ANARHOKAPITALIZAM Politika filozofija antidravnog kapitalizma

BIBLIOTEKA: Studije i monografije ISBN: 978-99955-701-0-1 Recenzenti: Prof. dr Nenad Kecmanovi Prof. dr Nikola Poplaen

tampanje prvog izdanja zavreno oktobra 2011. gpdone.

Aleksandar Savanovi

ANARHOKAPITALIZAM
Politika filozofija antidravnog kapitalizma

Banja Luka 2011.

Sadraj
PRELIMINARNA ODREDBA POJMA ANARHOKAPITALIZMA: teorijski i istorijski background..............................................................................9 ANARHOKAPITALISTIKA TEORIJA DRAVE..........................................21 Agresija prema unutra: "Teorija sile" kao objanjenje genealogije drave...22 Teorija klasa i problem eksploatacije.................................................................39 Neefikasnost [iracionalnost] drave..................................................................45 Agresivnost ka spolja: imperijalizam i kolonijalizam.....................................56 Objektivna suvinost Drave: jednostavni sistem prirodne slobode........63 Problem nedostajue prinude.............................................................................69 Nunost prelaza iz ultraminimalne u totalnu dravu....................................84 Teorija secesije: blistavi grad na brdu.............................................................89 UTEMELJUJUE PRETPOSTAVKE...................................................................99 Hipoteza ravnotee: spontani poredak...........................................................100 Teorija kriza ........................................................................................................ 115 Case study: problem destrukcije ekosistema..................................................130 Egoistini animal rationale i pravo privatnog vlasnitva.............................136 Ilustracija problema: Frojdovsko ogranienje................................................164 LITERATURA........................................................................................................188

PREDGOVOR
Ova je monografija kolateralni rezultat rada na doktorskoj disertaciji Kritika anarhokapitalistike teorije drave koja je odbranjena na Fakultetu politikih nauka u Beogradu, pred komisijom u sastavu: prof.dr. Ilija Vujai, akademik Kosta avoki, i prof.dr. Nenad Kecmanovi. Monografija sadri onaj dio disertacije koji izlae teorijske i filozofske osnove anarhokapitalizma. Razlog za to je to tema anarhokapitalizma kao politike filozofije nije sistematski iroko razmatrana na naim prostorima, i praktiki je na srpskohrvatsko govorno podruje prevedeno svega par djela kljunih za razumijevanja ovog pravca. Ova monografija miljena je kao skromni doprinos popunjavanju te teorijske praznine. Sama tema kao takva proizilazi iz jednog ireg problema koji je u fokusu mog linog interesovanja, a koja se u najkraem moe oznaiti kao problem paradigme u savremenoj politikologiji. Naime, kardinalni problem, kako savremene politike prakse, tako i teorije, kako ga ja vidim, jeste nedostatak jednog opteg modela u pravcu kojeg bi se usmjeravala tranzicija iz postblokovskog ka globalizacijskom svijetu. Razliite drave i razliite civilizacije iskuavale su razliite modele. U toku XX vijeka ti su medeli varirali u rasponu od totalitarnog, preko drave blagostanja, pa do neoliberalnog pokuaja na izmaku stoljea. Sve te opcije prisutne su u modeliranim varijantama i danas, od neoliberalne politike koju promoviu MMF, WB i druge organizacije i drave, uglavnom sa podruja koje obino nazivamo Zapad, do korporativnih pokuaja voenja drave, kakav susreemo npr. u putinovskoj Rusiji. Drama sadanje situacije ogleda se u tome to su svi ti modeli prepoznati kao nesavrena rjeenja, i sve ih je, bar prema sadanjem stanju u teoriji, problematino odbraniti na fundamentalnom nivou argumentacije. Tako je npr. ekonomska kriza iz 2008. godine pokazala da se i neoliberalna dogma ne moe odrati netaknutom, premda se nakon sloma sovjetskog modela planiranja promovisala kao konana paradigma. Stoga se kao temeljni zadatak politike filozofije namee ponovno vraanje istim modelima, kako liberalizma tako i totalne drave, da bi se ponovo promislile i ispitale osnovne alternative. U tom smislu mi se odvaujemo prognozirati da je veliki zadatak drutvene i politika misli XXI vijeka u sintezi pozitivnih sadraja velikih alternativnih modela XX vijeka: socijaldemokratije i drave blagostanja, neoliberalizma, ali i planskih i totalnih modela, tj. itavog politikog spektra od krajnje lijevog do krajnje desnog, kako u politikom tako i u ekonomskom smislu. Doprinos istraivanja poduzetog u kritikom razmatranju anarhokapitalizma zamiljen je upravo u tom smislu: da se propitaju
7

argumenti najradikalnije verzije neoliberalnog pristupa drutvu, te na taj nain jasnije markira i ono to je u njemu vrijedno, kao i ono to ostaje sporno. Zasluge za nastanak ovog spisa pripadaju mnogim ljudima, ali posebnu zahvalnost dugujem profesorima Fakulteta politikih nauka u Banjaluci, Nikoli Poplaenu i Nenadu Kecmanoviu, koji su na razne naine pozitivno uticali na uspjeh moje namjere. Takoe, zahvalnost elim iskazati prof.dr. Iliji Vujaiu, koji je sa vie vrlo preciznih primjedbi, kako teorijskog i sutinskog znaaja, tako i tehnikog karaktera, pomogao da se neki postojei nedostaci i propusti iz prvobitne verzije teksta eliminiu. Takoe se zahvaljem Vladi Republike Srpske, Ministarstvu nauke i tehnologije, koje je pomoglo finansijsku stranu projekta.

PRELIMINARNA ODREDBA POJMA ANARHOK APITALIZMA: teorijski i istorijski background

Samo sloboda, samo slobodno trite moe da organizuje i odrava industrijsko drutvo, tako da, sa rastom i eksplozijom populacije, raste i nasuna potreba za neometanim funkcionisanjem industrijske ekonomije. [Murray Rothbard]

Ponuena monografija predstavlja pokuaj da se kritiki razmotri liberalno-anarhistika politika teorija u njenom osnovnom aspektu koji se odnosi na status drave. S obzirom da se radi o najradikalnijoj liniji neoliberalnog kapitalizma, i u izvjesnom smislu njegovom idealnom tipu i krajnjoj logikoj mogunosti, to je oito vrlo aktuelna tematika, prije svega u akademskom i teorijskom smislu. Ali, kako emo vidjeti, anarhokapitalizam je znaajan i kao praktino-politika doktrina, s obzirom da globalno uspostavljanje kapitalistiki organizovane ekonomske reprodukcije drutva postavlja zahtjev za formiranjem adekvatnog politikog sistema, a on opet sve glasnije preuzima neke vane anarhokapitalistike stavove. Ipak, debata o anarhistikom kapitalizmu koncentrisana je, i posebno intenzivna i iva, prije svega u amerikom akademskom i politikom ivotu u zadnjih tridesetak godina, dok je znatno manje prisutna na evropskoj sceni. Liberalno-anarhistika doktrina, koja se u literaturi pojavljuje jo pod raznim drugim nazivima [libertarijanizam, trini fundamentalizam, anarhokapitalizam, privatno-vlasniki anarhizam, libertarijanski anarhizam, radikalni neoliberalizam, anarhoindividualizam, ak i totalitarni liberalizam], od kojih neki i nisu sasvim adekvatni, predstavlja radikalnu antietatistiku ideologiju, koja se u izvjesnom smislu prvo promovisala kao intrigantna ekonomska teorija, ali koja je od samog poetka gradila jedan kompleks stavova koji je mogue posmatrati kao re9

lativno koherentan sistem teorije drutva, i koji sam o sebi reflektuje kao primarno politikoj misli i drutvenoj reformi. Posebno je to izraeno kod kljunih imena ove doktrine, koji po pravilu predstavljaju sebe prije svega kao politike filozofe i drutvene reformatore, pa ak i ideologe, a tek sekundarno kao ekonomiste. Karakteristino je da je Rothbard svoju, za nau temu moda i najznaajniju knjigu For a New Liberty, poeo ukazujui da je novost libertarijanizma, njegov konkretan politiki uspon u SAD1, i intelektualnu privlanost, mogue posmatrati u kontekstu popunjavanja praznine odsustva emocionalno snanog idolokog koncepta na anglosaksonskoj politikoj sceni. S obzirom, dakle, da sami anarhokapitalistiki teoretiari vide sebe kao politike mislioce, filozofe i ideologe, te da za takvo vienje nesumnjivo postoje objektivne osnove, i mi emo im ovdje tako pristupiti. Najznaajniji doprinos anarhokapitalistikoj liniji miljenja dala su imena Murray Rothbard, David Friedman, Hans-Hermann Hoppe, Robert Nozick, Ludvig von Mises, Friedrich A.Hayek, Milton Friedman, James Buchanan, Ayn Rand, John Hospers i dr. Geografski centar anarhokapitalistike doktrine je katedra za ekonomiju ikakog univerziteta, koja je dala ni manje ni vie nego 10[!] nobelovaca 2 , te prestini Cato institut i Mont Pelerin Society [osnovao ga je Hayek 1947]. Kao istorijske pretee sami anarhokapitalisti najee spominju, prije svega naslijee amerike i engleske revolucije osamnaestog vijeka, i u tom kontekstu oigledan uticaj Locke-a 3, te zatim, na naim prostorima ne tako eksploatisana imena, kao to su Etienne de la Boetie4 , Gustave de Molinari, Frederic Bastiat, Lysander Spooner i Benjamin Tucker.5 U teorijskom zasnivanju anarhokapitalizma mogue je prepoznati i vane sadraje klasinog naslijea na koje se sami anarhokapitalistiki teoretiari neto rijee pozivaju, ali koji su za samu doktrinu od izrazitog znaaja. To se posebno odnosi na Kantovu filozofiju morala, te naroito kantovsku interpretacija subjekta kao animal rationale, koja je po naem miljenju za samo ustrojstvo i razumijevanje anarhokapitalistike doktrine jedna od presudnih referenci. U tom kontekstu od znaaja je i kritiko-racionalistika antropologija David Hume-a i Adam Smith-a, premda se ime ovog drugog teoretiara u kompleksu anarhokapitalistike doktrine vie vezuje uz nesporni znaaj ideje spontanog poretka, u uvenoj
1 Npr., na izborima u SAD, 1976. god. kandidati Libertarijanske partije, Roger L. Mac Bridge za predsjednika, i David P. Gergland za potpredsjednika, osvojili su 174 000 glasova u 32 savezne drave. 2 Jankovi Ivan, Liberalni anarhizam [http://www.katalaksija.com]. 3 Rothbard Murray, For a New Liberty [Macmillan, London 2002], str.2 i dalje; i The Ethics of Liberty [New York University Press 1998] str.21-24. 4 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.169. 5 M.Rothbard, Egalitarianism as a Revolt Against Nature and Other Essays [Ludwig von Mises Institute, Auburn 2000], str.205-218. Za saet prikaz istorijskih pretea, te uslova i procesa koji stoje u pozadini uspona libertarijanskih ideja vidi: Boaz David, Libertarijanizam [CLDS, Beograd 2003], str.1-16, i naroito str.26-60. 10

formulaciji oigledne i jednostavne prirodne slobode. 6 Takoe, jo vie se tu misli na Herberta Spensera i socijaldarvinistiki koncept evolucionistikog razvoja drutva kroz spontanu borbu. Iako je sam Rothbard ukljuio ranog Spensera, i to kao velikog libertarijanca, u libertarijansko naslijee7 pojedini anarhokapitalisti i libertarijanci ipak izbjegavaju da tu vrstu doktrine registruju u kompleks anarhokapitalistike teorije, vjerovatno elei izbjei mogue negativne etike konotacije vezane za slina uenja. Govorei o korijenima anarhokapitalizma ne moemo prenebregnuti ni vrlo jasno izraene oznake protestanske slike svijeta u temeljnim postulatima ove doktrine, o emu uostalom nedvosmisleno svjedoi sama njena geografska rasprostrtost. Prije svega se to odnosi na verifikaciju radom i objektivistikim rezultatima rada [bogatstvom]8 , te prenoenjem eme protestantskog antagonizma prema katolikoj crkvi na anarhokapitalistiki animozitet prema dravi, kao i ideju vjerske tolerancije u slobodi vjeroispovijesti koja reflektuje subjektivistiku prirodu moralnog suda i indivudalni koncept spasa. Takoe se jasno moe markirati i prosvetiteljski element u ishoditu doktrine, najvanije prisutan u shvatanju uloge racionaliteta ovjeka pri projektu realizacije ideje univerzalne civilizacije. Kao najizrazitiji praktini i istorijski izvor vizije modernog anarhokapitalizma neki teoretiari9 vide prasliku anarhistikog drutva iz vremena amerike kolonizatorske ere, i njenog individualistikog morala i difuznosti politikih institucija, koje je Murray Rothbard opisao u svom monumentalnom etverotomnom djelu Conceived in Liberty.10 U principu, kada se govori o teorijskoj pozadini anarhokapitalistike doktrine, moe se zapravo rei da ona predstavlja jednu svojevrsnu kompilaciju razliitih filozofskih, politikih, ekonomskih i drugih teorija i ideja, od kojih se jedan blok pojavio na zapadnjakoj politikoj sceni u periodu Francuske revolucije, a drugi u prvoj polovini XX vijeka, ali koje su postojale kao meusobno nepovezane, da bi sada u svojim fragmentima bile uobliene u jedinstven sistem. Usljed tako kompleksne istorijske i teorijske pozadine ne udi da izmeu kljunih teoretiara vanih za formiranje anarhokapitalistikog stava, to znai i u samoj doktrini, esto postoje znaajne razlike, i ak posebno izraene na pitanju koje mi ovdje razmatramo, naime pitanju drave. Posljedica je to reflektovanja kompleksnosti ireg libertarijanskog pokreta, kojem je anarhokapitalizam jedna od frakcija. Zapravo, ponekad je vrlo teko razlikovati koji su libertarijanski argumenti anarhokapitalistiki, a koji ne, i
6 M.Rothbard, For a New Liberty, str.40. 7 M.Rothbard, For a New Liberty, str.17-19; i: Egalitarianism as a Revolt Against Nature and Other Essays, str.26, i str. 278-279. 8 Weber Max, Protestantska etika i duh kapitalizma [Svjetlost, Sarajevo 1989]. Up.: Gordon David, The Essential Rothbard [Ludwig von Mises Institute, Auburn, Alabama 2007], str.114-115. 9 Npr.: Crocetta Roberta M., The anarcho-capitalist political theory of Murray N. Rothbard in its historical and intellectual context [na http://mises.org], 1. 10 Rothbard M., Conceived in Liberty [Mises Institute, Auburn 1999]. 11

koje od ideja podravaju doktrinu ukidanja drave, a koje su u stvari njeno osporavanje, i obrnuto. Zato neka od kljunih imena libertarijanizma pojedinim dijelovima svog uenja mogu biti posmatrani kao otri kritiari anarhokapitalistike teorije drave, a, s druge strane, anarhokapitalizam preuzima dijelove uenja nekih od svojih najljuih protivnika. Karakteristian primjer je jasna vezanost anarhokapitalizma sa dostignuima austrijske kole ekonomije [mnogi anarhokapitalisti govore o prelasku austrijskih ekonomista u SAD kao o Velikoj migraciji i kljunom dogaaju savremene intelektualne istorije11] i istovremena opredjeljenost veine austrijanaca, naroito Hayek-a, za minimal state. Mi emo ovdje posmatrati za aspekt teorije drave najradikalniji i isto anarhistiki model, koji se prvenstveno vezuje uz ime Murray-a N. Rothbard-a. Najvaniji razlog za takvu odluku, pored toga to Rothbard slovi kao intelektualni otac i javno najangaovaniji zastupnik anarhokapitalistike doktrine, upravo je njegova beskompromisnost u antietatstikom stavu, koja ga uistinu izdvaja iz plejade drugih vanih mislilaca bliskih ovom pravcu, koji se, meutim, esto ograuju od isto anarhistikih konsekvenci svojih stavova. Drugi razlog za preferiranje Rothbarda je njegova, posebno po pitanju drave, izuzetna upornost i enciklopedinost12 izraena u formi sistema, koja nam ovdje omoguava da se anarhokapitalistika doktrina posmatra kao koherentan sistem drutvene teorije, za razliku od nekih drugih predstavnika libertarijanzma koji esto, u smislu politike teorije, izlau pomalo fragmentarno gradivo. Kako je sam Rothbard pojasnio, pored specifinog kompleksnog background-a anarhokapitalizma, uzrok tome je i injenica da se radi o primarno anglosaksonskoj teorijskoj misli, koju i inae specifie tendiranje ka visokopecijalizovanim istraivanjima unutar strogo strukovnih oblasti, te bijeg od svakog opteg filozofskog okvira.13 Dodali bismo da je ta asistematinost u diskursu refleksija anarhizmu inherentne suprotstavljenosti konceptu sistema uopte. Ipak, moe se rei da su najznaajniji predstavnici anarhokapitalizma uspjeli, uza sve postojee otklone, izvriti sintezu fragmentarnih stavova i formulisati zaokruenu teoriju i ideologiju.14 U doktrinarnom smislu anarhokapitalizam se oslanja na postulat slobode pojedinca, zatim apriornost prava na vlasnitvo nad resursima, te jednu verziju hi11 Ibid., str.2. 12 Kompletan prikaz Rothbard-ove opsene bibliografije dat je u: D.Gordon, The Essential Rothbard, str. 125-184. 13 Rothbard je jedom prilikom prokomentarisao: Pitanje koje su mi tokom godina vjerovatno najee postavljali pomalo ljutito bilo je: Zato se ne dri ekonomije? ... tuna posljedica hiperspecijalizacije intelektualaca. Nav.prema: McElroy Wendy, G-din Libertarijanac [na: http:// www.zetetics.com]. 14 Rothbard je u spisu The Present State of Austrian Economics [Ludwig von Mises Institute, Auburn 1992], posebno str.8-31; vrlo saeto pokazao kako se kljune pretpostavke anarhokapitalizma, preuzete od austrijske kole, - subjektivizam, neproraunljivost, trini proces i equilibrium, itd., dosljedno dedukuju iz Mises-ovog osnovnog prakseolokog polazita da je ljudsko postojanje djelovanje. 12

poteze samoregulacije trita nevidljivom rukom, koja je metafora liberalnog kapitalizma XIX vijeka izloena u Say-ovom zakonu, a koji opet sa svoje strane predstavlja logiku grau zakljuka o prednosti laissez faire modela organizovanja drutva. Moderna terminologija tako nastalo triste esto naziva katalaktikom igrom [Hayek] u kojoj, kao i u svim ostalim igrama, rezultat odreuje kombinacija vjetine i sree. Superiornost katalaktike igre je u tome to je to, sa jedne strane igra koja efektivno upoljava kapacitete i permanentno produkuje bogatstvo, a, sa druge strane, takva igra u kojoj u principu svako ponaosob ima povoljnije mogunosti da dobije nego u drugim sistemima. To vai i za situacije kada drava intervenie kako bi obezbjedila nadoknadu u neproraunljivim i sluajnim gubicima, ukljuujuci tu i zlu sreu gubitka na lutriji prirode. ak i takav stepen uplitanja drave znai ograniavanje slobodnog djelovanja trita i u krajnjim instancama je negativnog salda za sve. Nakon poetnih uspjeha ideologija laissez faire naputena je, sa jedne strane pod udarima nemilosrdnih injenica stvarnosti koje su, u velikim krizama i depresijama dvadesetih godina XX vijeka, pokazali razmjere mogue destruktivnosti odsustva regulacije, a sa druge strane, briljantnim teorijskim analizama tvoraca Komunistikog manifesta. Velika kriza iz 1929. godine imala je izrazito destruktivne posljedice po sistem free market kapitalizma XIX vijeka, i to kako praktine tako i teorijske. U praktinom smislu pomogla je da nacistiki reim u Njemakoj i imperijalni u Japanu dou na vlast, te da komunizam izae iz granica Rusije i postane planetarno privlana alternativa. U teorijskom smislu dala je vjetar u lea onim koncepcijama koje su tvrdile da je kapitalizam imanentno nestabilan sistem i da mu je zato neophodna dravna regulacija, ime se obezbjedila misaona podloga naputanju liberalnog poimanja legitimnih ovlasti drave: s obzirom da je kapitalizam nestabilan sistem, drava treba da obezbjedi stabilnost i sigurnost i zato ima pravo da ogranii prirodna prava pojedinaca. Pod pritiskom tih i takvih uticaja su oni koji nisu bili skloni radikalnim metodama revolucionarnih slamanja naizgled ne-racionalnih ekonomskih struktura, niti prelazu na totalnu plansku privredu, pribjegli regulativama raznih vrsta dravnog intervencionizma sa najslavnijim imenom John Maynard Keynes i najznaajnijom alternativnom doktrinom New Deal-a i drave blagostanja. Kejnezijanska revolucija imala je veliki teorijski uticaj na zapadnjaku ekonomsku nauku i u politkoj praksi je dala snaan podstrek jaanju vlade i rastu javnog sektora.15 Tokom tih ideoloki mranih dana pedesetih godina16 zadatak mislilaca odanih liberalnim idealima slobode bio je ogranien tek na projekat spaavanja ideja slobode [Hayek]. Meutim, doktrina preputanja stihijskom dejstvu trita pomalo iznenaujue je reafirmisana u drugoj polovini XX vijeka, posebno poev od nastupa Ronalda Reagana i Margaret
15 Friedman Milton, Friedman Rose, Sloboda izbora [Global Book, Novi Sad 1996], str.89. 16 Buchanan James, Dua klasinog liberalizma [na: http://www.katalaksija.com]. 13

Thatcher17 na politikoj sceni. Neoliberalni zaokret, a na njegovim jedrima i anarhokapitalizam, svoj moan zamah dobija u vjetrovima koji su nastupili nakon sloma komunizma kao prakse i kao ideje, koji izgleda da je empirijski potvrdio kako se prekompleksni sistemi, kakvi su dananja drutva, ne mogu centralno upravljati na racionalan nain usljed krutost tavog upravljakog sistema, ve moraju pribjei nekoj vrsti unutranje samoregulacije.18 Nakon sloma strategije centralnih planiranja anarhistiki kapitalizam je poetkom devedesetih godina XX vijeka ak i u Rusiji postao dominantan model tranzicije, posebno za vrijeme dramatine ok terapije Jegora Gaidara.19 U tom kontekstu je i na naim prostorima dolo do prave poplave neoliberalnih i anarhokapitalistikih ideja, ponovnog otkrivanja njihovih kljunih ideologa, a prevedena literatura sa tom tematikom ve je praktiki sasvim nepregledna. Trijumf je dodatno uvren slomom tzv. azijskog modela nakon krize sa kraja XX vijeka, i naroito sve veom krizom koncepta Welfare state i rastuim nepovjerenjem, kako strunjaka tako i javnosti, prema zamisli da se opsenom poreskom aktivnou blagostanje racionalno odrava. Slom alternativnih doktrina proizveo je specifinu optu svijest o odsustvu bilo kakve ozbiljne alternative, to je vjerovatno najznaniji postojei uticaj u pravcu kretnje ka radikalnim neoliberalnim pretpostavkama. Eksplicitno je to odsustvo konkurentske ideje izrekla i potencirala Margaret Thatcher, kada je sve kritike na raun neoliberalne dogme odbacila rijeima nema alternative! postavljajui uvenu TINA [There is no alternative] legitimaciju free market modela globalizacije. Ta tipina hilijastika pozicija prezentuje ukupne osnove na kojima je trini fundamentalizam, sve do planetarne krize iz 2008 god., pretendovao [vidjeemo jo pretenduje] da vidi sebe kao paradigmu moderne slike svijeta. U svakom sluaju to je dominatan model [bar u ublaenoj varijanti] u anglosaksonskoj, ekonomski najrazvijenijoj sferi, a nakon pobjede Sarkozy-a 20 uspinjao se i u Francuskoj, bastionu socijalne drave, premda je taj uspon, usljed aktualne krize planetarne ekonomije, posustao i prokrenut u prethodnoj godini. Iz prethodne kratke rekapitulacije vidljivo je da je anarhokapitalizam roen kao dijete vremena kraja ideologija, vremena kada su neki vievijekovni i veliki
17 M. Thatcher je u britanskom parlamentu prekinula govornika izvadivi Hayek-ovu knjigu Poredak slobode i drei je visoko rekla: U ovo mi verujemo! [Nav. prema: Stankovi Maan, Putovanje kroz katalaksiju, na http://www. katalaksija.com.] 18 Hayek Friedrich A., Kobna ideja [CID, Podgorica 1998], str.81-99. 19 Gray John, Anarhokapitalizam u postkomunistikoj Rusiji [u: Lana zora iluzije globalnog kapitalizma, Masmedia, Zagreb 2002, str.149-180], str.150. Administracija J.Gaidara je praktiki jednim dekretom, od 02. januara 1992 god., ukinula kontrolu cijena za vie od 90% proizvoda. Anatolij ubajs, lenjingradski ekonomista koji je u Gaidarevoj vladi vodio privatizaciju, samo je u mjesecu novembru 1991. god. privatizovao ruske privrede ukljuujui i neke vane strateke vojne komplekse. 20 Up. Pedder Sophie, Netipini francuz Sarkozijeva ponuda drugaijeg predsjednikovanja [na: http://www. katalaksija.com.] 14

modeli zapadnjake politike istorije, oni veliki -izmi, dovedeni do svog kraja i naputeni. Nakon iznevjeravnja obe velike revolucije, i buroaske i socijalistike, period velikih alternativa je okonan, a politiki prostor Zapada uoblien je u dominantnu paradigmu iz kraja istorije: demokratska drava kao najracionalniji vid organizovanja politikog podsistema + kapitalizam kao najefikasniji vid ekonomske reprodukcije drutva + liberalizam kao superioran filozofski pogled na svijet. Ta paradigma ne susree se vie sa starim protivnicima koji su iscrpljeni, ve sa nekim novim izranjajuim alternativama. Anarhistiki kapitalizam je jedna od njih koja eka da bude iskuana. Anarhokapitalistikom modelu adekvatne strukture politikog podsistema su potpuno ukinue spoljnjih kontrola ekonomike, posebno maksimalna redukcija drave, koji se uvijek posmatraju kao sistemi nelegitimne i agresorske sile. U tom smislu trai se, ne smo redukovanje nacionalne drave na minimum do ukinua, ve ukidanje mehanizama dravnog [ili bilo kakvog drugog nadtrinog] monopola uopte, ak i nad instrumentima sile vojske i policije, ili recimo nad ekosistemom, gdje se i takve stvari kao to je vlasnitvo nad okeanima i kosmosom, planira privatizovati i prepustiti upravljanju nevidljivoj ruci. Principi klasinog ekonomskog liberalizma tu bivaju proireni do svojih krajnjih logikih konsekvenci. Ti principi predstavljeni su kao povratak izvornom sadraju liberalizma kao utemeljujueg poretka onog uspona zapadnjake civilizacije koji se desio u XIX vijeku. Ono to je prvi rezultat politikog uspona libertarijanizma, a s njim i anarhokapitalizma, i korak ve poduzet u mnogim zemljama, jeste redukovanje sa jedne strane socijalne drave i bilo kakvih drugih netrinih humanizama 21, a sa druge strane nacionalne drave. U oba sluaja radi se o prirodnoj posljedici dominacije teorijskog postulata austrijske kole da, ako je u okvirima ljudskog djelovanja uopte mogue predviati tok stvarnosti, ili proraunavati i kontrolisati rizik, onda je to mogue samo u smislu stalnih metoda pokuaja i pogreke na bazi vlastitih racionalnih procjena [interesa], za ta trini mehanizam u svim varijantama predstavlja najbolji okvir. Istovremeno, to je podrano anarhokapitalistikom premisom iskljuive legitimnosti takvog sistema. Intervencionizmi raznih socijalnih politika, i protekcionizmi razliitih varijanti nezrelih industrija, kre granice linosti i
21 Uticajan ljeviarski asopis Le monde diplomatique analizirao je, sa akcentom na Francusku, radikalno skretanje udesno mnogih vlada, koje se odvijalo u prethodnih par godina, npr. u tekstovima-temama: Direktiva Bolketajn [nov. 2005], Sakaenje javnih sloboda [decembar 2005], Kupovinu jeftinog rada juga za blagostanje sjevera [jan. 2006]; Ropski karakter kineske ekonomije [januar 2006], ponovo o Tendenciji obespravljivanja rada [mart 2006], Pobunu protiv sniene cijene rada; Slamanje Argentine pred multinacionalama [april 2006], Nepostojanje voa kolektivne svijesti [maj 2006], Mo Pariskog kluba [jun 2006], O moguem izgledu drutva budunosti [juli 2006], te Sutinsku greku ideologije rasta [novembar 2006], i posebno kroz analizu izborne kampanje u Francuskoj: Raditi vie da se zaradi manje [april 2007], tema Pozitivne diskriminacije [maj 2007], te Uzroke nezadovoljstva juga [sept. 2007], itd. 15

samo zamagljuju uvid u realnost i onemoguavaju efikasnu alokaciju. Konflikti i destruktivni ugroavajui procesi nisu tu vieni kao rezultat unutranje nestabilnost ekonomskog sistema, ve upravo mijeanja politike. Na bazi toga to svaku intervenciju spolja vidi kao sistemu strani element i otklon od istog znaenja doktrine, anarhokapitalizam se predstavlja kao jedini teorijski okvir koji legitimno pretenduje na ime kapitalizam. U bilo kojoj vrsti intervencionizma, ak i kada se ignorie danas tabuirano pitanje o komunistikom zaokretu, ostaje pitanje da li se tu zapravo uopte vie radi o kapitalizmu. Po miljenju anarhokapitalista, postojanje bilo koje vrste naddrutvenog suvereniteta je i antislobodarsko i antikapitalistiko. Status tog problema odlino je anticipirao David Friedman, sin nobelovca Miltona Friedmana, sada ve legendarnom izjavom: Moj otac je komunista, jer vjeruje da drava treba da postoji! Ova retorika opaska, tipino anarhokapitalistiko pootravanje jednog pojma, zapravo smjera da naglasi osnovnu protivrjenost: drutveni sistemi mogu se odravati u kompleksnoj okolini time to mijenjaju ili elemente sistema ili vrijednosti [ili oboje]. Ako se sistemi odravaju tako to mijenjaju oboje, i svoju granicu i svoje ustrojstvo, njihov identitet gubi otrinu i ne moe se jednoznano odrediti da li je stvoren novi sistem ili se stari regenerisao. Pitanje jeste utvrditi podruje unutar kojeg se smiju kretati faktori nekog datog sistema, a da on pri tome ne bude ugroen s obzirom na matricu ustrojstva, niti da izgubi svoj identitet.22 Anarhokapitalizam dri da svaki intervencionizam u principu znai prelazak te linije u pojmu kapitalizma, kao onog sistema koji se i teorijski i empirijski dokazao kao humanitetu najadekvatniji vid ekonomske reprodukcije zajednice. U tom smislu radikalna linija anarhokapitalizma odbacuje ak i klasinu liberalnu ideju minimal state-a i demokratije kao politike forme.23 Insistira se da pojava bilo kakvog, pa i minimalnog javnog sektora u
22 Habermas Jurgen, Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu, Naprijed, Zagreb 1982, str.3744 i dalje. Prema Habermasovoj definiciji, mo nekog sistema raste redukcijom sloenosti okoline, tako to sistem pomie rastuim kapacitetom usmjeravanja svoje granice u prirodi i unutar sistema. Socijalni sistemi podrutvljavaju vanjsku prirodu pomou proizvodnih snaga, a da bi to postigli potrebno im je tehniki upotrbljivo znanje. Unutranju prirodu socijalni sistemi podrutvljavaju uz pomo normativnih struktura, tj. putem normi koje trebaju opravdanje. Zahtjevu za istinitou koji postavljamo empirijskim tvrdnjama, odgovara zahtjev za ispravnou koji postavljamo normama djelovanja odnosno vrednovanja. Poveanje autonomije sistema (mo) zavisi o razvoju proizvodnih snaga (istina) i mijenjanju normativnih struktura (ispravnost). Ti su razvoji na logikom nivo meusobno neuslovljeni! Zato nije nunost da razvoj proizvodnih snaga i porast kapaciteta usmjeravanja dovede do normi koje odgovaraju imperativima usmjeravanja drutvenog sistema. Ne moe se iskljuiti mogunost da e porast proizvodnih snaga prate promjene u normativnim strukturama koje e ograniiti funkcionisanje sistema, budui da donose nove zahtjeve za legitimacijom i time suavaju prostor za varijaciju poeljnih vrijednosti. Po miljenju anarhokapitalista to se upravo desilo sa New deal-om. Produkcija bogatstva koju donosi kapitalizam nije bila praena adekvatnim sistemom normi. 23 Poto svaka drava opstaje iskljuivo nasilnim prisvajanjem privatnog kapitala i poto njeno irenje obavezno ukljuuje sve vee ugroavanje pojedinaca i privatnih preduzea, moramo da 16

striktnom smislu protivrjei intuitivnoj ideji liberalnog kapitalizma. Upravo to je razlog zato smo se ovdje odluili za termin anarhokapitalizam, a ne recimo za popularni termin neoliberalni anarhizam. Jer neoliberalizam se po pravilu vie vezuje sa nekom varijantom koncepta minimalizacije drave, a ne sa anarhistikom tezom. Terminoloki aspekt vaan je i na terminu libertarijanizam, jer i neki libertarijanci i neki anarhisti zapravo naglaavaju razliku izmeu libertarijanizma i anarhokapitalizma, smatrajui da se tu niukom sluaju ne radi o sinonimima i komplementarnim doktrinama, ve ak antipodima. Na primjer, Robert Nozick istie tu razliku imenovanjem svog koncepta minimalne drave, kako je izloen u djelu Anarhija, drava i utopija, libertarijanistikim, dok Rothbard-ov koncept naziva radikalnim anarhistikim individualizmom.24 S druge strane sam Rothbard izgleda da nije prihvatao to diferenciranje, i u podnaslovu For a New Liberty stoji libertarijanski manifest. U svakom sluaju, radikalnost anarhokapitalizma pokazuje do on zaista jeste nejekstremnija desniarska25 ideologija na zapadnjakoj politikoj sceni nakon II svjetskog rata, a, kako je ustvrdio Rothbard, [neo]liberalizam, ukoliko uopte hoe biti adekvatan svom pojmu, mora biti i radikalan i utopistiki, to zapravo znai: mora biti anarhistiki!26 A ako samu politiku nauku posmatramo kao teoriju drave27, onda se radikalnost anarhokapitalizma manifestuje u tome da on znai teoriju sa kojom se politika nauka dovrava i [samo]ukida. Druga stvar koju opaska D. Friedmana implicite nabacuje jeste jedna neadekvatnost naslijeenih pojmovnih struktura. Rije socijalizam danas je izgubila svoj sadraj u onom znaenju radikalnog, tvrdog socijalizma, koji je dominirao zapadnim rjenikom sve do kolapsa komunistikog bloka. Danas ta rije moe da ostaje samo kao govorna oznaka svake vrste socijaldemokratije, i to, s obzirom da se socijaldemokratija sve donedavno promovisala kao planetarno najprivlanija alternativa, kao savremena verzija svjetskog socijalizma.28 To to se radi o mekom socijalizmu, za predstavnike anarhokapitalizma ne znai sutinsku razliku. Sve to na bilo koji nain, iz bilo kojih motiva, i pod bilo kojim od platova, ide preko slobodne individue na slobodnom tritu, u ovoj radikalnoj doktrini biva oznaeno atributom
tvrdimo da je drava inherentno i duboko antikapitalistika. [M.Rothbard, Egalitarianism as a Revolt Against Nature, str. 79] Nozick Robert, Anarhija, drava i utopija [Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2003], str.414-415. Vidjeti takoe: Snachez Julien, Ecce Nozick intervju sa Robertom Nozickom [na: http://www. katalaksija.com]. O principijelnim problemima smjetanja ove doktrine na klasinom spektru lijevo i desno: D.Boaz, op.cit., str.20-22. M.Rothbard, For a New Liberty, str. 307-315. Up.o tome: Kecmanovi Nenad, Politika, drava i mo [igoja, Beograd 2009], str. 96-100. Up.: Klaus Vaclav, Intelektualci i socijalizam: pogled iz ugla jedne post-komunistike zemlje smjetene u dominantno post-demokratskoj Evropi [izlaganje na regionalnom sastanku Drutva Mont Pelerin, odranom u Rejkjaviku, 22. avgusta 2005, preuzeto sa: http://www.katalaksija. com.] 17

24 25 26 27 28

socijalistiki. Klasian primjer toga je identifikacija temeljnih uslova faizma i socijalizma, kao centralistikih kolektivistikih sistema arbitrarne prinude, u poznatom Hayek-ovom spisu Put u ropstvo29 i Rothbard-ovom Mo i trite.30 Razlika je prisutna samo na simbolikom nivou: u prvom sluaju radi se o kolektivizmu rase, a u drugom o kolektivizmu klase. Po miljenju ovih teoretiara nerazumijevanje tog identiteta prouzrokovano je samim pojmom socijalizma, koji se esto koristi da oznai ideale jednakosti i vee socijalne pravde. Meutim, kako je u pomenutom spisu naglasio Hayek, sutinski on znai poseban metod kojim se ti ideali trebaju dostii. Stoga je borba liberalizma protiv socijalizma svodiva prije svega na borbu metod. Kolektivistiki sistemi su sistemi u kojem je metoda ekonomske reprodukcije drutva planska i kontrolisana ekonomija, i to prije svega u smislu planiranja neophodnog za ostvarenje nekog datog ideala raspodjele.31 Kao takav on je suprotstavljen liberalnoj ideji nelegitimnosti pribjegavanja prinudi, te oslanjanju na spontani poredak koji samostalno izrasta koegzistencijom pojedinanih interesa. Trea vana stvar koju mi moemo iitavati iz Friedman-ove opaske jeste da su pojmovi drave i socijalizma u anarhokapitalistikoj doktrini predstavljeni kao u biti sinonimi maksimalne mogunosti intervencionizma i drutvenog inenjeringa jedno kao praksa, drugo kao pogled na svijet. Socijalizam je [a prema identifikaciji socijalizma i faizma, to vai i za faizam], samo ua kategorija opteg pojma statizam.32 Jer, ako se eli intervencija u spontani poredak individualnih egoizama, u ime nekog plana ili cilja, tj. unaprijed zadate alokacije i distribucije, najefikasniji instrument oigledno je drava. U tom kontekstu anarhokapitalisti
29 F.A.Hayek, Put u ropstvo [Global Book, Novi Sad 1997], str.24-30. i posebno str.50-51. 30 M.Rothbard, Mo i trite [Institut za javne financije, Zagreb 2007], str.251-255. 31 U ovom smislu socijalizam znai ukidanje privatne inicijative, privatnog vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju i stvaranje sistema planske ekonomije u kojem centralno plansko tijelo zamjenjuje preduzetnika koji radi za profit. F.A.Hayek, Put u ropstvo, str.58.-59 Up. o tome Misesov esej Zablude svjetskog planiranja, [u: L.Mises, F.A.Hayek, O slobodnom tritu, Mate, Zagreb 1997], npr. upeatljiv odlomak na str. 91: Tamo gdje su razliita preduzea slobodna ta e i kako proizvoditi, tamo je kapitalizam. Tamo gdje drava odluuje o tome, tamo je socijalistiko planiranje. Tada razliita preduzea vie nisu kapitalistika preduzea, oni su subordinirani dravni organi obavezni da sluaju naredbe. Prijanji preduzetnik postaje upravitelj pogona. Ono to ovdje svakako treba primjetiti jeste da ista identifikacija socijalizma i centralno planiranih ekonomija, kakvu prezentuje anarhokapitalistiki i libertarijanski rjenik, nije nimalo nesporna, ve je gruba, i svakako jeste neto to zahtjeva obradu. Zapravo je upotrebom marksistike metodologije mogue u nekim takama i istije osporiti staljinistike modele centralizovanih ekonomija. Jo je, na primjer Trocki, tridesetih godina XX vijeka upozoravao da birokratizovana administrativna uprava, bez radnikog demokratskog samoupravljanja, nije u mogunosti da na duge staze rjeava probleme kompleksnih sistema savremene ekonomike. Sistem OOUR-a i SOUR-a iz bive SFRJ, jedan je od vanih pokuaja revizije projekta. Ocjenu transformacije jugoslovenskog modela socijalizma ka kapitalizmu socijalistikog naroda vidjeti u M.Rothbard, Mo i trite, ftn.222, str.255. 32 Rand Ayn, Novi faizam: vladavina konsenzusom [u Kapitalizam nepoznati ideal, Global Book, Novi Sad 1994, str.223-224]. 18

ak daju za pravo marksistikoj hipotezi nunog kretanja, prerastanja minimalne drave do dravnog kapitalizma, i na kraju do socijalizma. D. Friedman, i posebno Mieses, upuuju da, im se krene sa dravom, tj sa pojavom i minimalnog javnog sektora, tu se radi tek o fazama [tj. prvoj fazi] jednog procesa transformacije u socijalizam. Vidjeemo kasnije da je ova hipoteza od znaaja za anarhokapitalistiku raspravu sa umjerenijim strujama libertarijanaca, odanim klasino-liberalnoj ideji minimal state.33

33 Sve vei znaaj anarhizma u okviru libertarijanskog pokreta odjeknuo je u nedavnoj izjavi nobelovca J. Buchanana, zagovornika minimal state koncepta, da njegov argument protiv anarhije nije bio zadovoljavajui, i da je na teorijskom planu Rothbard izgleda bio u pravu. [Nav.prema: I.Jankovi, Liberalni anarhizam]. 19

ANARHOK APITALISTIK A TEORIJA DRAVE

Drava je najvii, vjeni, najbolje organizovani agresor. [M.Rothbard, For a New Liberty, str.46]

U kompleksu razliitih doktrinarnih varijanti onoga to nazivamo neoliberalizam anarhokapitalistika teorija izdvaja se radikalnou svog antietatistikog stava. Za razliku od drugih varijanti neoliberalnih i libertarijanskih teorija drave34 , koje, u svom zahtjevu za to veim smanjenjem uloge drave u regulisanju drutvenih odnosa, ipak ne idu do krajnjeg zahtjeva za potpunim ukinuem drave, anarhokapitalistika doktrina izlae jednu teoriju drave koja kao svoju zakljunu taku postavlja upravo takvu preporuku. Anarhokapitalistiki zahtjev za potpunom eliminacijom dravne organizacije, odnosno politikog podsistema sa nekim stepenom suvereniteta, zasniva se na jednoj definiciji drave koja se moe izraziti kroz tri osnovna stava: (i) da je drava agresorska tvorevina koja prema unutra tei ostvarenju hegemnije jedne oligarhijske grupe, a prema spolja agresivnim, otvorenim ili prikrivenim kolonijalistikim nastupima; (ii) da je drava neefikasna i neracionalna vrsta organizacije koja iskrivljuje alokaciju produkcionih kapaciteta i smanjuje opti nivo blagostanja; (iii) te da je drava besmislena jer je u stvari nepotrebna, s obzirom da je drutvo u stanju da se samokonstituie i samoodrava. Za takvu vrstu interpretacije anarhokapitalistiki teoretiari prezentuju kako mnotvo istorijskih dokaza, tako i teorijske argumente. U naem izlaganju posvetiemo se primarno teorijskoj argumentaciji, a u neto manjoj mjeri istorijskoj.

34 Za prikaz osnovnih teorijskih koncepcija i varijacija u neoliberalnim teorijama drave vidjeti: Plant Raymond, The Neo-liberal State, Oxford University Press 2010. 21

Agresija prema unutra: " Teorija sile" kao objanjenje genealogije drave
Kao polazna hipoteza anarhokapitalizma moe se uzeti koncept porijekla drave po modelu teorije sile. Dravna organizacija i aparatura ne nastaje nikakvim drutvenim ugovorom nema, kako to Rothbard kae, bezgreno zaete35 drave, ve grubim nametanjem koje u jednom sluaju klasa osvajaa, a u drugom neki od proroka-uzurpatora i demagoga, namee pokorenima. Kao ilustrativne primjere osvajakog konstituisanja Rothbard navodi pansko osvajanje Latinske Amerike i formiranje tamonjih drava po modelu teritorijalnih razgranienja izmeu pojedinih feudalnih gospodara rata, zatim Englesku nakon Normanskih osvajanja 1066. godine, i posebno ruenje libertarijanskog drutva stare Irske od strane Engleske u XVII vijeku.36 Kao primjer za metod uzurpiranja u libertarijanskoj literaturi esto je navoeno Samuilovo vano upozorenje kako ga je imanovao lord Acton, pokazujui da se i u starozavjetnom tekstu [Prva knjiga o carevima, 8] moe nai nedvosmislena evidencija o izvedenom karakteru drave i o njenoj nasilnoj prirodi. U svakom sluaju, nakon pokoravanja sistem izrabljivanja se institucionalizuje, fiksira kao drutvena norma i pravni poredak, te opravdava konstrukcijom razliitih vrsta slika svijeta-legitimacija. Na taj nain se nasilna priroda prvobitnog porobljavanja ne samo maskira, ve i prenosi i kontingentno ouvava u istorijskom vremenu. Rothbard se na ovom pitanju u vie navrata poziva na kategorizaciju F. Oppenheimer-a, koji razlikuje dva naina na koje ovek moe da obezbedi sredstva neophodna za zadovoljenje ivotnih potreba. Ta dva naina su rad ili pljaka, odnosno njegov sopstveni trud ili nasilno otimanje plodova tueg rada. Rad jednog oveka i razmenu sopstvenog rada za ekvivalentnu koliinu rada drugih ljudi naziva ekonomska sredstva za zadovoljenje potreba, dok nasilno prisvajanje rada drugih ljudi naziva politika sredstva. Drava je organizacija koja koristi politika sredstva, i zapravo je ona to sredstvo. Drava ne samo da nastaje putem prisilnog porobljavanja slobodnih starosjedelaca, ve je i sredstvo odravanja ropstva.37 Rothbard je skrenuo panju da je tumaenje drave po modelu teorije sile vano, ne samo zato to osporava njen legitimitet, ve i zato to pokazuje da
35 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.231. 36 M.Rothbard, For a New liberty, str.64-66. 37 Oppenheimer Franz, The State [Vanguard Press, New York 1926], str. 2427; nav. prema: M.Rothbard, Mo i trite, str.13-14; i: For a New Liberty, str.50-54; i: Egalitarianism as a Revolt Against Nature and Other Essays, ftn.6, str.60. O Oppenheimer-ovoj teoriji drave: Barnes Hari E., Uvod u istoriju sociologije I [BIGZ 1982], str.375-396. 22

drava nije izvorna, primordijalna forma drutva, ve naprotiv, izvedena: drava ne moe postojati pre nego to ekonomska sredstva proizvedu odreenu koliinu objekata za zadovoljenje potreba, koji se onda mogu oteti ili prisvojiti pljakom. Nasuprot hegelovske tradicije koja interpretira ovjeka, ne samo kao drutveno, ve i kao imanentno dravno bie, anarhokapitalizam je stav da je drava neimanentna ovjeku. U kontekstu neprimordijalnosti drave, za anarhokapitalizam su vana socioloka i antropoloka istraivanja primitivnih zajednica, i na njih se teoretiari bliski tom pravcu esto pozivaju, smatrajui da je glavni rezultat tih istraivanja to to ona u stvari empirijski dokazuju tvrdnju da su samo prirodna prava pojedinaca izvorni sadraj prirodnog stanja, a drava tek jedan od moguih, ali nenunih istorijskih razvoja. Tako su, na primjer, Eskimi vijekovima ivjeli bez organizovane drave i prenosa suvereniteta. Kasnije emo vidjeti da je ovo vana konstatacija bitna za anarhokapitalistiku raspravu sa teorijama drutvenog ugovora. Ve na osnovu takvog tumaenja porijekla i funkcije drave anarhokapitalizam odreuje jedinu vrstu legitimne politike kao nuno antietatistiku. S obzirom da svaka drava nastaje porobljavanjem i prisilom, niti jedna ne moe biti moralno opravdana i branjena.38 Premda djeluje jasan po sebi ovaj argument zapravo treba izvjesno proirenje, s obzirom da je on donekle amortizovan time to je mogue koncipirati teoriju paternalistike vlasti osvajaa nad osvojenima, kako to pokazuje slavna i ozloglaena Platonova metafora ljekara [Drava 389b,c]. Zato se anarhokapitalistiki negirajui stav spram drave, prema kojem se bilo koja vrsta monopolizovane strukture moi izdignute iznad drutva posmatra kao levijatanska i nelegitimna po sebi, oslanja na poznati Rothbard-ov aksiom neagresije39, kao definiui uslov slobodnog drutva. Aksiom neagresije postavlja zabranu prisiljavanja ljudi da rade ono to ne ele [ukoliko su njihove aktivnosti neugroavajue i neagresivne po druge], i ta zabrana ne moe biti skinuta ni pod kakvim opravdanjem, pa ni paternalistikim: Slobodno drutvo je svijet u kojem nitko ne napada osobu i vlasnitvo drugoga, a agresija je definisana kao upotreba ili prijetnja upotre38 Ovaj fundamentalni problem u zasnivanju legitimiteta drave pokuao je rijetit R.Nozick, dodajui lokovskim uslovima legitimnog prisvajanja i legitimnog prenosa dodatni uslov rektifikacije: zahtjev da se utvrdive istorijske nepravde u sticanju i prenosu kompenziraju ili anuliraju. [R.Nozick, Anarhija, drava i utopija, str.303, i posebno: str.379-381] Na kritici takvog zahtjeva Nozick-ovi anarhokapitalistiki oponenti pokuali su pokazati apsurdnost njegove teorije. Naime, cjelokupna imovina civilizacije rezultat je kumulativnog naslijea koje ide unazad sve do prvobitne horde. Njeno sticanje, u ogromnoj veini rezultat je nelegitimnog prisvajanja i transfera. Primjeniti Nozick-ovo tree naelo ovdje je prakseoloki sasvim nemogue, to znai da je njegova teorija svedena na puku logiku konstrukciju, bez ikakve veze sa realitetom. Osim toga, s obzirom da je nemogue kompletirati informacije o istorijskom prisvajanju, najjednostavniji, i praktiki gotovo jedini mogui nain da se ispotuje ovaj uslov je da se izvri potpuna eksproprijacija vlasnitva, i krene ispoetka, itd., tj. da se pribjegne dravnoj nacionalizaciji! Up.: Ceki Nenad, Drava izmeu anarhije i utopije [Slubeni glasnik, Beograd 2007], str.94 39 M.Rothbard, For a New Liberty, str.22-25. Up.: A.Rand, Prava ovjeka [u: Kapitalizam - nepoznati ideal, op.cit.], str.358-359. 23

be fizikog nasilja protiv osoba ili vlasnitva bilo koga drugog. Agresija je prema tome identina sa osvajanjem.40 Antietatizam je nuna konsekvenca stava da je u kontekstu aksioma neagresije nemogue zamisliti bilo koju legitimnu funkciju vlade, s obzirom da vlada kao takva, znai upotrebu, ili prijetnju upotrebe fizike sile i prinude protiv neagresorskih podanika. Aksiom neagresije je zapravo u negativnoj formulaciji iskazan klasini liberalni aksiom slobode, koji doputa svaku akciju koja je neugroavajua za druge. Rothbard ga daje u negativnoj verziji, jer takvom formulacijom moe jasnije da naglasi neusklaenost koncepta minimal state sa aksiomom neagresije. Ta neusklaenost nije tako jasno vidljiva u pozitivnom obliku naela, usljed ega mnogi libertarijanci i preferiraju tu vrstu rjeenja za problem opsega politikog podsistema. Zato neki teoretiari smatraju da se prelaz od klasinog liberalizma na libertarijanizam dogaa upravo na terenu aksioma neagresije.41 U Rothbard-ovoj negativnoj formi aksiom neagresije predstavlja ak neto jae naelo od lokovskih odredbi prirodnog stanja, jer, kako emo vidjeti, ignorie lokovski dodatni uslov vlasnitva, to je opet, u pozitivnoj verziji naela, izvor tekih, i po svemu sudei nerjeivih teorijskih problema. Na bazi aksioma neagresije anarhokapitalizam se kao doktrina zapravo moe redukovati na samo jedno pitanje - pitanje legitimne upotrebe sile42: ta moe biti podvrgnuto vanjskom ogranienju i pod kojim uslovima? Sva ostala pitanja drutvenog prostora su sekundarna i mogu se redukovati na aksiom neagresije. Ayn Rand je otila ak tako daleko da je sam ivot definisala insistirajui na ontolokom prvenstvu aksioma neagresije - kao mogunost da se bude ugroeno spoljnjim faktorom.43 U definisanju agresije anarhokapitalizam polazi od lokovske vizije prirodnog stanja u kome su pojedinci u stanju savrene slobode da odreuju svoja djela i raspolau svojim vlasnitvom i osobom kako nalaze shodnim, u granicama prirodnog zakona, a da to ne ovisi o doputenju ili volji nekog drugog ovjeka.44 Prirodni zakon, ono to je kasnije u anarhokapitalistikom rjeniku imenovano kao libertarijansko ogranienje, zahtjeva da niko ne smije nauditi tuem ivotu, zdravlju, slobodi ili vlasnitvu45, izuzev u sluaju nelegitimnog djelovanja ili slobodne odluke oteene strane, koja dakle u tom sluaju uopte i nije oteena, jer za oteenje dobija neto to na vlastitoj skali vrijednosti cijeni vie. Stoga su jedini legitimni odnosi izmeu dvije strane oni koji su formirani na bazi neprisilno postignutih bilateralnih ugovora. Razlika izmeu drave i slobodno-trinog drutva ogleda se u tome to se u slobodnom drutvu ljudi odluuju za neke akcije
40 M.Rothbard, Mo i trite, str.1., i posebno str.325-326. Up.: For a New Liberty, str.46. 41 R.M.Crocetta, The anarcho-capitalist political theory of Murray N. Rothbard in its historical and intellectual context 4, str.11-12. 42 Up: Blok Wolter, Libertarijanizam i libertinizam [na http://www.mises.org]. 43 Vidi: Ceki Nenad, Rendijanski argument [u: Theoria, br.2., Beograd 1997], str.23-53. 44 Locke John, Dvije rasprave o vladi [Utopija, Beograd 2002], II, 4, str.237. 45 J.Locke, op.cit., II 6. 24

i ugovorom formuliu vezu tog i takvog djelovanja sa drugim ljudima. Ukoliko je ugovor postignut u atmosferi odsustva prisile, on je bezuslovno legitimni izraz slobodne volje ugovornih strana da dopuste realizaciju takve akcije. Nasuprot tome, drava je mehanizam propisivanja, tj. nametanja dozvole/zabrane neke aktivnosti, bez obzira da li se ugovorne strane s time slau ili ne. Eutanazija je svakako ubistvo ljudske individue, ali ona se sutinski razlikuje od kriminogenog ubistva jer ne naruava apriorni postulat slobode i samovlasnitva pojedinca, i premda je oigledno agresija na tijelo, ipak nije u protivrjeju sa aksiomom neagresije. Ubica kriminalac kri postulat slobode i aksiom neagresije stoga to bez odobrenja [ugovora] naruava vlasnitvo drugog ovjeka njegovo tijelo. Doktor koji sprovodi eutanaziju to ne ini, jer naprosto potuje legitimno postavljeni bilateralni ugovor zainteresovanih strana kojim ga je druga strana ovlastila da djeluje tako da zalazi na njen posjed. Ovdje postaje jasan fundamentalni znaaj institucije ugovora za postojanje slobodnog drutva sloboda je u politikoj zajednici realno mogua samo kroz mreu ugovornih odnosa. Regulisanjem interpersonalnih odnosa sistemom ugovora formalno se obezbjeuje naelo jednoglasnosti zahtjev da akcije imaju voluntaristiku podrku svih koji u njima uestvuju i na koje se odnose. im prestanemo insistirati na naelu jednoglasnosti, im prestanemo traiti da neka akcija ima eksplicitno odobrenje individue nad kojom e biti sprovedena, ta individua vie nema mogunost da se osigura od instrumentalizacije u ime ciljeva koje drugi propiu. Prema aksiomu neagresije bilo kakva vrsta uplivisanja u ponaanja koja su neugroavajua po druge, po sebi je nelegitimna i znai agresiju, bez obzira ta mi mislili o tim ponaanjima, ili recimo, kako ih moralno vrednovali. Za razliku od kriminogenog ubistva eutanazija je po ovom tumaenju: prvo, neprisilno dogovoren ugovor zainteresovanih strana; i, drugo, potpuno neugroavajui za druge; pa je u cjelini pod aksiomom neagresije. Pojedini ljudi mogu smatrati eutanaziju zloinom ili moralnim prestupom dostojnim prezira, ali nemaju pravo traiti institucionalnu zabranu takve aktivnosti, tj. institucionalnu zabranu slobodno postignutog dogovora izmeu pacijenta i ljekara.46 Postojanje atributa fizika uz prinudu
46 Ova se argumentacija naroito nalazi pred izazovom na razmatranju dva teka pitanja: abortusa i punoljetstva. Kompleks pitanja oko abortusa odlino je mjesto da se predstavi sutina anarhokapitalistikog stava i posebno irelevantnost i neefikasnost etikih kontrargumentacija. U svim razmatranjima tog problema po pravilu se upada u religijsko-metafiziku dimenziju, koja po miljenju anarhokapitalista zamagljuje u sutini jasan problem. Svako ko iznosi argument za ili protiv mora argumentovati iz pozicije koju Rothbard odbacuje kao moralnu, tj. nelegitimnu jer implicira znanje koje se ne moe imati npr. znanje o definisanju poetka ljudskog ivota. Tako se npr. katoliki antiabortisti pozivaju na stav da je zaeta beba ve ljudsko bie i da prema tome podlijee aksiomu neagresije, tj. pravu na zatitu samovlasnitva nad vlastitim tijelom [ivotom], pa je abortus ubistvo, tj. nedoputena agresija. Rothbard izlae libertarijanski argument na nain da oito vitalno ali nerjeivo pitanje kada poinje ljudski ivot, smatra irelevantnim za datu raspravu. Iako je svaki stav po tom pitanju proizvoljna doktrina, poenta je da ak i kada se prih25

u aksiomu neagresije, ima funkciju da razjasni kako se moralna ili estetska osuda ne tretira kao politiki relevantna prinuda. Anarhokapitalizam tu preuzima standardni stav o irelevantnosti moralnog ili estetskog podruja za politiki prostor: ta pojedinac odlui da uini sa sobom irelevantno je za libertarianizam. Kriterij je da odluka nije donesena prinudno i da nije agresivna prema drugima. Kasnije emo se posvetiti nekim problemima sadranim u ovim stavovima. Sad je vano
vati, u skladu sa libertarijanskom filozofijom ipak ne ukida pravo na abortus. Naime, Rothbard pita: Ako prihvatimo tvrdnju da fetus ima ista prava kao ljudi, tada se zapitajmo: kada ovjek ima pravo da ostane, nepozvan, kao jedan neeljeni parazit unutar tijela nekog drugog ljudskog bia? [For a New Liberty, str.107, isto i u: The Ethics of Liberty, str.98] Ono to majka ini abortusom je naprosto to da jedan nepoeljan entitet izbaci sa svog posjeda. Problem sa ovim argumentom je sluaj kada je majka izvorno eljela dijete, pa se kasnije predomislila. Rothbard smatra da i ta vrsta sluaja promauje poentu, jer majka ima pravo vlasnitva nad vlastitim tijelom i stoga ima pravo da se predomisli. [For a New Liberty, str.108, up.: The Ethics of Liberty, str.97-99] Meutim, to je oigledno jednostrano krenje prethodno napravljenog ugovora, kojim se ona obavezala da e iznajmiti svoj posjed na koritenje u toku nekog perioda, pa ga sada, bez saglasnosti druge strane raskida. Bilo koja agencija za nadgledanje potovanja ugovornih obaveza morala bi tu intervenisati. Problem je jo vie zamren s obzirom da je ugovor svjesna i dobrovoljna obavezanost strana, ega ovdje, u sluaju fetusa, oito ne moe biti. [The Ethics of Liberty, str.98] Drugi vaan anti-abortus argument povezan je sa konceptom prirodnog prava na ivot. Rothbard ukazuje da se to pravo u ovom sluaju iskrivljuje, jer doktrina prava na ivot ne daje pravo da se za odranje vlastitog ivota koristi ivot druge osobe [u ovom sluaju tijelo majke] protiv njene volje. [The Ethics of Liberty, str.99] Drugi primjer je teki sluaj djeteta odnosno problem punoljetstva, koji je teak jer, kao i abortus, dovodi u pitanje apsolutnost postulata samovlasnitva. [Up.: J.Locke, Dvije rasprave o vladi, str. 155 i dalje, posebno 51 i 52, gdje Locke s mukom objanjava zato, uprkos prividu, vlasnitvo roditelja nad djecom ne slijedi deduktivno iz njegove teorije vlasnitva. Up. kritiku Locke-ovih stajalita u R.Nozick, Anarhija,drava i utopija, str.373-376] Prvi korak je relativno lak: Rothbard polazi od stava da samovlasnitvo implicira kao nuno svjesnost i razumnost, s obzirom da je racio, kako emo vidjeti, prema libertarijanskoj doktrini konstitutivna odredba ljudskog bia koja tek omoguava slobodu za selektovanje i slijeenje svojih puteva. Stoga je jasno da novoroeno dijete nije u prirodnom smislu aktualni samo-vlasnik, ve prije potencijalni samo-vlasnik. [The Ethics of Liberty, str.97, i str.101-102] Novoroeno dijete oigledno nije u stanju da se samo odri te je nuno da svoj suverenitet prenese na majku [up. tzv. argument kreacije u The Ethics of Liberty, str.101-102]. Mora se primijetiti da ovdje sam Rothbard uvodi argument nezrelosti i paternalistiku soluciju. No pravi problem ovdje nastaje kada se postavi pitanje od kada dijete postaje sposobno za samovlasnitvo i ukida jurisdikciju roditelja. Oigledan odgovor tipa - od momenta kada postaje dovoljno racionalno da se samo odri, oigledno je arbitraran ako se oslanja na odabir neke godine [18, 21 i sl.] kojom bi poinjalo punoljetstvo. Rothbard daje vrlo praktinu soluciju: s obzirom da su roditelji vlasnici doma u kojem dijete obitava, sve dok dijete ostaje u roditeljskom domu njegov je suverenitet jednim dijelom prenesen na roditelje. [The Ethics of Liberty, str.103104] Meutim, i sam Rothbard uvia kako je oigledno da rjeenje tog tipa mora znaiti da roditelji, kao vlasnici djeteta, imaju pravo s njim postupati kao sa bilo kojim drugim vlasnitvom na tritu prodati ga ili unititi. Osim toga, nije jasno kako se na nepotpunu osobu moe primjeniti aksiom neagresije? Tako nam se ini da libertarijanska doktrina u Rothbard-ovoj izvedbi nije u stanju iz svojih temeljnih aksioma ponuditi sasvim zadovoljavajui i konzistentan odgovor na ovo pitanje, ak i kada ignoriemo to ti odgovori, po rijeima Rothbarda zvue monstruozno i nehumano. 26

konstatovati da je prema anarhokapitalistikim pretpostavkama drava nuno nelegitimna tvorevina jer se, kao supstitucija autoriteta i moi, ne moe uklopiti pod aksiom neagresije i libertarijansko ogranienje, pa je prema tome nasilnika i agresorska. Ili, prema odredbi u nozikovskom stilu: drava kao takva znai preuzimanje prava koja niko ne moe imati kao prirodna prava u prirodnom stanju, odnosno, podrazumijeva nastajanje prava koja su vie od skupa pojedinanih prirodnih prava - pravo da se primjeni prinuda protiv neagresivnih pojedinaca. Anarhokapitalisti ovaj stav ne doivljavaju samo kao nekakvu apstraktnu hipotezu, ve smatraju da se agresorska priroda drave manifestuje u bilo kom njenom praktinom djelovanju. Model nije ogranien na analitiki, ve je potpuno deskriptivan - Drava ima mehanizme totalne stvarne vlasti nad ljudskim ivotom: da ga pljaka sistemom poreza, da ga regrutacijom u vojne snage prisiljava na sukob i pretvara u ubicu ulazei u meudravni rat; na kraju krajeva da ga ubije smrtnom kaznom:
libertarijanac odbija da prepusti Dravi moralnu sankciju za izvrenje djelatnosti za koje se gotovo svi slau da su nemoralne, nelegalne, i kriminalne za bilo koju osobu ili grupu u drutvu. Libertarijanac, ukratko, insistira na primjeni osnovnog moralnog zakona na svakog, i ne prihvata poseban izuzetak za bilo koju osobu ili grupu. Meutim, ako pogledamo Dravu ogoljenu, kao to je bila, mi vidimo da joj je to univerzalno doputeno, i da je ak podsticana, na izvrenje svih akata koje i svi nelibertarijanci priznaju za zloine vrijedne osude. Drava stalno ini masovna ubistva, koja su nazvana rat, ili ponekad spreavanje subverzije; Drava uvodi ropstvo u svojim vojnim snagama, koje naziva regrutacija; takoe ona ivi i postoji na praksi krae, koju naziva porezi ... uprkos uobiajnom prihvatanju, rat je masovno ubistvo, regrutacija je ropstvo, a porez je pljaka. Libertarijanac, ukratko, gotovo potpuno kao dijete iz bajke, pokazuje i insistira da car nema ruho. [M.Rothbard, For a New Liberty, str.23-24.]

Rothbard polazi od toga da nema nikakvog razloga primjenjivati na dravu posebne duple standarde, i da je klju za razumijevanje ove problematike upravo dosljednost u primjeni istih kriterija na sve injenice drutvene stvarnosti. Nedvosmisleno imenujui ovakve mehanizme kao kriminalne Rothbard je, parodirajui klasinu definiciju drave kao monopola na legitimnu upotrebu sile, okarakterisao dravu kao ustanovu sa monopolom na kriminal.47 U svojim djelima Rothbard je posebno analizirao veliki broj razliitih vrsta poreza, i razliitih teorija legitimiranja poreza, pokazujui da se uvijek radi o manje-vie oiglednom nasilnom oduzimanju imetka graana: institucija poreza je mehanizam nasilnog oduzimanja sredstava od ljudi, i alociranje tih sredstava na nain na koji se sami ti ljudi ne bi odluili bez prinude. Razlog za fokusiranje na temu po47 M.Rothbard, For a New Liberty, str.51. Up.: The Ethics of Liberty, str.166-168, i str.173-174; i: Egalitarianism as a Revolt Against Nature and Other Essays, str.121-122. 27

reza lei u tome to je tu agresija prikrivena naslagama tradicije i zdravorazumskog rezona, za razliku od nekih drugih aktivnosti drave, kakva je, na primjer regrutacija, koje su oigledno prinudne. ak i kada je prepoznato kao krenje aksioma neagresije na terenu poreza se prisila najlake legitimira. Poreske aktivnosti dravne birokratije najee su legitimirane bilo potrebom uravnoteenja enormnih ekonomskih razlika u drutvu, bilo obeanom buduom korisnou poreskih obveznika. S prvom legitimacijom anarhokapitalisti nemaju problema i sasvim ju lako obaraju, jer je oigledno kontradiktorna sa aksiomom neagresije. Ako dozvolimo ljudima slobodu individualnog izbora, mi vie ni formalno nismo u mogunosti da kontroliemo u kakvom e odnosu biti ekonomske razlike meu ljudima, odnosno sa kakvim e uspjehom ili neuspjehom pojedinci koristiti svoje prirodne talente i sposobnosti u takmienju sa drugima.48 Problem u pokuaju neke vrste pravedne redistribucije je u tome to, ako hoemo da projektujemo ekonomsko diferenciranje ljudi, moramo, u onom obimu u kome elimo da to uradimo, da ovlastimo neki suvereni politiki autoritet da ljudima oduzme slobodu izbora i donoenja njihovih nezavisnih odluka. Proces iju je apsurdnost Nozick ilustrovao na poznatom primjeru Wilta Chamberlaina. Kod svih teorija tog tipa, koje poreze definiu kao teret, kao to je na primjer naelo rtvovanja, ideja solidarnosti, sve vrste egalitaristikih, socijalnih redistributivnih politika i sl., samo po sebi se podrazumjeva da je neophodno primjeniti silu da se ljudi prisile na takvu vrstu davanja, i stoga je sasvim inkompatibilno sa principom slobode u aksiomu neagresije. Druga legitimacija je neto zamrenija. U pitanju je takozvano naelo koristi, koje je vano jer predstavlja vjerovatno jedinu zamislivu teoriju koja oporezivanje moe izloiti na nain da ne protivrjei principima slobode i slobodnog trita. Naelo koristi polazi od pretpostavke da se svako koristi uslugama drave, te da je proporcionalan omjer izmeu te koristi i visine dohotka na koji se zatim plaa porez. To znai da svako zapravo plaa neku vrstu trine cijene za koristi koje mu prua dravna administracija, pa iako na prvi pogled nije sasvim u skladu sa aksiomom neagresije ipak je pravdeno. Naime, otkud bi neko imao pravo da se koristi radom drugih a da im za to ne plati odgovarajuu nadoknadu? Prema ovoj argumentaciji poreske aktivnosti drave upravo uravnoteuju rad i nagrade za rad, a odsustvo tih aktivnost bi omoguilo jednima da iskoritavaju druge. Meutim, prema anarhokapitalizmu, nelegitimnost naela korisnosti jasno se sagledava u kontekstu metodologije proraunavanja korisnosti na tritu. Korisnost se na slobodnom tritu proraunava ex ante, u smislu da ljudi djeluju tako da se njihova sadanja pozicija maksimalizuje na njihovoj vlastitoj ljestvici vrijednosti. Ako neko eli da se koristi nekim autoputem, on moe vrlo jednostavno da vlasniku tog puta plati putarinu koju ovaj trai, ili, ako smatra da je putarina prevelika, da ne plati i ode vlasniku konkurentskog autoputa. Uopte nije jasno zato bi za obavljanje ta48 I.Jankovi, Liberalizam, neoliberalizam i globalizacija [na http://www. katalaksija.com.] 28

kve transakcije bilo potrebno uvesti posrednika dravu, koja prvo uzima sredstva od svih, pa onda pravi put kojima se neki koriste. Poreski finansiran intervencionizam i protekcionizam baziran je na obeanoj vrijednosti ex post, tj. vrijednosti koja se, tipino paternalistiki, obeava ukoliko se pristane na intervencionistiko ogranienje, tj. oteenje vlastite korisnosti u momentu intervencije. Rothbard postavlja eksplicitno pitanje: ko u sluaju intervencije ima neposrednu korist, korist ex ante? Oito intervencionist, jer inae ne bi intervenirao.49 Kako je pokazao Rothbard, pored toga to je nemogue primjenom validne metodologije univerzalno odrediti faktor korisnosti, o emu emo neto rei kasnije, oigledna greka je i u pretpostavljenoj proporcionalnosti omjera koristi i dohotka neko sa relativno niskim dohotkom i imovnim stanjem moe koristiti usluge autoputa, vatrogasaca, policije, itd., u znatno veoj mjeri od nekog bogatog, pa se tako sredstva tog bogatog lana zajednice u stvari nasilno redistribuiraju onom siromanom. Prakseoloki, ovaj je postupak identian sa prisilnim reketiranjem kojem pribjegavaju kriminalci u zamjenu za navodnu zatitu. Jednako tome je i doniranje u procesu izbornih kampanja, kojem pribjegavaju pojedine kompanije da bi zauzvrat nakon eventualnog izbornog uspjeha njihovih politikih pulena dobili razne vrste zakonskih zatita i subvencija. Ili u drugom, ali jednako neprihvatljivom obliku: oporezivanje je jednako prisilnom radu, s obzirom da nasilno oduzima jedan dio zaraenih sredstava [nadnice], a plata je rezultat radnog vremena, to znai da je taj dio radnog vremena zapravo prisilni [ropski] rad, i ropski poloaj, jer u tom periodu ovjek oigledno nije samovlasnik nad sobom.50 Slian primjer ovakve analize je Rothbardova interpretacija estog etatistikog argumenta, po kome drava moe vjetom monetarnom politikom da ubrza trite, ili da ga u fazi depresije podigne. Greka monetarista je da ne tretiraju novac kao specifian faktor na tritu, ve kao metatrini uslov za funkcionisanje trita uslov da trite radi je neka, u zavisnosti od orjentacije teoretiara, optimalna koliina novca. Zanimljivo je da Rothbard prvo ukazuje na principijelnu fiktivnost takvih mjera, jer one manipuliu novcem, a ne realnom ekonomijom. Rothbard zato tvrdi da je za razliku od slobodne trgovine na berzi, monetarna intervencija po sebi iskrivljenje. Naime, na neregulisanom tritu je svaka koliina novca optimalna novac je, za razliku od drugih dobara, virtualno sredstvo razmjene i koliko za njim ima potranje toliko e ga i biti. To znai da intervencionistiki poveana koliina novca u realnom svijetu ne znai i poveanje bogatstva, ve samo to da se ista koliina bogatstva izraava u mjernoj jedinici manje vrijednosti. Meutim, intervencijom se stvara kratkoroni privid da se stanje promijenilo i koliina bogatstva poveala. Netrino mijenjanje vrijednosti mjerne jedince na taj nain iskrivljuje uesnicima uvid u stvarnost i favorizuje pogrene kalkulacije i pogrena
49 M.Rothbard, Mo i trite, str.18. 50 M.Rothbard, For a New Liberty, str.23 i str. 52-54., i The Ethics of liberty, str.162. 29

ponaanja uesnika. Ali pravo pitanje je zato bi neko radio takve stvari? Po Rothbard-ovom miljenju odgovor je oigledan: u modernoj ekonomiji i sistemu privatnog vlasnitva ono je izraeno novcem, pa centar moi koji ima monopolnu mogunost tampanja valute moe da inflatorno obezvrijeuje imovinu drugih i na taj nain prikriveno ih pljaka.51 Gruba verzija ovoga je kada vlada odtampa novac i onda za taj nepokriveni novac, prije nego to trite registruje poveanje koliine novca u opticaju i smanji vrijednost apoena, kupuje realne predmete kue, zemlju, itd. Po miljenju Rothbard-a, itav XX vijek obiljeen je takvom pseudo-ekonomskom legalizacijom monetrane pljake. Takve su mogunosti praktino neograniene nakon pogubnog odustajanja od mehanizma zlatne podloge. Prema tome, ma kakva motivacija stajala u pozadini, monetarna intervencija neminovno znai, s jedne strane iracionalnosti u kalkulaciji, a s druge strane i krenje aksioma neagresije zamaskiranim udarom na imovinu velikog broja ljudi. Razmatrajui sline aktivnosti drave anarhokapitalizam insistira da su one neuskladive sa aksiomom neagresivnosti. Slijedi da je svaka politika forma naddrutvene organizacije, koja po definiciji ima takve i druge ingerencije, pa tako i demokratska [i tzv. drava blagostanja, i tzv. socijalna drava], zapravo samo manje-vie nasilno ili, u nesutinski boljem sluaju, aklamaciono preputanje funkcije upravljanja i mehanizama sile elitama vlasti. Prethodno nabaeni ekskurs u demokratiju nije tu samo kakvo formalno pitanje, ve jedno razmatranje koje zadire u samu prirodu stvari liberalno-anarhistike kritike drave. Naime, u demokratskom ureenju identifikacija drave, kao politikog entiteta, i drutva, kao nepolitikog entiteta, zadobija maksimum svoje mogunosti, to po miljenju mnogih moe znaiti da se drava dokida realizacijom demokratske vlasti. To se naravno ne deava, iz prostog razloga to sama demokratija nije demokratska, u smislu da ne znai vladavinu drutva [svih] nad samim sobom, ve vladavinu elita predstavnika, koji preko birokratizovanih aparata i monopola sile zapravo potinjavaju birae. Ta vrsta kritike odnosi se na demokratsku dravu kao takvu, bez obzira na njene forme ozbiljenja.52 U striktnom smislu, mehanizam dominacije funkcionie
51 M.Rothbard, The Present State of Austrian Economics, str.33-35. Da bi se onemoguile sline manipulacije Rothbard predlae koncept free metallism ija se sutina sastoji u tome da se zajednicama dopusti da odrede medij razmjene i vrijednost obraunske jedinice, ali da je opti standard zlato, srebro i eventualno neki drugi metal za koji se postigne konsenzus. [Ibid, str. 37-40]. Model je kompatibilan slobodnom drutvu jer ne propisuje omjere razmjene, ali i sprjeava manipulacije nedoputajui bankarsko tampanje loeg novca. Up: D. Gordon, The Essential Rothbard, str.36-40. 52 Up.: Dahl Robert A., Demokratija i njeni kritiari [CID, Podgorica 1999], str.97-113. Po miljenju Dahl-a, uz ideju starateljstva, anarhizam je zapravo kljuni teorijski protivnik demokratije. Meutim, antianarhistika argumentacija koju on sugerie u odbranu demokratske drave, po naem miljenju nije sasvim zadovoljavajua, posebno jedna od dvije kljune tvrdnje: da iz injenice to i u prirodnom stanju postoji prinuda i agresija, slijedi da je razumno zakljuiti kako je drava najracionalniji izbor za rjeenje tog problema. Kako emo vidjeti, Rothbard uvjerljivo pobija ovu argumentaciju. 30

bez obzira na formalnu strukturu dravnog ureenja. I u najdemokratskijim sistemima javnost nikada nema mogunost glasanja o samom dravnom sustavu; ljudi su uhvaeni u sustav u kojem je njihovo ugnjetavanje neizbjeno.53 Ugnjetavanje je sasvim oigledno u predstavnikim demokratijama, koje su samom svojom formom uvijek tiranija manjine, tj. vladavina elite predstavnika nad biraima, koji na vladare mogu uticati samo u vremenski dugim razmacima od izbora do izbora. Ali ugnjetavanje bi postojalo i u najneposrednijim demokratijama, jer su one svojom formom uvijek tiranija veine nad manjinom: Sukob i prisila postoje bez obzira na to koliko mnogo ljudi ugnjetava druge.54 Postojanje vlasti uvijek, po-sebi-i-za-sebe, znai da jedna grupa ljudi ima pravo da nareuje drugoj grupi ljudi, a razlikuju se samo naini opravdanja tog prava, pri emu je demokratija tek jedan takav nain. Kako je pokazao Hayek, problem legitimnosti u demokratiji zaotren je upravo kao posljedica toga to je kljuno pitanje - kolike ingerencije vlast moe da ima, u modernom parlamentarizmu zamijenjeno pogrenom postavkom problema u formi ko treba da vlada. Na taj nain pojavljuje se radikalan koncept pravnog pozitivizma po kome je legalno izabrana vlada suverena u smislu da ima legitimitet da donosi zakone, odnosno propisuje ponaanja graana. Tako se stvara sistem u kojem, ak i u sluaju hipotetike apsolutne veine, monopolski status vladinih odluka neminovno znai prisilu: na primjer, jedan dio veine podrava odreenu konkretnu odluku vlade, ali drugu ne, meutim ipak ih mora obe prihvatiti, itd. Zato e Rothbard rei da se u demokratiji u stvari ak niti ne radi o volji veine, ve o njenoj birokratskoj interpretaciji.55 U svakom sluaju, istorijsko iskustvo ne ostavlja mjesta za sumnju da demokratske institucije nisu bile efikasne u pokuaju suzbijanja apetita niti veine niti birokratije. Anarhokapitalisti smatraju da je jedini nain da se ovo izbjegne insistiranje na naelu jedoglasnosti, i njegovom praktinom ozbiljenju kroz zajednicu formulisanu kao mreu ugovora. Problem agresije i problem politike moi ima dva lica. Jedno je potreba da se odreena grupa ljudi odbrani od agresora, usljed ega se moe udruiti u svrhu poveanja odbrambene moi. Meutim, u samom tom udruenju pojavljuje se opasnost naruavanja prvobitne formacije veza meu lanovima, koja moe dovesti do prekomjerne moi jedne podgrupe. To se deava svaki put kada ta grupa preuzima zakonodavnu funkciju, propisujui tako nove norme ostalim lanovima bez njihovog eksplicitnog pristanka. Demokratski politiki sistemi, sami po sebi, mogu funkcionisati na taj nain i u tom sluaju su agresorski, samo to okupiraju saglasnou. Anarhokapitalizam zato interpretira demokratiju, ne kao cilj koji treba ostvariti, ve kao metod odabira vladara ili politika, i stoga ju vidi kao nezavisnu od njihovog provoenja. Metodom demokratskih izbora mogue je izabrati i
53 M.Rothbard, Mo i trite, str.22. Up.: The Ethics of Liberty, str.169. 54 M.Rothbard, For a New Liberty, str.49-50. 55 M.Rothbard, Mo i trite, str.247. 31

drutvo slobodnog trita i totalitarni planski poredak, ali nain formiranja vlade logiki je nevezan za politike koje vlada sprovodi i ingerencije koje ima. Stoga demokratija eventualno moe biti tek kao sredstvo da se ostvari slobodno drutvo, ali nije i njegov nuni atribut. Cilj je sloboda i neagresija. Libertarijanizam u cjelini, a anarhokapitalizam posebno, su u izvjesnoj mjeri upravo izraz istorijskog podbaaja novovjekovne demokratije u pokuaju dostizanja tog cilja. U sluaju drave uvijek se, dakle, radi o politikoj sili kojom vlada [tj. elitna manjina] prisiljava da se slijede ciljevi koje je [fiktivna] veina propisala kao utilitarne i svete. U tom smislu, liberalno-anarhistiki model ne moe prihvatiti bilo kakvu formu vlasti, pa prema tome niti demokratsku minimalnu dravu. U svim tim formama vlast se primjenjuje na narod, odnosno na po sebi suverene pojedince, koji tako postaju objekt vlasti, a zapravo su istinski nosilac suvereniteta, tj. subjekt vlasti. Kada se to razumije bez ograda, onda se dosljedno mora isporuiti zahtjev za dokinuem svakog oblika nadrutvenog monopola, to u anarhokapitalistikom diskursu znai: drave. Etatizam, kako ga interpretira anarhokapitalistika doktrina, je ideologija potinjavanja i de facto najradikalnija antiteza individualizmu i slobodi. Zato je za Rothbarda dosljedni liberalizam i individualizam nuno antietatistiki. Klasian primjer anarhokapitalistikog stava su sljedei fragmenti:
Shvatanje drave kao socijalne ustanove vrlo je raireno. Neki teoretiari slave dravu kao nain uzdizanja drutva do statusa boanstva. Neki misle da je dobronamerna, mada ne uvek i efikasna organizacija za dostizanje drutvenih ciljeva. Ali skoro svi smatraju da je drava neophodno sredstvo za ostvarenje ciljeva oveanstva, sredstvo koje treba suprotstaviti privatnom sektoru i koje esto odnosi pobedu u borbi za resurse. Sa jaanjem demokratije, izjednaavanje drave i drutva je jo potpunije, pa se danas esto izraavaju osjeanja protivna zdravom razumu kao na primer: dravna vlast to smo svi mi. Korisna zamenica u mnoini, mi, omoguuje ideoloko prikrivanje realnosti politikog ivota. Ako kaemo dravna vlast to smo svi mi, onda ta god da ta vlast uini oveku ne samo da je pravedno, ne samo da nikako ne moe biti govora o tiraniji, ve je to i dobrovoljno prihvaeno od strane dotinog. Ako je vlast napravila ogroman javni dug, koji se mora vratiti tako to e teret poreza podneti samo neki lanovi drutva u korist svih drugih, realnost ovog optereenja prikrivena je kada se kae mi to u stvari dugujemo nama samima. Ako vlast prisilno mobilie oveka ili ga zatvori zbog disidentskih pogleda, tada on to u sutini radi sam sebi i prema tome - sve je u redu. Kada se ovako razmilja, Jevreji koje je ubila nacistika vlast nisu bili ubijeni. Oni su u stvari izvrili samoubistvo, jer su oni bili [demokratski izabrana] vlast, pa prema tome ta god da im je vlast uinila, oni su to dobrovoljno prihvatili. ovek ne bi oekivao da o ovome uopte treba raspravljati, pa ipak, ogroman broj ljudi veruje u tu la u manjoj ili veoj meri ... ta je onda drava kao socioloki pojam? Drava je, po samom svom nastanku drutvena institucija, koju pobednika grupa ljudi namee pobeenoj grupi, sa jedinom svrhom da regulie dominaciju pobednika nad pobeenima i da se osigura od
32

pobune iznutra i od napada spolja. Teleoloki, dominacija nema drugi smisao do ekonomskog iskoriavanja poraenih od strane pobednika. [M.Rothbard, Egalitarianism as a Revolt Against Nature and Other Essays, str.55-56] Tokom povijesti, skupine ljudi koji su sebe nazivali vlada ili drava pokuavale su, obino s uspjehom, da dobiju prinudni monopol na zapovjedne poloaje u ekonomiji i drutvu. Osobito je drava sebi bespravno prisvojila prinudni monopol na policiju i vojsku, na donoenje zakona i sudskih odluka, kovanje novca, neiskoriteno zemljite (javni posjed), ulice i ceste, rijeke i priobalne vode, i sredstva raznoenja pote. Kontrola zemljita i prevoznih sredstava oduvijek predstavlja odlian nain da se osigura potpuna kontrola drutva. [M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.161-162]

Iz prethodnih navoda jasno je da tek dekonstrukcija apstraktnih nadindividualnih tvorevina, raznih varijanti mi 56 , omoguava da se na pravi nain formulie pitanje i zapravo odmah i dobije odgovor. Pravilno formulisano pitanje glasi: ko je to mi, i koji je to interes, u iju korist se data aktivnost odvija:
Uzmimo, na primjer, instituciju poreza, koju dravnici predstavljaju kao u izvjesnom smislu uistinu dobrovoljnom. Svako ko stvarno vjeruje u dobrovoljnu prirodu poreza je pozvan da plati namet i da vidi ta se poslije deava sa njim. Ako analiziramo oporezivanje, mi emo nai, da meu svim osobama i institucijama u drutvu, samo vlada stie prihod putem prinudnog nasilja. Svako drugi u drutvu postie dohodak ili obostranim dobrovoljnim poklonom (loa, dobrovoljno drutvo, ahovski klub) ili putem kupovine dobara ili usluga dobrovoljno kupljenih od strane potroaa. Ako bilo ko drugi osim vlade propie porez, to bi predstavljalo istu prinudu i maskirano razbojnitvo. Iako tajanstveni ukras suverenitet zamagljuje proces jedino su libertarijanci spremni da nazovu oporezivanje onim to ono jeste: ozakonjena organizovana pljaka grandioznih razmjera. [M.Rothbard, For a New Liberty, str. 24-25]57

Pozivajui se na takvu interpretaciju anarhokapitalistika teorija apsolutno negira stav o identitetu drave i drutva, insistirajui da postoji samo drutvo kao skup pojedinaca, i zemlja na kojoj ono obitava, a rije drava upotrebljava kao oznaku za klasu upravljaa-vladara i poredak odravanja njihove hegemonije. 58
56 Apsurdnost mi Rothbard ilustruje konceptom krivice. Naime, ako iznad pojedinca stoji neko mi, npr drutvo, onda pojedinac kao nii [u logikom smislu] entitet mora biti podreen drutvu kao viem entitetu. To onda znai: da je za bilo koji postupak pojedinca odgovorno vie smo drutvo, nego on sam, tj. i sama rtva je odgovorna to ju je ubica likvidirao?? [For a New Liberty, str.37, i str.49] Ovo je popularno izraeno u sociologistikim psihologijama kriminala, koje kriminalni afinitet pojedinih grupa vide kao rezultat odreenih sociogenih faktora. 57 Up.: M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.,163-165. 58 M.Rothbard, Egalitarianism as a Revolt Against Nature and Other Essays, str.57. Zanimljivo je da etimoloka genealogija rijei drava potkrepljuje takav stav. Npr., u srpskom jeziku korijen je od staroslovenskog drati tj. shvatanja po kojem vladar dri potinjene pod vlau. U veini drugih jezika termin potie od latinskog status. Up: Tadi Ljubomir, Nauka o politici [Slubeni glasnik, 33

Zato anarhokapitalisti esto upotrebljavaju termin dravna birokratija, ili vlada [government, administration], a ne drava [State i posebno ne Country], elei naglasiti da iza apstraktnog pojma stoje konkretni ljudi. U For a New Liberty Rothbard e saeti ovo shvatanje formulom: Drutvo su svi sem vas samih. S obzirom da bilo koja klasina definicija drave daje neku formu vlasti nad stanovnitvom i teritorijom, uz sve postojee nejasnoe vezane za tu upotrebljene pojmove, ipak je eksplicitno da je protivna aksiomu neagresije, pa upravo naglaenost odravanja hegemonije u prethodnoj odredbi jeste kljuni specifikum koji zaokruuje anarhokapitalistiku teoriju drave. Naime, vidjeli smo da anarhokapitalizam ne samo da odbacuje organske teorije koje govore o nekoj vrsti metafizikog porijekla i primordijalnosti drave, ve i sve tzv. instrumentalne teorije drave, koje dravu posmatraju kao institucionalnu koncentraciju sile u svrhu opte koristi. Bez obzira na konkretno-istorijsku formu koju zadobija, drava uvijek jeste izrabljivaka despotija - jedna organizacija koja hoe da ostvari i zadri monopol sile nad odreenim stanovnitvom na odreenoj teritoriji, u svrhu ekonomskog parazitizma nadreene klase [faraonske, viteke, svetenike, buroaske ili birokratske]. Bez obzira na prirodu i brojnost grupe koja vlada dravnim instrumentima, uvijek vai formula Letat cest moi. Sve su vrste dravne intervencije u biti samo varijante hegemonistikog odnosa, koji, za razliku od ugovornog odnosa u kojem su strane ravnopravne i slobodne, funkcionie po modelu nadreenog i podreenog i neslobode. Drava prisiljava, trite ubjeuje. Kritikujui utilitaristiki argument za regrutaciju, po kojem se mi odazivamo pozivu vlade da branimo nau vlastitu zemlju i drutvo jer bi nas u suprotnom druga nacija porobila, Rothbard ponavlja da su domovina i drutvo ovdje mitoloke apstrakcije koje se koriste da zamaskiraju, kao opte interese, zapravo interese jedne uske grupe ljudi.59 Ako se ve osjeamo ugroenim, to nam ne daje za pravo da prisiljavamo nae sugraane, koji se moda ne osjeaju ugroenim, ili bi radije izabrali ropstvo nego borbu, da idu u rat. Libertarijanci smatraju da bi u slobodnom drutvu ljudi sami branili zajednicu ako smatraju da je zajednica vrijedna branjenja, te da prisilna regrutacija neposredno svjedoi da ljudi nisu spremni da se rtvuju za datu zajednicu, jer je ne doivljavaju dostojnom rtvovanja, to znai da ona i nije dostojna rtve. 60 Individualistika osnova i subjektivna teorija vrijednosti u okviru anarhokapitalizma predstavljaju teorijske okvire koji ne samo to ne doputaju antropomorfizaciju61 optih kaBeograd 2007], str.256-258. 59 M.Rothbard, For a New Liberty, str.78-82. i posebno str.145-159, koje daju analizu drave blagostanja u SAD kao tipinog mehanizma oligarhijske hegemonije ogrnute u lijepe ideale: svega desetak porodica je u periodu nakon II sv. rata manipulisalo svim linijama moi dravne administracije, a, npr. samo u periodu 1952-1970 god., porast njihovih beneficija od strane drave iznosio je preko 130%, a porast svih ostalih tek 50%. 60 D.Boaz, op.cit.,str.79. 61 R.Plant, op.cit., str.99. 34

tegorija poput drutva, ve i nedvosmisleno raskrinkavaju funkcionalnu ulogu apstraktnih univerzalija:

Nema drutvenog entiteta ... Postoje smo pojedinci, razliiti, i njihovi pojedinani ivoti. Iskoristiti jednog od tih ljudi na dobrobit drugih, znai da se njega iskoristilo a donijela korist drugima. I nita vie. Dogodilo se to da je njemu neto uinjeno zbog dobrobiti drugih. Tvrdnja o nekakvom opem drutvenom dobru samo zatakava tu injenicu [Namjerno?] ... On ne izvlai neko nadoknaujue dobro iz svoje rtve i nitko mu nema pravo to nametati a ponajmanje drava ili vlast koja zahtijeva njegovu odanost [na nain na koji drugi pojedinci to ne ine]. [R.Nozick, Anarhija, drava i utopija, op.cit.str., 57]

Razumjevanje kriminalne i nasilnike prirode svake intervencije za anarhokapitalizam je vano jer razjanjava da nisu samo rashodovne strane dravne birokratije teret koji podnosi produktivni dio drutva, ve i prihodne.62 Kako smo vidjeli, jedna ua i tipino ekonomistika definicija drave koju koristi anarhokapitalizam moe da glasi: drava je institucija ija birokratija vri koncentraciju jednog, manjeg ili veeg, dijela sredstava koje je proizvelo stanovnitvo, a zatim ta sredstva alocira prema vlastitom nahoenju. Drava, prema tome, moe potroiti samo ono to ima na prihodnoj strani, ali sam nain formiranja tih prihoda ve je pljaka. Na primjer, ako birokrate odrede porez od 10% na prihode, i onda kau kako i sami plaaju porez, u stvari je jasno da oni ne plaaju nita, ve uzimaju neto platu kojoj je samo fiktivno dodato tih 10% koji e kasnije biti oduzeti - izvrena je puka raunovodstvena transakcija koja nema realno ekonomsko znaenje. Meutim, kod svih ostalih radnika to je realan prihod koji je oduzet i iz kojeg se onda isplauju primanja birokratija. Sve investicione aktivnosti vlade, koje su na primjer bit kejnezijanske doktrine, nisu stvarne investicije, ve nasilno preusmjeravanje slobodnih investicionih aktivnosti.63 Ta vrsta pljake bi izostala u sistemu u kojem bi se i birokratske aktivnosti i usluge plasirale na trite, jer njihova cijena onda ne bi zavisila od odluka samih tih birokrata koji sami, sa pozicije sile [zakonima], odreuju kolika e im biti nadnica, ve bi i te nadnice, kao i svake druge, bile formirane trino. U ovim razmatranjima odluujue je shvatiti da je ugnjetava drava, u stvari oni koji imaju vlast nad njenom aparaturom, a ne jedna ili druga klasa, nacija, drutvena grupa i sl. Kritikujui instituciju oporezivanja, kao savremeni vid pljake, Rothbard ukazuje da je objekt te pljake svako izvan dravne birokratije. Na primjer, esto se tzv. progresivno oporezivanje, pri kojem bogati plaa npr.10% poreza a siromani 1%, tretira kao specifian vid pljakanja bogatih od strane siromanih. Meutim, oita istina je da su oba graanina opljakana od strane tree sile, samo u razliitom omjeru. Ono o emu se tu radi uvijek je samo zaogrtanje krae u moralno prihvatljivu formu, uzurpacija instrumenata sile u svrhu obezbje62 M.Rothbard, Mo i trite, str.119. up. Ftn.115, str.120., i str.250. 63 Ibid., str.237. 35

ivanja vantrine koristi. To to drava moe prikupljena sredstva redistribuirati u siromane slojeve nije nikakav kontraargument, jer ona to ne mora, a esto i ne ini esto se ta sredstva koriste u interesu bogatih, na primjer kada se budet koristi za finansiranje nekog kolonijalnog osvajakog pohoda od kojeg najvie koristi imaju upravo bogati.64 Rothbard je ak sklon podigne tu vrstu teze na nivo dijalektike civilizacije, da ju razumijeva kao zakonitost civilizacijskog kretanja, koje se dogaa kao sukob drave i drutva, politike i drutvene moi. Dok je ovjek-proizvoa, kreator, investitor i radnik, teio da proiri svoju mo nad prirodom, da ju savlada u svrhu blagostanja, dotle je ovjek-politiar, dravnik, teio da proiri svoju mo nad drugim ljudima, da ih porobi i izrabljuje.65 Borba za slobodu, kako je razumije anarhokapitalizam, je dvodimenzionalna: ona ukljuuje i borbu za ovladavanje prirodom i borbu za uspostavljanje neagresorskih odnosa u drutvu, a te se dimenzije proimaju i meusobno su zavisne. U okviru ljudskog drutva ta borba ima oblik sukoba slobode i moi, u svim njeni manifestacijama i imenima. Optimizam anarhokapitalista zasnovan je na injenici da se, uprokos svim otporima i povremenim znatnim uspjesima reakcionarnih snaga, istorija ljudskog roda ipak dogaa kao kretanje ka stalno sve veoj slobodi. Za anarhokapitalistiku teoriju eksploatacije, ali i za cjelokupnu poziciju doktrine, bitno je razumjeti da izrabljivaka priroda drave nije rezultat spleta nenunih okolnosti, ili nekakva istorijska sluajnost koja bi se eventualno dala prevladati, ve objektivna nunost koja proizilazi iz same prirode ljudskog bia kao interesnog bia. Kada se tom interesnom biu prepuste na koritenje instrumenti moi, onda e ono u skladu sa svojom biti, teiti da upotrijebi ponuenu mo u svrhu realizacije vlastitog interesa, a ne kolektivnog, to znai: interesa neeg drugog od sebe, izuzev u sluaju kada se to poklapa sa linim interesom. Sljedei navod na tipian nain spaja anarhokapitalistiki pojam subjekta i pojam drave:
Tradicionalno shvatanje demokratske politike karakterisalo je implicitno prihvatanje post-hegelovske romantine slike modela politike i drave, zasnovane na iznenaujue neosporavanoj pretpostavci da ljudi koji prihvataju uloge politikih subjekata odbacuju svoje individualne interese i ponaaju se dobronamerno i sveznajue na svojim javnim dunostima. Nesklad izmeu moralnih ciljeva rukovoenih pravinou i stvarnosti graana i subjekata koji se rukovode interesima stvorio je rezultate koji su se sigurno mogli predvideti u paljivijoj naunoj analizi. Poto je politika dinamika, koja sainjava modernu demokratiju, stupila na scenu, nije iznenaujue to su napori ka ispravljanju ekonomskih rezultata u smeru pravinije raspodele postali pokrie za napore, rukovoene
64 Ibid, str.166. Up. Rothbard-ovu odlinu analizu redistributivnih aktivnosti drave blagostanja u For a New Liberty, str.159-173. 65 M.Rothbard, Egalitarianism as Revolt Against Nature and Other Essay, str.87-88. 36

interesima, za postizanje prednosti u raspodeli. [Buchanan James, Potencijal i granice drutveno organizovanog ovjeanstva, u Damjanovi Mijat, orevi Sneana Izazovi modernoj upravi i upravljanju, Institut za politike studije, Fakultet politikih nauka, Beograd, 1995]66

Tradicionalno shvatanje je u toj mjeri preoptimistino, i jednostavno netano, da Rothbard smatra da nije ni dostojno rasprave. Demokratski mehanizam odluivanja, iznuen zahtjevom za efikasnou institucija, redukuje ulogu graana na glasaa koji bira onog ko e govoriti u njegovo ime i zastupati njegove interese. Meutim, sasvim je oigledno da izabrani predstavnici i sami imaju svoje line preferencije, line poglede na raspodjelu budeta, i koji se uosatlom, zato i bave politikom. Kritikujui jaku liniju u taboru libertarijanizma kao sektu konzervativnog stava laissez faire interpretacije ograniene konstitucionalne drave, Rothbard potencira paradoks tog pristupa: prvo dati sve oruje i svu mo odluivanja u ruke centralne vlade, a nakon toga traiti: Ograniite se,67 to je meutim utopistiki, nemogu i besmislen zahtjev, jer je neprirodan, tj. u suprotnosti je sa biem ovjeka, njegovom egoistikom i interesnom prirodom. Neegalitaristiko i neredistributivno ponaanje institucija drave nije dakle sluajno, i tek tako oigledno podrano cjelokupnom istorijskom evidencijom68 , ve je ono nuno, i proizilazi iz samog pojma ovjeka kao ljudskog bia, na nain kako ga definie anarhokapitalizam. Vlade svih drava svijeta su ispostave najrazliitijih lobiranja, podmiivanja i korupcija, zato to je potrebno neto vie od pukog racionalno argumentovanog javnog interesa da bi politiari donijeli odluku potrebno je da postoji njihov vlastiti interes. Kako su pokazala istraivanja teorije javnog izbora, u pozadini mnogih naizgled besplatnih, i solidarnou ili patriotizmom motivisanih aktivnosti vlade stoje uski interesi nekolicine politikih i/ili monopolistikih lidera. Na primjer, karakteristino je da se mnoge djelatnosti definiu kao javni interes tek kada iza njih stoje realne potrebe veeg broja glasaa, tj. ljudi iji e glasovi u buduim izborima isporuiti mo u ruke politiara. Pravilo je, a ne izuzetak, da e vlada prije finansirati izgradnju puta u podrujima gdje su glasai vladajue partije, a ne opozicije. Neki anarhokapitalisti ak koriste termin politiki preduzetnik da opiu ovu vrstu motivacije. Rothbartov stav po ovom pitanju je jasno formulisan s ciljem da sasvim ignorie snagu demokratskog mehanizma nadzora putem sistema podjele vlasti, i periodinih izbora kao sredstva da se elite, upravo svojom interesnom prirodom, prisile da rade u pravcu opte koristi [jer su pod permanentnom eksplicitnom prijetnjom neizbora na sljedeim izborima]. ak
66 Up. M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.175-176; i Mo i trite, str.280. 67 M.Rothbard, For a New Liberty, str.311. Up. na str. 66-70, ocjenu amerikog ustava kao u istoriji najambicioznijeg pokuaja da se primjeni ogranienje drave, koji je ipak neuspjean jer i sam dravu poima kao racionalistiku konstrukciju i entitet postojei po sebi, dok je u stvari drava kompleks institucionalnih pozicija koje zauzimaju ljudi od krvi i mesa. 68 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.176. 37

i politiar koji je izrazito osjetljiv na prijetnju ponovnog neizbora napravie listu alternativa koje su u okviru onoga to glasai mogu podrati, a onda e sa te liste izabrati alternativu koja maksimalizuje njegovu linu poziciju, a ne poziciju biraa. Buchanan to naziva politikim prihodom, - dohodak koji mora da se rauna kao deo ukupnih nagrada za slubu69. U sutini, radi se o tome da opta korist nije, i ne moe biti, izraz svih ljudi, ve preferencije vladajue elite preformulisane kao opte, i u manjoj ili veoj mjeri pod uticajem veinskih grupa, koalicija i lobistikih centara. Konfuzija je mogua samo na osnovu nekritikog izjednaavanja identiteta realno postojeih interesa pojedinaca i grupa, sa nekom vrstom unverzalije kakva je rusoovska kategorija opte volje.70 Za Rothbarda nema kolektiviteta izvan preferenci pojedinaca koji ine kolektiv; identitet interesa ne proizvodi viak suvereniteta koji bi mijenjao stvar legitimiteta prinude na nain da on sadri vie od sume individualnih prava prinude. Vizija opte volje koju iznosi Rousseau, i koju po miljenju Rothbarda dijeli i Kant, je etiketa za volju pojedinaca grupisanih kao narod, koja praktiki ozakonjuje volju male skupine dravnih zvaninika i politikih preduzetnika. Na bazi ovako skiciranih analiza anarhokapitalizam postavlja hipotezu da agresivnost drave ka unutra moe biti jasno iskazana u tri stava: [1] svaka drava stoji u funkciji elite politike vlasti, [2] formirane na pozadini nasilja i potinjavanja, [3] u svrhu odravanja permanentnom pljake potinjenih [i bogatih i siromanih], koji vlastitu sigurnost moraju kupovati dankom u liku razliitih nameta-poreza.

69 J.Buchanan, Granice slobode, op.cit.,str.209-215. Buchanan je tu uvjerljivo ilustrovao zato se tendencija ka poveanju javnog sektora dogaa kao rezultat objektivnih karakteristika institucionalnog procesa demokratskog odluivanja, ak i kada je apstrahovana otvorena eksploatacija i korupcija. 70 O Rothbard-ovom antirusoizmu vidjeti: Verhaegh Marcus, Rothbard as a Political Philosopher [u: Journal of Libertarian Studies, vol. XX, no.4., fall 2006, str. 3-19.] 38

"Teorija klasa" i problem eksploatacije

Iz prethodnih izlaganja anarhokapitalizam izvodi specifinu teoriju eksploatacije i teoriju klase, koje su vane jer eliminiu iz rasprave jedan od najvanijih novijih argumenata za opravdanje drave, a bitne su i za razumjevanje anarhokapitalistike teorije drave same po sebi. U bitnom smislu one su polemika sa svojim marksistikim pandanima. U marksistikoj teoriji klase su miljene kao konglomerati vlasnika i nevlasnika nuno stojei u meusobnom sukobu interesa i eksploatatorskom odnosu prvih nad drugima. Ovo pitanje postaje od znaaja u liberalno-kapitalisitikim drutvima u kojima je princip organizacije odnos rada i kapitala, fiksiran sistemom javnog prava i u kojima se drava nije uplitala u odnose izmeu subjekata ekonomskog ivota.71 Klasni odnos je depolitiziran: radnik i kapitalista slobodno, bez uticaja vanjskih faktora ugovaraju meusobne ugovore, i stoga je u kategorijama anarhokapitalistike doktrine klasni odnos legitiman. Klase postoje kao iste ekonomske klase. Za razliku od ranijih drutava gdje se status robova i kmetova obezbjeivao neposrednom politikom prisilom, u liberalno-kapitalistikom drutvu to nije sluaj: radnik je lino slobodan, a njegova sloboda je pravno i institucionalno zagarantovana. Kako nema vanekonomske prinude sistem je prema aksiomu neagresije eksplicitno legitiman. Po tom modelu je takozvano pitanje raspodjele, koje je postavila ljevica, zapravo vjetako pitanje. Rothbard kritikuje popularnu formulu po kojoj je kapitalizam rijeio problem proizvodnje, te da sada ostaje jo samo problem raspodjele, kao potpunu besmislicu jer na slobodnom tritu ne postoji problem raspodjele. Zapravo, uopte ne postoji raspodjela.72 U uslovima jednoglasnosti logiki nije mogue uvesti termin redistribucije, a posebno ne efikasnije redistribucije, jer kada je ispunjen uslov jednoglasnosti situacija
71 Up.J.Habermas, op.cit., str.34. 72 M.Rothbard, For a New Liberty, str.53-54; i The Ethics of Liberty, str.177. Up. Mo i trite, str.19-21. up. str.247-248, i str.119-122. Ta vrsta diferenciranja ne susree se samo kod ljeviarski nastrojenih teoretiara ve i kod nekih klasinih liberala. Npr. J.S.Mill je diferencirao podruja proizvodnje i raspodjele po principu zakona koji vladaju tim oblastima. [Vujai Ilija, Liberalni revizionizam Dona Stjuarta Mila, u: Godinjak br.1, god I, dec.2007, Fakultet politikih nauka, Beograd 2007, str.9-28] Smatrajui da su zakoni proizvodnje zakoni ekonomske nauke koja je miljena gotovo kao prirodna nuka, to znai da su i njeni zakoni gotovo nune prirode, Mill je zakljuio da ovjek ne moe uticati na zakone ekonomije. Ekonomska nauka ui da je free market model istinit, u smislu da produkuje bogatstvo, i da ga treba potovati. Meutim, zakoni raspodjele su moralne vrijednosti i ovisni su o moralnim odlukama ovjeka. Rothbard je ovo smatrao besmislicom, jer su proizvodnja i raspodjela fundamentalno jedno, kako emo vidjeti kasnije u modelu Robinsona. 39

je sama po sebi Pareto-optimalna, s obzirom da je svako uesnik u igri zato to oekuje da se njegov poloaj pobolja. Na tritu se raspodjela ne dogaa po nekoj zadatoj emi, ve ne samo neprinudno, nego takoe i neplanirano od strane bilo koje skupine. Kako razmjena nije planirana ona se uopte ne moe opisati u terminima pravedne ili nepravedne, ve naprosto konstatovati kao takva kakva jest.73 Odnos izmeu klasa je u sutini trini odnos vlasnika razliitih roba: radnik razmjenjuje svoj rad za platu koju mu je kapitalista spreman ponuditi. Prinuda koja tu postoji samo je ekonomska prinuda, izmeu ostalog rezultat pojaane specijalizacije i podjele rada u industrijskom drutvu. Marx je osporio ovu tvrdnju svojom teorijom eksploatacije, koja je pokazivala da se, uprkos spoljanjem prividu, na tritu u stvari ne razmjenjuju ekvivalenti, ve se eksploatacija deava u zamaskiranoj formi prisvajanja vika rada radnika, to je omogueno postojanjem vlasnikih odnosa nad sredstvima za proizvodnju. Toj teoriji suprotstavlja se slobodnotrini koncept ravnotee po kome uesnici ekonomike nisu u stanju sukoba interesa ve, naprotiv, u stanju harmoninog, nevidljivom rukom voenog nadopunjavanja, u svrhu meusobnog zadovoljenja interesa svih. Dok god nema spoljnje prisile, eksploatacija je nemogua, jer ljudi na tritu razmjenjuju neto za neto drugo to im treba vie rad za platu, itd.: kljuna spoznaja Adama Smita bila je ... da dok god je saradnja na strogo dobrovoljnim osnovama, nee doi do razmjene ukoliko obe strane nemaju koristi74; pa stoga na tritu ne moe postojati neto kao izrabljivanje.75 Ono to marksistika teorija eksploatacije previa je da profit, nastao prisvajanjem vika rada radnika, nije nezaslueni prinos i pljaka, ve, prvo, nadoknada za preduzetnike aktivnosti [dakle: za uprezanje vlastitih kapaciteta i talenata]; i drugo, nadoknada za rizike investiranja. Kritikujui marksistiku teoriju eksploatacije Nozick postavlja pitanje zato radniki sindikati, koji u mnogim granama raspolau velikim sredstvima od lanarine, ta sredstva ne iskoriste u skladu sa postulatima slobodnog drutva, i naprosto ne kupe ili iznajme prostor i maine, te organizuju proizvodnju na nain kako im to odgovara! To posebno vai u savremenim kapitalistikim drutvima u kojima radnici, nasuprot Marx-ovom predvianju, esto imaju sasvim dovoljno finansijskih sredstava za pokretanje vlastitog biznisa. Oigledan odgovor je rizinost privrednih aktivnosti. U kapitalistikom drutvu preduzetnike aktivnosti skopane su sa rizicima, koje na sebe preuzimaju preduzetnici. Radnici sami nisu u to ukljueni: ako fabrika posluje sa minusom, posljedice toga, po miljenju Nozick-a, snosi vlasnik, prisiljen na otplatu kredita, dok radnici nisu prisiljeni pristati na smanjenje plata i u mogunosti su prei kod
73 F.A.Hayek, Pravo, zakonodavstvo i sloboda [CID, Podgorica 2002], str.113, str.202-203. 74 M.Friedman, R.Friedman, Sloboda izbora, str.19-20. 75 M.Rothbard, Mo i trite, str.18. 40

konkurentskog poslodavca.76 Poenta je da u kapitalistikom drutvu postoji odvojenost rizika od rada, jer ako neko hoe da ulae i moe da obezbjedi sredstva za to, on to i moe, ali ako ne eli, on to ne mora moe se zaposliti kao radnik, a sredstva staviti na tednju, kupujui time sigurnost. I preduzetnik i radnik u stvari troe svoja sredstva na nain kako su sami izabrali: prvi kupuje rizine mogunosti za ekstraprofite, drugi kupuje sigurnost. Radi se u stvari o normalnom primjeru iz specijalizacijske podjele rada.77 Ovdje takoe na bitan nain dolazi do izraaja standardna argumentacija iz subjektivistike teorije vrijednosti: kao i u svakoj drugoj slobodnoj razmjeni i u ovoj razmjeni vrijednost oba resursa se poveala. Naime, ako neko bez prinude razmjenjuje svoj proizvod za neto drugo, to je vlasnitvo neke druge osobe, onda su oba proizvoda poveala svoju vrijednost jer su u rukama ljudi koji su ih vrednuju vie nego razmjenski proizvod. U ovom sluaju i sigurnost radnika i ansa kapitaliste vrijede vie nego to bi vrijedili da do razmjene nije dolo, i to je tipian primjer na koji je nain trite igra u kojoj principijelno svi dobijaju. Marksistika teorija eksploatacije promauje, jer uzima razmjenu rada za nadnicu isuvie usko, ignoriui itav niz drugih vrijednosti koje nisu izraene u srazmjeri nadnica/rad, odnosno izraene su na nain da je radnik spreman na manju nadnicu u zamjenu za te druge vrijednosti. Jo je zanimljivija argumentacija kojom anarhokapitalisti, nasuprot Marx-ovoj interpretaciji klasnog odnosa, ak smatraju da je stvarna situacija upravo takva da oni loije stojei, manje obdareni gubitnici na lutriji prirode i lutriji drutva, nisu eksploatisani ve u krajnjim instancama dobijaju proporcionalno vie od aktivnosti kapitalista nego sami kapitalisti! Tvrdnja je da se, na primjer, Ford svakako enormno obogatio od postojanja kapitalistiki organizovanog sistema kooperativne saradnje koji mu je omoguavao da, s jedne strane prodaje proizvod po cijeni veoj od trokova proizvodnje [u nekim periodima i situacijama taj je disparitet bio ogroman], a s druge strane da profitira prisvajanjem vika rada radnika. Meutim, ako pogledamo ovaj problem ire, vidjeemo da su njegove aktivnosti donijele mnogo vee dobiti svakom pojedinom kupcu njegovih proizvoda, kao i ovjeanstvu u cjelini, nego njemu samom! Bez aktivnost Forda, i ljudi poput njega, te sistema kapitalistike kooperacije koji je podloga i preduslov te aktivnosti, ovjeanstvo bi [znai: i izrabljivani radnici Fordove fabrike] jo koristilo koije i ilo pjeice. To vai ak i za uslune djelatnosti, kao i za kompleks aktivnosti na tritu kakve su recimo berzanske pekulacije i trgovina. U svim tim sluajevima trgovci i pekulanti, na osnovu vlastitih prognoza, preuzimaju rizike i prebacuju realne kapitale iz jednog vlasnitva u drugo, i iz jedne sredine u drugu. Ako su
76 R.Nozick, Anarhija, drava i utopija, str.331-334. Meutim, ukoliko fabrika posluje sa dobitkom, ti isti radnici sada smatraju da imaju pravo na poveanje plata. Nozick kae da oni podsjeaju na krupijea u kazinu, koji oekuje da mu svaki dobitnik ostavi baki, dok mu naravno ne pada na pamet da pokrije dio trokova gubitnika. 77 Mises Ludwig von, Socialism [Zale University Press, New Haven 1951],str.305. 41

ostvarili profit, to znai da su njihove prognoze bile tane. ta to znai u realnoj ekonomiji? Znai to da je izvrena efikasnija alokacija resursa od one koja je postojala. Ako jedan pekulant na Wall Street-u kupi narande od njihovog amerikog vlasnika po odreenoj cijeni, a zatim ih preproda kineskom vlasniku po veoj, on je ostvario profit, ali istovremeno se dogaa i to da je resurs narandi distribuiran efikasnije, tj. vie u skladu sa realnim potrebama ljudi. Takva uloga postaje sve vanija kako se ekonomija uslonjava i nije sluajno da se obim posrednike aktivnosti poveava proporcionalno sa obimom ekonomije. Rothbard smatra da se na taj nain u stvarnosti obavlja proizvodna funkcija, odnosno realna ekonomska operacija, to potvruje neposredna injenica da se kapital poveao [odnosno, u sluaju loe pekulacije, smanjio]. Osim toga, time je zadovoljena funkcija podjele rada koja omoguava proizvoaima narandi da se posvete onome za ta smatraju da su najobdareniji proizvodnji narandi, umjesto da sami i proizvode i trguju. Premda profit u prvom koraku moe biti posmatran kao prisvajanje rada radnika, nikako se ne radi o protivrjenosti izmeu drutvenog karaktera proizvodnje i individualnog karaktera prisvajanja, jer se u drugom koraku odvija specifino vraanje tog prisvajnja kroz progres i civilizaciju. U najgorem sluaju radi se samo o vremenskoj razlici na bazi opteg drutvenog progresa bogati dobijaju vie, na primjer kvalitetnije automobile, samo vremenski ranije, ali za to i plaaju vie, jer progres na bazi konkurentske kapitalistike proizvodnje permanentno smanjuje cijene i ve sutra ini dostupnim te proizvode svima, i to po znatno manjoj cijeni. Iako se Rothbard ne poziva na njega eksplicite, ovo je u stvari njegova originalna izvedba klasinog argumenta o obeteenju progresom, kako ju je izloio jo Locke u poreenju kralja u siromanoj zemlji i nadniara u Engleskoj.78 Vano je da se ovdje odlino vidi zato je zahtjev za egalitaristikom preraspodjelom i uravnoteenom distribucijom zapravo neracionalan i destruktivan po interese svih, jer smanjuje udio kojim vie talentovani poveavaju zajedniku kooperativnu dobit, pa tako, dakle, i udio manje talentovanih. Prema Rothbard-ovoj argumentaciji Rawls-ova teorija pravde, saeta u naelo konanog rezultata i princip maksimalizacije, kao i takvi zahtjevi sadrani u lokovskoj teoriji, suvini su jer postavljaju kao kriterij ono to je u free market kapitalizmu ve a priori ostvareno. Ako prihvatimo slobodu i neagresiju maksimalizacija je ve postignuta! A marksistiki zahtjev za ukidanjem privatnog vlasnitva, koji moralno nuno proizilazi iz marksistike interpretacije eksploatacije, je posebno apsurdan, jer eliminie razlog za preduzetniku aktivnost i smanjuje opti nivo blagostanja. Eksploatacija u anarhokapitalistikoj doktrini nije miljena kao sistem izrablji78 J.Locke, op.cit., II, 41. Razlog zbog koga Rothbard izbjegava da se eksplicite pozove na ovaj primjer je to on uvodi objektivistike kriterije vrednovanja: kralj se na osnovu svog poloaja, moi i ugleda u zajednici, moe osjeati neuporedivo superiornije od objektivno bogatijeg radnika, kome meutim, nedostaje ugled u njegovoj zajednici. 42

vanja putem strukturalno obezbjeenog prisvajanja vika rada, to je po miljenju marksista omogueno institutom privatnog vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju, ve postojanjem jedne parazitske birokratizovane strukture koja politiki zagarantovanim sistemom oporezivanja uzima prihod drugih. Klase nisu vlasnika i nevlasnika, ve, u Rothbard-ovoj terminologiji: grupa ljudi koja plaa poreze [tax-payers] i grupa ljudi koja ih prima [tax-consumers].79 Tako upravo postojanje intervencije i protekcionizma stvara klasnu podjelu u drutvu, i zapravo produkuje konflikte i sukob: bez obzira ko bio u grupi onih koji plaaju poreze [bogati, siromani, vlasnici, nevlasnici, crnci, bijelci] a ko u grupi koja ih prima [bogati, siromani, vlasnici, nevlasnici, crnci, bijelci], oigledno je da e ona grupa ljudi koja plaa osjeati neprijateljstvo prema onima koji ubiru plodove njihovog rada. A ako uzmemo u obzir da je poreski intervencionizam mogu samo na bazi moi, oligarhijska izrabljivaka priroda drave proizilazi iz dva osnovna razloga: monopola na silu i parazitizma na produktivnom sloju. Oba uslova su otvoreno nelegitimna i stoga stalni izvor sukoba. Dodatni razlog za klasno nasilje odlino je vidljiv u ekstremnom primjeru intervencionizma socijalizmu: bez trita, vladajue strukture nemaju drugu mogunost uticaja na radnike do upotrebom sile. Eliminacija privatnog vlasnitva i sistema trinih nadnica znai i eliminaciju nenasilnih podsticaja za rad, i u stvari vodi bilo ka stagnaciji rada, kako to svjedoe poznate parole tipa ne mogu me toliko malo platiti koliko ja malo mogu raditi, i sl., bilo ka ekonomski neisplativim indoktrinacijama potrebnim za dobrovoljne radne akcije, koje emo prokomentarisati u narednom odjeljaku posveenom neefikasnosti drave, bilo ka prisilnom radu tipa gulaga i konc-logora. Na tumaenju problema eksploatacije odlino se moe sagledati razlika izmeu anarhokapitalizma i lijevog anarhizma Prudhona, Bakunjina, i Kropotkina, te uopte ljaviarske kritike drave, za koji se istorijski posmatrano prvo i vezuje termin anarhizam. U Manifestu komunistike partije Marx i Engels tretiraju buroasko pravo i nacionalnu dravu kao volju vladajue klase koja je proglaena za zakon. Nacionalna drava bila je poimana kao centralni instrument klasne dominacije, maina za odravanje gospodstva jedne klase nad drugom.80 Marksistika teorija kao istorijski uzrok nastanka drave vidi potrebu ekonomski superiornog sloja da zatiti svoj poloaj monopolom sile, to znai da e proces odumiranje drave imati formu ukidanja uzroka koji je doveo do nje naime, privatnog vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju. Lijevi anarhizam posmatra dravu kao instrument prije svega klasne, odnosno [s obzirom da je Marx definisao klasu kao grupu ljudi u vlasnikom/nevlasnikom odnosu nad sredstvima za proizvodnju] ekonomske dominacije. Izrabljivanje se deava kroz strukturu kapitalistike pro79 Hoppe Hans-Herman, A Theory of Socialism and Capitalism [Kluwer Academc Publishers, Massachusetts 1989], str.137-139, i dalje. 80 Lenjin Vladimir I., Drava i revolucija [Svjetlost, Sarajevo 1977], str. 123. 43

izvodnje, prije svega institut privatnog vlasnitva, koja samom svojom prirodom redistribuira iz produktivnih proizvodnih radnikih slojeva u neproduktivne neproizvodne [tj. vlasnike] slojeve. Radi se, dakle, o ekonomski zasnovanoj eksploataciji koju politiki sistem dravnim mehanizmom samo ouvava. 81 Sa druge strane, anarhokapitalistika doktrina posmatra odumiranje drave upravo kao uslov da se katalaktika igra privatnih vlasnitava nesmetano razvije. Drava je takoe miljena kao instrument dominacije vladajuih struktura, ali izrabljivanje se deava kroz strukturu politike organizacije sistem poreza redistribuira sredstva iz produktivnih, vrijednih i kreativnih slojeva u neproduktivne parazitske grupe. Eksploatacija je zasnovana politiki.82 Rothbard ukazuje da je otuda samo kod anarhokapitalista meta striktno drava kao politiki entitet, a cilj koji se hoe ostvariti je sloboda, dok je kod anarhokomunista prava meta u stvari privatno vlasnitvo, tj. ekonomski faktor, a drava tek u smislu njihovog pogrenog tumaenja drave kao instrumenta privatnog vlasnitva i kapitalista. Krajnji cilj je jednakost.83 Rothbard-ovo razlikovanje lijevog-anarhizma i anarhokapitalizma postignuto je po modelu diferenciranja politike i ekonomske sile, gdje je meta ovih drugih politiki strukturisano nasilje [porezi itd.], dok je kod anarhokomunizma stvarna meta nejednakost u drutvu, bez obzira koja vrsta moi je uzrokovala. Najoiglednije je to iskazano u uvenoj formuli socijalistike redistribucije: Od svakog na osnovu rada, svakome na osnovu zasluga. Ova formula na nedvosmislen nain razdvaja rad i distribuciju i uvodi jedan politiki arbitriran princip raspodjele, dok je u kapitalistikom drutvu raspodjela ve obavljena proizvodnim radom. Za razliku od ljeviarskog anarhizma, koji samo radnike vidi kao istinske proizvoae, dok su i ekonomski i politiki vodei sloj posmatrani kao parazitski, u anarhokapitalizmu su i kapitalisti-poduzetnici i proleteri-radnici miljeni kao produktivni radni slojevi, a birokrate kao neproduktivni paraziti.

81 Lijevi anarhizam cijepa se na dva dominantna pravca oznaena stratekim pojmovima odumiranja i ukidanja drave. Nasuprot lijevo-anarhistikim strujama koje su postavile zahtjev za ukidanjem drave i negacijom svake drave po sebi, pa tako i proleterske, Marx je razvio koncept odumiranja koji svoju predfazu ima u diktaturi proletarijata, kojom se uspostavlja proleterska drava kao nuna meuforma. Naime, po Marx-ovom miljenju, drava ne moe biti ukinuta odjednom, ve samo ukidanjem uslova koji su do nje doveli. Stoga: izmeu kapitalistikog drutva i komunistikog drutva ... lei prelazni period revolucionarnog preobraaja prvog u drugo. Njemu odgovara i politiki prelazni period. [V.I.Lenjin, op.cit., str.63.] Zadatak revolucije je da uspostavi diktaturu proletarijata, u kojoj se zatim realizuje poredak koji ukidanjem privatnog vlasnitva, i drugim uslovima, ukida klasne suprotnosti, samim time i uzrok drava. S postepenim ukidanjem uzroka klasne suprotnosti i drava kao njen izraz polako odumire. To su poznate faze u razvitku komunistikog drutva. 82 Up. M.Rothbard, For a New Liberty, str.47. 83 M.Rothbard, Egalitarianism as a Revolt Against Nature and Other Essays, str.199-204. 44

Neefikasnost [iracionalnost] drave

Naredni blok antietatistikih argumenata anarhokapitalizam otvara tvrdnjom o ekonomskoj neefikasnoti drave, odnosno neracionalnosti politike kontrole trinih procesa. Za poziciju koju mi razmatramo argument neefikasnosti je u stvari kljuni anarhokapitalistiki argument, premda ga mnogi anarhokapitalisti zapravo smatraju sekundarnim, dajui prednost etikoj strani problema koncentrisanoj oko pojma slobode i aksioma neagresije. Rothbard u vie navrata izbjegava da postavi anarhokapitalizam na temelju konsekvencionalistikih prednosti, ve insistira na prirodno-pravnom utemeljenju zasnovanom na principima slobode i neagresije. Drava je a priori nemoralna jer je po-sebi-i-za-sebe nasilje prema ljudima. Tako Rothbard kae 84 da bi libertarijanci nastavili podravati free market koncept ak i da je on efikasnosno inferioran planskim ekonomijama, jer je jedino taj koncept konzistentan sa idejom slobode kao osnovnim atributom humaniteta. Vie je teorijski razloga to je Rothbard metodoloki principijelno odbijao konsekvencionalistike argumentacije. Prvo, on je smatrao da takvi pristupi impliciraju da svi ljudi moraju na neki nain vrednovati blagostanje kao vrhunsku vrijednost, to nije u skladu sa duhom anarhokapitalizma i subjektivistikom teorijom vrijednosti. Drugi vaan razlog za odbojnost prema takvom nainu zasnivanja anarhokapitalizma je da on moe voditi pervertiranim politikim konsekvencama. U jednoj opasci na Miltona Friedman-a, Rothbard kritikuje devetnaestovjekovni liberalizam, posebno J.S.Milla 85, zbog njegove utilitaristike osnove, koja sasvim konzistentno moe voditi do zahtjeva za jakom dravom, na primjer u standardnom stavu da se odreeni javni poslovi najefikasnije [u korist svih] mogu obaviti od strane jedne centralne agencije drave. Rothbard skree panju da utilitaristika argumentacija, posebno u popularnoj formuli najvie mogue dobiti za najvei mogui broj ljudi, proizvodi poznate probleme kada veina propie kao svoju najveu dobit istrebljenje Jevreja i sl. Da bi se izbjegla ta vrsta nekonzistentnosti Rothbard odbacuje konsekvencionalistike pozicije uopte i zasniva libertarijansku doktrinu na prirodno-pravnoj poziciji, koja ne uzima u obzir posljedice ina, ve pravednost samog ina. Vjerovatno odatle vue porijeklo stav, zajedniki gotovo svim strujama libertarijanizma, da ekonomska efikasnost moe da podri libertarijanske ideje, ali nije do84 M.Rothbard, For a New Liberty, str.40. 85 M.Rothbard, For a New Liberty, str.26. O problemima nekonzistentnosti te vrste utilitarizma ideji slobode: Vujai Ilija, Don Stjuart Mil [u: Teoretiari liberalizma, Slubeni glasnik, Beograd 2007], str.156-162. 45

voljna i da ih utemelji. Zanimljivo je da Rothbard, u tekstu Zato biti libertarijanac?, nabacuje da uzima u obzir i isto realpolitike potrebe u iznoenju ovog stava. Naime, kao i neki drugi predstavnici libertarijanizma, na primjer Nozick, Rothbard je bio svjestan da je utilitaristiki kapitalizam emocionalno inferioran totalitarnim doktrinama, ili kako on u navedenom tekstu kae: koliko e ljudi ii na barikade i istrpeti rtve koje dosledna posveenost slobodi zahteva, samo da bi neki procenat ljudi imao bolja kupatila? Ta se vrsta intenzivne podrke moe osvojiti samo pozivanjem na velike idele pravde, slobode i sl. Rothbard je na bazi toga ak sklon da minimizira znaaj mislioca ranga Hayek-a u usponu austrijske kole u SAD iz sredine XX vijeka. Pri tome pribjegava i ad hominem argumentacijama tipa one o Hayek-u kao ortodoksnom i neinspirativnom profesoru koji nije bio u stanju prenijeti strast tog uenja na svoje studente. U tom smislu Hayek je tipian primjer hladnog demonstrativnog izlaganja koje, ak i kada je istinito, onemoguava iri plasman doktrine. 86 Ako uzmemo ozbiljno ovu primjedbu mogli bismo zakljuiti da je Rothbard-ova odluka za pomalo proroki stil izlaganja, i tretman kljunih stratekih pojmova kao dogmi kojima nije potrebna efikasnosna verifikacija, motivisana praktino-politikim razlozima? U spomenutom tekstu Rothbard sa neskrivenim zadovoljstvom upuuje na odredbu sebe kao propovjednika politikih konsekvenci austrijske doktrine, koju je iznijela Karen Vaughn. Bez obzira na mogue motivacije, mi smo skloni stavu da se u izlaganju slobode bez pratee hipoteze efikasnosti oito ulazi u poziciju neke vrste metapolitikog stava.87 Na taj nain se preuzima vrsta argumentacije u koju se, po naem miljenju, moe samo vjerovati, ali ne i dokazivati, premda su mnogi liberalno nastrojeni mislioci dali impresivne i elokventne argumentacije u tom pravcu. Bez obzira na njihov trud u konceptu slobode ostaje bitna praznina ako se ne napravi korak dalje i sama sloboda na neki nain zasnuje. Da li se moemo sloiti sa Rothbard-ovom vjerom da bi anarhokapitalizam bio vrijedan podrke ak i ako smatramo da sloboda vodi ka sveoptem osiromaenju i bijedi? Bez pretpostavke efikasnosne vrijednosti slobode [ali, naravno, u subjektivistikom i individualistikom smislu] anarhokapitalistiki zahtjev za slobodom bi predstavljao apsurdnu parolu slobode radi slobode i ne bi znaio nita vie od moralne hipoteze i puke tautologije. Naputanje efikasnosnog rigora trai da se odgovori na pitanje zato bi sloboda kao sloboda bila preferirana u odnosu na neslobodu: poredak neslobode zaista moe biti bolji, i to ne sa pozicije optosti, ve na nain kako to svako za sebe odredi. Naprosto, nije vidljivo emu sloboda ako ne u smislu njene moi da podrava progresivni razvitak ovjeka, i, takoe, da taj progres ljudi na neki nain smatraju vrijednou? Tako slobodna upotreba ljudskog uma ima uopte neki smisao i znaenje tek u kon86 M.Rothbard, The Present State of Austrian Economics, str. 42-43. 87 R.Plant smatra da je Rothbard-ova postavka, po kojoj su prirodna prava kao takva spoznatljiva putem istog razuma, u biti identina sa tomistikom metafizikom. [R.Plant, op.cit., str.53]. 46

tekstu neke vrste efikasnosti razvitka materijalnih i humanih kapaciteta ovjeka i ovjeanstva, inae i sama postaje metafizika apstrakcija, religijska premisa, na isti nain utvara kao i one apstrakcije koje Rothbard sam napada. Mi ovdje ak i ne moramo prejako preformulisati Rothbard-ov argument u smislu da se sloboda i neagresija ne tretiraju vie kao svrhe, ve kao sredstva. Proireni argument moe da glasi manje otro: da je sloboda za umno djelovanje pretpostavka ovjeka kao ovjeka, te da takav poredak dokazuje sebe kao takvog time to stvara superirone uinke u odnosu na alternativne poretke. Akcenat je prebaen na nain da sloboda nije posmatrana kao sredstvo da se ostvari zadati cilj efikasnosti, ve je efikasnost nain da se sloboda u nekoj zajednici verifikuje [izmjeri, dokae, itd.]. Ipak, povezivanje Rothbard-ove interpretacije aksioma neagresije sa faktorom efikasnosti ostaje moda i najosjetljivije mjesto u naem pristupu, i svjesni smo da je pitanje koliko je takav pokuaj u granicama hermenautiki doputenog. Ali to je i nain da se anarhokapitalizam smjesti u okvire naune teorije, da se tretira kao provjerljiv koncept, a ne kao tek puka parola. Koliko smo u stanju da pratimo, takav pristup postaje sve dominantnija koncepcija kod Rothbard-ovih nasljednika i savremenih anarhokapitalista 88 , kao to je na primjer Hoppe, i posebno D.Friedman. 89 Polemiui sa Mises-om po pitanju njegove tvrdnje da ekonomskom analizom moe dokazati kako socijalizam vodi rezultatima koje socijalistiki planeri nisu planirali, Rothbard osporava Mises-u da moe da zna ta su oni planirali moda su oni spremni da rtvuju blagostanje za jednakost, i slino.90 Sa iste pozicije Rothbard kritikuje i ikaku kolu ekonomista, zato to odbija da vjeruje da su sloboda i individualna prava moralni principi, umjesto ega se koncentrie na drutvene trokove i benefite, i tako neminovno zapada u konsekvencionalistike teorije i poziciju koju su kritiari libertarijanizma oznaili moralom kapitalistikog hedonizma. Rothbard je tu vrstu kritke odbacio kao jedan od mitova o libertarijanizmu ukazujui da je konsekvencionalizam, i pogotovo utilitarizam, nekonzistentan subjektivistikoj teoriji vrijednosti, koju dri kao obaveznu za anarhokapitalizam, i prema kojoj je konsekvencionalizam apsurdan naprosto zato to se individualne preferencije ljudi ne mogu znati. Efikasnost je obezbjeena i verifikovana samom injenicom jednoglasnosti u slobodnom drutvu, i zapravo nema drugog naina da se u skladu sa individualistikim pretpostavkama odredi efikasnost, do konstatacijom da li postoji ili ne postoji voluntaristiki sporazum. Meutim, Mises je poao od opte pretpostavke da je na neki nain samorazumljivo da ljudi preferiraju ivot nasuprot smrti [ako hoemo jednakost, jednaki ljudi moraju biti ivi; ako hoemo
88 Za saet prikaz ovih varijacija: H.H.Hoppe, Anarho-kapitalizam, kritika bibliografija [http:// www.katalaksija.com]. 89 Npr: Friedman David, Laws Order [Princeton University Press 2008], str.74-83. 90 Up.D.Gordon The Essential Rothbard, str.15-18. 47

slobodu, slobodni ljudi moraju biti ivi, ako hoemo potinjenost robovi moraju biti ivi], te otuda slijedi da bi u nekom smislu morali preferirati i bogatstvo to znai: smanjenje gladi, smanjenje bolesti, poveanje higijene itd, koje su u slubi ivota, a to je opet omogueno ekonomskom efikasnou. Uostalom, sam Rothbard, u svojim argumentacijama, nakon to postulira apriornost fundamentalnih prava, izlae kao da prihvata naelo efikasnosti. To se, na primjer, jasno vidi u modelu Robinsona koji emo kasnije obraditi. U jednom nama zanimljivom poreenju, on ukazuje na superiorne ekonomske uinke SFRJ u odnosu na SSSR u kontekstu veeg stepena otvorenosti i slobode u jugoslavenskom drutvu.91 Osim toga, odavno je poznato da je argument neefikasnosti posebno znaajan u kontekstu injenice da aksiom neagresije, kao antietatistiki stav, gubi u svojoj otrini kada se ukljui u ugovorne teorije o porijeklu drave, koje prenos suvereniteta na vlast tumae kao neprisilni akt u svrhu oekivane vee koristi, bez obzira kako korist konkretno opisali. Takoe, argument neefikasnosti vaan je i ideoloki, s obzirom da su se, u svom najjaem vidu, planski i totalitarni koncepti pozivali na jaki platoniarski argument performativne superiornosti korporacijski organizovane zajednice. Privlana snaga planskih sistema, pored velikih parola pravde, jednakosti itd., o kojima u tom smislu govori Rothbard, zasnivala se i na intuitivno i logiki vrlo snanom organicistikom konceptu drutvenog organizovanja. Upravo zato to cilja na tu taku, teza o neefikasnosti drave je tako vana za anarhokapitalistiki argument. Osnovna teza je da sloboda proizvodi blagostanje, te da je stepen osiromaenja drutva direktno proporcionalan stepenu ogranienja slobode. Na osnovu toga tvrdi se da je isti free market koncept i performacijski superioran plansko-korporativnim gradnjama ekonomske baze, i jedini koji je u stanju ostvariti takav stepen produkcije da odri u ivotu i relativnom blagostanju velike konglomerate ljudi koji ine savremeno ovjeanstvo. Druge doktrine, premda se po pravilu zalau za pravednu raspodjelu, neminovno znae osiromaenje i smrt za vei dio ovjeanstva. Enormni ljudski trokovi utopijskog eksperimenta sovjetske Rusije tragina su pouka. Prema ovoj teoriji, kao jedan od najvelianstvenijih istorijskih primjera superiornosti liberalizma uzima se veliki sukob liberalnih i plansko-totalitarnih poredaka koji je obiljeio istoriju ovjeanstva u XX vijeku. Bez obzira na to to su drave Zapada bile daleko od toga da sasvim dosljedno primjene liberalne ideje u njihovoj osnovnoj formi, one su im ipak bile dovoljno blisko da sa lakoom pobijede planske poretke, kako u otvorenom ratu tako i u hladnoratovskom nastavku. Ta pobjeda eksplicitan je istorijski dokaz za superironost slobodnotrinog drutva, superiornosti njegovog privrednog i kulturnog dinamizma, inovativnosti, favorizovanja pokretanja kapaciteta ljudske kreativnosti itd., nad suprotnim rigidnim
91 M.Rothbard, Myth and Truth About Libertarianism [u: Modern Age, Winter 1980, str. 9-15], str.12. Up: M.Rothbard, Mo i trite; i takoe:The Present State of Austrian Economics, str.24. 48

birokratizovanim modelom. Liberalizam se dokazao blagostanjem koje proizvodi. Sluaj neuporedive efikasnosti Zapadne Njemake u odnosu na Istonu, nije istorijska proizvoljnost, ve empirijski dokaz superiornosti jedne teorijske koncepcije. Ovdje emo se sada posvetiti negativnoj verziji objanjenja superiornosti liberalizma, koja je ograniena na dokazivanje ekonomske neracionalnosti drave, a u narednom poglavlju i pozitivnoj verziji argumenta, koja objanjava sutinu efikasnosti free market modela. Ekonomskoj neefikasnosti dravnog intervencionizma Rothbard je posvetio vie svojih radova a naroito spis Mo i trite, u kojem je opirno analizirao razne vrste intervencionizma, kao pokuaja da se pobolja efikasnost alokacije, dokazujui da oni uvijek proizvode suprotne efekte, permanentne krize i cikliko opadanje produktivnosti. Umjesto stava da drava nema pravo da upravlja aktivnostima ljudi, odnosno da putem oporezivanja uzima i zatim redistribuie sredstva, ovdje se iznosi pojaani stav da drava to nije u stanju racionalno da uradi. Nekoliko je glavnih razloga toga. Svi ti faktori zapravo su ono to ini nadmonu efikasnost trinog mehanizma. Prvo, radi se o tome da intervencija djeluje antievolucionistiki, odnosno, ugrubo reeno, obezbjeuje opstanak manje uspjenim primjercima. Klasian i otvoren vidi antievolucionistikog djelovanja je oporezivanje prekomjerne dobiti i progresivno oporezivanje, kojim se direktno destimuliu najkreativniji i najmarljiviji pojedinci i najefikasnija ulaganja. Naime, trite funkcionie tako da oni najsposobiji i najkreativniji opstaju i uveavaju svoj kapital [materijalni i humani], tj. osnovicu sa koje se dalje obezbjeuje opti progres drutva, i opet dalje, itd. Sa druge strane intervencionizam ouvava upravo one segmente drutva koji imaju najmanju stopu produktivnosti. Osim toga, intervencija nuno znai lou [u efikasnosnom smislu] selekciju kadrova, jer birokrate ne ostvaruju svoja primanja od kvaliteta usluga koje nude i prodaju ve od nasilnog nameta, pa stoga uopte ne moraju da brinu o kvalitetnom obavljanju funkcija i sluenju javnosti.92 Hayek je u jednom osvrtu prikazao kako je negativna selekcija ne sluajna, ve strukturalno nuna osobina intervencionistikih modela.93 Popper je na osnovu ovog argumenta osporio platoniarski model obrazovanja filozofa-vladara kao principijelno nemogu, jer je vrhunsko obrazovanje i intelektualna izvrsnost vezana za kritiko miljenje, spremnost na variranje stavova, nezastajanje kod ablona ma kako on privlano izgledao, itd., ukratko sokratsku formuli Znam da nita ne znam.94
92 M.Rothbard, Mo i trite, str.29. 93 F.A.Hayek, Put u ropstvo, str.201-209. 94 Popper Carl, Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji I [BIGZ, Beograd 1993], str.176-179. Njegov argument glasi da je neminovno da se beskrupulozni ljudi uspinju na hijerarhijskoj ljestvici planskih drutava i dravnih birokratija naprosto zato to e u provoenju zadatog plana, ma kakav on bio, morati da ignoriu elje drugih. Osim toga, sljedbenici diktatura veinom su takvi da su skloni prihvatanju tuih vrijednosnih i orjentacionih sudova, dakle slabije i neautentine linosti. 49

Sokratska formula je oito u suprotnosti sa idejom planskog drutva, i dravnog propisivanja obrazovanja. A svaki plan je zapravo pokuaj da se iskljue ivotne nepredvidljivosti, da se upadne u sigurnost koloteine predvidljive budunosti, koje se ne bojimo, jer je znamo, i kao takav oigledna je psiholoka potreba slabijih individualnosti, neavanturistikih osoba.95 Anarhokapitalizam proiruje primjenu ove argumentacije na svako iskljuivanje slobodnotrinog principa iz drutvenih odnosa, pa tako i na svaku formu drave, a ne samo totalitarnu. Profili linosti inovnika i birokrata, i naini takvih profesija, odgovaraju ovom zahtjevu za koloteinom. Stvaralatvo, otkrivanje novih teritorija, kao osnovna pokretaka sila progresivnog razvoja, trai drugi tip linosti, upravo linost koju svojom imanentnom nestabilnou i dinamizmom favorizuje trite. Rothbard je skrenuo panju da je upravo to vrsta individualnog djelovanja koju je gotova svaka drava u istoriji inkvizicijski tretirala i koje se najvie bojala.96 Ovoj se temi posebno posvetila Ayn Rand u svojim epskim sagama, pravei jednu impresivnu, premda pomalo spornu paralelu sa nieanskom figurom natovjeka.97 Ta vrsta radikalnog individualizma akcentira stvaralaki potencijal individue i njegovu nunu suprotstavljenost birokratizovanim strukturama, koje upravo samom svojom prirodom destruktivno djeluju na stvaralake kapacitete. U velikim metaforama Prometeja prikovanog za stijenu, i Adama kanjenog za uzimanje sa drveta saznanja, Ayn Rand prepoznaje dijalektiku borbe centralizovane birokratije protiv genija. Odluujui znaaj ovog argumenta lei u injenici da je osnovni pokreta ekonomskog rasta ljudski rad i kreativnost, stavljen u funkciju snagom egoizma [u smislu Adam Smitha], preko kojih se svaki drugi resurs stavlja u funkciju. ak i u sluaju sretnog posjedovanja enormnih prirodnih bogatstava, kakav je recimo sluaj nafte u arapskim zemljama, u pozadini realizacije tih bogatstava stoji ljudska kreativnost. Uspon liberalno-kapitalistikih zemalja XIX vijeka, posebno Britanije, utemeljen je na obezbjeenju prostora najkreativnijim pojedincima zajednice da ispolje svoje talente, tj. da ih pretvore u parnu mainu, lokomotivu i eljeznicu, itd., i na kraju odvedu ovjeanstvo u industrijsku revoluciju. esto se u tom kontekstu velia model Holandije iz XVI i XVII vijeka, koja je bila labava konfederacija gradova i drutveni prostor izrazito visokog stepena religijske i intelektualne tolerancije, koji je kao takav privlaio mnoge kreativne ljude tadanje Evrope. Nije udo da je Holandija brzo izrasla u
Zatim, plan trai manji ili vei stepen uniformnosti, iskljuenje izuzetka, to je osnova svake kreativne inteligencije. 95 Ibid., str.44-46, i dalje, posebno str.225, gdje se upravo u strahu pred izazovima koje znai otvoreno drutvo i baenost u borbu na slobodnom tritu, vidi osnovna psihika sila koja ini privlanost zaklanjanja u kolektivistike matrice i otklon od ideologije liberalizma. 96 M.Rothbard, For a New Liberty, str.56. 97 Rand Ayn, Atlas Shrugged [The New American Library, New York 1959]; i Rand Ayn, Velianstveni izvor [Stylos, Beograd 2003]. Za kritiku teorije Ayn Rand kao utopistike, i posebno za egzistencijalni background njene ideologije up.: Flahault Francois, Ayn Rand, spisateljski feti amerike desnice [u: Le monde diplomatique, br.34, avgust 2008]. 50

pomorsku i trgovaku silu, i centar umjetnike i naune djelatnosti. Blokirati kreativnost ovjeka, i rad kojim se ona ozbiljuje, neminovno znai blokirati progresivni hod civilizacije. Na ovom argumentu opet postaje vidljiva osnova progresivnog efekta konkurencije uopte, kao i promaaj kritike koja smatra da free market drutvo koristi samo uspjenima. Drava, i to totalna totalno a minimalna minimalno, uvijek stoji na putu realizacije kapaciteta ovjeanstva. Drugi vid antievolucionistikog djelovanja dravnih aktivnosti je da one, bez obzira na formu i problem koji hoe da rijee, uvijek djeluju tako da potpomau razvijanje negativnih osobina kod svakog pojedinanog ovjeka, proizvode inferirona bia. Nasuprot uvrijeenom miljenju, konkurencija nije prvenstveno borba jednih protiv drugih, ve borba svakog ovjeka sa samim sobom za svoje vlastito usavravanje i uzdizanje. To se odnosi kako na uspjene i bogate, tako i na manje uspjene i siromane. U nekonkurentskom sistemu oni nemaju nikakav motiv za angaovanje na prevladavanju svoje nesavrenosti i bijede, jer oekuju da to vlada [drugi] urade za njih. Njihov najracionalniji izbor je da ostanu lijeni i neodgovorni, odnosno inferiorni primjerci. U kontekstu prigovora neetinosti trita [i teorije evolucije] treba primjetiti da ono promovie efikasnost ne samo time to favorizuje osobine egoistinosti, rada, takmienja, angaovanja, ekonominosti, inicijativnosti, opreznosti, itd., kao vrline borbe, ve takoe i vrline moralnog usavravanja ljudskog bia: potenje, vjernost, odgovornost prema preuzetim obavezama, i sl., kao vrline kooperacije. Evolucija je proces prilagoavanja ljudske vrste uslovima oskudnosti dostupnih sredstava i ogranienosti moi ovjeka. Na tritu se poveava i iskoristivost sredstava i rast moi nad prirodom, ali to znai: i ljudski kvaliteti i moralne osobine potrebne za sklapanje ugovora, koje to omoguavaju.98 Darvinistiki model ne treba tumaiti u smislu trita kao rata svih protiv svih, ve naprotiv, evolucionistika borba ovdje znai opstanak najsposobnijih u zadovoljavanju potreba drugih, a ne najsposobnijih u porobljavanju drugih. Antievolucionistika priroda intervencije najjasnije se, naravno, vidi u injenici da se veina interventnih mjera opravdava egalitaristikim motivima. Meutim, pored isto ekonomskih negativnosti koje proizvodi, tipa smanjenja poticaja, sprjeavanja efikasne alokacije i prilagoavanja trita i slino, sporan je i sam cilj egalitaristikih intervencija: postizanje jednakosti, tj. sama jednakost kao etiki ideal. On stoji u suprotnosti sa oiglednom injenicom raznolikosti ovjeanstva.99
98 M.Rothbard, Mo i trite, str.304-306. 99 Ako je svaka osoba jedinstvena, kako bi se ovjeka moglo uiniti jednakim drugim ljudima, a da se pritom ne uniti ono to je ljudsko u njemu i da se drutvo ne svede na bezumnu uniformnost mravinjaka. [Mo i trite, str.288] Rothbard smatra da je jednakost i konceptualno nemogu ideal, jer bilo da se posmatra u smislu jednakih dohodaka, bilo u smislu jednakih ansi, nikada ne moe biti ostvariv u realnom, ve samo u nominalnom smislu. Npr. mogue je ostvariti formalno jednake plate, ali sutinski one to nikada nisu jer ih svaki ovjek individualno, dakle nejednako vrednuje. Isti prigovor vrijedi i za jednakost ansi, s tim da je taj ideal dodatno apsur51

Drugi temeljni uzrok neefikasnosti drave je da dravna intervencija dislocira mo i sredstva iz proizvodnih poduzetnikih podruja u nekreativne birokratije. Sistem oporezivanja iznosi kapital iz podruja u kome se vri njegovo umnoavanje i oplodnja u podruja iste potronje, te stoga de facto negativno djeluje na kapacitete produkcije.100 To se odnosi i na ljudski kapital, a ne samo na materijalni. Kako su birokratska zanimanja osloboena odgovornosti za vlastitu efikasnost, veliki broj potencijalno efikasnih i talentovanih ljudi e se pomjeriti iz proizvodnih u neproizvodne administrativne poslove. Nedavna anketa provedena na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci objelodanila je porazne rezultate: od sto ispitanika sa tree i etvrte godine studija niti jedan nije izjavio da nakon studija planira pokrenuti vlastiti biznis! Postojanje centra moi neminovno je po prirodi stvari jedna od najprivlanijih meta za najkreativnije ljude, koji izlaze iz prostora ekonomske, tj realne produkcije bogatstva, i svoje talente trae na inovnikim mjestima. Birokratija je sama po sebi troenje velikog broja sati ljudskog rada na poslove koji su velikim dijelom svrha sami sebi. Tree, postojanje dravne intervencije ukida mehanizam znanja. Naime, modelom prihvatanja ili odbacivanja odreenog proizvoda trini mehanizam obezbjeuje najtaniji metod prikupljanja informacija o injenicama stvarnosti. Ovo vai ne samo za preduzetnike, ve i za potroae, koji i sami preuzimaju rizike na tritu,
dan s obzirom da je nemogu i sa prostorno-vremenske kategorije: sama injenica da ljudi ive na razliitim prostorima planete onemoguava govor o takvoj jednakosti. 100 Rothbard daje vrlo jasnu analizu estog ali pogrenog stava da je to mogue izbjei tzv. metodom incidencije, tj. prebacivanjem poreza prema naprijed na kupce, npr. sistemom poreza na promet. Njegova kritika tog modela pokazuje da se greka nalazi u samom poetnom stavu po kojem se poveanje trokova proizvodnje, koje uistinu znai uvoenje poreza na proizvodnju, moe jednostavno anulirati poveanom cijenom. To je, meutim nonsens jer cijena nikada nije odreena trokovima proizvodnje nego upravo suprotno [Mo i trite, str.125, up. str.129] cijena odreuje trokove proizvodnje, a, kako je pokazala teorija cijena austrijske kole, sama je odreena odnosom ponude i potranje: Mnogi ljudi su zavedeni injenicom da cijena koju potroai plaaju nuno ukljuuje porez. Kada netko doe u bioskop i vidi jasno izloenuo obavijest da ulaznica od 1 $ pokriva cijenu od 85 centa i porez od 15 centi, vjerovatno e zakljuiti da je porez jednostavno bio dodan cijeni. Ali cijena je 1 $, a ne 85 centi, koliko iznosi dohodak koji ostaje preduzeu nakon plaanja poreza. Taj se dohodak smanjio kako bi se udovoljilo obavezi plaanja poreza. Upravo to je uinak plaanja poreza. [Mo i trite, str.127] Taj se efekat produava sve do izvornih faktora proizvidnje rad i zemljite, tj. efekat je da se porezi zapravo prevaljuju unatrag! Kao jedna od prateih posljedica injenice da je svaki porez realno porez na dohodak javlja se smanjenje opsega rada. S obzirom da dohodovni efekti rada postaju manji, a dokolica u srazmjeri jeftinija, to e se u stvarnosti favorizovati nerad, tj. opti pad ivotnog standarda. [Mo i trite, str.134] Drugo, pored toga to kanjava rad, oporezivanje vri specifino iskrivljenje jer kanjava rad koji se obavlja za novac, nasuprot radu iji se povrat vri u naturi, tj. neiznoenjem na trite. Tako se favorizuju aktivnosti tipa sam svoj majstor: umjesto da se potroi 8h radnog vremena za posao za koji se dobija plata, pa za tu platu kupi povre [i plati porez], racionalnije je 8h radnog vremena provesti u vlastitoj bati i tako obezbjediti povre, jer se u drugom sluaju na taj rad ne plaa porez. Time se, meutim, naruava sistem specijalizacije i smanjuje efikasnost proizvodnje. [Mo i trite, str.135] 52

odlukom za ovaj ili onaj proizvod. Rothbard odbacuje klasinu antitrinu tezu da su sami potroai nekompetentni da sami procjene kvalitet ponuenih usluga upravo suprotnom tvrdnjom: kao neposredni korisnici proizvoda i usluga oni su upravo jedini kompetentni za takav sud. Taj sud je onda konkretna objektivna informacija za proizvoae. Sprega ponude i potranje je upravo onaj mehanizam obrade informacija koji i ini sutinsku superiornost trinog mehanizma pribavljanje konkretnog znanja o kvalitetama ponuda. etvrto, i moda najvanije od svega, dravna intervencija, bez obzira u kojoj se formi dogaala, znai iskrivljenu alokaciju, odnosno manje racionalan raspored produkcionih kapaciteta:
Postojanje povlastica uvelike iskrivljuje strukturu proizvodnje. Umjesto da se cijene i alokacija proizvodnih resursa odreuju dobrovoljnom razmjenom, vlasnitvom i uinkovitim zadovoljavanjem potreba potroaa, one se utvruju grubom silom i ustupcima koje drava ini svojim miljenicima. Uinak je pretjerana upotreba resursa (pogrena ulaganja) u povlatenim tvrtkama ili granama ... postoji ograniena koliina kapitala ograniena ponuda svih resursa koja se moe usmjeriti u ulaganja. Prisilni, nametnuti porast ulaganja u neko podruje moe se ostvariti jedino samovoljnim smanjivanjem ulaganja u ostala podruja. [M.Rothbard, Mo i trite, str.107] Pretpostavimo, na primjer, da poduzetnik trpi gubitke u jednoj industriji, odnosno da vlasnici faktora pri tome vrlo malo zarauju. Na tritu bi se vlasnici proizvodnih faktora preselili u industriju s veom vrijednou proizvodnje, pri emu bi i vlasnik i potroai bili zadovoljniji. Ako drava subvencionira neefikasno preduzee u nekoj industriji, njegov je ivot produen, a faktori proizvodnje su obeshrabreni otii u grane u kojima bi ostvarili najveu proizvodnu vrijednost. [M.Rothbard, Mo i trite, str.233]

Iskrivljenje alokacije i antievolucionistika priroda dravnih mjera oigledni su iz same motivacije kojom se najee legitimira dravni intervencionizam: pokuaj zatite posrnulih ili ugroenih industrija. Trite, kao i iva priroda, funkcionie tako da oni najefikasniji opstaju, dok manje uspjeni propadaju, a uspjenost se manifestuje kao sposobnost profitabilnih ulaganja. Kada drava pokuava da spasi preduzea koja su donosila pogrene odluke, ona spaava gubitae, ali po cijenu loe alokacije i zaustavljanja progresa. To je kao kada bi se pokuali odrati proizvoai koija u uslovima pojave automobila.101 Cijena proklamovanog etikog cilja je pogreno troenje ljudskih i prirodnih resursa, i takoe prisiljavanje ljudi da umjesto automobila voze koije. Mo i trite obiluju uistinu sjajnim saetim analizama raznih vrsta iskrivljenja koju proizvode razliite vrste intervencije. Na primjer, kontrola cijena, osnovna
101 D.Boaz, op.cit.,str.167-172. 53

forma onoga to Rothbard naziva triangularna intervencija i vjerovatno najraireniji model dravnog dirigovanja tritem u razvijenim zemljama, ima negativan efekat bez obzira da li se njome definie minimalna ili maksimalna cijena.102 Uinak propisa maksimalne cijene je stvaranje manjka proizvoda na tritu i umjetna oskudica, dok je efekat propisa minimalne cijene stvaranje vika proizvoda na tritu. Mehanizam po kome se to deava je prost: ako vlada propie maksimalnu cijenu iznad koje se neki proizvod ne smije prodavati, a potranjom formirana trina cijena je vea, to e se sav slobodni kapital dislocirati u sektore u kojima ta uredba ne vai, a u kojima se eventualno proizvode zamjenski proizvodi za zadovoljenje date potrebe. Istovremeno se usljed odliva kapitala smanjuje proizvodnja uredbom obuhvaenog proizvoda, tj. nestaica raste eksponencijalno. Obrnuto, ako uredba propisuje minimalnu cijenu ispod koje se proizvod ne smije prodavati, a trina cijena je manja, tada se kapital odlijeva u proizvodnju tog zatienog proizvoda jer je, sa jedne strane, profitabilnost proizvodnje vea od realne, a sa druge strane i sigurnija, tj. zatiena. Tako se prije ili kasnije dolazi u situaciju prezasienosti, proizvodnje nepotrebnih koliina datog proizvoda. U oba sluaja stvaraju se drutveni gubitci i neodgovarajua alokacija.103 Kada vlada troi sredstva prikupljena oporezivanjem ona tada zapravo preu102 Rothbard analizira i druge popularne metode ove vrste intervencije: Zakon o minimalnoj nadnici [str.77], sindikalno organizovanje [str.77-78], restrikcije u odreevanju cijena [str.86], zakone o zatiti okolia [87-99], patente [99-105], prava povlatenog podruja [str.106-108], i dr. Npr. sindikati ostvaruju realan pritisak na cijenu nadnica iznuavajui Zakon o minimalnoj cijeni rada i tripartitni sporazum. Ideja je da se sprijei izrabljivanje radnika, tj. plaanje ispod datog nivoa. Meutim, u stvarnosti se time postiu suprotni efekti nezaposlenosti, jer veliki broj radnika koji je spreman raditi ispod arbitrarno propisane minimalne nadnice sprijeen je da formira ugovore sa poslodavacima koji su ih u tom sluaju spremni platiti. Tako se formira armija nezaposlenih i trai veliki dio radnih energija, tj. sniava opti nivo blagostanja i poveava siromatvo. Sindikalni pritisak i prijetnja trajkom politiki iznuuju vie nadnice, ali da bi se u tim uslovima ostvario profit, tj. proizvodnja zadrala smislenom, mora rasti i cijena proizvoda. To znai da se trite smanjuje, s obzirom da je manji broj ljudi u stanju kupiti proizvod po toj povienoj cijeni, pa je i potreba za proizvodnom radnom snagom manja. Da bi izbjegli pobunu protiv sindikalnog organizovanja vlasti su prisiljene da izdvajaju pomo za nezaposlene slojeve, koju, meutim, opet moraju crpiti iz proizvedenog, dodatno optereujui prostor u kome se produkuje bogatstvo, tj. ponovo poveavajui tendenciju ka optem osiromaenju. Jedini nain da se ostvari maksimalna zaposlenost, tj. maksimalna produktivnost, je pustiti da cijene rada odreuje slobodno trite. Rothbard bez ikakvih dilema pod istom matricom razmatra i Zakone o djeijem radu: oni ne samo da znae ukidanje slobode jednoj grupi ljudskih bia, ve znae i prisilnu nezaposlenost. Time su takvi zakoni po opte blagostanje ak manje efikasni od eugenikih mjera restrikcije raanja jer ne smanjuju broj stanovnika u cjelini, ve samo broj radnog stanovnitva. Broj onih koji troi ostaje isti dok se broj onih koji proizvodi smanjuje to oito znai smanjenje standarda. Osim toga time se oito diskriminiu budeti porodica sa djecom u odnosu na porodice bez djece, i pothranjuju tendencije bijele kuge, itd. 103 M.Rothbard, Mo i trite, str.33-38. Ako se min/max cijena odredi za cjelokupno trite, a ne samo za jedan proizvod ili granu, tada dolazi do prekida ili bitnog smanjenja privredne aktivnosti na legalnom tritu, a aktivnosti se prebacuju na podruje sive ekonomije, crnog trita. 54

smjerava proizvodne faktore prema vlastitoj listi prioriteta. Nasuprot tome, investicione aktivnosti preduzetnika na tritu usmjerene su prema zahtjevima potroaa-korisnika, kako to, na primjer, slikovito pokazuje poznata Hayek-ova formula preduzetnikog sluenja potroaima ili kako Rothbard kae, na tritu, ukratko, potroa je kralj.104 Upravo to je razlog zato vlada, ak i u sluajevima kada bi to istinski htjela, nije u stanju efikasno zadovoljiti potrebe ona zapravo nema uvid u potranju. Klasian primjer toga su tzv. besplatne usluge odbrane ili vatrogasna sluba i sl.105 One su neefikasne iz razloga koji vrijede za svaki drugi intervencionizam: prvo, izmeu plaanja i usluge postavlja se prevelik raskorak; drugo, nia cijena od trine uzrokuje pretjeranu potranju, guve u redovima i sl.106; tree, neodgovornost nositelja tih usluga usljed nevezanosti za rezultate rada dok privatni poduzetnici svoja sredstva dobijaju prodajom kupcima, tj. zavise iskljuivo od svoje sposobnosti da udovolje kupcima, dravne fabrike nemaju tu vrstu odgovornosti i korektivnog faktora, jer uvijek mogu uzeti sredstva nasilno poveanjem poreznih nameta. Ovi efekti dodatno su pojaani poveanjem javnog sektora i, posebno u socijalizmu, odsustvom privatnog vlasnitva. Nasuprot uobiajenom stavu po kojem se privatni poduzetnik koncentrie na kratkorone neposredne dobiti, a upravlja javnog vlasnitva misli dugorono, Rothbard tvrdi upravo suprotno: s obzirom da se u sistemima javnog vlasnitva, posebno modernim demokratijama, svako nalazi na vlasti [u de facto poziciji vlasnitva nad resursima] tek jedan relativno kratak period, on e htjeti maksimizirati iskoritavanje resursa u periodu svoje vlasti. Nasuprot tome, u sistemu privatnog vlasnitva privatnik, siguran u svoje vlasnitvo nad resursom, moe misliti dugorono i odustati od kratkorone dobiti.107

104 M.Rothbard, For a New Liberty, str.200. 105 Rothbard ukazuje da ove usluge uopte nisu besplatne, jer tako neto predstavlja isti contradictio in adjecto: Resursi potrebni za dobavljanje besplatnih vladinih usluga crpe se iz ostatka proizvodnje. [Mo i trite, str.238] 106 Potrebno je uoiti da se nigdje na slobodnom tritu ne pojavljuju takve hronine nestaice. Nigdje na tritu nije mogue od onog koji proizvodi jedan proizvod uti da trai od svojih potroaa da smanje(!!) potronju, kao to je to est sluaj sa dravnim firmama, ve naprotiv, da je poveaju. Neefikasnost dravne proizvodnje nije sluajna, ve je nuna posljedica loe alokacije resursa, usljed nepostojanja adekvatne ulazne informacije. [Mo i trite, str.237-239] ili: Samo dravna vlast moe samozadovoljno najavljivati smanjenje kvalitete usluga radi uteda. Privatna poduzea mogu ostvariti utede samo kao popratne pojave poboljanja usluge. [Mo i trite, ftn.212, str.243] 107 M.Rothbard, Mo i trite, str.256-257 55

Agresivnost ka spolja: imperijalizam i kolonijalizam

Iz prethodno date teorije drave lako se razumijeva sklonost takvih oblika organizovanja elita ka upotrebi nasilja i agresiji ka drugom, to je Rothbard, ciljajui na dravno-kapitalistiki imeprijalizam tipa Hitlerove Njemake, nedvosmisleno oznaio kao samu prirodu Drave: nezasitu e za moi.108 Za anarhokapitalistiku doktrinu nema nieg neoekivanog u oitoj istorijskoj injenici da je kreator najveih zala modernog doba, od imperijalistikih i svjetskih ratova, kolonijalnog izrabljivanja, do razaranja biosfere, ali i do ekonomskih kriza i recesija, upravo Drava. Agresivno ponaanje prema drugom moglo se jasno predviati iz teorijskih okvira anarhokapitalistike doktrine, koja ukljuuje konzistentnu teoriju rata i mira.109 Agresorsko ponaanje modernih drava jasno proizilazi ve iz razumijevanja geneze njihovog nastanka. Teorija sile upuuje na to da jedna klasa gospodara porobljava starosjedeoce. Ove termine treba razumjevati u njihovom irem znaenju, gdje klasa gospodara obuhvata svaku vladajuu kliku bez obzira na vrstu legitimacije kojom ona zasniva svoj poloaj, i gdje je porobljavanje upotreba politikih sredstava i ukljuuje ne samo golu represiju, ve i sofisticiranije instrumente meke moi moderne politike, a starosjedeoci su zapravo mirni proizvoai koji ive od svog rada. Kada prihvatimo ovu konstrukciju onda je jasno zato politike elite, za razliku od ekonomskih, ne duge staze ne mogu teiti miru: one su po svojoj gospodarskoj prirodi upuene na upotrebu politikih sredstava, i prema unutra, ali i prema spolja. Kada se, zbog potrebe ouvanja unutranje hegemonije ve formira, Pretorijanska garda tei da nekoga napada.110 Drugi, jednako vaan razlog je strukturalni, i povezan je sa prethodnim argumentom neefikasnosti dravnog upravljanja ekonomskim sektorom. Poenta ovog argumenta je da drava vlastitim, nuno neracionalnim upravljanjem ekonomskim resursima, neminovno proizvodi krize funkcionisanja ekonomskog sistema, te da izlaz iz krize premjeta vani, bilo u formi primitivne kolonijalne pljake drugih, bilo u formi sofisticiranih neokolonijalnih instrumenata. Politiki zasnovani monopoli i ekonomske politike vlada su ekonomski neracionalni i neefikasni, i
108 M.Rothbard, For a New Liberty, str.310; takoe i Egalitarianism as Revolt Against Nature and Other Essay, str.82; i The Ethics of Liberty, str.176. 109 M.Rothbard, Egalitarianism as Revolt Against Nature and Other Essay, str.,116. 110 Higgs Robert, How the State Leads People to Destruction [u: Free market, Ludwig von Mises Institute, vol.26, no.1] 56

da bi se odrali moraju stalno poveavati obim svoje prisile. Sa pozicija unutranje veze izmeu porasta vlade i otklona od tradicionalnog izolacionizma ka agresivnosti u spoljnjoj politici, anarhokapitalistiki tabor u SAD je najjai aktuelni kritiar ponaanja vlade. Vertikalno nasilje, kako je Rothbard oznaio izrabljivaku politiku poveanja drave prema unutra, direktno povlai za sobom horizontalno nasilje,111, tj. meudravne konlikte, jer izrabljivanje jednog broja ljudi, graana date drave, kao i izrabljivanje date teritorije [zemlje i njenih resursa], ima svoje limite do kojih moe ii. Kada se ti limiti dosegnu drava neminovno mora da se prelije preko svojih granica, inae bi se susrela bilo sa revolucijom odozdo, bilo sa ekolokom katastrofom. Ova argumentacija saeta je u poznatoj libertarijanskoj paroli Welfare-Warfare112drave kojom je Rothbard oslikao politiku Great Society predsjednika Johnson-a, i uopte cijelu osovinu postratne amerike kejnezijanske politike RooseveltTruman-Eisenhower-Kennedy-Johnson-Nixon-Ford-Carter svijeta113, koja je po njegovom miljenju svojom unutranjom logikom odvela SAD u tragini Vijetnamski rat. Posebno je zanimljiva Rothbard-ova analiza fenomena poplave nove vrste birokrata u SAD, tzv. menadera nacionalne sigurnosti, koja je obiljeila taj period amerike politike. Zadatak tih inovnika, koji se ne biraju sistemom izbora ve traju iz administracije u administraciju, je da svoje navodno ekspertsko znanje koriste za prepoznavanje prijetnje nacionalnoj sigurnosti. To kvaziekspertsko znanje posluilo je kao neposredna legitimacija invazija u Vijetnamu i Koreji.114 Otvorena la o Sadamovom naoruavanju, kao izgovor za pljakanje irake nafte, samo je tipian novi primjer onoga to je Rothbard nazvao mrani povjesni dosije drave.115 Radi se o tome da se u svrhu angaovanja vlastitih masa, legitimacijski podri plan pljake. Rothbard, gotovo sasvim prejudicirajui Patriot act, odbacuje ak i koncept pravednog rata i, za razliku od Nozick-ovog dvoumljenja po tom pitanju, posebno koncept preventivnog rata, kao apsolutno nelegitimne inove koji uvijek znae agresiju protiv mnotva nevinih kolateralnih rtava. Pravi krivci su pljakake administracije s obe strane, a ne narodi; a ak i odbrambeni rat u krajnjem slui odranju kriminalne oligarhije:
Ako je Valdavija napala Ruritaniju, prvi zadatak drave ... je da ubijedi narod Ruritanije da su zapravo oni napadnuti a ne samo vladajua kasta. Na ovaj nain, rat izmeu vladara postao je rat izmeu naroda, gdje i jedan i drugi narod brani svoje vladare u pogrenom ubjeenju da se vladari bore da zatite njih. Ovaj metod, nacionalizam, vrlo je uspjean u okvirima zapadne civilizacije u poslednjih
111 M.Rothbard, Egalitarianism as Revolt Against Nature and Other Essay, str., str.122. 112 M.Rothbard, For a New Liberty, str.19. 113 Ibid., str.286. Up: M.R.Crocetta, The anarcho-capitalist political theory of Murray N. Rothbard in its historical and intellectual context 3. 114 M.Rothbard, For a New Liberty, str.60-61. 115 M.Rothbard, Mo i trite, str.3. Up: R.Higgs [op.cit., str.4], gdje autor u tom kontekstu pravi paralelu izmeu dogaaja u Pearl Harbur-u i teroristikih napada 11. septembra. 57

nekoliko vijekova. Ne tako davno, mase podanika su drale potpuno irelevantnim ratove izmeu razliitih aristokratskih grupa. [M.Rothbard, Egalitarianism as a Revolt Against Nature and Other Essays, str.66]

Rothbard ovdje podsjea na zanimljiv istorijski primjer renesansnih italijanskih gradova koji su koristili plaenike vojske, ostavljajui po strani graanstvo. Kada su se plemike klike sukobljavale za pravo ubiranja nameta od kmetova na odreenoj teritoriji, oni bi angaovali plaenike koji bi u meusobnom sukobu odredili ko odnosi prevagu. Samo stanovnitvo nije uestvovalo u tim borbama i u principu mu je bilo svejedno ko pobijedi. Taj je model razraunavanja izmeu vladajuih oligarhija naputen kako su ulozi postali vei. Istorijski, to se desilo sa Napoleonovim osvajanjima i usponom nacionalne drave. Kako se rat pomjerao od lokalnog ka totalnom on je zahtjevao sposobnost oligarhije da angauje vlastite mase, a kao osnovno ideoloko oruje upotrebljen je nacionalizam i njegova politika forma nacionalna drava. Formiranjem nacionalnih drava rat prestaje biti otvoreni sukob oligarhija za resurse i teritoriju, tj. za pravo poreskog pljakanja stanovnika teritorije, i maskira se u sukob nacija. Monopol na vanredno stanje tipian je primjer naina na koji dravna administracija prisvaja sebi prava definisanja prijetnje naciji, i istovremeno naina na koji ih legitimira, kako to odlino ilustruje teorija drave Carla Schmitt-a, jedno nedvosmisleno izlaganje onoga to se stvarno deava. Za razliku od unutranje revolucije, koja potencijalno moe biti izraz legitimnih zahtjeva potinjenih za oslobaanjem, kako to proizilazi i iz lokovskih prirodnih prava, meudravni rat je kao takav nelegitiman. Svaki je meudravni rat zapravo dvostruka agresivnost: prema unutra s obzirom da sami graani plaaju trokove rata i neposredno u njemu uestvuju kao vojnici, i prema spolja s obzirom da je usmjeren ka u biti nedunim graanima druge drave. Prema aksiomu neagresije upotreba sile legitimna je samo i iskljuivo protiv agresora, a u sluaju meudravnog rata neminovno se radi o upotrebi sile protiv izrazite veine pojedinano neagresivnih individua, to posebno postaje oito kod upotrebe oruja za masovno unitenje, karakteristinog za moderni totalni rat. Stoga je u situaciji postojeeg svijeta, koji je organizovan kao sistem nacionalnih drava, za libertarijanizam jedino prihvatljiva, tj. jedina u skladu sa aksiomom neagresije, vanjska politika striktni izolacionizam i antiimperijalizam na tragu poznate formule: slobodna trgovina sa svima, politiki savez ni sa kim.116 Meutim, krajnje rjeenje pitanja vjenog mira mogue je samo u uslovima bezdravnog organizovanja planete. Elite postavljene u prostor isto trinih uslova bile bi same, samim tim okruenjem, prisiljene da odustanu od politikih i koriste ekonomska sredstva, te da se ponaaju koo116 M.Rothbard, Egalitarianism as a Revolt Against Nature and Other Essays, str. 66-67, i 117-120, 123129; i takoe: M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.190-198. Up.: D.Gordon, The Essential Rothbard, str.94-96; i takoe: R.Nozick, Anarhija, drava i utopija, str.59. 58

perativno spram drugog i domainski spram prirodi. Mada nije sporno da su svi veliki ratovi voeni za preuzimanje vlasnitva nad resursima nije validan zakljuak ljeviarske propagande koji kao motornu silu tih nasilja vidi trini mehanizam. Naprotiv, na ovom pitanju imamo jedan od najee potezanih istorijskih argumenata anarhokapitalista: najvee razdoblje progresivnog mira u ljudskoj istoriji zabiljeeno je upravo u eri maksimalnog istisnua drave, redukcije politikih i favorizovanja ekonomskih sredstava, koje smo svjedoili u onih stotinu godina od napoleonovih ratova pa do I sv. rata. Tek uplitanjem drave u trite, eljom da se spoljanjom intervencijom trini mehanizam popravi, izbalansira, usavri i eliminiu njegovi navodni nedostaci, taj period mirnog prosperiteta nestaje sa scene.117 Zakljuak je, dakle, da drava, a ne trite, stoji u pozadini destruktivnog ponaanja Zapada u poslednjih dva vijeka. Rothbard saima svoju dijagnozu o meuzavisnosti vertikalne i horizontalne agresije u formulu po kojoj su stepen stagnacije i stepen agresije direktno proporcionalni stepenu dravnog intervencionizma.118 Agresivno ponaanje drave u meudravnim odnosima proizilazi iz kontradiktorne situacije u kojoj se uvijek nalazimo kada hoemo sprijeiti agresivnost prema vani, a istovremeno doputamo agresiju prema unutra.119 U pokuaju da se nadoknade budetski deficiti jedna agresija neminovno povlai za sobom drugu. Zapravo se drave, a ne pojedinci, nalaze u stalnom permanentnom ratu svih protiv svih, na nain na koji je Hobbes opisao odnos izmeu pojedinaca u prirodnom stanju. Ne radi se samo o tome da drava predstavlja koncentraciju pozitivne sile koja moe [i mora] biti instrumentalizovana u svrhu porobljavanja i kolonizacije drugih - sukob oko tih privilegija i doveo je do najveeg rata u istoriji, ve i o tome da drava znai itav niz manje oiglednih, ali vrlo uinkovitih, naina prikrivenog izrabljivanja i agresije. Kako se mo pojedinih drava i dravnih saveza poveava, pa prema tome i autodestruktivni potencijal meudravnog rata, a istovremeno rat postaje ekonomski neracionalan, s obzirom da trokovi voenja modernog rata esto prevazilaze veliinu plijena, metode prikrivenog politikog rata igraju sve veu ulogu. U anarhokapitalistikoj literaturi analiziran je veliki broj razliitih vrsta i konkretnih naina ovog rata. Na primjer, vrlo su indikativne mjere za pomo autoindustrijskim gigantima Peugeot, Reno i Cittroen, kojima je, u odgovoru na aktuelnu krizu, pribjegla vlada Francuske. Sama pomo je uslovljena zahtjevom da se ne zatvaraju fabrike u Francuskoj. Kako proizvodni kapaciteti znatno premauju potranje to neminovno znai samo jedno: zatvaranje pogona van Francuske. eka i Slovaka, a sada i panija, u kojima se nalaze veliki proizvodni pogoni tih firmi najvie su na udaru, i hiljade eha i Poljaka bi mogle ostati bez posla, pa oni revoltirano optuuju i Francuze, za oito
117 I.Jankovi, Drava, sloboda i konflikti [na: http://www.katalaksija.com]. 118 M.Rothbard, Mo i trite, str.313. 119 M.Rothbard, For a New Liberty, str.23. 59

krenje naela slobodnog trita, i svoju vladu za nesposobnost da ih zatiti. Manevrom Francuske vlade francuski proizvoai su bukvalno u stanju da ucjenjuju radnike iz tih zemalja, sputajui nadnice znatno ispod trinih, a istovremeno i vlade tih zemalja prijetnjom izazazivanja socijalnog bunta u njihovom dvoritu.120 Za anarhokapitalistiku teoriju rata jo je interesantnija insinuacija da je mogunost ove ucjene bila vano sredstvo politikog pritiska francuske administracije na vladu Poljske u nedavnim nesporazumima u okviru EU. Istovremeno, politike i dravno-monopolistike elite su u stanju ucjenjivati i domae radnitvo takvom prijetnjom. Tako je, na primjer, njemaki gigant Volkswagen zaprijetio da e, ukoliko sindikat ne popusti, prebaciti proizvodnju u inostranstvo. Na ovim primjerima odlino izlazi na vidjelo upotreba sloenih i meuzavisnih politikih sredstava horizontalne i vertikalne agresije modernih gospodara, premda je stvar zamaskirana time to to je agresija data u ruhu ekonomskih razloga i terminima ekonomskih sredstava, i upakovana u moralne parole zatite svojih graana. Tipian primjer otvorene agresije prema drugima su instituti carine i imigracijskih ogranienja koje propisuju nacionalne drave radi zatite domae proizvodnje.121 Oni znae neposredno ograniavanje slobode ljudi, stanovnika drugih geografskih podruja, da se slobodno kreu i razmjenjuju, te ih dakle prisilno odravaju u podruju koje znai smanjenje ivotnog standarda. Argument kojim se brani tako oito krenje aksioma neagresije je dvostruk. Prvo, tvrdi se da potroai
120 Nav. prema Zavodljivi bauk dravne protekcije [u: Nin, br. 3033, feb.2009]. 121 M.Rothbard, Mo i trite, str.55-76, str. 114-115, i str. 248-250. Up. I.Jankovi, Drava, sloboda i konflikti. Tekst kao tipian savremeni primjer stvaranja konfliktnih situacija i produkovanja nepravde i neprijateljstava vidi projekat EU: Zemlje koje ulaze u EU su jako plastian primer toga kako politike restrikcije stvaraju mrnju i zlu krv. Skoro smo u novinama mogli da proitamo kako uvena slovenaka fabrika vonih sokova Fruktal otputa znaajan broj svojih radnika i seli pogone u Makedoniju. Razlog tome je prikljuenje EU; po stupanju u lanstvo EU Slovenija je morala da suspenduje sporazume o slobodnoj trgovini sa zemljama Jugoistone Evrope, i uvede im carine. A te zemlje predstavljaju glavno trite za slovenake proizvode. Kao posledica uzvratnih carina, slovenaka roba postaje rastue nekonkurentna na istonim tritima, a ipak nema dovoljno kvaliteta da se probije na Zapadu. Zbog visokih trokova radne snage i velike regulacije u Sloveniji, njihove fabrike i radna mesta polako poinju da se sele na Istok. Verovatno nije daleko dan kad e slovenaki sindikati i populistiki politiari krenuti u kampanju protiv Istonjaka za zahtevima da se zaustavi outsourcing. Zauzvrat, Istonjaci e krenuti sa kampanjom protiv arogantnih i sebinih zapadnih suseda koji nee da podele sa njima blagodeti evropskog ivota, ve uvode barijere da dodatno osiromae nas koji smo ionako siromani ... Ima li boljeg primera od evropske poljoprivredne politike, kojom se dodeljuju ogromne subvencije domaim proizvoaima, a uvode velike carinske i vancarinske barijere za robu stranih zemalja? To je objava rata ne samo siromanima u treem svetu koji ne mogu da prodaju po tako surovo nepravednim protekcionistikim uslovima, ve i domaim potroaima koji su dvostruko oporezovani da bi neko trei imao privilegije: oni moraju em da kupuju skuplju domau robu (smanjujui time svoju linu tednju ili potronju), em da izdvajaju ogromna sredstva za direktno budetsko subvencionisanje uskog kruga farmerskih lobija. Ovaj primjer odlino ilustruje na ta je mislio Rothbard kada je nazvao dravu zajednikim neprijateljem ljudske vrste, glavnim neprijateljem ovjeanstva [M.Rothbard, For a New Liberty, str.314]. 60

u carinom zatvorenim podrujima ne trpe, prije svega to se mjerama carine brane od nepovoljne trgovinske bilance. Rothbard ponovo ukazuje da se u toj konstrukciji nalazi oita kontradikcija u smislu da je, adekvatno apsurdnosti rasprave o pravednoj unutardravnoj raspodjeli, u uslovima slobodne trgovine svaka bilanca povoljna - s obzirom da je rezultat slobodne volje uesnika u razmjeni, oito je da je za sve njih u nekom smislu povoljna [inae nije objanjivo zato bi se u nju svojevoljno upustili?]. Naravno da se takvim mjerama pune budeti i nadnice ostaju nominalno vie nego u uslovima slobodne razmjene, ali realno one su manje, naprosto stoga to u ideologiji autarkinog kupovanja svoga zatvoreno podruje mora podmiriti sve podrebe, ali se liava motora efikasnosti: konkurentske kompetitivnosti i specijalizacijske podjele rada. Proizvodimo proizvode koji nas kotaju vie nego da ih kupujemo od drugih, to znai da su nae energije pogreno upotrebljene, jer bi na drugim poslovima ostvarili vie, pa bi i mogli kupiti vie traenog proizvoda od drugih. Parafrazirajui Mises-ovu formulu to znai sljedee: ako su Brazilci najefikasniji u proizvodnji kafe, a Francuzi u proizvodnji vina, tada je najjeftiniji [najracionalniji] nain da Brazilci dobiju vina a Francuzi kafu taj da i jedni i drugi proizvode ono to najbolje umiju, dakle Brazilci kafu a Francuzi vina, i da slobodno razmjenjuju. U stvari, prava je priroda alibija nepovoljne bilance prozirna kroz injenicu mjerne jedinice na kojoj se trgovinska bilanca rauna naime, drave. Ako apstrahujemo tu mjernu jedinicu kao proizvoljnu odredbu, i ponemo da posmatramo trgovinsku bilancu na nivou grada, okruga, regije itd., onda prethodni proraun esto nije taan. Ako pak idemo do kraja, i trgovinsku bilancu posmatramo na nivou pojedinca, onda je jasno ta Rothbard misli kada kae da je u uslovima odsustva prisile svaka bilanca povoljna. Jedini koji od protekcionistikih mjera profitiraju su razni lobiji, dok velika veina graana realno dobija ili skuplje proizvode, ili proizvode slabijeg kvaliteta, a najee i jedno i drugo. Drugi argument je tzv. argument o nezreloj industriji, po kome se domai proizvoai pojedinih geografskih podruja nalaze u inferiornom poloaju spram konkurenata tehnoloki razvijenijih podruja. U prvoj fazi njima se sistemom carina moe obezbjediti zatita dok ne stasaju do mjere kada mogu funkcionisati u uslovima slobodnog trita. Ovaj argument Rothbard smatra pogrenim i destruktivnim po vie osnova od kojih istie dva. Prvo, s obzirom da je sistem carina zapravo bonus koji potroai plaaju dok nova industrija ne stane na noge, to znai da su ta sredstva protraena, jer ve postoji inostrani proizvoa koji zadovoljava te potrebe, pa bi se carinom alocirana sredstva komotno mogla upotrijebiti u svrhu zadovoljenja neke druge potrebe, to znai da bi alokacija bila racionalnija. Umjesto da se sredstva usmjere na proizvodnju onoga to neko drugi ve efikasno proizvodi, racionalna ideja je da se kapaciteti usmjere na otkrivanje novog ili jo nerealizovanog, i tako sam doe u poziciju ekonomski superironog faktora. Drugo, time se destimuliu kreativni kapaciteti same zatiene grane, koja bi bez postojanja zati61

te morala da upregne maksimum svog potencijala da iznae nove ideje kojima bi nadomjestila poetnu prednost efikasnije tvrtke, i praktino se osuuje na to da uvijek ostane podreena.122 Nedavno je jedna firma u Srbiji, sa stogodinjom tradicijom, traila de se zatiti od konkurencije jo samo par godina!? Na sline je naine autodestruktivno formiranje radnikih geografskih oligopola u formi imigracijskih ogranienja: Meunarodne zapreke (i) onemoguuju meunarodnu podjelu rada te najefikasnije lociranje proizvodnje i stanovnitva itd., a (ii) broj stanovnika u zemlji domaina moe biti ispod optimalnog.123 Istovremeno bi maltuzovske konsekvence koje pogaaju pojedine zemlje zbog prenaseljenosti, poput Kine, bile sasvim izbjegnute na planetarno otvorenom tritu koje bi doputalo apsolutno slobodnu cirkulaciju radne snage. S obzirom da naruava efikasnost unutranje proizvodnje i stoga na duge staze permanentno sniava standard, drava se u potrebi da ispravi negativan saldo okree ka drugim dravama. Kako je istovremeno alokacija neracionalna i u ostalim dravama, a drave najee definisane dominantnom nacijom, ustrojstvo planetarnog drutva po modelu nacionalnih drava neminovno proizvodi stanje permanentnog rata svih drava i svih nacija. Sutina agresije ka vani je da se ouva stanje monopola na privilegovani poloaj, tj. vertikalna agresivnost ka unutra, a istovremeno eliminiu anomalije takvog sistema. Kako je to uvjerljivo objasnio Mises, ba danas, kada se dogaa planetarna rasprostrtost ekonomije, insistiranje na institucijama kakva je drava i nacionalna matrica mora produkovati sukobe, jer suverenitet nacije mora zahtjevati suverenitet u ekonomiji, i tako pravolinijski voditi ekonomskom nacionalizmu sa svim antagonizmima koji ga neminovno prate.124 Iz anarhokapitalistike teorije rata slijedi da je ukidanje nacionalne drave jasan put, i prvi korak, ka ostvarenju ideje vjenog mira: Nacije su moda politiki i kulturoloki vane, ali u ekonomskom smislu one se pojavljuju samo kao posljedica dravne intervencije, bilo u obliku carina i drugih zapreka meunarodnoj trgovini, bilo u obliku monetarne intervencije.125 Meutim, to ne bi postiglo eljeni efekat ukoliko se jedan izrabljiva zamijeni drugim, nacionalna drava nadnacionalnom birokratijom poput EU, ili ak idejom nekakve svjetske drave. Prijetnja na koju se u ovom upozorenju dodatano cilja je da, premda proces istorijskog razvitka proizvodnih snaga neminovno vodi u pravcu odumiranja nacionalne drave, postoji mogunost da se pretvori u koncentrisanje svijeta po civilizacijiskim grupisanjima, na nain kako je to opisao Huntington u Sukobu civilizacija. Dravno-civilizacijsko orgnizovanje planete moglo bi imati izrazito veliki konfliktni potencijal, jer nije bazirano na racionalnim ekonomskim sredstvima, ve na iracionalnim
122 M.Rothbard, Mo i trite, str.67-69. 123 Ibid, str.72. 124 L.von Mises, Zablude svjetskog planiranja, op.cit. 125 M.Rothbard, Mo i trite, str.64. Up. M.Rothbard, Egalitarianism as Revolt Against Nature, str.115. 62

vanekonomskim i politikim sredstvima, i to posebno ako bude formirano u izraenom politiko-hijerhijskom modelu drave [kakvo e po svemu sudei imati bar eventualna sinika i islamska, a vjerovatno i ruska civilizacija], jer e nositi sve protivrjenosti takve institucije samo sa neuporedivo veim moima.

Objektivna suvinost Drave: jednostavni sistem prirodne slobode

Prethodna izlaganja sadre negativnu dimenziju anarhokapitalistike kritike drave, kojoj je cilj bio da pokae defektnosti, moralne i efikasnosne, drave kao takve. Kritika ulazi u pozitivnu fazu izlaganjem stava po kome je drava zapravo nenuna tvorevina koja moe biti zamijenjena jednim spontanim poretkom individualnih i drutvenih veza, kojem nije potrebno nikakvo vanjsko nadgledanje i projektovanje. Intuitivna ideja je da se dravna organizacija zamijeni fleksibilnim i difuznim udruenjima spontano usklaivanih volja i interesa, prirodnim tokom stvari u Adam Smith-ovom smislu. S obzirom da svaka drava nastaje tako to se otuuje prirodno pravo slobode pojedinca da odluuje u svoje ime, drava, kao vrhunac alijenacije, svojim ukinuem otvara taj prostor jednom sistemu odluivanja koji nee biti otuen od onih na koje se odluke odnose, i gdje e svaka saradnja i solidarnost uistinu biti organska, a suverenitet zaista suvernitet drutva nad samim sobom. Vizija anarhokapitalistikog drutva je sistem meusobno koegzistirajuih zajednica, odnosno skupova ljudi koji su prihvatili normativni poredak te zajednice, odnosno kreirali ga u kantovskom smislu. Zajednitvo [meusobne interakcije ljudi] je usljed nesamodovoljnosti ovjeka nuno. Svaki ovjek, elei da realizuje svoj interes, upuen je na manji ili vei stepen kooperacije sa drugim ljudima. Meutim, svi lanovi svih zajenica slobodni su da u bilo kom momentu [nakon to su ispunili obaveze koje su preuzete ugovorom o ulasku] izau iz datog normativnog sistema [zajednice] i preu u neki drugi alternativni sistem, koji smatraju da im vie odgovara, a koji je sa svoje strane [oekujui korist od njih] spreman da ih primi. Ovdje postaju jasne tri stvari. Prvo, da anarhokapitalizam ne znai izolacionistiku atomizaciju, ve upravo pretpostavku za istinsku saradnju i zajednitvo: slobodni ljudi odluuju se za kooperaciju sa drugim slobodnim ljudima jer tako ele. Nasuprot tome, gdje god su saradnje spolja propisane ne moe biti govora o istinskoj saradnji. Drugo, anarhizam ovog tipa nije bezakonje, ve naprotiv, on ukljuuje vladavinu prava, ali takvih prava koje odreena grupa ljudi smatra za potrebne, legitimne, i stoga autonomno [samoodreujue] prihvata, i koja svaki njen lan konstituie kao suzakonodavac, na nain kako je to opisao Kant. Niko nikome ne namee heternonomni nor63

mativni sistem, tvrdei da se radi o deskripciji najbolje mogue zajednice in concreto, ve ga eventualno samo nudi, potpuno po modelu slobodnog trita. I tree, jasno je da je mogue da neki pojedinac pokua izvrdati prethodno prihvaene norme, pa e biti potrebno pribjei prinudi, ali radi se o tome da je upotreba sile ovdje legitimna, i u potpunosti u skladu sa aksiomom neagresije, jer se dati pojedinac prethodno obavezao na potovanje normativnog porteka zajednice, i stoga pokuajem nepotovanja normi kri ugovorom preuzetu obavezu. Da ovaj okvirni sistem profunkcionie potreban je samo minimalni konsenzus prihvatanja aksioma neagresije. Sistem anarhije u ovoj verziji ne iskljuuje ni revolucionarna djelovanja: sasvim je legitimno pojavljivanje raznih Lenjin koji nude svoje skupove normi. Ako neki od tih skupova djeluje privlaan velikom broju ljudi onda e ga oni i prihvatiti i revolucija je ozbiljena. Ali velianstvenost te revolucije bila bi u tome to se deava nenasilno, ubjedljivom vrijednou ideja, a ne snagom barikada. Ipak, s obzirom na toliku raznolikost ljudi, njihove istorijske batine i geografskog okruenja, malo je vjerovatno da e bilo koji sistem ideja i normi biti na duge staze privlaan svim ljudima. U razliitim geografskim podrujima i istorijskim vremenima, te usljed razliitog istorijskog naslijea, neminovno je da postoji vei broj razliitih konstrukcija drutvenih sistema. Uostalom, istorija ljudskog roda i nije nita drugo do proces stalnog stvaranja, transformacije i propadanja razliitih sistema, sistema kojima su ljudi u nekom momentu i iz nekih razloga prestali biti zadovoljni, i koje su zato htjeli napustiti. Ba zato je potreban aksiom neagresije, jer doputa da se od prevazienih normativnih sistema odustane, to zapravo znai: doputa proges. Kako se iz generacije u generaciju poveava fond ljudskog znanja slika svijeta postaje sve istananija i neminovno trai korigovanje normi postojeih u ranijim etapama razvitka. S druge strane prisila funkcionie kada treba ljude prisiliti da ostanu vjerni normama koje smatraju pogrenim i koje su postale istorijski prevladan oblik egzistencije. Ljudi mogu odabrati da ive u socijalizmu, ili bilo kom drugom sistemu, na primjer u kibucima, hipi komunama, ili ak pod tiranijom, ali nemaju pravo druge prisiljavati da im se prikljue niti ih ubjeivati da je njihov izbor kraj istorije. Ovakav sistem anarhije u cjelini ima izuzetan antikonfliktni potencijal, s obzirom da omoguava da zajednice komuniciraju na pitanjima koja su zajednika, premda se u slici svijeta mogu dijametralno razlikovati. Na isti nain unutar zajednice se razgrauju identiteti na serije podidentiteta koji omoguavaju komunikaciju bez podvoenja pod optu matricu. Ljudi koji se po pojedinim pitanjima ne slau, na primjer pitanju religijskog ateizma ili po pitanju uvoza ribe iz Norveke, na drugim pitanjima se mogu sloiti, na primjer mogu imati kompatibilan pogled na umjetnost ili isti pogled na problem uvoza vune iz Norveke. Ljudi koji vole da igraju ah mogu formirati ahovski klub, ali sovjetska vlada nije imala pravo da izae sa programom ah radnicima i uvede tu igru kao obavezan predmet u kolama, samo zato da bi dokazala intelektualnu superiornost sovjetskog ovjeka. Anarhokapitalizam je poredak u kome e se saradnja odvijati
64

tamo gdje se konsenzus moe postii. Zahtjev za jednoglasnou je kljuna propozicija legitimnog [neagresorskog] djelovanja, ali jednoglasnost se odnosi samo i iskljuivo na uesnike interakcije, dok se slaganje ne trai ni od koga s vana niti od drugih predstavnika zajednice. Poenta modela je da se svima omogui da odlue ta ele, uz jedan jedini uslov: da svi imaju to pravo odbiti ostati u zajednici koju neko drugi koncipira. U realnom svijetu ovom modelu odgovara egzistencija slobodnih zajednica u koje ljudi mogu ui ili izai po svom nahoenju civilno drutvo.126 Kritike koje prebacuju anarhokapitalizmu da ponovo instalira zahtjev za neprovodivom unifikacijom ovjeanstva127, ovaj put pod dominacijom slobodnotrinog modela ivljenja, promauju, jer ne vide da anarhokapitalizam ne znai prvo zahtjev za slobodom trgovine, egoizmom, privatnim vlasnitvom, itd., ve zahtjev za neagresijom, zahtjev za nenametanjem bilo kog modela ivljenja. U logikoj strukturi anarhokapitalistike argumentacije aksiom neagresije prethodi sadrinskom ispunjavanju doktrine. Ako jedna grupa ljudi eli da izmeu sebe praktikuje nasilje i pornografiju smatrajui to najboljim modelom ivljenja ima pravo to i da uradi; ako druga zajednica eli da praktikuje pacifizam i apstinenciju takoe ima pravo to i da uradi; ali niti razvratnici niti pacifisti nemaju pravo nasilnom inkvizicijom nametati drugima svoje vienje najboljeg ivota.128 Zato Rothbard moe rei da anarhokapitalizam per se nije i ne pretenduje da bude kompletna moralna ili estetika teorija; on je iskljuivo politika teorija129, premda izgraena na fundamentu podskupa jedne moralne teorije: libertarijanizam ne nudi nain ivota; on nudi slobodu. Odnosi izmeu zajednica kao i unutargrupne relacije se tretiraju iskljuivo u smislu proceduralne valjanosti, pri emu su odnosi izmeu zajednica definisani prirodnim pravima, a od126 Ovaj model libertarijanskog drutva opisao je Nozick, u zavrnom poglavlju Anarhije, drave i utopije. Eventualne teke sluajeve koje Nozick-a donekle zbunjuju, tipa problema slobodnog naputanja zajednice od strane lana u kojeg je zajednica mnogo uloila, recimo u smislu obrazovanja [Up. Sladael Michal, Robert Nozick: utopija u libertarijanskoj perspektivi, u: Filozofija i drutvo, br.3, god.2005, str.163-180], i sl., Rothbard smatra irelevantnim jer se problem jednostavno rjeava ugovorom kojim se pojedinac obavezuje. 127 To je , npr., poenta argumentacije J.Gray-a u: Lana zora, str.84-90, i posebno sr.156-157. 128 Ovim se tretira itava klasa problema koji pokuavaju osporiti anarhizam sa pozicije neinstitucionalne agresije. Npr. J. Buchanan ilustruje taj pristup primjerom ljudi koji ne ele da postoji dopust za dugu kosu. Njegov zakljuak je da bi anarhizam bio konzistentan samo u sluaju apsolutne jednoglasnosti, dok bi postojanje makar jednog ovjeka, koji smatra dugokose nepoeljnim, podrazumijevao da je potrebno primjeniti nelegitimnu prinudu bilo protiv tog pojedinca bilo protiv dugokosih. [Buchanan James, Granice slobode izmeu anarhije i Levijatana, Dereta, Beograd 2002, str.14]. Sutina Buchanan-ove kritike anarhizma je formula boli zbog stila drugih, tj. individualnih preferencija drugih ljudi, i ona je po miljenju Rothbard-a apsurdna kada se primjeni, jer eliminie bilo kakvo djelovanje, naprosto zato to e bilo koji stil ivota nekome nanositi bol. Normalno rjeenje je da ta osoba sa svojim istomiljenicima koncipira zajednicu u kojoj se duga kosa zabranjuje, ali nema pravo traiti od dugokosih da se oiaju. Bol zbog duge kose nije politika kategorija, ve estetska, i stoga ne moe biti predmet opteg konstitutivnog ugovora, ve samo specifinih ugovra. 129 M.Rothbard, Myth and Truth About Libertarianism 2, str.10. 65

nosi unutar zajednice posebnim pravima, koja ukljuuju da ovjek moe odustati od slobode. Sloboda i neagresija miljeni su kao moralni principi koji omoguuju legitimnu zajednicu, ali ne i kao sadrinsko ispunjenje zajednice. Legitimitet je ogranien na potovanje proceduralnih kriterija, u kojima je svaki stil, kao i svaki rezultat interakcije, legitiman ukoliko su ispotovani proceduralni uslovi neagresije. Sloboda u tom smislu je par excellence primjer negativne slobode, koja je dio konstitucionalne strukture, a ne tek jo jedna od subjektivistikih vrijednosti. Naprotiv, subjektivistiki pristup vrijednostima mogu je tek nakon to je u prvobitni ugovor uitana ideja slobode kao neagresije. Pojedini kritiari libertarijanizma tu su zbunjeni stalnim pozivanjem libertarijanaca i anarhokapitalista na nedodirljivost moralnih postulata slobode u paketu sa kapitalizmom i ekonomijom slobodnog trita. Ali ovdje se radi o obrnutom slijedu stvari, jer tek odsustvo prinude omoguava uopte bilo koji moralni izbor. Sloboda je uslov za moralnost. Jedna od osnovnih primjedbi samoj ideji drave upravo cilja na problematinost nametanja univerzalnog pogleda na svijet, koji ju u veoj ili manjoj mjeri neminovno prati. Nasuprot uvrijeenom miljenju o dravi kao cenzorskom nonom uvaru moralnosti, mjera u kojoj postoji drava je mjera ogranienosti moralnog izbora: ako drava propie da kafane ne smiju raditi poslije 24 sata, time je redukovala prostor za moralni izbor graana. To nije samo destruktivno u efikasnosnom smislu, ve je i neetiki i nemoralno, jer predstavlja podizanje sebe na boanski status, ekstremni egoizam koji smatra sebe toliko superironim da moe drugima nametati definiciju dobra i zla. Za razliku od toga, za ostvarenje anarhokapitalistike utopije ne trai se rtvovanje drugih kultura i drugih pogleda na svijet, ve samo njihovo ogranienje aksiomom neagresije. Silom se ne ograniava niti jedan od moguih izbora, izuzev, razumije se, izbora samog nasilja prema drugom. Tolerancija je aksiomom neagresije postavljena na najiroj moguoj i u praksi ostvarivoj osnovi. Dosljedno miljen individualizam, takav koji svako ljudsko bie tretira kao pojedinani moralni subjekt, implicira pluralizam miljenja, vjerovanja, ideja, bogova, puteva, itd. Komentariui popularni mit o antireligioznosti anarhokapitalista, odnosno injenici da je veina mislilaca iz ovog pravca ateistika, Rothbard ukazuje da to nije nuna veza, ve posljedica izvjesne fundamentalistike i totalitarne prirode mnogih religija, koja je odbojna ljudima koji vole slobodu i toleranciju. Bog, kao i drava, znai apsolutnost normi i snanu dozu netrpeljivosti prema alternativama, to je, na primjer, oigledno u katolikim pretenzijama Zapadne crkve, i zato je odbojno anarhokapitalistima. Meutim, ako se religioznost poima kao zahtjev za slobodnim moralnim izborom, onda je sasvim konzistentna sa anarhokapitalistikom slikom svijeta. Anarhokapitalizam polazi od toga da je sloboda prirodno pravo, ali odakle taj set prirodnih prava dolazi, da li je isto prirodno ili stvoreno od strane kreatora, to je vano ontoloko pitanje, meutim irelevantno za socijalnu ili politiku filozofiju.130
130 M.Rothbard, Myth and Truth About Libertarianism, str.11. Up.: Heywood Andrew, Politike ide66

Isto, razumije se, vai i za naine ekonomske reprodukcije drutva. U individualistikom anarhokapitalistikom svijetu doputeno je da svaka grupa ljudi odabere kako svoj ekonomski put: to moe biti japanski model kapitalizma, sovjetski model socijalizma, free market model devetnaestovijekovne Britanije, ili neto drugo; tako i nadgradnju izdignutu iznad odabrane ekonomije [u mjeri u kojoj ona podlijee izboru]. Pojedinani sistemi mogu biti ak i sistemi neslobode [Rothbard ponavlja misao F.Mayera da ovjek ne moe biti prisiljen da bude slobodan], ako ih ljudi odaberu, ali opti okvir je liberterski.131 Zato? Pa naprosto zato to je nuan prethodni uslov odabira neslobode postojanje slobode. Pojam izbora je apsurdna rije ako nije zadovoljen uslov slobode. Rothbard sam u vie navrata rezonuje da se nama mogu sviati ili nesviati afiniteti ljudi [npr. sklonost ljudi ka ropstvu], ali da zbog toga ne moemo osuivati sredstvo [trite] koje te potrebe najefikasnije zadovoljava, zbog njegove same efikasnosti! Trini odnosi ovdje su miljeni u irem smislu podloge i opteg okvira.132 Kljuno je razumjeti da je stav o free market kapitalistikom drutvu sekundaran, izveden iz aksioma neagresije, i baziran na pretpostavci da e slobodno drutvo biti efikasnije u odnosu na neslobodna drutva, te da e stoga racionalni pojedinci prije ili kasnije svi odabrati tu vrstu drutva. Poenta je da e taj izbor biti slobodan, neprisilan i racionalan. Meusobni poslovi ljudi mogu se odvijati pod najrazliitijim setovima pravila, i svaki je jednako legitiman, ali trite kao model opteg okvira odnosa izmeu pojedinaca organizovanih u zajednice, primjenjeno na unutranje ureenje zajednice, uinie tu zajednicu najefikasnijom u produkciji blagostanja, i stoga za egoistine racionalne ljude i najprivlanijom. Ovdje vidimo na koji se nain anarhokapitalistika filozofija bitno naslanja na argument o efikasnosti, te da se ne radi samo o argumentu koji podrava, ve i o zasnivanju. ak i ako se, uz svu rezervu vezanu za Mises-ov argument preferiranja ivota pred smru, ipak sloimo o apriornom prvenstvu slobode, empirijska potvrda ostaje bitno vezana za efikasnost. U tekstu posveenom mitovima o libertarijanizmu [4] Rothbard, ne sluajno, skree panju da je socijalizam postao naroito despotski upravo kada je prebacio argumentovanje sa terena ekonomskih i materijalnih uzroka na moralne i spiritualne. Bitno je vidjeti da, odbacujui dravu, anarhokapitalizam ne gubi svijest o tome da e u bilo kom obliku drutvenosti uvijek postojati kako nunost pravnog i moralnog poretka, tako i neminovna potreba za nekom vrstom optih javnih funkcija koje sada obavlja drava, kao to su bezbjednost, vatrogasna sluba, javni saobraaj i putevi, i sl. im se uspostavi neka zajednica jasno je da se konstituisanje dogodilo oko nekog zajednikog stuba normi, te da su te norme izvedene iz nekog kompatibilnog pogleda na svijet, pa se mogu formalizovati. Takoe je samorazuologije [ZUNS, Beograd 2005], str.205-206. 131 R.Nozick, op.cit.str.429. 132 Vidi npr.: M.Rothbard, Mo i trite, str.101. 67

mljiva i nunost postojanja unutarskupne kooordinacije, a isto tako, posebno u uslovima hiperpovezanosti savremenog svijeta, i koordinisanje aktivnosti izmeu zajednica. Ali tvrdi se sljedee: prvo, da konstituisanje normi unutar zajednice ne moe biti preneseno na jedan podskup lanova koji bi ih propisivao, jer to od strane tih propisivaa podrazumijeva preuzimanje prava nametanja koja niko ne moe imati kao prirodna prava. Drugo, nema razloga misliti kako je dravna birokratija jedini mogui vid praktine realizacije tih funkcija. Naprotiv, po miljenju anarhokapitalista upravo se moe pretpostaviti da bi te javne funkcije bile efikasnije zadovoljene na bazi trinog mehanizma, jer bi ljudi, u skladu sa svojim egoistikim i interesnim biem, vie pazili ono to je njihovo nego to je to ikada mogue iz perspektive nekog javnog kvazientiteta. Nesumnjivo je da e sloboda odabira agencija za zatitu usmjeriti te agencije da se ponaaju nekoruptivno, jer e igrai u drutvenoj igri sami iskljuiti sudiju koji sudi pristrasno. Komunalne usluge sigurno e bolje i efikasnije vriti jedna privatna agencija pritisnuta konkurencijom, nego monopolistiko javno preduzee, kako to uostalom pokazuje i praksa drutvenog organizovanja. Isto vai i za druge klasine vidove dravnih aktivnosti, kakva je reciomo obrazovna, zdravstvena i penziona politika. One su uvijek s jedne strane diskriminatorske, a s druge strane neefikasne. Ako hoemo formulisati dravnu monopolistiku emu penzionog osiguranja i iskljuiti alterantivne mogunosti, onda to znai da su svi ljudi prinueni da po istoj emi izdvajaju sredstva za budunost. Ali oigledno je da mnogim ljudima, na primjer onima koji bi eljeli maksimizirati sadanju potronju na raun budue, to znai golu prinudu. Nasuprot tome, postojanje privatnog penzionog sistema omoguilo bi ljudima, prvo da ne uu u tu priu, drugo da odaberu opciju koja je najpriblinija njihovim preferencijama. Ukidanje dravnog monopola dakle ne znai nuno i nestanak penzione zatite, ve njenu veu dinamizaciju i sofisticiranost u sluenju korisnicima.133 U novije vrijeme odlian primjer su privatni svemirski komercijalni programi, koji sve vie istiskuju nacionalne i meuvladine projekte, dokazujui da free market sistem moe pokrivati i te oblasti, i da je efikasniji. Tako je, nakon najave prizemljenja atla Discavery, ak i NASA najavila da e za budue letove koristiti usluge privatnih kompanija. Ovi i slini primjeri pokazuju da se anarhokapitalistika radikalna afirmacija individuuma ne moe osporavati sa pozicije nesamodovoljnosti ovjeka, jer anarhizam ne znai ukidanje meusobne saradnje i kooperativnosti. Ljeviarski anarhizam, upravo pozivajui se na aksiom nesamodovoljnosti ovjeka, zaustavio je anarhistiki zahtjev na nivou komuna, ali je, da bi opravdao postojanje takvog nadindividualnog suverenog entiteta, morao da se pozove na sporne hipoteze
133 Za anarhokapitaliste popularan i esto analiziran i velian primjer toga predstavlja privatizovanje penzionog sistema u ileu, i kasnije po ileanskom modelu i drugdje koji empirijski dokazuje superiornost trinog modela ak i u takvim oblastima koje su tradicionalno, jo od Bizmarkovog modela Vajmarske republike, osnovni predmet socijalne drave. Up. Pinjera Hoze, Ka svijetu radnika-kapitalista [na: http://www. katalaksija.com]. 68

o uroenoj solidarnosti ovjeka i sl. Anarhokapitalizam je u tom smislu dosljedniji, a rakli bismo i u skladu sa empirijskom evidencijom, jer moe da se izgradi polazei od interesne i egoistike prirode ovjeka. Interesna i egoistika priroda ne vodi u rat svih protiv svih i sasvim doputa kooperativna djelovanja visoke sloenosti i velikog broja uesnika, pa ak i vrlo visoke stepene dobrovoljne redistribucije na primjer u formi dobrotvornih drutava i donacija, ali odbija formiranje korporativne i redistributivne drave tj., politiki nametnutog humanizma i saradnje. Egoistini pojedinci, i sami vrijedni, produktivni itd., sasvim su svjesni vrijednosti kooperativne saradnje i uloge drugih ljudi za njih, i stoga nije za oekivati da budu takvi vulgarni egoisti kakve ih esto predstavlja ljeviarska propaganda. Meutim, njihov eventualni humanizam je individualni nepolitiki akt.

Problem nedostajue prinude

Osnovni praktini i teorijski problem anarhokapitalistikog modela je kako se u uslovima slobodnog trita moe ostvariti zatita od agresivnog djelovanja. Problem zatite je i logiki, i istorijski, a i nekako zdravorazumski, prvi i najjai korak u misaonoj argumentaciji o nunosti drave. To je mjesto na kome su mnogi kritiari anarhokapitalizma pogreno zakljuili da ta doktrina polazi od utopistike pretpostavke izvorne ljudske dobrote i miroljubivosti, u smislu vulgarizovanja rusoovskog prirodnog stanja, u kome nema nelegitimnih djelovanja, ili pak da je anarhizam mogu samo u takvim uslovima. Rothbard je odbacio takve primjedbe kao jo jedan od tipinih mitova o anarhokapitalizmu134 , ukazujui da su i klasini liberali, a naroito libertarijanci govorili o ovjeku kao mjeavini dobra i zla. Premda anarhokapitalistiki ustrojen svijet samim metodom svog formiranja i nainom postojanja smanjuje potencijal sukoba, [ljudi su slobodni da prihvate obaveze date skupine ili preu u neku alternativu, itd.] ipak su neizbjene situacije sukoba, na primjer, kao posljedica toga da lanovi zajednice razliito tumae norme, a na kraju krajeva i time to e neki od njih pokuati izvrdati pravila. J. Buchanan je sa te pozicije ilustrovao kardinalni problem anarhije na primjeru Robin Hood-a i Little John-a koji se susreu na mostu. On tvrdi da nije vidljivo kako se u okviru iste anarhije ova situacija moe razrijeiti.135 Ta vrsta problema po pravilu se rjeavala na dva sporna naina. Zagovornici slobodnog trita implicirali su utopistiku pretpostavku da u slobo134 M.Rothbard, Myth and Truth About Libertarianism 5. Up. kritiki komentar stava o nunosti optimistike antropologije tipa da su svi ljudi aneli, tj. opte ljudske dobrote, za libertarijanizam u: M.Rotbard, Mo i trite, str.285-286. 135 J.Buchanan, Granice slobode, str.21. 69

dnom drutvu ovjek, prije svega sankcijom svog uma, sam dobrovoljno odustaje od upotrebe agresije i nelegitimnog djelovanja. Zagovornici dravne intervencije odbacuju tu vrstu optimistike antropologije te potrebu za ouvanjem drutvenog poretka, monopolizovanjem sile od strane neke neutralne agencije, vide kao osnovni argument za prenos suvereniteta na dravu. ak i veina onih koji vjeruju u filozofiju laissez faire smatraju da se slobodno trite mora uvati odbrambenom agencijom koja je sama izvan trita. Meutim, time se uvodi oigledno paradoksalna tvrdnja da se sloboda ouvava upotrebom sile i neslobodom.136 Ne radi se samo o tome da drava, odnosno njena birokratija, monopolie pravo na upotrebu sile, ve i o tome da prisiljava stanovnike da plaaju, kroz poreze, takve usluge. Tree rjeenje koje formulie Rothbard je kompatibilno sa idejom slobode, a istovremeno i neutopistiko: jednostavno treba plasirati odbrambene usluge na trite. Rothbard je u vie navrata kitikovao nedosljednost minimal state tradicije, koja polazi od toga da je trini proces najefikasnije sredstvo racionalne komunikacije izmeu odvojenih entiteta, ali istovremeno ipak odbija da taj racionalitet maksimalno proiri na sve aspekte ljudske interakcije, pa prema tome i zatitu.137 Pored toga to se time obezbjeuju svi pozitivni efikasnosni efekti konkurencije, time se i izbjegava nelegitimna monopolizacija prinude kakva je u formi dravnih institucija vojske i policije, a istovremeno i obezbjeuje oigledno potrebna zatita od moguih agresivnih ponaanja.138 U pitanju je posljedica pogrene pretpostavke po kojoj je aksiom neagresije nemogu iz prostog razloga to interesna djelovanja ljudi neminovno proizvode konfliktne situacije, te da je za rjeavanje sukoba nuno postojanje opteg autoriteta:
Na primjer, nije neophodno zamisliti ili uspostaviti jedan Vrhovni sud koji bi rjeavao nesuglasice. Poto svaka nesuglasica podrazumijeva samo dvije strane, dovoljno je da postoji trea strana kao to je sudija apelacionog suda ili arbitar; danas u SAD postoji preko 23 000 profesionalnih arbitara, a ini se da bi se njihov broj znaajno poveao ukoliko bi bio ukinut sadanji dravni sistem sudova. [Rothbard Myrray, Robert Nozick and Imaculate Conception of the State, u: Journal of Libertarian Studies, Vol. I, br.1., 1977]

Rothbard ak smatra da se moe osnovano tvrditi kako je institut ustavnog suda zapravo klasian primjer intelektualistike legitimacije i monopolizacije moi.139
136 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.178-180. 137 Vidjeti: Anderson Terry, Hill P.J., An American Experiment in Anarcho-Capitalism: The Not So Wild, Wild West [u: The Journal of Libertarian Studies, vol.III, str.9-30] 138 M.Rothbard, Mo i trite, str.3-5. Up: For a New Liberty, 216-217. 139 M.Rothbard, Egalitarianism as a Revolt Against Nature and Other Essays, str.70-73, posebno analizu ponaanja Vrhovnog suda u sluaju ocjene ustavnosti New Deal-a. Up. kritiku konstitucionalizma u For a New Liberty, str.48-54. Takoe, u: For a New Liberty, str.88-90; i Mo i trite, str.265-266, gdje se kritikuje ideja mogunosti postojanja nezavisnog dravnog sudstva, ak i u demokratskim ureenjima: ako je sudstvo nezavisno od volje graanja, tada ono djeluje kao samo70

Iako je zamiljen kao institucija koja ograniava vlast provjerom ustavnosti njenih odluka ipak ostaje injenica da je sam taj sud dio strukture vlasti, to znai: vlast prosuuje sama sebe. To postaje oito kada se prepozna njegova funkcionalna uloga: legitimiranje vlasti lanim utiskom njen samokontrole i autoograniavanja. U svojoj kritici Nozick-ove teorije140 prerastanja anarhije u ultraminimalnu, a zatim
stalna oligarhijska organizacija, a ako je izabrano voljom veine, onda nije nezavisno u odnosu na tu veinu. 140 Robert Nozick je, u djelu Anarhija, drava i utopija, 2 [str.34-37], formulisao vrlo zanimljiv i intuitivno jak logiki argumenat protiv mogunosti odsustva neke vrste minimalne drave. On pokazuje kako se zapravo iz strukturalnog ustrojstva samog kapitalizma i libertarijanistike teorije, neka vrsta minimalne drave razvija logiki nuno. Anarhokapitalisti su osjetljivi na Nozick-ovu teoriju zato to ona ne polazi od konsekvencionalistikih ili utilitaristikih premisa, i ne podrazumjeva bilo kakvu teoriju cilja, ve izvodi dravu iz mehanizma nevidljive ruke, tj. iz elementarnog stava anarhokapitalizma. Nozick-ov argument uzima za primjer kljuni sektor zatite i pretpostavlja situaciju sa apsolutno slobodnim tritem [bez drave] u kome se konkurentske agencije koje nude zatitu bore za klijente. Kada u realnom prostoru doe do sukobljenosti interesa klijenata razliitih agencija mogua su tri razvoja stvarnosti: 1. jedna od agencija je uspjenija u zatiti svojih klijenata od druge i pobjeuje ju. Neuspjeh druge agencije dovodi do toga da njeni klijenti prelaze na stranu uspjene agencije koja tako u nekom vremenskom periodu privlai i klijente drugih konkurentskih agencija. Poraene agencije nestaju sa trita na kome ostaje samo monopolna agencija, koja tada postaje neka vrsta ultraminimalne drave njeni propisi postaju jedine opte norme. 2. Jedna agencija ouvava svoju mo u jednom geografskom podruju, a druga(e) u drugom. Usljed tako uspostavljene ravnotee neminovno se pojavljuje potreba regulisanja odnosa izmeu tih agencija putem konsenzualnih propisa koji tako zauzimaju status optih normi i opet vode ka nekoj vrsti ultraminimalne drave, sa institucijama koje nadgledaju potovanje konsenzusa. 3. Dvije ili vie agencija se na istom podruju bore jednako efikasno, ne uspjevajui se na datom trinom prostoru nametnuti. Prije ili kasnije one shvataju da je borba uzaludno troenje resursa i stvaraju kompromisne ugovore koji opet znae ultraminimalnu dravu. Dakle, u svakom moguem scenariju u samoj anarhiji istog trita, dejstvom njemu unutranjih sila i procesa, izrasta neto kao dravna [naddrutvena] struktura. Ovako formulisan logiki argument, pored ostalog, vodio je do toga da se oko Nozick-a formira znaajna struja libertarijanskih pristalica minimalne drave, kao to je npr. Isaiah Berlin. Ipak, ve je sam Nozick u razvijanju svoje teorije doao do koraka kada postavlja pitanje opravdanosti izjednaavanja ovako izrasle agencije sa dravom. Naime, bitno je razlikovati monopol na upotrebu sile i monopol na legitimaciju upotrebe sile. Samo ovaj drugi monopol je dovoljan uslov za postojanje drave, jer drava zapravo ne uvodi, i u realnom svijetu ne moe uvesti monopol na silu [uvijek e postojati nasilnici ili organizacije tipa KKK], ve monopolie pravo na odreivanje koja je vrsta upotrebe sile legitimna. S obzirom da zatitarske agencije ne prisvajaju sebi to pravo, a i ne ini se da bi to bilo moralno legitimno[R.Nozick, op.cit.,str.46], one kao da ne ine dravu! Libertarijanska poenta je da teoretski uvijek postoji mogunost da se klijent odlui za alternativnu agenciju koja ima isti legitimitet kao i vladajua, ili ak da insistira da sam pregovara obeteenje. Drugi vaan razlog zbog koga se ini da je identifikacija formirane zatitarske agencije i drave neopravdana je da je drava uvijek redistributivna, a posebno je to oito kod usluga zatite. Drava svim svojim graanima obezbjeuje formalno istu zatitu, tako to sredstva za to pribavlja na nain da pojedini graani plaaju vie od drugih. U tom smislu je ak i minimalna noni uvar drava redistributivna. [R.Nozick, op.cit.,str.50] S druge strane nije jasno kako bi neka agencija mogla izai sa ponudom da od nekih svojih klijenata naplauje istu uslugu vie da bi ih drugima mogla prodavati jeftinije, ili ak davati besplatno. Nozick zamilja ultramininmalnu dravu, koja bi zadrala monopol nad legitimnom upotrebom sile, ali da zatitu i izvrenje usluge prua jedino onima 71

u minimalnu dravu, odnosno kritike nunog prerastanja anarhistikog sistema zatite i pravosua u dravu, Rothbard je skrenuo panju da se Nozick-ova minarhistika konstrukcija, premda se sam Nozick eksplicitno poziva na lokovske principe, ipak temelji na spornoj pretpostavci pesimistike antropologije, koja, dodue u neto slabijem hobsovskom smislu, prenaglaava konfliktnu stranu interakcije jedinki [i agencija]. Po miljenju anarhokapitalista ekonomska nauka nas upuuje ba na suprotan zakljuak: strane u konfliktu svojim e interesnim biem biti favorizovane da smanje konfliktni potencijal, iznau rjeenje i prihvate arbitrau.141 Ovdje dolazi do izraaja razliito akcentiranje egoizma u okviru ekonomske nauke. Prema Rothbard-u, ljudi jesu egoistini pojedinci, ali nisu patoloki nasilnici i hobsovski vukovi, ve su dovoljno racionalni da shvate vrijednost saradnje. Ako na taj nain akcentiramo egoizam onda Nozick-ov opis Utopije iz zavrnog poglavlja Anarhije, drave i utopije, poprima smisao koji Rothbard identifikuje sa anarhijom. Ekonomski odnosi, premda pokretani interesom, i premda ukljuuju permanentni sukob, nisu primarno odnosi antagonizma, ve kooperacije. Egoizam ne mora da znai zakon dungle. Osim toga, pesimistika antropologija ukljuena u nozikovsku konstrukciju, ini ju i unutranje kontradiktornom, jer implicira drutvenu borbu koja, ako je dominantna crta ljudske drutvenosti, eliminie i samu Nozick-ovu izvedbu minimalne drave: (i) i u tako formiranoj drutvenosti to ostaje
koji kupe njezinu zatitu i police izvrenja [dakle bez institucije oporezivanja]. Ova ultraminimalna drava po miljanju Rothbard-a nije drava jer ne ispunjava nune uslove drave: (i) uslov monopolisanja sile za sve [ve samo za klijente]; i (ii) uslov poreske redistribucije bogatstva svojih klijenata. Tek naredni Nozickov korak, kojim opravdava prelazak od ultraminimalne ka minimalnoj dravi, je po miljenju Rothbard-a, nepotrebno i tipino intelektualistiko skretanje s pravog puta. [M.Rothbard, Robert Nozick and Immaculate Conception of the State, str.231-253] U stvari, ovdje se radi o raspravi na temu kada je jedan monopol, u ovom sluaju monopol sile, legitiman, a kada ne. Rothbard definie monopol striktno kao vantrino [otvoreno ili prikriveno], tj. dravom propisano obezbjeenje povlastica [Rothbard, M., Mo i trite, str. 49-57, i naroito str.80-87, str.110-112 i str. 277-278], dok na tritu nastale megaagencije ne smatra monopolistikim, jer im je teorijski i zakonski doputena konkurencija [Rothbard, M., For a New Liberty, str.47-48, i takoe: The Ethics of Liberty, str.69-75, gdje se objanjava znaenje zemljinog monopola]. Rothbard ak kritikuje samu motivaciju za donoenje antitrust laws smatrajui ju apsurdnom: ona, naime, hoe ograniavanjem udruivanja sprijeiti nestanak konkurencije, tj. slobodnog trita: To podrazumijeva da je konkurencija neka vrsta koliine. Ali ona to nije; to je proces u kojem pojedinci i tvrtke nude dobra na tritu bez upotrebe sile. Ouvati konkurenciju ne znai samovoljno nametati naelo da u pojedinoj gospodarskoj grani mora postojati odreeni broj tvrtki propisane veliine; to znai da su ljudi slobodni sudjelovati ili ne sudjelovati u gospodarskom natjecanju neogranieno bez upotrebe sile. [Rothbard, M., Mo i trite, str.82] Diferenciranje uslova savrene i nesavrene konkurencije anarhokapitalizam u stvari smatra fiktivnim modelom, jer je realna svrha svakog modela bolje sluenje potroaima, dok se u projektima ouvanja savrene konkurencije stvar izokree u antihumano rtvovanje blagostanja zarad ouvanja apstraktnog modela. O anarhokapitalistikom interpretiranju monopola vrlo ilustrativan saet prikaz u: HH.Hoppe, A Theory of Socialism and Capitalism,9, str.167-186. 141 Childs Roy A. Jr., The Invisible Hand Strikes Back, [u: Journal of Libertarian Studies, vol.I, br.1], str.25. 72

osnovni atribut ljudskih interakcija, pa minimalna drava [hipertrofirana dominantna agencija] zapravo mora postati totalna mora ograniiti bellum omnium contra omnes svojih graana-klijenata; i, (ii) pod takvom antropologijom apsurdno je oekivati da bi se u uslovima slobodnog trita agencije, inherentno agresivne, mogle sporazumjeti oko arbitranog rjeenja konflikta, kako to tvrdi trei Nozick-ov scenario.142 Dodatni prigovor hipotezi nune transformacije anarhije u dravu odnosi se na nemogunost prenosa ovlatenja u okvirima trinih uslova: Nozick-ova teorija podrazumjeva zahtjev agencije da se klijenti odreknu prava na odmazdu prema agresoru, u zamjenu za agencijinu odbranu od agresije. Sasvim je mogue, ako ne i vjerovatno, da bi takva agencija bila na tritu eliminisana od konkurentskih agencija koje ne bi na taj nain ograniavale svoje klijente.143 Pored toga, ideja da se prenosom ovlatenja povea sigurnost kontradiktorna je i zbog toga to se time formira agencija koja svojom moi prevazilazi bilo kog pojedinca, te su ljudi zapravo potencijalno ugroeniji od takvog jednog supermonog entiteta [usljed njegove nune objektivne nesavrenosti] nego to bi bili od bilo kog pojedinanog ovjeka. Poseban nedostatak Nozick-ove konstrukcije je njena nepodranost istorijskom evidencijom. Argument neistorinosti odnosi se na Nozick-ovu tvrdnju o prirodnoj koncentraciji moi pojedinih agencija na odreenoj geografskoj teritoriji. Naprotiv, po miljenju Rothbard-a, istorija ljudskog drutva pokazuje upravo suprotno. Na primjer, danas u zapadnom svijetu postoji veliki broj zatitarskih agencija koje su sasvim neteritorijalno koncentrisale svoju djelatnost, a isto vai i za desetine i hiljade nezavisnih arbitara. U srednjem vijeku, feudalni sistem je nudio pravo pravcato trite pravnih poredaka u kome su se sudije, plemii, Crkva, bukvalno trino takmiili za svoje klijente, odnosno za pravo da presuuju u njihovim sporovima, te koji su postojali svi istovremeno na istom teritoriju!144 Mnogi su Rothbard-ovi kritiari smatrali da on poima anarhiju kao sistem u kome bi instrumenti prinude funkcionisali kao unutranji element u sistemu, i to su smatrali apsurdnim iz razloga to garanti poretka moraju ostati u osnovnom smislu spoljanji prema sistemu.145 Otuda proizilazi problematika kontrole spoljanjeg nadgledatelja koju je najeksplicitnije opisao Hobbes. Zatitne agencije, bilo privatne bilo dravne, kao nosioci moi uvijek su spoljanje. Meutim, Rothbard nije postavio problem u smislu da se anarhija dostie kada se institucije koje
142 M.Rothbart, Robert Nozick and Immaculate Conception of the State, str.236-237. Up. I.Jankovi, Teorija pravde Roberta Nozika. ini se da Rothbard ovdje daje isuvie veliki naglasak konfliktnosti humaniteta nego to to odgovara stvarnoj Nozick-ovoj poziciji. Nozick je zapravo konfliktni potencijal tretirao u istom libertarijanistikom smislu po kome su konflikti neizbjeni, ali veina se ipak ponaa kooperativno. To nije hobsovsko stanje. [up.npr.: N.Ceki, Drava izmeu anarhije i utopije,str.41] 143 M. Rothbart, Robert Nozick and Immaculate Conception of the State, str.233-234. 144 Ibid., str.236. 145 J.Buchanan, Granice slobode, str.176-177. 73

garantuju poredak pounutre u zajednicu, ve je smatrao da (i) konstitutivni drutveni ugovor nastaje kao unutranji i pod principom jednoglasnosti; ali (ii) kontrola garanta poretka se obavlja njegovim plasmanom na trite. Ako se zajednica samoorganizuje u zatiti unutranjeg poretka, na nain da pod zahtjevom efikasnosti delegira mo jednoj grupi svojih lanova, onda se oni mogu, i vjerovatno je da i hoe, izroditi u Levijatana ako im se prepusti monopol. To isto e se dogoditi i ako se agencija za zatitu iznajmi spolja. Nain da u oba sluaja agencija ostane u okvirima legitimnih ovlasti je konkurencija na tritu. Ako takva agencija ostvari monopol, onda je jasno da ona to moe samo na nain da egoistinim interesnim pojedincima obezbjeuje najkvalitetniji vid zatite, a to je oigledno inkompatibilno sa koruptivnim ponaanjem ili uzurpiranjem moi od strane agencije. Znaaj Rothbard-ove teorije anarhije je u tome to priznaje nunost prinude, ali pokazuje na koji nain je potrebnu prinudu mogue ostvariti u uslovima koji bi ostali anarhistiki, kroz institucije koje bi ostale na nivou agencija, a ne bi prerasle u dravu. Sutina Rothbard-ovog rjeenja je da racionalnost ljudi nije dovoljna da obezbjedi apsolutnu eliminaciju nelegitimnih djelovanja, ali je dovoljna da usmjeri ovjeka ka odabiru neke od postojeih zajednica, i njenih fundamentalnih normativnih sistema. S druge strane, zatita poretka u okviru zajednice moe se ostvariti konkurencijom koja omoguava da vie agencija i na vie naina, pretenduje da obezbjeuju dati poredak, pa e se graani odluiti za neku od njih. Graani su, zato to su nesamodovoljni, odabrali neki normativni poredak, a konkurentske agencije nude razliite modele zatite graana pod obimom tog normativnog poretka. Ukoliko bi agencija prekrila svoje ovlasti ona bi bila eliminisana, sa jedne strane kao nekonkurentna, jer bi u slobodnom svijetu svi lanovi, izuzev onog iji se interes tim krenjem titi, izali izvan ingerencija takve agencije, tj. ona bi izgubila klijente; a s druge strane i kao nelegitimna, jer ne ostaje u okviru fundamentalnih normi zajednice, ve je za tu zajednicu agresor. U ovom drugom argumentu dolazi do izraaja logika snaga Rothbard-ove konstrukcije: takva agencija vie uopte i nije dio poretka, i zato je legitimno upotrijebiti ujedinjenu silu da se protjera.146 Agencija iznevjerava uslove ugovora koji je potpisala sa zajednicom. Vana mogua karakteristika anarhokapitalistikih modela pravosudne arbitrae, i difuznog sistema zatite, je da omoguava da entitet moi biva formiran u
146 Kritiku ovog koncepta sa pozicije njegove nemogunosti u uslovima prirodnog stanja vidi u: R.Nozick, op.cit., str.185-186. Vano je primjetiti da se u free-market drutvu sutinski mijanja priroda i funkcija kazne. Naime, u sadanjem sistemu rtva plaa porezom dravu da kazni poinica i sama nema nikakvu [izuzev eventualno psiholoke] ex ante korist svrha kazne je zatita kolektiviteta upozorenjem svih drugih potencijalnih prestupnika. U libertarijanskom konceptu svrha kazne je da se namiri teta oteenoj strani. Ona je bliska lokovskom drugom pravu u krivinom postupku, naime pravu odtete, ali odbacuje lokovsko prvo pravilo kanjavanja kao obuzdavanja [J.Locke, Dvije rasprave o vladi, II, 10-11, str.240-241]. Up. M. Rothbard, For a New Liberty, str.45-46. i The Ethics of Liberty, str.85-96. 74

momentima kada se za njega pojavi neposredna potreba, a zatim rasformira, tako da u periodima u kojima nema krenja normativnog poretka ne postoji centar moi i suvereniteta koji moe biti uzurpiran. Umjesto stalnog dravnog suda, ovdje se predlae ad hoc sudstvo, koje stupa u dejstvo kada ga neka strana, koja smatra da je oteena, unajmi. Rothbard ovim zapravo tvrdi da je stav o nunosti postojanja drave za postojanje pravnog sistema neistinit, a osim toga i suprotan istorijskoj evidenciji, koja upravo potvruje bez-dravno porijeklo pravnih normi.147 Anarhokapitalizam smatra de je slian alternativni sistem arbitrae mogue proiriti na sva podruja konflikta, usluga itd., i drutvene interakcije u cjelini. Nema nikakvog nunog deduktivnog postupka koji bi mogao zasnovati tvrenje o nemogunosti takve forme interakcije, niti njenu inferiornu efikasnost u odnosu na standardne dravne mehanizme. U Velikoj Britaniji i nekim dravama SAD-a ve se prelo na sisteme privatnih zatvora, a sve vie se pojavljuju i privatni sudovi i posebne privatne zatitarske agencije. Podatak od dalekosenog teorijskog znaaja je da privatna sigurnosna industrija u SAD jo od poetka 1990-tih ostvaruje vei dohodak nego to iznosi budet SAD namijenjen obezbjeenju unutranje zatite.148 Postaju i sve popularniji oblici sigurnosnog samoorganizovanja zajednica, kakvi su na primjer uline strae 149, koji ouvanje javnog poretka sve vie izmjetaju iz institucija drave na samu zajednicu. Privatne firme poput Blackwoter-a postaju dominantne po ueu ak i u vanjskim intervencijama, zamijenjujui regularnu dravnu armiju. Prema nekim procjenama, koje je naravno teko provjeriti, za vrijeme administracije Clinton-a, na 60 vojnika dravne vojske SAD-a bio je angaovan jedan plaenik, dok je ve kod Bush-a taj omjer dostigao iznenaujuih 1:1! U trenutnim akcijama u Iraku uestvuje vie plaenika nego regularnih vojnika armije SAD-a. Premda u ovom konkretnom sluaju nesumljivo slue interesima dominacije, takve tendencije teorijski su vane jer podravaju argument nadmone efikasnosti privatne inicijative nasuprot dravnog modela. U teorijskom smislu privatni projekti na polju primjene prinude i zatite pokazuju da je u praksi sasvim mogue formirati inherentni poredak zajednice, i da nije nuno pribjei spoljnjem nametanju poretka. Prema Rothbard-u, razlog zato ljudi to ne vide je stalno provlaenje hobsovske antropologije vukova u prvobitnom stanju u razliitim nivoima argumentacije. U stvarnom ivotu ljudi, premda egoistini, ipak svakodnevno i u bezbrojnim situacijama dokazuju da su u stanju da potuju jedni druge i de facto imaju poredak, i to bez ikakve spoljenje prinude: kada ekaju u redovima u prodavnicama ili bankama, kada etaju ulicom, kada plaaju raune, kada gledaju utakmicu na stadionu, kada voze desnom stranom itd, itd, oni bez postojanja neposredne vanjske prinude potuju bezbrojne
147 M. Rothbard, The Ethics of Liberty, str.178-179 148 Nitschke Peter, Monopol sile u defanzivi: o promjeni dravnosti na podruju unutarnje sigurnosti [u: Politika misao, vol. XXXIX, god.2002, br.2, str. 84-91], str.86. 149 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.161. Up: R.M.Crocetta, The anarcho-capitalist political theory of Murray N. Rothbard in its historical and intellectual context 6. 75

norme koje intuitivno poimaju kao nune za vlastitu egzistenciju.150 Ogromna veina ljudi je u stanju da potuje norme kunog reda u zgradama i nee, na primjer, odbacivati smee na mjestima gdje to nije dozvoljeno, niti e u kasne sate putati preglasnu muziku. Premda priznaje nunost prinude, Rothbard ipak skree panju da su mnogi aspekti svakodnevnog ivota anarhistiki organizovani i da je za veinu potrebnih konsenzusa dovljna snaga tradicije i obiajnosno ili racionalno obezbjeenje. Pretjerivanje sa vuijom prirodom zapravo vulgarizuje po sebi ispravan stav o egoizmu, i pretvara ga u netanu premisu. Ako bismo to pretpostavili, onda bi svi konflikti zahtjevali formalna pravila garantovana prinudom, to je ravno tome da bi drutveni ivot bio nemogu. Klasian argument u prilog koncepta trinog obezbjeenja zatite glasi da je, u skladu sa premisom interesne prirode ljudskog bia, sasvim mogue pretpostaviti da bi tako konstituisani mehanizmi bili neuporedivo efikasniji u odnosu na standardne dravne instrumente, jer se za razliku od njih ne grade kao zadati monopoli, ve na bazi kvaliteta zadovoljavanja potreba korisnika. Tipian primjer su upravo agencije za zatitu koje, za razliku od monopolistike dravne policije, moraju da se maksimalno trude da obezbjede sigurnost klijenata jer bi u protivnom nezadovoljni klijenti preli kod druge agencije. Na isti nain bi trini sistem konkurencije prisilio i privatne sudove da kvalitetnim radom izgrauju reputaciju pravednosti, itd. Ovakav sistem ima sve prednosti slobodno-konkurentskog modela, od pokretanja kreativnosti, sluenja zahtjevima potroaa, do maksimalnog sniavanja cijene i poveanja kvalitete usljed zahtjeva konkurencijskog takmienja, itd. Ili, kako je provokativno ustvrdio Hoppe, problem zatite je tano analogan pitanju kako trite rjeava problem proizvodnje hamburgera.151 Jedino to spreava ljude da sagledaju prednosti takvog sistema i potpuno mu se okrenu je monopolizacija sile od strane drave, koja, ak i kada doputa postojanje nezavisnih sudova i zatitarskih agencija, jo uvijek jedino sebi doputa pravo izvrenja presude, dok arbitranim i zatitarskim agencijama to pravo uskrauje, ime alternativne agencije stavlja u diskriminirajui poloaj da ne mogu garantovati svojim klijentima nadoknadu i obeteenje.152 Ukidanjem te vrste monopola odmah bi postala prozirna i neefikasnost i nenunost drave. Nenunost monopolistikog organizovanja zatitnih i sudskih funkcija Rothbard ilustruje ukazujui da spontano izrasli sistem transnacionalne razmjene koji ini globalizaciju ve funkcionie kao anarhistiki:
Argentinac ivi u stanju anarhije, bezvlaa, u odnosu prema stanovniku Urugvaja ili Cejlona. Ipak, privatni graani tih i drugih zemalja ive zajedno i trguju ne
150 J.Buchanan, Granice slobode, str.16-17. Buchanan skree panju na uticaj kontrakulturnog pokreta iz 1960-tih na poremeaj ove vrste obiajnosno ureene anarhije, i obnavljanje pitanja o prirodnim pravima koje je uslijedilo kao reakcija. [str.35-36] 151 H.Hoppe, A Theory of Socialism and Capitalism, str.199. 152 R.Nozick, Anarhija, drava i utopija, str.33. 76

upadajui u nerjeive sukobe, unato nepostojanju zajednike dravne vlasti. Na primjer, Argentinac koji vjeruje da ga je Cejlonac otetio podnosi tubu argentinskom sudu, iju odluku priznaje sud Cejlona ... Ukratko, sadanje nacionalne granice sasvim su povijesne i proizvoljne, i ne postoji jaa potreba za monopolnom vladom nad graanima jedne zemlje nego to postoji ista potreba nad graanima dviju nacija. [M.Rothbard, Mo i trite,str.5.]153

Takav sistem planetarne anarhije mogue je eliminisati samo uspostavom planetarne vlade super-Drave, koja bi sve pripadnike ovjeanstva podredila istim nalozima. Meutim, to po miljenju anarhokapitalista oito uopte nije potrebno, jer su lokalno organizovane zajednice de facto u stanju da sarauju priznavajui meusobni legitimitet svojih zatitarskih agencija. Kako je neumorno ponavljao Rothbard, anarhizam ne znai drutvo bez ikakvih normi i pravila, ve samo ukidanje monopola jedne birokratske organizacije na propisivanje i kontrolisanje normi i pravila. Sloboda u anarhistikom bezdravnom drutvu ne znai da ljudi postaju nevezani za bilo koja pravila, kako to esto sugeriu naivne kritike, naprotiv ljudi ostaju vezani mnogobrojnim pravilima, normama i propisima, koje su u formi neprisilnih ugovora sklopili sa drugim ljudima. Regulative djelovanja i dalje postoje ali su nametnute iznutra, iz same katalaktike sutine ljudskog bia, a ne spolja.154 Drava ne samo da je zlo, ve i nije nuno zlo. Greka standardnog etatistikog stava interpretira se u tome to previa da su ne samo moralne norme, ve i zakonske regulative, i istorijski ali i pojmovno odvojivi od dravnih institucija. Pravo i drava nisu identini i istoznani.155 Normativni i vrijednosni rigori izrastaju i ostaju da postoje i vae i u anarhistikom drutvu, samo to su uistinu izgraeni nevidljivom rukom. To je sistem veza i ugovora koji je nastao u nenametnutoj interakciji i igri interesa. Prirodu razlike ta dva poretka vrlo plastino je prikazao James Buchanan kroz diferenciju tzv. neproizvodne, odnosno neekonomske, i proizvodne, odnosno ekonomske drave, to podsjea na Rothbard-ovo preuzimanje razlike izmeu ekonomskih i politikih sredstava. Terminologija koja je tu odabrana izraava ono za ta se u libertarijanskoj literaturi esto upotrebljavaju termini civilnog [graanskog] i politikog drutva, koji meutim ponekad stvaraju zabunu, jer pod prvom kategorijom mnogi vidi samo neprofitne organizacije.156 Meutim, u anarhokapita153 Up. M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.192-193; i Egalitarianism as a Revolt Against Nature and Other Essays, str.122-123. 154 Isto tako ostaje da postoji i opti interes, tj. ostaje da postoji u formi identiteta interesa pojedinih individua. Taj identitet postoji iz prostog razloga to drutvena saradnja omoguava bolji ivot svakome u odnosu na ivot koji bi imao svaki pojedinac kada bi iveo sam pomou svog sopstvenog truda. Rawls John, [Teorija pravde CiD, Podgorica, 1998], str.22. 155 M.Rothbard, Mo i trite, str.317: Veliki dio anglosaksonskog prava proistekao je iz dobrovoljno usvojenih normi samih ljudi (ope pravo, trgovako pravo itd.), a ne od dravnog zakonodavstva. Up. R.Childs, The Invisible Hand Strikes Back, str.25; i M.Rothbard, Robert Nozick and Immaculate Conception of the State, str.236. 156 D.Boaz, op.cit.,str.129-131. 77

listikoj teoriji akcentira se razlika izmeu slobode i prisile, bez obzira da li se radi o proizvodnim ili neproizvodnim aktivnostima. Neproizvodna drava je tek agencija ili ustanova za sprovoenje zakona, u naelu odvojena od ugovornih strana, sa jedinom svrhom da osigura provoenje prethodnim konsenzusom utvrenih prava i potraivanja, kao i ugovora koji ukljuuju slobodno dogovorene razmjene tih potraivanja.157 Dakle, radi se o agenciji koja sama ne samo da ne preuzima ekonomske aktivnosti, ve ni posredno ne uestvuje u ekonomskom ivotu uplivisanjem u odnose [ekonomske ili neekonomske] izmeu subjekata. U izvjesnom smislu ova drava je adekvatna ogranienoj vladi Ayn Rand, vladi koja je u sutini samo kooperacija potroaa. Radi se o tome da se graani, sudionici igre, sloe oko nekog skupa pravila, a nakon toga agencija ima zadatak da nadgleda potovanje prethodnog konsenzusa. To je, dakle, striktno mehanika [vanmoralna] funkcija. U tako konstituisanom poretku sve interakcije izmeu uesnika su slobodne i samovoljne, dakle neprisilne, raunajui i sama pravila kojima se konstituie poredak, koja su takoe rezultat konsenzusa onih koji odluuju da ive pod tom skupinom pravila. Drava tu nema nikakvu moralnu ulogu [nije zamiljena kao materijalizacija apstraktnih ideala zajednice], ve je tek arbitar za potovanja ugovora, bez bilo kakvog upliva u sadraje ugovora. Umjesto termina drava libertarijanci, a naroito anarhokapitalisti, ovdje po pravilu upotrebljavaju termin agencija, sugeriui da se radi o mehanizmu angaovanja na razrjeenju konkretnih problema po pravilima drutvene interakcije koje sama agencija ne propisuje, tj. ona u stvari nema zakonodavnu, propisujuu, funkciju. Paljivo odabrani termin agencija ipak sugerie da se ne radi tek o prostoj korporaciji klijenata, udruenju radi meusobne zatite, ve upravo agenciji koja izlazi na trite i nudi svoje usluge. Iako u uslovima prirodnog stanja problem odbrane poinje da se rjeava formiranjem udruenja za zatitu, usljed nespretnosti takvog rjeenja u praktinom smislu [npr., svaki lan u svakom momentu mora da odgovori na poziv drugog lana; zatim problem iracionalnog aktiviranja od strane nekog lana, itd.], posebno u smislu podjele rada i efikasnosnog zahtjeva za specijalizacijom, neminovno je da se udruenje transformie u agenciju. Nasuprot takve agencije stoji standardna zakonodavna drava koja preuzima na sebe sa jedne strane proizvodnu, a sa druge strane moralnu funkciju. Proizvodna funkcija ogleda se u tome da drava sama, putem tzv. javnog sektora, izlazi na trite kao uesnik u igri. S obzirom da ona ima monopolistiku mogunost propisivanja zakona u intere157 J.Buchanan, Granice slobode, 4, i dr. Za skraen prikaz up.: zer Atila, Drava [Rabic, Sarajevo 2003]. Razliku izmeu ove dvije uloge drave ilustruje jednostavan primjer: U prvom sluaju A se zaduuje 10$ kod B pod uslovima koje zainteresovane strane A i B neprisilno bilateralno formuliu. Neproizvodna drava-agencija svodi se na to da nadgleda da li obe strane potuju postavljene uslove ugovora. U drugom sluaju A,B,C su inioci sistema. A i B se slau [tj. odlue] da treba sprovesti odreeni projekat [npr. most] u iju svrhu izglasaju porez od 10$ za finansiranje. C je meutim protiv projekta. Proizvodna drava prisilno oduzima 10$ od C. Ona dakle, ne nadgleda da li C potuje preuzete obaveze, ve mu ih propisuje. 78

su gupa koje je zauzimaju, to oito znai da su drugi igrai diskriminisani pravilima koja favorizuju konkurenciju. Istovremeno drava ima i moralnu funkciju, s obzirom da propisuje zahtijevano ti treba koje interpretira kao emanaciju pretpostavljenih metaideala i zahtjeva od svih.158 Otuda je razumljivo da je zakonodavna vlast sutinski nain njenog izraza. Meutim, prava poenta je da je i moralna funkcija zapravo ekonomska funkcija jer [ne]sankcionie odreenu vrstu aktivnosti koja su sama po sebi dobrovoljna i legitimna, i obratno. Mehanizam dejstva je krajnje jednostavan: prvo, drava definie odreeni kompleks ciljeva koje smatra poeljnim, npr. u smislu poveanja opteg blagostanja. Zatim ubiranjem poreza obezbjeuje sredstva za provedbu tako zadatih ciljeva. Meutim, to znai da se od jednog ovjeka nasilno, u ime tih ideala, uzimaju sredstva da bi se sprovela odluka koja potencijalno moe biti protiv njegove volje, tj. protiv onoga to bi on sam bez prinude uradio, tj. kako bi utroio vlastita sredstva. Nasilnu prirodu ovog postupka uopte ne mijenja injenica da odluka vlade eventualno moe biti sasvim opravdana i realno performativnija. Karakteristian primjer ove problematike je aktuelna rasprava o evolucionistikoj ili kreacionstikoj teoriji koja e se poduavati u kolama u SAD. Bez obzira za koju se alternativu drava odlui, recimo izabere evolucionizam, njena intervencija neminovno znai diskriminaciju: roditelji koji hoe da njihova djeca u koli ue kreacionistiku teoriju nasilno su prisiljeni da preko poreza finansiraju uenje sadraja koje sami smatraju pogrenim i iskvarenim i ne ele da ih njihova djeca usvoje. Anarhokapitalistiki free market model obrazovanja nema tu vrstu problema: razliite kole predaju razliite doktrine i roditelji se sami odluuju koju e od alternativa izabrati. Potpuno isti mehanizam trinog izrastanja sistema vai i na podruju pravnih normi. Kritikujui Nozick-ovu teoriju minimalne drave, R.Childs ukazuje da se tu radi o elementarnom nerazumjevanju anarhije: pravni sistem postoji i u anarhiji, ali je to trini pravni sistem:
Trini pravni sistem moe biti odreen kao sistem pravila i procedura primjene zakona koji nastaju iz procesa trine ekonomije: konkurencijom, cenkanjem, pravnim odlukama, itd., pravni sistem iji je poredak spontan u hajekovskom smislu. Dravni pravni sistem, s druge strane, moe biti odreen kao sistem pravila i procedura sprovoenja koja je, kao rezultat politikih procedura, sastavio dravni aparat i na silu nametnuo ostatku drutva. [Childs Roy A. Jr., The Invisible Hand Strikes Back, str.26]
158 Drava nastaje uvijek i svaki put kada se vlada i njeni potinjeni i izvrioci saglase oko opteg moralnog zakona. [M.Rothbard, For a New Liberty, str.46] Ta vrsta legitimacije drave potie iz antike, i posebno platoniarskog poimanja moralne uloge drave, i platoniarskog shvatanja pravednosti, po kome pravednost mora biti tretirana iz perspektive cjeline; npr. u uvenom zahtjevu da se pravinost prvo istrai na Dravi kao cjelini, a tek zatim na individualnom [Platon, Drava, 369a; ili: Aristotel, Politika, 1252a]. Up. o tome: avoki Kosta, Pravda kao temelj i svrha drave [u: Pravni ivot asopis za pravnu teoriju i praksu, tom I, br.9-10, Beograd 1994, str.685696] 79

Kao i u sluaju ekonomske aktivnosti, poenta je da se i u pravnoj aktivnosti anarhistika agencija ne odluuje na legitimaciju prisvajanja moi propisivanja normi. Previd Nozick-a je karakteristian i, po miljenju anarhista rezultat je tipinog prenaglaavanja konfliktne strane interakcije pojedinaca. Zanimljivo je da Rothbard postavlja pitanje zato postoji toliko nepovjerenje prema ovakvom projektu anarhokapitalistikom prirodne spontane zajednice interesnih monada. Njegov zakljuak nije manje zanimljiv: to je u prvom redu posljedica vievjekovne kompleksne djelatnosti idealistikih filozofa i njihovih metanaracija, koje su zamaglile pogled na oitu funkcionalnost jednostavnog sistema prirodne slobode. Zato, da bi se predloeni koncept anarhije mogao reafirmisati, anarhokapitalizam prvo mora preuzeti negativni korak odbacivanja teleolokog modela miljenja i dekonstrukcije klasinih politikih metakategorija, jer one, vijekovno nataloene, spreavaju da se sagleda realitet anarhije. U tom kontekstu Rothbard sve vrste iskaza tipa drutveni interes, nacionalni interes itd, posmatra kao ideoloke termine, racionalistike konstrukcije, koje funkcionalno treba razumijevati kao prebacivanje zasnivanja suvereniteta na transcendentno polje Boga na zemlji, Nacije, Naroda, Drave, Klase i sl., u sluaju ak i kada su definisani stvarnim ugovorima uesnika tih interesa. Kao zavretak svim tim sluajevima pojavljuje se jedan levijatanski entitet koji prisvaja sebi prava koja, kao prirodna prava, niko nema u prirodnom stanju prava da odreuje ivot dugih.159 Prisvajanje tog tipa mogue je samo na bazi monumentalne etike metafizike kakvu je u paradigmatinom smislu razvilo vievijekovno hrianstvo. Primjer koji karakterie cijelu matricu je specifini stav moralne vrline rtvovanja linih ambicija i interesa, te negativnog etiketiranja kapitalistikog egoizma izraenog kroz ekonomski uspjeh. U nekoliko navrata Rothbard je skrenuo panju na novinu i znaaj teorije morala Adama Smith-a za legitimaciju slobodne ekonomije. Za razliku od nekih drugih libertarijanskih mislilaca, koji u katolikoj crkvi vide kljuni faktor koji je sprijeio da drava u zapadnoj Evropi postane apsolutna, Rothbard insistira da je odluujua uloga crkve bila u legitimaciji hegemonskog statusa vladajue oligarhije. Nije udo da se religija tako esto pojavljuje u formi dravne religije i institucionalno organizovane crkve. U spisu Myth and Truth About Libertarianism [4], Rothbard govori o potpuno jasnoj ulozi Pravoslavne crkve u uspostavljanju Sovjetske Rusije, i vanoj ulozi koju je hrianski socijalizam i drutveno jevanelje [social gospel] igralo u usponu statizma, i naroito, u moralnom i spiritualnom opravdanju koje je postalo nuno nakon to je postala jasna ekonomska iracionalnost socijalizma. Praktina posljedica opravdanja vjerom, i na istoku i na zapadu, bilo je favorizovanje jednog tako oito izrabljivakog sistema kakav je
159 Kako je pokazao Nozick free market agencija preuzima samo ona prava koje njezini lanovi ili klijenti na nju prenesu: Ne nastaju nikakva nova prava ili ovlasti: svako pravo asocijacije je bez ostatka razgradivo na ona individualna prava to pripadaju pojedincima koji su djelovali zasebno u prirodnom stanju. [R.Nozick, op.cit., str.126] 80

na primjer feudalizam, u kome se pljakaka i okupatorska praksa vrednovala kao etika vrlina vitetva, a individualno pregnue i rad dralo nedostojnim. Borba sa tom vrstom metafizike je razlog snanog akcentiranja etike tematike u okviru anarhokapitalizma i uopte libertarijanizma. U praksi to je znailo stavljanje naglaska na vrednovanje rada i vlasnitva, koje je u stvari pravo ovjeka da zadri rezultate svog rada, tj. diskreditovanje prava kraljeva i feudalaca da pozivanjem na neku metafiziku pretpostavku [politikim sredstvima] prisvoje tue vlasnitvo.160 Antireligiozni i antiklerikalistiki argument ovdje nije ogranien samo na jedan filozofski, religijski i politiki sistem, ve se iri na sve vrste sekularizovanog boga i svaku vrstu teologije i teleologije, ukljuujui i moderne ugovorno opravdane nacionalne drave. Ta vrsta antireligioznosti najjednostavnije otkriva pozadinu dubinskog animoziteta liberalnog anarhizma spram misaonog naslijea Marx-a i Hegela, prema kojima se suprotstavlja radikalni stav negacije principa autoriteta.161 Premda je anarhokapitalistiki stav prije svega, i posebno u smislu anarhokapitalizma kao politike prakse, usmjeren na politiki autoritet i deposveenje Drave, on zapravo znai zahtjev za demistifikacijom bilo koje vrste autoriteta, ukljuujui ak i reimski verifikovane ekspertske autoritete, na primjer ljekara ili profesora, koji su, usljed podjele rada i nejednake distribucije znanja, zapravo neizbjeni u irim drutvenim zajednicama. Premda, usljed i od libertarijanizma prihvaenih aksioma nesamodovoljnosti ovjeka, te aksioma razliite distribucije talenata, u svakoj oblasti nuno dolazi do formiranja specifine hijerarhijske strukture, samo i iskljuivo trini mehanizam moe propisivati vrijednost bilo koje usluge, pa tako na primjer i ljekarske, na nain da korisnika-kupca ne stavlja u unaprijed podreen poloaj. Gvozdeni zakon oligarhije162 postoji i na tritu, ali nije dat sistemom heteronomne prisile, time to drava propisuje nekome da li moe da lijei, obrazuje, itd., ljude, i po kojoj cijeni, ve naprosto spremnou ljudi da plate odreenu cijenu za odreeni kvalitet usluge. Kada drava svojom metodologijom pravi hijerarhiju u nekoj profesiji, onda ona zapravo propisuje ljudima koliko moraju da plate za odreenu uslugu. Projektu demistifikacije autoriteta posveena je Rothbard-ova kritika intelektualnih elita kao dvorskih intelektualca kojima je funkcionalna uloga kreiranje raznih vrsta legitimacija vladajuih autoriteta. Naroito je to jasno sadrano u Rothbard-ovoj diferenciji politikih naunika i politikih filozofa, te definisanju glavnog zadatka politike filozofije u The Ethics of Liberty.163 Ovom kritikom Rothbard je zapoeo jednu vrlo opirnu analizu faktora koji omoguavaju da se oigledno nasilna i pljakaka priroda drave vijekovima odri zamaskiranom, ono to je on
160 D.Boaz, op.cit.,str.18-19. 161 Vidjeti: M. Rothbard, Karl Marx: Communist as Religious Eschatologist [u: Review of Austrian Economics, no.4, god.1990, str.132-138] 162 M.Rothbard, For a New Liberty, str.50. Up. takoe: M.Rothbard, Myth and Truth About Libertarianism, str.15. 163 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.25-26. 81

nazvao misterijom graanske poslunosti za koju nema racionalnog opravdanja. Anarhokapitalizam tu postavlja dosljedno pitanje: zato se liberterski principi slobode, neagresije itd, koji gotovo svi civilizovani ljudi prihvataju praktiki instinktivno, ne primjenjuju i na institucije drave? Zato se jednoj instituciji doputa neto to se svim drugim ljudima zabranjuje i moralno osuuje? Po miljenju Rothbarda, jedan od kljunih faktora koji omoguavaju da istinska priroda drave postane prozirna je kompleksna sprega djelatnosti intelektualnih elita i njihovih legitimacijskih opravdanja postojeeg status quo. Naime, ekspertski autoriteti, prije svega se tu misli na intelektualce iz drutvenih nauka, po pravilu su budetskim sredstvima stavljeni u slubu poretka potinjavanja u jednoj povratnoj sprezi interesa: zadatak dvorskih intelektualaca koji uvijek podravaju Dravu je da formiraju mistifikaciju u poretku u svrhu navoenja javnosti da prihvati vlast Drave, i tako intelektualci dobijaju, zauzvrat, udio u moi i bogatstvu koje vladari izvlae iz njihovih zavedenih podanika.164 Indikativno je da je stepen podrke dravi mnogo vei meu intelektualcima iz podruja drutvenih nauka, nego iz podruja prirodnih nauka, a takoe i to da je znaajna veina intelektualaca drutvenih nauka ljeviarski orjentisana. Razne forme legitimacije koje ova vrsta ideologa konstruie, od pozivanja na boansko pravo kraljeva, do modernih argumenata o efikasnijem radu vlasti u korist graana, svode se na isto: legitimaciju za pljaku. U tom smislu nekadanja veza crkve i drave, trona i oltara, funkcionalno je jednaka savremenoj vezi univerziteta i drave, katedre i trona. Kao nekada vraevi i svetenici tako danas intelektualci, svjesno ili nesvjesno obezbjeuju liniju legitimacije jedne suptilne pljake.165 Intelektualistiki argument za dravu Rothbard dijeli na dvije tvrdnje166: prvo, prethodno ve razmatrani stav da su vladari altruistini pojedinci koji vladaju u interesu svih; i, drugo, da je drava, sama po sebi nuna, to nam je sada tema. Parafrazirajui Marx-a anarhokapitalisti poruuju: Tradicionalni politiki filozofi teili su samo da objasne i opravdaju dra164 M.Rothbard, For a New Liberty, str.24, i posebno str.54-58 i dalje. Up. M.Rothbard, Egalitarianism as a Revolt Against Nature and Other Essays, str.61-62. Vidjeti: D.Boaz, op.cit.,str.202-207; i: V.Klaus, op.cit.; i takoe: Nozick Robert, Zato su intelektualci protiv kapitalizma? [na: http:// www. katalaksija.com], gdje Nozick iznosi dodatni interesantan argument: intelektualci su protiv free market drutva zato to ono vrednuje drugu vrstu sposobnosti od one koju oni imaju intelektualci, koji su u sistemu kolovanja dobijali pohvale, nagrade, visoke prosjeke itd., navikli su da ih drugi cijene po tom ablonu. Meutim, kako je upozorio Hayek, trite vrednuje po drugoj matrici: sposobnosti da se slui drugom, da se d dovoljno privlana ponuda. Vrlo je zanimljiv i ist psihoanalitiki argument za sklonost intelektualca ka centralno planiranim sistemima i dravi: u koli [vano je: prvoj vanporodinoj instituciji i autoritetu sa kojim se ovjek u savremenom drutvu susree] se vrijednosne ocjene daju iz jednog ekspertskog tima! Drava je sublimacija uionice. 165 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.170-171. Tipian primjer religioznog argumenta je posveenje institucije predsjednika SAD, kome mnogi politiki teoretiari pripisuju boansko pravo da definie volju i vrijednosti nacije. [M.Rothbard, For a New Liberty, str.62 i dalje]. 166 M.Rothbard, For a New Liberty, str.59-60 82

vu. Kljuna stvar je, meutim, da se ona ukine. 167 Pored ove ideoloke uloge duhovnih autoriteta, tekoa da se vidi nenunost drave, te mogunost i mo spontanog poretka drutva prouzrokovana je, razumije se, i drugim faktorima, poput moi tradicije, nemoi i strahom individualnog pred kolektivnim, psiholoke privlanosti tribalizma i pripadnosti kolektivitetu, specifinim osjeanjem krivnje zbog privatnog interesa, i mnogo im drugim.168 S obzirom da drava vri pouunutrenje svojih temeljnih pretpostavki kroz proces socijalizacije, i njegova tri glavna stuba porodicu, sistem obrazovanja i medije, anarhistike doktrine po pravilu su neprijateljski postavljene prema tim tradicionalnim institucijama, posebno kada su one monopolisane od strane drave i kada zapravo predstavljaju komformistike institucije u funkciji postojeeg poretka.169 Istovremeno se i obiajnosne norme posmatraju kritiki, s obzirom da one u praksi esto znae obiajno-tradicionalno legitimiranje postojeeg poretka moi. Nasuprot tome, anarhistiki pokreti po pravilu su otvoreni ka novim drutvenim pokretima i novim modelima ponaanja, koji propagiraju decentralizovano, i to je jo vanije vaninstitucionalno djelovanje. Uspon libertarijanizma ne sluajno koincidara sa razmahom civilnog drutva, koje objektivno proizvodi stanje sve teeg razaznavanje jednog poretka politikih odnosa i poretka vlasti, tendirajui ka stanju koje je u skladu sa anarhistikom parolom poredak bez vlasti.170 Svoju ansu anarhokapitalisti vide i u komunikacijskom potencijalu slobode koji omoguavaju nove informatike tehnologije.171 Rothbard je iznio tezu da razvitak tehnologije stvara snanu tendenciju ka decentralizovanom drutvu i jaoj individualizaciji koji prirodno tee da zavre u nekoj formi anarhizma. Formiranje globalnog sela mora pokazati nemogunost kontrole takvog svijeta iz nekog centra, i istovremeno dokazati superiornost trinog modela
167 R.Childs, The Invisible Hand Strikes Back, str.33. 168 M.Rothbard, For a New Liberty, str.56-63; i takoe: M.Rothbard, Egalitarianism as a Revolt Against Nature and Other Essays, str.67. 169 Lj.Tadi, op.cit.str.499-501. Princip spoljnjeg autoriteta nije mogue apsolutno negirati u smislu izgradnje onoga to danas nazivamo superego, jer se u prenosu potrebnih vrijednosti i znanja na sljedee generacije neminovno mora poi od nekog heteronomnog autoriteta. Na primjer, ako hoemo vaspitati sljedea pokoljenja u duhu anarhistikog poimanja slobode, mi ih kao djecu moramo ubjediti u vrijednost ideala slobode, i nakon odreenog vremena osloboditi ak i te vrste indoktrinacije putajui ih u vlastiti put. Meutim, konformistiko i ideologijsko obrazovanje znai prenos normi u svrhu odranja postojeeg status quo, i permanentni prikriveni pritisak. Odgovor na ovaj problem Rothbard je vidio u promijenjenoj funkciji intelektualnih elita, koje bi preuzele na sebe zadatak edukacije, velianja slobode, raskrinkavanja skrivenih formi nepravde, itd. 170 M.Sladaek, op.cit.,str.174. 171 Up. npr. Risti Borislav, Internet nevidljiva ruka slobodnog privatnog informisanja [na: http:// www. katalaksija.com]. Rothbard je u novim tehnologijama vidio mogunosti obnavljanja neposredne demokratije, koja je u modernim prekompleksnim drutvima donedavno izgledala nemogue, smatrajui da visokorazvijene komunikacijske tehnologije ponovo otvaraju tu mogunost. [M.Rothbard, Mo i trite, str.263] 83

kooperativnosti.172 U tom smislu anarhizam je miljen kao istorijska nunost i zakonita posljedica tehnolokog razvitka. Difuzni karakter novih drutvenih pokreta: feminizam, zeleni, antiglobalisti, antikapitalisti, itd., objedinjen komunikacijskim vezama, konvergira gore opisanom projektu anarhokapitalistikog svijeta. Posebno kao praktini metod realizacije anarhokapitalistikog projekta ovi pokreti mogu predstavljati efikasno sredstvo. Ti alternativni projekti podvode sve razlike pod unitaran poredak koji se i imenuje trite, i koji svojom ideologijom i afirmie raznolikost, cirkularnost, fragmentarnost, mobilnost ne-binarnog poretka par-excellence. Spiritus movens ovih novih modela ivljenja je vjera u jedan nenametnuti, autonomni i spontano izrastao poredak drutva bez drave.

Nunost prelaza iz ultraminimalne u totalnu dravu

Simetrino prethodnoj tezi o nenunosti drave, anarhokapitalisti iznose hipotezu da proces pojave drave, kada jednom ipak krene, neminovno vodi ka hipertrofiji drave. Tema zakonitosti prerastanja minimalne drave u totalitarnu centralistiku plansku dravu je vana za anarhokapitalizam, jer je kljuni argument protiv snane i popularne frakcije minimal state liberalizma, i stoga joj je posveeno dosta panje. U novije vrijeme sve je vie teoretiara koji aktuelni znaaj Rothbard-ove teorijske koncepcije, nakon sloma planskih modela, sagledavaju upravo u kontekstu kritike minarhizma klasine liberalne tradicije. Osnovna teza je da iako drava, odnosno izdizanje politikog monopola iznad drutva, nije objektivna nunost, jednom kada se krene u tom pravcu on zakonomjerno zavrava u totalnoj kontroli ekonomije od strane politike. Rothbard, nasuprot Nozick-u, tvrdi da transformacija anarhije u [ultra]minimalnu dravu nije objektivna nunost, ve rezultat interesa dominacije, ali je zato, i ba zato, nuno prerastanje minimalne drave u totalnu. Istorijski primjer kretanja Njemake od Vajmarske republike ka totalitarnoj diktaturi unutranja je zakonitost procesa kretanje od minimalne i difuzno razastrte moi ka njenom maksimiziranju.173 Rothbard na vie mjesta upozorava da nije sluajna injenica to to je centralna vlast u SAD-u, iako vjerovatno najliberterskijem postojeem drutvu, i sa tako sna172 Caplan Bryan, Edward Stringham, Networks, Anarcho-Capitalism, and Paradox of Cooperation [preuzeto sa: http://mises.org] 173 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.176. Isti proces, premda u intenzitetu zavisan od konkretnih istorijskih uslova, dogaa se i u socijalizmu im on izae iz revolucionarne optenarodne faze, tj. pree iz pokreta u poredak. 84

nom individualistikom tradicijom, ipak toliko premaila obim koji su joj namjenili Oevi utemeljivai. Kako smo ve rekli, za anarhokapitalizam je ovo vana teza, jer, premda se retoriki fokusira na planske sisteme, zapravo predstavlja i kritiku svake vrste umjerenijih libertarijanskih teorija, koje su lake za praktino-politiko propagiranje, i vjerovatno upravo iz tog razloga popularnije, ali su po miljenju Rothbarda unutranje nekonzistentne. Zahtjev za ogranienom, free market dravom po njegovom je miljenju unutranje kontradiktoran, jer ako se dravi dopusti pravo uzimanja poreza, onda je u skladu sa samim free market postulatima, nelegitimno zahtjevati bilo kakva ogranienja u upotrebi datog resursa. Ili: ako priznamo neefikasnot totalnog planiranja, na osnovu ega bismo pretpostavili da e ogranieno planiranje biti efikasno?174 Na to je ciljao Rothbard kada je tvrdio da liberalizam, ako hoe da bude logiki konzistentan mora biti radikalan, odnosno anarhistiki. Prvi dio tvrdnje o nunosti prerastanja minimalne drave u totalnu odnosi se na antropoloki argument: iz interesne i egoistine prirode ovjeka lako se razumije zato svaka vrsta drave, pa ak i demokratska minimalna drava, tendira ka centralistikom ureenju i na kraju tei da metastazira u pravcu totalitarne tiranije. Interesno bie tei maksimiziranju svoje pozicije, pa e, u skladu sa praktinopolitikim mogunostima, preferirati procese koji smanjuju kontrolu vlasti i prenose sve vei broj ingerencija na to manji broj ljudi. Drugi argument je strukturalni i ima relativno jednostavnu logiku formu. Radi se o tome da ograniavanje intervencionistikih mjera na moe ostati na nivou minimal state, ve se svojom unutranjom logikom vodi ka totalnom planiranju. Najoptije se taj proces moe pratiti na problemima koji nastaju u socijalistikim sistemima nakon ukidanja privatnog vlasnitva i sistema cijena, u kontekstu problema efikasnosti kako smo ga prethodno razmatrali. S obzirom da socijalistiki planeri nakon preuzimanja sistema centralnog formiranja cijena nisu imali nikakav uvid u zahtjeve potroaa, odnosno u ono to treba da se proizvodi, oni su morali propisati i same preferencije potroaa, odnosno nametnuti im ono ta oni treba da troe. Jednostavna injenica, na koju su ukazali teoretiari austrijske kole, je, da kada se pone sa projektovanjem proizvodnje onda se, da proizvedeno ne bi bilo nepotroeno, tj. besmisleno, mora prei i na korak projektovanja potronje, tj. potranje, tj. elja i ivota potroaa. Mises je taj proces imenovao i opisao kao pokuaj regulisanog trita175. Polazei od hipoteze ravnotee Mises vrlo plastino opisuje kako regulatorni koncept ne moe ostati u okvirima prvobitno zacrtanog okvira nadgledanja, ve je prinuen da eksponencijalno raste sve vie poveavajui stepen prinude, i na kraju vodi u kontrolu cjelokupne ekonomije. Radi se o tome da je, kada cijene formira trite, odnos ponude i potranje u priblinoj ravnotei, jer vlasnici-proizvoai proizvode dok god mogu prodavati po cijeni koja obezbjeuje profit [tj.
174 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.182. 175 L.von Mises, Intervencionizam [u: O slobodnom tritu, op.cit.str.135-141]. 85

cijeni koja je vea od ukupnih trokova proizvodnje]. Meutim, ako vlada odredi da se cijena nekog proizvoda iz nekog razloga mora smanjiti, to znai da prihod od prodaje nee dostii trokove proizvodnje, pa e trgovci i proizvoai povui proizvod sa trita i nastaje nestaica, praena nezaposlenou, kako je Rothbard ilustrovao u problemu triangularne intervencije. Da bi se proizvod uopte odrao u ponudi vlada mora, prvo narediti [dakle, ponovo upotrijebiti silu] prodaju zaliha, a zatim, kada se i zalihe iscrpe, narediti nastavak proizvodnje. Ukoliko se ne eli trpiti iracionalnost negativnog raskoraka izmeu manje cijene na izlazu od zbira inputa, to onda znai da se od vlade propisanoj netrinoj cijeni outputa moraju prilagoditi cijene inputa, cijene sirovina za taj proizvod, visine nadnica, i drugih sekundarnih i tercijalnih trokova itd. U krajnjim instancama vlada se dovodi u poziciju da mora regulisati kompletnu privrednu aktivnost, jer ako bi neki dio sistema ostao van regulative, kompletan slobodni kapital bi oticao u taj dio sistema, s obzirom da jedino u njemu postoji realna profitabilnost. Na osnovu ovog jednostavnog modela Mises tvrdi da nema srednjeg puta: ili kapitalizam ili socijalizam176 , a i Rothbard je u vie navrata ponovio ovu dilemu.177 Nemogunost sinteze konkurentskog i planskog modela, te prijetnja pojavljivanja birokratskog levijatana pod platom liberalnih ideja, ak i u tradicionalno snanim liberalnim sredinama SAD i Velike Britanije, jedna je od velikih tema Hayek-ovog spisa Put u ropstvo. Hayek je u nozikovskom maniru naznaio jasne kriterije po kojima je pojava javnog sektora mogua konzistentno: prvo, da drava ne zahtjeva monopol, tj. da doputa alternativne metode zadovoljavanja usluga putem trita [npr. u poti ili penzionom sistemu]; drugo, da se prikupljanje poreza odvija na isti nain za sve, a ne kao sredstvo preraspodjele [npr. veom stopom poreza za bogate]; i tree, da su potrebe koje zadovoljava javni sektor uistinu potrebe kompletne zajednice, a ne samo odreenih skupina [recimo veine]. Rothbard je ovo stajalite kritikovao u spisu Mo i trite, sa osnovne anarhokapitalistike pretpostavke da postojanje identiteta interesa u istorijskom vremenu ne implicira nunost drave, ve samo nunost trinog igraa ili agencije koja bi ponudila uslugu zadovoljenja datog interesa, a istovremeno, identitet interesa nikada nije u toj mjeri potpun i priblian da bi opravdao postojanje javnog sektora i finansiranje porezima. Osim toga, poresko finansiranje javnog sektora, bez obzira na formalno doputanje konkurencije, ve znai monopol, pa su prva dva hajekovska uslova meusobno kontradiktorni. Ako eliminiemo drugi uslov, Hayek zapravo opisuje anarhokapitalistiku teoriju, i Rothbard to smatra principijelno prihvatljivim opisom, jer dri da
176 L.von Mises, Socialism, op.cit., str.142. 177 Rothbard je jednom prilikom opisao kako je on sam, u raspravi sa nekim lijeviarski orjentisanim studentima nakon sluanja Mises-ovog seminara, 1949 god., shvatio da je sama njegova tadanja, jo uvijek minimal state pozicija nekonzistentna, i kako mu je tada postalo jasno da pitanje pred kojim stoji ima formu ili/ili dileme: ili anarhizam ili socijalizam. [M.Rothbard, How I Become a Libertarian, u: Liberty, July 1988, str.53] 86

bez poreske aktivnost i monopola nema drave tzv. javne funkcije zadovoljene su konkurentskim privatnim agencijama.178 S druge strane, bilo kakvo pojavljivanje poreski finansiranog javnog sektora na tritu naginje drutvo u pravcu totalitarizma. Naime, u konkurentskom sistemu pojavljuju se situacije u kojima je upravljanje vlastitim ciljevima razliitih pojedinaca mogue prepustiti zajednikom tijelu. To je uopte mogue samo zato to postoje situacije sa priblinim identitetima ciljeva veih grupa pojedinaca. Teorijski posmatrano, drava moe da vodi napore za realizaciju ciljeva samo dok postoji takav identitet i saglasnost. Za pretpostaviti je da bi to najee bile komunalne i druge sline djelatnosti, ono to se najee i naziva javnim sektorom. Problem je, meutim, to aktivnosti drave, da bi se sprovele, trae vei stepen saglasnosti nego to on realno moe da postoji, i na koji je ona dobila ovlatenje. Na primjer, opti sporazum da se komunalna djelatnost prepusti javnoj firmi stavlja ovu u situaciju da, na primjer, mora naruiti kamione od neke fabrike iz automobilske industrije. Time ona postoji kao aktivan faktor na tritu jer, prvo, favorizuje fabriku za koju se odluila, sa svime to to nosi,179 a drugo, troi novac graana na odreeni nain, koji inae moda ne bi postojao. Anarhokapitalistiki argument je da se u tom sluaju drutvu postavlja zahtjev za veom stopom saglasnosti od onog koji postoji grupa individua ima zajedniki cilj da odvoji sredstva potrebna za zadovoljavanje komunalnih aktivnosti, ali ne i za kamionima odreenog proizvoaa. Neko bi se odluio za manju efikasnost u odvoenju smea, ali pod jeftinijim cijenama kamiona za odvoz smea, drugi bi odluio suprotno, itd. Saglasnost se moe odnositi samo na komunalije, ali ne i na izbor kamiona i kvaliteta usluge koji je arbitriran voljom uprave komunalnog preduzea. Nedostajua saglasnost moe se postii samo na jedan nain: prisilom [Ona se moe izbjei samo konkurentskom komunalnom agencijom]. Pojava javnog sektora, nainom svog djelovanja, nuno unificira ne samo potranju [konsenzus o potrebi odvoza smea], ve i nain zadovoljenja potranje, tj. ponudu, tj. proizvodnju, itd. Korisno je primjetiti da se time otvara i irok prostor za korupciju, jer kada drava ima legitimitet da bira dobavljaa, i istovremeno ima zahtjev graana na strani potranje, birokratija moe da manipulie cijenama, as na raun jednih as drugih, o emu je Rothbard govorio upozoravajui na negativne efekte prevelikog raskoraka izmeu potranje i ponude. Ona to moe na bazi svog monopola na donoenje odluke o nainu troenje poreskog novca u svrhu zadovoljenja potrebe. S obzirom da u datoj situaciji u svakom sluaju postoji disparitet izmeu objek178 H.H.Hoppe, A Theory of Socialism and Capitalism, str.191. 179 Hayek, Put u ropstvo, str.326-327. Principijelno posmatrano, im drava preuzme kontrolu nad pojedinim sektorima ekonomije, njene aktivnosti neminovno utiu na sve druge aktivnosti i ekonomske sektore u kojima na prvi pogled ona nema mo i nije direktno upletena. Na primjer, odluka da se proizvodnja nekog proizvoda dodijeli nekoj fabrici, favorizuje fabriku za koju se drava odluila i diskredituje sve ostale. 87

tivno postojeeg identiteta interesa [saglasnosti], i od strane agencije impliciranog identiteta interesa, znai da je potrebno ili odustati od zahtjeva, ili instalirati instrumente sile koji e obezbjediti nedostajuu podrku. U drutvu koje se odlui za drugu opciju proces unifikacije dalje se eksponencijalno iri na sve vee oblasti ivota i na kraju zakonomjerno tendira ka totalitarnoj diktaturu. Po miljenju Hayek-a to je upravo ono to se desilo Njemakoj, Italiji i Rusiji poetkom XX vijeka.180 Planski sistemi nemaju izbora i moraju eljeti i prigrliti mo, a preuzimanje centralne planske kontrole nad ekonomskim sektorom postaje kljuna mo u drutvu, i zapravo odluujua za sve vrste akcija u svim sektorima drutva. Tako dolazi do poznatog zahtjeva objedinjavanja politike i ekonomije181: ekonomski ivot postaje politiki, a diferencija izmeu Radnika i Ratnika je ukinuta u jingerovskom smislu. Objedinjavanje politike i ekonomije stvara sistem enormne moi jer ujedinjuje politika i ekonomska sredstva, tj. sve segmente drutvene moi. Koncentracija ekonomske i politike moi zadobija formu totalne mobilizacije drutva i ne moe ostati zatvorena u okvirima sistema, ve se mora preliti napolje. Anarhokapitalistika teorija tvrdi da taj proces nije sluajnost, ve proizilazi iz unutranjih zahtjeva sistema. Bazirajui se na ovakvim teorijskim konstrukcijama anarhokapitalistika teorija upozorava da i minimal state, ograniena tek na zatitu, ipak mora poreskim sredstvima kupovati uniforme, oruje, vozila i finansirati plate radnika policajaca-zatitara. Donoenjem tih odluka inovnici ne samo da zadovoljavaju potrebu za koju postoji zajedniki interes, ve, u manjoj ili veoj mjeri odluuju o kvalitetu, cijeni itd., naina za rjeavanje tih potreba, to znai: odreuju proizvodnju, pa preko nje i zaposelnost itd., pa preko toga i potronju, za ta sve trebaju obezbjediti saglasnost. Na taj nain planiranje, ak i u minimalnoj sferi komunalija i zatite, ustvari ima sutinski isti problem kao i planski sistemi, samo u manjem obimu: to neminovno podrazumjeva i trai veu stopu saglasnosti nego to objektivno moe da postoji. Polemiui sa argumentacijom konzervativaca za podrku Roosvelt-ovoj administraciji Rothbard je, na tragu Mises-a i Hayek-a, formulisao strukturalni argument skliski nagib [slippery slope ]182 kojim je zapravo primijenio njihove analize na koncept
180 Jo prije 1933. god. Njemaka je dostigla stupanj kad je, u stvari, morala da bude pod diktatorskom vladom. [F.A.Hayek, Put u ropstvo, str.107] 181 F.A.Hayek, Put u ropstvo, str.164. Up.ftn.5. na str.232. Karakteristino je da su i nacistiki i komunistiki teoretiari govorili o vjetakom razdvajanju politike od ekonomije i postavljali zahtjev za podreivanjem ekonomske reprodukcije drutva politikom podsistemu [str.165] i kraju ekonomskog ovjeka [str.291-292]. Politiki zadat pogled na svijet indoktrinira se i u privatnu sferu: sredstva masovne komunikacije postaju sredstva vladanja: Stvar je ovih napora da se proizvede pokret koji podrava tako jednoznaan pogled na svijet, tako da su socijalisti prvi stvorili veinu instrumenata indoktrinacije, koje su nacisti i faisti tako uspjeno iskoristili ... Socijalisti su prvi uveli ideju politike stranke koja obuhvata sve aktivnosti pojedinca od kolevke pa do groba. [ str.172] Socijalisti su prvi koji su poeli da formirali posebne organe partije za pokrivanje svih segmenata ljudskih ivota, i da okupljaju djecu najmlaeg uzrasta u politike organizacije.[str.173] 182 M.Rothbard, Egalitarianism as a Revolt Against Nature, str.45-46. 88

minimal state. Svako ko preuzme rukovoenje zadatkom zatite u minimal state morae, u manjoj ili veoj mjeri, pribjegavati prinudi da bi obezbjedio saglasnost graana koji se ne slau sa njegovim monopolom u tom sektoru. Samo je korak odatle pa do situacije kada na kraju, da bi sproveo program zatite, mora preuzeti na sebe diktatorske moi kojima jedino moe sve sudionike disciplinovati u traenom smjeru. Ako prihvatimo postojanje ma kako malog obima javnih dobara, onda se neminovno susreemo sa problemom jednoglasanosti. Da bi se ove vrste problema u potpunosti eliminisale dovoljno je samo maksimalno proiriti princip privatnog vlasnitva i odustati od koncepta javnih dobara, pa i u sektoru zatite.

Teorija secesije: blistavi grad na brdu183

Iz svog poimanja drave anarhokapitalizam izvodi poznatu i danas oito vrlo aktuelnu i vanu teoriju secesije, koja odobravajue interpretira secesionistike procese u bilo kojoj dravi iz bilo kog razloga, jer oni u krajnjim instancama vode razgradnji moi nadrutvenih dravnih institucija u korist porasta moi pojedinca.184 Za nas je posebno interesantno da je na bazi anarhokapitalistikih ideja mogue tumaiti ponaanje nekih politikih, i posebno naunih elita, prema dominantnim politikim opcijama u BiH, i recimo argumentovati ideju secesije RS, ali moda jo i vie ideju graanskog oranizovanja u sistemu visokosamostalnih regija, to je vaan politiki koncept bonjake elite u BiH. Ovaj drugi koncept na prvi pogled [mada ne i obavezno] vie odogovara duhu anarhokapitalistikog projekta, jer mu podloga ni u prvom koraku nije nacionalna, dakle nadindividualna, ve ekonomska. Karakteristino je i to da je veliki broj anarhokapitalistiki i libertarijanski orjentisanih mislilaca, kako domaih tako i iz inostranstva, podrao fragmentaciju prostora bive SFRJ. Ta podrka esto je tumaena kao instrumentalizacija u svrhu interesa meunarodnih centara moi, ali u stvari je, bar kod anarhokapitalista, zasnovana na jasnim teorijskim i ideolokim premisama o prirodi drave. Poput prvog velikog modernog anarhiste Prudhona, koji je u Konstitutivnoj skuptini 1848. godine glasao protiv Ustava, uz slavno obrazloenje: Jer to je ipak Ustav, ovi mislioci podravaju antidravne politike bez obzira na pozadinu, jer to su ipak drave.
183 Metaforu blistavog grada na brdu upotrijebio je R.Reagan, kao inspirativan simbol slobodne libertarijanske zajednice, i miroljubive koegzistencije polisa u jednostavnom sistemu prirodne slobode. [nav.prema:J. Buchanan, Dua klasinog liberalizma]. 184 Svako takvo redukovanje u bilo koje vrijeme treba biti pozdravljeno dobrodolicom kao smanjenje zloina i agresije. [M.Rothbard, For a New Liberty, str.314]. 89

Osnovni teorijski argument anarhokapitalista u prilog secesionistikim procesima potpuno je jasan iz prethodnog izlaganja: secesije vode decentralizaciji moi i redukciji politike sfere, te na taj nain same po sebi otvaraju prostor za slobodnu kooperaciju i sve pogodnosti koje ona donosi. Neposredna posljedica secesionistikih procesa uvijek je poveanje slobode u odnosima izmeu ljudi [Rothbard] koja ih opravdava moralno, kao i poveanje racionaliteta u sistemu i opti rast blagostanja i standarda [Hoppe], to ih opravdava ekonomski.185 Ovi su faktori meusobno suinski povezani i jedno, i po pravilu igraju znaajnu ulogu u realpolitikim ponaanjima. Na primjer, disolucija SFRJ tumai se od strane anarhokapitalista injenicom da je federalna drava bila bitno optereena injenicom da su siromanije republike, poput Makedonije, povlaile znaajan dio sredstava iz razvijenijih republika Slovenije i Hrvatske, to je kod stanovnitva tih republika po prirodi stvari stalno povlailo pitanje legitimiteta zajednike drave.186 Secesija tih republika stoga je legitiman zahtjev za primjenom aksioma neagresije. U pitanju je set standardnih anarhokapitalistikih argumenata primjenjen na konkretan sluaj: odbijanje prinude da se redistribucijom vlastitih sredstava finansiraju drugi, manje uspjeni, koji su onda demotivisani da upregnu svoje kapacitete i sami se razviju, itd. U sluaju Crne Gore u federaciji SRJ, argument glasi: isuvie velika zavisnost Crne Gore od prirodnih i ekonomskih resursa Srbije, te znatno manja populacija, praktiki su tu republiku liavali suvereniteta.187 U oba sluaja tek e ostvarena nezavisnost
185 Veina klasinih liberala smatrala je secesiju opravdanom samo kao odgovor na tiraniju veinske grupe. Taj koncept se i u novije vrijeme koristio kada se npr. opravdavala secesija Kosova, a istovremeno negiralo takvo pravo za RS. S druge strane, anarhokapitalisti smatraju da je svaki zahtjev za secesijom opravdan im je postavljen, naravno pod uslovom da se ispune obaveze preuzete prethodnim ulaskom u zajednicu. 186 Ramet Sabrina P., Profit Motives in Secession [u: Society, July-August 1998, str.26-29]. 187 U anarhokapitalistikoj literaturi najei tipian primjer opisa te vrste secesionistikih motiva je sluaj San Fernando Valley. Ta optina koja postoji kao najsjevernije predgrae Los Angelesa prostire se na 222 kvadratnih milja i obuhvata gotovo 35% populacije [oko 1 260 000 stanovnika]. Dolina je anektirana poetkom XX vijeka nakon to je grupa optinskih lidera LA tajno[!] kupila izvore vode u Owens Valley, to im je omoguilo monopol nad vodom, i na bazi tog monopola ucjenu stanovnika Doline. Pristup vodi dobijen je kroz pripajanje veoj optini. Od poetka 60tih i naroito u 70-tim godinama XX vijeka stalno su rasla nezadovoljstva stanovnika Doline, kako uslugama dominantne optine, tako i neproporcionalnim brojem mjesta u gradskoj vlasti. Kljuni argument je ekonomski: Dolina kroz poreska davanja plaa vie nego to joj se vraa javnim uslugama [prema jednom izvjetaju (LAFCO) iz 2001.god. razlika je 68,4 miliona dolara]. Ta su nezadovoljstva kanalisana u zahtjeve za secesijom, koji su meutim amortizovani politikim manevrima gradske vlade najee prihvatanjem odreenog poveanja broja poslanika iz Doline u gradskoj vlasti, ali esto i moralnim diskreditovanjem s obzirom da je u dolini veinsko stanovnitvo bjelako, secesionisti su optuivani za rasistiki bijeli separatizam. Bez obzira na uspjenost politika gradske vlade podrka secesiji ostala je znaajna do danas, i prema anketama iz 1999.god., 50% stanovnika Doline bilo je za izdvajanje. O tome npr.: Haselhoff DeFranco Kim, Motivations for the San Fernando Valley Secession Movement: The Political Dynamics of Secession [u: Journal of Urban Affairs, Vol 28., No.4, god.2006, str. 375-398]; i: Faught Jim, Breaking Up is Hard to Do: Explaining the 2002 San Fernando Valley Secession Vote [u: Journal of Urban Affairs, 90

omoguiti dublju i fer kooperaciju, i zapravu integraciju. Koncept secesije, pored teorijskog znaaja, figurira i kao jedna od moguih praktinih metoda realizacije anarhokapitalistikog programa. To je vano stoga to se anarhistikim konceptima esto stavlja prigovor utopizma, ili romantizma, i nemogunosti sprovoenja u drutvenoj praksi, te se njihov uticaj ograniava na efekat kritike postojeih politikih poredaka. Neposredna injenica koja to potvruje jeste da se anarhistiki pokreti, bez obzira na to to su ve dugo prisutni u intelektualnom svijetu i nesumnjivo teorijski znaajni, a takoe i vrlo intrigantni i emocionalno privlani, posebno u dinaminoj mlaoj populaciji, ipak nikada nisu uspjeli promovisati kao ozbiljne politike snage na nacionalnom nivou. Primjedbe tog tipa upuuju se i na raun anarhokapitalizma koji je esto komentarisan kao moderna free market utopija, a Rothbard optuivan da ponavlja antimoderno izlaganje Idealne drave kao opisa svijeta kakav bi on trebao biti, a ne kakav jeste. Modeli drutva i kapitalizma koji se u anarhokapitalizmu izlau tretiraju se kao isto logike apstrakcije, dakle, ematska pojednostavljenja i neempirijski, i predstavljaju eventualno samo modele [analitika sredstva], ali ne i mogue injenice. U najboljem sluaju radi se o veberovskim idealnim tipovima, odnosno, ne deskripciji stvarnosti, ve kriteriju mjerenja stvarnosti. Atribut utopizma uz anarhistike projekte najee se odnosi na sumnju u mogunost da takvi oblici ljudskog organizovanja uopte profunkcioniu u drutvenoj stvarnosti. Meutim, kako je u komentaru anarhizma napomenuo R. Dahl, ovo u stvari i nije tako eliminiua primjedba s obzirom da se esto dogaa da nerealistine vizije jednog vremena postanu ortodoksije u buduem. Drugi i ozbiljniji problem je da, ak i ako priznamo potencijalnu ostvarivost anarhokapitalistike utopije, ostaje problem na koji nain iz sadanjeg svijeta, i postojeih oblika drutveno-politikih povezanosti, uopte krenuti u pravcu anarhizma, a da to ostane konzistentno postulatima same doktrine. Vjerovatni uzrok praktinopolitike neefikasnosti anarhistikih projekata lei u tekoi konzistentnog spajanja njegove teorijske osnove sa nekom metodom efikasnog politikog djelovanja. Kao i svaki drugi anarhizam i anarhokapitalizam se tu susree sa onim to bismo mogli nazavati paradoks puta: s obzirom da je drava nasilnika tvorevina njeno ukidanje trai ili djelovanje kroz institucije sistema, ukljuivanje u sistem koji se negira i eli ukinuti [to znai uzeti uea u zlu], bilo vaninstitucionalno djelovati, odnosno primjeniti silu protiv poretka, odnosno primjeniti silu protiv drugih ljudi i sam prekriti aksiom neagresije. Koncept nasilnog slamanja drave u lijevo-anarhistikoj izvedbi uglavnom nije imao oblik organizovane pripreme revolucije irokog obima, ve se vie organizovao u formi izolovanih inova antiustavnog nasilja, tipa atentata i otmica. Najznaajnije anarhistike grupe tog tipa su Brigate rosse u Italiji, Baader-Meinhof u Njemakoj, Crvena armija u Japanu, i Bjesne brigade [Angry Brigade] u Engleskoj, koje su sve odreda u praksi potvrdile
Vol 24., No.4, god. 2002, str. 425-443] 91

neefikasnost takvih metoda. Trei put, kojem su anarhisti u praksi esto pribjegavali, je ograniavanje obima politikog djelovanja na manje projekte komunalnog i kooperativnog ivljenja. Tipian primjer te vrste anarhizma su hipi komune 70-tih godina XX vijeka, ili komune koje su se osnivale u Rusiji, na bazi Tolstojevih ideja i hrianskog uenja, ali koje su takoe u praksi dokazale nemogunost prerastanja u iri drutveni projekat. Ipak, i neke struje u novoj generaciji anarhokapitalista takoe primjenjuju sline modele politikog praksisa. Tako je, na primjer, Patri Friedman, sin David Friedman-a, najavio da e do 2014. godine pokrenuti osnivanje okeanskih kolonija [prvu e initi oko 150 dobrovoljaca], mikrodrutava koja bi bila izvan suvereniteta postojeih drava. Anarhokapitalizam se na teorijskom nivou principijelno ograuje od tih naina, posebno od nasilnih metoda, jer sa jedne strane insistira na aksiomu neagresije, a sa druge strane i izbjegava da prihvati komunitaristike oblike organizovanja, s obzirom da oni izgleda podrazumijevaju sutinsku reviziju kapitalizma.188 Umjesto toga, kao praktini put realizovanja svog teorijskog koncepta anarhokapitalizam promovie konvencionalnu politiku ideju postepene secesije. Politiku sutinu ovog koncepta predstavlja zahtjev za postepenim prenoenjem sve veeg broja nadlenosti na lokalne zajednice, sve do postepenog iseznua centralne vlasti. Dimenzija temporalnosti u konceptu secesije je kompromis koji omoguava anarhokapitalizmu da, uprkos nedvosmislenom teorijskom radikalizmu, izbjegne element nasilja. Za razliku od nekih lijevo-anarhistikih struja ovdje se ne trai momentalno slamanje nepravde, ve postepena transformacija. Kritikujui lijevo-anarhistike pokrete koji su zastupali koncept revolucije ili ak terora, Rothbard dodaje da se ne radi samo o odanosti anarhokapitalista neagresivnim metodama, ve i o teorijsko-metodolokom propustu ljeviara koji ne uoavaju da je revolucija po svojoj prirodi model razgradnje, koji eventualno moe sruiti postojei poredak, ali ona po svojoj prirodi, ak i u sluaju uspjeha, ostavlja prazan politiki prostor, koji onda lako zaposjedaju drugi demagozi i uzurpatori. To je najbolje pokazala upravo praksa socijalistikih pokreta i upadljivo odsustvo analitikog opisa postrevolucionarnog drutva u marksistikoj teoriji. Razgradnja postojeeg poretka mora u sebe ve ukljuivati pozitivne sadraje budueg svijeta.189 Uslove neagresije, pozitivnosti projekta, ali istovremeno i nemirenja sa sistemom, zadovoljava anarhokapitalistiki koncept secesije. Secesionistika metoda je ideja postepenog demontiranja glomaznih dravnih birokratizovanih aparatura u pravcu vizije svijeta po modelu antikih ili renesan188 Zanimljivo je da Rothbard, ukljuujui B.Tuckera u kompleks anarhokapitalistikog naslijea, ne komentarie Tucker-ov stav da anarhizam implicira bitno modifikovanje kapitalizma, usljed ega je Tucker sam sebe posmatrao kao socijalistu. Nav.prema: The Blackwell Encyclopedia of Political Thought [Blackwell Publishers Ltd, 1997, str.8]. 189 O anarhokapitalistikom poimanju nekonzistentnosti ideje prelaza diktature proletarijata u anarhiju vidi: M.Rothbard, For a New Liberty, str.313-316. 92

snih polisa, ili dananjih minijaturnih tvorevina distriktualnog tipa kakvi su na pimjer Hong Kong, Monako, Andora ili San Marino. Distriktualna kohabitacija je pretkorak u pravcu krajnjeg cilja totalnog samoukidanja drave kao takve, utapanjem njenih funkcija i instrumenata u trite. Ideja je da se sve vie i vie otvara prostor ulasku filozofije i prakse slobodnog trita u drutvene odnose. Govorei o moguem modelu praktinog ostvarenja anrhokapitalizma H.H.Hoppe je vrlo saeto i plastino opisao izgled budueg anarhistikog i kapitalistikog svijeta i put ka njegovom ostvarenju190:
novi liberali dovode logiku secesije do njenog konsekventnog dovrenja. Oni predlau neogranienu secesiju, tj. neogranienu proliferaciju nezavisnih slobodnih teritorija, sve dok sama dravna jurisdikcija kao takva potpuno ne nestane. Za ostvarenje ovog cilja i u potpunoj kontradikciji sa projektima evropskih integracija i Novog svetskog poretka oni promoviu viziju sveta sastavljenog od desetina hiljada slobodnih zemalja, regiona i kantona, stotina hiljada slobodnih gradova, ... i jo veeg broja slobodnih kvartova i krajeva, ekonomski integrisanih putem slobodne trgovine. [H.H.Hoppe, Budunost liberalizma-pledoaje za novi radikalizam, Govor odran na zasedanju Mont Pelerin drutva u Barseloni 1997; preuzeto sa http://www.katalaksija.com]

Poenta ovog projekta planetarnog usitnjavanja teritorija je postepeno smanjivanje politike moi prenosom aktivnosti sa politikog podsistema na ekonomski plan. Naime, politika mo i veliina teritorije objedinjene pod jednom vladom [razumije se uz jednake druge faktore] tee da budu u direktnoj proporcionalnosti. To je tako zato to vea teritorija i vei broj ljudi potinjen vladi, znai da je i vea mogunost da se ostvari ekonomska autarkinost politikog entiteta i odvojenost od drugih, pa samim tim i snanija vlast. S druge strane granice vladine represije nad individuom bre se dostiu u manjim zajednicama, ako ni zbog eg drugog onda zbog poveane mogunosti migracije iz jedne u drugu zajednicu.191 Vana je karakteristika i to da usitnjavanje teritorija, usljed ekonomske nesamodovoljnosti takvih malih podruja, prisiljava ih da se meusobno koncentriu na ekonomske odnose razmjene, a istovremeno demotiviu nasilje, s obzirom da su distrikti svakako vojno slabi u odnosu na drave. Metod secesionistikog usitnjavanja miljen je kao put kojim se eliminiu politika sredstva u drutveno-ekonomskim odnosima, a svi primoravaju, logikom takvog postojanja, na upotrebu ekonomskih sredstava. Koncept secesije na politikom planu reflektuje proces sve vee difuznosti drutva u sociolokom smislu umnoavanje civilnih varijanti kooperacije izmeu pojedinaca, podran ekspanzijom informatikih i komunikacijskih tehnologija, itd. Zajedni190 Up: M.Rothbard, Nations by Consent: Decomposing the Nation State [u: Journal of Libertarian Studies, autumn 1974, str.1-10]. 191 J.Buchanan, Granice slobode, op.cit., str.141. 93

ka karakteristika je da se u kontekstu sloenosti modernih drutava mora pribjei decentralizaciji na svim nivoima, to svoju politiku formu ima u secesionistikim procesima. Proces konvergira i efikasnosnom rigoru racionaliteta sistema, jer decentralizuje odluke i stvara difuzne modele odluivanja; a istovremeno i aksiomu neagresije, jer nikoga ne prisiljava da ostane u grupi u kojoj ne eli. Ideja secesije je da se proces odluivanja sve vie decentralizuje i spusti na to nie nivoe organizacijske hijerarhije. Jer, logika secesije ispunjava u sebi sadrane mogunosti, i dovrava se, priznavanjem prava secesije svakom pojedincu:
Ako Kanada i SAD mogu biti zasebne nacije, a da ih se pritom ne optuuje za stanje nedopustive anarhije, zato se onda Jug ne bi mogao odcjepiti od SAD-a? Drava New York od Unije? Grad New York od drave? Zato se Manhattan ne bi mogao odvojiti? Svako susjedstvo, blok zgrada, kua? Svaka osoba? Naravno, ako bi se svaka osoba mogla odcjepiti od dravne vlade, time bismo zapravo doli u savreno slobodno drutvo. [M.Rothbard, Mo i trite, str.5] Ako neko tvrdi da veina u zemlji X mora upravljati tom zemljom, onda se s jednakom ispravnou moe rei da bi se veini u nekom okrugu zemlje X trebalo dopustiti samostalno vladanje i odcjepljenje od te zemlje te se taj proces moe logino nastaviti sve do razine sela, stambene zgrade i, konano, do svakog pojedinca. [M.Rothbard, Mo i trite, str.262]

Pravo secesije tretira se kao neograniena secesija, secesija od secesionista, itd., sve dotle dok neki, ma kako mali entitet, ima interes da se odvoji. Po miljenju Rothbard-a to je kljuna razlika, i daljnji korak libertarijanizma u pravcu koji su zapoeli klasini liberali sedamnaestog i osamnaestog vijeka. Iako su zahtjevali i ostvarili radukciju drave, u velikim parolama Moderne, prvo, odvajanja Crkve i Drave, te kasnijeg nastavka u paroli odvajanje ekonomije od Drave, klasini liberali ipak nisu koncept secesije mislili do njegovih krajnjih logikih konsekvenci192 i napravili sljedei i ujedno zavrni korak: odcjepljenje pojedinca od Drave prenoenje prava samoodreenja sa dravnog i nacionalnog nivoa na individualni. Sutinski prvi korak u anarhokapitalistikoj ideji secesije je naputanje nacionalnog entiteta kao nivoa na kome se markira pravo na secesionistiko samoopredjeljenje. Anarhokapitalisti idu dalje, smatrajui da nema razloga stati kod okruga, kvartova ili federalnih jedinica, a osim toga interesi ne mogu biti posmatrani samo teritorijalno postoje i strukovni, drutveni i razliiti drugi interesi. Stoga se pravo na secesiju, da bi uopte bilo neprotivrjeno miljeno, mora maksimalno proiriti sve do pojedinca. Skree se i panja da je nacionalno ogranienje secesije jasno nekonzistentno liberalno shvaenim prirodnim pravima, koja su eo ipso individualna prava, a ne kolektivna. Na taj nain se klasini problem granica secesije rjeava na jedini nearbitraran nain, nearbitraran u smislu da proizvoljno ne odreuje
192 M.Rothbard, For a New Liberty, str.3. up.str.25-26. 94

neki limit do koga secesija moe biti doputena. Na primjer, koncept nacionalnog suvereniteta kao granice prava secesije je tipino arbitran i tradicionalistiki, posljedica ustrojstva Evrope nakon Napoleonovih ratova, i nametanje tog modela ostatku svijeta. Meutim, takvo ogranienje je sasvim neprimjereno savremenom kosmopolitskom svijetu, u kome je, prema novijim podacima UN, u nekih 190 drava koncentrisano vie od pet hiljada razliitih rasnih, etnikih, govornih i kulturnih grupa. To znai da e se proces fragmentacije, koji je u bitnoj mjeri obiljeio politiku istoriju XX vijeka, izvjesno nastaviti ukoliko ne bude sprjeavanja silom. Globalizacija je u anarhokapitalizmu miljena kao proces sve veeg usitnjavanja teritorija. Secesija kao politiki proces karakteristian za globalizaciju, podrana je globalizacijom kao ekonomskim procesom formiranja svjetskog trita. Naime, cijena secesionistikog izlaska iz postojee drave bie za nezadovoljnu grupu ili regiju manja, i politiki sigurnija, to je ta drava vie integrisana u planetarnu ekonomiju. Vidimo da u anarhokapitalistikom konceptu secesije drava, iako glavna meta, nije i jedina. Do kraja domiljena secesija trai odcjepljenje od svake vrste prinudne hijerarhizacije, ideoloke, vjerske, nacionalne, ili na neki drugi nain sublimirane netrine grupne homogenizacije koja uvijek znai ograniavanje kreativnih, vrijednih i produktivnih pojedinaca, od strane neke vie ili manje organizovane oligarhije birokrata. To je znaenje anarhizma na koji cilja anarhokapitalistika teorija kada trai secesiju kao politiko pravo: prenoenje suvereniteta sa drave na pojedinca, koji zapravo i jeste jedini istinski suveren. Suvereni pojedinac zatim moe i, kao nesamodovoljni zoon-politikon193 i mora, stupati u ire asocijacije, politike ali prije svega privredne, ali ovaj put to se deava zaista suvereno, naime neprinudno. Secesija dovedena do pojedinca tada se obre u suprotnom smijeru - ka privatnim zajednicama koje su nastale na osnovu dobrovoljne interesne [ma kakav to interes bio] kooperacije. Upravo to znai prelaz sa statusnog drutva i mehanike solidarnosti na ugovorno drutvo organske solidarnosti, - graansko drutvo, i anarhistiko insistiranje na nelegitmnosti identifikacije drave i drutva. Govorei o mitovima o libertarijanizmu Rothbard je kao prvi od mitova oznaio upravo popularni stav da anarhizam znai apsurdnu ideju koja hoe da secesionira pojedinca u heremtiki odvojen entitet. Po miljenju Rothbarda, ta vrsta primjedbe mogla bi se odnositi samo na fanatine individualiste kakav je Max Stirner, koji meutim ima zanemarljiv ili nikakav uticaj na libertarijanski pokret i nauku uopte.194 U anarhokapitalistikoj secesiji radi se o obezbjeenju uslova za neprinudnu saradnju i istinsku ljudsku kooperaciju. Secesija je miljena kao otcjepljenje od heteronomnog autoriteta, a ne samoizolacija. Vezano za teoriju secesije zanimljivo je primjetiti da sadanja globalna kriza, i
193 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.21. 194 M.Rothbard, Myth and Truth About Libertarianism, str. 9. 95

naroito poprilina nemo vlada i administracija da joj se suprotstave, pogoduje anarhokapitalistikim zahtjavima za secesijom. Iako je veina vlada u prvim reakcijama na krizu pribjegla jaanju protekcionistikih mjera, jedna od alternativa o kojoj se sve ee govori je zaokret ka jakoj decentralizaciji i otpor sistemu koji je izgubio legitimitet, na primjer u smislu anarhistikih demonstracija koje su u toku 2009. godine potresale Grku. ak se u kontekstu krize sve ee govori o raspadu megadravnih struktura kao to su EU i SAD. Recimo Gerald Celente, direktor Trend Research Institute, futurolog koji se proslavio svojim validnim predvianjima mnogih neoekivanih dogaaja, sasvim u anarhokapitalistikom duhu i terminologiji predvia da e neminovna posljedica krize biti raspad velikih politikih entiteta tipa EU195, i obrtanje dominantnog procesa globalizacije u suprotnom smijeru sve vee decentralizacije. Rezultat je to neprirodnosti preuzetog modela globalizacije koji planetarno trite hoe ostvariti kao jedinstven politiki sistem, odnosno jedinstven normativni okvir, i svrstati beskonanu raznolikost nacija, regiona, grupa itd., u jedan ablon. Kriza 2008-2009. godine demonstracija je pogrenosti tog puta. Pravilno rjeenje je odustajanje od zahtjeva za jedinstvenim politikim sistemom, ograniavanje politikih ambicija na prihvatanje istih pravila meusobnog free market odnosa za sve, odnosno podvoenje svih lokalnih zajednica pod opti okvir aksioma neagresije. EU prijeti kolaps zbog principijelno istih razloga zbog kojih se raspao SSSR. Kriza, tako, po jednom od scenarija svog razrjeenja, moe voditi usmjeravanju drutava ka konceptima koji imaju snano izraene anarhokapitalistike crte. Po miljenju anarhokapitalista potrebno je samo prepoznati pravog uzronika krize. im razumijemo da je drava pravi induktor krize, tada je jasna i antikrizna politika. Prvi korak u tom pravcu jeste odbacivanje neadekvatnog naziva neoliberalizam za sadanji poredak. Sadanja kriza, i njene mogue secesionistike tendencije, ilustruju taku na kojoj se anarhokapitalizam odvaja od drugih tokova
195 Jedino to je potrebno za ostvarivanje tog scenarija je nacionalni populista u nekoj od zemalja lanica, koji je uveren da samo kroz izlazak iz EU finansijska kriza moe biti zaustavljena, i Unija ve pada. Berlusconi je to ve najavio ... Svjedoci smo raspadanja SAD kao to se nekad raspao SSSR. Pojedinani regioni ce uvidjeti da e lake proi kroz krizu bez savezne vlade. Za ta trebaju daleki Washington? Pogledajte samo kakvi se politiari tamo motaju. To su sve korumpirani nesposobnjakovici koji misle samo na svoju prednost. [Intervju sa Geraldom Celenteom, preuzeto sa http://www.zokster.net]. Na pitanje: Mislite li da je dobra ideja za pojedinca ili za itave zajednice i komune, da postanu samosnabdevai i da se skinu sa mree? On dalje nastavlja: Sigurno. Treba ispitati mogunosti za postizanje nezavisnosti od sistema ... Sa novim tehnologijama to postaje mogue. Kada se to desi, onda e se ljudi udaljiti od majke drave i korporacija. Centralni sistem je trebao pui ve odavno. Odrava se samo kroz jeftin novac i pljaku. Ali to vie ne funkcionise. ta e nam centralna vlada, koja ionako samo proizvodi probleme i nema reenja? Najira samostalnost i decentralizacija, to je budunost. Up.: A.Savanovi, Ekonomska kriza kao kriza politike paradigme [u: Acta economica, god.VII, br.11., Ekonomski Fakultet u Banjaluci, 2009, str.107-125] 4; i: Poimn Ksistof, Kriza budunosti [u: O krizi, ed. Mihalski Ksistof, Knjievna zajednica Novog Sada 1987, str.112-130]. 96

neoliberalnog kapitalizma. U uvodnom osvrtu naglasili smo da je anarhokapitalizam krajnja logika mogunost u neoliberalizmu, te da u svom istorijskom hodu bitno prati kretanje, uspone i padove [neo]liberalizma. Meutim, na ovoj se taki taj put razdvaja. Kriza planetarnog kapitalizma za anarhokapitaliste nije nita izneneujue, pa ak ni zabrinjavajue - ona je logian rezultat odsustva hrabrosti da se principi liberalizma dosljedno primjene. Uspon neoliberalizma sa poetka 80-tih skrenuo je, umjesto u dosljednom pravcu sve veeg individualizma i secesionizma, ka jednoj vrsti korporativnog kapitalizma socijalistikog tipa i nadnacionalnim birokratijama. Dijalektika civilizacije, miljena kao sukob individualiteta i kolektiviteta, nije se razvila u secesionizam ka pojedincu, ve se ponovo obrnula ka dominaciji optosti. Poenta anarhistike interpretacije krize je da kriza ne govori o krizi kapitalizma, niti o krizi liberalnih principa, ve o krizi dravnog kapitalizma. U tom smislu, za anarhokapitaliste kriza je uistinu ansa. Po principu TINA argumentacije oni poruuju da nema alternative dosljednoj i striktnoj primjeni liberalih principa. To nas uvodi u naredno poglavlje.

97

UTEMELJUJUE PRETPOSTAVKE
Libertarijanizam ... je filozofija koja traga za politikom. [M.Rothbard, The Ethic of Liberty, str.258]

U prethodnom izlaganju skicirali smo vorne take anarhokapitalistike doktrine i neke praktine politike koje se iz njih izvode. S obzirom da su osnovni ideali, i polazne pretpostavke anarhokapitalizma sloboda, neagresija itd., sami po sebi besprijekorni, a tvrdnja da drava predstavlja oiglednu agresiju, s obzirom da prisiljava pojedince na aktivnosti za koje se oni sami ne bi odluili bez prisile, takoe djeluje nesporna i eksplicite oigledna, na pokuaj propitivanja anarhokapitalistikih stavova trai da se ta doktrina razgradi na njene utemeljujue pretpostavke koje stoje u pozadini ideala. Zato se rasprava koju ovdje pokuavamo posredno kree prema osnovnim stavovima anarhokapitalizma preko njegovih utemeljujuih pretpostavki. ira osnova na kojoj se gradi anarhokapitalistika interpretacija drave je klasina libertarijanska formula: vlasnitvo nad sobom i legitimno prisvojenim resursima + slobodna razmjena na trinom mehanizmu = legitiman sistem drutvenih veza i maksimum mogue slobode i blagostanja za svakog ponaosob i za drutvo u cjelini. Da bi se temelj anarhokapitalistike doktrine jasno promislio, potrebno je prepoznati da osnovna formula, po kojoj legitiman sistem znai slobodnu razmjenu izmeu slobodnih individua, implicira: (i) da trita po sebi tendiraju nekoj vrsti ravnotee; (ii) da su slobodne individue takve koje same biraju svoje ciljeve [interese], za koje odabiru racionalna sredstava. Odnosno, da se radi o racionalnoj zasnovanosti interesnih akcija na jednom prirodno stabilnom sistemu, pa stoga nije potrebno regulatorno obezbjeenje spoljnom intervencijom. Kljune stavke ovog rauna su, dakle, sasvim specifina teorija sistema i sasvim specifina antropoloka pozicija. Te pretpostavke u svojoj anarhokapitalistikoj izvedbi zasluuju
99

da im se ozbiljnije posvetimo, pogotovo stoga to su to, pored etikih prigovora196 , mjesta na kojima se najee pokuava osporiti kako anarhokapitalizam, tako i libertarijanska doktrina uopte.

Hipoteza ravnotee: spontani poredak

Da bi se anarhokapitalistiki zahtjev dokidanja drave uopte smisleno izloio on bi morao biti praen implicitnim stavom o nekoj vrsti imanentne stabilnosti i ravnotenosti bilo kog sistema po sebi. Teorija sistema ovdje se daje u verziji unutranje samoregulacije, koja je nuni stav u logikoj strukturi anarhokapitlistike doktrine, jer inae nije vidljivo kako se moe legitimirati ukidanje vanjske kontrole. Bez teorije sistema koja kompleksne sisteme interpretira kao na neki nain autoregulirajue entitete anarhizam bi predstavljao apsurdni zahtjev za anarhijom i haosom. Vanost ovog pitanja za ustrojstvo doktrine evidentira se kroz ozbiljnu
196 Mi emo ovdje ignorisati neke klasine anti[neo]liberalne argumente iz podruja etike, koji se po prirodi stvari onda naroito odnose na radikalnu izvedbu kakva je anarhokapitalizam. Tu mislimo na prigovore tipa onoga da se radi o globalnom plasiranju jedne nezdrave materijalistike kulture koja svodi ovjeka na pukog potroaa, ili, na primjer, moralnu neprihvatljivost odsustva korekture i socijalne pravde, naroito enormne nejednakosti koje drutva graena na takvim osnovama nuno stvaraju, i slino. Tim prigovorima, karakteristinim za bilo koji individualistiki koncept baziran na privatnom vlasnitvu, u izvjesnom smislu se ponavlja [antidemokratski] argument koji je formulisao jo Aristotel u Politici. U pitanju je, naravno, jedan od osnovnih razloga zbog kojeg su posebno anarhokapitalisti, ali i uopte liberalno nastrojeni mislioci, tako osjetljivi na etiku problematiku i moralne implikacije svojih uenja. Meutim, s obzirom da se, po naem miljenju, ne radi o inherentnom prigovoru, koji bi sam po sebi bio dovoljan da predstavlja negaciju anarhokapitalizma, ak i u velikoj formi kakvu je zadobio u radovima kritike kole, ve nekoj vrsti moralne hipoteze, ovdje mu se tako i pristupa. Mi smo ak skloni prihvatiti anarhokapitalistiki i libertarijanski odgovor protiv te vrste argumentacije. [Up.npr.: Savanovi, A., Etika teorija radikalnog kapitalizma na primjeru teorije distribucije; u: Radovi, asopis za humanistike i drutvene nauke, br.11, Banjaluka 2008, str.191-210] Uostalom, parafrazirajui Hayek-a, moe se rei da sama prethodna odluka da se anarhokapitalizam tretira kao teorija drutva, na izvjestan nain, vlastitom logikom, eliminie takve prigovore protiv radikalnog individualizma, naime da se radi o besmislici tvrdnje samodovoljnosti individue i neetikog propagiranja vulgarnog egoizma. [Hayek, F.A., Individualizam i ekonomski poredak, 3] Nama se, meutim, ini da su anarhokapitalistiki odgovori na teorijske izazove strukturalnog tipa manje ubjedljivi, i svakako trae da se dodatno razviju. Zato emo anarhokapitalizam ovdje testirati ciljajui na dvije gore markirane utemeljujue pretpostavke te doktrine. Nije zgoreg napomenuti da je i sam Marx, u vie navrata, ukazivao na ogranienost etikih prigovora radikalnom kapitalizmu. Npr. u predgovoru Kapitala on nedvosmisleno kae: Ja linost kapitaliste i zemljoposjednika ne prikazujem u ruiastoj boji, ali moje stanovite, koje razvoj drutva, kao ekonomske formacije, shvata kao neki prirodni proces, ne moe pojedinca da uini odgovornim za odnose ija je on drutvena posljedica. [Marx, K., Kapital, BIGZ, Beograd 1973, str.17] 100

razradu teorije kriza, kakvoj je pribjegao Rothbard. Hipoteza samoregulacije u anarhokapitalizmu najee se imenuje kao sistem laissez faire kapitalizma i povezuje [mada ne i nuno] za Say-ov zakon korespondiranja proizvodnje i potronje, te tezu o nevidljivoj ruci. Iako na prvi pogled sama terminologija, kao i sadraj rijei nevidljiva ruka, bezlini zakon, magija trita [koji je esto upotrebljavao R.Reagan] i slino, upuuju na iracionalne konotacije sistema, sutina je po miljenju nekih anarhokapitalista upravo obrnuta: to je sistem izrazite racionalnosti. Njegova racionalnost najoiglednije se manifestuje u tome to on iznutra, po-sebi-i-za-sebe, ostvaruje ravnoteu i stabilnosti, a nije mu, za razliku od alternativa, potrebno obezbjeenje spolja. Preuzimanje liberalne teze nevidljive ruke predstavlja originalnu anarhokapitalistiku preradu tipine anarhistike vizije o harmoninosti prirodnog stanja, praenog jednom optimistikom antropologijom. Kao takve u izvjesnom smislu one se mogu prepoznati jo u antikim uenjima o zlatnom dobu197, a jasno su vezane za teorije drutvenog ugovora i prirodnog prava u onim verzijama koje prirodno stanje definiu kao stanje harmonije. Meutim, sama ideja drutvenog ugovora kao procesa konstituicije politikog autoriteta, na koji se zatim prenosi suverenitet, se odbacuje, a autoritet posmatra kao spolja nametnut, bilo porobljavanjem nekog stanovnitva, bilo njegovim prostim raanjem u podruju pod nekom vlasti.198 Teorije drutvenog ugovora uvode hipotetiku dobrovoljnost politikih institucija, dok su, prema anarhokapitalizmu, pristanci na te institucije u stvari nedobrovoljni i iznueni, ili u najboljem sluaju izlobirani na zabludama i neznanju potinjenih. Kljuna stvar je jasno konstatovati hronologiju: prirodna prava prirodno stanje drutveni ugovor, koju anarhokapitalisti ini se poimaju, ne kao apstraktni model i logiki niz, ve kao realni i ak istorijski red. To znai da je drava kao modalitet drutvenog ugovora nenuna, ve se iz prve premise, prirodnih prava, mogu misliti i alternativni modeli, kakav je na primjer anarhistiki poredak spontane harmonije koji se u toj doktrini promovie. Premda je Rothbard-ova teorija prije svega koncentrisana na [ne]pravednost institucija, za razumijevanje anarhokapitalistikog koncepta ravnotee vana je ovdje Hayek-Mises [premda su se sami i Mises i Hayek nedvosmisleno distancirali od anarhistikih zakljuka] obrada klasine liberalne intuicije spontanog poretka, i konstrukcija onoga to Hayek naziva minimalistikim pravnim sistemom. U politikom smislu u pitanju je vizija drutva koje funkcionie bez bitnog vanjskog uplitanja. Spontani poredak je Adam Smith199 opisao kao sistem kompleksnih veza koji
197 Lj. Tadi, op.cit., str.494. Premda je u pitanju dominantno zapadnjaki pogled na svijet, korijene liberterske ideje harmonije spontanog poretka kao jedinstva suprotnosti neki autori pronalaze i u istonjakoj Tao tradiciji jin i jang-a. [up.npr.: D.Boaz, op.cit.,str.27-28] 198 A.Heywood, op.cit., str.201-202. 199 Up.npr: Long Douglas, Adam Smiths Politics [u: The Cambridge Companion to Adam Smith, ed. by 101

nastaje bez spoljnje intervencije i vanjskog planskog voenja, ve se samokonstituie iznutra, sam od sebe, imanentno i neprojektovano u striktnom smislu. Pod mehanizmom nevidljive ruke pojedinani elementi sistema ujedinjuju se u sloenu strukturu sa rezultatima koje e svi uesnici, ako odlue ostati u sistemu, ocijeniti kao bolje. Ovakav novi organizacioni princip, imenovan kao spontani poredak, njegova jasna racionalizacija i spoznaja, raskida sa dominirajuom teleolokom dogmom zapadnjake metafizike prema kojoj poredak podrazumijeva stvoritelja reda. Jo od Aristotela smo naslijedili ideje kauzaliteta, Causa sui i nepokrenutog pokretaa, kao nune logike premise miljenja Kosmosa, i one jo uvijek snano djeluju. Mnogima je nevjerovatno razumjeti da poredak moe nastati spontano, praktiki iz haosa, bez voenja od strane nekog uma koji je kao takav izvan haosa.200 Umjesto toga teorija spontanog poretka prirodno stanje definie kao autoreguliue i stabilno po sebi, bilo u jaoj varijanti, slino lajbnicovskoj prestabiliranoj harmoniji zasebnih individua-monada, bilo u fleksibilnijoj varijanti heraklitovskog harmoninog sistema jedinstva i borbe suprotnosti, kojoj je izgleda, sudei prema njegovoj teoriji kriza, bio sklon Rothbard. Koncept spontanog poretka u biti preslikava u ljudsko drutvo tumaenje metoda samokonstituisanja univerzuma Velikim praskom, ili evolucionistikog interpretiranja postanka ivota, i posebno razvitka, gdje se sluajnim, nevoenim dejstvima dogaaju hiperkompleksne kreacije koje u krajnjem formiraju poredak [npr. galaksiju ili elijsku strukturu ovjeka]. Adekvatno tome poredak sluajnih, nenamjeravanih interakcija ljudi u stanju je produkovati kompleksan i uravnoteen drutveni poredak. Nozik je ovaj metod izgradnje nekog entiteta nazvao metodom filtriranja. Nasuprot metodi dizajniranja koja konstruie neto nekim postupkom, po modelu da neko dedukuje neki eljeni model drutva [zavrno stanje] i zatim uzorkuje sve prema tom modelu 201, instrumenti filtriranja znae metodologiju pokuaja i pogreke, proces koji eliminira [filtrira] mnoge alternative iz velikog skupa alternativa.202 Konkurencija na tritu je jedna od metoda filtriranja. Aksiom neagresije je bazini konsenzus koji obezbjeuje okvir tolerancije za variranje miljenja, meusobno takmienje ideja i alternativa, iz kojeg se na kraju izroava najkvalitetnije rjeenje za dati moment stvarnosti. Proces kojim nastaje spontani poredak opisan je poznatom libertarijanskom formulom prema kojoj se konstitucija kompleksnih drutvenih sistema dogaa ljudskim djelovanjem, a ne ljudskim planom. Na takav nain funkcionie i anarhokapitalistiki model drutvenog organizovanja: filtriraju se razliiti normativni sistemi razliitih zajednica i ljudi su
Haakonssen, Cambridge University Press 2006, str. 288-318], posebno str.288-293. 200 U konteksu preslikavanja kosmoloke hijerarhije na strukturu drave up: Kasirer Ernst, Mit o dravi [Nolit, Beograd 1972] , str.148-149. 201 R.Nozick, Anarhija, drava i utopija, str.405. 202 R.Nozick, op.cit., str. 406. Metod filtriranja pogodan je za dizajnere ije je znanje ogranieno i koji ne poznaju tano prirodu eljenog proizvoda. 102

slobodni da odaberu da ive u nekoj od tih zajednica, odnosno pod u njoj vaeim sistemom normi. Pretpostvka racionalnosti i pretpostavka interesnosti ljudskog bia obezbjeuju uvjerenje da e se takvom metodologijom stalno odabirati sve bolji i bolji modeli. Proces filtriranja oigledno je po svom duhu evolucionistiki model, ali ima i vanu prednost u odnosu na njegovu bioloku verziju: na osnovu istorijskog iskustva i analitike moi razuma mogue je odbaene modele organizacije drutva ponovo revidirati u nekim njihovim dijelovima i obrnuto dokazane greke ne ponoviti. Rothbard je na ovom mjestu kritian prema Hayek-ovom prenaglaenom evolucionizmu zato to, prema njegovom miljenu, previe kruto prenosi evolucionistiko filtriranje, ignoriui i praktino iskljuujui ulogu razuma. Zato on razlikuje poziciju Hayek I i Hayek II [post-misesovski Hayek] 203, pri emu je, po njegovom miljenju, samo za prvog karakteristino ukljuivanje faktora razuma sa filtriranjem i evolucionizmom, dok je Hayek II isto evolucionistiki i predlae nam metodoloku greku prenosa zakona koji opisuje bioloki svijet na tumaenje drutvenog prostora. Stoga on praktino znai apsurdan prijedlog da prihvatimo sva pravila samo zato to su ona tu. Sa istom argumentacijom Rothbard je kritian i prema Hayek-ovoj izvedbi spontanog poretka i uopte upotrebi termina evolucionizam. Hajekovska interpretacija ovih termina zapravo je prevoenje metafizike Provienja u moderne naune termine, i preuzimanje Hegelove i Marx-ove lijevohegelovske interpretacije povijesti.204 Prema Rothbardu, hajekovski termin evolucionizam podrzumjeva da je ex post verifikacija nekog poretka nesvjesna, dok je ona u stvari razumska. Ne-svjesnost i iracionalnost su dominantni atributi konstituisanja poretka, ali ne i vrednovanja poretka. Rothbard prihvata da se razvoj ljudskog drutva istorijski odvijao i odvija evolucionistikim metodom, ali razum je sredstvo koje vri ex post verifikaciju, a u odreenom segmentu i projektuje. Vana natuknica ovdje je da instrumenti filtriranja ne znae apsolutno iskljuenje dizajniranja, i obratno, naprotiv. Time to se dizajniranje moe ukljuiti u filtriranje omoguava se da se fundamentalno proiri pojam nevidljive ruke205, i u tome Rothbard vidi kljunu razliku izmeu hajekovskog i misesovskog poimanja drutvene evolucije. Ali ipak, iako vjerovatno ima istine u tvrdnji da procesi drutvene evolucije postaju sve vie svjesni i razumljeni, tj. predvidljivi i ak podloni nekoj mjeri projektovanja, dominantna linija budunosti ostaje neproraunljiva i nepredvidiva, tj. spontana. Da bi se dostiglo do postepene evolucije ka sistemu
203 M.Rothbard, The Present State of Austrian Economics, str.13-14. Rothbard navodi kao vanu injenicu da je Hayek od 1961. god. otiao iz SAD, to je imalo za posljedicu njegovu iskljuenost iz glavnih tokova austrijske kole i rezultiralo skretanjem ka rigidnom evolucionizmu. [Ibid., str.42.] Mora se, meutim, skrenuti panja da je ovakvo interpretiranje hajekovske pozicije isuvie vulgarno i ne moe se prihvatiti da odgovara niti duhu niti tekstu kljunih Hayek-ovih spisa. Up., npr. ovome direktno suprotane iskaze u: Pravo zakonodavstvo i sloboda, str.48, str.51. i dr. 204 Ibid, str.28-29. Vidjeti: M. Rothbard, Karl Marx: Communist as Religious Eschatologist, str.136. 205 Nozick to odlino objanjava na temi bioinenjeringa u: Anarhija, drava i utopija, ftn. na str.407. 103

koji e omoguiti spontano filtriranje alternativa, potrebna je politika revolucija koja bi uklonila glavnog koniara Dravu. Nesmetana evolucija mogua je samo u drutvu koje bi prihvatilo prirodna prava kao apriorne i nedodirljive injenice. Evolucionistiki element selekcije u varijanti Hayek I vana je karika za funkcionisanje anarhokapitalistikog modela, jer taj model ne propisuje sadrinski norme koje vae u bilo kojoj od alternativnih zajednica svaka zajednica sama odreuje vlastiti sistem normi. Meutim, u meusobnim interakcijama u istorijskom vremenu dogaa se da neke zajednice uspijevaju, poveavaju svoje lanstvo i razvijaju se, dok druge stagniraju i nestaju. Ukoliko u interakcijama nema prisile, to eksplicitno svjedoi o vrijednosti normativnog sistema zajednica, i upuuje druge na slijeenje prakseoloki dokazanih normativnih sistema. Tako se na primjer socijalizam raspao ne porobljavanjem spolja, ve kada su njegovi podanici shvatili da je u pitanju inferioran sistem i odustali od njega. A on je bio inferioran zato to je doputao krenje prirodnih prava kao fundamentalnih uslova humaniteta. Ovo socijaldarvinistiko objanjenje ukljuuje kompletan pravni sistem, ukljuujui i privatno vlasnitvo kao instituciju. Razumom shvatamo vrijednost tih normi i njihovu priroenost ljudskom biu, tj. shvatamo da su u pitanju prirodna prava. Na taj nain nije potrebno koncipirati ideju prenosa prava ili mjesto suvereniteta u formi nekog zakonodavca tipa Likurga ili Solona, ve je suverenitet u samom drutvu. Rothbard ovdje na originalan nain preuzima klasinu lokovsku poziciju o prirodnim pravima, i prihvata evolucionizam proiren dizajniranjem kao okvirni model toka drutvenog zbivanja, a razum kao verifikaciono sredstvo za prirodna prava, koja su meutim, kao takva, nedodirljive primordijalne injenice. Prednost spontanih poredaka u odnosu na racionalne je u tome to mogu konstituisati mnogo vee konglomerate bilo koji planski tim ne moe obuhvatiti takvu kompleksnost koja sainjava hiperstrukture univerzuma ili modernog drutva.206 Jedan od klasinih i vanih uvida libertarijanizma je da se planiranje, nasuprot uvrijeenom miljenju, moe primijeniti samo na relativno jednostavne sisteme, dok se kompleksni sistemi upravljaju samo optim pravilima. Ovo je vaan uvid jer cilja na esti argument zagovornika Drave, po kome su moderna drutva tako povezana i isprepletena da se moraju regulisati monopolom moi, dok se spontana anarhija mogla primjenjivati samo u relativno malim zajednicama. Meutim, anarhokapitalistiki model secesije zasnovan je na upravo suprotnoj tvrdnji: kompleksni sistemi su tako sloeni da ih je nemogue planirati. U pokua206 Zato i jeste bilo potrebno postulirati apsolutni, boanski umu, kao prvi uzrok. [F.A.Hayek, Nae moralno naslijee, str.71]. Odlian primjer na koji se libertarijanci esto pozivaju je i ljudski jezik, gdje su se pokuaji ekspertskog produkovanja savrenih metajezika pokazali ogranienim u tom smislu. Up. pregled teorija nevidljive ruke u: R.Nozick, Anarhija, drava i utopija, str.4142. Rothbard je ba na primjeru jezika najuvjerljivije ilustrovao smisao svoje kritike radikalnog evolucionizma kako ga je pripisao Hayek-u. [M.Rothbard, The Present State of Austrian Economics, str.30-31] 104

ju stvaranja hiperkompleksne strukture u najboljem sluaju moemo kontrolisati samo najoptije uslove, ali ne i konkretne rasporede detalja. Hayek na jednom mjestu pravi lijepu i vanu paralelu sa kristalom: ne moemo stvoriti kristal in concreto rasporeujui atome njegove gradivne strukture, ali moemo stvoriti uslove pod kojima e se kristal spontano razviti. Upravo u tome lei efikasnosna snaga ugovornih odnosa i trita oni maksimalno smanjuju trokove konsenzusa i to smanjenje je upravo vee to je komplesknost zajednice vea, jer ta kompleksnost oteava optu jednoglasnost. Bilateralni sporazumi funkcioniu jednako efikasno bez obzira na broj, dok postizanje sveopteg konsenzusa postaje tee sa dodavanjem svakog novog lana, iju saglasnost treba zadobiti. Zakljuak od utemeljujue vanosti je da se kompleksni poredak moe regulisati samo pravilima, ali ne i naredbama. Sam poredak koji tako izrasta je nepredvieni rezultat individualnih djelovanja. Upravo je to otkrie, da poredak moe biti produkovan spontano, i jasna artikulacija njegove efikasnosti, omoguilo konanu lagitimaciju zahtijeva za individualnim slobodama, i pokazalo zato doktrine poput anarhokapitalizma nisu zahtjev za anarhijom i haosom, ve jedan neoigledan, ali vii red. Teorija spontanog poretka je, uz argument neefikasnosti, po naem miljenju odluujui argument za anarhokapitalizam jer, van svakih etikih rasprava i legitimacija, raskida sa modernim i popularnim poimanjem politike u smislu racionalnog upravljanja ekonomskom reprodukcijom drutva, a koji implicira pretpostavku iracionalnosti ekonomskog sistema, odnosno njegove autonomne neodrivosti. Tvrdnja o iracionalnosti ekonomskog podsistema esto se ilustruje priom o dvije eliane: ako ne jednom prostoru postoje dvije podjednako efikasne eliane zakon trita e ih tjerati ka maksimalizaciji u smislu smanjenja inputa za maksimalan mogui [i kvalitativni i kvantitativni] output. Tako e se, pored ostalog, unutranjim zakonom sistema tendirati ka smanjenju nadnica i poveanju radnog dana i stope izrabljivanja rada to na kraju mora dovesti do revolucije: kada se pree stopa trpljenja radnika oni e demolirati obe eliane i oboriti sistem. Funkcija politikog podsistema je da nadgleda i tripartitnim sporazumima intervenie kod ovakvih anomalija, a funkcija sociokulturnog sistema je da obezbjedi legitimaciju za aktivnosti politikog podsistema, s obzirom da on jasno mora kriti principe kakav je aksiom neagresije i ograniavati slobode. Postojanje politiko-administrativnog sistema i transfer kapitala u to podruje objanjava se dakle nunou linije racionalnog voenja ekonomije od strane politike. Prema datom teorijskom okviru ekonomska struktura kao osnovni pokreta prelaza iz nie drutvene formacije u viu, trai uspostavljanje njoj adekvatne politike infrastrukture i kulturnih sistema. U protivnom se data drutvena struktura raspada i zamjenjuje novom koja je u skladu sa datom takom razvoja ekonomike. Ako sistemi koji stoje na ekonomici nisu u stanju da odgovore zahtjevima nove situacije nastale razvitkom sredstava ekonomike, odnosno ako politiki sistem ne daje dovoljnu koliinu racionalnog
105

usmjeravanja ekonomskom podsistemu, a socio-kulturni sistem ne obezbjeuje potreban nivo legitmiranja politikog podsistema i potreban nivo motivacije za novi ekonomski podsistem, nastupa kriza sistema, koja u krajnjim instancama moe dovesti do eliminisanja sistema i njegove zamjene novom drutvenom formacijom koja je u stanju da obezbjedi potrebni legitimitet i motivaciju.207 Prema kategorijama ove eme marksistika tradicija je interpretirala istoriju ljudskih drutava u fazama prelaza iz jedne formacije u drugu-viu. Ovaj teorijski model zadobija izrazitu aktuelnost ba u svjetlu injenice da se danas globalni kapitalistiki sistem i posebno globalni politiki sistem, ini se, ne razvijaju uporednim tempom, te nema zbora da je mogue i potrebno govoriti o krizi upravljanja. Na bazi te injenice sve su jai zahtjevi za intervencijom i formiranjem neke vrste nadnacionalne vlade. Anarhokapitalizam odgovara tvrdnjom da je ta vrsta kontrole i intervencionizma besmislena, jer linija racionalnog usmjeravanja od strane vlade, ne samo da je nepotrebna, kako to govori argument spontanog poretka, ve je i apsurdna, kako to govori argument neefikasnosti. Za snagu anarhokapitalistikog stava po ovom pitanju, i posebno argumenta o inferiornoj efikasnosti drave, vani dio teorije spontanog poretka je objanjenje da kompleksni poredak za svoje funkcionisanje trai, ali istovremeno i omoguava, iskoritavanje znatno veeg broja informacija, tj. enormno poveava nesvjesno znanje i mo drutva. Teza o neefikasnosti drave sada se nadopunjuje tezom o superiornoj efikasnosti neregulisanog trita. Onaj komplesni poredak koji moe da ostvari najveu iskoristivost kapaciteta usmjeravanja morao bi biti priznat kao superioran. U anarhokapitalistikoj doktrini sredstvo za to je trite i privatno vlasnitvo, koje omoguuje komunikaciju meusobno izolovanih uesnika sistema, i eliminacija politikog podsistema. Planski sistemi su inferiorni jer u uslovima kompleksnosti nije mogue na adekvatan nain usmjeravati sistem, a ukidanje privatnog vlasnitva ukida mehanizam neplanske [nevoene] komunikacije unutar sistema, i uz to sistemu onemoguava znanje. Raspad svih socijalistikih drava istonog bloka dokazuje da se ne radi o nekakvoj sluajnoj istorijskoj ili regionalnoj specifinosti, ve paradigmi koja glasi: kompleksni sistemi savremene ekonomike ne podlijeu mogunosti centralne kontrole i planiranja. Ako je tako neto ikada bilo mogue onda samo u primitivnijoj fazi teke industrije, sa relativno podnoljivim brojem uesnika, dok danas, u svijetu sofisticiranih tehnologija i planetarne ekonomske komunikacije, to nije mogue. Sutina je u prethodno napomenutoj premisi prema kojoj poveanje kompleksnosti sistema stoji u proporciji sa potrebom decentralizacije. Posebno danas, kada se svijet pojavljuje kao jedinstvena cjelina, dakle kada je kompleksnost i proirenje sistema dovedeno do planetarnog maksimuma, i zahtjev za decentralizacijom mora biti postavljen maksimalno, dakle
207 Interpretacija prema: J.Habermas, op.cit., str. 18, i dalje. 106

ka anarhokapitalistikoj secesiji do pojedinca.208 Rothbardovo insistiranje na utemeljenju anarhokapitalistike doktrine na postulatu slobode, a ne na utilitaristikoj premisi, donekle zamagljuje ovu argumentaciju i njen znaaj. Kako smo ve rekli, da bi ona bila ukljuena u anarhokapitalistiku doktrinu, potrebno je jasno razgraniiti da se ovdje ne radi o uvoenju kolektivistike pozicije i utilitarizma u smislu najvee mogue dobiti za najvei mogui broj ljudi, ve se razmatranje odrava na individualistikom nivou: svako sam odreuje ciljeve, svoj humani razvitak, a proraunavanje se odnosi na korelaciju izmeu cilja i njemu adekvatnih sredstava ostvarenja. Efikasnost je utilitaristika samo u smislu individualnih preferencija i uvida, a ne u smislu spolja propisanih korisnosti. Izloeni Hayek-ov argument o objektivno najtanijem uvidu u stvarnost je tako znaajan za ovu poziciju jer objanjava na koji je nain donosilac odluke o alokaciji vlastitih resursa sam u stanju najtanije proraunati efikasnost, naime iz razloga to je (i) najupueniji u okolinu koja ga neposredno okruuje; i (ii) jedini zna svoje preferencije - vrijednosnu ljestvicu rangiranja ciljeva [interesa] koje eli ostvariti, pa su stoga na taj nain organizovane aktivnosti u apsolutnom iznosu uvijek najefikasnije. Aksiom neagresije uva ovaj model djelovanja jer svaki akt koji ne ograniava slobodu drugih definie kao legitiman, i takav da ne moe biti podvrgnut spoljnjoj intervenciji, bez obzira na njegov konkretan sadraj. Radi se, dakle, o formalnom kriterijumu koji ne moe propisivati niti zabranjivati nita konkretno. Formalnost anarhokapitalistikog kriterijuma neagresije ogleda se u tome to je to, kao i svaki propis slinog nivoa optosti, zapravo jedan mehanizam koji obezbjeuje kriterijum suenja ispranjen od svakog konkretizovanog sadraja. Da li je alkoholizam devijantna pojava podlona moralnoj osudi i pozitivnopravnoj sankciji, ne moe se odluiti dedukovanjem iz samog pojma alkoholizma ovjeka, jer to podrazumijeva krenje naela subjektivnosti preferencija i preuzimanje moralne funkcije od strane drave i zakonodavstva, ve samo u formalnom izgledu veze datog ponaanja spram drugih slobodnih individua u strukturi zajednice kojoj pripada. Ukoliko je pijanac tako organizovao svoje pijanstvo da ne ugroava druge, onda njegova odluka da se napije oigledno ne moe biti podvrgnuta pozitivnopravnoj sankciji, ali niti ak i bilo kakvoj etikoj osudi, bez obzira na moralno snebivanje propovjednika vrline, jer pijanac sam bolje od njih moe odvagati vlastiti alkoholizam. Pornografija je stvar pornografa i njegovih eventu208 Fukujama Frensis, Kraj istorije i poslednji ovjek [CID, Podgorica 2002], str.51-64. Planski argument tvrdi da je konkurencija u sloenosti zapravo samo drugo ime za haos, te da je eventualno primjenjiva samo u krajnje jednostavnim sistemima. Prema popularnom miljenju, koje se najee pripisuje Monteskjeu, velike dravne sisteme mogue je upravljati samo autoritarno, dok demokratija, naroito neposredna, moe da funkcionie iskljuivo u relativno malim politikim jedinicama. Iskustvo neposredne demokratije vezano je za period antikih i renesansnih polisa nasuprot kome stoji snana drava modernih uspjenih nacija, npr. Rusija, za vrijeme Putina. [up: N.Kecmanovi, Politika, drava i mo, str.107] 107

alnih istomiljenika-potroaa. Poenta je da je tumaenje pornografije kao dobra ili zla, sasvim irelevantno za libertarijansku poziciju to svako pojedinano mora odluiti za sebe i to i jeste smisao slobode. Jedini posao legalne sile je da zatiti od nasilnog nametanja bilo kog, pa i takvog proizvoda. Primjena prohibicionih mjera na pornografiju oito znai agresiju na vlasnika prava, prava proizvodnje, razmjene, kupovine, itd.209 Isti princip vrijedi i za fenomen poplave nasilja na medijima, koja esto povlai za sobom apele za cenzurom, jer potencijalno podstie na zloine. Meutim, Rothbard kae da cenzurisati neto zato to moe dovesti do nelegalnih akcija, znai preuzeti pravo na cenzurisanje svega. Po njegovom miljenju opet se radi o tipinoj legitimaciji intervencionistikih mjera po modelu ex post korisnosti dakle pogrenom metodolokom pristupu. Sa pozicije anarhokapitalizma sam sadraj, dakle ubistvo [alkoholizam, narkomanija, prostitucija, lijenost, svetost, potenje], uopte se ne uzima kao referenca, ve samo odnos u kome se taj sadraj konkretizuje: Prostitucija je dobrovoljna prodaja radnih usluga i vlada nema pravo da zabrani ili ogranii takvu prodaju.210 Podruje cenzure ogranieno je na podruje interakcije izmeu individua, ali ne moe zadirati u podruje same individue. To podruje mora ostati nedodirljivo, jer samo ta individua sama moe proraunavati i vrednovati ta je za nju najbolje, pa bilo to ak i eutanazija, prostitucija, ili alkoholizam. Spoljnja intervencija u interakciji izmeu pojedinaca ne moe biti usmjerena ni na kakvo drugo podruje do na obezbjeivanje nenaruavanja slobode drugog da sam proraunava svoje korisnosti, i odatle izvedenog uslova potovanja postignutih ugovora. Zatitarske agencije mogu intervenisati samo u sluaju, na primjer, silovanja, ali ne i u sluaju prostitucije. Pretpostavka anarhokapitalizma je da paternalistiko propisivanje heteronomnih normi uniava ljudsko bie implicitnom tvrdnjom nezrelosti, a sa druge strane, optereuje znanje veim zahtjevima nego to ono moe podnijeti: ex ante proraunljivou ta je za koga korisno. Jedini metod je pustiti svakog da ponaosob odredi korisnost, te da na osnovu ex post razvoja ocijeni kvalitet svojih predvianja. Ovdje se anarhizam spontanog poretka oslanja na argument konstitucionalne ogranienosti ljudskog znanja, po kojem ovjek ne moe efektivno poznavati vie od jednog malog dijela ire drutvene zajednice kojoj pripada, onaj dio koji ga neposredno okruuje.211 Ljudsko bie nikada ne moe imati saznanje o posljedicama koje njegovo djelovanje ima za cjelinu. Upravljaka nauka je striktno posmatrano nemogua. Proraunljivost i korporativno upravljanje moe se primjeniti samo na
209 Rothbard, M., For a New Liberty, str.103-104. 210 Rothbard, M., For a New liberty, str.105-106. W.Blok, u tekstu Libertarijanizam i libertinizam, doputa da se postavi moralna osuda ovih inova, ali ne i pozitivnopravna sankcija. On vrlo karakteristino objanjava tu poziciju: samo zato to ne elimo da strpamo pornografa u zatvor ne znai da moramo da volimo ono to on radi. Naprotiv, potpuno je dosledno braniti njegovo pravo da se bavi takvom profesijom a istovremeno prezirati njega i njegove postupke 211 F.A.Hayek, Individualizam i ekonomski poredak, [FPN, Zagreb 2002] 4., str.14, i 5. 108

neposredna dejstva i kratkorone susjedne uinke, a ostalo su oekivanja i prognoze, koje se mogu verifikovati kao tane ili netane tek ex post facto. S obzirom da vlade ne mogu imati uvid u projektovane budue tokove sistema, ne mogu ni proraunavati poeljne razvoje situacija za pojedince. Zato je paternalistika intervencija vlade ne samo nelegitimna, jer kri postulat subjektivistike teorije vrijednosti o nemogunosti poznavanja preferencija drugih ljudi, ve, kako je pokazala Misesova teorija vlasti i besmislena.212 Pozivajui se na J.S. Mill-a anarhokapitalisti poruuju: ni pojedinci ni vei broj ljudi nemaju pravo da drugom ljudskom biu zrelih godina propisuju ta treba da radi sa svojim ivotom ako se to tie njegovog linog dobra. On je taj ko je najzainteresovaniji za sopstvenu dobrobit.213 Oni time tvrde da je intervencija vlade i nelegitimna, i neefikasna, i apsurdna. Za ovu je stvar korisno podsjetiti se na argument kojim je, u svojoj kritici planskih sistema, Hayek nastavio i razradio Mises-ovu argumentaciju. Hayek je ukazao da ta vrsta organizacije drutva u korijenu promauje samu postavku pitanja. Naime, socijalistiki planeri postavljaju pitanje u formi da li je, i na koji nain, u situacijama kada raspolaemo svim potrebnim informacijama [o proizvodnji, resursima, potroaima, itd.], mogue korektno proraunavati kretanje sistema? Meutim, pravo pitanje je kako uopte doi do tih informacija? Upravo to je smisao trita i sistema cijena: spontano stvorene trine cijene informiu trine subjekte ex post o konzistentnosti njihovih individualnih planova. Trite funkcionie tako to se na strani ponude pojavljuju prodavci proizvedenog, a na strani potranje postoje kupci koji isporuuju zahtjev za proizvodnjom neega. Smisao teorije ravnotee je nestatiki odnos izmeu informacija na ove dvije strane, odnos koji je posredovan novcem [cijenama]. Faktor neproraunljivosti ovdje je zadat u formi sistema kompetitivnosti [kao to su, npr., ispit ili fudbalska utakmica], ija se neproraunljivost ogleda u nezadatosti krajnjeg ishoda, a konkurencija u sistemu cijena je metod kako doi do odgovora. Oito je da bismo, u apstraktnom sluaju posjedovanja svih informacija o sistemu, tj. svih ulaznih podataka mogli sa izvjesnou proraunavati ishod, ali poenta je upravo da te informacije nikada ne moemo kompletirati.214 Zato nam je potrebna teorema aposteriorne vjerovatnoe, ili raun sree [Bentham]. Rothbard ovo objanjava ilustujui znaenje Mises-ove prakseologije, i istovremeno apsurdnost neoklasinih monetarista, na primjeru ovjeka koji eli da kalkulie generalno ponaanje cijena u sljedeih par godina.215 Taj ovjek raspolae optim ekonomskim zakonom da e, ukoliko se povea ponuda novca, a potranja za novcem ostane ista, cijene rasti. Ako bi elio postii kompletan proraun
212 M.Rothbard, The Present State of Austrian Economics, str.24. 213 Mill John Stuart, O slobodi [Filip Vinji, Beograd 1988], str.106. 214 F.A.Hayek, Konkurencija kao pronalazaki postupak, 2. Up.: M.Rothbard, ta je slobodno trite, na http://www.mises.org. [tekst je preuzet iz: The Fortune Encyclopedia of Economics, David Henderson (ed.), Time Warner, 1993, str. 636-639]. 215 M.Rothbard, The Present State of Austrian Economics, str.11-12. 109

on bi morao znati ne samo taj zakon, ve i buduu koliinu novca na tritu [to je mogue], ali i to koliko e novca ljudi eljeti, odnosno znati budue individualne elje ljudi [to nije mogue]. Meutim, to to nije mogue ostvariti kompletan uvid u stvarnost i budue dogaaje ne znai da je ovdje u pitanju krajnji agnosticizam i nihilizam, ili, kako Rothbard kae, anti-ekonomizam. Naprotiv, u prethodnom primjeru jasno je razgranieno ta se moe objektivno znati, a ta ne. Zato Rothbard opet izraava rezervu prema izvjesnom pasivitetu u hajekovskoj ulozi poduzetnika 216 , koji je, usljed Hayek-ove prenaglaenosti konstitucionalne ogranienosti znanja, sveden na defanzivnu funkciju reakcije na signale trita, dok je u misesovskom konceptu akcenat stavljen na akciju na bazi razuma, tj. pravilnog poimanja obima onoga to se razumom moe obuhvatiti. Pripisujui Hayek-u II anti-racionalistiku poziciju Rothbard je moda i prvi od znaajnih mislilaca koji je skrenuo panju na problematinost poistovjeivanja Hayek-a i Mises-a u debati o socijalistikoj kalkulaciji, i uopte hajekovskog preuzimanja Mises-ove kritike socijalizma. Naime, Mises je postavio pitanje u formi ekonomske kalkulacije217 i ljudskog djelovanja, a Hayek u formi problema znanja.218 Iz istih razloga Rothbard je kritian i prema Hayek-ovoj upotrebi termina koordinacija, koji ovaj koristi da opie djelovanje trita, cijena i konkurencije na racionalitet izbora. Naime, neprecizan termin koordinacija unosi zabunu jer kao da podrazumijeva da se ostvaruje realna koordinacija, u smislu da ljudi dobijaju informacije koje im omoguavaju da predvide budue dogaaje i da se postave prema njima. U stvarnosti, meutim, to se ne dogaa na takav nain. Metod konkurencije funkcionie na taj nain to A proraunava svoje trokove proizvodnje dobra koje proizvodi [radne snage, sirovina, sredstava proizvodnje, amortizacije, itd.] i predlae na tritu odreenu cijenu koja ukljuuje poveanje za profit koji A ostvaruje. On tek reakcijom trita [ex post], tj. kupaca B, C, D ... moe dobiti informacije i o tome da li su njegove kalkulacije tane, tj. koja bi bila tana vrijednost procesa, a i o tome da li su njegovi konkurenti radili bolje. On se kocka. Poenta misesovske prakseologije, prema Rothbard-u, je u stavu da u svakoj pojedinanoj razmjeni svaka individua uestvuje samo zato to ona djeluje svjesno, i to joj njen razum govori da e joj biti bolje ukoliko napravi tu razmjenu nego ukoliko je ne napravi.219 U tom, i samo u tom smislu, Mises je racionalist. Ali razum nije u stanju da naini apsolutne kalkulacije i unaprijed obezbjedi rjeenje. Unaprijed nije mogue posjedovati takve
216 Ibid, str.14-15.; i takoe, str.25-26. 217 L.von Mises, Socialism, op.cit., naroito: str.117-125. 218 Ibid, str.19-31, i dalje, naroito ftn.44 na str.25. Oko ovog pitanja u zadnje se vrijeme povela opsena polemika [up.npr: HH.Hoppe, Socialism: A Property or Knowledge Problem?, u: The Rewiev of Austrian Economics Vol. 9, No. 1.], ali za opti tok naeg spisa prihvatljive su obe varijante, pa ne moramo ulaziti u detalje ove, inae vrlo interesantne i principijelno vane rasprave, i u izlaganju variramo obe pozicije. 219 M.Rothbard, The Present State of Austrian Economics, str.24. 110

informacije. Koordinacija se ne odnosi primarno na budue dogaaje, ve prole. Budui dogaaji su prognoze na osnovu iskustva prolosti i anticipacije budunosti, i upravo zato su, po miljenju Rothbarda, termini misesovske praksologije, naroito aksiom akcije, adekvatniji za opis trinog procesa i kreativnu ulogu poduzetnika.220 No, bez obzira na ovu specifinu primjedbu, i Rothbard polazi od toga da jedino sistem slobodnih cijena omoguava racionalitet u sistemu. Ovo se odnosi na kompletnu liniju proizvodnje, tj. ekonomske reprodukcije drutva, a ne samo na finalni proizvod, ve dakle, i na podruja inputa, tj. sirovina i sredstava za proizvodnju. Tek sistem cijena valorizuje odgovore na pitanje ta da se proizvodi. Bez obzira to su neke planske ekonomije, posebno u prvim fazama svog pokretanja, mogle da postiu visoku stopu efikasnosti proizvodnje apsurdna poenta je da one u stvari nisu proizvodile ono to ljudi trae. Anarhokapitalizam se poziva na ovu argumentaciju kada tvrdi da i najdemokratskija vlada, u onoj mjeri u kojoj zauzima prostor od trita u drutvenoj interakciji, radi protiv elja pojedinaca, u najboljem sluaju u skladu sa eljama veine, a neuporedivo ee sa birokratskom interpretacijom volje veine. Mjera postojanja prinude je mjera nemogunosti saznanja ta ljudi hoe. Najee se ova argumentacija potee kao kontrargument protiv primjedbe nezajaljivosti egoizma u free market drutvu formula sluanje potroaima pokazuje da sistem, naspram utopistikih alternativa, favorizuje racionalnu i stvarnu kooperaciju. Ali ova je argumentacija jo vanija u kontekstu problema proraunljivosti. Ako hoemo neto da prodamo drugom ovjeku, onda moramo saznati i uvaiti [aksiom neagresije] ta taj drugi ovjek eli. Kako se to moe saznati? Naprosto ponudom i konstatovanjem spremnosti ljudi da za ponueno plate cijenu koja odgovara proizvoau. Sistem cijena dakle omoguava da se odgovori i na pitanje Kako da se proizvodi, pod uslovom da pokriva i podruje postojanog kapitala, odnosno da u sistemu postoji privatno vlasnitvo ljudi nee proizvoditi neto ako je cijena na izlazu takva da ne ukljuuje profit i donosi gubitke. Sistem trine konkurencija sadri i dodatnu vanu informaciju za proizvoae, naime informaciju o tome da li neko drugi od proizvoaa proizvodi dati proizvod efikasnije, odnosno u kojoj mjeri je vlastita kalkulacija ulaznih parametara prevladana [nekonkurentna] i trai poboljanje. Proizvodnja, posmatrana kao ekonomski, a ne kao inenjerski problem, nije samo pitanje o najkvalitetnijem zadovoljavanju neke potrebe, ve pitanje o najracionalnijem zadovoljavanju te potrebe u uslovima datih resursa. Jedan popularni primjer D.Boaz-a govori o tome da je jasno da bi stubovi za rasvjetu bili kvalitetniji da su umjesto od aluminijuma izraeni od titanijuma, ali u uslovima oskudnosti resursa [i aluminijuma i titanijuma] resurs titanijuma moe biti upotrebljen na zadovoljavanje neke vie vrednovane potrebe. To saznajemo tako to e se omjer cijena/potreba na tritu formirati tako to e se
220 D.Gordon, The Essential Rothbard, str.26-35. 111

svi koji imaju potrebu za stubovima odluiti za one od aluminijuma, a uteenu razliku u cijeni utroiti na realizaciju neeg drugog. Informacija sadrana u cijeni, iako na prvi pogled djeluja kao da je informacija kotanja za potroaa, u stvari je primarno informacija za proizvoaa. Proizvoai su informisani ta su potroai spremni da plate za neki proizvod, a potroai su informisani da li su proizvoaima isplative, pod datim uslovima proizvodnje, realizacije takve tranje. Austrijska teorija cijena je vana stavka ove prie zato to insistiranjem na subjektivistikim preferencijama potroaa jasno objnjava zabludu proizalu iz tzv. objektivistikih teorija cijena, po kojima je, na primjer, cijena odreena trokovima proizvodnje uveano za profit.221 Da je to tako onda bi ideja proraunavanje ekonomskog toka bila principijelno i teorijski mogua, bez obzira na sve praktine tekoe vezane za kompleksnosti savremene privrede. Meutim, upravo injenica da cijena zavisi od potranje, a ne od objektivnih vrijednosti inputa, konano onemoguava ideju ekonomske kalkulacije ex ante: nemogue je unaprijed znati elje ljudi. Vidimo da znanje potrebno za alokaciju, ne samo da nije unaprijed saznatljivo, ve takoe nije i ne moe biti centralizovano, ve je difuzno razasuto meu lanovima drutva. Ideja koja stoji u pozadini spontanog poretka je da su znanja lokalizovana, pa odluke trebaju donositi oni koji su najbolje upoznati sa vrijednostima parametara u konkretnim okolnostima trenutka i mjesta, tj. neposredni sudionici, a ne centar [vlada]. Time se omoguava najpotpunija upotreba resursa. Odluujui prigovor ovakvoj teoriji spontanog poretka formulisan je jo kod Platona: kako takav sistem, koji decentralizuje odluivanje, moe uesnicima obezbijediti uvid u cjelinu [u kojoj se sluaj dogaa kao pojedinani fragment],222 jer je tek nakon tog uvida mogue kompletirati znanje potrebno za maksimalnu efikasnost. Ovdje imamo verziju klasinog platoniarskog problema odnosa optosti i pojedinanog. Poenta ideje spontanog poretka je da pojedinac uopte ne mora imati uvid u cjelinu, ve samo u reflektovanje tokova cjeline na njegovu uu oblast: on ne mora znati planetarni tok koji dovodi do smanjenja potranje za njegovim proizvodom, ili razloge koji dovode do poskupljenja nekog od ulaznih faktora u procesu proizvodnje koji on primjenjuje, ve u stvari treba samo konstatovati [dovoljno brzo] da se to deava i reagovati. To mu omoguava trite i to i jeste skrivena funkcija sistema
221 Ovdje se najee pruzimaju klasini prigovori protiv radne teorije vrijednosti: vrijednost novotkrivenih resursa [ija je vrijednost oigledno enormno vea od uloenog rada]; injenicu razliite vrijednosti istog proizvoda u razliitim drutvima; vrijednost rijetkih dobara [npr. Pikasovih slika]; i posebno na Marx-ovu kategoriju drutveno potrebnog radnog vremena, koja po miljenju anarhokapitalista na mala vrata uvodi trini laissez faire mehanizam u samu Marx-ovu teoriju. [Up.npr: Nozick, R., Anarhija, drava i utopija, str.331-344] Meutim, ini nam se da je neadekvatnost ovog prigovora Marx objasnio u Grundrisse, na odlinom primjeru perpetuum mobile: radi se o tematici upotrebne vrijednosti, ali ne i razmjenske vrijednosti. 222 Sam Hayek priznaje: neposredno zainteresovani za odreeni problem nisu nuno najbolje sudije interesa drutva u cjelini [Put u ropstvo, str.120]. Stoga anarhokapitalistiki stav ukljuuje: drutvo je apstrakcija. 112

cijena: kompletne informacije, od sirovina, radne snage itd., do potranje, sadrane su u jednoj cifri - cijeni. Ukidanje privatnog vlasnitva nad sredstvima za proizvodnju uskrauje metod pribavljanja informacija [i znanje i kalkulaciju] sistemu i stoga osuuje planske poretke na propast. Eliminacija privatnog vlasnitva i trinog mehanizma centralnim vlastima uskrauje epistemoloko sredstvo informisanja i planeri u stvari planiraju na sepo.223 Rothbard ponavlja ovu klasinu dijagnozu austrijskih ekonomista prema kojoj je socijalizam principijelno nemogu sistem, jer rjeenje u okviru planskih sistema nije mogue zato to podaci od kojih poinje kalkulacija ne mogu biti posjedovani, na nain kako sistem implicira. U tom kontekstu Rothbard je skrenuo panju na specifian znaaj crnog trita u SSSR-u, kao i kakve-takve ukljuenosti sovjetske ekonomije u planetarni ekonomski sistem, kao onih faktora koji su omogouavali sistemu da se uopte na neki nain orjentie i bar nakratko odri. Kada je Gorbaovljeva kao prvi od zadataka reforme postavila iskorjenjivanje korupcije, crnog trita, i ubrzanje privrede, dovela je do usporavanja i sloma upravo zato to je unitila i onaj jedini preostali dio racionaliteta u sistemu crno trite.224 Kako smo ve naglasili u argumentu neefikasnosti drave, ovo izlaganje efikasnosne superiornosti slobodnih drutava, po naem miljenju je od fundamentalnog znaaja za anarhokapitalistiku doktrinu jer omoguava da se sloboda ne posmatra kao metafizika vrijednost, vrijednost per se koja ne trai nikakvo objanjenje, ve da se sloboda zasnuje na premisama racionalnosti i egoistinosti. To je vano jer je ve standardan prigovor libertarijanistikim doktrinama, kojem smo i mi skloni, taj da one neutemeljuju naela koja proglaavaju svetim, ve ih samo proglaavaju.225 Takoe, kako smo ve rekli, u prethodnom izlaganju sadran je odgovor na estu ali pogrenu primjedbu upuenu anarhokapitalizmu, naime da je takav model drutva mogu samo u relativno malim zajednicama, dok u kompleksnim drutvima kakva su dananja, sistem trai neku vrstu kontrole. Mises-Hayek argument tvrdi upravo suprotno: stepen decentralizacije i free market ekonomije direktno je proporcionalan kompleksnosti sistema.
223 D.Boaz,op.cit.,str.155. 224 J.Gray, op.cit.,str.157-158. Up.: M.Rothbard, Mo i trite, str.33-38, i: For a new Liberty, str.198199. 225 Vidi npr.: Nagel Thomas, Libertarianism without foundation [u: The Yale Law Journal, vol. 85, god.1975, str.136-151]; i takoe: R.Plant, op.cit., str.96-111. J.Buchanan, u Granice slobode [ftn. 2, str.241] daje vrlo vanu opasku na tu temu, kada priznaje da Rothbard-ovo rjeenje problema prinude u anarhiji principijelno moe da funkcionie, tj. anarhija radi, premda je tako postignuta integracija krhka, ali da Rothbard-ovo pristup ne uspjeva da se izbori sa problemom poetnog definisanja prava. Kljuni problem anarhije nije u tome to dolazi do konfliktne situacije, tipa one kada se Robin Hud i Mali Don nau na mostu, ve zbog problema neizvjesnosti u pogledu pitanja koja e se struktura prava primjenjivati na razrjeenje konfliktne situacije. [str.37-39] Po miljenju Buchanan-a, Rothbard-ova rasprava odvija se u opsegu tema postkonstitucionalnog ugovora, dok teme konstitucionalnog ugovora postulira. [str.54 i dalje] 113

Odluujui stav o ogranienom opsegu ljudskog znanja i moi kalkulacije koje je konstitucionalno ogranieno, implicira neke bitne zakljuke za konstituisanje takvom poretku adekvatnog moralnog, ali i pravnog sistema.226 U moralnom podruju to je osnova skromnosti libertarijanaca na osnovu koje oni brane aksiom neagresije i koncept tolerancije: s obzirom da niko nema, i ne moe imati, apsolutni uvid u stvarnost i smisao svijeta, niko nema ni pravo da namee vlastitu interpretaciju vrline, moralnosti itd., drugima. Moralni relativizam nije izraz slabosti doktrine, ve dosledna konsekvenca stava o konstitucionalnoj ogranienosti. to se tie pravnog poretka, prvo to je jasno je to da upotreba sile ostaje nelegitimna bez obzira u ime kakvih ideala se potezala - svaki sistem spekulativno postavljenih normi je nesavren. Drava kao ekskluzivitet moi po sebi radi upravo to: oktroie volju jednog broja ljudi svim ostalima, prethodno je umotavajui u lano ruho apsolutnosti i nepogreivosti, ili bar demokratske legitimnosti. Drugo, najbolja rjeenja se konstruiu jedino na osnovu iskustvenog filtriranja podranog razumom. Kako smo vidjeli, radikalna linija libertarijanaca formulie stav po kome potreban pravni sistem uopte ne mora povlaiti dravu, s obzirom da se elementarni opti rigori mogu konstituisati odozdo: prostom odlukom zainteresovanih strana da prihvate normativni okvir date zajednice i arbitrau u sluaju kada razrjeenje nije mogue dostii bilateralno. Minimalni uslov prihvatanja nezavisne arbitrae je dovoljan da sistem proradi, a potrebna prinuda se moe lako obezbjediti sistemom konkurencije sigurnosnih agencija. Optimizam da je takav konsenzus mogue oekivati zasnovan je na uvjerenju u racionalitet ljudskog bia.

226 Up.: M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.17-18. 114

Teorija kriza
O budunosti globalnog kapitalistikog sistema: ja, naime, predviam da je njegov raspad neminovan. [Soros Gerge, Kriza globalnog kapitalizma, Rabic, Sarajevo 1999, str,116]

U predhodnom odjeljku ilustrovali smo na koji je nain ideja spontanog poretka temeljna filozofska podloga anarhokapitalizma. Kako ga mi razumijemo, u pitanju je jedna interpretacija teorije sistema koja je u stvari dvoslojna hipoteza o autoregulaciji sistema, i o permanentnom rastu kapaciteta sistema.227 Problem u anarhistikoj metafizici i teoriji sistema, ogleda se u tome to nisu u pitanju nesporne hipoteze, i mnogi smatraju da kompleksni sistemi nisu niti ravnoteni, a nisu ni stalno-progresivni. U konkretnoj drutvenoj stvarnosti ta se vrsta teorije sistema manifestuje kao permanentno obnavljanje kriza funkcionisanja sistema. Formuliui ovaj argument hoe se afirmisati tvrdnja da je popularna paradigma o samoodrivosti globalno plasiranog neregulisanog kapitalizma, izraena u klasinom stavu prema kome trita tendiraju ravnotei [equilibrium-u], pogrena i da se ne deava, ve naprotiv, ono to se zbiva jeste prijetea dezintegracija u formi sve veeg raspona kriza i uspona, usljed ega je kapitalistikoj bazi oigledno potrebna neka vrsta regulative iz politike i socio-kulturne sfere. Pri tome se argument ne odnosi na kon227 Meutim, obe ove tvrdnje po svemu sudei su u kontradikciji bar sa vladajuim fizikalnim modelom univerzuma. Teorija Velikog praska univerzum posmatra kao sistem koji se ili: (i) bezgranino iri do entropijske smrti; (ii) bezgranino iri do raspada na atomske i subatomske estice; (iii) iri do momenta kada gravitaciona sila nadvladava i ponovo poinje da sabija materiju ka prvobitnoj kugli. Bilo koja od ovih alternativa nije jasno spojiva sa anarhistikom interpretacijom spontanog poretka, izuzev atributa aracionalnosti tog toka. Mada to nije vidljivo na prvi pogled, jer spontani poredak ukljuuje u sebe tok, tj. istoriju, prezentovana metafizika podloga anarhokapitalizma ipak je zasnovana na jednoj, u izvjesnom smislu statikoj slici svijeta. Nije na primjer sluajno da neki anarhokapitalisti naglaavaju izvoenje kant-lokovskog koncepta vlasnikih prava iz post-njutnovske argumentacije. [Vidi npr.: M. Verhaegh, A priori vlasnitva na: http://www.katalaksija.com] Izvjesnu neusklaenost hipoteze ravnotee i rasta sa savremenom fizikom je zanimljivo konstatovati, jer se teorija ravnotee u ekonomiji, i uopte itava klasina kola ekonomske misli, najee vezuje uz pogrenu analogiju sa njutnovskom fizikom, koja ide dotle da se ekonomija tretira, ne vie kao drutvena nauka, ve kao ogranak fizike, to je stav koji je i sam Rothbard kritikovao i osporio upozoravajui da on pravolinijski vodi ka mehanicistikim zakljucima lanog racionalizma. [up.npr.: Stolyarov Gennady, The Compatibility of Hoppes and Rothbards Views of the Action Axiom ; u: The Quarterly Journal of Austrian Economics, vol.X, no.2, summer 2007, str.45-62] Vidjeemo da je Rothbard zagovarao ideju dinamike ravnotee i ciklikog rasta, kao varijantu ravnotee konzistentnu sa vladajuim modelom univerzuma. 115

kretni istorijski oblik kapitalistike reprodukcije, ve na tvrdnju da je kapitalizam, kao i svaki drugi sistem, imanentno nestabilan. Naime, permanentno obnavljanje kriza u okviru kapitalistike proizvodnje kao da nedvosmisleno potvruje validnost ove pretpostavke. U tom kontekstu je posebno savremena kriza interesantna za na argument, jer se dogaa u uslovima kada sistem nije bio ugroen egzogeno, nekom alternativnom doktrinom spolja, ve nezdravim unutranjim tendencijama i razvojima. Meutim, vidjeli smo da anarhokapitalizam osporava takvu tvrdnju teorijom po kojoj se defektnosti unutar sistema produkuju spoljnom [vantrinom] intervencijom, te da sam po sebi sistem ne pati od anomalija. Problem sa ovim argumentom je da on, generalno posmatrano, djeluje sasvim kontraintuitivno, teorijski je sporan, a u izvjesnom smislu protivrjei snanom istorijskom argumentu samih anarhokapitalista, kakav je onaj prema kome je period liberalnog kapitalizma XIX vijeka period pravolinijskog progresa, to, ini se, nije podrano istorijskom evidencijom. Naprotiv, i u tom periodu javljale su se izrazite krize i nestabilnosti, neuslovljene spoljnjim faktorima, pa bi se, prema tome, morala priznati unutranja nestabilnost trita.228 Ako je, istorijski posmatrano, sistem ikada bio osloboen kriza, to je bilo samo u periodu samog poetnog uspostavljanja kapitalistike ekonomije, kada je, posebno u SAD, ponuda resursa [naroito izvornih] bili znatno vea od potranje, pa su resursi davani i osvajani u privatno vlasnitvo po isto lokovskom modelu. U toj istorijski stvarnoj ekonomiji Robinsona Krusoa rast je zapravo proporcionalan poveanju broja stanovnika, tako da je sistem zaista stabilno rastui. Ali sve do take kada se otok prenaseli do pojave konkurencije otprilike podjednako talenentovanih stanovnika u istim oblastima i djelatnostima. Tada djelovanje konkurencije poinje da pokazuje iracionalnosti u sitemu. Meu prvima koji je kritikovao anarhokapitalizam sa pozicije koju ovdje predlaemo je jedan od gurua modernog kapitalizma, George Soros. Soros preuzima stav da se moderno drutvo, preputeno mehanizmu trita, nee kretati ka stanju ravnotee, kako to postulira klasina ekonomska teorija i koncept savrene konkurencije, ve e, kao i samo trite, imati tzv. boom/bust tok koji je izrazito nestabilan. Prema ovom modelu nestabilnost boom-bust toka ima osam osnovnih podruja, mada nuno sve faze ne moraju postojati, a tok ne mora uvijek biti ekstremno
228 Perelman Michael, The Natural Instability of Markets [St.Martins Press, New York 1999], posebno str.27-45, prema kome se krize uzrokovane strukturom samog kapitalizma, a ne nekim vanjskim faktorima [regulacija, ratovi, epidemije, i sl.] mogu fiksirati u sljedeim godinama: 1825, 1847, 1857, 1866, 1873, 1882, 1890, 1907, 1914, 1921, 1929, 1937, 1946, 1954, 1958. Za saet prikaz razliitih verzija strukturalnog modela objanjenja kriza up. Stojanov Dragoljub, Ekonomska kriza i ekonomska politika [Informator, Zagreb 1985]. Ciklini tok kriza u finansijskom sektoru odlino je opisan u djelu: Kindleberger Charles P., Aliber Robert, Najvee svjetske finansijske krize [Masmedia, Zagreb 2006]. Za rekapitulaciju ovih izlaganja vidi: A.Savanovi, Ekonomska kriza kao kriza politike paradigme, str.109-111. 116

polarizovan [kriva a], ve se ponekad deava kao vea simetrija izmeu rastue i opadajue faze [kriva b] :

1. Incijalna faza u kojoj preovlaujui trend jo nije uoen; 2. Period akceleracije kada je trend prepoznat i intenziviran refleksivnim djelovanjem preovlaujue predrasude; 3. Period testiranja u kome se nakon poetnih kolebanja i eventualnog pada rast ipak zadrava; 4. pojaani poetni uspinjui tok; 5. Trenutak istine kada stvarnost vie ne moe podravati pretjerana oekivanja; 6. Period sumraka, u kome se nastavlja kretati po inerciji iako je ve jasno stanje stvarnosti; 7. Taka prelaza, kada se trend okree prema dolje i kada predrasuda mijenja trend; 8. slom.229

Ovaj dijagram na vrlo slian nain preslikava model i faze koje je Marx opisao na primjeru pamune krize 1861-1865, sa njenom predistorijom od 1845: 2.Doba cvetanja [1845]; 3. Otpoinju albe [1846] i novana kriza [1847], takoe i poveana tranja za pamukom; 4. Posao je ponovo oiveo [1848] i bivao sve poletniji [1849]; 5. Neprekidno glatko poslovanje [1950]; 6.Depresija pamune industrije [1953] i prekomjerna proizvodnja, itd.230
229 Pored itavog niza intervjua i tekstova, ovaj koncept je izloen i u intrigantnoj knjizi Kriza globalnog kapitalizma iz 1999. god. [str.72-73, up. str.137-139]. U kasnijim izlaganjima Soros je, sasvim nas evocirajui na slina Marx-ova i Engels-ova predvianja iz njihovog vremena, poeo govoriti o svim dosadanjim boom/bust procesima kao segmentima jednog velikog super-boom procesa. Npr. u kolumni za Financial times od 23. januara 2008, komentariui aktuelnu berzansku krrizu na svjetskim tritima, Soros iznosi hipotezu da se zapravo radi o nekoj kasnoj taki, moda 5, 6 ili 7 globalnog super-boom-a. Bez intervencija meunarodnih institucija sistem bi se do sada raspao u bar etri prilike: 1982, 1987, 1994, i 1997 godine. Up. odlian tekst na tu temu: Kolko Gabriel, Ekonomija avoljeg egrta [u: Le Monde diplomatique, br.12. oktobar 2006]. 230 K.Marx, Kapital, III, str.1242-1253. god. Up.: Stojanov Dragoljub, Suvremenost Marxove teorije ekonomskih kriza: nenauene lekcije povijesti [na http://www.rifin.com]. Opirna analiza ovog modela u: Mandel Ernest, Rasprava o marksistikoj ekonomiji I [Veselin Maslea, Sarajevo 1970], str.392-436. 117

Nasuprot anarhokapitalistikoj argumentaciji, kao osnovni uzrok takvog ciklinog kretanja sistema mogu biti detektovane strukturalne anamalije u samom kapitalizmu. Najee se u tom smislu navodi kapitalizmu imanentan zahtjev za sve veom produkcijom, koji odvodi sistem u krizu hiperprodukcije i/ili tzv. paradoks realizacije.231 Kriza hiperpodukcije je neminovna pojava u kapitalistikom sistemu, naroito kako ga anarhokapitalisti razumijevaju, naime kao sistem permanentne borbe interesnih monada, kroz produktivnu djelatnost talenata i stalni rast. Meutim, po miljenju Sorosa, marksistiki orjentisani ekonomisti uvjerljivo su pokazali da hiperprodukcija de facto prije ili kasnije izbacuje sistem iz ravnotee. Naime, hiperprodukcija znai poveanje efikasnosti proizvodnje kroz sve veu modernizaciju sredstava za proizvodnju, tj. porast tzv. organskog sastava kapitala, i pojaanu specijalizaciju. Ovdje je bitno da hiperprodukcija nuno izbacuje sistem iz equilibriuma, jer prenatrpava trite veom koliinom proizvoda nego to je trite u stanju da apsorbuje. Konkurencijom nametnuta sve vea specijalizacija i modernizacija povlai sve veu meuzavisnost proizvoaa, i stoga dovodi do monopolnih struktura i koncentracije kapitala u megapreduzeima koja omoguavaju enormno poveanje proizvodnih kapaciteta. Modernizacija se jedne strane, tendira ka smanjenju potrebe za radnom snagom, a sa druge strane omoguava enormnu efikasnost produkcije. Hiperprodukcija izbacuje na trite prevelike koliine proizvoda, koje trite vie ne moe apsorbovati, ne samo zbog broja proizvoda ve i zbog smanjenja potranje usljed smanjene potrebne zaposlenosti 232 , pa se proizvodi sve tee prodaju, ili kako je Marx rekao, oteano je pretvaranje kapitala iz robnog u novani. Sa jedne strane sniava se cijena proizvoda i smislenost proizvodnje, a sa druge strane smanjuje potranja pa tako opet smanjuje racionalnost proizvodnje. To opet znai da su redukovane i mogunosti akumulacije, a istovremeno je, usljed smanjenja raspoloive novane mase, povratno smanjena i potranja za proizvodima, ime se dolazi u situaciju daljnjeg neminovnog smanjenja proizvodnje i poveanja nezaposlenosti [na kraju Velike krize 1933. godine, broj nezaposlenih dostigao je cifru od 30 miliona, a u nekim zemljama iznosio stopu od skoro 20%]. Nezaposlenost opet dalje pojaava smanjenje potranje, jer je sve vei broj ljudi onemoguen da troi, odnosno da kupuje na tritu, pa se tako cikliki pojaava zahtjev sistema za redukcijom proizvodnje, itd.233 Uzroci nezaposlenosti ilustruju
231 Za prikaz logike strukture ovog Marx-ovog argumenta up.: A.Savanovi, Ekonomska kriza kao kriza politike paradigme, 3. 232 Up.npr.: osi Bogdan, Ekonomske krize hiperprodukcije [u: Politika ekonomija kapitalizma, Informator, Zagreb 1983, str.345-374] 233 Kejnezijanska tvrdnja o nunosti intervencije drave, kao opteg kapitaliste, bazirana je na donekle kompatibilnom stavu da usljed neproporcionalnog odnosa potronje, investicija i tednje u ukupnom dohotku, ekonomika nije u ravnotei, to u krajnjem proizvodi nezaposlenost, koja opet povratno djeluje na poetne parametre, posebno obim potronje, i stoga neminovno u duem razdoblju proizvodi stanje krize. Sutina problema je u tome to se proizvodnja ne dijeli na potronu i investicionu u istom omjeru u kojem potroai raspodjeljuju dohodak na potronju i tednju. 118

specifinost kriza u okviru kapitalizma u odnosu na ranije oblike ekonomske reprodukcije: radniki slojevi osiromauju ne zbog nestaice i nedovoljne produkcije sredstava za ivot, ve upravo zado to su proizveli previe.234 Pretkapitalistike krize su krize nedovoljne produkcije, dok je kapitalistika kriza, istorijski posmatrano od krize iz 1825. godine pa naovamo [raunajui i Veliku krizu], kriza prevelike produkcije. Marx pod time nije mislio da drutvo nije u stanju da fiziki apsorbuje proizvodnju, ve to da se proizvodnja ne moe racionalno prometovati na tritu. Anatomija tipine krize tako pokazuje da kapitalizmu imanentan zahtjev za poveanjem produkcije proizvodi nesklad izmeu proizvodnje i potronje i u krajnjim instancama izbacuje sistem iz ravnotee, te stvara periodine krize sistema, po svemu sudei svakih sedam do deset godina. Ovdje se manifestuje jo jedno od protivrjeja kapitalizma o kojima je govorio Marx: radnici, kao kupci robe, kreiraju potronju i proizvode zahtjev za proizvodnjom, pa su u tom smislu kapitalisti motivisani da im poveaju nadnice, to je meutim u kontradiksiji sa ostvarenjem profita koji je zavisan o mogunosti sniavanja realnih nadnica.235 Zato oba laka naina izlaska iz krize hiperprodukcije ne mogu biti efikasna: niti poveanje nadnica, niti formiranje dopunske potranje ekspanzivnom monetarnom politikom [recimo, intervencijom drave primarnom emisijom].236 Ipak, cikliku obnovu raPremda s porastom rasta dohotka zaista raste i potronja, to se ne deava u istom apsolutnom iznosu, ve nuno manjem, jer npr. bogati slojevi, iako troe objektivno vie, zapravo procentualno ipak manje od svog dohotka daju u potronju od siromanih slojeva. Naroito taj disparitet dolazi do izraaja u sferi investicione potronje u periodima negativnih prognostikih trendova. Negativne prognoze mogu potpuno blokirati investicionu potronju i na taj nain povui najvei dio kapitala s trita. To rezultira smanjenjem opsega investicija i opet vodi do poveane stope nezaposlenosti, a time i do daljeg smanjenja potronje, itd. Da bi se uskladila potronja i investiranje potrebna je regulacija spolja, jer zakoni trita nisu u moi da odluujue utiu na potreban nain. Prema Keynes-ovoj interpretaciji krize, funkcija dravne intervencije je da stimulira drutvenu potronju i da obezbjedi podstreke za investicije. [Up: D.Stojanov, Ekonomska kriza i ekonomska politika, str.55-57] Rothbard smatra da je kriza 1973-1974. god. dovela do odbacivanje kejnezijanske doktrine jer je pokazala da je ona kontradiktorna, u smislu da recesija pretpostavlja smanjenu potronju a inflacija poveanu, te da po pretpostavkama ove teorije nisu trebale biti istovremeno mogue, ali su se ipak desile. To je dovelo dravu u nemoguu situaciju da fiskalnom politikom odgovori na obe. [M.Rothbard, The Present State of Austrian Economics, str.4.] Rothbard smatra da je kejnezijanska doktrina i zdravorazumski posmatrano nonsens, jer iz nje slijede neke apsurdne konsekvence, kakva je na primjer paradoks Razbijenog prozora. [ibid, str.30]. Up.: D.Gordon, The Essential Rothbard, str.18-21. Za prirodu naeg argumenta zapravo je manje bitno da li su krize miljene kao krize hiperprodukcije [Marx] ili krize nedovoljno potronje [Keyns], te da li je nesposobnost apsorbcije proizvedenog na strani radnika ili vlasnika, tj. da li je nedovoljna potronja rezultat ili uzrok krize nama je vano konstatovati unutranju nestabilnost sistema. 234 E.Mandel, op.cit., str.392-394. Prema ovoj marksistikoj argumentaciji, to je mogue zbog protivrjenosti podvajanja unutar samih proizvoda na tritu, na upotrebne vrijednosti i prometne vrijednosti. Kreditini sistem moe samo do odreenog nivoa premoavati jaz izmeu tih vrijednosti. 235 K.Marx, Kapital, str.963-964. i ftn. 32. 236 D.Stojanov, Ekonomska kriza i ekonomska politika, str.105-106; i D.Stojanov, Suvremenost Marxove teorije ekonomskih kriza, str.11-12. 119

sta trita omoguuje to to su ve u injenicama u fazi depresije zametnuti uslovi novog rasta: jeftinoa sredstava za proizvodnju, plus jeftina radna snaga izraziti su stimulansi za investicije. Dijalektinost krize ogleda se u tome to faktori iz faze pada omoguavaju uspon: sa jedne strane troe se nerealizovane jeftini proizvodi iz faze depresije, a sa druge strane postepeno se upoljavaju sve vei pasivni kapaciteti, kakva je, na primjer, jeftina radna snaga armije nezaposlenih. Zakljuak ovog izlaganja je ne samo da je kriza hiperprodukcije teorijski mogua, ve i da je ona nuni atribut sistema kapitalistike reprodukcije: sistem nije stabilan.237 Sam Marx u Kapitalu nije uopte ni definisao pojam ravnotee, i po svemu sudei ravnoteu nije smatrao za realno mogue stanje. Premda sistem cijena zaista daje upotrebljivu informaciju, koju intervencija u manjoj ili veoj mjeri iskrivljuje, po miljenju Sorosa pravi uzronik krize je motorna sila kapitalizma - profit pod konkurencijom, koji naginje sistem ka iracionalnim kretanjima pritiskajui igrae da ignoriu informaciju.238 Soros, preuzimajui ovu marksistiku interpretaciju kriza, razgraniava svoju kritiku formulom po kojoj je Marksova analiza kapitalizma bila sasvim ispravna, i superiorna free market teoriji, naalost lijek koji je on predloio komunizam, bio je gori od bolesti.239 Odnosno, on prihvata da je kapitalizam optereen kriznom prirodom, ali da planiranje nije adekvatan odgovor. Kako je i u teoriji, a i pod pritiskom injenica stvarnosti i istorijskih argumenata, sve tee braniti hipoteze o equilibriumu i stabilnosti trita, onda anarhokapitalizam moe pribjei novoj alternativnoj vrsti argumenta, prema kojoj krize nisu patoloke pojave u okviru sistema. Iako se tok kapitalistike reprodukcije ne odvija ujednaeno, ve u beskonanom nizu okova, ipak se ne radi o anomaliji koju bi trebalo eliminisati, ve naprotiv, ouvati! Teorija spontanog poretka je dovoljno iroka, i ira od klasine teorije ravnotee, da moe apsorbovati i ovu vrstu ravnotenog koncepta. Veina anarhokapitalista, a naroito Rothbard, upravo na taj nain i poima ravnotenu prirodu sistema, dakle kao dinamiku ravnoteu, dok klasinu teoriju ravnotee smatra statinom i isto imaginarnom konstrukcijom, i pukim misaonim eksperimentom.240 Rothbard smatra da je klasina teorija ravnotee
237 Analiza hipoteze o ravnotei, koju su sproveli marksistiki orjentisani ekonomisti, pokazala je da bi se ravnotea teorijski mogla ostvariti samo u uslovima kada se (1) eliminiu zastoji investiranja; (2) eliminiu problemi u dotocima kredita; (3) obezbjedi neposredna prodaja svih proizvedenih roba [i to za gotov novac]; (4) obezbjedi potpuna stabinost vrijednosti roba; i (5) ako ne postoji razlika u proizvodnosti izmeu preduzea. Meutim, zadovoljavanje ovih pretpostavki oigledno je nemogue uskladiti sa principima liberalnog kapitalizma. [E.Mandel, op.cit.,str.396.] 238 Mi za sada ignoriemo ljudski faktor u ovom scenariju, koji je u poslednje vrijeme stavljen u centar panje, i medija i struke, usljed zaista teko objanjivog ignorisanja informacija sa trita od strane nekih od najveih menadera i berzanskih pekulanata. Trenutni fokus je na planu sistemskog tjeranja igraa ka iracionalnim odlukama. Uticaj ljudskog faktora razmatraemo u narednom poglavlju. 239 G. Soros, op.cit., str.21. 240 M.Rothbard, The Present State of Austrian Economics, str.3-6. 120

proizvod svog vremena u kome se jo vjerovalo u linearni progres i postepeno, korak po korak, uzdizanje drutvenog organizovanja. Ta, kako on kae, nesretna vjera korijeni se u vulgarnom i netanom preuzimanju modela razvitka prirodnih nauka, prije svega fizike i hemije, kod kojih je usitinu djelovalo da je progres sukcesivno kretanje u kome vai naelo later the better. Prenoenje fizikalnog modela, i tiranija stare metodologije, na tumaenje drutva degenerisalo je izvorno korektnu paradigmu.241 Umjesto da sistem interpretira kao proces koji u pojedinim isjecima vremena tendira ka equilibriumu, ili ga ak ponekad i dostie, klasina teorija dinamini realni svijet formulie kao statiko stanje konstantne ravnotee. Po njegovom miljenju slom kejnezijanske doktrine u krizama 1973-74. i 1979-82. godine, definitivno je oznaio konano naputanje mita o nestanku poslovnih ciklusa i odbacivanje ne samo naivno optimistine doktrine planiranja za rast, ve je i doveo do odbacivanja klasine teorije ravnotee. A to je opet sa svoje strane dovelo do afirmacije dinamikog poimanja ravnotee i dinamikog poimanja rasta, i to kako u krugovima ekonomskih eksperata 242 , tako i politikih elita Thatcher Reagan. Dinamika ravnotea je ideja sistema koji se svakodnevno, kroz uspone i padove, samoprilagoava promjenama okline. Zato Rothbard ovu vrstu teorije ravnotee imenuje kao day-to-day equilibrium243 ili kao vertikalnu ravnoteu stalnog prilagoavanja sistema trenutku, nasuprot horizontalnoj ravnotei linearno uspinjueg dijagrama klasine teorije. U ovoj verziji u pitanju je izlaganje jedne ekonomske teorije koja krizu razumijeva na nain da su periodini usponi i padovi miljeni kao normalna pojava, rezultat proste injenice da hipertrofiju kapaciteta sistema neminovno slijedi period stagnacije. Kriza slui da s vremena na vrijeme ex post kazni igrae koji su pod pritiskom zahtjeva za efikasnou preli crtu ignorisanja trinih informacija [racionaliteta]. Tipian primjer takve vrste modela krize je Schumpeter-ova teorija investicionih ciklusa, koja krizu vidi u kontekstu kreativne akcije koja subjektu akcije ostvaruje ekstraprofite, ali eliminie druge manje kreativne uesnike. Na primjer, kriza i recesija 1990-tih prevladana je zahvaljujui ekspanzivnoj novoj tehnologiji interneta. Prema toj matrici model za izlazak iz krize uvijek e se pojaviti u formi neke nove revolucionarne ideje koja e ponovo oivjeti posustale kreativne kapacitete, obnavljajui beskonani ciklini hod ekonomije. Faktori u fazi stagnacije izrazito pogoduju procvatu nove investicione aktivnosti i novom zamahu kreativnih potencijala drutva, i samo se eka neka nova big idea koja bi ih upregnula. Parafrazirajui Hegela ovdje se poruuje da je negacija motorna snaga dijalektike, u kojoj su i teza i antiteza ukinute u onome to je u njima lano, a ouvane u onome to je u njima istinito. U takvom diskursu kriza vie nije miljena kao kriza, ve normalna osobina u dijalektici sistema
241 Ibid. 242 Ibid., Rothbard skree panju da je 1974. godine Hayek, kao prvi free market ekonomista, dobio Nobelovu nagradu u znaajnoj mjeri zahvaljujui i njegovom radu na Mises-ovoj teoriji ciklusa. 243 Ibid.str.10, ftn.14. Up. takoe: str.15-24, i dalje. 121

i njegov funkcionalni element, kojem je smisao u periodinom proiavajuem eliminisanju [stvaralakom razaranju] nakupljenih neefikasnih i ak degenerisanih sadraja. Iracionalni strah pred krizom je posljedica neopravdane analogije sa statinim sistemima kakav je socijalizam, za koji je, usljed njegovih unutranjih krutosti, kriza znaila sudnji dan. Meutim, za dinamian sistem kakav je kapitalizam kriza je u stvari period prirodnog obnavljanja i ienja sistema, i nain da se sistemu da nova akceleracija. Neki autori ak naglaavaju da su situacije pretjerane sigurnosti u evolucionistikom smislu negativne244 , jer usporavaju mehanizam selekcije. Takvo izlaganje problema krize oigledno je zasnovano na ciklinim teorijama istorije, u kojima se civilizacije smjenjuju, ne kroz porobljavanje spolja, ve unutranjim uruavanjim procesom dekadencije, kao hladne smrti drutva, poput gore naznaenog treeg kosmolokog scenarija. Spontani hod ljudske istorije se meutim nastavlja, a kriza je forma dogaanja istorije.245 Odsustvo anticiklikih politika kod anarhokapitalista, i neoliberala uopte, objanjava se veinom na preuzimanju takve interpretacije krize, a manje na hipotezi krute ravnotee. Karakteristino je da su mnogi free market ekonomisti ekstreman primjer tipinog neoliberalnog izbjegavanja upotrebe termina kriza, umjesto kojeg po pravilu koriste termine trade cycles, fluctuations i sl.246 Da bi se prirodnost krize jasno razumjela Rothbard upravo insistira na jasnoj upotrebi jaih termina kriza i depresija, i s neskrivenom ironijom kritikuje ovakav terminoloki zaokret amerikih free market ekonomista, koji vidi kao posljedicu panike pred razmjerama Velike krize247, i sutinskog nerazumijevanja sutine problema. Po njegovom miljenju, iracionalni strah pred tom krizom, manifestovan do patolokog razmjera da se ni sama rije kriza vie ne smije ak ni upotrebljavati, proizveo je i pogodovao iracionalnim reakcijama kejnezijanske doktrine. Iracionalna panika institucionalizovana u kvazinauku dvorskih ekonomista, i podrana konzervativnom tampom, stvorila je optu svijest kako je vladino troenje na244 M.Perelman [The Natural Instability of Markets, str.57-76] iznosi pretpostavku da je upravo prestabilnost perioda nakon II svjetskog rata negativno uticala na jainu krize. Npr. pretjerana stabilnost privrednog sistema povlai vrlo opstimistine prognoze kako investitora, koju su spremni sve vie se zaduivati, tako i zajmodavaca, koji, usljed smanjenih procjena rizika, nude sve povoljnije kredite. 245 U semantikom smislu, mogue je razlikovati razliite pojmove krize: (i)kriza kao forma, kao nain dogaanja istorije, (ii)kriza kao prelazak iz jednog stanja u drugo, i (iii)kriza kao dogaanje konanog sloma. [Kozelek Rajnhart, Neka pitanja za istoriju pojma krize, u: O krizi, str.54-65]. Teorija spontanog poretka koristi termin kriza u prvom smislu. 246 Borhart Knut, Promene u miljenju o ekonomskim krizama [u: O krizi, str.131-153]. 247 M.Rothbard, Economic Depressions: Their Cause and Cure [u: The Austrian Theory of the Trade Cycle and other essays, Mises institute, Auburn 1996, str.58-81]: Kada se sljedea depresija pojavila, u 1937-38, ekonomisti su jednostavno odbacili grozni naziv, i doli sa novom, mnogo suptilnije-zvueom rijeju recesija. Rothbard dalje podrugljivo primjeuje: Od tog momenta, mi smo proli kroz pet recesija, ali ni kroz jednu depresiju.[str.59] 122

ih sredstava dobro za biznis.248 Meutim, ako stvar pogledamo bez iracionalnih osjeaja, vidjet emo da je u sluaju Velike krize u pitanju jedan sasvim normalan i tipian ekonomski dogaaj, a da su upravo dravni pokuaji eliminacije takvih opasnosti iracionalni inovi koji samo potenciraju problem, i krizu od normalne pretvaraju u patoloku pojavu.249 Vidimo ovdje da Rothbard-ova teorija kriza tvrdi kako postoje dvije vrste kriza, od kojih je jedna normalna kriza ienja sistema, a druga intervencionistika, koja iskrivljuje proces i zapravo i vodi u teke posljedice produavajui krizu u dugotrajnu stagnaciju. Prva se zavrava prirodno, novim usponom, dok se druga produuje u depresiju. Negativan efekat dravnih anticiklinih politika u stvari je karakteristian primjer anarhokapitalistikog argumenta neefikasnosti intervencije: krizne politike spaavanja posrnulih industrija su isto antievolucionistiko odravanje inferiornih primjeraka. Osim toga, njima se destimulie racionalnost, u smislu da lana sigurnost pred bankrotom poveava neodgovornost [naroito velikih igraa] na tritu, briui razliku izmeu odgovornog i uspjenog ponaanja i neodgovornog i neuspjenog, itd.250 Rothbard interpretira krizu kao jednostavni evolucionistiki mehanizam selekcije: trite funkcionie kao dobitak-i-gubitak ekonomija [profit-and-loss], pa ako se u nekom vremenu pojavljuje vei broj uspjenih investitora, trite e rasti, a ako se povea i prevagne broj loih procjena, sistem e ui u opadajuu fazu. Pokuavati sprijeiti padanje je antievolucionistiko djelovanje ouvanja manje racionalnih jedinki. Kljuni problem u ovoj teoriji je objasniti kako dolazi do toga da, u periodu koji prethodi krizi, veliki broj ranije upjenih preduzetnika odjednom poinje da pravi pogrene procjene? Oigledno mora postojati neki faktor koji ih zavarava. Rothbard smatra da je u pitanju ekspanzivna monetarna politika banaka koja unosi lani optimizam na trite i favorizuje pretjerane investicije, to je istovremeno odgovor zato hiperprodukcija poinje u podruju postojanog kapitala, a ne u podruju potranje. Iz ovoga bi slijedilo da, ako je ve agresivnost banaka uzrok neracionalnog ponaanja uesnika na tritu, onda znai
248 M.Rothbard, For a New Liberty, str.174-176. 249 Rothbard u ovom kontekstu tvrdi da je Marx smatrao kako krize nisu postojale u ranijim drutvima, ve su osobina samo free market drutva, to onda jasno znai da je problem u tritu. [Rothbard, M., Economic Depressions: Their Cause and Cure, str.62-63.] Meutim, Marx ne tvrdi da krize ranije nisu postojale, ve da su razliiti uzroci i manifestacije krize: krize u kapitalizmu su krize hiperprodukcije. 250 M.Rothbard, Economic Depressions: Their Cause and Cure, str.64-65. To se naravno odnosi i na male ulagae a ne samo velike. Masa onih graana SAD-a koji su u uzeli hipotekarne kredite ostali bi po ovom modelu bez svojih kua, ali bi bili stimulisani da pri sljedeoj trgovini dobro promisle: ovako, spaavanjem od strane drave [i to naravno na raun drugih poreskih obveznika koji su bolje kalkulisali, a u sluaju SAD-a troak se prebacuje na sve drave svijeta] oni su uljujkani u lanu sigurnost i usmjeravaju se da se i ubudue ponaaju neodgovorno. [Prokopijevi Miroslav, Kapitalizam i kriza, na: http://www.katalaksija.com.]. Up.: C.Kindleberger, R.Aliber, op.cit. str., 188-192. Autori navode karakteristian citat H.Spensera: Konaan rezultat zatite ovjeka od posljedica gluposti je napuiti svijet budalama. [str.208] 123

da je dravna intervencija ipak potrebna u bankarskom sektoru. Rothbard meutim smatra da je stvar upravo suprotna, jer banke na tritu uopte ne bi ni mogle primjeniti ekspanzivnu kreditnu politiku bez podrke drave: preduzetnici trae onoliko kredita koliko procjenjuju da im je potrebno za zadovoljenje tranje. Trini mehanizam ovdje djeluje u istom vidu: potroai kreiraju potranju za proizvodima, koja kreira potranju za investicijama, koja kreira potranju za kreditima. U sluaju kreditne ekspanzije, preduzetnici su usmjereni da proizvedu vjetaku potranju.251 Namjere komercijalnih banaka mogu biti realizovane samo zato to postoje centralne banke koje su u stanju da im ponude netrini novac, tj. viak sredstava dobijen oporezivanjem ili ak prostim tampanjem. Imajui ovo u vidu, Rothbard smatra da je jedina zdrava krizna politika nepostojanje takve politike, tzv. strategija dobroudnog ignorisanja. Prema anarhokapitalistikoj doktrini, bez obzira na pritisak javnosti, politike elite treba da posluaju glas strunjaka i odustanu od interventnih antikriznih mjera. esto se u tom smislu navodi kriza iz oktobra 1987. godine, kada je berza u New Yorku pala za 30%, gotovo isto kao i u vrijeme Velike krize 1929. godine, ali koja je prola relativno bezbolno upravo zato to se drava, tada pod snanim zamahom neoliberalnih ideja, suzdrala od intervencije.252 Nasuprot tome, interventne mjere drave, naroito mjere fiskalne politike, kao odgovor na Veliku krizu, u stvari su potencirale problem. Opsei javni radovi i investicije finasirani su na jedini mogui nain: ekspanzivnom poreskom politikom, koja je sa svoje strane dovela do poveanja zaposlenosti, ali i do smanjenja realne kupovne moi stanovnitva, i sl. No, po miljenju anarhokapitalista, bez obzira na koju se vrstu intervencije drava odluila, ta je intervencija, u skladu sa argumentom neefikasnosti centralnog planiranja, nemogua - preputanje stihiji je argument iz klase nema alternative. Ovo je pitanje od sutinskog znaaja s obzirom da veina anarhokapitalista, kada ve priznaju postojanje kriza, za krize optuuju neracionalne monetarne politike vlada. Na primjer, Miseso-va teorija ciklusa, koju Rothbard smatra konanim objanjenjem kriza253, smatra da cikluse proizvodi kreditna ekspanzija kojom vlada, po pravilu motivisana politikim razlozima, inicira vjetake boom-ove. Bez kreditne ekspanzije ponuda i tranja tee da se uravnotee, a kamatna stopa odgovara preferencijama potroaa, tj. njihovom vrednovanja investicija i tednje. Sistem se poinje ponaati neusklaeno sa realnou tek pod djelovanjem interventnih politika: pad kamatne stope je signal za pojaane investicije, tj. pojaanu tranju svih faktora organskog kapitala, itd., emu meutim ne odgovara realna tranja potroaa. Premda i tranja moe biti do neke mjere forsirana kreditima, na kraju se neminovno taj raskorak manifestuje u praksi kao kriza. Kritikujui kejnezijansku
251 M.Rothbard, Economic Depressions: Their Cause and Cure, str. 65 i dalje. 252 M.Prokopijevi, op.cit. 253 M.Rothbard, Economic Depressions: Their Cause and Cure, str.71. 124

doktrinu i Rothbard kao temeljni uzrok kriza vidi raskorak izmeu porasta dobara i porasta ponude novca, gdje je, posebno u periodu nakon II sv. rata, ponuda novca rasla po stopi znatno veoj od porasta dobara, to je u skladu sa austrijskom teorijom cijena neminovno dovelo do inflacije. Za anarhokapitaliste opet je kljuno pitanje ko kontrolie i odreuje ponudu novca? tj. ko u stvari produkuje krizu?254 Meutim, po naem miljenju pravo pitanje ovdje nije Ko?, ve Zato? dolazi do monetarne ekspanzije. I kejnezijanska doktrina, i marksistika teorija ciklusa polaze od toga da je ciklinost atribut sistema, a monetarna ekspanzija nain, dobar ili lo, da se ona privremeno amortizuje, dok razne verzije anarhokapitalistike interpretacije kriza polaze od hipoteze dinamike ravnotee, a intervenciju vide kao uzrok depresivnosti krize. Mises-Hayek argumentacija o ciklinosti u stvari je svodiva na iskaz prikrivene manipulacije: vjetaka kreditna ekspanzija proizvodi stanje u kom se uesnici ne ponaaju u skladu realnosti ve u skladu sa prividom, to iri iracionalnost u sistemu, itd, tj. naruava normalno ponaanje faktora sistema. Na primjer, promjena koliine novca u opticaju neminovno znai promjenu cijena, tj. iskrivljenje cijena od realne tranje.255 Meutim, zato bi se neko tako ponaao? Prema marksistikoj argumentaciji ovdje nije u pitanju neka zavjera zlih protiv sistema, ve problem samog sistema da obezbjedi realnu profitabilnost u sektoru realne ekonomije, usljed ega se pribjegava vjetakim poticajima, koji na kraju zavravaju u balonu virtualne ekonomije berzanskih pekulacija. Po miljenju Sorosa, ova se situacija moe iskorijeniti oigledno samo na jedan nain, naime korjenitom promjenom motivacije, to je za anarhokapitaliste neprihvatljivo zadiranje u sferu individualnih ciljeva i granica linosti. Problem sa anarhokapitalistikim argumentom, pored toga to modifikuje, dodue na nesutinski nain, poetnu tezu o neprekinutom rastu, je da donekle previa kapacitet uruavanja savremene supermone civilizacije. To je taka na kojoj nam je vano registrovati injenicu moi dananje civilizacije, to je sasvim nova stavka koja se mora ukljuiti u savremenu formulu krize. Upravo su snaga i intenzitet Velike krize, te produenost faze depresije i tekoe izlaska, skrenuli panju na ovu specifinost problema u odnosu na ranije krize. Kljuna specifinost Velike krize za anarhokapitaliste nije u tome to je to bio najvei dotad zabiljeeni potres, ve to to su politike elite svojim postupcima ustvrdile da kapital nije imao snagu da sam svojim spontanim razvojem prevlada krizu bez dovoenja u pitanje i samog opstanka. Meutim, nama se ini da se ne radi o tome to ak ni tako drastino poravnavanje input/output elemenata nije bilo dovoljno da pomjeri sistem iz depresije, ve o tome da u uslovima enormne moi i enormne meuzavisnosti
254 M.Rothbard, For a New Liberty, str.174-182. Up.: Kaluerovi Jadranka, Kejnz ili Mizes: ko je u pravu kada su biznis ciklusi u pitanju? [u: Preduzetnika ekonomija, vol. X, Podgorica 2005, str.5063]. 255 F.Hayek, Cene i proizvodnja [Slubeni glasnik, Beograd 2008]. 125

savremene ekonomije kriza biva podignuta na jedan vii rang. U tom kontekstu, i posebno u svjetlu supermoi dananje civilizacije, revidira se ranije moda i vaei argument blagotvorne ciklinosti i stvaralakog razaranja. Raspad ranijih velikih carstava, ukljuujui i takve megakonstrukcije kakvo je Imperium Romanum, nije imalo kapacitet uruavanja, i ak nekog ozbiljnijeg ugroavanja opstanka planetarne civilizacije i ovjeanstva. Sada, meutim, nekontrolisano stihijsko uruavanje, pored proiavajueg faktora, moe potencijalno imati rang planetarne kataklizme. A apokaliptinost ovog scenarija jo je pojaana istorijskim iskustvom, koje nedvosmisleno ukazuje na rat kao na mehanizam izlaska iz krize: Velika kriza prevladana je II svjetskim ratom, koji je zaista u umpeterovskom smislu pokrenuo kapacitete i odveo ovjeanstvo u svemir. Ono na to u ovom argumentu elimo skrenuti panju je da, ako ve priznamo krizu kao model istorije, tj. nain postojanja ekonomije, tj. prihvatimo hipotezu nestabilnosti kompleksnih sistema; te uobzirimo supermo savremene civilizacije, onda izgleda da kriza ne smije tek tako biti preputena nevidljivoj ruci, ve se mora na neki nain kontrolisati i voditi spolja. Ne moramo da tvrdimo kako je mogue, ili ak i poeljno, apsolutno izbjei krize, ve samo da ih je potrebno nadgledati. Soros, na primjer, vidi problem u tome to su krize ekonomskog sektora sa kraja 90-tih, posebno azijska i ruska, a i ova sadanja, pokazale oiglednu nemo meunarodnih institucija [poput MMF i G7] da sistem dre pod kontrolom. U sasvim suprotnom predznaku od anarhokapitalistikog, doao je do izraaja oigledan raskorak izmeu kapitalistike ekonomske baze, koja je po svom opsegu globalna, i politike nadgradnje koja je sasvim neadekvatna.256 Definiui opasnost anarhokapitalizma Soros modifikuje i proiruje teoriju otvorenog drutva Carla Popper-a, kod koga je otvoreno drutvo suprotnost svim formama zatvorenih drutava takvih drutava koja smatraju da su u posjedu konane istine i svoju idologiju nameu totalno, spremne da u to ime koriste ak i silu. Soros uobziruje i prihvata tu vrstu liberalne [naravno to znai i anarhokapitalistike] kritike totalitarnih i planskih modela. Meutim, za razliku od Popper-a, Soros ukazuje i na drugu krajnost koja je sada, nakon sloma komunizma, ak aktualnija i predstavlja veu opasnost opasnost od krajnosti anarhije nedovoljne ili nikakve kontrole, koju vidi olienu u anarhokapitalizmu, za koji koristi indikativni termin trini fundamentalizam. Visoki stepen rizinosti kriza u savremenoj civilizaciji ini se da upuuje ka potrebi neke vrsta mjeovite politike organizacije koja znai sintezu izmeu krajnosti totalne zatvorenosti i totalne nekontrole. Ovo je zapravo drevna dilema koju je izloio jo Platon u Zakonima [697b-e; 700c-701d] govorei o tome da nas iskustvo ui kako se drave raspadaju bilo zbog hipertrofije vlasti, to je bio sluaj Persije, bilo zbog pretjerane difuzije vlasti, to je, na primjer, sluaj
256 G.Soros, Kriza globalnog kapitalizma. Up.: Soros George, O globalizaciji [Samizdat B92, Beograd 2003]. 126

demokratske Atine. [Drava 564a] U pitanju je klasini problem politike filozofije, naime problem odnosa individualne slobode i moi drutvene organizacije sainjene od individua. Upravo se na taki nestabilnosti sistema moe dobro vidjeti koliko je taj problem i danas aktuelan. A injenica da slaba politika kontrola [drava] moe predstavljati isto tako veliku opasnost za otvoreno drutvo kao i totalitarna drava257 je opasnost stoga to trita mone civilizacije dananjice nisu ravnoteni sistemi, ni u ravnotei shvaenoj kao dinamiko stvarlako razaranje. Pravo pitanje je u kojoj mjeri kriza, kao prirodna nestabilnost sistema, i naroito u uslovima specifinosti savremenog svijeta, zahtjeva reviziju temeljnih postulata sistema.258 Po miljenju Sorosa, emu smo i mi skloni, oigledno je da ovakav nestabilan sistem, sa dva suprotna smijera akceleracije, a u atmosferi hipermoi, implicira odreenu vrstu kontrole spolja, koja bi u sluaju potrebe imala instrumente da sprijei da slom preraste u totalni kolaps i autodestrukciju. Bez obzira to to prema anarhokapitalistikoj teoriji oigledno protivrjei kapitalistikoj strukturi na nivou principa, u praksi je to ve primjenjeno na nivou svih nacionalnih drava, ak posebno u SAD gdje, recimo Federalni sistem rezervi, posebno u zadnjih par godina, obavlja ba tu funkciju, kako to najbolje pokazuje kriza koja se upravo ovih dana dogaa.259 Soros smatra da i sam trini fundamentalizam, iako vidi svaku
257 G.Soros, Kriza globalnog kapitalizma, str.88. 258 Londonski The Daily Telegraph je 14. oktobra 2008 poeo reenicom kojom zapravo bez omota najavljeje revolucionarni karakter sadanje krize: 13. oktobar 2008 u istoriji e ostati zabiljeen kao dan kada je britanski kapitalistiki sistem priznao svoj poraz. 259 G.Soros, Kriza globalnog kapitalizma, str.11-12. Kao karakteristian primjer neracionalnosti dravnih pokuaja regulisanja krize neoliberali esto navode upravo instituciju Federalnog sistema rezervi [FSR]. Nasuprot Soros-u, oni smatraju da FSR zapravo produkuje krize umjesto da ih amortizuje. U jednom saetom prikazu Milton Friedman je opisao kako je FSR nastao kao odgovor na krizu iz 1907.god, kada se dogodio karakteristini juri na banke [situacija kada, usljed negativnih prognoza, veina tedia podie novac iz banke], koji je doveo do kolapsa mnogih banaka, poev od velikog finasijskog trusta Knicerbocker. Juri je, ukoliko je dovoljno velikog obima, destruktivan po cjelokupni bankarski sistem, a ne samo za pojedinu banku, jer banka koja je prva na udaru podie, da bi isplatila zahtjeve, svoju aktivu i uloge kod drugih banaka, dovodei ove u istu situaciju, itd. U odgovoru na krizu iskristalisala su se tada dva modela. Prvi je podrazumijevao da banke ogranie isplate gotovine ulagaima. To meutim nije bilo prihvaeno u svim saveznim dravama, jer su u nekima javni tuioci osporili takvo pravo kao oigledno krenje prirodnih prava. Drugi model je predstavljao motiv za stvaranje Zakona o federalnim rezervama [1913], sa osnovnom idejom da se formira jedna banka banaka, koja bi imala ovlasti da u sluaju juria na komercijalne banke odtampa [ili dri u rezervi tzv. primarni novac ili monetarnu bazu] dovoljnu koliinu novca da amortizuje prvi udar i tako oslabi piramidalni pritisak na druge banke. Istorijat aktivnosti FSR esto se od strane antiintervencionistiki nastrojenih ekonomista uzima kao odlian primjer neracionalnosti intervencionizma. Jedan aspekt te neracionalnosti je da akcentira ulogu ljudskog faktora, u skladu sa egoistikom antropologijom koju je Rothbard opisao kao: dati im svu vlast pa onda oekivati: razoruaj se. FSR poeo je da radi 1914 godine, dakle poetkom I sv.rata i to je znatno uticalo na njegovu prirodu i ponaanje. Naime, FSR je bio osmiljen kao profilaktiki instrument na gore opisani nain, ali je takoe predstavljao banku drave. Trokovi rata nametnuli su FSR-u potrebu da tampanjem novca finansira rat. To je sa 127

politiku intervenciju na trite kao tetnu, i zahtjeva da se posrnule industrije pusvoje strane nuno proizvelo inflaciju, koja meutim ne bi bila tako dramatina da se, nakon rata FSR vratio u okvire svog izvronog mandata. Meutim, i nakon rata on se nastavio ponaati kao banka, ovaj put finansirajui privatni biznis, esto izazivajui vjetake boom-ove. Kada je izbila kriza nakon sloma njujorke berze Crnog etvrtka 24. oktobra 1929. god. FSR je, umjesto da intenzivira dotok novca, uradio suprotno i smanjio koliinu novca u opticaju. Umjesto da se upusti u kupovinu vee koliine vladinih obveznica na tritu, i na taj nain upumpa novac u komercijalni bankarski sektor kojim bi ovaj bio u stanju isplatiti prvu navalu ulagaa, i tako preventirati juri, FSR, je djelovao suprotno. Prema tome, kljuni faktor koji je doveo do toga da kriza nakon sloma berze preraste u dugotrajnu recesiju i depresiju je neracionalno ponaanje FSR. Da FSR nije uopte djelovao, juri na banke bi izazvao potres, ali bi on, po analogiji sa 1907.god., bio prevladan nekom alternativnom metodom, npr. ograniavanjem isplata. Postojanje FSR sprijeilo je ovu ili neku slinu mjeru, jer su banke bile uvjerene da e im FSR obezbjediti potreban novac. Indirektne posljedice postojanja FSR su imale jednako snane posljedice, posebno uljuljkavanje i ulagaa i bankara u lanu sigurnost i stoga potpuno odsustvo opreza, itd. Poenta je da je FSR imao i mo i znanje da sprijei monetarni i ekonomski slom. Njujorka Federalna rezervna banka je u okviru glavnog Odbora FSR vrila pritisak da se otpone sa intenzivnom kupovinom na otvorenom tritu. Meutim, presudio je ljudski faktor: Njujork je bio nadglasan ne zbog toga to se pokazalo da su njegovi predlozi pogreno usmjereni ili neostvarivi, nego zbog borbe za vlast u Sistemu. Kriza je svaljena na plea inherentne nestabilnosti kapitalizma, a ponaanje FSR tumaeno kao pozitivno u granicama mogueg. U stvari istina je suprotna: da je FSR ostao u okvirima svojih ingerencija i pravila, on bi blagotvorno djelovao na ciklinost, a ciklinost bi se u skladu sa samostabilizujuom prirodmo kapitalizma sama uravnoteila. Meutim, prerastajui u supermono tijelo pod uticajem raznih lobija i sukoba on po pravilu djeluje neracionalno. [prema: M.Friedman, Anatomija krize, u: Sloboda izbora 3, str.89-109] Up: Rothbard Murray, The Case Against The Fed [Ludwig von Mises Institute, Auburn 1994], naroito str.144-147, gdje Rothbard ukazuje na znaaj zlatne podloge za eliminisanje slinih anomalija. U principu Rothbard-ov generalni zakljuak o funkcionalnoj ulozi FSR je da on sa jedne strane predstavlja mehanizam koji poveava iracionalnost u sistemu, a s druge strane i tipino sredstvo unutranje, i naroito agresije prema vani. Za primjer SRJ, i uopte tranzicionih drava u ovom kontekstu vidjeti: Duani Jovan, Monetarni i trini fundamentalizam [Geopolitika, Beograd 2004], str.45-82, i dalje, posebno str.52-53, i str. 79-80, koji vrlo eksplicitno ukazuju na krajnje destruktivne efekte plediranja za pojaanim ingerencijama meunarodnih [finansijskih] institucija. Naime breton-vudske institucije mnogi posmatraju upravo kao udarnu snagu neoliberalne politike, ali su one zapravo iz istih razloga na udaru anarhokapitalistike doktrine. Premda su izvorno osnovane da bi putem pozajmica pomogle dravama da izbalansiraju deficite [MMF], te omogue rekonstrukciju nakon II sv.rata [WB], poetkom 1980-tih, njihova se funkcija mijenja , i to sutinski: obje institucije bitno izlaze izvan okvira svog prvobitnog mandata i poinju otvoreno da se mijeaju u unutranju politiku pojedinih drava, i neekonomska pitanja. Opravdanje za prekoraenje izvornog mandata dato je kroz logiku po kojoj se problemi neekonomske prirode bitno reflektuju na ekonomiju pa je stoga za uspjenu ekonomsku politiku potrebno djelovati ire. Tako se sa problema devalvacije monete (i), to je jo u okviru izvorne misije, prelo na dirigovanje nacionalnih budeta (ii), s obzirom da su budetski deficiti detektovani kao osnovni uzrok devalvacija, a preko toga se dolo do zahtijeva za privatizacijom dravnih preduzea (iii), jer je pokrivanje njihovih gubitaka osnovni udio budetskog deficita, itd. Koristei takvu logiku WB, MMF, WTO, postaje nesveto trojstvo koje u interesu SAD i bogatih EU, namee neoliberalnu politiku slabijima. Mali su ucjenjeni povezivanjem subvencija WTO, WB i MMF sa neoliberalnom reformom vlastite ekonomske i politike sfere, tj. otvaranjem za nametanjem pravila koja izrazito favorizuju bogate, a istovremeno tite one sektore u kojima bogati dominiraju. 128

ste da propadnu, licemjerno ivi na tom uvjerenju da e, ako stvari krenu predaleko loe, vlada ipak spasonosno intervenisati. R.Reagan, za anarhokapitaliste jedan od uzor-politiara, koji je 1980. godine zaista izabran za predsjednika uz obeanje da e narodu skinuti dravu s lea, ipak je predsjednik ija je vlada u periodu do 1985. godine poveala dravne izdatke za 30%.260 Zato? Oigledan odgovor morao bi biti: zato to je sistem ipak potrebno kontrolisati spolja. Dobroudno ignorisanje je sociodarvinistika strategija kratkog dometa, koja funkcionie dok prijetnja ne poprimi razmjere apokalipse. Kako mi razumjevamo, Soros hoe rei da je free market postavka problema u formi pitanja tipa: zato vlada spaava Investicione banke [tj. ljude bankare!], npr. Bear Stearns, F & F, Lehman Brothers, AIG, itd., dok istovremeno doputa ostalim igraima na tritu, tipa pekara, mehaniara, kockara, itd., da propadnu? licemjerna, jer jedan rizik kratkog dometa tretira kao jedan rizik velikog dometa. Kako je odlino pokazala sadanja kriza u SAD, posebno kriza automobilskih giganata, kljune finansijske i privredne megainstitucije imaju mogunost da u takvim situacijama ak ucjene i vladu i stanovnitvo prijetnjom svog steaja, s obzirom da taj steaj povlai za sobom potres cijelog sistema, izlazak hiljada radnika na ulicu, i u krajnjem moe znaiti i njegovo uruavanje, revoluciju. To je tzv. strategija uzimanja talaca koja znai paradoksalno: velike firme su utoliko jae to su blie steaju, ali to je mehanizam koji postaje realan tek na vrhuncu krize [tj. fazi 8]. Osnovni problem je to su, usljed snane meuzavisnosti planetarnih ekonomija, i ogranienih kapaciteta nacionalnih drava, mogunosti vlada pojedinih drava, sve ogranienije. Zakljuak je po miljenju Sorosa eksplicitan: ono to tu nedostaje nije vie slobode, ve konsenzus oko odgovarajuih institucija na internacionalnom planu.

260 Nav.prema: Bowles Samuel, Edwards Richard, Razumijevanje kapitalizma [kolska knjiga, Zagreb 1991], str.279. 129

Case study: problem destrukcije ekosistema

Kada se govori o iracionalnim posljedicama i nestabilnosti neregulisanih odnosa u free market ekonomiji, onda je jedan od standardnih prigovora povezivanje ovog koncepta sa istorijski zaista nezabiljeenim udarom na biosferu, koji prati zapadnjaku civilizaciju u zadnjih 200 godina. Protivnici neregulisanog trita ukazuju da ono, bez odsustva spoljnje kontrole, unutranjom logikom sistema vodi ka ekstremnom izrabljivanje ekosistema planete. Prema ovom argumentu taj udar nije tek sluajna anomalija, i nije ni posljedica intervencionizma, ve rezultat unutranjih i sistemu imanentnih zahtjeva. Oigledna je injenica da su posebno zapadna drutva, od industrijske revolucije pa do danas, iscrpljivala biosferu do krajnjih granica, prijetei opstanku na globalnom nivou. Ekoloka kriza esto je karakterisana kao zakonomjerna posljedica slijepog produktivizma, iji je uzrok zakon trita i beskrupulozna trka za profitom. Zajedniko ishodite ovih argumentacija je pripisivanje egoistinim maksimizatorima koristi tretiranja prirode kao objekta, koje na primjer jasno dolazi do izraaja u modelu Robinsona koji emo izloiti u narednom odjeljku. Kako smo vidjeli, sa pozicija anarhokapitalizma, bez padanja doktrine u autonegaciju, mogue je samo insistiranje na proirenju privatne aproprijacije koje svoju krajnju mogunost ima u sve popularnijem zahtjevu za plasiranjem biosfere u privatno vlasnitvo. Bilo kakve korekture na tom polju uvode sistemu strani element i znae kako negiranje poetne tvrdnje dinamike autoregulacije kapitalistiki organizovane ekonomike, tako i ograniavanje prirodnih prava ovjeka. Anarhokapitalistiko tretiranje ekolokog problema stoga mora biti i formalno i sadrinski isto kao i po pitanju drugih podruja intervencionizma.261 Prvo, bilo koja dravno-administrativna sankcija nad upotrebom nekog zemljita ili resursa znai njegovo eliminisanje sa trita, ime se neminovno smanjuje raspoloiva ponuda na tritu, te favorizovanim vlasnicima resursa omoguuje monopilistika dobit, to znai: funkcionalno i prakseoloki radi se o zatiti interesa jedne interesne grupe. Drugo, restriktivni zakoni o ouvanju prirodne sredine iskrivljuju alokaciju, jer iznuuju naputanje najkvalitetnijeg resursa i transfer rada i kapaciteta na preostale loije resurse, ime se sniava granina produktivnost rada i smanjuje opti ivotni standard. Smanjenje efikasnosti pojaano je efektom nebrige svojstvene javnom vlasnitvu. Rothbard u stvari opet preokree est argument protiv privatizovanja biosfere, po kome privatni vlasnici neminovno tee da
261 M.Rothbard, Mo i trite, str.97-99. 130

bezobzirno izvuku maksimum iz svog posjeda, te tako na kraju zavravaju u stanju potpunog odsustva resursa, standardnom anarhokapitalistikom postavkom da se samo u sistemu privatnog vlasnitva moe pojaviti istinska briga za resurs, jer, prema zakonu trita, sadanja vrijednost resursa zavisi od oekivane budue vrijednosti. Nasuprot uvrijeenom miljenju, zatita ivotne sredine najbolje e se postii ako se ona privatizuje, jer vlasnik nee dozvoliti devastiranje svog posjeda. Pretjerano izrabljivanje resursa obara kapitalnu vrijednost resursa na tritu i protivinteresno je djelovanje. Sa druge strane upravo je u sluaju javnog vlasnitva jedino logino raspolaganje resursom maksimalno ga iskoristiti u datom momentu, s obzirom da ve sutra taj resurs moe biti predat na koritenje drugom licu. Karakteristino je da je najvei stepen zagaenja i nebrige za okolinu postojao upravo u komunistikim zemljama Istonog bloka. Na osnovu takvih teorijskih postavki anarhokapitalizam se prema aktualnoj ekolokoj problematici, i trendu sve veeg pomjeranja naune, politike i ire javnosti u pravcu buenja svijesti o potrebi smanjenja pritiska civilizacije na ekosistem planete, odnosi na nain da ponovo preporuuje strategiju dobroudnog ignorisanja, koja esto ide dotle da negira bilo kakav realitet tog problema ili da se ekoloka panika posmatra kao obina ljeviarska propaganda. Pokuavajui oboriti aktuelne i za nekontrolisani kapitalizam optuujue ekoloke primjedbe, pristalice anarhokapitalizma ne moraju, naravno, definisati svoju poziciju tako naivno kako je to pozivanje na teorije zavjere ili drugi tipian stav po kome je ekoloki pokret vien kao resantimanski produkt razoarane i poraene ljevice. Njima npr. stoji na raspolaganju jai troslojni argument protiv ekoloke histerije.262 Prvo, oni mogu da tvrde kako nije mogue nauno dokazati da se negativni klimatski procesi na Zemlji uopte dogaaju. Drugo, ako se deavaju, tada je nemogue utvrditi da li je ovjek odgovoran za to. I tree, da nije jasno kako bi se i na osnovu ega moglo pretpostaviti da je politika kontrola efikasniji metod od trita. Ovi argumenti, naroito prva dva, zasluuju da se razmotre, prije svega zato to o njima zaista, ini se, ne postoji apsolutan i nedvosmislen nauni konsenzus, premda je naravno veina naunika jasno na strani zelenih i drave. Trei je argument ovdje bitan jer anarhokapitalisti u ekolokom pokretu ne prepoznaju nita drugo do novu i zamaskiranu formu ideolokog zahtjeva za pojaanim dravnim intervencionizmom, i ak socijalizmom, i tako ga i tretiraju: pakt zelenih i ljevice je obnavljanje starog protivnika u novom ruhu.263 Ovdje dakle, po miljenju
262 I.Jankovi, Alarmistiki mitovi o globalnom zagrevanju, na http://www.katalaksija.com. 263 Upeatljiv primjer je sljedei citat:: Posle sloma socijalizma i diskreditacije i dramatine erozije drave blagostanja pod naletima globalizacije, socijalistika levica je odustala od sna o socijalizmu koji bi bio uveden na nacionalnom nivou. Mo vlada da hendluju svojim parcijalnim merama izazove globalne konkurencije je drastino opala. Jedino reenje za suzbijanje i ograniavanje trita i konkurencije sada je ojaavanje globalnih instrumenata politikog upravljanja, tj. globalne regulacije putem UN i drugih ustanova. Mnogi razoarani socijalistiki mislioci i politiari su 131

jednog broja zagovornika free market tretmana ekoloke tematike, imamo klasian primjer djelovanja dvorskih intelektualaca. A oigledan cilj ovog djelovanja su sporazumi tipa Kyoto protokola, kojima se na vrlo jak nain legitimira netrina intervencija u ekonomski sistem, itd.264 Tvrdnja da se danas sa ekosistemom zapravo niti ne deava nita specijalno na prvi pogled zaista djeluje krajnje bestidno i kontraempirijski. Za svakoga ko je pogledao scene odvajanja velikih lednika od Antarktika, ili recimo sada ve slavni film Inconvenient truth Al Gore-a, dileme nema - anarhokapitalistiko ignorisanje mora djelovati kao prava pravcata kontranauka stavljena u funkciju ekonomskog fundamentalizma. Meutim, da li je zaista tako? Recimo, anarhokapitalisti se pozivaju na podatke nekih eminentnih klimatologa koji tvrde da se, uprkos senzacionalistikim medijskim hajkama zelenih, koliina leda na Antarktiku u poslednjih 30 godina zapravo poveala, te da se otkidanje velikih gromada leda na ivicama Grenlanda pojavljuje kao posljedica pritiska rastue mase leda na ivice!?265 Druga standardna anarhokapitalistika argumentacija protiv ekolokog alarmizma, po kome nije mogue utvrditi ulogu humanog faktora u eventualnim klimatskim promjenama, poziva se na injenicu da je planetarna klima sama po sebi nestabilna i promjenjiva kategorija. Promjene, ak i ako se deavaju, minimalno su pod uticajem ljudskog faktora, a primarno prirodni tokovi. U tom smislu esto se recimo poziva na to da neka novija istraivanja pokazuju kako se klimatske proveliki zagovornici svetske vlade i globalnog politikog upravljanja. Da bi ova tenja ka svetskoj vladavini elite politiara i birokrata bila prihvaena i legitimizovana od strane svetske javnosti, potrebno je tu javnost ubediti da u svetu postoje mnogi globalni problemi koji se mogu reiti samo saradnjom vlada, ili jo bolje prenoenjem njihove moi nadnacinalnim birokratima. Da bi ideja svetske vladavine bila uverljiva potrebno je pronai ili izmisliti globalne pretnje ili probleme. Navodni antiglobalisti, a u stvari razoarani socijalisti, zato ponavljaju da za globalne probleme postoje samo globalni odgovori. U tom sklopu navodna opasnost od globalnog zagrevanja je jedna od tih navodnih globalnih pretnji inicijalnih kapisli koje mogu biti korisno upotrebljene za legitimaciju uplitanja svetske birokratije u poslove nacionalnih vlada. Bivi predsednik Francuske ak irak je vrlo razotkrivajue opisao ta je sutina insistiranja EU na primeni Kjoto protokola: Kjoto protokol je dobar prvi korak ka globalnom upravljanju. Stoga je jasno da histeriju globalnog zagrevanja treba gledati i u tom kontekstu kao instrument jaanja politike moi onih grupa koje ele da suzbiju slobodnu konkurenciju i globalizaciju i potine svet svom politikom diktatu. [I. Jankovi, Alarmistiki mitovi o globalnom zagrevanju, op.cit.] 264 Kao to je poznato, SAD, Rusija i Kina, tri najvea emitera ugljen dioksida, nisu potpisale Kjoto protokol. Ali, ak i da pretpostavimo da ga one potpiu i da ispune sve njegove zahteve, rezultati bi bili skoro zanemarljivi. Po reima Toma Wigley-a, inae jednog od estokih zagovornika Kjotoa, protokol bi smanjio rast globalne temperature do 2100. za oko 0,07 stepeni, ili preciznije uinio bi da se porast temperature koji bi se dogodio 2094, desi 2100. godine, to je znatno manje od meugodinje prirodne varijabilnosti klime. Dakle, efekti bi bili takvi da se ne bi mogli ni izmeriti, a uz trokove koji bi vratili svetsku privredu 100 godina unazad. Postavlja se pitanje: zato se alarmisti toliko zalau za primenu sporazuma koji oigledno nee ni u najboljoj varijanti imati nikakve vidljive efekte na klimu? [Ibid ] 265 Ibid. 132

mjene deavaju i na drugim planetama Sunevog sistema, na kojima nema apsolutno nikakvog ljudskog, free market uticaja.266 Pored ovih, u anarhokapitalistikoj literaturi postoji i alternativna verzija datog argumenta, kompatibilna sa Schumpeter-ovom teorijom kriza. U biti anarhokapitalizam ovdje nudi opkladu: potroimo sve to sadanji kapaciteti dozvoljavaju, a iz toga e se, zahvaljujui kreativnosti ovjeka u slobodi, izroditi alternative i bolja rjeenja za sadanje potroive resurse. Ovakav pristup tvrdi da je u ekolokoj pozi ponovo provuen religijski stav o nezrelosti ovjeka: implicitnom neargumentovanom tvrdnjom da e budue generacije biti nesposobne da se brinu za sebe.267 Osim toga, previa se snaga kretivnog potencijala i dinamika sistema: zahtjev za ekonomskim rastom poveava izloenost riziku od destrukcije biosfere, ali istovremeno i razvija itavu novu industrijsku granu sa ciljem da se sa tim problemom bori, itd. Kritikujui ekoloki alarmizam Rothbard pravi ilustrativnu paralelu sa naftnim zalihama na koje bi zabrana potronje u XI vijeku, u svrhu ouvanja za dobrobit buduih generacija XXI vijeka, bila sasvim besmislena, jer nafta tada uopte nije ni bila resurs, kao to ni sada nije resurs neto to je tada bilo i to e biti u budunosti. Primjenjujui tu vrstu rezona jedino to se moe postii je rasipno sauvati resurse sve do trenutka kada e postati zastarjeli.268 Sprijeiti u ime neke eventualne i potencijalne budunosti sadanje maksimiziranje dobiti, tj. drutvenog blagostanja, oito je besmislica, i da je ranije primjenjivano ovjeanstvo ne bi ni razvilo civilizaciju, ve bi ostalo na nivou horde, dodue u prirodnoj sredini i ouvanoj okolini. Buduim generacijama vie e znaiti nove tehnologije, nova znanja, kontingenti novih naunika, novi superputevi itd., nego ouvanje resursa poput nafte, potrebnih za stvaranje tih vrijednosti. Argument je do izvjesne mjere taan i uvjerljiv: permanentno i nezajaljivo troenje resursa proizvelo je civilizaciju. Meutim, po naem miljenju on nije dovolj266 Veliki problem za oficijelnu teoriju globalnog zagrevanja predstavlja injenica koju su potvrdili astronomi i astrofiziari NASA-e, da se globalno zagrevanje slino onom na Zemlji, a ponegde i mnogo drastinije, belei na skoro svim planetama sunevog sistema. Na Marsu se ubrzano otapaju ledene kape, mnogo drastinije nego na Zemlji, zapravo enormnom brzinom, kako se tano izrazio istraiva NASA-e, Majkl Malin. Podaci pokazuju da je na Jupiteru temperatura porasla poslednjih godina preko 5 stepeni Celzijusa. Globalno zagrevanje je takoe na delu i na Plutonu i Saturnu. U nekoliko studija 2005 je potvreno da se globalno zagrevanje deava i na Veneri. ak je dokazano da se i jedan Neptunov mesec (Triton) nalazi takoe u fazi globalnog zagrevanja. Jednostavno pitanje za alarmiste bi glasilo ta je uzrok globalnog zagrevanja na Marsu, Jupiteru, Plutonu, Veneri ili Neptunovom Tritonu, i da li treba da zakljuimo da su na neki misteriozni nain Exxon Mobile i Haliburton instalirali svoje pogone praktino po celom Sunevom sistemu da bi nekontrolisanim pumpanjem CO2 i tamo proirili zemaljsko globalno zagrevanje? [Ibid.] 267 M.Rothbar, Mo i trite, str.82. S druge strane ovakva miljenja i etiki su sporna jer zapravo trae rtvovanje blagostanja i sree sadanjih generacija u ime nekih buduih, ime se implicitno pridaje vei znaaj tim buduim generacijama ljudi u odnosu na sadanje. Otkud pravo na to? 268 M.Rothbar, Mo i trite, str.91. 133

no sofisticiran, jer opet ignorie specifini faktor moi savremene civilizacije, odnosno njen enorman kapacitet troenja, koji zaista znai izuzetak od dosadanjeg iskustva. Na ovom mjestu na odluujui nain dolazi do izraaja paradoksalnost anarhokapitalistikog argumenta permanentnog rasta i neprimjerenost analogije sa liberalnim kapitalizmom XIX vijeka. Stepen troenja ekosistema koji je tada postojao sasvim je drugi potencijal opasnosti od onoga to znai stepen troenja koji nose savremene industrije. ini se da planetarna potronja ovjeanstva prevazilazi taku trpljenja ekosistema i prijeti njegovom destukcijom te stoga zahtijeva korekturu. Dilema glasi: da li slobodna konkurencija slobodnih individua jami najbolji put i bar dovoljnu sigurnost, ili je pitanje [samo]ogranienja zapravo pitanje opstanka. U kakvom su odnosu monopol zatitne agencije, bezbjednost i razvoj? Odgovor na ova pitanja ima direktne refleksije na tumaenje racionalnosti neke forme organizovanja ljudskog drutva i zapravo uslovljava njegovu vrijednosnu procjenu. Anarhokapitalisti smatraju da trite nudi model racionalnog kontrolisanja resursa, koji je vrlo uvjerljivo opisao M.Friedman. On kae da je bilo koji resurs vjerovatno fiziki ogranien, ali nije ogranien i ekonomski: iako danas na planeti postoji fiziki manje nafte nego prije 100 godina [kada je veina naftnih zaliha jo bila nedostupna pod zemljom], ekonomski je, usljed ravoja tehnologije crpenja, ima vie, o emu najbolje svjedoi opadanje realne cijene nafte. 269 Kada doe do stvarne nestaice nafte trite e vrlo efikasno reagovati poveanjem realne cijene, to e dovesti do smanjenja potronje i ouvanja resursa, ako taj resurs bude i dalje prognoziran kao vaan. Da su prognoze ekolokih alarmista tane samo trite bi reagovalo tako to bi poskupljivalo cijenu deficitarnih i potencijalno deficitarnih resursa do take kada bi njihovo troenje bilo redukovano do optimalnog nivoa. Nasuprot ovakvim argumentacijama, zeleni aktueliziraju Mill-ovu hipotezu stacionarnog stanja, tj. hipertrofirane reprodukcije, po kojoj ovjeanstvo na kraju zavrava u stanju kada troi vee energije nego to ekosistem moe dati i nego to moe apsorbovati 270 , te tvrde da u okviru free market doktrina ne moe biti formulisan odgovor, s obzirom da odgovor trai neku vrstu redukovanja slobode troenja i proizvoenja. Radi se o elementarnoj injenici da neograniena proizvodnja podrazumijeva neogranieno troenje resursa, a resursi, na kraju krajeva i prema jednoj od temeljnih lokovskih pretpostavki, nisu neogranieni. Analogija sa kapitalizmom XIX vijeka potpuno zamagljuje pogled na problem, naprosto zato to se promijenio opseg troenja. Za ekonomiju stacionarnog stanja odluujui je faktor protok u sistemu. Sada je protonost izmeu inputa i outputa, usljed po269 Nav. prema: Ravaioli Carla, Milton Friedman - Economists and Environment, [preuzeto sa: http:// www. economist.com]. Nije jasno na osnovu ega Friedman tvrdi da se realna cijena nafte smanjuje, s obzirom da njena i nominalna i realna cijena izgleda permanentno raste, bez obzira na usavravanje tehnika crpljenja i poveanje ponude. Razlog je naravno elementaran: usljed poveanja troenja energije od strane civilizacije, poveana je tranja. 270 Daly Herman E., Toward a Stationary-State Economy [u: Patient Earth, H.R.&W, New York 1971]. 134

rasta populacije, razvoja tehnologije itd., toliko ubrzan da sistem naprosto guta resurse. Anarhistiki kapitalizam legitimira se tezom o superiornoj efikasnosti, tj. sposobnosti stalnog proirenja obima reprodukcije i zadovoljenja potreba, to je, po miljenju nekih kritiara sa ljevice, sistemu nuno da bi se prihvatile enormne nejednakosti koje postoje na tritu. Veina populacije moe prihvatiti svoj nii standard ako joj u perspektivi stoji dostizanje sadanjeg standarda elita, kada ova, poveanjem produkcije dostigne vii standard, itd. sjetimo se da je i Rothbard izmeu ostalog i sa ove pozicije odgovarao na marksistiku teoriju eksploatacije. Problem je da takav nain postojanja oigledno trai stalno poveanje blagostanja pa legitimacija standardom poveava zahtjeve prema ekosistemu.271 Klasina paradigma slobodnog i neogranienog rasta, kao i fleksibilnija prerada rasta u boom/bust formi, u svjetlu ogranienja sa kojima se danas suoavamo, po svemu sudei postaje preuzak model gledanja na stvar, i sve popularniji zahtjev da se ona zamijeni paradigmom odrivosti treba uzeti zaozbiljno.272 Superbum moe do te mjere iscrpiti resurse da se vie ne moe ponovo pokrenuti uspon. Anarhokapitalisti izriito diskredituju sva takva razmiljanja kao retrogradne ludistike zahtjeve za povratkom u predcivilizacijska stanja, usljed karakteristinog i istorijski prepozatljivog iracionalnog straha drutva pred ubrzanim progresom, a esto se skree panja i na tipino ljeviarski zahtjev zelenih za zamjenom materijalnog profita beskonanih proizvoda sa nematerijalnim profitom u formi dokolice, to anarhokapitalisti osuuju ne samo kao krenje granica linosti i subjektivnosti preferencija, ve i kao propagiranje nerada i osiromaenja. Argument nije sasvim poten jer krizna priroda sitema, u sadejstvu sa enormnom moi civilizacije, ne implicira odustajanje od rada i rasta, naprotiv, rast je nuni atribut civilizacije, ve implicira samo zahtjev za kontrolom i modifikacijom273 rasta. Ovim se ukljuuje trei i najznaajniji anarhokapitalistiki argument, koji glasi da se ne moe zasnovati tvrdnja kako je drava u bilo kom smislu efikasnija od trita u rjeavanju ekonomske problematike. Naprotiv, na osnovu argumenta neefikasnosti drave, anarhokapitalisti smatraju da e vladine birokratije, nepritisnute konkurencijom, izvjesno biti inferiorni
271 Uobiajna jedinica mjere blagostanja je bruto nacionalni dohodak [BND]. Demografski bum u nerazvijenim zemljama ne stvara takav pritisak na ekosistem jer je, s jedne strane, usljed nerazvijenosti sredstava za rad pritisak koji u procesu proizvodnje novododata jedinka vri na ekosistem relativno mali, a istovremeno se, usljed niskog poetnog ivotnog standarda rast BND [tj. legitimacija] moe znatno poveavati bez znaajnijeg crpljenja sredine. Meutim, u razvijenim kapitalistikim zemljama argument efikasnosti i legitimacija blagostanjem znae: enormno visoka tehnoloka osnova podrazumjeva izrazito troenje ekosistema; istovremeno, da bi visoki BND rastao potrebno je znatno vei utroak resursa. [H.Daly, op.cit.str.3] 272 Vidjeti o ovome: Hartley Peter, Sustainable engineering: Resource load carrying capacity and Kphase technology, [u: Focus, Carrying Capacity Network, Vol. 4, No. 2. 1994]. Takoe, odlian tekst: Hanson Jay, The Limits of Growth [u: Energy, Spring 1999, na: http://www.dieoff.org.] 273 Neke skupine zelenih ukazale su na zanimljiv model iznajmljivanja umjesto prodavanja, kao nain da se ostane u okviru kapitalizma, a izbjegne stihijska hiperprodukcija, zatim na znaaj reciklae itd., kao put uspostave jednog ekokompatibilnog kapitalizma. 135

mehanizmi kontrole.274 Ako je ve potrebno nadgledati ovu vrstu dogaaja, onda je najefikasniji metod da se to postigne konkurencija zatitarskih agencija, i nezavisne arbitrae u sluajevima spora. Neki noviji trini mehanizmi, poput berzanske trgovine vauerima za emisiju CO2, daju naznaku kako bi to moglo funkcionisati u praksi. ema anarhokapitalistikog rjeenja ovog problema je standardna: ako jedan pojedinac ili grupa ljudi oneiste okean na podruju koje je njihovo vlasnitvo, a onda se to oneienje prelije na drugi dio okeana koji je vlasnitvo drugog ovjeka, onda oteena strana pokree arbitrani postupak kod nezavisnog arbitra [koji, pritisnut konkurenciom drugih arbitara, mora maksimalno poteno suditi], a njegovu presudu sprovodi zatitarska agencija [koja, pritisnuta konkurenciom drugih zatitnih agencija, mora maksimalno efikasno i nepristrasno sprovoditi odluku]. U skladu sa kojim pravnim poretkom? U skladu sa onim koji su pojedinci, ukljueni u ovu konkretnu interakciju, prihvatili kao model meusobnog regulisanja odnosa. Ni u jednom koraku ovog procesa nije neophodna suverena Drava.

Egoistini animal rationale i pravo privatnog vlasnitva

Vidjeli smo da je u osnovnoj formuli anarhokapitalizma sadran jedan antropoloki stav koji ovjeka interpretira kao egoistiko i kao racionalno bie. To je jedna verzija optimistike antropologije koja nije utemeljena na etikim vrijednosnim sudovima, ili, recimo, teko odrivim lijevo-anarhistikim hipotezama o uroenom instinktu solidarnosti ljudskog bia i odatle izvedenim mutualistikim i kolektivistikim pretpostavkama, ve na ovjeku miljenom kao egoistiki animal rationale.275 Da bi se anarhokapitalistika premisa animal rationale ispravno razumjela prvo je potrebno registrovati suptilnu, ali izuzetno vanu nijansu koja jasno odvaja premisu ovjeka kao animal rationale od racionalistikih konstrukcija i antropologija. Prirodu tog problema odlino je ilustrovala kratka Hayek-ova rasprava o
274 esto se skree panja na injenicu da su ekoloki pokreti nevladine organizacije, sektor civilnog drutva, dok je njihov kljuni protivnik po pravilu ba drava. Ljudi su dovoljno racionalni i savjesni da sami, bez voenja paternalistike vlasti, rjeavaju takve i sline probleme. 275 Ovo je gotovo opte mjesto modernih anglosaksonskih teorija, i to ne samo libertarijanskih, ve ak i onih koje imaju snane redistributivne implikacije. Npr., Rawls-ova teorija je tipian i ekstreman primjer redukcije do interesa: u prirodnom stanju, pod velom neznanja, racionalni pojedinci su pri konstituisanju sistema normi motivisani i orjentisani iskljuivo vlastitim interesima. [J.Rawls, op.cit, posebno str.134-146]. 136

vrstama individualizma 276 u kojoj on upravo upozorava da specifini smisao koji stoji u kontinentalnom individualizmu moe biti kontradiktoran libertarijanskoj ideji animal rationale. Hayek kritikuje kontinentalni, kartezijanski individualizam kao greku koja u krajnjim instancama neminovno vodi u totalitarizam, sa pozicije da kartezijanski individualizam, tretirajui ovjeka kao animal rationale, ne uvia ogranienost moi razuma i smatra da je na bazi razuma mogue konstruisati drutveni poredak, tj. da je poredak ustrojen od pojedinano racionalnih bia i sam racionalan izvediv. Nasuprot istinskom individualizmu koji razum ograniava samo na sredstvo individualnog orjentisanja u neposrednoj situaciji, iz kartezijanskog individualizma proizilazi da je snagom ljudskog uma mogue projektovati umni poredak.277 Rothbard, pozivajui se na lorda Actona, vidi korijene ovog skretanja jo u grkoj identifikaciji etike i politike, po modelu prirodnog zakona dostupnog umu, a koji svoje ozbiljenje dostie u racionalnom politikom po276 U F.A.Hayek, Individualizam i ekonomski poredak, 3. 277 Uspon, izvor(e), i karakter ove vrste racionalizma u novovjekovlju, kao i njegov odluujui uticaj na smjer razvoja drutvenih nauka, te ulogu i znaaj nakih vornih imena u obe varijante modernog racionalizma, primjereno je opisan u: I.Vujai, Politika teorija, [igoja, Beograd 2002], str.23-123. Traei apsolutno izvjesno naelo od koga moe poeti dalje izvoenje znanja, Descartes je zakljuio da to ne mogu biti ni predmeti spoljanje stvarnosti niti ak i vlastito tijelo, u koje sve moemo sumnjati, ve su to misli onoga koji misli: cogito ergo sum. Zato i u njegovom konceptu drveta znanja kao korenje stoji metafizika, stablo ini fizika, a grane sve ostale nauke. Koncept drveta podrazumijeva da, pored sve ambivalentnosti [vidi npr.str.75-78], kod Descartes-a nema eksplicitnog aristotelovskog podvajanja teorijskih i praktikih nauka, ve da etika i politika slijede iz stabla koje je fizika. To znai da se ukida razliita metodoloka osnova, i drutvene nauke u krajnjem svode na metodoloke principe matematike i fizike. Otuda je Descartes, u duhu svog vremena, koncipirao mehanicistiku sliku svijeta[str.70], shvatajui i ljude i ivotinje kao maine ije se funkcionisanje principijelno moe u potpunosti shvatiti i determinisati ukoliko se, i kada se, postigne potreban stepen znanja. Proces izrastanja sjemena u biljku, ili fetusa u dijete, potpuno je mehaniki i podlijee matematikom proraunu i mehanikoj kontroli. Filozofi francuskog prosvetiteljstva su, zanemarujui oprez i skepsu onoga na koga su se pozivali [str.87], kartezijansku metodu iz matematike i fizike univerzalizovali i primijenili na podruje etike i politike, ostvarujui time pretpostavke za mogue ontologiziranje etike i politike [str.70, up:str.86-88], i kako misli Hayek i mnogi drugi teoretiari, time postavili teorijsku osnovu totalitarizma. Up. vaan opis specifinosti Bacon-ove Nove Atlantide, kao prie o tehnolokom raju, o drutvu iji najistaknutiji pojedinci, koncentrisani u Solomonovom domu, upravljaju zajednicom na bazi upravljanja naunim i tehnolokim inovacijama. Ideja je proeta jednom optimistikom vjerom u nauni napredak i mogunost da se na bazi njega ostvari usavravanje politike zajednice. Ali ta vrsta organizacije podrzumijeva potinjavanje svih ciljeva jednom cilju ostvarenju dobro ureene nauno-tehnike zajednice [str.49., up. ftn.55]. Sutina maksime znanje je mo, i cijelog koncepta racionalistikog progresivizma, i te vrste epistemolokog optimizma [str.93], je da se putem permanentnog naunog progresa, i usmjerenosti nauke na praktino, omogui ovjekovo ovladavanje prirodom i ljudskim drutvom. Zahtjevom za korisnou, Descartes je, zajedno sa Bacon-om, moda napravio i najvei obrt u istoriji filozofije, koji e poroditi utilitaristiku usmjerenost moderne filozofije i nauke, politiki racionalizam kao intelektualno traganje za racionalizacijom politike i prosvetiteljstvo kao intelektualni i politiki pokret za praktinim ostvarenjem ideja i za (re)organizovanjem drutva i drave prema unapred skrojenom racionalnom planu.[str.80] 137

retku, kako je to ostvareno u Platonovoj konstrukciji Drave, te mehanicistikim i organicistikim poimanjima ovjeka, ljudskog drutva i kosmosa.278 Sve kasnije prerade ove ideje samo su varijacije. Naslijee platoniarske politike filozofije je preko tomistike tradicije preneseno u modernost, sve do Leo Strauss-a 279, kao vjerovanje u mo razuma da obuhvati stvarnost, jer je ljudski um proistekao iz boanskog apsolutnog uma i stoga moe spoznavati zakone i poredak prirode kao nain na koji je konstituisan univerzum. U ekonomiji, on se pojavljuje u tejloristikim modelima fabrike organizacije i racionalizacije rada, podignutim na nivo cijele privrede planskoj alokaciji i socijalizmu. Tako uspostavljenom umnom poretku onda se normalno podreuju pojedinane individualne umnosti, i stoga je to lani individualizam. Nasuprot njemu stoji anglosaksonski, kotski, individualizam, koji umnost ljudskog bia sagledava na nain racionalnog djelovanja svakog ponaosob u skladu sa stepenom njegove umnosti, ali drutveni poredak koji se tako konstituie kompleksnou svoje strukture pravazilazi moi umne konstrukcije i proraunljivosti. I ova vrsta individualizma ima svoje korijene u ulasku u novovjekovlje, ali na jedan drugi nain, naime time to se ovjek pojavljuje kao subjekt, stvaralaka sila istorije. Pad geocentrine slike svijeta znaio je ukidanje boanske hipoteze kao opteg odgovora na pitanje smisla, i metafizikih zasnivanja rigora ljudskog djelovanja, postavljajui ovjeka u situaciju da on sam, postajui subjekt, mora produkovati smisao vlastitog djelovanja i braniti rigore svog djelovanja pred umom. Izvjesna paradoksalnost novovjekovnog ukidanja privilegovanog statusa Zemlje u kosmologiji ogleda se u tome da nije smanjen i znaaj ovjeka, ve naprotiv, tek uspostavljen i potenciran. ovjek konano postaje subjekt kada mora sam, bez heteronomnih oslonaca, graditi vlastiti svijet i tako postati subjekt istorije.280 Traila se nova arhimedova taka, oslonac na kome je mogue koncipirati postojanje. Ona je naena u samom ovjeku, odnosno ljudskom razumu i ljudskom radu. U politikom smislu biti subjekt znai da sam ovjek postaje subjekt vlasti onaj koji kao graanin stvara zakone kojima se zatim kao objekt vlasti potinjava. To takoe znai uspostavu nove ideje jednakosti razumnost je atribut svih ljudskih bia, ali i novu ideju slobode, jer je um sada osloboen svih stega izuzev onih koje sam sebi postavi. Istovremeno je zaeta ideja tolerancije, jer niko nema savren uvid u budunost na osnovu kojeg bi se mogao nedvosmisleno orjentisati, pa su alternativni pogledi na svijet sasvim legitimni. Ova misaona batina stoji u temelju
278 M.Rothbard, Ethics of Liberty, str.18-20; i : The Present State of Austrian Economics, str.24-25 279 Ibid. 280 G.V.F.Hegel, Istorija filozofije III [BIGZ, Beograd 1970], str.204-212. Ovaj proces izranjanja subjekta na uvjerljiv nain je opisao Martin Heidegger u poreenju Protagorinog ovjek je mjera svih stvari i Descartes-ovog ego-cogito, pokazujui zato Protagorin stav, uprkos retorikoj varci, jo ne znai, i u okvirima grke teleoloke slike svijeta ne moe ni znaiti, subjektivizam. Vidjeti: M.Heidegger, Doba slike svijeta [Razlog, Zagreb 1969]; i takoe: Prevladavanje metafizike, XIVXVIII. 138

anarhokapitalizma, i on je, kao doktrina, u izvjesnom smislu jedan od izraza razoarenja zbog nerealizovanja ideala prosvetiteljske revolucije revolt to se ovjek, kao subjekt, opet potinjava institucijama koje ovaj put ne dolaze spolja, ve ih sam stvara. Drava je kao takva izraz konstruktivistike paradigme i odustajanje od ovjeka kao subjekta. Sutina koja nas ovdje zanima je da razum nije miljen kao sredstvo arhitektonskog graenja drutva, ve kao sredstvo individualnog djelovanja ovjeka kao subjekta, koji radei proizvodi ono to eli, a to mu razum naznai kao proizvodivo. Rothbard je ponovio i zaotrio ovaj stav jo jasnije u odgovoru na uobiajan prigovor anarhokapitalistikoj antropologiji, po kojem ona implicira pogrenu pretpostavku da svaki ovjek najbolje poznaje vlastite interese.281 Naprotiv, on tvrdi da se doktrina slobodnog trita ne zasniva na toj pretpostavci, ve na pretpostavci da svako treba imati pravo slijediti svoje interese na nain koji on sam smatra najboljim282 , i da se sutina ovjeka kao subjekta sastoji upravo u tom pravu. Ipak, ve smo u ranijem izlaganju vidjeli da pokuaj utemeljenja ovog proglaenog prava, tj. njegovog podizanja sa nivoa parole na nivo zasnovanog naela, ipak podrazumjeva bar slabu varijantu antropologije racionalnih maksimizatora koristi, u kome se vri ex post verifikacija. Lani individualizam naslonjen je na klasinu paternalistiku tezu o nekompetenciji: ljudi nisu u stanju prepoznati i formulisati svoj interes. Rothbard tvrdi upravo suprotno, ali i sam donekle koriguje svoju vlastitu prethodno citiranu tvrdnju kada kae: Veina ljudi zna kako ostvariti vlastite interese na tritu, ali nije kadra razumjeti sloeni lanac prakseolokog i filozofskog razumijevanja nunog pri odabiru vladara i politike.283 Sredstvo za to je individualni razum, tako da je anarhokapitalizam ipak primjer teorije iz klase politikog racionalizma. Ali to nije razum miljen kao logos Prirode, ve kao instrumentum - sredstvo orjentacije u stvarnosti. Adekvatno negiranju realnosti apstraktnih entiteta drutvo, nacija, rasa itd, izrazita nesklonost anarhokapitalizma prema racionalistikim konstrukcijama odnosi se, i dolazi naroito do izraaja, i na pojmu subjekta. U racionalistikim konstrukcijama lanog individualizma Ja je u biti miljeno kao apstrakcija koja stoji iznad konkretnog ljudskog bia npr. ovjek kao racionalistika apstrakcija 284 , kao pojam, je metafizika kategorija po kojoj se pojedinani ovjek tek i moe
281 M.Rothbard, Myth and Truth About Libertarianism 6. 282 M.Rothbard, Mo i trite, str.279 283 Ibid., str.281. 284 Racionalistika jer me odvaja od moje sutine i stavlja je iznad mene. [Lj.Tadi, op.cit.str.499] Na sasvim isti nain funkcionie podreivanje individue terminu nacija, drava i sl. Npr. nacija ivi u meni i ja sam, kao Srbin, ja, samo na osnovu tog postojanja vieg entiteta u meni, ja postajem ovjek samo ako sam u stanju preuzeti funkciju u dravi [npr. kroz zaposlenje] ili ako preuzimam odreeni dati sistem politikih uvjerenja i kulturolokih stavova, preko kojih drava ulazi u mene dajui mi identitet itd. na kraju, ja sam ovjek samo na osnovu uea ovjenosti u meni, to 139

identifikovati, tj. zadobiti vlastiti bitak. Meutim, rije pojedinac u anarhokapitalistikom rjeniku ne predstavlja nikakav apstraktni entitet tipa nekakvog opteg univerzalnog Ja ljudske prirode, ideje humaniteta i sl., ve se radi o konkretnom, inteligibilnom Ja, i njegovoj konkretnoj slobodi u datoj drutvenoj strukturi. Anarhokapitalizam naravno mora odbaciti svaku vrstu apstraktnog Ja idealistikih sistema, bilo kakvo kolektivno bie, ili ak optu ideju humaniteta, jer bi u suprotnom doao u poziciju da ne moe zabraniti redukciju prava konkretnog Ja u svrhu opteg Ja, ili nekog kolektivnog bia [npr. nacije], s obzirom da priznavanje opteg entiteta logiki nuno svodi njegove dijelove, dakle upojedinjene manifestacije optosti, na podreen nivo. Postuliranje individualne slobode konkretnog Ja priznaje vrijednost tog entiteta kao vrijednost po-sebi u kantovskom smislu, i stoga zabranjuje njegovu instrumentalizaciju u druge svrhe. Ja je svrha samog sebe. U pitanju je jedno hiperempiriko Ja, premda konstruisano i kao teorijska apstrakcija, meutim samo za potrebe analize, tj. apstrakcija kojoj se ne pripisuje ontoloki realitet. Dobrobit, progresivnost i humanitet bilo kog kompleksa ideja sagledavaju se u perspektivi tog upojedinjenog konkretnog Ja, dok se iza svakog govora o optoj ljudskoj prirodi, kolektivnom Ja i sl., prepoznaju ideoloki metodski instrumenti koji odvode od stvarnosti, uobiajno u svrhu legitimiranja nekog izrabljivakog sistema, najee u formi neke vrste uravnilovke pod apstraktnim ovjekom svi konkretni ljudi su u nekom smislu jednaki itd. ak i kada se za potrebe analize preuzima apstraktne kolektivitete, oni se tretiraju kao izvedenice: konkretni pojedinac i istorijski i analitiki prethodi bilo kom kolektivnitetu. Na ovoj taki postaje jasna odluujua veza anarhokapitalistikog pojma subjekta i instituta privatnog vlasnitva, koje je zapravo sredstvo za instaliranje suverenog Ja u empirijski realitet, nain da Ja zadobije stvarni, konkretni suverenitet, a ne samo apstraktni. Dekonstrukcija svih varijanti apstraktnih mi, i zahtjev za radikalnim individualizmom, mogu je samo kroz spregu sa vlasnitvom. Zato Rothbard moe tretirati vlasnitvo kao antropoloku kategoriju. Bez teorije vlasnitva subjekti vise kao
znai prevlast vrste nad pojedincem. Anarhistiki individualizam odbacuje ovu vrstu graenja identiteta i ljudsko bie tretira kao autonomno i suvereno u smislu da je svaki ovjek to to jeste po prirodi stvari, a da su vie tvorevine, drava, nacija, rasa, i sl., sa jedne strane apstrakcije , a sa druge strane izvedenice dobijene spajanjem vie tih pojedinanih suvereniteta: Nema postojeeg entiteta zvanog drutvo; to su samo povezane individue. [M.Rothbard, For a New Liberty, str.34, i str.37-39] Nasuprot kreaciji identiteta pojedinca odozgo, ovdje se identiteti apstraktnih tvorevina kreiraju odozdo. Sve doktrine koje podreuju pojedinca i pojedinanost optem su u biti razne vrste teologije, a politike i filozofije koje plagiraju u korist drave, kao apstraktnog politikog entiteta u koji se smijeta identitet, su politike teologije. U istom kontekstu je, npr., ljeviarski anarhista Prudhon kritikovao Marx-ov projekt diktature proletarijata i uspostavu komunistike zajednice, koje opet vode podreivanju pojedinca optem i uspostavljaju jedan novi dogmatizam pojavu nove utvare nad drutvom. [Up. M.Rothbard, The Ethics of Liberty, VIII i SXV] Premda je u okviru I internacionale Marx uao u sukob sa anarhistima, posebno Bakunjinom, optuujui ih za utopistike i realitetu neprimjerene koncepcije, u tom konkretnom smislu i sam Marx je anarhista [up. npr. 6. tezu o Fojerbahu]. 140

lebdee aveti iju sudbinu odreuju oni ljudi ili grupe koje posjeduju ono to je tim pojedincima potrebno za ivot. Sa druge strane i dosljedno miljen aksiom neagresije ukljuuje u sebe teoriju vlasnitva jer su u drutvu neagresije, slobodnom drutvu, interakcije pojedinaca neprisilne, a u praksi to, usljed nesamodovljnosti ljudskog bia, znai da cirkulie slobodna razmjena, a slobodna razmjena znai razmjenu dokaza o vlasnitvu nad imovinom.285 Kljuna stvar je da se bez koncepta privatnog vlasnitva ne bi mogla smisleno izloiti ideja slobode i princip neagresije. Vlasnitvo je, naime, nain da se sloboda konkretizuje, ozbilji, pa i verifikuje, - kao pravo da se slobodno odluuje o upotrebi svojih resursa, kako materijalnih tako i nematerijalnih, na primjer u smislu intelektualne svojine.286 U tom kontekstu je jasno znaenje slobode kao politike kategorije. Komentariui kritike Zakona jednake slobode, po kojem je on besmislen, jer svako vlasnitvo nad jednim resursom ve ograniava slobodu drugog da upotrijebi taj resurs, ili: samo postojanje drugih ljudi ograniava slobodu da ih se napadne i slino, Rothbard ukazuje da je greka u tome to je u lokovskoj tradiciji 287 i libertarijanizmu sloboda definisana kao sloboda upravljanja onim to netko posjeduje, pa prema toj definiciji uopte nije dodirnuta prethodnim argumentom. Aksiom neagresije odnosi se na vlasnitvo [poev od samovlasnitva, tj. vlastitog ivota]. Tako osnovno pitanje slobodnog drutva postaje pitanje sticanja prava vlasnitva, to znai da teorija free market drutva trai kao nuan uslov teoriju vlasnitva. Kada govori o statusu vlasnitva Rothbard, poput Nozick-a, preuzima jednu teoriju jakih vlasnikih prava, koja ih posmatra kao bazina, ili kako on kae primitivna prava, dakle prava koja ne mogu biti zavisna od koncepta vlasnitva koji u nekom drutvu postoji kao prihvaen. Rothbard preferira vlasnika prava kao prirodna prava, apriornu injenicu prirodnog stanja, i na tom planu kritian je prema alternativnim postavkama tog pitanja, na primjer Hayek-u, sa kojim je na ovom pitanju uao u principijelnu polemiku. Meutim, nama se ini da i Hayek-ovo evolucionistiko objanjenje moe biti konzistentno anarhokapitalizmu, a istovremeno i vana nadopuna koja omoguuje prakseoloku verifikaciju principa. Ni Hayek ni Mises nisu poimali konsekvencionalizam niti u smislu racionalnog projektovanja, niti u smislu posljedica za opte dobro, ve iz perspektive individualne preferencije, ali su, kao uostalom i Rothbard, smatrali da je uz pretpostavku racionaliteta za oekivati da ljudi imaju neku vrstu afiniteta prema blagostanju.288 Tako je zadovoljen deontoloki zahtjev iz kantijanske teorije zasnovan na imperativu da se ovjek ne tretira kao sredstvo, ve
285 M.Rothbard, Mo i trite, str.1, i: The Ethic of Liberty, str.47. i naroito str.113-115. 286 H.H. Hoppe, A Theory of Socialism and Capitalism, str. 140-144. Up.: D.Friedman, Laws Oreder, str.112-127. 287 J.Locke, op.cit., II 57, str.264. 288 J.Buchanan, Granice slobode, str.38-40. Za ovu vrstu povezivanja personalistikog i utilitarnog pristupa, kroz mehanizam evolucionistikog filtriranja dobar primjer je opis i Buchanan-ov komentar uslova koji su doveli do prelaska kanadskih Indijanaca sa koncepta drutvenog na koncept privatnog vlasnitva, te unutranja veza racionaliteta i utilitarnosti [str.42], koju i mi ovdje preuzimamo. 141

iskljuivo kao svrha.289 Kao i u sluaju rasprave o slobodi, neefikasnosti drave, efikasnosti trita, principijelni prigovor Rothbard-ovoj poziciji je: da li se anarhokapitalizam moe podravati ako impliciramo da privatno vlasnitvo vodi ka drutvenom osiromaenju [bez obzira ta svaki lan date zajednice podrazumijevao pod osiromaenjem] i blokadi individualnog humanog razvoja svakog ponaosob? Rothbard zauzima poziciju da je ova vrsta primjedbe u njegovoj teoriji a priori eliminisana prostim prihvatanjem dosljedne individualistike pozicije. Prema subjektivistikoj teoriji vrijednosti, pravilo jednoglasnosti obezbjeuje da se svako u efikasnosnom smislu popeo vie na vlastitoj ljestvici vrijednosti.290 Ipak, njegova pozicija postaje manje oigledna kada ovu premisu poveemo sa premisom racionaliteta, koji bi po pretpostavci trebao usmjeriti ljude ka progresu. Osim toga, kako je primjetio Nozick, ako ne elimo prihvatiti nasilno nametanje drutva koncipiranog na ideji slobode, neagresije, privatnog vlasnitva, kako se ono moe nametnuti ako ne superironim uincima verifikovanim evolucionistikom metodom filtriranja. Pravo vlasnitva moe biti miljeno kao aprirno pravo koje, bez krenja aksioma neagresije i deontoloke pozicije, moemo spoznati kao takvo samo metodom filtriranja, kako se to uostalom povijesno i desilo. Druga esta primjedba je da se jaki koncept prirodnih prava ne moe uskladiti upravo sa subjektivistikom teorijom vrijednosti na koju se poziva, te da se zato u Rothbard-ovom izlaganju, koje objedinjuje ove koncepcije, nalazi unutranja protivrjenost.291 U izlaganju o anarhistikoj viziji spontanog poretka vidjeli smo da Rothbard odgovara da su upravo bazina prava, obezbjeena aksiomom neagresije, uslov za slobodno vrednovanje, tj. za ozbiljenje subjektivistike teorije vrijednosti u praksi. Rothbard
289 Kant Immanuel, Zasnivanje metafizike morala [BIGZ, Beograd 1981], str.74. 290 J.Buchanan je ukazao da dodatno optereuje model anarhistike efikasnosti to to pravilo jednoglasnosti doslovno svakom uesniku daje mo veta ... Usled ovog svojstva, trokovi slaganja na osnovu pravila jednoglasnosti mogu da budu ekstremno visoki ili ak prohibitivni. [Granice slobode, str.63] Problem neekonominosti naela jednoglanosti je osnovni razlog pomjeranja drutva od idealnog stanja anarhije ka rjeenjima poput veinskog modela demokratije i konceptu predstavnika. Ovaj problem Rothabrd je rijeio tako to ugovore poima kao bilateralne sporazume, a zajednicu kao sistem normi nastao konstitucionalnim ugovorom. U tom smislu zajednica je u postkonstitucionalnom smislu ista apstrakcija, misaona i govorna oznaka za opti okvir, dok postoje samo ugovorni sporazumi neposredno zainteresovanih strana. S obzirom na veliku stopu neslaganja po pitanjima iz konstitucionalnog podruja, poput prostitucije, abortusa, itd, za oekivati je veliki broj zajednica. Tako teorija secesije i radikalni individualizam u okviru anarhokapitalistike teorije nisu samo pitanja legitimiteta i ekonomske efikasnosti, ve i politike efikasnosti. Izbjei to da trokovi odluivanja dovedu do davanja irokih diskrecionih moi birokrtatskom osoblju, po Buchanan-ovom miljenju mogue je samo u sistemu malih zajednica koje uvijek mogu provesti plebiscitarnu provjeru. 291 R.Plant, op.cit., str.52-56. Ovo je mjesto na kome se povela i jo uvijek vodi iroka filozofska rasprava o ununtranjoj konzistentnosti fundamentalnih postulata Rothbard-ovog izlaganja. Npr. R.Nozick, upozorava da se rigidno poimanje vlasnikih prava susree sa problemom da ovjek, kao samovlasnik sebe, ima pravo da proda sebe drugom, to znai da pravo [samo]vlasnitva nije apsolutno, itd. Meutim, kao i po pitanju slobode, Rothbard odgovara da je prethodni uslov za takvu prodaju ipak postojanje tog prava. 142

smatra da je vrijednost prirodnih prava mogue spoznati razumom, te da progres ovisi o otkrivanju i prihvatanju tih prava, ali time, kako smo ve ukazali, po miljenju mnogih teoretiara i sam zapada u metateoriju i politiku teologiju.292 Rothbard-ovo nezadovoljstvo evolucionistikim objanjenjem motivisano je teorijskom injenicom da evolucionistiko objanjenje ipak ne obezbjeuje apsolutnost privatnog vlasnitva, pa posredno i principa samovlasnitva, jer se moe desiti da drutvo zae u takvu istorijsku situaciju u kojoj je efikasnije odustati od privatnog vlasnitva.293 S obzirom na unutranju vezu prava vlasnitva i slobode linosti, to moe znaiti odbacivanje aksioma neagresije. Konsekvencionalizam, pa i utilitarizam, svojstveni evolucionistikom objanjenju, za Rothbarda su principijelno isuvie slaba teorijska obezbjeenja, i po njegovom miljenju, pravo vlasnitva, kao i aksiom neagresije, da ne bi doputali mogunost teorijskog relativizovanja, trae postuliranje. Razlog za radikalan pristup u sluaju privatnog vlasnitva je u tome to je svako drugo ljudsko pravo objektivno zavisno o pravu na vlasnitvo. Na primjer, pravo na ivot zahtjeva pravo na posjedovanje onoga to je ovjek proizveo da bi opstao:
ljudi nisu lebdee aveti; oni nisu samoodrivi entiteti; oni mogu jedino opstati i razvijati se privreni na zemlju oko njih. Oni moraju, na primjer, stajati na podruju zemlje; oni takoe moraju, u poretku opstanka i ouvanja sebe, transformisati resurse date prirodom u potroaka dobra, u predmete podesnije za njihovu upotrebu i potronju. Hrana mora biti uzgojena i pojedena; minerali moraju biti iskopani i transformisani u kapital i zatim korisno potroako dobro, itd. ovjek, drugim rijeima, mora imati ne samo svoju vlastitu osobu, ve i materijalne objekte za svoju kontrolu i upotrebu. [M.Rothbard, For a New Liberty, str.30]294

Ili: ako razmotrimo pitanje prava na slobodu govora, postavlja se pitanje kako se to pravo prakseoloki realizuje. Ako nemamo mogunost da pristupimo medijima, ili da razmjenimo neko svoje vlasnitvo za taj pristup, to pravo ostaje puka apstrakcija.295 Tek vlasnitvo i trite omoguavaju da prava funkcioniu kao imanentna i konkretna. Zato se u socijalistikim drutvima to pravo nikada ne moe istinski ostvariti, s obzirom da su sredstva informisanja u rukama vladajue partije, a pojedinci nemaju druga sredstva za razmjenu, pa im pristup medijima zavisi o odo292 Ibid., str.53. 293 to, meutim, moe znaiti da Rothbard nije u stanju tvrditi da ema privatno vlasnitvo+sloboda daje najefikasniju alokaciju drutvenih resursa. 294 Za Rothbardovu obradu ove klasine Locke-ove teze [Dvije rasprave o vladi, I, 39] up. takoe: The Ethics of Liberty, str.21-24, i posebno str.113-120. Tretiranju prava vlasnitva kao uslova za sva ostala prava neki teoretiari pripisuju principijelnu manjkavost u smislu da se time vlasniko pravo ne posmatra kao vrijednost po sebi, ve kao sredstvo. [npr: R.Plant, op.cit, str.106]. 295 M. Rothbard, For a New Liberty, str.92-103, na primjeru Zakona Radija iz 1927. god., pokazuje kako je federalna vlada SAD sistemom licenciranja zapravo preuzela vlasnitvo nad svim radio i TV kanalima, nakon ega je u prakseolokom smislu ukinula pravo na slobodu govora. 143

brenju cenzorskih timova, koji su tu jedini stvarni vlasnici datog prava. Kompletna lista prirodnih prava, po miljenju Rothbarda moe se redukovati na pravo vlasnitva 296 , raunajui i samo pravo na ivot, koje je u stvari pravo na samovlasnitvo [self-ownership]. Oigledno apodiktian sud o samovlasnitvu ostaje puka himera ukoliko nije praen pravom na privatnu aproprijaciju. Formulacija prava na ivot u obliku prava [samo]vlasnitva po miljenju Rothbard-a izbjegava mnoge teorijske zamke prisutne u klasinoj forulaciji, kakva je recimo da usljed ugroenosti ivota imamo pravo prisiliti druge na davanja neophodna za na opstanak i slino. Kako su po svojoj prirodi sva prava prava vlasnitva, njihova povreda je povreda ugovornog odnosa.297 Filozofsku osnovu antropologije animal rationale i teoriju vlasnitva anarhokapitalizam dedukuje iz samovlasnitva ovjeka nad samim sobom i aksioma neagresije.298 Rothbard je to izloio u poznatom modelu Robinson Kruso ekonomije.299 Ta popularna konstrukcija klasine ekonomske teorije, iako se radi o sasvim neralistikom i apstraktnom modelu, ipak je vrlo korisno analitiko sredstvo, posebno da se razumiju osnovni aksiomi free market ekonomije, ali i da se jasnije predstave neke stvarne interpersonalne relacije, koje se formiraju kasnijim uvoenjem Petka i drugih lica. Prva injenica koja je nesporna je sam Robinson kao primordijalna injenica svoje vlastite svjesnosti i svog vlastitog tijela. Drugo je svijet oko njega, prirodno dato prebivalite i resursi. Trea injenica koju Robinson shvata je da ima mnogobrojne potrebe koje moraju biti zadovoljene kao uslov njegovog ivota: hrana, zaklon, odjea itd., ali i druge, koje nisu tako nune za opstanak, ali ipak postoje i esto kao vrlo jake. On takoe shvata [saznaje] da, za razliku od ivotinja, on nema instinktivna znanja o nainima zadovoljenja svojih potreba i elja, ve je tabula rasa sve znanje koje mu treba mora biti naueno. Robinson vrlo brzo shvata da je za zadovoljenje njegovih elja potrebno razviti specifino tehnoloko znanje nauiti kako ih zadovoljiti. Istovremeno,
296 U najdubljem smislu ne postoje druga prava osim vlasnikih. [M.Rothbard, The Ethic of liberty, str.119-120. i takoe, For a New Liberty, str.42-44] 297 M.Rothbard, For a New Liberty, str.39-41. U Mo i trite [str.320] Inae nije mogue izbjei konfuziju u omeenju prava. Npr., kako drugaije ograniiti prirodno pravo na govor u situaciji kada vlasnik tog prava galami na uho druge osobe? Rothbard to objanjava na poznatom primjeru prava ovjeka da u pozoritu, u toku predstave, uzvikne lano Vatra!. Veina drugih teorija prirodnih prava ima problem da rastumai taj sluaj a da na bitan nain ne ogranii temeljno pravo na slobodu govora. Popularno rjeenje je kolektivistiki utilitarizam koji takvo ponaanje sankcionie zbog naruavanja opte koristi. [R.Plant, op.cit.,str.106] Redukcija do vlasnikih prava daje jasno i konzistentno tumaenje bez pribjegavanja kolektivistikim ili utilitaristikim pozicijama: osoba koja to uzvikne moe biti (a) vlasnik ili (b) gledalac. U oba sluaja radi se o povredi ugovornog odnosa: (a) vlasnik se prodajom karte za predstavu obavezao da e kupcu pruiti datu uslugu, (b) kupac se stupanjem na posjed vlasnika obavezao na potovanje pravila koja je vlasnik ugradio u kartu. Up: M.Rothbard, Egalitarianism as a Revolt Against Nature, str.146-147; i: The Ethics of Liberty, str.114. 298 M.Rothbard, For a New Liberty, str.26-34, i posebno 39-41 299 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.29-67, i dalje. Up: R.Plant, op.cit., 55-56. 144

on vidi i da zadovoljenje neke od tih elja trai njegov tek minimalan angaman, s obzirom da je njegovo prebivalite, ostrvo, takve prirode da nudi resurs potreban za zadovoljenje neke elje u izobilju, dok zadovoljenje veine drugih potreba iziskuje velike energije i inventivnost. Ukratko, on nije u Rajskom Vrtu.300 Zato je mogu paradoks vrijednosti, paradoks da voda, resurs neophodan za ivot, bude praktino besplatna, a dijamant, praktino beskoristan kao upotrebna vrijednost, da bude tako skup. Iz injenice oskudnosti resursa direktno se dedukuje nunost vlasnikih prava za pravo na ivot: da Robinson jeste u Rajskom Vrtu nikakva vlasnika prava ne bi bila potrebna s obzirom da bi svi imali svega u izobilju, a i razlika vrijednost izmeu dijamanta i vode bi isezla. Poenta iz te injenice je da Robinson mora preuzeti prirodno-date resurse i transformisati ih u upotrebljive objekte, predmete oblikovane u svrhu zadovoljenja njegovih potreba. To zapravo znai da on mora upotrijebiti svoju radnu snagu za proizvodnju, prvo kapitalnih dobara, a u krajnjem potroakih dobara koje onda neposredno konzumira. Ovaj proces transformacije zemljinjih resursa ini njegovu proizvodnju. Ukratko, Kruso mora proizvoditi prije nego to moe konzumirati.301, prvi ovjek koji on postaje je homo faber. To opet znai upotrebu razuma. Razum je specifino ljudski instrument saznavanja i ono specifino sredstvo koje omoguuje opstanak: (i) omoguuje da se spozna i rastumai potreba; (ii) koncipira ideje-puteve zadovoljenja; i, (iii) prepoznaje potrebu konstruisanja sredstava koja su adekvatna za posredno zadovoljenje potrebe. Zato Rothbard odbacuje primjenu oznake materijalistiki na ovaj koncept: radi se o fuziji duha i materije.302 U tom smislu razum je jedinstveni ljudski metod egzistencije ... to je jedinstvena ljudska priroda; ovjek je, kao
300 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.30. Up. M.Rothbard, Egalitarianism as a Revolt Against Nature and Other Essays, str.58. 301 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.30. On mora konstruisati mreu [kapitalno dobro], da bi uhvatio ribu [potrono dobro]. 302 O aprironosti ljudskog djelovanja i odluivanja, te posebno o shvatanju odnosa uma i stvarnosti [u kontekstu Kantovog idealizma i tematike Kritike istog uma] Rothbarda i drugih anarhokapitalista vidjeti: G.Stolyarov, op.cit., str.45-62. U principu, s obzirom da djelovanje poima kao svjesno usmjeravanje fizikog tijela u fizikoj stvarnosti, u skladu sa datim ciljevima, a to je dokazano time to preivljavamo, anarhokapitalisti, posebno Rothbard, su blie aristotelizmu nego kantovskom idealizmu. Rothbard smatra da um ne forsira nikakve zakone na stvarnost, ve je samo analizira kao ono to jeste. S obzirom da ovdje ne moemo ulaziti u tu problematiku konstatovaemo zavrnu tezu Stolyarov-a: akcija je i po Mises-u, i po Hoppe-u, i po Rothbard-u, nain da se premosti rascjep izmeu uma i stvarnosti, a sama aksioma akcije je apriorna injenica, jer svaki pokuaj dokazivanja sam je akcija. A poto je aksioma akcije zakon stvarnosti, a akciju ne moemo odvojiti od uma, um je neophodan da bi do nje dolo, ne postoji razlika izmeu zakona uma i zakona neodvojivog od uma um i fizika stvarnost su ponovo ujedinjeni: ne postoji stvarni rascjep izmeu duhovnog i materijalnog [M.Rothbard, Myth and Truth About Libertarianism, 4,, str.13]. Ta vrsta jedinjenja uma i objektivne stvarnosti naroito je izraena u subjektivistikoj teoriji cijena, u kojoj je vrijednosti jedane objektivne fizike injenice iskazana individualnim aktom vrednovanja, - subjektivnim u istom smislu. [M.Rothbard, The Present State of Austrian Economics, str.10, up.ftn.26, na str.16.] 145

to je Aristotel naglasio, racionalna ivotinja, ili jo preciznije, racionalno bie.303 Koristei razum ovjek poima i analizira kako spoljnji svijet, tako i injenice vlastite konstitucije, ukljuujui svoje emocije. Ako se zapitamo ta specifino ini ljudsku mo saznavanja, tj. ta je upotreba razuma, vidjeemo da se tu radi o spoznavanju prirode stvari, uenje je u stvari uenje zakona prirode: ovjek spoznaje da kada izradi koplje, i baci ga na odreeni nain prema ivotinji, ono leti, pogaa ju i ubija. Svi ti koraci su u stvari zakoni prorode fizikalni zakoni leta, bioloki zakoni ivota itd. U ovim stavovima eksplicitno je iskazana vrsta racionalizma inherentna anarhokapitalizmu: stav o moi razuma da, u mjeri dovoljnoj za praktino i politiko postojanje ovjeka, rastumai injenice stvarnosti. Robinson dalje, u introspektivnoj stvarnosti svoje vlastite svijesti, takoe otkriva primordijalnu injenicu svoje slobode: svoju slobodu da bira, svoju slobodu da koristi ili ne koristi svoj razum u pogledu bilo kog datog predmeta. Ukratko, prirodnu injenicu svoje slobodne volje.304 Neke se temeljne implikacije ovog modela u libertarijanskoj literaturi esto opisuju poznatim primjerom budilnika, kojim Robinson samoograniava sebe. Naime, s obzirom da Robinson nije zvijer, ali nije ni besprijekorni svetac, ve nesavreno bie, on, premda shvata nunost racionalnog samoogranienja sebe, u smislu radnog angamana i sl., ipak nije siguran da e uvijek biti spreman ispotovati ono to sam shvata kao optimalno ponaanje. Zato koristi budilnik kojim sam sebe upozorava na potrebu ispotovanja odreenih aktivnosti. U tom smislu, prvi ugovor koji Robinson sklapa je u stvari ugovor sa samim sobom, kojim priznaje i namee odreene stege vlastitoj slobodi. 305 Vrlo je zanimljivo, i, kako emo vidjeti, za kompletnu anarhokapitalistiku antropologiju izuzetno vano mjesto, objanjenje aksioma samovlasnitva u ovom modelu: Robinson, naime, takoe otkriva prirodnu injenicu da njegov um komanduje njegovom tijelu i njegovim akcijama: to je osnova njegovog prirodnog samovlasnitva nad samim sobom.306 U prethodnoj argumentaciji dolazi do izraaja anarhokapitalistiko vienje prvog od temeljnih lokovskih prava, naime prava na ivot, koje je miljeno kao pravo da se ivi u skladu sa vlastitim mogunostima, sposobnostima i talentima. Jedna od klasinih legitimacija drave oslanja se na neupitnost prava na ivot svakog ovjeka, ali u stvarnosti mogu da postoje takve ekonomske nejednakosti koje ostavljaju ovjeka ispod praga egzistencijalno podnoljivog siromatva. Da bi se to izbjeglo, zakljuak etatista je da je potrebno na neki nain redistribuirati sredstva, bar u
303 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.31. 304 Ibid., str.31. 305 J. Buchanan, Granice slobode, str.128-129. Za anarhistiko razumijevanje slobode vano je primjetiti da se paradoksa podanitva postavlja i na ovoj elementarnoj situaciji, a ne samo u situaciji drutvene interakcije. 306 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.31. 146

mjeri da niko ne ostane ispod egzistencijalnog minimuma. Meutim, Rothbard osporava ovu argumentaciju polazei od toga da Robinson moe opstati, u stvari da uopte moe legitimno[!] pretendovati na ivot, samo-i-samo-ako je u stanju da upotrebom sebe obezbjedi sredstva za svoj ivot. On ne moe zahtjevati od prirode, od njegovog ostrva, da ga odri u ivotu. Ovdje na kljuni nain dolazi do izraaja zato je Rothbard pribjegao negativnoj formulaciji u aksiomu neagresije: pravo na ivot nije pravo jednog ovjeka na parazitsko odravanje od strane drugog ovjeka, ve pravo da ga taj drugi ovjek ne ubije. Pojanjavajui ovaj problem Rothbard daje vrlo zanimljivu i vanu kritiku popularnog stava o apsurdnosti aksioma slobodne volje u svijetu, po kojoj je ovjek bezuslovno neslobodan jer je bezuslovno ogranien svijetom tj. zakonima prirode. Po Rothbardu ovdje se dogaa tipina moderna konfuzija izmeu slobode i moi .307 Na primjer, ako kaemo neto tipa ovjek nije slobodan da preskoi okean [da radi ta hoe dok neugroava druge] mi zapravo kaemo da ovjek, u uslovima vlastite konstitucije i poretka prirodnih zakona, tj. strukture postojeeg svijeta, nema sposobnost, nije u stanju, tj. nema mo, da preskoi okean.308 On je, meutim, apsolutno slobodan da isko307 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.33. U ftn. na str.33. Rothbard skree panju da se ova vrsta diferenciranja ogleda i u jeziku, u terminima-sinonimima liberty i freedom, gdje se prvi koristi iskljuivo u socijalnom, a ne i u isto filozofskom slobodna-volja smislu. 308 Kada kaemo da ovjek nije istinski slobodan u slobodnom drutvu, s obzirom da u takvom drutvu nema ovjeka koji je slobodan na agresiju protiv drugog ovjeka ili da zauzme njegovu imovinu. Ovdje se, ponovo, kritika ne bavi sa slobodom, ve sa moi. [M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.42] Rothbard je na ovoj temi poveo jo jednu znaajnu polemiku sa Hayek-om, odnosno njegovom teorijom slobodne konkurencije kako je izloena u spisu Poredak slobode. Rothbard [The Ethics of Liberty, str.219-229] svoju kritiku Hayek-ovog poimanja slobode poinje tako to prihvata njegovu polaznu odredbu kojom se sloboda definie kao odsustvo prinude, u smislu aksioma neagresije i koncepta negativne slobode u terminu Isaiah Berlin-a. Meutim, po miljenju Rothbarda, Hayekova definicija gubi na jasnosti i konzistentnosti u drugoj premisi, kojom se definie prinuda. Naime, Hayek, za razliku od pristupa iz aksioma neagresije, definie prinudu kao kontrolu okruenja ili okolnosti osobe od strane drugih tako da je ona prisiljena, da bi izbjegla vee zlo, da djeluje ne prema nekom sopstvenom planu, ve da slui ciljevima onog drugog [Hayek, F.A., Poredak slobode, Global Book, Novi Sad 1998, str.27, i str.122-125]. , tj. prinuda postoji kada se akcije nekog ovjeka sprovode u svrhu tue volje, a ne njegove vlastite. Prvi oigledan problem sa ovom definicijom prinude je to ona naalost jednako dobro ukljuuje takoe i miroljubive i neagresivne akcije. Tako sam Hayek kae da, premda je naravno neposredna upotreba fizike sile najoitiji vid agresorskog ponaanja, postoje i mnogi drugi naini i forme agresivnosti, i ilustruje to primjerom mrzovoljnog mua odnosno dangrizave ene. Meutim, jasno je da se ova vrsta agresije ne moe podvoditi pod pravnu sankciju, ve eventualno samo tretirati kao moralno ili estetski jadnu. Radi se o tome da ova vrsta agresije ne ukljuuje prisilu mua [ene] da ostane sa partnerom koji ga na taj nain maltretira. Ukoliko postoji sloboda da se napusti brana zajednica ovdje se ne moe govoriti o agresiji koja treba biti institucionalno sankcionisana. Stoga je Hayek-ova definicija prinude konfuzna jer previa tu odluujuu razliku izmeu vrsta agresije. Isto vai i u sluaju drave: drava nije agresor prvenstveno zato to poreskim sistemom otima mimo volje ljudi njihov imetak [mada je ona naravno i zato agresor], ve zato to ne doputa alternativu, tj. njen je poloaj apsolutno monopolistiki. Mazohista bi na primjer, ostao sa dangrizavom enom ili prinudnom dravom, ali poenta je da on ima slobodu da bira. Kontradiktornost 147

risti prirodno date sposobnosti svog bia da savlada prostor okeana: on na primjer umom konstruie ideju broda, u prirodi nalazi materijal za njegovu izradu, te upotrebom raspolaue snage svog tijela, radne snage, pretae ideju u realitet. Jasno je da je ograniena mo ovjeka, ali ne i sloboda da upotrijebi dostupne resurse sebe i svijeta. Hayek je pokazao da je takvo mijeanje slobode i moi karakteristino u znaenju rijei sloboda koje ona nosi u socijalistikom rijeniku: smisao slavne parole o skoku iz carstva nunosti u carstvo slobode jeste, ne sloboda u liberalnom smislu - kao sloboda od prinude [od arbitrarne moi drugih], ve sloboda od nunosti.309 Socijalistika verzija slobode nudi utopiju apsolutne pobjede nad krtou prirode, svijet u kome nee postojati ogranienost resursa. Meutim jasno je da je to nemogue te da u ovom smislu sloboda znai samo drugo ime za mo. 310 Sutina liberalne ideje slobode jeste sloboda od prinude, sloboda izbora upotrebe vlastitih kapaciteta, dok je sutina socijalistike ideje utopistika sloboda za zadovoljenje potreba. Ispravno miljena sloboda je odsustvo spoljanjih ogranienja koritenju ovjekovih moi, kakve ih i kolike on kao ovjek [kao generiki pojam] i kao pojedinac ima, u skladu sa strukturom svijeta i drutvenih veza sa drugim pojedincima koji posjeduju ista prirodna prava, a ne apsurdno proklamovanje apsolutnog poveanja moi do toga da ovjek moe sve to hoe. Zato se sloboda u libertarijanskoj tradiciji i definie u negativnim terminima, a ne u pozitivnim. Kod pitanja porijekla vlasnitva Rothbard preuzima lokovsku teoriju vlasnitva, koja je ovdje od principijelnog znaaja jer je i mogui odgovor na kritike o neutemeljenosti bazinih prava fundamentalna prava zasnovana su na apodiktinom principu samovlasnitva, subjektivistikoj teoriji vrijednosti, i aksiomu ljudskog djelovanja, odnosno, ona nisu tek tako proglaena, ve su oigledni principi za svakog ko prihvata te polazne injenice.311 Prema Rothbard-ovoj interpretaciji lokovske teorije, prisvajanje se legitimira kroz specifian proces mijeanja svog rada sa
Hayek-ove odredbe najjasnije se vidi u tome to ona zapravo podvodi pod prinudu radnje koje su osnova slobodnog free market drutva, kao to je na primjer, sloboda razmjene. Naime, ta sloboda ukljuuje u sebe i pravo na nerazmjenu, tj. pravo jednoj od strana da ne uestvuje u razmjeni. Iz perspektive Hayek-ovog poimanja prinude proizilazi da je druga strana, koja je htjela razmjenu, ovdje oito izloena nekoj vrsti agresije. Zapravo opet se radi o tipinoj konfuziji izmeu slobode i moi. Rothbard se osvre na Hayekov primjer slikara koji me odbija naslikati po odreenoj cijeni i ovjeka koji posjeduje svu vodu u oazi, i pokazuje da je Hayek-ovo prihvatanje prvog a odbijanje drugog sluaja nekonzistentno: u oba sluaja nema nikakve nelegitimne prinude niti agresorskog djelovanja. Primjer jedinog ljekara i njegovog prirodnog prava da ne upotrijebi svoje vjetine posebno je dobar, jer jasno pokazuje da moralno osporavanje takvih odluka ne daje pravo da se ljekar silom primora na akcije protivne njegovoj volji. 309 Oslobaanje od prinude okolnosti koje neminovno ograniavaju domen izbora svih nas, iako nekima mnogo vie nego drugima. F.A.Hayek, Put u ropstvo, str.47. 310 Ibid., str.48 311 R.Plant, op.cit.str.49-50, i 5. Zasnovana na principima (i) samovlasnitva, (ii) subjektivistikoj teoriji vrijednosti, (iii) aksiomi djelovanja u svijetu, ova su prava zasnovana nemetafiziki, za razliku od religijskih i sl. zasnivanja. 148

resursom.312 U For a New Liberty, u poglavlju posveenom temi vlasnitva, on citira dva poznata pasusa iz Dvije rasprave o vladi, dokazujui zatim da taj metod vai za sve vrste resursa, ukljuujui i zemlju i intelektualnu svojinu. Kruso je, naime, oito slobodan da iskoristi sve to nae na ostrvu. Meutim, on je uistinu vlasnik, posjeduje, samo ono to aktualno moe iskoristiti, tj. ono sa im moe pomijeati svoj rad. On ne moe naprosto proglasiti ostrvo svojim. Njegova sloboda da se upotrijebe svi resursi ne znai mo da se aktualno posjeduje itavo ostrvo i blokiraju prava potencijalnih drugih. im se pojavi drugi ovjek, i aktualno zauzme neki posjed [resurs], on, a ne Kruso je njegov vlasnik. Kruso, u prirodnom smislu, posjeduje samog sebe i produetke sebe u materijalni svijet, nita vie ni manje.313 To je rezultat prirodnog poretka stvari u kojem ovjek, iz injenice vlasnitva nad sobom, stvaralakom energijom kojom transformie prirodne resurse zapravo prenosi dio sebe u dio spoljnjeg svijeta - jer on je ta energija. Zato, i samo zato, to takvim prenosom ovjek postaje dio tog dijela svijeta, on ima legitimno pravo vlasnitva i to je smiso formule pomijeati svoj rad sa prirodom. Upravo prilikom razmatranja pojma vlasnitva na sluaju Robinsona postaje jasno zato je to primoridjalno pravo koje ne zavisi od drutvene strukture, ve joj zapravo prethodi. Rije legitimno u prethodnoj formulaciji, i u situaciji prije pojave Petka [drutva], govori samo tu elementarno oiglednu injenicu da Robinson moe pretendovati na posjedovanje samo onog to sam preradi i uzme, a ne moe traiti od Boga, ostrva, Prirode, ili pravde, drutva, i sl., da mu to neto daju. Potpuno je transparentno na ta on moe polagati pravo.314 Nema nikakvog razloga pretpostaviti da taj princip ne vai i kasnije, kada se pojavi interakcija sa drugim ljudima. Rothbard-ova interpretacija porijekla prava vlasnitva interesantna je i od znaaja jer sadri odgovor na neke od najznaajnijih teorijskih kontraverzi vezanih za lokovsku teoriju vlasnitva, naime takozvani lokovski dodatni uslov vlasnitva 315, i
312 J.Locke, Dvije rasprave o vladi, II, 27; i 44. 313 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.34. 314 R.Nozick, Anarhija, drava i utopija, str.184. 315 Lokovski dodatni uslov: da drugima ostane dovoljno i jednako dobro [Dvije rasprave o vladi, II,27, up.: II,36], odnosi se na problem koji nastaje u samoj strukturi prisvajanja: da li legitimno prisvajanje nekog predmeta diskredituje poloaj drugih? Nozick ovaj uslov naziva scenarijem katastrofinosti koji omoguava de se legitimnim prisvajanjem nekog odluujueg resursa, sve druge stavi u podreen poloaj. Locke-ov dodatni uslov oigledno je vrlo kontroverzan jer ostavlja vrlo subjektivan prostor za odreivanje prisvajanja koje je pod njim nelegitimno. Dodatni uslov zapravo je, u formi prisvajanja zemlje, kako ga je Locke prvenstveno formulisao, mogue i ignorisati u prakseolokom smislu, s obzirom da se on krajnje rijetko moe desiti, a posebno danas kada je prisvajanje zemljinih resursa izgubilo svoj nekadanji znaaj. U toj izvornoj formi on je istorijski vaan za period kolonizacije SAD. Meutim, on se danas pojavljuje u mutiranoj formi vlasnikih prava, npr. prava ljekara da, nakon to pronae neki svima potreban lijek [dakle: bezuslovno legitimnom upotrebom svojih kapaciteta i prirodnih resursa] sve druge ucjenjuje. Upravo ovaj problem poznat je u teoriji kao scenarij katastrofinosti. Na razmatranju problema scenarija katastrofinosti Rothbard je vrlo jasno objasnio zato je primjenu dodatnog uslova nazvao loko149

ono to Rothbard naziva Kolombo paradoks. Lokovski dodatni uslov nespretna je konfuzija izmeu slobode i moi u skladu sa prethodnom argumentacijom, i zapravo u okviru Rothbard-ove teorije uopte ni ne postoji kao problem. Apsurdnost dodatnog uslova eksplicite je jasna ako se analizira prije uvoenja Petka, u uslovima u kojem nema drutvene interakcije, i u kojem uslov ne moe ni postojati jer ne postoji situacija koju uslov treba da razrijei. Zato ga i razmatramo na ovom mjestu. To meutim ne vai za Kolombo paradoks, koji postoji kao teorijski izazov i u uslovima izolovanog Robinsona. Ali, po miljenju Rothbard-a, i Kolumbo paradoks je u stvari problem koji postaje rijeen im se na pravi nain razumiju i posloe premise. U Kolombo paradoksu u pitanju je problem odreenja granica vlasnikog prava nad prvootkrivenom teritorijom, na primjer, Kolumba nad Amerikom.316 Pitanje koje je po Nozick-u teko je gdje se nalazi prostorna granica mijeanja: ako astronaut iskri komad zemljita na Marsu, je li on uloio svoj rad
vskim nesretnim pravilom, koji je potpuno nemogue koncipirati. Ako hoemo da ga dosljedno primjenimo onda bi to zahtijevalo zabranu bilo kakvog prisvajanja, s obzirom, da striktno gledano, svako privatno prisvajanje pogorava poloaj drugih. S druge strane, kako mi moemo ocjeniti pogoranje. I Ko bi trebao da to procjeni. U skladu sa subjektivnom teorijom vrijednosti, to moe uiniti samo subjekt pri emu, kako to slijedi iz razmatranja o vrstama racionalizma, tako neto nije mogue ex ante, ve samo ex post. [M.Rothbart, Robert Nozick and Immaculate Conception of the State, str.244] Jasno je da davanje ingerencije za arbitriranje o takvim konsekvencama znai prenos suvereniteta i legitimaciju politikog entiteta. Osim toga, ovdje se opet implicira negativna antropologija, koja recimo, jednog inovatora ljekara vidi kao kakvog sadistu. A ak i da je ta vrsta prigovora tana nije jasno ta se racionalno uopte moe ponuditi kao alternativa. Rothbard je svoje rjeenje ilustrovao na primjeru situacije amca za spasavanje [The Ethics of Liberty, str.149-153]. Kljuno pitanje je ko je vlasnik amca za spasavanje. Ako je to brodska kompanija, onda je situacija potpuno jasna: ona ima pravo da odreuje ko e na amac. Ako nema vlasnika, onda djeluje homesteading princip: onaj ko prvi zaposjedne amac njegov je legitimni vlasnik. Kada ti koji su prvi zaposjeli amac sprijee druge da se popnu, onda to, bez obzira na eventualne moralne dileme, nije u suprotnosti sa principom neagresije. Ali kada bi grupa koja je ostala izvan amca izbacila one koji su ga prvi zauzeli onda bi to bilo agresorsko ponaanje. Rothbard-ovo rjeenje u potpunosti je trino: u sistemu privatnog vlasnitva i trine ekonomije, ljudi, upotrebom svojih kapaciteta i prirodnih resursa, proizvode dobra koja postaju njihovo vlasnitvo. Oni time ne uzurpiraju niije pravo [lijek uopte nije ni postojao prije pronalaska], niti vre nelegitimno prisvajanje oskudnog resursa [amca], ve samo upoljavaju svoje vlastite sposobnosti, i to na nain da to po pravilu rezultira poveanjem opteg bogatstva [novi resurs: lijek]. Meutim, ne na nain da to bogatstvo pripada svima, naprotiv, upravo je suprotno: drugi tek treba da ga pribave tako to e uposliti vlastite kapacitete da bi napravili drugi proizvod, dovoljno privlaan da ga izumitelj lijeka prihvati kao zamijenu za svoj izum. Scenarij katastrofinosti nije negativan faktor, ve stimulativan: djeluje u pravcu razvitka inovativnih potencijala ljudi, tj. razvitku humaniteta. Oduzimanje prava vlasnitva u scenariju katastrofinosti, ili davanje prava na resurs, nee dovesti do dostupnosti resursa svima, ve naprotiv - do uskraivanja resursa uopte, jer e ljudi biti destimulisani da proizvode. I na ovom primjeru odlino vidimo zato Rothbard insistira na negativnoj formulaciji aksioma neagresije i takoe znaaj ugovora: pozitivna prava mogu biti odreena samo slobodnim ugovorom strana. Za komparaciju Rothbard-ove i Nozick-ove interpretacije ovog problema, i naroito dilema postojeih u negativnoj formulaciji prava vidjeti: R.Plant, op.cit., str.96103, i str.107-111. 316 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.47, i: str.63-64 150

u cijeli planet [tako da mu je postao vlasnikom], cijeli nenaseljeni svemir, ili samo u taj komad tla?317 Prema Rothbardovoj interpretaciji lokovske teorije vlasnitva 318 pionir ima pravo vlasnitva samo nad onim to je neposredno zauzeo mjeajui svoj rad sa resursom, dok bi zahtjev za vlasnitvom nad cijelim ostrvom-kontinentom bio nelegitimno proirenje moi uskraivalo bi pravo drugim pionirima da otkrivaju i istrauju idui dalje. [Kolumbo u stvari ne moe ni znati ta je otkrio, dok drugi ne nasteve istraivake misije, te tako uopte nije ni u kakvom istinskom dodiru sa onim na ta nelegitimno pretenduje]. Tu vrlo vanu razliku izmeu legitimnog vlasnitva, koje je rezultat proizvodnje/razmjene, i nelegitimnog vlasnitva koje je rezultat arbitrarnog zahtjeva, eventualno podranog silom, Rothbard ilustruje poznatim Mises-ovim primjerom Ruritanije.319 Prethodna elaboracija zaokruuje dedukciju osnovnih aksioma libertarijanizma kako ju u svojim djelima izlae Rothbard. Rekapitulirajui to izlaganje on zakljuuje da su, za razliku od neive materije, ili biljaka i drugih ivotinja, pretpostavke egzistencije ovjeka kao ovjeka:
njegova svijest, njegova slobodna volja i slobodan izbor, njegova razumska sposobnost, njegova neophodnost uenja prirodnih zakona eksternog svijeta i njega samog, njegovo samovlasnitvo, njegova potreba da proizvodi putem transformisanja prirodno-date materije u potrone forme. [M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.32.]320

Izlaganje osnovnih aksioma libertarijanizma dalje se nastavlja uvoenjem Petka, to znai stvaranjem situacije interakcije izmeu dva ovjeka. Odmah postaje jasan prirodni zakon ljuske interakcije: nije samo proizvodnja sutina ovjekovog prosperiteta i opstanka, ve takoe i razmjena.321 Naime i Kruso i Petko trebaju za svoj opstanak meso i hljeb. Na svom dijelu ostrva Kruso lovi ribu, dok na svom di317 R.Nozick, Anarhija, drava i utopija, str.232-233. Up.: R.Plant, op.cit.str.99-101. 318 J.Locke, op.cit., 32-33. 319 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.54. Kolumbo paradoks ima snane refleksije na pitanje legitimiteta nekog kompleksa politikih ideja. Npr., Rothbard upotrebom tog paradoksa objanjava zato je feudalizam sa pozicije libertarijanske filozofije nelegitiman sistem: iako feudalni gospodar ne mora upotrebom neposredne sile prisiliti kmetove da mu slue, on ipak primjenjuje nelegitimnu silu jer proglaava neku teritoriju [feudalni posjed] kojom ne moe sam aktualno raspolagati, za svoje vlasnitvo, a rad kmetova nije zakupljen bilateralnim ugovorom. Stoga je kmetstvo [serfdom] nelegitimno kao i ropstvo [slavery]. U For a New Liberty [str. 29-31] sa te pozicije se kritikuje jednostranost utilitaristike pozicije. 320 Ovi aksiomi implicitno nose stav o vrijednosti ljudskog ivota, i na osnovu toga omoguavaju etiki sud. Rothbard to objanjava na primjeru otrovnih gljiva: ukoliko bi Robinson preuzeo prirodni resurs i pojeo otrovne gljive bez znanja da su one otrovne, ili usljed nerazumijevanja otrovnosti, tj. nerazumijevanja djelovanja otrova na ljudski organizam, njegova bi odluka bila nepravilna (incorrect); ali ako bi on to razumio (znao), a ipak uradio, njegova bi odluka bila objektivno nemoralna s obzirom da gazi implicitni stav o vrijednosti ljudskog ivota. 321 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.35. 151

jelu ostrva Petko gaji itarice i pravi hljeb. Proces meusobne razmjene omoguava im da oba zadovoljavaju svoje potrebe na bazi resursa [sebe i aktualno iskoritenog dijela prirode] kojima po prirodi stvari i legitimno raspolau. Mehanizam razmjene utemeljen je na dvije primordijalne prirodne injenice prirodna zakona na kojima se bazira cjelokupna ekonomska teorija: (a) velika raznolikost vjetina i interesa izmeu individualnih osoba; i (b) raznolikost prirodnih resursa u geografskim zemljinim podrujima.322 Oito je da bi u apstraktnom sluaju identiteta vjetina, interesa i raspoloivih resursa razmjena bila besmislena. U realnom svijetu, specijalizacija i razmjena su mehanizam za optimalno i najefikasnije zadovoljenje potreba svakog uesnika u sistemu proizvodnje i razmjene. Tako je, na primjer, prema ovoj teoriji, marksistika teorija klasa apsurdna jer u stvari ignorie elementarne injenice egzistencije ovjeka u svijetu nunost proizvodnje i razmjene, pa prema tome i vlasnitva. Osim toga sistem specijalizovane proizvodnje i razmjene, kao njemu nuna nadopuna, su najefikasnije sredstvo proizvodnje, sredstvo koje omoguava da se iz postojeih talenata ljudi i postojeih prirodnih resursa, izvue maksimum mogueg blagostanja i progresa. Kljuni faktor je da specijalizacija omoguava svakom ovjeku da se angauje u oblasti u kojoj je on kao individua najtalentovaniji, u kojoj moe da d najvei doprinos. Upravo sistem razmjene omoguava takvu koncentraciju i stoga vai ak i u sluaju da je Kruso mnogo bolji i ribar i pekar od Petka, te bi sam mogao da proizvede vie u obe oblasti.323 Meutim, koncentracija na onu oblast u kojoj je on sam bolji, na primjer na ribarstvo ako je Kruso bolji ribar nego pekar, omoguie da se ostvari vee apsolutno [tj. drutveno] bogatstvo. To je znaenje poznate formule da interesno djelovanje pojedinaca na tritu stoji u funkciji drutvenog blagostanja i Ricardo-ovog Zakona komparativne prednosti.324 uveni primjer sa podjelom rada u fabrici ioda, kojim je Adam Smith u Bogatstvu naroda opisao prednosti specijalizacije, svodi se na to da su vrijeme i radna snaga upotrebljene u oblasti u kojoj daju najvee ukupne efekte. Na taj nain proces prisvajanja [vlasnitva] proizvodnje [podjele rada] razmjene postaje zaokruen i omoguava ovjeku uzdizanje iz primitivne izolacije u civilizaciju. Svijest, i intuitivna i racionalna, o izuzetnoj vanosti razmjene je razlog zato egoistini pojedinci nisu meusobni vukovi u stanju sveopteg rata, i zato za hipotezu mira u prirodnom stanju nije neophodno pretpostaviti utopistiku antropologiju i idealizovati ovjeka, kako su to inili romantiarski zagovornici anarhije. Da se doe do mirne kooperacije i meusobnog sluenja dovoljno je poi od egoistinosti i racionalnosti, i njima komplementarnog trinog obezbjeenja nedostajue potrebne prinude. Doza optimistinosti u Rothbard-ovom poimanju ovjeka ogleda se u tome to izlazak iz hobsovskog stanja nije dominantno nega322 Ibid., str.35. 323 J.Buchanan, Granice slobode, str.81-83. 324 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.36. Ovdje, na primjer, dolazi do izraaja temeljni znaaj efikasnosne premise u Rothbard-ovom izlaganju. [Up.: R.Plant, op.cit.,str.56] 152

tivno motivisan, time to su i Robinson i Petko svjesni da e krenje prihvaenog poretka proizvesti povratak na predugovorno stanje u kojem su poloaji i jednog i drugog loiji, kako to na primjer impliciraju Nozick i Buchanan, ve svjeu o pozitivnom uinku postojanja kooperacije.325 Pozitivna motivacija principijelno je vana za teorije drutvenog ugovora jer objanjava zato su racionalni ljudi u svakom momentu skloni ugovornom odnosu. Negativna motivacija izlaska iz hobsovskog stanja izrazito pati od problema koji inae karakterie teorije drutvenog ugovora, naime problema ignorisanja temporalnosti u toj konstrukciji. Ona se najee odnosi na injenicu da se ugovarnje tog tipa ne moe verifikovati kao istorijska injenica 326 , ali ovdje je jo vanije u drugom smislu. Radi se o tome da se moe oekivati pojavljivanje situacije tipa paradoksa oaze, u kojoj jedan pojedinac ima vlasnitvo nad svima potrebnim resursom vodom u pustinji. U takvoj situaciji za njega je potpuno iracionalno ulaziti u bilo kakav ugovorni odnos na
325 J.Buchanan [Granice slobode, str. 44-56, i 91-93] osporio je optimizam ove vizije tako to je dokazivao da se iz same racionalne prirode ovjeka pojavljuju snane tendencije ka krenju poretka i da je anarhija nestabilna, ne zato zato to su ljudi hobsovski vukovi, ve zato e u svakom zamislivom sistemu normi, ak i kada se uspostavi jednoglasna saglasnost oko sistema pravila, racionalni inters ovjeka biti krenje i izvrdavanje normi. To se moe ilustrovati pravei paralelu s poznatim paradoksom iz teorije igara, tzv. dilemom zatvorenika. Naime, u bilo kom skupu normi, pojedinci e biti svjesni: (i) da u efikasnosnom i utilitarnom smislu imaju interes da potovanje normi zajednice bude opte; (ii) ali i da e ukoliko oni potuju norme, a drugi ih kre, ti drugi biti u prednosti; i (iii) da ukoliko svi drugi potuju norme, a oni ih sami kre, da e tada oni ostvariti maksimalne performativne uinke. Oigledno je da je u utilitarnom smislu najpovoljnija pozicija (iii), dok je najmanje povoljna pozicija (ii), a da je u moralnom smislu samo pozicija (i) legitimna zajednica. Meutim, u potrebi za racionalnom redukcijom rizika, osobe e, da bi izbjegle najnepovoljniji scenario (ii), samim raciom biti usmjerene ka krenju normi, nadajui se scenariju (iii), a ne hobsovskom stanju (iiii) bellum omnium contra omnes. Racionalno posmatrano, sa utilitarne pozicije idealno stanje je ono u kome je datoj osobi doputeno nepotovanje normi, ali pod uslovom da je takvo doputenje jednostrano. Ukoliko se model primjenjuje na dvije osobe, onda se moe osnovano pretpostaviti da e oba sudionika biti u stanju shvatiti kako im je najracionalniji izbor (i), jer bi tenja ka (iii) proizvela (iiii) i na osnovu toga moe se initi da anarhija moe dostii potrebnu stabilnost. Problem je u tome to ta stabilnost, kako raste broj uesnika u interakciji, tei da isezne. Oigledan uzrok tome je to sa poveanjem igraa postaje sve tee registrovati pojedinana krenja. Ovo je sutina poznatog slobodni jaha problema, koji optereuje logiku strukturu trinog mehanizma, bilo u striktno ekonomistikoj formi, bilo u politikoj. Kada grupa dostigne kritinu veliinu svaka osoba e imati racionalan podsticaj da izvrda poredak, pa se moe predvidjeti da e mnoge to i uiniti. To objanjava zato se dugotrajne institucije zakona slamaju kada nema efikasnog sprovoenja i obezbjeenja silom. To je, npr., i osnovni uzrok ekolokih problema. Voza [ili zajednica vozaa] A ne pridonosi optem zagaenju atmosfere zato to je zao u hobsovskom smislu, ve zato to je to logina reakcija racionalne obrade situacije: koritenje automobila maksimalizuje njene koristi, uz nusprodukt zagaenja, koje je meutim, relevantan faktor samo ukoliko i svi ostali B, C, D, ... vozai zagauju. To znai: (i) da individualna odluka da se ne koristi automobil nee na bitan nain uticati na stopu zagaenja; i (ii) da se nema instrumenata djelovati prinudno na druge uesnike da ne koriste automobile racionalno je da A nastavi koristiti automobil. [str.164] 326 Strauss Leo, Prirodno pravo i istorija, [Veselin Maslea], Sarajevo 1971, str.18 i dalje. 153

konstitucionalnom nivou. Ta se situacija u okviru negativne verzije moe rijeiti samo neopravdanom pretpostavkom po kojoj su ljudi na neki nain naslijedili obavezu potovanja obaveza preuzetih od strane njihovih predaka, iako sami u ugovaranju nisu uestvovali. Pozitivno akcentiranje egoizma nema taj problem, jer objanjava da je situacija kooperacije tako eksplicitno efikasna da favorizuje ljude da prihvate obaveze, ak i u situacijama ekstremne dominacije, pa se ugovaranje moe poimati kao permanentno. Naravno, uslov za to je da Petko nije beskorisna lijenina u apsolutnom smislu. Opet je odluujue razumjeti da sistem razmjene nije prosta razmjena ribe za hljeb, ve razmjena vlasnikih prava nad njima.327 U sluaju da su sve ribe i hljeb na ostrvu zajedniki, sistem razmjene je apsurdan i nema onaj pogonski potencijal na koji se ukazalo. Tek u sluaju kada Kruso ima pravo vlasnitva nad dostupnim ribama [tako to je pomijeao svoj rad sa resursom, tj. ulovio ih], on ih moe a) legitimno razmjeniti za Petkov hljeb u smislu da nije upotrijebio matricu moi kojom bi prosto proglasio da su sve ribe njegove; i b) nagnati Petka da proizvede to vie hljeba neophodnog za razmjenu, tj. favorizovati Petka da to efikasnije radi i, prema tome, da se to vie usavrava [specijalizuje] to u krajnjem znai da to vie razvija svoje humane potencijale.328 S obzirom da je razmjena u sutini razmjena vlasnikih prava, a da se vlasnika prava stiu mijeanjem svog rada sa resursom u procesu proizvodnje, to se u biti itav proces logiki moe redukovati na proces proizvodnje. Ali u stvarnosti, s obzirom na injenicu nesamodovoljnosti ovjeka u realnom svijetu, mogue je govoriti o jednosti cijelog procesa proizvodnje-i-razmjene. Na sutinskom jedinstvu proizvodnje i razmjene jasno je da se upotreba nasilja pojavljuje kao antihumana ne samo u smislu rtve, ve i iz perspektive predatora, s obzirom da destimulie mehanizam razvitka njegove ljudske prirode, koji preko razmjene ide ka proizvodnji329, odnosno ka efikasnoj upotrebi ljudskih i prirodnih resursa. Isto vai i za
327 Ovu su vrstu argumentacije J.Buchanan i J.Rawls upotrijebili za uspostavljanje zakljuaka suprotnih Rothbard-ovim. Buchanan je dokazivao da ova konstrukcija uopte ne mora implicirati nedodirljivost vlasnitva, te da je stanje ureene anarhije mogue i prije prihvatanja vlasnitva kao eksplicitne norme [Granice slobode, str.79-91], i ak moe da opravdava redistribuciju [Granice slobode, str.103], na slian nain kako to objanjava Rawls tzv. principom maksimalizacije [J.Rawls, op.cit, str.31, i dalje]. to se tie Rothbard-ove linije, ona je od krucijalnog znaaja za razumjevanje ranije naznaenog tekog problema punoljetstva. 328 Up. D.Boaz, op.cit.,str.157-159. Ova injenica nadopunjena je potrebom razvijanja generalizirajuih medija razmjene, kakvi su npr. novac, ali takoe i jezik kao temeljna odredba humaniteta. U kontekstu jezika neposredno je vidljivo kako razmjena forsira razvitak ovjeka kao ovjeka. Up. M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.37-38. 329 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.50. Koncept oigledno u svojim konturama podsjea na hegelovsku interpretaciju odnosa gospodarenja i robovanja, i ovdje se da praviti vrlo plodonosna paralela u tom smjeru, mada se, koliko je nama poznato, sami anarhokapitalistiki autori ne pozivaju na to teoriju. Na drugom mjestu [For a New Liberty, str.25-37] M.Rothbard, na gotovo 154

komunistike ideologije drutvenog vlasnitva one ne samo da su prema lokovskim premisama nelegitimne [jer je vlasnitvo individualno s obzirom da nastaje mijeanjem ovjekovog rada i resursa, pa drutvo ne moe preuzeti vlasnitvo jer ga ono ne stvara, nego ga samo regulisati], ve i obesmiljavaju razmjenu pa prema tome i proizvodnju, pa prema tome i angaovanje kreativnih potencijala ovjeka i iskoritavanje resursa, te stoga neminovno znae pad u divljatvo i nesposobnost veih grupa ljudi da se odre. Razumjevanje mehanizma i prirode razmjene od sutinskog je znaaja za free market filozofiju i libertarijansko poimanje slobodnog drutva, jer pokazuje na koji se nain ono moe misliti u kompleksnim zajednicama, a ne samo u sluaju izolovanog pojedinca Krusoa.330 Libertarijanizam odbacuje tezu o nunom redukovanju slobode kao cijeni za civilizaciju, naprotiv, kako to kae Rothbard: apsolutna sloboda, u socijalnom smislu, moe biti uivana, ne samo od jednog izolovanog Crusoe-a ve od svakog ovjeka u svakom drutvu, bez obzira kako kompleksno ono bilo.331 Robinson situacija odlino ilustruje osnovni smisao slobode: u preddrutvenom stanju, prije pojave Petka, Robinson je apsolutno slobodan da upotrebi sve resurse ostrva kako eli, ali u skladu sa svojim objektivnim mogunostima, koje mu doputa konstitucija njegovog bia u svijetu koji ga okruuje. Pojava Petka, tj. drutva, samo prividno ograniava ovu slobodu na nain da je ouvava rigorom neagresije za razliku od drugih injenica spoljanjeg svijeta, Petko ne moe biti tretiran kao sredstvo. Kao to u primjeru sa budilnikom Robinson samoograniava sebe, ali ne kao ogranienje ve kao uslov slobode, tako i u drutvenoj interakciji samoograniava sebe da bi omoguio slobodu. Usvojene restrikcije omoguavaju proraunavanje u uslovima nunosti i poeljnosti kooperacije. Jasno je, naravno, da ovdje Rothbard ne govori o slobodi u irem smislu pitanja filozofskog determinizma, i formuli skoka iz carstva nunosti, ve o slobodi kao politikoj kategoriji. Smatrati da drutveni ugovor kojim Robinson i Petko, na primjer ograniavaju svoja prava na to da voze iskljuivo desnom stranom, znai i ogranienje njihove slobode kao ljudskih bia, predstavlja potpuno nerazumijevanje znaenja slobode u drutvu. Na analizi razmjene jasno je takoe i to da temeljne politike kategorije slobode i jednakosti izmeu Robinsona i Petka ovise od dva nuna uslova: da su prirodna prava pojedinca jasno definisana i nearbitrarna, te da su ta prava priznata i prihvaena od svih uesnika.
potpuno hegelovski nain, objanjava da se u procesu sticanja vlasnitva mijeanjem svog rada sa resursom sa jedne strane utiskuje vlastita linost u resurs, a sa druge strane razvija kreativni kapacitet ljudskog bia u borbi sa resursom, te da stoga free-market drutvo nije efikasnije samo u smislu produkcije materijalnih bogatstava, ve i u smislu razvitka ljudskih potencijala. 330 R.Plant, op.cit., str.55-56. 331 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.41. Up.:D Boaz, op.cit., str.91. 155

Kada se ... ispune oba dijela ovog naela, kada su granice prava svake osobe definisana slaganjem ekonomska razmjena postaje skoro arhetip ureene anarhije. Pojedinci mogu da meusobno posluju kroz potpuno slobodno ponaanje bez nasilja i pretnje. Oni mogu da uu u razmjenu i da je obave bez detaljnog znanja o politikim ubijeenjima, seksualnim stavovima ili ekonomskom statusu njihovih aktualnih partnera u trgovini ekonomska razmjena u klasinom smislu potpuno je bezlina, to je, izgleda, ba ona idelatipska interakcija oliena u ureenoj anarhiji. [J.Buchanan, Granice slobode, str.33]

Pored toga to pokazuje na koji nain je apsolutna sloboda, tj. anarhija, mogua kao poltika kategorija, Rothbard-ov je zakljuak vaan i stoga to tvrdi da prirodna prava ne mogu biti u sukobu prirodna prava jednog ovjeka, ako su ispravno shvaena, ni u kom sluaju ne znae ogranienje prirodnih prava drugog ovjeka, ve ak njihovu pretpostavku. Udruivanje, ako je slobodno, uopte nije u sukobu sa individualitetom, ve naprotiv, ono omoguuje tom individualitetu da povea i svoju slobodu [autonomiju] u odnosu sa drugima, i svoju mo u odnosu prema prirodi. Sloboda prema drugima manifestuje se u slobodnoj odluci za najrazliitije forme udruivanja i komunikacije sa drugima, a poveanje moi rezultat je poveanja efikasnosti usljed specijalizacije. Konkretni libertarijanistiki subjektivitet moe da zahtjeva za sebe odsustvo spoljnje prinude jer je dovoljno racionalan da sam obezbjedi normalno funkcionisanje nunih veza sa drugim ljudima. Kako smo ve rekli, optimistika antropologija anarhokapitalistike doktrine specifina je jer polazi od antropoloke kategorije egoistinosti. ovjek je miljen kao egistino interesno bie, koje u svom djelovanju, uvijek kada je slobodan [nepodvrgnut spoljnjoj prinudi], slijedi vlastiti interes. Meutim, on je i razumsko bie, i to ne samo u prethodno ocrtanom smislu razuma kao sredstva prerade informacija o stvarnosti, ve i u smislu da je mo razuma dovoljna da usmjeri ovjeka da u zadovoljenju vlastog interesa ne pribjegne nasilju, ve mirnim civilizovanim sredstvima dijaloga ili arbitrae. Razumom Kruso i Petko shvataju sebe kao zoon-politikone, tj. shvataju bitnost onog drugog za vlastiti egzistenciju. Iako ne stavlja akcent na dimenziju solidarnosti u ljudskom biu, ve na egoistiku i interesnu prirodu ovjeka, anarhistiki individualizam je u stanju misliti prirodno zajednitvo ljudi na bazi njihove umnosti. To nas vraa na teoriju drave jer, naravno, znai da zajednici uopte nije potreban neki naddrutveni entitet, kakav je drava, da bi opstala, ve da je to mogue u smislu spontanog poretka. Pozivajui se na stav o racionalnosti ovjeka, anarhokapitalizam odbacuje pesimistike antropologije na kojima se grade hobsovske teorije drutvenog ugovora, po kojima je prirodno stanje stanje sveopteg rata svih protiv svih - bellum omnium contra omnes, usljed ega je nuno da se konstituie suveren sa kompetencijama da ogranii nezajaljivi egoizam individue, i razvija teoriju prirodnog stanja koje se bazira na jednoj optimistikoj antropologiji koja smatra da su egoistini lju156

di dovoljno racionalni da sami razviju harmonine meusobne veze i spontano organizuju poredak. Prirodno pravo svakog ovjeka da trai za sebe sve ne implicira nuno spoljnji autoritet, ve se moe dovoljno samoograniiti racionalnim biem ovjeka i njegovom umnou, prema Rothbard-ovom modelu diferencije slobode i moi. Vano je ne zaboraviti da Rothbard ovime ne implicira kako je sam prirodni zakon dovoljno iskljuenje za nelegitimna ponaanja i odsustvo sukoba. Ali: neizbjene probleme slobodnog jahaa i prinude mogue je rijeiti trinim zatitarskim agencijama, koje bi rjeavale bilateralna neslaganja izmeu Robinsona i Petka. Ne samo da ljudi nisu aneli, ve i premisa racionaliteta uopte ne iskljuuje sukobe u apsolutnom omjer, ve i stoga to individualnost preferencija i razliitosti linih kapaciteta i uslova okoline neminovno proizvode neslaganja. Ali ljudi su ipak dovoljno racionalni da umjesto dungle linog razraunavanja, i hobsovskog stanja, odaberu arbitrani postupak kao opti okvir koji ouvava aksiom neagresije. Stoga drutveni ugovor kao akt kojim se formira suvereni zakonodavac nije miljen kao rjeenje problema, ve njegov uzrok, ili bar, stvar koja u stvari pogorava problem koji cilja da rijei. Anticipirajui anarhokapitalistiku interpretaciju drutvenog ugovora Ronald Reagan je, 20. januara 1981. god., preuzimajui predsjedniku funkciju, nedvosmisleno izjavio ba to: Drava nije rjeenje naih problema, ona je njihov uzrok! Mehanizam koji je dovoljan da usklauje individualne aktivnosti za zadovoljavanje linih interesa racionalnih bia je nevidljiva ruka trita. Vrsta anarhokapitalistikog individualizma, i posebno unutranja veza koncepta racionaliteta u aksiomu akcije i formiranja politike zajednice pojavom Petka, moda su najbolje ocrtani u kantovskoj interpretaciji racionaliteta subjekta, i na to smo prije svega ciljali kada smo Kanta ukljuili u onaj kompleks ideja iz kojih izvire anarhistiki libertarijanizam. Ta teorija jasno formulie vezu prava na privatnu svojinu zatienu od agresije, pravo na slobodu, tj. slobodnu proizvodnju i plasiranje svojih proizvoda-kreacija, i ideju politinosti ljudskog bia. Slavna kantovska odredba definie ovjeka kao umno i politiko bie, u formuli: ovjek je upravo kao umno bie uistinu politiko bie - iz ovjekove umnosti slijedi nuno njegova politinost.332 To je tako iz razloga to um znai: djelovati u svijetu prema ciljevima koje sam sebi postavlja. Prema ovoj emi, koju preuzimaju gotovo svi teoretiari bliski anarhokapitalizmu, racionalnost se moe odnositi samo na sredstva, dok se
332 Interpretacija prema: Volkmann-Schluck Karl-Heinz, Porijeklo pravne drave u ideji slobode [u: Politika filozofija, Naprijed, Zagreb 1977], str.64. Up.M.Rothbard, Mo i trite, str.282-291. Kao glavni aksiom libertarijanizma Rothbard navodi svrhovitost ljudskog djelovanja, a prate ga dva pomona aksioma raznolikost ljudskih vjetina i nedovoljnost resursa, odakle se, uz aksiom racionaliteta ljudskog bia, dedukuje spontani poredak. Up.npr. Risti Borislav, Liberalna utopija Imanuela Kanta, op.cit. ikaka kola formulisala je osnovne argumente trinog fundamentalizma na bazi kantovskog pozitivizma, a u doktrinarnom smislu od izrazitog je znaaja deduktivni postupak Mises-a, koji je, preuzimajui kantovski postupak, dedukovao nunost krajnjeg ekonomskog liberalizma iz tri osnovne premise ljudskog bia: 1) ovjek je bie praksisa; 2) praksis je usmjeren na ciljeve prako sredstava i metoda; i 3) nedostatnost resursa. 157

ciljevi moraju prihvatati datostima ni racionalnim niti iracionalnim, ni moralnim niti nemoralnim, ve takvim kakvi jesu. Ovim temeljnim uvjerenjem proeti su mnogi konkretni stavovi anarhokapitalizma. Na primjer, subjektivna teorija vrijednosti austrijskih ekonomista postulira da nije mogue predviati kako e ko vrednovati neki proizvod ili situaciju [svrhe], ve samo nain kako da se tako vrednovani proizvod realizuje [sredstva]. Isto vai i za razmatrane sluajeve alkoholizma, prostitucije, abortusa, ili bilo kog drugog cilja [svrhe] oni su uvijek unutar granica linosti i stoga nedodirljivi vanjskoj prosudbi koja bi bila relevantna u smislu politike sankcije. Pojam svrhe ukljuuje u sebe ideju slobode jer su svrhe, kako je to ve u modelu Robinsona naznaeno, slobodno odabrane, za razliku od ivotinjskog svrsishodnog djelovanja koje je determinisano instinktivnim. Zato je potrebno uoiti bitnu razliku izmeu utilitaristike pozicije i slobode koja je tako vana za Rothbard-a: ovdje se ne radi o korisnosti, ve o izboru rangiranja ciljeva, tj. vrednovanju.333 Faktor korisnosti nije a priori sadran u cilju, ve se sadri samo u sredstvu: umnost se manifestuje kroz sredstva [a sloboda kroz svrhe]. Sa druge strane, ovjek kao bie jeste pojedinanost, ali je ta pojedinanost interakcijski povezana s drugim pojedinanostima [koje su joj u tom smislu jednake], jer je ovjek nesamodovoljan potrebni su mu drugi da bi opstao i razvijao se. Odatle slijedi pitanje slobode svrha u uzajamnom odnosu ljudi, kao i formulacija pitanja umnosti: umno djelovati znai za ostvarenje individualne svrhe uobziriti druge pojedinanosti sa kojima se koegzistira, odnosno izabrati takva sredstva realizacije koja e sauvati drutveni sistem [koji je neophodan za humani opstanak], prije svega u neposrednom smislu razmjene i specijalizacije, ali takoe i kao takav [po sebi]. Kako je Robinsonu potreban [utiltarno koristan] Petko, Robinson, ako je racionalan to znai ako je ljudsko bie, mora na takav nain birati sredstva za svoje svrhe da ne ugrozi Petka. Iako se u izvjesnom smislu Petko ovdje poima kao sredstvo [korisno sredstvo za ostvarenja Robinsonovih svrha], racionalna zabrana ugroavajueg djelovanja prema Petku dovoljna je da se zadovolji odluujua kantovska zabrana upotrebe ovjeka kao sredstva, i to bez uvoenja dodatnih moralnih premisa. Karakteristino je da mnogi prebacuju anarhokapitalistikoj interpretaciji da u bitnoj mjeri ignorie i pojednostavljuje kategoriju dunosti, i da selektivno preuzima Kanta, ograniavajui se samo na postulat autonomije. U najboljem sluaju dunosti se tumae kao negativne: pravo drugog ovjeka na ivot poima se kao dunost da ga se ne ubije itd. Ako mi ispravno interpretiramo situaciju Robinsona, na ovom mjestu vidimo da dunost sasvim konzistentno moe biti dedukovana iz kompleksa anarhokapitalistikih stavova. Iako jeste doktrina ekstremnog individualizma, anarhokapitalizam ne znai redukciju do stanja sveopteg rata
333 Izjednaavanje vrjednosti i korisnosti je pozicija koja se u libertarijanskom taboru najee pripisuje Ayn Rand. [N.Ceki, Rendijanski argument, str.25]. Ali, bez obzira na neapriornost korisnosti u podruju cilja, nevjerovatno je oekivati da se racionalni ljudi odlue za ciljeve koje smatraju loim po sebe, u mizesovskom smislu preferiranja ivota pred smrti. 158

individualnih egoizama upravo zato to ovjeka poima kao dovoljno racionalnog da shvati znaaj nepovredivosti drugog ovjeka, i vrijednost tog drugog za vlastito bie, tj. dunost prema drugom. Ta dunost, meutim, nije heternonomna moralna zapovjed, ve individualni racionalni uvid koji je podignut do autonomne moralne zapovijedi. Anarhokapitalizmu esto pripisivanje propagiranja vulgarnog egoizma, i anarhistikog rata svih protiv svih, promauje jer ignorie prvorazredni znaaj racionaliteta u ovoj konstrukciji. U stvari, ova doktrina smatra da je ljudsko drutvo skup racionalnih maksimizatora korisnosti koje samo po sebi ukljuuje ouvanje za to maksimiziranje neophodnih drugih. Prema kantovskoj formuli: ovjek definitivno moe potvrditi sebe kao umno bie jedino tako da uspostavi politiku zajednicu. Stado ovaca nije politika zajednica, jer nije potvrujua za bie ovce ovca jest ovca i u stadu i bez stada, dok ovjek ispunjava vlastitu bit umnog bia tek racionalnim djelovanjem u zajednici [u kojoj, naime, umnost jedino i jeste mogua kao eksplicitna kao odabir adekvatnih sredstava za svrhe].334 ovjek je implicite racionalan, ali on postaje i eksplicite racionalan tek u politikoj zajednici: ovjek jest ovjek tek u politikoj zajednici, jer on jest ovjek samo na osnovu umnosti, koja je ostvariva samo u politikoj zajednici kao koncipiranje poretka normi [budilnika] koji omoguavaju efikasno [racionalno] zadovoljenje individualnih [slobodno odabranih] ciljeva. Politika zajednica, potpuno je to ovdje vidljivo, ne implicira dravu, ve samo normativni poredak.335 Sloboda kao autonomija izbora svrha, u politikom prostoru meusobnih interakcija, podrazumijeva [da se ne bi izopaila, tj. samoukinula] da se podvrgne ogranienjima koja su neophodna za ouvanje politike zajednice, tj. da se uskladi sloboda svake pojedinanosti sa svakom drugom. To je funkcija javnog prava: da osigura meusobno priznavanje minimalnih rigora koji omoguavaju politiku zajednicu, tj. omoguavaju umnost ovjeka i njegovu slobodu, tj. omoguavaju ovjeka kao ovjeka, jer omoguavaju predvidljivost posljedica odreenih akcija ako se primjene odreena nedoputena sredstva usljedie sankcija, to omoguuje svakom racionalnom pojedincu da a priori odbaci takvo sredstvo kao neracionalno. ovjek moe racionalno djelovati, odnosno uspjeno slijediti svoje svrhe, samo pod uslovom da su mu na neki nain predvidljive reakcije drugih. To je svrha pravnog poretka i u Kantovom i u hajekovskom smislu: da uspostavi stanje predvidivosti i proraunljivosti u drutvenim interakcijama na primjer tako to e zabraniti neke akcije, pa se prema tome u kalkulaciji mogu eliminisati takvi naini. Hayek poima vladavinu prava u formuli naslova jednog od njegovih najpoznatijih dijela Poredak slobode, kojim iznosi teoriju da je funkcija pravnog poretka da omogui slobodu ljudi da slijede svoje svrhe kroz potinjavanje rigorima koji omoguavaju spontani poredak. To je tzv.
334 Ovdje opet treba naglasiti da u anarhokapitalistikoj obradi ove doktrine zajednica nije metafizika kategorija, ve sredstvo najefikasnijeg zadovoljenja individualnih elja. 335 M.Rothbard, Mo i trite, str.316-318. 159

Teorija pravila.336 Sutina te koncepcije je da se irokim drutvenim konsenzusom uspostavi odreeni sistem optih pravila koja su zapravo orjentiri pojedinanog djelovanja, rigori koji omoguavaju pojedincu da kalkulie svoje postupke. Hayek kritikuje moderne pravne sisteme zato to su zakonodavne aktivnosti drave pretvorene u donoenje beskonanog niza zakona fokusiranih na konkretne probleme, umjesto da je zakonodavstvo ogranieno na ustrojstvo opteg pravnog okvira, kojem bi svrha bila odbrana slobode shvaene kao odsustvo prinude. Teorija pravila koncipirana je da titi privatni domen pojedinca, podruje u kome on slobodno djeluje osiguran od agresije drugih, i orjentisan prema postojeim pravilima. 337 Racionalitet pravnog poretka kao teorije pravila manifestuje se kao garancija ugovora koji opet omoguavaju efikasnije i bre kooperativno djelovanje. Umjesto da ljudi svaki dan jedan s drugim pregovaraju o istoj stvari, oni se ugovorom obavezuju da e odreenu radnju obavljati u zamjenu za odreenu protivuslugu i time postiu efekat proraunljivosti, itd. Na isti nain zapravo funkcionie i institut novca i mnogi drugi instrumenti trinog drutva 338 , koji su nam toliko uobiajeni da ih najee koristimo automatski, a tek u sluaju krenja obraamo panju na smisao i vrstu prava koja su im u osnovi.339 Oni do te mjere poveavaju efikasnost u zadovoljenju elja da je eksplicite jasno kako ih svaki racionalni maksimizator koristi mora prihvatati ne kao ogranienje, ve kao blagodet. Opet postaje jasno da tako miljena sloboda nije bezvlae i puka anarhija, ve slobodno i racionalno podvrgavanje rigorima koji omoguavaju, ne samo efikasnost, ve slobodu i umnost [odnosno ovjeka kao ljudsko bie]: svrha zbog koje nastaje politika zajednica jest pravo ovjeka da podloan javnim prisilnim zakonima ivi zajedno s jednakima sebi. Taj pojam biti prava proizilazi neposredno iz pojma slobode meusobnih odnosa ljudi rije je o genezi politike zajednice iz biti ovjeka.340 Osnovno zadatak normativnog pravnog sistema, arbitara i zatitarske agencije je da svi uesnici budu postavljeni u identine uslove igre, i da se sprijei bilo otvorena bilo prikrivena manipulacija i nasilje. Ne radi se samo o tome to se manipulacijom kri aksiom neagresije pa je po Rothbard-u situacija eksplicite nelegitimna, ve i zato to se time ukida efikasnosni mehanizam. Naime, otvoreno nasilje bi demotivisalo uesnike katalaktike igre da igraju, jer ne bi zavisili iskljuivo od svojih sposobnosti i sree, ve od svojevolje nekog silnika.341 Ako Petkov imetak Robinson moe prisvo336 Up: I.Vujai, Politika teorija, str.169-182; i: K.H. Volkmann-Schluck, op.cit.str.65 i dalje. 337 Ibid., str.180. 338 Na primjer, sistem Visa-kartica koji omoguuje da se potrebni novac podigne na bilo kom civilizovanom mjestu na planeti, kreditini sistem, itd., koje svako ko je redovno ispunjavao svoje ugovorne obaveze moe uvijek koristiti. Ovi sistemi tako dobro rade da ih uzimamo zdravo za gotovo, ali oni su pravo udo. [D.Boaz, op.cit.,str.135-136] 339 J.Buchanan, Granice slobode, 2. 340 K.Volkmann-Schluck, op.cit., str.67. O Rothbard-ovom preuzimanju ove argumentacije, i uopte Kant-Rothbard sintezi vidi: M.Verhaegh, Rothbard as a Political Philosopher, str.9-12. 341 F.Hayek, Put u ropstvo, str.63-64 160

jiti silom, Petku je iracionalno da bilo ta proizvodi. To i jeste kljuni razlog zato je u centralizovanim privredama karakteristino slabljenje individualne preduzetnike inicijative, koja uvijek moe biti ponitena voljom neke administracije. Sa druge strane, kako je upozoravao Hayek, prikrivena manipulacija i korupcija liava konkurenciju sposobnosti da ostvari svoju osnovnu funkciju efikasne koordinacije individualnih inicijativa, naprosto stoga to svaki pojedini uesnik nema uvid u realno stanje i stoga ne igra u skladu sa realnou nego u skladu sa izmanipuliranim prividom.342 Informacije koje mu dolaze su lane, pa racionalna kalkulacija djelovanja propada. Na taj nain konkurencija ostaje bez svog efekta efikasnog uvida u konkretnu situaciju, i na osnovu toga adekvatnog proraunavanja-reagovanja, pa uinci postaju manje plodonosni. Fundamentalna razlika izmeu Hayek-a i Rothbard-a ogleda se u tome to je Rothbard na radikalan nain prihvatio prirodnopravnu poziciju, i legitimaciju konstitucionalnog akta postavio kroz taj uslov, dok Hayek, s obzirom da je kao temeljni problem drutva markirao distribuciju informacija [znanja] u sistemu, bitno mijenja akcent lokovske tradicije konstitucionalizma: manje je bitno kakva su pravila i na koji su nain usvojena, kljuna je njihova funkcionalna uloga da obezbjede opti okvir za kalkulaciju.343 Rothbard se fokusira na genezu, a Hayek na funkciju pravnog poretka. Meutim, neispravno je ovo na bilo koji nain povezati sa konsekvencionalistikom pozicijom [posebno ako imamo u vidu principijelni znaaj koji Hayek pridaje nesvjesnom znanju i obiajima], do u smislu subjektivistike teorije vrijednosti. Ako se teko postavi, evolucionistiki pristup moe biti kompatibilan anarhokapitalistikoj poziciji, i ak ju na specifian nain ojaati. Iz Rothbard-ove argumentacije izgleda da on prihvata kantovsko pretpostavljanje apriornog jedinstva interesa i njihovih empirijskih ozbiljenja, te konstrukciju zajednice na osnovu prisilnog obezbjeenja potovanja prethodno prihvaenih okvira. U tome i jeste razlika prava od morala: moralni zakoni se ne moraju slijediti dok se pravni zakoni iznuuju. Pravni zakoni su forma koja omoguuje slobodu i umnost, ljudsku bit, ali ne i sama ta bit. Inae bi postali inkvizicioni sistem institucija koje hoe da determiniu ljudsku bit, preuzeli bi moralnu funkciju. U anarhokapitalistikoj doktrini moralne norme obezbjeuju odluku za izbor konkretne zajednice, u smislu da se na osnovu svojih moralnih stajalita ovjek u anarhistikom svijetu odluuje za neku od mnotva postojeih zajednica, zato to osjea bliskost prema normama na kojima je ona uspostavljena i koje ima kao svete. Ali kada
342 Ibid. 343 F.Hayek, Pravo, zakonodavstvo i sloboda, str.80-84, i naroito, str.107. Evolucionizam, kao i Hayek-ovo preferiranje obiajnosno-tradicionalne mudrosti, naroito diferenciranje zakona od zakondavstva, utemeljeno je na propoziciji konstitucionalne ogranienosti ljudskog znanja: za razliku od Rothbard-a [pa i Locke-a], Hayek smatra da se svaki drutveni ugovor dogaa u uslovima konstitucionalne ogranienost spoznaje [slino Rawls-ovom velu neznanja], usljed ega se ne moe konstruisati [str.83], ve se istinitost moe verifikovati samo evolucionistiki. 161

pojedinac jednom ue u zajednicu, nije nemogue da pokua pogaziti norme da bi ostvario neki drugi cilj. S obzirom da nita ne garantuje da e se svi dobrovoljno podrediti pravu [prirodni zakon nije dovoljan do obezbjedi potovanje prirodnih prava], potrebno je obezbjediti prisilno potovanje prihvaenih zakona. Ali ono na emu Kant insistira je da je svako podanik zakona, a ne nekog drugog ovjeka ili grupe. I svako ima instrumente, kojima moe djelovati prema drugima, i kojima moe iznuditi ouvanje sebe kao ljudskog bia. I svako ima pravo da napusti zajednicu ukoliko posumnja u vrijednost njenih ciljeva. Ali niko nema diskreciono pravo da formulie norme bez konsenzusa drugih: niko nema pravo, zato to sumnja u vrijednosti normi zajednice, da prisili druge da odustanu od tih normi. Takvo poimanje prava proizvodi svakog graanina kao pravog suzakonodavca [samim izborom zajednice], graanina u punom smislu.344 i to je ono to Kant naziva prvobitni ugovor: (i) ovjek kao umno bie; (ii) umnost kao mogua jedino u politikoj zajednici; (iii) politika zajednica mogua samo u potinjenosti zakonu. Potrebno je razumjeti da se u ovoj konstrukciji, koja je od temeljnog znaaja za ranije izloenu Rothbard-ovu deskripciju anarhije, ne govori o prirodnim pravima ona su uslov legitimne politike zajednice, ali graani te zajednice mogu sami sebi propisati bilo koji skup posebnih pravnih normi [prava] oko kojih mogu postii konsenzus. Fundamentalna prirodna prava sloboda, samovlasnitvo, zabrana agresije, itd., su nedodirljiva, jer omoguavaju da se ovaj scenario uopte razvije. Rothbard, naravno, naputa Hayek-a kada ovaj uvodi funkciju drave kao uvara skupa pravila, i Kanta u momentu kada se odbacuje pretpostavku da je iz ovog koncepta legitimno upotrijebiti silu da bi se pojedinac iz prirodnog stanja prisilio na prelaz u graansko stanje345, nasuprot kome preuzima lokovski stav da pojedinci imaju pravo ostati u prirodnom stanju.346 Ali ulazak u neku vrstu pravnog sistema omoguuje ugovorne odnose, tj. u skladu sa gornjom argumentacijom, efikasnost kooperacije i mogunost racionalnog proraunavanja svojih i tuih postupaka, te na osnovu toga, ne samo postojanje ovjeka kao ovjeka, ve i poveanje opteg nivoa bogatstva svakog pojedinca, pa bi po pretpostavci racionaliteta bilo za oekivati da ti pojedinci sami, prije ili kasnije, uu pod neki poredak. Kako smo ve spomenuli, Nozick je ilustrovao da postoji itav niz problematinosti u odnosu izmeu pojedinaca u graanskom stanju i onih koji su ostali u prirodnom stanju. Rothbard i drugi anarhokapitalisti kritikovali su nozikovske specifine postavke ali, u sutini, njihov opti odgovor je glasio: sloboda je miljena tako da svako slobodno
344 Up.: M.Rothbard, For a New Liberty, str.26-27. 345 Naroito protohegelijanske konsekvence Kantove interpretacije apriornog jedinstva volje, koje su tano u onom smislu kolektivistike u kome je za Rothbard-a neprihvatljivo uvoenje optosti, i koje se na kraju zavravaju na nivou svijeta nacionalnih drava. [prema: M.Verheagh, Rothbard as a Political Philosopher,str.10-11] Zanimljiva je Verhaegh-ova formula Kant minus Rousseau kao ono to je najpriblinije Rothbardu. 346 J.Buchanan, Granice slobode, str.59. 162

gradi svoju sudbinu na nain [u pravcu svrha] kako mu njegova vlastita umnost nalae, uz uslov da ne ugroava druge, to se obezbjeuje sistemom formalnih normi, koje on [zajedno s drugima] uspostavlja kao uslov njihove zajednice, koja je opet uslov za ispunjenje svakog od njih kao ljudskih bia. Ali drugi ljudi imaju pravo da konstituiu zajednice sa drugaijim normativnim okvirom, koji je uslov za ispunjenje njihove biti, itd. Drava, ak i minimalna, oteava pojedincima da [pre]formuliu norme ili preu u drugi sistem. Upravo zato to razne varijante liberalizma i laissez-faire kapitalizma prihvataju ovu vrstu metafizike, koja ouvava temeljne pretpostavke humaniteta slobodu i umnost, to su sistemi izrazite produktivnosti bogatstva i blagostanja. Jer ono na emu izrasta bogatstvo iz prirodno datih resursa je slobodna igra umnih moi ovjeka, njegova kreativnost, tj. njegova ljudskost.347 I upravo to je argument zbog kojeg je Rothbard odredio anarhokapitalizam kao bezuslovni antietatizam, ak i nevezano za uslov efikasnosti: u skladu sa prethodnim izlaganjem drava redukuje slobodu [minimalna minimalno, planska totalno], otuujui od ovjeka ne samo njegova temeljna prava, ve i nain postojanja ovjeka kao ljudskog bia, pretpostavke humanog razvoja, a tako i materijalnog progresa. Efikasnost je tu sekundarna posljedica oteenja primarne vrijednosti, naime slobode.

347 M.Rothbart, For a New Liberty, str.36. Up: A.Rand, ta je kapitalizam? [u: Kapitalizam nepoznati ideal ], str.12-39. 163

Ilustracija problema: Frojdovsko ogranienje

Centralno pitanje je, zaista, pitanje ljudske prirode da li smo po prirodi samostalna iva bia ili nas pokreu bezline sile, te nam stalno treba vladina pomo? [Machan Tibor, Why Modern Liberalism Is in Retreat, na: http://www. virginiainstitute.org] Pretjerana sloboda da svako radi ta hoe nee biti u stanju da zadri zlo koje postoji u svakom ovjeku. [Aristotel, Politika, 1319a,4]

Na prethodno skiciranu izvedbu dedukcije politike zajednice iz specifine antropoloke pozicije jedan od kljunih prigovora odnosi se na neadekvatnost same poetne pozicije, naime date deskripcije pojma subjekt [individuum]. Zato emo u ovom odjeljku na anarhokapitalizam primjeniti standardan argument esto upotrebljavan protiv sistema ekonomskog racionalizma, koji glasi: ekonomski racionalizam implicira vie racionaliteta nego to objektivno postoji. Namjera nam je da preko individuuma, kao osnovnog polazita anarhokapitalizma, testiramo i druge strateke pojmove te doktrine: agresija, mo, sloboda, itd., i to je izvjesna specifinost primjene ovog argumenta na tom predmetu. Na prigovor ovdje ima dva nivoa, od kojih je prvi blai i hoe da pokae kako anarhokapitalistika interpretacija ovih pojmova nije u potpunosti adekvatna, dok je drugi jaki i postavlja tvrdnju destruktivnosti i opasnosti preuzimanja takve interpretacije. U izvedbi ovog prigovora odluili smo se na neto stariju [ali, bar za nae potrebe, ne i zastarjelu] literaturu, frankfurstke kole i Freuda, zato to nam se ini da one odlino ilustuju osnovnu intenciju koju elimo naglasiti. Premda sami anarhokapitalisti esto, i sasvim opravdano, kritikuju lijevi anarhizam sa pozicije neodrivosti njegove optimistike antropologije, i sama anarhokapitalistika doktrina zasniva se na jednom krajnje optimistikom antropolokom modelu, koji nedopustivo proiruje ekonomsku racionalnost na podruja u kojima ona ne moe vaiti kao dominantan kriterij. Radikalizam anarhokapitalistike doktrine najoitije se manifestuje ba u reduktivnim definicijama pojma subjekt, gdje se on svodi na odredbe tipa homo oeconomicus bie katalaksije, i sl., ija je zajednika taka da podiu ekonomsku nunost na nivo jedine nunosti, i tretiraju ovjeka kao animal rationale, a sasvim ignoriu drugi segmenti bia ovjeka, kako to naznaava poznata psihoanalitika parabola o santi leda. Ba specifi164

an akcenat na subjektu u izvjesnom smislu izdie anarhokapitalizam iznad nivoa striktno ekonomske teorije, meutim tretman subjekta koji se prezentuje ostaje isto ekonomistiki. Karakteristino je to prisutno u spomenutom libertarijanskom rigoru slobodnog drutva prema kome svako treba imati pravo slijediti svoje interese na nain koji on sam smatra najboljim. Premda je ovo reeno u konteksu odbacivanja lanoracionalistike antropologije dalje pak slijedi da svako ima to pravo iz prostog razloga to svaki pojedinac najbolje poznaje samog sebe.348 Uporedimo sljedeu izjavu Nozicka:
Budui da smo uvjereni, kao i Tocqueville, da e ljudi jedino kao slobodni razviti vrline, sposobnosti, odgovornosti i prosudbe primjerene slobodnim ljudima i njima se sluiti ... i da dananji ljudi nisu toliko ogrezli u zlodjela da bi predstavljali krajnju iznimku tome, dobrovoljni je okvirni sustav primjeren da se za njega odluimo. [R.Nozick, Anarhija,drava i utopija, str.423]

Cijelo je zavrno poglavlje Anarhije,drave i utopije, pravi hvalospjev ove vrste antropologije i na njoj graene politike zajednice. Isti se nivoi znaenja mogu prepoznati i u Hayek-ovoj analizi britanskog individualizma i naroito u Rothbard-ovoj preradi te tematike, u kojoj treba uoiti sljedee aspekte stava: prvo, drutveni poredak je i-racionalno, tj. neplanski, konstituisan, izrastao spontano, pa se i-racionalnost ograniava na sistem, tj. cjelinu; te drugo, individue koje ine sistem same po sebi su racionalne. Takav stav, dakle, uopte ne dotie ono na to mi ovdje skreemo panju a to nazivamo psihoanalitikom iracionalnou, ve je bitno ueg obima. Stoga se moe rei da kod Rothbard-a jedna od temeljnih kritika anarhokapitalizma, i libertarijanizma uopte, donekle ostaje ignorisana i neodgovorena. U sva tri prethodno navedena sluaja stav o racionalitetu subjekta oito je primjena prosvetiteljske antropologije iji se korijen, uprkos Hayek-ovom distanciranju, u stvari ipak moe pratiti unazad sve do Descartes-ovog ego cogito. Jasno razabiranje ovog predmeta donekle je zamagljeno snanim uticajem kategorije egoizma u anarhokapitalistikoj izvedbi subjekta. Meutim, na kakav se egoizam tu misli? Na egoizam koji je sadran u formuli racionalnog maksimiziranja vlastite korisnosti, u kantovskom smislu poimanja odnosa cilja i sredstava. Ta je vrsta upotrebe termina subjekt u velikoj mjeri diskreditovana istraivanjima provedenim u XX vijeku, i u tom smislu moe se dati za pravo onima koji tvrde da anarhokapitalistika teorija zapravo znai preuzimanje jednog zastarjelog, i u postmodernistikom diskursu sasvim neprimjerenog, definisanja subjekta. Time se u stvari ve osporava naunost anarhokapitalizma, s obzirom na to da on svoj temeljni pojam ne izlae u terminima moderne nauke, a svakako se radi o doktrini koja nije u glavnom toku
348 M.Rothbard, Mo i trite, str.279, [kurziv je na]. Rothbard dalje kae vanu stvar: ak i kada bi se prihvatilo da to nije tako, nema nikakvog razloga odbaciti trite, jer je i na tritu mogue kupiti usluge savjetnika. 165

savremenog filozofskog miljenja. Ako je ovo tano to zapravo znai da je anarhokapitalizam ista ideologija, a ne nauna doktrina, i mnogi ga tako i doivljavaju: kao elokventnu advokaturu krupnog kapitala.349 Premda ima snage u stavu kako su upravo atomizacijske konsekvence anarhokapitalizma najvie u skladu sa postmodernim miljenjem i savremenom fizikom, znaajem koji pridaju racionalitetu subjekta savremeni anarhokapitalisti iskau iz vladajue terminologije i u izvjesnom smislu podsjeaju na one koje je U. Beck nazvao fanaticima koji se sada vre no ikad dre prosveenosti sa premisama XIX vijeka, sasvim ignoriui navalu iracionalnosti duha vremena.350 U stvari, u pitanju je krajnje zanimljiva injenica, na koju treba obratiti panju jer vrlo mnogo govori, da je antropologija racionalnih maksimizatora koristi dominirajua teorijska pretpostavka jo jedino kod ekonomista, i to ne samo radikalnih. Drugi temeljni postulat anarhokapitalistike antropologije koji nam je ovdje vaan, takoe sadran u aksiomu neagresije, je da je ovjek samovlasnik nad samim sobom agresija je definisana kao nelegitimna i besmislena upravo stoga to kri potpuno oigledan prirodni zakon samovlasnitva ovjeka nad vlastitim tijelom i umomom. Rothbard, na primjer, smatra da je aksiomatski status ovog stava mogue jednostavno provjeriti metodom propitivanja logikih alternativa. Po njegovom miljenju postoje samo dvije alternative: ili da je vlasnik nad nekim ovjekom neki drugi pojedinac [ili grupa], ili ono to on naziva komunistikom [komunitaristikom, komunalistikom] alternativom - da su svi postojei ljudi ovjeanstva reciproni vlasnici jedni drugih, a zatim zaista bez veih problema obe ove alternative redukuje do apsurda. Prva alternativa je apriori nelegitimna, a druga se u praksi po pravilu svodi da neki pojedinac ili grupa propisuje ta svi ele: Kako ovjek ima samo dvije ruke, taj ko u stvarnosti propisuje kada e se te ruke podii njihov je pravi i istinski vlasnik.351 Meutim, postoji i trea logi349 Up.npr: Ha-Joon Chang, Bad Samaritan - the Myth of Free Trade and Secret History of Capitalism [Bloomsbury Press, London 2007] 350 Beck Ulrich, Rizino drutvo [Filip Vinji, Beograd 2001], str.18. 351 For a New Liberty, str,27-30, i The Ethics of Liberty, str.42-44. Up. R.Nozick, Anarhija, drava i utopija, str.,372; i D.Boaz, op.cit.,str.63-65. Prva alternativa implicira da dok Klasa A zavreuje pravo ljudskog bia, Klasa B je u stvarnosti subhumana i ne zasluuje takva prava. Ali kako oni u stvari jesu ljudska bia, prva alternativa je kontradiktorna sama po sebi u negiranju prirodnih prava ovjeka jednoj grupi ljudi. [For a New Liberty, str,28] Druga alternativa dri da svaki ovjek treba da ima pravo na vlastitost u istoj mjeri kao i svi drugi. Ako je dva miliona ljudi na svijetu, tada svako ima vlasnitvo nad dvo-milionitim dijelom svakog drugog. Na prvom mjestu, mi moemo tvrditi da taj ideal ostaje apsurdan: proklamovati da svaki ovjek ima pravo vlasnitva nad dijelom svakog drugog, jo nije vlasnitvo nad samim sobom. Drugo, mi si moemo predstaviti sliku odrivosti takvog svijeta: svijet u kojem nema ovjeka koji je slobodan da preduzme bilo koju akciju uopte bez prethodnog odobrenja ili u stvari naredbe od svih drugih u drutvu. Trebalo bi biti jasno da u takvoj vrsti komunitarstikog svijeta, niko ne bi bio kadar uiniti nita, i da bi ljudska rasa brzo isezla. Ali ako svijet nultog samo-vlasnitva i sto procentnim vlasnitvom drugih nagovjetava smrt za ljudsku rasu, tada svaki korak u tom pravcu takoe protivrjei priro166

ka alternativa352 , naime da niko nije istinski vlasnik nikoga niti drugih niti sebe, a koju Rothbard odbacuje stavom da vlasnitvo implicira stepen kontrole, te da ako se ova teza prihvati opet vodi ka apsurdnim zakljucima. Da bi se smjer naeg izlaganja nedvosmisleno postavio, potrebno je konstatovati da anarhokapitalizam, kada tvrdi da je samovlasnitvo prirodno pravo jer nam je priroda dala vlast nad nama samima, u stvari ima vrlo precizno odreenu vrstu vlasti o kojoj se tu radi, naime vlasti uma, svjesnoj umskoj kontroli, nekada veoj a nekada manjoj, metoda realizacije linih preferencija. Nesvjesno se ovdje ograniava eventualno samo na podruje elja, koje uistinu mogu biti nesvjesne, ali je metod realizacije interpretiran kao dominantno racionalni postupak. S obzirom da se problemi politike zajednice odnose samo na realizaciju, a indiferentni su prema izvoru, racionalnoj opravdanosti, ispravnosti, moralnoj prihvatljivosti, itd., elja, one su kao takve indiferentne prema politikom prostoru. Da li sam ja zagovornik abortusa iz racionalnog uvida u prirodu ovjeka, ili usljed nesvjesne elje za ubistvom fetusa, potpuno je nebitno za anarhokapitalistiku doktrinu. Sutina je da ja zadovoljenje svoje elje realizujem u okviru normativnog sistema zajednice koju sam neprinudno odabrao. Upravo to je mjesto gdje mi elimo ukazati na neka ogranienja prisutna u anarhokapitalistikoj antropologiji. Pojam subjekta kod anarhokapitalista je na neki nain defektan i djeluje izvitopereno i nerealistiki, a svakako se ne podudara sa postmodernistikom predstavom subjekta, jer oba prethodna stava da ovjek najbolje poznaje samog sebe, te da je ovjek samovlasnik nad samim sobom [a vlasnitvo stepen kontrole], u stvari ignoriu podruje nesvjesnog. Teorija koja toliko mnogo toga temelji na individualnom izboru po naem miljenju neoprezno ignorie podruja iracionalnog koja su pokrivena psihanalitikim argumentima: ovjek kao bie koje nosi u sebi snane aracionalne impulse, smjetene u teko dostupnim podrujima nesvjesnog, i koji su stoga izrazito nedostupni kontrolisanosti. Sa ove pozicije lako se dovode u pitanje oba prethodna stava anarhokapitalizma: i stav o samovlasnitvu i stav o najboljem poznavanju sebe. Na primjer, Rothbard, kritikujui karikaturu participativnog komunalizma sa pozicije da udio u vlasnitvu nad svim drugim osobama jo nije udio u vlasnitvo nad samim sobom, ignorie podruje nesvjesnog na osnovu kog je tek jasno da ni vlasnitvo nad samim sobom jo nije vlasnitvo nad samim sobom. Vlasnitvo nad sobom poimano anarhokapitalistiki kao stepen kontrole moe djelovati kao nemogua i apsurdna ideja. Ovo znai sljedee: redukujui ovjeka na racionalno bie nemogue je poimati ovjeka kao samovlasnika, jer ovjek, ivi sistem bezuslovno podreen
dnom zakonu onoga to je najbolje za ovjeka i njegov ivot na zemlji. [For a New Liberty, str.28] 352 Koju Rothbard spominje samo u fusnoti The Ethics of Liberty, na str.44, i zanimljivo, pripisuje ju, da dopustimo sebi ironiju, slavnom G. Mavrodes-u, a ne Freud-u. 167

nagonu353, svojim umom nema potpunu kontrolu nad svojim nagonskim, tj. nije vlasnik cjelokupnog sebe, ve samo [a i to uz veliki znak pitanja] onog racionalnog dijela. Ovo je prigovor jer se ne odnosi samo na podruje preferencija i elja, ve i na odabir sredstava. Bez obzira u kojoj mjeri prihvatali dostignua psihoanalize, ini se da je ak i minimalno prihvatanje dovoljno da baci sasvim novo svjetlo na mnoge kljune anarhokapitalistike kategorije. Na primjer, ak i ograniavanje na socioloke analize frankfurtske kole u odluujuoj mjeri dovodi u pitanje validnost anarhokapitalistikih termina agresije, interesa, stepena kontrole, moi, itd. Tako su, na primjer, analize frankfurtovaca pokazale da strukturalno ustrojstvo savremene kapitalistike ekonomije, ini se da samo po sebi ostavlja ovjeka u stanju permanentnog nezadovoljenja. Naime, anarhokapitalistika doktrina kao da ne pravi razliku izmeu autohtonih ljudskih potreba i onih spolja produkovanih, te stoga prepojednostavljeno sagledava pojam interes. Taj kontekst Marcuse je imenovao i opisao formulom ovjek jedne dimenzije. Izbjegavajui forme dogmatskog svevaenja tzv. opteg, vieg i sl., interesa, karakteristinog za kolektivistike matrice, anarhokapitalizam kao da upada u vrlo slinu matricu prevodei sve ljudske potrebe na zajedniki imenitelj, koji onda doputa mjerenje, razmjenu, itd., tj. trite. 354 Postavlja se pitanje bitnog identiteta trinog formulisanja interesa i izvorno-individualnih potreba, to je stvar koju anarhokapitalizam olako uzima zdravo za gotovo. Antitrino orjentisani mislioci esto tvrdi da se na tritu potrebe pretvaraju u fiktivne, u kojima se ne troi stvarna upotrebna vrijednost neke robe, ve njena spoljanja simbolika na primjer, ne troi se automobil, ve marka ferari itd., to obezbjeuje da potreba u svojoj sutini ostaje beskonano nezadovoljena. Anarhokapitalizam ovdje odgovara da iskljuivo sam ovjek koji odluuje jedini zna da li je njegova potreba ferari ili tek automobil, i da on im ima datu elju, dokazuje da je ona legitimna. Meutim mi ciljamo na drugu stvar: da je trite u stanju da produkuje potrebu za onim to proizvede, to jest da formula sluenja potroaima ovdje iznevjerava. 355 Neki radikalni kritiari trita ak tvrde da je svaka istinski zadovoljena potreba na fundamentalnom nivou u sukobu sa logikom kapitalistikog drutva, jer ne radi u pravcu obezbjeenja permanentnosti proizvodnje/ produkcije. Kapitalistiko drutvo na paradoksalan nain proizvodi zapravo novu vrstu potreba potrebe za stalno novim imanjem i posjedovanjem rob, a ne za zadovoljenjem potreba putem rob. Na taj nain free market drutvo zapravo ostavlja
353 K.G.Jung, O psihologiji nesvjesnog [Matica Srpska, Beograd 1978] str.31. 354 Up.: Poplaen Nikola, Projektovani ovjek [IICSSOS, Beograd 1989]. Tri klasina djela: H.Markuze, ovjek jedne dimenzije; M.Horkhajmer, T.Adorno, Dijalektika prosvetiteljstva; M.Horkhajmer, Pomraenje uma, sadravaju ono to mi drimo uvjerljivim izlaganjem na tu temu. 355 Proizvodni aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko to determinira ne samo drutveno potrebna zanimanja, vjetine i stavove, ve i individualne potrebe. Marcuze Herbert, ovjek jedne dimenzije [Svjetlost, Sarajevo 1989], str.15. 168

ovjeka fundamentalno nezadovoljenim, to znai: anarhokapitalistika tvrdnja o sve veem zadovoljenju i slobodi izbora je tautoloka. To je u stvari jedna od poenti kritike argumenta efikasnosne superiornosti free market kapitalizma koji je iznijela kritika kola: potrebe koje se tu zadovoljavaju su fiktivne, lane potrebe. Legitimacija bogatstvom postaje osporena u Horkheimer-ovom smislu: progres je ponitio cilj koji je trebao da ostvari ideju ovjeka.356 Govoriti o lanim potrebama, i naroito ideji ovjeka, znai uvesti u raspravu kategorije koju anarhokapitalizam smatra svetogrem i istom metodolokom pogrekom, s obzirom da a priori ne doputa nikome do samom nosiocu potrebe da prosuuje o realitetu potrebe i ideji sebe. Anarhokapitalizam sasvim ignorie fundamentalnu marksistiku kategoriju alijenacije, ne samo u podruju rada i proizvodnih odnosa, ve i u podruju slobodnog vremena, i posebno rascjep izmeu upotrebnog i trinog aspekta robe. Meutim, u svjetlu postmodernog potroakog drutva ignorisati realnost, ili bar heuristiku vrijednost, kategorije lanih potreba i otuene egzistencije, po naem miljenju nije vie lako mogua opcija, i svako ko je ikada uao u neki od modernih trnih centara ima priliku jasno vidjeti o emu se radi. Progres o kome govori anarhokapitalizam i na kojem hoe izgraditi jedan od stubova svoje legitimacije, sveden je na permanentno proizvoenje proizvoda i pravljenje zahtjeva za proizvedenim proizvodima, i tako je u stvari ponitio ideju koju je trebao ostvariti: ideju slobodnog ovjeka, jer je sam ovjek prestao biti subjektom vlastitih potreba. Stepen kontrole ovdje je iluzoran u mjeri u kojoj je izbor izmeu razliitih a istih proizvoda fikcija. Subjekt potreba jeste sam proces produkcije i reprodukcije proizvodnje u kome se sloboda ozbiljuje kao linost komformizma radikalno nesposobna za slobodu.357 U tom smislu ini se da anarhokapitalistiko poimanje ove problematike nije dovoljno sofisticirano i u bitnome promauje sam problem. Stoga se moe dati za pravo kritikama koje tvrde da anarhokapitalistika argumentacija, ak i kada polemie u tom smjeru, zapravo ne raspravlja sa jednim od kljunih prigovora neoliberalizmu uopte: da se radi o ideologiji koja ouvava skriveni sistem vladavine elita, i pod platom besprijekornih ideala slobode, neagresije itd. zapravo slui interesima dominacije.
356 Horkheimer Max, Pomraenje uma [Svjetlost, Sarajevo 1989], str.9. 357 Na ovoj temi mogue se vratiti na klasian problem razlike u poimanju kategorija sloboda od i sloboda za. Up. npr., za nau poziciju vaan spis E.From, Bjekstvo od slobode, Naprijed, Zagreb 1986, str.78 i dalje. Sam Rothbard analizirao je taj koncept u terminima I.Berlina, pozitivna i negativna sloboda, gdje je kategoriju negativne slobode vidio sasvim u smislu libertarijanistike doktrine kao odsustvo prepreka koje su postavljene od strane drugih ljudi, ali kritikuje Berlinovu odredbu politike slobode kao odsustva politikih prepreka postavljenih pred realizaciju elja ovjeka kao konfuznu, po istom modelu nediferenciranja slobode i moi kao to je to prikazano u modelu Robinsona. [The Ethics of Liberty, str.215-218] Manjkavost ovih analiza po pravilu se nalazi u tome da konstatuju kako bilo koja vrsta pozitivne slobode, razvojne slobode, slobode za i sl., ako se hoe institucionalno regulisati, vodi ka paternalistikim zakljucima i totalitarizmu, i tu se kritika smatra zavrenom. 169

injenica da se kapitalista, proizvoa nekog proizvoda, moe posluiti efikasnim sredstvima reklame i masovne propagande, i sl., da proizvede potrebu za proizvodom koji proizvodi, zapravo je sasvim identina djelovanju masovne propagande na proizvodnju lojalnosti u totalitarnim reimima, mada je sada vie difuzna. Ali sutina ostaje ista: jedan subjekt produkuje potrebu drugih i posjeduje sredstva da to realizuje, tako da optimistika formula trinog sluenja drugima ne djeluje dovoljno ubjedljivo. Rothbard ovo ponavlja u svojoj kljunoj formuli da ljudi, naravno nisu u stanju da nepogreivo prepoznaju i realizuju vlastite interese, ali su najkompetentniji da shvate vlastite potrebe i ciljeve.358 Model Robinsona i preuzimanje kantovske eme odnosa cilj-sredstvo, u kome se sloboda odnosi na ciljeve, oboreni su u praksi potroakog drutva: upotrebom tehnika kontrole ljudske psihe mogue je kontrolisati izbor ciljeva potroaa, bez eksplicitnog krenja aksioma neagresije. Efikasnost reklama, i uopte pojave marketinke industrije, odlian je primjer upotrebe psihoanalitikih saznanja u slubi kapitalizma. Ako se neka reklama analizira racionalno ona je esto sasvim besmislena, meutim, psiholoki, po pravilu su u pitanju genijalna manipulisanja kauzalnim odnosima psihe. Da li iko moe smatrati da subjetivna teorija vrijednosti austrijske kole, kao nain verifikacije slobodnog izbora, bez ostatka vai u svijetu savremenih sofisticiranih tehnika manipulacije, marketinga, PR, itd.? Ili, da idemo i dalje: da li zaista iko ozbiljno moe smatrati izbor izmeu razliitih vrsta mobilnih telefona, ili automobila itd., istinskom slobodom izbora i aktom autonomne linosti?359 Ovdje se uopte ne moramo uputati u vrijednosnu ili ak moralnu klasifikaciju takvih injenica, ve samo hoemo konstatovati neadekvatnost anarhokapitalistikih pojmova obimu na koji pretenduju. Sloboda u postindustrijskom drutvu postaje fatamorgana biranja izmeu razliitih a istih proizvoda, i to je jo vanije nametnutih. Dilema je samo ko e kontrolisati produkovanje kojih potreba. Anarhokapitalizam je sasvim u pravu kada zauzima stav da je kontrola ekonomije zapravo kontrola naih ivota putem kontrole potreba ije e se zadovoljenje ponuditi, ali ne uoava poprilian identitet svog rjeenja sa problemom koji pretenduje da rijei. Doktor Goebels je svakako uzurpator koji je spretno iskoristio dostignua tehnike da proda [i to prema anarhokapitalistikim kategorijama neprisilno] masama ono to je on vidio kao vii cilj, ali to isto rade i trini monici u svrhu prodaje svojih ciljeva.360 U
358 M.Rothbard, Myth and Truth About Libertarianism, str.14. 359 Horkheimer Max, Adorno Theodor, Dijalektika prosvetiteljstva [Svjetlost, Sarajevo 1989], str.126172. Up. S.Freud, Nelagodnosti u kulturi, str.40-41. 360 Ovdje se ini da anarhokapitalizam provlai razliku izmeu tih aktivnosti, ne u smislu razlike izmeu politike i ekonomske moi, ve u smislu vrednovanja [etikog] ciljeva koje je neko odabrao, to meutim ne moe biti konzistentno polaznim pretpostavkama same doktrine. Meutim, to nije anarhokapitalistiki stav, ve on glasi: nacistiki uzurpatori imali su pravo nenasilnim sredstvima pokuati predloiti totalitarno drutvo, a njihove pristalice imale su legitimno pravo da ih slijede. Meutim, oni nisu imali pravo nasilno nametati takvu doktrinu drugima, a pogotovo kriti aksiom neagresije prema pojedincima koji nisu eksplicite prihvatili da ive pod nacistikim 170

modernim drutvima, imalac ekonomske moi [u openhajmerovskom smislu] zadrava mo nad ljudskom potronjom a ne obratno, sa objektivno istim efektima kao i politiki monik 361, i tu se sam trini mehanizam svodi na politiko sredstvo i u krajnjem izjednaava sa njim. Na to smo, izmeu ostalog, mislili kada smo se odluili za formulu da vlasnitvo nad samim sobom jo nije vlasnitvo nad samim sobom. Eliminacija politike dominacije, kao i eliminacija politiki konstituisanih monopola, ne znai eliminaciju dominacije, ve samo to da se nain dominacije izmjenio. Ovaj ozbiljni prigovor tvrdi da granice linosti u striktnom smislu ne mogu ostati nedodirljive samo na bazi formalno-pravnog obezbjeenja aksioma neagresije. Za ilustrativnu potvrdu onoga to elimo rai preuzeemo sljedei, po miljenju anarhokapitalista jaki argument protiv:
Iz toga to niko ne moe predati svoju volju, tijelo ili prava putem ugovora koji bi bio vaei, slijedi da je to a fortiriori nemogue i kada je rije o linostima ili pravima potomaka. Upravo su na ovo mislili Oevi utemeljivai kada su tvrdili da su prava neotuiva ... proizilazi da ni jedna sadanja drava, pa bila ona i minimalna, ne moe biti opravdana. [M.Rothbard, Robert Nozicke and Imaculate Conception of the State]

Princip prava pojedinca ovdje se na prvi pogled oigledno pojavljuje na nain da u krajnjoj poziciji stoji u nepremostivoj protivrjenosti sa bilo kakvom dravom, jer neka elementarna prava, na linost, volju i sl., po svojoj su unutranjoj prirodi neprenosiva [neotuiva]: kako bi neko mogao svoju volju prenijeti drugome? Ali upravo to se deava! Ograniavajui mo samo i iskljuivo na politiku mo, anarhokapitalizam prema ovoj argumentaciji promauje sam problem agresije. Stvarnosti kapitalizma upravo svjedoi suprotno: na primjer, i bukvalno preuzimanje volje masa putem kulturne industrije. Premda su u stanju u socijalizmu i egalitaristikim zahtjevima prepoznati infantilne impulse za sigurnou i prenosom ovlaenja [tj. odgovornosti] na druge, te privlanost konformizma u kojem ovjek prestaje biti subjekt ve zapravo objekt, anarhokapitalisti ne vide da trite, posebno u sektoru kulturne industrije, obezbjeuje isti prenos samo dat pod drugaijim sublimacijama, kako su to na impresivan nain pokazali filozofi kritike kole, posebno Horkheimer i Adorno u poglavlju Industrija kulture iz Dijalektke
normativnim sistemom. 361 Tipian primjer liberalnog stava je npr. u F.A.Hayek, Put u ropstvo, str.140-143: Sloboda izbora u drutvu konkurencije poiva na ovoj injenici: ako jedna osoba odbije da zadovolji nae elje, moemo se okrenuti drugoj osobi. Ali ako se suoavamo sa monopolom, onda zavisimo od njegove milosti[str.142]. Up. str.225-226. i posebno str.240-241, gdje se priznaje da u svakom drutvu miljenje masa, tj. velike veine, biva formirano spoljnjim nametanjem, ali je ipak pogreno izjednaiti sistem gdje svi prate neija vostva, i sisteme u kojima svi prate isto vostvo. Mi ne dijelimo Hayek-ov entuzijazam po tom pitanju i blie smo Marcuse-ovoj dijagnozi: oblici dominacije su se promijenili, postali su sve vie tehniki, proizvodni, pa ak i blagotvorni . 171

prosvetiteljstv, gdje je plastino pokazano na koji je nain razum preokrenut u sredstvo dominacije, te da se on ne pojavljuje kao takav iskljuivo u modernosti, pod uticajem nekih nenunih sociolokih karakteristika postindustrijske civilizacije [mada je zahvaljujui moi isporuenih sredstava tu potenciran kao takav], ve i u mitskim naracijama arhajskog doba. Anarhokapitalistika redukcija racia na prosvetiteljski okvir u opsegu ovih analiza zaista djeluje poprilino neuvjerljivo. Karakteristino je da Rothbard, istiui znaaj novih tehnologija za kosmopolitsku dimenziju anarhizma, ne uoava element totalitarne dominacije u njima. Jednostavna poenta je da stav po kome ljudi imaju pravo da sami odluuju ta hoe, a da na tritu ponuai slue kupcima, jeste formalno taan, meutim u stvari ne ponuai imaju mogunost da manipulisanjem spoljnjim akcidantima produkuju potrebe kupaca, tj. imaju stvarnu, de facto mo nad njihovim eljama, mo koja nije principijelno razliita od politike moi i ak je i vra. Anarhokapitalistiki propust na ovom polju opet je vjerovatno posljedica neopravdane analogije sa liberalizmom XIX vijeka, gdje nedovoljan tehniki napredak nije omoguavao da ekonomska mo ima isti [danas u stvari i mnogo vei] realni uticaj kao i politika mo nije postojala industrijska produkcija kulture. Meutim, sada se to mijenja. Po naem miljenju Marcuse je sasvim opravdano konstatovao da su za razliku od devetnaestovijekovnog liberalizma, u postindustrijskom drutvu psihologijske kategorije [dakle podruje unutar granica linosti, gdje se odluuju potrebe, elje, tj. svrhe, ciljevi] postale politikim kategorijama.362 Anarhokapitalisti to ne vide jer sasvim ignoriu dostignua psihoanalitikih istraivanja ljudskog bia i ponaaju se kao da nikada nisu uli za Freuda. Kao da se implicira da jedan ekonomski sistem ne moe biti predmet psihoanalitike metodologije. Za jednu doktrinu ekstremnog individualizma, kakav je anarhokapitalizam, zaista bode oi odsustvo bilo kakvih, bar minimalnih i bar kritikih, osvrta na jednu tako sveopte popularnu teoriju subjekta kakva je psihoanaliza. Za anarhokapitalizam vani teoretiari rijetko u tom smislu prelaze nivo optih nabaaja. Slavna imena Freuda, Junga, Adlera i njihovih nastavljaa i kritiara gotovo da je nemogue pronai niti u fusnotama anarhokapitalistikih teoretiara.363 Nema sumnje da se
362 Marcuse Herbert, Eros i civilizacija [Naprijed, Zagreb 1965], str.11. 363 Npr., bar to se tie glavnih dijela, kod Rothbard-a ime Freuda ne moemo uopte pronai. Izuzetak je L. von Mises, koji u spisu: Theory and History [Auburn, Alabama 1987], na str.151-154, spominje Freuda da bi ilustrovao pogreku povezivanja marksistikog materijalizma i frojdovske psihoanalize. Meutim vani su kratki nabaaji na str. 267-268, koji se dotiu za nas bitne problematike. Karakteristian primjer onoga to elimo rei je F.A.Hayek, koji ak, bez ikakvih ograda, izjavljuje kako Freud, kao i Marx, Platon, Mojsije i drugi proroci koji su protestvovali protiv preovlaujueg morala uopte nisu razumjeli u kojoj je mjeri taj kritikovani moral pretpostavka civilizacije [Pravo, zakonodavstvo i sloboda, str. 401]. Meutim, Freudo-va kritika nipoto nije zahtjev za ukinuem civilizacijskih stega, niti propagiranje regresije u primitivna stanja, ve samo revolucionarno prepoznavanje represivne biti civilizacije. Pitanje da li je mogua nerepresivna civilizacija, uveno frojdovsko da li se isplati?, i sam Freud je nedvosmisleno drao kao hipote172

ovdje ne moe raditi o nekompetenciji jedne tako enciklopedijski obrazovane grupe mislilaca, ve je prije u pitanju ideoloka nunost. Evidentiranje nesvjesnih nagonskih podruja kao dominirajuih sila ljudskog bia, delegitimirao bi anarhokapitalizam na poetnom nivou. Meutim, odsustvo sluha za takva istraivaka podruja uskrauje anarhokapitalistikoj teoriji pristup objanjenju mnogih kljunih problema same doktrine, ali i praksisa trinih subjekata. U jednom kratkom, ali za nau poziciju izuzetno vanom spisu, u kojem Milton Friedman na nekoliko upeatljivih primjera analizira protivrjeno antiinteresno ponaanje poslovnih krugova, on je prisiljen da prizna kako nema adekvatno objanjenje datih akcija.364 Psihoanalitika bi bez ikakvih problema podvela njegove primjere pod sublimacije autodestruktivnih impulsa. Kako su pokazala istraivanja primitivnih drutava, a moda ak i vie od svega drugog iskustvo komunistikog bloka, ljudi su spremni prihvatiti niske ekonomske standarde, i ak izrazito smanjenje ekonomskog standarda ivota, u zamjenu za zadovoljenje na simbolikoj ravni, npr. velikih ideja revolucije i sl. Mnogi [neo]liberali su zbunjeni pred injenicom superiorne emocionalne privlanosti socijalistikih utopija uprkos njihovoj ekonomskoj neefikasnosti, i istovremeno nesposobni, po naem miljenju zbog ovdje opisane prekratkosti primjenjene metodologije, da objasne tu superiornost: komunizam se tretira kao striktno ekonomski sistem i zatim dokazuje njegova neefikasnost i iracionalnost. Meutim, na jednom drugom nivou on je superiorne efikasnosti. Karakteristino je da je u mnogim zemljama istonog bloka podrka komunistikoj ideologiji bila obrnuto proporcionalna kretanju ekonomskog standarda stanovnitva. Radi se o tome da su u ovom sluaju neekonomski motivi bili socioloki neuporedivo znaajniji, dok su isto ekonomski motivi samo upadljiviji.365 To znai ni manje ni vie do da je pogrena temeljna Mises-ova postavka preferiranja ivota pred smrti uz prateu premisu da racionalan ovjek mora preferirati sistem koji ju svojom efikasnou obezbjeuje. Analiza neracionalnih antiinteresnih ponaanja trinih igraa pokazuje da
tiko. Definisati Freudov stav kao uenje sa osnovnim ciljem ukidanja kulturno steenih potiskivanja, i oslobaanja prirodnih nagona [Poredak slobode, str. 401], apsolutno je nelegitimno interpretiranje i ista hermenautika greka. U stvari, Hayek je i sam u temeljnom stavu psihoanalize, kada poima pravila vlasnitva i porodice kao u biti ograniavanje naih prirodnih nagona. [Npr., F.A.Hayek, O slobodnom tritu, str.47] 364 M.Friedman, Samoubilaki instinkt poslovne zajednice [Cato Policy report, vol.XXI, no.2. 1999]. 365 D.Fairbain, W.Ronald, Psihoanaliza i socioloko znaenje komunizma [u: Psihoanalitike studije linosti, Naprijed, Zagreb 1982, str.257-272]. Ozbiljno istraivanje pokazuje da ekonomski inioci kao takvi imaju mnogo manji uticaj na ovjekovu motivaciju nego to obino pretpostavljaju oni koji su odgojeni u atmosferi zapadne civilizacije. Autori daju za nau temu vrlo indikativno tumaenje komunizma u smislu proirenja objekta libida na maksimalno irok nadnacionalni nivo, koje je sasvim primjenjivo i na anarhokapitalizam. Poenta argumenta je da se objekt libida pomjerao [proirivao] u toku sociolokog razvoja od porodice, preko klana, zatim plemena, sve do supranacionalnih tvorevina EU i sl., a na bazi slabljenja primarnih porodinih veza. Difuznost anarhokapitalistikog planetrnog poretka, negacija kategorije nacionalne drave, te stav o porodici i dr., jasno se mogu smjestiti u ovu emu miljenja. 173

problem sa anarhokapitalistikim shvatanjem subjekta nije samo u tome to on neopravdano preuzima jednu prevladanu i neadekvatnu sliku ovjeka, pa ak ni to to su osnovne kategorije agresije, interesa, moi, razmjene, itd., isuvie uske, zapravo isti idoli theatri, ve stoga to se insistiranjem na takvoj slici povlae rizine i destruktivne politike. To je mjesto gdje u izlaganje uvodimo Freuda. Naime, dodatno svjetlo na temu bacamo ako prihvatimo da podruje nesvjesnog nije neutralno, ve u sebi sadri one demonske sadraje, neprimjerene svjesno-racionalnom biu ovjeka, usljed ega su uostalom i dislocirane iz svjesno-racionalnog u nesvjesno podruje. Kako je, recimo, odlino pokazao Marcuse u svojoj slavnoj interpretaciji Freud-ove metapsihologije u djelu Eros i civilizacija, nesvjesno nije neko statiko i mirno podruje, nezainteresovani posmatra, ve dinamika sila koja u bitnom determinie postupke onoga to se imenuje svjesnim. Iza racionalnih postupaka stoje mnogo dublje sile. S druge strane, ovjek, kao tijelo bezuslovno podlono nagonu, rascjepljena je linost, jer nagonska strana stoji u suprotnosti sa ovjekom subjektom civilizacije:
To je zapravo neto strano da ovjek ima i jednu tamnu stranu koja u svojoj senci ne krije samo sitne slabosti i estetske nedostatke, ve se sastoji od upravo demonske dinamike. Pojedinani ovjek rijetko zna neto o ovome, poto njemu, kao pojedincu, izgleda nevjerovatno da bi mogao bilo gdje ili bilo kako da stri iznad samog sebe. Ali ako pustimo da ovo bezazleno bie formira masu, onda iz toga u danom sluaju nastaje razbjesnelo udovite, pri emu je svaki pojedinac samo jo najsitnija elija u tijelu monstruma, gdje on hteo ili nehteo mora da uestvuje u krvavom bestijalnom zanosu i da ga ak i potpomae. [K.G.Jung, O psihologiji nesvjesnog, str.30.]

Postojanje demonske sile nesvjesnog, zvijeri [Freud], sjenke [Nietzsche], nasljedne grenosti [Jung], rezultat je fundamentalne nezadovoljenosti ovjeka u civilizaciji.366 To je tako stoga to je, prema Freudu, ograniavanje nagonske strukture ovjeka, njegove bioloke osnove, preduslov napretka. Izlazak iz varvarstva i
366 Porijeklo represivne civilizacije Freud objanjava konstrukcijom prvobitne horde, u kojoj se relizovala ista dominacija najjaeg pojedinca-oca nad ostalima, tj monopoliziranje uitka [ene] i na osnovu toga uspostavio sistem nejednake raspodjelu bola. Sinovi su zbog toga to su bili iskljueni iz uitka rezervisanog za oca, bili slobodni za sublimiranje nagonske energije u neugodne ali nune djelatnosti rada i ekonomske produkcije. Tako se pojavio mehanizam koji je stvorio prve preduslove discipliniranoj radnoj snazi budunosti. Despotizam oca izazivao je ambivalentne osjeaje jer je sa jedne strane morao da izaziva mrnju svojih podanika zbog monopolisanja uitka, dok je sa druge strane zadobijao njihovu biologijsku naklonost time to je, uspostavljajui sistem dominacije u vlastitom interesu, stvorio poredak bez kojeg bi se skupina raspala. Mrnja kulminira u pobuni sinova, kolektivnom ubijanju, kastriranju i jedenju oca i uspostavi bratskog klana [upravo to je prvobitni drutveni ugovor], u kojem se pooptavaju ograde superega, koja sprjeava obnavljanje monopola, ali se pooptava i krivica. Up.: S.Freud, Nelagodnosti u kulturi, str.77-81, i dalje; i preradu tog dogaaja u religijsku terminologiju u Mojsije i monoteizam [Grafos, Beograd 1988], naroito 7. Up.: H.Marcuse, Eros i civilizacija, str. 23, i str.54-64. 174

formiranje politike zajednice stvarno je pokrenut putanjem egoizma ovjeka u slobodu, ali u pozadini tog putanja stoji represivno ogranienje nagonske strukture. Kada bi Robinson mogao da preivi ne radei, bez obzira na svoje talente on ne bi bio ni ribar ni pekar, ve bi se bavio drugim aktivnostima.367 Nagoni, sami po sebi, zahtjevaju neposredno zadovoljenje koje je inkompatibilno sa civilizacijom, i stoga se moraju odvratiti od svog primarnog cilja i sprijeiti u svom otvorenom ispoljavanju. Civilizacija poinje kada se primarni cilj [integralno zadovoljenje potreba] efikasno odbaci. ovjek postaje ljudsko bie kada, pod pritiskom zahtjeva koje stvarnost ivota u svijetu postavlja njegovom opstanku, ivotinjski nagoni i porivi postanu potisnuti ljudski nagoni, to zapravo znai: putem temeljne preobrazbe njegove izvorne prirode.368 ovjek razmjenjuje neposredno ali i nesigurno i razorno zadovoljstvo u ime odgoenog, ogranienog ali i sigurnog zadovoljstva, i tek tada razvija funkcije uma pomou kojih ui ispitivati stvarnost u kategorijama istinitog i lanog, dobro zlo [tj. moralni sud], stie sposobnosti panje, pamenja i suda, jednom rijeju postaje animal rationale. Racionalnost koja mu je nametnuta iz vana zaista znai sposobnost da se svjesnim akcijama mijenja stvarnost u skladu sa onim to mu je korisno. Odustajenje od integralnog zadovoljenje nudi perspektivu postepenog sve veeg otklanjanja objektivnih prepreka njegovom zadovoljenju. Naputeno prirodno stanje, u kojem su nagoni osloboeni ograniavanja, bilo je neizdrivo i u principu znai anarhiju nagona u kojoj je uistinu nemogu opstanak veeg broja ljudi. Stoga se drutvenim ugovorom, koji u prirodnom stanju silom [agresijom] namee otac, obezbjeuje odvajanje jednog dijela nagonskih energija koje onda mogu biti upotrebljene za radne procese. Matrica prvobitnog sukoba obnavlja se u svakoj generaciji prihvatanjem ideala koje nastaje u prvim drutvenim kontaktima jedinke. Dijalektika civilizacije, njena traginost, temelji se na injenici da je napredak uslovljen stepenom potiskivanja. Osnovno sredstvo za ostvarivanje tog cilja je rad, i mehanizmi potiskivanja i sublimacije. Ipak, bez obzira na efikasnost tih sredstava, nezadovoljenje ostaje da ivi u nesvjesnom, i vreba svoju priliku. Potisnuta priroda nije eliminisana. U ovom je kontekstu Freud nadopunio svoju izvornu teoriju Erosa kontaverznom teorijom Thanathosa. Ne ulazei u raspravu o verifikovanosti ove teorije369, za ta ovdje ne367 U civilizaciji rad je nelibidinaran, tj. neugodnost, rad koji sam po sebi ne priinjava zadovoljstvo. Takav rad se mora nametnuti - jer kakav bi motiv mogao navesti ovjeka da upotrijebi svoju nagonsku energiju u druge svrhe kada svakom njenom neposrednom upotrebom moe postii uitak. On se nikada ne bi liio tog uitka i nikada ne bi radio. Dakle: Razlog zbog kojeg drutvo namee odluno ograniavanje strukture je ekonomski: budui da ono nema dovoljno sredstava da osigura ivot svojim lanovima ukoliko oni ne rade, mora se postarati da se broj tih lanova ogranii i da se njihove energije usmjere sa spolnih djelatnosti na njihov rad. [H.Marcuse, str.23, up. str.43-44] 368 Ibid., str.19-21. 369 Sam Freud je naveo veliki broj empirijskih sluajeva sprege eros-thanathos, kako medicinskih tako i kulturolokih [posebno su ubjedljive interpretacije primjera iz Freizer-ove Zlatne grane], 175

mamo prostora, iskoristiti emo ju kao plodnu ilustraciju opasnosti koju donosi anarhokapitalistika redukcija subjekta, s obzirom da teorija thanathosa do kraja zaotrava problem koji ovdje raspravljamo. Naime, Freud postojanje destruktivnih i autodestruktivnih sila tumai kao odgovor na fundamentalnu nezadovoljenost i represivni karkter civilizacije. Odatle slijedi: Ja mogu pobjei od svijeta koji me ograniava, civilizacije koja je uzrok mog bola, itd., tako to u ili simboliki unititi svijet, kao objekt bola, na primjer poistovjeujui jedan dio svijeta Jevreje, Crnce, bilo kog ko je Drugi, sa izvorom nezadovoljenja; ili unititi sebe, kao subjekt bola.370 Potisnuta priroda i bolnost egzistencije tjeraju ivi organizam ka regresiji u neivo, kao stanje bezbolnosti: smrt je nesvjesni bijeg od bola.371 Bez obzira na razliite sublimacije, i razliite modele posrednog zadovoljenja zvijeri, usljed injenice da, dok god ovjek egzistira kao bioloka jedinka okruena svijetom, nije mogua nerepresivna civilizacija, nagoni destrukcije ostaju da postoje kao latentna opasnost, i lee u pozadinih mnogih neobjanjivih antiinteresnih i ne-racionalni ponaanja.372 M. Friedman je vrlo indikativno naslovio svoj esej o antiinteresnom ponaanju trinih subjekata: Samoubilaki instinkt poslovne zajednice, a jo indikativnije je da teza nije dalje razvijena, ve se ograniila na postavljanju pitanja. Takoe je kroz prizmu frojdovske metapsihologije vano uvidjeti ogranienost argumenta po kome poveanje blagostanja znai prevladavanje nezadovoljenja nezadovoljenost je, naime, imanentna karakteristika ljudskog bia. S druge strane, poveanje blagostanja [civilizacija] je i prakseoloki agresivno porobljavanje spoljanje prirode tehniki napredak je manifestacija stavljanja nagona smrti u slubu
kojima je pokazivao da se thanatos, s onu stranu prostornovremenskih specifinosti, pojavljuje kao konstanta civilizacije. [Up.: Thomas Louis-Vincent, Antropologija smrti II, Prosveta, Beograd 1980, str.28-30. i dalje]. Bez obzira nu tu vrstu verifikacije, izvjesno je da se teorijom Thanatos-a Freud nalazi na magistralnoj liniji novovjekovne zapadnjake filozofije, koja od Descartes-ovog ego cogito, kao poetne take formiranja subjekta, preko Kantove prekretnice kojom je konano svijet pretvoren u fenomen, u apsolutnom smislu subjektu nesaznatljivo drugo, a subjekt-objekt odnos konano fiksiran; i Fenomenologije duha u kojoj je rad podignut na metafiziki rang, a kljuna etapa dijalektikog hoda negacija; pa sve do Nietzsche-a kod koga je svijet postao objekt volje koju volja mora, ne vie saznavati [to je u kantovskom smislu nemogue], ve pokoriti, te metafizikim znaenjem bolnost i [tragikog], koji otvaraju vrata iracionalnom i oznaavaju naputanje racia kao jedinog rigora ljudskog djelovanja. Vidjeli smo da anarhokapitalizam prati ovaj razvoj samo do kategorije rada, to je na primjer vidljivo u lokovskoj teoriji vlasnitva. 370 Bezbrojne su manifestacija toga mehanizma. Freud je izmeu ostalog ukazao na fenomen bijele kuge i skrenuo panju da vei stepen kulture po pravilu prati nia stopa prirataja naelo koje vai i u kontekstu visokokultivisani naspram primitivnih naroda, ali i u kontekstu klase nii ekonomski slojevi, manje podvrgnuti represiji kulture reprodukcijski su efikasniji. 371 H.Marcuse, Eros i civilizacija, str.32 372 U novije vrijeme naroitu panju privukla su zaista nevjerovatna ponaanja pojedinih igraa na tritu, koji su do te mjere ignorisali racionalne informacije da to zaista postaje teko objanjivo u ekonomskim kategorijama. Tako je npr. Jrm Kerviel, broker Societe Generale, prokockao nevjerovatnih 4,9 milijardi eura, a sluaj Bernard-a Madoff-a, veterana Wall Street-a, naroito je ilustrativan u kontekstu koji ovdje ilustrujemo. 176

Erosa, ali istovremeno i izraz iskonskog jedinstva fundamentalnih nagona. Freud esto govori o razliitim formama radnih aktivnosti kao sublimacijama destruktivnih nagonskih impulsa, i posebno o sadistikom karakteru rada, [npr. rada hirurga]. Kao to sila Erosa omoguava konstituisanje drutvenih zajednica tako sila thanathosa omoguava potinjavanje spoljnje i unutranje prirode. Radom ovjek zaista savladava divljinu i u sebi i izvan sebe. Priroda thenathosa je ambivalnetna. Ali zadovoljavanje ljudskih nagona putem tehnolokog napretka i rada, u jednom je mnogo stranijem vidu nusproizvod prema ovoj hipotetikoj konstrukciji pravi je pokreta tog progresa zahtjev thanathosa da mu se isporue sredstva 373 - tehnoloki napredak je sporedni put ka autodestrukciji. Istovremeno je i toliko veliano blagostanje potroakog drutva maska za smrtonosni karakter savremene civilizacije potronja predmeta je nesvjesna udnja ka stacionarnom stanju. Hiperprodukcija guma potrebnih za automobile unitava amazonsku umu, koja sa svoje strane omoguava disanje. Ili: trenutna materijalna predmetnost simbolizira ivot, pa rasipnika produkcija radi produkcije dobija jedan dublji smisao smrti predmeta, preko koje se posredno radi o smrti ivota. Ili: produkcija i blagostanje svladavaju glad ali istovremeno, na jedan na prvi pogled udan i neoekivan nain, proizvode nusfenomen samoubilake ishrane [od stanovnika SAD, samo su stanovnici Samoe deblji], itd. Vidimo da kroz optiku thanathosne antropologije nihilistiko razaranje prirode nije tako nihilistiko kako se na prvi pogled ini ono ima svoj cilj: stanje Nirvane. Nasuprot ovoj sistemskoj tezi stoji anarhokapitalistiko, uistinu trino-fundamentalistiko tumeenje drutvenih konflikata. Karakteristian primjer toga predstavlja Mises-ov argument protiv Svjetske vlade. On doslovno kae da Svjetska vlada kao garant mira nije potrebna ukoliko se drutvo prepusti silama trita: U uvjetima slobodnog kapitalizma i slobodne trgovine, posebni propisi ili meunarodne institucije nisu potrebni za odranje mira. Tamo gdje nema diskriminacije protiv stranaca, kada je svako slobodan da ivi i radi gdje eli, tada vie nema razloga za rat.374 Nasilje je tu gotovo karikatura - miljeno kao agresija na vlasnitvo drugih i odgovor na tu agresiju!? Ili: Sadistiki ekscesi, krvava zlodjela koja su poinjena samo zbog okrutnosti i nieg drugog iznimne su pojave.375 Kakav ogroman izuzetak! Istorijsko iskustvo masovnog proboja zvijeri, koje je obiljeilo XX vijek, i posebno njegova banalnost, moralo bi znaiti da bilo koja nauna konstrukcija koja doputa izuzetak takvog opsega mora izazivati podozrenje kao nenauna. Prekratkost anarhokapitalistike teorije agresije [rata], i uopte takvih naina tumaenja drutvenih konflikta, Freud je davno pokazao komentariui zvjerstva I sv. rata nedvosmislenim pitanjem: Da li zaista vjerujete da se iza sveg ovog zla
373 Ibid., str.74-75. 374 L.von Mises, Zablude svjetskog planiranja, str.94. 375 Ibid. 177

kriju ekonomski i politiki razlozi? , ili: Da li zaista vjerujete da bi aka nemoralnih lovaca na poloaj i kvaritelja ljudi uspjela da razulari sve to skriveno zlo, da milioni njihovih sljedbenika nisu takoe krivi? Da li se anarhokapitalistiki argument agresije prema vani moe smatrati ozbiljnom pretenzijom objanjenja injenice da je istorija svijeta koju naa djeca ue u koli u sutini niz ubistava naroda.376 Bez obzira na vrijednost tog argumenta on ipak ostaje ogranien na ekonomski aspekt problema, tj. na isti je nain reduktivan i prednjeplanski: politike i ekonomske argumentacije u bitnom su dijelu racionalizacije izvornih sila, prevoenje na racionalan diskurs u biti iracionalnih zahtjeva.377 Budilnik u stvari upozorava na radikalnije samoogranienje i dublje frustracije od onoga to kapitalistiki anarhisti smatraju potrebnim za ograniiti. Uzmimo jedan est primjer u tekstovima anarhokapitalista - privatizaciju jedinog autoputa izmeu dva grada, koja stavlja njegovog vlasnika u poloaj neogranienog monopola i stoga u mogunost da ucjenjuje miroljubive i naivne itelje tih gradova. Meutim, to nema samo ekonomsku dimenziju da on kao monopolista moe izvlaiti ekstraprofite, ve on, u okviru striktno trinog mehanizma, recimo, moe sasvim legitimno zabraniti kretanje tim putem, tj. povui svoj proizvod sa trita i odrei se putarine. Rei trino-fundamentalistiki: to se nee desiti, jer bi dotini vlasnik ubrzo samim tritem bio prisiljen revidirati svoju odluku, tj. ne bi imao izvor sredstava za ivot, ili bi se odmah pojavio drugi koji bi preuzeo njegovu ulogu uloivi u paralelni put, nije nikakav odgovor [sjetimo se ovdje Friedman-ovog objanjenja naftne nestaice]. Jedna od standardnih anarhokapitalistikih primjedbi lokovskom dodatnom uslovu vlasnitva, koji Nozick zaista karakteristino i indikativno naziva scenariom katastrofinosti, je da ona neopravdano implicira pesimistiku antropologiju, po kojoj su ljudi skloni sadistikom maltretiranju drugih, tj. da bi, na primjer, ljekar koji pronae vaan lijek postao nekakav uzurpator koji uiva da se iivljava nad drugim.378 I to ak po cijenu svog linog profita: naime, ukoliko bi znatno pretjerao u cijeni svog proizvoda, on bi onemoguio veinu drugih da ga kupuju, kupci bi preli jeftinijem konkurentskom ponuau, pa bi uzurpator tako i sam sebi natetio. Problematinost ove argumentacije ostaje ak i kada ignoriemo da cinizam paralelnog puta u rukama drugog vlasnika - trinog igraa, preuuje period tranzicije: ta naime za period dok se taj drugi put ne izgradi ili na neki drugi nain obezbjedi? U meuvremenu stanovnici nesretnih gradova mogu svi odreda bankrotirati, ako recimo, egzistiraju od
376 S.Freud, Aktuelna razmatranja o ratu i smrti, [u: Antropoloki ogledi, Prosveta, Beograd 2005], str.137. 377 S.Freud, Zato rat?, str.109-120. 378 Karakteristina je sljedea misao: Katastrofiki misaoni eksperiment je zapravo samo jedna pogrena stilizacija stanja u kome se pretpostavlja da istaknuti pojedinci koji ele da trguju svojim originalnim proizvodima predstavljaju uzurpatore koji druge ljude liavaju njihovih legitimnih dobara. [I.Jankovi, Teorija pravde Roberta Nozika.] 178

meusobne trgovine. Vanije je, meutim, da kroz prizmu frojdovske antropologije to moe biti tipian primjer kada sile i nunosti jae od ekonomskih mogu da odreuju ponaanje subjekta. Argumentacija anarhokapitalizma nedovoljna je jer ne vidi da je pod dejstvom sila ljudske prirode sasvim mogue ponaati se netrino. Neka sasvim sporedna frustracija moe dovesti do takvih akcija, koje tada, bez obzira na njenu ekonomsku neracionalnost, predstavljaju sublimacijsko zadovoljenje jaeg impulsa. Redukovati ovu situaciju prema emi da su odnosi stanovnika gradova i vlasnika autoputa prethodno fiksirani ugovorom, te da bi naknadno nepotovanje ugovora bilo sankcionisano od arbitra i zatitarske agencije, znai samo to da se trini racionalitet pomjera od vlasnika puta ka arbitru i vlasniku zatitarske agencije. Osim toga, ovo nije stvar koja se moe potpuno obuhvatiti samo formalno-pravnom ispravnou meupersonalnih veza, jer je sasvim mogua pod formalno ispravnim uslovima. Uvodei u izlaganje frojdovsku metapsihologiju, mi hoemo da ilustrujemo kako putanje ljudskog praksisa u podruje onoga to se imenuje kao slobodna konkurencija individualnih interesa, u izvjesnom smislu ignorie destruktivni karakter nesvjesnih sila. Iza lijepog prosvetiteljskog ideala slobodne individue kriju se mnogo dublji ambisi nego to je anarhokapitalistika doktrina spremna da uobziri. Klasina Markuse-ova interpretacija kapitalistikog udara na ekosistem planete, kao u svojoj biti sublimacije thanathosa379, naznaava pravac argumenta koji formuliemo, i irine podruja koje trai da bude obuhvaeno efikasnim nadgledanjem. Ona istovremeno objanjava zato se argumentacija protiv preputanja stihiji tzv. racionalnih interesa na slobodnom tritu sutinski nadopunjuje sa antropolokim pristupom, zaokruujui u snanu cjelinu prigovore protiv trinog fundamentalizma, i njegove proklamacije ukinua drave i svake naddrutvene netrine kontrole. Komentar koji je Freud izrekao o komunizmu: Marx je moda sasvim u pravu to se tie ekonomije, ali na podruju ljudskog bia to je zaista krajnje naivno uenje380, sasvim vrijedi i za anarhokapitalizam. Ne radi se naravno, o nazadnom propagiranju regresije u predljudska stanja, kako to neopravdano inputira Hayek, ve usvjeenju da racionalistiki ekstremizam u pristupu ovjeku, svojstven anarhokapitalizmu, ne samo to naprosto ne stoji u saglasju sa stvarnou, ve je i par exscellence primjer autodestruktivne teorije: zalaganje za ideale kojima se na prvi pogled zaista nema ta prigovoriti sloboda, formalna jednakost, zatita od agresije itd. ovdje je sporedni put ka ispunjenju Freud-ovog mranog predvianja o napretku civilizacije kao sredstvu za konano ispunjenje thanathosne elje za konanim smirenjem, progresa koji je u slubi naela Nirvane. A zlokobnost frojdovske konstrukcije pojaana je gore ocrtanom nesposobnou civilizacije da poveanjem
379 H.Marcuse, Nouvel observateur, br. 397, jun 1972. [Nav.prema: L.V.Thomas, Antropologija smrti I, str.180]. 380 S.Freud, Nelagodnosti u kulturi, str.61. 179

blagostanja obezbjedi istinsko zadovoljenje. Dakle: prema ovoj emi anarhokapitalistika teorija nije tek puka zabluda, neutralna teorijska greka vraanja na prevladanu sliku ovjeka i svijeta, ve je i sama sublimacija thanathosnog zahtjeva za autodestrukcijom!

Prethodnim izlaganjem mi smo u optim crtama pokuali predstaviti jedan radikalni pokuaj odbacivanja anarhokapitalizma. Bez obzira u kojoj mjeri smatrali ovu vrstu izlaganja prihvatljivim teorijskim polazitem, sa njim se korisno pozabaviti jer omoguava da se sama anarhokapitalistika argumentacija proisti i ojaa. I zaista, u anarhokapitalistikoj literaturi susreu se odgovori koji mogu biti primjenjeni na ovdje iznijetu kritiku. Ti odgovori imaju razliit obim i razliite intencije, od prostog odbacivanja na nivou metodolokog pristupa, do rasprave o konkretnim primjerima. Ovdje emo ih u kratkim konturama navesti i prokomentarisati. Argumentacija koju ovdje iznosimo neprihvatljiva je za anarhokapitalistike teoretiare zbog nekoliko teorijskih razloga usljed kojih oni termine psihoanalize tretiraju kao ideologizacije dvorskih intelektualaca u svrhu legitimiranja paternalistikih odnosa. Prvo to se moe prigovoriti je da frojdovska teorija podrazumjeva anarhokapitlizmu neprihvatljivo uvoenje drutvenog ugovora, kojim se odustaje od slobode. Meutim, u ovom sluaju to nije sasvim prihvatljiva kritika, jer dogovor sinova nakon oceubistva, bez obzira na pojavu superega, ne znai prenos suvereniteta na autoritet, ve in samoogranienja sasvim u skladu sa anarhokapitalistikom pretostavkama, i ak u jednom specifinom smislu i sa kanatovskom konstrukcijom ovog problema. Vaniji prigovor je da antropoloki argument, formulisan na nain koji smo ovdje slijedili, uvodi jednu vrstu diskursa koji anarhokapitalistika teorija smatra sasvim nelegitimnom, naime hipotezu neke vrste opteljudske prirode, vaee za svakog pojedinog ovjeka. Varijacija ovog argumenta odnosi se na metodoloki aspekt problema i, jednostavno reeno, kritikuje psihoanalizu sa pozicije uskosti njene metodologije, koja putem jedne formule hoe da objasni nepregledno mnotvo individualnih dogaaja i entiteta. Meutim, po miljenju anarhokapitalista, ovjek nema prirodu381, tj. priroda ljudskih bia nepodvodiva je pod jedinstvenu matricu. Kao neposredan dokaz te tvrdnje uzima se izrazita nejednakost kulturnih matrica koja je obiljeje civilizacije i u geografskom i u istorijskom nivou.
381 M.Rothbard, The Ethics of Liberty, str.3. 180

Svaki pokuaj podvoenja tih nepreglednih raznolikosti kultur je metafizika, tj. teoloka, jer nije podlona naunom diskursu, ve trai neku vrstu vjere. Tako se u iskaze o postojanju radikalnog zla u biu ovjeka moe samo vjerovati, a, bez obzira na nepreglednu istorijsku evidenciju, ne i dokazivati.382 Oni najee slue kao ideoloka sredstva koja opravdavaju neku vrstu ogranienja slobode ovjeka. U tom pravcu ide i standardan prigovor psihoanalizi koji ukazuje na nemogunost dovoljne naune verifikacije njenih stavova, usljed ega se ta teorija svrstava u skupinu tipinih neopovrgljivih metanaracija, liotarovskih velikih bajki383, iskazanih u diskursu stratekih jezikih igara iza kojih po definiciji stoji totalitarni poriv. No bez obzira na prezir anarhokapitalista spram govora o kolektivnom ljudskom biu, mi, sa jedne strane skreemo panju da ta vrsta diskursa unaprijed ne mora preuzimati totalitaristike pozicije - to nije logiki nuna veza, a, s druge strane, kategorija opte ljudske prirode ne mora biti sredstvo za neki politiki cilj, ve, ak i van perspektive empirijske potvrdivosti, plodan analitiki nain razumijevanja Ja i njegovih elja [interesa], te da se tek na osnovu obuhvatnog razumijevanja predmeta moe govoriti u nekim vrijednosnim kategorijama. Principijelno se naravno nema ta prigovoriti velianstvenoj ideji slobode ovjeka, ali se itekako ima ta prigovoriti neodgovornom skraivanju podruja problema koji onemoguavaju ideal. Anarhokapitalistiko tretiranje slobode i autonomije individue po mnogima je delegitimirano u psihoanalitikoj razgradnji linosti na troslojnu strukturu Id-Ego-superego, i posebno na otkriu arhajskih naslaga u nesvjesnom, arhetipskih sadraja u dubinskim slojevima ljudskog bia, koji otkrivaju univerzalnu liniju optosti u pojedinanom individuumu. Ova otkria pokazuju da insistiranje na konkretnom ovdje i sada subjektu u stvari mnogo vie sakriva nego to otkriva.384 Ako se zamislimo nad injenicom da je frojdizam jednako osporavan i s desna kao i s lijeva385, dolazimo do bitnog razjanjenja vezanog za anarhokapitalistiku
382 Ibid.,str.17. 383 S obzirom da psihoanaliza ovdje nije primarna tema ne moemo se uputati u ovu vrstu polemike. Za analizu i odgovore na takve kritike, posebno metodoloke, up. npr.: Bastide Roger, Sociologija i psihoanaliza [Naprijed, Zagreb 1987], str. 95-101 i dalje. Za detaljnije razmatranje ove tematike vidjeti npr: Sunwall Marc, Sigmund Freud and Ludwig von Mises: The Family Resemblance of Two Meta-Pessimists [na: http://mises.org]. Autor prvo povlai izvjesnu paralelu izmeu Freuda i Misesa, u smislu psihoanalize i praksologije, ne samo kao kritika optimistike antropologije, ve i kao kritika racionalizma. Meutim, Freud-ova je kritika druge vrste. Za temu koju sada razmatramo posebno je interesantna razlika izmeu nepozitivistike prirode psihoanalize i misesovske kategorije thymology u prakseologiji. Premda je in vrednovanja timoloki fenomen, prakseologija i ekonomija se ne bave sa timolokim aspektima vrednovanja. Njihova tema je djelovanje u saglasju sa izborima subjekta akcije. Konkretan izbor je jedno grananje vrednovanja, koje je odabrano i kao takvo moe se tretirati kao pozitivna injenica. 384 H.Marcuse, Eros i civilizacija, str.52-53. 385 Frojdizam nije nita manje izloen negirajuoj kritici ljevice. Anarhokapitalistiko povezivanja Freuda sa markzizmom, u ljeviarskim je kritikama preokrenuto u suprotnost: Freud-ova misao miljena je kao izraz protivrjeja buroaskog drutva i, u biti, misao kapitalistikog karaktera, 181

teoriju subjekta: pojedinac i drutvo se esto posmatraju kao antagonistiki entiteti, pri emu se ak negira ili realitet ili logika vjerodostojnost [ili, kao u sluaju anarhokapitalizma, oboje] suprotne kategorije. Anarhokapitalistike kritike optih pojmova tipa drutvo, nacija itd, su jedan tipian primjer. S druge strane, radikalne ljeviarske doktrine esto se zavravaju u kolektivistikim matricama u kojima se gubi individua. Frojdovska metapsihologija je izlaganje teorije subjekta koja na matovit, i intuitivno neobino privlaan nain obuhvata individuu u drutvo, i obratno - uitava drutvo u individuu.386 Nedvosmisleno je da psihosociologija koju je Freud izloio iznosi hipotezu neke vrste zajednike due svakog pojedinca ovjeanstva. Nasuprot anarhokapitalizmu, koji u izvjesnom smislu poinje sa tabula rasa, frojdovska metapsihologija podrazumjeva da u naslagama koje stoje ispod individualnog nesvjesnog postoje sadraji koji su nadindividualni, tj. opti arhetipovi, drevne figuracije [Burkhart], i sl. U tom kontekstu mogue je povezivanje frojdovske teorije sa Jungom. Razlika je to Freud ove konfiguracije nije objanjavao jednakim slikama u nesvjesnoj memoriji, jednakom grupnom psihologijom [Levy-Bruhl], ve jednakom strukturom ljudske linosti: Freud nedvosmisleno tvrdi da je grupa uopte omoguena postojanjem libida, tj. funkcija je individualnog libida. arolikosti kultura u razliitim vremenima i prostorima, na ovom nivou posmatranja, samo su formalne i prednjeplanske. Sutina sociolokog prostora je ujedinjujua snaga libida i razjedinjujua snaga agresije. Sledei kompleks anarhokapitalistikih kontraodgovora na ovu vrstu kritike odnosi se na to da i frojdovska, ali i neka mnogo blae data formulacija iracionalnosti ljudskog, bez sumnje polazi od klasinog autoritarnog stava infantilnosti i nezrelosti ovjeka, tj. njegove inherentne nesposobnosti da se samoupravlja, samo ovaj put data u ruhu moderne nauke. Frojdovska metapsihologija ovdje je posmatrana kao ekstremni primjer kvazinaune pesimistike antropologije. U jednom tipinom spisu iz te vrste literature jedan podnaslov glasi: Bolest zvana ovjek. 387 Time se ova vrsta kritike svrstava u onu kategoriju antilibertarijanskih uenja koja smatraju da bi anarhokapitalistiki svijet bio mogu samo u drutvu anela. Naravno, anarhokapitalizam u takvim antropologijama opet vidi jasnu ideoloku pozadinu iji je jedini cilj legitimirati pojavljivanje jedne paternalistike elite kojoj treba prepustiti starateljstvo nad ljudskim biem. Totalitarni reimi Moderne predstavljaju to na isti nain kako je to ranije sprovela Crkva. Izmeu psihoanatj. ideologija. Tipian primjer te vrste interpretacije je, recimo, Fromm Erich, Veliina i granice Frojdove misli [Naprijed, Zagreb 1986]; i posebno: Fromm Erich, Freudova teorija agresivnosti i destruktivnosti [Naprijed, Zagreb 1980]. Poenta ovih revizionsitikih kritika Freuda je prebacivanje porijekla destruktivnosti sa nagonskog na drutveno-istorijski plan. Na taj nain Freud zaista moe bez problema biti kritikovan i s lijeva i s desna: razlika je u definiciji drutvenih veza koje svojom strukturom proizvode nezadovoljenje. 386 R Bastide, Sociologija i psihoanaliza, str.17-19. 387 Brown Norman O., ivot protiv smrti [Naprijed, Zagreb 1989]. 182

litikog pojma nesvjesnog radikalnog zla i hrianske dogme o praroditeljskom grijehu nema principijelne razlike [to uostalom tvrde i mnogi vodei psihoanalitiari]: u oba sluaja dolazi se do zahtijeva za pastirskim upravljanjem stadom u funkciji izbavljenja od pada. Problem je to se u odbranu hipoteze nezrelosti sada moemo pozvati na najjau moguu empirijsku evidenciju: samu praksu ljudskog u XX vijeku, koja teko da ostavlja i minimum legitimiteta bilo kakvom utopistikom osporenju. Sa istim uenjem sa kojim se Rothbard obraa dravi mi se moemo obratiti njegovom stavu koji praktiki ignorie oitu pouku istorije, i takvu silinu probijanja zvijeri pokuava objasniti u okviru nedopustivo uskih ekonomistikih kategorija. Kako se nama ini, najjai stav koji anarhokapitalizam u raspravi sa frojdizmom moe ponuditi, vjerovatno je varijanta ve iznesenih prigovora nemogunosti ocjene efikasnosti voenja nasuprot nevoenju: ak i da je argument nezrelosti taan, neophodno je odgovoriti na injenicu da su i sami upravljaki organi sastavljeni od individualnih ljudskih bia. Na ovo se nadovezuje argumentacija iz klase dati im svu mo pa onda zahtjevati Ogranii se: ako prihvatimo stav o dominaciji bezlinih nagonskih sila nad ljudskim biem, onda to mora znaiti da su i upravljaki organi kao cjelina sastavljeni od iracionalnih individua, pa prema tome moraju i same te cjeline biti iracionalne. Rothbard je jednom prilikom upotrijebio argument protiv drave kreui sa obe strane krajnje antropoloke pozicije: ako pretpostavimo da su ljudi po prirodi dobri onda je drava besmislena, jer je nepotrebna; ako pretpostavimo da su ljudi zli onda je drava besmislena jer znai preputanje monopola moi u ruke zlih. Njegov zakljuak sglasi: Ne postoji teorija ljudske prirode, bilo da ih tretira kao dobrodune, zle, ili mjeavinu to dvoje, kojom statizam moe biti opravdan.388 S druge strane, anarhokapitalizam funkcionie u bilo kojoj varijanti antropologije. Libertarijanizam je politika filozofija koja govori: Dati bilo kojoj postojeoj ljudskoj prirodi slobodu, je jedini moralan i najefikasniji politiki sistem.389 Ovdje se tvrdi da psihoanalitiki metod argumentacije zapravo trai od ovjeka ak i mnogo vie nego anarhokapitalizam: formula anarhokapitalizma je da iracionalni spontani poredak izrasta nevoenom interakcijom racionalnih subjekata, nasuprot psihoanalitikoj formuli: racionalni poredak izrasta voenjem od strane iracionalnih subjekata.390 Korisno je konstatovati da se ovdje u kalkulaciji iznesenih argumenata opet kao vana injenica pojavljuje enormno poveanje moi savremene civilizacije. Tvrdnja je sljedea: katalaktika igra interesa moda i nije bila tako opasna poetkom XIX vijeka, kada civilizacija jo nije bila prigrabila tolike koliine moi. Tada je jedan
388 M.Rothbard, Myth and Truth About Libertarianism, str.14, kurziv je na. 389 Ibid., str.14. 390 Machan Tibor, Why Modern Liberalism Is in Retreat [na: http://www. virginiainstitute.org]. Up.: M.Rothbard, Mo i trite, str.264. 183

obian graanin-pojedinac podjarmljene nagonske strukture eventualno mogao bijes zvijeri u sebi iskaliti na par svojih sugraana, a vladar eventualno zapoeti neki rat ili represiju spram vlastitog stanovnitva, to u krajnjim instancama nije imalo kapacitet ugroavanja opstanka na planetarnom nivou, i uistinu je moglo da ima proiavajue dejstvo. Danas, meutim, frustracija pojedinca ugroava stotine pa i hiljade drugih, kako to svjedoi problem terorizma i nesimetrinog rata, a vladar moe odvesti ovjeanstvo u totalno samounitenje. Krajnja prijetnja vie nije lokalno nasilje, ponienje, porobljavanje ili izrabljivanje, ve apsolutno nasilje. Razmjere moi katastrofinosti u sadejstvu sa njihovom nepredvidivosti i neproraunljivosti, pokazuju da mi ivimo unutar kasnog industrijskog drutva koje poprima novu bit: postaje ono to je U. Beck tako dobro imenovao rizinim drutvom! Ono samo sebe destabilizuje svojim razvojem.391 To je dosada bilo zamagljeno naporima da se savlada oskudica, ali sada, posebno u bogatim zemljama Zapada, gdje je oskudica pobijeena, postaje oito. injenica da poveanje moi nad prirodom vie nije uzrok iskljuivo blagostanja, ve u jednom dubljem smislu i nesigurnosti, pokazuje da se problemi vie ne mogu rjeiti prostim poveanjem produktivnosti, tj. zatvaranjem u ekonomsku sferu. Kada anarhokapitalizam hoe na sve odgovoriti trinim mehanizmom, koji jedini produkuje blagostanje u nedogled, onda on, pored ve spomenutog, previa ovu paradoksalnost progresa u uslovima kasne industrijske civilizacije. Isti uzroci koji rjeavaju probleme oskudice produkuju ak kompleksnije izazove od onoga protiv ega se bore. Anarhokapitalizam odbija raspravu na tu temu smatrajui takva izalaganja kao antivilizacijski poziv za usporavanjem progresa. U kontekstu poveanja rizinosti anarhokapitalistiki zahtjev za secesijom do pojedinca, i podupiranje civilnog drutva i novih drutvenih pokreta, takoe se pokazuje kao nedovoljno osvjetljen. Naime, kapitalistiko drutvo XXI vijeka zaista je obiljeeno jednom anarhokapitalistikom tendencijom: specifinom transformacijom kojom se, po svemu sudei i bez politiki usmjerene akcije, drutvo kree u pravcu sescesije. Rezultanta date transformacije u perspektivi moe biti do kraja individualizovani i upojedinjeni pojedinac anarhokapitalizma. Poenta je da sve one dubinske sile nesvjesnog, koje su bile kontrolisane, blokirane, potisnute, kompenzirane, tradicionalnim stubovima drutvenosti [porodica, kola, nacija, klasa, itd.] sada stoje neobezbjeene uskraenou kolektivistikog spajanja. Proces modernizacije, od industrijske revolucije naovamo, u kojem se zaista deava oslobaanje individualiteta od stega kolektivnog, premda tiho, ipak eksponencijalno podie nivo rizika. Taj se rizik pojaava injenicom da neprijatelji, izvori frustracije, postaju u pravom smislu nevidljivi i apstraktni, te stoga nedostupni. Dok se u tradicionalnim formama drutvenosti frustracija mogla vezati za razumljiv i prepoznatljiv objekt: komiju, branog druga i sl., pa ak i klasnog neprijatelja, sada
391 U.Beck, Rizino drutvo, str.25. 184

se sukob odvija sa nevidljivim neprijateljem. Kako je tlaitelj dislociran iz vidnog polja pitanje koje trai odgovor glasi: na koga sada, recimo, jedan poraeni bankrot iz ekonomske utakmice moe usmjeriti svoj bijes. Objanjenja anarhokapitalistikih teoretiara etike u pravcu legitimiranja nejednakosti, ak i da ih prihvatimo kao nesporna, ovdje su sasvim beznaajna po dejstvu. Bez obzira na primjedbu iracionalnosti voa i voenja, ini se da je za eskiviranje i pripremljenost na takve nivoe rizika ipak potrebna neka vrsta snanijeg instrumenta od onog to nudi trini mehanizam. To, naravno, uopte ne mora biti planski model slaemo se sa anarhokapitalistima i drugim liberalima da usljed nemogunosti apsolutne saznatljivosti rizike nije mogue eliminisati. Uostalom, sam Freud je u vie navrata ukazivao da su socijalistike zablude o ljudskoj prirodi jo destruktivnije od bilo kog propagiranja egoizma, te da je jedini mogui praktinopolitiki odgovor na izazove potisnute prirode ipak u podizanju blagostanja i permanentnom ostvarivanju sve veeg nivoa slobode u drutvu.392 U tom smislu od izuzetnog su pozitivnog znaaja anarhokapitalistike afirmacije zloina bez rtve, tipa prostituicje, alkoholizma, perverzija, i uopte obaranja tradicionalnih tabua uspostavljenih kao svojevremeno potrebna dominacija nad nagonskom prirodom, ali koje sada predstavljaju viak potiskivanje, i zaista su esto instrumentalizovane u interesu dominacije.393 Zahtjev za slobodom u kontekstu frojdistike antropologije dvostruko je pozicioniran: s jedne strane to je uklanjanje vika potiskivanja, a s druge strane obezbjeenje od destruktivnosti nagona smrti njihovim vezivanjem uz Eros. S obzirom da je deseksualizacija nuna posljedica zahtjeva civilizacije za [nelibidinoznim] radom, a kako enorman razvitak tehnike smanjuje obim nuno potrebnog rada i ostavlja sve vei prostor Erosu, to primjene tradiranih modela etikog vrednovanja znae viak potiskivanje i dodatno razjaruju zvijer kojoj je isti taj napredak dao u ruke mona sredstva destrukcije. Bez obzira ta mislili o zloinima bez rtve anarhokapitalizam tu znai progresivan zahtjev za odbacivanjem vika potiskivanja, i istovremeno konstatuje stepen do koga je dola civilizacija u hipotetikom amortizovanju destruktivnosti putanjem Erosa na maksimum drutveno mogue slobode. Politike artikulacije ovih razmiljanja jasno treba da podravaju anarhokapitalistiku interpretaciju nesankcionisanja takvih djelovanja. Ali, naravno, sa svjesti o tome da odbacivanja tribalistikih matrica spajanja s
392 S.Freud, Nelagodnosti u kulturi, str.86. 393 Kategorija viak potiskivanja oznaava stege civilizacije koje su u nekom vremenu bile potrebna brana pred potisnutom prirodom, ali su kasnije nepotrebne i odravaju se inercijom i krutou morala. One na planu drutva preslikavaju mehanizam kojim odrastao individuum primjenjuje na sebe ogranienja iz perioda svoje infantilnosti: drutvo primjenjuje na sebe ogranienja iz prolosti. Zato je potrebno razlikovati osnovno potiskivanje koje predstavlja modifikaciju nagona radi odranja vrste u civilizaciji od viak-potiskivanja koje je uslovljeno inercijom i koristi interesima drutvene dominacije. H.Marcuse, Eros i civilizacija, str.34-39, str.76-77. 185

kolektivitetom nose rizik izlaganja linosti na brisani prostor, u kojem vie nema sigurnost kolektivistike odbrane pred neurozom. Formula iz djela Budunost jedne iluzije: funkcija religiozne iluzije je ulazak u kolektivnu neurozu, koja je zatita pred individualnom neurozom, odlino ilustruje opasnosti radikalnog ukidanja kolektiviteta u modelu free market drutva 394 i svu ambivalentnost ovog problema. Anarhokapitalistiki stav prema kome je socijalizam, i posebno nacifaizam, miljen kao bijeg pred nesigurnim ali produktivnim modelom trita u kvazireligiozne iluzije Rase ili Klase, u principu je validan i treba ga prihvatiti kao odlian socioloki uvid, ali uz jasno spoznavanje rizika koji suprotan stav nosi ako je nekritiki podignut na hilijastiki status. Velianstvena ideja slobode i autonomije ograniena je konstitucionalno, a ne tek politiki [istorijski ozbiljenom dominacijom kolektivistikih idologija u istoriji zapadnjake civilizacije]. I u tom kontekstu potrebno je opet jasno i nedvosmisleno konstatovati da je savremena civilizacija prva koja je toliko mona da ima tehnike mogunosti da iracionalne udnje za regresijom u nebie realizuje.395 Ranija ovjeanstva su morala ivjeti, dok nesvjesnom sada stoje na raspolaganju tako mona sredstva da praktino bilo koju iracionalnost moe realizovati. Prepustiti jedno bie koje nosi u sebi ogromno podruje iracionalnog, ispunjenog [auto]destruktivnim silama, u jedan svijet koji je i sam nestabilan, a u atmosferi izrazite supermoi u prekompleksnoj i hiperpovezanoj stvarnosti, ve se na prvi pogled ini kao enorman rizik pada u samodestrukciju. Kljuna stvar koju ovdje treba raspraviti je da li model politike koja obezbjeuje najefikasniji vid kontrole implicira neku vrstu Drave, ili je anarhokapitalistika konkurencija agencija bolje rjeenje. Anarhokapitalizam je bez sumnje u stanju da ponudi trinu verziju takve vrste intervencije. U uslovima konstitucionalne ogranienosti znanja trina verzija problema ex ante proraunavanja rizika od destruktivnih ponaanja podrazumijeva plasiranje rizika na trite. Naime, kada ipak hoemo djelovati preventivno u pravcu proraunavanja buduih rizika, bez obzira da li su u pitanju ekonomske krize, psiholoki zakoni, ili bilo ta drugo, trite nudi specifian metod trgovanja buduim postupcima, kakvo je, na primjer, osiguravajue drutvo.396 Opet implicirajui neku vrstu teorije ravnotee, stav anarhokapitalista je da e se optimalan odnos izmeu rizika i procjena uesnika u ekonomiji najbolje odrediti u njihovoj spremnosti da kupe uea u osiguravajuem drutvu. Takva trina rjeenje ne samo da su jedini legitmni pristupi sa pozicije aksioma neagresije397, ve su i najefikasnije. Ovdje izrazito vidimo zato je
394 Up. C.G.Jung, Psiholoke rasprave [Matica Srpska, Beograd 1978], str.83 i dalje. 395 S.Freud, Nelagodnosti u kulturi, str.87. 396 D.Friedman, Laws Order, str.63-67. 397 Mi ivimo u svijetu nesavladivih i nemjerljivih vrsta nesigurnosti i rizika. U slobodnom drutvu, posjedujui sva individualna prava, vlastita pretpostavka rizika je za svakog pojedinano odraz njegove vlastite linosti i njegovo validno privatno vlasnitvo. Nema onoga ko moe imati pravo da prisili bilo koga drugog da redukuje svoje rizike. [Rothbard, M., The Ethics of Liberty, str.240] 186

ukljuivanje utilitarne premise u anarhokapitalizam vie od pukog ojaavanja. Mijeanje drave iskrivljuje tu alokaciju i zapravo poveava rizike koje hoe da smanji, to je jedna vana varijacija argumenta neefikasnosti drave.398 Meutim, ono na ta nas je Freud upozoravao je da interesno djelovanje zatitarskih agencija pod konkurencijom [kao i drava], nije bez ostatka dovoljno da, pod pritiskom jaih sila ljudskog bia, obezbjedi potrebnu sigurnost, i to zato to racionalni strah od trinog neuspjeha nije iskljuiva motorna sila ovog procesa. Ako se njegova argumentacija uopte moe uzeti kao u bilo kom smislu relevantna, onda je anarhokapitalistiko zalaganje za slobodu slobodnih ljudi na slobodnom tritu, u najmanju ruku metodski preusko i nedovoljno objanjenje, ako ve ne mora biti vieno i kao u krajnjim instancama opasna idologija.

398 Druga popularna varijanta trinog regulisanja rizika je tzv. metod prepakiranja, kojim se rizine aktivnosti prebacuju na vie alternativnih oblasti i razgrauju na vei broj subjekata koji preuzimaju odgovornost. Teorijski model ove alternative preuzet je iz finansijskog sektora, ali se u praksi odvija u svim oblastima moderne ekonomije, na primjer u injenici planetarne rasporeenosti proizvodnje i prodaje, koju praktikuju sve velike firme. Meutim, tendencija objedinjavanja planetarnog drutva redukuje mogunosti i ove metode, s obzirom da je ona bitno vezana za lokalizaciju posljedica ideja je da ako se aktivnosti pokau destruktivnim u jednoj sredini, u drugoj to, usljed razliitosti stvarne situacije, nee biti tako. Na primjer, potencijalna kriza hipotekarnih kredita moe biti razvodnjena ako se vie hipoteka prepakuje u jednu obveznicu, koja se onda prodaje nekom investicionom fondu iz nekog drugog podruja, zatim se vie takvih obveznica ponovo objedinjuje i prosljeuje dalje, itd. Osnovno je da se hipotekarni zalozi u obveznici formiraju tako da su preuzeti iz razliitih geografskih, ekonomskih i dr., podruja, koja ne bi trebalo da se istovremeno urue. Meutim, sve vea i sve intenzivnija povezanost planetarnih trita u jedan integrisan sistem obesmiljava sline strategije, jer se sve vie smanjuje razliitost situacija, tj. osnovna pretpostavka strategije prepakiranja. Praksa je pokazala da je efekat ove strategije u uslovima hiperpovezanosti zapravo obrnut jer se, usljed piramidalnog poveanja virtualne vrijednosti prepakovanog paketa, u sluaju sloma on eksponencijalno potencira. Po nekim analitiarima upravo je nesposobnost da se na ovaj nain diverzifikuje kriza dovela do intenziviranja krize 2008/9. godine. [Tasi Slavia, Uzroci krize, preuzeto sa: http://trzisnoresenje. com] 187

LITER ATUR A
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. Aristotel, Politika [BIGZ 1975] Barnes Hari E., Uvod u istoriju sociologije I [BIGZ 1982] Beck Ulrich, Rizino drutvo [Filip Vinji, Beograd 2001] Bastide Roger, Sociologija i psihoanaliza [Naprijed, Zagreb 1987] Berlin Isaija, etri ogleda o slobodi [Filip Vinji, Beograd 1997] The Blackwell Encyclopedia of Political Thought [Blackwell Publishers Ltd, 1997] Boaz David, Libertarijanizam [CLDS, Beograd 2003] Boesi Etjen, Rasprava o dobrovoljnom ropstvu [Filip Vinji, Beograd 1997] Bowles Samuel, Edwards Richard, Razumijevanje kapitalizma [kolska knjiga, Zagreb 1991] Buchanan James, The limits of Liberty: Between Anarchy and Leviathan [Liberty Fund, Indianapolis 2000] The Cambridge Companion to Hayek, ed. by Feser Edward [Cambridge University Press 2007] The Cambridge Companion to Adam Smith, ed. by Haakonssen [Cambridge University Press 2006] The Cambridge Companion to Keynes, ed. by Backhouse and Bateman Bradley, [Cambridge University Press 2007] Ceki Nenad, Drava izmeu anarhije i utopije [Slubeni glasnik, Beograd 2007] Cohn Jesse, Anarchism and the Crisis of Representation [Associated University Press, Cranbury 2006] Dabevi-Kuar Savka, Keynes, teoretiar dravnog kapitalizma [Kultura, Zagreb 1957] Duani Jovan, Monetarni i trini fundamentalizam, [Geopolitika, Beograd 2004] urkovi Mia, Kapitalizam, liberalizam i drava [Filip Vinji, Beograd 2005] Fairbain D., W.Ronald, Psihoanalitike studije linosti [Naprijed, Zagreb 1982] Freud Sigmund, Kompletan uvod u psihoanalizu [Nova knjiga, Podgorica 2006] Freud Sigmund, Antropoloki ogledi [Prosveta, Beograd 2005] Freud Sigmund, Mojsije i monoteizam [Grafos, Beograd 1988] Freud Sigmund, Budunost jedne iluzije [Naprijed, Zagreb 1986] Friedman David, The Machinery of Freedom [Open Court Publishing Company 1989] Friedman David, Laws Order [Princeton University Press 2008] Friedman Milton, Friedman Rosa, Sloboda izbora [Global Book, Novi Sad 1996] Friedman Milton, Kapitalizam i sloboda [Global Book, Novi Sad 1998] Fromm Erich, Bjekstvo od slobode [Naprijed, Zagreb 1986] From Erich, Veliina i granice Freudove misli [Naprijed, Zagreb 1986]
188

30. Fromm Erich, Freudova teorija agresivnosti i destruktivnosti Naprijed, Zagreb 1980] 31. Fukujama Frensis, Kraj istorije i poslednji ovjek [CID, Podgorica 2002] 32. Gray John, Lana zora iluzije globalnog kapitalizma [Masmedia, Zagreb 2002] 33. Gordon David, The Essential Rothbard [Ludwig von Mises Institute, Auburn, Alabama 2007] 34. Habermas Jurgen, Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu [Naprijed, Zagreb 1982] 35. Ha-Joon Chang, Bad Samaritan - the Myth of Free Trade and Secret History of Capitalism [Bloomsbury Press, London 2007] 36. Hayek Friedrich A., Kobna ideja [CID, Podgorica 1998] 37. Hayek Friedrich A., Poredak slobode [Global Book, Novi Sad 1998] 38. Hayek Friedrich A., Individualizam i ekonomski poredak [FPN, Zagreb 2002] 39. Hayek Friedrich A., Cene i proizvodnja [Slubeni glasnik, Beograd 2008] 40. Hayek Friedrich A., Pravo, zakonodavstvo i sloboda [CID, Podgorica 2002] 41. Hayek Friedrich A., Studije iz filozofije, ekonomije i politike [Paideia, Beograd 1998] 42. Hayek Friedrich A., Put u ropstvo [Global Book, Novi Sad 1997] 43. Hegel G.V.F., Istorija filozofije III [BIGZ 1970] 44. Hobbes Thomas, Levijatan [Gradina, Ni 1991] 45. Hoppe Hans-Herman, A Theory of Socialism and Capitalism [Kluwer Academc Publishers, Massachusetts 1989] 46. Horkheimer Max, Pomraenje uma [Svjetlost, Sarajevo, 1989] 47. Horkheimer Max, Adorno Theodor, Dijalektika prosvetiteljstva [Svjetlost, Sarajevo, 1989] 48. Huntington Samuel, Sukob civilizacija [CID, Podgorica 2000] 49. Jung Carl G., O psihologiji nesvjesnog [Matica Srpska, Beograd 1978] 50. Jung Carl G., Psiholoke rasprave [Matica Srpska, Beograd 1978] 51. Kant Imanuel, Zasnivanje metafizike morala [BIGZ 1981] 52. Kasirer Ernst, Mit o dravi [Nolit, Beograd 1972] 53. Kecmanovi Nenad, Politika, drava i mo [igoja, Beograd 2009] 54. Kindleberger Charles P., Aliber Robert, Najvee svjetske finansijske krize [Masmedia, Zagreb 2006] 55. Lakievi Dragan, Stojanovi Boo, Vujai Ilija, Teoretiari liberalizma [Slubeni glasnik, Beograd 2007] 56. Lenjin Vladimir I., Drava i revolucija [Svjetlost, Sarajevo 1977] 57. Locke John, Dvije rasprave o vladi [Utopija, Beograd 2002] 58. Machperson C.B., Politika teorija posjednikog individualizma [Zagreb 2001] 59. Mandel Ernest, Rasprava o marksistikoj ekonomiji [Veselin Maslea, Sarajevo 1970] 60. Marcuse Herbert, ovjek jedne dimenzije [Svjetlost, Sarajevo, 1989] 61. Marcuse Herbert, Eros i civilizacija [Naprijed, Zagreb 1965] 62. Marks Karl, Manifest komunistike partije [Svjetlost, Sarajevo 1973] 63. Marx Karl, Kapital [BIGZ 1973] 64. Marx Karl, Engels Friedrich, Ekonomski spisi [Svjetlost, Sarajevo 1973]
189

65. Marx Karl, Temelji slobode osnovi kritike politike ekonomije [Naprijed, Zagreb1977] 66. Mihalski Kitof (ed), O krizi [Knjievna zajednica Novog Sada 1987] 67. Mill John Stuart, O slobodi [Filip Vinji, Beograd 1988] 68. Mises Ludwig von, Socialism [Zale University Press, New Haven 1951] 69. Mises Ludwig von, Hayek Friedrich A., O slobodnom tritu [Mate, Zagreb 1997] 70. Nozick Robert, Anarhija, drava i utopija [Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2003] 71. Oppenheimer Franz, The State [Vanguard Press, New York 1926] 72. zer Atila, Drava [Rabic, Sarajevo 2003] 73. Perelman Michael, The Natural Instability of Markets [St.Martins Press, New York 1999] 74. Plamenac Don, ovjek i drutvo [CID, Podgorica 2006] 75. Platon, Drava [BIGZ 1976] 76. Platon, Zakoni [BIGZ 1990] 77. Poplaen Nikola, Projektovani ovjek [IICSSOS, Beograd 1989] 78. Popper Carl, Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji, tom I [BIGZ, Beograd 1993] 79. Rand Ayn, Kapitalizam nepoznati ideal [Global Book, Novi Sad 1994] 80. Rand Ayn, Atlas Shrugged [The New American Library, New York 1959] 81. Rand Ayn, Velianstveni izvor [Stylos, Beograd 2003] 82. Rawls John, Teorija pravde [CID, Podgorica, 1998] 83. Rothbard Murray, For a New Liberty [Macmillan, London 2002] 84. Rothbard Murray, Mo i trite [Institut za javne financije, Zagreb 2007] 85. Rothbard Murray, The Ethics of Liberty [New York University Press 1998] 86. Rothbard Murray, Egalitarianism as a Revolt Against Nature and Other Essays [Ludwig von Mises Institute, Auburn 2000] 87. Rothbard Murray, Radosh Ronald, A New History of Leviathan [Dutton & Co, New York 1972] 88. Rothbard Murray, The Betrayal of The American Right [Ludwig von Mises Institute, Auburn 2007] 89. Rothbard Murray, Conceived in Liberty [Mises Institute, Auburn 1999] 90. Rothbard Murray, The Case Against The Fed [Ludwig von Mises Institute, Auburn 1994] 91. Ruso an-ak, Drutveni ugovor [Filip Vinji, Beograd 1999] 92. Schumpeter Joseph, Kapitalizam, socijalizam i demokracija [Globus,Zagreb 1989] 93. Sekelj Laslo, O anarhizmu [CDD SSO, Zagreb 1982] 94. Soros George, Kriza globalnog kapitalizma [Rabic, Sarajevo 1999] 95. Soros George, O globalizaciji [Samizdat B92, Beograd 2003] 96. Stojanov Dragoljub, Ekonomska kriza i ekonomska politika [Informator, Zagreb 1985] 97. Strauss Leo, Prirodno pravo i istorija [ Veselin Maslea, Sarajevo 1971] 98. Supek Rudi, Herbert Spencer i biologizam u sociologiji [Naprijed, Zagreb 1987]
190

99. Tadi Ljubomir, Nauka o politici [Slubeni glasnik, Beograd 2007] 100. Thomas Louis-Vincent, Antropologija smrti tom II [Prosveta, Beograd 1980] 101. Volkmann-Schluck Karl-Heinz, Politika filozofija [Naprijed, Zagreb 1977] 102. Vujai Ilija, Politika teorija, studije portret - rasprave [igoja, Beograd 2002] 103. Weber Max, Protestantska etika i duh kapitalizma [Svjetlost, Sarajevo 1989] 104. Woodcock George, Anarchism: A History Of Libertarian Ideas And Movements [Meridian Books, New York 1972]

191

Ostali izvori:
1. Anderson Terry, Hill P.J., An American Experiment in Anarcho-Capitalism: The Not So Wild, Wild Wes t [u: The Journal of Libertarian Studies, vol.III, no.3, str.9-29] 2. Block Wolter, Libertarijanizam i libertinizam [na: http://www.mises.org.] 3. Bond Jonathan, The Price of Private Law A Critical Analysis of Murray Rothbards Model for Common Law Juridical Systems in the Free Society [Grove City College, no.5-6, nov. 2004, str.1-56] 4. Buchanan James, Dua klasinog liberalizma [na: http://www.katalaksija.com.] 5. Buchanan James, Potencijal i granice drutveno organizovanog ovjeanstva [u: Damjanovi Mijat, orevi Sneana, Izazovi modernoj upravi i upravljanju, Institut za politike studije, Fakultet politikih nauka, Beograd, 1995] 6. Buchanan James, O strukturi privrede [na: http://www.katalaksija.com] 7. Caplan Bryan, Edward Stringham, Networks, Anarcho-Capitalism, and Paradox of Cooperation [na: http://mises.org] 8. Ceki Nenad, Rendijanski argument [u: Theoria, br.2., Beograd 1997, str.23-53] 9. Celente Gerald - intervju, [preuzeto sa http://www.zokster.net] 10. Childs Roy A. Jr., The Invisible Hand Strikes Back [u: Journal of Libertarian Studies, vol.I, br.1, str.27] 11. Christiansen Gregory B., Law as a Discovery Procedure [u: Cato Journal, vol.9, no.3; str. 497-530] 12. osi Bogdan, Ekonomske krize hiperprodukcije [u: Politika ekonomija kapitalizma, Informator, Zagreb 1983, str.345-374] 13. Daly Herman E., Toward a Stationary-State Economy [u: Patient Earth, H.R.&W, New York 1971] 14. Fielding Kate, The Role of Personal Justice in Anarcho-Capitalism [u: The Journal of Libertarian Studies, vol.II, no.3, str239-241] 15. Flahault Francois, Ayn Rand, spisateljski feti amerike desnice [u: Le monde diplomatique, br.34, avgust 2008] 16. Friedman, Samoubilaki instinkt poslovne zajednice [u: Cato Policy report, vol.XXI, no.2. 1999] 17. Gordon David, Secession, State, and Liberty [na: http://www.mises.org.] 18. Hans-Herman Hope, Budunost liberalizma-pledoaje za novi radikalizam, Govor odran na zasedanju Mont Pelerin drutva u Barseloni 1997 [preuzeto na: http://www.katalaksija.com. ] 19. Hartley Peter, Sustainable engineering : Resource load carrying capacity and K-phase technology, [u: Focus, Carrying Capacity Network, Vol. 4, No. 2. 1994] 20. Hanson Jay, The Limits of Growth [u: Energy, Spring 1999, na http://www.dieoff.org.] 21. Heidegger Martin, Prevladavanje metafizike [u Predavanja i rasprave, Plato, Beograd 1999, str. 53-77]
192

22. Heidegger Martin, Doba slike svijeta, Razlog, Zagreb 1969 23. Higgs Robert, How the State Leads People to Destruction [u: Free market, Ludwig von Mises Institute, vol.26, no.1] 24. Holcombe Randall, Common Property in Anarcho-Capitalism [u: The Journal of Libertarian Studies, vol.XIX, no.2, 2005, str.3-29] 25. Jankovi Ivan, Drava, sloboda i konflikti [na: http://www.katalaksija.com] 26. Jankovi Ivan, Liberalni anarhizam [na: http://www.katalaksija.com] 27. Jankovi Ivan, Alarmistiki mitovi o globalnom zagrevanju [na: http://www.katalaksija.com.] 28. Jankovi Ivan, Liberalizam, neoliberalizam i globalizacija [na: .] 29. Jankovi Ivan, Teorija pravde Roberta Nozika [na:http://www.katalakcija.com] 30. Kaluerovi Jadranka, Kejnz ili Mizes: ko je u pravu kada su biznis ciklusi u pitanju? [u: Preduzetnika ekonomija, vol. X, Podgorica 2005, str.50-63] 31. Klaus Vaclav, Intelektualci i socijalizam: pogled iz ugla jedne postkomunistike zemlje smjetene u dominantno post-demokratskoj Evropi [izlaganje na regionalnom sastanku Drutva Mont Pelerin, odranom u Rejkjaviku, 22. avgusta 2005, na http://www.katalaksija.com.] 32. Kolko Gabriel, Ekonomija avoljeg egrta [u: Le Monde diplomatique, br.12. oktobar 2006] 33. Kyriazi Harold, Reckoning with Rothbard [u: American Journal of Economics & Sociology, Apr.2004, Vol. 63, Issue 2, str. 451-484] 34. Machan Tibor, Why Modern Liberalism Is in Retreat [na: http://www. virginiainstitute.org] 35. McElroy Wendy, G-din Libertarijanac [preuzeto sa: http://www.zetetics.com] 36. Nagel Thomas, Libertarianism without foundation [u: The Yale Law Journal, vol. 85, god.1975, str.136-151] 37. Nitschke Peter, Monopol sile u defanzivi: o promjeni dravnosti na podruju unutarnje sigurnosti [u: Politika misao, vol. XXXIX, god.2002, br.2, str. 84-91.] 38. Nozick Robert, Zato su intelektualci protiv kapitalizma? [na: http://www.katalaksija.com] 39. OConor James, Capitalism, Nature, Socialism: A Theoretical Introduction [u: Socialism, br.1., 1989.god. str.11-38] 40. Pedder Sophie, Netipini francuz Sarkozijeva ponuda drugaijeg predsjednikovanja [na: http:www. katalaksija.com.] 41. Pinjera Hoze, Ka svijetu radnika-kapitalista [na: http://www.katalaksija.com.] 42. Prokopijevi Miroslav, Kapitalizam i kriza [na: http://www.katalaksija.com.] 43. Pusi Eugen, Moe li se drava jo opravdati? [u: Politika misao, vol. XXXIX, god.2002, br.2, str. 84-91.] 44. Quest Edward, Whatever Arises From a Just Distribution is Itself Just [u: Analysis, no 37, str.204-208] 45. Ravaioli Carla, Milton Friedman-Economists and Environment [na: http://www.economist.com.] 46. Reinhard Wolfgang, emu nas o budunosti drave pouava njezina povijest? [u: Politika misao, vol. XXXIX, god.2002, br.2, str. 15-28] 47. Risti Borislav, Internet nevidljiva ruka slobodnog privatnog
193

informisanja [na: http://www. katalaksija.com.] 48. Risti Borislav, Liberalna utopija Imanuela Kanta [na: http://www.katalaksija.com.] 49. Rothbard Myrray, Robert Nozick and Imaculate Conception of the State [u: Journal of Libertarian Studies, Vol. I, br.1., 1977] 50. Rothbard Murray, ta je slobodno trite [na: http://www.mises.org.] 51. Rothbard Murray, Law, Property Rights, and Air Pollution [u: Cato Journal, vol.2, no.1., 1982; str. 55-99] 52. Rothbard Murray, Economic Depressions: Their Cause and Cure [u: The Austrian Theory of the Trade Cycle and other essays, Mises institute, Auburn 1996, str.58-81] 53. Rothbard Murray, Bureaucracy and the Civil Service in the US [u: Journal of Libertarian Studies, vol.XI, no.2., 1995; str.3-75] 54. Rothbard Murray, Karl Marx: Communist as Religious Eschatologist [u: Review of Austrian Economics, no.4, god.1990, str.132-138] 55. Rothbard Murray, Myth and Truth About Libertarianism [u: Modern Age, Winter 1980, str. 9-15] 56. Rothbard Murray, The Partnership of Government and Business [u: The Free market, vol.8, no.9., spt.1990] 57. Rothbard Murray, The Origins of Individualist Anarchism in the US [Libertarian Analysis, Winter 1970, vol. 1, no. 1, str. 14-28] 58. Salen Paskal, Karteli kao efikasne proizvodne proizvodne strukture [u: The Review of Austrian Economics, Vol. 9, No.2, 1996] 59. Savanovi Aleksandar, Etika teorija radikalnog kapitalizma na primjeru teorije distribucije, [u: Radovi, asopis za humanistike i drutvene nauke, br.11, Banjaluka 2008, str.191-210] 60. Savanovi Aleksandar, Ekonomska kriza kao kriza politike paradigme [u: Acta economica, god.VII, br.11., Ekonomski Fakultet u Banjaluci, 2009, str.107-125] 61. Schneider Jordan, Contra Anrcho-Capitalism [u: The Journal of Libertarian Studies, vol.XXI, no.1, 2007, str.101-110] 62. Sladael Michal, Robert Nozick: utopija u libertarijanskoj perspektivi [u: Filozofija i drutvo, br.3, god.2005, str.163-180] 63. Sanchez Julien, Ecce Nozick intervju sa Robertom Nozickom [na: http://www.katalaksija.com.] 64. Soto de Jesus Huerta, Classical Liberalism versus AnarchoCapitalism [na: http://www.mises.org.] 65. Stankovi Maan, Putovanje kroz katalaksiju [na http:www. katalaksija.com.] 66. Stojanov Dragoljub, Suvremenost Marxove teorije ekonomskih kriza: nenauene lekcije povijesti [na: http://www.rifin.com.] 67. Stojanov Dragoljub, Keynes and Economic Crisis: some reconsiderations [neobjavljeni rad, dostupno zahvaljujui ljubaznosti prof. Stojanova] 68. Stolyarov Gennady, The Compatibility of Hoppes and Rothbards Views of the Action Axiom [u: The Quarterly Journal of Austrian Economics, vol.X, no.2, summer 2007, str.45-62] 69. Tasi Slavia, Uzroci krize [preuzeto sa: http://trzisnoresenje.com] 70. Verhaegh Marcus, Rothbard as a Political Philosopher [u: Journal of Libertarian Studies, vol. XX, no.4., fall 2006, str. 3-19]
194

71. Verhaegh Marcus, A priori vlasnitva [na: http://www.katalaksija.com] 72. Yandle Bruce, A Property Rights Paradox George and Rothbard on the Conservation of Environmental Resources [u: American Journal of Economics & Sociology, Apr 1982, Vol. 41, Issue 2, str. 183-195]

195

Izdava: Fakultet politikih nauka Banja Luka Za izdavaa: Prof. dr Nenad Kecmanovi Lektor: Mlaenovi Milenko tampa: Grafid d.o.o. Banja Luka Za tampariju: Branislav Ivankovi Tira: 300

CIP - , 321.01 , Anarhokapitalizam : politika filozofija antidravnog kapitalizma / Aleksandar Savanovi. Banja Luka : Fakultet politikih nauka, 2011 (Banja Luka : Grafid). - 200 str. ; 21 cm Tira 300. - O autoru: str. 200. - Napomene i bibliografske reference uz tekst. - Bibliografija: str. 191-199. ISBN 978-99955-701-0-1 COBISS.BH-ID 2209048