih cjelina koje su potisnute u zaborav. Time bi se i bogatstvo jezika akumuliralo sopstvenim zalihama koje bi kroz nauno-istraivaki proces i plasiranje odgovarajuih informacija, pruile kvalitetan inovirani fond rijei, to bi bez sumnje svakako znaajno obogatilo vrijednost naeg maternjeg jezika i proirilo informacije o kompleksnosti njegovog nastanka i razvitka. Mehmedalija Mak Dizdar (1917-1971.), kao jedan od najznaajnijih bosanskohercegovakih poeta, je u reciprocitetu svog izuzetnog umjetnikog stvaralatva, veoma malo zastupljen u programima obrazovnog sistema. Animozitet, uslovno reeno, prema njegovoj poeziji ne proizilazi iz neprihvatanja ovog pisca, nego, naprotiv, to je rezultat nedovoljnog prepoznavanje vrijednosti i znaaja njegove poezije meu irim krugovima predavaa u nastavno-naunom
247
procesu. Jednostavnost osnovnih poruka koje su sadrane u naslovima, historijsko faktativnim konkretizacijama cilkusa i tematskih cjelina i tradicijskoj podlozi tumaenja pojedinih vrijednosti ivota i postojanja ovjeka i ovjeanstva, ne bi u svom krajnjem znaenju trebala biti distinktivno odreena samo kroz usmjereno kritiko i stvaralako itanje i analizu Makove poezije. Ova konstatacija bi trebala biti posebno ispotovana u nastavnim programima u okvirima svekupnog obuhvata knjievnog obrazovanja na svim razinama, gdje bi se ovaj autor i autori slinog afiniteta plasirali kao najreprezentativniji predstavnici kulturne batine bosanskohercegovakog podneblja.1 Interpretacija ove vrste knjievnog teksta bi svako morala biti obiljeena kao veoma znaajna faza odgojno-obrazovnog procesa:
Termin interpretacija oznaava fazu odgojno-obrazovnog procesa u kojoj se otkrivaju knjievnoumjetnike znaajke teksta, osmiljavaju doivljaji to ih je tekst proizveo u primatelja/primateljice. U toj se fazi afirmiraju razliiti analitiko-sintetiki postupci koji primatelja/primateljicu dovode do estetske spoznaje. Zbog toga se ta faza naziva i drukijim terminima: analizom teksta, knjievnoumjetnikom analizom, udubljivanjem u tekst ( fazom udubljivanja). Bez obzira na razliitost nazivlja kojim se ta faza imenuje, moe se odrediti njezina temeljna svrha - spoznavanje knjievnoumjetnikih znaajki teksta. Budui da je rije o spoznavanju knjievnoumjetnikih znaajki lirske pjesme, trai se psiholoko odreenje te faze i utvrivanje knjievnoumjetnikih znaajki teksta.2
Mak Dizdar u svojoj pjesnikoj zbirci Kameni spava (1966.), koju ine proslov Putovi i etiri ciklusa: Slovo o ovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji i Slovo o slovu; definira segmente svoje poezije podnaslovima vezanim za prvi pojam koji odreuje pismenost, a to je slovo. Termin slovo u osnovnom metodikom tumaenju oznaava grafiko obiljeavanje izgovorenog glasa. Meutim, problem zapisivanja glasova podrazumijeva razliite metodike pristupe u svojoj primjeni (analitiki, sintetiki, analitiko-sintetiki i kompleksni postupak) i to je jedan veoma sloen i zahtijevan proces u prihvatanju i primjeni adekvatne pismene komunikacije, koja se usavrava tokom cijelog ivota. Tako u metaforikom poimanju sloene smisaone fraze slovo o ovjeku, Mak u prenesenom znaenju definira i prvi smisaoni znak na nivou grafike komunikacije, a to je slovo.
Talovia. Baagi (Naka)) 2. mjesto gdje je bogumil pokopan, na kojem je steak 3. kulturna dobra; naslijee sauvano iz prolosti (kulturna-,knjievna-) u Devad Jahi, 2010., Rjenik bosanskog jezika 1, od A-, Sejtarija, Sarajevo, str. 140. 2 Dragutin Rosandi, 2005., Metodika knjievnog odgoja, kolska knjiga, Zagreb, str.350.
1 batina . 1. naslijeeno imanje, svoja zemlja, oevina, djedovina (prisvoji svu batinu bana
248
SLOVO O MAKU
S druge strane kritiko tumaenje termina slovo odreeno je naunom definicijom:

SLOVO (prema gr. - re govor) - Retorski anr vizantijske i srednjovekovne slovenske knjievnosti. - 1. Govor ili propoved na odreenu temu iz Biblije, crkvenog predanja ili crkvenog kalendara. Preteno bogoslovske i moralistike sadrine, slova svetih otaca skupljana su u raznovrsne - zbornike sa ustaljenom ili promjenjljivom strukturom, kao retorski opus jednog crkvenog oca (Slova svetog Grigorija Bogoslova) ili kao antologija iz dela veeg broja otaca (- panagirik-) -. 2. Naziv pojedinog poglavlja ili odeljka u traktatu uene ili moralistike sadrine.3
Iz obe ove definicije, termina slovo, od kojih je prva sasvim jednostavna i prijemiva u svim segmentima obrazovanja, a druga segment naunog istraivanja i doticanja sa religijskim tumaenjima ivota i potvrde ljudskog vjerovanja i postojanja; proizilazi tvrdnja da znak u svojoj sloenosti definira zapis, koji i nakon smrti odreuje ljudsku jedinku i ovjekov identitet. Stoga, kroz metaforino znaenje, ovi termini u etimolokom poimanju, imaju mnogo iru primjenu u odnosu na prvobitnu varijantu, to u detaljnijoj analizi, koja podrazumijeva i njihovu upotrebnu funkciju, plasira simplificirane varijabilne oblike u pjesnikom opusu Maka Dizdara. Zaponemo li interpretaciju njegove poezije na najnioj semantikoj razini koja podrazumijeva tano i jasno interpretiranje, itanje, samog teksta, zalazimo u samu sr osnovnog tumaenja i pojednostavljivanje njegove stilske izraajnosti, koja ima univerzalan efekat, upoznavanje sa stilom i nainom pisanja poezije. Ovim vidom interpretacije, poeziji ne umanjujemo vrijednost njene kompleksnosti, nego naprotiv, ona biva mnogo pristupanija iroj italakoj populaciji svih razina i intelektualnih sposobnosti. Tek na viim nivoima interpretacije, mogue je dublje zai u problematiku alegorijskih i metaforikih segmenata Makovog impozantnog poetskog opusa. Znaenjski odreeni naslovi ovog autora u pomenutoj zbirci, iniciraju analitike zadatke na semantikim vrijednostima i duboko zalaze u historijske odrednice naeg maternjeg jezika i njegove slavenske osnove. U metodikoj analizi ovog teksta veoma je bitno, prije svega, analizirati te segmente znaenja i upotrebe pojma slovo-kao smisaone naslove pojedinih pjesnikih cjelina, kako u anrovskom tako i u tematskom i idejnom poimanju. SLOVO kao knjievni anr odgovaralo bi pojmu (gr. rijei), u vizantijskoj knjievnosti. U slovenskim knjievnostima, meutim, pojam slovo iri je od znaenja grkog izvornika. Tako se , recimo, razlikuju tumaenja staroruskog shvatanja anra slova. I. P. Jerjomin: govor sveano epidistikog tipa. O. V.
3 Renik knjievnih termina,2001., Romanov, Banja Luka, str.791.
249
Ttvorogov: oratorsko, crkveno- pouno djelo, tekst koji reprodukuje ili imituje obraanje bilo kome. N. A. Meerski: usmeno predanje, legenda... Slovo, bi prema tome, bilo uglavnom delo bez epskog razvijanja, u kome se tema razrauje svim sredstvima retorike i poezije. Tako, slovo u srpskoj srednjovekovnoj knjievnosti moe postojati kao neka vrsta anra. Ukoliko se javlja kakav atribut uz slovo, tada slovo svojom sutinom ulazi u okvire drugih anrova: pohvalno slovo ostvareno je kao pohvala, povesno slovo kao povest i sl.4
Slovo o ovjeku
Ako bi smo u znaenjskom poimanju prve artikulacije ciklus Slovo o ovjeku poistovjetili sa prvim artikulisanim najznaajnijim glasovima naeg jezika, vokalima onda je prepoznatljiv broj pet (A, E, I, O, U). Satvoren moe oznaavati prvi glas oznaen slovom A. Ovo slovo u svojoj grafikoj strukturi moe znaiti oblik kue, krova, doma u kome smo roeni: Satvoren u tijelu zatvoren u koi, tek roeni, s rukama prislonjenim uz tijelo, do maloas zarobljeni u majinoj utrobi: Zarobljeni u meso i kosti Prostor taj do neba Kako da premosti?, pred pitanjem kako da rairimo ruke i napravimo prvi pokret u svom stremljenju ka nebeskim prostranstvima. Drugo slovo bi moglo da prestavlja vokal E. ovjek iz leeeg poloaja prvo se uspravlja u sjedei, to iziskuje prvi osjeaj samostalnosti i prvi smisaoni pokret ruku ka slobodi i elji za kretanjem. Jo uvijek nemoan da se sam kree ovjek je sada: Zatvoren u rebra zarobljen od srebra I kad si visokan bjelji ni od sebra, ovjek jo tek sanja o sjedinjenu neba i zemlje i sebe doivljava kao porod neba sa zadatkom da na ovom svijetu stvori dom i domovinu:
4 ore Trifunovi, 1974., Azbunik srpskih srednjovekovnih termina, Vuk Karadi,
Beograd, str. 300.
250
SLOVO O MAKU
Otrgnut od neba udi hljeba vina Al u domu tvome Kad e domovina? Trei samoglasnik I jeste u svojoj strukturi izolovan, uspravan i samostalan.. Ve ovjek uspravljen svjestan svoje samostalnosti, zatoen izmeu rodnog kamena i dima njegovog zgarita, raspoluen izmeu elje da ivi ili da preivi: O trgnut od neba eli hljeba vina Kamena i dima samo ima svima Od te ruke dvije tvoja jedna nije Jedna drugu ko da Hoe da pobije? Samoglasnik O u svojoj savrenosti predstavlja zatvoren krug poput sunca u njegovoj idealnoj krunoj elipsi ili zatvoreni krug koji ini krvotok ljudskog tijela koji u svoj svojoj savrenosti odreuje ivot. ivot u kolu bola koje se odeuje usponima i padovima ovjeka od asa roenja do asa smrti. U ilite slien U tom kolu bola Potonji il Prvi? Posljednji samoglasnik U, podsjea u svojoj strukturi na kolijevku, ali i grobnu raku u kojoj ovjek nalazi svoj posljednji smiraj. Kolo bola se prekida i ovjek tone u smiraj kad e od njegovog tijela ostati samo trag obiljeen onim to je iza sebe ostavio kao djelo. Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela Kad e tijelo samo da Postane djelo? Ponavljanje stihova u strofama je veoma specifino u Makovoj poeziji i esto uslovljava metriku njegovih pjesama, to u svojoj melodinosti skladno povezuje cijeli ciklus Slova o ovjeku. Makova poezija po svojoj formi izmie ablonima po kojima je kompozicijski struktuirana jedna pjesma, jer nije podijeljena po klasikim zakonitostima i shematskim odrednicama strofe, niti slijedi grafiku, metriku i ritmiku ujednaenost stihova. Ona oito podlijee samo sopstvenim zakonitostima
251
vizualizacije ispisane strofe i njene duine, ritmike dinamike, kao i varijabilnom duinom stiha; to bi se moglo prije usporediti sa pjesnikim uoblienjem predanja, legende ili zapisa, nego sa klasinom formom pjesme. Stoga su i pjesnie slike potpuno poremeene u svojoj konkretizaciji i usmjerene na preneseno znaenje i iskljuivo individualizirani doivljaj unutar pjesnikog jezika. Prvi stih je najee ravan, naredni unosi izvesnu dinamiku, ali nema uobiajene nervoze kojom odie pesma sa razruenom interpunkcijom; voda potoka pesme silazi sa sve manje visine; sve krai stihovi, sve uestalije paranomazije5 i unutranje rime stvaraju, kako se ide ka kraju, dvostruku efekat: ponavljanja ostvaruju ritam iekivanja u kome mi napeto i dalje iekujemo da se ponovi isti zvuk sa novim i drugaijim smislom, a poslednja re u strofi, istovremeno se pojavljuje kao iekivani odziv koji uspostavlja konano saglasje svih zvukova. Sve to brojno ponavljanje, basmarsko6 i bajkovito, ostavlja utisak mekote, prefinjenosti, arabesknosti, nene intimne sveanosti u kome se ja subjekta obraa nekom bliskom.7 Ritam8 cjelokupnog pjesnikog projekta Kameni spava je usklaen sa ritmom ljudskog ivota i pulsira u oscilatornim usponima i padovima kroz emotivna stanja, od onih najjednostavnijih ogranienih utnjom, do onih kompleksnih i eruptivnih bez ikakvih ogranienja; stoga su ritmika funkcionalnost i duboka ekspresivnost Makovog osebujnog umjetnikog izraza uvijek eksponirane u alegorijskom znaenju. Simptomatino je da je ritam, gotovo svakog pojedinanog stiha, unutar pjesama iz ovih ciklusa, odreen sopstvenom metrikom koja je reciprono povezana sa njegovom duinom i brojem slogova; koji se opet razdjeljuju po sopstvenim unutarnjim zakonitostima, intenzivirajui melodinost teksta. I pored sve autentinosti pjesnikog doivljaja prolosti Bosne, -Kameni spava- Maka Dizdara rastvara jednu mnogo znaajniju viziju ovjekove sudbine:
5 paranomazija- stilska figura u kojoj se niu rijei istog ili slinog zvuka, ali razliitog znaenja. 6 basmarsko- basme najstarije verbalne formule u prozi ili stihu, praene magijskom radnjom, zasnovane na vjerovanju u udotvornu mo rijei. 7 Zvonko Kosti, u itanka za etvrti razred gimnazije,2006., Vedad Spahi, Sarajevo Publishing , Sarajevo, str.141. 8 1. Ritam je arhitektonsko graenje i arhitektonski rezultat materije koja se osniva na mnogostrukosti i vieslojnom znaenju vrednota govornog jezika i rijei koje nuno prolaze kroz vremenske periode i prostorne isjeke Petar Guberina, 1964 Teorija o ritmu i primjena na jedno Krleino djelo; Krlein zbornik, Naprijed, Zagreb,., str. 376.
252
SLOVO O MAKU
njegova zaviajna melodija tek je uvodna fraza polifonijski razvijene i molski intonirane simfonije o ovjeku, zemlji i nebu, padu i uznesenu, bolu i spasenju.9 U svojoj ritmikoj organizaciji Makova poezija je prepoznatljiva i po specifinoj upotrebi i inteziviranju znaenja pauza i stanki, koje u svojoj atipinoj primjeni odreuju i obiljeavaju tu izvanrednu melodinost njegovog stila i afektivnost pjesnikog jezika. S tim u vezi postoji opravdanje veoma esto isforsirano interpretativnim itanjem Makove poezije, koje je po metodikim odrednicama veoma bitan segment razumijevanja jednog umjetnikog teksta, ali svakako ne i dostatno za ozbiljniju kritiku analizu na nivou interpretacije knjievnoumjetnikog teksta. Adekvatno interpretirani dijelovi ove zbirke, u segmentima zvune interpretacije pojedinih glasovnih slogova, rijei, ali i itavih reenica; bi kod recitatora, na prvom ili sluaoca na drugom nivou, trebali, u konanom dojmu, ostvariti cjelovit emotivni doivljaj poistovjeenja sa autorovim nastojanjima da dosegne vjenu tajnu ljudskog postojanja i bitisanja. (Pastir Pastirici kao Kralj Kraljici) Liblaliga linelima Lido lioliilinjeg livilida Lidralia lisi limi Liod lioliiliju Lidraliga Blago (Slovo o zemlji) Specifinim postupcima u graenju rijei i reenice Mak Dizdar intenzivira znakovitost i tajanstvenost svog umjetnikog izraza, plasirajui ga kroz osobenu igru rijei koja je pokazana skraivanjem, ubacivanjem, produavanjem, zamjenom slogova, to kod itaoca inicira potrebu za traganjem i otkrivanjem idejnih poruka u pjesmi. Tako se njegov pjesniki jezik proicira u skrivenim slojevima nagomilanog bogatstva rijei koje upotpunjuju njegov osebujni i vieznaenjski poetski stil. Ovaj tip pjesnike forme prua viestruku mogunost upotrebe u metodikim aspektima gdje se kroz igru rijei, formom zagonetke, postavlja zadatak prepoznavanja osnovnog teksta pjesme i tako nam stilska neuobiajenost ovog pjesnika postaje blia i jasnija.
9 Enes Durakovi Govor i utnja tajanstva, u Mak Dizdar Kameni spava1997.,Preporod,
Sarajevo, str. 23.
253
Stilske figure u Dizdarovim pjesmama variraju od najbanalnijih poreenja i gotovo argoniziranih epitetskih formi; do grandioznih hiperbola, parabola; do stilskih ponavljanja kroz anafore, epifore, asonance, aliteracije, homonimije, sinonimije, opkoraenja..., i kompleksne alegorije koje se mogu istumaiti samo pomnim i opirnim kritikim osvrtima; to izuzetno intenzivira leksiku ekspresivnost njegove poezije i metaforiki prikazuje kontinuirani slijed u etapama ljudskog ivota Koliko kola od dola do dola Koliko bola od kola do kola Koliko jada od grada do grada Koliko greba od brega do brega Koliko krvi od usudnih rana Koliko smrti do suenog dana... Kolo bola(Slovo o nebu) Svaka pjesma u ovom ciklusu zavrava upitnom reenicom, pitanjem koje inicira odgovor u sljedeoj pjesmi i tako nas autor, u kontinuitetu, vodi do samoga kraja koji je definiran vjenom neizvjesnou krajnjeg preispitivanja sopstvenog bitisanja i vjenim pitanjem ta ostaje nakon smrti ovjeka kao jegov trag o postojanju u toku ovozemaljskog ivota: Kakvo si djelo ostavio iza sebe ovjee? . Motivi uoblieni u forme zakonetki, pitalica, brojalica, izreka od svog najjednostavnijeg oblika, do veoma kopleksnih znaenjskih tumaenja, pruaju raznobojnu paletu u izboru analiza Makove poezije i njenih ponuenih varijabli, sa dovoljnim kvantumom informacija prihvatljivim na vie razina u interpretaciji umjetnikog teksta u semantikom znaenju. U stilistikim varijablama osnovne poruke Makove poezije krije se veoma kompleksna znakovitost i etnoloko blago bosansko-hercegovake kulturne zaostavtine koja bi u svom krajnjem definiranju trebala znatno inicirati i skriveno bogatstvo termina, izraza, frazelogije i itavih poetskih cjelina koje su potisnute u zaborav. Time bi se bogatstvo jezika moglo proiriti, ne novim terminima, nego u nauno-istraivakom postupku primijenjenom na tradicionalne termine, iniciralo bi se otkrivanje zaboravljenih vrijednosti jezika i sva sadrajnost i kompleksnost njegovog nastanka i razvitka. Ja sam se okrenuo ka riznici starog jezika ne samo da bih dao boju i miris potpunog svijeta, nego da bih vratio vrijednosti rijeima koje su izgubljene u tami vremena. Takve rijei sauvala je moja majka i one su najdragoijenjenija batina koju sam naslijedio. One su mi pomogle da shvatim i poruke urezane u kamenu...
254
SLOVO O MAKU
Pjesnik zato ini ogromne napore da stvori svoju, jednu sasvim novu rije, koju e tedno pokloniti sutranjem danu. To i ja pokuavam, sa manje ili vie uspjeha. Proces je muan i sladak kao da se u pijesku rijeke trai zrnce zlata, samo, kao to se zbog zlata lako gine, umire se esto i zbog rijei. U pjesmi Slovo o slovu pokuao sam dati svoj odnos prema rijei, upuujem zato itaoca na nju kao na moj najautentiniji tekst...10 Bogatstvom pjesnike imaginacije i osebujnou i specifinou pjesnikog izraza Mehmedalija Mak Dizdar gradi svoje knjievno-umjetnike motive koji variraju od najbanalnijeg poimanja kunog ognjita i kamena meaa, do zaviajnog predjela, do pojma domovine, majke planete Zemlje i kosmosa koji nas odreuje svojim prostranstvima. Nasuprot tome je motiv vjenog ivota, odreen raanjem, ivljenjem i nestankom, koji svaki put iznova popunjava ta prostranstva i u svom opetovanom krunom toku nikada ne zaustavlja. O topole kolo igramo u tlapnji Dok nas kolo svue sve do koe gole Tada elom lupimo o zakone zida A slovo se javi oku da ga vida Pobacasmo bezdnu tmae himbe skrinje Nek izjedu srebro crvi prah i inje Puzavice kad nam ocvjetaju lice Doe slovo jedno svrh te nesanice Iz raspuklog lesa na krilima snova Putuju bezglasja do vrha nebesa Nikto nije bio Nikto nije bio Al je nekto Snio. Kolo (Slovo o slovu) U analitikom ralanjivanju knjievnog djela kao to je Makova zbirka Kameni spava, krajnji rezultat je prvi smisaoni znak koji je ovjek ispisao, a postupkom slaganja tih znakova dobijamo znaenjske pojmove i smisao cjeline koji neizbjeno proiciraju reciprocitet koji se uslonjava i odreuje sintetikim postupkom u metodikom pristupu. Nakon to smo doli do krajnjeg znaenja, a to je prvo zabiljeeno slovo od kojeg je i zapoela pisana umjetnost, jer je od
razgovori Radovana Popovia, u, Alija Piri Stil i tekst, 2000., Bosanska rije, str. 154.
10 M. Mak Dizdar, Slovo Gorina, Stolac, 1981. str. 69. (Preneseno iz knjige Knjievni
255
prvih ispisanih znakova, historija ovjeanstva prestala da zavisi od promijenjive varijante, tek samo jedne od verzija, koje su se prenosile usmenim predanjem, a u tumaile su univerzalno poimanje smisla ovjekovog ivota. Tako sa metodikog aspekta u analitiko-sintetikom postupku definiramo vrijednost i znaenje Makove poezije koja se u koncentrinim krugovima iri i suava u odnosu na epicentar svog osnovnog zanimanja, ovjeka raspetog izmeu erosa i thanatosa, nastanka i nestanka, raanja i umiranja. Slijedei taj postupak logino bi, moda, bilo da u okviru metodikoj poimanja interpretacije jednog knjievnog teksta na samom kraju odredimo cilj i zadatak ovoga rada, kao i strukturni model sata interpretacije lirske pjesme koji se temelji na sopstvenim zakonitostima. Strukturni model sata interpretacije lirske pjesme temelji se na zakonitostima recepcije knjievnoumjetnikog teksta, tj.na zanonitostima spoznavanja umjetnike stvarnosti. Polazei od itateljevih recepcijskih znaajki i komunikacijskih mogunosti (mogunosti komuniciranja s knjievnoumjetnikim tekstom), kolska interpretacija kao metodiki sustav uspostavlja redoslijed nastavnih situacija koje izgrauju njezin strukturni model : doivljajno-spoznajna motivacija, najava teksta i njegova lokalizacija, interpretativno itanje, emocionalno-intelektualna stanka, objavljivanje doivljaja, interpretacija, sinteza, samostalan rad uenika.11 Tako bi cilj ovog rada bio upoznavanje sa osebujnou i vrijednou poezije koja nosi sa sobom viestruko znaenje u svom tumaenju i analizi i intenzivira kosmopolitsko znaenje jednog pjesnika i njegove djelatnosti u historiji, ne samo nae poetske periodizacije, nego i sveukupan doprinos svjetskoj umjetnikoj zaostavtini Zadatak bi snosio svu odgovornost preuzimanja i nastavak poticanja interesa za vrednote i valorizaciju umjetnike tvorevine (Mehmedalije Maka Dizdara) i poticanje sljedbenika koji bi ovu univerzalnu ideju, o bogatstvu i veliini nae umjetnike tradicije, istraili i nastavili.
11 Dragutin Rosandi , Opetum, str.350.
256
SLOVO O MAKU
INTERPRETATION OF MAKOVE POETRY IN METHODICAL ASPECT OF TEXT INTERPRETATION KAMENI SPAVA Mehmedalija Mak Dizdar
Summary
Mehmedalija Mak Dizdar as one of the most prominent Bosnian poet, in reciprocity with his extraordinary artistic creativity, very little represented in the plans of the educational program. Animosity, conditionally speaking, according to his poetry does not follow from the rejection of this writer, but on the contrary, it is the result of insufficient knowledge and recognition of the value of his poetry among wider circles of lecturers in the teaching-scientific process. Ease of key messages contained in the titles of historical concretization cycles and thematic sections, the traditional interpretation of certain underlying values in life and existence of man and humanity, would not in its extreme interpretation, especially in the teaching process should be the only distinctively directed through a critical and artistic and creative reading Mak, but universal application of the overall process of educating and informing the general public. The basic message stylistic variables Mak lies a very complex and the significance of ethnological and etymological treasure of the cultural legacy that would be in its final definition, should initiate much hidden wealth of terms, phrases, and whole poetic phraseology units, which are pushed into oblivion. This would be a wealth of language and its own accumulated reserves that the scientific research process and the placement of appropriate information, provide high quality innovated vocabulary, which would no doubt be sure to significantly enrich the value of our mother tongue and spread information about the complexity of its creation and development.
Literatura
Mak Dizdar, 1996., Kameni spava, Preporod, Sarajevo Enes Durakovi Govor i utnja tajanstva, u Mak Dizdar Kameni spava, 1997.,Preporod, Sarajevo. Petar Guberina, 1964. Teorija o ritmu i primjena na jedno Krleino djelo; Krlein zbornik, Naprijed, Zagreb. Devad Jahi, 2010., Rjenik bosanskog jezika 1, od A-, Sejtarija, Sarajevo. Zvonko Kosti, u itanka za etvrti razred gimnazije,2006., Vedad Spahi, Sarajevo Publishing , Sarajevo. Alija Piri, 2000., Stil i tekst, Bosanska rije, Dragutin Rosandi, 2005., Metodika knjievnog odgoja, kolska knjiga, Zagreb. ore Trifunovi, 1974., Azbunik srpskih srednjovekovnih termina, Vuk Karadi, Beograd. Renik knjievnih termina, 2001., Romanov, Banja Luka.
257
Edina Murti
Filozofski fakultet Sarajevo edina.murtic@ff.unsa.ba
INTERPRETAciJA LiRSKE PJESME - MAK DiZDAR: Uspavanka

SAETAK
U prvom dijelu ovog rada bavimo se pojmom interpretacije, kao i smislom tumaenja teksta, u ovom sluaju, lirske pjesme. Ne zanemarivi poststrukturalistika shvatanja da je do konaanih znaenja gotovo nemogue prodrijeti, postavili smo u drugom dijelu rada tekst pjesme Uspavanka, Maka Dizdara, u sredite nae interpretacije. Kljune rijei: interpretacija, knjievne teorije, strukturalizam, poststrukturalizam, lirska pjesma, uspavanka
Interpretacija lirske pjesme - Mak Dizdar: Uspavanka 1

Uspavanka Kako si njean i krhak I kako si lijep i ist Kao svako dijete kad se rodi Kosa ti je zasvilila i orosila Kao lie mlade stabljike u aprilu Usne su tvoje pupoljak rue jo nerazvijen Ruke kao plavi nagovjetaj zore Noge o jadnie kao da i nema To su dva ljiljana samo za tetoenje Pa kako e u svijet poi tako sitan Kako nezatien Nikad se zbog toga neemo rastati mili Nikad se neemo rastati Nikada tijelu moga tijela Duo moje due Nikada
knjievnosti naroda BiH pod pokroviteljstvom Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke (voditelj projekta: doc.dr. Sanjin Kodri).
1 Rad je ostvaren u okviru naunoistraivakog projekta Modeli prouavanja i poduavanja
259
Znam Ti e me nositi u srcu Jer sam ti srce i sve oko srca dala Ti e me nositi dokle god bude Pozdravljao raanje dana I javljanje zvijezda Dokle god bude pozdravljao pupanje kroanja I alio padanje lia Ti e ivjeti i kad ti se oi sklope ivjet e u tvojoj djeci U tvojoj djeci i djeci njihove djece ivjet e ivjeti Znae se da smo bili trenuci trajanja Zrnce u pijesku na sprudu Varnica u ognju Vlat u travi Vjenosti Kako si Njean i krhak A treba da ivi Treba da ivi med ljudima a rijei nema Treba da ivi med vucima a zuba nema A kako e tek razlikovati ovjeka i vuka Vuka i ovjeka Ruke su tvoje plavi dozivi zore A njima valja da se hvata u kotac Da dijeli bojeve na razmirjima Sa zmijskim udima u kojima ivi adahaka Zato nek rastu brzo Nek rastu i jaaju bre Noge su tvoje dva njena ljiljana za tetoenje Al ja u te pitati rosom sa moga najljepeg cvijeta Ja u ti priati najljepu priu Ovog i onoga svijeta Da bude spreman za snove Za pletisanke i nesanice U srcu tijesnih krugova U trnju dugih Drumova
260
SLOVO O MAKU
Usta su tvoja mladi pupoljci Hraniu te vodicom iz kljuna laste Da ozubati za kletvu na zlotvora Da progue za dobroduna namjernika U ivotu treba mudro da uti Al rije ako rekne Neka bude teka kao svaka istina Neka bude reena za ovjeka Doao si ovde Gdje je najnezahvalnije bilo doi Ovdje gdje je najlue bilo doi (Dizdar 1981:118-120) Baviti se interpretacijom poezije, ponekad se ini da to znai raditi jalov posao, jednako nepotreban bez obzira o kojoj je interpretaciji rije, opoj knjievnoznanstvenoj ili metodikoj, usmjerenoj ka kolskoj upotrebi. Knjievni teoretiari se bave interpretacijom knjievnih tekstova onih pisaca koji posebno pobuuju njihovu panju, ili se usmjeravaju ka tekstovima koji ih due vrijeme intrigiraju. Znai li to da, ipak, u interpretaciji moemo pronai vrsto uporite, koje e i zadnjim skepticima odagnati sumnju u potrebu za bavljenje ovim poslom? Uprkos svim sumnjama postmodernih, suvremenih knjievnih teorija u mogunost kao i smisao interpretacije2 i analize, one jo uvijek imaju svoje mjesto u spoznajnom i doivljajnom inu, posebno vezano uz nastavno - obrazovni proces. Izdvojit emo znaenja rijei: interpretacija3i analiza4, s ciljem da ukaemo na razliku izmeu ova dva termina, koji se esto pojavljuju zajedno ili odvojeno, kada u spoznajnom procesu upuuju na proces pribliavanja nekog
2 Interpretacija je u razvoju znanosti zauzela mjesto jo od vremena tumaenja tekstova
kojima je trebalo naknadno objanjenje, poput filozofskih, religijskih, pravnih, istorijskih a potom i disciplina kao to je pjesnika, ili neka druga interpretacija umjetnikog djela. Disciplina koja se bavila ovim tumaenjima nazivlala se hermeneutika, potie od grke rijei hermneutik, to ima vie znaenja: objanjavati, prevoditi, tumaiti i dr. 3 Interpretacija- lat.( interpretari- biti posrednik, tumaiti, razlagati) 1.tumaenje, objanjenje smisla neemu, objanjivanje teksta; izlaganje, shvaanje; 2.gluma, glumljenje, prikazivanje, izvoenje, predstavljanje; poseban nain na koji reproduktivni umjetnik oblikuje djelo koje izvodi; isp. kreacija... Klai (1990:603). 4 Analiza- gr.(analo-razrjeujem, param, ralanjujem) 1. ralanjivanje, razudbarenje (Hrv.svjetozor), metoda naunog istraivanja putem rastavljanja nekog predmeta na njegove sastavne dijelove; rastavljanje nekog predmeta na njegove najjedostavnije sastavne dijelove; rastavljanje nekog pojma u njegove oznake... Klai (1990:65).
261
knjievnog teksta itatelju. Pojednostavljeno, prevod latinske rijei interpretatio, znai objanjenje, znaenje, prevod, a od grke rije nastao je pojam analiza, to najee podrazumijeva rastavljanje nekog pojma, predmeta na sastavne dijelove. Cjelokupno pjesniko djelo Maka Dizdara isijava znaenjima koja, kada se proitaju, ostavljaju dubok trag na itatelja. Ali kako odgonetnuti i barem donekle razumjeti pjesnika znaenja i vrijednosti teksta ne podlijeui zamci promjenjivosti uslovljene razliitim pristupima, zanemarujui sve teorijske mijene, ovdje posebno mislimo na odnos strukturalizma i poststrukturalizma prema interpretaciji. To bi znailo da trebamo pomjeriti teite sa jezikih (strukturalistikih) znaenja u traenju nekih novih, sa unaprijed razvijenom sumnjom u uspjeh i postizanje konanog, pouzdanog ocjenjivakog rjeenja. Stoga, ukazujemo na zapaanja profesora Milivoja Solara, prema kojima veina postmodernih knjievnih teorija uglavnom preuzima najznaajnije strukturalistike metode, s tim to je temeljna razlika postavljena u pojmu dekonstrukcije. (Solar 2005:17-18)5 Dok su teorije prethodnice postmodernih tumaenja, uglavnom, potvrivale veze knjievnog teksta sa tradicijom, nova tumaenja pozivaju na preispitivanje ve poznatih i traenje novih, neotkrivenih znaenja. Interpretacija je, ovdje, posmatrana odvojeno od knjievnih teorija, dola u vrlo neodreenu poziciju.
Tako se kriza interpretacije moe zapravo shvatiti i kao kriza teorije, no presudno je, s obzirom na sudbinu interpretacije, to se iz neodreenosti, znaenja izvela teza o neodredivosti znaenja, a to je kako teorijsko obrazloenje tako i svojevrsna posljedica anarhije ukusa. (Solar 2005:18)
ini nam se primjerenim prisjetiti se kako je Ivo Frange, sada ve davnih pedesetih godina prolog vijeka, nauno, eruditno smatrao da interpretacija ima jasno odreen cilj: cilj joj je da obnovi stvaralaki proces i da itatelju pomogne kako bi pronikao u bit umjetnikog djela, da s Vidriem bude to vie Vidri, s Matoem Mato.( Frange 1986:272)
5 Vidi u knjizi Solar (2005: 17-18)
Dekonstrukcija je pak, kao to sama rije kae, zasnovana na osporavanju, koje se dodue ne mora shvatiti dosljedno negativno s obzirom na svaku tradiciju, ali koje je, barem naelno, u svakom sluaju kritino prema svemu to vrijedi kao neka vrsta prihvaenog znanja. Sve su postmoderne knjievne teorije, nipoto samo dekonstrukcija, tako naelno kritine prema postojeem znanju i postignutim spoznajama. Novi historizam, feministika kritika, teorija recepcije, varijante psihoanalize, Foucaultova arheologija, postkolonijalna kritika i brojne njihove varijante ne slau se meusobno ni u tezama niti u metodolokim postupcima, ali se uglavnom slau u tome da se s novog aspekta mogu dovesti u pitanje stare spoznaje, i da nema injenica nego je sve interpretacija.
262
SLOVO O MAKU
Uvaavajui i postmoderna shvatanja da je do konanih znaenja gotovo nemogue prodrijeti, ipak smo u naoj interpretaciji i razmatranju smisla interpretacije, uope, u dobroj mjeri prihvatili misao da je tekst poticaj i poprite interpretacije. (Frange 1986: 270)
II
Odabrana lirska pjesma Maka Dizdara nosi naslov Uspavanka, prema jednoj podvrsti narodne lirske pjesme. Za Dizdarevu poetiku karakteristino je oslukivanje bosanske srednjovjekovne tradicije, posebno pisanih formi, epitafa, iz ovog perioda, ali i starijih narodnih izvora koji su prisutni posebno u zbirci Kameni spava iz koje je i navedena pjesma. Dovedemo li u kontekst spomenutu pjesmu sa ostalim, prisjeamo se kako je itava zbirka koncipirana u tematske cikluse: Slovo o ovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji, Slovo o slovu, a sve je uokvireno uvodnim Putovima i krajnjom Porukom. Uspavanka je iz tematskog kruga pod nazivom Slovo o zemlji, kao i pjesme: Zapis o petorici, Slovo o sinu, Kosara, Gorin, Zapis o titu, Zapis o asti, Blago, Zapis o smijehu, Jabukov cijet, Krinovi i na kraju Zapis o zemlji. Sam naslov nas na poetku neminovno upuuje da se vratimo i preispitamo odnos izmeu narodne tradicije i njen uticaj na knjievni tekst Mak Dizdara. Uporedimo li ovu Uspavanku sa nekom uspavankom koja se pripisuju narodnom pjesnitvu, odmah uoavamo izvjesne razlike i odstupanja.6 Kao to moemo primijetiti, narodna lirska pjesma - uspavanka je prema pravilu kratka pjesma, melodina, sa ritmom koji podsjea na udaranje i vraanje morskih talasa, a isti je namijenjem da prati ljuljanje djeijeg krevetia, ili lagano uspavljivanje djeteta na rukama ili nogama odraslih. Makova Uspavanka je, nasuprot narodnoj, duga. Ona ritmiki i znaenjski umiruje, mada istovremeno
Na poetku Antologije bonjake usmene lirike uz sevdalinke su navedene i druge pjesme, pa kako je nae zanimanje usmjereno ka uspavanci, navest emo lirsku pjesmu, uspavanku, pod rednim brojem 3. Spavaj, sine, san te prevario Spavaj, sine, san te prevario, nesanak ti voda odnijela, za golemo brdo zanijela, dino nejma vuka ni hajduka. Dumani ti po gori hodali, Travu pasli, s lista vodu pili, Mome Mehi nita ne udili!
6 Vidi u knjizi Maglajli (1997:35- 41)
263
opominje i uznemirava. Odraslog itatelja Makova Uspavanka intrigira svojim znaenjem, koje je zauujue i u suprotnosti, potpunom kontrastu u odnosu na oekivanja to sugerira naslov pjesme. U metrikom sistemu versifikacije Mak je odstupio od tradicionalnog deseterca i u ovoj pjesmi je osjetan uticaj moderne poezije, posebno pisaca poput Walta Whitmana, ostvaren kroz slobodan stih, sa dosta ponavljanja, ime se pjesniki govor pribliava razgovornom jezikom stilu. Znaenja i struktura stihova nas intertekstualno upuuju na druge izvore bliske naem itanju, kao naprimjer drevnu, biblijsku Pjesmu nad pjesmama. Ove dvije pjesme imaju podudarnosti ostvarene poreenjima u prvim stihovima. Postupak direktnog obraanja svojstven narodnoj uspavanci, prisutan je i u primjeru iz biblijskog teksta, kojim se Zarunik obraa svojoj Zarunici: Zarunik: Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa!7 pojavljuje se u Makovoj Uspavanci, gdje se takoer nekome (djetetu/ovjeku) direktno upuuju rijei: Kako si njean i krhak. Ovim se postie intimizacija, ali i smisao koji podrazumijeva razgovor, u ovom sluaju govor onoga koji moe govoriti, tek roenom djetetu, koje jo rijei nema. Navedenim primjerima izraava se divljenje. Uoena podudarnost sa sakralnim tekstom karakteristina je i za neke druge pjesme iz zbirke Kameni spava. Tako Gorin zavrava stihovima: Ako Kosaru sretnete Na putevima Gospodnjim Molju Skaite Za vjernost Moju , koji opet intertekstualno korespondiraju sa stihovima to ih u biblijskom tekstu upuuje Zarunica: Zaklinjem vas, keri jeruzalemske, ako naete dragoga moga, to e te mu rei? Da sam bolna od ljubavi.
Brozovi (2007:21-24)
7 Biblijski tekst citiran prema prevodu Nikole Milievia u knjizi: Nevenka Kouti-
264
SLOVO O MAKU
Mak obnavlja, resemantizira biblijski tekst, ali razara iluziju spasa stalnom sumnjom da je u historiji zlo uvijek nadmonije. Ta tragina vizija svijeta i doivljaj apsurdnosti ljudske egzistencije karakteristinija je za cjelovito poimanje zbirke Okrutnosti kruga, ali se u stalnoj smjeni vjere i sumnje javlja i u dualistikoj osnovi Kamenog spavaa. Meutim, dominantne preokupacije Dizdareve poetike u misaonom traenju odgovora na sudbinska pitanja, naznaene su ve u prvjencu Vidovopoljska no (1936.). Kao moto ove zbirke Mak je izdvojio: Pranom cestom klizi limuzina plave boje i nadvoje dijeli svijet. Binarne suprotnosti oitovale su se u njegovom vienju dualistikog proimanja i razdvajanja svijeta, najee izraene brojnim figurama kontrasta. I dok u Okrutnostima kruga lirski subjekt resemnatizira svijet Homerovih epova, u Kamenom spavau resemantiziran je dualistiki doivljaj svijeta bosanskohumskog kulturnog naslijea. ivotnu dvojnost izraenu kroz egzistencijalnu usudnu borbu proivljavat e Dizdar i u Uspavanci, pjesniki ispoljenu kroz snane kontraste, naglaene inverzijom, ponavljanjem, i lirskom simetrijom tj. lirskim paralelizmom: simplokom, odnosno kombinacijom anafore i epifore. Slijedei primjer sugestivnog ponavljanja infinitiva glagola ivjeti, u stihovima se naglaava uzastopno etiri puta : Ti e ivjeti i kad ti se oi sklope ivjet e u tvojoj djeci U tvojoj djeci i djeci njihove djece ivjet e ivjeti, i u drugom, prezentskom obliku: ivi, kao i ponavljanje sintagme: treba da ivi. Uoljivo je i ponavljanje stiha Kako si njean i krhak, drugi put se pojavljuje uz promjenu i naglaavanje mranih sila ivota: Kako si Njean i krhak A treba da ivi Treba da ivi med ljudima a rijei nema Treba da ivi med vucima a zuba nema A kako e tek razlikovati ovjeka i vuka Vuka i ovjeka.
265
I nastavak pjesme do samog kraja donosi obilje pjesnikih slika i stihova koji e poput Skenderovih lirskih ( Na pravi put sam ti majko izio) i epskih stihova ( Stojanka majka Kneopoljka ), to izraavaju majinsku ljubav prema sinu, kao i uzajamnu ljubav sina i majke, ispriati itavu priu o ivotu i kako je opasno biti na mjestu, gdje se dijete / ovjek na(lo)/(ao), kako je opasno i teko biti na Zemlji. I stoga nije sluajno to je Uspavanka tematski smjetena u ciklus Slovo o zemlji, u zbirci Kameni spava. Ove pjesnike slike, doaravaju udesno njene ivotne prizore vezane uz raanje i obnavljanje ivota, koje u sebi sadri vjeni kosmiki poredak: Kosa ti je zasvilila i orosila Kao lie mlade stabljike u aprilu Usne su tvoje pupoljak rue jo nerazvijen Ruke kao plavi nagovjetaj zore, ali kontrastom, ponavljanjem, ukazuju na teinu i muku ivotne egzistencijalne drame i opstanka ovjeka, koji treba da nadie sve tekoe i borbe; Ruke su tvoje plavi dozivi zore A njima valja da se hvata u kotac Da dijeli bojeve na razmirjima Sa zmijskim udima u kojima ivi adahaka Zato neka rastu brzo Nek rastu i jaaju bre. Nakon zbunujuih suprotstavljanja dolazi podstrek karakteristian za narodnu uspavanku, u vidu ohrabrenje da se raste i razvija u ivotnom bujanju. Sve izreene pjesnike slike u naoj interpretaciji prizvale su jednu drugu umjetniku sliku, Primaveru, remek djelo slikara Sandra Botticellia. I na ovoj slici, iji se naziv prevodi kao Buenje proljea, jer Primavera na talijanskom znai proljee, meu dominantnim enskim figurama istie se Flora, okiena proljetnim pupovima i cvjetovima, a osim nje prisutne su i mrane figure i demoni zla, kao i u Makovoj Uspavanci. Propupali ljiljani, rue i javljanje dana i zvijezda u Uspavanci su kao i na uvenoj slici renesansnog slikara oslikali ivot proet dualistikom borbom principa dobra i zla, vjeni kosmiki poredak za koji pjesnik pripema mlado bie, uz stalna upozorenja da ljepota i harmonija uvijek imaju blisko prisutne i svoju suprotnosti. I na samom kraju pjesme i nae analize, ostaje nam da se jo jednom zapitamo nad stihovima, koji potvruju Makovo poigravanje jezikom, jer se ista rije pojavljuje u dvije jezike varijante (ovde/ovdje).
266
SLOVO O MAKU
Doao si ovde Gdje je najnezahvalnije bilo doi Ovdje gdje je najlue bilo doi. Koje je to mjesto? Na ovo pitanje moemo dobiti mnotvo, a navest emo samo dva odgovora, koja nam se ine primjerenim. ivot, koji dijete nije biralo, nego mu je dat, bez ikakvog upozorenja na neizvjesnost to ga oekuje, a esto i bez odgovornosti okruenja u kojem se nalo. S druge strane, to mjesto je mogla biti i zemlja Bosna i Hercegovina, koja itavom zbirkom Kameni spava opominje i podsjea na sve usude i mijene koje su je historijski pratile. Zamiljeni nad pjesmom Uspavanka, ne moemo se odvojiti od vjekovne subine ovjeka u zemlji bosanskoj i hercegovakoj, ali i od ljudske univerzalne i kosmike sudbine u kojoj je ovjek gurnut u ivot, na djedovsku zemlju da neprestano trai odgovore zapitan nad vlastitim biem. I zaista, pjesma nema konanih i zadanih znaenja i odgovora.
Interpretation of Mak Dizdars Lyric Poem Uspavanka (Lullaby)
Summary
The first section of this Paper deals with the concept of interpretation as well as with the sense of explaining a text, in this case, a lyric poem. Not disregarding post-structural understandings that it is almost impossible to get through the final meanings, in the second part of this Paper we place the text of the poem Uspavanka of Mak Dizdar in the center of our interpretation.
Izvori
Dizdar, Mak (1981), Izabrana djela (prir.dr.Enes Durakovi), knjiga II, Svjetlost, Sarajevo
Literatura
Durakovi, Enes (2006), Arka rijei, Bosnia Ars, Tuzla Frange, Ivo (1986), Nove stilistike studije, Globus, Zagreb Klai, Bratoljub (1990), Rjenik stranih rijei, Nakladni zavod MH, Zagreb Kouti-Brozovi, Nevenka (2007), itanka iz stranih knjievnosti 1, kolska knjiga, Zagreb Lei, Zdenko ( 2005), Teorija knjievnosti, Sarajevo Publishing, Sarajevo Maglajli, Munib ( 1997), Antologija bonjake usmene lirike, Sarajevo, Alef Solar, Milivoj (2005), Vjebe tumaenja, Matica hrvatska, Zagreb Vukovi, Radovan (2008 ), Pisac, delo, italac, Slubeni glasnik, Beograd
267
Adijata Ibriimovi-abi
Filozofski fakultet u Sarajevu adijata.ibrisimovic@gmail.com
Mak Dizdar stizanje i prestizanje u prepjevu na ruski jezik

SaeTak
U ovom tekstu autorica, analizirajui prepjev na ruski jezik jedne pjesme Maka Dizdara (Stizanje i prestizanje, zbirka Koljena za Madonu (1963), ciklus Vidim te a ne ujem), propituje ta se dogaa u sluajevima kada je prevodilac prevashodno usmjeren ka ciljnom jeziku i ciljnoj kulturi i kada prevlada odluka adaptiranja izvornog djela u skladu sa oekivanjima ciljne kulture i italaca drugog jezika i drugog kulturolokog koda, odnosno prilagodbe prijevoda u skladu s vlastitim prevodioevim horizontom oekivanja. Kljune rijei: Mak Dizdar, prevoenje, prijevod, prepjev, ciljni jezik, ciljna kultura, jezik originala, izvorna kultura, horizont oekivanja, kulturoloki kod, prijevodna kritika.
...injenica da ne postoje dva jezika i dvije kulture koje se meusobno tano podudaraju ini nemoguim svako savreno ponovno izvoenje. U tom prostoru nesavrenosti prevoditelji moraju praviti izbore.
Francis Jones
Nesvjesna odstupanja, izazvana nepravilnim gramatikim tumaenjima, kao i nesvjesne smisaone greke ili nepravilna psiholoka tumaenja, prisutni su u svakom prijevodu paralelno sa svjesnim deformacijama, koje su rezultat prevodilakih strategija. Umjetnost prevoenja poezije odreuje se upravo time koliko je delikatno prevodilac u stanju da odredi - koje elemente originala moe iskljuiti i koje rijei moe dodati u prijevod radi metra i rime, da ne odudaraju od konteksta i da odgovaraju duhu originala. U taktinosti i unutarnjoj logici ovih prisilnih oduzimanja i dodavanja iskazuje se talenat i individualnost prevodioca. U ovom tekstu pokuala sam odgovoriti na pitanje: ta se dogaa u sluajevima kada je prevodilac prevashodno usmjeren ka ciljnom jeziku i ciljnoj kulturi, kada prevlada odluka adaptiranja izvornog djela u skladu sa oekivanjima ciljne kulture i italaca drugog jezika i drugog kulturolokog koda? Kao ilustracija
269
posluio je prepjev na ruski jezik Makove pjesme Stizanje i prestizanje1 (zbirka Koljena za Madonu (1963), ciklus Vidim te a ne ujem), koji, iskreno, kada se ita bez uvida u izvorni originalni tekst, zvui kao izvanredna ruska ljubavna pjesma, s notom optimizma na kraju. Da li je original uistinu takav? Krenimo od naslova: u ruskom prijevodu upotrijebljena je infitivna forma glagola svrenog vida umjesto glagolskih imenica koje stoje u izvorniku dognat - stii, peregnat - prestii. Ovaj infinitiv - stii i prestii, stvara efekat postizanja cilja, izmeu ostalog i zbog toga to je upotrijebljen svreni vid glagola. Od upotrebe nesvrenog vida glagola - dogonjat - stizati, peregonjat- prestizati, vjerovatno se odustalo zbog efektnijeg zvuanja njihovih parnjaka, ali je time zanemareno, Makovim naslovom naglaeno, znaenje procesa i trajanja koji u sebi krije i neto od semantike ciklinoga kretanja, to ga prizivaju glagolske imenice iz originala stizanje i prestizanje. Prvi stih: /Dolazila si u moju no kao san/, u obratnom prijevodu pretrpio je, na prvi pogled, neznatne izmjene: /U no moju ulazila si kao san/.2 Rije dolazila (si), zamijenjena je rijeju ulazila (si), meutim - ono to pjesnik eli naglasiti, zauzima i strogo odreen poloaj unutar stiha, tako da promjena redoslijeda rijei u stihu, uvijek uslovljava i blagi pomak u znaenju. Prva rije prvog stiha redovno je ona koja zauzima jaku poziciju, pa tako nasuprot Makovoj naglaenoj dimenziji kretanja i trajanja, odnosno ponavljanja radnje dolazila si, u prijevodu imamo naglaavanje intimnog trenutka - u no moju.
1 Stizanje i prestizanje //Dolazila si u moju no kao san/ Svanjivala dolaskom/ Kao jedini
dan/ Srce sam grijao ulicom koju si prolaskom grijala/ Igrom i smijehom koraao kojom si se igrala kojim si se smijala/ Koraci tvoji kovai od vatre / Od vatre te udne oi mi gore i snatre/ Korake tvoje od mog sna od boje tvoje/ Kako da stignem/ Ne znam// Koraao sam Stizao/ Korak u korak Stope u stope// Kako da koraamo u istom tijelu U istom djelu Ne u dvoje/ A da nam se stope vrue i jake/ Ne rastope// Stigao sam i prestigao/ Pa ne znam da li da svoje porasle korake skratim/ Da li da zvidei s vjetrom i dalje predvodniki idem/ Ili da se vratim//. Dognat i peregnat// Ty v noch moju vhodila budto son/ Ty ozarjala svetom temnotu/ I kak bozhestvennyj volshebnyj kamerton/ Ljubovju zapolnjala pustotu/ Ja sogrevalsja serdcem prohodja/ Po ulochkam, tvoim teplom sogretym/ I udivljalsja gljadja na tebja/ Igre tvoej i smehu kak primetam/ Tvoi shagi iskrili plameneli/ Nevidannym nevedomym ognjem/ Moi glaza otchajanem goreli/ No vse shagi i plamja tolko son?!/ Kak mne dognat tebja/ kak mne tebja dognat/ Sled v sled/ shag v shag/ stopa v stopu// Ja dogonjal tebja (o dogonjalki detstva!)/ Serdca tela dela slilis v bredu v potu/ I stali plavitsja... i nikuda ne detsja/ No ja prerval plavlene dush i tel/ Tebja dognal tebja ja peregnal/ No sokratil svoj shag togo li ja hotel?/ Svoboda veter etogo l zhelal?/ Ja chuvstvuju chto vozvrashchene blizko-blizko...//. 2 // Ty v noch moju vhodila budto son/. U obratnom prijevodu zanemarila sam upotrebu line zamjenice ti, jer je upotreba linih zamjenica u ruskom jeziku vrlo esta, skoro obavezujua te nema onu stilsku markiranost koju bi imala u bosanskom jeziku.
270
SLOVO O MAKU
Naredni stihovi - /Svanjivala dolaskom/ Kao jedini dan/, dopunjeni su ovako: /Obasjavala si svjetlou tamu/ I poput boanskog arobnog kamertona/ Ljubavlju ispunjavala prazninu./3 Tenja da se pojasni izvorna pjesma da bi se ciljnom itateljstvu predstavila u najprimjerenijem svjetlu, ne ispunjava, ini mi se, uvijek svoje ciljeve. Ako prijevod u ciljnom jeziku i kulturi i zvui dobro, u samjeravanju sa originalom, teko da moe zadovoljiti. Ako je, zbog svoje hermetinosti, prevodiocu pjesma nerazumljiva, treba li je olakavati da bi bila prozirnija i jasnija? Da li je potrebno naglaavati rije ljubav da bismo znali da je rije O tome da to kaem rijeima Vladimira Majakovskog? U Makovoj pjesmi rije ljubav se ne spominje. Niti jedan jedini put. Slijedei stih originala - /Srce sam grijao ulicom koju si prolaskom grijala/ u doslovnom, obratnom prijevodu glasi: /Grijao sam se srcem prolazei/ Ulicama, tvojom toplinom zagrijanim (ugrijanim)/.4 Osim to je jedan Makov stih prelomljen u dva stiha u prijevodu, ovdje dolazi i do, rekla bih, vanog pomaka u znaenju. Naime, srce me grijalo (ili, ako slijedimo konstrukciju sa imenicom srce u instrumentalu upotrijebljenu u prijevodu: grijao sam se srcem), podrazumijeva unutarnju toplinu, ak puninu osjeanja, a time jednu vrstu samodovoljnosti lirskog subjekta, ega nema u Makovom stihu. Makov lirski subjekt kao da se nalazi u stanju evociranja neega to je istovremeno i izvan njega, ali i dio njega. I ne samo to, za razliku od prijevoda u kojem stoji dok sam prolazio (prolazei)/ Ulicama, Makov lirski subjekt ne prolazi, on se ne kree u ovom stihu, jer je njemu dovoljna tek misao (evocirano osjeanje, sjeanje). Kretanje je poklonjeno objektu pjevanja koji, u nastojanju da bude sustignut i zaustavljen (upotrebom glagolske imenice - prolaskom (grijala), a ne, recimo, glagolskog participa - prolazei), ipak izmie tom pokuaju zaustavljanja i zbog same svoje odsutnosti vjeto uprizorene upotrebom prolog vremena (sam grijao, si grijala).
3 /Ty ozarjala svetom temnotu/ I kak bozhestvennyj volshebnyj kamerton/ Ljubovju
zapolnjala pustotu/. 4 /Ja sogrevalsja serdcem prohodja/ Po ulochkam, tvoim teplom sogretym/. Ako bih ove stihove sa imenicom srce u instrumentalu u ruskom prepjevu prevela slijedeom varijantom: Srce me grijalo dok sam prolazio/ Ulicama koje si svojom toplinom ugrijala, opet ne bih mnogo postigla. Osim toga, potrebno je napomenuti da je u prepjevu upotrijebljen tako est i primjeren ruskom jeziku deminutiv po ulokam uliicama, ali treba uzeti u obzir da su deminutivni oblici jako esti u ruskom jeziku te ne podlijeu onoj vrsti stilske obojenosti koju bi imali u naem jeziku. Stoga sam ipak upotrijebila pozitiv, kako bih izbjegla dodatne negativne konotacije u obratnom prijevodu.
271
Slijedei Dizdarev stih, koji je spretnim opkoraenjem snano vezan za prethodni, u kojem se besprijekorno zaudno poetski uprizoruju ritam koraka i ritam sjeanja, ritam misli i ritam osjeanja, stiui i prestiui jedan drugog, ritam u kojem se itatelj gubi u loginom i racionalnom pokuaju da ga stigne, i sa kojim se emocionalno spaja, prestiui ga i vraajui mu se: /Igrom i smijehom koraao kojom si se igrala kojim si se smijala/, u prijevodu je prelomljen na dva stiha na slijedei nain: /udih se (primarno znaenje koje se moe itati i kao divih se) gledajui te/ Igri tvojoj i smijehu kao znamenjima/,5 dok se Makovo - Koraci tvoji kovai od vatre/ Od vatre te udne oi mi gore i snatre/ preobratilo u: /Koraci tvoji iskrie plamtjee/ nevienim nepoznatim ognjem/ Moje oi oajanjem gorjee/.6 Izbacivi Makovo oi snatre i prelomivi stih, u prijevodu je, u prostoru izdvojenog stiha ostalo da oi oajanjem gore, udei ljubav, iskljuivo onu zemaljsku, ulnu. Nepovratno se izgubio, za Dizdarevu poetiku vrlo specifian, dualistiki doivljaj svijeta, pa tako i ljubavi, iji korijeni su, kako je istakao Enes Durakovi u svojoj monografiji Govor i utnja tajanstva, izmeu ostalog i u naslijeu istonjakog panteistikog misticizma i poetike sufijske poezije, koju batine mnogi bosanskohercegovaki pjesnici, ne samo Mak Dizdar7. U povodu zbirke Koljena za Madonu, kojoj pripada i ova pjesma, Durakovi pie: U ljubavnoj poeziji Maka Dizdara /.../, stiu se istodobno i /.../ ekstatina radost panerotskog vitalizma, ali i oporost i gorina uzaludnih traganja za ljubavlju izgubljenom u hladnim ponorima egzistencijalnog besmisla. (Durakovi, 1979: 48, 49). Makova pjesma dalje glasi: Korake tvoje od mog sna od boje tvoje/ Kako da stignem/ Ne znam//, u znaenju kako stii i sustii korake, ritam, nekog ili neeg to satkani su od mog sna, moje mate, moje imaginacije i od boje tvoje - to je samobitnost objekta pjevanja - ene, ili pjesme, ili neeg nedokuivog to se samo sluti? Nemogue je dati konani odgovor i u ovom trenutku odluiti ta to pjesnik pjeva... za sve mogunosti Makovi stihovi ostaju otvoreni. U obratnom prepjevu imamo: /Ali sve koraci i plam zar su samo san?!/8 Nieg od Makovog udesnog pretakanja mog i tvog u ovoj izvanrednoj verbalnoj igri stizanja i prestizanja, nieg od grananja smisla u razliitim smjerovima, to Mak u ovoj pjesmi dostie ne toliko leksikom, koliko nevjerovatnim ritmom kretanja i koraka same pjesme.
6 /Tvoi shagi iskrili plameneli/ Nevidannym nevedomym ognjem/ Moi glaza otchajanem 5 / I udivljalsja gljadja na tebja/ Igre tvoej i smehu kak primetam/.
goreli/. 7 Usp. Durakovi, E. (1979). Govor i utnja tajanstva. Pjesniko djelo Maka Dizdara. Svjetlost, Sarajevo. Glava etvrta: Koljena za Madonu, str. 45-61. 8 / No vse shagi i plamja tolko son?!/.
272
SLOVO O MAKU
U ruskom prepjevu je zatim isputen stih originala od dvije kratke rijei, tako esto ponavljane u svim vremenima na svim jezicima, stih - u svojoj jednostavnosti teak kao istina Ne znam? Grafiki izdvojeni stihovi //Koraao sam Stizao/ Korak u korak Stope u stope//, to u svojoj izdvojenosti svjedoe i o trajanju koraanja kao traganja i o vremenu koje je prolo i prolazi u zapitanosti, sumnjama, praenju, i stizanju kao poimanju, razumijevanju tragova, prepoznavanju svojih koraka u tuim, svojih stopa u drugim - u obratnom prijevodu glase: /Kako ja da stignem tebe / Kako tebe da stignem ja/ Trag u trag/ korak u korak/ stopa u stopu/.9 Smisao/smislovi originala kao da izmiu prevodiocu. Nakon toga izostavljeni su, opet u grafikoj izdvojenosti naglaeni stihovi originala, u kojima je, po mom miljenju, sadrana eksplozija smisla ove pjesme, to je pjesnik zatvara u hermetinost slijedeeg iskaza: /Kako da koraamo u istom tijelu U istom djelu Ne u dvoje/ A da nam se stope vrue i jake/ Ne rastope//. Nemogue je ne osjetiti da ljubavna pria u ovoj pjesmi zadobija neke nove prizvuke i ne upitati se: moe li ovo biti izraz ovjekove iskonske udnje za sjedinjenjem s univerzalnim? (Durakovi, 1979: 45). U ljubavi postati jedno, kroz ljubav zemaljsku spoznati apsolutnu, kroz ljubav spoznati Apsolut i u toj ljubavi sagorjeti formula je sufijske poetike. Ali, Mak Dizdar stie i prestie. Postoji sjena zapitanosti i sumnje u ovim stihovima, sjena zapitanosti savremenoga ovjeka, savremenog umjetnika koji koraa ispred svoga vremena, prekoraujui domete svoje sredine: Stigao sam i prestigao/ Pa ne znam da li da svoje porasle korake skratim/ Da li da zvidei s vjetrom i dalje predvodniki idem/ Ili da se vratim//. Mada je oigledno da je poreenje Makove pjesme sa ruskim prepjevom ve izgubilo smisao, pogledajmo ipak kako zavrava u doslovnom obratnom prijevodu: Stizao sam te (o igre djetinjstva)/ 10 Srca tijela djela slie se u bunilu u znoju/ Poee da se tope ... ne moe izbjei/ No ja prekinuh topljenje du i tijel/ Stigoh te i prestigoh/ No, skratih svoj korak zar to sam htio?/ Sloboda vjetar je li ono to sam elio?/ Osjeam da povratak je blizu, blizu...11
9 /Kak mne dognat tebja/ kak mne tebja dognat/ Sled v sled/ shag v shag/ stopa v stopu//.
igrama ganje, ole ili vija. 11 //Ja dogonjal tebja (o dogonjalki detstva!)/ Serdca tela dela slilis v bredu v potu/ I stali plavitsja... i nikuda ne detsja/ No ja prerval plavlene dush i tel/ Tebja dognal tebja ja peregnal/ No sokratil svoj shag togo li ja hotel?/ Svoboda veter etogo l zhelal?/ Ja chuvstvuju chto vozvrashchene blizko-blizko...//.
10 U prepjevu je upotrijebljena ruska rije dogonjalki to je djeija igra adekvatna naim
273
ini mi se da je prevodilac na ruski jezik itao ovu Makovu pjesmu u drugom kljuu, oslanjajui se na vlastitu imaginaciju, vlastiti horizont oekivanja, slijedio je sheme ciljnog jezika i kulture, stvarajui u rezultatu potpuno drugaiju svijetosliku.
Zakljuak
Prevodjenje je izuzetno mukotrpan posao. Zbog toga, bez obzira to se moe uiniti da sam sebi postavila u zadatak da tragam iskljuivo za slabostima ili grekama u prijevodu, elim naglasiti da to nije bio moj cilj. Analize prijevoda ne iskljuuju svijest o tome da je svaki prijevod, pa i onaj koji ne postie snagu i mogunosti izvornika, svojevrsni podvig u pokuaju pribliavanja i razumijevanja razliitih kultura. Znaaj prijevodnih kritika sastoji se u tome to, izuavanjem i ispitivanjem svojevrsne tipologije odstupanja od originala u prijevodnim tekstovima veeg korpusa, a ne jedne pjesme, naravno, daju vrijedan doprinos prouavanju meukulturnih razlika, propitivanju slike vlastitog/ drugog koju ti prijevodni tekstovi stvaraju. S jedne strane, analizom isputenih mjesta u prijevodima, koja rezultiraju pomjeranjem i manjom ili veom deformacijom smisla i znaenja izvornika, mogue je ispitati i pokazati - koje oblasti izvorne kulture nisu poznate prevodiocima, od pitanja vezanih za religiju, preko nacionalnog karaktera i svjetonazora do svakodnevnih navika. S druge strane, analiza dodatih elemenata u prijevodu, koji takoer deformiu smisao izvornika, omoguuje propitivanje prevodioevih oekivanja, odnosno ta je traio i za im je prevodilac tragao u izvornom tekstu, uitavajui i iitavajui teme i motive kojih u izvorniku moda i nema. Klasifikacije takvih prevodilakih deformacija smisla i drugih pomaka u prijevodima dale bi vrijedan materijal za prouavanje razlike u poimanju svijeta, odnosno dale bi mogunost usporedbe slike svijeta u dvjema kulturama, to je put kojim kree prijevodna kritika, povezujui svoja saznanja sa spoznajama drugih znanosti, dajui mogunost za otkrivanje novih nijansi u maginoj paleti interpretativnih boja.
274
SLOVO O MAKU
MakDizdars Stizanje i prestizanje (Arriving and overtaking) in translation into Russian language
Summary
In this article the author, analyzing the translation into Russian language of a Mak Dizdars poem Stizanje i prestizanje (Arriving and overtaking), from the collection of poems Koljena za Madonu (Madonnas Knees, 1963), from the cycle Vidim te a ne ujem (I can see you not hear), examines what happens in cases where the interpreter is primarily focused on the target language and target culture, and when he decides to adapt the original work in accordance with the expectations of the target culture and readers of another language and other cultural code, and when the interpreter adjusts the translation in accordance with his own horizon of expectation.
Izvori i literatura
Dizdar, M. (1999), Kameni spava/Stone Sleeper. Prijevod: Francis R. Jones, pogovor: Rusmir Mahmutehaji, pogovor i biljeke: Francis R. Jones, grafiko oblikovanje: Devad Hozo, DID, Sarajevo. Durakovi, E. (1979), Govor i utnja tajanstva. Pjesniko djelo Maka Dizdara. Svjetlost, Sarajevo. Ibriimovi-abi, A. (2010), Kameni spava Maka Dizdara i ruska knjievna avangarda. Slavistiki komitet, Sarajevo. Jones, F.R. (2004), Prevoditeljev put. O jezicima i lojalnostima u bivim Jugoslavijama. Prijevod Rusmir Mahmutehaji, Buybook, Sarajevo. Kapidi-Osmanagi, H. (2004a), Moderna teorija i vrhunska praksa prevoenja. Francis R. Jones, Prevoditeljev put, Buybook, Sarajevo 2004. U: Novi Izraz, april-septembar 2004, P.E.N. Centar Bosne i Hercegovine, Sarajevo, str. 127-132. Kapidi-Osmanagi, H. (2004b), Nepoznavanje kulturnog kda kao izdaja poezije. Jedan primjer prevoenja Maka Dizdara na francuski. U: Slovo Gorina, br.26, str. 197198. Slovo Makovo (2008), Priredili: Senada Dizdar, Majo Dizdar, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo. Slovo o Maku (2008), Priredili: Senada Dizdar, Majo Dizdar; prijevodi sa njemakog i engleskog Gorin Dizdar, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo.
Internet stranice
www.makdizdar.ba www.ozon.ru www.alexandr-tsurkan.narod.ru
275
Tina Laco
Filozofski fakultet Sveuilita u Mostaru ffmo@ffmo.ba
Kazalini potencijal Kamenog spavaa

saeTak
Od teksta do izvedbe: rad propituje mogunosti scenskog uprizorenja kompleksnog i slojevitog jezinog sustava Dizdarova Kamenog spavaa. U sloenom procesu pretvorbe teksta u scenski itljivu strukturu, jedno je od najvanijih pitanja prilagodba pisanoga izvedbenome; no pokuaj pretvorbe poetskog teksta u razumljiv izvedbeni in koji e moi komunicirati s publikom neminovno propituje i dramski potencijal izvornoga teksta, fleksibilnost literarnog teksta u odnosu na konaan izvedbeni in, kao i ulogu publike koja vie nije samo tuma i interpretator aktivnog scenskog momenta, nego i aktivan ita viestruko izmanipuliranog diskurza: pisano-poetskog, potencijalnodramskog i konkretno-scenskog. Kljune rijei: dramatizacija, intermedij, izvedbeni identitet, pjesniki medij, transformacija komunikacijskog modela, jezina sukcesivnost, simultanost
Postaviti, umetnuti i istraiti Kamenog spavaa Maka Dizdara kao potencijalni intermedij znai, na vioj razini, manipulirati potpunim i dovrenim jasnim sadrajem pjesnikog medija, sa svim njegovim implikacijama, ali i predvidjeti kakva bi mogla biti diskurzivna reperkusija u takvom spoju. Rastegnuti ovaj kompleksan, slojevit, vieznaan jezini materijal ujedno znai i definirati granicu izdrljivosti pjesnikog sustava, odnosno granicu dramskog uokvirenja, sa svim strukturalnim posljedicama u takvom institucionalnom trenju. Naime, izvedbenost kao hipermedij u ovome sluaju (ali i u svome imanentnom nukleusu) zahtijeva destabilizaciju, a zatim i konvergenciju logocentrine sheme unutar sustava koji, po Manfredu Pfisteru (1998:17), izmeu ostalog, pretpostavlja specifine strukture scenske dimenzije, multimedijalni prijenos informacija () i osobit nain oblikovanja prostora i vremena. ini se da bi i najambiciozniji pjesniki usud Maka Dizdara, skupljen u zbirci Kameni spava, mogao biti preoblikovan u scenski itljivu i jasnu strukturu tek pri potpunom razumijevanju problematike dramskog, odnosno izvedbenog identiteta: ako je prozna ili pak pjesnika tvorevina osvijetljena iz izvedbenog, teatrolokog rakursa, polazna toka morala bi biti injenica da je
277
drama tekst napisan da bi bio izveden u prostoru i da bi u njemu odzvanjao.1 Dramski tekst, pak, poiva na jeziku, fleksibilnom sustavu kojeg je mogue mijenjati, tako da je kazalina praksa sklona pristupiti tekstu kao ishodinoj strukturi koju je potrebno preoblikovati, redefinirati i dopuniti njegovu, kako je Bennett (1990:67) naziva, ontological defectiveness (ontoloku manjkavost) odreenom interpretacijom. No, ve i kontingentan smjetaj i pokuaj analitikog tretmana pjesnikog medija unutar megastrukture kojoj je izvedbenost gotovo ostentativno imanentna namee viestruke probleme koji e se, u cirkulaciji pokuaja fleksibilizacije specifinog pjesnikog materijala, uz prilinu opasnost dokidanja (jednog od) medija, finalizirati pitanjem: kako provesti temeljni proces dramatizacije, odnosno preoblikovati jezinu sukcesiju u simultanost (Solar 2005:166), potujui pri tome temeljne zakone dekodiranja znakova unutar jednog autonomnog knjievnoumjetnikog medija? Poblie, kako se jedan poetski znak, koji je u pjesnikoj strukturi, po Ecu (1973:120) i Lotmanu (1976:55), ikonian, moe prevesti u multidimenzionalnu sinkretiku komunikativnu/dijalektiku situaciju? Primjetno je da povrno pristupanje pojmu drame, utemeljeno na potpunom sinonimiziranju drame i radnje2, nee ponuditi stabilan oslonac pri kompleksnoj transformaciji poetskog teksta u razumljiv, komunikativno potentan izvedbeni in. To su, dakle, neka od kljunih pitanja koja e iskrsnuti pri pokuajima oblikovanja i stapanja viestruko izmanipuliranog diskurza u jednu heterogenu, ali konkordantnu masu, rezultat ega bi trebalo biti konkretno scensko uprizorenje; ali ne kao pasti, nego kao realizacija Solarova (2005:163) definiranja dramatizacije teksta, pri emu problem dramatizacije nije ni u kojem sluaju samo tehniko pitanje transformacije u novi medij nego prijenos u drukiji komunikacijski model koji bitno mijenja temeljnu strukturu te zadire u temeljna pitanja prirode knjievnosti, pa i kulture u cjelini. (2005:165) Vie ili manje uspjene transformacije proznih tvorevina u simultani sustav dramskih realija, ali i status dramskog teksta unutar narativnog uokvirenja
podnaslovom Razdoblja identiteta u kazalitu od antike do danas. Ta je knjiga bila jedan od vodeih motiva za arinu temu Okruglog stola Identitet i kazalite na festivalu knjige i autora Sa(n)jam knjige u Istri 2011. godine, prilikom ega je autorica istaknula da je, unato tomu to je drama literarni tekst, kljuna upravo izvedba. 2 Pojam drame suen je ve Aristotelovom teorijom drame: njegov opis drame kao oponaanja neke radnje u govoru likova s odreenom strukturom prostora i vremena i odreenim brojem likova, a isto tako i njegovi pojmovi katharsis i hamartia, od razdoblja renesanse su uzdignuti do norme dramskih tekstova. (Pfister 1998:21)
1 Erika Fischer Lichte, njemaka teatrologinja, autorica je knjige Povijest drame, s
278
SLOVO O MAKU
relativno su esto analitiki tretirani, uz brojne indikativne primjere, no pokuaji umetanja cjelovitog, neobraenog pjesnikog materijala kao intermedija nisu kritiki secirani do te mjere da bi se mogao, ak i paualno, odrediti jasan i pravilan put prekoraenja umjetnikomedijskih granica. Kao provizoran otponac stoga e posluiti Buenje kamenog spavaa, scensko uprizorenje Dizdarova Kamenog spavaa, premijerno izvedeno u oujku 2012.godine u Narodnom pozoritu u Mostaru. Kljuni i osjetljivi problemi intermedijalne procedure u ovoj konkretnoj izvedbi nisu uspjeno rijeeni upravo zbog ve navedenog Solarova upozorenja o razlici izmeu tehnike transformacije i prijenosa u sasvim drukiji komunikacijski model. Dizdarov je Kameni spava u ovom sluaju iitan kao jednodimenzionalan jezini materijal, te je u dramski sustav preveden iskljuivo na razini dekoracije i, ini se ponajprije, neshvaenih, a zatim nerazraenih i neinterpretiranih tematsko-motivskih jedinica, ukalupljenih u neloginu fabulu bez vidljivog neksusa. Izvedbeni je prostor tako postao Prokrustova postelja za nasumce odabranu koliinu lirskog materijala Dizdarove najznaajnije pjesnike zbirke, te je samim tim onemoguena stvarna realizacija pjesnikog teksta, ali i njegovo dekodiranje. Ve spomenutu Bennettovu ontoloku manjkavost dramskog teksta, Lada ale Feldman (2008:41) smatra, ima svaki tekst, te se svaki (se) realizira samo tako to se ne samo recipira nego se neizbjeno ujedno i pristrano tumai. U Buenju kamenog spavaa, uslijed koncentriranosti na iskljuivo tehniku transformaciju pjesnikoga u dramski medij, onemogueno je uoavanje logine veze recepcijatumaenje. ini se, na prvi pogled, da je (nesvjesna) ideja ovoga intermedijalnog usuda bila ona kojoj je, i izrijekom i praktino, teila Virginia Woolf, pokuavajui oprimjeriti anrovsku transgresiju, pojednostavljeno govorei, stvaranjem jedne velike dramapjesme. Komentirajui tu specifinu woolfovsku kompoziciju, Lada ale Feldman prikladno citira veliku spisateljicu koja esto govori o spoju poezije i dijaloga ili o romanu koji da e doskora prodrijeti toliko te e ga biti teko krstiti:
Imat e neto od pjesnike egzaltacije, ali mnogo obinosti proze. Bit e dramatian, a opet ne dramski komad. itat e se, ne glumiti (nav. prema Feldman 2008:53)
Iako je Woolf zapravo ovakve medijske kolizije pokuala, po izrazu ale Feldman, kanibalistiki uklopiti u roman, dakle, u proznu tvorevinu, za Buenje kamenog spavaa zanimljiva je upravo ta ideja hibridizacije, uz sve mogue manjkavosti, ali i kreativne potencijale koje ona nudi. ini se, naime, da je upravo hibridizacija bila idejni otponac scenskog uprizorenja Dizdarove zbirke, ali
279
je krajnji rezultat pokazao neuspjeh u tom kompleksnom pokuaju. Dogodilo se, dakle, upravo ono na to Sanja Ivi upozorava slikovito imenujui dramatizacije kao potencijalne jesetre drugorazredne svjeine na opem planu: teatar moe od cjeline napraviti fragmentarne predstave, ali od pukih fragmenata ne moe, ama ba nikako, stvoriti cjelinu (Ivi 2004:35). ak i uvjetno prihvaajui ovu diskutabilnu tvrdnju, ona ipak upuuje na razmiljanje o odnosu kakvog je Narodno pozorite sugeriralo i ostvarilo naspram Dizdarova jezinog korpusa u svome izvedbenom ostvarenju, tonije, je li ga ocijenilo, u itavoj njegovoj kompleksnosti, kao fragment ili kao cjelinu. U svakom sluaju, razvidno je da konaan rezultat dokazuje kako nije ponueno rjeenje problematike ouvanja strukturalne mase u intermedijalnom procesu, ali nije prethodno izvrena ni selekcija tekstualnih elemenata. Prihvatimo li tezu koju, gotovo usputno, postavlja Sanja Ivi da je teatar, kao umjetnost cjeline, zarobljen u jeziku na kojem se glumi, ali nesputan u komunikaciji na vioj razini jasno je da je Narodno pozorite u strukturalnoj, pa i idejnoj izgubljenosti svoga pothvata, prihvatilo uvjet zarobljenosti u Dizdarovom jeziku, u jeziku Kamenog spavaa (to je sasvim opravdano), ali, dijelom zbog pokuaja konstruiranja fabule, neprikladne unutar nominalnog scenskog kolaa (ime je stvorena nepovezana brikolana pria), zatim, povrnih i predvidljivih scenografskih rjeenja, a dijelom pak zbog (uglavnom) retoriki nepotentnih izvedbenih lica, nije uspjelo izvriti zahtjevan, ali izvedbenoj umjetnosti imanentan zadatak: komunikaciju, u najirem i najkompleksnijem smislu. Greimasovu definiciju izvedbenog ina kao sinkretike komunikativne situacije Marina Katni Bakari (1999:56) dodatno, te za ovaj konkretan scenski sluaj kljuno, induktivno komentira konstruirajui semiotiki sustav kazalita kao splet autorske, redateljske, glumake i fiktivne remarke. Jasno je da je u sluaju dramskog uprizorenja Dizdarove poezije osobito zanimljiva autorska remarka, koja je, sloit e se mnogi poznavatelji njegova pjesnitva, autonomna, cjelovita, logina, savreno zaokruena sama po sebi, te kao takva sugerira izuzetan interpretativni oprez, i kao samostalan medij i kao scenski konkretiziran intermedij. Jednodimenzionalnost intermedijalnog usuda na daskama Narodnog pozorita pronalazi svoje korjene ve u tumaenju samog naslova zbirke iz kojeg se, u realiziranoj scenskoj verziji, radikalno inzistira na nacionalnom lamentu i patetinoj slici prolosti, to je proizvelo jednosmjerno dekodiranje temeljnog (onog Ecovog ikoninog) znaka, ime je zanemaren doprinos pjesnikova jezinog korpusa epitafnoj sugestivnosti steaka kao svjedoka prolosti, ali i obeanja budunosti. Inzistirajui na univerzalnim vrijednostima Dizdarovih
280
SLOVO O MAKU
pjesnikih ciklusa, Enes Durakovi upuuje pozornost na ono to je i sam pjesnik, u razgovoru s Feliksom Paiem, pojasnio:
Ja sam svoja saznanja ovim istraivanjima doveo do kulminacije, ali inspiraciju iz Kamenog spavaa ne bih mogao ponoviti. Jer, meni su steci bili samo povod za umjetniko razjanjavanje nekih bitnih pitanja ovjekove koegzistencije, a ona ne izviru samo iz jednog vremena. Otuda i zabluda kod onih koji se pitaju koliko je moja poezija direktna slika srednjovjekovnog vremena ili nekog doba. (Durakovi 1979:119)
Scensko preslikavanje Dizdarovih kamenih spavaa iskljuivo kao simbola jednog vremena rezultiralo je predvidljivom scenografijom koja onemoguava bilo kakav dijalektiki susret s numinoznim sferama odabranih pjesnikih ciklusa, no, osim toga, ovakva jednodimenzionalna sugestivnost steaka onemoguuje komunikaciju prolosti, sadanjosti i budunosti (ime je zanemarena odlika svevremenosti Dizdarova pjesnitva):
Pred tajnom drevnog zapisa i zagonetkom povijesti otkrivamo iste one ivotne nedoumice to ih je osjeao nestali svijet Dizdarevih nevoljnih vojna, dijaka i kovaa, inokosnih majki i nesretnih suanja. (Durakovi 1979:119)
Do patosa iskrivljena interpretacija glumakih lica, koja na trenutke u potpunosti realistikim glumakim instrumentarijem zatiru vanost somnambulnih pjesnikih okvira, stvorila je od akcentiranih aktivistikih trenutaka pojedinih pjesama Dizdarove zbirke praznu i besmislenu deklaraciju, bez oitih trascendentalnih tenzija unutar, u pojedinim pjesnikim ciklusima, gotovo samostalno iskristaliziranih dramatskih solilokvija. Uslijed toga je zanemaren vrlo razvidan potencijal Kamenog spavaa kao motivske podloge za teatar apsurda: kako Durakovi (1979:135) opetovano naglaava, apsolutnom smislu ljudskog govora suprostavljena je besmislena utnja svemira. Ono to je sprijeilo prelazak lirskog materijala u sasvim drugi komunikacijski model, model drame, upravo je isti problem kojeg M. Pfister (1998:23) uoava u novijim knjievnoznanstvenim polazitima koja su zanemarila dramu s njezinim mogunostima djelovanja koja nisu iskljuivo verbalna. Naime, u Buenju kamenog spavaa Dizdarov je, inae specifian, prepoznatljiv, logiki probran leksik, ukalupljen u viziju iskljuivo retorikog (naalost, ne i metaforikog, svrshishodnog, semantiki heterogenog, duboko ekspresivnog, izuzetno sugestivno-ritminog) sustava. Ovakvo je scensko uprizorenje nepravedno zanemarilo i onu temeljnu univerzalnu, pa ak i postmodernu potenciju Kamenog spavaa, u kojoj sadanjost komentira prolost, a prolost komunicira sa sadanjosti, to je uoio i Mea Selimovi:
281
Maku je uspjelo ono to je u poeziji najtee i to uspijeva samo rijetkima, da vaspostavi pravu, nenasilnu vezu s tradicijom, da obnovi stari jezik pronaavi u njemu potpuno suvremene valere, da na sadrajnu sutinu srednjovjekovnih zapisa nadogradi misao i osjeanje dananjeg ovjeka. To su inovacije koje stvaraju epohe. (nav.prema Durakovi 1979:107)
Neprepoznavanje uspostavljanja te nenasilne veze s tradicijom dovelo je do jednoznanog iitavanja eklektiki obraenog pjesnikog materijala, ali i onemoguilo uoavanje i iskoritavanje bogatstva veza koje intermedijalna procedura, u svoj svojoj osjetljivosti, problematici, ali i kreativnom potencijalu, moe ponuditi, a kree se od propitivanja dramskog potencijala izvornoga teksta, fleksibilnosti literarnoga teksta u odnosu na konaan izvedbeni in, pa sve do publike, kojoj zadatak nije itati lirski materijal u miru kontemplacije, pa ak ni tumaiti viene scenske momente, nego aktivno iitavati i interpretirati viestruko izmanipuliran diskurs: pisano-poetski, potencijalno-dramski i konkretno-scenski. To, uostalom, dokazuje da je dramatizacija bilo kojeg proznog ili pjesnikog teksta, odnosno intermedijalni proces uope, izuzetno kompleksna radnja koja zahtijeva veliki oprez uz temeljito preispitavanje kljunih pitanja imanentnih knjievnoumjetnikim komunikacijskim modelima, primjerice, koju strukturu i do koje mjere valja ouvati, ali i kojim je metodama i sredstvima mogue dodati dimenziju simultanosti. Napokon,
drama nudi drugi tip informacija, od kojih su mnoge na samoj granici mogunosti zapaanja, ali koje teku na vie kanala istovremeno, pa multimedijski spektakl kako se to danas obino kae pretpostavlja da dramatrug zamisli to e gledatelj moi vidjeti, a to e odgovarati onome to je pisac zamiljao da moe vidjeti. (Solar, 2005:165)
Ukoliko se pretvorbi jezine sukcesivnosti u simultanost, konkretno, pjesnikog jezika u jezik izvedbenosti pristupi neoprezno, kao to je, razvidno, tako uinjeno u Buenju kamenog spavaa, iezava komunikacija i u jednom i u drugom knjievnoumjetnikom modelu, odnosno mediju: neostvarena komunikacija u spomenutom konkretnom sluaju Dizdarovu je zbirku, u oima i uima recipijenata, uinila potpuno implozivnim materijalom (a u Kamenom spavau ispisana je, pak, kako naglaava Durakovi (1979:122), univerzalna drama intimnog traganja za smislom postojanja). Na opoj razini, osnovni dramski paradoks na liniji tekstizvedba, kako primjeuje Bennett, nije (nerjeiva) potekoa: performance in a theater contributes to constituting the very object (the work) of which it is an interpretation (teatarska izvedba doprinosi konstituciji samoga objekta (djela) kojeg je ona intepretacija, prijev.aut.) U (konkretnom) sluaju
282
izvedbene interpretacije pjesnikog teksta osnovni hermeneutiki paradoks kojeg navodi Bennett, taj da je objekt interpretacije uvijek dijelom konstituiran samim inom interpretacije, svakako nosi sa sobom mnogo vie problema od puke strukturalne transformacije, no pri tome valja uvijek unaprijed rijeiti pitanje (koliine) ouvanja stukturalne mase (jednog od) medija, ali i drati na umu ono to zakljuuje Solar, govorei o dramatizaciji romana:
Dramatizacija, ini se, moe biti bolja ili loija od dramatiziranog romana, no ona podjednako tako moe biti bolja ili loija upravo i jedino kao dramatizacija. (Solar 2005:163)
Theatrical potential of Kameni spava
Summary
From text to peformance: this contribution explores different staging possibilities of complex and linguistically multilayered system of Dizdars Kameni spava. Complex process of converting text into a readable stage structure points at one of the most important questions: adjustment of the written text to performance. But this adjustment of poetic text to understandable performative act which will be able to communicate with audience also must see into dramatic potentials of the original text, flexibility of literary text regarding the final performative act and the role of audience, which is not only an interpreter of active scenic moment, but also active reader of multiple-manipulated discourse: written-poetic, potentially dramatic and concrete-performative.
Izvori i literatura
Bennett, Benjamin (1990), Theatre as a problem. Modern drama and its place in literature, Cornell University Press, Ithaca and London ale, Morana, Lada ale Feldman (2008), U kanonu. Studije o dvojnitvu, Disput, Zagreb Dizdar, Mak (1981), Izabrana djela. Knjiga II Kameni spava. Osvojena tajna, Svjetlost, Sarajevo Durakovi, Enes (1979), Govor i utnja tajanstva. Pjesniko djelo Maka Dizdara, Svjetlost, Sarajevo Eco, Umberto (1973), Kultura informacija komunikacija, Nolit, Beograd Ivi, Sanja (2004), Jesetre drugorazredne svjeine. Problemi dramatizacije romanesknih tesktova u suvremenom teatru na primjeru romana M.A.Bulgakova Majstor i Margarita, Hrvatski centar ITI-Unesco, Zagreb
283
Katni Bakari, Marina (1999), Lingvistika stilistika, Open Society Institute, Center for publishing development, Electronic publishing program, Budapest Lotman, J.M. (1976), Struktura umjetnikog teksta, Nolit, Beograd Pfister, Manfred (1998), Drama. Teorija i analiza, Hrvatski centar ITI, Zagreb Solar, Milivoj (2005), Retorika postmoderne, Matica hrvatska, Zagreb
- lingvistika
prof. dr. Mirjana Popovi

Fakultet humanistikih nauka Univerzitet Demal Bijedi u Mostaru mirjana.popovic@mail.com
SAGLASJE JEDNE SLiKE-ZAPiSA MAKA DiZDARA SA FiLOZOFiJOM KOMPOZiciJE EDGARA ALANA POA
SaeTak
U radu se analizira jedna slika-zapis Maka Dizdara sa jezikog, tematskog i estetskog aspekta. Poliseminost slike se sagledava na leksikosemantikom nivou teksta i uporeuje s principima kompozicije u eseju Filozofija kompozicije E. A. Poa. Kao zajedniki imenitelj poredbenih tekstova oznaen je princip harmonije. U poliseminost slike ukljuena je povijesna pozadina u tekstu Maka Dizdara s elementima vrste kompozicione strukture u kojoj leksika ima kulturoloku vrijednost. Leksikosemantika analiza ukazala je na komunikativnu i simboliku funkciju pojedinih leksema i niz poetskih efekata na stilskom planu. Pokazano je da odabrana leksika gradi polisemiju slike. Kljune rijei: figuralna kompozicija, metafizika poruka, poetski efekt
POlisemija slike
Od prve pjesnike zbirke Vidovopoljska no iz 1936. godine, preko poeme Plivaica iz 1954. i poeme Povratak, te knjige Okrutnosti kruga, zavrno sa knjigama Koljena za Madonu i Ostrvo iz 1966. godine, kada je objavljena i zbirka Kameni spava, poetski put Maka Dizdara dostigao je vrhunac filozofsko-estetskog i kulturolokog promiljanja sudbonosnih pitanja o egzistenciji ovjeka kao pojedinca i pripadnika drutvene zajednice. Pjesniki poeci M. Dizdara uokvireni su tematikom socijalne lirike izmeu dva svjetska rata, a posebno se u tom smislu izdvaja pjesma Vlaga, kao to se poslije Drugog svjetskog rata izdvaja poema Plivaica, da bi se od Kamenog spavaa, ije je prvo izdanje pjesnik ilustrovao svojim crteima, jasno oitovale glavne orijentacije ovog razuenog pjesnitva. Kameni spava inspirisan je s jedne strane zapisima sa steaka Radimlje i Nekuka, dviju velikih nekropola u pievom stolakom zaviaju, a s druge strane u velikoj mjeri je nadahnut onim to je steak nosio na sebi kao slikovni element. U svojoj knjizi Stari bosanski epitafi iz 1961 Dizdar je istakao da nije lako doprijeti do poetaka pismenosti na tlu srednjovjekovne Bosne i Hercegovine.
287
Epigrafska pismenost, natpisi na ploama i stecima, spadaju meu najstarije spomenike kulture. U pjesnikoj inspiraciji M. Dizdara nala su se i tekstovna polazita bogumilske dualistike filozofske provenijencije, gdje se traila neprestana ravnotea izmeu sila mraka (Smrti) i svjetlosti (Sunca) 1. Piui o kulturnom naslijeu, a u povodu izdanja monografije Kalinovik efika Belagia, objavljene 1962. godine, M. Dizdar je napisao inspirativan prikaz pod naslovom Kalinovike srednjovjekovne nekropole. Ovaj prikaz je veoma znaajan jer u njenu, zapravo, izloio kompoziciju o estetskim naelima svoje poetike. U tom smislu ilustrativan je sljedei odlomak, koji predstavlja svojevrsnu sliku-zapis:
Na kalinovikim stecima i brojem i sadrajem istiu se figuralne skupine i pojedinani figuralni motivi. Tu su zastupljene scene lova, kavalkade, turniri, kola. Mukarci su predstavljeni u raznim situacijama, sa orujem i odjeom, poznatim rekvizitima sa hercegovakih steaka. I kada se nalaze na zemlji, i kada jau na svojim brdskim konjima, okrueni su zanimljivom florom i faunom; jeleni, srne, koute, psi, sokolovi, golubovi i razne druge ivotinje i ptice ine ovo carstvo dalekih vijekova ivim i privlanim. Dok su mukarci opskrbljeni kopljima, maevima, lukovima i strijelama, ene kao svjedoci zanimljive scene su u drugom planu, jednostavne i dostojanstvene. Ipak, one uvijek ne posmatraju ravnoduno boj, ulaze u njega i nude ruku milosnicu onome ko je ugroen. Ni na ovim nekropolama nisu izostali osamljeni nespine koji pruaju ruku prema suncu. Njihova aka rairena u ogromnu lepezu stravino stoji u ovim planinskim pustarama. Ova poza doivjela je vie naunih objanjenja, ali do danas nije ni jedno prihvaeno kao sigurno i konano, osamljeni bosanski ovjek sa podignutom rukom ostao je i dalje tajna. Anonimni srednjovjekovni skulptori uklesali su u kamen na etiri mjesta i jednu udnu, fantastinu ivotinju, mitoloku i apokaliptinu. Ovaj motiv zmaja mnogo je srodan zmajevima iz nae narodne prie i pjesme kao i nekim iluminacijama iz starih evanelja.
1 Bogumilska tradicija ima molitvene knjige Hvalov zbornik, dokument naen u Splitu gdje je stolovao Stjepan Vuki Kosaa, a objavila ga je Herta Kuna. Drugi spis je Knjiga neastivih, uva se u Budimpeti, govori o ustrojstvu srednjovjekovne bosanske drave i o funkcionisanju feudalnog sistema, od Kraljevog dvora do pojedinih plemikih porodica. Sutina svih sauvanih spisa se sastoji u tome da je predstavljeno uenje bilo neprihvatljivo za Vatikan koji ga je proglasio herezom, pa su zbog toga bosanski bogumili protjerivani i od strane pravoslavlja i od strane katolianstva, jer su se u svemu pozivali na dva jednakopravna sina, i na anela, ali i na avola ime su unosili neprihvatljivu pometnju u ovim dvjema religijama. Hereza je oznaena kao opasno uenje kojim mogu biti ugroene i katolike i pravoslavne dogme, te su slana izaslanstva, tzv. poklisari Kulinu banu poevi od isusovaca, jezuita i drugih katolikih redova, i ni jedan nije uspio da se nastani i odri u Bosni, izuzev posljednjih, a to su bili najtolerantniji i za Kulina bana najprihvatljiviji uveni franjevci Bosne Srebrene. Oni su bili saradnici svih bosanskih tenji i u svemu od pomoi bosanskim kraljevima i banovima sve do dolaska Turaka, kada su uniteni stari bosanski gradovi. (Solovjev 1948, Dizdar 1969)
288
SLOVO O MAKU
Sve ovo ukazuje na idejnu i zanatsku uslovljenost veza koje su postojale izmeu narodne umjetnosti i uglavnom anonimnih skulptora i iluminatora srednjovjekovne Bosne. (Dizdar 1981: 45-46)
Zapis se odlikuje sintagmatskim ulanavanjem slika i asocijativnim proirivanjem vizuelnog polja u pravcu filozofske kompozitnosti. Slika tako postaje likovno-poetski simbol sa ekspresivnim i konotativnim znaenjem. Pod pojmom polisemija slike saimaju se mogunosti razliitih tumaenja. Leksikosemantiki slojevi ovog teksta odslikavaju simbole figuralnog slikarstva i kompozicije na naelima dualistike filozofije. Putem slikovnih elemenata sa steka prikazuje se smrt kao gozba i nikakve raaloenosti nad smru nema, ali ni ivotu se nikad ne oduzima smisao. Ovo je od izuzetne vanosti za shvatanje bogumilske jeresi srednjovjekovne bosanske crkve. Slika zagrobnog ivota puna je ovozemaljske prisutnosti ovjeka u svim oblicima ivljenja i ujedno je paradigma srednjovjekovnog identiteta.
SlikOvNi jezik i priNcipi kOmpOzicije
Interesantno je razmotriti nabrajanje figuralnih motiva u navedenom odlomku, imajui u vidu principe kompozicije Edgara Alana Poa izloene u eseju Filozofija kompozicije, objavljenom 1846. u asopisu Grahams Magazine (The Saylor 2012). U povodu svoje poeme Gavran pjesnik je razloio proces umjetnikog oblikovanja teme, ideje i atmosfere pjesme. Postupkom rekonstrukcije motiv u poemi Gavran analizirao je efekte kojima je postigao osebujnost zbivanja i tona. Smatra da je glavno podruje pjesnikog rada Ljepota, a najprikladniji ton melanholija: Onaj uitak koji je u isti mah najintenzivniji, koji najvie uzdie i koji je najii, nalazi se prema mom uvjerenju u kontemplaciji lijepoga. Doista, kad ljudi govore o Ljepoti, oni zapravo ne misle na kvalitetu, kako se to smatra ve na efekat ukratko, oni govore upravo o onom intenzivnom i istom uzdizanju due ne uma a ni srca o kojem sam razmatrao prilikom kontemplacije lijepoga. (Poe 1986: 255). U vezi sa ostvarivanjem ideje analizirao je efekte varijacije i klimaksa kroz ritam, metar, duinu i grafiki oblik strofe, te snagu kontrasta. Niz kratkih poetskih efekata koji intenzivno uzbuuju duu, posebno variranjem refrena, ini konstrukciju teksta, odnosno svojevrsnu filozofiju kompozicije, ija su naela imala znatan uticaj na teoriju knjievnog stvaranja. Koliko su estetska pitanja bila dio rasprava o nadahnuu, imaginaciji i umjetnikoj kreativnosti, skoro da nije potrebno govoriti. Simbolisti i ekspresionisti u francuskoj, njemakoj ili italijanskoj knjievnosti pisali su o umjetnikom oblikovanju stvarnosti s raznih stajalita, ali knjievna materija time nije
289
iscrpljena. Ostaje podruje asocijativnog itanja kakvo je bilo i ovo sagledavanje i nalaenje saglasja jedne slike-zapisa M. Dizdara sa filozofijom kompozicije E. A. Poa. Nain konstrukcije zapisa Maka Dizdara snano ukazuje na niz poetskih efekata ostvarenih kroz ornamentalne simbole koji su zajedniki veini nekropola stare Bosne. Najei simboli su sunce, mjesec, sunani krst, loza, tit, vijenac, lov, turnir, kolo, ruka. Ovome treba pridruiti brojne simbole biljnog i ivotinjskog svijeta, zatim apokaliptine slike iz drevnih vjerovanja i narodnih obiaja. Metafiziki sloj tih slika oplemenjuje kontrast svjetlosti i tame, te antitetiki paralelizmi mukog i enskog svijeta. Centralne figure i i sama pozadina slike zajedno ine sloen simboliki znak to steak u svojoj biti jeste. U eseju o ljepoti slike Laza Kosti je izdvojio tri kljuna pojma: ukrtaj, simetriju i harmoniju. Smatrao je da simetriju treba posmatrati kao i svjetlost, toplotu i zvuk, tj. isto kao pojave hemije i mehanike, magnetizma i elektrike. Ove prirodne pojave reflektuju se i u oblasti duha kao prauzroice, kao roditeljke svega ivota. Ta je pojava armonija. (Kosti 1965: 34). Naelo harmonije je, dakle, osnova estetskog pogleda na umjetnost. Ovo naelo se oituje kako u prozi tako i u slobodnom stihu Maka Dizdara kao vjetina stila. Inae, harmonija je stilski termin i u prenosnom smislu obiljeava savren sklad raznih dijelova koji ine cjelinu, kakva je na primjer figura ovjeka na steku iji pokreti uhvaeni u slici postaju znak. Veze zemlja-nebo, vanjsko-unutranje, stvarnosno-transcendentalno izraavaju se kao sinteze suprotnosti. Zemaljski i nebeski svijet, ljudsko i boansko, ciklusi ivota od roenja, rasta, zrelosti do gaenja ivota, promjena godinjih doba jesu slike mita o vjenom povratku i simbolizuju stalnu smjenu ivota i smrti. Poznata je simbolika groba koji je mjesto metamorfoze tijela u duh, odnosno materijalni znak koji uva duu umrlog. Jelen je arhajska slika ciklikog obnavljanja prirode, konj i jaha su simboli vidovitosti, ljiljan je cvijet slave i izvor plodnosti, koplje, strijela i ma su simboli vojnikog poziva, sunce, mjesec i zvijezde, zemlja i voda su simboli duhovnog i zemaljskog ivota. (Hall 1998). Umjesno je pretpostaviti da kola na srednjovjekovnim stecima predstavljaju dio pogrebnoga rituala, u nekim sluajevima popraenog vitekim igrama i borbama, tim vie to u nekim predodbama kola muki igrai na sebi nose dijelove ratnike opreme. (Lovrenovi 2010: 93). Vrlo su esti na stecima prikazi konjanika, dvoboja, vitekih igara i lova, dok Udvajanje simbolike poruke, inae esto zastupljeno u figuralnim kompozicijama steaka, snano je istaknuto u prikazu ptice na leima jelena ili meu razgrananim rogovima jelena. (Lovrenovi 2010: 101). Zmija ima mitoloko znaenje kao uvarica groba, zmaj je simbol udovita, ljudska figura je u likovnom smislu shematizirana, a najee
290
SLOVO O MAKU
je jedna ruka podignuta prema nebu. Neosporno je tana Lovrenovieva misao da steci kao nadgrobni spomenici u svim dimenzijama izraavaju srednjovjekovni koncept smrti. Ima miljenja da se specifinost ovog koncepta ogleda u dualistikoj filozofiji religije, ali nije iskljueno proimanje kultura i uticaja razliitih konfesija. S poetske take gledita, tema umiranja je dala specifikum polisemikoj slici uklesanoj na steku, i kao takva odraz je ukusa i moralnih poimanja irih slojeva stanovnitva na podruju Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske poev od kraja XII do kraja XVI vijeka. (Belagi 2004: 13). Izrazite umjetnike odlike steaka su njihovi reljefi, iji se motivi mogu svrstati u nekoliko grupnih kategorija. Jedan od najzapaenijih i najizrazitijih reljefnih motiva je povijena lozica sa trolisnim umecima, koja je vrlo karakteristina za hercegovake steke. Meu karakteristine hercegovake motive spadaju jo arkade i etverouglasti titovi, a meu bosanske ubrajamo koplja, pokrov od indre i neke biljne motive, naroito spirale (Belagi 2004: 15). Likovne umjetnike vrijednosti steaka, posebno njihova simbolika shematiziranost, djelo su darovitih klesara i pisara koji su svoje majstorstvo ostavljali bez imena, preputajui mramorje, biljeg i kam vjeri, obiajima i kulturi ovog podneblja.
KONsTrukcija TeksTa
U monografiji o pjesniku A. B. imiu posebno se apostrofira estetska funkcija jezika, tropiko-slikarski elementi i grafike slike (Vukovi 1969: 114, 168). Moe se rei da tehnika pjesme , sa aspekta analize u ovom radu, ima izvjesne veze sa klesarskim zanatom i stecima. Zapravo, u pjesnikom kao i u klesarskom zanatu radi se o nadahnuu koje preobraava predmetni svijet: Oseti, oseanja, tenje, stremljenje i sve stvari moralnog sveta, sve do oseanja o smislu svega, dobijaju novo znaenje i rasporeuju se u nov poredak, koji je kao neko otkrie i koji ivotu i svetu daje nov sjaj. (Vidmar 1963:88). Slika-zapis M. Dizdara o kalinovikim stecima sadri sve pomenute kvalitete kompozicije: ritam slobodnog stiha, eufoniju, kontraste-paralelizme, poetske efekte i ton sveanog govora. Figuralne kompozicije imaju dva plana, u sreditu slike je glavna tema i vrlo esto je to figura ovjeka sa podignutom i otvorenom akom. Ova figura simbolizira nebesko i transcendentalno iskustvo koje stremi viim moralnim zakonima pravde, pratanja i dobrote. U simbolikom smislu to je vieznaan putokaz ka tajanstvenom i mistinom svijetu zagrobnog ivota koji je sasvim nalik ovozemaljskom, ali uhvaen u trenutku kao ptica u letu ili strijela odapeta iz luka. Lekseme u sintagmatskim nizovima nose svoja konkretna znaenja, i to sliku ini poznatom, jer je svedena do jednostavnosti i spontanosti ljudskog govora. Da se ipak radi o nizu poetskih
291
efekata, u estetskom smislu koji je poetskom efektu dao Edgar Alan Po, lako je uoiti segmentiranjem teksta. Slike su statine likovno, ali su ispunjene unutranjom dinamikom preko ponavljanja pojedinih leksema: ene pruaju ruku milosnicu onome ko je ugroen, osamljeni nespine pruaju ruku prema suncu, osamljeni bosanski ovjek sa podignutom rukom, aka rairena u ogromnu lepezu stravino stoji u ovim pustarama Ovo su samo izdvojene pojedinosti ija se puna znaenja realizuju u cjelokupnosti teksta koji se moe tretirati kao poetski znak, odnosno specifina organizacija govornih sekvenci koje nastaju artistikim modelovanjem jezikog materijala (arki 2010: 210). Saglasje izmeu slike-zapisa M. Dizdara i estetskog tumaenja kompozicije iz pera Edgara Alana Poa je sutinske prirode jer se odnosi na podudarnost estetskog i moralnog zahtjeva na konstruktivnom planu jezika. Oba autora su nastojala da estetsko naelo izloeno u teorijskom vidu ostvare u svojoj poeziji. Po je spoj lucidnog i ukletog pjesnika koji je kao rijetko ko njegovao kompoziciju kao racionalno naelo, naelo forme. Kod Dizdara ima dosta rekonstrukcije starog jezika, ali je kompozicija krajnje moderna: raspored elemenata ima emfazu i klimaks, intonacioni ritam i motivsku strukturu. Ljudsko iskustvo i pozicija ovjeka u svijetu iskazani su u kontinuitetu etikih vrijednosti i obrazaca ivota. U tom smislu povijesna i religijska pozadina leksikolokih poetskih znakova samo je jedan dio njihove poetske vrijednosti. Na podruju antikog Ilirika ukrtali su se mediteranski i panonski kulturoloki modeli, a kasnije uticaji vizantijskog kruga i latinskog Zapada sa izvornim mentalitetom ljudi koji su imali svoju dravnu hijerarhiju, religiju i kulturu. Figuralni elementi su samo dio srednjovjekovnog likovnog izraza, a potpuno znaenje daju epitafi o kojima je sam Mak Dizdar meu prvima pisao (Dizdar 1961). Zapisi o stecima i epitafima prethodili su Kamenom spavau, ali i sami po sebi zasluuju priznanje za stilizovanu kompoziciju teksta. Ovim se eli ukazati da ostvarena harmonija preko ukrtaja i simetrije pomie granicu izmeu proznog i stihovanog izraza do te mjere da se zapis moe itati kao poezija, dok se Kameni spava moe itati metafizino i grafiki slino slikama na steku. Steak ima funkciju pogrebnog znaka i predstavlja simbol vjenog ponavljanja i ciklinog obnavljanja ivota. Svojim oblikom i poloajem uspostavlja komunikaciju a slikovna kompozicija sadri estetsku poruku. Poetski efekti su signali komunikacionog procesa jer nose konkretne komunikativne elemente svoje osnovne strukture. U svojim zapisima M. Dizdar je transformisao osnovne elemente poruke koju nosi steak tako da se tekst sastoji od strukturno organizirane informacije koja sadri oblike, tj. fonoloku, morfoloku, leksiku,
292
SLOVO O MAKU
semantiku, sintaksiku i tekstualnu organizaciju jezikih jedinica. Poruka teksta nije samo komunikativna informacija nego stilska i estetska informacija jer je nastala u procesu umjetnikog stvaranja. Poruka zapisa korespondira preko figuralnih predodbi pojedinanih figura ljudi, ivotinja i biljnog svijeta, preko solarno-lunarnih motiva, krsta, tita s maevima, te figuralnih kompozicija kola, lova i boja, do ornamentalnih ukrasa kakve su spirale, bordure i vrpce koje ukraavaju steak. U zapisu koji je u ovom radu citiran vidni su upravo takvi figuralni motivi koji svojom kompozicijom upuuju na metafiziki sloj poruke, koja je samo nagovijetena jer su njeni smislovi u leksikosemantikoj organizaciji teksta odraz simbolizma svojstvenog srednjovjekovnoj umjetnosti. Posmrtni obiaji i vjerovanja prate razvojnu liniju bosansko-humskoga drutva. Kao prouavalac kulturnog ivota M. Dizdar je univerzalizovao znaaj srednjovjekovnog grobnog spomenika. Steak osim figuralnih elemenata esto ima uklesan epitaf, lapidaran i upuen onima koji ostaju u zemaljskom ivotu. Obiaji nalau da se smrt prihvati kako bi bila manje tajanstvena. Priroda je dala ovjeku sliku, a ovjek prirodi glas: metafiziku svjetlost, fantastine predstave, figuralne ornamente, religijske simbole i svjetovne motive. M. Dizdar je svojim poetskim govorom stvorio autentinu sliku svijeta i oznaio steak kao mjesto pomirenja sa sudbonosnim pitanjima ivota i smrti. Heretika misao samospoznaje ostvaruje se ovdje gradacijski, od punog povjerenja u istinitost religijske poruke, preko prvih tragova sumnje pred nijemim pritiskom vremena, do konanog saznanja u praznini transcendencije. (Durakovi 1996: 16). Gradacija koju koristi M. Dizdar je stilski postupak koji podrazumijeva variranje motiva i segmenata govora ili slike u pravcu ritmike melodije unutranjeg govora. U vezi sa variranjem motiva i refrena, E. A. Po je smatrao da oitovanje tog [Pjesnikog] Naela nalazimo u uzvienom uzbuenju Due... A to se tie Istine ako nas spoznaja neke Istine zaista navede da zapazimo sklad tamo gdje ga ranije nismo zapaali, smjesta emo iskusiti istinski pjesniki efekt ali taj efekt potjee od samog sklada, a ni po emu od Istine, koja je tek sredstvo preko kojeg se taj sklad oituje (Po 1986: 269, 270).
Zakljuak
Tehnika poetskog govora je dio zanatske vjetine ili umijea i podrazumijeva promiljanje teme, njene etike prirode, filozofinosti i semantiko-stilske doraenosti do autentinog govora i univerzalne poruke. Saglasje (sklad, harmonija) je prihvaen kao poetoloki termin pod kojim je na primjeru jedne slike-zapisa M. Dizdara razmatrano pjesniko naelo poetskog govora. Figuralni motivi su
293
dio likovnog govora, ali su uporedo segmenti pjesnikog konstrukta u smislu koji je ovom pojmu dao Edgar Alan Po u eseju Filozofija kompozicije. Mak Dizdar je i sam istraivao mogunosti poetskih efekata u jeziku, povezujui likovne elemente s metafizikim smislom poruke koja je kompoziciono skladno uljebljena. Sutina njegovog pjesnikog umijea je u tome to je nemuti govor pretvorio u univerzalni i postigao saglasje s prirodom i kosmikim zakonima vjeite promjene.
Compatibility between a Text-image of Mak Dizdar and The Philosophy of Composition by E. A. Poe
Summary
This paper explores a text-image of Mak Dizdar from linguistic, thematic and philosophical point of view. The polysemy of this image in Dizdars style is analyzed at the lexico-semantic level and compared with the principles of composition elaborated by E. A. Poe in his essay The Philosophy of Composition. The similarity and main parallel between the two texts is marked by the aesthetic principle of compatibility. Dizdars figurative language provides visual motifs that follow segments of poetic constructs, corresponding to the understanding of this term within the aesthetic principles of E. A. Poe. In the poetry of Dizdar, the polysemic aspect of his literary images include the historical background, together with elements of a coherent compositional structure in which the lexemes acquire special cultural and moral values. Through comparative lexical and semantic analysis of Dizdars writings, the paper investigates communicative and symbolic functions of various lexemes and their effects in the domain of poetic style. The paper gives examples of the creation of a polysemic image in Dizdars text-image by using a set of specific lexemes. The author of the article observes this as Dizdars intention to join visual and linguistic elements together, forging both an idiosyncratic poetic style and a universal message.
Literatura
Belagi, efik (2004). Leksikon steaka. Svjetlost, Sarajevo. arki, . Milosav (2010). On Poetic Language. Institute for the Serbian Language, SANU, Beograd. Dizdar, Mak (1981). Izabrana djela. Svjetlost, Sarajevo. Dizdar, Mak (1961). Stari bosanski epitafi. Svjetlost, Sarajevo.
294
SLOVO O MAKU
Dizdar, Mak (1969). Stari bosanski tekstovi. Svjetlost, Sarajevo. Durakovi, Enes (1996). Govor i utnja tajanstva, predgovor. (Priredio E. Durakovi) Kameni spava, jubilarno izdanje. Sarajevo, Sarajevo Publishing, 5-25. Hall, James (1998). Rjenik tema i simbola u umjetnosti, 2. izdanje. kolska knjiga, Zagreb Kosti, Laza (1965). Ukrtaj, simetrija i armonija. Ogledi. Noli, Beograd, 23-50. Lovrenovi, Dubravko (2010). Steci: bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka. Rabic, Sarajevo. Poe, Edgar Allan (1986). Filozofija kompozicije. Grad u moru, preveo Ivan Slamnik, Nakladni zavod Matice Hrvatske, 251-263. Solovjev, Aleksandar (1948). Vjersko uenje bosanske crkve. JAZU, Zagreb. The Saylor foundation: Edgar Allan Poes The Philosophy of Composition . <http:// www.saylor.org/site/wp-content/uploads/2012/03/ ENGL405-Subunit-2.1-ThePhilosophy-of-Composition-FINAL.pdf > 20.4.2012. Vidmar, Josip (1963). O nadahnuu. Za i protiv eseji. Nolit, Beograd, 80-89. Vukovi, Radovan (1969). Shvatanja o jeziku i tehnici pesme. Preobraaj i preobraenja (o Antunu Branku imiu). Svjetlost, Sarajevo, 168-178.
295
Arti Miroslav
Zagreb miroslav.artic@gmail.com
EKSPRESiVNOST POETSKOG JEZiKA MAKA DiZDARA

SaeTak
U tekstu se polazi od ekspresivnosti poetskog jezika Maka Dizdara s namjerom da se ponovo osluhne njegova poezija s obzirom da je izrasla na iskonskom jeziku, kako je to sam Dizdar rekao, na jeziku koji vriti upitnicima apokalipse. I upravo je njega dozvao iz praiskona u ivot. I odjednom taj praiskonski nemuti jezik je postao zvuan. Kako itatelji mogu prepoznati u tom razbuenom iskonskom jeziku koji vriti upitnicima onaj praiskonski zov i poziv u ivot? Zato se uvijek iznova iitava njegov jezik, jezik pitanja, jezik iskonske zapitanosti i trajne otvorenosti, a polazi se u toj ciljanoj analizi s pozicija fonetskog pristupa pjesmi (Vuleti 2005), prema kojem se pjesniki znak, miljenja je Vuleti, ne ostvaruje u pojedinanome, ve u odnosima s drugim znakovima. Pod tim bi se vidom oslukivale pjesme Maka Dizdara, rukovodei se unutarnjim ustrojem, s namjerom da se utvrdi funkcija rime, kako bi se odgovorilo na koji se nain oblikuje i ostvaruje, uvjetno reeno, pravilnost u ritminosti i ponavljanju. Isto tako ispituje se i motiviranost, a prisutna je u povezanosti sadraja i u uestalosti vraanja na izvorni tekst u samoj pjesmi, a koji je prema Lotmanu ve ispunio svoju osnovnu informacijsku ulogu. Dakle, temeljno je polazite u analizi pjesme njezina glasovna organizacija, a osobito je ona vana jer jo je Guberina isticao da cijeli ovjek govori a ne samo njegovi govorni organi. Jezini znakovi su po njemu i drugi izvanjezini znakovi. Kljune rijei: ekspresivnost, fonetski pristup, unutarnji ustroj pjesme, funkcija rime, ritminost i ponavljanje, glasovna organizacija, motiviranost sadraja
ParadOks pOeTske rijei
Poezija Maka Dizdara, svaki njegov stih, i slog i glas, otvaraju nova prostranstva duha i produbljuju sva prijanja iskustva. Snaga i punoa Dizdarove rijei izvire iz njegovog neposrednog i ekspresivnog stvaralatva. Iako se obilno sluio arhaizmima njegov poetski jezik je autentian, izazovan i dojmljiv. On jednostavno otvara drugu dimenziju komunikacije, izravno se obraa itatelju pozivajui ga na posve drugaije iitavanje i oslukivanje navodno poznatog i znanog u njegovoj poeziji, pjesnik oekuje autentian odziv svakog tko takne rije njegovu.
297
U estetskoj analizi Dizdarove poezije filozof Kasim Prohi (1988) pokuao je u svojoj kritikoj interpretaciji zaokruiti jednu moguu filozofiju pjesnitva. I krenuo je s punim zamahom oblikujui pet konkretnih smjernica. Prema prvoj Prohi smatra da je vano slijediti pjesnikov put kako bi se prepoznao smjer kojim se kree i kojim tako sigurno kroi od opteg do pojedinanog jer njegova poetska misao iskazuje osobitu viziju koju i sam pjesnik ivi kao jedinu istinu. Na ovu smjernicu druga se odmah nadovezuje, a nju autor odreuje kao paradoks poetske rijei, to znai da pjesma najvie govori onim to je u njoj ostalo neimenovano. (Prohi 1988:164). I upravo je to neimenovano u poeziji Maka Dizdara veliko i nesvodivo skriveno je i zatomljeno ispod evidentnih istina kojima se ovjek titi i uva. Dakle, ono skriveno, neizreeno i neimenovano jest u pjesmi, i ba zbog toga ono istodobno i jest i nije pa je prema tome poezija Maka Dizdara u svojoj dovrenosti, kako to istie Prohi, nedovrena i stoga ostaje trajno otvorena (1988:169). Prema treoj smjernici kljuan je u Dizdarovom stvaralatvu ve istican paradoks, jer ba on tvori izvornu snagu pjesme. Upravo tim pjesnikim postupkom Dizdar negira logoletristiku mo rijei tako to se sputa i silazi do pratemelja rijei, jer rije, kako se ve koristi u svakodnevici, nema zadnju rije, i tek s druge strane, kako logos blijedi, novo i drugaije nastaje, neimenovano i nesvodivo zakljuuje Prohi (1988:174/5). Paradoks pjesnikog jezika ide dalje i dublje prema etvrtoj smjernici. Iako pjesniki jezik iz konteksta nastaje, odmah ga i nadilazi i novi kontekst uspostavlja, od sebe ivi i za sebe, ivi od samodovljnosti, a istodobno udi da se prevede na jezik socijalnog i kolektivnog. (Prohi 1988:242). Dakle, pjesniki jezik je, kako ga karakterizira Prohi, u svakom trenutku i monarhistian, i totalitaristian, i monoloki usmjeren, on jednostavno eli da postane Sve, a Razlika je samo smetnja na putu. Petu smjernicu Prohi prepoznaje u posebno oblikovanoj strukturi kruga, i ba je ta okrutnost kruga, tvrdi Prohi, jedan od centralnih motiva Dizdarovog pjesnitva. Moglo bi se zakljuiti, na tragu Prohievog promiljanja, da je sve ljudsko u poeziji kako ju Dizdar pie, kao okrutna vrtnja u krugu. (Prohi 1988: 245-246).
Specifikum maTerijalNOsTi pjesNikOg zNaka
Rijei pjesnika, i svi njegovi stihovi, svojom materijalnou otvaraju put jo jednoj interpretaciji koja tei novom i drugaijem razumijevanju ukazujui na druge slojeve znaenja. Naime, pjesniki tekst moe se promatrati kao sloena cjelina vrsto povezana putem materijalnosti oznaitelja, a oni, oznaitelji, dalje povezuju i posreduju sadraje snagom unutarnje motiviranih odnosa. O naravi tih odnosa Vuleti u vrlo zanimljivoj studiji Fonetika pjesme istie da se
298
SLOVO O MAKU
unutarnja motiviranost sadraja ostvaruje preko slinosti i blizine njihovih oznaitelja. (Vuleti 2005:13). Prema tome, kako je on to izloio oslanjajui se na Jakobsonovu koncepciju, proizlazi da je metonimija kljuna figura pjesme jer prioritet u organizaciji pjesme ima os kombinacije, a po tom se principu i oblikuje metonimija. Metafora ostaje u drugom planu, ona se prema Jakobsonu vee uz os selekcije. U pjesnitvu Maka Dizdara oit je takoer fenomen sluajne poezije, a to je, prema Vuletiu, neto poput naenih predmeta koji se mogu kombinirati. Uslijed tog fenomena esti su paranomastiki postupci, povezivanje rijei iste osnove. Oni pojaavaju i produbljuju unutarnju motiviranost, jer se paronomastikim postupcima jednakim ili slinim glasovnim sastavom povezuju razliiti sadraji, i time, kako tvrdi Vuleti, pjesniki znak postaje vieslojan i vieznaan (2005:16). Pri tom se forma i sadraj meusobno proimaju i znaenjski se obogauju, a rije postaje pjesnika tek u stvorenom pjesnikom kontekstu ritmiki organiziranom. Istodobno se u danom kontekstu pjesnika rije istoga oslobaa i zapoinje novi i sadrajniji ivot jer ona dalje, prema Vuletiu, sama moe proizvoditi druge sadraje i tako ostvariti pjesniki prostor. (2005:19). Taj se proces razvija temeljnim pjesnikim postupkom, ponavljanjem glasova, koje potie oznaitelja da proizvodi razliite oznaene. I kada je pjesnika rije izolirana i osamljena ona ustvari u sebi nosi i saima brojne kontekste osobnih iskustava autora tvrdi Vuleti (2005:19). Ona je tom bremenitou svijet u malom, u njoj je saet itav kozmos iskustava i doivljaja slino kao kod Borgesa u njegovoj poznatoj prii satkanoj u Alefu, gdje malo postaje veliko poput svemira. Kako u stvari pjesnik stvara taj mikro-svijet u koji stane sva misao, neizmjerno duboka i iroka, i kako nastaje ta udesna mnotvenost u jednom, naizgled jednostavnom, malom, trenutnom? Odgovor se po Vuletiu, nazire, u materijalnosti oznaitelja, jer se rijei svojom materijalnou povezuju s drugim rijeima, s drugim kontekstima. Tako je svaka rije sredite odnosa, kljuna toka prema kojoj konvergiraju druge rijei. (Vuleti 2005:20). U tim procesima i postupcima nema sustavnosti, nema pravilnosti nastajanja, rije je jednostavno nadolazea, gotovo intuicijom noena. I ta materijalizirana misao u pjesnikom se traganju otvara supstanciji, smislu, i u tom trenu ona postaje centar konstelacije i konvergencije, a sve se to odvija kroz niz apsurdnih konfuzija, i na kraju raa se poezija. Kada se svakodnevni jezik u pjesniki promee on biva obogaen novim znaenjima i novim svjetovima, uzdie se iznad svakodnevnice, a rijei svojom materijalnou prelaze iz svakodnevnog, to jest iz jednakovrijednog, iz osi
299
selekcije u os kombinacije, i mentalnost tada uzmie pred materijalnou. I rijei se odjednom nau, objanjava Vuleti, u neposrednoj blizini kojom pojaavaju motivirani odnos meu rijeima. (Vuleti 2005:27). Postupcima ponavljanja u prvi plan iskae materijalnost oznaitelja, i ona prema Vuletiu, povezuje razliite dijelove teksta i konteksta, a nastali sadraji se zbog blizine pribliavaju, jer se nalaze u istom kontekstu, u istoj osi kombinacije. Tada se moe govoriti, zbog blizine rijei, o prirodnoj, motiviranoj povezanosti njihovih oznaenih. Taj postupak pjesnike etimologije, nastavlja Vuleti, govori o neloginim, nestvarnim, krivim, udnim, zaudnim vezama meu rijeima. Pjesniki znak je prema tome uvijek splet odnosa, on i ne moe postojati kao izolirani element jer stvara svoj vlastiti svijet nastojei to vie nalikovati svom kontekstu, i to u stvari postaje njegov svijet. (Vuleti 2005:28). U poeziji se esto susree postupak eho-rime, njome se izraava tenja za kretanjem, za promjenom ali istodobno, naglaava Vuleti, ona u sebi nosi i svoju negaciju, nemogunost ostvarivanja promjene. (Vuleti 2005:62). Veoma esta ponavljanja u poeziji karakteristine su oznake metonimije koja se prepoznaje u povezivanju razliitih rijei /no/ one se ne povezuju slinou prema nekom vanjskom predmetu, ve slinou prema samima sebi i pri tom je njihov osnovni pokreta blizina, a tek onda slinost. (Vuleti 2005:181). Dakle presudan trenutak u poeziji jest onaj u kojem materijalnost rijei ili njezin oblik intuitivno pronae supstanciju, oznaeno, i tek tada, kako je to i Lei isticao, nastaje pjesma, jer svaka uspjela ekspresija jeste poezija. (Lei 1971:32). Tako sroena jezina organizacija koja evokacijom potie akciju i doivljaj izrazito je ekspresivna, jer ona u punom smislu odgovara emocionalnom tonu autora. (ivkovi 1988: 85/86).
ZaudNOsT DizdarOve pOeTske rijei
Zauujua je Dizdarova lucidna igra pjesmom Blago (Pastir Pastirici kao I Kralj Kraljici) iz zbirke Kameni spava (1996). Naime, igrom suglasnika i samoglasnika, umetanjem sloga li na poetku i u sredini stiha sadraj pada u drugi plan a otvara se prostor novog konteksta. Materijalnost rijei preusmjerava i mijenja odnose izmeu oznaitelja i oznaenog. Dakle, mudra i pouna ljubavna pjesma Blago u izvornom obliku svojim sadrajem govori: blaga nema/ do oinjeg vida/ draa si mi/ od oiju/ draga.
300
SLOVO O MAKU
Poigravanje kratkim slogom li i njegovim integriranjem u tijelo stiha oznaitelj se transformira u novi i drugaiji oblik i zvuk i odjek i kontekst. Oznaeno postaje mnotveno, mnogoznano ali i nejasno, lieno je svih prethodnih znaenja i svaka predvidivost izmie. Ono jednostavno uranja duboko u niz novih, drugaijih, neoekivanih, nepredvidivih, isprepletenih i neuhvatljivih znaenja koja zbog prsnua/provale mnotva zatomljenih asocijacija ne doputaju logiku selekciju. Dizdar tim postupkom oslobaa skrivene i zaboravljene svjetove duboko pospremljene u podsvijesti. Tako se ljubavna pjesma Blago transformira u novu i potpuno drugaiju formu, naime ona postaje izmjeteno drugo. Liblaliga linelima Lido lioliilinjeg livilida Lidralia lisi limi Liod lioliiliju Lidraliga Recitiranjem tih li stihova zaredom, svaki puta glasnije, mijenja se struktura doivljaja kod itatelja jer oznaitelj ostaje nepoznat, nedefiniran, izmaknut je oekivanim i moguim, ne doputa centriranje oznaenog. To izmjeteno drugo moe posjedovati oslobaajuu mo, ali isto tako moe i zastraiti otkriem unutranjih nepoznatih svjetova, opasnih i neugodnih. Osobito snano odzvanja onaj r u stihovima lidrrrralia i lidrrrraliga ili vezani slogovi s dominantnim koji se razlijeva u stihu lio li i li njeg i lio li i li ju. Svaki taj glas transformiran u mentalnu sliku zadobiva iznenaujuu mo razvezivanja i oslobaanja mnogih vorita naslaganih u dubinama ljudskih iskustava. Ta nepredvidivost moe itatelja povui u davno odloene i potisnute doivljaje, a isto tako moe osloboditi unutarnje energije i zapoeti s razrjeenjem unutranjih napetosti. Ponavljanjem stihova, slogova, glasova poigravaju se oznaitelj i oznaeno, pomiu se granice, naas nestaju i neoekivano mijenjaju unutranje oblike, forme, rastavljaju i preslaguju i ponovo sastavljaju i stvaraju nove sadraje, ili pomno preispituju proivljena i neiivljena uvstva. Sve se to dogaa iznimnom brzinom, u zamahu, i jedan pomaknuti hak, neoekivani izriaj, moe postati odluujui u pomaknutoj formaciji doivljaja i kontekstualizaciji iskustava. Od estetskog do maninog, od uzvienog do maginog. Sav uvstveni svijet moe u mahu, u snanom dinamizmu bljesnuti u novom svijetlu, u drugom i drugaijem, u onom moguem od kojega se uglavnom odmicalo i sklanjalo.
301
Materijalnost rijei igra vanu ulogu u otvaranju unutranjih svjetova i u formiranju novih pomaknutih znaenja. Paradoks poetske rijei u Dizdarovoj poeziji, prema Prohiu, naas zaustavlja misao i suoavaju ju s pretpostavljenim i predvidivim prepoznavanjem. Kada bi se oznaitelj u oznaenom oekivano trebao zrcaliti oznaeno izmie i nestaje, a oznaitelj ostaje u praznom prostoru neprepoznatljivosti. Sve to je ve odavno usvojeno i naueno, sve ono navikama noeno zaustavlja se u zapitanosti i uenju koje vapi i udi za promjenom. U stvari oznaitelj tada samo potvruje neizrecivost oznaenog, potvruje nemogunost afirmacije i nemo uma da spoznaje na horizontalnoj razini. I otvaraju se neoekivani svjetovi koji u intimne prostore duboko zahvaaju i samo jo ekaju snanu vertikalu da se razgranaju i sve da promu to je dotad nedohvatljivo bilo i nedostupno. Slojevitost, mnotvenost, ispresijecanost, prelijevanje znaenja u minijaturnim strukturama i jedinicama sloeni je niz koji plamti Dizdarovom poezijom.
SvevremeNO slOvO DizdarOvO
Rije kao pojam i oznaitelj u moru sadraja i znaenja uvijek stoji usred iskustva i markira tekst i kontekst. Unutar njih samih ona ih raa i stvara, i u stalnoj transformaciji opet je njima obiljeena i voena. I rijei se meusobno izravnim suoavanjem izgrauju i razgrauju. Sve to nastaje u snanom dinamizmu i sav svijet proima horizontalno i vertikalno, uzdu i poprijeko, i ostaje otvoreno pitanje gdje e se zaustaviti, i koje e oznaeno ispuniti. Upravo se ta dinamika iitava i biljei, uokviruje i definira konceptima koje koriste i Prohi i Vuleti i jo mnogi prije i poslije njih. Fonetika pjesme, intrigantna Vuletieva studija poput kljua otvara tajnovite odaje kroz koje itatelj jednostavno mora proi kako bi doivio to vrtoglavo transformiranje oznaitelja i oznaenog. Oito je iz navedenog da paradoks i struktura kruga Dizdarove poezije proizlaze iz bremenitih doivljaja, iz kontekstualno obojenog iskustva koje se postupno oblikovalo i slojevito stasalo. Lingvistiki i fonetski pristup opisuju pojavne oblike stihova, rijei, slogova, glasova i njihovo sputanje i uranjanje u pojedinana iskustva u opi diskurs koji formira, istie te izdie egzistencijalistiki fragment, iznosi ga na svjetlo dana i potom sve potanko opisuje glasom i slovom. Tako se razvija mehanizam koji detektira one trenutke i posebne situacije u kojima rijei, stihovi, glasovi kao oznaitelji probijaju oekivano, opa mjesta kulturnog i politikog izriaja i odgaaju oznaeno, i preputaju ga trenutnom koje zna biti nedoreeno i neuhvatljivo. Vuletievo iitavanje fonetske naravi poetske rijei i Prohievo traganje za smislom, koji nije tamo negdje stisnut i skriven, ispisuju tenju za
302
SLOVO O MAKU
susretom sa smislom koji je u stalnom nastajanju i nestajanju ili bolje rei za smislom u stalnoj transformaciji, u promjeni i prilagodbi. Iz takvog hijatusa koji trajno razdire ljudski um Dizdar iznosi bol stihom izreenu i obiljeenu. On ulazi u prostore praiskustva i zahvaa onu trajnu zapitanost i zabrinutost koja izravno vodi iskustvu boli kao zovu za iskonom, a ona opet odjekuje i odvodi itatelja putovima drevne boli samo njemu svojstvene. Pronaao je pjesnik u starim zapisima, u epitafima iskonski krik nemoi upisan i duboko utkan u sr bia, i upravo ponovnom afirmacijom tog istog krika nad njim samim uspostavio je vlast te ga moe dozvati kako bi se suoio s tom razornom istinom. Iz kamena, iz steka kamenog uo je kako vjekovima bol neprebolno boli, i uo je kako se bol jednog s bolima drugih nadvikuje. Tom je zovu praiskona sve podredio u elji i nastojanju da ga svojim glasom oboji i krikom osobnim oboli oslukujui tu neprekinutu jeku iekujui da se u njoj prepozna. To duboko traganje za iskonom Dizdaru je razumljivo s obzirom da grobno slovo mora da sadri dostojanstvo i mjeru u stilu i jeziku zbog bola to valja da ga izrazi. (Dizdar 1971:23). I zaredae se uzvici bola u glas o poloeni, u glas koji izdie bol otvoreno i trajno u pjesmi Kolo bola iz zbirke Kameni spava, (1996). Koliko bola od kola do kola Koliko bola od bola do bola Taj o koji se kotrlja i valja od jednog o do drugog, od ovjeka do ovjeka, od jednog iskustva do drugog smjera da sve u zajednikom iskustvu okupi. Sva je misao u o utonula i ponavljanjem se tek konstatira stopljenost oznaitelja i oznaenog, sraslost iskustva, teksta i konteksta. Poigravanje ritmovima i glasovima odvodi misao i doivljaj onkraj vremena gdje je sve proeto jedinstvenom snagom koja jo od praiskona u iskustvu svakog subjekta ivi. Ritmovi poetski, ritmovi rijei i glasova posreduju tu snagu, i svakim ju danom ivom ine, i svaki uzdah postaje krik odjekujui izvan vremena i prostora jer on prema Dizdaru dopire iz tame vjekova sve do nas i preko nas, u budunost iskopanu i za nau neizvjesnost, potresajui sva naa ula i dubei po svim naim misaonim spekulacijama kako bi svaki um otvorio, ispraznio i u iekivanju ostavio, stalnom i neprekinutom. (Dizdar 1971:26). Svako slovo, osobito ovo njegovo slovo uronjeno je u tri temeljna iskustva. Prvo je ivot kao udo, drugo smrt kao zagonetka jer ivot je udo, a smrt je zagonetka o kojoj valja voditi rauna kao misteriju to nas neminovno grabi, i tree je bol. Ona je poput misterija koji ivot i smrt vee, spaja i razdvaja istodobno. (Dizdar 1971:25). Bol ovjeka u ivot unosi, i potom ga iz ivota iznosi i na kraju ga smrti
303
vraa iz koje davno je potekla. Slovo, glas, znak, ak ili svaki hak kad je izdvojen biva vezan i razvezan istodobno, u sebe je ono utkano i od sebe satkano onako kako to ve Dizdar radi u Proslovu. (Kameni spava, 1996). ovo slovo osloviti osloviti suoice suoice suelice --------------------sve u lice osloviti osloviti slovo ovo
Ritmovi u Dizdarovoj poeziji snano se u tijelo utiskuju i svoju napetost oituju otjelovljeno i konkretno. Izraajnost njegovih stihova prisutna je u svoj svojoj raskoi, i tijelom i afektom. Svaki se izriaj proivljava cijelim tijelom u punom znaenju rijei, u akciji i reakciji, u odgovoru, sav je u otjelovljenom i utjelovljenom doivljaju. Arhaizmi u tom poetskom slijedu poprimaju osobito znaenje. Kada ih pjesnik tako nadahnuto ispisuje, izdvaja, izgovara, imenuje kao u pjesmi Loza i njene rozge po koju rije, po koji izraz otvara se prostor u kojem se prolo i budue stapaju i nestaju (Kameni spava, 1996). Granice se briu, mitska svevremenost se otvara u punom sjaju. Az esam loza istinia a otac moj je vinogradar I vsaku rozgu na meni a ploda ne da ja u odsjei . Az esam loza A vi ste Grozje U pjesmi Gorin pjesnik arhaizmima upisuje, ispisuje i slae, sudbinu vojnika Gorina; ispod kamena leit vojnik Gorin. (Kameni spava, 1996). Upravo tim tonom pomirenosti potvruje navedenu sliku i uspostavlja neposredan odnos prema davno pokopanom i poloenom pokojniku. Ta davnina, taj gotovo mitski odnos pojaan je arhaizmima. Naime, njima vee itatelja uz prapoetke koji uvijek jesu, tu i sada i ovdje u ovom trenutku kada je u pitanju ivot i smrt. Oni ne mogu uminuti jer smrt sve pokriva. Nema toga koji nee ase leit jednom i zauvijek. Neminovnost, svevremenost arhaizmom se pojaava i potvruje. Ase leit Vojnik Gorin U zemlji svojoj Na batini Tudi
304
SLOVO O MAKU
Arhaizmi izmijeani i umijeani u rije i govor svakodnevni otvaraju minule kontekste, izlistavaju sloj po sloj, prodiru sve dublje i zahvaaju sve ire. Davne, ve okamenjene proivljenosti stapaju se sa iskustvima prolaznosti, neizgovorivom zagonetkom smrti i udom ivota. Ravnodunosti nema mjesta ako se itatelj usmjeri na Dizdarove rijei, stihove i sve njegove pjesnike kreacije. Njih se cijelim biem oslukuje, glas po glas, rije po rije, neto tijelo uje, neto sedmo ulo, a neto um. Zaudnost i potresenost proizlaze iz cjelokupnog iskustva pojedinca, a ta su iskustva slojevita i raznolika. Ne moe se tono znati od kuda sve izviru, kada su i gdje nakupljena i koliko dugo stoje u dubini due. Odjednom samo, snagom izreenog i napisanog, ba tako kako jest, zgotovljeni i na svojstven nain organizirani Dizdarovi stihovi bude u itatelju ono pradavno, upleu se u nastrana uvstva, i sve se to zbiva odjednom, u mahu, punim intenzitetom
KakO OslOviTi OvO slOvO DizdarOvO?
Sve zaudnosti poezije Dizdar postie iskidanim slogovima, izdvojenim i razbacanim ritmovima i zaigranom, pomaknutom i intrigantnom organizacijom glasova, igrom suglasnika i samoglasnika. I tada sve to prispodobljuje, oblikuje i konkretizira veoma plastino neuobiajenim oblicima i snanim zvunim slikama. U Slovu o smijehu ta poigravanja vode do neposrednog iskustva smijeha u tijelu, tijela koje se smije i do samog procesa u kojem se transformacija odvija u kojoj se tijelo u smijeh pretvara i smijeh tijelom postaje (Kameni spava, 1996). Slovo o smijehu (Kako ga je izgovorio Mravac Tisuu etiri sta pet desetog ljeta dva na deseti dan februara u Dubrovniku) Nekad davno ja ti bijah pa se smijah Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah Osmijavah nasmijavah zasmijavah I sve oha i sve eha i ne spavah od smijeha Kad se smijah tim se grijah Sve u svemu kad se smijah tad i bijah Onda smijeh posta grijeh Greni grijeh Greni smijeh Pa tad smija smijulji se Smijeno smije Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije
305
Al od grijeha uj ti smijeha posta smijeh Grijeh smijeha Smijeh grijeha U tom Slovu rije se u tijelo odijeva, otjelovljuje se i konkretizira te sama postaje smijeh koji se na kraju u grijeh promee i dalje se s lakoom transformira. Izazovno je i izraajno cijelo Slovo o smijehu i veoma komunikativno jer se doivljaj utjelovio i dokraja otjelovio. Duhovita igra stihova postupno se u nelagodu promee, a jezgrovitost izraza pri tom ostaje ista i jasna, to omoguuje da napetost nesmetano raste do vrhunca. Ta je dinamika osobito naglaena slaganjem rima, sve bre, sve jae, ubrzavanje i pojaavanje odvija se gotovo na prvu: Smijeno smije Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije Kao da itatelja poziva na igru skrivaa zavodei nestanim efektima; sad me ima sad me nema, pronai me ako moe, skrivam se i vrtim svuda oko tebe, tu sam, ovdje, ondje sad jesam a ovdje nisam, pogodi zapravo gdje sam. Sve je u vrtnji i onda najednom smijeh posta grijeh i skrivanje vie nije bezazlena igra.
TOTaliTeT DizdarOvih sTihOva
Pjesnik bez zadrke rastjelovljuje i deformira rijei, pojmove, znaenja, rastavlja ih i preslaguje, svrstava i razvrstava, diferencira, razlistava, eliminira i reducira na slogove, grafeme, foneme, na elementarne samoglasnike kao u Dvadesetom slovu kada dekodira naueno i opeprihvaeno razumijevanje slova i njegovih zadanih znaenja (Kameni spava, 1996). Ooo Ovo ov ovo os ovo ol O oso o olo o ovo o ovos Ovo solos ovo sovos ovo slovos Sav o volos sol o lovos o sovol O oi Oslovio ovolosi olosovi ovo slovo Nitko ne bi sporio o Dvadesetom slovu niti bi dvojio o njegovu znaenju u abecedi, pisanju, itanju i govoru. No kada se o istom govori i pie u stihovima, slobodom pjesnike organizacije rijei, slogova, glasova, stihova tada opeprihvaena znaenja i sve to se podrazumijeva naglo zamire. Istodobno ta opeprihvaena znaenja ustupaju svoja opa mjesta prazninama koje odbacuju zdravorazumsku logiku iekujui da subjekt uroni u rizik traganja za novim i drugaijim i da se suoi s nemoi definiranja i nesigurnou spoznavanja. No, ne ele svi usmjeriti pogled u nepoznate i rizine prostore preispitivanja, i naravno zato
306
SLOVO O MAKU
odustaju, radije se vraaju evidentnim razumskim injenicama. Tko bi dokraja mogao osloviti ovo slovo onako kako ga je Dizdar oslovio, otvorivi prostore neprispodobive u kojima se steeno iskustvo slova, njegova znaenja i znanja o njemu svodi na zaokrueni glas o i u neimenovano ovo slovos. Ovo slovo se ne moe instalirati u spoznajne dobro poznate i pouzdane okvire prepoznavanja. Naime, njima i nije mjesto u stvaralakim pregnuima u kojima se kreativno nastoji otisnuti od vrstog tla razuma i transparentnosti. I upustio se pjesnik u rizik krika i vapaja, glasom i slovom, demontiranjem davno uspostavljenih evidentnih znaenja. Pri tom se dotaknuo onih skrivenih ili bolje rei latentnih svjetova koji u sebi nose afirmaciju i negaciju istodobno. Prizivanjem iskonske jeke istodobno se afirmira i odjek integracijom u taj izvorni krik u kojem odjekuje i da i ne. Poetski jezik Maka Dizdara u sebi nosi izvornu udnju, snanu i bolnu, zahvaajui duboko i iroko u sve to jest egzistencija subjekta, i u tom se jeziku, u istom zoru, sve to rastvara i sve to naizgled jest u ritmu hlapi i ostaje nekomunikativna praznina, ona u stvari afirmativno zjapi. I jest i nije, da i ne, ispunjeno i prazno, ali ne ostaje to Dizdarovo iskuenje porazno. Svakim stihom otvaraju se temeljna pitanja i stihovi sami postaju pitaoci u artikulaciji itatelja, i ba to suoavanje i stapanje s pitanjem, naputanje pojmovne ljuture i svih zadanih okvira zapoinje promjena, stalna i angairana koja vie ne doputa konformizam u kojem ivot pasivno traje jer u njemu nema napetosti izmeu da i ne, a od koje bi trebao ivjeti a ne da ovako skapava. Dizdarova misao nad iskonom, nad prapoelima koja iz graninih pitanja izviru, misao nad pitanjem samim priziva kontekst totalnog iskustva bola nad dubokim i irokim ne, nad nepremostivim ne. On fonetskim slaganjima i preslagivanjima, premetanjima, rastavljanjima, reduciranjima i rijei i pojmova i znaenja stalno pojaava napetost izmeu da i ne, izmeu jesam i nisam, jest i nije i tim je postupcima njegov poetski jezik dokraja ekspresivan, izravno i konkretno u tijelo upisan. U takvom kontekstu totalnog iskustva fonetske izravne ekspresije njegov je govor i jezik morao biti, kako je to isticao Prohi, monarhistian, totalitaristian i monoloki usmjeren. Samo tako mogao je postati sve, i da i ne, to jest postao je Razlika koja dijalektiku napetost ivota i neivota, afirmacije i negacije, povezuje i spaja, zdvaja i razdvaja. Stoga je mogue okrenuti Prohievu tvrdnju prema kojoj je Razlika u Dizdarovom pjesnikom jeziku samo smetnja na putu da postane Sve. Naime ba ta Razlika potaje sam put, ona je put koji jedini preostaje i utoliko je on sve. Takav totalan jezik raa monarhistinu poeziju koja sebe govori iz sebe i sebi se vraa kao jeka, snana i ekspresivna, jer ona svaki djeli ovjetva u ovjeku samom eli probuditi, uzdrmati i suoiti sa afirmativnom negacijom, da se prigne jeki u sebi koja zove
307
i zahtijeva radikalni prekid i angaman. Upravo taj i takav poetski jezik stie cijelog ovjeka i on zato sebe sav govori iz sebe doslovno cijelim svojim tijelom, kako je to davno jo isticao Guberina, (2010), a ne samo govornim organima. Fonetski pristup otvara taj totalitet i monoloki subjekt u njegovoj napetosti i bolnoj zapitanosti. I u svoj materijalnosti poetska rije Maka Dizdara usmjerena je ovjeku do kraja kao materijalnom biu ba po njegovoj tjelesnoj mjeri, po tjelesnosti i materijalnosti izraza.
Expressiveness of the poetic language of Mak Dizdar
Summary
The text starts from a stand point of the expressiveness of the poetic language of Mak Dizdar with the intention to once again hear his poetry considering it was created in a primal language, as Dizdar himself put it, in a language that screams of apocalyptical question marks. And this language was precisely brought to life from primordial. Suddenly this primordial silent language has become vocal. How can readers recognize a primordial call to life in that awoken primordial language that screams with question marks? This is the reason time and time again his language is read, the language of questions, the language of the primordial wondering and a constant openness. In that targeted analysis, the starting point is the phonetic approach to the poem (Vuleti, 2005), according to which, as Vuleti suggest, the poetic meaning is not realized in the singular, individual but in a relationship with other meanings. Mak Dizdars poems would be heard using this approach, guided by an inner organization, with the intention to determine the function of the rhyme, in order to find out in what way the regularity in repetition and the rhythm is formed and realized. Motivation is also questioned, which is present in the relationship of the content and the frequency of return to the original text in the poem, which according to Lotman, has already fulfilled its basic information role. The main starting point in the analysis of the poem is its vocal organization, and it is especially important as even Guberina pointed out that the whole of a man speaks, not just his vocal organs. He suggests that other, non-lingual signs are also sent, apart from the lingual ones.
308
SLOVO O MAKU
Literatura
Dizdar, Mak (1996), Kameni spava, priredila Amira Idrizbegovi, Svjetlost, Sarajevo Dizdar, Mak (1971), O starim bosanskim tekstovima, u: Stari bosanski tekstovi, priredio M. Dizdar, Svjetlost, Sarajevo Guberina, Petar (2010), Govor i ovjek: verbotonalni sistem, Poliklinika SUVAG: Ar Tresor naklada, Zagreb Lei, Zdenko (1971), Jezik i knjievno djelo, Svjetlost, Sarajevo Prohi, Kasim (1988), initi i biti: roman Mee Selimovia; Apokrifnost poetskog govora: poezija Maka Dizdara, Svjetlost, Sarajevo Prohi, Kasim (1988), Odvanost izricanja: fenomenologija ivotnih formi; Figure otvorenih znaenja: ka kritici pojmovnog pozitivizma, Svjetlost, Sarajevo Slovo Makovo/Mak Dizdar (2008), priredili Senada Dizdar i Majo Dizdar, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo Slovo o Maku (2008), priredili Senada Dizdar i Majo Dizdar, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo Vuleti, Branko (2005), Fonetika pjesme, FF press /i. e./ Filozofski fakultet, Zagreb Vuleti, Branko (1999), Prostor pjesme: o plonom/prostornom ustrojstvu pjesnitva Jure Katelana, Zavod za znanost o knjievnosti, Zagreb Vuleti, Branko (2006), Govorna stilistika, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Odsjek za fonetiku, Zagreb Vuleti, Branko (2007), Lingvistika govora, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Zagreb ivkovi, Dragia (1984), Teorija knjievnosti sa teorijom pismenosti, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd
309
mr. sc. Edim ator

Fakultet humanistikih nauka Univerzitet Demal Bijedi Mostar edim.sator@unmo.ba
PONAVLJANJE KAO STiLSKi POSTUPAK U PJESMi Hia u milama

SAETAK
U radu se analiziraju razliiti oblici ponavljanja u pjesmi Hia u Milama i nastoji se ukazati na njihov znaaj u znaenju ali i zvuanju pjesme. U radu se polazi od Jakobsonove teze da je ponavljanje kljuni princip graenja pjesme. Ukazat e se na ponavljanja na svim jezikim nivoima i nastojat objasniti na koji nain utjeu na ukupno razumijevanje pjesme, ali i njeno zvuanje. Kljune rijei: ponavljanje, asonanca, aliteracija, rima, anafora, pjesniki homofoni, refren, gramatiki pralelizmi
1. UVOD
Zbirka Kameni spava se moe smatrati vrhuncem stvaralatva Maka Dizdara, ali pritom, naravno, ne treba zanemariti ni ostale zbirke koje je ovaj pjesnik napisao. Zbirka Kameni spava je sastavljena od etiri ciklusa: Slovo o ovjeku, Slovo o zemlji, Slovo o Slovu i Slovo o nebu. Ovakva koncepcija zbirke, ustvari, predstavlja manihejsko vjerovanje da je OVJEK zasunjeni aneo baen sa NEBA na ZEMLJU da govori svoje SLOVO (ator 2004). U ciklusu Slovo o zemlji je uvrtena i pjesma Hia u Milama koja je ispjevana u 45 strofa i 172 stiha. Strofe nemaju pravilnu rimu niti ujednaen broj stihova, a cijela pjesma je ostvarena razliitim oblicima ponavljanja na svim nivoima. Ponavljanje je kljuni princip graenja pjesme ( Jakobson, 1964.): neto se mora ponoviti kako bi se mogli ostvariti osnovni pjesniki postupci: stih, asonanca, aliteracija ili npr. rima. (Vuleti 2005: 149).
2. ASONANCA, ALITERACIJA i ANAFORA
U radu e se navesti samo nekolika primjera koji su se uinili najekspresivnijim i pokuat e se objasniti njihova funkciju u poetskom tekstu. Navoenje svih asonanci, aliteracija i anafora bi zahtijevalo mnogo vie prostora. Treba naglasiti da
311
sve tri ove figure su najee udruene sa nekim drugim oblicima ponavljanja, a to e se vidjeti i na istaknutim primjerima. Primjera asonance ima mnogo, a ovdje su izdvojeni oni primjeri koji su se uinili najinteresantinjim. U omami tekog tamjana / U bornome zboru1 (201) Za njihova mona blaga / Za dukate zlate / Za dinare / Za te / Zle / Pare (202) Za rijei koje su jednako dane / Za one daleke i neznane (203) Navedeni stihovi su primjer udruivanja asonance i ostalih figura ponavljanja. Pored asonance vokala a i e, prisutna je anafora: u prva dva stiha to je prijedlog u, a u ostalim stihovima to je prijedlog za, a u posljednja dva stiha uz navedene figure se javlja i aliteracija sonanta n. Treba spomenuti da asonance vokala u pojedinim primjerima u isto vrijeme predstavljaju i glasovnu epiforu, odnosno ponavljanje na finalnim pozicijama vie rijei u stihu, na krajevima dvaju i vie stihova, na krajevima graninih stihova u dvema susednim strofama. (M. arki 1990: 17). Glasovna epifora je esta u ovoj pjesmi i najee se podudara sa asonancom nekog vokala to se moe vidjeti i u sljedeim primjerima:
Pa neka je zato vazda otvorena / Za doste drage (199) Za rije da hljeb je hljeb / Da vino je vino / A voda da je / Voda (200) Za one koje su sa svetih oltara / Provanse i Lombardije / Zare i Rasije (201)
Ono to bi se moglo izdvojiti kao neka vrsta zakonitosti jeste da u onim stihovima u kojima se govori o patnji dobrih Bonjana, o traginim sudbinama onih kojima su vrata hie otvorena, u tim stihovima esto pronalazimo asonancu vokala o ili u: Za sve vojnike u velikoj vojni / to vojuju se / protiv / vojne Iz irokog ognjenog kruga / u kojima zapaljene / lomae / lee (199) (200)
U sljedeim stihovima asonanca vokala o i i je udruena sa aliteracijom zvunog strujnog konsonanta z kojim se u prvi plan stavljaju rijei kojima su obiljeeni oni koji proganjaju2: Oni koji se vazda pozivaju / Ne samo na zakone zakonika / Nego i na zakone / Milosti / Boije (201) Isto tako u stihovima u kojima se naglaava otvorenost hie za sve progonjene i muene, preovladava asonanaca vokala a koji je najotvoreniji vokal, to u isto
Sarajevo. Pored primjera navedena je stranica u ovom izdanju. 2 Mak Dizdar u Biljekama ( str.????)objanjava sintagmu zakoni zakonika: regule rimske crkve; zakoni koje su u praksi provodili istraitelji (inkvizitori).
1 Svi primjeri u radu su navoeni prema: Dizdar, M. (1997): Kameni spava, Preporod,
312
SLOVO O MAKU
vrijeme simbolizira i otvorenost vrata djedovske hie, a ponekad se, uz asonancu vokala a, javlja jo i asonanca vokala e: Neka su vrata djedovske hie / irom otvorena (203) Pa neka je zato vazda otvorena / Za doste drage / I velikane / Srane (199) Asonanca vokala a je ponekad kombinirana sa aliteracijom sonanta n: Neka je otvorena za neznanog brata / I neznanog / Druga (203) Meutim, kada se u pjesmi govori o zatvorenosti vrata hie, mijenja se i vokal koji dominira u stihovima. U ovim stihovima dominira tamni i zatvoreni vokal o koji, opet, simbolizira na neki nain i zatvorenost djedovske hie: Neka se hia djedovska do temelja / Sori i srui / U mojoj / Dui (204) Glasovna anafora, prema M. arkiu (1990:17), predstavljaponavljanje na poetku vie rei u stihu, na poetku dvaju ili vie stihova, na poetku graninih stihova u dvema susednim strofama. Glasovna anafora se, izmeu ostalog, javlja i uz intenzifikator I: I raznih drugih golemih zala / I inih silnih / I sitnih / Zlica (199) Meutim, najuspjelije glasovne anafore predstavljaju spoj te figure sa nepotpunim pjesnikim homofonima kojima se posebno istiu rijei koje su osnovni nosilac znaenja u stihu. Takvih primjera ima mnogo, a ovdje se navode samo neki: Djedovska tu hia bi stvorena / Krepa da krepost/ U srcima / Ostane Za sve vojnike u velikoj vojni / to vojuje se / Protiv / Vojne Oni koji se vazda pozivaju / Ne samo na zakone zakonika / Nego i na zakone / Milosti / Boije (Oprostite svi vi / koji ste kleti i prokleti / Na ovoj kletvi kletvenika (199) (199) (201) (205)
Ponavljanje intenzifikatora I na poetku nekih stihova podsjea na tzv. biblijski stil. Interesantno je da se uvijek u takvim sluajevima stihovi odnose na posljedice protjerivanja i proganjanja pripadnika Crkve bosanske. Uz takav stil skoro se redovno javljaju asonanca i aliteracija: I raznih drugih golemih zala / i inih silnih / i sitnih / zlica (199) Ispod visokih krvnikovih vjeala / i krinih / i kunih (200) Asonanca je ovdje postignuta ponavljanjem visokog vokala i koji dodatno naglaava krik i bol zbog nepravde koja se nanosi onima kojima su i otvorena vrata hie. Uz asonancu se javlja i aliteracija suglasnika h, odnosno suglasnika k. Intenzifikator I u isto vrijeme predstavlja anaforu kojom se potencira biblijski stil.
313
Navedeni primjeri predstavljaju neke od najuspjelijih asonantsko-aliteracijskih veza u pjesmi. Takoer je veoma interesantan i sljedei primjer: Za sve one to u vijeku bjee / iz svoje hie / koja im se /oee (199/200) u kojima se aliteracijom sonanta , koji se najee javlja u rijeima sa tekim znaenjem (no, rtva, oee, ica), stavlja u prvi plan surovost sudbine progonjenih, a u isto vrijeme asonancom vokala e njihov krik se utiava. Anafora je relativno esta, a najee anafore su prijedlog za i veznik i koji je u isto vrijeme i intenzifikator. Anafora za se javlja na poetku 26 stihova, a anafora i na poetku 18 stihova to daje ukupno 44 stiha, a to ini etvrtinu svih stihova u pjesmi. Pored ovih anafora, kao udaljena anafora se javlja i imperativna rijeca neka koja je dio refrensko-ritmike cjeline, o emu e biti posebno rijei. Razliitim glasovnim ponavljanjima se ostvaruju i razliite sinonimske veze unutar pjesme, jer rijei slinog zvuka privlae se i znaenjem. ( Jakobson 1966:314). Razliiti sinonimski oblici, glasovno i semantiki motivirani, esti su u pjesmama u Kamenom spavau (ator 2004:98). To samo potkrepljuje Vuletievu tvrdnju (2005:149-150) da u pjesmi jednak ili slian glasovni sastav poistovjeuje, povezuje, razliite sadraje. Takvi primjeri se mogu pronai i u pjesmi Hia u Milama: Ispod visokih krvnikovih vjeala / i krinih / i kunih (200) Neka se hia djedovska do temelja / sori i srui / u mojoj / dui (204) Ponekad ta glasovna motiviranost u pjesnikom kontekstu dovodi u vezu dvije rijei koje nikako ne stoje u sinonimskom odnosu u jeziku, ali u pjesmi zaista zazvue kao sinonimi: Ali hia djedovska / bez miloga dosta i gosta3 (205) Nego ih uvijek jasno i javno / i rue / i kude (203)
3. RIMA I PJESNIKI HOMOFOMI
Rima u pjesmi je nepravilna, ali i relativno esta. U prve etiri strofe posljednji stihovi su povezani trofonemskom rimom ane (osim u posljednjem stihu etvrte strofe gdje imamo dvofonemsku rimu ne), s tim da se u drugoj strofi i predzadnji stih takoer rimuje. Pored navedene rime, bitno je naglasiti da prvi stih prve strofe i prvi stih druge strofe su rimovani sedmofonemskom rimom
dost. Prema Makovom tumaenju, rije gost se ovdje odnosi na redovnike Crkve bosanske, a dost znai prijatelj, namjernik, putnik.
3 U Biljekama koje su date na kraju Kamenog spavaa Mak je dao i objanjenja rijei gost i
314
SLOVO O MAKU
gdje Mak samo mijenja prvi fonem u rijeima i stvara opoziciju stvorena-otvorena, to zajedno sa navedenom rimom nesumnjivo doprinosi eufoniji. Djedovska tu hia bi stvorena / Krepa da krepost / U srcima / Ostane Pa neka je zato vazda otvorena / Za doste drage / I velikane/ Srane Za sve pod nebom dobre ljude / I za sve dobre / Bonjane Za sve vojnike u velikoj vojni / to vojuju se / protiv / vojne (199) (199) (199) (199)
Ovakav sistem rime u kojima se rimom vezuju esto udaljeni stihovi, odnosno prvi i posljednji stih sa posljednjim stihovima sljedeih strofa, se javlja skoro kroz itavu pjesmu i moglo bi se rei da u odreenim strofama predstavlja zakonitost, te doprinosi ritmu. To moemo vidjeti i u sljedeim primjerima: Za sve one to u vijeku bjee / Iz svoje hie / Koja im se/ Oee (199/200) Iz irokog ognjenog kruga / U kojima zapaljene / Lomae / Lee (200) Za sve one koji se opekoe / Jer k suncu dalekom / I velikom / Tee (200) Za sve one to pravu rije / U pravi as / Rekoe (200) I na stazi krvavog ishoda / to ruku im / Otsjekoe (200) Rima u sljedeoj strofi proizlazi iz ponavaljanja istih oblika istih rijei i skoro identine sintaksike strukture, to posebno doprinosi eufoniji i ritminosti: Za rije da hljeb je hljeb / Da vino je vino / A voda da je / Voda (200) Ponekad rima i ritam proizlaze iz ponavljanja istih atributa u susjednim stihovima: Za sve pod nebom dobre ljude / i za sve dobre / Bonjane (199) Zasigurno rima u ovoj pjesmi, osim eufonijske, ima i ritmiku funkciju. Rima je najee u pjesmi povezana i sa nekim drugim oblicima ponavljanja. Povezivanje stihova, osim rimom, Mak ostvaruje i pomou asonance i aliteracije, ali i homofonskim vezama. Jezini se homofoni mogu definirati kao glasovno jednaki oblici etimoloki razliitih rijei (B. Vuleti 1999:59). Za razliku od jezikih homofona, pjesniki homofoni skupovi su jednakih glasova u neposrednoj blizini, a osim toga, pjesniki se homofoni mogu stvarati i tako da vie rijei zajedno ini glasovno jednak oblik neke druge rijei (Vuleti 2005:215-216). Bitno je naglasiti jo da se pjesnikim homofonima mogu smatrati pojave kada se jedna rije u potpunosti ponavlja u drugoj rijei. Pjesnikim homofonima se ostvaruje potrebna eufonija, ali u isto vrijeme se potenciraju rijei koje imaju isti glasovni sklop. U sljedeim stihovima pronalazimo primjere pjesnikih homofona: Vojnike u velikoj vojni / to vojuju se / Protiv / Vojne (199) I raznih drugih golemih zala / I inih silnih / I sitnih / Zlica (200) Neka je otvorena za sve ljude / to mitnice ne minu / Al mitniare / Ne mite (202)
315
Za one koji u tmici svoje tamnice /U ami svog amovog tijela /Zbog toga pate (203) Djedovska tu hia bi stvorena (...) Pa neka je vazda otvorena (199) Ipak, najekspresivniji pjesniki homofoni su ostvareni u zavrnim stihovima, gdje su udrueni sa unutranjom rimom i mezoforom koja podrazumijeva ponavljanje iste lekseme ili sintagme na sredini dvaju ili vie uzastopnih stihova ili reenica (Kovaevi 2000: 295): (Oprostite svi vi / koji ste kleti i prokleti / Na ovoj kletvi kletvenika (205) Ali hia djedovska / Bez milog gosta i dosta / Hia moja ni hia tvoja /Nit hia djedovska vie nije) (205) Rije hia se u cijeloj pjesmi, osim naslova, javlja osam puta, a od toga ak etiri puta u posljednjoj strofi i to dvaput uz prisvojni pridjev djedovska i dvaput uz prisvojne zamjenice za 1. i 2. lice jednine, to uz glagol u odrinom obliku u inverziji istie poentu pjesme.
Posebno je zanimljiva kontekstualna vieznanost rijei hia, koja je u pjesmi Hia u Milama upotrijebljena na vie planova: prvo, ona se moe itati u denotativnom znaenju (kua); drugo znaenje jeste djedova hia , koja je predstavljala sigurnu zatitu i utoite za sve one koji su progonjeni i u njoj zatraili zatitu (Dizdar, 199). Na irem planu ova rije ne odnosi se samo na zatitu progonjenih, posebno pripadnika Crkve bosanske, ve nosi i konotativno znaenje univerzalne otvorenosti, gostoljubivosti, topline (...). (M.K. Bakari 2011:13)
Pored pjesnikih homofona, u Makovoj poeziji, a samim tim i u ovoj pjesmi, moemo pronai veliki broj tzv. nepotpunih homofona u kojima se ponavljaju iste glasovne sekvence u pojedinim rijeima. U ovim sluajevima je rije o asonancama i aliteracijama ili unutranjim rimama, jer se na taj nain ostvaruju zanimljiva sazvuja (ator 2004:101), esto u vezi sa paregmenonom: Djedovska tu hia bi stvorena / Krepa da krepost / U srcima / Ostane Za one koji su bez suda osueni / Da umru na repovima konja / Izmeu dva crna klika / Dvojice crnih / Konjika U tom gorkom koru4 / Rijei od Kuzme / I od Damjana Koji ne mare za kralje / Niti za bane /Niti bojare Za njihova mona blaga / Za dukate zlate / Za dinare / Za te / Zle / Pare (199) (201) (202) (202) (202)
pjesnikovu ironiju, jer je rije o onim koji progone pripadnike Crkve bosanske. Osim toga, oblik kor a ne hor unutar konteksta ini asonatsko-aliteracijsku vezu: U tome gorkome koru (ator, 2004:130)
4 () Umjesto hor pjesnik u stih ugrauje oblik sa k, ali taj fonem k u kontekstu potencira
316
SLOVO O MAKU
U posljednjem primjeru glasovnom homofonskom vezom uz aliteraciju suglasnika n i z, izjednaavaju se oni koji imaju vlast i bogatstvo sa zlom. Posebno efektno zvue nepotpuni pjesniki homofoni u sljedeim stihovima: Za sve one to pravu rije / U pravi as / Rekoe I na stazi krvavog ishoda / to ruku im / Otsjekoe (200) (200)
Pored rime, koja vee dva stiha, homofonskom vezom se dovode u vezu rijei rekoe i otsjekoe to stvara jasnu aluziju na to da ponekad izgovorena rije vrijedi koliko i ivot.
4. RITMIKO-REFRENSKA CJELINA I GRAMATIKI PARALELIZMI
Gotovo kao refren u pjesmi Hia u Milama se pojavljuju dva tipa stihova. Stihovi koji poinju konstrukcijama Za one, i konstrukcijom Za sve, kao i stihovi koji poinju sa Neka je... Meutim, ovdje se ne moe govoriti o klasinom refrenu nego o ponavljanju istog modela u prvom sluaju, a u drugom sluaju o nekoj vrsti ritmiko- refrenske cjeline. Kroz pjesmu se esto ostvaruje konstrukcija Za sve koja se pojavljuje 5 puta, a pored ove konstrukcije javlja se i oblik Za one 10 puta. Interesantno je da kada se ponavljaju ovakve konstrukcije u pitanju su veoma slini ili isti sintaksiki modeli: Pod nebom dobre ljude Vojnike u velikoj vojni Za sve one to u vijeku bjee One koji se opekoe to pravu rije Za one Za one Za one Za one Za one Za one Za one Za one Za one Za one Za onoga
(199/200)
kojima su meso smudili kojima su jedini jezik / u grlu iupali koji su bez suda osueni koje su sa svetih oltara (...) proklinjali koji su trikleto kleli koji nikad ne mare (199-204) to na munom roitu / znaju daleke i neznane hude to ivot bez jala ive koji u tmici svoje tamnice (...) / pate to je ve davno poao
317
Ponavljanjem istog ili slinih modela pri gradnji ovih stihova izjednaavaju se u patnji bez razlike svi oni koji su proganjani i prokleti, i svi oni za koje su vrata djedovske hie irom otvorena. Jedan od oblika ponavljanja u gradnji pjesme je i refren. U pjesmi Hia u Milama neemo pronai klasian refren koji se uvijek ostvaruje na isti nain, ali se ipak moe govoriti o nepotpunom refrenu, odnosno ritmiko-refrenskoj cjelini koja ima skoro identinu strukturu s tim da se u svakom novom pojavljivanju te cjeline zamjenjuje jedna leksema nekom sinonimskom.Na ta se svode izmjene vidjet e se najbolje na primjerima: Neka5 je ova djedovska kua / Vazda i irom/ Otvorena (201) Neka je djedovska velika kua / Uvijek i irom / Otvorena (202) Neka su vrata djedovske hie / irom otvorena (203) Neka je djedovska hia / irom otvorena/ Posvuno i / Povazdan (204) Neka je zato djedovska hia / Otvorena / irom (204) Navedene strofe se ostvaruju skoro identinim sintaksikim modelima. to se tie ostalih promjena, u dva sluaja se imenica hia mijenja imenicom kua, variraju sinonimski prilozi za vrijeme vazda i uvijek, dok su u jednom stihu umjesto tih priloga ubaeni prilozi posvuno i povazdan koji imaju slino znaenje unutar konteksta. U pojedinim stihovima je ubaena pokazna zamjenica ova. Veina elemenata u navedenim stihovima je skoro identina to doprinosi ritmu, ali i naglaava poentu pjesme. Posebno je u ovim stihovima izraena imperativna rijeca neka kojom se stavlja akcenat na obaveznoj otvorenosti djedovske hie za sve dobre ljude i dobre Bonjane. Kada se pogledaju navedeni stihovi, primjeuje se da se u prva dva pojavljivanja govori o kui, da bi nakon toga u drugom dijelu pjesme, kada se, moglo bi se rei, ide u gradaciju, preovladavao oblik hia. Posebno je interesantno posljednje ponavljanje ove cjeline gdje je dolo do inverzije pa je prilog za nain irom izdvojen u poseban stih ime se posebno i grafijski u novom stihu istie znaenje te rijei kao kljune za razumijevanje navedenih stihova. Pjesma Hia u Milama, kao to se moe vidjeti, je ostvarena razliitim oblicima ponavljanja na svim nivoima. U radu je izdvojeno i interpretirano samo po nekoliko primjera onih ponavaljanja koja su se uinila najinteresantinijim. Sigurno da bi detaljna analiza, koja bi zahtijevala mnogo vie prostora, ukazala na to koliko je Mak briljivo brusio svoje stihove i da veina ovih ponavljanja nisu sluajna, nego da su svjestan pjesniki in.
5 Boldirani su oni oblici koji se ponavljaju u svim stihovima.
318
SLOVO O MAKU
Repetition as a stylistic procedure in the poem of Hia u Milama
Summary
The paper analyzes various repetitions in the poem Hia u Milama and tries to point out to its importance in meaning, but also hearing the poem. The paper starts with the jacobsons theory that repetition is the key principle in poem building. We will stress repetitions on all linguistic levels and try to explain in what manner they inflluence the total understaning of the poem, but also its hearing.
Literatura i izvori
Dizdar, M. ( 1997), Kameni spava, Preporod, Sarajevo Anto, A. (1974): Osnove lingvistike stilistike, kolska knjiga, Zagreb orac, M.(1974): Stilistika srpskog jezika, Filoloki fakultet, Beograd. arki, M. (1990): Glasovna struktura stiha, doktorska disertacija u rukopisu odbranjena u Beogradu 1990. godine na Filozofskom fakultetu. Durakovi, E. (1979): Govor i utnja tajanstva, Svjetlost, Sarajevo. Jakobson, R. (1966): Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd. Katni-Bakari, M. (2011): Kultura i pamenje u Kamenom spavau Maka Dizdara, Pregled, 1, 9-24. Kovaevi, M. (2000): Stilistika i gramatika stilskih figura, 3. dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Katakuzin, Kragujevac ator, M. (2004): Jezik i stil Maka Dizdara, doktorska disertacija u rukopisu odbranjena u Sarajevu na Filozofskom fakultetu. Vuleti, B. (1999): Prostor pjesme, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb. Vuleti, B. (2005): Fonetika pjesme, FF Press, Zagreb.
319
Zenaida Karavdi
Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine Sarajevo zenaidameco@yahoo.com
Sintaksike osobenosti ciklusa pjesama RADiMLJA MAKA DiZDARA

SaeTak
U tekstu se daje iscrpan sintaksiki opis ciklusa pjesama Radimlja Maka Dizdara. Korpus je analiziran prvo na nivou sintagme, zatim proste i na kraju sloene reenice. U posebnom poglavlju dat je opis reda rijei u reenici. Kroz analizu su date sintaksike osobenosti, bilo kao prisustvo ili odsustvo odreenih sintaksikih pojava, ili kao specifine pojave neuobiajene ili manje uobiajene u standardu. Iako potonje predstavljaju istovremeno i sintaksostileme, ovaj se rad ne bavi stilistikim komentarima nego se na kraju daje samo popis sintaksikih specifinosti ovog ciklusa pjesama. Kljune rijei: sintagma, prosta reenica, sloena reenica, Mak Dizdar, sintaksike osobenosti
UvOd
Analiza sintakse bilo kog teksta vrlo je nezahvalna jer je dugotrajna, naroito ako je tekst vei (a jedino se na veem tekstu mogu donijeti znaajniji zakljuci, kakva god vrsta teksta bila u pitanju), budui da je i spisak osnovnih fenomena u sintaksi znatno vei nego u fonetici, pa i morfologiji, s tim da jo nije ni konaan, a i u analiziranom materijalu procenat uobiajenih (samim tim i nevanih za ispitivanje) pojava daleko je vei od procenta pojava koje na bilo koji nain odskau od uobiajenog. To je i razlog to ovakve analize do sada uglavnom i nisu raene, to ne znai da ih ne treba ni raditi. Iscrpne sintaksike analize bi sigurno dale dosta novih informacija i o naem jeziku openito, a zatim i o pojedinim tekstovima. U ovom tekstu dat je primjer jedne takve analize na malom tekstu ciklusu pjesama Radimlja Maka Dizdara, kao primjer. Prvo se analizira na nivou sintagme, zatim proste, i na kraju sloene reenice, a kroz analizu se ukazuje na sintaksike specifinosti samog teksta. Kao model uzet je pristup I. Palia iz Gramatike bosanskoga jezika (Dom tampe, Zenica, 2000).
321
SiNTagme
U ciklusu Radimlja susreu se sve osnovne vrste sintagmi: S A: Ova ruka, crni zakonici, Ovdje gosti, ue u dveri V S: vidim ga, Kome zavidjee, za to ne pitah V ADV: Pa sada Bdijem, tako pobjegoe, ue se u vrijeme A ADV: Ovdje prisutan, Duboko Sruen A S: spreman na rijei, pun nade ADV ADV: tako malo, veoma smjelo ADV S: vremena malo ali i sintagma u kojoj je upravni lan uzvik: jao nama. Od vezanih sintagmi tu su samo one s obaveznim determinatorom: u esti as, onoga dana, u ovo vee Takoer, znatan je broj i sloenih sintagmi: trolanih (suncem svoga krsta), etverolanih (se doskitah u ovo vee kasno) i petolanih (Sa ove mrane strane vrata nadire).
VerbalNe siNTagme
Od verbalnih sintagmi prisutne su adverbijalnoodredbene i objekatske. U adverbijalnoodredbenim zastupljene su one sa zavisnim lanom prilogom (Govori smjerno, Nekad miluje), imenskom rijei u genitivu (od iskoni voljah, da se s vrata vratim), dativu (silazim k njemu, okreni gradu), akuzativu (prei u krug, Ui u mene), instrumentalu (se penje Zracima, njome je Zauzet) i lokativu (romorae Na obali, na zemlji govorio nije), zatim sa zavisnim lanom konstrukcijom kao + nominativ (kao podvig hvalie, kao ogranienost su dane), glagolskim prilogom (veza Rairivi, sakri Znajui) i predikatskim apozitivom (skae oajna, Smuen se vraam). Objekatske verbalne sintagme kao zavisni lan najee imaju imensku rije u besprijedlonom akuzativu ili genitivu (rozgu u otsjei, Ne nae ni krvi), zatim u dativu (ne pripada meni, Rijeima se divimo), prijedlonom akuzativu (pogleda na ruke, za njih ne mare), instrumentalu (zamisli se nad rukama, ne asti piem), lokativu (se misli o vremenu, uli o skrivenosti) te u genitivu koji ne predstavlja blii objekat (se rijei stidimo, niti od koga da ne krije). Jedna je objekatska verbalna sintagma u kojoj je zavisni lan vezana sintagma (vremena ima malo).
322
SLOVO O MAKU
SupsTaNTivNe siNTagme
U kongruentnim supstantivnim sintagmama upravni lan je imenica (samo je u jednom primjeru to zamjenica: o onome svemu, dok nema kongruentnih supstantivnih sintagmi s upravnim lanom brojem), a zavisni lan je najee pridjev (u zlatne dveri, strogu istragu), pridjevska zamjenica (Pred njegovim udom, svoj miris, Neka rije) i adjektivni broj (u esti as, prvi Put, triju sila, Jedna rije). Isto je i u nekongruentnim supstantivnim sintagmama upravni lan je imenica (dva su primjera sa zamjenicom kao upravnim lanom: onima na moru, onih u togama, ali i ove su zamjenice ovdje supstantivizirane, dok nekongruentnih supstantivnih sintagmi s upravnim lanom brojem nema), a zavisni lanovi su imenice, najee u genitivu (oganj plama, snage makrokozma), zatim u lokativu (grad na ishodu, Rijei o vinogradu), akuzativu (kljua za vrata, ue u dveri), dativu (na putu stubu, glasa pijetlu) i jedan primjer u instrumentalu (O vratima pred nogama). Pojavljuju se i sintagme u kojima je zavisni lan prilog (Ovdje gosti), dok nema onih sa zavisnim lanom u obliku konstrukcije s kao niti u obliku infinitiva.
AdjekTivNe siNTagme
Od adjektivnih sintagmi prisutne su i adverbijalnoodredbene i dopunske. U adverbijalnoodredbenim adjektivnim sintagmama zavisna rije je prilog (spreman uvijek, Duboko Sruen), imenica u genitivu (Bajate Poput krzana), akuzativu (podobnu za rije), instrumental (isti slovom) i lokativu (zateen u gledanju), dok nema adverbijalnoodredbenih adjektivnih sintagmi sa zavisnim lanom supstantivnom rijeju u dativu, kao ni konstrukcijom poput + supstantivna rije u genitivu ili kao + supstantivna rije u N, niti onih s upravnim lanom pridjevom u komparativu, a zavisnim lanom u obliku konstrukcija od + supstantivna rije u genitivu ili nego + supstantivna rije u nominativu. U dopunskim adjektivnim sintagmama zavisni lan je supstantivna rije u genitivu (pun nade), i akuzativu (spreman na rijei), a nema onih u ostalim padeima ili infinitivu.
AdverbijalNe siNTagme
Od adverbijalnih sintagmi zastupljene su i adverbijalnoodredbene i dopunske i kvantifikativne. U adverbijalnoodredbenim adverbijalnim sintagmama zavisni lan je prilog (tako malo, veoma smjelo), i supstantivna rije u akuzativu (Duboko U
323
sebe), dok nema onih u ostalim padeima, niti sintagmi u kojima je upravni lan u komparativu, a zavisni u obliku od + supstantivna rije u genitivu ili nego + supstantivna rije u nominativu. Samo su dvije dopunske adverbijalne sintagme i objema je zavisni lan imenica u dativu (k tomu jo vee, teko onim), dok nema onih sa zavisnim lanom supstantivnom rijeju u ostalim padeima. I kvantifikativnih sintagmi je samo tri, i svima je upravni lan koliinski prilog, a zavisni supstantivna rije u besprijedlonom genitivu (istih malo, vremena malo, vremena vie) (nema onih s upravnim lanom brojevima dva, tri ili etiri niti zbirnim brojem).
TipOvi veze meu laNOvima siNTagmi
U ovom ciklusu nema rijei koje bi mogle imati dvojaku kongruenciju. Rekcijom glagoli uza se veu supstantivne rijei u besprijedlonom genitivu (anela nije ostalo, se rijei stidimo), dativu (Rijeima se divimo, vam glagoljah), akuzativu besprijedlonom (zube nije imala, nas titi) i prijedlonom (pogleda na ruke, za to ne pitah, za njih ne mare), instrumentalu, takoer s prijedlogom i bez prijedloga (zamisli se nad rukama, ne asti piem) te lokativu (se misli o vremenu, uli o skrivenosti), a jedan je primjer i dvojake rekcije (Nita niti od koga da ne krije). Odglagolske imenice rekcijom uza se veu supstantivne rijei u akuzativu s prijedlogom (ue u dveri, Za nju ulo) te u lokativu (Rijei o prstu), a ostali padei nisu prisutni, dok pridjevi veu supstantivne rijei u genitivu (pun nade), akuzativu (spreman na rijei, podobnu za rije) i lokativu (zateen u gledanju), ali nema primjera za dativ i instrumental. Prilozi, opet, rekcijom veu supstantivne rijei u dativu (k tomu jo vee, blago nama) i akuzativu (Duboko U sebe), ali ne i u ostalim padeima. Takoer imamo primjere s rekcijom nakon broja dva i etiri (dva kamena, ruke dvije, etiri strane) te u kojima ostali glavni brojevi vezuju rekcijom supstantivnu rije u genitivu (devet odaja, tisuu imena), kao i primjer s upravnom rijeju uzvikom (jao nama). Pridruivanjem je prilog dodat linom glagolskom obliku (uli smo sada, se penje smjelo), infinitivu (ve jednom prei, ovdje pronai), imenici (Ovdje gosti, tek tada rije), pridjevu (Ovdje prisutan, spreman uvijek) i prilogu (tako malo, veoma smjelo). Infinitiv je dodat samo glagolu (trebalo bi prei, Pokuavah pronai), ne i imenici ili pridjevu, a imamo primjera i s pridruivanjem glagolskog priloga (sakri Znajui, davasmo elei).
324
SLOVO O MAKU
PrOsTa reeNica SubjekaT
U ulozi subjekta su imenice (Jer opaka zvijer rairi krila; To kroza nj progovori Rije Sama), imenika zamjenica (On mi ree; Jer tako jo nikto Govorio Nije) i supstantivizirane pridjevske zamjenice (koja raa; da nije sve u Hljebu ovome), dok se u toj ulozi ne pojavljuju brojne imenice, zbirni brojevi, supstantivizirani pridjevi i redni brojevi, vezane sintagme niti infinitiv. Osim toga, dosta je reenica u kojima je subjekt sadran (i davasmo vrelu krv i srca gola elei smrt; odakle sam pun nade i poao), izostavljen (zbog zalihosti) (Jer opaka zvijer rairi krila i sakri zoru Znajui; Kao niz brzu vodu nekada rijei dou brzo i jo bre odu), a ima i jednolanih reenica (Vrijeme je; Neka se istina zna o hljebu Inosunome). Takoer, javlja se i subjekat s dva i vie lanova (Pred njegovim udom zanijemie reci i vojnici; Sunce mjesec i savren ovjek snage su makrokozma). to se tie slaganja subjekta s predikatom, ono to je specifino jeste jedan sluaj predikata u jednini uz vielani subjekat (Ni ivot ni smrt ne pripada meni). O slaganju u rodu ne moe se nita zakljuiti jer nema predikata u glagolskom obliku sloenom od glagolskog pridjeva radnog.
PredikaT
Od predikata prisutan je prosti (sada mrijem tako na ovom dovratku; I kad se slovom svojim on ponekad nasmije) i sloeni glagolski (Od ije otrine i gorine nevidljive ovjek zateen u gledanju Poinje uporno da se pita; Kuah urezat slovo o Slovu)1, zatim imenski kopulativni s imenicom u nominativu (Az esam loza; Ako su vrata iz rijei samo san) ili instrumentalu (On slovom svojim gorkim a ne maem i kopljem Uini se i eteocem I snopljem), imenikom zamjenicom (i rijei upravo nisu nita), pridjevom u nominativu (koji ste isti; Da l postaje manji), prilogom (Jer je vrijeme blizu), kao i s prijedlono-padenim izrazom (Gdje rije je od prijeka lijeka; Da carstvo nebesko je u nama) dok nema onih s pridjevskom zamjenicom, brojem, kongruentnom supstantivnom sintagmom u besprijedlonom genitivu niti konstrukcijom s linim glagolskim oblikom, kao ni imenskih semikopulativnih, uslonjenih niti dekomponiranih. Specifino je izostavljanje predikata (Kad nigdje jo zlatne zrake; kad nigdje glasa Ni pijetlu navjetenom ni bilo kakvoj hori) to se moe navesti kao jedna od sintaksikih karakteristika ovog ciklusa.
1 Od ukupno trinaest sloenih glagolskih predikata, sedam ih je s konstrukcijom da +
prezent, a est s infinitivom.
325
ObjekaT
U ulozi objekta javljaju se imenice (Ostavljam sestru i brata; da rane lijei), zamjenice (Smrt ga traae; kako Da oslovim Tebe) i vezane sintagme (Jer vremena ima tako malo). Brojevi se u ulozi objekta ne javljaju. Pored blieg objekta u akuzativu (Ja opet hou tamo da snim Tu slatku Gatku; im ih ugleda novo jutro), slavenskom (Kad nigdje jo zlatne zrake) i partitivnom genitivu (Ne nae ni kosti ni meso ni krvi), tu je i dalji objekat u besprijedlonom genitivu (Oslobodi zato se svijeta; Ima novih rijei o novim i otrim maima I udnim titima spasenja Budnim za badce bludne) u od + genitiv (Da nita ni ikoga i niti od koga da ne krije), besprijedlonom dativu (On mi ree; Rijeima se nekim divimo), na + akuzativ (I pomno pogleda na svoje ruke), za + akuzativ (kad ga za to i ne pitah), u besprijedloom instrumentalu (Nikada nas nikto ne asti takvim piem) te o + lokativ (da se misli o vremenu; uli o skrivenosti vinoj onih u debelim togama O logama krvi) i nad + lokativ (I zamisli se nad svojim rukama). Pored pojave blieg i daljeg objekta uz isti predikat (S medom i pelin daje nam u svojoj ai; od drugog to je stekoh), deava se da objekat bude izostavljen zbog zalihosti (Najtanjom zlatnom icom iz tog smijeha Nekad nas miluje A nekada Bije).
ATribuT i apOzicija
Od kongruentnih atributa prisutni su kvalitativni (Na teke tezge, glasom glasnim), kvantitativni (triju sila, Jedna rije), posesivni (Pred njegovim udom, uz psei lave), referencijalni (ovog plama, Rijeima nekim) i diferencijalni (pravog kljua). Kao obavezni determinator javlja se onaj u vremenskom genitivu (onoga dana) i akuzativu (u ovo vee). Nekongruentni atribut javlja se kao posesivni s besprijedlonim genitivom (snage mikrokozma, Na obali mora) i dativom (glasa pijetlu) te u na + lokativ (rozgu na meni), zatim kao kvalitativni u lokativu s prijedlogom u (onih u togama) i o (rijei o hljebu), namjenski sa za + akuzativ (kljua za vrata, o titima za badce) te mjesni sa sred + genitiv (um sred njih), od + genitiv (od ruke istragu), do + genitiv (do kljuanice istragu), iz + genitiv (vrata iz rijei), s(a) + genitiv (gomile sa ulice), u + akuzativ (za vrata u stepenita), na + akuzativ (onima na moru), pred + instrumental (O vratima pred nogama) i u + lokativ (o prstu u krstu). Od apozicije samo su dva primjera (guja adahaka, Ja Niti).
326
SLOVO O MAKU
AdverbijalNe Odredbe
U ulozi adverbijalne odredbe mjesta nalazimo priloge (to sam tek doao Tamo) i prijedlono-padene izraze u lokacionom (opem: Da zbaena bi na zemlju otrovna guja adahaka; i znaenju tipa pravca kretanja: I silazim k njemu Kroz to bijelo Lozje), orijentacionom (opem: to nas oko nas Od iskoni titi; i u odnosu na dva lokalizatora: ostavljam oca i majku izmeu zvijeri i ljudi), ablativnom znaenju (Sa ove mrane strane vrata nadire vjetar hudi) te u znaenju granine (Do nas stigle i kroz brenija; A neka se glavato i glasito epuri do na vrh bunjita) i negranine direktivnosti (I silazim k njemu Kroz to bijelo Lozje). Adverbijalna odredba vremena javlja se u obliku priloga (Kakve ranije jo nikto Govorio nije), glagolskog priloga (Govorei tako ja vam ne govorih sam od sebe nita), padenog izraza uz obavezni determinator (Kako se u ovo vee sva ostrva razbjeae), te prijedlono-padenog izraza u lokacionom (ne umjeh Na kraju nita Ja Niti) i ablativnom znaenju (On eka me od vijeka). Adverbijalna odredba naina najee je u obliku priloga (On tako toplo i meko govorae) te u prijedlono-padenom izrazu (Vlasnici ih u naramku nose) i u obliku konstrukcije s kao (I kao podvig hvalie as tvog munog i mukog rastanka). Adverbijalna odredba uzroka je takoer u obliku priloga (Oslobodi zato se svijeta), glagolskog priloga (I sakri zoru Znajui da vremena ima malo) te prijedlono-padenog izraza u od + genitiv (pa vatasmo jezike svoje od bola) i pred + instrumental (Pred njegovim udom zanijemie reci i vojnici). Adverbijalna odredba sredstva je u obliku besprijedlonog instrumentala (neka i dalje nepravdom prijeti), na + akuzativ (koji na moja usta tada ree), kroz + akuzativ (To kroza nj progovori Rije Sama). Adverbijalna odredba popratne okolnosti javlja se u obliku glagolskog priloga (Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta Rairivi ruke od prsta do prsta), prijedlono-padenog izraza u uz + akuzativ (to ih istraga crna proliva Uz kri i kale uz pale i psei lave) te s + instrumental (S medom i pelin daje nam u svojoj ai). Adverbijalna odredba namjene se javlja u prijedlono-padenom izrazu u za i na + akuzativ (Ove rijei su stvorene Za ista Prenija; Da svaka rije je na ranu reena). Adverbijalna odredba namjere je takoer u prijedlono-padenom izrazu na + akuzativ (izvuci ma na svoje gonie), adverbijalna odredba posljedice u do + genitiv (Jer trule do besvijesti bazdi sa smrti gnjile), adverbijalna odredba doputanja u kroz + akuzativ (Od takve rijei kroz usahlost kroz oholosti I
327
lasti Procvjetae iz pustih mladica zeleni jeleni i mlijei), a adverbijalna odredba koliine prilog (I ree k tomu jo vee).
SlOeNa reeNica NezavisNOslOeNe reeNice
Sastavne reenice su s veznikom i (On slovom svojim kri pute I put otvori Zori), i to s istovremenim (Traim i naem) i s klauzama u vremenskom slijedu (Pa i na one ovdje izreene Praina je ve gusta pala I odvela ih na kolovoze Do kala I praina ta jo vee pada), a ima ih i s intenzifikatorom i (I davasmo ruke svoje i davasmo vrelu krv i srca gola elei smrt), ovdje kao odlikom biblijskog stila za koji je poznato da ga je Mak Dizdar koristio u Kamenom spavau. Pored toga, ima i sastavnih reenica s veznikom pa, u uzrono-posljedinom znaenju (I kuga bi i rat i glad pa vatasmo jezike svoje od bola; Ja ne znam jo uvijek dakle Pa ostah na svome hudome Be i Be Be I Be) te implicitnih sastavnih reenica (Sa ove mrane strane vrata nadire vjetar hudi razdire vjetar ludi; Ostavi zato oca i majku ostavi brata i sestru Oslobodi se svijeta prezri njegov cvijet Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu) u funkciji stilskog sredstva asindeta kao jo jedne sintaksike odlike Makove poezije. Suprotne reenice javljaju se samo s veznikom ali (Sve zvijezde su nam se javile, ali sve zvijezde zaoe; Rijei su dakle sve, ali i kao ogranienost su svega dane) i a (Budite tako u meni, a ja u svakako u vama; Rijeima se nekim divimo a nekih se rijei opet stidimo), a rastavne su samo dvije, obje s veznikom ili (One su nemute ili Imaju Glas; Da l postaje manji Il postaje Vei).
ZavisNOslOeNe reeNice
Objekatske klauze koje se pojavljuju u ovom ciklusu pjesama su izrine (s veznikom da: i sakri zoru Znajui da vremena ima malo; kako: koji na moja usta tada ree Kako se u ovo vee sva ostrva razbjeae I gore se vie ne naoe; i to: Boe Oprosti mi to sam tek doao Tamo), (ope)upitne (Od ije otrine i gorine nevidljive ovjek zateen u gledanju Poinje uporno da se pita Da l postaje manji Il postaje Vei) i implicitne (Koji po vjernom oitovanju ree Az esam loza istinia; On mi ree Ja sam ta porta). Atributske klauze su (ope) odnosne s veznikom to: (Ova ruka Nemuta je to iz kama nie), koji (Ovdje je prisutan onaj Koji po vjernom oitovanju ree) te, kao karakteristino, veznikom a (I vsaku rozgu na meni, a plod ne da, ja u
328
SLOVO O MAKU
otsjei)2, zatim odnosne s kvalitativnim znaenjem i veznikom kakav (uli smo eto sada neke nove rijei Kakve ranije jo nikto Govorio nije) te s prisvojnim znaenjem i veznikom iji (da vrijede samo jo neke male rijei Od ije otrine i gorine nevidljive ovjek zateen u gledanju Poinje uporno da se pita), kao i s osamostaljenom atributskom klauzom (Pa kto ini nepravdu, neka i dalje nepravdom prijeti; Kto pogan jest, neka se jo pogani). Jedan je primjer implicitne atributske klauze (Do nas stigle i kroz brenija Ove rijei su stvorene Za ista Prenija). Mjesne klauze su svega dvije, od kojih je jedna uvedena predikatom (to spreman je uvijek na rijei na djelo Gdje rije je od prijeka lijeka A djelo kao vrelo Gvozje), a druga kataforinim mjesnim prilogom (to sam tek doao Tamo odakle sam pun nade i poao). Vremenske su klauze u odnosu potpune istovremenosti s glavnom klauzom, bilo da je u njoj glagol svrenog (A kad se slovom svojim on ponekad nasmije Najtanjom zlatnom icom iz tog smijeha Nekad nas miluje A nekada Bije) ili nesvrenog vida (Jedna te ista rije Nije ipak ista Kada ulazi u I izlazi iz Ulita), te anteriornosti (Pred njegovim udom zanijemie reci i vojnici Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta Rairivi ruke od prsta do prsta; Kada se doskitah u ovo vee kasno On mi ree) i neposredne anteriornosti (Bajate su olinjale i jalove Poput starih krzana im ih ugleda novo jutro im ih dotakne Bistro oko Dana). Prisutna je i jedna kontrastna klauza s veznikom kad (On ree mi tako kad ga za to i ne pitah) koji je, kao primarno vremenski veznik, ovdje izrazito stilski obiljeen. Uzrone klauze su samo s veznikom jer (Ui u mene jer ja sam ta vrata sjajna; Vrijeme je da se misli o vremenu Jer trule do besvijesti bazdi sa smrti gnjile), namjerne samo s veznikom da (koja raa da polje bude bolje; Da svaka rije je na ranu reena da rane lijei), a pogodbene samo realne s veznikom ako (Rije je tek tada rije ako Za nju i ulo steknemo). Poredbene klauze su s veznikom kao da (govori on nekada Kao da fijue biem) i kao to (a ja u svakako u vama Kao u onim to sam), a imaju i dva specifina primjera s izostavljenom rijecom kao, to ostavlja samo da kao veznik (On govorae glasom i glasnim i jasnim Da nita ni ikoga i niti od koga da ne krije; Ovako jo nikto govorio ranije nije Da svaka rije je na ranu reena).
S obzirom na to da je veznik a nezavisni, to znai da ni u kom sluaju ne bi smio uvoditi zavisnu klauzu, ovu bismo reenicu moda trebali tretirati kao suprotnu, ali u tom sluaju ona ne bi imala smisla (*Ja u otsjei vsaku rozgu na meni a plod ne da.)
329
ReeNiNa kONdeNzacija
Infinitivizirane su izrine klauze (I trebalo bi ve jednom prei u krug svjetlosti; to nam umiju Neto novo rei), adverbijalizirane vremenska (Govorei tako ja vam ne govorih sam od sebe nita), uzrona (i davasmo vrelu krv i srca gola elei smrt), dopusna (Govorei tako ja vam ne govorih sam od sebe nita) i popratnookolnosna (Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta Rairivi ruke od prsta do prsta), nominalizirane objekatska (uli o skrivenosti vinoj onih u debelim togama O logama krvi) i uzrona (Pred njegovim udom zanijemie reci i vojnici), a kondenzirane predikatskim apozitivom popratnookolnosna (odakle sam pun nade i poao), uzrona (i rida oajna I mala) i dopusna (Jer Mada kazane tek sada One u hipu postaju uvele i stare).
Red rijei u reeNici
to se tie enklitika, javljaju se i iza prve naglaene rijei u reenici (Jedina je rije Ona; U kojoj bi od rijei da se Uznemiri ie), ali i nakon prve sintagme (Neka krhka rije se penje veoma smjelo Zracima tankim i zlatnim Kao siuna puzavica), pa ak i nakon glagola (Ova ruka kae ti) ili imenskog dijela predikata (Ova ruka Nemuta je). Tako npr. enklitiku se imamo i neposredno nakon veznika (Neka se istina zna o hljebu Inosunome), ali i nakon glagola (da ue se u ovo vrijeme). Subjekat se esto nalazi iza predikata (Ovdje je prisutan onaj; Sa ove mrane strane vrata nadire vjetar hudi), kao i blii objekat ispred predikata (a plod ne da; i prvi Put za neto smrt zube nije imala). U sluaju dva, blieg i daljeg objekta, oba puta blii je ispred, a dalji iza predikata (Da hljeba valja dati svakome; I put otvori Zori). Takoer imamo primjera adverbijalne odredbe iza predikata kada je izraena prilogom kojim se obiljeava svojstvo radnje (Neka krhka rije se penje veoma smjelo Zracima tankim i zlatnim Kao siuna puzavica; Govori on nama dakle i smjerno i vjerno I silno), kao i ispred kada je izraena prilogom kojim se izraava okolnost radnje, ili kad je u prijedlono-padenom izrazu (to iz kama nie; Kroz cvijetja proljetja kroz kose smrti traim ue u te zlatne dveri), meutim, kada je izraena zamjenikim prilozima i prilonim izrazima kao deiktikim rijeima uvijek se nalazi na uobiajenom mjestu na poetku reenice (I eto tako sva ostrva pobjegoe; Ovako jo nikto govorio ranije nije). Kad u reenici ima vie adverbijalnih odredbi, iako bi predikatu najblia trebala biti adverbijalna odredba mjesta, zatim adverbijalna odredba vremena, pa onda ostale, imamo primjera u kojima je predikatu blia adverbijalna odredba naina od adverbijalne odredbe vremena (sada mrijem tako na ovom dovratku; i iznose kao svaku robu Na teke
330
SLOVO O MAKU
tezge malih i velikih tragova trzana) ili mu je blia adverbijalna odredba vremena od adverbijalne odredbe mjesta (to nas oko nas Od iskoni titi). Primjera za inverziju supstantivne rijei i kongruentnog atributa, svojstvenim za poeziju, ima dosta (loza istinita, obris znameni), kao i primjera inverzije s nekongruentnim atributom (za neto zube, od ruke do kljuanice istragu), meutim, nema primjera za promjenu uobiajenog poretka vie kongruentnih atributa dosljedno se potuje pravilo da se neposredno uz supstantivnu rije nalaze oni s uim znaenjskim opsegom (blagodetna proljetna kia, Najtanjom zlatnom icom), da se pridjevske zamjenice nalaze ispred pridjeva i rednih brojeva (Neka krhka rije, svoj sanjani as), pa ak i kad su atributi u inverziji (Iz tijela ovog golog, klju taj plavi). I u apoziciji se takoer potuje uobiajeni poredak, pa se tako ona nalazi ispred imenice (Da zbaena bi na zemlju otrovna guja adahaka), ali iza zamjenice (ne umjeh Na kraju nita Ja Niti). I zavisne klauze (osim atributskih) uvedene kataforinim rijeima u osnovnoj klauzi dolaze neposredno iza tih rijei (to sam tek doao Tamo odakle sam pun nade i poao), dakle, ni tu nema inverzije. Meutim, ona se deava s atributskim klauzama koje se esto ne nalaze neposredno iza rijei kojom su uvedene, bilo da se izmeu njih nalazi dio glavne (Ova ruka Nemuta je to iz kama nie) ili zavisne klauze (Kao u onim to sam od iskoni koje voljah). Iako inverzije u kojima su objekatske, mjesne, nainske, poredbeno-nainske i namjerne klauze ispred osnovne klauze nisu tako neuobiajene, samo su dva, istovrsna primjera (Da carstvo nebesko je u nama treba da se zna; Da carstvo nebesko je van nas Neka se spozna), dok je neto vie primjera inverzije vremenske (Pred njegovim udom zanijemie reci i vojnici Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta Rairivi ruke od prsta do prsta; Jedna te ista rije Nije ipak ista Kada ulazi u I izlazi iz Ulita; Bajate su olinjale i jalove Poput starih krzana im ih ugleda novo jutro im ih dotakne Bistro oko Dana) i pogodbene klauze (Rije je tek tada rije ako Za nju i ulo steknemo). Nema primjera za inverziju uzronih klauza uvedenih veznikom jer sve su dosljedno iza osnovne klauze (Ui u mene jer ja sam ta vrata sjajna).
Zakljuak
Nakon ovakve podrobne sintaksike analize dolazimo do sljedeih zakljuaka o sintaksikim osobenostima ciklusa Radimlja Maka Dizdara: 1. javlja se sintagma u kojoj je upravni lan uzvik (jao nama); 2. nema supstantivnih sintagmi s upravnim lanom brojem, kao ni onih sa zavisnim lanom u obliku konstrukcije s kao niti u obliku infinitiva, nema adverbijalnoodredbenih adjektivnih sintagmi sa zavisnim lanom
331
supstantivnom rijeju u dativu, kao ni konstrukcijom poput + supstantivna rije u genitivu ili kao + supstantivna rije u N, niti onih s upravnim lanom pridjevom u komparativu, a zavisnim lanom u obliku konstrukcija od + supstantivna rije u genitivu ili nego + supstantivna rije u nominativu, nema dopunskih adjektivnih sintagmi iji je zavisni lan u dativu, instrumentalu ili lokativu ili u obliku infinitiva, nema adjektivnih adverbijalnoodredbenih sintagmi u genitivu, dativu, instrumentalu ni lokativu, niti sintagmi u kojima je upravni lan u komparativu, a zavisni u obliku od + supstantivna rije u genitivu ili nego + supstantivna rije u nominativu, nema dopunskih adverbijalnih sintagmi sa zavisnim lanom supstantivnom rijeju u padeima osim dativa, kao ni kvantifikativnih sintagmi s upravnim lanom brojevima dva, tri ili etiri niti zbirnim brojem; 3. odglagolske imenice rekcijom uza se veu samo supstantivne rijei u akuzativu s prijedlogom, pridjevi ne veu supstantivne rijei u dativu i instrumentalu, a prilozi supstantivne rijei u genitivu, instrumentalu i lokativu, infinitiv se ne pridruuje imenici ili pridjevu; 4. u ulozi subjekta se ne pojavljuju brojne imenice, zbirni brojevi, supstantivizirani pridjevi ni redni brojevi, vezane sintagme niti infinitiv; 5. jedan je predikat u jednini uz vielani subjekat (Ni ivot ni smrt ne pripada meni); 6. nema imenskih predikata s pridjevskom zamjenicom, brojem, kongruentnom supstantivnom sintagmom u besprijedlonom genitivu niti konstrukcijom s linim glagolskim oblikom, kao ni imenskih semikopulativnih, uslonjenih niti dekomponiranih; 7. javlja se izostavljanje predikata (Kad nigdje jo zlatne zrake; kad nigdje glasa Ni pijetlu navjetenom ni bilo kakvoj hori); 8. brojevi se ne javljaju u ulozi objekta; 9. ima primjera sastavnih reenica s intenzifikatorom i (I davasmo ruke svoje i davasmo vrelu krv i srca gola elei smrt), ovdje kao odlika biblijskog stila; 10. este su implicitne sastavne reenice (Sa ove mrane strane vrata nadire vjetar hudi razdire vjetar ludi; Ostavi zato oca i majku ostavi brata i sestru Oslobodi se svijeta prezri njegov cvijet Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu) kao stilsko sredstvo asindet; 11. jedan je primjer atributske klauze s veznikom a (I vsaku rozgu na meni, a plod ne da, ja u otsjei), kontrastne klauze s veznikom kad (On ree mi tako kad ga za to i ne pitah) te pogodbene klauze s izostavljenom rijecom kao, to ostavlja samo da kao veznik (On govorae glasom i glasnim i jasnim Da
332
SLOVO O MAKU
nita ni ikoga i niti od koga da ne krije; Ovako jo nikto govorio ranije nije Da svaka rije je na ranu reena); 12. U inverziji su subjekat + predikat, blii objekat + predikat (u sluaju dva, blieg i daljeg objekta, oba puta blii je ispred, a dalji iza predikata), predikat + adverbijalna odredba kada je izraena prilogom kojim se obiljeava svojstvo radnje, adverbijalna odredba + predikat kada je odredba izraena prilogom kojim se izraava okolnost radnje ili kad je u prijedlono-padenom izrazu, predikat + adverbijalna odredba naina + adverbijalna odredba vremena, predikat + adverbijalna odredba vremena + adverbijalna odredba mjesta, supstantiv + kongruentni atribut, nekongruentni atribut + supstantiv; atributske sintagme ne dolaze uvijek neposredno nakon rijei kojom su uvedene; ima primjera s objekatskim klauzama ispred te vremenskim i pogodbenim iza osnovne klauze.
Syntactic characteristics of Mak Dizdars cycle of poems Radimlja
Abstract
This article gives a detailed syntactic description of Mak Dizdars cycle of poems Radimlja. The corpus was analised first at the level of phrase, then simple sentence and finally complex sentence. In a separate chapter gives a detailed description of word order in a sentence. Through the analyses are given syntactic features, either as the presence or absence of certain syntactic phenomena, or as specific phenomena unusual or less common in the standard language. Although these features are also the syntactic stylemas, this paper does not deal with stylistics comments, but in the end only gives a list of syntactic characteristics of this cycle of poems. Key words: phrase, simple sentence, complex sentence, Mak Dizdar, syntactic characteristics
Literatura
Bari, Lonari, Mali, Pavei, Peti, Zeevi, Znika (1997), Hrvatska gramatika, kolska knjiga, Zagreb Brabec, Ivan, Mate Hraste, Sreten ivkovi (1968), Gramatika hrvatskosrpskoga jezika, kolska knjiga Zagreb Jahi, Devad, Senahid Halilovi, Ismail Pali (2000), Gramatika bosanskoga jezika, Dom tampe, Zenica Karavdi, Zenaida (2006), Tipovi strukturno nepotpunih prostih reenica u bosanskom jeziku, Pismo IV/1, 115-129.
333
Katii, Radoslav (2002), Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika, HAZU, Zagreb Kordi, Snjeana (1995), Relativna reenica, Hrvatsko filoloko drutvo, Matica Hrvatska, Zagreb Kordi, Snjeana, Milo Kovaevi (1992), Kroz sintagme i reenice, Svjetlost, Sarajevo Kovaevi, Milo (1998), Sintaksa sloene reenice u srpskom jeziku, Raka kola, Beograd Pali, Ismail (2007), Sintaksa i semantika naina, Bookline, Sarajevo Pali, Ismail (2010), Dativ u bosanskome jeziku, Bookline, Sarajevo Pranjkovi, Ivo (1984), Koordinacija u hrvatskom knjievnom jeziku, Hrvatsko filoloko drutvo, Zagreb Pranjkovi, Ivo (2001), Druga hrvatska skladnja. Sintaksike rasprave, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb Radovanovi, Milorad (1990), Spisi iz sintakse i semantike, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia Stevanovi, Mihajlo (1974), Savremeni srpskohrvatski jezik II. Sintaksa, Nauna knjiga, Beograd Znika, Marija (1988), Odnos atribucije i predikacije, Institut za filologiju i folkloristiku, Zagreb Znika, Marija (2002), Kategorija brojivosti u hrvatskome jeziku, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb Sili, Josip (1984), Od reenice do teksta, SNL, Zagreb
Sili, Josip, Ivo Pranjkovi (2007), Gramatika hrvatskoga jezika, kolska knjiga, Zagreb
334
Jasmin Hodi
Fakultet humanistikih nauka u Mostaru jasmin.hodzic@unmo.ba
POZiciJA GLAGOLA i NJiHOViH DOPUNA i/iLi DODATAKA U POETSKOJ SiNTAKSi KAmenoG spavaa MAKA DiZDARA
U radu se analizira red rijei u reenici kao obiljeje poetskog izraza u Kamenom spavau Maka Dizdara, pri emu je fokus na ispitivanju odreenih specifinosti u poziciji glagola i njihovih dopuna i/ili dodataka. Cilj je pokazati obiljeja sintakse u Kamenom spavau te ispitati u kojoj mjeri su ona identina sintaksi starobosanskih, staroslavenskih i crkvenoslavenskih tekstova kao interteksutalne podloge i metatekstualnog okvira Makovog poetskog izraza. Pretpostavka je da pozicija sintaksikih elemenata ovdje moe biti uslovljena kako specifinim zahtjevima poetske sintakse, tako i sintaksikim obrascima preuzetim iz korpusa starih slavenskih (bosanskih) tekstova. Kljune rijei: red rijei, sintaksa, poetska gramatika, glagoli, dopune, dodaci
UvOd
Pozicija glagolskih elemenata unutar sloenih sintaksikih struktura moe se pratiti kroz poziciju predikata naspram objekatske i adverbijalne dopune, i naspram adverbijalnog dodatka, ali i kroz raspored pojedinanih elemenata u strukturi sloenog glagolskog oblika, u strukturi predikata, i u sloenoj reenici. Pozicija glagola i njihovih dopuna i/ili dodataka kako je shvaena u ovom radu, odnosi se samo na ovo prvo. Dakle, u sintaksi Makovog poetskog izraza pratimo raspored (poziciju) objekata i adverbijala naspram glagola (predikata) u reenici (stihu). Tako emo pokazati koje je sve intervencije bilo potrebno napraviti da bi prirodni red rijei bio transformiran u poetski izraz, odnosno, uporediemo odnos Makovog stiha naspram osnovnog reda rijei te komparativno i analitiki pratiti posebnosti sintaksikih obrazaca prisutnih u Kamenom spavau, odnos naspram svakodnevnog govora, ili odnos naspram starobosanskih tekstualnih obrazaca. Voeni hipotezom o moguim sintaksikim obrascima u Kamenom spavau iji stihovi su pod uticajem narodne poezije, manihejskih
335
himni, biblijskih jevanelja, epitafa na stecima, i sl., iste te slojeve nastojimo pronai i u sintaksikim obrascima Makovog stiha.
POzicija (red, raspOred) glagOlskih elemeNaTa (rijei ) u reeNici
Kad je u pitanju prouavanje sintakse kroz poziciju glagola naspram dodataka i dopuna u reenici, polazna osnova je ope obiljeje reda rijei za koji je poznato da moe biti osnovni i obiljeeni, odnosno, kada govorimo o pravilima za poziciju elemenata u reenici, postoje dva tipa poretka: permutirani i neutralni poredak elemenata. Inae, na jezik ima slobodan red rijei, uslovljen tipolokim obiljejima jezika (flesksija, padeni sistem, itd). Meutim, tipini, osnovni red rijei je SVO (Subjekat-Predikat/Verbum-Objekat). Tako se moe zakljuiti da objekatska dopuna u pravilu dolazi u postpoziciji u odnosu na glagol. Kad su u pitanju adverbijalni dodaci, s izuzetkom mjesnog adverbijala koji dolazi poslije, adverbijali uglavnom stoje u inicijalnoj poziciji u odnosu na predikat. (v. MrazoviVukadinovi 1990, Popovi 2004, i sl.) Naravno, esto moe doi i do permutacije u poziciji elemenata, pa subjekat dolazi u postpoziciju naspram glagola (a glagol u inicijalnu), ili pak da glagol doe u finalnu poziciju, a objekt u inicijalnu. Uzroci za to su razliiti i mnogobrojni, a jake pozicije teksta su one rubne: finalna i inicijalna.
STariji siNTaksiki Obrasci
Stariji izrazi u poziciji elemenata u reenici nisu identini dananjim. Prirodni (osnovni) red rijei kad je u pitanju pozicija glagola naspram dodataka i dopuna govori da je esto glagol stajao na posljednjoj poziciji. Ovo se moe odnositi kako i na natpise na stecima (to emo vidjeti u primjerima ispod), tako i na biblijska jevanelja, to je navedeno narednim citatom: Kao biblizam, iako u neto manjoj mjeri, obiljeen je i red rijei u kojemu glagol dolazi na kraju reenica ili sureenica (posebno esto na kraj reenica i/ili sureenica dolaze infinitivi (Pranjkovi:2006). A, da u starijim tekstovima glagol zauzima postpoziciju, pokazuju i primjeri u kojma se objekatska dopuna javlja u inicijalnoj poziciji u odnosu na glagol, dakle OV red, i to jo u praindoevropskoj jezikoj zajednici: Pretpostavlja se da je osnovni red rijei u praindoevropskom
336
SLOVO O MAKU
bio OV (Grkovi-Mejdor 2004:121).1 Kasnije je i ovaj red preobraen, to je uzrokovalo jo neke izmjene u redu rijei u reenici.
POeTska siNTaksa
Termin poetska sintaksa, gledano terminoloki, odnosi se na ispitivanje jezika poetskog knjievnog djela a na nivou sintakse reenice/stiha. Meutim, moe da se javi i druga asocijacija na ovaj termin, ako ga shvatamo kao obiljeje stiha/poetskog teksta; pa e pritom jedna reenica biti poetska u odnosu na neku drugu, nepoetsku to je u modernom smislu i shvatanju poezije dosta manje vjerovatno. Istraivanje poetske sintakse jedan je od najslabije istraenih aspekata jezika u poeziji, zahvaljujui tome to je sintaksna razina jezika iznimno kompleksna. (Boi-Seji 2008:1) Meutim, postoji formalni i funkcionalni pristup poetskoj sintaksi, i: Ukoliko se promatra samo formalna strana sintakse, tada s lingvistikog stajalita nema razloga da se govori o posebnom sustavu sintakse u poeziji (Boi-Seji 2008:1). Zato se kombinuju ova dva pristupa, te prema I. I. Kovtunovoj (1986: 3), Boi-Seji (2008) navodi sljedee:
Funkcionalni i tekstoloki pristup otkriva prostor samostalnog i vrlo aktivnog jezinog stvaralatva koje se ne zasniva na naruavanju uobiajene prozne gramatike, ve preoblikovanjem jezinih sredstava (na sintaksnoj razini) iri semantike mogunosti jezika i pretvara govor u jezik umjetnosti. Kovtunova navodi kako je u poeziji upravo na razini sintakse mogue otkriti pravilniji i snaniji sustav izraajnih sredstava nego na drugim jezinim razinama (na razini leksika npr.).
Tako se u poetskoj sintaksi zapravo prouavaju sve kombinatorne mogunosti jezika, a to je i na zadatak u ispitivanju reda rijei za koji se zna da su mu slobodnim izborom kombinacija mogunosti razliitog izraza dosta iroke, ali ne i apsulutno slobodne.
vrijeme esto sreem. Zove se Amina, i postavlja pitanja ovako: Ovo, ta je? Majka, e je? ...itd.
1 Da li ovom ide u prilog primjer govora jednoipogodinje djevojice koju u posljednje
337
SiNTaksiki Obrasci u KameNOm spavau
Ostaje da na odabranim primjerima uvidimo i sintaksike obrasce u Kamenom spavau. Uvid u primjere pokazuje da se naini realizacije stiha s obzirom na specifinosti u redu rijei mogu podijeliti po nekoliko utvrenih obrazaca s pojedinanih nekoliko uzroka, od kojih u prvom redu valja istaknuti sljedee: metatekstualni okviri i intertekstualni obrasci, reenini fokus i specifini zahtjevi poetske sintakse, indvidualni poetski izraz kao izgradnja stila, te specifinosti negacije.
U nastavku dajem pregled pojedinanih primjera za ove etiri kategorije. lanovi u reenici oznaeni su rednim brojevima u primjeru osnovnog reda rijei, da bi se u permutiranom rasporedu (tj. primjeru obiljeenog reda rijei u Kamenom spavau) zadrali poetni redni brojevi pojedinih lanova, pa tako permutacija postaje bolje uoljiva. U tabelarnom prikazu primjera, navoen je prvo neutralni poredak (red rijei) a zatim i obiljeeni (Makov) poetski izraz, skupa s pripadajuim brojevima kao oznake poretka.
a) Metatekstualni okviri i intertekstualni obrasci

Ovde emo navesti primjere metatekstualnih intertekstualnih uticaja na Makov poetski izraz, a to su prije svega starobosanski sintaksiki obrasci od kojih se izdvajaju natpisi na stecima, povelje, biblijska jevanelja, i sl. U prvom primjeru (Tabela a.1.0. i a.1.1.) vidimo tipini uticaj starobosanskih epitafa sa steaka i poruke u kojoj mjesni adverbijal stoji u inicijalnoj poziciji, a subjekat u postpoziciji u odnosu na predikat (glagol). Drugi (dodatni) dio mjesnog adverbijala, ponaa se kao apozitiv za ovaj inicijalni, i stoji u postpoziciji. U primjeru broj dva, (Tabela a.2.0. i a.2.1.) vidimo tipinu permutaciju blieg i daljeg objekta u odnosu na predikat, to podsjea na starije, praindoevropske sintaksike obrasce. U treem primjeru (Tabela a.3.0. i a.3.1.) na sceni je permutacija i objekta i subjekta u odnosu na predikat, gdje u fokus, u inicijalnu poziciju dolazi blii objekt, a subjekt je u postpoziciji u odnosu na predikat. Trei je primjer po svemu slian drugom. Slijedi tabelarni prikaz primjera:
338
SLOVO O MAKU
TABELA a.1.0. Vojnik 1 Gorin 2 lei 3 ovdje (a se) 4 U 5 svojoj 6 zemlji 7 tudi 8 na batini 9
NEUTRALNI POREDAK REENINIH ELEMENATA TABELA a.1.1. Ase (ovdje) 4 Leit Vojnik Gorin U Zemlji svojoj na batini 9 Tudi
SPECIFINI SINTAKSIKI OBRAZAC U KAMENOM SPAVAU
TABELA a.2.0. ast 1 velikom 2 vojvodi 3 bosanskom 4 Jer 5 vodi 6 i predvodi 7 vele 8 i male 9 bojeve. 10
NEUTRALNI POREDAK REENINIH ELEMENATA TABELA a.2.1. Velikom 2 vojvodi 3 bosanskom 4 ast 1 jer 5 bojeve 10 vele 8 i male 9 vodi 6 i predvodi. 7
339
TABELA a.3.0. Suanj 1 koji se ne raduje 2 pisa 3 ovo. 4
NEUTRALNI POREDAK REENINIH ELEMENATA TABELA a.3.1. A ovo 4 Pisa 3 suanj 1 koji se ne raduje. 2
b) Reenini fokus i specifini zahtjevi poetske sintakse

Ovdje ubrajamo primjere koji se funkcionalno, zbog specifinih zahtjeva stiha, ili semantiki, izdvajanjem motiva u fokus, izdvajaju kao specifikum poetskog izraza u Kamenom spavau. U prvom primjeru kao da osjetimo tu vertikalu, gdje sve poinje iz bezmjernih visina, odakle nam na grudi stie mora, i takav je upravo i red rijei. Inicijalna, i finalna pozicija u reenici (reenini fokus) otpadaju na pojmove bezmjerne visine i mora. Takoer, prisutno je i razbijanje predikatske veze modalni glagol+komplement (infinitiv) i permutacija infinitiva (inicijalna pozicija) u odnosu na modal. Subjekat je u postpoziciji ( i u finalnoj poziciji u reenici, fokus) a adverbijal u inicijalnoj poziciji (fokus, i permutacija u odnosu na predikat). Drugi primjer pokazuje inicijalnu poziciju (permutaciju zarad fokusa) averbijala u odnosu na predikat. Tu imamo i razbijanje imenskog i glagolskog dijela predikata, te permutaciju obekta (inicijalna pozicija) u odnosu na predikat, koji u finalnoj poziciji stoji u fokusu. Trei primjer pokazuje permutaciju pomonog glagola u odnosu na imenski dio predikata. U nastavku pogledamo tabelarni prikaz:
340
SLOVO O MAKU
TABELA b.1.0. Mora 1 najjae 2 moe 3 pritiskivati 4 Grudi 5 odozgora 6 iz bezmjernh visina. 7
NEUTRALNI POREDAK REENINIH ELEMENATA TABELA b.1.1. A iz bezmjernh visina odozgora pritiskivati grudi najjae moe mora.
TABELA b.2.0. A zapravo 1 su 2 mali 3 i jalovi 4 bez obzira koliko su 5 preteki 6 i dugi 7 za oholog 8 i jakog 9 tebe 10
NEUTRALNI POREDAK REENINIH ELEMENATA
2 TABELA b.2.1.
A mali 3 su 2 zapravo 1 i jalovi 4 bez obzira koliko su 5 za tebe 10 oholog 8 i jakog 9 preteki 6 i dugi. 7
2 Ovdje nismo uzimali u obzir raspored veznka i prijedloga.
341
TABELA b.3.0. Dakle 1 ti 2 ne zna 3 da 4 si 5 moje najmanje 6 zlo. 7
NEUTRALNI POREDAK REENINIH ELEMENATA TABELA b.3.1. Ti 2 ne zna 3 dakle 1 da 4 zlo 7 si 5 moje najmanje. 6
c) Individualni poetski izraz, izgradnja stila

Mada je teko i donekle neosnovano ugrubo podijeliti sve permutacije prisutne u Spavau, u ovoj sekciji izdvajamo primjere igre rijeima kao individualnog poetskog izraza Maka Dizdara, (dakle, bez upliva drugih obrazaca, ili potrebe za reeninim fokusom) mada se u primjerima ovdje moe nai i podosta iz prethodno spomenutog, moda ak i sve. Prvi primjer pokazuje permutaciju subjekta u odnosu na predikat (postpozicija) i objekta u odnosu na predikat (inicijalna pozicija), te permutaciju negiranog pomonog glagola u odnosu na glavni leksiki glagol (postpozicija). Drugi primjer pokazuje permutaciju objekta naspram subjekta i predikata. U treem primjeru imamo inicijalnu pozciju mjesnog adverbijala (permutacija), zatim permutaciju pomonog u odnosu na glavni glagol i glagola (predikata) u odnosu na subjekt, te drugog subjekta u odnosu na predikat (finalna pozicija, postpozicija). Pogledajmo tabelarni prikaz primjera:
342
SLOVO O MAKU
TABELA c.1.0. Ljeljen 1 se 2 nikada 3 vie 4 nee 5 popeti 6 na 7 onu 8 stijenu. 9
NEUTRALNI POREDAK REENINIH ELEMENATA TABELA c.1.1. Na 7 stijenu 9 onu 8 popeti 6 ljeljen 1 nee 5 se 2 nikada 3 vie. 4
TABELA c.2.0. Badac 1 cijele 2 noi 3 vreba 4 na 5 nae 6 ruke. 7
NEUTRALNI POREDAK REENINIH ELEMENATA TABELA c.2.1. Na 5 nae 6 ruke 7 badac 1 vreba 4 cijele 2 noi. 3
343
TABELA c.3.0. Pepeo 1 Za kojim 2 e se 3 ene 4 otmati 5 leati 6 e 7 na mome 8 mjestu. 9
NEUTRALNI POREDAK REENINIH ELEMENATA TABELA c.3.1. Na mome 8 mjestu 9 leati 6 e 7 pepeo 1 za kojim 2 e se 3 otimati 5 ene. 4
d) Specifinosti negacije
Negacija se esto javi na jakoj poziciji teksta, i potpada pod reenini fokus. Najvie je u fokusu negacija u finalnoj poziciji. Dovoljno je samo navesti neke primjere iz Kamenog spavaa: 1. Treba da ivi med ljudima a rijei nema. (Nema rijei.) 2. Nemuta je al bez prie nije. (Nije bez prie.) 3. Tako jo nikto ovdje na zemlji govorio nije. (Nije govorio.) 4. utjela bih kao kamen ali kamen jadna nisam. (Nisam kamen) 5. Kad sastati se nikad neemo sa nade svoje svojim gradom. (Kad se nikada neemo sastati...)
344
SLOVO O MAKU
Zakljuak
U bosanskom jeziku vai pravilo o slobodnom izboru (s nekim minimalnim ogranienjima) i kombinovanju reeninih lanova kada je u pitanju poredak elemenata u strukturi reenice. Postoji osnovni i obiljeeni red rijei. U poetskoj sintaksi za predmet prouavanja uzimaju se kombinatorne mogunosti jezika. Prirodni (osnovni) red rijei u naem jeziku ide redoslijedom: subjekatpredikat-objekat (SVO), pri emu adverbijalne odredbe ( s izuzetkom mjesnog adverbijala) u pravilu dolaze prije predikata. Pozicija glagola i njihovih dopuna i/ili dodataka u poetskoj sintaksi Maka Dizdara (na primjeru Kamenog spavaa) odnosi se na poziciju predikata u odnosu na adverbijalne dopune i dodatke, i objekatske dopune, ija je pozicija uslovljena ili starijim sintaksikim obrascima, ili individualnim kreativnim intervencijama pjesnika. Od specifinosti sintaksikih obrazaca u Kamenom spavau istiu se metatekstualni i intertekstualni obrasci (okviri), reenini fokus i specifini zahtjevi poetske sintakse, individualni Makov stil, te neke specifinosti u primjerima s negacijom. U poetskoj sintaksi Kamenog spavaa pronalazimo permutaciju objekta i predikata, (inicijalna pozicija objekta i postpozicija predikata) to podsjea na praindoevropske sintaksike obrasce, zatim permutaciju u poloaju (mjesnog) adverbijala i subjekta u odnosu na predikat (inicijalna pozicija adverbijala, i postpozicija subjekta), to podsjea na starobosanske sintaksike obrasce, ili estu finalnu poziciju predikata, to sreemo i u biblijskom stilu, te isticanje negacije reeninim fokusom.
The Position of Verbs and their Complements and/or Adjuncts in the Poetic Syntax of Mak Dizdars Stone Sleeper
Summary
This paper analyzes sentential word order as a poetic characteristic of Mak Dizdars Stone Sleeper. The focus is on the examination of certain peculiarities in verb positions and their complements and/or adjuncts. The goal is to display the syntax of Stone Sleeper and to what extent it resembles the syntax of Old Bosnian, Old Slavic and Old Church Slavonic texts as they are an intertextual and metatextual frame of Maks poetry. The assumption is that the position of syntactic elements can be determined by both the specific demands of poetic syntax and the syntactic patterns adopted from the corpus of Old Slavic (Bosnian) texts.
345
Literatura
Ivo Pranjkovi, 2006, Hrvatski jezik i biblijski stil, u: Raslojavanje jezika i knjievnosti : zbornik radova 34. seminara Zagrebake slavistike kole, ur. Kreimir Bagi, FF Press, Zagreb Ljubomir Popovi, 2004: Red rei u reenici, Knjievnost i jezik: Beograd Muhamed ator, 2008. Transmutacija srednjovjekovnog jezika u Kamenom spavau, Slovo o Maku, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo Pavica Mrazovi i Zora Vukadinovi, 1990: Gramatika srpskohrvatskog jezika za strance, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia. Sremski Karlovci, Novi Sad: Dobra vest
Sabina Halupka-Reetar, 2011, Reenini fokus u engleskom i srpskom jeziku. Monografija, Filozofski fakultet: Novi Sad Rafaela Boi-Seji, 2008, Ruski psiholozi i prouavanje poetske sintakse , Croatica I. K o v t u n o v a, 1986: Potieskij sintaksis, Moskva; u: Rafaela Boi-Seji, 2008: Ruski psiholozi i prouavanje poetske sintakse, Croatica et Slavica Iadertina, Zadar
Jasmina Grkovi Mejdor , 2001, Pitanja iz staroslovenske sintakse i leksike, Lingvistike sveske 1, Novi Sad Jasmina Grkovi Mejdor , 2004, Predavanja iz istorije jezika, Lingvistike sveske 4, Novi Sad
et Slavica Iadertina, Zadar
346
dr. sc. Alen Kalajdija

Institut za jezik u Sarajevu alen.kalajdzija@unmo.ba
ARHAiZMi i NEOLOGiZMi U Kamenom spavau LEKSiKOGRAFSKi PRiSTUP

SAETAK
U radu se posebna panja posveuje analizi leksike koja pripada sloju neologizima i arhaizama. Na osnovu sprovedene analize istie se zakljuak da se moe govoriti i o posebnoj vrsti leksike koja je po svome porijeklu arhaina ali koja je u Dizdarevim inovativnim jezikim zahvatima istovremeno i neologizirana te se u takvim sluajevima zapravo radi o neologiziranim arhaizmima tj. neoarhaizmima. Prema radu, vri se klasifikacija navedene analizirane leksike po razliitim kriterijama koji se mogu odnositi na unutarnje jezike nivoe, ali i na neke ekstralingvistike uvjetovanosti. Kljune rijei: Mak Dizdar, Kameni spava, leksika, arhaizam, neologizam, znaenje
Mak Dizdar u svome vrhunskom jeziko-umjetnikom stvaralatvu Kameni spava (1966) u novijem dobu uspio je skrenuti panju na specifian stariji jeziki izraz bosanskoga jezika. Posmatrano sa stanovita moderne i historijske nauke o jeziku, Mak Dizdar vratio je na zaslueno mjesto svijest o znaaju srednjovjekovnog jezika, koji se u bosnistici zove starobosanskim jezikom. U Kamenom spavau moe se ustanoviti vana komponenta koje se tie organske jezike baze starobosanskoga jezika. Starobosanski jezik kontinuant je narodnog slavenskog organskog idioma, posjedujui ujedno nekoliko vanijih crta: korpus, pismo, dijalekatsku bazu, normu. Pod pojmom korpusa podrazumijeva se epigrafika i epistolarna pismenost (Kuna 2009); pod pismom zapadna irilica (up. Naka 2011); dijalekatska baza obuhvata zapadnu i junu tokavtinu ( Jahi 1999), dok se pod normom misli na progresivnost organskih jezikih crta u odnosu na staroslavensku normu (up. Kalajdija 2010). Jedan od elemenata preko kojega Dizdar reafirmira ukupnost preispitivanja naeg odnosa prema prolosti: kulturalnoj, tradicijskoj i identitarnoj, jeste i preko leksike. Zapravo, leksika je samo jedan od segmenata koji ine ukupnost slojevitosti jednoga knjievno-umjetnikog pogleda na svijet i povijest. U tom
347
smislu, Mak Dizdar upotrebljava veoma malo rijei stranoga porijekla,1 ime potvruje ne samo svoju intencionalnost u smislu odabira leksike, ve i na odreeni nain pokazuje fizionomiju srednjovjekovnog jezikog izraza okrenutog primarno slavenskoj leksikoj bazi, o emu Muhamed ator (2004: 335) iznosi odreena zapaanja:
Kakav je selektivan pjesnikov odnos prema leksici bio u Kamenom spavau, pokazuje gotovo potpuno odsustvo orijentalizama. Iako je rastao u podneblju i okruenju u kome su neobino ivi brojni orijentalizmi u svakodnevnom govoru (Stolac, Sarajevo, i inae cijela Bosna i Hercegovina), Mak Dizdar je u cijeloj zbirci Kameni spava upotrijebio samo devet rijei koje upuuju na prisustvo Turaka: adaha, adahaka pojavljuje se pet puta u Kamenom spavau. Ta rije je preuzeta iz Daniievog i Vukovog prevoda Starog i Novog zavjeta, zatim tu su rijei: bajat, boja, bua, okot, hajde, kapija, kidie, odaja. To dovoljno govori o pjesnikovoj preciznosti i briljivom biranju svake rijei, koje je, to je sigurno, provjeravao u rjenicima, to se vidi i u Biljekama uz ovu zbirku. Meutim, Mak Dizdar nije izostavljao i izbjegavao rijei orijentalnog porijekla da bi pokazao da je bosanski jezik vitalan i sposoban da poetski oplemeni svaku ideju i bez orijentalizama, jer u Kamenom spavau ima veoma malo i drugih rijei preuzetih iz stranih jezika. Stranih rijei u Kamenom spavau ima, kao to smo vidjeli, veoma malo i one se uglavnom odnose na religijske i metafizike pojmove kakve je pjesnik nalazio u starim bosanskim tekstovima. Tako je strana leksika ove zbirke gotovo potpuno identina sa stranim rijeima iz tih starih tekstova bosanske redakcije.
to se tie knjievnojezike srednjovjekovne baze iz koje Mak crpi upotrebu arhainih leksema, ona se vee za dva izvora: jedan je izvor stsl. tradicija a drugi stbos. U stsl. leksiku ukljuuje se opeslavenska leksika prisutna kako u stsl. kanonskim spomenicima, tako i u redakcijima (a posebno onoj bosanskoj), a u stbos. normu ukljuuje se leksika iz nereligijskoga, crkvenoga diskursa, odnosna ona leksika u kojoj je sublimiran jeziki izraz nastao kao produkt narodnog srednjovjekovnog stvaralatva. Tako se meu arhaizmima moe govoriti o dvjema osnovama: stsl. i stbos. Naime, stara leksika (koju zovemo upravo tim neutralnim imenom) predstavlja formalni ili spoljni pokazatelj prirode nekoga jezikog sistema. Meutim, u sutinskom, a to znai prije svega znaenjskom smislu, leksika je najmarkantniji sloj jezikog izraza koji izbija na povrinu razumijevanja sadrajne razine teksta. Preko stare leksike Mak Dizdar svjesno ili nesvjesno ne samo da u punom
je mogla biti preuzeta iz drugih jezika.
1 Pod time se misli na onu leksiku koja je bila sastavni dio praslavenske jezike baze, premda
348
SLOVO O MAKU
umjetnikom kapacitetu odraava duh svoje poetike i filozofije jednoga posebnog pogleda na ivot, ve i knjievnoumjetnikom smislu majstorski pokazuje kako ta leksika ini elementarni instrumentarij naeg starog i novog jezika. Govorei o lekikoj slojevitosti Dizdareva Kamenog spavaa, Ivo Pranjkovi (2005: 93) navodi: Arhaini i torzini leksiki inventar kojim ga nadahnjuju natpisi na stecima te neobino brojni i osebujni neologizmi, stvoreni neponovljivom pjesnikom imaginacijom, u kojima se u pravilu osjea patina prohujalih vremena, pomau pjesniku da nam na vrlo uvjerljiv nain oivi taj potonuli svijet, da nas priblii slovu to se samo sluti. Preko leksike Dizdar tako potvruju organsku povezanost izmeu dvaju naunih principa: lingvistikog i knjievnoteorijskog. S obzirom na izrazitu stilsku vrijednost leksike kojom se Mak Dizdar slui kako bi adekvatno predstavio historijsku podlogu vezanu za same srednjovjekovne zapise i natpise, u prvom planu istiu se dvije terminoloke odrednice koje odreuju poetski diskurs Kamenog spavaa: arhaizmi i neologizmi, ne ulazei pri tome u domen modernistikog poimanja u iskoritavanju postojeih knjievnojezikih tradicija u jednom novom kontekstu. Naime, ova dva pojma arhaizmi i neologizmi sutinski gledajui, nalaze sa na suprotstavljenim instancama u leksikolokom sistemu prema njihovoj upotrebnoj vrijednosti: arhaizmi su lekseme koje su nestale iz jezikog sistema zbog najee unutarjezikih razloga, a neologizmi po svojoj funkciji podrazumijevaju najee tvorbu novih rijei koje nastaju po odreenim obrascima bilo da nastaju kao kalkovi, bilo da nastaju u procesu unutarnjih jezikih potreba iniciranih kulturnim i civilizacijskim okolnostima. Kada su u pitanju neologizmi koji nastaju u poetskom diskursu, oni imaju svoje specifine unutarnje zakonomjernosti i uzroke nastanka zasnovane prvenstveno na ekspresiji izraza. Mak Dizdar u svom opusu ne ide samo za time da se koristi arhainom leksikom u svom izrazu; on zapravo posee i za onim sutinskim potrebama poezije tvorbom novih rijei, koje moemo zvati neologizmima. Ali, tu se Mak ne zaustavlja. On dalje posee za ukrtanjem ovih dviju dominantnih crta njegova literarnog izraza: tako kombinacijom arhaizacije i neologizacije proizvodi jednu posebnu vrstu leksike koju bismo u njegovu izrazu mogli nazvati arhainim poetskim neologizmima ili neologiziranim arhaizmima, dakle onim leksemama koje su po porijeklu preuzete iz starijega, srednjovjekovnog bosanskog jezika i koji su u posebnom literarnom postupku idiolekatski neologizirane. U tom smislu, kao posebnost odnosa srednjovjekovnog i modernog s aspekta vremenske raslojenosti leksike u Kamenom spavau istiu se, ustvari, tri leksikoloke komponente: arhaizmi, neologizmi i arhaini (idiolekatski
349
poetski) neologizmi odnosno neologizirani arhaizmi, koje bismo mogli nazvati i neoarhaizmima. Razmatrajui osnovne postulate termina arhaizam, u nauci je, pored niza nedoumica i otvorenih pitanja u vezi s ovim pojmom, posve izvjesno njegovo postojanje, s tim da se on moe primarno smatrati formalnim i sadrajnim (Zgusta 1991; ipka 1998).2 U Makovoj upotrebi leksike, najvei je broj primjera meu kojima se moe govoriti o formalnim arhaizmima na razini fonetsko-fonolokih karakteristika, meu kojima se npr. izdvajaju lekseme: bil, vas, kopje, plno i dr. Na razini morfolokih crta arhaizama izdvajaju se npr. lekseme: az, kto, nikto; kami, itije, leit, volju, velji, ot i dr. Navedeni primjeri omoguuju daljnju analizu, koja se moe posmatrati sa stanovita ukljuivanja i drugih kriterija kao to su npr. kriterij porijekla, funkcije, znaenja, tvorbe, stilske markiranosti itd. U novijim istraivanjima dolo se do nalaza da je odreeni fond arhaizama u stbos. spomenicima imao i svojevrsnu funkciju stilskih markera teksta, kakvi se upravo mogu nai i kod Maka Dizdara u Kamenom spavau, to upuuje na zakljuak da je Mak oito predosjetio stilski naboj i stilske mogunosti navedenih leksema, kako to npr. potvruju primjeri na razliitim jezikim nivoima: poten, vs(ak)i, kami, pridjevi na -ago, sie, kto i dr. (up. Karda 2011: 143150). Meu sadrajnim arhaizmima podrazumijevaju se oni arahaizmi kod kojih se istie zamjenjivanje znaenja, odnosno upotreba drugih leksema u savremenom jeziku kojim se obiljaava identian plan sadraja: ljeto (u znaenju godine), slovo (rije), tisua (hiljada), kruh (hljeb),3 sebar (rob) itd. Arhaizmi se u Kamenom spavau mogu podijeliti i prema kriteriju iz kojeg srednjovjekovnog idioma dolaze: knjikog staroslavenizmi, ili organskog, narodnog starobosnizmi. U prvoj su skupini lekseme koje pripadaju opoj slavenskoj leksici i koje su prisutne u kanonskim crkvenim i liturgijskim tekstovima, npr.: bdenije, tenije, dnev, kami, povelenije, vaseljena, vrada, leit, sije, ate, bo, ee, ot i dr., bez obzira na to da li se i same pojavljuju u pojedinoj redakciji stsl. jezika.4 U drugoj skupini nalazimo lekseme kao to su: badac, greb,
oko tridesetak neologizama. Takoer, primjeri su navedeni u odgovarajuoj sintagmatskoj i tekstualnoj formi. 3 Lekseme kao to su tisua, kruh, tko u savremenom bosanskom jeziku mogu imati i status teritorijalno markirane leksike, to znai da se te lekseme ne mogu olahko zaobilaziti ili proglaavati nanosom iz drugih knjievnojezikih tradicija. 4 Zbog kompliciranosti navedenog problema u vezi s porijeklom pojednih leksema s obzirom na njihovo prisustvo u razliitim anrovima srednjovjekovnog jezika, u ovoj analizi
2 Napominje se da je u djelu ekscerpirano vie od stotinu razliitih arhainih leksema i
350
SLOVO O MAKU
hia, kaznac, konina, nespina, esam, az, projde, spiti, kto, nikto, niktor, nitor, ase, nikadar, sadar, brez i dr., koje su karakteristine za starobosanski narodni idiom i ija se potvrda nalazi u spomenicima nereligijskoga karaktera. Navedene lekseme trae posebnu obradu i takoer omoguavaju analizu sa stanovita razliitih kriterija, pri emu je najvanije ustanoviti ustvari kako stara leksika funkcionira u savremenom jeziku. Isto tako, u Kamenom spavau postoje i one arhaine lekseme koje svoje zajedniko porijeklo vode iz zajednike praslavenske baze.5 Meu arhaizmima koji se pojavljaju u pjesmama, treba istai da se mogu podijeliti prema kriteriju pripadnosti odreenoj vrsti rijei: imeniki, glagolski, pridjevski, zamjeniki, priloki, prijedloni, vezniki. Neologizmi se mogu podijeliti na one koji su nastali pod utjecajem savremenog jezika i pjesnike intencije, a takvih je uistinu nemali broj leksema: kao npr. nititi, namrijeti, opepeliti, trikleto, ilite, visokan, travan, sumnjen, nebosklon. Posebna je skupina arhainih neologizama / neologiziranih arhaizama (neoarhaizama), koja je nastala kao produkt Makove inventivnosti: tmica, ilite, reci, zatok, Prazno-slovija, besutje, istinia, tmua, tmaa, kupinje, pupinje, zbitije, sebeljublje, gordinje, vatralj, navist; satvoren, kaman, starostavan; rastepsti, izmed. Meu ovim leksemama najvie je imenikih, a potom glagolskih, pridjevskih te prilonih i prijedlonih vrlo rijetko. Popis leksema prema morfolokom kriteriju i abecednom redu6
Imeniki arhaizmi i neologizmi

adahaka badac stbos. neol. (otrovna guja adahaka. Vijenac) zmaj iz mazdaistikog uenja stbos. neol. (Budnim za badce bludne. etvrti jaha) koji bdije nad zakonom
takve se lekseme svrstavaju u iri kontekst, tj. staroslavenski. 5 Svakako, pisanje navedene leksike podrazumijeva odreenu vrstu fonetske latinine transkripcije kojom se slui autor kako bi se upotrebna, formalna i sadrajna vrijednost to adekvatnije prenijela. Posve je razumljivo da bi izvorno nauno transkribiranje ili transliteriranje dodatno bilo optereujee u samom tekstu Kamenog spavaa. To, meutim, svakako nije bila autorska intencija, ime bi sami tekst dodatno bio hermeneutiniji. U tom smislu, kada se govori o lekici koja svoje porijeklo vodi iz razliitih izvora srednjovjekovne pisane kulture, tada se podrazumijeva fonetski prilagoen transkibirani tekst. 6 U popisu leksema provjera znaenja i porijekla rijei vreni su prema leksikografskim prirunicima navedenim u popisu literature.
351
bdenije besutje bojar bratija brenije cvijetje elnik tenije dad dijavol dneva gordinje greb grozje gvozje hia istinia kami kaznac konina kopje kruh kupinje listje ljeljen
stsl. arh. (Za njima tenija i bdenija. etvrti jaha) bdijenje, svenona molitva, bogosluje neol. (da se iz hladnog besutja probude. Suoenje) neuenje neol. (Neka je ast kaznacu i tepaiji / ...i bojarima. Zapis o asti) koji vodi bojeve; vojnik stsl. stbos. arh. (to ipak vas molju / i bratiju. Zapis na dvije vode) braa stsl. (Do nas su stigle i kroz brenija. etvrti jaha) blato, glib stbos. arh. neol. (Ali cvijetja svijeta. Svatovska) cvijee stbos. (Neka je ast kaznacu i tepaiji neka je elniku. Zapis o asti) koji je na elu bratstva stsl. stbos. arh. (Za njima tenija i bdenija. etvrti jaha) itanje iz vjerskih knjiga stsl. stbos. arh. (Da sluamo kako dad pada pada. Dad) kia stbos. arh. (Zapretaju vam dijavole. Brotnjice) avao, sotona, ejtan stbos. arh. (po dnevu ovom se skitamo. Suoenje) dan neol. (Cvijet i raste u gordinju. Onemutio) gordost, oholost stbos. arh. (Na putu ka grebu. Pravednik) grob stbos. arh. (a vi ste / grozje. Radimlja) grozdovi stbos. arh. (A djelo kao vrelo / Gvozje. Radimlja) gvoe stsl. stbos. arh. (Hia u Milama) kua neol. (Az esam loza istinia. Loza i njene rozge) istinitost stsl. stbos. arh. (Iz onog bijelog kama eno nie klica. Krajina) nadgrobni spomenik stbos. arh. (Neka je ast kaznacu i tepaiji. Zapis o asti) haznadar, glavni finansijski slubenik na dvoru stbos. arh. (Sada u konini / Odlazim. Zapis o odlasku) konac, zavretak; smrt stbos. arh. (Ne probi me kopje. Gorin) koplje stbos. arh. (Molitvu o kruhu / Inosunom. Molitva) hljeb neol. (Kroz pupinje ovo kroz kupinje. Brotnjice) kupine stbos. arh. (Negdje kroz listja sna. Svatovska) lie stbos. arh. (Ljeljeni) jelen
352
SLOVO O MAKU
arh. (Bih osamdeset i osam ljeta na sijemu svijetu. Zapis o odlasku) godina meteh stbos. arh. (Da ne prihodite siemu ka metehu. Brotnjice) crkvena zemlja, selite; zajedniko dobro mitniar stbos. neol. (Neka je ast kaznacu i ...mitniarima. Zapis o asti) mitar, carinik navist neol. (Vidio je navist. Pravednik) mrnja, zavist nespina neol. (Ni nespine klete ne spiju. Zapis o nespini) koji ne spava, nespava otrok stsl. arh. (Neka je ast kaznacu i ...otrocima. Zapis o asti) dijete ozor neol. (Neka se podzemna voda budi u jasnom sjajnom ozoru. Zapis o lovu) jutarnje provienje, cik zore peharnik stbos. (Neka je ast kaznacu i tepaiji neka je elniku i peharniku. Zapis o asti) glavni dvorski prireiva gozbi; vinotoa pjesan arh. neol. (uti ovaj pla i ovu pjesan. Brotnjice) pjesma povelenije stbos. arh. neol. (ki postavlja povelenije o asti. Zapis o asti) povelja, pravni akt najee o pravima nekoga prazno-slovija neol. (Prazno-slovija) bezrjenost prenija arh. neol. (Do nas su stigle i kroz brenija / Prenija. etvrti jaha) prenue?7 proljetje arh. neol. (Kroz cvijetja proljetja. Vrata) proljee pupinje neol. (Kroz pupinje ovo kroz kupinje. Brotnjice) pupovi putovi arh. (Putovi) putevi robje stbos. arh. (Volju a djevu mi odvedoe u robje) robovi sebar stsl. arh. (I kad si visokan bjelji ni od sebra. Drugo) pripadnik nie klase; rob slovo stsl. stbos. arh. (Slovo o slovu) rije sulic stbos. arh. (Odapeti nee iz sulice vite. Zapis o lovu) oruje slino koplju svjetlilo neol. (Izmeu svjetlila / I / Tmice. Putovi) svjetlost tepaija stbos. arh. (Neka je ast kaznacu i tepaiji. Zapis o asti) carski namjesnik, slubenik ljeto
7 U konsultiranim rjenicima data leksema nije navedena.
353
tisua tmaa tmica tmua toga trzan vaseljena vatralj vrada zahod zatok zbitije zdur
zlica ie ilite itije
stbos. arh. (Da stekoh tisuu imena. Zapis o vremenu) hiljada neol. (Kroz tmue i tmae. Brotnjice) velika tama neol. (Izmeu svjetlila / I / Tmice. Putovi) tama neol. (Kroz tmue i tmae. Brotnjice) velika tama arh. (uli o skrivenosti vinoj onih u debelim togama. Radimlja. etvrti jaha) dugaka bijela haljina arh. (velikih trgova i trzana. etvrti jaha) livada, utrina, tratina arh. (I kada se tiho reene vaseljena jei. etvrti jaha) vasiona, svemir neol. (Na kakvom je vatralju. Onemutio) lopata za noenje ara: maa stsl. arh. (Iako vradu jaku s vragom. Brotnjice) sukob, razmirica, neprijateljstvo arh. (Na zahodu sunce ne utrne. Zapis o lovu) zapad arh. (Iz zatoka tvari. Sunani Hristos) zaljev, zaton; mejdan, zatoite neol. (Pitao si me brate i pobrate za zbitije. Brotnjice) zbivanje arh. (Izmed sokolara i gospara pokraj zdura. Brotnjice) graanin koji u Dubrovakoj republici obavlja neku politiku funkciju neol. (I sitnih / Zlica. Hia u Milama) zlo arh. ( Jer najmanje zna da u svome iu. Putovi) ivljenje neol. (U ilite slien zatvoren u krvi. Slovo o ovjeku. etvrto) osnova, baza, korijen stsl. arh. (Na putu kroz itije sije on bugario nije. Zapis na dvije vode) ivot
Glagolski arhaizmi i neologizmi

baditi bil bugariti neol. (Posvuno badi badac. Zapis o nespini) bdjeti, biti budan stbos. arh. (Bil sam u pet i pet vojni. Gorin) bio arh. (Na putu kroz itije sije on bugario nije. Zapis na dvije vode) tuiti
354
SLOVO O MAKU
asiti dobriti esam glagoljati glasiti leit namrijeti nesti opepeliti osvoboditi prihoditi projde rastepsti skaite spiti volju zapretati ih vatati
neol. (Ne asih ni asa namjernika ne astih. Zapis o odlasku) gubiti vrijeme neol. (jo uvijek dobrimo. Brotnjice) initi dobro stbos. arh. (Az esam loza istinia. Loza i njene rozge) jesam arh. (koje vam glagoljah. Loza i njene rozge) govoriti, priati neol. (Badac se nikadar ne vidi niti se glasi. Zapis o nespini) oglaavati se stbos. arh. (Ase leit / vojnik Gorin. Gorin) leati neol. (Sudbina / Namrijela. Putovi) nanijeti smrti stsl. stbos. arh. (revno ko mrav u svoj dom nesoh. Zapis o odlasku) glagol donesti neol. (Koje ni vatra ne mogae da opepeli. Ljeljeni) uiniti od neega pepeo, spaliti stsl. arh. (i vlasti vraje osvobodimo. Brotnjice) osloboditi stbos. arh. (Da ne prihodite siemu ka metehu. Brotnjice) prilaziti stbos. arh. (Kroz mnoge ova glava vojne projde. Nevoljni vojno) proi arh. (Psi kosti rastepu. Pravednik) razasuti, raznijeti neol. (Skaite za vjernost moju. Gorin) kazati stsl. stbos. arh. (Ne nespine klete ne spiju. Zapis o nespini) spavati stbos. arh. (Volju a djevu mi odvedoe u robje. Gorin) voljeti: volim stbos. arh. (Zapretaju vam dijavole. Brotnjice) zabraniti stbos. arh. (Na svijetu ovom dugo ja ih. Zapis o odlasku) ivjeti neol. (pa vatasmo jezike svoje. Vijenac) vakati
Zamjeniki arhaizmi
az ki kto stbos. arh. (Az esam loza istinia. Radimlja) ja stbos. arh. (i stavilcu ki postavlja povelenije o asti. Zapis o asti) koji stbos. arh. (kto hoe da uje. Vijenac) ko
355
nikto nitor nitkor sije vas vsaki
stbos. arh. (Ovako jo nikto / Govorio / Nije. etvrti jaha) niko stbos. arh. (Sada mu nitkor sadar mu nitor vie ne treba. Zapis na dvije vode) nita stbos. arh. (Sada mu nitkor sadar mu nitor vie ne treba. Zapis na dvije vode) niko stbos. arh. (Na putu kroz itije sije on bugario nije. Zapis na dvije vode) ovo arh. (sa vasemim silama nebesnim. Brotnjice) sav stbos. arh. (i vsaku rozgu na meni. Radimlja) svaki
Pridjevski arhaizmi i neologizmi

kaman nebesan nebosklon ozoran plno satvoren starostavan stei sumnjen travan trudan veli velji vini neol. (Samo ptice kamne ove ptice amo. Svatovska) kamen neol. (sa vasemim silama nebesnim. Brotnjice) nebeski neol. (Na putima nebosklonu. Zapis o sinu) koji je usmjeren ka nebu, onostranom neol. (I sniti u jasnim kapima ozorne rose. Dad) koji pripada zori stbos. arh. (A nebo bi plno. Pravednik) pun neol. (Satvoren u tijelu zatvoren u koi. Slovo o ovjeku. Prvo) stvoren neol. (Za starostavne. Hia u Milama) koji je staroga kova ili koji je porijeklom star arh. (Samo stei gosti. Radimlja) stojei, statini neol. (Sumnjen i / Smuen. etvrti jaha) koji je u sumnji / na koga se sumnja neol. (U tamnim vlasima neke travne kose. Dad) travnat arh. (Sad ruke ove trudne ive. Ruke) vrijedan arh. (I u toj noi boja velega. Zapis o vitezu) veliki arh. (Znamenjima veljim oko sebe velim. S podignutom rukom) veliki arh. neol. (uli o skrivenosti vinoj onih u debelim togama. etvrti jaha) krivi
356
SLOVO O MAKU
visokan
neol. (I kad si visokan bjelji ni od sebra. Slovo o ovjeku. Drugo) visok
Brojevni arhaizam
petnadeset stbos. arh. (Ljeta tisu etiri sta petnadeset godina. Razmirje) petnaest
Priloni arhaizmi i neologizmi

ase nikadar sadar vavijek trikleto stsl. stbos. arh. (Ase leit vojnik Gorin. Gorin) ovdje; ovo arh. neol. (Badac se nikadar ne vidi niti se glasi. Zapis o nespini) nikada arh. neol. (Sada mu nitkor sadar mu nitor vie ne treba. Zapis na dvije vode) sada arh. neol. (Dobri radojica bjeli vavijek se radovao. Zapis na dvije vode) uvijek neol. (Za one koji su trikleto kleli. Hia u Milama)
Vezniki arhaizmi
ate bo ee stsl. stbos. arh. (Ate su badci budni. Zapis o nespini) koji, kojigod stsl. stbos. arh. (Bo glas se izgubi. Pravednik) jer stsl. stbos. arh. (Ee leti vjeno. Pravednik) to; jer
Prijedloni arhaizmi i neologizmi

brez ot izmed arh. Oni to brez due. Pravednik) bez stsl. stbos. arh. (Muka ot olova. Pravednik) od neol. arh. (Izmed sokolara i gospara pokraj zdura. Brotnjice) izmeu
estini arhaizam
teme arh. (Za slubu teme vjernu. Zapis o vitezu) naime; stoga; dakle
Imajui u vidu navedene teorijske okvire za razumijevanje utjecaja specifine leksike Kamenog spavaa i praktine pokazatelje zasnovane na odreenim
357
leksikografskim principima koji govore o razliitim nivoima slojevitosti te leksike, potencirajui pri tome fenomen arhaizama, neologizama i neologiziranih arhaizama, kao i injenicu da se Mak Dizdar koristi razliitim jezikim potencijalima i konkretnim korpusom za izraavanje sublimacije poetskog iskaza, istie se zakljuak da analizirani sloj leksike u Kamenom spavau ima posebnu stilsku, znaenjsku i poetsku funkciju, kojom se potvruje preduvjet adekvatnog razumijevanja Dizdareve poetike uope.
Archaisms and neologisms in Stone Sleeper lexicographic approach
Summary
The paper pays special attention to analyzing lexis that belongs to a group of neologisms and archaisms. Based on the conducted analysis we can conclude that it is a case of a particular sort of which is archaic by its origin, but thanks to Dizdars innovative linguistic procedures also neologic, so we can perceive them as neologic archaisms, that is neoarchaisms. According to the paper, there is a classification of the analyzed lexis by various criteria that can relate to inner linguistic levels, but also some extralinguistic conditions.
Bibliografija Izvor
Mak Dizdar (1981): Izabrana djela: Kameni spava, Biblioteka Kulturno naslijee Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo
Literatura
Ani, Vladimir; Brozovi Ronevi, Dunja; Goldstein, Ivo; Joji, Ljiljana; Matasovi, Ranko; Pranjkovi, Ivo (2004): Hrvatski enciklopedijski rjenik, EPH d.o.o. Zagreb i Novi Liber Zagreb edi, Ibrahim; Hajdarevi, Hadem; Kadi, Safet; Kro, Aida; Valjevac, Naila (2010): Rjenik bosanskog jezika, Institut za jezik, II izdanje, Sarajevo Kalajdija, Alen (2010): Prilog terminolokom definiranju starobosanskog jezika, Istraivanja, asopis Fakulteta humanistikih nauka, br. 4, Mostar Karda, Mehmed (2011): Stilska funkcija arhaizama u srednjovjekovnoj bosanskohumskoj pismenosti, Bosanski jezik, br. 8, Tuzla Naka, Lejla (2011): Bosanska irilina pisma, Forum Bosnae, Sarajevo Naka, Lejla (2011): Konkordancijski rjenik irilskih povelja srednjovjekovne Bosne, Drutvo za prouavanje srednjovjekovne bosanske historije, Posebna izdanja, knjiga X, Rjenici, svezak I, Sarajevo, www.stanak.org
358
SLOVO O MAKU
Petkovi, Sava (1935): Renik crkvenoslovenskog jezika, Sremski Karlovci Skok, Petar (1971): Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga I, II, III, JAZU, Zagreb ator, Muhamed (2004): Jezik i stil Maka Dizdara, doktorska disertacija u rukopisu, Filozofski fakultet, Sarajevo ipka, Danko (1998): Osnovi leksikologije i srodnih disciplina, Novi Sad
Zgusta, Ladislav (1991): Prirunik leksikografije, Svjetlost, Sarajevo
359

Slovo o Maku Zbornik Radova

Diunggah oleh

Informasi Dokumen

Hak Cipta

Format Tersedia

Bagikan dokumen Ini

Bagikan atau Tanam Dokumen

Opsi Berbagi

Apakah menurut Anda dokumen ini bermanfaat?

Apakah konten ini tidak pantas?

Hak Cipta:

Format Tersedia

Slovo o Maku Zbornik Radova

Diunggah oleh

Hak Cipta:

Format Tersedia

SLOVO O MAKU

izdava Fakultet humanistikih nauka univerziteta Demal Bijedi u Mostaru za izdavaa

Adnan Velagi Dijana Hadizuki Edim ator

Jasmin Gubelji IC-tamparija Ibro Rahimi

prof. dr. Elbisa Ustamuji

INTERMEDiJALNOST U ARHiTEKTURi MAKOVOG Spavaa

U radu smo nastojali da pokaemo kako Makov Kameni spa-

prof. dr. Alija Piri

INTERTEKSTUALNOST DiZDAREVE POEZiJE i SREDNJOVJEKOVNE EPiGRAFiKE

bana Stjepana neti... A lei na svojoj zemlji i na plemenitoj. A pisa Pomoan

2005, str. 154

Uspavanka koja razbuuje

24 Isto, str. 183

prof. dr. Sanjin Kodri

doc. dr Saa mulja

INTERTEKST ZBiRKE POEZiJE Kameni spava MAKA DiZDARA

1. POimaNje simbiOze sveTOsTi i esTeTiNOsTi

, , , , . , , Kameni spava ( ) , (1917-1971). , , ,

, XV XX . , , , , , , XX , . , , / Kameni spava ( ) . , , , () , , , , , . , , . , , Kameni spava ( ) , , . , . , , . - , , ,

. , , , . , , . Balade Petrice Kerempuha ( ) . Kameni spava ( ) , , . , , / , , , kameni spava ( ), , , , , , , , , () . , , , , . , . () . . , , // , , , . , , . . Kameni spava ( ) , , , , .

dr. sc. Emilija Kova

Poetiki geometrizam Maka Dizdara

6 Za podrobniju analizu oblika i funkcija postupka drimo poticajnim razmatranje pojma

(izoforme), a u varijacijama postiu nijansirano razlikovanje (aloforme)

8 stihovi/cjeline kojima je srodna shema preklapanje principa versifikacije i sintakse

1.3. Semantika globalne forme (vizualnost/prostornost pjesme)

1.4. Upis vremenitosti - aspacijalne dimenzije (Interpretacijski model - Pravednik)

MAK DIZDARS POETICAL GEOMETRISM

Sanela Sarki, prof.

Mirela ertovi, prof.

Problem interpretacije, reinterpretacije i prevoenja

1.2. Doivljaj , interpretacija, reinterpretacija

2.1 Proces prevoenja

2.2. Tri faze prevoenja teksta

shvatanje originala interpretacija originala preizraavanje (prestilizacija) originala

Prestilizacija (preizraavanje) originala

The problem of interpretation, reinterpretation and translation

doc. dr. sc. Rosana Ratkovi

POEZiJA MAKA DiZDARA U KONTEKSTU PERENiJALNE FiLOZOFiJE

(Hia u Milama Dizdar 1999:150) Hia u Milama kojoj Dizar posveu-

Za sve vojnike u velikoj vojni to vojuje se Protiv Vojne

Mak Dizdars poetry IN THE CONTEXT OF Perennial Philosophy

Poezija Maka Dizdara nakon Kamenog spavaa

TEMA LJUBAVi U PJESNiTVU MAKA DiZDARA (DVOJStVA I ODRAZI ZVUKA I SLIKE)

1. MladeNaki ideali NOsTalgija zrele dObi

4 Antimetabola je poseban oblik antiteze est u retorikoj, osobito politikoj prozi od

u ove vele u bijele u kami

11 Nimfe su boanstva roenja, osobito roenja za junatvo. Podne je vrijeme njihove

3. 3. Poistovjeivanje enske ljepote i naravi s mijenama godinjih doba i dijelova dana

enske figure i koncepcija tjelesnosti u POEZiJi MAKA DiZDARA

mr. sci. Lejla ujo

Grad kao prostor pamenja u Kamenom spavau Maka Dizdara

SpavaevO slOvO O Ovjeku

doc. dr. Perina Meic

Mak Dizdar i Tin Ujevi itanje pjesme MeKI jastuk za mrtvace

poetske interakcije s korpusima nacionalnih (hrvatske i bonjake) knjievnosti ijim su dionicima.

DiZDAR i KAZANTZAKiS O PENELOPi

, , , . , ( 336-344) 6 ( 181-183) 7 , . . ( 14-20) 8 , , , , , , , . ( 292300). 9 Gualerzi 2007 : 30 31.

10 Moss 1998 : 24-28. 11 Gualerzi 2007: 35 12 isto: 37 13 Moss 1998 : 18

14 , N. , , 363 (25.10.1909), .4-5.

Dizdar and Kazantzakis about Penelopa

mr.sc. Vildana Peenkovi

SMiSAO RAZUMiJEVANJA i/iLi RAZUMiJEVANJE SMiSLA DiZDAREVE Poruke

Shema br.1. Okviri poetske komunikacije