SVEUILITE J. J.

STROSSMAYERA
OSIJEK
FILOZOFSKI FAKULTET

SEMINARSKI RAD IZ KOLEGIJA SVJETSKA POVIJEST U SREDNJEM VIJEKU

NJEMAKA OD 9. DO 12. STOLJEA

MENTOR: doc.dr.sc. Pavo ivkovi

STUDENT: Sabina Mihaljevi
STUDIJSKA GRUPA: Hrvatski jezik i knjievnost i povijest

Osijek, prosinac 2005.

SADRAJ

UVOD______________________________________________________________2
PROPAST FRANAKOG KRALJEVSTVA______________________________3
NJEMAKO KRALJEVSTVO_________________________________________5
Konrad I. (911-918)------------------------------------------------------------------------------5
Henrik I. Ptiar (919-936)-----------------------------------------------------------------------5
NJEMAKO CARSTVO______________________________________________7
Oton I. (936-973)---------------------------------------------------------------------------------7
Oton II. (973-983)--------------------------------------------------------------------------------8
Oton III. (983-1002)------------------------------------------------------------------------------9
Henrik II. (1002-1024)---------------------------------------------------------------------------9
Konrad II. (1024-1039)-------------------------------------------------------------------------10
Henrik III. (1039-1056)-------------------------------------------------------------------------10
Henrik IV. (1056-1106)-------------------------------------------------------------------------11
Henrik V. (1106-1125)--------------------------------------------------------------------------13
Lotar III. (1125-1137)---------------------------------------------------------------------------13
Konrad III. (1138-1152)-------------------------------------------------------------------------14
Fridrik I. Barbarossa (1152-1190)--------------------------------------------------------------14
Henrik VI. (1190-1197)-------------------------------------------------------------------------15
ZAKLJUAK________________________________________________________17
POPIS LITERATURE_________________________________________________18

UVOD
Kada je Njemaka nastala? To je pitanje koje me na poetku traenja literature
veoma zbunjivalo. Nikako se nisam mogla prisjetiti tone godine njezina nastanka.
itajui literaturu, uvidjela sam da i mnogi autori nisu sigurni u toan datum
nastanka Njemake, i to zato to je prijelaz iz karolinkog kraljevstva u Njemako
Carstvo bio dugotrajan proces.
Kako bih prikazala razvoj Njemake, uzela sam kao polaznu toku (kao i veina
autora), tj. odreenu godinu od koje se mogu nazirati dogaaji koji se ne mogu povezivati
sa franakim karolinkim kraljevstvom, a ta godina je 843., kada je sklopljen Verdenski
ugovor o podjeli Franake.
Novonastalo Istonofranako kraljevstvo bit e proeto sukobima plemia, a
nakon stotinjak godina e doivjeti transformaciju i prijei iz kraljevstva u carstvo. U tih
stotinu godina e se poeti nazirati sve ono to danas smatramo njemakim.
Moj se seminar temelji na personalnoj perodizaciji, tj. na podjeli po vladarima i
njihovu nainu vladanja Njemakom. Prikazala sam i posljedice tog vladanja, koje su
veina od njih bile od velike vanosti za cjelokupnu Njemaku, a i za samu Europu; to se
najvie odnosi na sporove oko investiture, koji su intenzivnije zapoeli u vrijeme Henrika
IV.
Radei na ovoj temi, koje obuhvaa razdoblje od otprilike 350 godina, naila sam
na mnotvo podataka gledanih s raznih aspekata drutva, a koje sam zbog opsega ovog
seminara veinu morala izostaviti.

PROPAST FRANAKOG KRALJEVSTVA

Zadnje godine Karolinkog Carstva protekle su u sukobima oko podjele vlasti
izmeu sinova Ludovika Pobonog (Lotar, Ludvig Njemaki i Karlo elavi), u
meusobnim sukobima franakih velikaa i napadima Normana koji su postajali sve vea
opasnost na zapadu Carstva. U takvim su se okolnostima u kolovozu 843. godine u
Verdunu braa meu sobom sporazumijela o podjeli vlasti. Po tom Verdenskom ugovoru
Lotar je dobio Italiju i podruje od Frigije do Provanse, Karlo elavi je dobio sve zemlje
na zapadu od Lotarove oblasti, a Ludvig (Ludovik) Njemaki sve zemlje na istoku od
Rajne te jo biskupije Mainz, Worms i Speyer na zapadnoj obali Rajne.1
Iz takve podjele teritorija su se zacrtali obrisi buduih nacija: zapadna Franaka
koja e postati Francuskom; istona Franaka koja e postati Njemakom; Italija.2
Sva tri vladara su zajamila jedan drugome nepovredivost dodijeljenih posjeda i
obvezala se da e meu sobom odravati bratske odnose. Lotaru je priznat carski naslov,
ali samo kao poast, a ne kao osnova za bilo kakvu supremaciju. Verdenski je ugovor
zapravo znaio naputanje zamisli o jedinstvenoj dravi i obnovi carstva na Zapadu.
Svako od triju kraljevstava koja su proizala iz Verdenskog ugovora imalo je
znatnih unutranjih i vanjskih tekoa kojima e se uskoro pridruiti i meusobni
sporovi.3
Najsreenije prilike bile su u Istonofranakom kraljevstvu Ludviga Njemakog,
koje se nije moralo braniti od napada Normana i Saracena. Tu je razvoj beneficijalnog
sustava bio sporiji pa je mo feudalaca prema kralju bila manja. Osim toga, Crkva je
ondje snanije podupirala kraljevsku vlast jer su u Germaniji, a i u susjednim slavenskim
zemljama, njezini posjedi bili golemi pa je kao svoj oslonac trebala jaku kraljevsku vlast.
Nakon Lotarove smrti 850. g., zapoele su suparnike borbe franakih vladara
oko teritorija Lotarovog mlaeg sina Lotara II., koje su nakon njegove smrti 870. g.
zavrile Meersenskim ugovorom, kojim su Lotaringiju podijelili Karlo elavi i Ludovik
Njemaki.
Godine 875. umro je Ludvig Njemaki i njegovu su dravu podijelila njegova tri
sina.
Godine 877. umro je i Karlo elavi, kralj Zapadnofranakog kraljevstva, a ubrzo
je umro i njegov sin i nasljednik Luj II. Mucavi. Tamonji su velikai pozvali Ludviga II.
Njemakog na Zapadnofranako prijestolje. Budui da je tu ponudu bilo mogue ostvariti
samo orujem, a borbe nisu donijele rjeenje, 880. g. je sklopljen mir, poznat kao
Ribemontski ugovor, kojim je sinovima Luja II. Mucavog ostala vlast u Zapadnoj
Franakoj, ali je Njemaka kao naknadu dobila cijelu Lotaringiju. Inae, Ludvig II.
Njemaki je pri diobi dobio, poslije smrti svog oca (Ludovika Njemakog), Frankoniju i
Sasku, a svojem je teko bolesnom bratu Karlomanu preoteo jo i Bavarsku s
Karantanijom.
Poloaj Italije i Papinske drave je u to vrijeme bilo u tekom poloaju zbog sve
eih napadaja Saracena. U takvim je okolnostima Papa nastojao da meu karolinkim
1

Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, kolska knjiga, Zagreb, 1995, str. 187
Jacques Le Goff, Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, Golden marketing, Zagreb, 1998, str. 67
3
Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, str. 187
2

vladarima nae dostojnog zatitnika Crkve. Budui da nije bio u dobrim odnosima s
Ludvigom II. Njemakim, Papa je izabrao Karla Debelog, koji je bio Ludvigov mlai
brat. Na Papin poziv Karlo je doao u Italiju pa su ga ondje priznali za kralja Italije, a
881. u Rimu je okrunjen za cara.
Nakon smrti Ludviga II. Njemakog (882) Karlo je ujedinio Italiju i Njemaku.
Jedino je u Karantaniji vladao, gotovo nezavisno, izvanbrani sin najstarijeg Karlovog
brata Karlomana, Arnulf Karantanski.
Karlu Debelom je uspjelo 885. g ujediniti gotovo sva podruja nekadanjeg
carstva Karla Velikog i to tako to je na poziv zapadnofranakih velikaa doao na
prijestolje Zapadne Franake. Ali Karlo je bio nesposoban i nezainteresiran vladar da se
odluno suprotstavi brojnim normanskim pljakanjima i pustoenjima. Njegova
vladavina pridonijela je nezadovoljstvu i u Zapadnoj i u Istonoj Franakoj.
Njemaki velikai su zbog toga 887. g. na saboru u Frankfurtu za kralja Istone
Franake (Njemake) izabrali Arnulfa Karantanskog. Time je rascjep na istoni i zapadni
dio Franake bio obnovljen.
Ve poetkom 888. g. umro je Karlo Debeli i Karolinko se carstvo raspalo na
pet kraljevstava: Francuska, Njemaka, Italija, Sjeverna Burgundija i Arelat i jo dva
praktiki nezavisna vojvodstva: Akvitanija i Bretanja. Od svih tih zemalja samo je u
Njemakoj vladao potomak kue Karolinga Arnulf Karantanski, dok je u Arelatu na
prijestolju bio potomak te kue samo po enskoj lozi Luj Provansalski. U ostalih pet
politikih jedinica zavladali su najmoniji predstavnici lokalne feudalne aristokracije koji
su se izdigli tijekom obiteljskih borbi Karolinga i viedesetljetnog ratovanja s
Normanima.4
Arnulf Karantanski (887 899) je vodio borbe sa snanom Velikomoravskom
kneevinom, kojoj je Arnulf morao priznati samostalnost 890. g. U te sukobe su se
upletali i Maari koji su postali nova vojna opasnost. Godine 894. Maari su opustoili
Panoniju, nakon ega je njezin zapadni dio Arnulf povjerio panonsko hrvatskom knezu
Braslavu. Nedugo nakon toga se Arnulf upleo u borbe za carski naslov Italije. S vojskom
je provalio preko Alpa i od pape Formoza dobio carsku krunu 896. g. Tako su sada
postojala dva okrunjena cara. Arnulf je tada krenio na Lamberta na podruje vojvodstva
Spoleto na jugu Italije. Za vrijeme tog rata, Arnulfa je udarila kap pa se morao vratiti u
Njemaku gdje je i umro 899. g.5
U svojstvu njemakog kralja, Arnulfa je naslijedio njegov 6-godinji sin Ludvig
Dijete (900 911). Maari su u svojim napadima bili sve uspjeniji pa su preko Slovenije
prodirali i do duboko u Italiju, Karantaniju i Bavarsku. Oni su 905./6. g. sruili
Velikomoravsku kneevinu pa su niz Labu i niz Dunav dopirali u Sasku, Bavarsku i
Frankoniju. Posebno teak poraz pretrpjela je njemaka vojska u ljeto 906. g., nakon ega
su maarske ete gotovo svake godine pustoile u vapskoj i Frankoniji, dopirui sve do
Rajne.
Lokalne vlasti bile su slabe da organiziraju otpor pa su regionalni upravljai,
grofovi i markgrofovi u potpunosti postajali samostalni vojvode.

4
5

Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, kolska knjiga, Zagreb, 1995, str. 188-189
Isto, str. 363

Ve potkraj vladavine Ludviga Djeteta, Njemaka se praktiki raspala na pet

nacionalnih vojvodstava: Sasku, Frankoniju, Bavarsku, vapsku i Lotaringiju.
Komadanje Njemake u autonomna vojvodstva u velikoj je mjeri suzilo
kraljevsku vlast, ali je ugroavalo i Crkvu koja je kao vrlo bogat zemljoposjednik,
opskrbljen imunitetima, imala privilegiran poloaj. Biskupi su doli u otvoren sukob s
vojvodama. Naime, biskupi su u odnosu prema kralju bili tek vazali, obvezni na vjernost i
poslunost, dok su vojvode vrsto branili svoje prvenstvo.6

NJEMAKO KRALJEVSTVO
Nakon smrti Ludviga Djeteta (911. g.),velikai Frankonije, vapske, Bavarske i
Saske izabrali su za kralja vojvodu Frankonije, Konrada I., (911 918)7, koji je bio unuk
(nezakoniti) Arnulfa Karantanskog.8 Velikai Lotaringije, odvojili su se od Istone
Franake, kojoj su bili pripojeni za vrijeme Arnulfa Karantanskog, te su se prikljuili
Zapadnoj Franakoj u kojoj su imali svoju autonomiju. Imenovavi Konrada,
Transrenanci su potpuno prekinuli s dinastijom Karolinga, koja je otad samo jo jedna
lokalna dinastija. Dakle, konani raspad karolinkog jedinstva se moe datirati izborom
Konrada. Odsad treba govoriti o kraljevini Francuskoj i o kraljevini Njemakoj. 9U
jednom pripovjednom izvoru iz 919. ono se naziva regnum Teutonicorum.10 Zbog
promjene dinastije, novome kralju trebalo je dati osobit ugled; tako su biskupi pomazali
Konrada na krunidbi (prvi je od istonih Franaka poaen takvim postupkom).11
On je bezuspjeno nastojao Francuskoj preoteti Lotaringiju, a bez uspjeha je bio i
u odupiranju navali Maara koji su od 912. g. preplavili cijelu srednju Europu, sve do
Alzasa i Lotaringije. Dolazi do naglog zaotravanja sukoba Crkve s vojvodama. Vojvode
su nastojali preotimanjem zemljinih posjeda oslabiti mo biskup da ojaaju svoj
poloaj u odnosu prema kraljevskoj vlasti. Takav razvoj dogaaja doveo je do ujedinjenja
crkvenih poglavara i kralja pri otporu sve samostalnijih vojvodstava.
Svoju je vojnu pobjedu Konrad pokuao uvrstiti stvaranjem formalnog saveza
kraljevske vlasti s poglavarima Crkve na koncilu u Hohenhaltheimu (917. g.). Taj je
koncil unaprijed udario crkvenim prokletstvom svakog tko bi se pokuao urotiti protiv
kralja i obvezao sve one koji se odupiru njegovoj politici, da pod prijetnjom izopenja
izvre pokoru pred biskupom svojega podruja. Te odluke postale su temeljem u daljem
razvitku saveznitva izmeu kraljevske vlasti i crkvenih visokih dostojanstvenika.12
Konrad je smirio pobunu grofova tako to je jednoga od pobunjenika imenovao
svojim nasljednikom. Grofovi su se suglasili, i 919. Henrik Ptiar Saski postaje
6

Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, kolska knjiga, Zagreb, 1995, str. 364
Henri Pirenne, Povijest Europe od seobe naroda do 16. st., Kultura, Zagreb, 1956, str. 90
8
Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, str. 364
9
Henri Pirenne, Povijest Europe od seobe naroda do 16. st., str. 90-91
10
Skupina autora, Povijest svijeta, Marjan tisak, Split, 2005, str. 312
11
J. M. Roberts, Povijest Europe, AGM, Zagreb, 2002, str. 144-145
12
Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, str. 365
7

kraljem. On i njegovi nasljednici, Saski carevi, ili Otonini, vladali su istonom

franakom dravom do 1024. g.13
Budui da je na vlast doao uz pristanak velikaa, Henrik I. Ptiar (919 936)
nastojao se izmiriti s vojvodama, a i zato da bi mogao organizirati bolji otpor Maarima.
Konradovim je protivnicima priznao vojvodsku ast i autonomiju. Time je utjecaj Crkve
bio veoma smanjen. Smirivi tako unutranje odnose, Henrik I. je 925. g. Njemakoj
pripojio Lotaringiju kao autonomno vojvodstvo u vazalskom odnosu prema kraljevskoj
kruni.
Navale Maara poprimale su sve snanije obiljeje. Uspjeno su pustoili i
razarali u Italiji, Bavarskoj, vapskoj. Uspjeli su prodrijeti i u Lotaringiju i u francusku
pokrajinu ampanju. Njihovo je povlaenje postignuto velikom otkupninom. Primirje je
trajalo sedam godina, a Njemaka je Maarima morala plaati godinji danak.
Za vrijeme primirja, Henrik I. je zapoeo opsene fortifikacijske radove u svim
njemakim ugroenim pokrajinama, jer su tvrdi gradovi (zamci) bili jedina neosvojiva
zapreka maarskim konjanikim naletima. Nastojao je ojaati i udjel konjice u svojoj
vojsci. Obnovio je vlast Njemake nad Polapskim Slavenima, a 928. g. je pokorio cijelu
luiko srpsku oblast te je na Labi, u sreditu te zemlje, dao podii utvrenje Meissen
kao uporite saske okupacijske vlasti. Cijelu luiko srpsku oblast dao je osigurati
sustavom tvrava sa stalnim njemakim posadama, koje su kasnije posluile kao oslonac
sustavne njemake kolonizacije u polapskim slavenskim zemljama.
Nakon sedam godina primirja, Henrik I. je prestao plaati danak te je uskoro
uslijedila bitka u Thringiji (933.) koja je zavrila Henrikovom pobjedom.
Godine 934. Henrik je poduzeo i vojnu akciju protiv Danaca koja je urodila
formiranjem markgrofovije Schleswig (izmeu donje Labe i rijeke Eider). Time su Danci
bili odvojeni od Polapskih Slavena.
Potkraj ivota Henrik I. se pripremio na vojni pohod na Italiju, ali ga je u ljeto
936. udarila kap. Jo prije smrti preporuio je velikaima svojeg sina Otona za kralja.14

13
14

J. M. Roberts, Povijest Europe, str. 145

Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, kolska knjiga, Zagreb, 1995, str. 365-366

NJEMAKO CARSTVO
Kraljevsku vlast je kao 24-godinjak preuzeo Henrikov drugoroeni sin Oton I.
(926 973). On je i fiziki i duhovno nalikovao na Karla Velikog jer je htio dokazati
legalitet njegova carskog dostojanstva.
Aachenski obred kraljevskog uzdignua Otona I. jasno je pokazivao da se njegovo
kraljevstvo nadovezivalo na franaku tradiciju. S tim uzdignuem je bila zavrena faza
nastajanja njemakog kraljevstva u visokom srednjem vijeku koja je zapoela
verdunskim ugovorom i imala je obiljeja: biranje kralja to ga vre plemena, nastanak
mlaih plemenskih vojvodstava i odricanje od naela diobe.15
Odmah po stupanju na vlast, on je napustio politiku svog oca: savez s vojvodama,
i vratio se shvaanjima Konrada I. o osloncu kraljevske vlasti na Crkvu. Takva politika
bila je i u tradiciji Karla Velikog. Ali do punog i sustavnog razmaha Otonovog
saveznitva s Crkvom dolo je nakon prve etape njegove vladavine koja je bila ispunjena
sukobima sa Slavenima u ekoj i Maarima.16
Oton se oslanjao na crkvene vlasti iskoristivi njihov antagonizam prema
teritorijalnoj vlasti vojvod. Od poetka svoje vladavine on je postavljao biskupe po
svojoj volji, pa su crkvom najee upravljale linosti koje su bile lanovi njegove blie
ili dalje obitelji.
Tako postavljene biskupe i nadbiskupe Oton je smatrao svojim neposrednim
vazalima. On im je posebnim sveanim inom (investiturom) povjeravao njihovu
crkvenu funkciju predajui im u ruke biskupski tap kao simbol sveenike slube. Tek
poslije toga slijedio je crkveni obred posveenja. Prigodom takvog primanja crkvene
slube, biskup je polagao vazalsku zakletvu vjernosti kralju.
Na temelju takvih odnosa biskupska je vlast u Njemakoj bila snana i nezavisna
od feudalaca. To je omoguilo kraljevskoj vlasti da iznutra oslabi nacionalna vojvodstva,
a nakon sloma njihova ustanka da oteava njihovo ponovno osamostaljivanje.17
Novi naleti Maara na Njemaku zapoeli su 954. g. i nastavili se u 955. g. i bili
su osobito strani.
Velika opasnost njihovih napada navela je njemake feudalce da priteknu u
pomo kralju. Na Lekom polju, juno od Augsburga, Otonova vojska, kojoj su se
pridruile i snage ekog kneza Boleslava I., postigla je 15. 8. 955. veliku pobjedu, u
kojoj su Maari bili gotovo potpuno uniteni. Otada maarske invazije u Srednju i
Zapadnu Europu naglo jenjavaju i ubrzo sasvim prestaju.
U vrijeme najeih maarskih provala u Njemaku (954. i 955.), Polapski su
Slaveni pokuali zbaciti njemaku vlast novim ustankom, ali su Nijemci uspjeli pobijediti
te su nakon toga izvrili krajnje okrutne pokolje (potkraj 955.). Ta su zvjerstva
onemoguila nove oslobodilake pokrete Slavena za punih 25 godina.18
15

Skupina autora, Povijest svijeta, Marjan tisak, Split, 2005, str. 315
Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, kolska knjiga, Zagreb, 1995, str. 376-377
17
Isto, str. 379-380
18
Isto, str. 380-381
16

Za Otonove vlasti prvi put se moglo osjetiti ono to se moe nazvati Njemakom.
Ne sjeamo ga se bez razloga kao Velikoga. Godine 936. Oton je okrunjen u Aachenu,
staroj prijestolnici Karolinga. Ne samo da je prihvatio crkvenu slubu i pomazanje to ga
je njegov otac izbjegao, nego je poslije priredio sveanu gozbu na kojoj su ga njemaki
grofovi sluili kao vazali, posve u duhu starih karolinkih obiaja. Petnaest godina
kasnije (951.) osojio je Italiju, oenio se udovicom ovjeka (Adelaidom) koji je polagao
pravo na talijansku krunu te se sam okrunio za talijanskog kralja. Papa ga je odbio
okruniti za cara, no deset godina poslije, 962., Oton se na papin poziv upomo vratio u
Italiju te je tada primio papinsku krunidbu. Svoje carstvo nazivao je Svetim. Time je
ponovno oivljen rimski i karolinki ideal carstva. Njemaka i talijanska kruna opet su
ujedinjene u tvorevini to e trajati gotovo tisuu godina. 19
Svega deset dana nakon krunidbe, na koncilu u Rimu je odobrena Otonova
politika podjarmljivanja slavenskih zemalja, bez obzira na zloine koji su ondje vreni, u
interesu proirenja.
Dobivi sve koncesije koje je elio, Oton je 13. 2. 962. objavio tzv. Otonove
privilegije. Oton je sebe smatrao seniorom papinstva u njegovu svojstvu poglavara
Papinske drave. Taj je odnos znaio faktino podvrgavanje Crkve dravi.20
To je izazvalo pobunu papinstva i italske aristokracije. Rezultat tih pobuna bilo je
svrgavanje pape Ivana XII. i postavljanje protupape Leona VIII. koji je 963. potvrdio
Otonove privilegije.
Oton je elio svoju vlast proiriti i na bizantska podruja, a to je uspio nakon
dolaska Ivana Cimiska na vlast koji je pristao da njemako-rimskom vladaru d svoju
roaku Teofano za enu Otonu II. Taj je diplomatski brak znaio priznanje njemakog
carskog naslova od strane Bizanta.

Oton II. (973 983) nadomjeta naslov Imperatora Augustusa, to ga je

uobiajeno nosio njegov otac, onim cara Rimljana, Imperator Romanorum.21
On je na poetku svoje vladavine morao uguiti pobunu onih velikaa koji su ga i
priznali za cara. Zbog nastojanja Bavarske da se osamostali, Oton II. ju je podijelio na
vie teritorija:
1) Karantansko vojvodstvo (Karantanska marka na srednoj Muri, tajerska
marka na Dravi oko Ptuja, Kranjska marka na gornjoj Savi, Veronska ili
Furlanska marka, Istarska marka)
2) Istona marka (kasnije Austrija) kojoj je na elo postavio Liutpolda iz
grofovske obitelji Babenbergovaca
3) Nordgau marka, od Nrnberga do eke granice.
Polapski Slaveni su digli opi ustanak te je Njemaka izgubila teritorije istono od
Labe. U sjevernoj Italiji je imao vojnih uspjeha, dok u junoj nije uspio pokoriti ni
langobardsko vojvodstvo niti protjerati Saracene. U pripremama da rijei stanje u Italiji,
Oton II. se razbolio i umro u 28. godini ivota.22
19

J. M. Roberts, Povijest Europe, AGM, Zagreb, 2002, str. 145

Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, kolska knjiga, Zagreb, 1995, str. 382
21
Jacques Le Goff, Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, Golden marketing, Zagreb, 1998, str. 69
22
Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, str. 385
20

Oton III. (983 1002) je doao na vlast kao 3-godinjak pa su do njegove

punoljetnosti kao njegovi regenti vladale majka Teofano i baka Adelaida. Oton II. je kao
16-godinjak preuzeo vlast. Po majci Grk i odgojen na visokoj razini klasine
obrazovanosti, on je smatrao svojom najvanijom dunou da u Rimu stekne carski
naslov i svoju vladavinu prilagodi tradicijama Rima i Carigrada.23
Obznanjuje obnovu Rimskog Carstva, Renovatio Imperii Romanorum, u buli, na
kojoj je s jedne strane prikazana glava Karla Velikog, a s druge enski lik koji nosi koplje
i tit, Aurea Roma.24Oton je za papu izabrao svog bratia Bruna Karantanskog, koji ga je
kao Grgur V. 996. godine okrunio za cara. Poput svoga oca i djeda, sebe je nazivao
Augustus, a njegovi peati nose natpis Obnovljeno Rimsko Carstvo to je
izjednaavao s kranskim carstvom. 25
Kada je Grgur V. umro (999.), za papu je izabran Otonov uitelj Gerbert kao
Silvestar II., koji je smatrao da dravna vlast i Crkva trebaju biti ujedinjene u borbi za
istinski kranski ivot. Po njegovu miljenju, Carstvo ne smije orujem osvajati tue
zemlje, nego ih mora pridobivati za kranstvo, ostavljajui im politiku autonomiju, u
oekivanju da e ih kranstvo sjediniti u sveopu zajednicu s kranskom carskom
vlau na elu. Na temelju tih naela se Oton III. trudio izgraditi odnose prema
Maarskoj, Poljskoj i ekoj.
U skladu s imperijalnom koncepcijom vladanja, Oton je sve do 999. stalno
stolovao u Rimu, okruen bizantskim ceremonijalom. Sjedinio je talijansku i njemaku
upravu, pri emu je sve vie talijanskih dunosnika dolazilo na visoke poloaje u
Njemaku.
Sve je to izazvalo velika nezadovoljstva u Rimu pa je Oton III. pobjegao u
sjevernu Italiju. Pripremajui se na svoj pohod na Rim, umro je 1002. u 22. godini
ivota.26
Henrik II. (1002 1024), koji je bio unuk brata Otona I., izabrali su velikai i on
je u Mainzu okrunjen za kralja. On se na poetku zadovoljavao vraanjem na Regnum
Francorum, na carstvo koje se oslanja na Franako kraljevstvo, koje je postalo
Njemakom.27 Tek je nakon 12 godina uspio srediti prilike u Rimu, gdje je feudalna
aristokracija postavljala pape po svojoj volji, i natjerati papu da ga 1014. g. okruni za
cara.
Henrikova vladavina izgradila je za budunost veoma vane odnose na podruju
crkvene politike u Njemakoj. On je isto kao i Oton I. nastojao Crkvu podvrgnuti pod
svoju vlast, a i prema papi, to se posebno primjetilo prigodom krunidbe, kojega je
Henrik tretirao samo kao posebno uglednog sveenika, podlonog vladarevoj volji.
Budui da car nije uspio Italiju podvrgnuti svojoj faktinoj vlasti, takvo je
slabljenje papina autoriteta u Italiji urodilo jaanjem svjetovnih feudalaca na podruju
Papinske drave. Tako je Henrik II. crkvu u Njemakoj podvrgnuo sebi, a u Italiji je

23

Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, kolska knjiga, Zagreb, 1995, str. 386
Jacques Le Goff, Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, Golden marketing, Zagreb, 1998, str. 69
25
J. M. Roberts, Povijest Europe, AGM, Zagreb, 2002, str. 146
26
Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, str. 387
27
Roberto Lopez, Roenje Evrope, kolska knjiga, Zagreb, 1978, str. 69
24

10

Papinsku dravu prepustio feudalnoj anarhiji. Takva politika poela je voditi k

zaotravanju sporova oko podjele svjetovne i duhovne vlasti.28
Konrad II. (1024 1039) doao je na vlast odabirom velikaa i smatra se
osnivaem nove Frankonske dinastije na njemakom prijestolju budui da su mu
obiteljska imanja bila u Frankoniji, a preko jedne od keri Oton I. bio je potomak
dinastije Otonovaca.
Po svojim je sklonostima bio ratnik, zahtijevao je bezuvjetno pokoravanje i
svjetovnih i crkvenih velikaa kraljevu autoritetu, a njegova ratnika aktivnost sluila je
samo proirenju i jaanju njemake drave. Godine 1027. dao se okruniti carskom
krunom.
Uspio je svladati Poljsku (1028.), pripojio je poljsku Luicu Njemakoj, a eku
je primorao da prizna vazalsku podlonost Carstvu.
Sredinom 1034. postao je kraljem Arelata time je stekao podruje Savoje,
zapadni dio vicarske, dolinu Sane i Rhne, s gradovima enevom, Besanonom,
Lyonom, Arlesom i Marseilleom i sve prijelaze preko zapadnih Alpa.
U Italiji je sustavno provodio germanizaciju na biskupska mjesta je postavljao
Nijemce i forsirao brakove njemakih velikaa s najmonijim obiteljima sjeverne i
srednje Italije. Tako je njemaka vlast nad Apeninskim poluotokom postajala vrom
nego ikad prije. I papinstvo je bilo preputeno na milost njemakom caru kao jedinom
zatitniku od samovolje rimske aristokracije.
Konrad II. se nije slagao sa crkvenom reformom pa ju nije pomagao. Jo je
nepopustljivije od Henrika II. uvao zavisnost biskupa i samostanskih poglavara od
kraljevske i carske krune. ak ni svoja vlastita dobra nije vie povjeravao na upravu
sveenicima, nego je uzdizao vlastite slubenike iz redova zavisnih ljudi, pa ak i
kmetova, povjeravajui im razliite ekonomsko-upravne, pa ak i vojne dunosti
(naroito u konjikoj slubi). Ti su se vrioci slubi ministerijalci postupno razvijali
u posebnu kategoriju podrijetlom zavisnih ljudi koji su stekli poloaj malih feudalaca u
kraljevskoj slubi i ovisnih iskljuivo o kralju.
Godine1037. ozakonio je nasljednost velikih i malih lena i donio propis po kojem
je vazal mogao izgubiti svoj posjed samo na temelju presude suda u kojem zasjedaju
njemu jednaki predstavnici njegova stalea.
Tom je mjerom Konrad II. pridobio male feudalce, ali je od sebe otuio jednako
mone crkvene i svjetovne dostojanstvenike. U borbama koje su uslijedile, u njemakoj
je vojsci izbila epidemija od koje je umro i Konrad II. (1039.).29
Henrik III. (1039 - 1056) je, za razliku od svojeg oca Konrada, bio uvjereni
pobornik crkvene reforme, ali ju je on shvaao kao njegov djed Henrik II.
Budui da je tada papa bio Benedikt IX. (poznat po pijanevanju, bludu,
organiziranju umorstava i pljaki), Henrik III. je vojnim pohodom 1046. g. na Italiju
zbacio Benedikta s papinskog prijestolja i na njegovo mjesto postavio svog bliskog
prijatelja Sudgera (biskup u Bambergu) kao Klementa II., a on ga je na Boi te iste
godine okrunio carskom krunom. Istodobno je caru dano pravo da ubudue jo prije
izbora pape designira linost koja treba vriti tu funkciju.
28
29

Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog ravitka, kolska knjiga, Zagreb, 1995, str. 388-389
Isto, str. 389-392

11

Tim pohodom na Italiju je Henrik III. postigao tri cilja: uklonio je s papinskog
poloaja one koji su u neskladu sa shvaanjima crkvene reforme, onemoguio je svevlast
rimske aristokracije pri nametanju svojih pretendenata, papinstvo je podvrgao je nadzoru
i diktatu carske vlasti.
Za vrijeme pape Leona IX. i Viktora II., suradnja cara i papinstva je oko
provoenja crkvenih reformi dosegnula svoj vrhunac, no tenja da se odri careva
supremacija nad Crkvom nije se poklapala s naelima reformnog pokreta.30
Henrik nije opazio da e obnavljajui papinstvo to isto papinstvo nuno dovesti u
sukob s Carstvom. Bilo je oito, da ba time to sve pomnije odabire pape iz redova
clunyjskog klera, sve vie uskoruje trenutak, kad e njegovo upletanje biti smatrano, ba
od onih, koji njemu zahvaljuju tiaru, kao nepodnoljiva i zloinaka uzurpacija. Ve je
Leona IX., poto ga je za papu odredio car, obuzela grinja savjesti, pa je dao da ga
Rimljani nanovo izaberu po tradicionalnim formama. Sukob je morao izbiti prije ili
poslije. Nenadana careva smrt 1056. ubrzala je dogaaje.31
Henrik IV. (1056 1106) je doao na prijestolje kao 6-godinjak pa su se do
njegove punoljetnosti izmjenjivali kao regenti njegova majka Agneza, nadbiskup Anno iz
Klna i nadbiskup iz Bremena, Adalbert.
Henrik IV. je 1065. postao punoljetan te ga je skupina velikaa natjerala da se
oeni i prione vladarskoj dunosti. Henrik je htio razvrgnuti brak, no to mu nije dopustio
papinski legat Petar Damiani (1069.). Tim je postupkom Henrik IV. zamrzio papinstvo.
Stanje u susjednim zemljama bilo je u znaku slabljenja njemake vlasti. Nije nita
bolje bilo i u samoj Njemakoj, jer su se irili brojni ustanci seljaka protiv velikakih
zamkova i crkvenih imanja zbog nameta i kuluka.
U razdoblju Henrikova ratovnja s unutranjim i vanjskim protivnicima, i u
uvjetima kraljeve mrnje prema papi, u Njemakoj je opet prevladala simonija, koju je
Henrik odluno poticao.
Zbog takvog stanja papinstvo je smatralo da je potrebno nadopuniti reformne
zamisli u pogledu odnosa izmeu svjetovne i crkvene vlasti. Formulirane su teze o
nezavisnosti i prvenstvu Crkve nad svjetovnom vlasti. Tada je nastala pravna Zbirka od
74 poglavlja, meu kojima je jedno pod naslovom O prvenstvu Crkve definiralo
nedvojbeno pravo papinstva na prevlast nad svjetovnim gospodarima.
Posebno znaenje u primjeni takvih naela imao je uspon na papinsko prijestolje
Stjepana IX., kojeg je izabralo rimsko sveenstvo i graani, ne pitajui kralja ni za savjet
ni za miljenje. Na Lateranskom koncilu (1059.) papa Nikola II. ukinuo je svako pravo
cara da unaprijed odreuje tko e biti papa.32Imenovanje papa povjerio je zboru
kardinala. To je uinio zato, da bi taj izbor ubudue zatitio od svakog stranog upletanja.
Posebna klauzula u papinskoj buli odreivala je, u suprotnosti s dosad uvaavanom
tradicijom, da se taj veliki in vie ne mora nuno obaviti u Rimu: kardinali su se
slobodno mogli sakupiti bilo gdje, ako su smatrali, da u vrijeme konsistorija nee u gradu
biti sigurni. S ovom novinom moe se datirati sukob izmeu papinstva i Carstva.33
30

Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, kolska knjiga, Zagreb, 1995, str. 392-394
Henri Pirenne, Povijest Europe od seobe naroda do 16. st., Kultura, Zagreb, 1956, str. 126
32
Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, str. 398-400
33
Henri Pirenne, Povijest Europe od seobe naroda do 16. st., str. 127
31

12

Rimsko sveenstvo i puk proglasili su Hildebranda papom, s tek naknadnim

odobrenjem kardinala, a on je zatim uzeo ime Grgur VII. (1073 1085).
S obzirom na to da je jak otpor dolazio iz redova svjetovnog sveenstva, odran je
novi sinod u Rimu (1075.) na kojem je dodan dekret o laikoj investituri kojim je
zabranjeno da sveenike na njihove poloaje postavljaju svjetovni velikai i vladari. U
svrhu dokazivanja supemacije Crkve nad svjetovnim vlastima, papa Grgur VII. sastavio
je spis Dictatus papae, u kojem se utvruje nepogreivost Crkve i pravo pape na
apsolutnu i neogranienu duhovnu vlast nad kranskim svijetom. On samo hoe da
istoa crkve vie ne bude uprljana dodirima laika. Grgur je elio povui sveenike iz
vlasti.34
Na objavljena papina stajalita se Henrik IV. isprva uope nije obazirao pa je i
dalje postavljao crkvene poglavare po svojoj volji. Papa je Henriku zaprijetio izopenjem
iz Crkve i da e ga liiti kraljevske vlasti.
U tu svrhu je 24. 1. 1076. u Wormsu (u Frankoniji) odran veliki sabor
njemakog visokog sveenstva, velikaa i kralja, na kojem su uskratili poslunost
redovniku Hildebrandu i porekli mu pravo na poloaj i naslov pape.
Papa Grgur VII. je Henrika IV. izopio iz Crkve, razrijeio ga s poloaja kralja
Italije i Njemake i sve njegove podanike oslobodio zakletve na vjernost.
Osloboenje zakletve na vjernost kralju omoguilo je mnogim velikaima da se
oslobode i obnove ustanak. Nekolicina vojvoda dala su ultimatum Henriku da se pokaje i
zatrai oprost od pape do poetka 1078. g., u suprotnom e se oni smatrti nezavisnima o
poslunosti kralju. Budui da je postojala opasnost da bude zbaen, Henrik se se pokajao.
Primio je blagoslov od pape i odobrenje da ponovno zavlada kao kralj.
Nije prolo dugo vremena da se Henrik IV. ponovno pone upletati i kriti
papinske odredbe. Do kraja svoje vladavine su papinstvo i Henrik bili u sporovima oko
vlasti. Sve je vie biskupija, vojvodstava i ostalih zemalja poelo prelaziti na papinsku
stranu. Henrik je imao sve manje pristaa u svojoj zemlji. ak su njemaki velikai za
vrijeme Henrikovih izopenja u dva navrata izabrali dva protukralja (Rudolfa vapskog,
grofa Hermana).
Sve to nije obeshrabrilo Henrika da i dalje napada papu pa je nakon opsjedanja
Rima u crkvi Sv. Petra sazvao crkveni koncil (24. 3. 1084.) na kojem je nakon itanja
teksta Obrana kralja Henrika, to ga je sastavio pravnik Petrus Crassus, sabor izopio
Grgura VII. i izvrio posveenje protupape Klementa III., koji je Henrika IV. okrunio za
cara.
Okolnosti su se uvelike izmijenile tek kad je papom postao odluan pristaa
klinijevske reforme, Urban II. (1088 1099), koji je obnovio izopenje Henrika IV. i
njegova protupape Klementa III., a crkvenim prokletstvom je unaprijed udario sve one
koji bi pruili bilo kakvu pomo izopenicima.
Henrikov autoritet je poeo slabiti na svim podrujima pa ak i u njegovoj
obitelji. Henrikova druga ena ga je napustila, a protiv njega se digao i njegov najstariji
sin Konrad.
U Njemakoj se sve jae irila propaganda klinijevskih redovnika ije je sredite
bilo u samostanu Hirschau u Frankoniji. Pripremalo se novo okupljanje Henrikovih
protivnika, i da bi se izbavio iz opasnosti i ponovno zadobio papinu naklonost, Henrik
IV. je objavio da namjerava povesti 2. kriarski rat u Svetu Zemlju. Izbila je pobuna
34

Henri Pirenne, Povijest Europe od seobe naroda do 16. st., Kultura, Zagreb, 1956, str. 129

13

biskupa i njemakih velikaa na ijem je elu bio kraljev sin Henrik. Henrik je uskoro
pao u zarobljenitvo svog sina. Henrik IV. je na saboru u Mainzu 7. put izopen iz Crkve
i bio je prisiljen kraljevske znakove predati svom sinu, koji je nakon toga (poetkom
1106.) okrunjen za njemakog kralja. Ve sredinom ljeta 1106. Henrik IV. je umro.35
Rjeenje problema investiture pod Henrikom V. (1106 1125) pokualo se
rijeiti sklapanjem ugovora (konkordata) u Sutriju 4. 2. 1111., no zavrilo je neuspjehom
zbog protivljenja dravnog episkopata, vojvoda i drugih reformista. Tek na intervenciju
knezova Henrik se 1122. pogodio s papom Kalistom II. Taj Wormski konkordat sastojao
se u tome da je papa uputio jednu povelju Henriku V., a car povelju papi i Crkvi.
Konkordat je regulirao postupke prigodom postavljanja biskupa u Njemakoj, Italiji i
Burgundiji.36U njemu se car odrekao investiture biskupskim tapom i prstenom i
prihvatio slobodu sveenikih izbora: u Njemakoj e izabranome kraljevsko ezlo davati
investituru kraljevskih lena jo prije nego to bude posveen, a u drugim dijelovima
Carstva (u Italiji i Burgundiji) davat e mu ga tek nakon posvete.
Takvim se rjeenjem carska crkva sruila, a ostala je samo feudalna crkva. Takav
razvoj samo je pogoravao sveeniku disciplinu. Pravo rjeenje bilo bi ono, koje je
predlagao Paskal II.: da se biskupi odreknu lena; ali na to nije htio pristati car, jer bi to
golemo zemljino bogatstvo prelo u ruke knezova.
Ukratko, spor oko investiture zavrio je pobjedom feudalizma nad crkvom.
Proizlazei iz sredine kaptola u kojima su dominirali mlai sinovi plemikih obitelji,
biskupi su sad u potpunom smislu feudalci, i sad je kod njih od svega jai svjetovni
interes. Htijui osloboditi kler laikih znakova, crkva ga je tome podvrgla jo vie nego
ikada.37
Wormski konkordat bio je ustupak koji nije zadovoljio nijednu stranu, ali je
omoguio objema stranama da zalijee rane. Tri godine kasnije je umro Henrik V., bez
izravnog potomka. Borba oko investiture ojaala je poloaj knezova pa je kruna je postala
predmetom prave licitacije izmeu dviju srodnih feudalnih loza i njihovih pristaa
welfa i gibelina (hohenstaufovaca).38
Welfi su odstupili od prethodne odluke Henrika V. da mu nasljednik bude neak
Hohenstaufovac Fridrik vapski pa su za nasljednika izabrali mnogogodinjeg
neprijatelja Henrika V., saskog vojvodu Lotara od Suplinburga (njega je pomagao
welfski vojvoda Henrik IX.). Time se navijetao budui hohenstaufovsko-welfski sukob.
Vladavina Lotara III. (1125 1137) sastojala se prije svega u daljnjem
unapreenju njemake kolonizacije na istoku, u podruje sjeverno od Labe i u Sasku.
Lotar je branio carska prava u Italiji i upleo se u nekoliko spornih papinskih izbora. Ali
on nije mogao sprijeiti da papa protiv kojega se on borio junu Italiju i Siciliju ne
pretvori u Normansko kraljevstvo i da to ureenje konano prizna i onaj papa kojega je
on podupirao. Kao svog nasljednika Lotar je predvidio svog welfskog zeta Henrika
Ponosnog pa mu je predao dravne insignije. Ali Henrika su kao vojvodu Bavarske,
Saske i Toskanske marke neki knezovi smatrali suvie monim. Ponovno se dio knezova
usprotivio prestolonasljednoj odluci umrloga kralja, uporno se pridravao prava na
35

Miroslav Brandt, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, kolska knjiga, Zagreb, 1995, str. 403- 407
Skupina autora, Povijest svijeta, Marjan tisak, Split, 2005, str. 326
37
Henri Pirenne, Povijest Europe od seobe naroda do 16. st., Kultura, Zagreb, 1956, str. 131-132
38
Isto, str. 203
36

14

slobodni izbor kralja, pa je za kralja izabran Hohenstaufovac Konrad (koji je jo 1027.

bio Lotarov protukralj).
Konrad III. (1138 1152) je zahtijevao da Henrik preda jedno od svojih
vojvodstava. Kako mu ovaj to nije htio predati, Henrik je udaren carevinskim
izopenjem, a Saska i Bavarska su mu oduzete.39
Sukob Hohenstaufovaca s Welfima i drugi kriarski rat sprijeio je Konrada da
ode u pomo papi u Rim. Konrad je bio prvi njemaki kralj nakon Henrika I. koji nikad
nije otiao u Rim i koji nije bio okrunjen za cara.
Konrad je pri odluci o nasljedstvu prijestolja mimoiao svog malodobnog sina, pa
je kao nasljednika predvidio svog neaka Fridrika vapskog, sina jedne Welfkinje i
jednog Hohenstaufovca. Konrad III. umro je 1152. g.
Fridrik I. (1152 1190) doao je na vlast uz suglasnost knezova jer su se nadali
da e on rijeiti sukob Hohenstaufovaca i Welfa i time dravi donijeti mir. Talijani su
hohenstaufovskom caru zbog njegove crvenoplave kose dali nadimak Barbarossa.
Odmah na poetku svoje vladavine Fridrik je uguio komunalnu pobunu u Rimu i
tako osigurao poloaj pape, koji ga je zatim okrunio za cara. Iako je po odgoju vrsto
srastao s feudalnim drutvom, mladi je car prvi europski vladar koji je shvatio vanost
novih gradova I elio ih je iskoristiti za sebe. Poloaj sjevernoitalskih gradova je znatno
politiki ojaao pa je Barbarossa nastojao svoje pravo ostvariti nad njima (regalia).
Provedba tih regalija propala je uslijed otpora gradova meu kojima je najbogatiji i
najbuntovniji bio Milano. Nakon dugotrajne opsade se Milano predao, a njegove su
utvrde bile razorene i stanovnitvo iseljeno.40Slobodu gradova osudio je kao
pokvarenjako buntovnitvo.
Pobjede nad gradovima ohrabrile su Fridrika pa je postigao i drugu pobjedu u
borbi s papinstvom.41Henrik je elio uzeti u ruke kormilo svih svojih drava I energino
nametnuti svoju volju. Godine 1159. u Roncagli je odrana najvea skuptina carstva na
kojoj su se okupili njemaki I talijanski biskupi I vazali, predstavnici gradskih opina I
pravnici iz Bologne. Ta skuptina izglasala je niz odluka koje su tono odredile politika,
pravna I financijska prava vladara.42
Nakon smrti pape Hadrijana IV. (1159.) dolo je do dvostrukog izbora pape
Aleksandra III. kojega je podupirala veina Talijana i Viktora IV. kojega je podupirao
Fridrik. Godine 1165. dolo je do saveza s Engleskom protiv Francuske, u koju je
pobjegao Aleksandar III. kad je Viktor doao na papinsko prijestolje. Od saveza nije
dobio nikakve koristi. Viktor IV. je 1164. umro, a novi carev protupapa postao je Paskal
III. koji je 1165. proglasio Karla Velikog svecem.
Fridrik je uspio 1156. smiriti sukob s Welfima. Te iste godine je Henriku Lavu iz
obitelji Babenbergovaca dodijelio bavarsku Istonu marku kao Austrijsko vojvodstvo s
posebnim povlasticama koje su imale kao posljedicu da se to podruje oslobodilo od
lenske zavisnosti. Njih je postavio u Bavarskoj protiv Welfa. Te su povlastice pogodovale
39

Skupina autora, Povijest svijeta, Marjan tisak, Split, 2005, str. 359-360
Isto, str. 360
41
Henri Pirenne, Povijest Europe od seobe naroda do 16. st, Kultura, Zagreb, 1956, str. 200-201
42
Isto, str. 209
40

15

tome da se Austrija pretvori u teritorijalno kneevstvo. Henrik Lav je nakon tog

sporazuma postao vrstim osloncem Fridrika I.43
Poloaj u Italiji postao je vrlo opasan. Teror to ga je car primjenjivao na
lombardijske gradove, samo je u njima jo vie raspaljivao estoke strasti. Oni su se
pridruili papi i dali njegovo ime gradu Alessandria. Milano se pridigao iz ruevina i
obnavljao svoje bedeme. Godine 1174. Fridrik je poveo novi pohod na Italiju koji je
zavrio bitkom kod Legnana 1176., u kojoj su Milanci i njhovi saveznici sasjekli carsku
vojsku na komade. Fridrikova tatina naglo je prela u potovanje i poniznost. Priznao je
papu Aleksandra III. i 1177. g. se u Veneciji izmirio s njim odbacio je svoje dranje po
uzoru na Augusta, bacio se na zemlju i poljubio mu noge. Tom obredu su prisustvovali i
izaslanici lombardijskih gradova, kojima je papa obeao da e ih izmiriti s carem.
Zakljueno je primirje na est godina, koje je poslije (u lipnju 1183.) u Konstanci
pretvoreno u konaan ugovor: on je formalno utvrdio prava carstva da od gradova prima
stalnu novanu pomo (subsidij) i vojne odrede.
Kad se Fridrik vratio u Njemaku, tamo je zatekao Henrika Lava i njegove
welfske pristalice u otvorenoj pobuni, koju je uspio uguiti. Ta mu pobjeda nije osigurala
vru monarhijsku vlast, jer je morao taj plijen podijeliti knezovima koji su mu
pomagali. Tako je u Njemakoj nastala jo vea feudalna razrvljenost, koja je natjerala
Fridrika da zbog budunosti svoje dinastije potrai neku teritorijalnu bazu izvan
Njemake. Zbog toga je 1186. oenio svoga sina Henrika VI. s normanskom princezom
Konstancom, batinicom Sicilskog (Normanskog) kraljevstva.
Godine1189. izbio je trei kriarski rat. Fridrik je povjerovao da je dola dobra
prilika da nanovo pridigne carsko velianstvo stavljajui ga na elo kranstva u
preotimanju Jeruzalema. i tako je stavio na sebe znak kria. Poginuo je 10. lipnja 1190. u
obinoj konjanikoj nesrei utopivi se u vodama rijeke Cydnus.44
Kada je Henrik VI. doao na vlast (1190 1197), Njemakom nije bilo mogue
vladati. Henrik Lav, koji je nakon poraza od Fridrika pobjegao u Englesku, ponovno je
poeo praviti urote protiv Njemake, a time je privukao panju Plantageneta i osigurao
njihovu pomo svojim pristalicama. Tako je novu vladavinu Henrika VI. zatekla pobuna
Welfa, koju je trebalo stiati ustupcima I obeanjima. Henrik VI. je jo vie nego njegov
otac zanemario Njemaku i dao prednost Italiji. Budui da univerzalnost carske politike
nije doputala da se ta politika vee uz bilo koju naciju, sjedite carske vlasti moralo je
nuno biti ondje odakle je mogla crpsti snage. Batina Sicilskog kraljevstva, koje je
Henrik stekao 1189., prilikom smrti svog tasta, Vilima Dobrog, vezala ga je na jug
Apeninskog poluotoka.45
Za vrijeme Henrikove vladavine otvoreno su izbili englesko francuski sukobi.
Tada je Engleskom vladao Rikard, koji je zbog svoje smionosti u kriarskom ratu i u
borbi protiv francuskog kralja dobio nadimak Lavlje srce. Prigodom povratka iz
kriarskog rata dospio je 1192. u zarobljenitvo austrijskog vojvode koji ga je uz
obeanje da e dobiti polovicu utvrene otkupnine predao caru Henriku VI. za svoje
putanje morao je Rikard platiti visoku otkupninu, posredovati u izmirenju Henrika VI. s
Welfima i povrh toga primiti englesko kraljevstvo od cara kao leno, uz naplatu godinjeg
43

Skupina autora, Povijest svijeta, Marjan tisak, Split, 2005, str. 360-361
Henri Pirenne, Povijest Europe od seobe naroda do 16. st., Kultura, Zagreb, 1956, str. 201-202
45
Isto, str. 203
44

16

danka. Otkupnina Rikarda Lavljeg Srca omoguila je osvojenje sicilskog Normanskog

kraljevstva.
Tijekom vladavine Henrika VI. mogu se primjetiti promjene u vladarskim i
pravnim odnosima karakteristina je zamjena lenskih obveza novanim plaanjem,
prava na regalije takoer novanim plaanjem. To je dovelo do promjene kraljeva
poloaja. Osloboenje od lenskih obveza i nasljednost lena doveli su do promjene i u
ratovanju pa tako nalzimo prve plaenike vojske, koje su postupno zamjenjivale lensko
novaenje vazala.
Henrik je po uzoru na Normansko kraljevstvo i u Njemakoj elio uvesti novi red
o nasljedstvu i ukinuti naelo kraljeve izbornosti. Knezovi su se morali odrei svog prava
da biraju, a za to je car nudio knezovima priznanje nasljednosti njihovih lena. Provedbu
tog plana osujetio je otpor pojedinih knezova i pape, koji je smatrao da trajno ujedinjenje
Carstva sa Sicilijom ugroava njegov poloaj u Rimu. Problem je bio nerijeen kad je
Henrik 1197. iznenada umro. Njegova iznenadna smrt dovela je do krize koja je duboko
potresla Carstvo.46

ZAKLJUAK
46

Skupina autora, Povijest svijeta, Marjan tisak, Split, 2005, str. 362

17

Karolinko kraljevstvo, ija propast zapoinje sredinom 9. st. i traje stotinjak

godina, podijelilo se na vie cjelina koje su se daljnjim razvojem razvile do samostalnih
kraljevstava.
Istonofranako kraljevstvo bilo u poetku svog nastanka najstabilnije i utiralo je
siguran put vladarima da se pomaknu jo jednu stepenicu vie, tj. da se uzdignu na carsko
dostojanstvo.
Unato brojnim unutarnjim neprilikama, Njemaka se izdigla kao svjetska
velesila i irila svoje utjecaje, kako orujem, tako i brojnim pregovorima. Jaanje carske
vlasti bilo je omogueno podravanjem vojvodstava, koja takoer jaaju i osamostaljuju
se, te nastojanjem cara da bude u bliskoj vezi s papinstvom.
Sama promjena odnosa careva i papa bila je uzrokom pokretanja lavine koja
nezaustavljivom brzinom rui sve pred sobom. Tako se i snaga i veliina Njemake, u
vemenu borbe oko investiture, s vremenom osipala.
Iako se inilo da prevlast careva nad papinstvom nikada nee prestati, sami carevi
bili su ti koji su zapoeli proces slabljenja svoje ope vlasti, jer su poticali crkvenu
reformu koja se nakon odreenog vremena pokazala kao njihov najvei neprijatelj.
Jaanje Crkve dovelo je do slabljenja careva, koji su unato brojnim vojnim
pothvatima u kojima su irili kranstvo, okrenuli svoj vlastiti narod protiv sebe. Jaanje
vojvodstava, procvat gradova, poboljanje u gospodarstvu samo su neke od posljedica
borbe oko investiture.
Samo irenje granica Carstva bilo je znak snage Njemake, ali i znak slabljenja jer
se u tolikom prostranstvu nije mogla odrati kao jedna vrsta cjelina nego se,
osamostaljivanjem vojvodstava, pretvarala u konfederaciju brojnih pokrajina koje su bile
raznim sukobima. Neko obnovljeno jedinstvo po uzoru na Rimsko Carstvo imalo je
sudbinu, imalo je iste boljke, koje nije znalo rijeiti i odrati to jedinstvo.

POPIS LITERATURE

18

Brandt, Miroslav, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, kolska knjiga,

Zagreb, 1995.
Le Goff, Jacques, Civilizacija srednjovjekovnog Zapada, Golden marketing,
Zagreb, 1998.
Lopez, Roberto, Roenje Evrope, kolska knjiga, Zagreb, 1978.
Pirenne, Henri, Povijest Europe od seobe naroda do 16. st., Kultura, Zagreb, 1956.
Roberts, J. M., Povijest Europe, AGM, Zagreb, 2002.
Skupina autora, Povijest svijeta, Marjan tisak, Split, 2005.

19