Hrvatski Studiji

Zagreb

Andrej Dominko
Samoća: zavičaj stvaraoca
Seminarski rad

Čakovec, 2009.
O samotnosti! Samotnosti, zavičaju moj! Kako mi blaženo i nježno govori tvoj glas!

-Zaratustra

Uvod

Su-mišljenje sa onim već za-mišljenim odnosno iskustvo onog već-prije-iskušavanog

i to na način kako je iskušano, razlikuje se od mišljenja kao u-puštanja u iskustvo
bitka kao što se java razlikuje od sna. Jer sniva uvijek samo samotnik, on kuša na
način kakav još nitko nije i neće uopće moći kušati: ono već-prije-iskušavano njemu
zbori kako još nikada nije nikome zborilo, a samotnik, da bi mogao što dalje
osluškivati taj najtiši, nečuveni govor, mora naučiti jednako tako šutjeti: prva riječ
koju izgovori kao odgovor onom govorećem lako bi ga mogla probuditi i ukrasti mu
san, pa i njega samog i tako ga zatrti u onom općem.

Problem imenovanja

Originalnost. –Što je originalnost? Vidjeti nešto što je još bezimeno, što još nije
nazvano, mada se već nalazi pred očima svojim. Ljudima, kakvi su obično, tek neko
ime čini neku stvar uopće vidljivom. –Originali su najčešće bili davaoci imena.1

U poglavlju Zaratustre pod nazivom O radostima i strastima, nailazimo na jedan

važan moment koji smatram da je potrebno istaknuti i detaljnije razraditi kako bismo
bili u stanju što potpunije ocrtati Nietzscheov pojam samotnosti koji ovaj rad uzima
kao svoju žarišnu točku.

Zaratustrin govor o kreposti u spomenutom poglavlju opominjući nam ukazuje na

opasnost koju nosi imenovanje kreposti. Ono, o čemu pažljiviji govore «Neiskazivo
je i bezimeno ono što duši mojoj pričinja bol i radost i što je još glad moje
unutrašnjosti»2, krepost je do te mjere individualna da se je nema ni s kim zajedno.
Tek se posredstvom imena stvara privid zajedništva. Nietzscheovo mišljenje- unatoč
svojoj ambivalentnosti izraženoj u formuli ususret i nasuprot životu- teži, čini se,
upravo ono individualno, ono ne-zajedničko uvijek iznova naglasiti i staviti u prvi
plan kao imperativ svakom budućem mišljenju na tragu prevrednovanja sviju
vrijednosti: upuštanje u ono bezimeno, ono neimenovano i u tom smislu ono
nečuveno, posao je samotnika čiji je glasnogovornik Zaratustra.

Na ovom mjestu držim kako ne bi bilo naodmet ukratko spomenuti jedan raniji
Nietzscheov spis, naime esej pod nazivom O istini i laži u izvanmoralnom smislu koji
smatram izuzetno dragocjenim uvodom u Nietzscheovu filozofiju gdje se u temeljnim

1
Nietzsche, F.:Vesela nauka, Beograd: Grafos 1984., fragment 261.
2
Nietzsche, F.: Tako je govorio Zaratustra, Zagreb: Moderna vremena 2001, str. 32.
crtama naziru klice kasnijeg Nietzscheovog mišljenja i bez poznavanja tematike kojeg
bi, vjerujem, razumijevanje Zaratustre bilo kudikamo otežano.

U navedenom spisu Nietzsche se, među ostalim, dotiče problematike jezika,

odnosno, točnije, imenovanja stvari. Čovjek naime tek imenovanjem stvari u svijetu u
kojem, objektivno, ne postoje identični slučajevi stvara sebi jedan fiksiran i čvrst
svijet značenja nasuprot onom uvijek iznova nastajućem, nestalnom i u konačnici ne-
ljudskom čistom kontinuumu mijene. Čisto individualni podražaji iz tog svijeta mijene
u čovjeku odzvanjaju proizvodeći metafore. Isprva je to živčani podražaj, zatim slika,
pa glasanje (riječ): u svakom ovom prenošenju podražaja iz jedne sfere u drugu na
djelu je metafora3- ono «neko zagonetno x» u čovjekovom spoznajnom mehanizmu
nailazi u skladu sa prihvaćajućom sferom na svoj određeni adekvatan izraz, odnosno
rezonira preoblikujući se na svom putu da bi tek postalo riječju. Međutim, riječ- a što
je ovdje najvažnije- ne znači neku istinu o samoj stvari: riječ je samo metafora na
kraju lanca dugog niza metaforičkih preobražaja i kao takva ona stoji tek kao
aproksimativan izraz djelovanja neke daleke sfere u sferi jezika. Nadalje, kao izraz
čisto individualnog podražaja, riječ sama još nije pojam. Tek u društvenoj
konstrukciji stvarnosti, gdje je na snazi čvrsta konvencija imenovanja po kojoj riječi
moraju služiti imenovanju čitavih rodova stvari4, i to uvijek iste riječi za iste rodove
stvari- riječ postaje pojmom.

Pojam kao residuum metafore najzad dokida svaki individualni doživljaj stvarnosti.
Kroz društvenu konvenciju upotrebe riječi, mehaničkim procesom imenovanja koji se
ustalio kao puka slijepa navika u toj mjeri da ona nekoć živa metafora preostaje
unutar pojma eventualno tek kao neko istrošeno, zamrlo, nijemo svjedočanstvo- jezik
postaje grobljem zora, istrošenih i osjetilno slabih metafora, upućenih na sam život ne
više nego mumija. Suh pojmovni jezik društvene konstrukcije stvarnosti, vojska
ishlapjelih oznaka za stvari u kojima više nema mjesta ni za kakvo individualno,
neposredno iskustvo životne zbilje koju zaboravlja, u tom smislu nije prikladan za
izražavanje neposrednih osjetilnih podražaja, onog označenog. Ono neko «zagonetno
x» neposrednog iskustva u jezičnom izrazu biva ishlapjelo do puke sheme, umrtvljeno
i zamijenjeno za pojam te time zaboravljeno samim činom izgovaranja. U tom smislu
govor zaboravlja ono što bi da izgovara, a onaj koji bi da govori, zapravo prešućuje.

Ono mucanje5 prilikom govorenja o kreposti, na koje poziva i ohrabruje Zaratustra,

zapravo znači poziv da se nauči govoriti na jedan drugi način. Tek onaj govor, koji je
ujedno slušanje, gledanje i- što je najvažnije- s obzirom na odmak od šupljih
tradiranih oznaka- novo procjenjivanje, kušanje onog označenog, one zbilje života
kao onog što pojmu uvijek iznova protuslovi, u stanju je postaviti nove vrijednosti
stvari.

U tom smislu onaj koji vrednuje život mora tek naučiti govoriti, iznova govoriti, a u
tom govorenju porijeklo je njegove kreposti.

3
Slikovit primjer takve preobrazbe Nietzsche nam daje na primjeru Chladnijevih zvučnih figura. Te
figure, nastale razmještanjem sitnih čestica materije na pločama koje vibriraju pod utjecajem određenih
tonova zgodan su primjer povezanosti zvuka, vibracija i fizikalne stvarnosti. Ova pretvorba iz zvuka u
vibraciju, pa iz vibracije u lik primjer su prelaska iz jedne metafore u drugu, iz sfere jednog medija u
drugu.
4
Ili, još točnije: konstituiranju rodova stvari
5
Vidi 1.
 Imenovanje kao izraz kreposti

«Promjena vrijednosti – to je promjena stvaraoca. Uvijek uništava onaj koji mora

biti stvoritelj.»

Zaratustra

Vrijednosti nisu naprosto nešto što bi neovisno od čovjeka moglo postojati kao u
kakvom vječnom svijetu nepromjenjivih ideja. Imenovanjem neke stvari na djelu nije
otkrivenje nečega što bi već postojalo kao kakav idealni objekt i što je samo još
trebalo biti otkriveno kao nešto već unaprijed dano pa onda «spoznato» i prikladno
označeno imenom. Nikakav čovjekoljubivi bog nije već unaprijed stvorio i uredio
svijet na način prikladan čovjeku- nikakva vrijednost ljudskome rodu nije objektivno
dana, već je čovjek taj koji je antropomorfizirao jedan u suštini nečovječan, bezbožan
svijet na način da mu je sam odredio vrijednosti s obzirom na svoj opstanak. Svaka je
«istina» ustvari iluzija, tj. pogrešna interpretacija onog uvijek iznova nastajućeg,
nestalnog svijeta mijene, kontinuuma, bezdana nad kojim se, kao plesač na užetu,
kreće čovječanstvo, a onaj, koji postavlja stupove vrijednosti između kojih je razapeto
uže, stvaraoc je novih vrijednosti i odlikuje ga najviša krepost.

Najviša krepost je darežljiva krepost:6 ona ne preuzima na sebe i za sebe ono što je
već dano, već daruje od sebe i iz sebe kao zlato, stvarajući novo. Iz preobilja ljubavi
ona samu sebe daruje stvarima oko sebe i tako ih mijenja 7, a u smislu da im u tom
darivanju sebe same ne dopušta da ostanu nepromijenjene- već ih kao «zdrava i
blažena sebičnost» otima kao vrijednosti i iznova vrednuje tako da one u stvari više
nisu ono što su bile, već postaju nešto novo- darežljiva krepost stvara vrijednosti.

Vrednovanje kao izraz volje za moć

Dijete je nevinost i zaborav, stalno otpočinjanje, igra, kotač, koji se iz samog sebe
okreće, prvi pokret, sveto kazivanje Da.

Zaratustra

U Zaratustrinom govoru u poglavlju O samoprevladavanju nailazimo na jedan

slikovit opis vrijednosti. Na rijeci nastajanja, u čamcu, sjede gosti koje Zaratustra još
naziva procjenama vrijednosti i voljom najmudrijih 8. Imajući u vidu ono što smo
6
Nietzsche, F.: Tako je govorio Zaratustra, Zagreb: Moderna vremena 2001, str. 69.
7
Ovdje valja napomenuti kako za Nietzschea ljubav znači utjecati na ono što se ljubi, mijenjanje istog
(za razliku koncepcije po kojoj ljubiti znači prije svega ostaviti ono što se ljubi onako kako je bilo bez
uplitanja u njegovo stanje): najzad «tamo gdje se ne može ljubiti, valja proći».
8
Nietzsche, F.: Tako je govorio Zaratustra, Zagreb: Moderna vremena 2001, str. 107.
dosad rekli o bezdanu bivanja9 kao i o imenovanju kao procjeni vrijednosti lako je
uočiti analogiju: rijeka je taj bezdan, ono uvijek iznova nastajuće, nestalno bivanje na
koje procjenjujući čovjek kao na čamac postavlja vrijednosti kao svoje interpretacije
opstanka. Te interpretacije, gosti u čamcu su zakrabuljeni: oni, koji su ih postavili na
rijeku, dali su im ponosna imena i tako ih uresili uzvišenim nazivima kao maskama.
Kao i rijeka, puk («oni koji nisu mudri») mora dalje nositi taj čamac i to zato jer mu
je naređeno da nosi. Imena kao što su dobro i zlo, istina, pravednost i sl., kao imena
zapovjednog karaktera ono su ti moraš za puk, ona mu zapovijedaju. U tom smislu
svaki je govor o dobru, zlu, pravednosti- kao procjena vrijednosti izraz volje za moć.

U tom kontekstu možemo iščitavati i poglavlje O neoskvrnjenoj spoznaji. Takozvana

«čista spoznaja» onih koji bi htjeli «produbljeno razmatrati» samo su izrazi volje koja
više ne može htjeti. Oni, koje Zaratustra naziva sladostrasnicima, tek poput Mjeseca,
šutljivo i ljubomorno klize ponad Zemlje i čiji prezir prema Zemlji govori:

Biti sretan u samom gledanju sa zamrlom voljom, bez posezanja i požude sebičnosti,
hladan i pepeljastosiv po čitavu tijelu, ali s opijenim mjesečarskim očima10

-oličenje su jedne inhibirane, izrođene volje koja ujedno ljubi i prezire ono što je
zemaljsko i u toj svojoj «zloj savjesti» želi biti približena Zemlji, ali samo šuljajući se,
tiho i ugasle stvaralačke volje, ne želeći ništa od stvari već zadovoljavajući se pukim
gledanjem istih kao da su od boga stvorene 11 i u tom smislu podložne njegovoj
stvaralačkoj volji kojoj se sama ne usudi parirati

S druge strane, onaj koji stvara, nalik je na Sunce. Stvaralac je ljubavnik sviju stvari-
on poput svjetlosti sunca silazi dolje u stvari i želi ih u svojoj ljubavi upijati na način
da samog sebe unosi u stvari: Ljubav stvaraoca je nevinost djeteta: on u svojoj
nevinosti zaboravlja ono što je već bilo i stvara na način da se igra, on započinje
ispočetka, kao prvi pokret on se pokreće iz sebe sama i to tako da i samim stvarima,
igrajući se, naređuje da se pokreću onako kako on želi. U tom utjecanju na stvari,
mijenjanju, do izražaja dolazi volja za moć.

Onaj koji stvara nove vrijednosti ujedno je i rušilac starih. Ovo rušenje bismo
neispravno shvatili ako bismo ga uzeli u prostom, svakodnevnom značenju kao
naprosto neko ukidanje, činjenja da ono nešto što je već dano više ne bude, kao da bi
stvar time bila gotova: rušenje valja prije svega misliti u smjeru zaborava. Pa ako se
prisjetimo trostrukog odnosa prema historiji koji Nietzsche tematizira u svom spisu O
koristi i šteti historije za život- ili, točnije, onog kritičkog odnosa pri kojem negacija
onog što je već bilo stoji kao nužan preduvjet svekolikom stvaralaštvu kao činjenju
nečeg novog- ovo rušenje prije svega valja shvatiti kao oslobađanje prostora od onog
već stvorenog, tradiranog, iz prošlosti naslijeđenog u sadašnjost, kako bi se tek u toj
čistini započela igra stvaranja novog.

Onaj koji se okreće od naslijeđenog načina govora o onom bezimenom, te samim

time prezire stare vrijednosti stvari, onaj koji želi započeti jedan novi govor, upušta se

9
koristio sam još izraze kao kontinuum i životna zbilja na koje sam kao na oznake iste stvari naišao u
literaturi
10
Nietzsche, F.: Tako je govorio Zaratustra, Zagreb: Moderna vremena 2001, str. 115.
11
«Masku boga objesili ste pred same sebe», ibid. 116. str.
u sferu onog bezimenog da bi osluškivao njegov govor. Ono nečuveno, što tek ima
biti vrednovano na način da bude imenovano, izgovoreno, područje je beskrajne
samoće u kojemu prebivati može tek stvaraoc: samoća je stvaraočeva inspiracija.

Inspiracija stvaraoca

Pazite, braćo moja, na svaki trenutak kad vaš duh želi govoriti u prispodobama i
slikama: tu je podrijetlo vaše kreposti.

Zaratustra

Onome koji gleda, sluša, kuša, niti jedna stvar nije izvanjska. On jest u stvarima, on
stvarima ne pristupa kao prema nečemu što je njemu izvanjsko i strano: onaj, koji
sebe upušta u beskonačno more života, u ono nečuveno, u ono uvijek iznova samo-
sebe-prevladavajuće, sebe pre-pušta njegovu govoru: u prepuštanju onom govorećem,
onome koji sluša, događa se inspiracija12.

Onome koji silazi predajući sebe, samoga sebe gubi. U stanju bivanja-izvan-sebe,
onaj silazeći, onaj koji je takoreći pre-pustio sebe sama, zaboravlja sebe i postaje
medijem nadmoćnih sila. Ali tim «gubljenjem samoga sebe», onoga «ja» koje tek kao
korelativni pojam u relaciji opreke subjekt-objekt možemo uopće misliti kao nešto-
gubi se svaka opreka između onoga što uobičajeno nazivamo subjektom i objektom:
«(…)ne sluša se, ne traži se; prima se, ne pita se tko tu daje» 13. Onaj koji silazi daje
da ga se vodi, misao je ujedno i osjećaj, a kao takva vidljiva je i čujna; životne sile
obuzimaju onoga koji se izgubio i žele kroz njega biti izgovorene: odgovaranje onom
«zagonetnom x» koje entuzijazmom ispunja izgubljenog nagoni ga da oponaša njegov
ritam, da se uskladi. Odgovor koji on daje, daje kao pjesnik: poredbe, slike,
asocijacije rezultat su oponašanja govora onog govorećeg, onog ritmički pokretnog,
zagonetnog i nedokučivog koje niti jedan pojam ne može izraziti već samo zaustaviti
u njegovu kretanju i time umrtviti puninu entuzijazma14

U govorenju u slikama i prispodobama kao odgovaranju onom govorećem,

podrijetlo je darežljive kreposti15 . Duh koji je sada «stvaraocem, i ocjenjivačem, i
ljubavnikom, i dobrotvorom sviju stvari», koji procjenjuje ono «zagonetno x» na
način da govorenjem imenuje stvari i tek tako čini da neka stvar uopće bude, nadalje
koji se kao volja ogleda u tome da zapovijeda svim stvarima- duh je koji hoće i kao
takav on je volja za moć. Stvaraoc je dijete, on opravdava rušenje onoga što je već
bilo koje je počinio kao lav: on je odgovorio čemu slobodan i tek na taj način ostvario
svoju slobodu u jednom višem, afirmativnom smislu te riječi kao slobodu za, a
naspram puke nemoćne, jalove (izrođene) slobode od. U tom smislu samo je
stvaralački duh uistinu slobodan duh.

12
Nietzsche, F.:Ecce homo, Zagreb: Visovac 1994,, str. 92.
13
Ibid.
14
U etimološkom smislu ispunjenosti onim božanskim
15
Nietzsche, F.: Tako je govorio Zaratustra, Zagreb: Moderna vremena 2001, str. 70
Samoća, zavičaj stvaraoca

Ako se živi sam, ne govori se suviše glasno, također se suviše glasno ne piše: jer
čovjek se plaši šuplje jeke- kritike nimfe Eho. –I svi glasovi zvuče drugačije u
usamljenosti!

Nietzsche

Osluškivati ono bezimeno, ono neimenovano, kušati ono što jest na način kakav još
nitko kušao nije, znači ostaviti iza sebe tradirani način govorenja i tek tako pripremiti
sebe za jedno novo govorenje, govorenje ispočetka. Naspram pukoj napuštenosti kao
odsustvu nekoga ili nečega s obzirom na onog napuštenog, samoća prije svega znači
prisustvovanje u sferi onoga što jest, ili, Heideggerovim riječima- ustrajavanje u
onom bezimenom.

Naspram galame trga posljednjeg čovjeka gdje su riječi preostale još samo kao neke
ishlapjele, prazne oznake zaboravljenih stvari i čije bučno izvikivanje iz usta
«trgovaca» samo još dovršava, kraju privodi ukidanje značaja onog označenog na
račun puke nijeme oznake- samotnost predstavlja preduvjet svakom povratku onome
na trgu zaboravljenom, u govorenju prešućenom, neposrednom iskustvu životne zbilje
koju valja iznova iskusiti i o njoj uvijek iznova govoriti kako ne bi bila potisnuta u
zaborav i umrtvljena u beživotnosti pojma.

Stvaraoc, istinski slobodan tek u samotnosti, naređuje stvarima da budu: on ih

izgovara i time stvara. On htijući naređuje i tako propada u stvari prevladavajući
svaku vrijednost i stvarajući svaku novu vrijednost. Misao stvaraoca je vladajuća
misao: ona pokreće svijet onako kako ga je on kao prvi pokret pokrenuo iz sebe sama.
Stvaraoc postavlja vrijednosti ljudskome svijetu koje još nitko nije postavio, a to
stoga što je svijet osluškivao i odgovarao mu na način na koji još nitko nije, tako da
mu je i sam svijet govorio onako kako još nikome nije govorio.