CRNI MUSTANG
1. SKAUT
Žestoka oluja šibala je gustom kišom visoku šumu da su se vrhovi jela povijali pred
njom. Prst debeli mlazovi vode tekli su niz golema stabla i skupljali se uz korijenje u
sitne, a zatim postepeno u sve veće potoke koji su u nebrojenim vodopadima padali s
pećine na pećinu sve dok ih nije prihvatila nabujala rijeka na dnu uske doline. Spustila
se noć. Svakog časa grmjelo je iznad dubine, ali ma kako svijetlo i jarko bljesnula
munja, kiša je tako žestoko plju-štala da se nije dalo vidjeti ni pet koraka daleko.
Bijesna oluja hujala je gore u šumi i uz stijene, ali nije dopirala dolje u dubinu gdje su
goleme jele nepomično stajale u noćnoj tami. Uostalom, ni ovdje nije bilo mirno jer je
rijeka tako šranila i brujala među obalama da bi samo neko vanredno oštro uho moglo
čuti kako dva osamljena jahača jašu niz rijeku; vidjeti ih nije mogao nitko.
Da je bio dan, oni bi sigurno privukli začuđeni pogled svakoga tko bi ih sreo i to ne
možda zbog svog odijela i opreme, već zato što su obojica bila upravo neobično visoka.
Jedan je od njih bio plav poput zemičke i imao je s obzirom na svoju visinu, upravo
smiješno malenu glavu. Između dva dobrodušna sitna mišja oka nalazio se sićušni, uvis
okrenuti frnjasti nos koji bi mnogo bolje pristajao licu četverogodišnjeg djeteta i nije
stajao ni u kom omjeru s vanredno širokim ustima koja su se pružala gotovo od jednog
uha do drugoga.
Taj je čovjek bio golobrad pa se činilo da mu je taj nedostatak bio prirođen jer preko
toga ženstveno glatkog lica sigurno još nikad nije prešla britva. Bio je odjeven u kožnati
haljetak koji mu je kao kakav kratki ogrtač u brojnim naborima visio s uskih ramena,
kožnate hlače
koje su mu čvrsto stezale noge, dugačke i tanke kao u rode, poluvisoke čizme i slamnati
šešir čiji se obod turobno ovjesio tako da mu se kiša s njega u neprekidnim nitima
slijevala na ramena. Na leđima mu je visila, kundakom okrenuta prema gore,
dvocijevka. Jahao je na snažnom koščatom kljusetu kome je sigurno bilo već petnaest
godina, ali kao da je kanilo isto tako snažno i čilo preživjeti još daljnjih petnaest godina.
Drugi konjanik imao je tamnu kosu, pokrivenu prastarom krznenom kapom, vrlo usko i
dugačko lice, isto tako veoma uski i dugački nos i usta te tanke brkove čije je vrhove
gotovo mogao svezati iza učiju. Bio je visok više od dva metra te je, za razliku od svog
pratioca, bio odozgo odjeven usko, a odozdo široko, jer, dok je na nogama nosio veoma
široke hlače s mnogo nabora čije su nogavice bile utaknute u polučizme od goveđe kože,
gornji dio tijela bio mu je tako čvrsto stegnut u dugački kaput od pusta da mu je ovaj
pristajao kao saliven. I on je nosio dvocijevku. Samo se po sebi razumije da su obojica,
osim pušaka, imala i noževe i revolvere. Taj je čovjek jahao na pouzdanom mustangu
koji je imao za sobom isto toliko rođendana kao i konj njegovog saputnika.
Oba konjanika nisu se obazirala ni na put ni na kišu. Svojim su oštroumnim i iskusnim
konjima prepustili da pronađu put, a na vrijeme se nisu obazirali zbog toga jer im kiša
nije mogla prodrijeti dublje od kože.
Usprkos neprekidnoj grmljavini i sijevanju munja, te unatoč opasnoj blizini rijeke koja
je podrovala i odnosila obale, njih su dvojica tako mirno razgovarala kao da jašu
otvorenom prerijom po najljepšem sunčanom danu. Ali da ih je netko vidio, taj bi
sigurno uočio i to da su oni jedan drugog, usprkos tami, veoma pomno promatrali jer su
se upoznali tek prije jednog sata, a na Divljem zapadu je uvijek dobro da se nepoznati
ljudi susreću s nepovjerenjem. Oni su se neposredno prije nego što se spustila noć i
nahrupila oluja, sreli gore na rijeci. Obojica su još istog dana željela stići u Firvvood-
camp1; bilo je dakle samo po sebi razumljivo da su zajedno jahali dalje.
Nisu jedan drugoga zapitali za imena ni za zanimanje, a razgovor im je bio tako općenit
da uopće nisu dodirnuli
i Logor u jeliku.
neku posebnu temu. Sad međutim odjeknu višestruka žestoka grmljavina, munje
učestaše blještavo osvjetljavajući uski klanac, a onaj plavokosi s frnjastim nosom
dobaci:
"Bless my soull To je nevrijeme! Upravo kao kod kuće kod Timpeovih baštinika!"
Čuvši te posljednje riječi njegov pratilac nehotice zaustavi konja i već zausti da nešto
upita, ali se predomisli. Sjetio se da čovjek zapadno od Missisippija nikad ne smije biti
neoprezan.
Razgovor se nastavio, ali dakako prilično oskudno kako je već to iziskivalo mjesto i
položaj u kojem su se nalazili. Prošlo je četvrt sata i još jedna četvrt. Onda rijeka
odjednom oštro zakrene prema onoj strani na kojoj su se nalazila oba jahača. Ovdje je
podrovala zemljanu obalu; konj plavokosog jahača nije uspio dovoljno brzo skrenuti
ustranu pa stupi na podrovanu grudu i propadne, ali srećom ne duboko. Njegov ga
jahač povuče gore, ustranu, podbode ga ostru-gama, i jednim smionim skokom skoči
opet na čvrsto tlo.
"Good god!" viknu zatim. "Već sam ionako dovoljno mokar od kiše pa čemu dakle da se
kupam? Ovdje bih se mogao utopiti! Gotovo kao i onda kod Timpeovih baštinika."
Odmaknuo se na sigurnu udaljenost od rijeke, jašući dalje. Njegov pratilac je još neko
vrijeme šutke jahao za njim, a onda upita: "Timpeovi baštinici? Kakvo je to ime,
ser?"
"Zar to ne znate?" glasio je odgovor.
"Ne znam."
"Hm! Čudno! Svi moji prijatelji i znanci to znadu!"
"Zaboravljate da smo se tek prije nešto malo više od jednog sata prvi put sreli."
"Tačno! Onda zaista ne možete još znati tko su Timpeovi baštinici; ali to ćete možda
doznati."
"Možda?"
"Da, naime ako dulje ostanemo zajedno."
"Ali ako bih ja to sad htio doznati, ser?"
"Sad? Zašto?"
"Jer se zovem Timpe."
"Što? Kako? Zovete se Timpe? Timpe vam je prezime?"
"Jest."
"Wondeful! Već duge godine tražim Timpea, tražim ga posvuda, na svim brdima i
dolinama, na istoku i na za-
padu, danju i noću, po suncu I po kiši, a sada, kad sam se već davno odrekao nade da ču
ga pronaći, jaši on ovdje po tom vremenu kraj mene i umalo što nije dopustio da se
utopim u toj lijepoj rijeci, a nije mi rekao tko je!"
"Vi tražite mene?" začuđeno upita njegov pratilac. "Zašto?"
"Zbog baštine! A zašto bih vas inače tražio?"
"Baštine? A tko ste vi zapravo, ser?"
"I ja sam jedan Timpe."
"I vi ste jedan? A odakle?"
"Tamo od prijeka."
"Iz Njemačke?"
"Dakako! A kako bi jedan Timpe mogao biti negdje drugdje rođen?"
"Mogao bi jer ja sam se na primjer rodio ovdje u Sjedinjenim Državama."
"Ali od njemačkih roditelja!"
"Otac mi je bio Nijemac. A odakle potječete vi?"
"Iz Hofa"u Bavarskoj."
"Onda sigurno nemamo nikakve veze jer ja potječem iz Plauena u Vogtlandu."
"Oho, nikakve veze! Moj otac također potječe iz Plauena pa se odande doselio u Hof."
Crnomanjasti čovjek zaustavi konja. Kiša je nakon posljednjeg žestokog udarca groma
odjednom prestala, a oluja je rastrgala oblake. Između njih su virile svijetle plave pruge
neba i oba jahača mogla su jedan drugome razabrati lice.
"Dakle se iz Plauena doselio u Hof?" upita. "Onda ne samo da je moguće da smo rođaci,
već je to, štavi se, vrlo vjerojatno, što je bio vaš otac?"
"Puškar, a i ja sam izučio taj zanat."
"To se slaže, to se slaže! Ovo je zaista neobičan sastanak. Ali nemojmo se zadržavati
ovdje! Oluja se može vratiti, a pred nama leži još najteži dio te doline. Treba iskoristiti
ovo malo povoljnije vrijeme. Bolje ćemo moći nastaviti razgovor kad stignemo na naš
cilj. Dođite dakle, ser, ili bratiću, ako vam se to bolje sviđa."
Oni pojahaše dalje. Dolina se ubrzo tako suzila da je ostalo vrlo malo prostora između
rijeke i kamene padine brda, koja se uzdizala gotovo okomito. Na tom prostoru nije
rasla trava, već gusto grmlje kroz koje su se konji morali
10
upravo probijati. Da se oluja nije stišala i da je ostalo isto tako mračno kao što je bilo
prije, konjanici bi se jedva mogli provući. !
Takav je bio dobar dio puti, a onda se dolina opet raširi da bi se nakon daljnjih pola
sata jahanja ponovo suzila u uski klanac; ovaj međutim nije bio dugačak jer je uskoro
prešao u otvorenu ravnicu nazvanu Firwood-camp na kojoj su rasle goleme jele,
uzdižući se visoko u nebo.
Ovdje su se dvije doline ukrštavale gotovo u pravom kutu, naime riječna dolina kroz
koju su stigla oba Timpea i jedna druga dolina kojom se željeznica, što su je upravo
gradili, uspinjala na brdo. Camp znači logor i oba su jahača izašavši iz klanca usprkos
noćnoj tami opazila da se ovdje zaista nalazi prilično velik logor
Dolina je bila puna golemu stabala, posječenih da služe za izradu dasaka i željezničkih
pragova dok su otpaci služili za ogrjev. Most preko rijeke bio je skoro dogotovljen, a u
blizini se nalazila pilana u kojoj se obrađivalo sve to silno drvo. Malo dalje zijevao je u
padini brda duboko usječeni kamenolom iz kojega je vađeno kamenje za izgradnju
željezničkog nasipa, a nalijevo se prtjžalo nekoliko drvenih zgrada sličnih sušama. U
njima su bili i smješteni ljudi, alat i zalihe.
Jedna od tih drven jara koje su ovdje nazivali shops bila je veoma dugačka i duboka.
Četiri dimnjaka dizala su se iznad krova i brojni osvijetljeni prozori odavali su da shop
služi za smještaj radnika. Zato i došljaci krenuše prema njemu.
Već izdaleka začuli su buku glasova, a kad su prišli bliže, osjetiše zadah rakije koji se na
svakom koraku sve više pojačavao. Najzad sjahaše i svezaše konje za motke zabijene
ispred vrata. Uto iz kuće izađe neki čovjek, zasta na vratima viknuvši natrag u kuću:
"Ubrzo mora stići vlak s građevnim materijalom. Otpre-mit ću ga i odmah se vratiti.
Možda će donijeti kakve novosti pa čak i novine."
Čovjek zatim podignu pogled, ugleda strance, stupi u stranu da bi ih bolje obasjalo
svjetlo koje je prodirale kroz vrata i pomno ih pogleda:
"God evening, ser", pozdravi plavokosi. "Pokisli snio do kože. Ima li ovdje kakvo
mjestance gdje bismo se mogli osušiti?"
II
"Ima" odgovori ovaj. "Ima štaviše i takvih mjesta na kojima ćete moći spavati na
suhome, ukoliko, naime, ne spadate u onu vrst ljudi koje čovjek radije ne pušta da
uđu."
"Ne brinite ništa, ser! Mi smo čestiti zapadnjaci, džentlmeni koji vam neće nanijeti
nikakve štete, već će platiti sve što dobiju."
"Ako je vaša čestitost tolika koliko ste visoki, onda ste svakako najveći džentlmeni pod
suncem. No, samo uđite, tamo nalijevo u onu manju prostoriju i recite shopmanu1 da
mu, enginner2, poručuje da smijete ostati. Ubrzo ćemo se opet vidjeti."
On ode, a oni ga poslušaše.
Unutrašnjost daščare sačinjavala je jednu jedinu veliku prostoriju u kojoj je samo
nalijevo bio mali dio napola odvojen zidom od dasaka visokim poput čovjeka. U velikoj
prostoriji nizali su se cijeli redovi grubih stolova i klupa, zabijenih u zemlju, a između
njih i uza stijene bile su redom svrstane postelje, ispunjene uglavnom suhom travom i
sijenom. Četiri ognjišta na kojima su plamtjele velike vatre donekle su osvjetljivale
prostoriju. Svjetiljki ili svijeća nije bilo pa se tako u plamsanju vatre činilo kao da su sve
osobe i svi predmeti nekako sablasno nemirni, vječno u pokretu.
Uz stolove je sjedilo i na ležaj ima se ispružilo otprilike dvije stotine željezničkih radnika,
mali momci dugačkih perčina i žute puti, isturenih jagodičnih kosti i kosih očiju. Sad su
začuđeno pogledali oba ta pretjerano visoka čovjeka.
"Gle! Kinezi!" reče tamnokosi. "Pređimo prijeko u onu manju prostoriju, možda ondje
sjede bijelci."
U tom drugom odjelu nalazilo se također nekoliko stolova za kojima su sjedili bijeli
radnici, pušeći i pijući, sve sami krupni, čvrsti muškarci od kojih je vjerojatno mnogi
vidio već i bolju prošlost, a poneki samo zbog toga došao ovamo jer se na civiliziranom
istoku više nije smio pokazivati. Čim su ugledali goste, njihov veoma glasan razgovor
odmah utihnu. Začuđenim pogledima pratili su ih do gostinske tezge na koju se
shopman naslonio među brojnim bocama i čašama.
"Rail-roaders?"s upita on kimnuvši kad su ga pozdravili.
1 Opskrbnik.
2 Inženjer.
3 Željezničari.
12
"Ne, ser", odgovori plavokosi. "Ne namjeravamo džentlmene koji sjede ovdje prikratiti
za njihovu zaradu. Mi smo zapadnjaci pa tražimo vatru uz koju bismo se mogli osušiti.
Engineer nas je poslao k vama."
"Možete li platiti?" upita shopman, mjereći oštro visoke ljude.
"Možemo."
"Onda možete dobiti sve što trebate, a kasnije i fini odvojeni ležaj za spavanje tamo iza
sanduka i bačava. Sjedite za ovaj stol uz peć. Ondje je dosta toplo; onaj drugi stol je
određen za činovnike i više džentlmene."
"Well! Vi nas dakle ubrajate među niže džentlmene? S obzirom na našu visinu ne bih to
smatrao mogućim. Ali to nas ništa ne smeta. Donesite nam čaše, vruće vode, šećera i
ruma! Htjeli bismo se i iznutra ogrijati."
Oni sjedoše za stol koji irn je bio dodijeljen i nalazio se u blizini vatre, tako da su se
njihova mokra odijela mogla ubrzo osušiti. Uskoro dobiše ono što su naručili i smiješaše
grog. Bijeli radnici su čuli da se ne moraju bojati konkurencije; to je bilo dovoljno da
nastave svoj prekinuti razgovor.
Za stolom za službenike i "više džentlmene" sjedio je jedan jedini čovjek, kome možda
nije bilo još ni trideset godina; bio je odjeven kao bijeli lovac, ali se po boji njegove kože
i po crtama lica dalo razabrati da ne pripada kavkaskoj rasi. Svakako je bio mestic,
jedan od onih mješanaca koji, doduše, nasljeđuju tjelesne odlike obaju roditelja, ali
kadšto na žalost i njihove moralne nedostatke. Bio je snažan i gibak kao panter i crte
lica bile su mu vrlo pametne, no njegove tamne oči ležale su skrivene ispod duboko
spuštenih kapaka i trepavica, vrebajući kao što par divljih mačaka vreba na plijen.
Činilo se da se i ne osvrće na oba stranca ali mu je pogled ipak često i skriveno poletio
prema njima, a k tome je i glavu okrenuo na njihovu stranu da čuje o čemu će govoriti.
Imao je razloga da ustanovi što ih je dovelo u taj kraj i kane li ovdje ostati. Na žalost
nije razumio nijednu od njihovih riječi, premda su dosta glasno govorili, ali njemačkim
jezikom koji on nije poznavao.
Natočivši čaše, oni se nazdrave i ispiše do kraja. Onda crnokosi postavi čašu preda se na
stol i reče:
"Tako, to je bila dobrodošlica što smo je jedan drugome dužni, a sad da prijeđemo na
stvar! Vi ste dakle zapravo
13
puškar, a vaš otac je to također bio. Sve ako i jesmo rođaci, ipak ću vam reći da još ne
znam da li se prema vama imam vladati kao prema rođaku."
"Zašto to ne biste smjeli?"
"Zbog baštine."
"Kako to?"
"Prevarili su me za baštinu."
"I mene!"
"Zar zaista? Vi također niste ništa dobili?"
"Ni pare!"
"Pa ipak je baštimcima tamo prijeko isplaćen vrlo velik iznos!"
"Da, isplaćen je Timpeovim nasljednicima u Plauenu, ali nije meni, premda sam ja isto
tako pravi Timpe kao i oni."
"Dopustite mi da najprije ispitam je li to tačno. Kako glasi vaše puno ime?"
"Kazimir Obada Timpe."
"A kako vam se zvao otac?"
"Rehabeam Zaharija Timpe."
"Koliko je braće imao vaš otac?"
"Petero. Tri najmlađa su otišla u Ameriku. Vjerovala su da će se ondje brzo obogatiti
jer u Americi ljudi trebaju mnogo pušaka. Sva braća su bili puškari."
"Kako se zvao onaj drugi brat koji je ostao u Plauenu?"
"Ivan Danijel. Umro je, ostavivši dva sina, naime Petra Mihu i Marka Apsalona; oni su
naslijedili onih stotinu tisuća talira koji su im bili poslani iz grada Favette u Alabami."
"To je tačno, to je savršeno tačno! Budući da poznajete
sva ta mjesta i osobe, dokazujete da ste zaista moj bratić."
"Oh, ja to mogu i bolje dokazati. Pomno sam spremio
sve svoje isprave i papire; nosim ih na srcu pa vam ih mogu
odmah -"
"Ne sada, ne sada, možda kasnije", upadne mu u riječ njegov subesjednik. "Vjerujem
vam. Sigurno znate i to zašto je to petero braće i zašto su svi njihovi sinovi dobili takva
biblijska imena?"
"Znam. To je prastari običaj u obitelji od kojeg nitko nije odstupio."
"Tako je! Taj običaj dao se lako zadržati i u Sjedinjenim Državama jer Amerikanci
također vole takva imena. Moj otac je bio treći brat. Zvao se David Makabejac i ostao-je
14
u New-Yorku. Ja se zovem Hazael Benjamin. Oba najmlađa brata zašla su dublje u
zemlju i naselila se u gradu Favette u državi Alabama. Najmlađi brat zvao se Jozef
Habakuk. Umro je ondje bez djece i ostavio veliku zaostavštinu. četvrti brat, Tobija
Holoferno umro je u istom gradu; njegov jedini sin, Nahum Samuel, varalica je."
"Kako to?"
"Zar to ne uviđate? Ja ni o čemu nisam imao ni pojma. Moj otac se doduše u prvo
vrijeme dopisivao sa svoja dva brata u Favetteu, ali je to dopisivanje malo-pomalo
zamrlo sve dok na kraju gotovo i nisu jedni na druge zaboravili. Udaljenosti u
Sjedinjenim Državama su tako velike da čak i braća postepeno jedan dragoga gube iz
vida. Nakon očeve smrti nastavio sam njegov posao, ali jedva da sam zasluživao više
nego što sam trebao za život. Onda sam slučajno u Ho-bokenu sreo nekog useljenika iz
Plauena. Dakako da sam ga odmah upitao za moje tamošnje rođake i začudio se do-
znavši da su od Habakuka u Favetteu naslijedili stotinu tisuća talira. A ja nisam dobio
ništa! Mislio sam da će me udariti kap! Imao sam pravo da tražim svoj dio pa sam
napisao sigurno deset i više pisama u Favette, no nisam dobio odgovor. Onda sam
stvorio odluku, prodao svoju radionicu i otputovao onamo. 4
"Posve pravo, posve pravo, dragi bratiću! No, a što je bilo?"
"Baš ništa jer je ptičica izletjela."
"Kakva ptičica?"
"To možete i sami zamisliti! U Favetteu su vjerovali da je stari Habakuk umro samo kao
osrednje imućan čovjek, ali nitko nije slutio da je bio tako bogat. Vjerojatno zbog
škrtosti nije to nikome pokazivao. Njegov brat Tobija Holoferno umro je prije njega vrlo
siromašan pa je Josef Habakuk uzeo njegova sina, svog sinovca Nahuma Samuela k sebi
u posao. Taj Nahum je varalica. Nije doduše mogao izbjeći da tih stotinu tisuća talira
pošalje u Plauen, ali sa svim ostalim novcem se jednostavno izgubio pa tako i s onih
stotinu tisuća talira koji bi trebali pripasti meni."
"A vjerojatno i s mojim novcem?"
"Svakako!"
"Ništarija! Moj otac je iselio iz Plauena jer se zbog poslovnog suparništva posvadio s
braćom. To je neprijatelj-
15
stvo usprkos velikoj udaljenosti sve više i više raslo tako da jedan za drugoga više nije
htio ni da čuje. Moj otac je umro, a isto tako i njegov brat u Plauenu. Kasnije su mi
njegovi sinovi pisali da su od strica Josefa Habakuka u Americi naslijedili stotinu tisuća
talira. Odmah sam se odvezao u Flauen da se raspitam. Ondje se divno živjelo. Ljudi su
moje bratiće nazivali samo još Timpeovim baštinicima. Napustili su svoje poslove i
živjeli kao knezovi. Vrlo su me lijepo primili pa sam nekoliko tjedana morao ostati kod
njih u gostima. Staro neprijateljstvo nije ni jednom riječju spomenuto, ali isto tako
nisam mogao doznati ništa pobliže o stricu Josefu Habakuku i njegovoj ostavštini. Moji
bratići su dopuštali da vidim njihovo bogatstvo, ali kao da nisu željeli da i ja dobijem
svoj dio. Zato sam se i ja isto tako brzo odlučio kao i vi: prodao sam svoju radionicu,
otišao u Ameriku i iz New-Yorka dakako otputovao izravno u Favette."
"Ah, dakle i vi! Pa što ste ondje našli?"
"Tačno ono što i vi, samo što su mi se ljudi još i smijali. Rekli su mi da tamošnji
Timpeovi nisu nikad bili imućni."
"Glupost! Jeste li u ono vrijeme razumjeli engleski?"
"Nisam."
"Onda su vas kao stranca nasamarili. Što ste zatim poduzeli?"
"Otputovao sam u St. Louis gdje sam se zaposlio kod puškara Henrvja, izumitelja
glasovite Henrvjeve opetuše na dvadeset i pet metaka i nastojao da što bolje naučim
njegovo umijeće i otkrijem njegove tajne, a zatim sam u gradu Napoleonu na Arkanzasu
i Mississippiju dospio u društvo nekolicine prerijskih lovaca kojima sam kao puškar baš
dobro došao. Nisu mi dopustili da pođem dalje, već su me nagovorili da s njima odem u
Stjenjak. Tako sam dakle postao zapadnjak."
"Jeste li zadovoljni s tom promjenom?"
"Jesam. Razumljivo je, međutim, da bi mi bilo milije da sam dobio svojih stotinu tisuća
talira i da mogu živjeti u slasti i lasti kao Timpeovi baštinici."
"Hm. To bi se moglo još dogoditi."
"Teško! Kasnije sam i ja došao na pomisao da je stari Josef Habakuk ipak bio bogat i
da je njegov sinovac Nahum
16
Samuel morao pobjeći s novcem. Tražio sam ga, tražio nekoliko godina, ali uzalud, kako
sam vam već rekao."
"I ja, isto tako uzalud sve dok pred kratko vrijeme nisam našao njegov trag."
"Njegov trag? Zar zaista?" viknu Kazimir, skočivši naglo s klupe tako da su ga svi
prisutni pogledali.
"Mir!" opomenu ga Hazael. "čovjek se ne smije tako uzrujavati. Iz posve pouzdanog
vrela doznao sam da neki Nahum Samuel Timpe, nekad puškar, a sada neizmjerno
bogat, stanuje u Santa Feu."
"Prijeko u Santa Feu? Onda moramo onamo, smjesta onamo, obojica, vi i ja."
"Sporazuman sam s tim, bratiću. Dakako da sam i ja namjeravao da ga potražim i da ga
prisilim da mi izruči novac zajedno s kamatama. Bilo mi je jasno da će to biti teško, vrlo
teško, pa mi je zato milo što sam vas sreo jer ćemo dvojica lakše obaviti posao. Tako
ćemo naglo izaći pred njega da će od straha priznati svoje zlodjelo i odmah nam isplatiti
novac. Mi smo zapadnjaci pa ćemo mu zaprijetiti zakonom prerije. Zar ne?"
"To je samo po sebi razumljivo, potpuno razumljivo!" živo mu odobri Kazimir. "Kakve
li sreće da sam vas sreo! Vas, vas? Nije li glupost, bratiću, da jedan drugome govorimo
vi kad smo tako blizi rođaci i drugovi po sudbini?"
"I meni se tako čini."
"Dakle, govorimo jedan drugome ti, zar ne?"
"Pravo mi je. Evo ti moje ruke, prihvati je! Ponovo ćemo napuniti čaše i ispiti ih u naše
zdravlje i u uspjeh našeg plana. Eto, kucni se!"
"U zdravlje, bratiću, ili bolje reći: u zdravlje, dragi Ha-zaele!"
"U zdravlje! Ali Hazael? Znaš, ljudi su u Sjedinjenim Državama kratki, osobito što se
tiče imena. Jedan drugoga nazivaju Jim, Tim, Ben i Bob i ne izgovaraju sve slogove ako
je jedan jedini dovoljan. Moj otac me je uvijek zvao Haz umjesto Hazael pa sam se
naučio na to. I ti me tako zovi."
"Haz? Hm! Onda bi ti meni morao reći Kaz umjesto Kazimir?"
"A zašto ne?"
"Ne zvuči li to veoma glupo?"
2 Crni Mustang
17
"Glupo? Besmislica! To zvuči dobro, kažem ti; meni se sviđa, a kako drugima zvuči, to
mi je svejedno. Dakle, još jednom, u zdravlje, dragi Kaz!"
"U zdravlje, dragi Haz! U zdravlje Kaza i Haza, najnovijih Timpeovih baštinika!"
Oni se oduševljeno ali tiho kucnuše, pazeći da ne bi zveket čaša privukao pažnju ostalih
gostiju. Zatim reče tamnokosi Haz:
"A sad naprijed u Santa Fe! Ali to se ne da tako lako i brzo izvesti jer ćemo morati na
daleko zaobići."
"Zašto?" upita plavokosi Kaz.
"Jer bismo, pošavši najkraćim putem, morali proći kroz područje Komanča."
"Nisam još čuo da su ti Crvenokošci iskopali ratnu sjekiru!"
"Ni ja nisam čuo, ali su Indijanci čak i u najdubljem miru borbeno raspoloženi i uvijek
su neprijatelji bljedo-kožaca. Osim toga jučer sam sreo jednog pedlara1 koji je došao od
njih. Ti znaš da Indijanci gotovo nikad ne čine pedlaru ništa nažao jer ga nužno trebaju.
Rekao mi je da se veliki ratni poglavica Tokvi Kava sad ne nalazi kod svog plemena, već
da je otišao s nekolicinom svojih najboljih ratnika, ne rekavši kamo."
"Tokvi Kava, taj krvnik lovaca? Iz toga se stvarno može naslutiti da opet smišlja jednu
od svojih okrutnosti. Ja se zaista ne bojim ni jednog Crvenokošca, ali sve ako je čovjek
ne znam kako hrabar, ipak je bolje da ne sretne takvog momka. Zato predlažem da
radije pođemo zaobilaznim putem i da tjedan dana kasnije stignemo u Santa Fe. Naš
Nahum Samuel nam sigurno neće upravo sada po drugi put pobjeći."
"Sve ako i pobjegne, pronaći ćemo njegov trag pa bismo ga sigurno ..."
Tu su ga prekinuli jer se inženjer vratio i doveo sa sobom još dva čovjeka. Živo zanijeti
u svoj razgovor, Kaz i Haz nisu čuli višekratno zviždanje lokomotive. Stigao je vlak s
građom, inženjer ga je otpremio i sad se vratio u pratnji jednog nadglednika i
skladištara. On kimne obojici zapadnjaka u znak pozdrava, a tada sva trojica sjedoše
i Putujući trgovac.
18
k onome mladiću za stol namijenjen činovnicima i "višim džentlmenima." I oni naručiše
grog, a zatim upita mješanac:
"No, ser, jesu li stigle novine?"
"Nisu", odgovori inženjer, "stići će tek sutra. Ali ipak sam dobio vijesti."
"Dobre?"
"Na žalost ne. Morat ćemo ubuduće biti veoma oprezni."
"Zašto?"
"Jer su u blizini posljednje stanice pronađeni tragovi Indijanaca."
Bilo je kao da su mladićeve oči, napola sakrivene ispod vjeđa, zlobno zasvjetlucale, no
glas mu je zvučao posve nemarno kad je rekao: "Pa to nije razlog da budemo posebno
oprezni."
"Mislim da ipak jest!"
"Pshaw! Ni jedno pleme nije iskopalo ratni tomahavk, a sve kad bi i bilo tako, ipak ne
smijemo po otiscima nekoliko stopa odmah zaključiti da se u blizini nalaze neprijatelji."
"Prijatelji se pokazuju. Tko se sakriva, nema dobre namjere; to mogu i sam sebi reći,
premda nisam ni skaut1 ni zapadnjak. No vi ste valjan izvidnik i poznajete ovaj kraj.
Namjestio sam vas da budno obilazite po okolici."
Gipkim mladićevim tijelom i njegovim licem prijeđe laki trzaj kao da kani planuti, no
onda se svlada, odgovorivši mirno:
"Učinit ću to, ser, premda znam da nije potrebno. Tragovi Indijanaca su samo za
vrijeme rata opasni. I još nešto: Crvenokošci su često bolji i vjerniji od bijelaca."
"Ovo mišljenje služi na čast vašoj čovjekoljubivosti, ali ja bih vam na mnogo primjera
mogao dokazati da se varate."
"A ja vama na još više da imam pravo. Je li ikad neki čovjek bio vjerniji nego što je
VVinnetou vjeran Old Shat-terhandu?"
"VVinnetou je iznimka. Poznajete li ga?
"Još ga nisam vidio."
"Ili Old Shatterhanda?"
"Ni njega, ali poznajem njihova djela."
"Onda ste sigurno čuli i za Tanguu, poglavicu Kiowa?"
i Vodič, izvidnik.
19
"Jesam."
"Kakav li je samo izdajica bio taj nitkov! U vrijeme kad je Old Shatterhand bio još
surveyor1, pretvarao se kao da je njegov zaštitnik, ali mu je ipak neprekidno pokušavao
oduzeti život. Sigurno bi ga bio ubio da taj bijelac nije bio pametniji i snažniji od njega.
Dakle, gdje nalazite vjernost o kojoj ste govorili? A što se tiče toga, da tragovi Crveno-
kožaca samo u ratu predstavljaju opasnost - nisu li Siouxi Ogallalla u miru više puta
napali vlakove? Nisu li u miru ubijali ljude i otimali žene? Zbog toga su bili kažnjeni, ali
nisu ih kaznile velike Čete lovaca i vojske, već samo dva čovjeka: Winnetou i Old
Shatterhand. Kad bi se jedan od njih nalazio ovdje, onda se zaista ne bih brinuo zbog
tih indijanskih tragova."
"Pshaw! Pretjerujete, ser! Ta dva čovjeka je zaista poslužila velika sreća, i to je sve. Ima
još takvih kao što su oni pa čak i boljih."
"Gdje?"
Skaut ga ponosno i izazovno pogleda u lice i odgovori:
"Ne pitajte već se ogledajte oko sebe!"
"Da ne mislite možda sebe samoga?"
"A što onda ako mislim?"
Inženjer ga je htio već ukoriti, ali nije dospio da to učini jer je Kaz sa dva koraka svojih
dugačkih nogu prišao bliže, uspravio se pred skautom u svojoj punoj visini i rekao:
"Sine moj, vi ste najveći šupljoglavac koji postoji!"
Skaut skoči za tren oka na noge i trgnu nož iz pojasa, ali Kaz je još brže napeo revolver
i, uperivši ga u nj, opomenu:
"Samo se nemojte prenagliti, my hoy! Navodno ima ljudi koji ne mogu podnijeti metak
kroz svoju ludu glavu, a meni se čini da ste i vi jedan od njih."
Revolverska cijev uperena u nj nije dopuštala skautu da se posluži svojim nožem. Zato
bijesno siknu na dugajliju:
"Kakva posla imam ja s vama? Tko vam je dopustio da se miješate u naš razgovor?"
"Ja sam, mladiću, ja sam. A kad ja sam sebi nešto dopustim, onda bih htio da vidim
čovjeka komu to nije pravo!"
"Vi ste surov čovjek, ser!"
i Mjernik, geodet.
20
"Well, taj odgovor primam jer vidim da vam se sviđam. Pobrinite se sad za to da se i vi
meni svidite jer ćete inače proći onako kao onda kod Timpeovih baštinika."
"Timpeovih baštinika? A tko ste vi zapravo, ser?"
"Ja sam jedan od onih koji ne dopuštaju da se bilo kako omalovažavaju Winnetou i Old
Shatterhand. Više ne trebate ni znati. Ostajte mi zdravo, my boy i smjestite svoj nož
lijepo za pojas da se ne biste porezali."
Kaz se vrati k svom stolu i ravnodušno sjedne. Skaut ga je pri tome promatrao, a oči su
mu svjetlucale od bijesa. Tetive mu se napeše da skoči na čovjeka koji ga je uvrijedio, ali
nije smogao hrabrosti da to učini. U držanju tog dugačkog mršavog muškarca bilo je
nešto što ga je obuzdavalo. On spremi nož i sjedne, promrmljavši kao da govori sebi, da
bi se ispričao pred svojim društvom za stolom:
"Taj klipan je očito lud pa uopće ne može uvrijediti razboritog čovjeka. Pustimo ga
neka brblja."
"Neka brblja?" odvrati inženjer. "Naprotiv, taj čovjek kao da je veoma zubat. Drago mi
je da se zauzeo za Old Shatterhanda i Winnetoua jer djela i doživljaji te dvojice junaka
sa Zapada sačinjavaju moj najmiliji predmet razgovora. Htio bih da vidim da li ih on
zaista poznaje."
Obrativši se prema drugom stolu, upita:
"Rekoste da ste zapadnjaci, ser. Jeste li ikad sreli Win-netoua i Old Shatterhanda?"
Sitne Kazove mišje oči zasvjetlucaše od užitka.
"Dakako! Dva sam tjedna jahao s njima."
"Silno! Ne biste li došli k nama i pripovijedali nam
0 tome?"
"Ne bih."
"A zašto?"
"Jer nemam dara za pripovijedanje, ser. Pripovijedanje vam je zaista čudna stvar. To
treba da je prirođeno. Često sam to već pokušao, ali nije uspijevalo. Redovito počinjem
u sredini i svršavam na početku. Mogu vam samo ukratko reći, da smo tom prilikom
imali i družbu od osam bijelaca
1 da smo pali u sužanjstvo plemena Upsaroka koji su nas odredili za mučenički stup.
Old Shatterhand i Winnetou su doznali za to, potražili naš trag, pošli za nama, prišuljali
se Upsarokama i noću nas izbavili, posve sami, bez ičije pomoći. Pravo majstorsko djelo
kakvo sigurno nikad ne bi uspjelo
21
vašem skautu koji sjedi tamo kod vas i koji je malo prije tako razjapio gubicu."
Skaut je skoro opet planuo, ali ga inženjer pretekne, upitavši brzo:
"Znate li možda gdje se ta dvojica sad nalaze, ser?"
"Nemam pojma. Spomenuli su da će Old Shatterhand otputovati u jednu od onih
staromodnih zemalja, u Egipat ili Perziju, mislim da se tako zovu, ali da će se ubrzo
vratiti."
"Zaista bih ih vrlo rado vidio. A osobito njihovo oružje! Je li ono zaista tako izvrsno
kako se pripovijeda?"
"Dakako, ser. Winnetou još nikad nije promašio iz svoje srebrne puške pa joj nema
ravne. Old Shatterhandova med-vjedarka je strašna toljaga koja pogađa na
nevjerojatno veliku udaljenost. A tek njegova henrvjevka! Zamislite samo, ser: dvadeset
i pet metaka za pola minute! Ja sam bio puškar i znam što to znači. Mislim da je Henry
izradio samo deset takvih opetuša, ali tko ih ima i gdje su? Nijedna od njih nije poznata,
osim Old Shatterhandove. Koliko bi za nju platio poznavalac oružja! - Ali, ser, ako nam
želite iskazati uslugu, onda nam recite kamo bismo mogli smjestiti konje. Htio bih da ih
sigurno spremim pod krov jer ste maločas govorili o indijanskim tragovima."
"Zar se i vama ti tragovi čine sumnjivim?"
"Dakako! Onaj pametnjaković tamo može misliti što god hoće, ali ja znam na čemu
sam."
"Onda smjestite konje u spremište za alat koje ima dobru i čvrstu bravu. Naš skladištar,
ovaj džentlmen ovdje, odvest će vas onamo, a pobrinut će se da nahrani i napoji konje."
Skladištar spremno ustane, a Kaz i Haz pođoše za njim k svojim konjima.
Bijeli željeznički radnici su pažljivo slušali taj razgovor. Zanimao ih je isto toliko kao i
njihovog pretpostavljenog. Inženjer iskoristi odsutnost obaju lovaca da ukori skauta
zbog njegova vladanja, a ovaj to primi prividno mirno dok je u sebi bjesnio. Malo
kasnije izvana se opet začu topot konja.
"Što je to?" začuđeno upita inženjer. "Oni dovode konje natrag, a u suši je dovoljno
mjesta."
On pogleda prema ulazu i opazi kako u kuću ulaze dva posve druga čovjeka: jedan
bijelac i jedan Indijanac.
22
Prvi nije bio ni odviše visok ni previše plećat. Tamno-plava brada okruživala mu je
suncem opaljeno lice. Nosio je kožnate lovačke hlače ukrašene resama, kožnatu lovačku
košulju također na šavovima ukrašenu resama, dugačke čizme navučene iznad koljena i
pusteni šešir širokog oboda o čiju su vrpcu okolo naokolo bili zataknuti vršci ušiju
strašnih sivih medvjeda. Za širokim pojasom od remenja bila su zadjenuta dva revolvera
i jedan bowie nož. Činilo se da je pojas sav pun naboja, s njega je visilo i nekoliko
kožnatih vrećica u kojima su se vjerojatno nalazili svi oni sitni predmeti što ih treba
zapadnjak. S lijevog ramena visio mu je o desnom boku svijeni laso, višestruko ispleten
od remenova, a oko vrata na svilenoj uzici mirovna lula ukrašena perjem kolibrića i
umjetnički izrezbarena indijanskim znakovima. Široki remen pridržavao je na leđima
tog čovjeka neobično dugačku i tešku dvocijevku dok je u desnici držao lakšu
jednocijevku.
Indijanac je bio odjeven jednako kao i bijelac, samo što je umjesto dugačkih čizama
nosio lake mokasine ukrašene dikobrazovim bodljikama. Bio je gologlav, a gusta
plavičasto--crna kosa bila mu je začešljana u visoku punđu sličnu kacigi i isprepletena
kožom zmije čegrtuše. Oko vrata nosio je vrećicu s amajlijama, vrlo dragocjenu mirovnu
lulu i trostruki đerdan od grizlijevih kandži, sjajan dokaz njegove smjelosti i hrabrosti,
jer nijedan Indijanac ne smije nositi znakove pobjede što ih nije sam zadobio. I on je
isto tako nosio laso i pojas s revolverima, bowie nožem i kožnatim vrećicama, a u desnici
je držao dvocijevku čiji su drveni dijelovi bili nagusto okovani sjajnim srebrnim
čavlima. Izraz njegovog ozbiljnog, muškarački lijepog lica, mogli bismo nazvati gotovo
rimskim. Usprkos tamnoj baršunastoj boji njegovih očiju, u njima je sjala mirna, topla
vatra. Jagodične kosti bile su mu jedva vidljivo istaknute, a boja njegove kože bila je
mutno svijetlosmeđa s lakom brončanom na-hukom.
Pridošlice nisu bili nikakvi divovi; u daščaru su ušli mirno i skromno, a ipak je njihova
pojava upravo vanredno djelovala. Kinezi smjesta utihnuše, a bijeli radnici u manjoj
prostoriji i nehotice ustadoše. Ustali su štaviše inženjer, njegov nadglednik i skaut, a
shopman se pokušao čak nakloniti, iako vrlo nespretno.
23
Činilo se da njih dvojica uopće ne zapažaju udivljenje što su ga izazvali. Indijanac
pozdravi samo lakim, ali nipošto oholim kimanjem glave, dok bijelac prijazno reče:
"Good evening, gospodo! Ostanite sjediti, ne želimo da vas smetamo." Zatim se obrati
gostioničaru: "Možemo li kod vas dobiti kakvo dobro sredstvo protiv gladi i žeđi, ser?"
"Readily, with pleasure, ser!" odgovori ovaj. "Na usluzi vam stoji sve što imam. Sjedite
ovamo uz toplu vatru, gospodo! Ovdje već doduše sjede dva zapadnjaka koji su načas
izašli, ali ako vas to smeta, oni će vam ustupiti mjesto."
"To nipošto ne želimo. Oni su prije nas bili ovdje pa imaju dakle i veće pravo. Kad se
vrate, mi ćemo ih upitati da li dopuštaju da sjednemo k njima. Najprije nam malo
zagrijte pivo, a onda ćemo vidjeti što imate za jelo."
Po puškama što su ih Kaz i Haz ostavili, opaziše gdje su ta dvojica pa sjedoše za drugu
stranu stola.
"Divni momci!" šapnu inženjer svojim susjedima. "Cr-venokožac se drži kao kralj, a i
bijelac isto tako."
"A pogledajte Indijančevu pušku" isto tako tiho odgovori nadglednik. "Ti silni srebrni
čavli u njoj! Da nije to ..."
"Thounderstorm! Srebrna puška. Winnetou! Pogledajte samo ovu tešku bijelčevu
dvocijevku! Nije li to glasovita medvjedarka? A ova mala laka puška! Da to nije
henrvjevka. Nisu li..."
Uto se izvana začu Kazimirov glas:
"Ali devils! Kakvi su to konji? Tko je stigao?"
"Ne znam", odgovori skladištar koji se s oba bratića vratio iz suše.
"Dva vrana ždrijepca s crvenim nozdrvama i s kovrči-com u grivi koja odaje
punokrvnost! Poznajem ih, a i njihove jahače! Indijanska oprema! Tačno! Kakve li
radosti! Upravo onako kao kod Timpeovih baštinika! Brzo uđite, upoznat ćete dva
najglasovitija zapadnjaka!
Dugačkim koracima uđe Kaz u kuću, a Haz i skladištar za njim. Lice mu se sjalo od
radosnog iščekivanja. Kad je ugledao poglavicu Apaša i njegovog bijelog prijatelja i
krvnog pobratima, on upravo jurnu k njima, pruži im u znak dobrodošlice obje ruke,
viknuvši:
"Da, to su oni! Nisam se prevario! Winnetou i Old Shat-terhand! Kakve li radosti!
Kakve silne radosti! Dajte mi ruke, gospodo, da ih stisnem!"
24
Old Shatterhand mu pruži desnicu i odgovori, prijazno se nasmiješivši:
"Vrlo se radujem što vas vidim, mister Timpe. Evo vam ruke. Ako je želite stisnuti,
izvolite se samo poslužiti."
Kaz je zgrabi, strese iz sve snage, viknuvši ushićeno:
"Mister Timpe, mister Timpe ste me nazvali! Dakle me još poznajete? Niste me
zaboravili, ser?"
"Ne zaboravlja se tako lako čovjek s kojim se proživi toliko toga koliko smo nas dvojica
prozivjeli onom prilikom s vama i s vašim drugovima."
"Da, da, to je bila prokleto gusta kaša u koju smo zapali. Trebali smo biti ubijeni, a vi
ste nas spasili. Budite sigurni da vam to nikad neću zaboraviti. Upravo maločas smo
govorili o toj pustolovini. Hoće li mi i Winnetou, veliki poglavica Apaša, dopustiti da ga
pozdravim?"
Winnetou mu pruži ruku, odgovorivši u isti mah ozbiljno i blago:
"Winnetou pozdravlja svog bijelog brata i moli ga da sjedne k njemu."
Uto ustane inženjer, vrlo se uljudno nakloni i reče:
"Oprostite što sam tako slobodan, džentlmeni! Nemojte sjesti onamo. Ja vas pozivam da
sjednete za naš stol, rezerviran samo za činovnike i istaknute osobe."
"Činovnike i istaknute osobe?" odvrati Old Shatterhand. "Mi nismo činovnici, a ne
mislimo se bilo čim isticati. Hvala vam na pozivu, ali molimo vas da nam dopustite da
ostanemo ovdje."
"Kako god hoćete, ser. Bilo bi nam samo drago da ste nam iskazali čast i dopustili nam
da popijemo čašicu s tako glasovitim zapadnjacima i malo se porazgovorimo s njima."
"Tom razgovoru ne želimo izbjeći. Vjerujem da ste vi službenik ovog dijela pruge."
"Ja sam inženjer i zovem se Leveret. Ovdje vidite mog nadglednika i skladištara, a tamo
sjedi vodič koji se brine za našu sigurnost."
Govoreći to, pokaza rukom u osobe što ih je spomenuo. Old Shatterhand dobaci veoma
kratak i posve neupadljiv pogled skautu, ali ga je pri tom ipak oštro i ispitivački omje-
rio, a zatim upita:
"Skaut koji se brine za vašu sigurnost? Kako se zove laj čovjek?"
25
"Yato Inda1. Ima indijansko ime jer mu je majka Indijanka."
Bijeli lovac omjeri mješanca oštrijim pogledom, a zatim tako tiho reče "hm!" da je to
čuo samo Apaš. Na njegovom se licu nije dalo razabrati što misli, ali činilo se da je
poglavica smatrao da nema razloga da i on šuti pa se obrati skautu:
"Neka mi moj brat dopusti da se porazgovorim s njim. Ovdje mora svatko biti oprezan,
a ako je za osiguranje toga logora potreban skaut, onda mora da postoje neprijatelji koji
ugrožavaju logor. Tko su ti ljudi?"
Skaut mu odgovori uljudno, ali ipak malo hladno: "Čini se da ne možemo imati
povjerenja u Komanče."
Winnetou pomaknu glavu kao da nešto osluškuje i kao da bi svaku riječ toga čovjeka
želio posebno ocijeniti. Čuvši odgovor, on zamišljeno počeka još nekoliko sekundi, a
zatim reče:
"Ima li moj brat kakva razloga za tu sumnju?"
"Pravog razloga nema, već samo slutnju."
"Moj brat se zove Yato Inda. Yato znači ,dobar To je riječ jezika plemena Navajo; inda
znači, "čovjek"; to je apaška riječ. Navajosi su također Apaši pa tako naslućujem da je
crvena majka mog bljedoputog brata bila Apaškinja."
Skautu je to pitanje očito bilo neugodno: pokušao je da izbjegne odgovor odvrativši
nevoljko:
"Kako to da se veliki Winnetou raspituje za nepoznatu indijansku squaw2?"
"Jer je, ona tvoja majka", čvrsto i oštro odvrati poglavica. "I jer ja, kad se već nalazim
ovdje, želim znati kakav se čovjek brine za sigurnost ovog mjesta. Kojem plemenu je
pripadala tvoja majka?"
Budući da ga je Winnelou tako oštro pogledao i upitao, skaut nije mogao šutjeti.
"Plemenu Pinal-Apaša." "I ona te je naučila govoriti?" "Jest, dakako."
1 Dobar čovjek.
2 Žena.
26
"Ja poznajem sve jezike i sva narječja Apaša. Oni izgovaraju mnoge glasove istodobno
jezikom i grlom koje ti izgovaraš samo jezikom, upravo onako kao što to rade Ko-
manči."
Skaut planu:
"Kaniš li time možda reći da sam ja sin žene iz plemena Komanča?"
"A ako to ustvrdim?"
"Tvrdnja još nije dokaz. Sve da je moja majka i pripadala plemenu Komanča, iz toga
još ni izdaleka ne slijedi da ja pristajem uz Komanče."
"To je istina. Ali poznaješ li Tokvi Kavu, Crnog Mustanga, najopasnijeg poglavicu
Komanča?"
"Čuo sam za nj."
"On je imao kćer koja je postala squaw jednog bljedo-košca; oboje je umrlo i ostavilo
sina kojega je Crni Mustang odgojio u najvećem neprijateljstvu prema bijelcima. Tog
dječaka je nekoć jedan od njegovih drugova u igri porezao nožem po desnom uhu. Kako
dolazi do toga da ti govoriš kao Komanč i imaš posjekotinu na desnom uhu?"
Čuvši to, skoči skaut na noge, i ljuti to viknu:
"Upravo tu posjekotinu zahvaljujem neprijateljstvu Komanča; zadobio sam je u jednoj
borbi prsa o prsa. Ako sumnjaš u to, pozivam te na borbu!"
"Pshaw!"
Winnetou odvrati samo tu jednu riječ neopisivo nemarnim glasom, a zatim se okrenu i
posegne za pivom što ga je donio gostioničar.
Kao što se obično zbiva nakon takvih nemilih prizora, nastala je duboka tišina prije
nego što je za oba stola opet počeo razgovor. Kasnije upita inženjer kane li Old
Shatterhand i Winnetou prenoćiti u logoru, a kad su mu oni to potvrdili, on im ponudi
gostoprimstvo u svom stanu, i doda:
"Onoj dvojici džentlmena, koji su došli prije vas, uredit će shopman ležaje kod sebe;
ovdje više nema mjesta. A u spavaonici kod Kineza koji cijelu noć hrču? Nipošto!
Morali smo uzeti u posao Kineze sa zapada jer nismo mogli pronaći bijele radnike.
Kinezi su jeftiniji a osim toga ih je i lakše obuzdati od onih bijelih propalica na koje
bismo inače bili upućeni. Recite, ser, primate li moj poziv?"
27
Old Shatterhand dobaci poglavici upitni pogled i opazi da je ovaj u znak pristanka lako
kimnuo glavom pa odgovori:
"Da, prihvaćamo ga uz pretpostavku da možete i naše konje smjestiti na sigurno
mjesto."
"Smjestit ćemo ih. Smjestili smo već i konje ove dvojice džentlmena. Ne biste li htjeli
najprije pogledati moj stan?"
"Da, pokažite nam ga! Uvijek je dobro da čovjek unaprijed upozna mjesto na kojem će
provesti noć."
Winnetou i Old Shatterhand uzeše svoje oružje i pođoše za inženjerom do neke nedaleke
niske zgrade čiji su zidovi bili sagrađeni od kamena jer je ta kuća imala kasnije služiti
kao stan čuvara mosta. Inženjer otvori ulazna vrata i pripali svjetiljku. U sobi je stajala
peć, stol, nekoliko stolica, a osim različitog alata i posuda, još i prostrani ležaj. Oba gosta
izjaviše da su zadovoljni. Sad bi htjeli još poći da smjeste svoje konje. Inženjer im
dobaci:
"Nećete li svoje stvari odmah ostaviti ovdje? Zašto da pokrivače i puške bez potrebe
vučete za sobom?"
Nije bilo razloga da ga odbiju. Zidovi su bili čvrsti, prozori tako maleni da se nitko nije
mogao provući kroz njih, vrata od čvrsta drveta s dobrom bravom pa se činilo da će
spomenuti predmeti biti ovdje sigurni. Winnetou i Old Shatterhand ostaviše, dakle,
svoje puške, a zatim odvedoše konje u sušu gde su se već nalazili konji Timpeovih. Konji
su dobili vode i hrane, a zatim se njih trojica vratiše u kuću.
Putem ih je inženjer pozvao da budu njegovi gosti na večeri, a zatim dodao:
"Večerat ću dakle s vama, a ne sa svojim ljudima, pogotovu jer se čini da vam se jedan
od njih, naime naš skaut ne sviđa. Molim, mister Winnetou, recite mi, imate li razloga
da mu ne vjerujete?"
"Winnetou nikad ništa ne govori i ne radi bez razloga", odvrati poglavica.
"Ali taj čovjek je uvijek bio vjeran i pouzdan!"
"Winnetou ne vjeruje u tu vjernost. Moj brat će već vidjeti koliko će ona potrajati. Taj
čovjek se naziva Yato Inda, ,Dobar čovjek", ali njegovo pravo ime sigurno glasi Ik
Senanda, što u jeziku plemena Komanča znači ,opaka zmija"."
"Zar postoji Komanč s tim imenom?"
28
"Tako se zove onaj mješanac, unuk Crnog Mustanga o kojemu je Winnetou maločas
govorio."
"Mister Winnetou, svaka čast vašoj oštroumnosti i vašem sudu, ali ovaj put mora da ste
se prevarili! Taj skaut mi je već pružio toliko dokaza vjernosti da moram imati
povjerenja u njega,"
"Moj bijeli brat može raditi što god hoće, ali kad budu Old Shatterhand i Winnetou
govorili tako da ih skaut čuje, onda će sve ono, što reknu, biti samo prividno. Howgh!"
Kad su se vratili u shop inženjer naruči kod opskrbnika dobru večeru za pet osoba jer je
sada i oba Timpea smatrao svojim gostima pa sjede k njima za stol. Old Shatterhand
upita dugačkog Kaza što ga je dovelo u taj kraj i kamo kani krenuti. Kaz mu ukratko
ispripovjedi sve o svom nasljedstvu i na kako neobičan način se upravo danas sreo sa
svojim bratićem koji je također baštinik.
"Sad moramo u Santa Fe", nastavi on, "ali na žalost ne možemo krenuti najkraćim
putem."
"Zašto?"
"Zbog Komanča. Odavde ćemo poći prema istoku, a zatim zaokrenuti na jug."
"Hm! Možda bismo mogli zajedno putovati. Mi naime želimo također u Santa Fć,
premda onamo ne odlazimo zbog baštine."
Kaz pljesnu rukama da je sve odjeknulo i u svom oduševljenju odviše glasno viknu:
"To je sreća! Haz, Haz, čuješ li? Smijemo jahati s Old Shatterhandom i Winnetouom!
Sad više nimalo ne marim za sve te Komanče, za tu klatež! Ne moramo poći zaobilaznim
putem, već možemo projahati pored njih!"
"Ne vičite tako!" nasmjehne se Old Shatterhand. "Nema nikakva razloga za to klicanje.
Ni nama ne pada na um da jašemo posred područja Komanča, već smo i mi tačno kao i
vi bili odlučili da ćemo ih zaobići s istoka."
"Kako god hoćete. Što mislite, ser, kad ćemo krenuti odavde?"
"Sutra, čim se naspavamo. Onda ćemo uveče stići do Alder-Springa gdje ćemo
logorovati do jutra."
To je ime posebno naglasio jer je za vrijeme razgovora potajice promatrao skauta i
dobro opazio kako ovaj pažljivo osluškuje, premda se pretvarao kao da ga taj razgovor
ni-
29
malo ne zanima. Uostalom, on nije bio jedini koji je pokazivao tako veliko i potajno
zanimanje za oba glasovita stranca.
Naime, tik uza zid, koji je dijelio veliku prostoriju s Kinezima, od male prostorije,
sjedila su već prije nego što su u kuću ušla oba Timpea, dva "sina neba"1 pušeći i
pijuckajući. Mora da su bili predradnici ili su inače zauzimali kakav malo istaknutiji
položaj jer ni jedan od njihovih zemljaka nije sjeo k njima. Mogli su čuti sve što se
govorilo u susjednoj sobi pa su to i razumjeli jer su već više godina živjeli u Sjedinjenim
Državama pa su u San Francisku naučili engleski.
Na dolazak Haza i Kaza nisu se obazreli više od svih ostalih, ali kad se tamo prijeko u
manjoj sobi poveo razgovor o puškama Old Shatterhanda i Winnetoua te o njihovoj
vrijednosti, stadoše oštrije prisluškivati. Onda su posve neočekivano stigla i ta dva
čovjeka, a Kinezi proviriše najprije radoznalo, a onda pohlepno kroz pukotine između
dasaka te se činilo da ne mogu skrenuti pogledom s dragocjenih pušaka.
Kad se inženjer kasnije vratio svojim gostima, a ovi nisu sa sobom donijeli puške, oba
Kineza kao da su se uznemirila. Njihove rijetke obrve dizale su se i spuštale, usnice su im
se trzale, a prsti grčevito stezali. Nemirno su se pomicali na klupi; očito su ih mučile iste
misli, ali nijedan nije htio da prvi progovori. Naposljetku se jedan od njih nije više
mogao suzdržavati, već tiho upita:
"Jesi li sve čuo?"
"Jesam", odvrati drugi.
"A jesi li vidio?"
"Vidio sam!"
"I puške?"
"I njih!"
"Kako su samo dragocjene!"
"Jesu."
"Kad bismo ih bar imali! Koliko moramo samo raditi, kako se moramo mučiti da bi
naše kosti mogle biti zakopane u domovini kod naših pređa!"
Zatim zašutješe; razmišljali su. Malo kasnije povuče jedan od njih dugačak dim iz lule i
upita namignuvši lukavo:
i Tako su Kinezi u prošlom stoljeću nazivali sami sebe.
"Slutiš li gdje se nalaze puške?"
"Znam to", glasio je odgovor.
"Gdje?"
"U inženjerovoj kući. Kad bismo ih imali, mogli bismo ih zakopati i nitko ne bi znao tko
ih je uzeo."
"A kasnije bismo ih onda mogli prodati u Friscu1 za mnogo, vrlo mnogo novaca. Bili
bismo bogata gospoda pa bismo se mogli vratiti u "Carstvo sredine"2 i svakog dana jesti
lastavičja gnijezda."
"Da, to bi bilo moguće samo ako hoćemo."
Nakon ponovne stanke, za vrijeme koje su jedan drugome pokušavali da s lica očitaju
misli, nastaviše razgovor:
"Inženjerova kuća je od kamena i nitko ne može kroz prozor!"
"A vrata su vrlo jaka i imaju čvrstu željeznu bravu."
"Ali zato krov! Ne znaš li da je napravljen od šindre?"
"Znam. Ako imamo ljestve, možemo u krovu izbušiti rupu i spustiti se u kuću."
"Ljestava ima dovoljno."
"Da, ali gdje bismo zakopali puške? U zemlju? Zarđat će."
"Morali bismo ih dobro umotati. U skladištu ima dovoljno likovih rogožina."
I dosad su govorili šapćući, ali sad se još više prima-koše i nastaviše gotovo nečujno
šaputati. Zatim izađoše iz kuće, drugi nekoliko minuta iza prvoga.
Upravo kad je taj posljednji iščezao, uđe u kuću novi pridošlica, neki Indijanac odjeven
u plavu pamučnu košulju, kožnate leggine3, i iste takve mokasine. Bio je naoružan samo
nožem zadjenutim za pojas. Kosa mu se otvoreno spustila niz leđa, a oko vrata mu je na
ramenu visila velika vrećica s amajlijama.
Zastao je na ulazu da mu se oči priviknu na svjetlo, a onda pogledom obuhvati veću
prostoriju, pa prođe kroz nju i uđe u manju.
Dakako da u tim krajevima Crvenokožac nije bio nikakva rijetkost pa se ni Kinezi nisu
obazirali na pridošlicu. Ni u onoj manjoj prostoriji, u kojoj su sjedili bijelci, nije njegova
pojava izazvala nikakav drugi učinak, osim što su ga ljudi
1 Kratica za San Francisko.
2 Stari naziv za Kinu.
3 Hlače.
31
letimice pogledali, ne osvrćući se više na nj. Prošao je između stolova, držeći se ponizno
kao čovjek koji zna da ga ovdje samo trpe, a zatim čučnu u blizini peći.
Kad je skaut ugledao tog Indijanca, lice mu se naglo tržnu, ali tako strelovito da to nitko
od prisutnih nije opazio. Obojica su se pretvarala kao da se ne poznaju, ali bi ipak tu i
tamo ispod spuštenih trepavica izmijenili poneki pogled; činilo se kao da obojica
razumiju te poglede. Onda skaut ustane sa svog mjesta i pođe prema izlazu, krećući se
polako i nemarno kao da izlazi bez nekih posebnih namjera.
Ali u sobi su ipak bila još dva čovjeka kojima se upravo ta tako očito pokazana
nemarnost učinila upadljivom: Win-netou i Old Shatterhand odmah prividno skrenuše
pogled od vrata, ali samo prividno, jer tko poznaje dobro uvježbane zapadnjačke oči, on
zna da te oči umiju sa strane primiti toliko zraka svjetlosti koliko je potrebno da dobro
razaberu što se tamo zbiva, iako se čini da onamo ne gledaju.
Stigavši do vrata, skaut se okrenu. Vidio je da ga nitko ne promatra pa kratkim i brzim
pokretom ruke dade Crveno-košcu znak što ga je mogao razumjeti samo onaj s kim je
taj znak bio utanačen. Zatim se opet okrene i izađe u tamnu noć.
I Old Shatterhand i VVinnetou su primijetili taj znak. Samo se zgledaše i odmah su, ne
izgovorivši ni riječi, znali šta treba učiniti. Naslućivali su, naime, slijedeće: taj strani
Indijanac stajao je u potajnom sporazumu sa skautom jer je od ovoga dobio znak. Veza
je bila tajna jer su oni pazili da je nitko ne primijeti i ne dozna za nju. Po toj skrovitosti
dalo se zaključiti da je po srijedi neka opaka namjera kojoj treba ući u trag.
Netko je morao poći za skautom da vidi što će taj poduzeti. Budući da se sa sigurnošću
dalo pretpostaviti da se radi o Indijancima, htio je Winnetou obaviti sam tu zadaću. Na
žalost nije smio izaći kroz vrata jer su ova bila previše osvijetljena skaut se sigurno
sakrio tako da je mogao vidjeti svaku osobu koja izlazi iz zgrade. Srećom je Apaš već
malo prije opazio da se iza bačava, svežnjeva i sanduka nalaze mala vrata koja su
vjerojatno služila zato da bi se svi ti predmeti mogli unijeti u dućansku prostoriju i
iznijeti iz nje, a da se ne mora izlaziti na glavna vrata. Poglavica je dakle odlučio da
izađe kroz njih. Da bi to što nezapaženi je
32
izveo, morao je pričekati dok se opća pažnja ne upravi u Old Shatterhanda do čega će
sigurno doći odmah čim Old Shatterhand povede razgovor s Indijancem.
Druga zadaća bila je: preslušati Indijanca i što više doznati na osnovu čega bi se moglo
zaključiti zašto je došao ovamo.
Old Shatterhand nije oklijevao da započne tu istragu; kad su se sve oči uperile u nj i svi
stali slušati što govori, VVinnetou klizne od stola, iščeznu iza bačava te stigne do
spomenutih vrata.
Indijanac je bio snažno građen čovjek srednjih godina. Ubrzo se vidjelo da je i pametan.
Old Shatterhand je to, uostalom, unaprijed predvidio jer takve potajne i opasne naloge
dobivaju obično pametni ratnici.
"Moj crveni brat sjeo je daleko od nas. Neće li jesti i piti?" glasilo je prvo Old
Shatterhandovo pitanje.
Crvenokožac mu odgovori, zatresavši glavom.
"Zašto ne? Zar nisi ni žedan ni gladan?"
"Juwaruwa je i gladan i žedan, ali nema novaca", odvrati Crvenokožac.
"Dakle se zoveš Juwamwa?"
"Da, tako me zovu."
"To u jeziku plemena Upsaroka znači los. Pripadaš li tom plemenu?"
"Da, ja sam ratnik tog plemena."
"Gdje tvoje pleme sada pase konje?"
"U Wyomingu."
"A kako se zove njegov ratni poglavica?"
"Sivi Medvjed."
Old Shatterhand je slučajno nedavno bio kod Indijanaca plemena Vrana koji pripadaju
narodu Dakota pa je mogao ocijeniti da li ga taj Indijanac vara. Odgovori su mu bili
istiniti.
"Ako moj brat ne može platiti, neka sjedne k nama i neka jede s nama", nastavi Old
Shatterhand.
Indijanac ga pogleda ispi ti j ivo i odvrati:
"Juwaruwa je hrabar ratnik; on jede samo s muževima koje poznaje i koji su isto tako
hrabri. Imaš li ti ime, i kako ono glasi?"
"Zovu me Old Shatterhand."
"Old -Shatt------U
3 Crni Mustang
33
Ime mu zasta u grlu. On je doduše samo na trenutak izgubio mir i samosvladavanje, ali
se time ipak izdao. No brzo se opet. sabra i prividno hladnokrvno nastavi:
"Old Shatterhand? Uf! Onda si veoma glasovit bljedo-kožac."
"S kojim možeš dakle mirno jesti. Dođi ovamo k nama pa jedi i pij!"
Umjesto da posluša taj poziv, Indijanac se ogleda, upitavši:
"Ne vidim onog crvenog ratnika koji je sjedio kraj tebe. Kamo je otišao?"
"Mora da je vani u onoj drugoj prostoriji."
"Nisam opazio da je izašao. Ako si ti Old Shatterhand, onda je on sigurno Winnetou,
poglavica Apaša."
"Jest. Gdje ti je konj?"
"Ja ne jašem."
"Što? Upsaroka, koji se nalazi tako daleko od svoga plemena pa da nema konja? Jesi li
ga putem izgubio?"
"Nisam. Nisam ga ni poveo."
"Znači da nemaš ni oružja, osim tog noža?"
"Nemam."
"Mora da za to postoje vrlo važni razlozi."
"Zakleo sam se da ću otići bez konja, naoružan samo nožem."
"Zašto?"
"Jer su i Komanči bili bez konja i drugog oružja."
"Komarici? Gdje su bili?"
"Gore, u blizini naših tadanjih pašnjaka u Dakoti."
"Komanči tako visoko na sjeveru? Čudno."
Sumnja se osjećala i u tonu Old Shatterhandovih riječi. Crvenokožac mu dobaci gotovo
podrugljivi pogled i odgovori:
"Zar Old Shatterhand ne zna da svaki indijanski ratnik mora jednom otići u Dakotu da
odande donese svetu glinu za mirovnu lulu?"
"Ne mora to svaki učiniti, pa svaki i ne čini."
"Ali Komanči su to učinili. Susreli su mene i mog brata. Njega su proboli, a meni je
uspjelo da umaknem. Onda sam se zavjerio na osvetu pa sam pošao za njima u potjeru
bez konja, naoružan samo nožem. Neću mirovati dok ih ne ubijem."
34
"Kad si me već podsjetio na svete običaje, onda sigurno znaš da nijedan Indijanac na
putu do tih nalazišta gline ne smije ubiti drugoga."
"Komanči su svejedno ubili mog brata."
"Hm! Ali zašto si se tako zakleo? Bez konja i samo s nožem? Kako ćeš loviti? Od čega si
putem živio?"
"Treba li da ti to kažem?" ponosno upita Indijanac, vjerujući da je potpuno zavarao
Old Shatterhanda.
"Ne moraš", mirno odgovori ovaj. "Ja samo ne mogu shvatiti da ti tako dugo vremena i
na tako dugačkom putu nisi uopće uzjahao konja."
"Zakleo sam se i održao riječ."
"Nisi, već si je prekršio!"
"Dokaži to!"
"Danas si sjedio u sedlu!"
"Uf, uf!"
"Da, za vrijeme kiše."
"Uf, uf!" ponovi tobožnji Upsaroka. To je zvučalo napola kao prepast, a napola kao
prkos. Skočio je na noge i sad stajao tik pred Old Shatterhandom. Bijeli se lovac sagnu,
prijeđe objema rukama preko njegovih nogu i reče:
"Tvoje hlače su s vanjske strane mokre, a s nutarnje suhe. Kiša nije mogla doseći
unutarnju stranu prislonjenu uz konjsko tijelo."
Indijanac nije bio spreman na taj oštroumni dokaz, ali mu njegova lukavost omogući da
se brzo snađe.
"Svako dijete zna da se unutrašnja strana hlača brže suši od vanjske; Old Shatterhand
treba još mnogo da nauči!"
To je bila velika drskost, ali lovac je ostao potpuno miran. Sve dosad je govorio engleski,
a i Crvenokožac je prilično dobro vladao tim jezikom, no sad mu postavi jedno pitanje u
narječju Upsaroka. Na nj nije dobio odgovor. Postavio je još nekoliko drugih pitanja, ali
s istim uspjehom. Onda čvrsto stavi Indijancu ruku na rame, upitavši ga engleski:
"Zašto mi ne odgovaraš? Zar ne poznaješ jezik svoga naroda?"
"Zakleo sam se da neću govoriti prije dok ne bude osve-ćena smrt mojega brata."
"Tako? Čini se da sve te tvoje zakletve ispadaju nekako neobično! Još mnogo neobičnija
je međutim glupost koju
3 35
pokazuješ, umišljajući da me možeš prevariti. Izdaje te upravo tvoj govor. Ja tačno
znam kako Upsarokc i kako bilo koje drugo pleme izgovara rijeci jezika bljedokožaca. Ti
nisi pripadnik plemena Vrana, već Komanč. Jesi li dovoljno hrabar da to priznaš?"
"Komanči su moji neprijatelji, to sam ti već rekao!"
"Upravo to što ih nazivaš svojim neprijateljima, za mene je dokaz da si Komanč."
"Znači, tvrdiš da sam lažac? Vlada li kod bijelaca običaj da vrijeđaju svoje crvene
goste? Ja odlazim!" On krenu prema vratima.
"Ostani!" zapovjedi Old Shatterhand, uhvativši ga za ruku. 0
Indijanac povuče nož i viknu:
"Tko ima pravo da me zadrži? Ti? Što sam ti učinio? Ništa! Otići ću, a svatko tko me
pokuša zadržati, dobit će ovu oštricu u srce."
Old Shatterhand ga je usprkos tome i dalje čvrsto držao ljevicom. Brzim zahvatom
desnice istrgne mu nož iz ruke i ponovi:
"Ostat ćeš! Počekat ćemo dok se Winnetou vrati, a onda ćemo odlučiti smiješ li poći ili
ne. Sjedi opet onamo gdje si maločas sjedio. Pokušaš li pobjeći, dobit ćeš metak."
On ga zavitla prema mjestu koje je pokazao. Indijanac tresnu o pod; htio je skočiti na
noge, ali se predomisli i os ta čučati na podu. Old Shatterhand sjede opet za večeru i
položi kraj sebe napeti revolver da potkrijepi svoju prijetnju.
Prekinuta večera je nastavljena, ali razgovor se nije više razvio. Malo kasnije vrati se
skaut i sjede na svoje mjesto. Budući da je Indijanca našao u istom položaju u kojemu
ga je i ostavio, nije slutio šta se u međuvremenu dogodilo. Skladištar i nadglednik, koji
su sjedili kraj njega, ispripo-vjediše mu što se zbilo; saslušao ih je i naoko ostao miran,
premda se u sebi brinuo da VVinnetou nije možda prisluškivao.
Kad je Apaš maločas skliznuo kroz stražnja vrata, on je u velikom luku zaobišao kuću
na prednju stranu, misleći da će ondje zateći skauta na kakvom sumnjivom poslu.
Velika otvorena vrata shopa bila su jasno osvijetljena pa ako je Winnetou, obilazeći u
luku oko kuće, neprekidno
36
gledao prema vratima, morao je opaziti svakog čovjeka koji se nalazio između vrata i
njegovih očiju.
VVinnetou je opisivao sve šire i šire lukove, ali uzalud. Često je zastajkivao, osluškujući,
ali isto tako bezuspješno. Vratio se i počeo iznova, ali i opet bez uspjeha. Tako je prošlo
dosta vremena, a onda opazi da se sa strane približuje neki čovjek. Kad je stigao do
vrata i ušao u zgradu, "VVinnetou ga je prepoznao.
"Uf, to je bio skaut", reče sam sebi. "Čini se da ipak nije imao nikakvih potajnih
namjera, zato sam ga ovdje i uzalud tražio. VVinnetou se jednom prevario. Old
Shatterhand će se tome veoma čuditi."
Nije se više trudio da se nezapaženo vrati, već uđe na prednja osvijetljena vrata. Kad ga
je skaut opazio gdje dolazi, osjeti da mu bilo brže udara. Sad se moralo pokazati je li
Apaš nešto čuo ili nije. VVinnetou sjede kraj Old Shat-terhanda, a ovaj mu reče što je
doznao, preslušavajući Indijanca i naposljetku tiho upita:
"Je li mog crvenog brata pratila sreća?"
"Winnetoua nije mogla pratiti ni sreća ni nesreća jer se nalazio u zabludi. Nije se
dogodilo ništa."
"Ali onaj znak što ga je skaut dao Crvenokošcu?"
"To možda i nije bio znak, već nesvjestan pokret ruke."
"Onda sam se i ja prevario, a to ne vjerujem. Taj Indijanac nije Upsaroka, već
Komanč."
"Je li tebi, meni ili kome drugome učinio nešto na žao?"
"Dosad nije."
"Onda ne smijemo s njime postupati kao s neprijateljem. Neka ga moj brat Shatterhand
pusti na slobodu."
"Dobro, ako hoćeš; ali to nerado činim."
Zatim reče Crvenokošcu da može otići. Ovaj polako ustane i zatraži od Old
Shatterhanda da mu vrati njegov nož. Kad ga je dobio, zadjene ga o pojas i reče:
"Ovaj nož je danas dobio više posla jer sam se zakleo novom zakletvom. Old
Shatterhand će ubrzo doznati je li i ta zakletva onako neobična kao što su ostale!"
Izrekavši tu prijetnju, udalji se brzim koracima. Skau-tovo lice pokazivalo je u toku te
posljednje minute uznemirenost pa čak i bojažljivo napet izraz, ali sad se izmijeni tako
da mu se na crtama mogla vidjeti posve očita poruga kojom nije mogao vladati.
Winnetou šapne Old Shatterhandu:
37
"Neka moj brat pogleda skauta."
"Vidim ga."
"On nam se smije."
"Sigurno ima uzroka za to."
"Ima. Njegov pokret ruku maločas je dakle ipak bio znak za Indijanca koga ti smatraš
Komančom. Nismo se prevarili."
"Ti ga nisi vani našao. Tko zna kakvu je podlost pripremio. Zato odsada moramo oštrije
pripaziti na nj. Uvjeren sam da je opasan čovjek."
Old Shatterhand je imao pravo kad je skauta nazvao opasnim čovjekom, a vani je zaista
bila pripremljena podlost.
Izašavši iz kuće, skaut je najprije oprezno izmaknuo iz dosega svjetla, a zatim pošao
ravno naprijed iz shopa i tako prešao otprilike tri stotine koraka sve dok nije čuo neki
tihi glas koji ga je zvao imenom. Ali to nije bilo ime kojim su ga zvali ovdje u logoru, već
neko posve drugo; onaj glas iz tame ga je naime pozvao.
"Dođi ovamo, Ik Senanda! Ovdje smo."
To je dakle zaista bio onaj čovjek kojim ga je Winnetou smatrao, unuk Crnog
Mustanga, najokrutnijeg poglavice Komanča.
Poslušao je i ubrzo opazio tri Indijanca od kojih je jedan bio neobično visok i snažan.
Bio je to sam poglavica. Pozdravio ga je riječima:
"Dobro došao, sine moje kćeri! Poslao sam Kitu Ho-mašu, najlukavijeg od mojih
ratnika u kuću da znaš da sam došao i da te čekam. Jesi li govorio s njim?"
"Ni riječi. Bilo je dovoljno što je došao."
"Učinio si pametno jer bi inače mogao netko nešto i posumnjati. Ovdje imamo dobro
mjesto pa nas nitko ne može iznenaditi jer vidimo otvorena i osvijetljena vrata te
možemo opaziti svakog tko bi izašao. Uostalom, ionako imamo posla s ljudima koji se
nimalo ne razumiju u život Divljeg zapada.
"Varaš se. Ovdje ima ljudi koji se vrlo dobro razumiju u taj život."
"Uf! A tko bi to bio? Reci!"
"Najprije su stigla dva vrlo visoka i veoma mršava jahača koji kane do sutra ostati
ovdje. Jedan od njih rekao je da se zove Timpe, a čini se da se i drugi zove isto tako."
38
"Timpe! Pshaw! Ni jedan hrabar ratnik nije nikada čuo to ili slično ime."
"Ali onda su stigla još dva druga konjanika: Winnetou i Old Shatterhand!"
"Uf, uf! Njih je sigurno zli Manitou poslao ovamo."
"Ne, nije ih poslao zli Manitou, već dobri. U prvi čas sam se i ja prestrašio, ali zatim,
čuvši što govore, obradovao sam se."
"Reći ćeš mi što si čuo, ali ne ovdje. Moramo otići."
"Otići? Zašto?"
"Jer znam što takvi ljudi misle i rade! Jesu li razgovarali s tobom?"
"Winnetou me je ispitivao. Rekao je da ne vjeruje da se zovem Yato Inda već da me
smatra sinom tvoje kćeri."
"Apaš je dakle počeo sumnjati pa će sad poći za tobom da pripazi na tebe. Moramo
smjesta potražiti neko drugo mjesto."
"Ta mi ćemo ga opaziti kad prođe kroz osvijetljena vrata."
"Ti ga ne poznaješ. On proračunava sve i zna da će se neprijatelj koji se prišuljava
ovom logoru, postaviti upravo nasuprot vratima jer onda može sve vidjeti. Winnetou će
dakle doći ovamo, ali neće proći kroz osvijetljena vrata. Postoji li još koji drugi izlaz?"
"Jedna mala vrata koja se nalaze iza spremišta."
"On će izaći kroz njih i onom se stranom u tami prišu-ljati ovamo. Moramo prijeći na
protivnu stranu. Dođi."
Oni kliznuše u velikom luku nadesno oko shopa dok je Winnetou svoj luk opisao slijeva
pa ih dakle nije više pronašao. Ondje se zaustaviše pod nekim drvećem i skaut ispri-
povjedi što je čuo. Poglavica ga je vrlo napeto slušao, a zatim radosno reče, gotovo
glasno:
"Oni dakle kane u Alder-Spring? Sutra uvečer stići će onamo? Uhvatit ćemo ih, ondje
ćemo ih uhvatiti, ne mogu nam uopće pobjeći! Kakva će radost nastati u našim selima,
kad dovučemo taj dragocjeni plijen i kad ih budemo tako mučili da počnu zavijati kao
da živim čagljevima gulimo kožu! Ta dva skalpa su mnogo vrednija od onih brojnih
perčina po koje smo zapravo došli."
I dalje je davao oduška svojoj radosti sve dok ga unuk nije prekinuo:
39
"Da, mi ćemo ih posve sigurno uhvatiti i mučiti ih na smrt, ali zar se zbog toga kaniš
odreći Kineza koje sam vam imao predati u ruke?"
"Ne kanim, a i ti si samo zbog toga stupio u službu ljudi vatrenoga konja; danas smo
došli ovamo da te upitamo može li se ta stvar odmah izvesti."
"Spreman sam svakog časa, ali se nadam da ćete održati riječ što ste mi je zadali."
"Održat ćemo je. Ili misliš li možda da bih prevario sina svoje kćeri? Sav novac, sve
zlato i srebro je tvoje, a sve ostalo, odjeća, alat, zalihe, a osobito skalpovi ljudi s dugim
perčinima pripadaju nama. Navikli smo na to da nam blje-dokošci sve otimlju. Moramo
uzmicati pred njima jer su oni jači on nas. Ali sad dolaze ovi žutokoži ljudi pa grade
mostove i željeznice na zemlji koja pripada nama. Svi će to morati platiti životom, a
ratnici Komanča steći će slavu kao prvi crveni muževi koji imaju ove skalpove s
dugačkim perčinom. Mi se toga ne odričemo pa ćeš nam reći sve što treba da znamo u
vezi s napadajem."
Sad je počeo opširan dogovor o logoru, njegovim pojedinim dijelovima i o načinu na
koji treba izvesti napadaj te o plijenu koji ih očekuje. Onda Crni Mustang dade svojim
pratiocima znak da mu se pridruže; oni su se naime udaljili u stranu stražareći da ih
nitko ne iznenadi.
Na tom tajnom sastanku je dogovoreno da će Komanči najprije sutradan uvečer zarobiti
Old Shatterhanda i Winne-toua zajedno s Kazom i Hazom na Alder-Springu, a vrijeme
napadaja Komanča na Firwood-camp javit će onda skaut posebnim glasnikom. Zatim se
oprostiše, a skaut se vrati u shop.
Crni Mustang krenu sa svoja dva Komanča na neko mjesto u blizini na kojem se prema
dogovoru imao sastati s onim glasnikom koji je stigao u shop. Ovaj zaista ubrzo stiže i
sav bijesan ispripovjedi kako je Old Shatterhand postupio s njime. Kad je čuo da
Komanči kane napasti njega i VVinnetoua, on radosno sikne kroz zube: g-
"Požalit će on što me je dodirnuo, jer ću mu zadati najstrašnije muke."
Crvenokošci su se upravo okrenuli da odu k svojim sakrivenim konjima kad začuše
korake. Smjesta se baciše na zemlju, premda je ova bila mokra i muljevita, ali su
slučajno
40
ležali na putu onoj dvojici koja su htjela da prođu. Jedan od njih pade preko poglavice i
povuče i drugoga. Indijanci ih za tren zgrabiše i svladaše.
"Ne vičite ako vam je do života!" zapovjedi poglavica. "Tko ste vi?"
"Radnici", odgovori jedan sav u strahu.
"Ustanite, ali da se niste ni pomakli! Zašto se tako kra-domice šuljate ovuda? Ako ste
radnici iz ovog logora, onda se ne trebate šuljati."
"Mi se nismo šuljali."
"Jeste! Tako tiho i pognuto ne hoda nitko tko ne želi da ga ne vide. Što imate u
rukama?"
"Puške."
"Puške? Čemu radnici trebaju puške? Pokažite, hoću da ih vidim!"
On im ih istrgne iz ruku, stane ih opipavati, a onda svaku pušku podigne uvis da bi je
bolje promotrio prema nebu.
"Uf, uf, uf!" javi se zatim, doduše tiho, ali začuđeno i veoma radosno. "Te tri puške su
vrlo dobro poznate ovdje na Zapadu. Ova ovdje s brojnim čavlima mora da je Winne-
touova srebrna puška. Ako je to tačno, onda ove druge dvije pripadaju bljedokošcu Old
Shatterhandu. To je henrvjevk"a i medvjedarka. Jesam li tačno pogodio?"
Kinezi ne odgovoriše ništa. Vidjeli su da se pred njima nalaze Indijanci pa su se uplašili.
Drhtali su i bili čak toliko kukavni da se nisu usudili ni pobjeći.
"Govorite!" dreknu poglavica. "Jesu li to puške Old Shatterhanda i Winnetoua?"
"Jesu", tiho potvrdi onaj koji je dosad govorio.
"Znači da ste ih ukrali."
Kinez je šutio.
"Vidim da ste vi vagare-sariči1, kojima nitko ne bi povjerio takve puške. Ako smjesta ne
priznaš, probost ću te ovim nožem! Govori!"
Sad se Kinez požuri da prizna: "Mi smo ih potajno uzeli."
"Uf! Dakle ipak! Mora da se Winnetou i Old Shatterhand ovdje osjećaju vrlo sigurni
kad su se odvojili od svojih pu-
l 2uti psi.
41
šaka. Vi ste kradljivci. Znate li što ću učiniti s vama? Zaslužili ste smrt!"
Sad se Kinez baci na koljena, digne ruke i stane zakli-njati:
"Ne ubij nas!"
"Zapravo bismo vam trebali oduzeti život, ali ćemo vas pustiti na slobodu ako učinite što
vam zapovijedamo."
"Reci nam, reci. Slušat ćemo te!"
"Dobro! Zašto ste ukrali te puške? Vi se njima ne možete poslužiti jer niste lovci."
"Htjeli smo ih prodati jer smo čuli da vrijede mnogo, vrlo mnogo novaca."
"Mi ćemo ih kupiti od vas."
"Zaista? Je li to istina?"
"Ja sam poglavica Komanča i zovem se Tokvi Kava što u jeziku bljedokožaca znači Crni
Mustang. Jeste li već čuli za me?"
Da, obojica su već čula za nj i to toliko mnogo zla da mu Kinez prestrašeno odgovori:
"Crni Mustang? Da, poznajemo te."
"Onda ćeš znati kakav sam ja velik i glasovit poglavica te da uvijek govorim istinu.
Otkupit ću od vas puške."
"Koliko ćeš nam platiti?"
"Više nego što bi vam itko drugi dao."
"Koliko?"
"Dat ću vam život. Takva se krađa kažnjava smrću, ali ja ću vam za puške pokloniti
život."
"Život? Samo život?" upita Kinez, dršćući i razočarano.
"Zar to nije dosta?" okosi se Crvenokožac na nj. "Zar takvi ljudi kao što ste vi, mogu
dobiti više od života? što hoćete još?"
"Novaca."
"Novaca? Dakle metal! Ako hoćete metal, možete i njega dobiti, riaime željezo naših
noževa; oni su tako oštri i šiljati da ćete ga dobiti dovoljno. Hoćete li?"
"Ne, ne! Poštedi nas!" zastenje Kinez. "Htjeli bismo, živjeti! Zadrži puške!"
"To je tvoja sreća, žuta žabo! A sad čuj što ti još zapovijedam! Old Shatterhand i
Winnetou će ubrzo opaziti da su im nestale puške pa će podići veliku buku. Tražit će i
ispitivati. Što ćete vi učiniti?"
42
"Šutjet ćemo."
"To i morate. Ne smijete reći ni riječi, ni jedne jedine riječi jer će vas oni inače ubiti
pošto ste im ukrali puške. Ali ne smijete govoriti ni o nama jer ako doznaju da ste
razgovarali s nama, oni će sve doznati i onda ste izgubljeni. Hoćete li poslušati ovu moju
zapovijed?"
"Šutjet ćemo kao da smo mrtvi."
"To i zahtijevam od vas jer ako odate da smo bili ovdje, mi ćemo se vratiti i osvetiti se;
umrli biste u strašnim mukama na mučeničkom stupu. A sad još jedno pitanje: jesu li
vam poznata imena Uči i Hatatitla?"
"Nisu."
"Tako se zovu konji Winnetoua i Old Shatterhanda. Znate li gdje se nalaze?"
"Tamo odostraga u suši. Čuli smo da su ih odveli onamo."
"Onda smo sad gotovi s vama. Mislite na moju opomenu i šutite! Sad možete ići!"
On ih udari nogom, a njih dvojica smjesta iščeznuše u tami, sretni što su spasili bar
život.
"Uf! Sretniji i nismo mogli biti!" reče poglavica vrlo zadovoljno svojim ljudima.
"Imamo čarobnu pušku, med-vjedarku i srebrnu pušku. Sad ćemo poći još i po pastuhe
kojima, osim mog mustanga, nema ravnih."
"Kani li Tokvi Kava poći u sušu?" upita onaj koji je pod imenom Juwaruwa bio kao
uhoda u shopu.
"Misli li moj brat da bih trebao ostaviti te konje? Da nema moga mustanga, bili bi to
najbolji konji od jedne velike vode do druge. Poći ćemo po njih jer oni su sigurno isto
toliko vrijedni kao i puške što smo ih oduzeli tim žutim momcima dugih perčina."
Oni se nečujno prišuljaše do suše koja nije imala pravu bravu, već samo kračun i
stadoše osluškivati. Iz suše su se od vremena do vremena čuli udarci kopita o pod. U njoj
je bilo mračno. Činilo se da nema stražara jer bi inače suša bila osvijetljena. Poglavica
povuče kračun i, otvorivši malo vrata, postavi se tako da ga iznutra nije mogao nitko
opaziti te poluglasno dovikne nekoliko riječi engleskim jezikom kao da je znanac
stražara koji bi se ipak mogao nalaziti u suši. Odgovora nije bilo. Sva četiri Indijanca
uđoše u sušu.
43
Konji obojice Timpea bili su odvedeni u pozadinu suše dok su oba crna ždrijepca stajala
sprijeda. Poglavica je to usprkos tami vrlo brzo razabrao.
"Evo ih ovdje", reče. "Pripazite! Jahati ne smijemo na njima jer nas oni ne poznaju, ali
i bez toga ćemo vani imati posla s njima čim opaze da odlazimo, a njihovi gospodari nisu
prisutni."
Indijanci oprezno odvezaše crne ždrijepcc i polako ih izvedoše iz suše. Oni su, doduše,
pošli za Koinančima bez otpora, ali ipak tako kao da im je nešto sumnjivo. Zatim
Indijanci opet zakračunaše vrata i udaljiše se, vodeći svoj dragocjeni plijen. Duboki,
meki mulj što ga je razmočila kiša nije dopuštao da se čuju koraci ljudi i konja.
Tokvi Kava se osjećao vanredno zadovoljan udarcem što ga je danas zadao glasovitim
ljudima koje je toliko mrzio. Bio je potpuno siguran u svoju stvar i uvjeren da je večeras
postupao lukavo, bez ikakve greške. Pa ipak se prevario. U svom je računu zaboravio
nešto, naime oštroumnost obojice okradenih, te izvrsna svojstva i isto tako sjajnu
dresuru konja koji nisu bili navikli na to da bez zapovijedi svojih gospodara slušaju
nekog stranog čovjeka.
Najveća greška što ju je počinio bila je, međutim, u tome što je Kinezima spomenuo
svoje ime. Bio je doduše potpuno uvjeren da oni neće ništa odati, ali kad je imao posla s
Win-netouom i njegovim bijelim prijateljem, onda je to bila neoprostiva neopreznost.
I CRNI MUSTANG
Dragi čitaoče, jesi li već kad čuo za "bijelog mustanga"? O njemu je već mnogo pisano i
pripovijedano. Brojni bijeli lovci i crveni ratnici tvrdili su da su vidjeli "bijelog mu-,
stanga", i zaista, oni su ga vidjeli, a ipak ga i nisu vidjeli; "bijeli mustang" bio je bajka,
stvorenje iz mašte iako je kao podlogu imalo štošta što je zaista opaženo.
U vrijeme kad su stada bizona i konja u tisućama i tisućama primjeraka živjela na
prostranim prerijama pa s pro-
44
ljeća selila na sjever, u jesen na jug, moglo je opreznom lovcu uspjeti da ugleda "bijelog
mustanga", ali zaista samo opreznome koji se umio dobro prišuljati. Jer "bijeli
mustang" bio je najistaknutiji i najpametniji od svih pastuha vodiča koji je ikada stajao
na čelu krda divljih konja. Njegov je pogled prodirao kroz najgušće grmlje, uši su mu
razabirale tiho šuljanje vuka tisuću koraka daleko, a njegove krvavo-crvene nozdrve
hvatale su vonj čovjeka s još mnogo većih udaljenosti. Iz krda koje je vodio i čuvao
"bijeli mustang", rijetko je koji lovac uspio lasom uhvatiti konja. Nikad nije nitko
mogao vidjeti "bijelog mustanga" da pase. Nije imao vremena za to. Neprekidno, stalno
i bez prestanka jurio je on u ljupkim, a istodobno i snažnim skokovima oko svog stada
koje je mirno paslo, a na najmanji znak opasnosti javio bi se oštrim rzanjem koje je
podsjećalo na zvuk trube i čim bi ono odjeknulo, stado bi odjurilo kao oluja.
Pripovijeda se da je lovcima nekoliko puta uspjelo da "bijelog mustanga" odvoje od
stada; htjeli su ga uhvatiti, njega samog. On je pobjegao galopom, a progonitelji se
natisli za njim, tjerajući svoje konje najvećom brzinom. Usprkos tome nisu ga uspjeli
stići, a kad je naposljetku, ispruživši se, pojurio poput strijele i iščezao daleko na
obzorju, uvidjeli su lovci da ih je on samo nasamario da ih odmami od svoga stada.
Jednom ga je, kako se priča, neki smioni vaquero, pravi umjetnik u jahanju susreo sam i
potjerao ga prema nekom dubokom kanjonu. Pripovijedaju da je "bijeli mustang" bez
razmišljanja skočio u klanac dubok više stotina stopa i dolje mirno nastavio bijegom.
Vaqeuro se zaklinjao svim što mu je sveto da se stvar odigrala upravo tako i svi su mu to
vjerovali. U nekom društvu veoma ozbiljnih i iskusnih zapadnjaka, pripovijedao je neki
haziendero2 sa Sierre da je jednom imao silnu sreću i da je "bijelog mustanga" sa
cijelim krdom namamio u neki koral3 ali divlji bijelac preletio je poput ptice preko
ograde visoke dvadeset stopa i pobjegao. Ni u to nije nitko sumnjao.
Tako su pripovijedali stari, tako pripovijedaju mladi. Čini se da "bijeli mustang" ne
samo što je bio neranjiv, već
1 Pastir-konjapik u zemljama Latinske Amerike kauboj.
2 Vlasnik haziende u zemljama Latinske Amerike, veleposjednik.
3 Tor za konje-ograđen visokom ogradom.
45
i besmrtan sve dok naposljetku nije zajedno s posljednjim stadom konja što su ga lovci
ugledali, iščezao sa savane. Neumoljiva "kultura" poubijala je bizone i mustange, ali
ipak se još i danas tu i tamo javi poneki stari zapadnjak koji tvrdi da taj bijeli mustang
kojeg nitko nije uspio uhvatiti, nije izmišljotina jer ga je i on sam vidio.
Da, on nije nastao kao plod izmišljotine, no ipak je živio samo u mašti. Nikad nije
postojao, a ipak je postojao; oni koji su ga vidjeli nisu se prevarili, ali su ipak bili u
zabludi jer "bijeli mustang" nije jedan konj, već njih mnogo više.
Svako divlje stado mustanga ima svog vođu, uvijek najsnažnijeg i najpametnijeg
pastuha, jer mjesto vođe stiče i zadržava borbom u kojoj odlučuje snaga i lukavština.
Kad jednom pobijedi sve suparnike, onda ga čitavo krdo sluša sve tamo do najmlađega
ždrebeta. Ako se već i kod nas tvrdi da su bijelci najizdržljiviji konji, onda to pogotovu
vrijedi u preriji. K tome treba dodati da lovci općenito ne hvataju bijele mustange jer
im neće pasti na um da za jahanje hvataju bijelca budući da se takva životinja vidi
nadaleko i dovodi svog jahača u opasnost.
Bijelci mogu dakle odrasti i razviti se do pune snage. Osim toga nagon kazuje bijelim i
općenito svijetlim konjima da moraju biti oprezniji od tamnih. Povrh toga stado treba
vođu koji se od ostalih životinja razlikuje bojom te se može lako ugledati. Što viši čin
ima oficir, to je sjajniji znak njegova dostojanstva. Ono što čovjek postiže svojim
umijećem, to životinji pruža priroda. Sve su to bili uzroci zbog kojih, kako to zna svaki
zapadnjak, gotovo svako stado divljih konja vode bijelci.
Ako su bijeli ždrijepci-vođe bili najsnažniji, najbrži, najizdržljiviji i najborbeniji konji,
onda su mogli lakše izbjeći potjeri nego bilo koji drugi konji. Svaki zapadnjak vidio je
po kojeg takvog bijelca i divio se njegovoj brzini i mudrosti; pripovijedao je o tome, a
drugi su njemu pripovijedali isto. Život na beskrajnoj savani podbada maštu; postojali
su brojni bijelci, ali malo-pomalo stvorila je mašta od njih jednog jedinog - "bijelog
mustanga" - kojeg su viđevali posvuda, ali ga nikad nisu mogli uhvatiti.
Za vrijeme Winnetoua i Old Shatterhanda postojao je i "crni mustang" s kojim je stvar
stajala gotovo isto tako,
46
ali istodobno i nešto drukčije. To nije bio divlji, već dresiran konj i to štaviše vanredno
dobro dresiran konj, vlasništvo poglavice Naimi-Komanča. O njemu su se pripovijedale
upravo čudesne stvari. Posjedovao je sva dobra svojstva u dosad nedostignutoj mjeri.
Još nikad nije bio ranjen u borbi, nikad nije posrnuo a pogotovu nije pao, nikad ga nije
stigao progonitelj i nikad nije uginuo. Taj konj je živio već za vrijeme predaka. I on i
djed, koji je jahao na njemu, vratili su se neozlijeđeni iz svih borbi; zatim je nosio oca
kroz opasnosti i smrt, a sadašnjem je poglavici tako izvrsno služio da je on, da bi
istodobno iskazao čast i sebi i svom konju, uzeo ime Tokvi Kava, Crni Mustang.
Isto onako kao što su Indijanci bili čvrsto uvjereni da je Old Shatterhandova henrvjevka
čarobna puška, oni su, osim Naiini-Komanča koji su znali kako stoje stvari, čvrsto
tvrdili i to da je "crni mustang" čarobni konj. To je uvjerenje njegovom vlasniku
donosilo ugled i prednosti. Ostala su se plemena klonila toga da napadnu njega ili
njegovo pleme, jer su smatrala da je isto tako neranjiv kao i njegov konj; njega nitko
nije mogao pobijediti. Poglavica je bio pametan čovjek pa je lukavo iskorištavao tu
bojazan. Ubirao je uspjeh za uspjehom i uslijed toga postajao sve samopo-uzdaniji.
Njegov ponos i njegova bezobzirnost bivali su sve veći i on je postao najokrutniji
neprijatelj svih bijelaca i protivničkih Indijanaca pa je na kraju i sam povjerovao da na
svijetu nema čovjeka koji bi se mogao mjeriti s njime.
Dakako da se i kod tog "crnog mustanga" nije radilo
0 jednom konju, već o njih nekoliko. Svi su oni potjecali jedan od drugoga, imali istu
građu tijela i ista izvrsna svojstva. Tu vrsnoću nije mogao nitko poreći pa je dakle bilo
razumljivo da je poglavica, kad je u Firwood-campu ukrao Old Shatterhandova i
Winnetouova konja, ponosno tvrdio:
"Da nema mog mustanga, oni bi bili najbolji konji od jedne velike vode do druge." Time
je mislio na Atlantski
1 Tihi ocean, dakle po njegovom načinu izražavanja čitavu Sjevernu Ameriku. Nije,
dakako, nipošto bilo sigurno da je imao pravo.
U logoru nisu ljudi te večeri pošli tako rano na počinak kao obično. Prisutnost glasovitih
gostiju držala ih je budnima i nakon večere. Inženjer je sjedio s Winnetouom, Old
Shatterhandom i obojicom Timpea za istim stolom pa se jedna
47
pripovijest nadovezivala na drugu. Za drugim stolom sjedili su nadglednik i skladištar,
većinom tiho slušajući i samo bi se po koji put umiješali u razgovor. Njima se opet
pridružio skaut. Nije ni pisnuo, ali zato je to oštrije slušao sve što se govorilo. Činilo se
da se Winnetou i Old Shatterhand ne obaziru na nj; nije opazio ni jedan jedini pogled
koji bi poletio k njemu, ali njih dvojica su ga ipak tako oštro promatrala da im nije
mogao izmaći nijedan njegov pokret, nijedan izraz lica.
Upravo je Kaz ispripovjedio neku svoju pustolovinu, kad mu Winnetou osluškujući
dade znak da šuti.
Svi stadoše prisluškivati i ubrzo začuše kako se pribli-žuje topot konja. Mulj je posve
jasno pljuskao pod kopitima, a onda se konji zaustaviše pred vratima, i radosno
zasoptaše.
"Uf!" viknu Winnetou, brzo ustavši. "To nisu neki strani konji."
Old Shatterhand isto tako brzo ustane sa svog stolca.
"Ne, to nisu strani konji", reče, "to su naši ždrijepci. Kako dolaze ovamo? Što kažete na
to, gospodine inženjeru? Niste li vi, kad smo izašli iz suše, sami zakračunali vrata?"
"Da, jesam. Mora da je kakav radnik otvorio vrata pa su konji umakli."
"Umakli? Pa bili su čvrsto svezani! Taj netko ne samo što je otvorio vrdta, već je i
odvezao konje, a to je svakako neobičan postupak. Dopustite mi, ser, da uzmem
svjetiljku."
Old Shatterhand upravio je posljednje riječi shopmanu koji je sjedio za svojom tezgom.
Iza njega je visio stakleni fenjer pa ga Old Shatterhand skine s čavla i pripali, a zatim
izađe s Winnetouom.
Ostali radoznalo pođoše za njima, a isto tako i skaut koji uostaloni nije imao ni pojma o
tome da je njegov crveni djed malo prije ukrao oba pastuha.
Ždrijepci su zaista stajali vani pa svoje gospodare vrlo uzbuđeno pozdraviše s
njiskanjem, mahanjem repova i pro-pinjanjem, upravo kao psi koji radosno
pozdravljaju gospodare. Old Shatterhand ih osvijetli, viknuvši zapanjeno:
"Što je to? Ti konji ne dolaze iz suše! Pogledajte samo prljavštinu i mulj koji im se eto
nalazi čak i na leđima. Oni su galopirali; bili su veoma daleko odavde! A gdje i s kime?"
48
"S kim?" upita inženjer. "Ni s kim, dakako! Kome bi moglo pasti na pamet da po
takvom vremenu i u takvoj tami jaše na stranim konjima u šetnju?"
"Jaše? Volio bih da znam kome bi uspjelo da bez našeg dopuštenja sjedne na jednog od
tih konja! Nitko nije sjedio na njima jer pogledajte, leđa su im poštrcana blatom."
"Dakle ipak imam pravo! Netko je otvorio sušu pa su se konji otrgli i pobjegli. Malo su
trčali uokolo i sad su se vratili; to je sve. Ipak ću istražiti tko je kriv. Nitko nema noću
posla u suši."
Na uzdama jednog od konja visio je čvrsto zauzlani remen koji je vjerojatno imao na
kraju omču, no ova se proderala. Old Shatterhand je pretražio, dobacio Apašu brz i
značajan pogled, a onda reče inženjeru:
"Imate pravo, ser, konji su se otrgii. Dođite s nama. Moramo ih čvrsto svezati. Ostala
gospoda ne treba da se dalje trude."
To je rekao tako mirno i odlučno da je postigao ono što je htio. Nadglednik i skladištar
vratiše se sa skautom u shop. Kaz i Haz već krenuše za njima kad im Old Shatterhand
šapnu: "Razgovarajte sa skautom i nemojte mu dopustiti da izađe prije nego što se mi
vratimo."
"Zašto, mister Shatterhand?" upita Kaz.
"To ćete kasnije doznati. Samo ga zadržite, ali budite prema njemu prijazni i
susretljivi."
"Ali ako on poželi da izađe? Treba li da ga silom zadržimo?"
"Ne. Ali sigurno vam neće biti teško da ga zadržite kakvom napetom pripoviješću."
"Vjerujem da neće. Ispripovjedit ću nekoliko čudesnih stvari i pri tome reći i nekoliko
šala, upravo kao i kod Tim-peovih baštinika. Dođi, stari Haze."
Oni uđoše u kuću. Winnetou povede konje. Old Shatterhand mu je osvjetljavao put, a
inženjer je išao iza njega. Zatresavši glavom reče:
"Ne razumijem vas, ser. Najprije se vladate tako mirno i kažete da imam pravo, a zatim
toj dvojici džentlmena dajete naloge da se uopće ne smije vjerovati Yato Indi."
"Ja sam se pretvarao jer moramo biti na oprezu. Konji su ukradeni i odvedeni, ali su se
putem otrgli."
"Nemoguće."
4 Crni Mustang
49
"Uvjeravam vas da je tako kako kažem."
"Sve kad bi tako i bilo, ipak Yato Inda ne bi mogao biti kradljivac."
"Ne bi, ali bi mogao biti njegov pomagač. Ipak pođite najprije do suše jer ćemo ondje
doznati tko je izvršio krađu."
"Kako ćete to ustanoviti?"
"Reći će nam meko tlo."
Govoreći tako, stigoše u blizinu suše. Inženjer krenu brzo onamo, ali ga Old Shatterhand
zadrži, uhvativši ga za ruku.
"Ne tako brzo!" opomenu ga. "Inače biste nam mogli sve pokvariti."
"što to?"
"Tragove koje želim vidjeti. Ako i vi stupite ovamo, nećemo ih moći jasno razabrati."
"Tako je. Nisam ni pomislio na tu mjeru opreza."
Old Shatterhand krene u luku da ne stigne ravno do vrata, već odostraga te da ne izbriše
tragove što ih se nadao otkriti. Zatim priđe k vratima i osvijetli naokolo. Winnetou
ostavi konje, priđe k njemu pa se i on sagne k zemlji.
"Uf!" viknu. "To su bile indijanske mokasine."
"To sam i očekivao", kimnu Old Shatterhand. "Ovdje su bili Crvenokošci. Ali koliko
njih?
"To će moj brat vidjeti kad budemo pratili trag iz suše. Ovdje su ljudski tragovi
pomiješani s otiscima kopita."
"Nećemo odmah otići! Ostanimo još ovdje! Otisci kopita jasno pokazuju da su konji
koračali polagano. To ne bi učinili da su pobjegli, otrgnuvši se. Netko ih je veoma
oprezno odveo iz suše."
"Suša je zakračunata", dobaci "VVinnetou, pokazujući prema vratima.
"Još jedan dokaz više da se radi o krađi. Tko bi inače zakračunao vrata!"
Oni otvoriše vrata i uđoše, ali nisu ništa pronašli: kradljivci nisu ostaviti tragova. Zato
sad ponovo odvedoše konje u sušu i svezaše ih, a zatim nastaviše razgovor, prateći trag iz
suše. Već nakon svega nekoliko koraka trag se razdvojio: na desno su vodili tragovi ljudi
i konja, a nalijevo samo ljudski.
"Ovuda su došli", reče Old Shatterhand. "Vidi li moj brat Winnetou koliko ih je bilo?"
Apaš pomno promotri otiske i odgovori:
50
"Ti crveni muževi bili su tako neoprezni da nisu išli jedan za drugim pa se stoga posve
jasno može vidjeti da su bila četvorica. Pođimo dalje! Trag vodi prema stražnjoj strani
shopa."
Uskoro stigoše na mjesto gdje su se oba Kineza namjerila na Indijance. To je mjesto bila
jako ugaženo pa ga Old Shatterhand pomno osvijetli.
"Uf!" viknu Winnetou. "Ovdje su crveni muževi neko vrijeme stajali i razgovarali s dva
čovjeka s perčinima. Posve jasno se razabire trag debelih i ravnih stopala."
"Nisam li vam rekao!" umiješa se inženjer. "U suši su bili neki radnici."
"Besmisao!" usprotivi se Old Shatterhand. "U suši nisu bili jer njihovi tragovi ne vode
do suše, kako i sami vidite. Ovdje su bili Indijanci, sigurno Komanči. To za vas nije
nipošto nevažno."
"Pshaw! Sigurno neki bijednici koji su htjeli ukrasti nešto hrane pa su se nesrećom
namjerili na vaše konje."
"Bilo bi mi drago da je tako, ali se bojim da će na javu izaći još i druge stvari. Čini se da
ti Crvenokošci stoje u tajnom sporazumu s vašim Kinezima."
"Oho!"
"Da! I sami vidite da su ovdje razgovarali. Kad među njima ne bi bilo sporazuma,
Indijanci bi ih ubili."
"Mislite li, ser?"
"Sigurno! Pogledajte: ovdje su najprije stajala samo tri Crvenokošca dok je četvrti
došao ovamo iz shopa. Pogađate li tko je to bio?"
"Da nije možda onaj Juwaruwa kojeg vi niste htjeli pustiti da ode?"
"Da, to je bio on."
"Onda bih ipak htio da znam koji su to od mojih Kineza bili; uostalom, oni će se čuvati
da priznaju."
"Ipak ćemo to doznati. Zasad se nećemo brinuti za njih, već ćemo se pozabaviti samo sa
Crvenokošcima. Dođite!"
Oni pođoše tragom koji je sada bio još samo trostruk sve dok nisu stigli na mjesto gdje
je Tokvi Kava razgovarao sa skautom i odakle se ovaj vratio u shop. Onda ih je trag
odveo na prednju stranu shopa, tamo gdje su Indijanci čekali na skauta. Kad su i to
mjesto pregledali, Old Shatterhand reče:
51
"Sad mi je sve jasno. Ovamo su stigla četiri Komanča. Trojica su počekala, a četvrti je
otišao u shop da dade znak skautu da izađe. Skaut je došao ovamo, ali budući da se
ovdje nisu smatrali sigurnim, prešli su na stražnju stranu kuće. Zato ih je Winnetou
uzalud tražio. Skaut se porazgo-vorio s tri Crvenokošca, a zatim se vratio k nama dok su
oni otišli na ugovoreno mjesto, čekajući Juwaruwu. Došao je i ovaj, a kad su krenuli da
odu, naišli su na Kineze.
"Kakva su posla imali Kinezi ovdje?" upita inženjer. "Ne bismo li pretražili njihov
trag?"
"Još ne. Najprije moramo k skautu. Trebalo bi ga natjerati da pobjegne."
"Da pobjegne?" začudi se inženjer. "Kakve li ideje? Ili je on čestit čovjek kakvim ga ja
smatram pa ne mora bježati, ili je nitkov koji nas kani izdati Indijancima, a onda ne
smijemo dopustiti da umakne."
"Tako mislite vi, ali ja mislim drukčije. On je unuk poglavice Komanča, Tokvi Kave pa
se k vama ušuljao pod krinkom poštenjaka da vas izda svom crvenom djedu. Ovaj je
danas poslao k njemu četiri glasnika da odrede vrijeme i način napada. Ja bih, štaviše,
ustvrdio, da je i sam Tokvi Kava bio ovdje. Što kaže na to moj brat Winnetou?"
"Crni Mustang je bio ovdje", odvrati Apaš tako određeno kao da ga je vidio.
"Svakako! Jer samo ratnik, kao što je on, mogao je doći na pomisao da ukrade naše
konje. Čuo je da smo ovdje pa će na neko vrijeme odgoditi napadaj na logor dok ne
odemo odavde. Za vašu sigurnost je, međutim, prijeko potrebno da doznamo što kane
Komanči poduzeti protiv vas i kad to treba da bude izvedeno. To međutim ne možete
čuti ako skaut ostane ovdje."
"Ser", odvrati inženjer kao da ne vjeruje, "ja znam tko ste vi i što treba da mislim o
vama, ali vi za mene govorite u zagonetkama. Iako me to silno zaprepašćuje, ipak vam
moram povjerovati da Crvenokošci nešto smjeraju protiv nas jer inače ne bi ovamo
poslali izvidnike; ali sve ono što o tome moram znati, mogu najbolje i najsigurnije
doznati od skauta ako je on stvarno saveznik Crvenokožaca kako vi to tvrdite."
"Mislite li da će vam to reći?"
"Prisilit ću ga."
52
.jf
4
ft?
"Pshaw! Ne bih znao kako biste to mogli pokušati! Postoji samo jedno sigurno sredstvo
da doznamo sve: moramo ga tako utjerati u strah da pobjegne."
"Ali kad jednom ode, mi pogotovu nećemo ništa doznati, mister Shatterhand."
"Naprotiv. Niste li čuli da sutra kanimo odjahati u Alder--Spring?"
"Jesam."
"Skaut je to također čuo pa je jamačno rekao Črveno-košcima. Siguran sam da će
odmah odjahati onamo da nas uhvate. Ali mi nećemo dopustiti da nas zgrabe, već ćemo
naprotiv prisluškivati što oni govore."
"Ser, to je opasno."
"Za nas nije, a vi ćete tako doznati na čemu ste."
"Kako ću to doznati? Zar se kanite vratiti?"
"Doznamo li da se nalazite u opasnosti, mi ćemo se posve sigurno vratiti da vam
pomognemo. Samo zato morate danas skauta pustiti da umakne."
"Ali ako ne umakne?"
"Umaknut će. Gdje obično spava? Zar možda kod radnika?"
"Ne. On je odostraga uz grmlje podigao pravi indijanski wigwam."
"Zato da ga nitko ne može promatrati. Posve tačno! Ima li konja?"
"Ima. Konj mu je uvijek privezan u blizini wigwama."
"Dobro! Moj brat Winnetou će sad otići onamo i sakriti se da ga promatra kad bude
bježao. Mi ćemo naprotiv ući u shop i utjerati mu strah u kosti. Samo morate najprije
tačno opisati Winnetouu gdje se wigwam nalazi.
Winnetou je dosad svega s nekoliko riječi sudjelovao u cijelom tom razgovoru; i sad je
nijemo saslušao opis onog mjesta i iščeznuo. To je bio njegov način, a Old Shatterhand
je shvatio da je Winnetou sporazuman sa svime što je on naumio. Kad je Winnetou
otišao, inženjer i Old Shatterhand otiđoše u shop. Skauta su našli u živom razgovoru s
oba Timpea. On nepovjerljivo i ispitljivo omjeri bijelog lovca koji se pretvarao da ga ne
vidi. Čestiti Kaz prekine pripovijedanje, upitavši:
"Mister Shatterhand, što ste našli u suši?"
53
"O krađi konja nema ni govora. Zaboravili smo zakra-čunati vrata pa mora da je u sušu
ušao kakav štakor i po-plašio konje. Otrgli su se i pobjegli daleko, ali su se srećom opet
vratili. Možete dakle biti posve mirni u tom pogledu, ali zato ima nešto drugo što nam ne
dopušta da ostanemo mirni."
"što?"
"Ovdje su bili Crvenokošci."
"Mislite sigurno onaj jedan, onaj tobožnji Juwaruwa, koji je bio ovdje u shopu?"
"Nije bio sam. S njime su došla još trojica koja su ga vani čekala."
"Bogamu!" viknu Kaz, odgurnuvši slamnati šešir duboko na zatiljak. "Još trojica!
Znači da je taj momak ipak bio špijun."
"Uvjeren sam o tome i tvrdim da se ovdje u logoru nalazi jedan saveznik
Crvenokožaca."
"Ali devils! Kad bi to bilo istina! Tko bi to mogao biti?"
"Odmah ćete doznati. Dođite malo svi sa mnom, gospodo. Htio bih vam nešto pokazati."
"Gdje je Winnetou? upita Kaz, ustavši zajedno s ostalima.
"U suši; pazi na konje da se ponovo ne uznemire."
Svi izađoše iz kuće pa i bijeli radnici, samo je skaut ostao sjediti. Zato se Old
Shatterhand okrenu na samim vratima te mu reče:
"Ja sam pozvao sve da pođu sa mnom."
Oči su mu bile pune prijetnje, pa su rekle više od tih riječi. Skaut pokunjeno ustane i
pođe za ostalima. Old Shatterhand je i opet ponio fenjer i odveo ljude na trag što ga je
ostavio skaut, odlazeći iz shopa prema Komančima koji su ga čekali. On osvijetli trag i
reče:
"Pogledajte samo ove stope, gospodo! To su stope nitkova koji vas sve želi upropastiti.
Kasnije ću vam pokazati i noge koje posve tačno odgovaraju tim stopama."
"Upropastiti?" prestrašeno upita nadglednik. "Kako to?"
"On stoji u vezi s neprijateljskim Indijancima koji vje rojatno kane napasti logor pa se
ušuljao k vama pod lažnim imenom kako bi olakšao napadaj."
"S Indijancima? Kako je to moguće?"
"Da, onaj Crvenokožac koji je maločas bio ovdje, njihov je špijun pa je došao sa
zadaćom da svog pouzdanika pošalje Crvenokošcima. Vidjeli smo kako su se njih
dvojica sporazumijevali znakovima."
"Tko je taj nitkov? Objesit ćemo ga! Recite nam, ser, recite!"
"Kasnije! Najprije ću vam pružiti dokaze. Kako vidite, ja pratim njegove otiske nogu pa
će se ubrzo doznati kamo vode."
Old Shatterhand pođe dalje po tragu, a oni za njim sve dok nije zastao, osvijetlivši tlo.
"Pogledajte ovamo!" reče. "Ovdje su stajala tri Indijanca i čekala na nj dok se četvrti,
koji je rekao da se zove Juwa-ruwa, nalazio kod nas u shopu pa mu potajice davao znak.
Uvjerite se samo posve tačno da ti otisci potječu od Indijanaca!"
Uto se javi Haz natežući ljutito svoje dugačke crne brkove:
"Tu ne treba nikakvog posebnog dokazivanja, ser. Na prvi se pogled vidi da se ovdje
radi o Crvenokošcima. Do vraga! Logor je u opasnosti. Pokažite nam tog špijuna da ga
malo objesimo! Ovdje je dovoljno drveća sa čvrstim granama."
"Počekajte još samo časak! Moramo još malo dalje pratiti trag."
Skaut je stajao u blizini pa je dakako čuo sve što se govorilo. Old Shatterhand bi od
vremena do vremena prešao snopom svjetla iz fenjera preko njegova lica i pri tom
opazio smućeni i bojažljivi pogled njegovih tamnih očiju.
Svi krenuše dalje iza shopa gdje Old Shatterhand ponovo zasta izjavivši:
"Onda su se odšuljali ovamo i dugo ostali stajati ovdje kako to razabirete iz tragova.
Ovdje su se dogovarali o napadaju što ga kane izvesti. Zatim su tri Crvenokošca pošla
još malo dalje da pričekaju Juwaruwu koji im se ovdje pridružio dok se izdajica odavde
vratio u shop."
"Tko je to, tko, tko?" stadoše svi oko njih zapitkivati.
"Odmah ćete doznati, odmah! Sad ćemo samo još komadić puta poći tim tragom sve
dok ne postane tako jasan da vam mogu pokazati kako tačno njegova noga pristaje u nj.
Dođite, gospodo !""
54
55
Dok je Old Shatterhand svoje pratioce poveo opet prema prednjoj strani shopa, oštro je
pazio na skauta. Ovaj je polako nekoliko puta zakoraknuo za njima, a onda brzim
skokom nestane u tami. Sad je trebalo brzo raditi. Nisu smjeli dopustiti skautu da se
snađe, a još manje da dođe na pomisao da ostane ovdje, sakrije se i uhodi stanovnike
logora. Zato Old Shatterhand ubrzo zastane, rekavši:
"Evo, ovdje je mjesto gdje ćete to doznati. Neka Yato Inda dođe ovamo k meni i - ah,"
prekinu se on usred riječi - "a gdje je skaut?"
"Skaut?" odgovoriše mu. "Zar je to možda on? Je li on?"
"Dakako da je on! Ne zove se Yato Inda, već Ik Senanda, unuk Crnog Mustanga. Crni
Mustang želi napasti logor pa ga je poslao ovamo da izvidi najbolju priliku za napadaj."
Svi počeše vikati, derati se i dozivati pobjeglog skauta tako da je odjeknulo dolinom. Ali
Old Shatterhand viknu svojim snažnim glasom:
"Čemu ta beskorisna buka! Pobjegao je u svoj wigwam da uzme konja i pobjegne. Brže
za njim da ne umakne!"
"K njegovom wigwamu!" stadoše ljudi vikati. "Da, k njegovom wigwamu! Za njim,
onamo, da ga uhvatimo!"
Oni otrčaše, a Old Shatterhand ostane sam s inženjerom,
"No što kažete na to?" upita Old Shatterhand, nasmi-ješivši se. J
"Zaista je pobjegao! Prava sreća da ste došli k nama. Ali čujte! Zar ne čujete ništa,
ser?"
"Da, tamo prijeko juri njegov konj. Skaut bježi, bojeći se da ga ne linčujemo. Neće mu
dakle pasti na pamet da se sakrije ovdje i da nas prisluškuje. Riješili smo ga se."
"Ali na kako dugo? Odjahat će Komančima i dovesti ih ovamo."
"Onda ćemo pojahati za njim i vratiti se prije nego što se on vrati. Ne trebate se ništa
brinuti. Čujete li kako vaši ljudi urlaju? Još uvijek ga traže. Ah, sad daju oduška svom
gnjevu na njegovom wigwamu."
Prijeko u grmlju ugledaše najprije mali plamičak koji je usprkos vlazi, što je zaostala iza
kiše, bivao sve veći i veći Radnici su zapalili wigwam. U svijetlu vatre ugledaše Win-
netoua kako dolazi k njima. Kad je stigao, zaustavi se, rekavši:
56
"Winnetou je ležao u zasjedi i čuo skauta kad je brzo dotrčao i ušao u svoj wigwam.
Onda se začula osvetnička krika bljedokožaca, i skaut je sav zaplašen istrčao iz wig-
wama, pritrčao k svom konju, vinuo se u sedlo i odjahao. Čuo sam kako mu šišti dah i
po tome razabrao da je jako uplašen."
"Možemo dakle nastaviti naše prekinuto istraživanje", reče Old Shatterhand, "i ne
moramo se bojati da će nas on pri tom potajice promatrati."
Radnici se vratiše s uzaludnog progona. Zatražili su da im Old Shatterhand rekne zašto
je posumnjao u Yato Indu i sve ostalo u vezi s tim, ali on ih pozove da se vrate u shop i
da ga ondje malo pričekaju. On da će se ubrzo vratiti i sve im razjasniti. Onda s
Winnetouom, inženjerom i obojicom Timpea pređe na stražnju stranu shopa gdje su
opazili tragove one dvojice Kineza, ali nisu pošli za njima. U svjetlu fenjera lako su
pronašli trag i krenuli njime.
Bili su pretpostavili da će taj trag voditi oko oba ugla kuće do ulaza u nju, ali ubrzo
opaziše da trag vodi do inženjerova stana i to do stražnje strane njegove kuće. Ondje su
o zid bile naslonjene ljestve.
"Uf!" doviknu Apaš inženjeru. "Jesu li se ove ljestve otprije nalazile ovdje?"
"Nisu", odgovori inženjer, zamišljeno zakimavši glavom.
"Jesu li ovdje bile naslonjene kad smo mi ušli u kuću?"
"O tome ne znam ništa. Ta mi se stvar čini vanredno sumnjivom. Tko bi to mogao biti?"
"Dakako, Kinezi!" odgovori Old Shatterhand. "Vi ste vjerojatno okradeni, a i mi s
vama."
"Uf, uf", potvrdi Apaš. "Naše su puške nestale."
"Da, nestale su", reče i Old Shatterhand bez ikakva uzbuđenja.
"I vi to velite tako mirno kao da se radi o nekoliko žigica, a ne o tri najskupocjenije
puške Divljeg zapada!"
"Što bi nam moglo koristiti uzbuđenje? Bilo bi nam samo na štetu. Što mirnije primimo
tu stvar, to prije i sigurnije ćemo opet dobiti svoje puške."
"Ne mogu zamisliti da se-to dogodilo, ali ako je zaista tako, onda lopovi moraju smjesta
vratiti puške, a ja ću ih dati skoro nasmrt išibati i otjerati."
"Oni ih ne mogu vratiti."
57
"Ne mogu? Zašto?"
"Jer više nemaju ono što su ukrali. Tragovi Kineza susreću se s tragovima Komanča i
odmah se vraćaju. Crveno-košci su dobili puške."
"Znači, mislite da su Kinezi ukrali puške za Indijance?"
"To je moguće, ali vjerojatnije je da su Kinezi krađu izveli za sebe, ali kad su onda otišli
da sakriju puške, namjerili su se na Indijance pa su ih ovi prisilili da im predaju
oružje."
"Ali mi još uopće nismo sigurni da se zaista radi o vašim puškama. Dođite, uđimo u
kuću i pogledajmo. Nadam se da ste se prevarili."
"Ne varamo se. Pogledajte samo ova tri otiska u muljevitom tlu. Njih su mogli ostaviti
samo kundaci naših pušaka. Sišavši niz ljestve, kradljivci su načas oslonili puške o zid.
Tri otiska, jedan veliki, jedan srednji i jedan manji. To je medvjedarka, srebrna puška i
Henrvjeva opetuša. Daljnje dokaze ne trebamo."
"To je istina, zaista je istina!" viknu inženjer promo-trivši tri otiska u mulju. "Zaista, to
su bili Kinezi. Ali koja dvojica među tolikima?"
"Mi ćemo ih otkriti. Za dobrog zapadnjaka nije to teška zadaća."
"Nadajmo se, ser. Htio bih samo da znam kako su ti lupeži došli na misao da ukradu
puške; ta oni i ne trebaju to oružje. Ne umiju se njime služiti, što su zapravo kanili time
postići?"
"To je doduše i meni zagonetka, ali će se ona već riješiti."
Uto se javi plavokosi Kaz:
"Ne znam je li to dobro ili smiješno, ser, ali upravo mi je palo na um neko
razjašnjenje!"
"Da čujem!"
"Prije nego što ste stigli, mi smo razgovarali o vama" Govorili smo dakako i o vašim
puškama i spomenuli da su one tako mnogo vrijedne da se zapravo i ne mogu
procijeniti. Da nije nekoliko od tih Kineza čulo naše riječi i zbo toga kasnije nadošlo na
pomisao da ukradu to skupocjen oružje i da ga prvom prilikom skupo prodaju?"
"Hm! Ta pomisao i nije tako glupa, gospodine Timpe. Možda ste pogodili baš ono
pravo. Oba odjela shopa odvo-
58
jena su jedan od drugoga samo tankom pregradom od dasaka kroz koju se može lako
čuti što se u manjem odjelu govori. A ako se ne varam, dva su Kineza sjedila sama na
klupi u neposrednoj blizini te pregrade."
"To je tačno", potvrdi inženjer. "To su bila oba firsthanda1 koji prenose naše naloge
radnicima."
"Ne bismo li u tom slučaju morali pretpostaviti da su to pošteni ljudi?" upita Old
Shatterhand.
"Ne mora biti, ser! Među tim ljudima ima isto tako lopova kao i u svakom drugom
narodu. Okolnost da je netko od njih napredovao do firsthanda nipošto nam ne daje
pravo da zaključimo da je upravo on pošten, već naprotiv da je lukaviji od ostalih pa da
mu dakle ne treba vjerovati. Hoćemo li se sad temeljito pozabaviti njima?"
"Hoćemo, ali najprije uđimo u kuću da se uvjerimo jesu li puške zaista nestale."
Inženjer otključa vrata i pripali svjetiljku. Ne samo da se vidjelo da su puške iščezle, već
se vidio i način na koji su ukradene jer se u stropu nalazila rupa kroz koju su ušli
kradljivci.
Zatim se inženjer, Old Shatterhand i Winnetou vratiše u glavnu zgradu. Svi su radnici
još bili budni. Čak i oni koji su maločas legli, opet su sjedili za stolovima razgovarajući
0 onome što se dogodilo. Oba firsthanda sjela su na svoja prijašnja mjesta. Očito se nisu
osjećali sigurni jer su pogledali u pridošlice bojažljivo i ispitljivo. Old Shatterhand ih
pozove kratko i odlučno:
"Dođite s nama u drugi odio!"
Oni ustadoše i pođoše, a pri tom jedan od njih šapne drugu: "Šuet put tek!"
Oštrim zapadnjakovim ušima nisu izbjegle te riječi. Kad ih je čuo, licem mu prijeđe
zadovoljan smiješak. Riječi su bile izrečene kineski i vrlo tiho pa je čovjek koji ih je
izgovorio bio uvjeren da ih nitko ne bi mogao razumjeti sve da je i čuo te riječi jer ovdje
u pustoši, tako daleko od Kine, svakako nije bilo nikoga tko bi viadao tim jezikom. Nije
ni slutio da je Old Shatterhand za vrijeme svojih dugačkih
1 dalekih putovanja boravio i u Kini i da je razumio jezik te zemlje.
Predradnik.
59
Kad su onda Kinezi u malom odjelu stali ispred njega, on ih oštro odmjeri prodirnim
pogledom, izvuče revolver iz pojasa i nape kokot tako da je škljocnuo, rekavši:
"Vi se nalazite u stranoj zemlji. Poznajete li njezine zakone?"
Oni ga drsko pogledaše u oči, a jedan od njih mu odgovori:
"Ova zemlja ima brojne zakone. Koji od njih mislite, ser?"
"Onaj koji se odnosi na krađu."
"Poznajemo ga."
"Onda recite čime se kažnjava krađa?"
"Zatvorom."
"Jest, ali ne u ovom kraju. Tko ovdje na Divljem zapadu ukrade oružje ili konja, toga
strijeljaju ili vješaju. Znate li to?"
"Čuli smo nešto o tome, ali to nas se ništa ne tiče jer mi ne diramo tuđu imovinu."
"Ne laži!"
"što to govorite, ser? Nisam lagao! Čuli smo da ste vi velik i glasovit čovjek, ali ni mi
nismo obični ljudi, već smo predradnici koji ne dopuštaju da ih itko vrijeđa!"
"Pshaw! Uskoro ćeš ti pitomije govoriti, momče. Ako iskreno priznate, blago ćemo
postupati s vama, ali budete li poricali, ne očekujte obzira. Vi ste ukrali naše tri puške!"
Kinez načini nevino lice te začuđeno zatrese glavom, odgovorivši:
"Ukrali puške? Mi? Kako dolazite na tu neshvatljivu misao? Zar su vam nestale
puške?"
Sve je to izrekao tako upravo djetinjski iskrenim i nevinim tonom da mu je Old
Shatterhand raspalio žestoku zaušnicu. Kinez proleti između dva stolca sve do nekog
udaljenog stola gdje se jedva podigao na noge. Lovac se i ne osvrnu na nj, već se obrati
drugom predradniku:
"Sad si vidio kako odgovaram na laž i drskost. Reci dakle čistu istinu! Vi ste ukrali naše
puške!"
"Nismo!" ipak ustvrdi ovaj.
"Provalili ste u inženjerovu kuću!"
"Nismo!"
"Kad ste onda htjeli sakriti puške, Indijanci su vam ih oduzeli."
60
"Nismo!" ustvrdi Kinez po treći put, ali sad već s manje pouzdanja nego prije.
"Opominjem te, čovječe! Tvoj drug te je doduše pozvao da poričeš, ali za tebe je mnogo
bolje da budeš iskren."
"Kad me je on to pozvao, ser?"
"Maločas kad ste ustali sa Svog mjesta."
"O tome ne znam ništa, ser."
"Znaš jer si čuo kako ti je tiho rekao šuet put tek."
"Da, to je rekao."
"No, a što znače te kineske riječi?"
"One znače: ,Dođi, idemo s njima." Rekao je zato da pođem s vama."
"Ti si pravi mudrac, ali mene nećeš zavarati. Dođi znači ,lai", ići znači ,kiu", a ,šuet put
tek" znači naprotiv;. ,Ne smiješ ništa priznati." Kaniš li možda i to poreći?"
Kinez koji je stajao uz tezgu i držao se rukom za obraz, prestrašeno pljesnu rukama, a
onaj drugi ustukne za dva-tri koraka, zagleda se u lovca, široko razrogačivši oči i upita
mucajući, sav užasnut:
"Što? Zar vi..... umijete ... kineski?"
Old Shatterhand iskoristi njegovu prepast te zaskoči kradljivca brzo ga upitavši:
"Tko je bio onaj Indijanac koji vas je prisilio da mu predate puške?"
Kinez smjesta padne u stupicu i odgovori bez razmišljanja:
"Rekao je da se zove Crni Mustang i da je poglavica Komanča."
"Put yen put jii, put yen put jii!" doviknu prvi Kinez s tezge.
Te bojažljive riječi značile su otprilike: ,Ne govori! Ne govori!"
"Tien na, agai yn - nebesa, jao, jao!" viknu njegov drug, vidjevši kakvu je pogrešku-
učinio.
"Šuti!" nasmije se Old Shatterhand. "Čuli ste da vam vaš kineski ništa ne koristi. Sad
vam je krivnja dokazana pa ćemo vas još večeras ustrijeliti ili objesiti, budete li još dalje
poricali. Ali ako nam tačno ispripovjedite kako se sve dogodilo, poklonit ćemo vam
život."
"Prokleti život?" upita onaj drugi Kinez koji je bio manje tvrdoglav od prvoga. "Ali
kako ćete nas kazniti?"
61
"To će potpuno ovisiti o vašoj iskrenosti. Ako nam zatajite ništa, baš ništa, svakako ćete
bolje proći nego što to i sami možete tražiti."
"Onda ću ti reći, da, sve ću ti reći!"
Kinez upitno pogleda svoga druga koji mu kinine u znak saglasnosti jer je i on sad
uvidio da nije zgodno da i dalje guraju kola koja su već zapela u blatu. On priđe bliže,
držeći se za obraz koji ga je pekao i sada obojica počeše, čas dobrovoljno, čas puštajući
da ih ispituju, pripovijedati kako su se odvijale stvari. Kad su sve priznali, jedan se od
njih obrati Old Shatterhandu:
"Sad znate sve, ser; nemamo više što da kažemo pa smo uvjereni da ćete nam oprostiti
kaznu."
Ali inženjer se okosi na nj:
"Što ti pada na um, kradljivce! Da ti posve oprostimo kaznu! Nipošto! No ipak ću biti
milostiv više nego što bih smio pa ću vam dati odrapiti samo po stotinu batina."
Čuvši tu prijetnju, obojica stadoše glasno jadikovati. "Uf!" prezirno sikne VVinnetou, a
Old Shatterhand ga upita:
"Koju kaznu je moj crveni brat odredio za ta dva kradljivca?"
Apaš je nekoliko trenutaka zamišljeno gledao preda se a onda neobičan osmijeh prijeđe
preko njegova brončana lica: "Ovaj", odgovori i objema rukama izvrši pokret skal-
piranja.
Bijelci su shvatili što je kanio reći pa se veoma uozbi-ljiše, ali Kinezi nisu razumjeli tu
gestu i upitno pogledaše Old Shatterhanda.
"Kleknite ovdje preda me, jedan tik drugoga!" zapovjedi im on.
Oni ga poslušaše.
"Skinite kape!"
Qni skinuše svoje niske kape bez oboda. U narednom trenutku bijesnu nož, a svi
prisutni radnici i službenici prestrašeno viknuše, misleći da ih Old Shatterhand kani
zaista skalpirati. Ali on ubrzo posegnu ljevicom prema njihovim glavama, a desnicom
isto tako brzo zareže - ali im nije odrezao glave ni skalpove već samo perčine.
Prisutni s olakšanjem odahnuše, ali Kinezi su se u prvi čas upravo ukočili od prepasti.
Za "sina neba" nema naime veće sramote nego kad izgubi perčin; pod određenim okol-
62
nostima radije bi se odrekao života. Zato su i njih dvojica najprije ostala posve
nepomična, a onda naglo nabiše kape na gole glave, skočiše na noge i odjuriše, glasno
jaučući. Pratio ih je opći smijeh.
Samo Old Shatterhand i Winnetou se nisu smijali; naprotiv, Old Shatterhand izjavi
veoma ozbiljno:
"Možda će vam se taj prizor činiti smiješnim, ali on to nije, gospodo. Kinezi su prema
njihovim pojmovima mnogo oštrije kažnjeni nego da ih je kakva porota osudila na više
godina tamnice."
"Što? Zar je to moguće?" upita inženjer. "Sve kad bi tako i bilo, ovdje ne vrijede
kineski pojmovi već naši zakoni. Vi ste ih kaznili na svoj način, a ja ću toj kazni dodati
još nešto."
"Što?"
"Potjerat ću ih. Ne mogu takve lopove zadržati u službi."
"Nećete uopće imati prilike da ih otjerate. Pošto nemaju više perčina, izgubili su obraz
pa se više uopće ne smiju pokazati i sigurno će već noćas nestati."
"Ako je tako, onda sam zadovoljan, ali moram pripaziti da ne bi zajedno s njima još
nešto nestalo. Oba perčina zadržat ću kao uspomenu."
On se sagne da ih podigne, ali mu ih Old Shatterhand uzme iz ruke, rekavši:
"Oprostite, ser! Te perčine će dobiti posve drugi čovjek."
"Tako? A tko?"
"Tokvi Kava, veliki i glasoviti poglavica Komanča."
"Taj? Zašto?"
"Da ga osramotimo i razljutimo."
"To ne razumijem!" "
"A ipak se vrlo lako dade razumjeti. Winnetou je imao posve određeni razlog kad je
maločas znakom zatražio da Kinezima odrežem perčine. Držim da ste sad uvjereni da
Crni Mustang zaista kani napasti vaš logor"
"Jesmo."
"Što mislite, do čega mu je stalo? Do vašeg novca?"
"Ne vjerujem; novac je možda zatražio ovaj Yato Inda kao nagradu za svoju izdaju;
Crvenokošci ne trebaju dolara, njima je sigurno mnogo više stalo do našeg oružja i
municije."
"I do toga, ali ponajviše do kineskih perčina."
63
"Mislite li?"
"Mislim. Tko tako dobro poznaje Indijance kao što ih poznajemo mi, taj tačno zna što
oni misle i hoće. Takav velik broj lakat dugačkih skalpova! Kakva li plijena i koje li
časti! To im međutim neće uspjeti, a budući da ja nikad nisam bio nečovjek pa uvijek
suosjećam sa svakim od svoje c braće, bez obzira na to je li bijel ili crven, ja ću Crnom
Mustangu svečano predati ta dva skalpa kao odštetu."
"Halo, to je prava riječ! Kako će se samo Crni Mustang razljutiti! Takvu stvar može
izmisliti samo Old Shatterhand!"
"Varate se. Na tu pomisao došao je Winnetou."
"Winnetou? Ta o tome nisam čuo ni riječi!"
"Ali vidjeli ste njegov znak."
"Zar je pri tome zaista mislio na Crnog Mustanga?"
"Sigurno. Nas dvojica razumijemo naime jedan drugoga i bez riječi. Imam li pravo,
crveni brate?"
Upitavši to, svine Old Shatterhand oba perčina i spremi ih u džep a Apaš odgovori:
"Moj brat Shatterhand me je posve tačno razumio. Za poglavicu Komanča bit će veliko
poniženje kad od nas dobije ta dva perčina bez kože."
"Može biti", razvučeno će inženjer, "ali to se ipak ne može tako lako provesti kako ste vi
to rekli. Prije nego što uspijemo da Crnog Mustanga razljutimo s tim perčinima,
moramo najprije odbiti njegov napadaj i zarobiti ga. Vi se vladate kao da je to tako lako
kao profesoru čitanje, ali ja upravo dršćem od straha kad samo pomislim na to. Da, kad
bih imao toliko bijelaca koliko ih ima moj drug u Rocky--Groundu! On ima preko
osamdeset ljudi i svi su dobro naoružani jer se tamo minama krši kamen, a taj posao ne
mogu obavljati Kinezi."
"Rocky-Ground?" upita Old Shatterhand. "Je li se to mjesto i prije tako zvalo?"
"Nije, mi smo ga tako prozvali."
"Je li daleko odavde?
"Nije. Lokomotiva stiže onamo za sat i pol."
"Hm! Prilično poznajem taj kraj, a Winnetou ga poznaje još i bolje. Istina je doduše da
ja nisam bio ovdje otkako vi ovdje radite pa nemam pojma kako teče vaša pruga. Ne
64
biste li mi mogli reći bivše ime kraja u kome radite? Dovoljno je da mi navedete ime
koje doline, brijega ili rijeke."
"Rocky-Ground reže osnovu jednog brijega koji nema englesko ime. Crvenokošci ga
nazivaju Ua-peš. Ne znam što to znači."
"Uf! Ua-peš!" viknu Winnetou, kao da je to ime vrlo važno i kao da ga navodi na dobru
misao. Kad su ga zbog toga svi pogledali, on odmahnu rukom i nastavi: "Neka umjesto
mene govori moj brat Shatterhand. On to isto tako dobro zna kao ja."
Svi se pogledi uperiše u Shatterhanda. Ovaj kimne, zadovoljno se nasmijehnuvši i reče
inženjeru:
"Zar ne znate što znači Ua-peš? Tačno ono isto što znači i ime što ste ga vi nadjenuli toj
dolini, naime kamenita ili stjenovita dolina. Čuli ste da kanimo poći u Alder-Spring.
Imate li pojma gdje on leži?"
"Nemam. Znam samo da sutra uvečer kanite stići onamo; mora da je dakle dan puta
odavde."
"Istina, to je dan jahanja jer moramo zaobilaziti doline i klance. Naprotiv, čini se da se
željeznica probija ravnim putem, bar tako sam čuo, jer je potrebno otprilike tri sata da
se konjima stigne iz Rocky-Grounda do Alder-Springa. Ta vaša obavijest daje nam
protiv Komanča adut u ruke koji sigurno oni ne mogu potući."
"To bi me silno obradovalo. Hoćete li nam to razjasniti?"
"Najprije mi recite u kojoj vezi stojite s Rocky-Gro-undom?"
"U prvom redu imamo brzojavnu vezu, tako da mogu svakog časa brzojaviti."
"Lijepo! A željeznica? Vode li tračnice sve donde?"
"Da, vode već dva tjedna. Mi se ovdje nalazimo na kraju provizorne pruge."
"Kakve vagone imate?"
"Razumljivo je da nemamo vagona već samo teretne za građevni materijal."
"I to će biti dosta. Imate li takvih vagona ovdje?"
"Imamo ih desetak."
"A imate li lokomotivu?"
"Nemamo, ona se predveče vratila u Rocky-Ground."
"Znači da se sada već nalazi ondje?"
"Tako je,"
5 Crni Mustang
65
"Onda budite tako dobri i brzojavite da ta lokomotiva dođe ovamo."
"Što? Kako? Da brzo javimo?" upita inženjer.
"Da. Ukratko ću vam reći kako je stvar stajala prije nego što smo danas došli ovamo i
kako stoji sada. Crni x Mustang htio je napasti logor pa vam je pod lažnim imenom
poslao svog unuka da pronađe povoljnu priliku za napad. Večeras su se ovdje potajice
sastali da odrede dan napadaja. Do njega vjerojatno ne bi tako brzo došlo da mi nismo
stigli ovamo i da nismo raskrinkali vašeg skauta. Crvenokošci se ne bi žurili. Sad
međutim znadu da smo ih progledali pa će vas napasti prije nego što vi utvrdite logor ili
kakvim drugim mjerama onemogućite napadaj. Uvjeren sam, štaviše, đa bi napali
odmah danas kad ne bi postojale vrlo krupne zapreke."
"Zapreke?" upadne inženjer. "Mislim da ih baš danas ima najmanje. Stignu li
Crvenokošci ovog časa, izgubljeni smo."
"Da, ako stignu! Ali oni ne mogu stići jer nisu ovdje! Jamčim svojom glavom da je Crni
Mustang došao ovamo svega s nekoliko ratnika. Njegov logor je vrlo daleko odavde. K
tome znade da smo mi ovdje. Njegov unuk je pošao za njim pa će mu reći što se
dogodilo. Poglavica je dakle uvjeren da ćemo noćas dobro paziti. Doznao je da ja s
Winne-touom kanim sutra poći u Alder-Spring. Njemu je mnogo više stalo do nas nego
do plijena kojeg bi se mogao ovdje domoći. On će dakle smjesta odjahati u Alder-Spring
da nas uhvati. Uvjeren je da će mu to vrlo lako uspjeti jer se u njegovim rukama nalazi
oružje kojega se toliko boji. Još jednostavnijim mu se čini da se, kad mu jednom
padnemo u šake, odmah vrati ovamo i pobere dugačke kineske skalpove. To ne smije
odgađati jer ćete se vi inače pripremiti za obranu. Mora vas preteći. Zato moram i ja s
Winnetouom stići do Alder-Springa prije nego što on dođe onamo. Moramo mu se
prišuljati, prebrojiti njegove ratnike i prisluškivati da doznamo što će poduzeti."
"Ali, ser", upadne mu u riječ inženjer, "to je silno opasno. Ako vas uhvati, izgubljeni
ste."
"Neće nas uhvatiti, budite sigurni u to. Zapadnjaka može iznenaditi samo nepoznata
opasnost, ali ne takva koju poznaje. Osobito je sretna okolnost što se vaš Rocky-Ground
66
nalazi tako blizu Alder-Springa. čim stigne lokomotiva, odvest ćemo se u Rockv-Ground,
a odande odjahati u Alder--Spring kuda ćemo već rano ujutro stići. Ondje ćemo se tako
smjestiti da možemo sve promatrati, a da nas nitko ne opazi. Uvjeren sam da će nam
uspjeti da prisluškujemo što govori Crni Mustang, čujemo li da vam prijeti opasnost,
brzo ćemo odjahati u Rockv-Ground i željeznicom dovesti ovamo sve radnike koji se
tamo nalaze da dočekamo Ko-manče."
Čuvši to, inženjer skoči sa stolice i veselo viknu:
"Do vraga, to je sjajna zamisao! Bijelci iz Rockv-Gro-unda će nam priskočiti u pomoć.
Onda ne možemo propasti, onda ćemo crvene lupeže postrijeljati do posljednjeg
čovjeka."
"Vi se dakle slažete sa mnom?"
"Naravno! Imate potpuno pravo, mister Shatterhand. Ja sam vam na tome vanredno
zahvalan pa ću se pobrinuti da vas u Rocky-Groundu dočekaju kako zaslužujete."
"Hm! što kanite učiniti?"
"Čim otputujete, ja ću brzojaviti da stižu Old Shatterhand i Winnetou, dva
najglasovitija zapadnjaka."
"To nećete učiniti jer biste time ugrozili cio naš plan. Nitko ne treba znati tko smo mi i
što hoćemo jer bi to netko mogao odati Komančima. Sjetite se samo skauta koji je
uživao vaše puno povjerenje!"
"WeW Onda ću posve jednostavno javiti da dolaze četiri putnika. Ali bila bi zaista
prokleta smola da ste se prevarili što se tiče današnje noći."
"što kanite time reći?"
"Mislim: kad bi Komanči ipak došli danas, a vas ne bi bilo ovdje!"
"Neće doći! Ali ipak poduzmite sve mjere opreza koje su po vašem mišljenju potrebne."
"Kakve bih to mjere morao poduzeti?"
"Dajte sa svih strana logora zapaliti vatre i kraj njih postavite straže. Ako se Komanči
protivno od sveg iščekivanja nalaze u blizini, oni će vidjeti da ste na oprezu i neće se
usuditi da priđu bliže."
"Da, to je najbolje, to ću i učiniti."
On ode da brzojavi i da izda potrebne zapovijedi; ubrzo je usprkos vlazi zaplamsalo šest
golemih vatri, osvjetljujući
5 67
cio logor. Dakako da nije bilo ni govora o spavanju. Pravodobno su izvršene i pripreme
za vožnju željeznicom. Za četiri " putnika i njihove konje bio je dovoljan jedan teretni
vagon s nekoliko ugodnih klupa. Kad je stigla vijest da je lokomotiva krenula iz Rocky-
Grounda, konji su bili smješteni u vagon, a za jahače skuhan još oštri oproštajni grog.
Za sat i pol stigla je lokomotiva, vagon prikopčan, a četiri zapadnjaka se oproste, a onda
se uspnu u vagon.
Premda su tračnice bile položene samo provizorno i premda je bilo vrlo mračno, ipak je
taj kratki vlak jurio upravo bjesomučno. To je bio američki način i američka nebrižnost.
Za vrijeme čitave vožnje nije se vidjelo nikakvo svjetlo jer nije bilo ni postaja. Brda,
doline, prerija i šuma nisu se mogli međusobno razlikovati; činilo se kao da vlak
neprekidno tutnji kroz beskrajni tunel, pa su se sva četiri putnika zaista obradovala kad
se lokomotiva javila oštrim zviždukom i kad su se pokazala svjetla na cilju.
I ovdje je gorjelo nekoliko vatri, a u njihovom svjetlu i, mogla se najprije razabrati neka
dugačka zgrada s veoma širokim ulazom. Unutrašnjost zgrade bila je razdijeljena u
nekoliko prostorija od kojih je jedna bila rasvijetljena. Na vratnice se naslonio neki vitki
omalen čovjek, odjeven u kožnatu zapadnjačku odjeću. Drugi neki čovjek stajao je bliže
pruzi, a kad se vlak zaustavio, priđe k vagonu i do kraja otvori već poluotvorena vrata te
reče: x
"Rocky-Ground! Iziđite, gospodo! Baš sam radoznao kakve to ljude moj drug iz
Firwood-campa šalje na specijalno noćno putovanje."
"To ćete odmah doznati, ser", odvrati Old Shatterhand. "Uvjeren sam dakako da ste vi
ovdje službenik."
"Ja sam inženjer, ser. A vi?"
"Naša ćete imena čuti kad uđemo u sobu, pod svjetlo Možete li na kakvo sigurno mjesto
odvesti četiri konja?"
"Vidjet ćemo. Najprije vi sami izađite!" Dok su izlazili, on pomno pogleda jednog za
drugim u lice, a zatim razočarano promrmlja: "Hm! Sami nepoznati. Među njima je čak
i jedan Crvenokožac. Očekivao sam nešto posve drugo."
"Sigurno ste mislili da smo mi vaši pretpostavljeni ili nešto slično", nasmija se Old
Shatterhand. "Dioničari milijunaši? Ne zamjerite nam da mi jednostavni ljudi smetamo
68
vaš noćni počinak. Odmah ćemo odjahati dalje, a vi možete nastaviti spavanjem."
"Odjahati dalje? Onda ste vjerojatno samo neki lovac ili traper."
"To i jesam."
"I moj drug me usred noći budi zbog takvog -"
Uto ga netko prekinu. Onaj vitki čovjek koji je maločas bio naslonjen na vratnice priđe
bliže i reče: "I ja sam radoznao kakvi su to ljudi tako usred noći stigli posebnim vlakom
na Divlji zapad" - tu se prekinu. Old Shatterhand mu je bio okrenut leđima, ali kad je
čuo taj poznati glas, brzo se osvrnu. Mališan ugleda njegovo lice, zastade, a onda viknu:
"Old Shatterhand, Old Shatterhand!"
"Hobble-Frank!" odvrati ovaj isto tako začuđen.
"I Winnetou! Winnetou!" viknu Frank opet, prepoznavši Apaša.
"Uf!" odvrati ovaj. Rekao je samo tu jednu riječ, ali u njoj je ležalo sve što je osjetio kod
tog neočekivanog susreta.
"Uistinu, to su oni! Old Shatterhand i Winnetou!" oduševljeno ponovi mališan. "Dajte
da vas zagrlim, gospodo!" Grlio je čas jednoga čas drugoga i pri tom doviknuo
inženjeru: "Vidite, mister engineer, to su ona dva glasovita zapadnjaka o kojima sam
vam pripovijedao cijelo današnje veče. Kako sam mogao slutiti da ću ih opet tako brzo
susresti!" i
Inženjer se sad posve drukčije vladao, pa uljudno reče:
"Nije bilo potrebno da nam sve to pripovijedate, mister Frank! Ja ta dva džentlmena
već dulje vremena poznajem, dakako samo po njihovoj slavi koja se pročula po čitavim
Državama. Brzo ću probuditi svoje ljude i -"
"Stoj!" prekinu ga Old Shatterhand. "Ne bismo htjeli da nas itko pozna, a uskoro ću
vam reći i razlog. Nećemo se dugo odmarati ovdje, ali budući da smo tako neočekivano
sreli našeg čestitog Franka, sigurno će proći sat ili malo više prije nego odjašemo. Recite
nam, dakle, imate li kakvo prikladno mjesto gdje bismo mogli smjestiti naše konje da
nam budu sigurni."
"Oh, mister Shatterhand, ja ću s vašim konjima postupati upravo kao da su ljudi jer
znam na kakvim plemenitim pastusima jašete vi i Winnetou. Povest ćemo ih sa sobom
69
a predvorje, a ja vas molim da budete tako ljubazni pa da ostanete moji gosti."
Ono što je nazivao "predvorjem" bila je u stvari dugačka zgrada. Osvijetljeni dio bio je
blagovaonica za stanovnike Rocky-Grounda. Kraj nje se pružala prostorija za pohranu
vrednije robe. Sad je bila prazna pa su u nju smjestili konje. Bili su dakle tako reći pred
očima Old Shatterhanda i Win-netoua te se nisu trebali za njih bojati.
Kad su nakon toga svi ušli u restoran, boardkeeper1 se pospano digne od stola. Nije bio
pošao u postelju jer se nadao da će od gostiju što su ih očekivali, nešto zaslužiti.
Prije nego što su sjeli, upoznao je Old Shatterhand Kaza i Haza sa Hobble-Frankom.
Oba bratića su već čula za Hobble-Franka koji je također bio podrijetlom Nijemac.
Međutim, gostioničar je stavio na stol tanjure i boce. Inženjer je očito htio obilno
počastiti goste. Po američkim običajima bila bi najveća uvreda da su odbili taj poziv, pa
ga zato prihvatiše. Hobble-Frank i oba Timpea latiše se temeljito posla, Old Shatterhand
je jeo malo i popio svega jednu čašicu vina dok Winnetou uopće nije pio. Dobro je znao
da je vatrena voda najveći neprijatelj Crvenokožaca, treba reći, i bijelaca.
Za vrijeme jela vodio se živi općeniti razgovor. Old Shatterhand je ponajprije upitao
čemu može zahvaliti današnji susret s Frankom. Ovaj odgovori: X
"Zakucam li na vaša vrata da vas posjetim, obično čujem da ste odletjeli. Moram dakle
poletjeti za vama ako kanim s vama razgovarati. U Hamburgu mi rekoše da ste
preplovili preko oceana da se sastanete s Winnetouom. Ali nitko nije znao reći gdje.
Onda je i mene obuzela čežnja za savanom pa sam otplovio za vama. Znao sam da ću
kod Mescalero Apaša sigurno doznati gdje bih vas mogao pronaći. Odvezli smo sip uz
Arkanzas koliko god je to bilo moguće, a zatim uzeli konje da pojašemo kroz Santa Fe
na Rio Pecos."
"Mi? Dakle nisi sam?"
"Nisam. Moj bratić Droll je dakako sa mnom."
"Zar dobra ,tetka Droll"? A gdje je? Gdje si ga ostavio?"
"Uopće ga nisam ostavio. A gdje je? U postelji."
"Ali Frank, pa zašto ga ne probudiš?"
1 Gostioničar.
70
"Jer taj dragi momak mora malo prospavati. On je naime balestan."
"Bolestan? Onda ga moramo vidjeti. Kad netko oboli ovdje na Divljem zapadu, onda je
to nešto posve drugo nego kad oboli kod kuće. Je li opasno bolestan?"
"Nije, ali vrlo bolno, kako se čini. Budući da je Droll trpio velike boli, jedva smo stigli do
Fort Aubreva gdje smo našli liječnika koji ga je morao pregledati. Izjavio je da Droll
boluje od sciatice1.
"Ali na njemu nismo prije zapazili nikakav znak takve bolesti! Znači da se tek nedavno
razbolio."
"Da, sad se prvi put razbolio."
"Je li liječnik ustanovio uzrok bolesti?"
"Liječnik? To nije bilo potrebno jer sam mu ja to rekao."
"Ti?"
"Da! Ja! Ili zar možda mislite da ne mogu vidjeti nešto što je posve jasno?"
"No, što je onda uzrok bolesti?"
"Tomu je kriv konj koji nikako ne može da se oduči posrtanja."
"Kako to?" ozbiljno upita Old Shatterhand, premda je jedva suzdržavao smijeh.
"Već sam rekao da smo iz Arkanzasa pošli konjima. Moj konj je bio dosta dobar pa ga
još i danas imam; ali Drolla su prevarili jer je dobio konja koji posrče. Posrtao je,
naime, iako nije bilo ni graba ni kamenja nai putu, posrtao je tako reći o svoje vlastite
noge."
"Ali tko bi kupio takva konja!"
"Ako svakako moraš kupiti konja, a ne postoji nikakav drugi nego samo takav koji
posrče, što ćeš onda učiniti?"
"Ali ja još uvijek nikako ne razumijem kakve veze ima to posrtanje s išijasom."
"Ah, to je zaista glupa stvar pa nas je zgrabila kao grom iz vedra neba. Jahali smo među
grmijem kroz visoku travu, zadovoljni i raspoloženi pa nismo ni slutili da na nas u travi
vreba kobna sudbina u obliku skrivena panja. Uto je Drollov konj posrnuo prednjim
nogama i od straha žestoko odskočio u stranu. Droll, koji je, ne sluteći ništa, lako i
nemarno sjedio u sedlu, sletio je s konja tako da je sjeo na panj kao na stolicu. Pri tome
se čuo glasan krik i žestok prasak.
i Išijas.
71
Kriknuo je Droll, ali što je tako silno prasnulo, da li Droll ili stari panj, to nije sigurno.
Ipak mislim da je to Droll ier se čini da ni njegove noge još ni danas nisu na pravom
mjestu. Nije mogao ustati. Ja sam mu doduše pomogao da v se digne, ali on bi uvijek
klonuo od boli. Uzdisao je i stenjao tako da nisam želio da budem na njegovu mjestu.
Svemu je dakle kriv onaj prokleti konj koji je posrtao."
Čestiti Frank je sve to pripovijedao na tako drastičan način, ne možda zato da zabavlja
slušaoce, več je to bio njegov običaj. Bio je sav pun sućuti prema svom bratiću Drollu pa
nije ni slutio da je njegov prikaz više prikladan da izazove smijeh nego samilost. Oba
Timpea su pozorno promatrala malog zapadnjaka: očito im se sviđao.
"Počinjem shvaćati", reče Old Shatterhand, "samo nastavi!"
"Ono što sad slijedi, još je bolnije od dosadanjega: ja sam se zaista od srca trudio da
svog Drolla namjestim opet kako treba. Navlačio sam mu noge i masirao ih. Gurao sam
ih i natezao sve dok na kraju nije skočio na noge, ali zbogv boli, kako je rekao, a ne jer
mu je bilo bolje. Zatim sam ga teškom mukom podigao na konja, naime na mojeg, a ne
na njegovog, jer više nije podnosio posrtanje. Lice mu je bilo blijedo i upalo, oči utonule
u šupljine, a u ta dva dana sigurno je omršavio za pet ili šest funti. Za dva dana,
zamislite samo! Toliko smo trebali dok nismo stigli u Fort Aubrev. Ta dva__ dana neću
zaboraviti cijelog svog života. To stenjanje i uzdisanje, to jaukanje i jadikovanje, to
cviljenje i taj plač! Srce mi se upravo paralo, ali sam na njegovom konju hrabro i
predano posrtao kraj njega. Boli su se tako pojačale da sam zahvalio bogu kad smo
naposljetku ugledali tvrđavicu. Liječnik se odmah latio posla; mazao ga je svim mastima
i dao mu da pije sve moguće lijekove, pa čak i terpentin.
"Je li mu bolje?" upita Old Shatterhand.
"Malo-pomalo postalo mu je bolje. Kad je prošlo tjedan dana, konačno se toliko
oporavio da smo mogli nastaviti put. Izdržao je dovde, ali kad smo stigli ovamo, reče da
bi se nekoliko dana htio odmoriti."
"Kako dugo ste već ovdje?"
"Od prekjučer. Sutra kanimo dalje."
"Kamo?"
72
"U Santa Fe."
"To si već rekao, ali ja pitam kamo ste odavde najprije kanili poći?"
"Preko Alder-Springa gore na brdo Raton."
"Hm!"
"Čemu taj hm?"
"Jer će Crni Mustang sutra biti ondje s jakom četom Komanča. Vjerojatno biste mu
pali u šake."
"Crni Mustang, taj krvnik lovaca?" prestrašeno upita inženjer. "Kakva posla ima on na
Alder-Springu, tako blizu kraj nas? Da njegov posjet nije možda namijenjen nama,
mister Shatterhand?"
"Ne, nije vama, već Winnetouu i meni. Crni Mustang zna da kanimo doći onamo pa nas
želi uhvatiti."
"Ali devils! Kakve li sreće da ste to doznali! Sad sigurno nećete otići onamo."
"Naprotiv, upravo sad ćemo odjahati onamo, a moglo bi biti da i vi pođete s nama."
"Ja? No, treba li da budem iskren, rado ću vam priznati da bi me vrlo veselilo kad bih
imao prilike da tim lupežima zabiberim nekoliko funti baruta na crvenu kožu, ali da se
baš ne bih gurao da potražim i iskoristim itu priliku."
"To nije ni potrebno jer će ta prilika doći sama. Radi se naime o vašem drugu inženjeru
u Firwood-campu: njega će napasti Komanči. To je razlog zbog kojega smo posebnim
vlakom došli k vama. Treba da vas zamolimo za pomoć."
"Dobit ćete je i to vrlo rado. Zato dakle, zato! Da, moj drug je zaista valjan inženjer, ali
što se tiče Indijanaca, nema nikakva iskustva, a nije ni junak. Možete se međutim
pouzdati u mene i moje ljude."
"Koliko radnika imate ovdje?"
"Oko devedeset, same bijelce koji se umiju dobro boriti i služiti puškama. Ali nećete li
mi reći kako je došlo do toga da očekujete napadaj i kako sad stoji stvar? Zaista sam
radoznao što ćete mi pripovijedati."
Taj inženjer bio je mnogo odlučniji i srčaniji od njegova druga u Firwood-campu pa je
Old Shatterhand bio uvjeren da će u njemu naći valjanog pomagača. Opisao mu je
dakle sve što se iste večeri dogodilo, povukao svoje zaključke i
73
razjasnio mu je što namjerava učiniti. Kad je završio, inženjer skoči na noge i pruži mu
ruku, rekavši:
"Evo vam ruke, ser! Dobit ćete i mene i sve moje ljude, sad odmah ili kasnije, kako god
budete htjeli."
I Hobble-Frank se pridruži:
"I mene. Dolijat će taj Crni Mustang! Kad se ja jednom razljutim, onda se zaista
razljutim. A sad odlazim po još jednog korisnog junaka našeg devetnaestog stoljeća koji
također mora sudjelovati u tome."
On izađe i uskoro se vrati vodeći sa sobom Drolla. Na ovome se vidjelo da je u posljednje
vrijeme bio bolestan, ali su mu oči bile bistre, a po kretnjama se nije moglo zapaziti da je
nemoćan. Silno se obradovao što smo se tako neočekivano i čudesno sreli te izjavi da
svakako želi odjahati u Alder-Spring bez obzira da li mu to zdravlje dopušta ili ne.
Sad mu je Winnetou, koji dosad nije progovorio ni riječi, stavio cio niz pitanja koja su
dokazala da Apač raspolaže vrlo temeljitim poznavanjem građe čovjekova tijela i
njegovih bolesti. Ispostavilo se da Droll zaista boluje od išijasa. Winnetou ustane, izvuče
malu kožnatu vrećicu u kojoj je redovito nosio sa sobom razne lijekove, razgleda njezin
sadržaj, a zatim reče svojim mirnim načinom:
"Neka me moj brat dovede do svog ležaja. Njegova bolest ga neće više smetati."
Otišao je s njim i ubrzo se začu prodorni, oštri krik.
"To je bio Droll", viknu Hobbli-Frank. "Što to Winnetou radi s njim? Moram k mojoj
tetki Droll jer mi ovakvi krikovi režu dušu kao pila."
On skoči na noge da izađe ali Old Shatterhand ga zadrži, rekavši mu:
"Ostani ovdje, dragi Frank. VVinnetou vrlo dobro zna što radi, a Indijanci upravo za
takve bolesti posjeduju lijekove o kojima čak i naši liječnici nemaju ni pojma."
Kao da želi potvrditi te riječi, Winnctou uđe u sobu i reče:
"Naš brat Droll morao je podnijeti veoma snažnu, iako kratku bol, da bi brzo ozdravio.
Sad se oporavlja od te boli, ali već za jedan sat bit će isto tako zdrav kao što je nekoć
bio."
I zaista nakon jednog sata pokazalo se da je Winnetou imao pravo. Droll je došao,
izjavivši:
74
"Nije li to veličanstveno, gospodo? Osjećam se kao da sam preporođen. Ne znam što je
Winiietou učinio, je li samo razvukao živac ili ga je posve prekinuo, ali to mi je svejedno.
Sad mogu opet jahati pa će Crni Mustang opaziti da tetka Droll još uvijek nešto
vrijedi."
3. NA JALŠINOM IZVORU
Ua-Peš, na čijem podnožju leži stanica Rockv-Grond, bio je do polovine visine obrastao
gustom šumom. Izvori toga brijega skupljali su se na njegovom podnožju u prilično
širok potok koji je tekao prema jugoistoku, a kasnije zavijao na sjever. Na tom zavoju
ulijevao se u nj neki manji potok koji je izvirao na podnožju jednog drugog brijega; taj
se već u ono vrijeme zvao Corner-Top1, a tako se zove i danas.
Taj naziv s pravom nosi svoje ime. Ua-Peš i Corner-Top čine oštar kut; oni su bili
posljednji izdanci dvaju dugačkih planinskih lanaca koji zatvaraju široku i vrlo dugačku
dolinu s tako brojnim zavojima da željeznički inženjeri nisu proveli prugu kroz nju, već
su radije između Firwood-canipa i Rocky--Grounda dinamitom probili kraći put kroz
stijene. Firwood--camp ležao je nedaleko ulaza u dolinu pa je od nje bio odijeljen samo
jednim poprečnim rebrom brda.
Odavde dolje, dakle niz tu dolinu s brojnim zavojima morali su doći Komanči jer za njih
nije bilo drugoga puta do Alder-Springa. Taj je izvor ležao, okružen visokim jalšama, na
podnožju Corner-Topa pa je iz njega istjecao već spomenuti potočić koji se na oštrom
zavoju ulijevao u onaj veći potok. Iza posljednjih obronaka brda dolina se otvarala u
široku ravnu preriju kroz koju je protjecao potok. Iz sočne trave uzdizalo se grmlje koje
kao da je jedno iza drugog bilo postavljeno poput kulisa, te je čak i većim četama
omogućavalo da se lako došuljaju ili sakriju.
Ako čovjek sebi predoči što se dogodilo u Firwood-campu i što su namjeravali učiniti svi
sudionici te drame, nije bilo teško unaprijed naslutiti što će donijeti novi dan.
i Ugaoni vrh.
75
Komanči su bili uvjereni da će Old Shatterhand i Win-netou odjahati u Alder-Spring pa
su krenuli onamo da ih dočekaju i zarobe. Da bi to postigli, morali su Crvenokošci, kod
takvih neprijatelja kakvi su bili Old Shatterhand i Win-netou, biti vanredno oprezni. Ni
VVinnetou ni Old Shatterhand nisu smjeli ni naslutiti da se Komanči nalaze na Jal-
šinom izvoru niti su to smjeli otkriti iz njihovih tragova. Zato je bilo samo po sebi
razumljivo da Indijanci neće poći ravno do izvora, već će se sakriti negdje u njegovoj
blizini; najvažnije je pitanje bilo gdje će se sakriti.
Old Shatterhandu i njegovom crvenom prijatelju nije bilo teško da proniknu u misli
svojih protivnika. Budući da se Alder-Spring nalazio na desnoj strani doline, Indijanci
će se sigurno kretati lijevom stranom i odjahati dobar komad puta u preriju da bi se
onda vratili u blizinu izvora s protivne strane. Tako će izbjeći da izdajničkim tragovima
izazovu sumnju.
Kad s prerije stignu u blizinu izvora, Komanči će se sakriti, čekajući svoje protivnike da
im se prišuljaju, opkole ih i napadnu. Tko je htio preteći Indijance, i prišuljati se k
njima, morao je dakle odjahati još dalje od njih u preriju, u još mnogo većem luku. Eto,
do tog su zaključka došli Old Shatterhand i Winnetou pa zato, krenuvši iz Rocky-
Grounda, nisu pojahali duž Ua-Peša, već su, čim je svanulOjzakrenuli ulijevo i zašli u
savanu.
Nakon jučerašnje oluje svanulo je prekrasno jutro. Sunčane zrake pretvarale su svaku
kapljicu na vlatima trave ili na lišću u brilijant. Zrak je bio snažan, svjež i čist, a priroda
se naokolo nijemo pružala u punoj ljepoti.
Jahanje kroz takav kraj i po takvom jutru moralo bi svakom čovjeku pružiti velik užitak
- samo ne zapadnjaku koji se kani prišuljati neprijateljskim Indijancima. Konji bi
kadšto njisnuli i zatoptali nogama, a zrak je te zvukove nosio daleko dok je vlažna i
teška trava čuvala tragove koji će se možda sve do naveče moći uočiti. Sve to moglo bi
svakom zapadnjaku postati veoma opasno.
Onih šest konjanika već je dovoljno odmaklo od Ua--Peša pa su sad, u namjeri da se
približe Corner-Topu, zakre-nuli prema jugu. Alder-Spring se nalazio na zapadnoj
strani brda; Winnetou i Old Shatterhand krenuli su tako da su
76
do njega morali stići s istoka pa su na taj način spriječili Indijance da kasnije ugledaju
njihove tragove. Corner-Top nije bio ispod vrha obrastao šumom; na njemu je bilo
mjesta s kojih je pucao pogled nadaleko pa prema tome nije bilo teško opaziti Komanče
kad se budu približavali.
Naših je šest konjanika naposljetku prešlo svoj luk kroz preriju i stiglo do brijega na
njegovom istočnom podnožju. Sad su potražili i našli dobro skrovište. U njemu su se
ostala četvorica mogla dobro sakriti s konjima dok su Winnetou i Old Shatterhand
krenuli na brijeg da odande promatraju dolinu.
Old Shatterhand i Winnetou se ubrzo uspeše na vrh. Kako smo već spomenuli, ondje je
bilo nekoliko čistina s kojih je pogled pucao nadaleko. Jedna od njih, okrenuta prema
zapadu, bila je vanredno prikladna za namjeru obaju prijatelja. Odozgo se mogla
pregledati čitava dolina na milju daleko, sve do prvog njezinog zavoja. Winnetou i Old
Shatterhand sjedoše onamo.
Nijemo su sjedili jedan kraj drugoga, jedan sat, dva, pa i tri sata, a da ni jedan od njih
nije smatrao potrebnim da progovori ma i jednu riječ, premda su se nalazili pred
događajima u kojima se moglo raditi o životu i smrti. Da ih je itko mogao neprimjetno
promatrati, taj bi sigurno došao do uvjerenja da ih ovamo nije dovela nikakva druga
namjera nego da se odmore. Ni jedan pokret njihovih lica, ni jedan njihov pogled nije
odavao da im je sva pažnja usmjerena prema zapadu i da na čitavom onom velikom
prostoru, dokle god se pružala dolina, nije ništa moglo izbjeći njihovom oštrom pogledu.
Zapadnjaci su veliki umjetnici u tome da i kod krajnjeg napinjanja svih njihovih
sposobnosti i osjetila izvana izgledaju posve hladni. Postoje ili su postojali brojni
glasoviti zapadnjaci koji su svoje najveće uspjehe i svoj spas iz krajnjih opasnosti
uglavnom zahvaljivali okolnosti što su tako potpuno vladali svojim tijelom, rukama i
nogama, da nitko nije mogao na njima razabrati što misle ili osjećaju, što nastoje ili što
umiju izvesti.
Obojica su duboko spustila očne kapke, a budući da se nisu ni pomakla, činilo se kao da
spavaju, no ipak je bilo posve sigurno da su čuli i drozda koji je dvadeset koraka iza njih
izvlačio crva iz zemlje, i isto tako razabrali lešinara koji se kao tamna tačka pojavio na
zapadnom nebu.
77
"Uf!" reče jednostavno Winnetou.
"WeW" isto tako jednostavno kimnu Old Shatterhand. "Dolaze."
Uprkos tim riječima nije se u dolini razabiralo ni jedno jedino živo biće pa je ona pred
njima ležala isto tako prazna i pusta kao i malo prije, ali upravo način na koji je lešinar
kružio po zraku, odavao je da se ispod njega moraju nalaziti neka bića od kojih očekuje
plijen.
Lebdio je još malo lijevo iznad zavoja doline, ali mu se brzo približavao. Kad je stigao
do njega i našao se upravo iznad njega, zakrenu iza ugla zavoja neki konjanik, zastane
načas da razgleda dolinu, a zatim nastavi put jer nije opazio ništa sumnjivo. Za njim je
pošlo još pet, deset, dvadeset, četrdeset, osamdeset i još više konjanika koji su se mogli
jasno razabrati, premda su njihovi konji zbog velike udaljenosti izgledali poput malenih
pasa. Winnetou je oštrinu svog pogleda dokazao rekavši: "To su zaista Komanči."
"Jesu", potvrdi Ol Shatterhand. "Na čelu im jaše Tokvi Kava."
"Taj poglavica Komanča misli da je vanredno lukav ratnik, ali je ipak pogriješio tako
da to ne mogu shvatitia ne shvaća ni moj brat Shatterhand."
"Well. On dolazi iz Firwood-campa pa je uvjeren da smo i mi ujutro odande krenuli i da
ćemo doći za njim. Pri tom i ne misli na to da moramo opaziti tragove koje su njegovi
ratnici ostavili u vlažnoj i visokoj travi. Smiješno!"
Preko ozbiljnog i nepokretnog Apaševog lica kliznu tihi, napola prezirni, a napola
samilosni osmijeh. On doda:
"I pri tome želi uhvatiti Old Shatterhanda i Winneto-ua! Uf!"
"Vidi, postupaju upravo onako kako smo očekivali: prelaze na drugu stranu doline kako
mi, kad dođemo za njima, ne bismo pomislili da zapravo jašu prijeko do Corner-Topa i
do Alder-Springa da nas ondje uhvate."
Komanči su uz protivni rub doline jahali sve dok" nisu stigli do krajnje tačke Ua-Peša,
ali ni sada nisu izmijenili smjer puta, već odoše dalje van u preriju, kao da kane prijeći
preko nje do nekog dalekog cilja.
"Oni će uskoro zakrenuti u luku kao što smo to očekivali, i doći ovamo", nastavi Old
Shatterhand. "Jedan od nas mora poći za njima, a drugi ostati ovdje."
78
Old Shatterhand nije rekao zašto onaj drugi treba da ostane, ali Winnetou je to smjesta
shvatio, kimnuvši u znak saglasnosti.
"Da, pripazi na Ik Senandu koji je htio prevariti i izdati bijele ljude s vatrenoga konja",
reče. "On je sinoć pošao za Komančima, ali ih u mraku nije mogao pronaći, ali pošto
poznaje put, on se jutros, kad se razdanilo, namjerio na njihov trag pa mora također
skoro stići ovamo. Neka moj bijeli brat pričeka ovdje da ga vidi kad dolazi, a ja ću sići
da doznam koje će skrovište odabrati Komanči."
Winnetou ode, a Old Shatterhand osta sam. Opet je prošao jedan sat, a zatim još jedan,
a da se očekivani skaut još nije pojavio. Zapravo bi sad morao biti ovdje, ali promatrač
nije izgubio strpljenje jer je deset ili stotinu različitih uzroka moglo izdajicu putem
zadržati.
Naposljetku ga nakon još daljnjih pola sata ugleda gdje dolazi i nastavlja tragom
Komanča prema protivnoj strani doline. Budući da je jahao tim tragom, morao je
pratiti cio zaobilazni put Komanča van u preriju. Nije mogao dakle do Corner-Topa
nipošto stići prije jednog sata. Old Shatterhand je sad mogao sići s brijega pa se spustio
k svojim drugovima što god je brže mogao. Našao ih je ondje gdje ih je ostavio, a uz njih
se nalazio i Winnetou. Kad je ispri-povjedio da je ugledao unuka Crnog Mustanga,
Apaš dobaci:
"Vrlo je zakasnio. Naslućuje li moj brat što ga je zadržalo?"
"Ima mnogo razloga koji su mogli usporiti njegovo jahanje", odvrati Old Shatterhand.
"Možda na to nije ni bio prisiljen, već se dragovoljno zadržao."
"Hm, ti misliš da se nakon onog svog naglog bijega iz logora predomislio i da se vratio
da nas prisluškuje? To ne bi bila nikakva šteta!"
"Što to kažete?" umiješa se Hobble-Frank, čuvši posljednje riječi. "Uvijek je veoma
ozbiljna stvar ako te neprijatelj prisluškuje pa to nikome ne može biti milo."
"Ne, u ovom slučaju nije opasno."
"To mi je tako nerazumljivo da ne mogu shvatiti premda sam inače bistar i vrlo dobro
shvaćam. Ako nas je prisluškivao, onda na primjer znade da uopće nećemo jahati kroz
dolinu jer smo se dovezli željeznicom."
79
"Bilo bi mi drago da upravo to zna. Vjerojatno ćeš ubrzo doznati i razlog. Ja ću sad otići
s Winnetouom da se prišu-ljam Komančima. Ostanite ovdje, vladajte se posve mirno i
nipošto nemojte odavde otići prije nego što se mi vratimo."
"A što onda ako se ne vratite?"
"Vratit ćemo se, bar jedan od nas, budite sigurni." Zatim se okrene Winnetou i upita:
"Zna li moj crveni brat gdje su se utaborili neprijatelji?"
"Znam", odvrati poglavica Apaša.
"Daleko odavde?"
"Ne. Neka moj brat pođe za mnom!"
" Oni odložiše puške što su ih pozajmili od inženjera jer su njihove bile ukradene. Puške
bi im naimemri šuljanju samo smetale. Zatim krenuše. Winnetou je svog bijelog pri-
jatelja najprije vodio desetak minuta kroz šumu, ne pokazujući pri tome nikakvu
posebnu opreznost. Zatim stigoše do mjesta na kome nije više bilo uspravnog drveća, ali
zato je pred njima ležalo mnogo oborenog. Šumski su divovi ležali, iščupani iz zemlje,
porazbacani jedan kraj drugoga i jedan preko drugoga. Oborila ih je oluja, jedan od
onih hurikana kakvi često bjesne na Divljem zapadu, osobito u njegovim južnim
predjelima. Hurikan je orkan koji naglo izbija pa juri razmjerno uskom i oštro
ograničenom prugom zemlje te pred sobom obara sve na što se namjeri.
Između tih oborenih i slomljenih stabala, porasle su već prilično visoko mlade biljke,
šiblje i stabalca. Stajali su tako nagusto da se kroz njih gotovo ne bi mogla provući ni
divljač.
"Moramo li ovuda proći?" upita Old Shatterhand.
Winnetou kimne i tiho doda:
"Nalijevo se nalaze stijene; na njih se ne možemo uspeti, a desno leži prerija na kojoj
pasu neprijateljski konji. Ondje bi nas vidjeli stražari. S one strane vjetroloma koji
ovdje nije širi od dvije stotine koraka, leže ratnici. Morat ćemo dakle proći ovuda."
"Je li moj crveni brat već bio prijeko?"
"Jesam. Moj bijeli brat će ubrzo ugledati dubok i skriven put što sam ga morao
prokrčiti."
"Znaš li gdje se nalazi poglavica?"
"Znam. Možda ćemo mu se toliko približiti da čujemo što govori,"
80
Winnetou šmugne nekoliko koraka uz rub vjetroloma, a zatim legne na zemlju i otpuže u
gusto granje i lišće. Old Shatterhand nije ni časka oklijevao, već i on pođe za njim, I
opet se pokazalo kakav je neusporediv čovjek bio poglavica Apaša. On je u to kratko
vrijeme nožem izrezao dvije stope širok put, odrezao sve grane, grančice i izdanke koji
su smetali, odnosno pritisnuo ih o tlo, a pri tom ostavio toliko granja da se ono kao krov
zatvaralo iznad stazice i činilo je potpuno nevidljivom.
Bilo je dakako potpuno nemoguće da taj put vodi ravno. Zakretao je čas ovamo, čas
onamo oko oborenih stabala, vodio sad desno, sad lijevo, već prema obliku tla i gustom
grmlju, zaprekama što ih je Apaš morao svladati, a sam put pokazivao je toliku Apaševu
snagu i spretnost da joj se morao začuditi čak i Old Shatterhand.
Budući da je Winnetou tako neusporedivo prokrčio put, oba prijatelja se nisu često
morala služiti noževima pa su najviše gazili da se grmlje iznad njih ne pokrene i time ih
oda. Putem naiđoše na dvije,otrovne zmije; prva je pobjegla, a drugu je Apaš ubio
dobro namjerenim udarcem noža. Nakon duljeg vremena Old Shatterhand osjeti, polako
i ispitijivo udahnuvši, miris logorske vatre; približavali su se mjestu na kojem su
logorovali Komanči.
Sad su neko vrijeme puzali ravno do mjesta na kojem je Winnetou svoju tajnu stazu
proširio za dvostruko. On domahnu svom pratiocu da priđe bliže, razmaknu oprezno
mlada stabalca ispred njih, tako da je Old Shatterhand mogao zaviriti kroz pukotinu
koja je na taj način nastala.
Kako se samo Old Shatterhand začudio opazivši da Tokvi Kava leži svega nekoliko
koraka ispred njega! Oba izvidnika nalazila su se na samom rubu vjetroloma, a time
istodobno i na rubu male uleknine u preriji. Ležeći na zemlji, uzdizalo se debelo stablo
oborena drveta njima slijeva iz guštare vjetroloma, a trava, koja je rasla ispod njega i
oko njega, činila je me"kan ležaj na kome se ispružio poglavica. Spavao je. Malo dalje
ležali su njegovi ratnici, također spavajući. Bili su umorni, a osjećali su se sigurni pod
zaštitom stražara, što su ih postavili prema preriji. Poglavica je prema običaju svih
bijelaca i Crvenokožaca na Divljem zapadu imao pušku na dohvatu ruke. Uz stablo je
bio naslonjen dugačak i uzak omot ovijen Tokvi Kavinim pokrivačem i pomno omo-
6 Crni Mustang
81
tan lasom. Kad je ugledao taj omot, Old Shatterhandu blis-nuše oči, i on šapne:
"U onom pokrivaču se nalaze naše puške."
"Tako je; poglavica spava a i svi drugi spavaju; mogli bismo ih uzeti."
"Ne pada nam ni na um."
"Howgh! Ne smijemo ih zasad dirati jer Komanči ne smiju slutiti da je njihovo skrovište
otkriveno. To mi je zaista veoma teško, ali ipak moramo postupati pametno. Čuj! Nije li
to netko zaviknuo?"
"Jest. To se javio jedan od stražara", kimne Winnetou "Sigurno je skaut stigao do
njih."
Zov što su ga čuli Old Shatterhand i Winnetou, ponovi zatim nekoliko glasova. Usnuli
ratnici se probudiše i skočiše na noge, a uspravi se i poglavica. Bilo je tačno tako kako je
Vinnetou rekao: Ik Senanda je stigao. Ugledavši poglavicu, skaut dojaše do njega, sade s
konja i sjede na zemlju. Tokvi Kava začuđeno upita:
"To si ti, sine moje kćeri? Zar sam ti dopustio da požuriš za nama?"
Budući da nije odmah dobio odgovor, on nastavi:
"Nisam li ti zapovjedio da promatraš bljedokošce i da izdržiš kod njih dok mi ne
dođemo ili dok ti ne pošaljem glasnika?"
"Jesi", mirno odgovori Ik Senanda. "Ali otac moje crvene majke će uvidjeti da nisam
mogao drukčije postupiti."
"Mora da su se dogodile važne stvari kad si se usudio da iz Firwood-campa dođeš
ovamo! Htio bih da čujem što ćeš reći u svoju obranu."
"Ti si otac moje majke i poznaješ me od rođenja. Jesam li ti ikad dao razloga da me
oštro ukoriš? Zašto me dočekuješ predbaci van j em, a ne znaš zašto dolazim?"
"Jer se radi o najvažnijem lovu što ga ikad možemo poduzeti, naime o tome da
uhvatimo najveće neprijatelje našeg plemena, poglavicu Apaša i onog omraženog
bljedokošca koji se naziva Old Shatterhand."
"Nećeš ih uhvatiti", odvrati njegov unuk jednako mirno kao i maločas.
"Neću?" nastavi poglavica. "Zašto?"
"Jer su otišli. Već su sinoć otišli iz logora."
82
"Uf, uf, onda se moramo na to pripremiti jer mogu svakog časa stići ovamo."
"Neće naići na vas jer uopće ne dolaze ovamo."
"Ne dolaze ovamo?" zapanjeno će poglavica. "A kamo su onda nakanili?"
"To ne znam, ali svakako veoma daleko odavde jer su se odvezli na kolima s vatrenim
konjem. To bijeli lovci čine samo onda ako mi je put vrlo, vrlo dug, a inače jašu."
"S vatrenim konjem? Znaš li to sigurno?"
"Znam. Vidio sam ih gdje se uspinju u vagon, a zatim opazio kako je vatreni konj
odjurio najvećom brzinom."
"Uf, uf, uf! Ta oni su nakanili doći ovamo u Alder-Spring! Što ih je moglo tako
odjednom otjerati?"
"Strah."
"Šuti! Ja silno mrzim i Winnetoua i Old Shatterhanda, ali oni ne znaju za strah."
"Da, oni ne znaju, ali nemoj zaboraviti da se u njihovom društvu nalaze još dva
bljedokošca koji nisu tako hrabri kao oni. Njima za volju su tako brzo krenuli odavde
jer su doznali da crveni ratnici kane napasti taj logor."
"Uf, uf! A kako su to doznali? Tko im je odao? Da nisi ti sam bio tako neoprezan..."
Ovaj put je njegovog unuka ostavila ravnodušnost pa mu ljutito upadne u riječ:
"Ne govori o meni! Jesi li ikada vidio da nisam oprezan? Tvoja vlastita neopreznost je
sve odalatako da nam je sad izmakao iz ruku veliki plijen!"
Starac posegnu za pojas i viknu:
"Ne zaboravi s kim govoriš, dječače, jer će te inače moj nož naučiti poštovanju što si ga
dužan ocu svoje majke i najglasovitijem ratnom poglavici Komanča! Kako se smiješ
usuditi da Crnom Mustangu predbaciš neopreznost?"
"Jer me ti grdiš zbog pogreške koju si sam počinio! Reci mi bismo li mi večeras uhvatili
Old Shatterhanda i Winne-toua da su došli ovamo?"
"Isto tako sigurno kao što si ti kraj mene."
"Onda bi sve ono što im pripada bilo naš plijen?"
"Tako je."
"Dakle i konji?"
"Zašto onda nisi čekao do večeras? Zašto si već sinoć ukrao te konje?"
s 83
"U-kra-o?" ponovi poglavica polako slog po slog da bi shvatio bit predbacivanja što ga
je slušao. "Što znaš o tome?"
"Znam sve. Kita Homoša kojeg si mi poslao u shop je doduše pobudio malu sumnju, ali
meni je ubrzo uspjelo da raspršim to nepovjerenje jer nam bljedokošci nisu mogli ništa
dokazati. Onda su odjednom Winnetouovi i Old Shat-terhandovi konji njisnuli pred
vratima i izazvali neopisivo čuđenje. Bljedokošci su bili doduše tako pametni da se
pretvaraju kao da vjeruju da su se konji otrgli, ali mene nisu mogli zavarati. Konji nisu
bili pobjegli sami, već ih je netko ukrao. Tko? Kaniš li to možda poricati?"
Poglavica je gledao preda se posve kamena lica; nije ni porekao ni potvrdio. Njegov
unuk nastavi:
"Tvoja mi šutnja kazuje da imam pravo. Dakako da su bljedokošci potražili kradljivce."
"Ali kradljivci su već davno iščezli!" upadne starac.
"Jesu li iščezli i tragovi? Old Shatterhand i Winnetou su našli vaš trag, našli su moj
trag, a našli su i trag Kite Ho moše. Odmah su pogodili da stojimo u sporazumu, a
pogodili su i što namjeravamo, no meni je srećom uspjelo da im pobjegnem. Požurio sam
k svom konju i pobjegao. Da sam ostao, oni bi me objesili. Već sam daleko odmakao kad
dođoh na pomisao da se potajice vratim i da prisluškujući doznam nisu li Winnetou i
Old Shatterhand izmijenili svoj plan da od jašu u Alder-Spring. Bilo je vrlo dobro što
sam to učinio jer sam vidio kako su se sa svojim konjima ukrcali u vagon vatrenog konja
i odvezli se. Oni dakle neće doći u Alder-Spring. Kad su otišli, i ja sam napustio
Firwood-camp i odjahao ovamo da ti kažem što se dogodilo. Sad sam ovdje pa me grdi
ako imaš razloga za to! Howgh!"
Završio je svoj izvještaj i stao čekati što će reći njegov djed. Ovaj je neko vrijeme držao
glavu oborenu, a onda je uzdigne brzim i energičnim pokretom, ogledavajući se ispit-
ljivo. To što je rekao nije mogao čuti nitko nepozvani jer je dolazak poglavičinog unuka
doduše svim prisutnim ratnicima odao da se nešto dogodilo, ali ni jedan od njih se nije
usudio da se nepozvan približi poglavici koga su se svi strašno bojali. Prema tome nije
nitko ni čuo predbacivanja koja je unuk dobacio starcu. Crni Mustang poče dakle
prigušenim glasom:
84
"Da, ja sam konje izveo iz suše. liči i Hatatitla su tako glasoviti konji da se mudrost moje
starosti pretvorila u ludost mladosti. Htio sam ih odmah imati, morao sam ih imati pa
nisam ni pomislio da ću ih se dan kasnije domoći zajedno sa zarobljenicima. U tvojim
žilama teče moja krv pa zato nećeš saopćiti našim ratnicima kakve je posljedice imalo to
nepromišljeno djelo."
"Šutjet ću", odvrati mladić.
"Znadu li Old Shatterhand i Winnetou", nastavi Crni Mustang, "koliko nas je jučer
bilo u Firvvood-campu?"
"Znadu."
"A znadu li i tko je to bio?"
"Ne. Znadu samo da su bili neprijateljski crveni ratnici."
"Znadu lida namjeravamo napasti logor?"
"Oni to samo naslućuju. Ali moram ti reći da su mi u lice dobacili da se zovem Ik
Senanda;w nisu vjerovali da se zovem Yato Inda."
"Onda su uvjereni da si ti moj unuk i da ja kanim napasti logor. Što su pripovijedali o
gubitku svojih triju pušaka?"
"Svojih pušaka?" zapanjeno će skaut. "Zar su ih izgubili?".
"Jesu."
"Uf, uf, uf! Gdje?"
"U Firwood-campu. Ja sam ih našao."
"Ti si ih našao - ti - ti? Old Shatterhandove i Winne-touove puške?" silno zapanjeno
viknu Ik Senanda.
"Da, ja!" kimne Tokvi Kava dok su mu oči svjetlucale od radosti.
"Winnetouovu srebrnu pušku?"
"Da."
"Malu Old Shatterhandovu čarobnu pušku?"
"Da."
"I veliku medvjedarku?"
"Da."
"A gdjei je to dragocjeno oružje? Reci! Brzo!"
"Ovdje", odgovori poglavica pokazujući na omot.
"Uf, uf, uf! Danas veliki Manitou gleda zadovoljnim licem s neba na ratnike Komanča!
To je plijen na kojem će nam zaviđati sva plemena crvenog naroda! Kako je to
neusporedivo oružje došlo u tvoje ruke?"
85
"Ukrali su ga neki kradljivci pa su ga morali predati meni."
Ispripovjedio je događaj, a zatim, tek što je svršio, kliknu:
"Uf, uf! Na to nisam ni pomislio. Old Shatterhand i Win-netou su otišli, premda su im
ukradene puške. Nije li to upadljivo? Ne sakriva li se možda iza toga kakva velika
lukavština? Ta dvojica se neće dobrovoljno odreći svog oružja, već će sve staviti na
kocku da ga se opet domognu."
Ali njegov unuk zatrese glavom:
"Oni neće ništa, baš ništa staviti na kocku."
"Zašto misliš tako?"
"Tko ima zdrav razbor mora upravo tako misliti. Čime su se proslavili ti čagljevi? Samo
svojim puškama. Cime su izveli svoja djela? Svojim puškama. Te puške su ih učinile
junacima i bez njih su oni ništa. Puške su im ukradene i sad osjećaju da više ništa ne
mogu, da se pri napadaju na logor ne mogu oduprijeti, te da moraju stradati. Zato su i
tako brzo pobjegli. Sad znam i to zašto su se odrekli namjere da od jašu do Alder-
Springa i zašto su tako naglo otišli iz Fir-wood-campa. Potjerao ih je strah da pobjegnu
što dalje, strah pred nama i bojazan pred sigurnom propašću."
Mladić je sve to rekao tako uvjereno i oduševljeno da je zanio i staroga. Ovaj se složi s
njime.
"Uf, uf, uf, govorio si istinu! Pobjegli su zavijajući kao psi koji treba da dobiju batina.
Oni su nam sami umakli, ali njihovo oružje ipak imamo. Sad moramo poći po skalpove
onih brojnih žutih ljudi. Bljedokošci sigurno već govore da kanimo napasti logor pa će
poslati po pomoć. Morat ćemo se dakle požuriti. Budući da Old Shatterhand i Winnetou
danas neće doći, nemamo ovdje nikakva posla i najbolje je da krenemo. Konji su nam
doduše umorni, ali budemo li jahali tako da uvečer stignemo do onog mjesta, što ga
bljedokošci nazivaju Birch-Hole, konji neće pasti pod nama."
"Znači da ipak kaniš u Birch-Holeu čekati vrijeme za napadaj, kako sam ti to
savjetovao."
"Da, jer ni jedno mjesto nije u tu svrhu tako prikladno kao ono. Odvest ću svoje ratnike
onamo i dok oni čekaju, ja ću se prišuljati logoru da doznam kad bismo ga najlakše
mogli opkoliti tako da nam ne pobjegne ni jedan bljedo-kožac ni žutokožac. Ti ćeš
međutim ostati ovdje."
86
"Neću s vama?" začuđeno upita Ik Senanda. "Zašto?"
"Jer si ondje poznat pa bi nas lako mogao odati. Osim toga, postoji još jedan razlog koji
je za mene mnogo važniji, naime ove tri puške ovdje."
"Zašto te tri puške?
"Na povratku ćemo svratiti opet ovamo. Čemu da ih vučemo u logor, a zatim opet
natrag! Za to su mi odviše dragocjene. Kažem ti da su mi te tri puške draže od svih onih
skalpova što ih možemo skinuti u Firwood-campu. Zato ih ne želim izvrći nikakvoj
opasnosti, već ih ostavljam ovdje dok sutra ne dođemo po njih. Ti ćeš ih dotle čuvati jer
pouzdanijeg čuvara ne bih mogao naći."
Ik Senandi je očito polaskalo to povjerenje, no ipak se usprotivi:
"Ja bih ipak htio poći s vama jer želim dio plijena što si mi ga obećao."
"Dobit ćeš ga, kako sam rekao, a što ja obećam, to vrijedi kao prisega."
"Znači zlato i novac?"
"Da. Ti si sin moje kćeri i moj jedini nasljednik. Pametan čovjek mora misliti na sve.
Napadaj će vjerojatno biti neopasan, ali bi me ipak moglo pogoditi tane ili nož, onda ćeš
ti biti vlasnik tih pušaka koje bi lako mogle pasti u druge ruke ako tebe ne ostavim kraj
njih. Tako sam rekao i tako će biti. Howgh!"
Čuvši to, Ik Senanda nije više oklijevao već pristane. Zatim poglavica održi kratko ratno
vijećanje s nekoliko istaknutih ratnika, među kojima se nalazio i Kita Homoša, a onda
Komanči odjahaše opet u dolinu iz koje su došli. Poglavičin unuk Ik Senanda ostao je
sam s tri ukradene puške.
Tek što su njegovi drugovi od jahali, on rasedla konja i priveza ga o neki grm. Više nije
mogao obuzdavati radoznalost. Skinuo je laso s omota, otvorio ga i izvadio puške da
uživa, gledajući ih. Lako se može zamisliti s kakvom su radošću sve to promatrali
Winnetou i Old Shatterhand koji su se još uvijek nalazili posve blizu iza mladih
stabalaca. Vidjeli su kako Ik Senanda pohlepno promatra oružje, kako mu pri tom
svjetlucaju oči i slušali njegove isprekidane povike ushićenja.
87
Na žalost to oduševljenje nije dugo potrajalo jer su ga oni uskoro na neočekivani način
prekinuli. Winnetou je naime posve tiho razmakao mlada stabalca i nečujno se
provukao između njih, a Old Shatterhand pođe za njim jednako oprezno. Onda se
uspraviše, i za nekoliko koraka, što ih nisu uspjele čuti ni vanredno oštre uši Ik Senande,
nađoše se iza njega.
"Dobar dan, Ik Senanda", reče Old Shatterhand.
Ovaj se silno prestraši, naglo se okrene i ugleda Old Shatterhanda i Winnetoua pred
sobom. Prepoznavši ih, toliko se užasnuo da nije uspio izustiti ni riječi niti se pomaći.
"Da", podrugljivo mu kimnu Old Shatterhand, "došli smo ovamo po svoje puške."
Tek sad se uhoda opet uspio maknuti, ali nije skočio na noge da pokuša pobjeći, ne,
prepast ga je još uvijek odviše čvrsto držala, već ustane polako kao čovjek komu su uzete
noge, i jedva izmuca:
"Old - Shat-ter-hand i Win-netou! Zaista - to su oni - to su uistinu oni."
"Da, to smo uistinu mi", ponosno mu se nasmije lovac u lice iscereno od straha. "Iz
tvoga lica pilji u nas gola prepast. Htio si nas uhvatiti a sad dršćeš od straha!"
Prezir koji se osjećao u tim riječima vratio je Ik Se-nandi prisutnost duha. On uzmaknu
za korak, još uvijek držeći sve tri puške u rukama i odgovori:
"Što ti sebi umišljaš? Ja da vas se bojim? Mene ne mogu ni Winnetou ni Old
Shatterhand utjerati u strah. Htjeli biste svoje puške? Uf! Pokušajte možete li ih
dobiti!"
Prije nego što je do kraja izgovorio te riječi, on strelovito nagnu u bijeg. Nije mogao
pobjeći na konju jer mu je ovaj bio privezan i jer bi trebao odviše vremena da ga
odveže. Morao je ostaviti konja i pobjeći pješice. Brzim i dugačkim skokovima jurne uz
rub vjetroloma da se zavuče u nj, ali je račun učinio bez krčmara. Tek što je četvrti ili
peti puta skočio, već ga je Old Shatterhand dostigao, a Win-netou ga što više prestigao
pa ga obojica zgrabiše i zadržase. Bijeli lovac izvuče revolver i reče:
"Stoj! Vratit ćeš se s nama i sjesti na isto mjesto na kojem si sjedio. Pokušaš li pobjeći,
protjerat ću ti metak kroz rebra. Ti bi bio prvi čovjek da nam umakneš!"
Dovedoše ga natrag na isto mjesto na kome je prije sjedio i gdje se još nalazila njegova
puška, oduzeše mu svoje puške i njegov nož pa ga pritisnuše o zemlju. Ik Senanda se sav
tresao od straha, ali je uvidio da bi mu svaki otpor mogao samo štetiti i da je najbolje da
se pokori.
Old Shatterhand stavi dva prsta u usta pa oštro i prodorno zazviždi da je to nadaleko
odjeknulo, a zatim zajedno s Winnetouom sjedne k zarobljeniku. Ne govoreći ništa,
čekali su da stignu njihovi drugovi koje je Old Shatterhand dozvao zviždukom.
Hobble-Frank i Droll su već otprije znali što znači taj Old Shatterhandov znak pa zaista
ubrzo dojahaše zajedno s oba Timpea oko vjetroloma. Brzim pogledom obuhvatiše cio
prostor a kad su zaustavili konje i sjahali, reče Frank:
"Do vraga, pa to se upravo divno odigralo! Crvenokošci su otišli a zato je ovaj zeleniš
došao k nama u goste. Kamo su otišli Komanči? I tko je taj mili momčić, gospodo, kome
se u vašem društvu očito toliko sviđa?"
"Ta to je onaj skaut koji je ljude u Firvvood-campu htio izručiti Komančima da ih
pokolju!" viknu Kaz.
"Taj? Hm, onda ga moram najprije tačno promotriti!" Frank obiđe oko zarobljenika,
pomno ga mjereći, a zatim nastavi: "Zaista ljupko momče, moram priznati. Kako ste ga
samo upecali, mister Shatterhand?"
Old Shatterhand im ukratko ispripovjedi što se dogodilo.
"Tako, tako", kimnu Hobble-Frank, "ako je taj momčić htio tako lake ruke naslijediti
puške, onda je ipak morao najprije pričekati dok njihovi pokojni vlasnici ne otresu s
nogu zemaljski prah. Predlažem da mu malo zapaprimo njegovu želju za
nasljeđivanjem. To je zaista zaslužio. Što kaže na to Old Shatterhand?"
"On neće izbjeći kazni, dragi Frank. Počekaj samo!" odvrati Old Shatterhand i okrene
se k zarobljeniku: "Najprije nam reci svoje pravo ime."
Mladić ga podmuklo pogleda, nemarno odgovorivši: "Moje pravo ime ste već čuli.
Zovem se Yato Inda, a moja majka je pripadala plemenu Pinal Apaša."
"To je laž. Ti si Ik Senanda, unuk Crnoga Mustanga." "Dokažite mi to!"
89
"Ovaj zahtjev je toliko drzak da njime nimalo ne poboljšavaš svoj položaj. Zašto
potajice stojiš u vezi s Koman-čima?"
"Dokažite mi da sam to učinio."
"Pshaw! Pobjegao si kad si opazio da smo pravilno pročitali tragove Crnog Mustanga."
"Nisam pobjegao. Odjahao sam, ali ne da pobjegnem od straha pred vama,, već sam to
učinio u najboljoj namjeri. I ja sam isto tako dobro razabrao strane trgove kao i vi, a
čuo sam i na što sumnjate. Vi ste bili samo gosti u logoru i niste imali nikakvih obaveza,
ali moja dužnost je bila da zaštitim stanovništvo logora i zato sam smjesta odjahao da
potražim neprijatelje."
"Ah, to i nisi baš loše izmislio. Odjahao si dakle da izvidiš gdje se nalaze Komanči?
Kako si ih mogao otkriti noću i u tami?"
"Tko tako pita, taj ne može biti zapadnjak."
"WeW Govoriš vrlo ponosno. Zaista ti se veoma divim što si za neprijateljima mogao
doći ovamo pa si štaviše mogao i razgovarati s njima, a da te oni nisu ubili ili da te nisu
bar zarobili."
"Tome se ne morate toliko čuditi. Komanči naime ne znaju da ja s majčine strane
potječem od njihovih neprijatelja, Apaša plemena Pinal, pa sam s njima uvijek bio u
prividno dobrim odnosima; oni me dakle smatraju prijateljem pa su me i danas tako
primili."
SADRŽAJ
CRNI MUSTANG
1. Skaut ........... . .7
2. Crni Mustang........ . . . 44
3. Na Jalšinom izvoru ....... . . 75
4. Brezov klanac ......... . . 96
5. Varavo zlato......... . . 137
JEDNOOKI JOE BURKERS
1. Ubojnički Plamen
2. Old Zah . . .