Anda di halaman 1dari 94

KIKA

JEDAN

NEKOLIKO TJEDANA EDITH JE OTVORENO PISMO DRALA NA BIJELOM kaminu
u dnevnoj sobi. Bilo bi to lako - kaiprst i palac, trzaj zglobom - i nestalo bi u
vatri od bukovine koja je zimi uvijek bila zapaljena neposredno prije aja u pet
poslijepodne. Onda bi ga mogla pokuati zaboraviti jer on ga sigurno ne bi
ponovno napisao. Ako vam se netko ne javi pola stoljea, a onda naglo to uini,
moete pretpostaviti da vas vjerojatno nee uznemirivati da mu odgovorite.
Uostalom, nije mogao biti siguran kako je ona jo uvijek iva ili u stanju pisati.
Ili da bi se ona sjeala bilo ega iz tih nejasnih dana i noi ranog i vrueg ljeta
1945. godine.
Meutim, ostavila je pismo tono kako ga je odloila nakon prvog i jedinog
itanja: niti ga zaboravivi, niti prihvativi - poput prvih, tihih naznaka ozbiljne
bolesti. Njezina domaica, gospoa Hoath, svakog bi ga ponedjeljka ujutro
podigla da obrie prainu, a zatim bi ga precizno i s potovanjem spustila.
KIKA
Osjetila je kako se radi o neem posebnom jer je Edith ostala pisma drala u
rolo pisaem stolu u radnoj sobi pokojnoga supruga Williama. Gospoa Hoath
nikad ga ne bi mogla proitati, ak i da zna njemaki jezik. Ni u Njemakoj
samoj danas nitko iz poslijeratne generacije ne bi znao proitati Sutterlin, kojim
su se paljivo ureavala stara pisma. U trenutku kad je vidjela gustu crnu tintu
kojom su bile ispisane krivulje slova, proeo ju je osjeaj davne upoznatosti,
istovremeno intimne i odbojne. Odluila ga je proitati, iako nije znala od koga
je, no neizbjeno i do toga e doi. Moralo je biti od nekoga iz njezine
generacije, na koju je i podsjealo, zadnje koja je uila itati i pisati Sutterlin.
Kad ovjek porazmisli o velikim piscima i misliocima to su ga koristili, kao i
mnogi obrazovani ljudi, nevjerojatno je da nacija moe u dvije generacije
veinu svoje pisane povijesti sama sebi uiniti nedostupnom.
Odgovorila je nakon mnogo odugovlaenja i pristala ga primiti. I tek je tog
jutra, kad je on trebao doi, ona uzela njegovo pismo i ponovno ga proitala.
Znala je, naravno, o emu se radi i znala je to eli, ili je tako mislila. elio ju je
jo jednom vidjeti, rekao je, prije nego oboje napuste ovaj svijet. Zato,
pomislila je. Kakve koristi od toga nakon toliko vremena? Nita se ne moe
vratiti i sad, u njezinim godinama, nita se nije moglo napraviti. Prolost bijae
mrtva i pokopana, barem to se nje ticalo.
Zapitala se, dok je stavljala svoje naoale za itanje uz prozor u dnevnoj sobi,
tko je prvi zapisao tu reenicu. Shakespeare? Mogue je. Toliko toga to
Englezi bezbrino izgovaraju u svakodnevnom ivotu dolazi od Shakespearea,
premda oni u pravilu to ne znaju. Nisu ga zasluili.
Prije nego se prepustila starinskome rukopisu, preko ledine se zagledala u
tamnocrvena sasekska goveda, na polju onkraj ograde u jarku, iza koje su se
nazirali obrisi Downsa. Bilo je kasno jesenje poslijepodne, ispunjeno uurbanim
oblacima i naletima vjetra, koji su bijelom lozom udarali po francuskim
prozorima, rasprujui kine kapi u zlobnim eksplozijama to su pucketale
poput metaka. Ba poput metaka. Za nju to ne bijae usputna fraza, nikakva
izmiljotina njezina uma. Znala je ona mnogo bolje od drugih kako meci zvue i
to naprave. Posvema zbog tog razloga, ali djelomino i stoga to je mnogo
ostalih nepoeljnih prisjeanja uvala u tami pedeset godina, jo je uvijek
oklijevala ponovno proitati pismo Hansa Beka.
Pismo je dolo iz Munchena. Mora da se vratio svojim korijenima, to ona oito
nije napravila. Od staroga Munchena, kakvoga su ga oni poznavali, nije previe
ostalo. Sravnili su ga sa zemljom, razruili i spalili britanski, kanadski i
ameriki bombarderi. Stan njezine obitelji, zgrada u kojoj se nalazio, cijela
ulica, nestali su u jednoj jedinoj noi kad je rat ve. bio pri kraju. Na sreu,
njezina se obitelj nije ondje nalazila, a ona je bila na sigurnom u Berghofu, u
planinskoj kui. Ostala je ondje sa svojom metresom, jednom djevojkom iz
Munchena. Bombarderi kuu nisu pronali sve do samog kraja rata, nakon to
su je njezina metresa i pratnja zauvijek napustili. No tijekom uasna nonoga
putovanja, te zadnje godine rata, mogli su na nebu vidjeti udaljeno crveno
KIKA
bljeskanje zapaljena Munchena. Dom Hansa Beka takoer bijae razoren, ali
ranije, pomislila je. Njegova je majka preivjela, no njegova etrnaestogodinja
sestra Greta, lijepa tamnokosa djevojka smeih oiju i vesela osmijeha, bila je
ubijena. Njezino tijelo nikad nije pronaeno. Pogoena je na ulici, kad je
pobjegla iz zgrade u plamenu i, posvjedoili su susjedi, od nje ostala je samo
lokva krvi. Edith tada nije previe dobro poznavala Hansa, no kasnije u
Berghofu i Berlinu prisjetila se kako je spominjao svoju sestru vie nego to ljudi
obino ine, kao da mu je bila ki.
Njegovo pismo podsjetilo ju je na jo jedan gubitak, koji je sve bacao u
zasjenak, gubitak straniji od poruenih zgrada i ak tisua ivota. Bio je to
gubitak vremena, razdoblja, mjesta za koja se inilo da tvore ivot. Moda je to
bilo neizbjeno s obzirom na godine to su prole, a moda se svakome njegova
mladost u kasnijem ivotu ini da je provedena u drukijem i neponovljivom
svijetu. No ivahna, retrospektivna nedunost razdoblja njezine vlastite mladosti
bila je u mnogo veoj mjeri neponovljiva nego u drugih. Nije bila rije samo o
sjeanjima na kolu, lekcije klavira, gimnastiku, ples, a koliko je voljela plesati,
to su bila samo njezina sjeanja koja e s njom biti pokopana: bila je rije o
tome kako e njezina cijela mladost, i ona sama, biti otada pa za sva vremena
vieni samo u kontekstu armagedona koji e uslijediti. Sad nitko nigdje nije
mogao proitati da je poznavala Evu Braun, svoju buduu poslodavku,
jednostavnu plavuu, uiteljevu ker zaposlenu kod fotografa Hoffmana za koju
nitko nije mogao ni sanjati kako e postati metresa i, ukratko, supruga Adolfa
Hitlera, Fuhrera.
Jednako tako, dozna li se da je Hans Beck kao djeak bio u ljetnim kampovima
mladei nacistike partije, u tome e se pronai zloguki predznak za njegovu
zrelu dob. Ali Hans je u ono vrijeme, tada bila je malice zainteresirana za
njega, inio isto to i ostali momci. Nije bio nikakav naroiti nacist, posebice ne
u politikome smislu, u bilo kojem smislu. Jednostavno je bio tamo, ili u blizini.
Mnogo bliskija je tada u svojemu ivotu bila s Hannah, keri lokalnoga doktora,
svojom najboljom prijateljicom. Divila se je Hannah kako se poslije nikad
nikome nije divila. Hannah je bez velikog truda u svemu bila izvrsna: njezino
uenje, njezino vjebanje, njezino sviranje, njezino plesanje - u svemu bila je
bolja od Edith. Ona joj je zavidjela, ali nikad nije bila ljubomorna. Voljela ju je
i divila joj se previe da bi bila ljubomorna, voljela je njezin humor, smisao za
alu, njezinu velikodunost. Kad bi ovjek bio s Hannah sve u ivotu inilo se
mnogo uzbudljivijim. A kad ne bi bio blizu nje, smijeio bi se pri pomisli na
nju. Kad je Hannah otila u Ameriku sa svojom obitelji, jer bili su idovi, i
dovoljno pametni ili sretni da rano pobjegnu, Edith nije pitala zato tako mora
biti. Nije stvarala zakljuke na osnovu tog jednog sluaja uz nebrojene druge,
nita vie nego i Hannah. Cijela je stvar predstavljana kao nuna, pa se i zato
inila prirodnom - ta grozota i nezamisliva strava. Bila je toliko velika da je
ovjek nije mogao vidjeti. Zloin bez imena, rekao je Churchill. Bilo je to
nekako mnogo prikladnije od imena koja su mu naknadno dana.
KIKA
Danas nitko ne moe zamisliti kako se moglo svjedoiti epizodi poput
Hannahina iznenadna odlaska bez postavljanja pitanja njegova udovina
konteksta. Bijae to najvei nenadomjestivi dio te prolosti. Tako se onda
ivjelo. ovjek nije imao nikakvu potrebu da ita napravi ili da neto bude: sve
to je nuno trebalo uiniti, bilo je preuivanje pitanja. Ali moda je
preuivanje pitanja bio neki nain postupanja i ivljenja.
Edith je prola preko toplog perzijskog tepiha k prozorima drei prema svjetlu
papir koji se blago tresao. O prozorsko staklo udarale su kine kapi, a vjetar je
talasao i pritiskao do zemlje travu na Downsu.
Stabilnom, tekom rukom ispriavao joj se to je iznenauje i izraavao nadu da
je dobroga zdravlja. Nije bilo lako doznati je li jo uvijek iva i pokretna ni
otkriti njezino vjenano prezime i adresu, no danas je Internet od velike pomoi.
Edith nije mogla zamisliti kako bi se snala s Internetom i bila je impresionirana
time to je Hans, ovjek njezinih godina, naoigled njime toliko dobro baratao.
Pie joj, ree, zato to bi je rado susreo i s njom porazgovarao uvjeravajui je
kako nema namjeru uskrsavati prolost, ve se jednostavno s njom rukovati.
Njegovo pismo bilo je iskreno, razumno, izravno, ba kao od ovjeka kakvim se
inio da jest.
No njegova metafora s rukovanjem bijae zabrinjavajua. Zamislila je kako bi
se s njim ponovno rukovala. On bi se osjeao poput stranca, sigurno, usprkos
injenici to su dijelili ista sjeanja na snani... to snano? Trenutak? Vrijeme?
Prolost? Ne, za takve pojmove bili su previe zasebni, svoji, normalni u
svakodnevnom ivotu. Snani doivljaj, onda? Dani, cijeli ivotni periodi mogu
biti snano doivljeni, a da nemaju neku trajnu vanost, ak i za one koji u
njima sudjeluju, makar ostave posljedice. Moda je ta normalnost ono to je bilo
neobino, svakodnevni detalji, svakodnevnost, sat koji ravnoduno kuca na
tvojem zapeu tijekom velikih, nevjerojatno groznih dogaaja. Moda je u
tome bilo snage.
Meutim, pomisao na rukovanje nije bilo ono to ju je muilo. Radilo se,
pomislila je, o rukovanju s prolou, a toga se bojala. Nije vano to je moglo
biti nekoliko preivjelih, moda nijedan, iz te zasebne prolosti, s tog mjesta i
od tih ljudi. Nije bilo vano to je pedeset ili ezdeset godinjica prolo od
Drugog svjetskog rata, a koje bijahu posvuda obiljeene i slavljene. Nije bilo
vano to su lovci na naciste jo uvijek aktivni u lovljenju ratnih zloinaca i sni-
manju filmova o njima. Nije bilo vano to su vjerojatno samo ona i Hans ostali
ivi da kau kako doista bjee u bunkeru. Za njih nita nije znailo ponovno
koraanje tom zemljom. Iz toga mogli su na-doi samo problemi.
Ponovno je pogledala mokra goveda zabavljena njihovom travom, to kao da
nisu marila za vrijeme. Mogla je otii u Lewes u kupnju, no pretvorilo bi se to u
katastrofu. Pokisla bi bez obzira otpjeaila ili se odvezla onamo. U svojemu
odgovoru Hansu predloila mu je neka doe na aj: trebao je doi u etiri. Nije
imala pojma otkuda e doputovati. Hoe li se aj premetnuti u veeru? Hoe li
htjeti prenoiti ili je rezervirao hotelsku sobu u Lewesu. Shelley's, predloila bi
KIKA
ona da se nju pita. Moda su se ondje trebali nai na aju. To bi njega i prolost
zadralo na malice veoj udaljenosti.
Spustila je pismo i pogledala svoju ruku, ruku s kojom se on trebao rukovati.
Imala je lijepe ruke, njene i skladne; sad su bile mrave i koate, poput starih
kokojih kandi, koa im bijae naborana i pjegava. Jesu li te smee mrlje -
nazivaju li ih ljudi pjegama - nevane stanine mutacije? Jesu li bile znak raka
ili ih ovjek dobije bez obzira hoe li dobiti rak? William imao je kou gotovo
bez ijedne mrlje do dana kad je umro, od raka. On bi danas otiao u Lewes, u to
nema sumnje. Uivao je u runom vremenu i mrzio kupovanje pa je nastojao
odlaziti u kupnju kad veina ljudi to nije eljela. Provodio je ekspedicije
kupovanja poput vojnih operacija: odrediti cilj, stii do njega, epati ga i izvui
se to je bre mogue. Bio je najstaloeniji i najmiroljubiviji ovjek na svijetu,
ali ipak su mu vojska, barem britanska vojska, i rat veoma odgovarali. Usprkos
ugodnoj i pogodnoj drugoj karijeri u trgovanju ajem, vjerojatno je sebe uvijek
zamiljao kao mladoga kapetana u vojnoj odori u kojoj ga je upoznala blizu
Rhinea'oujka 1945. godine. Postoji li razdoblje u ivotu kad su ljudi u
potpunosti, i sasvim svoji, onda je ovo bilo njegovo.
Bio je to dobar brak, u cijelosti - veoma dobar u usporedbi sa stravinim
priama za koje je osjeala da ih svakodnevno uje - i katkad je mislila da je
razlog djelomino poivao u tome to ju je povezivao s najboljim periodom
ivota. Taj dio prolosti zasigurno bijae bezazlen, i plodan. Barem kad je o
njemu bila rije.

Edith je presavila pismo i hodnikom hitro otila u radnu sobu. Na parketu u
hodniku koji je ugodno mirisao na latenje gospoe Hoath, njezini su koraci
odzvanjali zadovoljstvom, svjeinom i svr-sishodnou. Stavila je presavijeno
pismo iza kutije kao da ga skriva. Usprkos vrstini i oiglednoj odlunosti
njezinih koraka, ona se osjeala krhko i ugroeno. Poeljela je neto rei
gospodi Hoath, no na trenutak je pomislila da ne moe govoriti, a njezini su
prsti drhtali dok je odlagala pismo. Radilo se o Michaelu, njezinu sinu, zbog
kojega se osjetila ugroenom s tim ponovnim oivljavanjem prolosti. Apsurd,
naravno, jer to nije imalo nita s njim - tada jo nije bio roen. Danas je on
prezaposleni i uspjean trgovaki pravni savjetnik, otac troje blagoslovljene
unuadi, nije ivio predaleko, bio je u sretnom braku - koliko se to moe rei - i
veoma sposoban da se pobrine za sebe. Hans ga nikad nee susresti i nikad nee
imati prilike da i njemu zaprijeti, ak i da kojim nevjerojatnim sluajem to
poeli: ona e se za to pobrinuti. No i dalje je osjeala munu paniku od
prijetea otkria, kao da je neto pogreno uinila. Nije to bila njezina krivica,
nita od toga nije bila njezina krivica, rekla je sebi samoj.
Otila je u kuhinju gdje je gospoa Hoath u velikoj zdjeli radila pire od
krumpira. Bilo je jasno kako je gospoa Hoath odluila da posjetilac ostane na
veeri. Edith joj nije nita rekla o njemu, ak ni spol, no gospoa Hoath znala je
osjetiti stvari. Zajedno su ostarile. Gospoa Hoath poela je raditi u kui u roku
KIKA
od tjedan dana otkako se William vratio sa svojom mladom. Bijae to
neposredno nakon zavretka rata dok u Home Farmu jo uvijek bijae
njemakih ratnih zarobljenika. Edith ih je viala kad bi ih poslijepodne vozili
natrag u logor u sporom i kripavom vojnom kamionu. Zurili bi tada, a
jesu u svaku mladu enu, sumornom i ogorenom udnjom, za razliku od
talijanskih ratnih zarobljenika koji su mahali i smijali se, no ona bila je sigurna
kako na njoj nema nita to bi pokazivalo da je Njemica i nikad nisu je uli da
govori. Onda jednoga dana, dok se vraala iz etnje s Gipom, kojega joj je dao
Jack Russell William, kamion se kretao sporije nego obino te je trokirao,
zastajkivao dok su se brzine mijenjale nanie i gotovo je stao na uskom S
zavoju to je prolazio pokraj crkvenoga groblja i duana. ekala je da proe
drei Gipoa na uzici svjesna dvadesetak para oiju to su je odmjeravale od
glave do pete i pazila da ne podie pogled, kad glas odozgo ree polako i jasno:
"Guten Tag, gnadiges Fraulein"
"Dobar dan, asna djevojko." Na engleskom zvui previe iz-vjetaeno,
oigledno sarkastino, no na njemakom u ono vrijeme mogli ste to rei i
misliti, to ironinosti daje njezinu prodornu snagu. Podigla je pogled ne
mogavi se suzdrati. Dvadesetak mladih lica, mladih kao to bijae njezino,
gledalo ju je krutom i prepredenom drskou. Jedan od njih - onaj to ju je
pozdravio, bila je sigurna, nasmijeio se uobraenom sukrivnjom. "Znam tko
si", govorio je njegov osmijeh, "i ti zna da ja to znam, gnadiges Fraulein."
im je kamion proao, ona potri uz cestu na imanje stisnutih usana napreui
se da ne ispusti suzu. Uspjela bi u tome da nije, dok je urila gore u sobu,
susrela gospou Hoath.
"Oprostite, gospoo Ashburnham, no imam pismo za vas."
Bilo je iz Munchena, majin rukopis.
"Mislila sam da ste u svojoj sobi i namjeravala sam ga odnijeti gore, ali evo ga
sad." Gospoa Hoath pruila joj ga je smijeei se, razdragana milju kako e
Edith biti sretna."
Edith je briznula u pla.

Bijae to poetak stanja koje e kasnije biti poznato pod nazivom depresija.
Neprestano je bila iscrpljena, to je povremeno pripisivala malome Michaelu, i
budila se svakoga jutra u etiri sata s bijednim osjeajem nitavosti i oaja.
Nita nije bilo vrijedno initi, jer to god bi napravila inilo se da eli propasti, a
ispod toga uvijek se nalazila izmodena uvjerenost kako to ionako nita nije
vrijedilo. Svakodnevne aktivnosti kao to su ustajanje, izlaenje, jedenje,
kupanje, govor, raspoloenost - povrh svega dui razgovor - bile su dostine, no
samo uz veliki napor. Mislila je da se ne vidi, ali polako poela je sumnjati kako
gospoa Hoath shvaa o emu se radi. Nikad nita nije reeno, naravno. Bilo je
vano da ne bude, jer ono to bijae neizgovoreno bijae djelotvornije.
Nebrojena malecka iskazivanja suosjeanja, siuna besprijekorna iskazivanja
panje - pospremljeni alica i tanjuri, postavljeno cvijee, boja glasa, beskrajna
KIKA
pomo s Michaelom, bluze i koulje paljivo ispeglani i sloeni -davali su Edith
osjeaj kako je voljena i kako se za nju netko brine. Postupno su ta malecka
iskazivanja panje postala snanija sredstva za jaanje nego tisue iskrenih,
sebinih razgovora. To je bilo doba kad su ona i gospoa Hoath stvorile vezu
koja e trajati cijeli ivot, ne samo zbog Edithine izmodenosti i ljubaznosti
gospoe Hoath nego stoga to su se obje morale hvatati u kotac s Dorothy,
Williamovom majkom.
Teka i izravna, Dorothy je bila odana vrednotama svoje mladosti, a to bile su
vrednote generacije prije njezine. Bila je uurbana, inteligentna, s malo mate i
ne vie intelektualne radoznalosti nego je to bilo nuno da se snalazi u svijetu u
kojemu je ivjela, no posjedovala je svojevrsnu praktinu suosjeajnost koju je
pokazivala kad bi zamijetila kako je suosjeajnost potrebna i zasluena. Nije
joj bilo drago kad je njezin sin jedinac kui doveo nevjestu Njemicu. "Drim
kako nam je Nijemaca dosta za neko vrijeme i da bi se trebali pokriti po glavi na
pola stoljea", rekla je upniku kad je on zahtijevao pomirbu i suivot. No
odluila je izvui najbolje iz onoga to je smatrala loim izborom i svoje je
osjeaje poglavito zadravala za sebe. Kad se poelo pokazivati da izbor nije
sasvim lo - kasnije ispriala je Edith - priznala je kako je s vremena na vrijeme
pomiljala da je moglo biti i gore. Bilo je bolje da se William iz rata vratio sa
armantnom i dobronamjernom Njemicom nego kao tjelesni ili mentalni invalid
ili s nepoeljnim privjeskom u obliku neke grozne engleske emancipirane
djevojke, koju je pokupio u Londonu ili negdje drugdje, kao to to uinie neki
njegovi kolege iz pukovnije.
Edithino stanje blizu ruba kolapsa promaknulo je Dorothy. Primijetila je kako se
djevojka stalno ini umornom, no pripisala je to djetetu i looj ishrani ratne
Njemake, a jasno da se podrazumijevalo kako to bijae njihova vlastita krivica.
Meutim, Edithina prehrana na Fuhrerovu dvoru bila je izvrsna, vjerojatno bolja
od svega to se moglo dobiti u Britaniji. Neporecivo bolje od ieg to su njezina
obitelj i prijatelji mogli jesti u Munchenu. U ono je vrijeme toga bila svjesna i
osjeala je krivnju. Kasnije je postalo istovremeno umiru-jue i uznemirujue
prisjeanje da je, zbog toga, tada bila sposobna osjetiti krivnju.
Nasreu, Dorothyna je panja bila odvraena uvanjem unuka i dresiranjem
nove domaice, kako se izrazila. Osim to je trebala biti dresirana, gospoa
Hoath imala je i zato se truditi. Seoska djevojka dobre reputacije ula je, po
Dorothynu miljenju, u brzoplet ratni brak s ovjekom iz Brightona. Ako i nije
negodovala glede prenagljenih brakova, jer onaj njezinoga sina bio je posebice
nagao, Dorothy nije odobravala mukarce iz Brightona. Meutim, gospodin
Hoath, samostalni zidar, ini se da nije bio ni lijen, ni grubijan, niti pijanac.
Popravio je seljaku kuu na Dorothynu imanju i s godinama pokazao se
korisnim na mnogo naina. Kad Dorothy sebi vie nije mogla dopustiti
odravanje imanja u obimu kako je to bilo za vrijeme njezina pokojnoga
supruga - prije rata bijahu ondje tri gospoe Hoath, kojima su se pridruivali
ljudi izvana - polako poela je cijeniti postojane vrline gospodina Hoatha.
KIKA
Usprkos tome, priznala je Edith kako se uvijek bojala da ako se "neto dogodi"
gospodin Hoath past e u napast da "opet bude kao i svi oni".
Willima, koji bijae mnogo intuitivniji od svoje majke, bio je obziran i paljiv,
svjestan da neto nije u redu. Edith je pothranjivala njegovu sklonost da njezinu
iscrpljenost pripisuje djetetu i poslijeratnoj iznurenosti, od ega patili su mnogi
ljudi. Njezin nagli pad u duboka vrela depresije - crne jame bez dna iz kojih je,
kad se u njih padne, bilo nemogue zamisliti oslobaanje - pripisivao je pritisci-
ma i kompromisima kojima je bila izloena svaka dostojna osoba u krugu oko
pokojnoga Fuhrera. Moda u tome i bijae istine i ona je bila zadovoljna
njegovim pretpostavkama, premda u najboljem sluaju bila je rije samo o pola
istine. Jer zbog tih njegovih promiljanja samo se jo loije osjeala, a njegova
je blagost katkad znala biti nepodnoljiva. Zbunjivala ga je i razoaravala, no on
se nije alio uvjeren kako e se na kraju izvui. Postupno i jest, kako je Michael
rastao i kako je budunost donosila svoje.
Michael je imao sudbinu da bude jedino dijete dok ih je gospoa Hoath imala
troje u gotovo sablanjivo kratkom razdoblju. Dorothy je morala uzeti dodatnu
pomo u kui, no doputala je gospoi Hoath neka dovodi svoju djecu na posao
dok je ondje brinula za Michaela. Edith i gospoa Hoath postale su bliske
tijekom tih prvih godina, no meu njima odrala se formalnost oslovljavanja,
to je Dorothy u cijelosti uzimala kao neto samorazumljivo. Gospoa Hoath
nikad nije bila Eileen, Dorothy uvijek bila je madam, a Edith gospoa
Ashburnham - sve dok je Dorothy bila iva, pa tako i madam. To se nakon
Dorothyne smrti moglo promijeniti i Edith je pokuala otvoreno neto napraviti
u tome smjeru, no gospoa Hoath, moda se pribojavajui kako bi to mogao biti
predznak za ostale, nije mogla prihvatiti promjene i napomenula je odmah kako
je madam bio jedini ispravan naziv za staru gospou Asburnham te kako bi bilo
to drugo i novo obeastilo njezino sjeanje na nju. Edith nije imala namjeru
mijenjati britanske obiaje i dopustila je neka tako ostane.
Danas je gospoa Hoath bila sjedokosa stara dama, Edithina jedina pomo,
crvena, okrugla, naborana lica te toplih i spretnih ruku. Gnjeila je krumpir
uvjebanom lakoom ne troei snagu nepotrebno, to je bilo nuno sad kad je
disala s naporom. Nosila je ruiastobijelu pregau proaranu cvijeem, zadnju
koju je dobila u tih pola stoljea. Nosila je mekane, stare papue zbog svojega
kurjega oka. Dorothy nikad ne bi dopustila da nosi papue, prisjetila se Edith ne
znajui to sad rei gospoi Hoath. Dorothy nije nikada i na nikome trpjela
papue, osim u kupaonici i spavaoj sobi. ine ljude neurednima, rekla bi.
"Samo sam mislila u sluaju da on ostane na veeri, madam", gospoa Hoath
rekla je Edith dok je ona jo smiljala to e rei.
"Da, hvala. Postoji mogunost da ostane." Nije napominjala kako je gost
mukarac, ali gospoa Hoath je znala.
"Hoe li gospodin i prespavati, gospoo?"
"Nee. Osim ako to ne zatrai. Pretpostavljam da ne moe da i eli. O tome nije
bilo ni rijei. Nisam ga pozvala."
KIKA
"Meutim ja sam pripremila krevet u prednjoj gostinjskoj sobi, za svaki sluaj."
"Hvala."
Edithina se panika umanjila u prisutnosti gospoe Hoath, no i dalje bila je eljna
da neto ini i govori. Pljesnula je rukama i ponovno pogledala njihovu pjegavu
kou. "Brine me izloba cvijea."
Gospoa Hoath dodala je mlijeko i putar u krumpir.
Edith nastavi: "ovjek danas toliko ita o provalama. Svaki tjedan jedna. Jane
Oxley, znate je, umirovljena uiteljica koja je doselila u stan odmah do stare
pote, a sad je naa nova susjeda koja sve vidi i zna, ree kako policija misli da
lopovi koriste dane cvijea da bi provalili u kue. Dobro, naravno da svake
godine na sajmu cvijea ima mnogo ljudi koje ne poznajemo. To je za njih
savrena prilika da razgledaju mjesto, ak kad im to i ne bude dozvoljeno. I,
naravno, ostala sam samo ja. Ne mogu napraviti previe da ih zaustavim. ak i
nisam sigurna gdje stoje kljuevi Williamova ormara s orujem."
Gospoa Hoath je pire premjestila na veliki pladanj s kuhanom janjetinom
spretno ga zagladivi starim irokim noem. Poznata na mjesenom seoskom
sajmu po svojim pitama, kuhajui samo za Edith, imala je manje mogunosti za
egzibicije.
"Ljudi govore da se radi o Ciganima. Uvijek dogaa se vie zloina kad oni su u
blizini. No sajam cvijea redovito se odrava, due nego se itko moe sjetiti."
"Da, znam, znam."
Sklopivi i rairivi svoje ruke Edith je otila do telefona to bijae na stoliu u
hodniku zatvorila je vrata za sobom. Ponovno ju je muilo neupitano pitanje
bi li imanje trebala prepustiti Michaelu i njegovoj obitelji, a ona se preseliti u
jednu od seljakih kua. Vjerojatno u onu kamenu pokraj stare kole gdje su
ivjele generacije pastira iz Horne Farma. Oduvijek joj se sviala, pogotovo vrt
i injenica da se nalazila preko puta crkve. Pitanje je bilo neodgovoreno zbog
njezine zabrinutosti bi li njezina snaha, Sarah, eljela imanje. Nije davala
naznake, nije pokazivala interes za kuu s kojom ena to ju je posjedovala vie
nije mogla izlaziti na kraj. Ili je bila puna takta i oprezna ili doista nije eljela to
trono staro mjesto ije su instalacije prastare, vodovod lo, prozorski okviri
truli. Sarah je imala sklonost prema modernom, ili barem efikasnom. Nieg
sentimentalnog ne bijae u njoj. Radilo se zamjeni nacionalnih stereotipa: Sarah
bila je moderna, bolesno efikasna Njemica, ona tiha, sentimentalna Engleskinja.
Morala bi iskreno popriati s Michaelom - to bio je jedini nain.
Bila je svjesna kako ne bijae razloga za njezin postupak dok je birala Sarahinin
broj na glomaznom crnom telefonu u hodniku, no to je nije sprijeilo. Sarah se
javila. Zvuala je uznemireno, u pozadini ula se djeja galama. Uvijek bi bila
uljudna, no ustrina njezina glasa obeshrabrila je Edith i ona se osjetila
nametljivo. Da bude jasno, Sarah je eljela neka njezina svekrva kae u emu je
stvar i zato je zvala. Edith osjeti kako se panika vratila u nju, kako ju je
slegnula iznutra poput neke grozne paralizirajue boletine. Nije uspjela izustiti
zato ju je zvala, a nije se mogla sabrati da kae zato jer ju je koio strah, strah
KIKA
od godina, strah od samoe, strah od smrti, kao i jo iracionalniji strah za
Michaela i djecu. Ponovno je osjetila kako Michaelu neto prijeti i da je ona za
to odgovorna. Zavrila je telefonski razgovor, nakon to je rekla kako uje da je
Sarah preokupirana i da e kasnije s njom porazgovarati. Bijae olakanja i
zbunjenosti u Sarahinom pozdravu; Edith ju je zamiljala kako kasnije Michaelu
spominje neto o neobinom majinom ponaanju. Kad je spustila slualicu, po
koi osjetila je neugodne marce.
Potraila je olakanje u drugoj sobi, za svojim glasovirom.
Udaljena zadubljenost u tehniku i pokuaj glasovnoga izraavanja osjeaja,
dubokih poput morskih dubina, bilo je poeljnije od kontakta s ljudima. Soba
bijae hladna, a poklopac glasovira teak. Prolo je mnogo vremena otkako je
zadnji put svirala. Izabrala je sjetnu Shubertovu pjesmu Der Vollmond Strath,
priu o zabranjenoj ljubavi i dva slomljena srca, taj teak, nezaboravan i
nedohvatljiv komad. Osjeala je kako se vjeno pribliava njegovoj biti, ali je
nikad ne dostie. Bilo je to poput mirisa zvonia u umi zavodljivo,
primamljivo, meutim krajnje neuhvatljivo. Nakon nekog vremena njezini
napori, da postigne ono to je Shubert zamislio, u potpunosti je preplavie.


DVA

Stigao je tono u etiri. U stvari, minutu ranije, to moda bijae nasljee
njegove vojnike prolosti. "Doe li na vrijeme, zakasnio si", volio je govoriti
William dodajui kako je to bio djeli doktrine britanske vojske koju nije
mogao skinuti zajedno sa svojom uniformom. Moda je isto vailo i za Hansa u
njemakoj vojsci.
U Lewes dovezao se unajmljenim automobilom nosei sa sobom veu smeu
runu torbu, koja je mogla posluiti i kao koveg sa stvarima za prenoiti.
Dugaki je kaput naglaavao njegovu visinu. Zaboravila je koliko je bio visok.
Hitler je bio poprilino nizak, ali volio je oko sebe imati visoke ljude. Hans ju je
gledao mirno stojei na kii bez eira na glavi. Ono to je ostalo od njegove
kose sad je bilo srebrne boje; bila je i rijetka pa je njegov lik, osobito nos, bio
mnogo upadljiviji nego to se sjeala. Bio je pun bora, naravno, i upalih obraza.
Dok je po ljunku hodao prema njoj, pomislila je kako bi na ulici mogla proi
pokraj njega, a da ga ne prepozna. Vjerojatno je on tako i za nju mislio.
Doao je do nje pomalo tunoga osmijeha, osmijeha djeaka koji zna da je
napravio neto pogreno, ali ne pretjerano, i nada se oprostu. Zaustavio se pri
dnu stuba i dalje gologlav na kii.
"Edith, samo ti jedno pitanje imam za postaviti. Moda i ti ima jedno za mene.
Nije potrebno da ulazim ako ti to ne eli."
Zato si onda doao, pomislila je. Mogao si svoje pitanje postaviti u pismu.
"Nemoj biti smijean, Hans, naravno da elim. Pripremila sam aj."
KIKA
Sjeli su u dnevnom boravku sa svake strane kamina, a poslu-avnik s ajem
nalazio se na niskom stoliu izmeu njih. Unato ukoenim pokretima, inio se
fiziki oputenim, premda se zbog njegovih paljivo biranih fraza i provizorna
njihova izgovaranja, ona zapitala je li ipak bio nervozan kao i ona. inio se
opreznim.
Natoila je aj iz Dorothyna pohabana srebrna ajnika. Gledao je po sobi. "I,
Edith, kako si ti dospjela ovamo?"
Iz usta ovjeka kojemu je engleski materinji ovo je moglo zvuati drsko, no na
njemakom bilo je prozaino. Govorio je starinski njemaki, njemaki svoje
mladosti. Ona je zautjela, bila je privremeno razoruana. Isto pitanje,
postavljeno istim rijeima, njezin je mu njoj postavio prve minute njihova
prvoga susreta. Sad je oklijevala, kao i onda.
Dogodilo se to nekoliko dana nakon svretka rata, tijekom njezinih uvodnih
ispitivanja u privremenom uredu izbombardira-ne tvornice streljiva, a koju su
Britanci preimenovali u Istraivaki centar, Sabirni logor 106. Bilo je to
neposredno nakon to je pobjegla iz Berlina: isprva se osjeala ogorenom i
jadnom zato to su je pokupili Britanci. Mnogo je tisua ljudi u to vrijeme poput
nje lutalo Njemakom pokuavajui stii kui, pokuavajui stii bilo gdje ili
nigdje, ili samo se pokuavajui kretati. Mnoge od njih okupatorske vojske nisu
zanimale, no nju zaustavie vojnici na kontrolnoj rampi pri ulasku u selo. Nakon
to su je pitali otkuda dolazi i uli njezin oprezan engleski, popriali su meu
sobom i onda joj odluno pomogli - bila je veoma slaba - da se otraga popne u
njihov teretni kamion.
Oklijevala je glede njegova prvog pitanja, ne zato to bi pokuavala donijeti
odluku bi li svojemu ispitivau rekla istinu - u tome stanju nije joj na um padalo
laganje i bila je previe iscrpljena da izmilja. Zbog ega je oklijevala bio je
njemaki mladoga kapetana, gramatiki ispravan i s engleskim naglaskom, to
ne bijae iznenaujue, a u kojemu ne bijae osude. Govorio je kao da to zbilja
ne misli, ili u to ne vjeruje, nije mogla procijeniti. William nikad nije uspio na
njemakom zvuati uvjerljivo, uvijek to je bilo previe nesigurno, previe
oprezno, no uvijek tono. Tom je prilikom zastala, jer je pokuavala odluiti bili
se pokazalo korisnim da ona koristi svoj engleski. Bez sumnje ga je teno
govorila i, osim nekoliko rijei to ih je razmijenila s vojnicima, nije ga koristila
od kolskih dana kad je bila marljiva uenica.
"Pjeke", odgovorila je na njemakom.
"Otkuda?"
"Iz Berlina."
"Sama?"
"Neko vrijeme s jo jednom enom koja se zvala Heidi. Nikad nisam saznala
kako joj bijae prezime. I ona je pokuavala stii do Munchena."
"Koliko ste dana hodali?"
Njegovo je ponaanje bilo suutno, kao da joj vjeruje. Njezine iznoene i neiste
cipele predstavljale su dovoljan dokaz, premda je ona sama napokon bila
KIKA
ugodno ista. Biti zarobljenica bilo je neoekivano olakavajue, jer engleski su
vojnici osposobili tvornike tueve i, tih dana ili tjedana, po prvi se je put
poteno okupala. I bila je sita. No jo uvijek je nosila odvratnu, zamazanu
neprikladnu vunenu bluzu koju je nala u tali, otrcani demper te preveliki
kaput irokih ramena to ga je pribavila pri bijegu iz Berlina. Dobro je za onda
posluio sve to je mogla nabaviti, to je i nosila.
"Vie od etiri dana", odgovorila je. "Nisam sigurna. Nekad i nou, pa sam se
izgubila u brojanju. Ovisi o tome koji je danas dan. Mislim da sam otila u noi
drugoga oujka. Najvjerojatnije, ili tako nekako."
"Onda osam dana."
Nasmijeio se je. Bilo je to po prvi put da joj se netko osmjehnuo otkako,
pokuala se prisjetiti, otkako je to napravila Eva Braun trenutak prije nego e
umrijeti. "S ljubavlju mi pozdravi Bavarsku", bila je rekla. "Moda e je ti
ponovno vidjeti, ja neu." Edith je njezin osmijeh vidjela kroz svoje suze koje
joj u oima bijahu istovremeno protiv volje, ali i iskrene. Gotovo da je zaplakala
sad na taj maleni, srameljivi osmijeh mladoga engleskoga oficira. Preko stola
zurio je u njezine cipele, stopala, njezine noge. Poeljela se je sakriti i ponovno
uhvatila ju je udnja za dostojnijom odjeom. ak je i drveni stolac na kojemu
je sjedila bio star i klimav te dobar samo da ga se spali. Sunce je granulo kroz
sklepani prozor iza njega obasjavi njezinu plavu kosu i istaknuvi kapetanske
zvjezdice na epoletama njegove smee vojnike surke. Oznake na ramenima
oznaavale su da pripada obavjetajnoj jedinici. Izvana dopirala je vika i buka
teretnih kamiona.
"to ste jeli?"
"Sve to smo u poljima mogli pronai. Bobice. Krumpir, kad bismo ga imali
gdje iskuhati. Katkad i kruh, dok sam imala stvari za


razmjenu. Jednom smo na seoskom imanju jeli sir i kobasice, dok sam jo bila
sa Heidi. Dali su nam." Bilo je neizrecivo olakavajue dobivati hranu nakon to
su je uhitili, znati da e je jo dobiti i da je na sigurnom. Sve ju je to sad uinilo
raspoloenom za razgovor. "to se je dogodilo s Heidi?"
"Otila je s nekim drugim ljudima koje smo srele - rekli su da znaju kako doi
do Amerikanaca." "Vi s njima niste otili?"
"Bila sam preumorna. Noge su mi krvarile. Zaspala sam u tali. Rekla je da e
se vratiti naiu li na Amerikance. Nikad je poslije nisam vidjela."
Ispred sebe imao je njezinu osobnu iskaznicu. "Bili ste tajnica u uredu kancelara
Reicha
7
." "Da."
"Za koga ste radili?"
"Razne oficire." Zapazila je promjenu u boji svojega glasa i, zato to je napravio
pauzu, posumnjala da je on to primijetio. Nije urio nastaviti, kao da joj je
davao do znanja da je to znao.
"Nekoga posebno?"
KIKA
Bio je to trenutak za koji je znala da e jednom doi, no nije napravila nita ne
bi li se za njega pripremila. Morala je o tome porazmisliti, no druge su joj stvari
bile vanije - glad, e, strah, umor. I jo mnoge druge."
"Radila sam za Fraulein Braun."
"Tko je ona bila?"
"Fuhrerova, Herr Hitlerova - metresa." "Nije bila njegova kuna pomonica?"
Slegnula je ramenima. "Pa, takvih obveza nije imala. Imao je kune pomonice.
Na kraju se njome oenio."
"Frau Hitler, onda. Ovo neobino zvui." Ponovno se je nasmi-
jao.
"I njemu je neobino zvualo, takoer. I dalje bi joj se obraao s Fraulein
Braun. I njoj. Skoro se tako potpisala na vjenani list."
"Znate li to se dogodilo s Hitlerom?" Njegova boja glasa bila je veoma njena.
Iznenadila se je.
"Ubio se. Niste znali? I ona. Oboje su mrtvi."
"Jeste li sigurni? Jeste li ih vidjeli? Recite mi to se dogodilo?"
Bilo je nemogue to rei, jer previe se toga sjeala, previe detalja, bila je
prezasiena nepotrebnim impresijama, popratnim dogaajima, zvukovima,
mirisima. Kasnije je to postalo nemogue jer previe je toga zaboravila i sjeala
se samo onoga to je prije rekla. Ovaj put, prvi od mnogih kad je morala o tome
priati, opisala je samo dogaaje - ogoljeni injenini iskaz. On je pravio
biljeke.
Ve onda, rijei su potaknule jata sjeanja u njezinoj glavi koja su se prevrtala,
preoblikovala i rasipala poput voraka. Odmah ih je stala odbacivati i izabirati,
gurajui u stranu te tisue osjeajnih uz-grednosti koje je takvo opisivanje
istiskivalo. Za dogaaje nisu bile bitne, no predstavljale su kontekst u kojemu su
se dogaaji stvarali. Kako biste mogli razjasniti Hitlerove postupke, obzirom na
mo koju je imao, a da ne znate kakav je to osjeaj biti u njegovoj blizini.
Njegove plave oi, tako duboko plave, toliko ispunjene osjeajima i
uvjerljivou da bi vai vlastiti argumenti, ukoliko biste i imali koji, ne bi bili
odbaeni jer ne bi bili ni formulirani, jer nije bilo mogunosti da se formuliraju
u njegovoj nazonosti. Nije on bio toliko dominantan koliko je iskljuivao sve
druge i tek kasnije, kad biste otili iz njegova drutva, vae vlastite misli
prokolale bi kroz vas ba poput krvi to prokola ukoenim ekstremitetom. Bio je
poput djeje elje, izjedajua enja koja trai smirivanje. No ono to je
najsnanije evociralo Edith, kad je stvarala vrstu priu koju e mnogo puta
ponoviti tijekom godina, nije imalo nita s onime to je Fuhrer sam uinio. U
tim zadnjim minutama njegova i Evina ivota, dok je govorio zbogom iz svoje
sobe duboko u bunkeru to je tada zaudarao po nafti, ustajalom zraku, znoju,
kuhanju, mokrai i benzinu u kanistrima za njegovu pogrebnu lomau, nije bio
silan, nego skrena, pogrbljena, drhtava ljudska ljutura izgubljena glasa.
Smrdjelo je iz njega. Potkraj imao je uasan zadah iz usta koji bi vas zapljusnuo
kad bi vam se obratio. ak i u tome odlunom trenutku za njihove ivote - ali i
KIKA
sve ostale, jer svi su znali da je to kraj - Edith sebi nije mogla pomoi da se ne
zapita kako Eva podnosi njegov smrad iz usta i hoe li mu, sad kao njegova
ena, u vezi toga neto rei.
Ali Eva sama bila je ta koja je najivopisnije izraavala mo to ju je imao
Hitler. Eva se smijala kroz suze u oima, blistala se u talijanskoj crnoj svili s
ruiastim trakama na ramenima, u crnim cipelama od jelenje koe s modernim
plutenim petama, bisernom ogrlicom, zlatnom ukosnicom u njezinoj obojanoj
plavoj kosi i pla-tinastim satom s dijamantnim brojevima, koji joj je on
poklonio. To to je ta ivahna tridesettrogodinja ena, koja nije eljela umrijeti,
koju je Edith voljela i mrzila i koja je pri kraju svojega ivota mogla rei, sa
tunim smijekom, da je odluila biti lijep le, da to bie toliko oito puno
ivota i vrue krvi moe umrijeti s tom smrdljivom, mrzovoljnom,
nerazgovjetnom olupinom to je Edith govorilo o njegovoj moi. Ali to ne
bijae dio prie.
Pa nekako ih je ak i tada oaravao, protiv njihove volje. Rukovao se je samo sa
enama, ruka mu bijae mlitava, gotovo nepokretna, i pritom je mrmljao
nejasno zbogom. Jo uvijek je u njemu bilo Austrijskoga arma, izvjetaena,
besmislena, neodoljiva. Ve tada oiju punih suza, Edith je istovremeno bila
puna divljenja i mrnje za Evu kad se je s Hitlerom povlaila u sobu i okrenula
na vratima, zadnjima kojima e ikada vie proi. Nasmijala se je Edith,
izgovorila zbogom i podigla ruku.
No britansku vojsku to nije zanimalo. Njezin je ispitiva bio zainteresiran za
smrt.
"Kako je Hitler umro?"
"Ustrijelio se."
"Jeste li vidjeli ili uli da je to napravio?"
"Ne. Bio je u svojim prostorijama, samo s Evom. Teka vanjska vrata bila su
zatvorena. Otto Gunsche, njegov pobonik stajao je ispred njih drei pitolj na
grudima."
"Pa jeste li uli pucanj?"
"Ne, otila sam gore s Traudl Junge, jednom od njegovih tajnica, u sobu gdje se
nalazilo estero Goebblesove djece. S njima smo pjevale pjesme, djeca su
pjevala vieglasno."
"to se dogodilo s tom djecom?"
"Majka ih je ubila."
"Znai da se pucanj utopio u pjevanju?"
"Ne samo u pjevanju. Dogaale su se eksplozije, granate su padale u dvorite
ureda kancelara. Gore je bila buka od generatora. Takoer, Hitlerove prostorije
bile su dolje dublje i iza dvojih vrata, a ona vanjska bila su veoma teka."
"Jeste li uope vidjeli Hitlerov le?"
"Da."

KIKA
Edith zastane. Sad je sve zapisivao i ona se odjednom osjeti umornom, kao da
su se u njoj otvorila podna vrata kroz koja joj je propala sva energija. Vjerojatno
je njezino zastajkivanje protumaio kao izraavanje osjeaja ili neke neugode,
neeg znaajnog. Ali nije se radilo o tome. Ono to je vidjela sad ju vie nije
zanimalo. Nije ju ak ni onda. Bilo je gotovo, sve, prolost bila je prolost,
budunost neznana ak je i nije zanimala. Tijela jednostavno pomela je po-
vijest. I to su se detalji inili vanijima ispitivau, to se ona osjeala
udaljenijom od njih i njega.
"Gdje ste vidjeli tijelo?"
"U njegovoj dnevnoj sobi, tamo gdje je umro. I Evino tijelo bilo je ondje."
"Opiite to. Tono opiite gdje se nalazilo Hitlerovo tijelo." Naoigled Eva ga
nije zanimala.
Edith je opisala to je vidjela kad je bila ula iza Giinschea. Bor-mann, Fuhrerov
zao genij kojega su svi mrzili, ne vie nego Evu, ve bio je ondje s Lingeom,
vjeno odanim slugom. Opisala je prizor s raznim detaljima, kao po stoti put i
bez primisli da e ga morati jo stotine puta i opisivati.
Tijela su se nalazila na sofi s plavo bijelim prugama to je bila nasuprot vrata.
Fiihrer je sjedio na lijevoj strani kako se ue, noge mu bijahu na podu, glava
nagnuta udesno, a desna ruka leala mu je otvorena na desnom bedru, dlanom
prema gore. Imao je crnu, okruglu ranu u desnoj sljepooici, veliine stare
kovanice od tri marke i iscjedak krvi po obrazu. Na lijevoj strani sofe, ispod
njegove glave, nalazila se lokva krvi na tepihu. Bila je veliine tanjura. Na sofi
je bilo kapljica krvi, i na zidu. Uvijek je nosio pitolj. Oi mu bijahu otvorene.
Osjeao se snaan miris badema.
"Kako je bio odjeven?"
"Miris badema osjetio se zbog otrovnih pilula, pilula za samoubojstvo koje je
pribavio Himmler i kojima smo svi bili opskrbljeni. Njima se je Eva ubila.
Hitler je nosio svoju uobiajenu odjeu - uniforma, sako, crne hlae, crne
arape, crne rukavice. Rukavice je nosio, ali ne i eir.
"to se dogodilo s Himmlerom?"
"Ne znam. Nije bio s nama u bunkeru."
"Hitler je sigurno bio mrtav?"
"Naravno. I Eva. Sjedila je na drugoj strani sofe s nogama na njoj i okrenutima
ulijevo, na drugu stranu od Fuhrera. Ruke su joj bile sklopljene u krilu. Glava
joj bijae uspravna, oi otvorene, a usta zatvorena. Gledala je izravno u nas,
nepromijenjeno otkako sam je ja vidjela desetak minuta ranije. Nije bilo krvi i
ozljeda."
"to se dogodilo s Hitlerovim tijelom?"
"Skinula je cipele prije nego je noge povukla na sofu. Cipele bijahu uredno
sloene na podu jedna uz drugu i okrenute prema nama. Bilo je to tipino za
nju."
Spustio je svoju penkalu i pogledao je. Njegova je kosa bila vie utocrvena,
nego plava, i po prvi put zapazila je njegove pjege. Nije bio mnogo stariji od
KIKA
nje, nekoliko godina, vjerojatno na polovici ili u kasnim dvadesetim. Oekivala
je da bude otar, da joj kae neka odgovara na pitanja, da ne dulji o Evi.
Umjesto toga on ree: "Bili ste naklonjeni Evi Braun?"
Bilo je to jedino teko pitanje koje joj je postavljeno, ali bilo joj je drago to ga
je postavio i zahvalna jer inio se zainteresiranim -sve to nije predstavljalo neto
usputno za njegov notes. Potrudila se je dati precizan odgovor. "Isprva bila sam
joj naklonjena i voljela sam je i divila sam joj se. Na kraju sam je alila."
Ponovno primio je svoju penkalu. Bio je ljevak. "Jeste li vidjeli to se dogodilo
s njihovim tijelima? Veoma oprezno naglasio je njihovim.
"Kasnije sam ih vidjela na stubama. Gunsche ili Linge, ili moda Kempka,
Fhurerov voza, pod plahtom nosio je njegovo tijelo. Vidjela sam njegove crne
arape i cipele to su virile. A Bormann je nosio Fraulein Braun - Frau Hitler -
preko ramena, poput vree, barem jedan dio puta. Da, Bormann", dodala je, vie
sebi nego njemu. Bormann, omraeni Bormann, pod ijom je rukom Eva toliko
esto dolazila na veeru u Berghofu prisiljavajui se da bude nasmijeena i da
izdri njegovo raspoloeno bockanje. "Onda ju je Bormann morao predati
Guncheu, kasnije mi je on tako rekao."
"to se dogodilo s Bormannom?"
"Pobjegao je s nama ostalima. Kasnije, na ulicama, on i jo neki pokuali su iza
njemakoga tenka prijei most, no Rusi pogodili su tenk i Bormann je
nastradao. Nikad ga poslije nisam vidjela."
"to vam je Gunsche rekao o rjeavanju tijela?"
"Vratio se u bunker i sjeo je do mene u sobi gdje sam bila s Tra-udl Junge. Pitali
smo se to sad napraviti i puili smo cigarete. Mogli smo puiti, shvaate, jer
sad je Fuhrer bio mrtav. Gunsche bijae blijed i izgledao je potreseno. Rekao je:
'Sad sam zavrio s posljednjom i najteom zapovjedi u svojemu ivotu. Spalio
sam Fuhrera i Evu. Eva je bila jo topla dok sam je nosio gore. No otrov je
grozno zaudarao po bademu vie taj smrad ne mogu podnijeti.' Bili su
spaljeni benzinom u kanistrima to ga je nabavio Kempka."
"Jeste li vidjeli kako tijela gore?"
"Da. Nedugo poslije popela sam se stubama i pogledala u dvorite. Nije bilo
sigurno izlaziti jer su padale granate i fijukali su meci. Rusi su bili veoma blizu,
no mislim da nisu shvatili znaaj toga mjesta. Izgledalo je poput bojnoga polja,
sve je bilo u zraku. I mora da je ondje bilo i drugih leeva. Fegeleinov, na
primjer.
"Slovo po slovo?"
Izgovorila mu je Fegelein slovo po slovo i dodala: "Bio je asnik za vezu SS-a,
za vezu izmeu Himmlera i Hitlera. Bio je jedan od Himmlerovih ljubimaca i
veoma blizak s Evom. Hitler ga je dao ubiti."
Revno je zapisao. "Znai, sto posto ste vidjeli zapaljeno Hitle-rovo i Evino
tijelo?"
"Nisam ba mogla izai, no bili su u jami nedaleko od ulaza u bunker.
"to ste vidjeli?"
KIKA
"Mnogo dima i vatru. Bilo je jako vrue. Moglo se osjetiti."
"Je li to smrdjelo?"
"Na benzin i peenu svinjetinu."
"Jeste li mogli vidjeti ta tijela. Jeste li sigurni da su to bili oni?"
"Zbog vatre im nisam mogla vidjeti glave i gornje dijelove tijela, premda u je
jednom trenutku zapuhnuo vjetar i zagasio plamen, pa sam zagledala Fuhrerovu
glavu koja je bila otvorena na jednoj strani. Leao je na leima, s koljenima u
zraku, golih bijelih kostiju goljenica, meutim cipele i arape nisu bili
zahvaeni plamenom. Eva je leala licem nadolje. To se moglo zakljuiti prema
stopalima u dugakim arapama."
"U koje se je vrijeme sve to dogodilo?"
"Vrijeme?" To je bilo teko rei. Bunker je imao svoje vlastito vrijeme, bez
razlikovanja noi i dana. Fhurer je bio noni tip, a njihov se je svijet uruavao.
Bilo je mogue opisati, ali nemogue doarati istodobnu napetost i klonulost
ivota ondje. Bijae siline zbog onoga to se dogaalo i zato jer je Fuhrerova
nazonost sve inila napetim; bijae i klonulosti jer svi bijahu iscrpljeni i znali
su, premda se nisu to usudili izrei, da nije bilo nade. Vladao je osjeaj kako se
sve vano ve dogodilo ili za neke da slijedi, ali onda, u ondanjoj
sadanjosti, sve bijae izlino. Nije se imalo kamo otii, nita se nije moglo
uiniti.
"Ne znam tono u koje vrijeme. Tijekom poslijepodneva. Ruali smo." Fuhrer
je tijekom ruka bio oputen i veseo te se samoubojstvo nije spominjalo.
"Trinaestog travnja?"
Bilo je teko zadovoljiti njegovo inzistiranje na datumima. Ki-mnula je i neto
rekla, ni sama ne znajui to. William, saznala je kasnije njegovo ime,
nasmijeio se je i ponovno spustio penkalu. "Umorni ste, Fraulien. Jasnije ete
se sjeati nakon to se naspavate i neto pojedete. Hvala na vaoj pomoi. Sad
jo samo jedno pitanje: Moram vas pitati hoete li pristati da vas
fotografiramo."
Jo uvijek je negdje imala tu fotografiju. William je zadrao kopiju, poslije je to
otkrila. Prikazivala je blijedu, nervoznu mladu enu velikih izbuljenih oiju,
kose due nego ju je kasnije nosila te ve spremne za ponovno pranje. Izgledala
je kao sa se utapa u tome velikom kaputu irokih ramena.

TRI

Upravo ju je takvu Hans bio zadnji put vidio, prisjetila se pijui svoj aj. Ba u
tome kaputu. Moda bi mu trebala pokazati fotografiju da vidi kako e reagirati.
Ponovila je njegovo pitanje. "Kako sam dospjela ovamo? Udala sam se za
svojega ispitivaa."
"Nova metoda otpora ispitivanju." Ne bijae metode. Nije to bilo neko pravo
ispitivanje, vie razgovor. Uglavnom se interesirao za kronologiju dogaaja
povezanu s glavnim pripadnicima vlasti. Rekla sam mu najbolje to sam znala.
KIKA
Onda su me zamolili da neto prevedem, premda moj engleski nije bio previe
dobar. Potom nali su mi smjetaj i platili mi. Brinuli su se za mene. Bili su
dobri prema meni. Posao mi je bio takav da sam esto kontaktirala s
Williamom. Postupno dopali smo se jedno drugome, usprkos britanskim pravilu
bez z. To je znailo bez zbliavanja."
Kimnuo je i nasmijao se kao da je sve to bilo predvidljivo.
"A ti?", pitala je. "Kako si ti dospio ovamo?"
"Naalost, nijedan od mojih ispitivaa nije me zaprosio. Moda zato to nisam
govorio ruski." Ponovno se nasmijeio, ali blae. "Puten sam 1953. godine,
nakon osam godina. A radilo se o groznim godinama. Bili su loi prema nama.
Isprva, u moskovskom zatvoru, izgledalo je kao da ne vjeruju da je Hitler mrtav.
Mislili su da je prebaen u Junu Ameriku, ili negdje drugdje, uz pomo
imperijalistikog, kapitalistikog Zapada s kojim smo svi mi bili u savezu. Na-
ravno, danas znamo kako je rusko vodstvo cijelo vrijeme znalo da je mrtav.
Imali su njegove ostatke - no vie im se svialo optuivati Zapad za
simpatiziranje faizma i tui nas jer nismo mogli dokazati da je mrtav.
Dananjim rjenikom to se zove zlostavljanje. Poslije u radnom logoru bilo je
jako teko. Mnogi su poumirali. Kad sam puten, bio sam bolestan i mnogo
vremena proboravih u bolnici. Nakon toga radio sam za geodetsko poduzee i u
slobodno vrijeme kolovao se za mjernika. Zavrio sam kolu i oenio se.
Nismo imali djece, a ena mi je umrla."
Njegovo je prianje sadravalo malo toga od objanjena koje je Edith eljela, pa
je odluila biti izravna. Napokon, on je poduzeo prve korake i zato je na njemu
bilo da objasni neke stvari. Od ivota je sad malo ostalo, pomislila je, da se
skanjuje nad dolinim ponaa-njenxkoje i nije imao tko vidjeti.
"I zato si doao ovamo?" zapitala je.
Slegnuo je ramenima. "Pri kraju smo naih ivota, Edith. Moja astma, ini se,
uznapredovala je i zbog nje sve je tee, a elio bih, dok sam u stanju, saznati to
se dogodilo sa svima ostalima koji su bili ondje. Posjetio sam Traudl Junge i
Ottoa Gunschea prije nego su umrli. Neke od nas nisam uspio pronai prije
smrti. Zar tebe jednostavno ne zanima to se dogodilo sa svima nama?"
"Za mene to nikad nije znailo mi" I njezine vlastite rijei su je iznenadile.
Pripovijedati ponovno na njemakom bilo je neobino i oslobaajue.
Njegov zamiljeni osmijeh dodatno ju je smetao. Nee on ostati na veeri,
kamoli preko noi. On je bio, i nije, Hans kojega je poznavala. Fiziki, inilo se
da biva sve prepoznatljiviji kako se privikavala na njega; nadala se, gotovo
usprkos sebi samoj, da je i s njom isti sluaj. Jer mladi je Hans bio leeran,
armantan, dopadljiv, a nepouzdan i antipatian samo na kraju. Privlaile su je
njegove plave oi. Bile su plave gotovo kao Fuhrerove, no prisnije i s vie duha:
varljive plave oi, ispalo je. Sad bile su bijede i sivije iza krutih naoala s
elinim okvirom izgledao je kao da izgubio je svoju elju, ili potrebu, za
armom. Ponaanje mu bijae grublje i manje obazrivo nego nekada. Nije ni
pokuavao biti suutan, nego je izgledao kao da nadmono sve razumije, kao da
KIKA
je ona bila tek poetnica, a on iskusni igra. Vjerojatno mu nee ni ponuditi da
mu ponovno napuni ajnu alicu, pomislila je.
"Istina, vie nismo mi", rekao je. "Ne sad, niti ikad otada. Bilo je nuno da ne
postoji mi kako bismo preivjeli. Ali onda, u bunkeru, bili smo mi. I za cijeli
svijet bili smo oni - bez obzira na nae osjeaje, nae razliitosti i sluajnost
koja nas je spojila. A ako te svijet vidi kao grupu, onda je to tako. Ponad svega
gledite svijeta prevladava ma koliko god bilo pogreno ili pojednostavljeno.
Jedini nain da se obnovi neija individualnost jest sjeanje. A sjeanje, bez
obzira na to koliko bilo pogreno ili nevjerodostojno, bez obzira to je toliko
esto skovano da bi podravalo nae sadanje preivljavanje, jedini je put za
odgovor tko smo mi u stvari. Ili prije, jedini nain dolaska do odgovora jesmo li
ita." Spustio je svoju alicu. "Pretpostavljam da je za tebe, Edith, prolost voda
prola ispod mosta. Tako bi ti rekla, zar ne?"
"Da."
"Razumljivo. Na taj nain velika veina ljudi odrava svoje ivote i to je razlog
zato nitko nema pravo na kritiku. ivot je vrijedan ivljenja, a ako je cijena
nuni mit ili odbacivanje znaajnih dogaaja ili razdoblja, neka tako i bude.
Sadanjost je vana jer postaje prolost, a prolost je ono to smo mi. Budunost
je nepoznata, nepredvidljiva i zato bez vrijednosti. No za mene je nemogue na
prolost gledati kao ti, vodu to je prola ispod mosta. Mi smo zbroj naih
prolosti. Prolost je jedini nain na koji je mogue razumjeti sadanjost. Zato
pokuavati razumjeti sadanjost, moda e zapitati. Uostalom, milijuni ljudi
ive bez traenja odgovora na to tko su oni sami. To moe biti pametno. Ili,
vjerojatnije, ne radi se o izboru; nisu svjesni svoje nezainteresiranosti i zato nisu
nesretni. Ili barem nisu nesretni glede toga. No ukoliko je ovjek razliit, onda
ne moe biti nezainteresiran za to kako je dospio ovamo, gdje god da to bilo, a
to znai da ga zanima prolost, ma koliko ta prolost bila nepovezana,
nepouzdana i nepovratna."
"Postoji jedan roman, engleski roman", rekla je, "ija prva reenica kae:
Prolost je drugi svijet: ondje se stvari rade drukije."
"Da, poznat mi je taj roman. Proitao sam ga jer uo sam za njegov poetak."
Kad je kimnuo, vatra mu je zaplesala u naoalama dajui mu na trenutak izgled
simbolistike slike ili due u paklu. "Zamiljam da se radnja tog romana dogaa
u prekrasnoj staroj kui kao to je ova."
"Mislim, ipak u veoj od ove."
"Prekrasan poetak, no poput mnogih estih citata, lijep je i pogrean. Ili, ni
ispravan niti pogrean. Kimamo glavom nekritiki prihvaajui i ne
razmatrajui. U jednu ruku ispravan je: prolost je drugi svijet, jer su onda i
uvjeti ivota bili drukiji. Uvijek je tako. Ali mi nismo, mi nismo bili drukiji.
Pogreno je sugerirati da jesmo govorei kako ljudi ondje stvari rade drukije.
Rade ih kako bismo i mi u tim okolnostima. Mi smo kao oni. Oni kao mi. To je
razlog zato ih moemo razumjeti, ali to moemo samo u sluaju da znamo
kako su nae vlastite prolosti nas stvorile. Razumijevanje naih vlastitih
KIKA
prolosti bitno je za razumijevanje prolosti u cijelosti. Zato sam ja, Edith,
toliko zainteresiran za deset zadnjih dana u Fiihrerovu bunkeru."
"Ne vidim kako e ponovno prekapanje po svemu tome rei nam neto to ve
ne znamo o tom vremenu i o tim ljudima. O nama samima."
Napravio je pokret koji nije bio prava gesta pomaknuo se u naslonjau i
prekriio noge, pa pogledao kroz prozore kad je po njima zapljusnuo jo jedan
udar kie. Primijetila je da prozori ponovno putaju jer voda se skupljala ispod
njih. Pragovi su se zamrljali. To se obino dogaalo kad bi nadole snane kie
s jugozapada i gospoa Hoath jednom ih je ve oistila. Morat e gospoi Hoath
to spomenuti.
"Moda bi nam mogla rei sve ono to ne znamo", rekao je. "Moda znamo
dovoljno. No moglo bi nam pomoi da bolje razumijemo. Mi jo uvijek ne
razumijemo to mi sami bijasmo ni to smo inili."
"Pa nismo svi isto inili."
Njegove guste bijele obrve hitro mu se pokau iznad naoala. "Nismo?"
Vrata se otvore i polako ue gospoa Hoath s velikim crnim ajnikom. "Upravo
sam zavrila, madam. Sve je gotovo i, kad ete biti spremni, samo treba
zagrijati."

Hans ustane kao da se radi o gostu. Edith je tek prestala davati odgovore na
njemakom. "Hvala, gospodo Hoath. To je jako dobro." "Pomislila sam da bi
moglo zatrebati jo aja," "Hvala."
Hans se nasmijeio gospoi Hoath u znak da je i za to kriv. "Vi znate tajnu
dobroga aja, gospoo Hoath." "Hvala, gospodine."
Sjeo je dok je ona paljivo punila njihov ajnik. "Vidim da je kia ponovno
probila ispod vrata", rekla je ona Edith. "Bojim se da jest."
"Bit e najbolje da obavijestim Jacka." "Ne trebate uriti. Nije jako."
Gospoa Hoath zatvorila je vrata nakon to je jo jednom razmijenila osmjehe s
Hansom. Zasigurno je bila oarana njegovim ponaanjem i time to joj je
zapamtio ime. Edith je primaknula ajnik kaminu. "Bit e ovdje ako e htjeti
jo aja."
"Hvala."
Vie nije bila toliko njime uznemirena. Njegova nepokolebljiva ozbiljnost malo
je popravila sliku, bez obzira slagala se ona ili ne s onim to je govorio. "A to
bi ti tono elio razumjeti?"
"Bila si s Evom dugo prije bunkera. Ne sjeam se da si mi ikada rekla kako si
dobila posao."
I ovo je takoer imalo odjek njezinih prvih susreta s Williamom. "eljela sam
biti plesaica." Sad se nasmijala na tu misao. "Veoma sam se trudila, no moji su
se roditelji tome protivili, posebice moja majka. Govorila je da nikad nije dobro
zavrila djevojka iz Munchena koja bi otila u Berlin. Mnogo smo se svaali
oko toga. Naravno, nikad ne bih uspjela. Nisam bila dovoljno dobra, samo
KIKA
onda to jo nisam znala. A skoro da me i nije bilo briga, ali bila sam odluna
suprotstaviti se majci. Imala sam dvije prijateljice koje su otile u Berlin. Rekle
su da e mi pronai posao ako im se pridruim u stanu i pomognem plaati
najamninu. Tako se i dogodilo. Isprva sam radila kao slubenica u
osiguravajuoj tvrtci, a onda bila sam tajnica proizvoau cipela. Nekako sam
mislila da u, time to sam jednostavno u Berlinu, postati plesaica. Zna kako
neki mladii znaju potroiti sve svoje vrijeme i novac u kafiima s milju da je
to nain da postanu pjesnici ili umjetnici? Moda i ne zna. Moda nisi bio u
takvom drutvu. Nasreu, za mene rat je toliko sve promijenio da su se zatvorile
mnoge plesne kole i kazalita, pa onda i nisam imala priliku otkriti da sam
nesposobna za plesaicu.
Evu sam upoznala Fraulein Braun, Frau Hitler jer je naa tvornica
posebno za nju izraivala cipele. Bila je veoma ozbiljna glede cipela, ozbiljna
glede sve odjee. Kadikad, kad bi bila u Berlinu, dola bi u nae urede
porazgovarati s vlasnikom i dizajnerom o novim cipelama. Ja sam za sve kuhala
kavu. Naravno, nije me uope primjeivala, dok se moj poslodavac jednom nije
naalio rekavi kako njegova tvornica najvie voli raditi s bavarskim
djevojkama i otkrio joj otkuda sam. Znala sam tko je ona, no nikad mi je nitko
nije predstavio. Kad je shvatila da sam joj gotovo bila susjeda u Munchenu, da
sam znala gdje je ivjela, postala je ugodna prema meni i poslije bismo uvijek
razmijenile nekoliko rijei.
Naravno da onda nismo imali pojma tko je zapravo ona. Da je bila ono to je
bila. Nitko to nije znao. Bila je dravna tajnica, poznato ti je. Njezini rauni
glasili su na vladu Reicha. Samo smo pretpostavljali da ondje ima neku vanu
ulogu, ili neke vane veze u stranci. Nismo postavljali pitanja. Ljudi onda to
nisu inili. Ni u snu

ne bi nam palo na pamet da bila je Fuhrerova metresa, a kamoli da je on ima -
ako ju je doista imao, ali to je neko drugo pitanje koje zanima neke druge ljude.
Mene ne. A da nam je to i palo na pamet, nikad nita ne bismo rekli. Ljudi to
onda nisu inili. To je bio jedan od mnogih razloga zato je ta prolost bila drugi
svijet."
Edith je uzela ajnik pokraj kamina i natoila im pomalo zabavljena svojom
vlastitom razgovorljivou. Pa sad, ako je elio sluati o takvim stvarima, neka
slua. Mnogi ljudi ne bi kad bi se o tome radilo. Veinu zanima ono to se tie
njihove prolosti, a ne to e netko drugi priati o sebi. Tako je gotovo u
svakome razgovoru: dok vam netko neto pria vi obino ne moete priekati da
ovaj napravi pauzu zbog onoga to mu elite rei. Trebate samo malo
prislukivati razgovore drugih ljudi da to ujete. Zato su razgovori rijetko
dosljedni: ljudi obznanjuju vie nego to odgovaraju. Meutim, bude li Hans
postao muan ili previe dosadan, ona je znala da ima pitanja koja e ga
zaustaviti. I on je toga bio svjestan.
KIKA
Pruila mu je aj. "Onda mi je jednoga dana priao moj ef i rekao: "Fraulien
Braun voljela bi da radite za nju. eli da doete na razgovor. Ovdje je adresa."
Kad sam ga upitala to ona radi i to eli da ja radim, samo je slegnuo
ramenima. Izgledao je tuan zbog injenice da bi mogla otii, no ponaao se kao
da to bijae neizbjeno. Bio je drag ovjek, ali ja sam bila sretna to odlazim, jer
posao je bio doista dosadan i eljela sam ga promijeniti. Htjela sam promijeniti
cijeli svoj ivot. Nita mi se nije dugo radilo. A Fraulein Braun bila je jako
zgodna, uvijek prekrasno odjevena, naoigled bogata i s dobrim vezama. Sve
glede nje izgledalo je glamurozno i osjeala sam se polaskana to je odabrala
ba mene, bez obzira za to. U stvari, mislim da uope nije bilo vano za to,
samo da uspijem, i nisam nita dalje ispitivala. Jedina stvar koja me brinula bila
je adresa: ivjela je, naravno, u Berghofu, ali ja onda to nisam znala. Sve to
sam znala bilo je da moram proi sav taj put do Austrije, do planinskoga sela u
blizini Salzburga za ije ime, Berchtesgarden, nikad nisam ula. S adresom
dobila sam eljeznike karte pa nisam trebala nita plaati, i to je bilo sasvim u
redu. Takoer, put me vodio kroz Munchen, gdje sam mogla stati i vidjeti svoju
obitelj, koja je tada bila i vie nego dobro. Premda sam otila u Berlin protiv
njihove volje i ustrajala u svojemu naumu, svakako da su mi jako nedostajali.
Mislim da bih bila otila na razgovor ak i da nisam htjela taj posao, a samo radi
prilike da provedem no u Miinchenu.
Vlakovi su onda vozili, ali bilo je mnogo kanjenja zbog bombardiranja. Kad
sam dola u Munchen, bila sam okirana. Pretrpio je velika razaranja, bilo je
mnogo beskunika, ljudi koji su sve izgubili. Ne samo da su nestale kue i
zgrade nego su i cijele ulice bile sravnjene sa zemljom, a sve to proimao je
grozan smrad paljevine, praine i kanalizacije. Naravno da sam neto od toga
vidjela i u Berlinu, kasnije ak i gore, no u tome dijelu rata Berlin je bio bolje
branjen i, u svakom sluaju, bio je vei. Nasreu, stan moje obitelji jo je bio
itav, a oni svi dobro. Ostala sam jednu no, to ih je iznenadilo, a posebice ih
je iznenadila hrana koju sam donijela. Gladovali su, premda ne kao kasnije.
Ulica tvoje obitelji takoer je jo bila itava, a tvoja sestra..."
Oklijevala je pribojavajui se da to nije trebala spominjati, no njegove oi nisu
reagirale. Nastavio je zuriti u nju izraza kao da je obavjetajni ispitiva ili kao
psihijatar koji slua ispovijed o simptomima. Htjela ga je pitati je li otkrio grob
malene Grete, ali mislila je da e biti bolje da ga ne postavi. Vjerojatno se radilo
o masovnoj grobnici.
Hitler nikad nita od toga nije vidio", nastavila je. "Nikad nije posjetio
bombardirana podruja, kao to su to inili engleski kralj i kraljica ili Churchill.
Putovao je od stoera do stoera u svojem specijalnom vlaku, obino nou i
uvijek sa sputenim sjenilima, ak i za dana. Nikad nije volio svjetlo. Govorio je
da teti njegovim plavim oima. Pa kad je morao na sunce, uvijek bi nosio eir,
posebice u Berghofu gdje je bilo i previe snijega da ga zasljepljuje. Ali ionako
je rijetko odlazio na sunce. Mislim da se nije radilo sam o oima. Uvijek je
izbjegavao svjetlo."
KIKA
"eli li rei da se radilo o fizikoj manifestaciji duevnoga stanja?"
"Moda i tako moe na to gledati. Na stanici me je doekao crni automobil s
dva SS-ova ovjeka. Nikad prije u ivotu nisam doivjela tako neto. Prepala
sam se. Izgledalo mi je kao da sam uhiena. Dugo smo se vozili, onda smo
skrenuli na planinsku cestu za Berghof, a oni su razgovarali kao da su sami u
potpunosti me ignorirajui. Nisam imala pojma to misle tko sam ja. Kasnije
sam shvatila kako su mislili da sam najvjerojatnije jedna od prostitutki koje su
se povremeno naruivale za kuu SS-ovaca i straare. Takoer i za asnike,
koliko sam ja znala. Ako su i mislili tako, mogli su biti prisniji. Samo sam
postala jo nervoznija.
Kad smo doli u Berghof, nisam ondje imala to za vidjeti. Sve je bilo u magli i
oblaku i bilo mi je jako zima unato tome to nije bila zima. Parkirali su se i
pokazali mi one veoma iroke stube koje su po stijeni vodile na terasu. ula
sam: 'Gore, Fraulein! Nije bila rije o obinim stubama - ovjek ih je morao
zapamtiti - nego o velikim, irokim deset metara i nisam mogla vidjeti gdje
zavravaju, jer zavijale su iza stijene i gubile se u izmaglici. Svi su ih katkad
mogli vidjeti na filmskim vijestima u kinima kad bi Fuhrer primao vane
inozemne goste. Fuhrer bi uvijek bio vii od gostiju, sjea se?"
Kimnuo je glavom. Nije ovako priala ni u prvim danima braka, moda ni onda.
Osjeala je da udovoljava sebi, bez obzira na svojega gosta. Ali on je to izvukao
iz nje, doao je ovamo, pitao je. E pa onda je dobio i vie nego je traio - i
vjerojatno je bilo previe. Meutim, ukoliko je elio, mogao ju je zaustaviti.
Oboje su bili previe stari da misle o uvredama.
"Stube su takoer bile toliko strme i na toliko nezgodnom mjestu da bi svatko,
tko bi se njima penjao, ostao bez zraka kad bi gore stigao i na taj nain naao se
u loijem poloaju od svojega domaina. I meni se to dogodilo, a jo sam k
tome nosila i prtljagu. No gore me nitko nije pozdravio, doista nitko. Stajala
sam na vrhu hvatajui zrak, gledajui i oslukujui. Sa strane nalazila se terasa,
veliki prozor i velika kua, no nikoga nisam vidjela i nita ula, osim nabijanja
vlastitoga srca. Samo sam vidjela pogled. Oblak je zavravao ispod nekoliko
zadnjih stepenica i ja sam stajala iznad njega velikog bijelog mora koje je
dolje pokrivalo svijet. Samo su iz njega poput otoka strili vrhovi planina.
Najvii bio je vrhunac Unterberg. Po njima bilo je snijega, kao i u blizini, pokraj
kue i iznad nje. Veliki prozor ogromne sale to se koristila kao dnevni boravak,
prisjeam se, bio je najvei prozor koji sam ikad vidjela. Blago se bljeskao na
svjetlu koje odbijalo se od snijega i oblaka. Sve bijae veoma mirno, tiho i
pusto.
Trebala sam vie uivati, da sam onda znala da mogu ostati sama neko vrijeme i
istraiti mjesto u miru. No osjeala sam da moram nekoga obavijestiti o svojoj
prisutnosti. Bila sam prestravljena milju da bih mogla naletjeti na Fuhrera
samog, a to bi otkrilo grozan nesporazum, da Eva nee biti ovdje, ili da me vie
ne eli, a onda bih se bez mogunosti isprike nala u Fuhrerovoj privatnoj kui.
KIKA
Poeljela sam da se radi o kui duhova. U tome trenutku vie sam eljela bilo
koji broj duhova nego ljude.
Nakon to povratih zrak, uzela sam ponovno svoj koveg i prola kroz vrata
pokraj uvenog prozora. Naumila sam viknuti, no ipak odluila sam da neu.
Nisam imala glasa. Stajala sam u toj ogromnoj prostoriji nasuprot velikog sata
ukraena bronanim orlom. Nalazio se ondje i iroki ormar za posude, veliki
kamin, ogromni stolci, veliki dugaki stol te dva velika platna s golim enama.
Na ulazu nalazile su se kukice na zidu, a o jednu bijae objeen eir i kaput.
Hitlerovi, otkrila sam kasnije. I dalje ondje nije bilo nikoga. Osjeala sam se
kao da u zaplakati, ili jednostavno pobjei.
S drugog kraja sobe pojavio se ovjek. Bio je jako nizak i nosio je crne hlae,
bijelu koulju, crnu kravatu te dvorednu sivu vojnu surku. Bila je to jednostavna
surka bez zlatnih gajtana kakve su nosili stariji lanovi partije ili vojni oficiri.
Na njoj su bili samo srebrni gumbi i zlatni stranaki bed s lijeve strane,
svastika oko ruke i eljezni kri s crnim ranjenikim uresom. Kad me vidio
nasmijao se je, veoma blago, i pitao: "to je, dijete? Izgubili ste se? Traite li
nekoga?"
Edith je gurnula aj. Neoekivano je uivala, no kad je progutala njezin tanki
vrat podsjeti je na njegovo neprivlano pomicanje. Ne, nije se zato trebalo
poaliti Hansu - vrijeme za to odavno je prolo - no otkako se prilikom jedne
sveane veere vidjela u ogledalu kad guta, postala je svjesna neobinih pokreta
jednjaka, injenice koja se sad inila samo njezinom.
"Sjea se kako u Bibliji", nastavila je, "uskrsli Isus u vrtu govori Mariji, a ona
ga ne prepoznaje dok joj ne kae njezino ime? Rekao je: 'Marijo', i ona je
odmah znala o kome je rije. Tako je za mene bilo s Fuhrerom. Nezgodna
usporedba, znam, i bilo je zbilja nevjerojatno da nisam odmah prepoznala
najslavnije lice u Njemakoj, u Europi, svijetu. Kao to zna, on nije bio od onih
slavnih ljudi koji drukije izgledaju na filmovima i fotografijama nego kad ih
ovjek sretne uivo. Na filmovima vidimo kakav je bio. Osim da je njegovo
prisno ponaanje, njegovo ponaanje u svakodnevnom ivotu, bilo veoma
drukije od onoga u javnosti, kad bi drao govore i bombastino vikao. Taj
blagi glas, ta usredotoenost na vas i ta formalna galantnost, bez obzira koliko ti
to smatrao izvjetaenim, sve je to urodilo slinom reakcijom. I ba je ta,
njegova nepoznata strana, za mene bila odluujua da ga prepoznam. Neobino.
Nikad to nisam shvatila."
"Ta rije u vrtu - Marijo - ta jednostavna rije, kad god je proitam, ima mo da
me rasplae", ree Hans.
"A koliko esto ita Bibliju, Hans?"
"Otprilike jednom u dvadeset i sedam godina."
"Naravno, bilo mi je strano neugodno kad sam shvatila i nisam znala to rei.
Zapravo, mislim da sam krenula rei Fraulein Braun kad je u tome asu ula
Eva i spasila me. I to je bilo neobino, jer ona nije bila ena koja bi normalno
ulazila ili izlazila iz prostorija. Bila je mnogo diskretnija, premda ne i skromna.
KIKA
eljela je ugoditi, openito mukarcima, Fuhreru uvijek - a inila je to
osjeajui to ljudi ele postajui onda takva, ne izazivajui ih i ne nameui se,
nego bi bila veoma ljubazna i to prije svega svojom brinou. Paljivost je
najzavodljivija kvaliteta, ne misli li i ti tako? Toliko je laskava."
"Meni nije bila privlana", rekao je. "Dobro, bila je lijepa, istina, i dobro se
odijevala, brinula se o sebi, ali nikad me nije privlaila. Bila je glupa. Uvijek su
me privlaile inteligentne ene."
Edith je trenutak utjela da vidi hoe li njezina zadnja izjava izazvati u njemu
neko samopropitkivanje, ali nije. "Ako je Eva i bila glupa, onda je to bila samo
na najmanje vanom podruju, onom kole", nastavila je. "Bila je pronicava i
odluna. Znala je kad treba i ne treba govoriti. Pogotovo ovo drugo. Ona je bila
jedina ena koja je dobila i zadrala Hitlerovu ljubav, osim moda Geli, njezine
sestrine koja se ubila. I Eva je svih tih godina imala konkurenciju, no uvijek bi
je otpilila. Mora da je bila ljubomorna, no nikad to nije pokazivala i ne
pokazivanje raalo je plodom. Prijaznost je raala plodom. Ali naravno da nije
bila prijazna samo prema njemu.
"Naravno da nije."
Ona je namjeravala nastaviti, no iznenadio ju je. "Moemo li proetati tvojim
vrtom prije nego se smrai."

ETIRI

Gotovo da se smrailo kad su za njega pronaene izme Wellington. Nije se
radilo o starim Williamovim izmama - davno je umro - nego onima to bi ih
koristio Michael kad bi navratio. Na stranji travnjak izvela ga je kroz praonicu
posuda. Kia je prestala, a brzi mrani oblaci su se lomili po rubovima
pokazujui sivoplavo nebo na zapadnome horizontu. Puhao je uporan povjetarac
a travnjak - koji je ve trebao biti pokoen - bio je pun vode. Stoka onkraj ivice
podigla je glave prema dvoje ljudi koji su se polako kretali, a onda se vrate
svojoj travi.
Hans se osvrnuo natrag prema kui. "Neobinog je oblika. Zato je tako
izgraena?"
"Samo je jedna treina ostala. Ostatak smo bili prisiljeni sruiti nakon rata.
Imala je plesnu salu i veliku kuhinju, to je skroz istru-nulo, a nismo imali
novca za popravak. Nismo sebi mogli priutiti da je namjestimo ni da
odravamo istou ni da nita ne diramo. Oito ju je zahvatilo truljenje, koje je
pogorala bespilotna letjelica V-l, jedno od prvih oruja iznenaenja. Sjea se
da je on priao o njima?"
"Sve njegove nade bazirale su se na tome?"
"Pala je blizu, u ibik, i ljudi kau da je eksplozija bila takva da je odnijela krov
- vlaga je sve unitila." "Je li tko poginuo?" "Nije."
"To je bila srea."
KIKA
"Ovdje su gotovo svi imali sree, sree to su ovdje." "Pa imali smo je i mi, u
usporedbi s onim to se dogodilo mnogima."
Nije bilo neugodno s njim etati. Nije zahtijevao panju nego se zainteresirao za
ono to je oko njega ne samo za kuu, nego i park, oronule tale, stari
golubinjak, bukvu ljubiasta lia. Pao je pravi mrak kad su se vratili, vjetar je
oslabio i ponovno padala je kia svojim krupnim prodornim kapima. Usprkos
kii, on je Micha-elove izme Wellington skinuo vani pod svjetlom to je
dolazilo iz praonice posua. Teko je disao.
"Pokisnut e", rekla je. "Doi unutra."
"Evo, gotov sam. Sad mi za sve treba vie vremena. Vjetar mi je pogorao
astmu. Ili anginu. Nikad se ne mogu sjetiti to imam. Oboje mi oduzima dah."
"Stavit e sako pokraj tednjaka. Skroz je mokar."
Spominjanje tednjaka podsjeti je na veeru. Shvatila je kako sad
podrazumijeva da e ostati, no nije nita govorila.
On se smijeio dok je skidao sako. "Skroz je mokar. Postala si vea Engleskinja
od pravih Engleskinja."
"Katkad i sama mislim da sam u tome bolja nego one. Ja to vidim, one ne."
Pridravao se za zid praonice posua dok je obuvao cipele. "Ovo je valjda prvi
put da smo zajedno etali, Edith."

Nije bilo tako, ali preutjela je. Jednom su zajedno etali u Berg-hofu kad je on
ondje kratko bio kao Fuhrerov uvar. Onda su se bili ponovno susreli, po prvi
put nakon kole. Veoma ju je zbunio, kao da su bili prisniji prijatelji nego to su
u stvari bili. Godilo joj je to, jer osjeala se usamljeno, stalno nelagodno,
nesigurna u sebe i svoje dunosti i svaka je poveznica s domom bila dragocjena.
Okupirao je njezinu panju, kad bi vrijeme i mogunosti doputale, i to joj je
onda neto znailo, moda i vie nego je trebalo. Dan nakon to su prepoznali
jedno drugo, otili su zajedno u etnju pjeakom stazom do ajne kuice. Onda
su etali i Berlinom, u vladinu vrtu kad se bombardiranje prorijedilo.
Ali etnje kojih se najbolje sjeala nisu bile one s Hansom, ve sjajne planinske
etnje u Berghofu, uzbudljive i zabavne, bez obzira radilo se o magli, snijegu ili
zasljepljujuem suncu. Rije je bila o etnjama s Evom i njezinom sestrom,
Gretl, obino kad bi Eva uvjerila Fuhrera da proeta sa svojim gostima - uvijek
je u Berghofu bilo gostiju - tom kratkom stazom do ajne kuice na
poslijepodnevni aj. Ondje, nakon to bi neko vrijem priao, uvijek bi zaspao.
Za razliku od etnji s Evom, te etnje s Hitlerom inile su se spore i dosadno
duge. Nije volio etati i iao bi samo, mislila je Edith, jer to bio je nain da bez
rtvovanja iega ugodi Evi. Njegovo nono bdijenje znailo je da su kasna
poslijepodneva za njega bila mrtvo vrijeme; kasno je ustajao, ruao, onda
obavljao uobiajene poslove kojim su ga neprestano opskrbljivali tajnice i
pomonici. Najvaniji poslovi dana - sjednice s generalima ili visokim duno-
snicima stranke - poinjali bi u ranu veer i esto bi potrajali nekoliko sati.
Gosti su prije veere bili primorani na razgovor ili, ako su imali sree, na
KIKA
gledanje filma u privatnome kinu dok Hitler ne bi bio spreman. Veera bi
zavrila u sitne sate, a tijekom razgovora koji je slijedio on bi razloio svoje
poglede, pa dopustio Evi neka ga natjera u krevet, dok bi gosti u svojim
stolcima i na kauima izgledali poput leeva. A kaui su bili toliko udaljeni
jedni od drugih u toj velikoj dvorani da ak i kad ovjek nije bio iscrpljen,
odravanje razgovora bilo je poput dodavanja lopte jedan drugome. Za supruge
je bilo jo gore, jer uvijek su bile na raspolaganju, uvijek pod pritiskom. Frau
Bormann, za koju se inilo kako je neprestano trudna, usprkos tome to je
Bormann svoju ljubavnicu doveo u njihov zajedniki dom, bila je kao i uvijek
siva i izmorena, jedva sposobna za govor. Hitler se ponaao, kasnije mislila je
Edith ,kao da je svijet samo njega ekao i nikad se nije obazirao na druge. Ali to
je bila vrsta misli koju je ovjek mogao imati samo u sluaju da ne bude pokraj
njega; njegova nazonost nekako je potiskivala sve razlike, sva pitanja, sve
neovisne misli, sve prirodne osjeaje.
ajanke su bile grozne gotovo kao i kasne noi. Prvo sve one pripreme - bi li
uzeo eir, ili tamne sunane naoale, hoe li kiiti, je li previe vrue ili hladno,
koji posao jo mora obaviti? Sve to nije nita znailo, shvatila je kasnije Edith;
jednostavno je bila rije o nainu privlaenja panje na sebe i pokazivanja da
veliki ovjek moe biti udomaen i obian. Vjerojatno je takoer mislio kako je
etnja nakon ruka u planinsku ajnu kuicu neponovljivih pogleda stvar koju
openito ine bogati i drutveno nadmoni ljudi. Gotovo su svi vodei ljudi
partije tako mislili, jer veina ih je bila skromna ili neugledna porijekla, a
Fuhrer vie od ikoga. Bilo je neobino koliko su eljeli biti kao oni koje su
izgurali.
I tako bi svi krenuli u etnju, ratrkano mnotvo puzalo bi vijugavom umskom
stazom koju su napravili, odravali i neprestano istili od snijega... da, tko je to
radio? Do sad nikad na to nije pomislila. Bormann, sigurno, jer on je sve
organizirao, ali na terenu vjerojatno ljudi iz SS-a ili straari ili, to je
najvjerojatnije, ete radnika zatvorenika ili radnika robova. Ili bi i psi -
Hitlerov njemaki ovar Blondi i Evini terijeri Negus i Stasi. Hitler je terijere
nazivao ivim etkama. Barem su oni uivali u etnji.
U ajnoj kuici bio bi im posluen aj s keksima. Fuhrer bi se prepustio
keksima, ali Eva je uvijek pazila na svoju vitku liniju i tek je malo grickala da
mu pravi drutvo. Zatim, kad bi svi sjeli u svoje naslonjae, nastavio bi se
razgovor tijekom kojega bi Fuhrer zaspao. U stvari, nije bila rije o razgovoru u
normalnom smislu, jer to je pokraj Fuhrera bilo nemogue. Njegovo je
razumijevanje razgovora bilo takvo da je on morao biti glavni u svakoj temi -
arhitekturi, povijesti, umjetnosti, ulozi ena - a na njegovoj je publici ostalo da
se sloi i sve stavi na znanje. Nikad se nije razgovaralo o partijskim pitanjima,
ili vojnim, o politici, ozbiljnim stvarima. Te su teme bile za naredbe, ne
diskusije i, u svakom sluaju, samo za mukarce.
I onda bi zaspao - jedan je razlog bez sumnje bio taj to nije mogao spavati nou
- a Eva bi, sjedei pokraj njega smiono pokuavala odravati openitu raspravu
KIKA
glasom malo glasnijim od aptanja. To nije izgledalo kao dodavanje lopte jedan
drugome nego kao lagano udaranje balona. Svima to bijae naporno i, kad ju je
bolje upoznala, za vrijeme takvih epizoda Edith ju je alila. Ona je i dalje
priala irom otvorenih oiju te ohrabrujuim osmijehom za svakoga tko bi
balon ponovno gurnuo u zrak. Istina, igrala je ulogu koju je htjela, metresa kue,
Fuhrerova druica, uloga koju se uporno trudila dosei i nikad je ne prestajui
braniti. Istina je takoer da je od svega ostalog sklanjala pogled: zla u kojem je
ivjela i patnji onkraj njezinih vrata koju je jednostavno ignorirala. Ali ona je
svoju partituru svirala i dalje, svirala ju je do kraja. Bila je to pogrena i sebina
uloga, ali izvanredna. Ona odabrala je ulogu i uloga odabrala je nju. Ukoliko je
neto eljela, uvijek se je morala davati, i tako do nevjerojatnih razina, svojom
nepokolebljivom hrabrou i pogrenim naelima, to mnoge ene prirodno ine
nevidljivim cijeloga ivota. Kako bi bilo da je imala djece, katkad se pitala
Edith. No i ovo, kao i sva druga pitanja, pojavilo se mnogo kasnije.
Fuhrer nije bio jedini koji je zaspao tijekom ajanke. Sljedei je mjesear bio
doktor Morel, njegov gojazni i nesposobni osobni lijenik to ga je hranio
tabletama u takvim koliinama da su mogle ubiti konja. Kad je zaspao, oi su
mu se nekako zatvorile odozdo prema gore inei ga u snu odbojnijim ak nego
u budnom stanju. "Ako Englezi imaju tajnoga agenta u Fuhrerovu krugu", znala
je rei Eva, "onda je to doktor Morel. Truje ga tabletama." I hrkao je. Meutim,
Morela je titio Bormann.
Kad bi se Hitler probudio, nastavio bi razgovor kao da je bio nesvjestan svojega
sna. Morel, s druge strane, doista nekoliko sekundi nije imao pojma gdje se
nalazi; sjedio bi trepui i gledajui oko sebe kao da nikoga ne poznaje i nita
ne razumije.
Leeran razgovor odvijao se i tijekom povratka u kuu, osim ukoliko bi Eva
odluila da se nee vratiti, nego e s psima jo malo proetati. Naravno da je o
tome prvo trebalo razgovarati s Hitlerom - hoe li se vrijeme promijeniti, kamo
e ii, mora biti oprezna, ne smije kasniti, i tako dalje. inilo se da mu je bilo
ugodno pokazivati ili dijeliti zabrinutost oko takvih stvari, jer da je doista brinuo
glede njezine etnje, onda bi je jednostavno zabranio. Ako bi Edith imala sree,
Eva bi joj predloila neka joj se pridrui.

esto je s njima bila i njezina sestra Gretl, punana, jednostavna, razgovorljiva,
nesigurna u sebe, podlona Evi i uvijek sretna kad bi se mogla pridruiti.
Hodale bi ustro - Eva bijae sportaica po prirodi i uvijek je odravala formu -
a psi bi ispred njih trali meu jelama. Bilo je manje zamarajue hodati ustro
nego se polako vui Hitlerovim korakom i sasvim je oito kako olakanje u srcu
ne treba spominjati. Premda njegova nazonost nikad nije mogla potisnuti
planinski ambijent, bijele vrhunce i plava jezera, proarano zelenilo trave i
drvea, u Hitlerovoj je odsutnosti bio mnogo ivopisniji. Razgovarale bi o
svemu i svaemu Edith se sad nije mogla prisjetiti nijedne teme, no onda sve
se inilo uzbudljivim i Gretl bi onda prva ostajala bez zraka. Ako bi se Edith
KIKA
eljela prisjetiti Eve po onome najboljem, onda su to bile te planinske etnje
koje su joj se urezale u pamenje.
Ponovno je pomislila na onaj dan kad ju je Eva pozdravila dok je ondje stajala,
nijema i zgroena, pred Fuhrerom u velikoj sali. Eva je nosila svijetlozelenu
bluzu, bijelu suknju i bijele cipele. Bila je svjea, lijepa i nasmijana. Presvlaila
se etiri ili pet puta na dan, otkrit e Edith.
"Mene trai", rekla je Eva Fuhreru, "a ja naalost nisam znala da je ovdje."
Pruila je ruku. "Oh, jadnice, proli ste sav ovaj put, a nema nikoga da vas
pozdravi. Sigurno ste gladni i iscrpljeni. Ostavite svoj koveg i doite sa mnom.
To nije nain da zaponete novi ivot."
I tako je Edith dobila posao, ak i bez pitanja eli li ga i bez pravih spoznaja
kakav e biti.

PET

"Moda si u pravu, moda je to bila naa prva etnja", rekla je kad je Hansov
sako stavila pokraj tednjaka. Nije ga htjela podsjeati na ranije etnje. Mogao
bi pomisliti da dijeli njegovu sklonost uspomenama.
"Nitko od nas nije mogao zamisliti etnju na takvome mjestu kad smo se
pokuali izvui iz Berlina", rekao je. "U ono vrijeme ak nismo mogli znati
hoemo li biti ivi sat kasnije, kamoli sve ove godine."
"Jedan sat nakon ega, Hans?" imala ga je potrebu zapitati. Umjesto toga rekla
je: "Hoe li ostati na veeri?"
On podigne svoje ekinjave obrve i nabora elo. Evo ga ponovno, prisjetila se te
njegove karakteristike, premda mu obrve onda nisu bile tako guste. Bilo je to
poput bljeska obiteljske slinosti u brata. "Radi li se o pozivu, Edith, onda ga s
radou prihvaam."
"Bit e veoma jednostavna. Pastirska pita koju je spremila gospoda Hoath. Ja u
je staviti u penicu da se zagrije."
"Siguran sam da e biti izvrsna. Nikad nisam jeo pastirsku pitu.
Osjetila je napadaj krivnje to nije pripremila vie da iskae gostoljubivost.
"Hans, rije je pastirskoj piti i to pastirskoj piti gospode Hoath. Okusit e
najbolje."

Vratili su se u dnevnu sobu gdje je on pio viski, a ona liker. Dodao je drva na
vatru dok je ona toila pie.
"Trebao sam ti donijeti poklon, barem bocu neega", rekao je. "Nisi mogao
znati da e ostati na veeri." "To nije vano, ili ne bi trebalo biti."
Povukla je zastor oslukujui pada li kia, no nita nije ula. Voljela je mnoge
zvukove kie: s prozora, s krovova, lia. Sluajui ih bez misli osjeala bi se
toplo i sigurno. U poruenoj tvornici gdje je upoznala Williama bila je
zakljuana - isprva zakljuana, a kasnije je to jednostavno bio smjetaj - u
hangaru sa eljeznim krovom. Nou je bilo hladno, usprkos ljetnim danima, ali
KIKA
imala je pravi krevet s pravim pokrivaem i, na njezinu veliku radost, s
plahtama. I to je bilo njezino, samo njezino. Prvi put u nekoliko mjeseci imala je
svoju sobu, makar se radilo i o zatvoru sa reetkama na prozorima, propalom,
neravnom betonskom podu i bravama na vratima. Nekoliko noi kia je snano
lupala po krovu i ona se, takoer prvi put u nekoliko mjeseci, osjeti sigurnom.
Bilo je mnogo stvari zbog kojih valjalo je biti zabrinut, naravno, no osjeati se
sigurno bilo je nevjerojatno. Sve ostale stvari taj je osjeaj inio
podnoljivijima.
Ona i Hans sa svojim piima sjeli su gdje i prije, ona na kauu pokraj vatre, on
nasuprot u naslonjau. "Usprkos svemu, trebao sam neto donijeti", nastavio je.
"ao mi je to nisam. Ako sad ima smisla aliti. Misli li da ikad ima?"
"Moda, ukoliko bih se ja osjeala oaloeno zato to nisi nita donio, a nisam,
a onda me ti utjei svojim izraavanjem aljenja, za to sad nema potrebe -
moda bi u tom sluaju bilo korisno izraziti ga, imalo to ili ne kakvo znaenje.
Tu bi se mogao pronai smisao."
"Ali to ovjek ini kad mu je zbog neega ao? Izraava svoju tugu glede
onoga to je napravio. Meutim, moe li ovjek zbilja aliti za neim to je
uinio od srca, vjerujui onda da bilo je ispravno? Ili ak ako napravi neto iz
srca osjeajui da je pogreno? ovjek moe poaliti to nije imalo uinka ili su
se dogodile posljedice koje nije predvidio, ili je jednostavno kasnije za njih
saznao, ali to nije pravo aljenje. Pravo aljenje, koje svakako mora ukljuivati
kajanje, jest prosudba sadanjeg ovjeka u odnosu na onoga prologa. No taj
proli - koji je inio stvari - napravio bi ih ponovno u istim okolnostima.
Sadanji je sposoban aliti, jer sad vie toga vidi ili vidi drukije. Sadanjost,
koju ovjek mijenja, drukija je, pa zato i aljenje koje izraava ne moe biti
cjelovito, budui da onaj koji ali nije vie onaj koji je djelovao. Ili, on je taj
koji je djelovao, plus onaj koji sad opaa."
Popio je jo viskija i naslonio glavu gledajui u strop. inilo se da uiva. Je li
razlog da je ponovno potrai nakon svih tih godina bio preputanje svojim
uicima dranja govora i poduavanja? Je li isto inio sa svima ostalima koje je
naao? Ako je to bio sluaj samo s njom, je li to onda bio samo uvod u cjelovitu
ispovijed i ispriku; ili puko izvoenje samoopravdanja?
Ponovno ju je pogledao. "Pogledajmo sad tog ovjeka kojega smo svi mi zvali
Fuhrer, i nikad nikako drukije. Da je preivio ili da se vrati od mrtvih pa kae:
'Ja, Adolf Hitler, duboko i iskreno alim za sve to sam uinio i svu patnju koju
sam prouzroio', bismo li mu vjerovali. Ne. Djelomino stoga to bismo rekli
kako je sebe uvjerio da je aljenje pogodan stav, ba kao to je dotad sebe
uvjeravao da je proirenje osvajanjima i genocidom ispravan postupak. Imao je
beskrajnu sposobnost da se samozavarava, rekli bismo mi, vjerujui da je ono
to je rekao, kad je rekao, istina koja se njemu inila samorazumljivom, jer je on
bio taj koji ju izgovorio.
Ali to nije jedini razlog zato mu ne bismo vjerovali. Mi bismo i osjeali, bez
obzira koliko on bio iskren, da se nijedno ljudsko bie ne moe pokajati za
KIKA
tolike patnje koje je namjerno prouzroilo. Izjava: 'Za sve sam ja kriv, ao mi
je', bila bi komina, smijeno nedovoljna. Openiti koncept aljenja slama se
kad ga pokuamo primijeniti na nekoga tko je skovao takvu namjernu i
glomaznu pogreku. Kranska doktrina pokajanja - ispovijed, pokora, pomirba,
odrjeenje - moda moe vaiti za tebe i mene. Ali za njega? Kakvu bi pokoru
on dobio, kako bi se on pomirio s Bogom? Tko bi u Boje ime mogao Hitleru
dati odrjeenje grijeha. Samo Bog sam, rekao bi vjernik. Ali mora onda biti
zbilja pravi vjernik da bi prihvatio kako e Bog to zbilja napraviti.
Ne. Hitler koji ali nije i ne moe biti Hitler koji je napravio to to je napravio.
Takav zlotvor, takvog kalibra, ne moe osjeati istinsko aljenje, osim ako se iz
temelja nije toliko promijenio da vie i nije ista osoba. Njegovo srce nije bilo
sposobno za aljenje. Adolf Hitler nije mogao aliti glede onoga to je napravio
Adolf Hitler. Da je mogao, ne bi bio Adolf Hitler."
Njegove su rijei tekle oko nje poput mlake vode - ni dovoljno tople da
isprovociraju, niti toliko hladne da bi je se izbjeglo. to se nje ticalo, sve je to
bilo besmisleno. Meutim, nedovrene igre rijei, ije je zakljuke mogla staviti
na znanje da je htjela, ulazile su i izlazile iz njezine glave. Je li Hitler alio to
se Geli ubila, polusestrina koja je s njim ivjela i zasigurno s njim dijelila
krevet, ili to drugo gdje je on vodio ljubav, a koja se ubila u njegovom
minhenskom stanu s njegovim pitoljem, jer ga je voljela i udjela za njim?
Njegove zadnje rijei uplakanoj djevojci bile su gromke: "Po zadnji put, ne!"
Pobrinuo se da ne bude istrage. No njezinu je sobu ostavio tono kakvom je bila
kad ju je napustila, zakljuanu, i u nju ak ni Eva, njezina nasljednica, nije
imala pristup. Njezin je portret i dalje visio u Berghofu. Naravno da bi rekao da
ali zbog njezine smrti, ali bi li alio to ju je toliko slomio da se ubila, to ju je
istovremeno iskoritavao i odbijao? Jedini test za takvo aljenje iao bi u smjeru
toga je li se on promijenio. Ali promjena za Hitlera - ak i za toga buduega
Hitlera - bila je nemogua, on bi to dokazao. Biti Hitler znailo je snano i kruto
biti svoj.
Gelina nasljednica, mlada kao i ona, takoer je bila esto nemilice
zanemarivana. I ona se je jednom upucala zbog ljubavi i udnje za njim, ali
neuspjeno. Kasnije je reeno da se dogodila nesrea kad je istila njegov
pitolj. Ma da, ba je to bilo ono to je mlada djevojka poput Eve doma radila u
samotnim veerima. Nije izgledalo dobro za astohlepnoga Hitlera da ga
progoni glas ovjeka zbog kojega se ene ubijaju.
Ali Edith nita od toga nije rekla Hansu zadovoljavajui se time da ga ostavi
njegovim uopavanjima u kojima je oito uivao. Uopavanja su bila jedna
stvar, dok su osobni postupci, stvarne izdaje, ono to ovjek uini u jednom
trenutku na tono odreenom mjestu, bili neto sasvim drugo. Ako mu je kroz
pripovijedanje uopavanjem bilo lake doi do vlastite izdaje, to bolje. Ako, u
drugu ruku, to bijae nain da ne doe do nje, da se nastavi skrivati od nje, onda
to gore po njega. Ukoliko to eli doista iznijeti na povrinu, a ne moe to sam
napraviti, ona moe to uiniti za njega jednom reenicom.
KIKA
"Moram otii pobrinuti se za veeru." Polako se dignula jer naslonjai su postali
toliko niski u zadnje vrijeme, a njezina koljena toliko bolna. "Natoi sebi jo
viskija."
Jo uvijek nije bila odluila gdje e jesti. Za kuhinjskim stolom bilo bi najlake i
zbog hrane najpogodnije. Na pladnjevima pokraj vatre u dnevnoj sobi bilo bi
najugodnije. Blagovaonica s dugakim stolom i svijeama, to ga je gospoa
Hoath toliko pobono ulatila i koji se toliko rijetko koristio, dao bi osjeaj
iznimnog dogaaja; ali prostorija e biti hladna i neupotrebljiva, a ona i nije bila
sigurna eli li na taj nain dogaaju dati sveanu notu. Izgledalo bi to i previe
kao ustupak, premda nije mogla tono rei emu. Napokon, bio je savreno
ljubazan, pristojan i poeo joj se sviati, ne na neki posebno ozbiljan nain,
zbog njegove iskrene, premda naporne i krajnje beskorisne potrage za
shvaanjem. Ako je to bilo to.
Nadalje, blagovaonica bi znaila blago, ne previe oigledno razmetanje.
Williamova obiteljska srebrnina u zadnje se vrijeme gotovo uope nije koristila,
ni pladanj Royal Doulton, a stol bio je lijep gregorijanski komad namjetaja.
Pitala bi ga to on eli, ali on bi bez sumnje rekao neka ona odlui.
"Blagovaonica, naravno", rekao je odmah podiui ruke. "Ovaj dogaaj
moramo uiniti velikim koliko god je to mogue, premda nee biti nikoga da
posvjedoi naoj raskonosti. Ponio sam smoking, za sluaj da ovako neto
poeli, ali nisam ga mislio spominjati. Sad mogu. Preodjenut u se, a ti moe
obui svoju najljepu haljinu."
"Bojim se da vie nemam lijepih haljina. Nije ostalo ljepote za ukraavanje."
"Besmislica, Edith, lijepa si kao nekad. Trebam li pojanjavati zato se ne radi o
pukom laskanju? Trebam li ti rei zato je to istina?"
Nasmijeila se je.
"Zato jer si ti i dalje Edith." Podigao je ruku. "Nemoj protestirati kako je to
neminovno, da nema izbora. Ima, biranjem kojim ide kroz ivot, a neki veliki
odabiri zna da e ga promijeniti - da li se udati za njega? Da li imati djece? Da
li ivjeti u Engleskoj? Ali dogaaju se i nebrojeni maleni odabiri koji tvore
strukturu ivota i u kojem postaje ono to jesi, a ti si postala u cijelosti svoja,
Edith. Ja to vidim i osjeam. Svi se nau pred takvim izborima, ali mnogi
odaberu tako, u velikim i malim stvarima, da nikad ne ispune svoje potencijale i
nikad u potpunosti ne postanu to to jesu. Obino je to zbog straha, straha od
izloenosti, straha od neuspjeha, straha od ljudi, straha od samoe, straha od
straha. Strah izluuje ne samo ljubav nego sve, osim sebe.' Napravio je stanku
gledajui svoje smee cipele. 'Vidi, voda ispod mosta, ta metafora za prolost
pogrena je jer mi nismo na mostu. Mi smo u vodi. Mi smo u njoj s njom. Zato
je prolost vana."
"Trebao si biti upnik, Hans."
Nasmijao se trljajui rukom desni obraz. "I ja sam to mislio kad sam bio u
radnom logoru. Izvuem li se odavde, mislio sam, postat u upnik, ivjeti
jednostavno, iskreno, zahvalno, zahvaljujui Bogu i predajui svoj ivot
KIKA
drugima. Povezao sam to sa samoom, a u logoru gdje ovjek nikad nije sam to
je izgledalo snano. Nakon putanja, povratka u Njemaku, im sam uao u
sobu, zatvorio vrata i bio sam, prasnuo sam u pla. Godinama nisam plakao, no
bilo je toliko lijepo biti sam. Da, namjeravao sam postati upnik."
"Vjeruje u Boga?"
"To je bio jedan problem. Postojali su i drugi, moda i ozbiljniji. Zauzetost,
nuda, posao, naklonost domu, odnosi s drugima - sve te stvari potpornji su
uspjehu, ali neprijatelji predanosti. Umijeaju se. Svijet je u uroti protiv
ustrajnog nastojanja. I tako nisam postao upnik i svijet je ostao zakinut za moje
propovijedi."
Po prvi put u mnogo godina poeljela je cigaretu. Ovo se pretvorilo u razgovor
koji je povezivala s mladou, ugaanju samoj sebi, dokolicom, poigravanju s
velikim, irokim temama koje su se inile veoma uzbudljive i vane, sve dok ih
ne bi samlio rvanj svakodnevnog ivota. Tih dana ovjek uvijek je imao
cigaretu. "Neki bi ljudi rekli kako svi ti izbori koje si spomenuo, ti sastavni
dijelovi naih ivota, ba i nisu pravi izbori nego iluzije. Izgleda kao da mi
biramo odreenog supruga ili nain ivota, ali u stvari nae materijalne prilike
ili nae osobnosti odreuju da nuno inimo izbore koje inimo. A inimo ih
zato jer smo to to jesmo. Karakteri koji neto poduzimaju."
Nervozno je protresao glavom prije nego je zavrila. "Ah, argumenti za nunost
ili posebna sudbina su manifestacija straha, nain da se izbjegne individualna
odgovornost. Ako je to istina, aljenje ne bi imalo nikakvoga smisla, jer sve bi
bilo neizbjeno. A ja ipak mislim kako ti vjeruje da pojedinac moe zaaliti
zbog odreenih stvari. Jesam li u pravu, Edith?"
Zaustavila je pogled na njegovim usnama. Moda e sad doi do toga. "Ako ih
ne eli gledati u oi, gledaj ih u usne", William bi joj rekao kad bi se smijali
tome kako su se upoznali. "Tvojemu se ispitivau ini da ga gleda u oi, a tebi
to uope nije teko." Hans je nekad imao senzibilna usta, prisjetila se, punih
usana, no sad bile su tanje i manje izraajne. U ona vremena njegova su
senzibilna usta potkopavala utisak neosobne vojnike gotovosti koju je morao
pokazivati. Bio je tada krajnje nesiguran u sebe, barem manje siguran nego je
elio da se to vidi, a to ga je inilo jo privlanijim.
"Uzmimo Magdu Goebbels", nastavio je. "Je li ono to je uinila bila nunost ili
njezin izbor? I da nam se sad pridrui, bi li za nju imalo ikakvoga smisla da
izrazi aljenje, kao i u sluaju Fuhrera, ili bi imalo?"
Magda Goebbels, visoka, rjeita, povjerljiva, ulazi u veliki salon u Berghofu s
aom u ruci, sama zauzima cijeli kau, stavlja nogu preko noge uz utanje
haljine i svilenih arapa, usmjerava svoju punu panju mukarcu ili, ukoliko bi
ih bilo vie, najstarijem - slika je odmah izazvala neugodu. ak i sad Edith se je
osjetila fiziki odbaenom zbog te grozne slike i ignoriranom od Magde kao i u
stvarnom ivotu. Nije bila rije o tome da je Magda bila direktno neprijateljski
raspoloena prema drugim enama: jednostavno za veinu njih nije imala
vremena. Bila je upravo ono ega se mnoge ene boje i emu se dive: privlana,
KIKA
inteligentna, dralo se intelektualka, glamurozne prolosti, pobjedonosno plodna
sa svoje estero djece. Prie o muevoj estoj i oiglednoj nevjeri nisu joj
nimalo kodile; u stvari, izgledalo je da joj se zato reputacija poveava.
"Poalila bi zbog onoga to je napravila", rekla je Edith napokon. "Ne bi mogla
izbjei aljenje. Postoji li pakao, ona e u njemu provesti vjenost probodena
aljenjem, ali nesposobna da ga izrazi ili poniti. Nijedna ena - nijedna majka -
ne moe napraviti to je ona i ne aliti. Jedna je stvar za Hitlera bilo umorstvo
est milijuna idova koje nije poznavao i ne aliti, ali sasvim druga vjerovati
kako ona, koja je ubila svoje estero malene djece, moe poivati u miru."
"to ako je bila luda?"
"Magda nije bila luda."
"Luda za Hitlerom? Ludo zaljubljena u njega?" "Moda. Ali nije bila luda."
"Prouio sam njezin ivot. Cijelo vrijeme njime protee se opsesija. U mladosti
je bila ludo zaljubljena u cionista Arlosorffa, poela je uiti hebrejski, gotovo se
udala za njega, njegova sestra postala joj je najbolja prijateljica. Onda se je ludo
zaljubila u Guntera Quandta, industrijalca, monog mukarca, i udala se za
njega. Onda je otila jednom, samo jednom, posluati govor mladog
nacional-socijalista Josefa Goebbelsa. Odmah je poludjela za njim te je tako
postala nacist i prestala biti cionist. I onda se udala za njega. Poslije je imala
intenzivne veze s Hankeom i Naumannom, tajnicima koji su se stalno
izmjenjivali u ministarstvu propagande. A cijelo vrijeme bila je fanatina za
Hitlerom, njezina djeca uvijek su mu donosila roendanske poklone, pjevala
mu, zabavljala ga, a onda je na kraju ubila sebe i njih zbog njega, jer je on bio
mrtav.
Njezine prodorne oi, te gladne, zuree oi - morala si ih zapamtiti, Edith i ta
opsesivna energija, ta strast za monim mukarcima i idejama. Je li jedno bilo
simptom drugoga? Prvo cionizam, onda nacizam, od svega na tom svijetu. Da se
nije radilo o nacizmu i Hitleru, o kome bi? Marksizmu i Staljinu? Bilo kojem
monom mukarcu s monim izmom. Da se rodila nekoliko stoljea prije bila bi
Lutherov protestant." Koji god bio uzrok toj strasti za strau -neravnotea,
moda, unutranji vakuum, praznina koju je morala ispuniti - zasluuje
predznak ludila. Psihijatri ne vole tu rije, znam, jer nije konkretna, znai sve i
nita, nije nain da se njome neto opie. Ali znai jednu veliku stvar koju
psihijatri nisu nauili opaziti: znai nesposobnost povezivanja s obinim,
svakodnevnim ivotom, svijetom obinih osjeaja i obina shvaanja, svime
istinskim i jednostavnim. Samo netko za to nesposoban moe povjerovati da e
svijet nestati s Hitlerom. Recimo, bilo je razumljivo strahovati za djecu u
ruskim rukama, moda i razumljivo, premda ne i razumno, strahovati za njih u
svijetu bez nacizma. Ali praktiki svaka druga majka na ovome planetu
prihvatila bi ponudu da joj se djeca spase. Pogotovo da im se ponudi, kao
Magdi, stvarna mogunost da s njima pobjegne. Kempka joj je to ponudio,
Speer joj je to ponudio, ak i sam Fuhrer joj je to ponudio."
KIKA
A ona kuhinjska robinja, pomislila je Eva, prisjeajui se blijede djevojke koja
je radila u kuhinji vlade Reicha. Na samome kraju prila je Magdi, blaga glasa,
mucajui, nervozna. Djevojka koja nije nita imala, ni doma u koji bi se vratila,
budunosti, izgled, osobnost koju bi netko zapazio, ipak je skupila svu svoju
hrabrost da prie arogantnoj Magdi promucavi: "Ako dozvolite, asna damo,
ako dozvolite, vau djecu, ja u ih uzeti, ja u ih izvesti". Ona, Magda i Edith
susrele su se u hodniku u gornjem bunkeru gdje su se bombe i granate jae ule
i gdje su jae potresale zidove i pod. Svjetlo je treperilo, brujanje i smrad od
generatora bio je gori, zrak zaguljiviji.
Magda je oklijevala manje od sekunde, kruta lica i stisnutih usnica. Onda je
otila bez odgovora, kao da joj je bilo nezamislivo da se upusti u razgovor s
nekim toliko beznaajnim ili ak staviti na znanje da je takva osoba neto rekla.
Rei dobroduno - za Edith nije bilo lako da bude dobroduna prema Magdi -
moda nije bila u stanju govoriti. Djevojino konano nesigurno: "Molim vas,
asna damo", bilo je upueno u njezina arogantna lea. Djevojka je gotovo bila
sva u suzama, a Edith se borila da suspregne svoje. Gledale su jedna drugu u
preutnom razumijevanju s leima na hladnim, prljavim, sivim zidovima
hodnika. Mravo lice djevojke bilo je rastrgano oajem, njezina isturena donja
usna drhtala je, njezine izbuljene oi bijahu mokre i tune. Nisu to bila njezina
djeca, nisu imala nita s njom, moda i nikad nije s njima razgovarala, samo je
ula njihov smijeh ili ih vidjela kako ih vode u povorci niz hodnik. I sama bes-
pomona, ponudila se je. Edith nije se mogla sjetiti kako su se rastale i nikad je
poslije nije vidjela. Tko zna to se s njom dogodilo? Pri pomisli na nju jo
uvijek bi zaplakala.
Natoila si je jo likera. "Magda nije bila luda."
"Jesi li je vidjela poslije?"
"ivu ili mrtvu?"
"Oboje."
Ponovno su je njegova pitanja podsjetila na ispitivanje. "to se dogodilo s
Goebbelsom?" pitao je William. "Ubio se zajedno sa svojom suprugom."
"Kako?"
"Ustrijelio se. Vjerojatno je i nju, osim ako se nije otrovala. Ili su ih straari
oboje ubili. Kako god bilo, mrtvi su." "Jeste li vidjeli njezino tijelo?"
"Jesam, u dvoritu, ne mnogo dalje od Hitlera i Eve. Mogla sam ih vidjeti sa
zavretka bunkerskih stuba. Gorjeli su." "Moglo ih se prepoznati?" "Da, nisu
bili previe ogorjeli?" "U koje je doba to bilo?"
"Ubili su se nakon Hitlera i Eve kasno poslijepodne ili rano ujutro."
"Jesu li imali djece?"
"estero, pet djevojica i djeaka, od pet do trinaest godina."
"to se s njima dogodilo?"
"Njihova ih je majka otrovala, rekla sam vam. Sa Stumpfegge-rom, doktorom."
"Kako?"
KIKA
"Dali su im kalijev cijanid u veernjem piu svi smo imali tablete. Reeno
im je kako e to pomoi da zaspe. Ali Helga, najstarija, shvatila je da se neto
dogaa i mislim da su je prisilili."
"Poznavali ste djecu?"
"Naravno. Igrala sam se s njima, pomogla ih zabavljati. Svake veeri prije
spavanja, Traudl Junge, ostale tajnice i ja. Pjevali smo vieglasno i onog dana
kad je bombardiranje i granatiranje bilo najgore te kad su se ubili Hitler i Eva,
rekla sam vam. Bilo je lijepo pjevati, uivali su. Znali smo da postoje - ba da
postoje - planovi za njih, no nismo mislili da e to biti toliko brzo. Nismo o
tome htjeli razmiljati. Svi su bili u svojim bijelim spavaicama."
Sjetila se koliko je hladno to prenijela svojemu ispitivau. Je li mladost doista
tako beutna, kasnije se zapitala. Moda, po nagonu prirode iznad svega mora
osigurati svoje preivljavanje dok se ne razmnoi i osigura sljedeu generaciju.
Onda, kad ovjek vie nije potreban i postane nevaan, moe si priutiti da
osjea za druge. Onda se razboli i umre.
Ali njezina kontrola nije dokonala ispitivanje. William je to uinio umjesto nje,
nenamjerno. Sjeala se jasno, ak i sad, odloio je svoju penkalu i naslonio se u
svojemu stolcu gledajui je. Zbog sunca na njegovim ramenima pomislila je
koliko dobro izgleda u borbenoj surci i debeloj koulji od kostrijeti. Sunce joj
nije dozvoljavalo da jasno vidi njegovo lice, no ula je njegovo mrmljanje na
engleskom, sebi u bradu: "Svu tu djeicu? Rekli ste svu? Oh, prokletnica. Jeste
li rekli svu?"
Sigurno je izgledala upitno, jer ponovno se nagnuo naprijed, sklopljenih ruku s
laktovima na stolu. "Shakespeare", rekao je potiho, "u Macbethu; Macduffu je
takoer reeno o umorstvu njegove ene i sve djece." Njegov izraz lica, koji je
sad mogla vidjeti, bio je zamiljen. "Svu djeicu, sve njegove male pilie, tako
ih je nazvao. Sve."
Ponavljanje tog sve uinilo je svoje. Kako, ili zato, nije znala. Bez naznaka,
bez upozorenja, preplavile su je suze. Oi su joj zasu-zile, nije mogla govoriti,
snaan jecaj izletio je iz nje i sad je sjedila ispred njega tresui se i plaui. Nije
znala koliko je dugo to trajalo. Ipak u svemu tome bila je svjesna da se on nije
zbunio, i pustio ju je, nije je pokuavao zaustaviti. Napokon je ustao i iz depa
izvadio veoma veliku ukastosmeu maramicu - mogla je biti rije samo o
vojnikoj maramici - koju joj je pruio preko stola prije nego je ponovno sjeo,
kao i prije sklopivi ruke. Dok je dalje plakala, stalno ga je bila svjesna, njegova
izraza lica, njegova tona i njegovih rijei. Kasnije je esto pomiljala kako je to
bio trenutak kad je sve poelo za njih dvoje. Premda je on bio ovjek koji je
mogao izazvati i sudjelovati u velikim osjeajima, bio je, na alost, ovjek koji
o njima nije razgovarao. Maramica je mirisala na nedavno pranje. Bila je za-
hvalna i, kad je obrisala oi, pitala se gdje bi jednu mogla pribaviti za sebe. Kad
se poela ispriavati, zaustavio ju je.
"Morate to osvijestiti kako biste se mogli s time uhvatiti u kotac", rekao je
polako odabravi njezin njemaki kao da prelazi preko potoka po skliskom
KIKA
kamenju. "Kad je Macduff bio prisiljen utjeiti se osvetom, da se suprotstavi
kao ovjek, rekao je: 'Napravit u to; ali takoer moram to osjetiti kao ovjek.'
Zadnjih ste dana bili izloeni kunji i niste imali prilike to osjetiti. Sad kad
imate, trebali biste. Uvijek e to biti u vama, no morate to prihvatiti, pustiti neka
postane dio vae koe, vaeg tkiva, i tada vam nee koditi."
Godinama je mislila da je to uspjeno napravila, ali sad, suoena s Hansom, nije
toliko u to bila sigurna. Bilo bi apsurdno i poniavajue slomiti se sad tu pred
njim kao to se je nekad pred Williamom, ali tako se osjeala kad je o tome
pripovijedala. U stvari, zbog prisjeanja i predoivanja se je tako osjeala, dok
je pripovijedanje moglo, na paradoksalan nain, biti nain da to ne osjea.
"Da", rekla je nakon to je gutnula svoj liker. "Vidjela sam je ivu i mrtvu.
Vidjela sam je neposredno nakon to je napustila djeju sobu i sila stubama -
bili su na gornjem katu, ako se sjea. Izgledala je uasno - iscrpljeno,
rastrgano, okirano, kao da joj je bila iupana utroba, ali jo uvijek bila je iva.
Prola je pokraj mene, drim, ak me i ne vidjevi. Da, ipak su moda za to
ondje bile male anse. Nekad bi to napravila i samoj Evi. Kasnije sam je
ponovno vidjela. Plakala je. A onda sam je vidjela kako za velikim stolom sjedi
s Stumpfeggerom koji joj je pomogao to napraviti. Igrali su pasijans ili tako
neto neto obino i blesavo. Zadnji sam je put vidjela kako se s muem pod
ruku penje u vrt kao da su se maloprije vjenali. Bila je veoma elegantno
odjevena - ona i Eva u tome bile su sline - a na prsima nosila je maleni zlatni
stranaki znak koji joj je dao Hitler. Vidio si kako je to radio dok se tog jutra
opratao s ljudima?"
"Fuhrera tog dana uope nisam vidio. Ulazio sam i izlazio iz bunkera
preuzimajui poruke za glavnu komandu."
"Onda, zna, gegao se okolo, rukovao s ljudima. Rukovao se sa mnom. Ruka
mu je bila veoma mlohava, nepokretna, poput mrtve hladne ribe, ali bila sam
sretna to mu nisam dola blie, jer mu je iz

usta strano smrdjelo. Bilo je beskrajno grozno, vjerojatno zbog sve te
vegetarijanske hrane i tih tisua tableta kojim ga je kljukao ljekar-ski idiot
Morel. Lice mu je bilo bijelo poput krede i veini bi rekao neto malo ili nita.
Meutim, kad je doao do Magde dugo je drao ispruenu ruku, obrazi su mu se
grili, ali nita nije govorio. Onda je odjednom uzeo svoj stranaki znak sa
svojega sivoga sakoa i zakvaio ga na njezin rever. Za to je trebalo vremena, jer
prsti su mu se tresli. Ona je prasnula u pla. Nikad prije nitko nije vidio da
Magda plae. Nisam mislila da moe. Dakle, nosila je znak. Mislim da su ona i
Goebbles sami otili u dvorite, jer moglo se dogoditi da ne bi tko imao odnijeti
njihova tijela. S Hitlerovom smru disciplina je oslabila, sve je bilo rasputenije.
Ljudi su puili, kao to sam ti rekla.
"Nije bila luda, kae? Samo luda za Fuhrerom? I sposobna za aljenje?"
KIKA
"Postoji li pakao, onda je zbunjujue aljenje jedino to je dostatno za nju.
Nema potrebe za bolnom vatrom. Sama savjest e sve napraviti. Nadam se da
postoji i da je ona u njemu."
"A to s Fegeleinom, Edith? Bi li tko trebao aliti Fegeleina, to misli?"
"Moram pogledati veeru", rekla je. "Onda se moramo presvui."

EST

Imala je tri dugake, stare, staromodne haljine i niti jednu nije nosila barem
zadnje tri godine. Vjerojatnije zadnjih pet, pomislila je prisjeajui se nevoljko
nazonosti na zadnjem lovakom plesu. Svojem zadnjem groznom, glasnom,
agresivnom dogaaju s pop glazbom i pijanim mladim ljudima.
U dobrohotnijim trenucima bila je spremna prihvatiti da su mladi uvijek bili isti.
Prisjetila bi se pijanki na kraju u Berlinu, kad se pribliavao Armagedon i
budunost koju nitko nije mogao zamisliti. Jedna je zabava posebice bila u
rimskom stilu, kad se raspala prijanja rimska disciplina obrambenog garnizona
to je dovelo do preputanja seksu, a tome se lovaki ples, nasreu, nije
pribliio. Ali ak i to oajniko preputanje imalo je vie stila nego neotesano
te-turanje i latanje na lovakome balu.
I na jednom i drugom radilo se o uniformama, naravno, ali nacisti - premda
nitko nita dobroga ne bi trebao misliti o nacistima - bili su svjetska klasa kad se
radilo o uniformama. I automobili, svi ti prekrasni crni Mercedesi. Meutim,
ljudi su onda mogli plesati, moda je u tome bila razlika; plesali su po glazbi, ne
samo kad bi svirala, a i onda je glazba imala melodiju i ritam. ovjek bi
mijenjao ples u skladu s glazbom i, povrh svega, plesao je s nekim. Nije
shvaala modernu sklonost za majmunastim previjanjem, kako je to plesanje
osobno nazivala, za koje nije bio potreban partner. U stvari, inili su to sami jer
ta je glasna glazba bila veoma osamljujua.
U svakom je sluaju bilo bolje s nekim plesati, ak i ako ste za ples imali samo
jednu plou, to ju je Eva bila pronala medu fotografijama, i koju je neprestano
putala. "Krvavo crvene rue priat e ti o srei", govorio je pripjev. Da, crvena
je krv tekla ulicama Berlina te noi. Bio je Hitlerov zadnji roendan, deset dana
prije kraja. Britanci i Amerikanci bombardirali su grad neprestano dvadeset i
etiri sata - bio je to roendanski poklon od saveznika. Moda je pokolj na
ulicama u njima jo vie potaknuo da pleu u onome to je ostalo od Fuhrerova
stana u zgradi vlade. U zidovima su bile rupe, bljeskalo se, dio krova bio je
sruen, a eksplozije su potresale zgradu. A oni su ipak plesali kao da je to bio
zadnji ples na svijetu. Razaranje koje je prijetilo da ih proguta, pojaalo je
njihovo preputanje poudi.
Sve je to bilo Evino djelo, njezina ideja, njezina energija i organizacija; ona je
bila ta koja je okupila sve one oficire SS-a, pronala sav onaj ampanjac, ona je
bila ta koja je prekidala ples da ponovno pusti plou. Prekidanje plesa koji je u
njezinu sluaju znaio Fegele-inov zagrljaj. Prizor je u Edith jo uvijek bio
KIKA
ivopisan: visoki, zgodni, mladi oficir - nije li on to znao - drao je Evu svojim
snanim rukama, gledali su jedno drugo dok ju je on polako, veoma polako,
sputao cijelom duinom uz svoje tijelo, prsa uz prsa, meunoje uz meunoje,
snano vezanih pogleda. Dogaalo se to dok je Gretl, njegova ena, Evina
sestra, trudna, usamljena i nesvjesna toga, u Berghofu ekala vijesti.
Fuhrer, dakako, nikad nije plesao. Nije u tome vidio smisao.

Njegova potjera za moi bila je previe ista, gotovo previe estetina da bi
podravao takve lakoumnosti. Nije dobro plesao. ovjek je instinktivno to znao;
moda i jest. Bi li ikad postao Fuhrer da je bio plesa? Je li Mussolini plesao,
Staljin? Nije znala. Napoleon nije, rekao joj je netko.
Hitler nije bio nazoan na zabavi. Ostao je mnogo katova nie u dubokome
bunkeru: siv je, preputen crnim mislima, drhti, reenice mu se raspadaju, rijei
postaju nejasne kad bombe padnu blizu. Nije mogao podnositi to iznad povrine
zemlje u poruenoj zgradi vlade gdje, i kad se nije tresla, praina je padala sa
zidova i stropova. Ali plesai su to primjeivali samo u neugodnim sekundama
koje su Evi trebale, kad bi se brzo sagnula, da ponovno pusti plou. Nosila je
novu haljinu - jo jednu novu haljinu, ak i tad - od srebrnopla-vog brokata.
Podigla se do kuda su joj sezale visoke arape dok ju je Fegelein sputao po
cijeloj duini svojega tijela. Nije za to marila onako pripijena uz njegova
uniformirana ramena pogledi bili su im vezani.
Slika je bila toliko ivopisna da je Edith trebalo nekoliko trenutaka da se povrati
u stvarnost svojoj poznatoj, ali ne vie i dobrodoloj slici u samostojeem
zrcalu u njezinoj spavaoj sobi. Vrata ormara bila su otvorena, a na krevetu
leale su odbaene haljine, no jo uvijek bila je neodluna glede ove koju je
nosila. Dugakih rukava i visokog ovratnika, no barem bila je topla. Takoer je
bila od brokata, crnog s bijelim manetama i kragnom. Izgledala je veoma
staromodno, ak i u njezinim staromodnim oima, gotovo vikto-rijanski. Nije se
mogla prisjetiti zato ju je kupila vjerojatno ba zato. Mora da je onda mislila
kako je moderna, bez obzira kad je to bilo. Nije moglo biti jako davno, moda u
zadnjih deset godina, jer da je bilo ranije, onda bi se sjeala. esto je
zaboravljala stvari, jer nisu se dogodile dosta davno. Haljina joj se sad nije
dopadala, no bila je udobna i topla i vie je skrivala nego otkrivala, i ve ju je
imala na sebi. Nije se htjela gnjaviti s ponovnim presvlaenjem i, uostalom, nije
se pokazivala u javnosti. Dobro to je tog dana ranije oprala kosu. U toj haljini
nita joj nije trebalo oko vrata, ali trebale su naunice.
Iz ladice je izvadila kutiju s nakitom i stala prebirati po njoj ponovno elei da
joj ruke ne izgledaju kao u stare babe. Bogu hvala to je ostatak tijela bio
skriven. Njezin e nakit, ve je davno odluila, naslijediti njezina snaha. Ve joj
je dala nekoliko ljepih stvari no ona, koliko je znala, nikad ih nije nosila.
Vjerojatno su bile prestare da budu moderne, ali opet ne toliko stare da budu
vrijedne. Poput starih ljudi. Veina ljudi umre dok je jo uvijek u dobrom
KIKA
stanju, dovoljno su stari da budu korisni, ali ne i dovoljno stari da ponovno budu
zanimljivi.
Njezini su prsti oklijevali iznad malene naunice s safirom u profinjenom
filigranski dotjeranom zlatu. Bio je napadno plav, izgledalo je da se mie sa
svjetlom, kao da su oi bile u njemu zarobljene. Najprije je pomislila da je ne
moe nositi jer nema para. Davno se izgubio u berlinskom tunelu. Takoer je
pomislila kako je ne moe nositi bila bi to previe oita gesta. Ali Hans,
mukarac, i ne bi primijetio da druga nedostaje. ak i kad bi primijetio, ne bi
shvatio znaenje, osim kad bi mu ona rekla. Ali ako nee sad, kad e? Otada je
nikad nije nosila. Ili e biti nikad ili sad. Uzela ju je iz kutije i paljivo je stavila
u svoje desno uho.


Hans je nosio smoking sa irokom kragnom i nezgrapno za kopanu
leptir-mani. Sigurno je u svojemu automobilu imao odijelo; premda je sve to
bilo pomalo izguvano, on je i sad predstavljao respektabilnoga mukarca.
Odijela uvijek popravljaju mukarce, pomislila je, gotovo kao i uniforma.
Natoio si je jo jedno pie i, dok je stajao pokraj kamina u dnevnoj sobi,
dovrio ureivanje. Izgledao je malo previe zadovoljno sa sobom, skoro kao da
se pravi vaan.
"Kao to rekoh, Edith, jo uvijek si prekrasna", ree prije nego je ona uspjela
otvoriti usta.
"Pozvat u te kao veera bude na stolu."
Nasmijao se. "N;, ali jesi, ne lijepa kao u mladosti, naravno, nego drukije
lijepa. Nemoj pokuavati podvaljivati. Ja mislim tako."
Ostala je iako tu nije htjela. "Nikad nisam bila lijepa, Hans. Moda privlana jer
?ila sam mlada. Mladost je sama po sebi privlana. Ali nisam bik lijepa. Eva je
bila lijepa, ja ne."
"Eva?" Podigao e ruke i namrgodio obrve poput pantomimiara. Mala
fotografovi pomonica iz Munchena? "Kao to sam prije rekao, zgodna da,
dobro odjevena to ti priznajem dok je ona ili partija ili njemaki narod
mogao dozvoliti da se to plaa. Koketna? Dakako. Ali lijepa? Ne. Nedostajale
su joj unutranje kvalitete koje prava enska ljepota uvijek nosi sa sobom, neto
nedostino to ovjeka tjera da ide i ide pokuavajui to dosei, pokuavajui to
posjedovati. Moda se na kraju radi o moralnoj kvaliteti."
"Znai da su sve lijepe ene moralne?"
"Sva ljepota je moralna. Eva nije imala ljepotu i Eva nije bila moralna."
"Nisam znala da si bio takav romantiar, Hans?" "Bio sam, i jesam. U svemu
sam romantian, ponad svega glede prolosti."
"To je razlog to si ovdje?"
Nasmijao se samo pomaknuvi usne. "Moda."
KIKA
Postavila je veeru, upalila svijee u blagovaonici, etiri ih sta-vivi na dugaki
stol. Sjela je na jedan kraj, Hans na drugi. Udaljenost bila je apsurdna, ali
prikladna formalnosti njihova okruja i njihove odjee.
"Nema njemakoga vina?" pitao ju je pogledavi francusko stolno vino koje je
donijela.
"Imamo. Negdje je u Willimaovu podrumu, ali nisam pomislila da ga donesem.
ao mi je."
"Nema veze. Ja u biti vinski konobar pa e boca biti kod mene. Bilo bi
smijeno da stoji izmeu nas na mjestu gdje je ni ti ni ja ne moemo dosegnuti."
Natoio joj je i vratio se na svoj kraj stola.
Podigli su ae. utjeli su.
"Kako se zove ta pita?" pitao je.
"Pastirska."
Paljivo je i polako vakao hranu. Kad bi gutao, njegova izboe-na Adamova
jabuica dizala bi se i sputala savrenom mehanikom preciznou. Ponovno se
zapitala koliko je primjetljivo bilo njezino gutanje.
"Bi li ti rekla", nastavio je, "da je Eva Braun bila moralna ena?"
Slegnula je ramenima. "Ne bih rekla da je bila nita vie moralna ili nemoralna
od drugih ljudi. A to e rei da nije bila presavjesno moralna niti dramatino
nemoralna. Imala je moralni osjeaj i bila je sposobna za moralno razluivanje,
nezavisno od vlastitih elja. Zbile su se jedna ili dvije situacije kad je u osnovi
zbog moralnih razloga poduzela akcije koje su mogle natetiti njezinoj poziciji.
No, inae je zatvarala oi i pokrivala ui na ono to ju je trebalo razbuditi
odabirui guranje u stranu svojega moralnog osjeaja kako bi sauvala ono to
je htjela imati. Bila je sebina, esto plitka, kadikad jednostavno blesava. No
prihvatila je posljedice svojih odluka - itavog niza odluka od tih godina -
hrabro, ak dostojanstveno." "Ti si oito mnogo razmiljala o njoj."
"Jedva do ovoga trenutka. Rijetko mislila sam na nju. Ili na bilo to iz tog
vremena. Odgovorila sam zato jer si me pitao. Na glas razmiljam; ne znam
kakve su mi misli dok ih ne izgovorim."
"Krivi li je?"
"ovjek to mora."
Podigao je obrve. "Protiv volje?"
"S nekim rezervama."
"Kojim?"
"Djeca. Uvijek se je veoma trudila s tuom djecom, igrala se s njima, pamtila je
njihove roendane, vodila ih na izlete, provodila s njima vrijeme koje nisu
njihovi roditelji, ak i kad je bila rije o djeci Martina Bormanna, njezina
najvea neprijatelja i suparnika u privlaenju Hitlerove panje, ovjeka koji bi
je bio ubio da je mogao. Mrzili su se, ali i znali ne poaliti se Fuhreru, jer oboje
su ga poznavali bolje nego itko drugi. Obino bi bila Bormanna uhvatila pod
ruku kad bi ili na veeru u Berghofu, a on bi joj kroz smijeak govorio prljave
stvari znajui da e ih morati progutati i uzvratiti mu osmijeh. I njegove su ruke
KIKA
bile te koje su njezino tijelo nosile uz bunkerske stube, barem jedan dio puta. Ti
to mora znati."
"Nisam bio u bunkeru kad se to dogodilo."
"Zar ti nitko od tvojih svjedoka to nije rekao?"
"Mojih svjedoka?" Nasmijao se. "Jesu, rekli su mi."
"I tebi mora da je Bormann bio odvratan, zar ne? Morao si raditi za njega?"
"On je bio visoko gore, a ja nisko dolje. Razmak izmeu naih pozicija bio je
prevelik da bi ga osobne karakteristike mogle predoiti. Bile su nevane."
"Ipak je Eva njegovu djecu vodila na piknike, na plivanje, pomagala kad je
njegova ena bila zauzeta daljnjim raanjem, a bila je uvijek, i kad je on bio
okupiran sa svojim metresama, a bio je uvijek. Htjela je imati vlastitu djecu,
rekla je, ali Fuhrer o tome nije elio razgovarati. Jednako bilo je s brakom.
Oenjen je za Njemaku, govorio bi. Njegov mu posao ne bi dozvoljavao da se
prema svojoj eni ponaa kako bi to morao oenjeni ovjek. Znao je rei: 'Ne
bih bio dobra glava obitelji. Drao bih sebe neodgovornim da zanem obitelj
znajui da se u dovoljnoj mjeri ne bih mogao posvetiti supruzi. Usto, ne elim
imati djece. Shvatio sam da djeca genijalaca imaju problema u ivotu. Ljudi od
njih oekuju veliinu slavnog pretka i ne oprataju im njihovu prosjenost. Usto,
uglavnom su kreteni?'
Sumnjiavo ju je gledao. "Rekao je to?"
"Tako je govorio", odgovorila je naglaeno.
"U to je vjerovao. Poznavao si ga. Morao si uti to govori o toj temi."
"Na taj nain nije razgovarao s vojnicima. S tajnicama je mogao biti povjerljiv,
pretpostavljam, ali ne i s vojnicima."
"Poenta je u tome da je Eva na svoj nain bila dobra prema djeci, svoj djeci.
Mislim da joj to ide u prilog.
Gutnuo je vina i zavrtio glavom. "Darwinska nunost, prirodni instinkt, udnja i
trajni osjeaj veine ena. Moda daje blagotvorne i moralne rezultate, moe
biti dobro samo po sebi, no u biti djelovala je u skladu s prirodom, kojoj je
namjera ouvanje preivljavanja sljedee generacije. Imati takve osjeaje za
djecu i ponaati se prema njima tako da se ti osjeaji izraze, nije moralni in.
Nije si mogla pomoi."
"Mogla je ne brinuti za njih, za nikoga osim sebe. Mogla je biti okrutna i
ravnoduna."
"Bila je ravnoduna, ravnoduna prema stotinama tisua djece ije je umorstvo
naredio ovjek kojeg je voljela. Ravnodunost je zasigurno najdublja i
najpostojanija okrutnost.
"Ne vjerujem da je znala za sve to, barem ne u detaljima. Nitko od nas nije
znao."
"Bila je u poziciji da zna. Jednostavno nije htjela. Mogla je znati, mogla je
sluati manje selektivno. Nije trebala postavljati previe pitanja. Jednostavno je
zatvorila oi i poklopila se po uima, kao to si rekla."
"Nismo li svi? Nismo li svi sebi doputali da budemo oarani dok je bio iv?"
KIKA
Nekoliko ju je sekundi promatrao prije nego je odgovorio. "U mjeri kojoj smo
to htjeli biti."
Spustila je vilicu. "Pa onda smo svi ratni zloinci? Tada je bilo toliko toga o
njemu u novinama i na televiziji. to smo dalje ili i to je bilo manje
preivjelih, bilo je vie galame. Moda smo svi mi koji smo bili tamo trebali biti
uhieni, jer nismo to sve pokuali zaustaviti na vrijeme. To si mislio?"
Ponovno je napravio pauzu. "Ne podravam taj moderni entuzijazam za
retrospektivno zakonodavstvo. Opasno je i nepoteno."
"ak da je Eva i otvorila oi i otklopila ui, to je mogla napraviti? to razumno
se moglo oekivati da napravi? Uzmimo u obzir da je na poetku veze s njim on
jednostavno bio Herr Hitler, bavarski politiar..."
"Nije li se onda volio nazivati Herr Wolf
7
"
"Ako ti tako veli."
"I nije li ona njega zavela?"
Edih je bila podigla viljuku, ali sad ju je ponovno spustila. "Imala je
sedamnaest godina. Radila je za minhenskoga fotografa Hoffmanna, Hitlerova
prijatelja. Hitler je navratio u radnju kad je ona bila na ljestvama i neto uzimala
s police. Znala je da joj moe zaviriti pod suknju i vidjeti joj noge sve do
bokova. Dopustila mu je to. Vjerojatno joj je laskalo to nekoga moe privui na
toliko lak nain. Nije bila u opasnosti, nije znala tko je on. Nije ona prva mlada
djevojka koja je tako postupila. Onda ju je Hoffmann poslao van da donese
kobasice i pivo pa su zajedno jeli premda, naravno, Hitler nije jeo meso.
Ispripovijedala je smijenu priu kako joj je kutija filmova s visoke police pala
na maku to je bjeala kroz vrata ba kad je momak s kruhom dolazio iz
pekare. Spotaknuo se je o nju i pao naglavce na izloene tronoce, koji su se
zaruili na njega dok se kruh kotrljao po cijeloj radnji. Takoer su razgovarali o
kazalinim predstavama, glazbi i amerikim filmovima. Kasnije, kad joj je
Hoffmann rekao tko je to bio s njima, ona i dalje nije znala o kome je rije. Bio
je to samo jo jedan stariji ovjek s naherenim eirom, malenim brkovima i tri
centimetra irokom kragnom oko vrata, pa je izgledao kao kornjaa koja glavom
proviruje iz svojega oklopa. Meutim, bila je oarana njegovim oima. Bile su
toliko plave i izraajne. A zainteresirala se za njega kad je shvatila da je bio
pomalo poznat. Voljela je poznate." Obrana Eve nije bilo neto to je Edith
inae inila, ak je ni sebi nije branila, ali Hans ju je razdraio.

Osjetila je to kao neugodu, ali nunost, pa ju je njezin nemir uinio jo
upornijom nego u normalnim okolnostima. "Znam sve to jer mi je sama
ispriala. Razgovarala je sa mnom, posebice kad smo bile same a Berghofu.
Nije imala nikog drugog da mu se povjeri i pretpostavljam da nije bila bliska
ak ni sa svojim sestrama. Dakle, nije bila prva ni zadnja djevojka koja voli
slavne ljude. Ako se radi o mani, onda je veoma rairena." "I onda ga je ona
zavela?"
KIKA
"Izlazili su na predstave, katkad i mjuzikle, a katkad su i veerali zajedno.
Hoffmann je bio predani spajatelj srdaca i u svojoj je radnji inio sve da ih
spoji. Ubrzo se zainteresirala za Herr Hitlera, a tome je moda samo jo
pridonijelo protivljenje njezina oca koji je rekao da je rije o luaku i fanatika. S
njim je uvijek razgovarala samo o nevanim stvarima - glazbi i filmu, stvarima
koje je volio, nikad o politici, pa se s njom osjeao ugodno, oputeno. ak i da
je htjela, nije mogla samo tako nasrnuti i zavesti ga. Bila je dovoljno mudra da
ne pokuava jer bi on pobjegao. Uzgred, bilo je drugih ena u njegovu ivotu,
prvenstveno Geli, s kojom je ivio. Ili s kojom je dijelio svoj stan kad je u
pitanju Hitler te stvari nikad nisu bile jasne. A i druge ene - mone, bogate,
zainteresirane za politiku. Voljele su s njim razgovarati o politici, da se osjete
dio nje, ali Eva je osjetila da on to ne voli. Jednostavno je prihvaao njihovu
pomo. Zbilja nije volio ene u politici. elio ih je u kuhinji, da izgledaju kao
austrijske domaice kakvih se sjeao iz djetinjstva. A kasnije se pojavila ona
luda Engleskinja koja je bila zaljubljena u njega, aristokratkinja kojoj je laskao i
iskoritavao je da mu pripovijeda o Churchillovim planovima prije rata. I ona
se, takoer, zbog njega pokuala ubiti. Kao i Eva, sjea se, kad je bio
prezaposlen i ignorirao je, a ona je osjeala da su ljudi oko njega protiv nje.
Neki su bili. Njegov pobonik, Bruckner, nazivao ju je 'mualjiva, glupa krava'.
Ali ona nije bila glupa, samo nije bila naroito obrazovana i nedostajalo joj je
intelektualne znatielje, kao i veini ljudi. Bila je dovoljno pametna da uti, a to
je Hitler sve vie cijenio kako je bivao zaposleniji. Jednom sam ga ula kako
govori, ne meni: 'Ona moj um odvraa od drugih stvari, to za mene katkad
predstavlja odmor.' Odijevala se za njega, u spavaoj sobi inila je sve to je
elio, darivala mu je panju, inila je da mu bude lako biti s njom. A kako su
stvari postajale sve tee, on je to sve vie cijenio. Govorio je kako su Eva i
njegov pas Blondi jedina bia kojima moe u potpunosti vjerovati. Znala je
kako doi do mukarca i kako ga zadrati. Bila je bistra glupaa." "Ipak ga je
izdala."

SEDAM

Edith je oslukivala kiu. Premda se nije ula na prozorima blagovaonice kao na
onima u dnevnom boravku, sad je bila snanija, jednakomjerna i neumorno
buila je u pozadini. "Uporna kia", nazivao bi je William. Za razliku od blage
kie. Imao je rije za svaku vrstu kie. "Ona dobro natapa", dodao bi uvijek.
Jedna svijea na stolu zaprijetila je da e se ugasiti. Ustala je i uzela je, a onda je
okrenula naopako iznad svijenjaka dok vosak nije iscurio, pa je zamijenila.
Svjetlo svijea odgovaralo je drvom obloenoj sobi. Prikrivalo je mnoge
nedostatke i inilo je toplijom nego je bila.
"Znam o emu razmilja, Edith", nastavio je Hans. "Razmilja kako je izdaja
presnana rije da bih je ja koristio."
KIKA
Kad je ponovno sjela, ogrnula je noge svojom dugakom haljinom jer vukao je
propuh. "Ta mi je misao proletjela glavom."
"Ali izdala ga je, zar ne?"
"Ovisi to podrazumijeva pod izdajom", bio bi prirodan odgovor, ali on bi ga
mogao protegnuti na sebe, a ona nije mu htjela dopustiti da se tako lako izvue.
No sasvim poteno mogla ga je to pitati: meutim, to to izdaja znai izdanom
samo moe ii u prilog izdajnikove samoobrane. Ili je moda onda to bilo
neizbjeno, nezaobilazno, neto glede ega nije imao izbora. Ili je moda bila
rije o veoma snanoj reakciji, zbog koje mu je sad ao, jer bio je tada previe
slab, previe umoran i previe bojaljiv da bi joj se odupro. Ona sama dobro je
znala koliko paralizirajui, koliko doslovno psihiki paralizirajui, strah moe
biti. Stajala je u hodniku s dva ruska vojnika i eljela pobjei, vidjela je i priliku
za bijeg, nije paniarila nego je promiljala i zakljuivala, preraunavala svoje
izglede, htjela je od sebe da iskoristi trenutak, ali nije mogla pomaknuti noge.
Nisu bile slabe, nisu drhtale, ak nisu bile ukoene, nego jednostavno nisu
odgovarale na poruke koje im je slala. Nije bila rije o odustajanju, jer sve u
njoj eljelo je bijeg, no jednostavno kao da nisu bile njezine. Moda je tako bilo
i Hansu kad je pokuao ukljuiti svoju moralnu dimenziju; ako je pokuao.
"Ne znam", rekao je, "je li ga stvarno izdala."
"Ostali koji su bili ondje misle da jest. Mi u strai tako smo mislili. Radi se o
injenici koja je svjedoila izdaji, inu, ne misli."
"Ma da?" Je li se to pripremao da bude grub prema sebi, ohrabrujui i nju da
prema njemu bude gruba ne bi li se mogao osjeati manje krivim? E, na to e
morati priekati. "Ovisi o tome koje injenice odabire?"
"Mislim na injenicu njezine veze s Fegeleinom."
"Je li veza injenica?"
"Nesrea, izjava, ubojstvo neijeg djeteta mogu biti injenice, no to ini vezu?
Mnotvo injenica, naravno, i slojevita tumaenja, nakana, elja, simpatija i
openita matovitost. Nije jednostavno rije o seksu, premda je odlazak s nekim
u krevet neporeciva injenica. No to je bio dogaaj, ne veza. ak da se i
ponovilo i pretvorilo u niz dogaaja, nekima bi to izgledalo kao veza, ali za
druge to bi ostao samo niz dogaaja. Veza, naravno, zahtijeva da je obje strane
vide kao takvu, ali ostatak svijeta opet je ne mora vidjeti takvom. Napokon, nije
nuno otii u krevet da bi se imalo vezu, ljubavnu vezu, intelektualnu vezu,
snane emotivne i intelektualne simpatije koje mogu privlaiti dvoje ljudi
koliko nitko drugi, ali to za vanjski svijet ne ini vezu.
Nazivati vezom Evin odnos s Fegeleinom, mladim pjeakim oficirom SS-a,
istovremeno bilo je pretjerivanje i pojednostavljivanje. Prisjetila se je njegova
dolaska u Berghof. Sve su se djevojke toga sjeale, jer odjednom to nije bio
sredovjeni, prekaljeni general s bitkama u glavi i argumentima da ih dobije ili
umiljeni partijski funkcionar koji nije imao vremena za trice i galantnost. Bio
je to visok, zgodan, plavokosi armer to je imao prestinu, ali ne pre-zahtjevnu,
ulogu oficira za vezu izmeu Hitlera i Himmlera, koji je jako rijetko bio ondje.
KIKA
Fegelein tako nije bio zatrpan poslom, ali ni uvijek prisutan, pa nije bilo
vremena da se od njega umore. Odlikovan na ruskom frontu, nadareni jaha i
plesa, miljenik svojega nadreenog Himmlera, s reputacijom hrabroga i
surovoga ovjeka, nasrtljiva humora i spremna osmijeha, mogao je biti kao
stvoren za neudatu enu, ili udatu. Bio je svjestan toga, u tome leao je problem.
Njegovo dobro miljenje o sebi samome bilo je toliko oigledno koliko i
njegova dotjerana crna uniforma. ovjek bi to uo i vidio u njegovom
nediskriminirajuem, povjerljivom ponaanju kako se, pretpostavljajui
prihvaenost, obino i drao.
Posebice je bio takav prema Evi i jadnoj Gretl, njezinoj sestri guski, kako ju je
sam Fegelein isprava nazvao. Ali ne i prema Edith. Isprva ju je muilo, sjetila
se, zato je tome tako. Gledajui sve te ostale ene kako ih je privlaio,
zabrinulo ju je da s njom neto nije u redu. Bio je zgodan, nije poricala, ali nije
joj bio privlaan. Nije bila rije samo o njegovoj samodopadnosti ni nasilnoj
aroganciji, koju je pokazivao prema niem osoblju, niti laskanju nadreenima.
Prije se radilo o utisku nepouzdanosti, pogotovu u tim uskim nemirnim plavim
oima koje bi se umirile jedino kad bi se zaustavile na nekome koga je elio
impresionirati. Bilo je to oito, neprekidno traganje za probitkom. Biste li s
njime razgovarali prilikom drutvenog dogaaja, neprestano bi pogledavao
preko vaega ramena ne bi li pronaao nekoga boljeg. Biste li vi bili ta osoba
gledao bi vas gladnom panjom za koju ne biste mogli povjerovati da je
zasluujete, osim ako ne biste bili poput njega, osim ako ne biste bili Eva Braun.
Osobno, od svih ljudi, Edith ga je smatrala oprekom Hansu, asnom,
povjerljivom Hansu.
Meutim, za bijednu Evu Fegeleinova panja nadola je poput vode osuenoj
biljci. Hitler je ve bio poeo tonuti u preokupiranu, samoivu melankoliju, koja
ga je tijekom njegovih zadnjih dana u potpunosti preuzela. Njegov pogrbljen i
nesiguran hod pogoravao se. Zadah iz usta nije bio toliko izraajan, ali ak i
onda bilo je teko zamisliti njegovu ivahnu mladu metresu da s njim eli voditi
ljubav. No kako je propadao i kako se u njemu svijet ruio, bila mu je sve
odanija. Jednom, kad je stajao u velikoj sali u Berghofu, umanjenoj velikim
satom s bronanim orlom, natjerala ga je da se ispravi.
"Bolje je za tebe da budem pogrbljen", rekao je. "Onda sam nizak kao i ti."
"Ja nisam niska", protestirajui e ona samo napola u ali. "Ja sam visoka 163,
isto koliko je bio visok i Napoleon."
"Napoleon je bio vii. Bio je visok skoro poput mene." "Nije, dokazat u ti to."

Za tren oboje su bili zauzeti traenjem knjige koja e otkriti Napoleonovu
visinu. Eva je poslala Edith neka pretrai Berghof, zanemarujui pisma za koja
je Eva inae inzistirala da se na njih odgovori u roku jednog dana od primanja.
No u Berghofu je bilo malo knjiga, a nijedna koja bi govorila o Napoleonovoj
visini. Projekt je naputen i Hitler je ponovno zapao u sumorne dubine rata,
generala, partije, svijeta sada, svijeta koji e doi i svojeg vlastitog osjeaja
KIKA
propasti. Eva je ostavljena da avrlja, zabavlja, da olakava stvari i ini ih
ugodnim, a sve je to ona inila sranom, pokornom odlunou Hitler nikad
nije za to bio zahvalan. Edith se tome divila to vie koliko je njezin napor
postajao krhkiji.
No kad bi Fegelein stigao, odmah postalo je oito koliko Eva udi za panjom.
Procvjetala bi u njegovoj nazonosti, oi bi joj sjajile, koa postala mlaa i
meka, njezin korak bri, ali i graciozniji, sigurniji. Bila je toliko samosvjesno
koketna s njim koliko i on s njom. Kao i svi drugi, isprva je Edith mislila da se
ne radi o niem drugom nego o obostranom i vragolastom oijukanju.
"On je dobar asnik, to misli?" jednom je Eva pitala Edith kad su se nale
same.
"Svi tako kau. Reichchancellor Himmler ima veoma visoko miljenje o
njemu."
Eva na to nije nita rekla. Poslije Bormanna Himmler je bio jedan od ljudi
vodstva koje je moda najmanje voljela. Poput Bormanna, i on je istraivao
povijest njezine obitelji kad je jednom shvatio koliko je bliska s Fuhrerom.
Presretao je pisma izmeu nje i njezine starije sestre, Ilse, te Ilse i njezina
ljubavnika, talijanskog mornarikog asnika. I on je Evu nazivao 'glupa krava'.
Tek ga je s velikim potekoama uspjela uvjeriti da njezinoj idovskoj
prijateljici, Pearl Sklar, dopusti naputanje Njemake. Nasreu, nije imala vie
prijateljica idovki, jer ih je ve bila odbacila.
Ali nije bila rije o Evinim pitanjima za Fegeleina, ni njihovu smijanju,
njihovim igricama, oitom uivanju u zajednikom drutvu, po emu je Eva
posumnjala da izmeu njih postoji neto vie. Bio je to Evin iznenadni
entuzijazam za ugovaranje veze izmeu njezina oboavatelja i njezine sestre, a
jadna Gretl jednako je tako naglo u Fegeleinovim oima od guske postala
njegova "draga", njegova "ljubav." Oenili su se osam dana nakon zaruka. Eva
je odluila, a Edith organizirala, da svi ljudi iz najmodernijega salona u Berlinu
dou u Berghof zaiti vjenanicu. Fuhrer im je dopustio dolazak u Orlovo
gnijezdo, privatno odmorite koje je bilo vie u planinama od Berghofa. ak je i
prisustvovao vjenanju u salzburkoj katedrali i poslije je na primanju otvorio
ples, premda zbog njega nije ostao. Gretl, osupnutu od sree, predala je Eva, a
ne njezin otac koji se protivio vjenanju. U svojemu govoru Eva je rekla:
"elim da ovaj brak bude prekrasan kao da je moj." Zatim je zaplesala s
mladoenjom.


OSAM

Hans je natoio jo vina nakon to je sveano i polako odetao na drugi kraj
stola, pa se vratio. Nasmijao se kad je sjeo.
"Ne, moda vezu ne bi trebalo opisivati kao injenicu. U jednu ruku, naravno, to
je injenica koja se jest ili nije dogodila, no u drugu, u pravu si: drati je pukom
KIKA
injenicom bilo bi preveliko pojednostavljivanje sloenog odnosa. Da ti
postavim jo jedno pitanje: to ti se glede nje najvie svialo?"
"Njezina velikodunost i hrabrost."
"A to ti se najmanje svialo glede nje?"
"Njezina sebinost i nedostatak moralnih osjeaja."
"ovjek moe biti velikoduan i sebian?"
"Naravno. Jedno moe biti pokazivanje drugog."
Povukao se je za usnu resicu. "Edith, to se dogodilo s tvojom drugom
naunicom?"
"Izgubila sam je", rekla je oprezno. "U hodniku."
"Strgnula sam ih obje", mogla je dodati, "i pruila ih dvojici ruskih vojnika.
"Uzmite ih, uzmite ih", ponavljala sam. "Vrijedne su." No nismo govorili istim
jezikom, ni rijei. Udarili su me po ruci. Tako sam izgubila drugu rinicu."
Ali nita od toga nije rekla. Njezino spominjanje hodnika bila je aluzija, ako je
mario da je shvati, ali naoigled on nije na to bio spreman. Izraz lica bio mu je
ravnoduan.
"Jesu li to naunice koje ti je Eva dala", pitao je.
"Da, dala mi ih je onoga dana kad je umrla. Veinu nakita stavila je u kutiju i
poslala je svojim roditeljima jednim od zadnjih zrakoplova to su poletjeli iz
Berlina. "Neto da imaju za preivjeti", rekla je. Ne znam je li to ikad stiglo do
njih. Kasnije, kad smo bili u hodniku bunkera, ona me pozvala u svoju spavau
sobu, koja bila je povezana s Hitlerovim prostorijama. Njegova je spavaa soba
bila na drugoj strani. Ondje je ve bila Traudl Junge. Eva joj je dala svoj
prekrasni kaput od krzna srebrne lisice. Traudl je bila na rubu plaa, premda ona
i Eva nikad nisu bile previe bliske. Rekla joj je: "Ali poeljet ete ga, morate
ga zadrati." No Eva je inzistirala. "Uvijek sam oko sebe voljela imati lijepo
odjevene dame", rekla je.
A onda se okrenula prema meni, skinula je naunice, zgrabila moju ruku i
stisnula ih u nju govorei: "Ovo je za tebe, draga. uvaj mi ih. Misli na mene
kad e ih nositi. Ako nee, kupi njima svoju slobodu. Veoma su vrijedne.
Dobila sam ih u Italiji."
"Pokuavala sam odbiti, vratiti joj ih, odguravala sam joj ruku, no sklopila mi je
prste. Obje smo plakale. Nisam mogla govoriti. Ona je rekla: 'Imam druge koje
u nositi - kad doe vrijeme. Ali ove ti mora nositi za mene, Edith, nosi ih za
mene.' Ne sjeam se kako je zavrilo. Mislim da je netko doao u sobu."
"Dobila ih je u Italiji?"
Edith se nasmijala. "Zato ti je to vano, Hans? Jesi li ti prikriveni carinik ili
porezni inspektor."
Nasmijeio se. "Rekao sam ti. Imam strast za spoznajom." "Dobila ih je prije
rata, prije nego sam je upoznala. Mnogo sam puta sluala o tome.' Pa ukoliko je
elio istraivati glede crvenih naunica, bila je za to raspoloena. Odgovaralo joj
je da ne bude prisiljena optuivati. Znao je, i znao je da ona zna; njezin otpor
bila je njezina snaga. Optui li ga, bit e spletena s njim; ak da su njezine
KIKA
optube i bile pravedne, znailo bi to da su spleteni zajedno na planu lane
moralne jednakosti, a bila je odluna da mu to ne dopusti.
Zato mu je rekla to je ula o slavnom prijeratnom posjetu Mu-ssoliniju, kad su
trebala etiri posebna vagona da se zadovolji Hitler i njegova svita. Mussolini je
od toga napravio veliku paradu, opernu paradu. Edith je priala kako se Eva
smijala s bljetavim suzama u oima kad se toga prisjeala. Onda bi imitirala
znala je dobro oponaati - pokuaje vodeih nacistikih supruga da se spuste na
koljeno i naklone ispred majunoga kralja Victora Emmanuela. 'Najmanji kralj
kojega znam", rekao bi Hitler kad god bi se spomenuo Victor Emmanuel.
"Zna li kakve su to samo nezgrapne krave kad se sputaju i podiu?" rekla je
Eva. "Takve su bile, te ene, sve u preskupim haljinama oko kojih su tjednima
brinule i koje su sve, bez iznimke, bile grozne. ak se je i Magda tada naklonila.
Nisu imale pojma to odjenuti, to raditi, njihovo nepoznavanje protokola bilo je
potpuno i njihovo je klanjanje bilo toliko, toliko smijeno. Gotovo sam pukla
pokuavajui suzdrati smijeh."
Edith se nasmijala prisjeajui se toga. Budni Hans nasmijao se s njom. "Eva se
znala lijepo pokloniti", nastavila je. "Po prirodi je bila graciozna i, tovie, tome
su je nauili u naoj koli u Miinche-nu, kao i sve nas. Njezin smisao za
odijevanje bijae dobar koliko njihov bijae lo, a ona je usto bila mlada i
privlanija. Premda nije imala slubenu poziciju u Hitlerovoj sviti nije imala
mjesto u hijerarhiji, objanjenje zato se ona tamo nalazi, ena kojoj ak i nije
bilo dozvoljeno da se pojavljuje u javnosti ona je bila u sreditu pozornosti.
ef policije, nevjerojatno elegantan ovjek, vidjela sam ga na fotografijama,
rekao je pri upoznavanju da nikad za Hitlera ne bi rekao da ima toliko dobar
ukus. Eva je voljela Italiju; vratila se s mnogo konih stvari, ukljuujui vreicu
nakita i torbicu od krokodilske koe. Do zore je plesala s talijanskim asnicima.
Sljedee noi, kad je Hitler zatraio da se vrati u dolini sat, rekla je: "Vratit u
se u dolian sat kad ti prestane za ruke drati talijanske madone u Grand
Hotelu."
"Onda se ona s njim mogla drati za ruke."
"Kasnije, kad je poeo rat, 1940. godine, mislim da je otila u Rim i Firencu sa
svojom majkom i Gretl, otkuda se vratila sa est kofera odjee i trideset sedam
pari cipela. Svi su puili, pili i plesali koliko su htjeli. Kad su prolazili
njemakom granicom, slubenici su se suprotstavili njezinu pravu da te stvari
unese u zemlju. Pokuala im je objasniti, no bijahu krajnje neuviavni. Onda je
ona nazvala Hitlera i dala ga glavnome slubeniku. Nikad nije vidjela da se lice
tako naglo promijenilo, rekla je.'
"Gdje su uzeli novac?"
"Slino se dogaalo i u Berlinu. U jednom je duanu pokupova-la sve ensko
donje rublje. Drugi je put odabrala torbicu, a prodava ree kako e biti za nju
preskupa. Toliko se razljutila da je kupila sve to je bilo u izlogu i naredila da
joj se dostavi u sjedite vlade s raunom koji glasi na Fuhrerovu glavnu tajnicu.
Istog je poslijepodneva sve bilo dostavljeno, sa cvijeem."
KIKA
"Znai da je bila ekstravagantna. Je li to takoer bilo pokazivanje njezine
velikodunosti?"

Njegova snana ironija ju je iritirala. "Imala je odreenu svotu za potroiti. Ne
znam koliko. Ne znam da li je ona znala. I da li je znala odakle taj novac - od
Fuhrera, partije, drave, vlade. Drava i vlada bili su, naravno, ista stvar kad su
u pitanju nacionalsocijalisti, ba kao i u komunista koje su mrzili. Partiji je u
ranim danima novac stizao od bogatih pokrovitelja, a kasnije je uziman kao
mito, no veina je jednostavno bila ukradena. Jednako kao i slike u Berghofu, te
zlatnina, srebrnina i posue. Ponovno steeno, govorili su oni, no najee su ga
SS-ovci krali od idovskoga naroda. Eva uope nije imala svoj novac, no imala
je pristup neizrecivom bogatstvu dok god se Fuhrer s tim slagao, a on za to i nije
bio zainteresiran. Bormann je jednom pokuao zaprijeiti joj pristup novcu.
Osim to su bili prirodni neprijatelji, nikad joj nije oprostio pridruivanje
Speeru u nagovaranju Hitlera da Frau Hess ne bude kanjena, nakon to je
njezin mu odletio u Englesku."
"kotsku."
"Sjea se kako su ona i Bormann bili znani kao Fuhrerv ef i metresa? Moda
se i ne sjea?"
"Zaboravlja da ja ba i nisam bio u tvojim uzvienim krugovima. Bio sam
zaduen za strau. Dolazio sam i odlazio. Nismo bili zainteresirani za tu vrstu
traeva."
"Dakle, pred njim uvijek su si morali biti dobri, kao to sam rekla, no u
stvarnosti bila je rije o borbi do smrti. Prije bi umrla nego mu predala bitku.
Kad joj je pokuao zaprijeiti pristup novcu, sve je svoje raune od haljina
poslala k njemu, a onda je Fuhreru rekla kako on koristi partijske fondove da
svojoj metresi kupuje haljine. Fuhrer nije odobravao brane nepodoptine i
zahtijevao je da vidi raune. Bormann mu se nije usudio rei to je Eva
napravila, djelomino zato jer doista kupovao je odjeu za svoju metresu, a
djelomino zato to nije mogao riskirati govorei Fuhreru neto protiv Eve. I
tako je Evin pristup novcu ostao siguran."
"Ali ipak ga je izdala."
"Ovisi o tome kako e definirati izdaju."
"Definirat u je u Judinom smislu."
Hrabre rijei za njega, pomislila je. Moda je doao do onoga glavnog. Bila je
svjesna da govori mnogo bre i slobodnije nego u mnogo prijanjih godina,
vjerojatno jo od njezina davnog ispitivanja kad je sebe ulovila u elji da pria i
pria. No da li je sad to inila stoga jer je, poput Hansa, izbjegavala bit prie? Ili
je dola do nje ona, a ne Hans? Njegova pitanja probudila su joj sjeanja na ono
to se dogodilo u tom hodniku, a to je bilo neto o emu obino nije razmiljala,
premda je uvijek bilo tu negdje u donjoj ladici njezina uma. Moda je toliko
slobodno pripovijedala o svemu ostalom samo da o tome ne bi pripovijedala. Jer
on je bio taj koji je o tome trebao govoriti.
KIKA
Nastavila je priajui kako je Eva nagovorila Hitlera da ne potopi berlinske
tunele to su tada bili dom tisuama izbjeglica i ranjenika. Rekla mu je kako se
Eva urotila s generalom SS-a Bergerom da osujeti Hitlerovu naredbu
pogubljenja 35 000 ratnih zarobljenika ne pristanu li zapadni saveznici na
primirje. Zatvorenici su trebali biti odvedeni u planine sjeverno od Munchena i
smaknuti. Kad je Eva od Bergera saznala da e odbiti zapovijed, uredila je da
Hitler naredbu potpie samo u prisutnosti njih dvoje; nije bilo Bormanna, kao
nijednog drugog savjesnog slubenika, koji bi pratili kako se stvar provodi.
Hitler je jednostavno zaboravio pitati za to kad se rat pribliio kraju. Takoer
mu je ispripovijedala kako je Eva uredila da u Hitlerovu omiljenu pitu od jabuka
bude dodano vino, kako je iz-bijelila svoju napola plavu kosu da bude svjetlija,
pa je onda obojila da bude tamnija, kako ju je jednom, po ondanjoj modi,
zaeljala na vrh tjemena, ali je i brzo vratila u prijanje stanje nakon to je
Hitler rekao: "Izgleda stvarno udno, potpuno si mi drukija. isto si druga
ena."
Bez pauze i ne ekajui da je on upita, opisala je Evin stan u Berghofu. Bio je
do Hitlerova i imala je dnevnu sobu, garderobu, mramornu kupaonicu, koju joj
je darovao Mussolini, i svilene draperije po zidovima spavae sobe. Na jednom
zidu nalazila se slika gole ene, vjerojatno nje, a na zidu nasuprot bila je
Hitlerova fotografija. Hitlerove prostorije, u koje je Eva ula samo jednom, bile
su vee, ali i ne toliko raskone; bila su ondje dva stola, fotelja, radni stol,
pokraj njega polica s knjigama te iroki krevet sa eljeznim okvirom pokriven
smeim pokrivaem s velikim kukastim kriem. Hitler je nosio svileni ogrta
iste boje te pidamu s crnim kukastim kriem na crvenoj pozadini depa.
Jednom, neposredno nakon Gretlina i Fegeleinova vjenanja, zapadni su se
saveznici iskrcali i u Europi, pa su Hitlera probudili s tom vijeu, a on je
neodjeven izaao iz svoje spavae sobe. Eva ga je zaustavila da se ne spusti
stubama govorei mu: "Gle, za najveeg ovjeka svijeta, na toliko vaan dan
njegova ivota, ne bi bilo u redu da ga ljudi vide u pidami."
Napokon je Edith stala. Hans se i dalje smijeio, ali nita nije govorio. Vie nije
ula kiu, ali ula je slabo otkucavanje visokoga sata u hodniku. Vatru u
dnevnoj sobi ponovno e trebati zapaliti. Hansov je tanjur bio prazan, njegova
aa gotovo prazna. Kao to je, zaudo, bila i njezina. Rekao je da e toiti vino,
ali i ona je trebala primijetiti da je zavrio s jelom. Morala mu je jo ponuditi,
no sjedila je nepokretno pod teinom teke inercije. Blago svjetlo svijea bilo je
uspavljujue i vie joj nije bilo ni do nastavka razgovora, niti do vraanja u
sjeanja. Njegov je osmijeh govorio kako on i dalje od nje neto oekuje.
Morala se prisiliti da progovori.
"eli li jo pastirske pite."
"Misli li da su Eva i Fuhrer bili ljubavnici?"
"Naravno." Pitanje ju je iznenadilo. Upitno podigao je svoje e-kinjave obrve
tako da mu se elo naboralo. "Barem sam ja tako uvijek mislila. Ti nisi?"
nastavila je. "Drim da na kraju nisu, uzimajui u obzir okolnosti i njegovu
KIKA
oronulost. Ali ranije, svakako. Napokon, zato su i bili zajedno - koliko godina?
Petnaest, esnaest, ili vie. Stvarno je nevjerojatno da do neke mjere nisu bili
ljubavnici."
Hans je slegnuo ramenima, ustao i objema im natoio vina. "Kad je on u
pitanju, mogue je zamisliti da nisu bili, zar ne? U tom smislu nije mogue
zamisliti, recimo, da je Fegelein ivio s mladom enom i da nije s njom
spavao."
"Nemogue je to zamisliti, istina. No ja i dalje mislim, prije..."
"Moda. Stalno se pojavljuju glasine i prie o njegovoj impotenciji, o njegovoj
sklonosti mazohizmu, poniavanju, i tako dalje. Mogue je to takoer zamisliti
kao abnormalan seksualan odnos."
"Zar doista sve u seksu nije normalno, je li? Pa i da iskljuimo sam seks.
Normalno je to za ljude koji ga zbilja ne ele."
"I on bio je oenjen za Njemaku, kako je uvijek govorio. Njegova misija bila je
njegova mlada. Njegova beskrajna elja za moi mogla je biti kompenzacija za
razoaravajue neuspjean seksualni ivot, a njegov apsolutizam i prodornost
kompenzacija tajne udnje za poniavanjem."
"Moda, mogue, te su teorije uvijek matovite." Otpio je vina.
"Jednako bi se moglo rei suprotno i bilo bi jednako vjerojatno. Mogli su prije
imati savreno normalan seksualan odnos, a kasnije je dolo do pogoranja. To
je normalno. Ima li uostalom kakve veze to je on radio u krevetu? Mnogo je
vanije to ljudi rade van svojih spavaih soba."
"Ali zanimljivo je, zar ne?"
"Jest?
Preko svijea gledali su jedno drugo. Pomislila je da moe osjetiti kako
zagrijani zrak iznad njih blago, izazovno treperi. Ipak izazov se nije nalazio na
povrini teme o kojoj su razgovarali.
"Ovisi o tome to misli o prolosti", rekao je. "Je li vana."
"Vana je toliko da je se pokopa. Pokopa i zaboravi da ovjek moe dalje
ivjeti." Govorila je zakljuujui. "No to se tie mnogo skorije prolosti, pitam
te eli li jo pastirske pite."
Ponovno se je nasmijao. "Hvala ti, Edith, veoma rado. Ja u se pobrinuti za
vatru dok je ti ne donese.

DEVET

U kuhinji je morala kleknuti da izvadi pitu iz donje penice. Zaboljela su je
koljena dok je s naporom ustajala. Uzdahnula je gotovo sve stavivi na njegov
tanjur, a sebi ostavljajui tek za jednu licu kako se ne bi osjeao nelagodno.
Nita ne bi vie voljela nego dati mu pitu i otii na spavanje. Bilo je apsurdno
osjeati da je s njim u nekoj vrsti natjecanja, da postoji neki problem koji
moraju rijeiti. Postojao je problem, naravno, ali nije morao biti rijeen. Bilo je
to davno. Napravio je to je napravio, jednako kao i ona. to je ona rekla ili nije
KIKA
glede toga bila je njezina briga. Ako on eli objasniti svoje stajalite, ona e mu
to dopustiti. Ali nee zahtijevati objanjenje niti mu dati zadovoljstvo da ga ona
potakne. Prolost je prolost i tu se nita ne moe promijeniti. Ostalo su prie.
Kuhinjski je sat pokazivao da je ve prolo devet sati. Kad polazi zadnji vlak iz
Lewesa? Morala bi saznati i rei mu. On bi sigurno shvatio namjeru. Moda je
rezervirao sobu u hotelu Shelley's, osim ako nije bio toliko drzak da je oekivao
tu prenoiti. Nije trebao, jer ona niim nije mu nagovijestila da moe, no moda
e sad to morati. Doista je neto prije trebala rei. Barem se gospoa Hoath
pobrinula za veliku slobodnu sobu.
Kad se vratila u blagovaonicu, on nije bio tamo, pa je ostavila tanjure na stolu i
pourila gore na kat provjeriti sobu, koliko su joj koljena doputala.
Vjerovala je, ne ba sasvim, da e najvjerojatnije na glas uskli-knuti kad je vidi.
Gospoda Hoath bila je izvanredna: ne samo da je krevet bio uredan i svje, s
preklopljenim pokrivaem, nego su i zavjese bile navuene, gorjela je nona
lampica kao i vatra u kaminu. Njezina pametna pretpostavka bila je
nevjerojatna, gotovo nezgodna.
On je bio u blagovaonici kad se ona vratila paljivo je prouavao slabo
osvijetljeni Williamov portret u njegovom odijelu od tvida. "Je li tvoj suprug
bio dobar ovjek?"
"Da, bio je veoma dolian ovjek. Dobar. astan ovjek." Zvualo je
ravnoduno. "To znai veoma dobar", dodala je na lo nain.
Kimnuo je. "I dobar otac?"
"Jako dobar. elio je imati jo djece kako bi mogao biti jo bolji."
"Ali ti..."
"Nije bilo mogue."
Sjeo je i primio au ne podiui je. "Ah. Mi nismo imali djece. Nikad ih nisam
elio. To ne znai kako ih ne bih volio da smo ih imali. Mislim da je tako s
mnogim ljudima. Mnogima, svakako." Popio je. "Sigurno se sjea Frau von
Exner, kuharice u Berghofu? One koja je Fiihreru kuhala najbolja
vegetarijanska jela to ih je ikad probao, ista ona koja je kuhala kosti u njegovoj
povrtnoj juhi, a da on to nije znao. Njezina smrt bila je veoma udna."
"Otkuda ti zna za kosti, Hans? To je bila jedna od njezinih tajni?"
"Razgovarao sam sa svima s kojima sam mogao, rekao sam ti.

Traudl Junge priala mi je o njoj. Frau von Exner bila je veoma ljupka dama,
nije li? Uvijek nasmijeena s onim svojim psima. I privlana, takoer. ovjeka
je tjerala na smijeh. I znala se je prepirati s Hitlerom. Izgledalo je da ga se ne
boji. Moda se zato prema njoj dobro ponaao."
"Veoma sam je voljela. Svi mi. Od nje sam nauila kuhati, vie ak i od vlastite
majke."
"Nije li se skandalozno s njom postupalo?"
Edith se iznenadila. "Pa dobro se postupalo, iznimno dobro."
KIKA
"Tono. Ali ovo sam mislio. Pria kae, ako je se dobro sjeam, da je Bormann
prekapao po njezinoj prolosti ne bi li utvrdio njezinu rasnu istou. Pokazalo se
kako je jedna od njezinih baka bila nahoe, pa se istoa nije mogla utvrditi i
ostala je sumnja kako u njoj ima i druge krvi, idovske krvi. Zato je morala
otii. Hitler ju je pozvao da joj to sam kae, a to bio je neobian kompliment.
Rekao joj je da e dobiti neto novca i da e njezin otac biti siguran na svojemu
sveuilinom poslu, a njezina obitelj u svojem bekom stanu. Nitko nee
ispatati zbog te nesretne sumnje glede njezina porijekla. Pojasnio joj je da to
ini s velikim aljenjem, vjerujem da bilo je iskreno, ali morala je shvatiti da on
ne moe stvoriti zakon za njemaki narod, a onda biti vien da ga sam prezire.
Tako je oito rekao. U odreenim je stvarima pokazivao principijelnost,
samoza-tajnost, pravinost, zar ne?
I tako je otila praena dobrim eljama i suzama, osim Bormanna, naravno, jer
se prije uspjeno odupirala njegovim nasrtajima, a to se nijednoj eni ne oprata.
Kasnije je njezina najbolja prijateljica, Traudl, od nje dobila pismo u kojemu je
stajalo da i nije sve ba dobro, da novac nije stigao, da je izvren razgovor s
njezinim ocem i da nije mogao ostati na poslu i da njezin brat moda nee moi
nastaviti studij. Onda je stiglo drugo pismo, ovaj put puno bijesa, jer njezin je
otac izgubio posao, brat je izgubio svaku mogunost da nastavi svoj studij
medicine bili su izbaeni iz stana i poslani u logor. Je li ih Hitler izdao?
Traudl Junge, to joj ide u vjenu zaslugu, toliko je to uzrujalo, jer posumnjala
je na Bormannove prste, da vijesti nije odaslala putem nadlenih kanala,
Bormannovih, naravno, nego je pismo pokazala samome Hitleru. Za to je
trebalo imati hrabrosti, nije li? Fuhrer je proitao pismo i pobjesnio to se
njegove naredbe nisu izvrile te je Frau Junge poslao van i pozvao Bormanna.
Hitlerov gnjev odjekivao je Berghofom. Nisam bio ondje, ali mogu zamisliti
nijemoga i pocrvenjeloga Bormanna. Obitelj Frau von Exner bila je brzo
vraena u svoj stan, brat nastavio je studij medicine, otac mu se vratio na posao
i stigao im je obeani novac. I tako svi su bili sretni, osim jadnoga Martina
Bormanna, no pronaao je on druge rtve da nahrani svoju zlou. Ne shvaa li,
Edith, zato je to skandal?"
Nije joj dao vremena da odgovori nego nastavio je jo energinije. "Prvo je
skandalozno to to nepoznato bakino porijeklo Frau von Exner nema veze s
niim. O tome nema razgovora. Ali ne smije se preutjeti. Mora se o tome
govoriti, jer bismo inae zapali u stanje ignorancije kao da se radi o vremenu
koje je pogodno za odreeno doba godine. Uvijek i svagda treba govoriti o
tome. Drugo, skandalozno je to to su svi bili sretni kad su Frau von Exner i
njezina obitelj bili spaeni iz iste fizike bijede. Nitko nije propitkivao sasvim
pogreno i nepromjenjivo stanje stvari. Nitko nije pitao zato bi takva Hitlerova
intervencija trebala biti smatrana dobrostivom, ak i zadivljujuom, kad je u
stvari bila rije o nepotrebnom zloinu protiv ovjenosti. I konano, nitko nije
uopavao, nitko nije rekao: "Dobro, ako se ovu obitelj moe izbaviti iz logora,
ak i ako su mijeane krvi, zato se onda i druge obitelji ne bi tretirale na isti
KIKA
nain? Zato je njihova sudbina bila nedvojbena? Bila si tamo. ivjela si, disala,
jela s njima. Bila si dio te utnje. to moe na to rei, Edith?"
Njezin umor vie nije bila jednostavna elja za snom. Bila je rije o dubokom
otporu povratku, ponovnom ukljuivanju. Napor odgovaranja bio bi poput
podizanja krajnje tekog popluna; bilo je najbolje ostati nepokretan. Ponovno joj
nije ostavio vremena.
"Razumijem zato ne moe odgovoriti. Bila si jedna od njih, bila si dio toga.
Razmiljala si o tim stvarima, ali nisi se usudila ih rei. To je sasvim
razumljivo. Napokon, imala si pred sobom primjer Henriette von Scirach,
privilegirane goe kue, ker fotografa Hoffmana i ene bekoga
gradonaelnika. Zato je bila iva i zato je jedne veeri preivjela protest Hitleru
zbog odnosa prema idovima. Vidjela je kako idovske obitelji u Nizozemskoj
utovaruju na vlakove i zapitala se zato. Postavila je pitanje Hitleru je li svjestan
groznog naina na koji se postupa sa idovima. Sasvim prirodno pitanje, ali
posve glupo. Reakcija? Vjerojatno si te veeri bila tamo, Edith, pa si mogla to
vidjeti i osjetiti. Jesi li bila ondje?"
Kimnula je.
"Onda zna da je reakcija bila utnja, apsolutna utnja, hladna utnja, zla utnja,
izostanak bilo kakva znaka, priznanja, openja, svega. Henrietta i njezin
obrukani mu otili su i vratili se u Be, nikad vie ne posjetivi Berghof, gdje
vie nisu bili spominjani. Imala je sree to je preivjela. I nikad nita ne bijae
reeno, apsolutno nita. Dobro, ja ne kaem da bih uinio neto drugo. Shvaam
zato ljudi, nakon slinih ispada, mogu se prestraiti postavljati takva pitanja.
Takav je strah prirodan, razuman, opravdan.
Ako je i bila rije o strahu. Jer opravdano je ako se strah i nije previe u to
uvukao. A ako razlog lei u tome to ljudima jednostavno nije palo na pamet
postavljati takva pitanja? to ako su samo maglovito, polusvjesno mislili da
postoji neto za pitati? to ako je bilo onako kako si ti pripisala samo Evi,
potpuno zakazivanje moralnih predodbi. Ili moralne elje da ih se predoi. Jer
Eva se tako ponaala, zar ne, usprkos iznimke koju si joj pripisala? A to je s
vama ostalima, nama? Bili smo neto bolji?"
Edith se borila da pitanja odvoji od ispitivaa. Ono prije imalo je smisla, drugo
nije. Koje je pravo imao da je ispituje, a napravio je ono to je napravio? Bila je
istina da on nije esto bio u Berghofu, ali esto bio je u bunkeru gdje su takva
pitanja imala istu teinu. A napravio je ono to je napravio. Morao je sebe
preispitati. Kad bi najprije to uinio, onda bi imao pravo ispitivati druge. No
njegova su pitanja zasluivala odgovore, premda on sam nije. Duboko je
udahnula i ponovno podigla deku.
"U redu", rekla je s naglim izljevom energije koji je i nju iznenadio, "moda
smo svi mi krivi to nismo pitali, to se nismo usudili, to nismo razmiljali, to
nismo pretpostavljali. Radilo se o strahu, da smo o njemu razmiljali, ali nismo.
Svi bili smo zaahureni, fiziki i mentalno. Dobro smo jeli, pili, uivali u
raskoi i nismo shvaali koje su posljedice rata, Fuhrer najmanje od svih. ak i
KIKA
kad je postalo oito da gubimo, bilo je nemogue do zadnjega dana to sebi
priznati. Bilo je nemogue jer to nismo htjeli pustiti meu nas, rei jedan
drugome. Stvari nam postanu stvarne kad ih izgovorimo. Da, dotada, bez obzira
koliko one u stvarnosti bile injenine na primjer, kua u plamenu - ako smo
nesposobni priznati jedno drugome da kua gori nastavit emo se ponaati kao
da ne gori. ak da i sami gorimo. A mi nismo mogli govoriti o tome jer Fuhrer
nije doputao. Intenzitet njegova uvjerenja, njegove strasti, njegove iluzije da je
svijet onakav kakvim on inzistira da mora biti, sve je to bilo toliko jako da je
sputavalo svaije prosudbe, lomilo stavove, sjeklo pitanja u njihovu korijenu.
Kad je ovjek bio pokraj njega, bilo je nemogue ne biti dio svijeta koji je on
poelio. ak kad njega i nije bilo, njegov duh je prevladavalo.
Nikad ovako nije priala, ni mislila o tome. S druge strane, nije bilo teko.
Nadolazilo je s lakoom, kao da su rijei same davale smisao mislima koje su
izraavale. Ali ona nije osjeala da je godinama patila zbog nemogunosti
izgovaranja ili da bi joj bilo lake zato to je neto skinula sa srca. Osjeala se
slobodnom, ak se nikad nije osjeala neim zarobljena. Vie nije bila umorna.
"Mi ni sami sebe nismo pitali da li ga volimo ili mu se divimo. Jednostavno
prihvaali smo ga kao Fuhrera, kao vou. Tko bi dovodio u pitanje prirodni
element ili planet tako je on izgledao glede normalnih ljudskih reakcija.
Pitanja jednostavno nisu bila prikladna, pa ak ni na kraju kad je postao psihiki
i fiziki bogalj koji je smrdio i tresao se. Ali ti zna sve to. I ti si bio tamo,
Hans."
"elio sam to uti od tebe."
Pojeo je svoju pastirsku pitu, paljivo no i vilicu odloio pokraj istoga tanjura.
Ona je svoj komadi ostavila netaknutim. Neko su vrijeme sjedili bez rijei.
Ponovno je zaula blago rominjanje po prozorima dnevnog boravka. Vjetar
mora da je oslabio. Preko svijea pogledao je u nju, ali i ona njega. Nije osjeala
napetost. Bilo joj je svejedno hoe li ili nee nastaviti. Jo uvijek je bila odluna
da mu ne prui zadovoljstvo pourivanja.
"Ima sira", rekla je napokon. "To je sve."
Nagnuo je glavu. "Posebice volim engleski Cheddar"
I bilo je samo Cheddara, ne puno. Uzela je komad sebi da mu pravi drutvo, a
njemu je dala ostatak. Pecivo je bilo suho no on ili to nije primijetio ili bio je
previe pristojan da to kae. Ona je svoje grickala, a onda je napravila neto to
nije godinama - umoila ga je u vino. Poela je osjeati hladnou. Trebali bi se
ubrzo preseliti u dnevni boravak.
"A ti idovi", rekao je. "Osjea li krivnju zbog njih."
"Kad kae "ti idovi" onda to zvui kao da ti ne osjea."
"Moda i zvui kao da me nije briga ili kao da pokuavam rei da smo napravili
veliku galamu oko toga genocida koji je nad njima proveden. Konano, nisu oni
bili prvi kojima se to dogodilo, jer bilo je i drugih rasa nad kojima proveden je
mnogo uspjenije. Koliko je Inka ostalo?" Nasmijao se i slegnuo ramenima.
"Meutim, nije to ono to sam mislio, ne kaem to. Mislio sam, ima li smisla
KIKA
osjeati krivicu glede grozote u prolosti koja uope nije tvoja krivica, ili u
kojoj si mogao imati samo maleni, zanemarivi udio i nad kojom nisi imao
apsolutno nikakve kontrole? ovjek bi moda mogao odbiti pasivno to
prihvaati ili ak, ako bi bio veoma hrabar i tvrdoglav, oglasiti svoje neslaganje.
No taj bi se poprilino napatio zbog toga, i to ne samo on, nego i njegova
obitelj, a nikakvi suci koji udobno i sigurno sjede u budunosti nemaju pravo
zahtijevati muenitvo od sudionika prolosti i njihove djece.
Zato ja priznajem da nema smisla osjeati osobnu krivicu glede toga, bez obzira
koliko grozno bilo. Ali mnogim ljudima ima, ne zato to su neto napravili,
koliko stoga to su bili ondje. Osjeaju se krivima kao da su zaraeni. I njih je
poprskala krv. Razumno e objasniti da bi cijena uplitanja bila i njihova vlastita
krv, pa nisu nita napravili, osjeaju se krivima kao da su i oni ubijeni dok su
samo stajali i gledali. Zato nita i ne govore. Edith, osjea li ti tu krivnju?"
"Ne."
"Jesi li je ikad osjeala?" "Ne."
"Jer rije je o prolosti, a prolost je voda prola ispod mosta."
"Jer svi smo u to bili uvueni, a da nismo u potpunosti shvaali da se to zbivalo
mi smo bili rtve, neki od nas." Zastala je. "I zato to smo znali mnoge koji
su takoer bili rtve."
On je samo mirno sjedio.
"Mogao bi rei da smo trebali shvatiti to se dogaa", nastavila je, "i osjeati se
krivima to nismo. Mogla bih se sloiti, no ipak se neu istinski osjeati krivom
jer sam ljudsko bie, pogreivo, slabo, ogranieno, podlono suenoj
velikodunosti. Mogu priznati da sam kriva ne osjeajui to. Osjea li ti kakvu
krivnju, Hans?"
"Ne glede toga."
Sad se bio najvie pribliio priznanju. Priekala je da vidi hoe li nastaviti, ali
nije. Preselili su se u dnevni boravak gdje je on ponovno presloio cjepanice i
raspirio vatru nepotrebnom temeljito-u. Njemu je natoila kavu, sebi aj.
"Ne misli li pronai hotel u Lewesu, ili ako nisi ve negdje rezervirao, morat
e ovdje prenoiti", rekla je.
Polako se uspravio sa araem u ruci. "Zna, o tome uope nisam razmiljao.
Savreno. Jako ljubazno od tebe." Nasmijao se.
Nije mu vjerovala.

"Fegelein ne bi osjeao krivnju", nastavio je i dalje drei ara. "Nije za to bio
sposoban."
"Ne, ali sigurna sam da bi osjeao sram, sramotu, posebice javnu sramotu.
Moda ne osobnu krivnju, jer to namee odgovornost drugima ili barem neemu
onkraj sebe sama."
"A na kraju i strah. Molio je za milost."
"Traenje milosti moda je bila najrazumnija stvar za napraviti, posebice kad je
to jedina stvar koja ovjeku preostaje."
KIKA
"To uope nisam vidio. Ulazio sam i izlazio iz bunkera, kao to se sjea. Reci
kako je na kraju on zavrio."
"Zna to se je s njim dogodilo, Hans. Ti jednostavno voli da ti ljudi priaju
prie, zar ne? Moda ih voli. Postoji li netko tko te ne zanima?"
"Samo Fuhrer. On nije zanimljiv jer bio je lud, ak i na osnovu tvoje definicije
po kojoj je Magda Goebbels bila normalna. Rije je, ako sam shvatio, o
nemogunosti percipiranja stvarnosti?"
Nasmijala se je. "Vjerojatno. Osim to nas je to sve izludjelo, samo u razliito
vrijeme."
"Da, ali on je neprestano bio takav. Sjea se njegova neobina vjenanja u dva
sata ujutro kad je prestravljeni Herr Wagner morao iz kreveta da bi se
ceremonija mogla odrati u bunkeru tijekom bombardiranja i granatiranja?
Nekoliko puta Eva mu je morala rei: 'Herr Wagner, moemo li poeti s
obredom? Kasno je.' Na kraju te otune malene zabave, kao za razbuivanje,
pala je velika bomba i otrgnula buku s plafona to se stropotala na njih poput
konfeta. Konfeti za proklete, za osuene. Onda je Fuhrer odrao govor o
umirovljenju i Linzu, njegovu rodnom mjestu, gdje e ivjeti kao 'prosjean
graanin. To je nezamislivo. Totalno ludilo bilo je i na sekundu povjerovati da
je mogue da bi on ivio takvim ivotom. Samo netko bez spoznaja o tome to
je napravio i nastavljao raditi, mogao bi rei neto takvo. To je dokazalo kako je
taj ovjek bio krajnje odvojen od stvarnosti u kojoj je veina nas ivjela veinu
vremena."
Stajao je ispred nje sa araem u ruci. "Ne moe slijediti ljude u ludilu, Edith."

DESET

U tome trenutku Edith se nije mogla natjerati da ga pogleda u oi. Zurila je u
vatru. Bilo je apsurdno bojati se da bi je mogao udariti araem, sasvim
apsurdno, ali radije ga nije gledala.
"Ne zna gdje se luaci nalaze", nastavio je Hans kao da razmilja na glas. "Ili
kamo srljaju. Ne zna to oni vide, uju, percipiraju. Ludost je drugi svijet, ne
prolost, kako ree tvoj pisac. Suprotno uvrijeenom miljenju, luaci su manje
zanimljivi od nas, a ne vie. Normalni ljudi su zanimljiviji jer vidimo kako se
hvataju ili ne hvataju u kotac s naom stvarnou. Na primjer, Fegelein,
manjkavi lik, veoma ograniena duha, nije bio lud. Stvari je vidio jednako kao i
mi ostali. To se vidjelo po nainu na koji ih je pokuavao premostiti, okretati ih
sebi u korist, premda oigledno i krajnje neuinkovito. Jesu li doista on i Eva
bili ljubavnici? Ma morali su biti, usprkos tome to ti govori o dvosmislenosti
veze." Kad je odbacio ara, koji je zazvonio na kamenu ognjita, vratio se na
svoju sofu.
Osjetila je oputanje tijela shvaajui koliko se je kruto drala -nadala se je da
on to nije primijetio. "Ne vjerujem."
KIKA
Jedna je klada zapitala. Dok je gledala u nju iskra odletjela je na izblijedio
tepih. Bio je prekrasan i vjerojatno jo uvijek vrijedan. Ranijih godina pourila
bi se iznijeti ga, no sad se uhvatila u mislima kako postoje i druge stvari u
ivotu, premda joj ih nije previe ostalo. Nakon nekoliko trenutaka ispruila je
nogu do iskre, ali nije je mogla dosei. Odluila je da nee ustajati, a onda se
zahvalno nasmijala Hansu, koji ustao je iz sofe u koju maloprije je sjeo, doao
do iskre i zgazio je, iako se do tada ve i sama bila ugasila. Crven u licu i s
nakrivljenom leptir manom sjeo je natrag u sofu. Malo se zadihao.
"Ne sjeam se da si ti bio na vjenanju", rekla je.
"Pa u stvari i nisam. Bio sam u hodniku, no dobio sam neku vijest, neto takvo,
pa sam doao na kraj. Kasnije si mi ti ispriala."
"Jesam li? Nije se toga sjeala. Kasniji dogaaji odvijali su se veoma brzo.
Gutnula je aj. "Ne slaem se glede Fuhrera. Mislim da nije bio lud i da bio je
zanimljiv. Svi mi imamo eskapistike fantazije poput Linza, ali one ne svjedoe
o ludilu. Percipirao je to je percipirao i samo je ustrajao da se svijet povija
njegovoj volji. Drim da to mnogi kriminalci pokuavaju napraviti. Isprva, kad
je imao uspjeha, mora da mu se inilo kako to doista moe. Kasnije, kad je
postalo oito da ne moe, bjesnio je kao razmaeno dijete i krivio sve osim sebe
- vojsku, mornaricu, zrakoplovstvo, generale, partiju, idove, Engleze i
Amerikance, Ruse, njemaki narod, povijest, sudbinu, samoga Boga, ako je
vjerovao u njega. Bio je opsjednut, ali ne i lud. Ono to je govorio bilo je sasvim
razumljivo, njegovi su pogledi i stavovi bili konzistentni i predvidljivi, mogla se
pratiti nit njegove misli, ovjek je znao to moe od njega oekivati. Pripisivati
mu ludilo znai postavljati ga u drugu dimenziju, odbijati shvatiti, odbiti
prihvatiti da bio je poput nas, jedan od nas. Zato je bio toliko opasan i zato je
toliko opasno ne poznavati ga. Tako postoje vee anse da se sve ponovno
dogodi."
Podigao je ruke. "U redu, ostavimo se Fuhrera. Nego, reci mi zato govori da
Eva i Fegelein nisu bili ljubavnici?" Uzdahnula je. "Promisli."
"Promisli kako je to bilo s nama", mogla mu je rei. "Pokazao si interes, gotovo
mi udvarao, ali nisi me mogao zavesti ak da sam ja to i htjela, to moda i
jesam. Ondje je bilo nemogue biti sam."
Umjesto toga, ona nastavi: "Kako, kada i gdje su to mogli biti? U Berghofu
nisu. Bilo je mnogo mjesta, svakako, i mali su mnogo vremena, no posvuda bilo
je osoblje, a rutina u kui bila je takva da su svi u svako vrijeme znali gdje se
netko nalazi. Toga se mora sjeati. Naravno da sam ja uvijek znala gdje se Eva
nalazi. To je bilo normalno, morala sam, posao mi je bio da znam, ona je htjela
da znam pa da mogu stvari obavljati umjesto nje. Uvijek me je radi neega
pozivala, a ako nije mene, onda je svoju frizerku ili Gretl, slukinju, uvijek
nekoga. Imala je svoju malenu svitu, nije bila usamljeni cvijetak, nije trebala ni
traila privatnost, a kamoli samou. Nije mogla biti netko kad bila je sama, jer u
njoj ne bijae ni najmanjeg ja. Ona prava bila je samo s drugima, u drutvenom
okruju, a njezinoga ovisilo je o kome je rije i to se od nje oekuje.
KIKA
Jednostavno bi bivala ono to se od nje oekuje. To ju je tvorilo i rastvaralo. Da
se rodila u Engleskoj, divila bi se Churchillu.
A tajnovita veza u bunkeru bila je sasvim neostvariva. Sjea se kolika je guva
ondje bila, da ovjek nikad, ba nikad, nije bio sam. Istina, ona i Fuhrer imali su
svoje prostorije, samo oni, ali moralo se proi kroz zauzetu Fuhrerovu sobu da
bi se tamo dolo. Bilo je nemogue unutra ili van nekoga prokrijumariti. A
Fegeleinova prostorija, gdje god da bila, nije mogla biti privatna nita vie nego
tvoja. Vjerojatno je bila rije o leaju na kat u hodniku."

Ponovno je zavrtio glavom prije nego je ona zavrila. To joj je ilo na ivce. "Pa
Eva je bila u bunkeru samo zadnjih nekoliko dana", rekao je, "a mjesecima
ranije Fegelein esto je izbivao, jer putovao je na relaciji Fuhrer Himmler.
Mogli su se sresti u Munchenu kad je ona posjetila svoje roditelje ili prijatelje -
imala je ondje kuu, sjeam se, koju joj je dao Fuhrer - ili na nekom drugom
mjestu gdje su oboje mogli nai razlog da se nau. Uostalom, kako je ona dola
u bunker? Onda vie vlakovi nisu vozili. Tko ju je dovezao? Fegelein?"
"Jedan drugi asnik SS-a - Walter Galen. Bila sam s njom u Miinchenu gdje nas
je on pokupio crnim Mercedesom koji joj je stalno bio na raspolaganju. Obje
smo bile u posjeti roditeljima. Munchen je bio u groznom stanju, toliko razoren,
svugdje osjetio se smrad paljevine i kanalizacije, svi su ostali bez domova, bili
su gladni." Ponovno je pomislila na Hansovu mrtvu sestru. "Pa ne trebam ti ja
pripovijedati kako je bilo. Do Berlina se dugo putuje, a onda je to bilo jo due,
jer su ceste bile unitene, ili smo zaobilaznicama, morali smo nabavljati gorivo,
sretali smo vojne kolone, proli svu tu jednolinu ratnu muku. Tri puta napali su
nas engleski zrakoplovi. Prvi su put sprijeda pogodili vojni teretni kamion i on
se pretvorio u goruu plamenu kuglu to se toliko uarila da smo vruinu mogli
osjetiti u automobilu, premda nismo bili blizu. Pojavio se i sljedei zrakoplov,
no Galen je spustio automobil ispod vijadukta i tako nas spasio. Zadnji put kad
su nas napali, probuili su nam jednu gumu, meutim, Galen je nekako skrenuo
u umu gdje smo ostali do tri sata ujutro. Morao je promijeniti kota. Dugo je
ondje ekao jer nismo bili daleko od Berlina: vidjeli smo da je pod tekim
napadom. Mogli smo uti mukle eksplozije, vidjeti vatru i njezin crveni odsjaj
na oblacima. Krenusmo dalje kad smo mislili da je napad zavrio, no dok smo
prolazili predgraem, ponovno je poeo, pa smo morali u javno sklonite. Bilo
je grozno, trenutani prizor pakla, smrdjelo je kao u paklu, strano prenatrpano
prestraenim i oajnim ljudima, uplakanom djecom, majkama s bebama, bez
vode, zahoda, svjeega zraka. Izali smo vie nikad to ne spomenuvi. Vani bilo
je gotovo jednako grozno: drvee je lealo preko putova, a velike jame bile su
ispunjene vodom. No Eva je bila odluna da doe do bunkera, jednostavno je
bila odluna." "Jer Fegelein bio je ondje?"
"Kad smo stigli Fuhrer sjedio je na plavobijeloj prugastoj sofi u svojoj radnoj
sobi, istoj onoj na kojoj je umro. Zabranio joj je da dolazi k njemu u bunker, ali
kad ju je vidio, ustao je drhtavih ruku i rekao: 'Rekao sam ti da ode u Berghof.
KIKA
Ovo je.. ali nije mogao zavriti. Drali su se za ruke i narednih nekoliko sati
sjedili su na sofi razgovarajui o starim sretnim vremenima, gledali su
fotografije i na gramofonu sluali tu plou. Izgledali su poput starog sentimen-
talnog para ili kao da je ona bila ljubljena ki koja je posjetila oca u starakom
domu. Ne vjerujem da je onamo dola zbog Fegeleina."
"No on je bio ondje, zar ne? Plesali su na onoj zabavi povodom Fuhrerova
roendana. Nakratko sam bio tamo. I ti. Mislio sam te zamoliti za ples, ali
pozvali su me. A plesali su zajedno i prije, u Berghofu. Oito ju je privlaio.
ovjek ih je samo morao vidjeti zajedno, taj njihov, kako se danas kae, govor
tijela."
Edith kimne. "Pa da, u nekom drugom svijetu mogla ga je osvojiti, kao i on nju.
Mogli su biti jako dobri jedno prema drugome, ili jako loi. Vjerojatnije loi, jer
obino te stvari tako ispadnu."
"Reci mi kako je zavrilo."
"Ma ti sve to zna. Onda smo razgovarali o tome."
"Percepcije se razlikuju, sjeanja su varljiva."
"Fegelein je nestao. Da, jednostavno ga neko vrijeme nije bilo. Nita neobino,
jer je morao odravati vezu s Himmlerom koji je uvijek bio odsutan. Eva je
Fuhrerova razmiljanja pokuavala drati podalje od depresivnih stvari kao to
su, ma mislim da od svega, ali najvie od njihova sve bliega kraja. Mislim da je
i svoje misli pokuavala drati podalje od toga. Hitler nam je ve bio dao tablete
kalijeva cijanida za samoubojstvo, a koje su izmislili Himmler i SS-ovci te ih
vjerojatno korjenito isprobali na uobiajen nain i na uobiajenim mjestima."
"Kakve su to bile tablete?"
"Ti nisi svoju dobio? Moda ih vojska nije dobivala. Nalazile su se u malenim
kutijicama, kao onima za ru malena kapsula sa zlatnom tekuinom. Samo ju
je trebalo gurnuti u usta i pregristi, rekao nam je Hitler kad nam ih je dijelio
tijekom veere. Smijeno vrijeme za dijeljenje. Odmah emo umrijeti, rekao je.
Znao je to jer jednu je probao na svojem njemakom ovaru Blondiju odmah
ga je ubila. To je bio jedini put da ga je netko vidio kako plae.
Meutim, Eva ga je pokuavala nagovoriti neka joj dopusti da uzme maleni kip
to se nalazio u dvoritu vladine zgrade. Mi dvije hodale smo tamo svakoga
dana meu rupama od granata i poruenim drveem sve dok granatiranje nije
postalo previe esto. Bila je rije o kipu djevojke. 'Predivno bi izgledala pokraj
jezerca u mojem vrtu u Miinchenu', rekla mu je. "Molim te, kupi mi je kad emo
odlaziti iz Berlina.'
Ali Fuhrer je rekao kako se vjerojatno radi o dravnom vlasnitvu i da je ne
moe samo tako uzeti. esto je bio veoma poten glede takvih stvari, onima
koje nisu imale velike vanosti. Onda je stavio njezinu ruku na svoju i rekao:
Ako pobijedi Ruse i oslobodi Berlin, napravit emo iznimku.' Nasmijao se,
rijetko je to onda inio, to je znailo uspjeh za Evu. Tako ih je pokretala.
Praktiki cijelo vrijeme pokuavala je raditi takve stvari. Nije samo tulumarila.
A onda su se zbila dva dogaaja, ne znam kojim redom i mislim da nikad neu
KIKA
ni znati. No evo poretka koji znam. Najprije Fegelein nazvao je Evu u bunkeru.
Bio je u nekom stanu negdje u Berlinu i molio ju je neka mu se pridrui.
'Gotova si ostane li tamo', rekao je. 'Gotovo je. Ali oboje moemo pobjei, mo-
emo se izvui, moemo novi ivot zapoeti na Zapadu. Moj ef, mislio je na
Himmlera, 'pregovara s Britancima. Imamo veze. Eva, mora poi sa mnom.'
Ili nekako tako. Nisam sve ula, dakako, iako sam bila s njom kad ju je nazvao.
Kad sam shvatila o kakvom je razgovoru rije, ostavila sam je samu. etiri dana
prije nego je nazvao sve je ispitivala gdje je on i neprestano gaje traila. I sad je
stalno ponavljala u slualicu: 'Gdje si? Gdje si?' Stoga ti jamim da je neeg bilo
meu njima, jer stalo joj je toliko do njega, makar je on bio oenjen njezinom
sestrom, jadnom trudnom Gretl. Naravno da Gretl nije nazvao."
Hans je dlanovima protrljao bedra. "Ja i dalje mislim da su mogli biti u vezi. U
najmanju ruku, oboje su o njoj razmiljali. Mora to priznati. U najmanju ruku.
To je dovoljno, zar ne?"
Gledala ga je. "Zato ti je to toliko vano, Hans?"
"Zato jer precizno ne znam, a elim znati, elim sve precizno znati."
"Pa ima toliko stvari koje ne zna. Zato te toliko zanima? Kao da e to negdje
neto promijeniti."
"Ako bili su u vezi, onda je to dodatni dokaz da su svi do zadnjega bili
pokvareni od sri, da smo svi krivi." "To je ono to eli, je li?"
Podigao je pogled pa se nasmijao. "Pa jesu, je li tako? Sigurno da jesu."
Ponovno je uzdahnula. "Da su negdje mogli pronai mjesto za to i da su izgarali
jedno za drugim, pretpostavljam da su mogli. Ne morali. Ali u bunkeru nisu.
Uzgred, ne znam kako je poziv zavrio, ali onda se zbio drugi dogaaj, koji se
mogao zbiti i kao prvi: Hitler bio je obavijeten o Himmlerovim pregovorima s
Englezima. Priopeno je na radiju. Hitler je veoma pobjesnio, jer pomislio je
kako ga je Himmler izdao. 'Mem treue Heinrich', ponavljao je, 'Mein treue
Heinrich.' elio je da odmah doe Fegelein, pa je jedna patrola SS-a poslana da
ga pronae. Gunsche nekako je doznao gdje se stan nalazi. Moralo je biti veoma
blizu, jer onda je ve veina Berlina bila u ruskim rukama. Nali su ga pijanoga
s crvenokosom djevojkom koja je pobjegla kroz prozor. Pitam se tko je ona bila
i to se s njom dogodilo." Zagledala se je u vatru. "Kad su ga doveli natrag,
Hitler je rekao da bi trebao pred ratni sud zbog dezerterstva sa svojega poloaja
i da bi mu trebalo skinuti inove i poslati ga meu vojnike koji brane Berlin.
A onda su pretraili njegovu aktovku i u njoj pronali inozemni novac i
dokumente o Himmlerovim pregovorima. Fuhrer se jo vie razbjesnio. Vikao
je kako se radi o izdaji i da Fegeleina treba ubiti. Eva je zaplakala kad je to ula.
Bila je izbezumljena zbog sebe, zbog Gretl, zbog obje, ne znam. Nakon to je
Fegelein osuen na prijekom sudu, a to se dogodilo negdje u gornjem dijelu
bunkera, dopustili su mu da joj poalje poruku koja je govorila neto kao: 'Eva,
reci Fuhreru da sam nevin, zamoli ga za odgodu dok ne dokaem svoju
nevinost, molim te.' Otila je do Fuhrera i zatraila milost za Fegelei-nov ivot,
ali on se samo naljutio na nju to je bio jedini put, koliko ja znam, da se je na
KIKA
nju naljutio. Vikao je: 'Ne moemo dopustiti da obiteljski odnosi ometaju
disciplinu. Fegelein je izdajica jednako kao to je Mussolinijev zet bio izdajica,
a ti zna to se je s njim dogodilo.' Eva je voljela Mussolinijeva zeta i traila je
da intervenira u njegovu korist, no Mussolini dao ga je ubiti. Poslala je odgovor
Fegeleinu. Za pisanje joj je trebalo mnogo vremena, premda je jednostavno
rekla: 'Nita ne mogu napraviti.' Nije ga potpisala. Dugo je sjedila i u njega
zurila. Onda ga je dala meni neka ga odnesem. Mislim da nije imala to drugo
rei, a da ne bude banalno, isprazno i opasno. to ti misli? Ti bi ga potpisao,
izljubio ili napisao: 'S ljubavlju, Eva?' ovjek je trebao umrijeti. Rekla mu je
jedinu vanu stvar.
Prijeki sud na smrt osudio ga je prije ponoi. Otprilike sat i pol kasnije ubijen je
u dvoritu kod kipa koji je Eva htjela. Otprilike sat i pol nakon to su se Hitler i
Eva vjenali. Dan i pol prije nego e oboje biti mrtvi."
Edith je do kraja popila svoj mlaki aj pa ga jo natoila. Mehaniki je
izgovarala te injenice, kao da ih je toliko dobro znala da za nju vie nisu bile
zanimljive, pa ih je iznosila bez razmiljanja. U stvari, nikad prije nije opisivala
te dogaaje i sad, kad je to inila, u glavi ih je vidjela u ivopisnim, nepravilnim
bljeskovima kroz nevane detalje - svijetloplavi porub Evine maramice kojom
je brisala svoje oi, malene mrlje od hrane na Fuhrerovu sivom sakou kad je
doao u hodnik nakon to se izderao na Evu, blijed i dalje vidljivo ljut,
neprestano brujanje dizelskih generatora, Evin iskren, njean, odluan izraz lica
bez suza kad je Edith davala svoju poruku za Fegeleina i rekla: "Molim te,
zatrai da to doe njemu u ruke."
A ipak, kad je priala, bilo je to drukije. Mehaniko izgovaranje dogaaja
nikada ne prenosi osjeaje, mirise, njihove zvukove i asocijacije. To je bilo
nevano za injeninost, za pravilan redoslijed, uzroke i posljedice, sve te nune
odrednice za ispravno razumijevanje povijesti. Zato su i najtoniji prikazi
prolosti nepotpuni i zato se s povijesti ne vrijedi gnjaviti, osim da je se zapie.
ovjek se treba okrenuti stvarima kakve su sad i ne gnjaviti se s onime to je
bilo. S druge strane, najivopisnije od svih njezinih sjeanja bilo je ono na
oajniko veselo plesanje prilikom Hitlerova roendana, kad je Fegelein
podigao Evu iznad glave i spustio je po cijeloj duini svojega tijela suknja joj
se neopaeno podigla dok su se gledali u oi. Desetljeima sjeanje na to
nepozvano joj se pojavljuje. Nikad nitko joj to nije bio napravio. Toliko je
eljela, tek sad je to sebi priznala, da u tome trenutku ona bila je Eva. I dalje je
to htjela, na svoje veliko iznenaenje.

JEDANAEST

Hans je popio kavu. Izgledao je kao da je jo eli. "I dalje ne shvaam zato te
sve to toliko zanima" rekla je. "Bio si ondje. Zna barem pola od onoga to bih
ti ja ikada mogla ispriati. Veli kako nam prouavanje prolosti pomae
razumjeti sadanjost, meutim, nita od onoga to sam ti rekla, ili ti mogu rei,
KIKA
ni u emu ne doprinosi naem razumijevanju sadanjega svijeta i nas samih. I
zato si ekao sve do sada kad smo oboje na pragu smrti?"
"Nisam ekao do sada. Rekao sam ti da sam razgovarao sa svima koje sam
mogao pronai. Ti si zadnja."
Nagnula se prema naprijed. "Zato Hans? Zato?"
"Mogu li dobiti jo kave?"
Zapoeo je svoju borbu da ustane sa sofe, no ona je ustala prva, uzela njegovu
alicu, napunila je i pruila mu je. Na trenutak pala je u iskuenje da sjedne na
sofu pokraj njega, da se priblii svojoj meti, no on bi to mogao pobrkati s
prijateljstvom. Sjela je na svoje staro mjesto i uzela aj.
"To mi je strast", rekao je.
"To nije strast. Vie je kao pornografija."
Nasmijao se je. "Starinska pornografija. Da. Ima neto u tome od pornografske
opsesivnosti, a moda i neto od njezine ogranienosti. ovjek ne reagira na to
u potpunosti, samo dijelom sebe. Indirektno. Trai da neto u sebi probudi kroz
oi drugih ljudi. Trai njihovo iskustvo bez odgovornosti."
"Ma bio si ondje. Ako je postojala odgovornost, i ti ima udio u njoj."
Njegova je Adamova jabuica energino poskakivala. "Naravno, naravno, ja ne
negiram svoj vlastiti udio u tome. Ali ja sam samo povremeno bio ondje jer, kao
to zna, uglavnom sam bio u zgradi vlade."
"to se dogodilo KK-u?" Pogledao ju je. "Tvojem prijatelju, Kurtu Ketleru",
nastavila je. "Nisi ga mogao zaboraviti. Gotovo da ste bili nerazdvojni."
Nasmijao se. "Naravno, naravno, ali godinama nisam uo da ga netko tako zove.
Umro je u nekom logoru u Rusiji. Nikad nismo bili u istom. Nego, reci mi, to
je bilo s tobom, to se s tobom dogodilo kasnije, mislim, prije nego su te
zarobili Britanci?"
Zurila je. "to se sa mnom dogodilo?"
"Da, tijekom sloma i poslije njega kad smo svi otili. Sjea li se toga jo uvijek,
moe li to opisati?
Iz ognjita je izletio mlaz iskri, a jedna ponovno padne na tepih. Ponovno se nije
na to obazirala dok iskra nije napravila tetu, pa je tek tada stopalom dosegnula
maleno zacrnjeno mjesto. Vie je brinula za svoju haljinu nego za tepih i ovo ju
je pitanje pogodilo vie od bilo kojega koje joj je mogao postaviti.
"Zato eli da to opisujem, Hans?"
Izgledao je zabrinuto i zbunjeno, ali istovremeno uzbueno i nervozno. Mogao
bi on to, pomislila je.
"elim Sve uti tvojim vlastitim rijeima", rekao je oprezno.

To je doista bila pornografija. Pregovarala je sama sa sobom bi li tek iz
znatielje sudjelovala u tome s tim starcem u fraku, sad samo strancem,. Ali
zato bi se ona preputala njegovoj udnji za otpacima prolosti? Ili da mu
pomogne da se lake nosi sa svojom krivicom tako to e je indirektno podijeliti
s drugima? Ako su svi bili krivi, on je sebe mogao uvjeravati da je njegova
KIKA
krivica manja - je li to on elio postii? Ako pak nitko se ne osjea krivim, on e
dokazivati da se trebaju tako osjeati. U tom sluaju, zato bi mu ona
prepriavala jednu epizodu u kojoj krivica bespogovorno bila je njegova, samo
njegova?
Nikad o tome nije pripovijedala, nikad, i trudila se da tako ostane. Ipak osjeala
se krivom zbog toga gotovo kao da je napravila ono to on jest. Krivicu je
osjeala pri podsjeanju na to, kao da je zaraena njome.
"Kia je prestala?" upitala je.
Posluali su. Nita nije se ulo, osim kucanja sata u hodniku i pucketanja vatre.
"to, misli da bismo mogli ponovno proetati, Edith?" Njegovo ponaanje
odjednom postalo je dopadljivo, gotovo smijeno sugestivno.
"Pomislila sam na nau etnju Berlinom. Onu nonu etnju."
Sve je zapoelo u bunkeru u noi nakon smrti Hitlera i Eve. Njihovo se
samoubojstvo pokazalo zaraznim: nije bila rije samo o Goebbelsovoj obitelji,
nego i dvojici generala i jo drugima, ne samo u Fuhrerovu bunkeru, nego i
meu ljudima u drugim vladinim bunkerima. Poput Magde Goebbels i njima je
svijet bez nacionalsocijalizma bio beznadan, svijet bez razloga i znaenja. Samo
to su, za razliku od Magde, to odluili napraviti samo sebi, ne i svojoj djeci.

Osim jednoga doktora, doznala je kasnije. Okupio je svoju obitelj, koja nije u
nita sumnjala, na onome to je trebao biti zadnji objed, a onda je ispod stola
aktivirao granatu.
Mislili su da tite svoju djecu, pretpostavljala je, ne samo od ivota bez Voe,
nego i od ruskoga silovanja i zlostavljanja. Bog zna koliko je toga bilo. No bilo
je neplanirano i samovoljno. Premda zastraujua i nepredvidljiva, samovoljnost
znai da veina preivljava. Imala je razloga biti na tome zahvalna. Ta
nacistika djeca vjerojatno bi preivjela u sovjetskim sirotitima i shvatila da
svijet bez nacionalsocijalizma nije toliko neizdriv koliko su to drali njihovi
roditelji. Sad bi bili djedovi i bake.
to se nje ticalo, samoubojstvo nije dolazilo u obzir. Dok je Fuhrer ivio,
njegova je nazonost djelovala zatitniki, oinski, ak je nekad bila i ugodna.
Njegova neumorna strast obuzdavala je prave emocije i prirodni osjeaj u onima
oko njega, upijao ih je u sebe, preuzimao ih, pretvarao u vlastitu valutu, nita
nikome ne ostavljajui. Zato Magda, majka estero djece, nije imala vlastitih
osjeaja na koje bi se pozvala, u njoj je bilo samo divljenje za ovjeka koji joj je
dao ono za im je oduvijek udila: razlog za ivot, da za neim ima strast. I
tako, ivei u ljuturi ivota koji vie i nije bio sasvim njezin, zanijekala je
pravo na ivot i vlastitoj djeci.
U Edith, naprotiv, Hitlerova je smrt potpalila plamen elje za ivotom,
odlunost da preivi, mladenaki optimizam probudila joj je osjeaj za sebe
samu. Bila je ljuta na njega, jer osjetila je njegovu smrt kao dezerterstvo, bijeg
od odgovornosti. Preivljavanje je postalo poricanje Hitlera. Za kratko vrijeme
uope vie i nije mislila na Evu.
KIKA
Nije te noi oklijevala u pridruivanju kovanju plana bijega iz bunkera. Mala je
vjerojatnost za uspjeh, rekao je Gunsche, no bilo je bolje da okuaju sreu nego
da umru kao takori u podrumu. Bez osjeaja napustila je bunker. ak i prizor
njezine odjee i malo stvari to su ostale u sobi koju je dijelila s tri druge
djevojke, uope u njoj nije izazivao osjeaje. Bez obzira to je omoguio
svojevrstan ivot, zasigurno snano proivljen, bunker bio je samo odvratno,
smrdljivo, buno mjesto. Bilo je dobro otii. Traudl Junge ostavila je u kutu
Evinu bundu od krzna srebrne lisice, no Edith nosila je Evine naunice. Takoer
je nosila i tanki zlatni prsten koji joj je dala majka kad je napustila dom. Takve
su se stvari mogle pokazati korisnima za razmjenu u danima koji su dolazili.
Prije odlaska ona i Traudl Junge oduljale su se u Fuhrerovu dnevnu sobu gdje
je sve svrilo. Vrata su bila otvorena: iznenada nitko nije bio zainteresiran za
nita povezano s Hitlerom. Ravnoduni prema onome to se s njim dogodilo i
to je predstavljao, ve su se brinuli sami za sebe. Edith i Traudl oprezno su
koraale, kao da hodaju po razbijenom staklu, a ne tepihu. Prizor je izgledao
onako kako ga je kasnije opisala Williamu, no dok se sad prisjeala, shvatila je
kako je zasigurno primijetila mnogo vie detalja nego ih je onda ispriala. S
vrata na jednom su kraju sofe mogle vidjeti krv krvi bilo je i na zidu iza nje
te na podu, gdje nalazio se i pitolj. Pri drugome kraju sofe, paljivo na tepihu
sloene jedna uz drugu, nalazile su se Evine bijele cipele s plutenim potplatom
koje je nosila na svojem vjenanju. Na niskom stoliu ispred, nalazio se njezin
maleni nikad koriteni pitolj. Do njega je bila njezina ruiasta marama od
sifona. Na podu blistajui pod elektrinim svjetlom nalazila se mjedena kutijica
u kojoj bila je kapsula s kalijevim cijanidom. Na vjealici bio je objeen
Hitlerov sivi sako sa zlatnim nacionalnim amblemom, njegova kapa, u njoj
sloene izblijedjele rukavice od jelenje koe te Blondijeva vezica. Osjeao se
snaan, gorki miris badema, to je bila naglasila Williamu. Prizor Evine marame
i njezinih uredno sloenih cipela - ona je sjedila na sofi s podvuenim nogama -
neoekivano je natjerao Edith suze na oi, ali ne zadugo. "elim biti lijep le",
rekla je Eva. Sad bila je samo pepeo.
Nisu se zadravale. Premda je bilo toplo, Edith je uzela kaput da ima na emu
nou spavati, ali prema Gunscheovu savjetu ne i novac nego cigareta koliko god
su ih mogle nabaviti i natrpati u depove. Otprilike u osam i trideset naveer
okupila se prva grupa. Bilo je mnogo vojnika i etiri djevojke, a voe bili su
zapovjednik bunkerske strae i Gunsche. Napustili su Fuhrerov bunker uskim
zakrenim hodnicima, to ih Edith nikad prije nije vidjela, a koji bili su
povezani s mreom sklonita i bunkera ispod zgrade vlade. Kad su se popeli,
morali su etveronoke prolaziti kroz rupe u zidovima, spoticali su se i tijelima
strugali po ostacima razruenih stuba i onda napokon susreli su se u velikom
spremitu ugljena s drugom grupom bjegunaca, u kojoj bio je i Hans. On je bio
taj, prisjeala se, koji je pronaao vojna odijela za djevojke - hlae, kapute,
izme, eline kacige.
KIKA
"Kad izaemo, vano je da ne iskaete", rekao je. "Budite kao i mi, budite
anonimne. Mi emo odbaciti inove i znakove pripadnosti. Nosite to, ali
koristite samo kad morate." Pruio im je opasa-e otezanima pitoljima u
futrolama. "Napunjeni su. Nemamo vie streljiva, pa uvajte metak za sebe."
Kad doao je do Edith, nasmijao se je i stiao glas. "Ostani sa mnom. Ja u
paziti na tebe."
Osjetila je nelagodu pri pomisli da bi je odvojio od Traudl Junge i ostalih, no
potvrdno je kimnula. "Pazit u na tebe, Edith", ponavljao je. Uvijek ju je prije u
drutvu zvao Fraulein.
Vojna odjea, posebice izme i kaciga, bili su teki i glomazni. inilo se kao da
se opiru onome tko ih nosi, bez obzira na osobu, na krhku ensku pojavu i
lagane kosti. Kaciga se bolno trzala naprijed-natrag na njezinoj glavi, a izme
svakim bi korakom udarile o tlo odajui napor noenja. Ipak bila je zahvalna na
preruavanju kad su prolazili kroz veliku prizemnu prostoriju, koja se pretvorila
u stvarno kazalite. Nikad prije nije vidjela mrtva tijela, osakaene, velike
koliine krvi, a kamoli toliko nogu, ruku, ostataka udova i ostalih manje
prepoznatljivih dijelova. Nikad nije doivjela ni takav smrad, vruinu, stenjanje
i viku. Hans ih je vodio kao da ide po smeu. Slijedila je njegova iroka ramena,
usredotoila se na njih sretna to je kaciga skriva. Nije mogla shvatiti kako su
medicinske sestre mogle to podnositi. i
Onda su se nekako nali u podzemnoj eljeznici gdje su ponovno gazili preko
tijela, samo ovaj put veinom odjevenima i ivima. Smrad je bio drukiji, ali
nimalo podnoljiviji. Tisue su se sklonile od granatiranja koje je sad bilo jo
blie i glasnije. Pogledi to su ih sad pratili vie ne bijahu patniki ili moleivi,
ve pasivni, iscrpljeni, tupi, ravnoduni, neki ogoreni, neki neprijateljski. Ili
su naprijed zatieni uniformama i orujem. Ona je i dalje pazila da ne pogleda
ni lijevo ni desno.
"Ma nema potrebe da ti to sve priam", rekla je Hansu. "Doslovno sam slijedila
tvoje korake."
"Zaboravio sam bolnicu. Nije li to udno? Sad kad si to spomenula, sasvim
jasno sam se sjetio, ali da sam morao dati izvjetaj, ne bih je spomenuo."
Nasmijao se je. "To pokazuje zato je za prisjeanje potrebna suradnja."
"Jesam li dosad neto izostavila?"
"Nisi mogla ostati u svojoj opremi. Morala si se negdje presvui. Gdje se to
dogodilo?"
"Mora se sjeati. Bilo je to narednog dana u upi, nekakvoj radionici, gdje smo
proveli ostatak noi. Izali smo iz podzemne eljeznice, preli preko ulica, blizu
Chausseestrassea, sjeam se iz nekog razloga, a onda smo se morali sakriti od
ruskih tenkova. Neki dijelovi druine ve su se bili odvojili. Jednostavno smo
legli na prljavi pod i zaspali. Negdje tijekom sljedeeg dana sreli smo
Jugoslavene s kojima smo cigarete razmijenili za hranu. Oni su nam rekli kako
bismo mi djevojke bile sigurnije da se odjenemo kao obini civili koji sad
KIKA
nemaju to skrivati. Za mukarce je bilo bolje da ostanu kao vojnici. Rekao si
nam da moramo pronai ensku odjeu."
"Gdje si je nala?"
"Ti si je naao."
"Ja?" Podignutih obrva stavio je prst na grudi. "Sigurna si da sam to bio ja?"
Nasmijala se je. "Hans, sigurno nisi mogao zaboraviti kako si izaao i pronaao
opljakani duan enskoga rublja, pa se vratio s pukom i kacigom okienom
prljavim grudnjacima i gaama to si ih zgaene pobrao s poda. Svi su se
smijali. Prvi i jedini put."
Izgledao je pomalo zbunjeno radi ega se ona ponovno nasmijala. Izgledao je
zbunjeno i onda kad su se svi smijali.
"Tad si ponovno izaao", nastavila je. "i vratio se sa starim suknjama,
haljinama, puloverima, kouljama, kaputima blatnom starom odjeom koju
su odbacile ene pljakaice kad su ukrale boju. Odjenule smo je, bez obzira
koliko bila je grozna, samo to nije bilo dovoljno kaputa ili jakni, pa sam ja
ostavila svoj vojniki kaput, jer trebalo mi je jo neto za prenoiti, ali kasnije
sam ga odbacila kad sam pribavila moderniji kaput irokih ramena koji mi je,
takoer, bio prevelik. Jo uvijek ga imam. Nisam ga smjela zadrati, naravno,
ali onda nismo uvijek djelovali logino, misli nisu nam bile jasne. Drim da bili
smo iscrpljeni."
"Pristajala ti je uniforma Wehrmachta"
"Ma to bi mi pristajala. Romantizira. I vie od toga - fantazira. To je jo vea
pornografija, Hans. Nije bilo nieg ni priblino romantinog u Berlinu u oujku
1945. godine. Sve je bilo grozno. Sve. Zna ti to."
Kinmnuo je. "Zato moramo ponovno to proivjeti. Tako emo se suoiti s
grozotama prolosti. Moramo to iznijeti na povrinu, priznati, raspraviti, pustiti
van. Na taj emo nain razvodniti njezin otrov, tetne isparine i nee nas vie
koiti ili sputavati, ivjet emo slobodno. Potisnute strahote duevno su
emotivno kancerogene, okreu se protiv svojega domaina i razaraju ga. Uvijek,
ba uvijek, moramo ih pustiti da se oslobode i tako se mi njih osloboditi."
"uplja fraza."
Otro je to rekla. Rijei su odzvanjale poput pljeska u tiini koje je uslijedila.
Izmeu njih napetost poraste. Nikoga ona nije trebala, pomislila je, da je
poduava kako da se nosi s vlastitom prolou. Hans ponajmanje. Razliiti
ljudi na razliite naine s njom se hvataju u kotac. Za neke je prianje o njoj
bio nain da se s njom suoavaju, i to zbog razloga koje je on naveo. Za druge,
obuzdavanje i potiskivanje, ili barem ne prebivanje u njoj, ne razmiljanje o
njoj, bio je nain lijeenja rana. Moda je to bilo razliito za razliite ljude u
razliita vremena. Govorilo se esto kako je njezina generacija zadnja koja je
pokazala slavnu englesku vrstou, ali po njezinu miljenu to ne bijae
iskljuivo engleska odlika niti je ta vrstoa uvijek bila prisutna. Niti je
jednostavno to bilo pitanje generacije. Trebalo se je uhvatiti u kotac sa
stvarima, stvarima koje se ne dogaaju samo jednom ili nakratko, a onda nikad
KIKA
vie, ostavljajui vas manje vie nedirnutima i slobodnima da o njima poslije
pripovijedate, pa se tako bolje osjeate. Prije bi se ovjek morao uhvatiti u
kotac sa stvarima koje se neprestano zbivaju, poput nemilosrdna siromatva i
rata. Ako hoete preivjeti, morate ih rijeiti, morate se s njima hvatati u kotac.
Ali to ovjek ne ini tako da ih zaobilazi nego ih prihvaa. Ako iz zaobilazite,
ne trebate se hvatati u kotac. Vidjela je tu u generaciji svojih roditelja, u
mukaraca koji su se vratili iz rovova i ena koje su doma preivjele gotovo
pravo gladovanje. Veinom o tome nisu razgovarali, moda tek s nekim tko je
proao isto. Vidjela je to ponovno u svojoj generaciji, kod same sebe. Istina, ne
treba se pretvarati da se stvari nikad nisu dogodile, no nije dobro stalno ih
servirati za veeru. Svjedoi to o nezdravom apetitu.
Meutim, nije eljela pokazivati svoju ljutnju vie nego to ve jest. To bi bilo
kao da mu doputa neka vidi kako je uspio, da je pogodio. Potrudila se izgledati
pomirbeno. "Tako ti kae, Hans, ali istina je da i mnogi drugi isto govore. To je
suvremena ortodoksija, a ja sumnjam da to moe funkcionirati. To ni sam jo
nisi isprobao. Nita ne govori o tome to si ti osjeao, to se je s tobom
dogodilo. Ispituje mene, ispituje ostale. Ti sam, ini se, prakticira ono to ja
zagovaram."
"Voajerizam, ja sam voajer, to mi eli rei." Nasmijao se nepovjerljivo.
"Moda si u pravu."
Ona je ponovno zautjela. Takva jednostavna iskrenost bila je suvie
proraunata, suvie podesna, suvie samosvjesna, prelagana. utnja joj vie nije
smetala. Kad je bila mlaa, uasavala se je utnje i brzo bi skakala da je ispuni,
ispuni bilo ime, ali sad, ako nije imala to rei, nita nije govorila. Premda
iznenaena snagom svoje ljutnje i nepovjerenja prema njemu, nije bila dovoljno
zainteresirana za njega, ni sebe, da to analizira. Je li vano ako se je pretvarao ili
se preputao toj svojoj sumnjiavoj udnji. to se dogodilo, dogodilo se i to
nita nije moglo promijeniti. Kakve bi veze imalo da su oni bili jedina dva
ljudska bia to su preivjela tu prolost. Da su samo njihove oi vidjele
Hitlerov i Evin kraj, da su samo oni znali tonu boju Evina zvonkog glasa,
Hitlerovu privatnu ljubaznost. Njezine ruke, njezine nekad lijepe ruke, sad
moda su bile jedine ive ruke koje su taknule njihove. Njezine usne zasigurno
bile su zadnje ivue usne koje su poljubile Evu. Sad gotovo da ih je osjetila,
njihovu nepostojanu mekou, dodir, blago doticanje, ali i poruku. Kakvu?
Zbogom? Sjeti me se? Hvala? Bojim se - utjei me?
"Ponovno kii", rekao je.
Ona je shvatila kako to je ula, ali nije opazila. Propuh je zavitlao zastore. Bilo
je lako zamisliti zato ljudi vjeruju u duhove. Kia se bez sumnje ponovno
probila do poda. Vatra je oslabjela. Nije se pomaknula da je vidi. I dalje nita
nije govorila.
"Ima li konjaka?" pitao je.
Morala je razmisliti. Ma naravno da je bilo, moralo je biti, ali nitko ga nije pio
otkako je William umro. Ne - Michael za Boi, morao je, sigurno. Morat e ga
KIKA
jo nabaviti za naredni Boi. Voljela je vidjeti Michaela oputenog, s aom
neega nakon veere: malo bi se usporio. Bio je preoptereen poslom, prijetio
mu je infarkt, morao je usporiti.
Ustala je praena utanjem haljine, bolovima u koljenima kad je krenula do
ormara s piem. utanje je takoer podsjeti na Willia-ma, jer ga je raspaljivalo,
kao i ukanje svile ili najlona. Svjesna da to raspaljuje njega, raspaljivalo bi i
nju. Nala je dvije boce konjaka, obje dopola pune.
"Staroga ili prastaroga?" pitala je. Bez naoala nije mogla proitati to pie na
etiketama.
"Stariji, ako moe."
Natoila je iz boce u kojoj je bilo manje. A onda je napravila ono to nije
napravila godinama - natoila je i sebi. On pomirie i gutne. "Jako dobar konjak,
Edith." "Sad mi je lake."
Sjela je i popila. Okus i miris snano je podsjete na Williama, na tvid, na
paljenje lule nakon veere. Trebao je biti pokopan u tvidu. "Kako je to biti
mrtav?" sjetila se pitanja to ga je postavila majci kad bila je mlaa nego su to
sad bili njezini unuci. "Kao kad se jo nisi rodila", rekla je njezina majka.
Ponovno oslukivali su kiu.
"I to se onda dogodilo?" pitao je.
Zurila je. "Zna ti to se dogodilo."
"Volio bih da mi kae"
Nastavila je zuriti. Bivao joj je sve vei stranac. Osjeala je kako u njemu vidi
sve manje i manje staroga Hansa. Nakon svih tih godina to ne iznenauje,
naravno, no zbog njegova pitanja ona osjeti kako je on neto vie i od stranca,
da je gotovo neprijatelj. "Zna ti veoma dobro to se dogodilo", polako je
ponovila.
"Ali ne znam ba sve."
Barem je to bila istina. Glas mu bijae laskav, gotovo pa i ljubazan, a lice u sjeni
otkako se u sofi naslonio. Na njegovoj bijeloj koulji bilo je mrlja od pastirske
pite. Ponovno se u njoj probudi znatielja. to je elio, zato je to radio?
Zasigurno bila je rije o neem jaem od nesebine strasti za povijeu, elja
jednog neuspjenog povjesniara da ispravi dogaaje u kojima je sam
sudjelovao. Morala je biti rije o neem jaem od elje propalog upnika da je
izlijei od, kako je on to shvaao, njezine potisnute vlastite prolosti. Zbilja nije
vjerovala da je to zbog nje, zbog prolosti, zbog onih koji su u njoj sudjelovali.
Nije stvar bila u tome da se prolost shvati, to god on rekao. Nego bilo je to
radi njega, i na neki nain niti je to prihvaala, niti joj se svialo. Ali ukoliko je
to zbilja bilo ono to je elio, onda e mu ona to i dati. I vidjeti koliko e mu se
svidjeti.


DVANAEST

KIKA
"Sjea se, ili se moda ne sjea, kako je odlueno da emo mi ene vee anse
imati za bijeg iz Berlina ako budemo kao obini civili izbjeglice, bez
mukaraca. Ako nas nee zlostavljati, bilo je vjerojatnije da e nas Rusi pustiti
kroz svoje linije bez drutva mukaraca. Rekla sam linije ali, kao to zna, nije
bilo pravih linija. Sve je bilo u kaosu. Bilo je vojnika, tenkova, oruja, mrtvaca,
izbjeglica, jo vojnika, posvuda praine i krhotina, zvukova pucnjave i grana-
tiranja za koje ovjek nikad nije znao otkuda dolazi, osim ako nije bilo veoma
blizu. Sve je bilo mogue, da si iv ili mrtav, da dobije hranu ili akom u glavu,
da naleti na zemljake spremne pomoi ili ljubazne Ruse ili okrutne Ruse, ili
djecu, ili bespomone zemljake, zadrte SS-ovce to su stajali kod stupova uline
rasvjete i bilo koga mogli proglasiti dezerterom. Pronalazak vode bila je jedna
od rijetkih ivotnih konstanti, stvar koja se morala napraviti. Sve ostalo bilo je
sluajno i proizvoljno.
Takoer, bilo je i Hitlerove mladei. Djeaka. Sjea ih se, Hans?" Poalila je
to vie ne pui. Cigareta bi bila savrena za taj trenutak. Dugo bi uvlaila a
onda polako ispustila dim, promatrala ga kroz njega, gledala djelovanje svojih
rijei poput generala koji gleda kako u daljini padaju njegove topovske granate.
General bi se razoarao.
"Da, naravno, Hitlerova mlade", rekao je Hans kao da se radi o vremenu.
"Bili su toliko mladi." "Jo djeaci." "Nije ih bilo mnogo." "U Berlinu sasvim
malo." "Na kraju jo i manje."
Kimnuo je gledajui u svoj konjak, pa onda u vatru. Bilo je mogue da se sjeao
onih malenih blijedih etrnaestogodinjaka, ili koliko su ve godina imali, u
njihovim prevelikim uniformama, s kratkim frizurama te izrazima lica koja
istovremeno bijahu nezrelo okrutna i djetinjasto samosvjesna. Nosili su svoje
puke i protutenkovske lansere s velikim, oitim ponosom i krajnje
neuvjerljivom ravnodunou. Bili su toliko zbunjeni, zatucani, lojalni i
izgubljeni, u svakom smislu izgubljeni, da je ona poeljela istovremeno pobjei
od njih i spasiti ih. Je li mogue da ih je Hans takvima pamtio?
"Svakako, bilo je i staraca", rekao je. "Starci, djeca i nita izmeu. Kao i nita
izmeu njih i ruskih tenkova." I dalje gledao je vatru.
"Nisu li bili u krateru od bombe na raskriju kad smo ih prvi put vidjeli?"
Priala je zamiljeno, kao da doista potee dim cigareta izmeu reenica.
"Trojica, sami, okrenuti u smjeru iz kojeg oekivali su tenkove? Zurili su u nas
dok smo prolazili. Njihova lica bila su toliko mlada, blijeda. Nitko nita nije
govorio. Drim kako smo i mi buljili u njih, zar ne?"
"Ne sjeam se."
"To je bilo malo prije nego smo se razdvojili, mukarci od ena."
Njegova uporna smirenost uinila ju je jo odlunijom. "Bili su to isti oni, njih
trojica, koje smo kasnije vidjeli. Ti i ja."
Kimnuo je veoma polako. Osjetila je svoj uspjeh. "I tako su ene iz nae grupe
odluile ostati zajedno", nastavila je ustro. "Otto Gun-sche rekao nam je, kad
se izvuemo iz grada, neka idemo na sjever prema britanskim linijama - izvan
KIKA
Berlina postojale su linije bojita. "Idite Britancima, oni e se pobrinuti za vas",
rekao je. To je i Speer rekao Magdi Goebbels. Samo, za mene e se to pokazati
istinitim.
Dalje, bila je tu Gerda Christian, Traudl Junge, Constanze Manziarly, kuharica i
dvije djevojke koje nisam vidjela u vladinim uredima. Zahvaljujui tebi, Hans,
imale smo civilnu odjeu, osim te Constanze i mene koje samo i dalje imale
nae wehrmachtove kapute. Otto Gunsche pokuavao nas je uvjeriti da ih
odbacimo, a mi rekosmo kako emo ih odbaciti im pronaemo neto drugo, jer
strano bojale smo se hladnoe. Bedasto. Onda si ti rekao da e ii s nama i
pomoi nam da naemo put i izaemo iz grada. To je, naravno, bila ista
suprotnost Gunscheovoj logici, no ti i ostali sloili ste se da bude tako. Mislim
da onda vie nitko nije pravilno razmiljao. Stajao si blizu i gledao me kad si
rekao da e ii s nama. Ispravno ili pogreno, protumaila sam to osobno.
Mislila sam da e se pobrinuti za mene."
Sad ju je gledao pozorno i staloeno. Je li on to zbilja mogao zaboraviti? Ili
njegova strast za prolim bijae toliko silna da su osobna razmiljanja postala
nebitna, toliko strana kao da ovjek svoj ivot gleda iz zagrobnog ivota?
Nastavila je nakon to je ekala da on neto kae.
"Grupa ljudi, ukljuujui Bormanna, Stumpfeggera, doktora koji je pomogao
otrovati Goebbelsovu djecu, i Kempka, Hitlerov voza, odluili su takoer
krenuti van, ali u drugom smjeru. Isprva s nama sve je bilo u redu. Manje vie
svi su nas ignorirali i jedva da smo vidjeli Ruse. Ne sjeam se kuda smo ili.
Slabo sam poznavala grad i mislim da smo svi bili mnogo umorniji nego smo to
mislili. Uzevi u obzir poruene zgrade, kratere od bombi na ulicama i ne-
prestano skretanje, teko bi mi to bilo rei ak da sam ga i poznavala. Ti si
rekao da idemo u pravom smjeru, a onda je netko negdje rekao da je iza ugla
ruska kontrolna toka i da proputaju samo one civile koji imaju papire. Mi smo
imali papire koji su pokazivali da smo civili zaposleni u vladinim uredima, ali
nismo znali kako e oni na to reagirati. A ti si, k tome, bio u uniformi. Tako smo
odluili pokuati pronai zaobilazni put.
Svi bili smo gladni, edni i bilo je veoma vrue. Izgledalo je kao da se satima
vuemo po ciglama i betonu, probijamo kroz napola poruene kue i traimo
tunele koje bismo mogli iskoristiti. Sjeam se da bilo je veoma vrue i mislim
da bilo je podne. Nije li?"
"Mislim da jest."
"Napokon, pronali smo zaobilazni put i pribliili se jednom od mostova. Ne
sjeam se kojem. Bilo je to iz zla u gore. Radilo se o mnogo opasnijem podruju
gdje se mnogo pucalo i vodile su se borbe oko mosta. Ispred nas na cesti nalazio
se tenk, njemaki, koji je pucao i kretao se prema mostu. Iza njega tralo je
nekoliko vojnika titei se od metaka. Onda smo shvatili da nije rije ba o
vojnicima nego o jednoj od grupa iz bunkera. Prepoznali smo Bormanna,
Stumpfeggera i Kempku. Nismo potrali da im se pridruimo, jer izgledalo je
veoma opasno, ule su se strojnice i zujanje metaka po ulici. Planirali smo ih
KIKA
pustiti da oni prvi prou, a onda moda mi kasnije kad se situacija malo smiri. A
u sljedeem trenutku, dok smo o tome priali, tenk je odletio u zrak. Mora da ga
je pogodila granata, ili tako neto, jer dogodio se iznenadan bljesak s mjesta
gdje se kupola spaja s tijelom tenka, a onda treptavo zamraenje posvuda, kao
da se zrak zatresao. Odbacilo ga je i zaustavio se, a iz njega sukljala je vatra.
Nisam vidjela da se iz tenka izvukao koji vojnik. Niti sam vidjela to se
dogodilo Stumpfeggeru, no vidjela sam kako je Bormann odletio i pao na lea, s
rukama u zraku kao da je na pozornici i glumi da je raznesen. Osjetili smo
eksploziju ondje gdje smo stajali zrani zid oduzeo nam je dah kao da nas je
tko izudarao po elucu. Morao si i ti to osjetiti. Kempka se zakotrljao po zemlji
iza tenka, no vidjela sam kad se podigao i pobjegao. Nikad ponovno nisam
vidjela Bormanna ili Stumpfeggera i mislila sam da su mrtvi. Nisam osjetila
trunku alosti ni za jednoga. Ali mislim da nisu poginuli."
Gutnuo je brendi. "Oboje su poginuli, ali kasnije, isto blizu mosta. Vjerojatno su
se ubili kad su shvatili da ne mogu preko. Tijela su im tek nedavno otkrivena.
Kempka je preivio i dokopao se Amerike. Intervjuirao sam ga prije nego je
umro. Bio je uvjeren kako je Bormann onda poginuo, ali ja mislim da je bio
samo ranjen."
"To radi i sa mnom, Hans, intervjuira me."
Nasmijao se. "Ima izvanredno pamenje, Edith. Bolje, dosljednije od ostalih."
"eli li da nastavim?"
"Molim te."
Ponovno ga je pogledala i ponovno nije bilo naznaka nieg osim uzdrane,
bezline znatielje. Je li bilo mogue da je to izbrisao iz svojega sjeanja, da li
se radilo o krajnjem sluaju potiskivanja koje on uope nije odobravao? Je li
bilo mogue da je on ono to se dogodilo tumaio sasvim, sasvim drukije?
Jedino nije bilo mogue da ona bude u krivu.
"Zbilja eli da nastavim, Hans?"
"Naravno, zato ne?"
"Onda dobro."
Gutnula je svoj konjak. Nikad ga nije stvarno voljela, nije ni sad, ali bilo je
dobro imati neto u ruci.
"Ostavili smo to mjesto, most i tenk i poeli lutati, ja ne znam kuda. Ti uvijek
bio si malo iza nas, kako ne bismo zapale u neprilike, rekao si, ali i pripravan da
nas izvue ako zapadnemo. Prisjeam se Constanze Manziarly kako te pitala
hoe li s nama cijelim putem do Britanaca ili Amerikanaca, a ti si joj odgovorio
da vjerojatno hoe. Imao si puku.
Napokon doli smo do irokoga raskrija pet ili est cesta i tramvajskih pruga.
Dva su tramvaja stajala na sredini i bilo je mnogo ljudi. Proli smo ga i doli do
malenoga trga na drugoj strani sa stanovima i garaom, ali i slavinom na
otvorenom. Veina je zgrada na trgu bila poruena bombardiranjem i nikoga
nije bilo. inilo se tie i sigurnije od raskrija s tramvajima. Pili smo, odmorili
se i porazgovarali to dalje. Na jednom kraju trga straario si sa svojom
KIKA
pukom. Gerda i dvije tajnice iz ureda vlade odluile su poi u izvidnicu, da
vide je li naprijed sigurnije. Trebale su se vratiti i obavijestiti nas. Traudl je
ostala pokraj slavine dok smo ja i Constanze otile u stanove potraiti bilo
kakve enske kapute. Ponovno ti kaputi, shvaa, ta apsurdna opsesija s
beskorisnim kaputima. Ti si trebao ostati gdje si bio.
Ali nisi. Pratio si nas u jednu od zgrada sa stanovima. Unutra je sve bilo
zarueno tako da se nismo mogle popeti stubama. Strop se uruio i posvuda bilo
je buke, greda, unitenoga namjetaja i strahovito je zaudaralo. Izgledalo je kao
da bi se svaki as mogla uruiti. Izale smo i zaputile se u drugu zgradu, blizu
garae. Bio je ondje uz garau neki nadsvoeni prolaz to je vodio do radionice.
Ulaz u tu drugu zgradu izgledao je mnogo bolje pa sam ula, ali Constanze nije.
Ona je rekla da e pokuati otii u drugu zgradu kako bismo dobile na vremenu.
Ula sam sama. Constanzu vie nikad nismo vidjeli.
Edith je zastala da vidi to e on rei. Isprva nije nita govorio, o onda tiho ree:
"A kasnije."
Sve se pretvorilo u odmjeravanje snaga. Vie nije se pitala zato za to e
kasnije biti vremena. Gutnula je i nastavila.
"Ula sam u stambenu zgradu. Unutra bilo je hladno, ali ne toliko strano
uniteno kao u drugoj. U hodniku se nalazila prevrnuta svjetiljka i crveni zastor
koji bili su na podu punom razbijena stakla, naravno. Ali nije to bilo nita.
Polupanoga je stakla u Berlinu bilo kud god da si poao. Unutra gotovo da je
vladala zima, bilo je poprilino mrano, premda je vani bio dan. Osjeala sam
da je sve prazno, sasvim prazno. Tako sam osjeala: potpuni izostanak ljudi,
ostale su samo -stvari. Nisam se bojala.
Otvorila sam prva vrata do kojih sam dola, a radilo se o stanu zdesna. Ugledala
sam maleno mrano predsoblje i osjetila miris, nisam znala otkuda, koji mi se
nije svidio; nije bila rije o nekom jakom smradu, ve o neugodnom mirisu.
Isprva sam pomislila da je plin, no ipak nije mirisalo na plin. Pomislila sam da
dolazi iz zahoda, ali nije bio ba ni takav. Kako bilo, odluila sam da neu
uzimati nikakve smrdljive kapute, ak da ih i naem. Ali krenula sam unutra iz
znatielje. Na desnoj strani predsoblja ulazilo se u veliku blagovaonicu to
gledala je na trg. Prostorija je imala visoki strop, tipian za prijelom stoljea, s
veoma tamnim tapetama i debelim tamnim tepihom. Nalazio se ondje crni stol s
jednako crnim stolcima, njih deset ili dvanaest, koje bijahu oko stola, ali
poprilino odmaknute. Na stolu se nalazilo tijelo.
Bila je to starija ena. Kaem starija, vjerojatno u kasnim pedesetim ili ranim
ezdesetim godinama, no nama se to onda inilo starim. Imala je bose noge i
bila je odjevena u dugaku svijetloplavu vunenu kunu haljinu. Netko je njezine
jednako plave papue paljivo sloio na podu pokraj stola. Podsjetile su me na
Evine cipele u bunkeru kad se ubila, a koje bijahu jednako paljivo sloene.
Kuna joj je haljina bila opasana oko struka, a ruke bile su uredno prekriene na
prsima. Bijahu sivobijele te veoma mrave s vidljivim venama. Kuna haljina
bila joj je navuena preko grla. Tko god da ju je gore stavio, namuio se, ali nije
KIKA
stavio jastuk ispod njezine glave, pa je na stolu bila nagnuta unatrag sa irom
otvorenim ustima. Sijeda kosa bila joj je obojana u plavo, nije bila ureena i iza
nje padala je po stolu. O kome god da je bila rije, morao je otii u urbi. Jedan
stolac kod glave bio je pri stolu. Oi, sivoplave, bijahu joj otvorene, a koa lica
izgledala joj je poput pergamenta koji bi se na dodir smrvio.
Stajala sam gledajui nju to neko vrijeme. Prije dogaaja u bunkeru nikad
nisam vidjela mrtvo tijelo. A onda sam ih vidjela mnotvo, stotine, ali ovo je
bilo po prvi put da ga izravno gledam. Razmiljala sam o njoj - kako se zove,
kako je ivjela, je li bila udana. Nije imala prstenje, no netko mogao ih je
skinuti. Je li imala djecu, unuke, kako je umrla. Tko ju je toliko paljivo
poloio, a onda je u urbi napustio. Kako joj je glas zvuao. Bilo mi je neobino
jer po prvi put osjetila sam prazninu smrti. to god da je ivot, nije bio ondje,
nije ga bilo ni u tijelu. U toj je sobi miris bio jo gori.
Onda si ti doao. Slijedio si me. Pogledao si tijelo, mene i rekao: "Eto, Edith."
Rekao si to veoma znaajno, kao da smo oboje o neemu morali odluiti."
Hansov prednji dio koulje podizao se i sputao kako je disao, no njegovo
zasjenjeno lice ostalo je nepokretno.

TRINAEST

"Pitala sam se na to misli", nastavila je Edith. "Znam to ti je bilo na pameti,
naravno, ali to si ba u tome trenutku pomislio? Je li bilo racionalno? Je si li
pomislio: 'Sam sam s njom. Moda se to vie nikad nee ponoviti. Moda oboje
uskoro poginemo?' Ili si mislio: 'U prisutnosti smrti ona je osjetljivija i
vjerojatno e se manje opirati.' Napokon, smrt moe biti erotina. Ne direktno
nego u smislu suprotnosti. ovjek doivi iznenadnu potrebu za obranom ivota,
daje sebe za to prije neodlone smrti. Vjerojatno se radi o biolokoj reakciji.
Produivanju vrste. Jesi li tako mislio ili uope nisi mislio ni na to nego si
jednostavno to napravio?"
Nita nije rekao.
Je li on elio da mu svaki odvratni detalj opie kao dio njegove osobne
povijesne pornografije? Gotovo pa doslovne pornografije. Hoe li gnjaviti s
definicijama i detaljima? U stvari, ona se ne moe sjetiti svakoga detalja.
Sjeanja na prolost su kao sjeanja na san: ovjek moe doi do potpune slike
tako da ih opisuje. Ali ona se nije trebala prisjeati svakoga detalja.
Razljuena njegovom reakcijom ustala je ponovno i jo jednu kladu stavila na
vatru energino je pretresavi. Sad kad ima ara, moe ga njime ubiti,
pomislila je. Bolje nego na neki drugi nain, jo manje vjerojatan. Mogla bi
zamahnuti prema njemu, zaprijetiti mu, uiniti da izgleda kao da e to napraviti,
ali samo da ga zaplai. Zasluio je neto. Odloila je ara uz ognjite.
"Nisam bio sam, je li?" rekao je. "Bili smo dvoje."
"Teko." Sjela je i nekoliko puta duboko udahnula kako bi uspostavila kontrolu
nad sobom. "Moda nisi bio okiran onime to smo nali. Ja sam bila i
KIKA
primijetila sam tvoju, tvoju leernost, kako sam to isprva protumaila. Nisam
primijetila to se zbiva. Nisam bila dobro obavijetena, mogao bi rei." Prisjetila
se osjeaja kad je legla na debeli tepih s njegovom teinom na sebi. Kad je
okrenula glavu, nadesno, prisjetila se dodira vlakana po obrazu ugledala je sa
strane, veoma blizu, plave njene papue mrtve ene. Ispod stola mogla je
vidjeti zavretak enine sijede kose koji je visio preko ruba. I on nije prestajao,
usprkos njezinom negodovanju. Sjetila se koliko bi mu drage volje, u drukijim
okolnostima, bila dala ono to je sad uzimao.
"Reci mi tono kako se toga sjea", rekla je. "Kako si se osjeao. to si mislio
kako se ja osjeam, to mi reci? Jesi li mislio da ja to zbilja elim, da nisam
mislila rei ne?"
"Zasigurno se toga sjeam slabije od tebe", rekao je sad tie. "Mislim da sam
drao kako nema nita protiv."
To je bila svojevrsna otvorenost: implicitno priznanje. Zar je ona to htjela,
zapitala se, da on kae kako mu je ao, znam da nisi to htjela, nisam to smio
napraviti, to sam ti doao rei, zato sam te ponovno morao vidjeti. Uostalom,
bilo je to ono to bi se danas moglo nazvati silovanjem, ali ne i onda. Smatralo
bi se njezinom pogrekom, jer dopustila je da otie predaleko. Moda je i bila
njezina pogreka, ako je pogreka biti slab, umoran, rastresen, prestraen.

Iskoristio ju je, to je sve: moda bila je rije o prirodnom nagonu, kao to je
prirodni nagon u eni da raa i podie djecu. No, to je bila samo polovica istine;
to bi on rekao o drugom dijelu onoga to je napravio? Znao je da samo ona zna,
nitko drugi. utjela do sada samo zato, pretpostavljao je, jer ga je drala mrtvim.
Je li doao ovamo da se uvjeri da jo uvijek uti?
to se nje tie, ako je htjela ispriku, ili ak priznanje, predstavljalo bi to
savrenu suprotnost svemu onome to je izgovorila o prolosti. Potvrdila bi da
joj je vana, da ima smisla u povratku u prolost. Njezin bi zahtjev opravdao sve
to je on rekao o potrebi shvaanja, pomirbi u nama samima, davanja smisla
nama samima. Nije bila sigurna bi li podnijela da on bude u pravu. No neto je
htjela.
"I onda?" pitao je sad jedva ujnim glasom. "ega se jo sjea?"
Znao je to se dalje dogodilo. Duboko je udahnula. "Prva sam, kao to se moda
sjea, izala iz zgrade. Mislim kako si se ponudio da e mi potraiti kaput, a ja
nisam vie mogla podnijeti biti ondje. Dolje na trgu oko slavine ugledala sam
ruske vojnike, njih pet-est, gdje prostae, a neki su se napadno gegali kao da
glume pijance. Meutim, bili su pijani. Negdje su nabavili sanduk ampanjca pa
su naginjali boce, a kad bi ih ispraznili, bacali su ih u zrak i razbijali. Jo
polupanoga stakla. Na tlu, ba tamo gdje su bacali boce, sjedila su tri
zarobljenika. Nisu bili vezani, jednostavno su ondje sjedili bez kaciga,
pokrivajui rukama lice kad god bi se neka boca smrskala u blizini. Nijemci,
naravno. Mogla sam to vidjeti po njihovim uniformama, no nisu izgledali kako
su trebali, neto s njima nije bilo u redu. Prisjeam se olakanja to sam ga
KIKA
osjetila otkrivi da Traudl vie nije tamo. Sigurno je otila mislei kako se
neemo vratiti. Ili je pobjegla.
Za mene je, naravno, bilo prekasno. Vojnici su me spazili. Pokazivali su rukama
i smijali se, a prila su dvojica koja su mogla normalno hodati. Nisu se ponaali
prijetei, smijali su se, a jedan od njih pruio mi je bocu. Nisam znala kuda u.
Doli su do mene i govorili neto na ruskom to nisam razumjela. Onda se
sjeam kako nam je reeno: 'Cigarete, dajte im cigarete.' Imala sam ih neto u
depovima vojnikoga kaputa. Pretpostavila sam da u ih se rijeiti. Dala sam
im kutiju, a oni su mi zahvalili naklonivi se, pa ih odmah pripalili. Pokuavali
su me nagovoriti da pijem, ali ja sam bocu odgurnula i odmahnula glavom. Bili
su to deki mladi od mene. Jedan bio je nizak, imao je okruglo lice i glatku
kou. U drugim okolnostima bilo bi to ugodno lice, jer majku mogao si u njemu
nazrijeti, zabrinutu seljanku s rupcem. Cijelo se vrijeme smijao. Drugi je bio
visok i blijed, imao je grozne priteve i nedostajali su mu prednji zubi. Mnogo
je kimao otvorenih usta. Zbog toga je izgledao kao glupan no, mislila sam onda,
moda se samo sramio.
Poveli su me k ostalima pokazujui prstima moj vojniki kaput i postavljajui
pitanja o njemu. Naravno da sam mogla pretpostavljati to ispituju, no samo
sam slijegala ramenima, smijala se i vrtjela glavom. Plaila sam se i pokuavala
to sakriti. Onda su prestali, a nii je poeo ponavljati na njemakom: 'Papiri,
papiri.' Pribliili smo se ostalima i sad sam zarobljenike mogla jasno vidjeti.
Bila su to ona trojica iz Hitlerove mladei koje smo vidjeli kako u rupi na cesti
ekaju tenkove. Samo to sad uope nisu izgledali opasno ili zadrto. Bili su to
samo prestraeni djeaci koji su u mene zurili. Ali ruski vojnik nastavio me je
bockati i ponavljao je: 'Papiri, papiri.' Dekima nisam mogla pomoi, nita
nisam mogla napraviti."
Gutnula je konjak ovaj put ne primjeujui mu okus. "Dok sam pokuavala iz
depa izvaditi svoju iskaznicu ureda vlade, primili su me za ruke i poeli me
voditi prema mranom hodniku kod garae. I dalje su se alili i smijali. Jedan
kod slavine neto je povikao i onda se svi ponu smijati. I ja sam se smijala
pokuavajui izgledati kao jedna od njih i da se ne bojim, no bila sam
prestravljena. Pokuavala sam izvaditi svoju iskaznicu dok smo se pribliavali
hodniku, no drali su me za nadlakticu - inilo se da vie nisu bili zainteresirani
za to tko sam ja. Onda, tik prije hodnika, osvrnula sam se i vidjela te."
Zurila je sad u njega. Bio je krajnje miran - bila je to mirnoa ekstaze. Sram,
nemir, strah, isprika, aljenje, opovrgavanje, strah ili bilo koju drugu emociju
oekivala je od njega, samo ne tu djetinju zadubljenost. Oi su mu bile bistre. U
tome ga je trenutku mrzila, poeljela da pati. Jo su nekoliko sekunda promatrali
jedno drugo, prije nego je ona nastavila toliko sporo i precizno koliko se na to
uspijevala natjerati.
"Stajao si na ulazu zgrade u kojoj smo bili i gledao prema meni. Imao si puku,
a nijedan te vojnik jo nije vidio. Povikala sam ti: 'Moji papiri, kau da ele
vidjeti moje papire, ali odvode me u hodnik.' Vojnici koji su me vodili osvrnuli
KIKA
su se i vidjeli te, ali samo su nastavili, jer nisu se zabrinuli, ak ih nisi ni
zanimao, premda mogao si pucati po njima. Moda su bili previe pijani da bi ih
bilo briga." Zastala je i ponovno gutnula. "Bili smo gotovo u hodniku kad sam
se poela otimati u pokuaju povratka, ali gurali su me naprijed. Ponovno sam ti
povikala: 'Hans, hodnik, vode me u hodnik!'

Ali ti nisi nita uinio. Gledao si kako me vuku unutra. Samo si ondje stajao - s
pukom."
Stala je i priekala. Tiina se produila, nije imala pojma koliko dugo. Napokon,
rekao je on potiho: "I onda?"
"Jesi li proitao engleski roman Lord Jim poljskoga pisca Josep-ha Conrada?"
"Poljaka?" Zavrtio je glavom.
"U njemu ovjek na brodu to tone izgubi ivce u trenutku krize. Bio je hrabar i
astan do toga trenutka, no tada, odjednom, jedan jedini put u ivotu, pretvorio
se u kukavicu. Nitko to poslije nije shvatio, osim njega, no proganjat e ga do
kraja ivota. Vidio si tog poslijepodneva to rade sa mnom, Hans. Znao si to
namjeravaju napraviti, a ipak si samo stajao i gledao. Imao si puku i nita nisi
poduzimao. Osim, osim onoga to si tad napravio."
Osjetila se kao da e zaplakati. Bilo je to apsurdno nakon svih tih godina,
apsurdno i poniavajue. Ljutila se na sebe. Nije mogla podnijeti misao da pred
njim ispadne poniena. No raslo je to u njoj poput morske bolesti i gotovo da joj
je probilo kroz glas kad je rekla: "A ti nisi nita napravio." Gutnula je malo
konjaka, priekala, pa polako nastavila priati.
"Je li ta epizoda bio tvoj trenutak slabosti, kao u Lorda Jima, Hans? Zato to ne
moe ostaviti na miru?"
Njegove su oi i dalje bile nepokretne, no lice mu je potonulo i izgubilo boju
poput mrtvaca. Pornografski set, pomislila je. "O tome je rije?" bila je uporna.
"Je li se isto dogodilo i tebi?"
"Nastavi." Glas mu bijae slab, sve je tee disao.
"Nekako sam se oslobodila i potrala prema tebi. Vikala sam ti: 'Hans, pomozi
mi', ili tako neto. Dva su vojnika trala za mnom.
Primijetila sam da su u trku i jo neki vojnici, no da li su trali za mnom, to
nisam znala. Sve je bilo kao ubrzani san i sad se prizora teko prisjetiti. Netko je
zapucao, vie nego jednom, ili bilo je iz vie puaka. Kad sam ti se pribliila,
vidjela sam da me ne gleda. Spustio si puku i podigao ruke u vis iznad glave
okrenut prema vojnicima, a mene ignorirajui. Nisam uspjela doi do tebe, kao
to zna. Pala sam i epali su me, ili su me epali pa sam pala. Kako bilo,
ponovno su me zgrabili za ruke i odvukli. Plakala sam i dozivala te."
"Jesi li vidjela to se poslije dogodilo?" Glas mu je i dalje bio
slab.
"Ne odmah. Odvukli su me preko trga do hodnika. Ali prije nego sam dola
tamo, vidjela sam to si napravio." Kimnula je gledajui ga u oi. "Da, Hans,
vidjela sam to si napravio."
KIKA
S ostalim vojnicima nalazio se pokraj slavine. Tri uhiena djeaka i dalje su
sjedila i prestraenom opinjenou gledala kako njihovi pijani krvnici
gestikuliraju i viu jedni na druge. Hansu su dali bocu i gledali dok ju je
praznio, a ampanjac mu se cijedio iz usta. im ju je ispio, bacio je bocu u zrak.
Vojnici su se veselili kad se bezopasno podalje razbila. Sad su jo vie
gestikulirali i netko pokazao je na zarobljenike. Jedan od vojnika vratio je
Hansu njegovu puku. Hans je stao u stranu, jednim je brzim pokretom
repetirao, podigao u visinu ramena i naciljao u zarobljenike. Vojnik koji mu ju
je dao ljuljao se i smijao. Tri su ga mlada uhienika gledala, a onda se sklupala
poput lutaka zbog iznenadne buke iz automatskoga oruja.
"Vidjela sam to", ponovila je.
On se nakaljao i ponovno pogledao je svoju au konjaka koju je drao pod
opasnim kutom. "Drim kako bi se to danas nazvalo ratnim zloinom."
"Ratni zloini su ratni zloini."
"Ta odrednica onda nije postojala." Progovorio je iznenadnom energinop.
"Bio je rat, o tome se radilo. Samo rat. Rat kao rat. Ti djeaci svejedno bili bi
pogubljeni. Rusi su mrzili i prezirali Hitle-rovu mlade. Ne bi im dopustili da
postanu zatvorenici. Zapoelo je mojim molbama za njih. Doista, tako je bilo.
Jedan od Rusa, onaj koji mi je vratio puku, znao je neto njemakog. Ree
kako je jedini nain da oni ne ubiju te deke, da ih ja ubijem. Da ja to nisam
napravio, smjesta bi on, samo to bi ih on gaao u trbuh, pa bi vjerojatno
umirali polako i u agoniji. to bi ti napravila, Edith?" Njegovo pona-anje
gotovo da je postalo okrutno.
"Ja ih ne bi ubila. Ne bih to mogla napraviti. Svoju stranu, svoje vlastite ljude.
Djecu."
"Oni bi ih ubili, rekao sam ti. Za minutu ionako bili bi mrtvi. Alternativa za tu
djecu nije bila besmrtnost, ak ni starost. Nekoliko minuta kasnije bili bi
svejedno mrtvi."
"Mogao si svoju puku okrenuti na Ruse."
Podigao je ruku i onda pustio neka padne. "Oni su odrali svoju rije, ja svoju."
"Znai, bila je to pogodba. Tvoja sloboda za njihove ivote."
Nagnuo se prema naprijed, lice mu je izalo iz sjene, izbrazda-no, kruto. "Cijeli
je ivot onda bio pogodba, ne samo kad je pao Berlin nego kroz cijeli nacistiki
period. ovjek je postigao pogodbu i preivio ako je imao sree, ili nije.
Pogodba koju sam ja onda napravio bila je samo dramatinija verzija onoga to
smo mi neprestano inili u Berlinu. ivot je bio kompromis, razmjena, svaki
dan, jedan za drugim, veliko za malo, ivot za smrt, cigarete za hranu, sve to
dolazi na isto. A oni koji sad prosuuju o nama u udobnim stolcima u
klimatiziranim uredima, a poslije se odvezu doma gdje o tome priaju s
prijateljima u udobnim, sigurnim kuama pri finim veerama s vinom - ti ljudi
nemaju pravo prosuivati o naim postupcima koje smo mi napravili u
okolnostima o kojima nemaju pojma, o kojima uope nemaju pojma. Nitko ne
bi sebe trebao osuivati zbog onoga to je onda napravio. Ako je osuda
KIKA
potrebna, jedini ljudi koji na nju imaju pravo oni su koji su bili ondje." "Ja sam
bila ondje. Ja te osuujem."
Nasmijeio se naoigled neiskreno. "A koja je to tvoja osuda, Edith?"
"to misli?"
I dalje se smijeio, ali sad kao da je samo pokazivao zube. "Da sam hladnokrvni
ubojica, drim."
"Ubojica. Ubio si svoje da bi spasio vlastitu kou.
Ponovno se naslonio u svojoj stolici. Lice mu opet prekrije sjena, premda se
inilo da je prednji dio njegove koulje drhtao nekoliko sekunda, kao da su ga
njezine rijei odbacile i prikovale za naslon stolca. Bilo joj je drago to imale su
takav uinak.
"Onda su stvari bile drukije", rekao je napokon. "Drukiji svijet."
Nasmijeila se. "Ipak je prolost drugi svijet?"
Ponovno se nagnuo naprijed, ali odluno. "to god da smo rekli o prolosti,
Edith, samo ti i ja za to znamo. Ruske vojnike moemo zaboraviti. Oni nisu
znali tko sam ja. Pustili su me s mojim orujem. Nije im se sa mnom dalo
gnjaviti. Bili su pijani, a danas sigurno su mrtvi. Tako smo ti i ja jedini ivui
ljudi koji to znaju. Ja i ti, Edith." Zastao je. "to se poslije s tobom dogodilo?"
Zagledala se u svoju praznu au. Zbog trijumfa to ga je postigla, postala je jo
sklonija opirnosti, no i dalje se morala psihiki pripremati da progovori.
Poeljela je da joj aa nije prazna. "Odvukli su me u hodnik. Bilo je mrano,
zemljani pod bio je pokriven krhotinama. Posrtala sam pokuavajui pobjei.
Gurnuli su me na zid. Glava mi je udarila po njemu, a oni poeli su navlaiti
moj kaput. Onda sam strgnula naunicu i ponudila im je. Uinila bih bilo to
samo da ih odvratim ili odgodim im namjere. Nisu bili previe grubi prema
meni, nisu me udarali, samo su me naguravali i natezali mi odjeu. Mislim da i
nisu znali to da naprave. Plakala sam, vrtjela glavom i govorila: 'Molim vas
prestanite, sve u vam dati, ostavite me, molim vas.' Ali oni su i dalje radili po
svom. Jo uvijek mogla sam se gibati, i dalje bila sam na nogama, ali nisam ih
mogla zaustaviti da ine to to su inili. Bilo je kao u snu. Kad su me onda
udarili po ruci i kad je naunica pala na pod, povikala sam i pokazala gdje je
pala. To ih je zbunilo i, vjerovao ti ili ne, prestali su i sagnuli se da je potrae.
Samo na trenutak. Tad sam mogla pobjei, no noge su odbile poslunost. Onda
sam dobila ideju.
Poela sam se smijati i mahati iz sve snage, kao luakinja. Pokazivala sam u
njih, onda u sebe, onda sam sklopila ruke i stavila ih pod jedan obraz kao da se
radi o jastuku, onda pokazala sam prema izlazu iz tunela, onda prema prljavoj
zemlji, izbuljila se i zavrtjela glavom. Na kraju sam postavila ruke da me
odvuku, jednako kao to su me i dovukli. Znam gdje se nalazi krevet,
pokazivala sam. Dobrovoljno poi u s vama tamo, ali ovdje nita, ne na toj
prljavoj zemlji. Razumjeli su, porazgovarali meusobno, kimnuli, i poveli me
drei za ruke. Bili su to jo djeaci, seljaii, ba mladi. I ne neugodni, ne ba.
To je bilo najgore.
KIKA
Naravno da je moja ideja bila prilino nejasna. Sluila je samo da nas izvede iz
hodnika tamo gdje bili su ostali ljudi, makar samo vojnici. Nisam znala to e se
onda dogoditi. im sam izala pogledala sam jesi li jo ondje, ali naravno, nije
te bilo. Pobjegao si. Ruski vojnici bili su tamo, pijanevali su, svaali se, a tri
djeaka leala su ondje gdje si ih ubio. Onda mi je palo na pamet da tu svoju
dvojicu povedem natrag u stan gdje smo bili nas dvoje, za sluaj da si se ti
unutra sakrio. Bilo je malo vjerojatno, znala sam, ali oajniki sam se nadala da
si tamo. I dalje mislila sam da bi me mogao zatiti, zna. Napokon, volio si
koristiti svoju puku, a ja bih mogla pobjei. Toliko sam bila oajna.
Pokazala sam im ulaz i deki me odvedu tamo. Kad sam ula u predsoblje,
pozvala sam te. Oni nisu razumjeli i rekli su mi da zasutim. Onda je jedan irom
otvorio vrata stana u kojem smo bili nas dvoje. Pretpostavljam da su traili sobu
s krevetom, a to dalo mi je novu ideju. Kimnula sam nadesno i oni povedu me u
blagovaonicu gdje je ena leala na stolu. Odahnula sam jer jo je bila ondje.
Makar i nije postojala vjerojatnost da je netko makne. Zastali su kad su je
vidjeli. okirali su se. Pustili su mi ruke. Pokazala sam u tijelo, pa u sebe, otila
i poljubila je u elo. Bila je hladna kao led i tako izbliza jo je gore smrdjela.
Pretvarala sam se da mi je to majka.
I zna li to su napravili ti djeaci? Zurili su u nju, skinuli svoje vojnike kape,
prekriili se, kleknuli i pomolili se. Nekoliko sekunda prije bili bi me silovali,
sad su se molili za mene i duu moje majke kleei na mjestu gdje smo mi bili.
Imali su vie potovanja prema mrtvima od tebe, Hans.
Onda su otili. Jednostavno su otili. Ja sam stajala uz tijelo s rukama na njezinu
hladnom elu kad su ustali i dalje stiui kape objema rukama. Naklonili su mi
se, ponovno se prekriili i otili. Ja sam ostala. Previe sam se tresla da bih se
pomaknula. Dugo sam ostala. Kasnije sam godinama, gotovo svakoga dana,
pitala se tko je ona bila. Da sam joj barem mogla zahvaliti."
Gledao je mrlju od hrane na svojoj koulji. "Morala si se moliti za nju."
"Da se molim, bih."
"Ti si ovdje vlastelinka, tik do crkve, a ne ide u nju?" "Oh da, idem ja u crkvu.
Redovito. Ali ne molim se, uistinu ne." "Svi bismo se trebali moliti, ak ako i ne
vjerujemo. To je dobro za nas."
"Dri to dobrim, Hans?"
Pogledao ju je sad jasno i ozbiljno. "Da, drim."
"Za to se moli?"
"Za oprost."
"Mislim da u tome i jest stvar." Moda bila je rije o nekoj vrsti priznanja.
Ponovno se osjetila veoma umornom. "Pa, mislim da smo sve proli, zar ne?
Uhvatili smo sve u mreu, sve nepoeljno i nepopravljivo. Nita drugo nije
ostalo. Vrijeme je za spavanje."
"Ne eli znati to se sa mnom dogodilo, Edith?"
Polako je ustala. "Ne Hans, ne zanima me."
"Mogu to razumjeti."
KIKA
Ovaj odgovor bio je iritantan. Nita nije rekla. "Moemo li proetati prije
spavanja?" zapitao je. "Jo jednom?"
"Prije spavanja volim proetati vrtom. Umiruje duu, pomae da se zaspi. ak
ako se i ne moe vidjeti vrt, ak ako i pada kia. Kadikad, posebice kad pada
kia, umiruje ovjeka."
"Moe, ako hoe. Moe uzeti istu kabanicu i izme."
"Nee mi se pridruiti?"
"Veeras me bole koljena. Takoer ne gnjavi mi se s obuvanjem cipela i svim
ostalim." A u stvari, blago, njeno razgibavanje vjerojatno bi pomoglo njezinim
koljenima: predugo je sjedila. Ta ideja lagane etnje po vlanoj travi i slaboj
kii, koja se sad ula, moda nije bila toliko neprivlana kao to je isprva
pomislila. "Ako hoe, ti moe."
"Molim te, Edith, bilo bi lijepo da idemo zajedno. Mogli bismo
zavriti na razgovor."
"Mislila sam da jesmo."
Ostao je sjediti i zuriti u nju. Morala bi ga povesti kroz praonicu
posua, onda mu potvrditi da je uzeo ispravne stvari. Radilo se o
gnjavai kao da ide sama. "Hajde onda. Ali ne dugo."
Polako je ustao, smijeei se usprkos naporu. "Tako govori ona stara Edith."
Ne bih rekla!


ETRNAEST

U praonici sua pregorjela je arulja. "Neto korisno moe za mene napraviti.
Uz pomo stolca iz kuhinje bit e dovoljno visok da je dosegne. U ladici
kredenca mora se nalaziti nova."
Zadihao se od napora istezanja i promjene arulje. "Moja astma", ponovio je.
"Nikad nisam imao napadaj. Uvijek sa sobom nosim sprej, jer to moe biti
fatalno. Ostavi posljedice na srcu. A ja imam slabo srce."
Pronala je za njega staru kapu na kojoj se nalazila strijela Ministarstva rata,
kabanicu za monsunske kie, blistavi, crni nepromoivi mornarski eir
pokriven pauinom, a Michaelove wellingtonke upotpunile su njegovu
nepromoivost. Ona je obula svoje kaljae, stavila vrtni kaput i svoj prastari
eir od tvida irokoga oboda. Znala je da uasno izgleda, kao stara udna vrea,
kako ju je Michael zvao, ali ionako nije bilo nikoga tko bi je vidio. Hansa nije
raunala.
Kia mora da je namoila vrata, jer arke su postale za nju pre-krute da ih
pokrene, pa zamolila je njega neka ih otvori. Kad je to napravio, primijetila je
da u ruci nosi teko eljezno strugalo koje je ona drala kraj Age, tog relikta
negdanje penice na kruta goriva. Za novo na naftu nije trebalo, ali usprkos
tome dvadeset godina strugaloje stajalo na starome mjestu na podu sa strane.
"Za to e ti to?" pitala ga je.
KIKA
"Ovo?" Podigao ga je i pogledao kao da je zaboravio na njega pa se sad
iznenadio to je u njegovoj ruci. "Gle, idemo van, u mrak. Kadikad dobro je
nositi oruje, za svaki sluaj. Nikad ne zna. Nisam vie mlad i ne mogu nas
obraniti golim rukama."
To nije imalo smisla, kao ni ara, ali jo i manje jer nisu se imali od ega
braniti. No ona nije htjela pokazivati strah i zato je pokuala zvuati otro i
odvratiti ga. "Nemoj biti smijean. Nitko ne eka da nas napadne na travnjaku
po ovakvoj kii. Vea je vjerojatnost da nas tko napadne u gradu ili u naim
krevetima. Kako bi netko mogao znati da emo mi u etnju u ovakvoj noi?
Morali bi misliti da smo ludi."
Nasmijeio se je. "Moda bih ga trebao uzeti i u krevet."
"Nikad ovdje nismo imali provalu."
Slegnuo je ramenima bez namjere da ga ostavi. Htjela je inzisti-rati neka to
napravi, no osjetila je kako blago drhti, pa se zabrinula hoe li je glas izdati.
Rekla je sama sebi da je smijena, jer naravno da on nije imao namjeru ubiti je.
U drugu ruku, samo je ona znala to je ve bio napravio. I zato bi onda uope
nosio eljezno struga-lo?
Ostavili su vrata otvorenima da na travnjaku mogu vidjeti stazu od mokrih cigla.
Kia je bila nemilosrdnija nego je unutra zvuala i mrana je trava ljapkala
ispod njezinih nogu. Uporno kapanje po njezinoj zatienoj glavi i ramenima u
nekim drugim okolnostima moglo je biti umirujue, kao to je Hans rekao.
udjela je za samoom, toplinom i svojim suhim krevetom.
Mrak bijae neproziran. Osjetila je da su se pribliili ivici sa strane prije nego
ju je vidjela. Nije imalo smisla pokuavati ga se rijeiti. Bili su preblizu kue i
on bi naao put da se vrati. "Morali bismo ii vie po sredini", rekla je. "Otili
smo ulijevo."
Stavio je svoju ruku ispod njezine. "U tvojim sam rukama, Edith. Ugodna je ova
kia, zar ne? Prekrasan zvuk. Samo ga posluaj. Rekao sam ti. Takoer je
veoma oputajue razgovarati kad ne vidimo jedno drugo, to ti misli?"
Ako je loe vidio, onda je to moglo pruiti neku nadu u sluaju potjere, premda
ona nije mogla zamisliti da je sposobna trati. Usredotoila se na izbjegavanje
ruinih grmova dok ih je vodila prema prednjoj ivici. Miljama iza nje, iza
natopljenih, valovitih kinih polja i malene movare pokraj Downsa, nalazilo se
more. Za lijepa vremena ovjek ga je s polja uvijek mogao vidjeti, taj divan
tanki horizont, srebrn, plav ili siv, ali nikad se nije vidjelo po kii. Meutim,
miris mogao se osjetiti. I cna ga je sad osjetila ila je za njim bespotrebno
dugo. I dalje stiui alatku u aci, bockao je njezinu ruku svojim prstnim
zglobovima.
"Sigurno je prekrasno. Stvari su za tebe, Edith, ispale jako dobro."
"to si poslije napravio", pitala ga je, "nakon to su me zgrabili? Rekao si da su
te uhvatili, zar ne?"
"Da, ne odmah, kasnije, dosta kasnije. Preao sam po trgu natrag, otkuda smo
doli, na veliko raskrije s ona dva tramvaja koja si spomenula. Onda vie nije
KIKA
bilo toliko ljudi, a ja sam krenuo potraiti ostatak grupe, ali nisam ih mogao
nai. Sad u ti priznati ono to nikome nikad nisam: osjeao sam se jadno to te
nisam pokuao spasiti. I jo uvijek se tako osjeam."
"Ali ne toliko da bi glede toga neto poduzimao."
"Ne, na svoju sramotu." Njihove su izme ljapkale po mokroj travi. "Ostale
sam traio ak i u tramvajima. Jedan je bio pogoen granatom i od njega ostala
je samo olupina s tijelima, no drugi bio je itav i prazan. Vjerojatno je stao jer
mu je put bio zablokiran. Odjednom, osjetio sam straan umor, iscrpljenost, pa
sam se popeo na gornju razinu i krenuo odspavati na podu. Spavao sam do
mraka."
"Imao si sree."
"Oboje smo imali sree. Preivjeli smo."Zaustavili su se pred ivicom. "ao mi
je ako sam te prestraio, Edith." "Prestraio?"
Ponovno podigao je alatku. "Zato jer ovo nosim. Nesumnjivo si u pravu da je
nepotrebno. Sad shvaam. Pa neu ga iskoristiti za poljoprivredu, ali zbilja sam
mislio da bi nas mogle napasti ivotinje, krave s rogovima. Vjerojatno misli da
sam lud, ali nisam. Barem ne u smislu o kojem smo priali. Samo sam aav."
Nakratko je zastao, a onda nastavio prije nego je ona uspjela domisliti to e
rei. "Sad te moram pitati neto drugo, to moe, razumljivo je, doivjeti uzne-
mirujuim. Ali moram te pitati. Moje je pitanje: jesi li mi ispriala cijelu priu o
ruskim vojnicima? Zbilja nisi nita od sebe trebala dati?"
Nije mogla sprijeiti da joj se ruka ne stegne oko njegove, koja ju je ovijala oko
mokre kabanice.
Ponovno ju je prstima potapao po ruci. "U redu je, Edith. Tvoja utnja sve
govori."
Privukla je ruku nesigurna u mo svojega govora. Njegov je ton bio snishodljiv,
ali gotovo zlurad. Bila je uzrujana, ljuta i jo uvijek prestraena, ali i odluna da
mu ne dopusti trijumf, kako je on to shvaao. Nakon dubokog uzdaha i paljivo
sputenog glasa, rekla je: "Istina je da me jedan sruio na zemlju u hodniku,
onaj nii, onaj miloga lica. Nakon onoga, nakon...", progutala je knedlu, "nakon
to je bio gotov, zbunila sam ih naunicom i uvjerila da idemo u stan. Sigurno
su mislili da e ondje imati vie vremena. Kad smo doli tamo, bilo je kako sam
opisala."
Vjetar je ponovno nemilosrdno zapuhao s udaljena mora nosei im kiu u lica.
Bilo joj je ugodno.
"Hvala, Edith, veoma si me obradovala. Sad smo jednaki. Obje znamo neto
vano jedno o drugome."
Stala je stisnutih usana gledajui u sve gui mrak dok su joj se na licu suze
mijeale s kiom. Poeljela je jauknuti, povikati, baciti se, odgurnuti ga, zgrabiti
eljeznu kandu i ubiti ga. No bila je odluna ne dati mu zadovoljtinu da neto
primijeti. Ostala je mirna dok je njezina odlunost jaala i hladila se.
"Mnoge mlade ene, u Njemakoj u to vrijeme, morale su se nai u tvojoj
poziciji", nastavio je. "Nema se ega sramiti. Bilo je normalnije nego mislimo
KIKA
kao i moj takozvani ratni zloin. Kako je neobino da nas je prolost sad
oboje stavila u jednaku poziciju, da ti i ja sad imamo neto to ne elimo
propitkivati. Prolost ipak nije drugi svijet, ona je ovdje i sad. Itekako, zar ne?"
Govorio je mirno, dolje je gledajui. Njegovo naslaivanje gotovo da je bilo
opipljivo, kao da bila je rije o pohotnoj namjeri. Gurnula je ruke u depove
kontrolirajui disanje, lica neprestano okrenuta prema vjetru i kii.
"to hoe?" poeljela je povikati, no ipak progovorila je samo namjernom
blagou. "Od svega najvie me zbunjuje ti, Hans."
"Ja?" nasmijao se je malo previe srdano. "Zato te ja zbunjujem? Pa mislim da
zna sve bitno o meni."
'"Ne eli li se ti jednostavno ispovjediti glede onoga to si napravio? elio bi i
mene vidjeti u toj ulozi?"
"Nemam ja to ispovjediti. Stvar koju sam napravio nije zloin. Bilo je to
ubojstvo iz milosra. Na to drukije gledaju samo ljudi koji se nikad nisu nali u
slinim okolnostima."
"Ili eli", oklijevala je, "uvjeriti se da ja to neu otkriti?"
"Kao to sam ti rekao, mene zanima istraivanje prolosti. I to je sve."
"Prolost drugih ljudi?"
"Ona tvori sveukupnu prolost." Stavio je ruku oko njezina vrata ljubaznou
koja je odudarala od njegova tona. "Lijepo je da nakon sveg tog vremena imamo
toliko toga zajednikog, toliko za podijeliti."
Ponadala se da on ne osjea njezino rame. Okrenula se prema kui, polako, kao
da ga ne eli uzbuniti sa svojim strahom.
Ukorak, hodali su prema domaem svjetlu, a kia im je sad udarala o lea. Pa
zar smo mi doista dvoje zadnjih ivih od svih koji su bili u bunkeru?" pitala je.
"Mislim da jesmo. Od onih iz Fuhrerova bunkera. Moda ima ljudi koji su ga
posjetili, ali nema nikog vie kome je baza bila unutra, koliko ja znam. Tijekom
prolih dvadeset godina vidio sam gotovo sve preivjele."
"I sad su svi mrtvi."
"Osim nas."
"Ubio si ih?" poeljela ga je pitati. "U sluaju da su od mene uli to si
napravio? Jesi li im kroz godine svima uao u trag, pridobio da razgovaraju o
tome, a onda ih potajice ubio?" Ali ako je to bila istina, onda je bilo mnogo
razumnije poeti s njom, ne zavriti.
"Dosta nas je", morala se je potruditi da naznai to nas, "poi-vjelo do duboke
starosti."
"Da, zaudo, posebice nas koji smo bili u ruskim logorima. Ako je ovjek
izaao iv i preivio nekoliko narednih godina, a nisu svi, ini se da logor nije
ostavio posljedice glede dugovjenosti. Bili smo iznenaujue vrsta grupa. Bez
sumnje Hitler bi to pripisao svojoj teoriji o nadmonoj rasi."
"Morao bi ih usporediti s postotkom rtava u logorima."
"To je istina."
KIKA
Dok su u praonici posua skidali svoje pokisle eire, kapute i izme, ona je
kradomice promatrala njegovo lice. Prevarilo ju je prije, 1945. godine, kad je
ispalo da on nije ovjek kakav je ona mislila da jest, pa ni sad s njega nee nita
proitati. Premda izborano i izmueno poput pergamenta jo uvijek bilo je to
dobrostivo lice jednog upornog, starijeg ovjeka. Moda bi on ubio na dobrostiv
nain govorei: 'Mora to razumjeti, Edith, da u ovome nema nieg osobnog.
Veoma te volim, uvijek sam te volio. To je ba kao onda prije nego su te Rusi
oteli, prije onoga s ona tri djeaka - nisam imao izbora. Siguran sam da e
razumjeti.'
Kad se nagnuo da skine izme, eljeznu je kandu spustio na pod. Nije mu to
bilo lako i ona je bila bra u skidanju svojih kaljaa. Dok je on petljao sa svojim
izmama, ona je uzela kandu, odnijela je u kuhinju i gurnula u maleni prorez
izmeu tednjaka i zida gdje se nije mogla vidjeti. Uspravio se, kad se ona
vratila u praonicu posua, i stao zuriti u nju. Nije mogla rei je li zaboravio ili je
vidio kad ju je uzimala. Neka on samo pria, pomislila je.
"to smo s piem za laku no? Konjak, viski?"
Zavrtio je glavom. "Hvala ti, Edith. Kasno je i dosta sam popio.
Vrijeme je za spavanje. Hoemo li to spavati u ovim naim godinama to je,
naravno, drugo pitanje, ali vrijeme je za pokuaj. Bila si toliko gostoljubiva
prema meni, toliko ljubazna. Imam samo jo jednu molbu: molim te, odvedi me
u moju sobu. Nisam siguran da u je ponovno pronai u ovako velikoj kui."
Penjali su se stubama dok je ona po navici gasila svjetla kako su prolazili.
Kajala se zbog toga jer bi se s njim osjeala sigurnije da to nije inila. "Uvijek
ostavljam svjetlo na odmoritu", lano je rekla kad su doli na kat. "Tvoja je
glavna gostinjska soba na kraju hodnika zdesna." Zbog hodanja po stubama on
se veoma zadihao, ponovno je soptao, to bilo je umirujue. Nee je moi
ganjati bude li ona mogla trati.
"A tvoja?" pitao je kad je prodisao. "Gdje je tvoja soba?"
Pokazala je neodreeno. "Tamo." Pruila je ruku da se s njim rukuje kako neto
ne bi ostalo nejasno. "Hans, laku no."
Umjesto da se s njom rukuje, on je primio njezinu ruku, poljubio je i
zastarjelom formalnou naklonio se udarivi petama. "Ne mogu ti dovoljno
zahvaliti, Edith. Na mi je razgovor istovremeno bio otkrivenje i pouka. Veoma
mi mnogo znai to smo se ponovno susreli."
Ona se na silu nasmije.
Kad je otila u svoju sobu, vrsto je zatvorila vrata, pa ostala stajati pokraj
toaletnog ormaria drei se za njega. Noge su joj podrhtavale i strahovito
eljela je sjesti ili lei, no pribojavala se da nee moi ponovno brzo ustati.
Rekla je sebi da mora porazmisliti. Ne osjetiti nego porazmisliti. Kao onda kad
je bila s ona dva Rusa i stalno mislila to uiniti. Onda je manje-vie upalilo.
Nije bilo brave na njezinoj spavaoj sobi. Mogla je na njih nagurati komad
namjetaja, kao u filmovima, pa bude li sree on e biti preslab da ga odgurne.
Mogla se oduljati dolje do telefona i nazvati policiju. Vjerojatno je ne bi uo.
KIKA
Meutim, policiji bilo bi teko objasniti i on bi sve mogao zanijekati, a oni bi
mu mogli povjerovati te pomisliti kako je ona samo stara aknuta vrea kostiju.
Gledajui se u ogledalu toaletnog ormaria kako je oronula, crvenih oiju, raz-
baruene kose, bez jedne naunice, s rupom u arapi i mrljom koju je sad
uzrujano primijetila na prednjem dijelu svoje haljine - ne bi ih mogla kriviti.
Nakon nekog vremena dobila je ideju: isplatilo se razmisliti, uvijek se isplati.
Uzela je svoju spavaicu, kunu haljinu, papue i potiho otvorila vrata. Nije ga
bilo. Jedino uo se vjetar i kucanje sata u predsoblju. Svjetlo s odmorita nije
dopiralo do kraja hodnika, no po svjetlu koje je izlazilo ispod njih ona mogla je
vidjeti da su njegova vrata zatvorena. Ugasivi svjetlo u svojoj spavaoj sobi i
zatvarajui vrata najtie to je mogla, otila je hodnikom do zadnje sobe, koja
bila je Michaelova dok bio je djeak, a sad sluila je za posjete unuka. Kreveti
nisu bili prozraeni, naravno, ali to nije bilo vano: ionako je sumnjala da e
spavati.
Kad je dola unutra, sjela je na rub djejeg kreveta odluna da se svue. No,
kako je vrijeme prolazilo i sve bilo tiho, poela se je osjeati hladno i smijeno.
Preodjenula se je u svoju spavaicu, hodnikom oduljala u kupaonicu, pa se
vratila u sobu.
Ali ne da bi spavala. Tijelo bilo joj je umorno, no glava bila je puna nemira,
straha i radoznalosti. Bila je naivna to je s njim sudjelovala u prekapanju svoje
prolosti. Ono to se isprva inilo kao bezazlena, besmislena strast, postalo je
neto veoma zloguko i uznemirujue. Da je nita nije uznemirilo, njezin bi
nemir izblijedio, znala je, zaguile bi ga dnevne brige njezina povuena
svakodnevna ivota. ak i njezina sjeanja na ruske djeake mogla su biti
pogrena, usprkos tome to su ih nedavno ekshumirali. Barem je mogla gajiti
nadu u to. Ali sad su se prijetnje i strahovi koje je on izazvao uskovitlali i
izokrenuli u utrobi njezina uma te je ostavili da se koprca u nerazumnoj krivnji,
u beskrajnom strahu. Kad je bila rije o njegovu zloinu, to je on pokuavao
napraviti - pokajati se ili ga pokopati? Radi li se o potonjem, hoe li ustrajati da
i nju pokopa?
Zbog kucanja, udovi joj se grevito trgnu i skoro je povikala. Zasigurno bila je
pospana. irom otvorenih oiju leala je u mraku, krv joj je udarala u uima,
osjeala je marce, miii su joj se napeli i ukoili. Nije se mogla pomaknuti i
znala je, ue li on sad, da se nee moi pomaknuti. Oslukivala je, svaki ivac u
toj tiini bio je napet. Moda je to umislila i sanjala.
Ponovno se zaulo kucanje, triput zaredom, blago i odluno, ali sigurno ne na
njezinim vratima. Mora da je kucao na vratima njezine spavae sobe. To to se
zamarao s kucanjem bio je moda dobar znak. Zamaraju li se ubojice kucanjem?
"Edith? Edith?" pozivao je tiho.
utke je leala. Blijedo je ula njegove korake dok je noge vukao hodnikom.
Zvualo je kao da je nosio papue - i to je moda bio dobar znak. Moda je
samo neto elio, moda je zaboravio gdje se nalazi kupaonica, neto takvo.
Njezini su je udovi sad posluali. Polako je ustala iz kreveta, prvo se okrenuvi
KIKA
na bok, u tim godinama nije bilo drugoga naina, a onda je na prstima otila do
vrata i otvorila ih. Kvaka je zazvonila, no vrata na arkama nisu cvilila. Zurei
uokolo ugledala je starca kako se vue po odmoritu. Nosio je izbli-jedjelu utu
kunu haljinu i inilo se da pomalo epa na jednu nogu.

Njegova bijela kosa bijae razbaruena, pa mu se vidio elavi krug na stranjem
dijelu glave. Izgledao je obeavajue ranjivo. Vratio se je u svoju sobu i
zatvorio vrata.
Nije bila rije o pokretima moebitnoga ubojice, pomislila je. Bila je rije o
pokretima starca koji je neto elio. Ali to? Nagaala je bezuspjeno jo
nekoliko minuta, onda je odjenula svoju kunu haljinu i papue te krenula do
njega. to god da trebao, jo uvijek je postojala stvar koju je ona htjela. Zastala
je pred njegovim vratima i oslukivala. Nona lampica bila je upaljena, uli su
se neki pokreti, zvukovi opruga u krevetu i uzdah olakanja.
Pokucala je: "Hans?"
"Ui."
Sjedio je na krevetu s otvorenom biljenicom ispred sebe i penkalom u ruci.
Nosio je svoje naoale te plavobijelu prugastu pidamu. Bijele obrve izgledale
su mu jo vie ekinjave. "Edith, ba sam bio ispred tvoje sobe, no pomislio sam
da si zaspala. Iznenadio sam se, jer malo prije toga uo sam kako je netko pustio
vodu na zahodu pomislio sam da si budna."
"uo sam kako me doziva, no bila sam napola u snu i nesigurna da li sanjam",
rekla je. "to si elio?"
Zatvorio je svoju biljenicu i nasmijao se. "Nastaviti na razgovor, to je sve.
Ima toliko zanimljivih stvari. Glava mi je puna toga i ne mogu spavati. Kad sam
uo vodu na zahodu, pomislio sam da je tako i s tobom."
"Jesi li inio biljeke o onom to sam ti priala?"
"Jesam. Uvijek to inim. Napravio sam biljeke o svemu to su mi drugi priali.
Imam mnogo ovakvih biljenica, gotovo arhiv. Vjerujem da sam
najinformiranija ivua osoba o tome to se zapravo dogodilo u bunkeru i izvan
njega."
Sloio je svoju odjeu na jedini stolac u sobi. Niti je htjela to dirati, niti mu dati
razloga da se die s kreveta. Polako smjestila se na samom rubu madraca pri
kraju kreveta. "Pie li knjigu?"
"Knjigu? Ja?" Smijao se je i vrtio glavom.
"Onda zato, Hans, zato? I dalje do kraja ne razumijem."
"Rekao sam ti zato. Zato to je za svakoga ovjeka vano da raisti sa svojom
prolou. Osobito je vano za nas Nijemce da raistimo sa svojom, da je ne
ignoriramo, niti uzvisujemo, niti da se koprcamo u krivnji koja nam je oporuno
ostavljena. I zato to je jo vanije za nas, nas to bijasmo najblii plamenu koji
je pokuao progutati svijet, a zavrio okrenuvi se protiv sebe, nas koji bijasmo
sudionici konane drame, da raistimo s time to nam se dogodilo, to smo
onda i ondje napravili."
KIKA
Bio je poput evanelista, pomislila je, sa svojim starim licem osvijetljenim
iznutra arom strastvenog uvjerenja. Vidjela je to u religioznih ljudi svih
vjeroispovijesti, politikih entuzijasta svih uvjerenja, zagovornika kojekakvih
ideja, u mladih nacista. Svim pristaama, dobrim ili loim, strastvenim i odanim.
Ako je odanost ikad bila dovoljna.
"Sad, Edith, moram te pitati jo jedno pitanje. Istini za volju, ovo nee biti jedini
put da sam ti postavio zadnje pitanje. Molim te, bi li ponovno opisala svoj ples s
Evom na kraju one pijane zabave. Maglovito si se toga prisjetila, ali ja vjerujem
da e se pojaviti jo detalja. Sjea se: ona je plesala s Fegeleinom i bila je sva u
tome. No razbudila se moda kad je shvatila kako je ti gleda. Jedan mi je
svjedok rekao da ga je ostavila i tebe zamolila za ples."

Otvorio je svoju biljenicu i namjestio naoale poput slubenika koji e obaviti
neku rutinsku stvar. Ili metodini pornograf, pedantni skuplja snimki. "Moda
je tvoja uroena samozatajnost razlog izostanku tog detalja. Molim te, opii to,
ako moe. Volio bih provjeriti jesam li u pravu."
Gledala ga je. Bijae razvidno kako se u biti radilo o erotskome zahtjevu.
Gotovo nekrofilskom u ovome sluaju. "Da. plesala sam s Evom Braun. Dola
je do mene nakon to se odvojila od Fegelei-na. Bila je zajapurena kao da je
estoko plesala, premda radilo se o sporome plesu, mislim o valceru. Ne sjeam
se melodije, no bila je ona koju sam ti spomenula i koja se neprestano
ponavljala. To bila je jedina ploa."
"Krvavo crvene rue rei e ti o srei sve, iao je refren." Nakaljao se.
"Eva je stala ispred mene, pogledala me u oi i rekla: 'Molim te, Edith, molim
te, hoe li zaplesati sa mnom?' inila se raspaljenom ili uznemirenom, ili jedno
i drugo. I zaplesale smo. Tako smo se vukle uokolo u nekom valceru, u stvari,
dvokoraku. Uope nismo se dogovarale koja e voditi. Nije bilo potrebe, nije
bilo nuno, nijedna nije vodila. Zajedno smo to radile. Njezine su ruke i tijelo
bili vrui, veoma vrui. Toplinu sam mogla osjetiti kroz njezinu haljinu. vrsto
me je drala, stiskala me uz sebe. Mislim da eljela je utjehu. Nismo
razgovarale. Nai trbusi i noge bijahu stisnuti jedni uz drugo. Po njezinom pasu
mogla sam osjetiti kamo e krenuti. Eva bila je dobra plesaica. Veinu je
vremena gledala u moje rame, vrat, a ka-dikad pogledala bi me i u oi. Njezine
bile su tune, toliko prestraene, ali odlune. Poeljela sam je utjeiti, ali nisam
joj imala to rei. Samo smo se pogledavale u oi. Osjeala sam se kao da
plaem."
"Kako je ples zavrio?"
"Ne sjeam se. Samo se sjeam kad sam otila sa zabave. Onda je bila
razgovarala s nekim drugim. Sjeam se da je govorila: 'Zato idemo dalje?
Zato da jednostavno ne stanemo? Sve to ubijanje toliko je besmisleno?'
"Rekla je neto i o logorima?"
"Koncentracijskim logorima? Eva? Sumnjam da su joj bili i u malom prstu?"
KIKA
Podboen svojim jastukom, glave nagnute prema naprijed, on marno zapisivao
je u svoju biljenicu. Kad je podigao glavu da ponovno progovori, sprijeio ga
je napad kalja i soptanje morao se boriti da doe do zraka. "Oprosti", rekao
je napokon. "Moja astma pojavi se i ode. Vjerojatno sam i alergian na neto
ovdje." Zastao je sopui. "Ovo to si mi rekla, Edith, veoma je uzbudljivo.
Hvala ti."
Priekala je da mu se disanje oporavi. Poblijedio je od napadaja. Nije bio u
stanju da joj zaprijeti.
"Ma zato?" pitala ga je. "Koji je tvoj pravi razlog tome? Ne vjerujem da je rije
samo o znatielji."
Zurio je u nju otvorenih usta dok su mu se ispod pidame prsa dizala i sputala.
"Boji li se da e te otkriti kao ratnoga zloinca?" nastavila je. "eli li biti
siguran da u ja utjeti? Ili me eli uutkati? Ili trai nekakvu kontrolu,
kontrolu nad prolou?"
Osjeala se savreno mirnom, kontrolirala se, samo to su joj noge bile hladne,
usprkos papuama. Lice mu se zategnulo i iznenada izgledao je starije. Zurio je
kao da bio je zaokupljen svojim mislima, ne s njom.
"Razlozi nisu ti koje si nabrojila", rekao je konano. "Ne da bih bio siguran u
tvoju utnju. U to sam ionako siguran. Ni da bih zaradio, ni da bih traio osvetu,
niti zbog slave. Ne prijetim, Edith, asna rije."
"Onda zbog ega?"
"Zato to me zanima."
Sat na hodniku dvaput je udario. Sad je jo tee disao i ubrzo nije mogao ni
priati. No kad je nastavio, progovorio je iznenaujuom energijom i brzinom.
"U redu, ako tako kae, i vie od toga da me zanima. Provesti dvadeset godina
svojega ivota u pronalaenju ljudi, razgovarati s njima bez drugoga razloga
onkraj znatielje - rije je o krajnje neobinom ponaanju. Opsesija, opsesivno
ponaanje prihvaam. Moe to nazivati opsesijom ako ti pomae da sebi
objasni. Ali ja nisam opasno opsesivan, nisam ubojica. Ja sam poput ljudi koji
od djetinjstva skupljaju potanske marke ili fotografije vlakova ili istrauju
svoje korijene. No ja skupljam neto sasvim drugo.
Pa zato ba ovo, mogla bi me pitati. Gledaj, dao sam ti dobre razloge koji bi
svakoga zadovoljili. Znatielja je dovoljna, zar ne? Znatielja za onim u emu je
ovjek sam sudjelovao. Veima ljudi tako osjea. Naravno, ostali s kojim sam
razgovarao nisu znali ovo to ti zna o tri djeaka. Ili o onome to se tebi
dogodilo. Moe za-zvuati udno, ali meni cijela ta epizoda, taj jedan sat naih
ivota, samo je detalj, jedan meu mnogima. U ovim vremenima brige za ratne
zloine, ljudska prava i inu slinu rasko bezbrina ivljenja, moglo bi izgledati
udno da takvi dogaaji budu samo detalji, ali bili su, tako se dogodilo,
sluajno. to se tebe tie Edith, ne bojim se da e nekome neto rei, s obzirom
da sam potvrdio kako ima tajnu, ne ratni zloin, ali neto tebi veoma vano,
vanije od ratnih zloina, to jo uvijek u tebi ivi. Jedna tajna titi drugu.
Siguran sam da to potuje, Edith.
KIKA
Uostalom, da si sve htjela objaviti svijetu, sigurno bi to do sad napravila i ne bi
ekala sumrak naih ivota. Barem si sad mogla poeljeti porazgovarati o tome
s optuenikom koji je tu pred tobom, ali oito nisi htjela. Sve morao sam
izvlaiti iz tebe." Pokuao se nasmijati, no zaprijeilo ga je ponovno guenje.
"Morat u uskoro popiti lijek. Nisam ga mogao ovdje pronai. Sigurno je u
automobilu. Zasad nema veze. Moda e mi ga ti donijeti za koju minutu. to
se tie ostatka mojega ratovanja, nakon to smo se razdvojili, imao sam sree:
ranjen sam na samome kraju i Rusi su me zarobili. Premda mi je trebalo mnogo
godina da zatoenje, a ne smrt, shvatim pravom sreom.
Kako su godine prolazile nakon mojega putanja, postao sam sve vie
zainteresiran za njegov zavretak, kojemu sam djelomino svjedoio, za kraj
imperija, pad Reicha. Poelio sam sve znati, sve o nama svima, posebice o
najvanijima, zlatnim fazanima, kako su ih zvali." Pokraj sebe potapao je
madrac. "Sjedni pokraj mene, to je? Doi, sjedni."
Nije se ni pomaknula.
"Dobro, kad smo se razdvojili uletio sam u zadnju berlinsku bitku, u samu iu.
Pravu iu. Sam zrak se zgusnuo, bio je trpak, pun dima, ae i ciglene praine
toliko guste da je ovjek na zubima osjeao zrnca. Sjea se toga? Tih zadnjih
dana nikad nije bilo pravoga svjetla. Pokuavao sam pronai nain da preem
rijeku kad sam se odjednom naao s ostacima neke pjeake jedinice. Bili su
omamljeni od iscrpljenosti, tjednima su se borili izvan grada, s ovakvom pa
onakvom naredbom gdje i kamo, ak kad ih je i nekolicina ostala, kad je bilo
sve vie neprijatelja, prvo pod jednim zapovjednitvom, onda pod drugim, onda
pod komandom koja je postojala samo u Fhruerovoj mati. Bili su heroji,
nepoznati heroji. Bilo je tisue takvih. Ne sramim se to rei." Oi mu se
ponovno zagledaju u daljinu, disanje se otea. "Postao sam jedan od njih.
Vodstvo je izdalo nas vojnike. Borili smo se i kad su nas svi napustili, kad vie
nije bilo nade, kad su zlatni fazani odletjeli. Ono to je i Bog napustio, mi smo
branili.
"Zato, pita me? Zato jer smo bili njemaki vojnici. Tada je to neto znailo.
Mogli smo pobijediti, bili bismo pobijedili samo da smo imali jasan cilj. Da to
nije bilo za partijske voe, te samoive budale s kojima smo bili nas dvoje,
pobijedili bismo. Bila je rije o ponosu, gorkom ponosu oajanja. Od poraza
bilo nam je drae unitenje." Zastao je ponovno je gledajui u oi. "Sjedni do
mene, Edith. Zato ne sjedne do mene? Ne boji se valjda da u te zadaviti?"
Uzvratila mu je pogled nepomino sjedei.
"I tako je bilo. Na kraju, na samome kraju, mi smo drali most i zapadni dio
Kurfurstendamma. Mi znai ja i dva obina vojnika ija imena nikad nisam
saznao. Bili smo preumorni za imena, ali ipak smo jo etrdeset osam sati drali
most naoruani samo jednom strojnicom i odreenom koliinom Panzerfausta -
protutenkovskim granatama. Jako su uinkovite, ako si dovoljno blizu. Nas
trojica, dva dana i dvije noi, protiv mone Crvene armije. Nitko to nije vidio,
osim naih neprijatelja, a veina ih je bila poginula. Nitko nam nije dao odlija,
KIKA
nitko nam nije zahvalio, nismo imali nikakav cilj, nikakve nade. Borili smo se
jer bili smo njemaki vojnici, i zato jer smo znali da smo zadnji od njemakih
vojnika koji e ikad postojati. Onda nas je pogodila granata, ubila je moja dva
druga. Ja sam bio ranjen i pri svijesti, kao to sam ti rekao. Granate nemaju
potovanja prema junatvu, oni to nisu shvaali.
I tako, godinama poslije, kad sam bio puten u Njemaku i kad prolo je
dovoljno vremena da postanem znatieljan glede svega kroz to sam proao,
proitah sve zapise o bunkeru koje uspio sam pronai. Vidio sam ili uo bezbroj
razgovora. No neprocjenjiv je razgovor s onima koji su bili unutra i zato sam ja
veoma davno poeo to raditi. Neki su, naravno, bili voljni razgovarati sa svakim
tko bio je zainteresiran, kao Traudl Junge, Gerda Christian, Otto Gunsche, drugi
ba i ne. Ali ti si najmanje to htjela. S nikim nisi razgovarala, nikad nisi
pokuala zaraditi na svojoj prolosti, nitko nije znao gdje si i jesi li iva. Sad
kad sam te pronaao, potvrdio sam ono to sam sumnjao. Znam zato. Imamo
mnogo zajednikog, Edith, i ja sam sretan to su nae tajne u nama sigurne. Sad
u mirnije spavati. Sjedni do mene. Hajde."
Podigao je ruku da ponovno potapa madrac, no sprijeila su ga njegova prsa
kad ga je uhvatio ponovni napadaj kalja. Svojih zadnjih nekoliko rijei
izgovorio je kao da se davi. Napadaj je bio gori od zadnjeg i poslije je samo
hroptao s dlanovima na srcu.
"Da ti donesem malo vode?" pitala je.
Odmahnuo je glavom. "Moj lijek protiv astme iz automobila", prodahtao je.
"Ako moe biti tako ljubazna. Ne mogu se micati u ovakvu stanju. Ali najprije
da ti kaem", podigao je pogled do njezina zurei neobino tvrdo i daui, "da
ti velim kako je razgovor s tobom za mene bio vrjedniji, i uzbudljiviji, od
razgovora s bilo kime. Ne samo zato to se toliko toga sjea i jako lijepo
opisuje stvari, kao svoj ples s Evom, nego radi otkria onoga to nam je
zajedniko. Savreni", soptao je i hroptao, "savreni primjer kako je prolost
uvijek s nama. Volio bih upoznati Michaela. On predstavlja utoite za nas
oboje. Da ga zatiti, ti nikad nee progovoriti. I ja, znajui to, mogu biti
miran. Ja mu, naravno, nikad nita ne bih rekao. Ali ipak elio bih s njim
popriati. Ne bih potezao pitanje njegova... porijekla." aptom je rekao zadnju
rije kao da govori kakvu tajnu. "Premda si ja ne mogu pomoi, a da ne
razmiljam o tome. Tko mu je otac - William? Nepoznati ruski vojnik? Ja?
Moda ti zna, ili barem ima svoje miljenje o tome, ali danas postoje DNA
analize pa se sve moe sa sigurnou utvrditi. Ako ovjek eli." Kao da je pri
pomisli na to zadrhtao i on ponovno se zadie. "Moj lijek, molim te."
Edithina se unutranjost smrzla, svi osjeaji zaledili. Hladnoa koja ju je proela
ne bijae fizika nego apsolutna nitica u dui, kompletno utrnue. Njezina elja
da svojega sina zatiti od njezine prolosti bila je izjedajua, nemilosrdnija i od
one elja da preivi u bunkeru. Cijelu ju je ispunila, bila je prevelika da je vidi.
Nije ostalo mjesta za odmak koju je traila samosvijest, kao ni za objektivnu
procjenu opasnosti. Nije se micala.
KIKA
Njegova biljenica i penkala iz ruku skliznuli su mu na pod. Njegove mutne
plave oi zapiljile su se u njezine dok je tonuo nadesno - ostao je napola viriti iz
kreveta. Ruke su mu visjele kao da su odvojene od tijela, lice mu je pomodrilo.
"Moj automobil, moj lijek, moj automobil..."
Edith se nije micala.
Njegove su oi bivale mutnije i plie, kao u ribe, kad mu se na kraju izgubio
izraz lica. Lice mu je bilo sve tamnije dok je dahtao u velikim deformirajuim
grevima koji su tresli krevet. Edith ih je osjetila kroz madrac. Njegova
bijeloplava prugasta pidama bez razloga ju je podsjetila na sofu na kojoj su
umrli Hitler i Eva.
Na kraju se prevrnuti lik uope nije pomicao. Glava mu je bila neugodno
nagnuta u stranu, kao da mu je vrat slomljen: postojala je prijetnja da cijelo
tijelo obori s kreveta. Nakon to je dovoljno dugo ekala da bude sigurna, Edith
je ustala i polako otila do vrata. Najprije e ujutro pozvati policiju. A zatim,
kad odnesu tijelo i naprave sve to moraju, organizirat e ruak s Michaelom,
Sarom i djecom. Paljivo je za sobom zatvorila vrata. Prolost je nikad nije
zanimala.


POGOVOR

Pria je izmiljena: Eva Braun nije imala tajnicu. Svi koji ele znati to se
uistinu dogodilo trebali bi proitati Hugh Trevor-Ro-perovu knjigu Posljednji
dani Hitlera, prvi i najbolji prikaz jednog ovjeka sa strane o tome to se
dogodilo u bunkeru. Takoer i Traudl Jungeinu knjigu Do zadnjeg asa,
najpotpuniji i najbolji prikaz jednog sudionika dogaaja u bunkeru, kao i ivot u
Berghofu (knjigu na osnovu koje snimljen je film Konani pad). Nacionalni
arhiv u Kewu posjeduje tadanje izvjetaje MI5 s ispitivanja na temelju kojih je
Trevor-Roper napisao svoju knjigu. Za romansirani, ali injenino ispravan
pogled na ivot u Berghofu, proitajte roman Sibylle Knauss Evina sestrina.
Postoje povijesni predloci za mnoge od prizora ili dogaaja koji se u romanu
opisuju. Jedna od tajnica u bunkeru (ona Martina Bormanna) doista se udala za
britanskog vojnog istraitelja, kao i Edith, a kuharica Constanze Manziarly
nestala je s dva ruska vojnika, kako se to skoro dogodilo Edith, i nikad je nitko
poslije nije vidio. Scena sa sluajnim leom koji je spasio Edith temelji se na
sluaju spomenutom u knjizi Berlin Antonyja Beevorina.

KRAJ


KIKA

KIKA
21.04.2011.