Izvorni lanak UDK 130.2:82Bloom, H.

Primljeno 9. 10. 2011.

Predrag Brebanovi
Univerzitet u Beogradu, Filoloki fakultet, Studentski trg 3, RS11000 Beograd
brebanov@eunet.rs
Bloom Nietzsche Foucault Rorty
Filozofske pretpostavke antitetike kritike
Saetak
U radu se najprije razmatra znaaj Nietzscheovih ideja za genezu i razvoj knjievnoteorij-
skih koncepcija Harolda Blooma, pri emu je najvea panja posveena revizionistikim
temeljima ideje straha od utjecaja, kao i Bloomovoj polemici s onim suvremenim teorij-
skim orijentacijama koje je objedinio peorativnom oznakom kola resantimana. Potom
se pojedini elementi Bloomove poetike sueljavaju s nieanskim naslijeem prisutnim kod
dvojice filozofa, Michela Foucaulta i Richarda Rortyja, da bi se ukazivanjem na slinosti
i razlike ali i na stavove koje su o naznaenim pitanjima zauzeli autori poput Gillesa
Deleuza i Paula de Mana potvrdilo kako Nietzscheovo djelo, pored ostalog i zahvalju-
jui mogunostima razliite interpretacije, posjeduje ona svojstva koja Bloom naziva ka-
nonskima.
Kljune rijei
revizionizam, utjecaj, resantiman, kanon, genealogija, subjekt, samostvaranje, kontingencija
Kao polazite u razmiljanju o najsnanijem filozofskom uplivu koji je pre-
trpio Harold Bloom taj, inae, veliki protivnik svakog povezivanja proua-
vanja knjievnosti s filozofijom moglo bi nam posluiti jedno autoritativno
i bez sumnje (onoliko koliko iskazi slinoga stupnja lapidarnosti to uope
mogu biti) tono zapaanje Petera Sloterdijka. Ono se tie ovovremene recep-
cije klasika kojeg bismo u blumovskom duhu mogli nazvati Sloterdijkovim
pretkom, i glasi:
Ime Friedricha Nietzschea, koje srdi demokrate, a profesorima obiljeava ludilo, kod umjetni-
ka i revizionista jo uvijek ubrzava kucanje srca.
1
Ukoliko pri analizi nieovskih elemenata u Bloomovoj poetici krenemo tra-
gom ove reenice, prvo s ime emo se suoiti jest paradoksalnost pozicije
u kojoj se svaki institucionalni nieanac, bez obzira na polje svoga djelo-
vanja i stupanj militantnosti,
2
nalazi. Jer Bloom, dakako, jest i demokrat i
1
Peter Sloterdijk, Filozofski temperamenti, Lje
vak, Zagreb 2011., str. 111.
2
Za pristup Bloomu kao jo jednom militant
nom nieancu vidi: Tzvetan Todorov, Lite-
rature and Its Theorists: A Personal View of
Twentieth-Century Criticism, Cornell Univer
sity Press, Ithaca 1987., str. 188. A za do sada
najpodrobniju interpretaciju Bloomovog osla-
njanja na Nietzschea: Daniel T. O Hara, The
Romance of Interpretation: Visionary Criticism
from Pater to de Man, Columbia University
Press, New York 1985., str. 5592. Istina,
imajui u vidu Bloomovu autorsku plodnost u
posljednjih etvrt vijeka, potonja se interpre-
tacija danas doima zastarjelo.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (153168)
P. Brebanovi, Bloom Nietzsche
Foucault Rorty
154
profesor, ali nije netko tko se na Nietzschea srdi, niti je spisateljska adresa
na kojoj se moe itati o Nijemevom ludilu. Sasvim suprotno: za dotinog
je filozofa kod Blooma rezervirana uloga mudraca, i to u doslovnom smislu
rijei. Tako se u estom poglavlju knjige Where Shall Wisdom Be Found?,
Nietzsche zajedno s Emersonom, a djelomino i u opoziciji prema njemu
tretira kao mislitelj iji su uvidi u strukturu semantikog mehanizma kruci-
jalni i utoliko neizbjeni:
Nietzscheov najdublji nauk, prema mojem vlastitom itanju, jest taj da je autentino znaenje
bolno. I da bol sama po sebi jest znaenje. Izmeu boli i njena znaenja stoji pamenje boli koje
postaje pamtljivo znaenje
3
Ovaj nauk predstavlja eksplikaciju i parcijalnu reviziju poznatog mjesta iz
Genealogije morala na kojem se iznosi teza o boli kao najmonijem sred-
stvu mnemotehnike,
4
s tim da Bloom Nietzscheovu tezu radikalizira i raz
vija u knjievnom polju preciznije, u sklopu svoje koncepcije knjievnog
kanona, koji shvaa kao Umjetnost Pamenja.
5
Ono to kod Nietzschea
vrijedi za asketski duh i asketski ideal, kod Blooma se prenosi na estet-
ski duh i estetski ideal. Taj nam prijenos postaje razumljiv iz perspektive
injenice da je Bloom bio i ostao batinik romantiarske estetike uzvienog. A
kada to kaemo, ne mislimo samo na auru drame koja natkriljuje Bloomovu
apokaliptiku meditaciju o ugroenosti knjievnog kanona, niti na banalnu
priu o ukusu koji da upotrijebimo kantovsku metaforu naginje visokim
hrastovima i usamljenim sjenkama umjesto cvjetnim alejama i potkresanom
drveu; mislimo, prvenstveno, na kritiarevu sklonost da vlastitu zauenost
pred umjetnikim djelima objanjava transcendentalnim razlozima, kao i na
njegovu pripadnost onoj spekulativnoj tradiciji unutar koje se o knjievnosti
ne raspravlja kao o historijski ili strukturalno (pred)odreenom fenomenu,
nego kroz prizmu estetskog iskustva sadranog u emociji koja se nerijetko
opisuje kao negativno zadovoljstvo.
Na slian e nain Bloom revidirati, tonije estetizirati i Nietzscheovo razu-
mijevanje metafore. Polazei od toga da je filozof metaforom nazivao uda-
ljavanje od istine, kritiar e protivno dominantnom prolovjekovnom po-
imanju knjievnosti kao vrste jezika takozvanu umjetnost rijei proglasiti
za neto to je samo po sebi volja za figuraciju, motiv za metaforu, koju je
Nietzsche jednom definirao kao elju da se bude drugaiji, elju da se bude
drugdje.
6
Ovakve poante nisu iznenaujue, budui da je Nietzsche kod Blooma od
samog poetka bio prisutan kao svojevrsni uitelj itanja, ali i pisanja. Budui
da je privuen u prvom redu dinamizmom njegove misli, kao i ekspresivnim
nabojem proisteklim iz karakteristinog naina argumentacije koji podrazu-
mijeva ukrtanje diskurzivnih elemenata s nediskurzivnima, ne iskljuujui
ni poetske Bloom njemakom filozofu duguje hiperbolinu retoriku, pa i
postupak dramatizacije. Ne bi bilo pretjerano rei da se, sa stajalita kritikog
stila, trajua Bloomova faza moe opisati kao rapsodijskoaforistika, i uto-
liko nieanska.
7
Vanije je, meutim, to to se odjeci Nietzschea kod Blooma ne zadravaju
u samom ambijentu i opem tonu njegovog pisanja, niti unutar opeg okvira
za razumijevanje knjievnosti. Oni su jednako snani, ako ne i snaniji, u
postavci i razradi konkretnih ideja do kojih ovaj prouavatelj knjievnosti
najvie dri. Ako su utjecaj i kanon dva kljuna pojma njegove poetike bu-
dui da je tijekom sedamdesetih i osamdesetih Bloom zaista bio u prvom
redu usmjeren na promiljanje uzajamnog odnoenja knjievnih djela, dok je
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (153168)
P. Brebanovi, Bloom Nietzsche
Foucault Rorty
155
tijekom posljednja dva desetljea poglavito bio usredotoen na pitanja knji-
evnog vrednovanja i trajanja onda treba rei da je teorija straha od utjecaja
8

imala revizionistike temelje, kao i da se Bloomov zaokret ka knjievnom
kanonu dogodio kao neka vrsta odgovora na protukanonske tendencije u su-
vremenoj teoriji koje je on sm objedinio odrednicom kola resantimana
(School of Resentment). U oba se naznaena podruja Bloomove knjievno-
teorijske misli Nietzsche pojavljuje kao inspiracija i oslonac. tovie, ukoliko
kritiarev opus promatramo u kontinuitetu poev od prijeloma do kojeg
dolazi ranih sedamdesetih (kada se od knjievnohistorijskog bavljenja roman-
tizmom okrenuo neemu to je u prvi mah imenovao kao teoriju poezije) pa
do naih dana zapazit emo da je Nietzsche moda i jedini meu esejistima
i prorocima iji se znaaj za Blooma ni u jednom trenutku nee smanjivati.
Naprotiv.
Takav se ishod takoer moe promatrati u svjetlu Sloterdijkove opaske koju
smo citirali na poetku ovog teksta. Bloom, naprosto, nije tek demokrat i pro-
fesor, nego i netko tko vjeruje da je svaki knjievni kritiar (pa i on sm!) za-
pravo umjetnik, koji istrauje skrivene putove izmeu tekstova. Ali, Bloomo
vo srce na spomen Nietzschea ne ubrzava kucanje samo zbog toga, nego
i zato to on samog sebe odavno doivljava kao revizionista.
Revizionizam i osuda resantimana
Poznato je da najrazvijeniji diskurs o revizionizmu potjee iz marksistike
teorije, pri emu u njemu zbog odbacivanja shvaanja o polaganoj amelio-
raciji drutva ve poev od lenjinizma prevladavaju kritiki tonovi. Tako i
Bloom kao zaetnika modernog revizionizma navodi Eduarda Bernsteina, po
uzoru na koga su mnogi nastojali ispuniti i ispraviti Marxa,
9
to jest marksis
3
Harold Bloom, Where Shall Wisdom be Fo-
und?, Riverhead Books, New York 2004., str.
210.
4
Fridrih Nie, S one strane dobra i zla. Gene-
alogija morala, Srpska knjievna zadruga,
Beograd 1993., str. 272.
5
Harold Bloom, The Western Canon: The Books
and School of the Ages, Harcourt Brace &
Company, New York 1994., str. 17. U nave-
denom se djelu Bloom ne bavi samo obranom
nego i prezentacijom knjievnog kanona,
odnosno analizama knjievnih ostvarenja
dvadeset i est (prema njegovom miljenju)
kljunih autora zapadnog civilizacijskog kru-
ga, pri emu Appendix iste knjige donosi i
iri popis kanonskih ostvarenja. O tome vidi:
Predrag Brebanovi, Antitetiki kanon (1),
Re 77/2008, str. 115139; i: Antitetiki ka-
non (2), Re 79/2009, str. 75103.
6
H. Bloom, The Western Canon, str. 12.
7
Kao ilustraciju, recimo, vidi: Harold Bloom,
The Point of View for My Work as a Cri-
tic: A Dithyramb, The Hopkins Review 2
(1/2009), str. 2848. Ve i naslov tog teksta
kae mnogo.
8
Strah od utjecaja (anxiety of influence)
sredinja je Bloomova ideja, elaborirana u
istoimenoj knjizi iz 1973. godine. Odbacujui
kako pozitivistiko shvaanje utjecaja, tako i
poststrukturalistiki koncept intertekstualnos
ti, Bloom smatra da je poetski utjecaj mnogo
vie od pukog prenoenja ideja i slika. Suti-
na je u edipovskoj ambivalenciji sljedbenika
spram prethodnika: veliki pjesnici tee biti
causa sui, uslijed ega osjeaju jaku potrebu
za distanciranjem od svojih pretea. Pjesniki
in nije nita drugo doli kreativni pokuaj da
se izbjegne prolost, pokuaj koji je osuen
na neuspjeh i ija se kreativnost mjeri stup-
njem ostvarenja iluzije o raskidu s tradicijom.
Taj raskid, prema Bloomu, u poeziji nije ni
mogu: usprkos revoluciji koju je doivjela
s Wordsworthom, ona nema niti moe imati
svog Marxa ili Nietzschea, jer bi tako ukinula
sebe samu.
9
Harold Bloom, A Map of Misreading, Oxford
University Press, New York 2003., drugo iz-
danje, str. 83.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (153168)
P. Brebanovi, Bloom Nietzsche
Foucault Rorty
156
tiko uenje. No, na autor rezolutno odbacuje ideju da bilo koji tekst moe
biti ispunjenje nekog drugog, to je onda i jedan od razloga za njegov snaan
otpor kranskoj hermeneutikoj tradiciji, koja relaciju Novog zavjeta prema
Starom sagledava na taj nain, a znaajno je utjecala i na knjievnu kritiku.
U svom integralnom rasponu od Tertulijana do Northropa Fryea, ta tradicija
prema njemu predstavlja slijepi kolosijek.
Kao alternativu, Bloom nam nudi osobenu koncepciju poetske utaje: veliki
pjesnici uvijek revidiraju druge velike pjesnike tako to ih pogreno itaju.
U tome je i sr revizionizma, koji, prema Bloomu, nastaje kao prirodna i jedina
mogua posljedica pjesnikovog ili kritiarevog nastojanja da se, otvaranjem
tradicije za vlastito iskustvo, uspostavi originalan odnos prema istini. Pitanje
revizionizma utoliko jest pitanje kreativne (ne)slobode: revizionist udi vi-
djeti iznova, kako bi potovao i procjenjivao drugaije, te kako bi ciljao ko-
rektivno.
10
Osobenost revizionistikog poimanja stvarnosti sastoji se u tome
to se njoj ne pristupa neposredno, nego preko izvjesnih kulturalnih matrica,
koje ujedno i same bivaju preispitivane. Revizionizam otuda pretpostavlja
izbjegavanje ponavljanja i naputanje nostalgije za istim poecima.
11
Zato
i ovovremeni revizionist manje tei rekonstrukciji znaenja knjievnog djela,
a vie reinterpretaciji samih interpretacija. A ba se tu u talentu da sve-
tim spisima svojim ozbiljnim parodijama d neoekivano suprotno znaenje
nesporno nalazi i polazite najjaega Nietzscheova djelovanja.
12
Iz ovog ugla promatrano, zaokret koji u Bloomovom opusu nastaje sa Stra-
hom od utjecaja sastojao se u tome to su dotadanji vizionari definitivno
postali revizionisti, ime je sa zakanjelih pjesnika skinuta ranija stigma.
U svojoj e najznaajnijoj knjizi koja je u glavnom tijeku, ne zaboravimo,
bila analiza est osnovnih revizionih modusa (clinamen, tessera, kenosis, de-
monizacija, askesis, apophrades) autor ve precizirati da je pjesniki utjecaj
dio ire pojave intelektualnog revizionizma, i dodati:
A revizionizam je u nae doba u politikoj teoriji, psihologiji, teologiji, pravu, poetici
promijenio svoju prirodu. Prethodnica revizionizma jest hereza, ali je ona vie teila izmjeni
naslijeene doktrine posredstvom promjene teita, nego posredstvom takozvane stvaralake
korekcije, koja je svojstvena modernom revizionizmu. Hereza je, obino, proistjecala iz promje-
ne u emfazi, dok revizionizam slijedi naslijeenu doktrinu do odreene toke, a onda odstupa,
naglaavajui da je u toj toki, i ni u jednoj drugoj, ona uzela pogrean smjer.
13
Ako je pojavu revizionistikih obrazaca u toj prilici locirao u moderno doba i
detektirao tek kod Wordswortha, Bloom e poev od osamdesetih bez ikakvih
ograda ustrajavati na tome da je prava priroda poezije (ali i kritike) revizi-
onistika. Ne postoje niim posredovane vizije; posvuda se (ak i u ljubav-
noerotikoj sferi naih ivota, koju odlikuje frojdovska narcistika mobil-
nost) susreemo iskljuivo s posredovanim revizijama. Revizionistiku
inventivnost Bloom vidi kao dijalektiki proces kojeg je najdublje istraila
klasina psihoanaliza, s tim da je u skladu sa samim naslovom knjige Agon
najvanije to to za revizionizam vrijedi ono to je prema Nietzscheu odlika
svakog duha: da se razotkriva jedino u sukobu. Genealogija morala je, prema
Bloomu, bila i ostala najdublja, meni poznata, studija revizionih i asketskih
crta u estetikom temperamentu,
14
pa e zahvaljujui snanom utjecaju te
knjige agon kod njega prerasti u osnovni kulturoloki koncept.
Taj e koncept zadrati istaknuto mjesto i u autorovim novijim itanjima kako
knjievne tako i religiozne predaje. Oigledno je da ni religije Blooma ne
zanimaju kao konvencionalno shvaene tradicije, nego kao pogrena itanja
i revizionizmi. Sjenka revizionizma pada na svaku religiju, uslijed ega na
samom poetku jedne od svojih novijih knjiga, pod naslovom Isus i Jahve,
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (153168)
P. Brebanovi, Bloom Nietzsche
Foucault Rorty
157
Bloom po ko zna koji put ali sada jo radikalnije, odnosno posve nieanski
progovara o odnosu Starog i Novog zavjeta:
Govorim samo o Jahvi iz Hebrejske Biblije, a ne o Bogu iz sasvim revidirane [P. B.] tvorevine,
Kranske Biblije, s njenim Starim zavjetom i Novim zavjetom koji ga ispunjava. Izgleda da je
historizam, svejedno da li stariji ili noviji, nesposoban suoiti se s potpunom neusuglaenou
Jahve i Isusa Krista.
15
I dok prva citirana reenica u kontekstu autorovog negativnog odnosa prema
kranstvu pokazuje da revizionistike energije mogu biti i malignog ka-
raktera, druga nam je vana zbog toga to su o Bloomovom odnosu prema
historizmu postojala razliita miljenja. Ovim se, evidentno, otklanja i ta ne-
doumica, budui da se upravo revizionizam pojavljuje kao blumovski recept
protiv historizma. Dijagnozu koja se u teorijskoj literaturi tijekom osamde-
setih esto mogla proitati da je ideja straha od utjecaja jedan od najizra-
zitijih oblika historizma u postnovokritikoj amerikoj misli o knjievnosti
uvjerljivo je, jo poetkom devedesetih, opovrgnula Nanette Altevers, tvr-
dei da nigdje kao kod Blooma sebstvo nije u tolikoj mjeri uzdignuto iznad
historijskih (ne)prilika.
16
Da je Alteversin zakljuak bio toan, pokazuju ve
i naslovi poglavlja kao to su Becket Joyce Proust Shakespeare
(iz knjige o kanonu) ili Joyce Dante Shakespeare Milton (iz naj-
novijeg Bloomovog izdanja).
17
Autor nam time pokazuje da je kod njega
o historizmu mogue govoriti samo u onom smislu u kojem bi se historija
shvatila kao pokuaj da sebi takorei aposteriori pridamo neku prolost iz
koje bismo eljeli potjecati u suprotnosti prema onoj iz koje potjeemo.
18

10
H. Bloom, A Map of Misreading, str. 4.
11
Miguel Tamen, Phenomenology of the
Ghost: Revision in Literary History, New
Literary History 29 (2/1998), str. 295304;
ovdje 298.
12
P. Sloterdijk, Filozofski temperamenti, str.
116.
13
Harold Bloom, The Anxiety of Influence: A
Theory of Poetry, Oxford University Press,
New York 1973., str. 2829.
14
Isto, str. 8; kurziv P. B. Nietzscheov trag je
u ovoj knjizi toliko dubok da se Daniel T.
OHara zapitao je li Bloom tog svog prethod-
nika uope prevladao, ili se ograniio na puko
(i donekle parodistiko) ponavljanje. Karak-
teristino je i da je OHara, za potrebe vlastite
argumentacije, njemakog filozofa prika-
zao kao nekoga tko je kreativno revidirao
Kanta, te da je kasnom Nietzscheu dodijelio
poziciju nalik Bloomovoj, napominjui da se
u Tako je govorio Zarathustra filozof bavio
iskljuivo autorevizijom. Vidi: D. T. OHara,
The Romance of Interpretation, str. 91.
15
Harold Bloom, Jesus and Yahweh: The Names
Devine, Riverhead Books, New York 2005.,
str. 6. Vrijedi jo jednom podsjetiti na to kako
je Nietzsche opisao kranstvo kao vlastitog
(a i Bloomovog) neprijatelja: Najposlije: to
bi trebalo oekivati od uinaka religije koja
je u stoljeima svog utemeljenja izvela onu
neuvenu filoloku lakrdiju oko Staroga za-
vjeta: mislim na pokuaj da se Stari zavjet iz-
makne idovima ispod nogu, uz tvrdnju da ne
sadri nita osim kranskog uenja te da pri-
pada kranima kao istinskom narodu Izraela:
dok su ga idovi samo svojatali. (Friedrich
Nietzsche, Svitanje: misli o moralnim predra-
sudama, Demetra, Zagreb 2005., str. 5253.)
16
Vidi: Nannette Altevers, The Revisionary
Company: Harold Blooms Last Roman
ticism, New Literary History 23 (2/1992),
str. 361382.
17
Usp. H. Bloom, The Western Canon, str.
493514; Harold Bloom, Anatomy of Influen-
ce: Literature as a Way of Life, Yale Univer-
sity Press, New Haven 2011., str. 109125.
Naslovi oba poglavlja su aluzije na uveni
Beckettov tekst Dante Bruno Vico
Joyce, ija je postavka meutim bila
historicistika.
18
Fridrih Nie, O koristi i teti istorije za ivot,
Grafos, Beograd 1979., str. 27.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (153168)
P. Brebanovi, Bloom Nietzsche
Foucault Rorty
158
Ukratko, Bloom nam umjesto historizma uvijek nudi revizionizam niean-
skog tipa.
A da i blumovski pojam resantimana ima nieanske korijene to jest, da
je nesumnjivo preuzet iz Genealogije morala najjasnije se vidi u poglav-
lju o romanu iz knjige o kanonu, gdje se eksplicitno kae kako su nam pot-
kraj 20. vijeka postali neophodni novi Dickens da naslika hipokriziju i novi
Nietzsche da ovjekovjei ovjeka ili enu ressentimenta.
19
Barem se na tom
mjestu pokazuje da je ba nieovska ideja o ressentimentu i potrebi da ga se
prevlada autoru pruila okvir za borbu protiv starih i aktualnih protivnika.
Dodue, Bloom je za oznakom kola resantimana posegnuo jo 1988. godi-
ne, u prikazu uvenog zbornika The Literary Guide to Bible, kojeg su priredili
Frank Kermode i Robert Alter.
20
Ve je tada njome obuhvatio lakanovsku
psihoanalizu, dekonstrukciju, novi historizam, semiotiku, marksizam i femi-
nizam. Manje nam je ovdje bitno to autor zamjera svakoj od tih orijenta-
cija pojedinano (on ih ionako tek rijetko uzima u razmatranje kao zasebne
entitete) od toga da same zamjerke unutar njegovog opusa ve vie od dva
desetljea funkcioniraju kao provodni motivi i polemike vorne toke, oko
kojih se onda grupiraju opservacije svih vrsta. Zbog toga emo se u nastav-
ku usredotoiti na ono to svih est pobrojanih usmjerenja spaja, to jest na
okolnost da se Bloom poput onih vjerskih fundamentalista koje razobliava
opredijelio da razliita usmjerenja smatra istim zlom.
Resantiman je, naravno, osjeanje koje proistjee iz gorkog doivljaja vlastite
inferiornosti i osujeene osvetoljubivosti. Radi se o stanju pizme koje, prema
Nietzscheu, predstavlja svojevrsnu osvetu prema ivotu. Zajedno s neistom
savjeu i asketskim idealom, resantiman je u polemikoj knjizi o moralu opi-
san kao dominantni oblik nihilizma, ali i kao temeljna odlika ne samo kran-
skog nego i semitskog miljenja. Shodno tome, Nietzsche je u sveenikom
tipu kojeg otjelovljuje Sveti Pavao otkrio prvi otrov resantimana. Kod
Blooma, pak, nieanski asketski sveenik biva tretiran kao predak i arhetip
suvremenih akademskih prouavatelja knjievnosti, to rezultira propovjed-
nikom retorikom i neprekidnim dociranjem da istinu ne mogu nai oni koji
su zaraeni starim zlom posijanim od strane intelektualnih fariseja. Ali, ka-
kav je knjievno-teorijski sadraj tih optubi, koje mjestimice podsjeaju na
pokuaj protjerivanja trgovaca, a mjestimice na nastojanje ruenja itavog
hrama?
Kada Bloom proziva pripadnike kole, on govori o istom onom psiholo-
kom profilu koji je i kod Nietzschea predmet gaenja i osude. Nietzscheov
ovjek resantimana je duhovni progonitelj, koji kao takav nije sposoban
za divljenje, ve samo za spletkarenje i klevetanje. Po prirodi je pasivan, a
njegovi su postupci iskljuivo reaktivni. Utoliko je on direktni predak blu-
movskog institucionalnog prezritelja knjievnosti, ija je dominacija po-
sljednjih desetljea nesporna. Na teorijskoj je sceni zavladao mete meu
reaktivnim silama (Nietzsche ih je nazivao stadima), ijem se zaraznom
djelovanju ne uspijeva oduprijeti ni ono malo preostalih enklava. Ideja da
knjievna djela nemaju praktino nikakav oslobodilaki potencijal, ve da su
i sama dio represivnih mehanizama drutva, uvrijeila se u tolikoj mjeri da
optuivanju pisaca za bezmalo sva zla ovog svijeta vie nije mogue pronai
relevantniju disciplinarnu alternativu.
Jednostavno reeno, vladavina resantimana, iji je vrhunac, prema Bloomu,
nastupio stotinjak godina nakon Nietzscheove smrti, oznaava pobjedu sla-
bosti, koju su u podruje kulture odnijela bia liena strasti (nieanski robo-
vi). Njihovoj se spremnosti na omalovaavanje kanonskog naslijea Bloom
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (153168)
P. Brebanovi, Bloom Nietzsche
Foucault Rorty
159
suprotstavlja tezom da je opet kucnuo as da na snagu stupi program prevred-
novanja knjievnih vrijednosti. ast kritike on brani tako to se hvata u kotac
s banalnim i dosadnim moralizatorima, koji poput leminga ili podrumskih
ivotinja punih elje za osvetom i punih mrnje
21
cjelokupnu jednu pro-
fesiju nastoje staviti u slubu (na neuspjeh osuenog) popravljanja svijeta.
Sutina resantimana je u nemoi, tonije u zavisti iz nemoi: njome se u uni-
verzitetskom carstvu zla hrane ambiciozni, frustrirani i u grupe organizirani
nii, koji prireuju izljeve gnjeva protiv sretnih. to bi rekao filozof: jake
treba zatititi od slabih!
U svakom sluaju, Bloomova obrana kanona bila je nieanska i po tome to ju
je on umnogome uperio protiv svojih imenovanih, ali i neimenovanih neprija-
telja. Svi oni manjevie potjeu iz istog, socijalnomoralistikog (platonisti-
kopuritanskog) injela, jer za Blooma nema nikakve razlike izmeu vjerske
iskljuivosti i takozvane politike korektnosti: odnos prema knjievnosti je s
obje strane brutalno resantimanski, svejedno pripada li u politikoj podjeli
svijeta desnoj ili lijevoj hemisferi. Utoliko nam se ini da se Bloom prema su-
vremenoj knjievnoj teoriji odnosi otprilike onako kako se Nietzsche odnosio
prema Hegelu i potonjoj filozofiji. Suoeni smo s nieanskim preplitanjem
simptomatologije, tipologije i genealogije, to znai da u Zapadnom kanonu
ba poput Nietzschea u Genealogiji morala autor istovremeno nastupa u
ulogama lijenika, umjetnika i zakonodavca.
Premda ih je i sm Bloom itekako svjestan, nas se ovdje ne tiu toliko impli-
kacije nieanske etike teorije. Za njegovu poetiku misao daleko je vaniji
onaj aspekt Nietzscheove argumentacije koji bi se mogao svesti na filozofovu
poruku da resantiman nije kritika. Budui da podrazumijeva mediokritetski
konformizam, a uz to i insistiranje na naelu korisnosti, resantiman vodi ka
nestajanju kritikog duha, svejedno je li ono olieno u potonuu u najnii
urnalizam ili u tavorenju u jalovom akademizmu. Jedan od Nijemevih fran-
cuskih tumaa umjesno naglaava kako
Nietzsche kritiku nikada ne shvaa kao reakciju, ve kao akciju. Nietzsche aktivnost kritike
suprotstavlja osveti, ogorenosti ili resantimanu. Zarathustru e od poetka do kraja knjige pra-
titi njegov majmun, njegova luda, njegov demon; ali majmun se od Zarathustre razlikuje,
kao to se osveta i resantiman razlikuju od kritike. Zarathustra mogunost poistovjeenja sa svo-
jim majmunom osjea kao uasno optereenje koje ga vreba. Kritika nije reakcija resantimana,
ve aktivni izraz jedne aktivne vrste ivljenja: napad, a ne osveta, prirodna agresivnost jednog
naina ivota, boanska pakost bez koje bi savrenstvo bilo nezamislivo.
22
Deleuze, dakle, vjeruje da su napad, agresivnost i pakost nasuprot osveti,
ogorenosti ili resantimanu svojstva istinskog kritiara. Ali, kada iz de-
19
H. Bloom, The Western Canon, str. 250. Ovo
je jedno od rijetkih mjesta na kojima Bloom
Nietzschea slijedi i tako to posee za fran-
cuskom rijeju. No, kada se zna da je (ba-
rem doskora) jednako rijetko koristio glagol
resent (vrijeati, ljutiti), a jo rjee imenicu
resenters (prezritelji), ini nam se nespor-
nim da i njegovo resentment (s jednim s)
treba prevoditi kao resantiman. Najtonijom
nam se ini konstatacija Barnarda Turnera,
po kojoj kod Blooma dotini pojam dolazi
od Nietzschea, diskurs od Emersona, a ton od
Blakea (Roy Sellars & Graham Allen /ur./,
The Salt Companion to Harold Bloom, Salt,
Cambridge 2007., str. 143).
20
Vidi: Harold Bloom, Literature as Bible,
The New York Review of Books 35 (5/1988),
str. 2325. Za gnostiku autorovu poziciju
koja je u tom tekstu bila jasno artikulirana,
usporedi: Predrag Brebanovi, Knjievnost
kao Biblija, Re 80/2010, str. 1931.
21
F. Nie, S one strane dobra i zla. Genealogija
morala, str. 260.
22
il Delez, Nie i filozofija, Plato, Beograd
1999., str. 7. Prilino neoekivano za nekoga
tko se predstavlja kao potpuno indiferentan
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (153168)
P. Brebanovi, Bloom Nietzsche
Foucault Rorty
160
lezovske vizure govorimo o nieanskim momentima u Bloomovoj kritikoj
praksi, tu nam se ukazuje jo jedan problem. U vrijeme kada teite bude
prebacio na tumaenje i vrednovanje, njegov e vlastiti aktivni izraz jedne
aktivne vrste ivljenja neusporedivo rjee posjedovati pobrojana svojstva,
dok e sve ee podrazumijevati onu vrstu diskursa koja bi se mogla oznaiti
kao hvaljenje u pejterovskom smislu rijei. Na prvi pogled, to djeluje vrlo
nenieovski ali, zapravo, nije. Ponovno se suoavamo s tipino nieanskim
paradoksom, to nam posredno potvruje i injenica da Bloom Nietzschea ne
smatra manjim esteticistom od Waltera Patera. Onako kako je Nietzsche, koji
moda i nije bio nihilist, u nastojanju da ostane vjeran sebi postao destrukti-
van poput bilo kojega drugog idealiste poinjui se svrstavati uz gospo-
dare, glorificirati njihovo nasilje, veliati aristokratske vrijednosti
23
tako
e i Bloom ve od Straha od utjecaja poeti koristiti snagu (strength) kao
estetski pojam,
24
da bi u Zapadnom kanonu doao i do moi (power).
Potonji pojam, meutim, kod njega nema ono znaenje na koje smo posljed-
njih desetljea navikli. tovie, prema Michelu Foucaultu s kime le pouvoir
ulazi na velika vrata u humanistiku Bloom osjea toliko golemu distancu
da to, budui da se obojica mogu nazvati nieancima, iziskuje podrobniju
eksplikaciju.
Genealogija i pitanje subjekta
Rije je doslovce o averziji, koju je mogue promatrati s raznih strana. Pri-
je svega, potrebno ju je sagledati u sklopu naelno negativnog odnosa koji
Bloom ima prema svemu to se zbiva(lo) na francuskoj teorijskoj sceni i, s
tim u vezi, prema galskoj filozofskoj invaziji u ameriku knjievnu kri-
tiku. Tako gledano, on je svoj definitivni sud o Foucaultu iznio jo poetkom
osamdesetih godina:
Kritika i poezija nisu prvenstveno politiki, drutveni, ekonomski ili filozofski procesi; one
jedva da i predstavljaju epistemoloka dogaanja, to je razlog zbog kojeg je Foucault, koliko
god bio upotrebljiv za historiju ideja, toliko beznaajan teoretiar za historiju poezije i kritike,
pod ime podrazumijevam poetsko i kritiko vienje historije.
25
Usprkos ovako otrom stavu, u posljednja se tri desetljea Bloom relativno
esto, premda po pravilu povrno, osvrtao na Foucaulta. Tako e, primjerice,
taj teoretiar biti napadan kao kljuni autor protukanonskog saveza, to je u
neku ruku bilo i logino: zar Foucault nije posluio kao inspiracija najpromi-
ljenijim pokuajima osporavanja tradicionalnog kanona Edwardu Saidu (s
jedne), odnosno novohistoriarima (s druge strane)?
26
I nije li u fukoovskom
tretiranju biblioteke kao arhiva zbilja mogue barem s Bloomovog stajali-
ta prepoznati reaktivni, dehijerarhizirajui i dekanonizirajui mehanizam
resantimana?
I pored toga, ini se da je blumovski revizionizam ipak mogue dovesti u
vezu s fukoovskom analitikom konanosti. Jedini nain da se to uini podra-
zumijeva medijaciju nieanske genealogije: ako je Nietzsche prvi nastojao
razviti dijahronijsku metodu bez ideje stabilnog temelja i uz ukazivanje na
relacijsku prirodu svih fenomena, ako e Foucault na njegovom tragu teiti
pokazati ukorijenjenost pojedinih diskursa u nieansko polje sila, Bloom s
obojicom dijeli revizionistiku (pret)postavku da nema istih poetaka, to ga
u praksi vodi u pravcu sve izrazitije deidealizacije poezije i kritike. No, treba
odmah rei da Foucault i Bloom genealogiji, kao i Nietzscheu uope, pristu-
paju na posve razliite naine.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (153168)
P. Brebanovi, Bloom Nietzsche
Foucault Rorty
161
Foucault je svoju interpretaciju Nietzscheove genealoke potrage za temeljima
moralnosti najpreglednije iznio poetkom sedamdesetih, u tekstu Nietzsche,
genealogija, historija. Polazei od toga da kod samog Nietzschea pojam Ge-
nealogie ima dva osnovna, ali nedovoljno diferencirana znaenja prvo, koje
naginje ka Ursprung, i drugo, koje ide ka Herkunft on skree panju na to da
se te dvije rijei mogu koristiti kao sinonimi, budui da se objema oznaava
izvor ili porijeklo. Ali, postoji jedna vana nijansa: Ursprung konotira
transcendentalnu, a Herkunft kontingentnu dimenziju. Foucaultova je teza da
se pristupi genealogiji uzajamno razlikuju ovisno o tome usredotouju li se na
jednu ili drugu, te da ni sm Nietzsche u tom pogledu nije dosljedan.
Naravno, fukoovska genealogija vezana je za Herkunft i poiva na negiranju
vanosti porijekla. S obzirom na to da joj je cilj uoiti osobenost dogaaja
izvan svake jednoline svrhovitosti,
27
ona je neto posve drugaije od kon-
vencionalno shvaene historije, koja budui da podrazumijeva historijski
smisao zadobiven kroz nadhistorijsko miljenje ostaje vezana za metafizi-
ku. Genealogija nas, prema Foucaultu, ui da se smijemo slavljenju porijek
la.
28
Ona uvijek potvruje da iza pojava ne stoje njihove vanvremenske su-
tine; da se na poetku stvari ne nalazi nuno njen identitet s porijeklom, nego
razmirica i razliitost; da se ak i um raa iz sluaja. Zato se Foucault u ovom
(kon)tekstu poput Deleuza u citiranom odjeljku o kritici prisjea majmuna
kojeg je Nietzsche prikazao (i) pred vratima koja vode ka porijeklu.
Bloomu je, pak, Deleuze manje blizak po metaforama za kojima posee, a
vie po tome to ne odustaje od porijekla. Jer, prema Deleuzu, upravo genea-
logija u isti mah simbolizira vrijednost porijekla i porijeklo vrijednosti. ini
se da bi Bloom svesrdno potpisao sljedeu Deleuzovu konstataciju:
Nietzsche kao tvorac filozofije vrijednosti bi vidio, da je due poivio, kako najkritikiji pojam
slui konformizmu i izvre se u najplitkiji, najnii ideoloki konformizam; kako udarci ekia
filozofije vrijednosti postaju mlaenje kadionicom; kako je polemiku i agresivnost zamijenio
resantiman, brini uvar ustanovljenog poretka, pas uvar vaeih vrijednosti; kako genealogija
dolazi u ruke robova: zaborav kvalitete, zaborav porijekla.
29
prema galskoj filozofiji, Bloom u jednoj
usputnoj napomeni polemizira s Deleuzovom
tezom da iz stava prema kojem umjetnost
imamo da ne bismo umrli od istine slijedi da
je Nietzscheova koncepcija umjetnosti tragi-
na. Na autor, jednostavno, smatra da nie-
ovski stav poiva na premisi koja je i prema
njegovom miljenju istinita: da je umjetnost
la. Vidi: H. Bloom, Where Shall Wisdom
Be Found?, str. 216.
23
Richard Schacht (ur.), Nietzsche, Genealogy,
Morality: Essays on Nietzsches Genealogy
of Morals, California University Press, Ber-
keley 1994., str. 136.
24
Roger Gilbet ide toliko daleko da tvrdi kako
je snaga, a ne utjecaj, kljuni pojam blumov-
ske kritike, te kako je Bloom ve sedamdese-
tih izbjegavajui veliinu, ljepotu ili istinu
radikalno redefinirao kriterije prema koji-
ma treba vrednovati pjesme: umjesto dota-
danjeg romantiarskog humanizma, tada na
scenu stupa radikalno individualistiki etos
u kojem je pjesnik odgovoran jedino samom
sebi i vlastitom naslijeu (The Salt Compa-
nion to Harold Bloom, str. 40 i 41).
25
Harold Bloom, Agon: Towards a Theory of
Revisionism, Oxford University Press, New
York 1982., str. 41.
26
Potonje fukoovske prouavatelje knjievnosti
Bloom u tekstu o Buri iz svoje knjige o Sha-
kespeareu duhovito naziva nouveau histori-
cistima (Harold Bloom, Shakespeare: The
Invention of the Human, Riverhead Books,
New York 1998., str. 662).
27
Miel Fuko, Spisi i razgovori, Fedon, Beo-
grad 2010., str. 59.
28
Isto, str. 63.
29
. Delez, Nie i filozofija, str. 67; kurziv P. B.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (153168)
P. Brebanovi, Bloom Nietzsche
Foucault Rorty
162
Bloom se jo odlunije od Deleuza svrstava meu one koji su kod Foucaulta s
prezirom opisani kao pobornici ideje da su sve stvari na samom poetku bile
najbolje. Imajui u vidu da jedan od sredinjih problema koncepcije straha
od utjecaja jest i povezanost izmeu vremenskog i estetskog prioriteta koju
ona implicira, neemo pretjerati ako kaemo da Bloom kojem su potpuno
strani sivilo i suzdranost fukoovske genealogije put ka porijeklu doivljava
kao kraljevski, te da je poglavito usmjeren na aspekte nieanskog Ursprung.
Uz sve ostalo, ta rije je i u njemakom povezana s dugovanjem i osjeajem
krivnje, koji su prema njemu inherentni fenomenu utjecaja. Nije nimalo
neprirodno to se Bloom toliko esto pozivao na analizu straha od pretka i
njegove moi iz Genealogije morala.
Na istom bi se fonu Bloomova razliitost u odnosu na Foucaulta koju plas
tino ilustrira razliitost poduhvata kakav je Zapadni kanon od projekata po-
put Povijesti seksualnosti mogla opisati i u terminima opozicije koju je,
govorei takoer o nieanskoj ideji genealogije, Paul de Man uspostavio iz-
meu historijskopsiholokog i semiotikoretorikog pristupa.
30
Prvi je, pre-
ma njemu, vezan za genezu, a drugi za genealogiju. De Man je blii Foucaultu
nego Bloomu, pa Nietzschea ita kao protivnika romantizma i nekoga tko vri
dekonstrukciju organske, odnosno monumentalne historije, koja se svodi
na oboavanje spomenika. Zanimljivo je da Foucault takvu historiju odbacuje
pozivajui se na Nietzscheove okreene grobove koji glume ivot,
31
to nas
podsjea na nain na koji tradicionalni knjievni kanon opisuju antikanonski
usmjereni Bloomovi protivnici. Kada francuski teoretiar kae da je historiju
potrebno osloboditi od pamenja kako bi se stvorilo kontrapamenje, to se u
podruju knjievnosti moe tumaiti kao poziv na stvaranje kontrakanona,
emu se Bloom iz sve snage opire. Teko da je Bloomu itko toliko dalek kao
Foucault, prema kojem velike epohe ne poznaju prethodnike na nain na koji
ni klasicizam nije znao za Shakespearea.
32
Otprilike onako kako Foucault revidira nieanski pojam moi tvrdei da je
ona u modernom svijetu postala decentralizirana i sveproimajua tako i
Bloom u vlastitom genealokom projektu unekoliko odstupa od samog Nietz-
schea, smatrajui da je njegovo poricanje vanosti porijekla (odnosno, raz-
dvajanje porijekla i svrhe) bilo uzaludno. Ispostavlja se da je Bloom hegelo-
vac barem utoliko to je romantiar, dok je Foucault ve tijekom ezdesetih
godina prolog stoljea otpoeo dekonstrukciju romantiarskog historizma
iliti onoga to De Man koji genetiki model razmatra na primjeru Roenja
tragedije kao ostvarenja zasnovanog na logocentrizmu i meliocentriznu
odbacuje kao genetiku teleologiju povezanu s romantikim idealizmom.
33

Kada De Man razmatra mogunost pisanja jedne genetike historije roman-
tizma koja ne bi bila organska, ovjek je u iskuenju da se zapita ne misli li
na Blooma (kao potencijalnog njenog autora) i zbog ega ga ne spominje.
Odgovor je bezmalo banalan: u odnosu na dekonstrukciju, Bloom se ve u
tom trenutku nalazi s druge strane fronte, to nam potvruje i injenica da je
jo u Mapi pogrenog itanja bez obzira na to to je ta knjiga u oba svoja
izdanja posveena De Manu iznijeta jedna od najobrazloenijih i najotrijih
kritika dekonstrukcije.
Otuda opet moramo podsjetiti kako, usprkos eksplicitnom priklanjanju logo-
centrizmu, u Bloomovom sluaju zbilja imamo posla s dosljednim revizioniz-
mom. To to on insistira na porijeklu, ne znai da negira diskontinuitet; a to
to se uvijek vraa onome to je bilo na poetku, ne znai da knjievnu tradi-
ciju ne shvaa kao svojevrsni zaborav (tonije, prevladavanje ili, kako bi on
rekao, transumpciju) porijekla. Jednostavno, i Blooma je kao i Nietzschea
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (153168)
P. Brebanovi, Bloom Nietzsche
Foucault Rorty
163
genetika naracija naposljetku dovela do uvida kojim se kidaju genetiki
lanci. S porijekla on prelazi najprije na ponavljanje i kontinuitet, ali se na
tome ne zaustavlja, nego dolazi do diskontinuiteta koji je obiljeje svekoli-
kog revizionizma.
34
S druge strane, ako Bloomov odnos prema historiji i jest jednako netradicio-
nalan kao Foucaultov, njihova se razumijevanja subjekta sutinski razlikuju.
Ponovno se dvojica sljedbenika pozivaju na posve razliite aspekte Nietz-
scheove misli: dok Foucault povlai konsekvence ideje da ne postoji sebstvo
iliti jastvo da u korijenu onoga to jesmo nema istine i bia, da je subjekt
lien supstance, da funkcionira kao mnotvo, te da utoliko predstavlja iluzi-
ju Bloom batini Nietzscheov agresivni personalizam i herojski vitalizam.
Ako genealogija kao hermeneutika metoda prema Foucaultu podrazumijeva
rtvovanje subjekta spoznaje,
35
Bloom e ostati vrlo kritian spram pari-
kih dogmi
36
koje nalau zastupanje osobene filozofije oslabljenog ili ukinu-
tog subjekta.
Shodno tome, ameriki se kritiar u posljednje vrijeme na pomalo nezgra-
pan nain ukljuuje ak i u polemiku o identitetu, koja u humanistici traje
ve desetljeima. Njegovi bi se odgovori na dva lakmuspitanja je li jastvo
dano ili proizvedeno?, treba li ga razumijevati polazei od pojedinca ili od
drutva? mogli okarakterizati kao esencijalistiki, jer se on po obje osnove
opredjeljuje za prvu opciju, uvjeren da je jastvo dano (a ne proizvedeno) i po-
jedinano (a ne drutveno). Kod Blooma je na djelu oduvijek bio svojevrsni
karlajlovskonieanski model kulture, unutar kojeg tko ima prednost nad to,
i u kojem se pojedinac ostvaruje tako to postaje onaj koji (ve) jest. Historija
umjetnosti time biva svedena na galeriju herojskih portreta, dok dijakronijsko
predstavljanje knjievnosti protivno svim poznatim vrstama formalizma, ali
i (multi)kulturalizma (p)ostaje historija generala. Tako gledano, Kanon
nam, kao instrument monumentalizacije, samo pomae da panju usmje-
rimo ka najveima, odnosno kako jo u Uvodu Straha od utjecaja veli
Bloom ka snanim linostima koje se uporno, i do smrti, bore sa svojim
snanim prethodnicima,
37
to jest s vlastitim spisateljskim porijeklom.
Foucaultov koncept tekstualnosti je sasvim drugaiji, to se najbolje vidi po
njegovom odnosu prema problemu autorstva. Zanimljivo je kako on za svrhe
30
Vidi: Paul de Man, Allegories of Reading:
Figural Language in Rousseau, Nietzsche,
Rilke, and Proust, Yale University Press, New
Haven 1979., str. 79.
31
F. Nie, S one strane dobra i zla. Genealogija
morala, str. 370.
32
M. Fuko, Spisi i razgovori, str. 81. Jedna od
Bloomovih glavnih zamjerki na raun fran-
cuske teorijske produkcije tie se koncepta
visoke kulture koji, prema njemu, opstaje
jo od klasicizma i koji se najzornije nepri-
mjerenim pokazuje u dodiru (a esto i u izbje-
gavanju dodira) sa Shakespeareom kao nepri-
kosnovenim sreditem Zapadnog kanona.
33
P. de Man, Allegories of Reading, str. 82.
Slino nainu na koji De Man pokazuje kako
se kod Nietzschea ukrtaju genetiki modeli
i retorike mistifikacije, jedan komentator je
ocijenio da se Bloom koleba izmeu vrlo
ironinog, radikalno skeptinog i gotovo pot-
puno oajavajueg osjeaja zakanjelosti
s jedne, i vlastitih ekstaza porijekla i kva-
zivjerskih uvjerenja (orfikih, gnostikih,
hasidskih, emersonovskih), s druge strane.
Vidi: Rael Meyerowitz, Transferring to Ame-
rica: Jewish Interpretations of American
Dreams, State University of New York Press,
New York 1995., str. 67; kurzivi P. B.
34
H. Bloom, A Map of Misreading, str. 47.
35
M. Fuko, Spisi i razgovori, str. 85.
36
H. Bloom, The Western Canon, str. 90.
37
H. Bloom, The Anxiety of Influence, str. 5.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (153168)
P. Brebanovi, Bloom Nietzsche
Foucault Rorty
164
obrauna s tradicionalnim koncepcijama koristi Samuela Becketta pisca ko-
jega i Bloom ne samo voli nego i smatra posljednjim kanonskim piscem
Zapada. Svoj uveni tekst to je autor? (1969) u kojem se po prvi put
teorijski dosljedno razmatra ideja neempirijske stvaralake instance Fou-
cault otvara i zakljuuje Beckettovom reenicom koja glasi to mari tko
govori?, rekao je netko, to mari tko govori?, pri emu kategoriji autora
pristupa kao funkcionalnom naelu koje sprjeava slobodno plutanje diskur-
sa.
38
Nasuprot Bloomu, ije bismo itanje Becketta (u poglavlju Zapadnog
kanona koje smo ve prizvali u biljeci 17) naposljetku ipak mogli oznaiti
kao egzistencijalistiko, Foucault knjievna djela istoga pisca koristi kao po-
lazite za poststukturalistiku spekulaciju.
Takva je spekulacija u suvremenoj knjievnoj teoriji pokrenula procese koje
Bloom smatra degenerativnima. Stoga on tvrdi da je resantimanski duh
francuskog poststrukturalizama, zajedno s novom filozofijom subjekta, donio
i etiri fantoma:
Jedan takav fantom je Smrt Autora; drugi je tvrdnja da je unutarnje bie fikcija; sljedei je mi-
ljenje da su knjievni i dramski likovi puki tragovi po stranicama. etvrti i najpogubniji fantom
jest uvjerenje da jezik misli umjesto nas.
39
Ovaj niz nije neoekivan, ali ono to ga tvori zahtjeva krai komentar. Prvo,
suprotno eliotovskobartovskoj teorijskoj tradiciji, kod Blooma je u sredi-
tu panje odista uvijek bio pjesnik, uslijed ega e na fukoovsku doxu o
autoru kao pukom ideolokom produktu odgovor biti knjiga o geniju, u kojoj
se reprezentativnost odabranih stvaratelja ne odnosi na njihove socijalne,
nego stvaralake identitete. Drugo, u skladu s vlastitim (gnostikim) svjeto-
nazorom, Bloom sve vrijeme insistira na povezivanju autonomije imagina-
tivne knjievnosti i suverenosti usamljene due,
40
vjerujui da su historij-
ska, drutvena i svaka druga kontekstualizacija genija besmislene, ba kao i
suvremena birokratizacija (izraz K. Burkea) i tehnologizacija imaginacije.
Tree, kada su u pitanju likovi, ve i mjesto koje je Bloom za njih rezervirao
u svojim knjigama o Shakespeareu i itanju govori dovoljno, dok usputni ko-
mentari posveeni italakom poistovjeivanju s junacima imaju programsku
teinu. I najzad, etvrto: kod Blooma je jastvo izvor, a ne kao kod Foucaulta
posljedica normativnih rjenika (diskursa) ili odgovarajuih institucional-
nih praksi.
Posljednja je toka uistinu i najvanija, budui da nam pokazuje da Bloom,
kada je u pitanju odnos prema jeziku, svjesno odstupa od Nietzschea. Linija
tog odstupanja jasno je bila nagovjetena jo sedamdesetih godina, kada je
u zakljuku knjige o Kabali i knjievnoj kritici usporeujui Emersonovo
samopouzdanje s Nietzscheovom voljom za moi uspostavljena opozi-
cija izmeu emersonovskog orfizma i nieovske ili hajdegerovske dekon-
strukcije.
41
injenica da se Bloom nedvosmisleno izjanjava u prilog prve
od te dvije opcije potvruje nam da se on dri apolonijskog iliti arhitek-
tonskog pola Nietzscheovog miljenja, ba kao to Foucault naglaava onaj
dionizijski, muziki, teatralni.
42
Takvo se Bloomovo opredjeljenje najbolje
vidi u spominjanoj knjizi o mudrosti, koja nimalo sluajno nosi posvetu Ri
chardu Rortyju.
Kontingencija i estetika samostvaranja
Bloomovi i tekstovi Richarda Rortyja sve se intenzivnije poinju dozivati kra-
jem sedamdesetih i poetkom osamdesetih godina prolog vijeka, u vrijeme
kada se u opusima njihovih autora pojavljuju knjige kao to su Agon i Konse-
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (153168)
P. Brebanovi, Bloom Nietzsche
Foucault Rorty
165
kvence pragmatizma (obje iz 1982). Tome je svakako doprinijela i okolnost
da izmeu njih dvojice postoji upadljiva slinost u nainu na koji su, otprilike
desetljee ranije, nakon to su i jedan i drugi proli kroz kliniku depresiju i
spisateljsku krizu, promijenili dotadanja podruja interesa: Bloom s izuava-
nja romantizma prelazi na prakticiranje teorije, dok se Rorty odrie analitike
filozofije u ime neopragmatizma. I dok se knjievni kritiar lijeio Emer-
sonom, Freudom i Jonasom, filozofovi su iscjelitelji bili William James,
John Dewey i Sidney Hook. No, postojao je i jedan vaan izvor koji im je bio
zajedniki, a to je razumije se Nietzsche.
Spomenuto intenziviranje njihove uzajamne komunikacije bilo je prirodan
proces, jer se kritiar od jednog trenutka zainteresirao za tradiciju ameri-
kog pragmatizma, dok se filozof posvetio prouavanju onoga to je nazvao
tekstualizmom. U tom kontekstu, Rorty Blooma doivljava kao jednog od
rodonaelnika zaokreta ka knjievnoj kritici, koja je u suvremenoj humanisti-
ci od jednog trenutka poela zauzimati mjesto koje je tradicionalno pripadalo
filozofiji. Taj tekstualistiki val, tako karakteristian za drugu polovinu 20.
vijeka i poststrukturalistiki ambijent, ameriki postfilozof usporeuje s
devetnaestovjekovnim idealizmom. Naime, i za metafiziki idealizam i za
literarni tekstualizam vezuje se insistiranje na tome da je na rjenik vaniji
od stavova koje zastupamo to Rorty proglaava sutinom romantizma. Nju,
po njemu, najbolje otjelovljuje Hegel, jer je on prvi pisao u tonu zakanjelosti
i ironije. itava ta kultura na potezu od Carlylea do Isaiaha Berlina, od
Matthewa Arnolda do Lionela Trillinga, od Heinea do Sartrea, od Baudelairea
do Nabokova, od Dostojevskog do Doris Lessing, od Emersona do Harolda
Blooma
43
nastavlja se boriti s Hegelovom aveti.
U zaotrenijoj formi, tekstualizacija stvarnosti nas moe dovesti do toga da i-
tavu ljudsku prolost tretiramo kao neku vrstu beskonanog teksta, to je ve
pribliavanje onoj toki do koje je u fragmentu pod naslovom Doivljavanje
i izmiljanje stigao Nietzsche, konstatirajui da je sva naa takozvana svi-
jest vie ili manje fantastian komentar nekog neznanog, moda nespoznatlji-
vog ali osjeanog teksta.
44
U stvari, Rorty smatra kako, osim idealizma i tekstualizma, postoji i trei
pokret u kojem knjievna kultura ima potpuni primat. Njegovi su zaetnici
38
Usporedi: Miel Fuko, ta je autor?, u:
Nada Popovi Perii (ur.), Mehanizmi knji-
evne komunikacije, Institut za knjievnost
i umetnost & Izdavaka organizacija Rad,
Beograd 1982., str. 3245. Kada u tom urat-
ku govori o transdiskurzivnim autorima ili
zaetnicima diskursa, Foucault na umu ima
Freuda i Marxa, ali zaudo ne i Nietzschea,
kojega je drugim povodima rado s njima po-
vezivao u trojstvo.
39
Harold Bloom, How to Read and Why, Scrib-
ner, New York 2000., str. 28.
40
H. Bloom, The Western Canon, str. 10.
41
Harold Bloom, Kabbalah and Criticism,
Oxford University Press, New York 1975.,
str. 117. Kurziv P. B.
42
O ta dva pola Nietzscheovog miljenja vidi:
David Mikics, The Romance of Individualism
in Emerson and Nietzsche, Ohio University
Press, Athens 2003., str. 2125. Rekli bismo
da se dotina opozicija umnogome poklapa s
razliitom recepcijom koju je Nietzsche po-
sljednjih desetljea imao u Americi i Fran-
cuskoj. U stvari, iz Nietzschea je mogue
iitati (ili u njega uitati) dvije dijametralno
suprotne poruke: onu o subjektu koji prethodi
jeziku i gospodari njime, ali i onu o subjektu
kao pukoj, tovie nereferencijalnoj, jezikoj
tvorevini.
43
Riard Rorti, Konsekvence pragmatizma, No-
lit, Beograd 1991., str. 288.
44
F. Nietzsche, Svitanje, str. 78.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (153168)
P. Brebanovi, Bloom Nietzsche
Foucault Rorty
166
dvojica veoma razliitih autora: William James i Friedrich Nietzsche. Oni su
romantizam zamijenili pragmatizmom i samosvjesno napustili traganje za
arhimedovskom tokom s koje je mogue nadgledati kulturu.
45
Jasno je da
je Bloom itekako povezan i s ovom tradicijom, koja se manifestira kao jaki
tekstualizam. Za razliku od teoretiara kao to su Wilheln Dilthey ili Hans
Georg Gadamer, koji premda vjeruju u razliku izmeu znanosti i kritike
knjievnu kulturu ne vide kao superiorniju od znanstvene, Bloom je pra-
gmatiar jer zagovara ideju snanog pogrenog itanja, iji je osnovni princip
to da kritiar tekstu pristupa polazei od vlastitog cilja. Utoliko je on radi-
kalniji i od tipinih amerikih pragmatista poput Richarda Poiriera, pri emu
Rorty ak vjeruje da se opozicija izmeu Jamesa i Nietzschea na neki nain
reinkarnira u opoziciji izmeu Blooma i Foucaulta. injenica da se potonja
dvojica razliito odnose prema autorskoj instanci posljedica je ugrubo kaza-
no toga to je prvi zaokupljen nastojanjima smrtnih ljudi, dok je drugi spre-
man odbaciti i samu ideju ovjeka. Zato se ve u svojoj knjizi o pragmatizmu
Rorty nedvosmisleno opredjeljuje za Blooma, najavljujui nam i kako u tom
pravcu namjerava otii jo dalje.
I zaista, nikada Bloom nije bio proglaen toliko znaajnom pojavom u histori-
ji miljenja kao u knjizi Kontingencija, ironija i solidarnost (1989). U njoj se
kritiareve ideje o snanom pjesniku koriste za preosmiljavanje liberalizma,
kojeg Rorty ne shvaa kao racionalizaciju ili scijentizaciju kulture, ve kao
njenu poetizaciju. Ideja je da idealan liberalni poredak bio bi onaj, u koje-
mu je junak kulture Bloomov jaki pjesnik, a ne ratnik, sveenik, mudrac
ili istinoljubivi, logini, objektivni znanstvenik.
46
Zato e u rortijevskoj
viziji tog poretka kritiareva uvjerenja i njegove privatne fantazije o heroj-
skoj individualnosti (iji nestanak u postmodernom dobu Bloom oplakuje)
zauzeti posebno mjesto.
47
Ta uvjerenja se, u skladu s injenicom da je na
Rortyja snano uticala knjiga Alexandera Nehamasa Nietzsche: Life as Lite-
rature (1985), usporeuju s Nietzscheovima. Otuda govor o nieanskom i
blumijanskom smislu onoga to znai biti punim ljudskim biem; o tome da
nam je Freud dao moralnu psihologiju koja je kompatibilna s Nietzscheovim
i Bloomovim pokuajem da kao arhetipsko ljudsko bie vide jakog pjesnika;
te o tome da Bloom dedivinizira pjesmu pa time i pjesnika, na isti nain na
koji je Nietzsche dedivinizirao istinu, a Freud dedivinizirao svijest.
48
to se, pak, knjievnog kanona tie, svatko tko je proitao Rortyjev osvrt na
Derridaovu kritiku Heideggera bit e u iskuenju da tu vrstu intervencije pri-
mijeni i na Blooma. Kao to hajdegerovska historija bivstvovanja funkcionira
kao prikaz dogaanja koje se odmotava kroz ne vie od stotinu knjiga zapad-
njake tradicije to konstituiraju filozofski kanon,
49
tako bi se i za Blooma iz
rortijevske perspektive moglo rei da je za zapadnjaku knjievnu ontologiju
proglasio jednu manjevie privatnu i, u krajnjoj liniji, kontingentnu historiju
(pa i eshatologiju). Pripovjedno mi iz Zapadnog kanona, jednako kao i
mi s kojim se susreemo na stranicama Bitka i vremena, nastaje iz derida-
ovskom frazeologijom najuvjerljivije doarane eshatoteleoloke situacije
koja je upisana u metafiziku. Tako promatrano, Heidegger i Bloom oliava-
ju dvije strane istog pokuaja pokazivanja kako su neki konani vokabulari
blii od drugih neemu transhistorijskom i nekontingentnom.
50
Zato bismo,
nadovezujui se na Rortyjevu analizu Heideggera i Derride, za Blooma mogli
rei ono to je Francuz rekao za Nijemca, a to je ameriki filozof saeo u
opasku o ulijevanju nieanskog vina u kantijansku burad.
Samim tim, bez obzira na to to je kod Blooma u sreditu oduvijek bio nie-
anski zahtjev da ovjek postane ono to jest, Kanon kao svojevrsna metana-
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (153168)
P. Brebanovi, Bloom Nietzsche
Foucault Rorty
167
racija implicira hajdegerijansku potragu za istinom, te utoliko djeluje prilino
nerortijevski. Zato nas i ne treba uditi to je meu analitiarima kulturalnih
ratova potkraj devedesetih izostalo razumijevanje udnog saveznitva
51

izmeu Rortyja i Blooma. Prvi od njih dvojice je usprkos injenici da je
njegovo pisanje, klizei od solidarnosti ka socijalnoj nadi, potkraj vijeka
poelo poprimati i eksplicitnu djuijevskopatriotsku notu bio i ostao perci-
piran kao kulturalni ljeviar, dok je drugi nakon knjige o kanonu prepoznat
kao kulturalni arhikonzervativac.
Za razliku od Bloomovih protivnika s ljevice, sm Rorty koji bi se, da je do-
ista bio slab na konzervativce, vjerojatno priklonio svom ikakom kolegi iz
studentskih dana, Bloomovom prezimenjaku Allanu (najpoznatijem po knjizi
Closing the American Mind iz 1987.) polazi od toga da je njegov prijatelj
Harold arhiljeviar, pa je tako i svoje analize inspirativne vrijednosti velikih
knjievnih djela objavio u vlastitoj knjizi posveenoj lijevoj misli u Ame-
rici tijekom 20. stoljea. Tu je uspio skicirati jedan sasvim nov i prilino
sugestivan kontekst za itanje kritiarevog opusa, zasnovan na zapaanju da
se, nasuprot metodi, znanosti, disciplini ili profesiji, kod Blooma sve svodi
na individualne poteze neprofesionaliziranih proroka i demijurga.
52
Otuda i
Rortyjevo dosljedno povezivanje Blooma s inspirativnim vrijednostima, za
koje je karakteristino to da manje poivaju na razumijevanju, a vie na nadi;
manje na znanju, a vie na samotransformaciji.
Konano, u tekstu posveenom Bloomovoj knjizi How to Read and Why, filo-
zof tvrdi da je na pitanje iz potonjeg naslova autor ponudio odluan i nedvo-
smislen odgovor, najprije time to je pojam itanja reducirao na sferu knjiev-
ne kulture, a onda i tako to je zakljuio kako imaginativna, a ne argumen-
tativna knjievnost, predstavlja najefikasniji nain postizanja autonomije.
53

U tom nieanskom cilju ujedno se ogleda i priroda italakog uzvienog ka-
tegorije koju je Bloom, ba kao i Rorty inspirativne vrijednosti, preuzeo od
Emersona, iji se utjecaj na Nietzschea takoer ne smije zanemariti.
Nekoliko godina prije Rortyjeve smrti (2007), Bloom je u onoj svojoj knjizi
od koje smo u ovom tekstu poli stigao (po)kazati koliko ga se dojmilo
45
R. Rorti, Konsekvence pragmatizma, str. 290.
46
Richard Rorty, Kontingencija, ironija i soli-
darnost, Naprijed, Zagreb 1995., str. 69.
47
Gotovo je nevjerojatno da ni Bloom, ni Rorty,
niti njihovi komentatori ne spominju najdub
lju suvremenu psiholoku analizu herojske
individualnosti, koju je u knjizi The Denial
of Death objavljenoj u godini pojavljivanja
Straha od utjecaja izvrio Ernest Becker. To
je nuno ve i zato to je kod Blooma, kako
kae jedan od njegovih rijetkih njemakih ko-
mentatora, naglasak sve vrijeme stavljen na
biopsiholoke, a ne moralne ili epistemolo-
ke kategorije (Manfred Ptz /ur./, Nietzsche
in American Literature and Thought, Camden
House, Columbia 1995., str. 341). Samim
time bismo i za Rortyja mogli rei da su
njegove interpretacije naeg autora primjeri
snanog pogrenog itanja.
48
Vidi redom: R. Rorty, Kontingencija, ironija i
solidarnost, str. 46, 5051 i 58.
49
ani Vatimo, Vjerovati da vjeruje, Fedon,
Beograd 2009., str. 29.
50
R. Rorty, Kontingencija, ironija i solidarnost,
str. 139.
51
David PalumboLiu, Awful Patriotism: Ri-
chard Rorty and the Politics of Knowing,
Diacritics 29 (1/1999), str. 3756; ovdje 37.
52
Richard Rorty, Achieving Our Country: Left-
ist Thought in Twentieth Century America,
Harvard University Press, Cambridge & Lon-
don 1997., str. 133.
53
Richard Rorty, Redemption from Egotism:
James and Proust as Spiritual Exercises, Te-
los 3 (3/2001), str. 243263; ovdje 243.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
125 God. 32 (2012) Sv. 1 (153168)
P. Brebanovi, Bloom Nietzsche
Foucault Rorty
168
njegovo itanje Nietzschea, iji vaan element ini i dovoenje u vezu ni-
eanskog odnosa prema estetici samostvaranja s blumovskim razumijeva-
njem uloge snanog pjesnika. Zato e ne samo ponoviti tezu o prihvaanju
kontingencije kao sutine pjesnitva, nego i zakljuiti kako je Nietzscheova
istinska snaga, njegova originalnost, bila u tome to je shvatio kognitivne im-
plikacije poetske mudrosti.
54
Upravo ta snaga, poruuje nam Bloom, samog
Nietzschea ini mudracem, a njegovo djelo titi od zaborava.
55
Predrag Brebanovi
Bloom Nietzsche Foucault Rorty
Philosophical Assumptions of Antithetical Criticism
Abstract
The paper examines the importance of Nietzsches ideas for the genesis and development of
Harold Blooms theoretical conceptions. The focus is on revisionist foundations of the idea of
anxiety of influence, as well as on Blooms polemic with contemporary theoretical orientati-
ons he pejoratively labeled as School of Resentment. In addition, certain elements of Blooms
poetics are confronted with Nietzsches legacy present in the work of two philosophers, Michel
Foucault and Richard Rorty. Pointing out the similarities and differences and also the related
views of authors such as Gilles Deleuze and Paul de Man the paper confirms that Nietzsches
opus, partly due to capacity for different interpretations, has those qualities that Bloom defines
as canonical.
Key words
revisionsm, influence, resentment, canon, genealogy, subject, selfcreation, contingency
54
H. Bloom, Where Shall Wisdom Be Found?,
str. 218.
55
Na popisu iz Appendixa Zapadnog kanona
gdje filozofskih djela nema previe na-
la su se ak etiri Nietzscheova ostvarenja.
Unekoliko oekivano, Bloom je na tom mjes
tu izostavio Sumrak idola i Tako je govorio
Zarathustra. Usp. H. Bloom, The Western
Canon, str. 545.