1

2


Adelbert von Chamisso
udnovata pripovijest
Petra Schlemihla

S njemakoga preveo
Josip Tabak


Naslov izvornika:
Peter Schlemihls wundersame Geschichte
3

Sadraj
I
II
III
IV
V
VI
VII
VIII
IX
X
XI
POGOVOR THOMASA MANNA

4

Svome starom prijatelju
Petru Schlemihlu
Do ruku mi doe opet spis tvoj mili
nakon mnogo ljeta, i udo, divota!
vremena se sjetih kad druzi smo bili,
kad istom smo uli u kolu ivota.
Ja ovjek ve star sam, kosa davno bijela,
sram lani prevladat dua bi mi htjela
i drugom se tvojim kao neko zvati
drugarstva u ruku pred svijetom ti dati.
Ne, mnome se nije, drugaru moj jadni,
titrao ko tobom Lukavac taj gadni.
Ja trudih se, nadah, po sne nebu hodih
i na kraju svega samo malo dobih,
al se Sivi nikad hvalit mogo nije
da mi sjenu ikad u svom depu krije:
od roenja svoga sa sobom je nosim,
ne gubim je nikad, sjenu ja ne prosim.
Zgodie me onda, nevina ko dijete,
mjesto tebe, drue, poruge im klete:
Kamo sjenu djenu? zvahu smijehu vini.
Schlemihle, moj drue, zar smo tako slini?
Sjenu im pokazah, oni kao slijepi
rugahu se dalje, a ti samo strepi.
Pa to da se radi? Krotko sve podnosi,
sretan, drue, budi bez krivice to si.
Pitao bih sada: to je ve ta sjena?
U emu je tada vajna vrijednost njena?
Visoku joj cijenu svi opako daju,
tko je pustu nema, rugat mu se znaju.
emu zgoljnoj sjeni davat vrijednost bia:
dana broj kad mine ni sjene ni ia!
Vrijeme mudrost nosi, te i nama svie:
sve ko sjena klizi, uas proe ie.
5

Evo rijei, ruke, Schlemihle, moj drue,
krenimo mi dalje, opaki nek rue:
ne brinimo za svijet, po starom nek stoji,
nek se samo smiju, mi budimo svoji.
Cilju, nakon bura, put sve krai biva,
meti emo stii, vijek se tako zbiva,
u luku uplovit, tu konano biti,
zdrav i blaen sanak u njoj mirno sniti.

Berlin, kolovoza 1834.
Adelbert von Chamisso
6

J uliusu Eduardu Hitzigu
1

od Adelberta von Chamissa
Ne zaboravlja ti nikoga, pa e se zacijelo sjetiti i stanovitog
Petra Schlemihla, koga si prijanjih godina kojiput vidio u mojoj
kui dugonoga momka o kome miljahu da je nespretan jer bijae
smetenjak i koga zbog njegove nehajnosti i tromosti smatrahu
lijenim. Ja sam ga volio. Nee biti, Eduarde, da si zaboravio kako je
jednom, za naega zelenog
2
razdoblja, doekao nae sonete: bijah ga
doveo na jedan od naih poetskih ajeva, a on mi zaspao jo dok
smo pisali, i ne ekajui itanje. Prisjeam se, evo, i jedne dosjetke
to si je o njemu ispalio. Naime, ve si ga prije, tko zna gdje i kada,
vidio u staroj crnoj kurtki,
3
koju je, dakako, onda jo nosio, te si
rekao: Toga bi deliju mogli smatrati sretnim ako mu je dua ma i
upol tako besmrtna kao to je njegova kurtka. U tako je maloj
cijeni bio meu vama. A ja sam ga volio.
Elem, od ovog Schlemihla, koga sam ve mnoge godine
izgubio iz vida, potjee svezak kojega ti sadraj elim priopiti.
Samo tebi, Eduarde, svome najbliem i najprisnijem prijatelju,
svome boljem Ja, pred kojim ne mogu nita zatajiti povjeravam
ga samo tebi i, dakako, naem Fouquu,
4
koji mi je srcu prirastao
isto kao i ti. Ali ga njemu povjeravam samo kao prijatelju, a ne kao

1
Chamisso, Hitzig i Fouqu (. amiso, Hicig, Fukc) bili su prijatelji od
mladosti i pripadali su romantinom pjesnikom krugu oko Pjesnikog almanaha
(Muzenalmanach), koji je izlazio od 1804. do 1806. u Berlinu. J. E. Hitzig (1780.
1849.) bijae blizak konzervativnoj nacionalistikoj skupini romantiara. God.
1824. osnovao Mittwochgesellschaft, drutvo kojem pripadahu najistaknutiji berlinski
pisci. Uz ino napisao je i biografiju A. von Chamissa i prvu biografiju slavnoga E. T.
A. Hoffmanna. Kasnije se posvetio kriminalistici te je ureivao i neke kriminalistike
asopise i prijatelje opskrbljivao neobinim priama. Prev.
2
Musenalmanach je imao zelene korice, pa je po njima nazvan Zeleni Na taj
rani odsjek knjievnog rada mladih prijatelja odnosi se ova pieva reenica. Prev.
3
Kurtka, kratak kaput; neko neizbjean dio poljake narodne nonje. Prev.
4
Friedrich Heinrich Karl barun de la Motte-Fouqu (1777.-1843.), Chamissov
prijatelj, njemaki spisatelj-romantik, porijeklom Francuz kao i Chamisso, pisac je
nordijskomitolokih drama koje su sve redom pale u zaborav. Zaboravljen je i jedan
mu takav roman, a do naih se dana odrala njegova njena romantina pripovijest
Undina (1811.), ta nadasve divna bajka, kako se o njoj izrazio Goethe. Prev.
7

pjesniku. Uvidjet ete obojica koliko bi mi bilo nemilo i neugodno
ako bi moda ova ispovijest, koju mi je, uzdajui se u moje
prijateljstvo i potenje, povjerio jedan astan ovjek bila, preko
kakva knjievnog djela, pribijena na sramni stup, ili pak ako bi se
uope neasno, kao s plodom kakve loe ale, postupilo s jednom
stvari koja to nije i ne smije biti. Dodue, i sam moram priznati da je
prava teta to ova pria, koja je pod perom ovog dobrijana ispala
samo luckasta, nije mogla, nekom drugom, spretnijom rukom, biti
prikazana u svoj svojoj kominoj snazi. to li od toga ne bi stvorio
Jean Paul!
5
Uostalom, dragi prijatelju, tu se moda spominju mnogi
koji su jo na ivotu, pa i to valja imati na umu.
Jo rije-dvije o tome kako su ovi listovi dospjeli u moje ruke.
Predani su mi juer ujutro, poto sam se probudio. Pitao za me i ovo
mi ostavio udan neki svat duge sijede brade, u sasvim pohabanoj
crnoj kurtki, s botanikom kutijom objeenom o rame, u papuama
navuenim na izme, premda vrijeme bijae vlano i kiovito.
Kazao je da dolazi iz Berlina.
Kunersdorf, 27. rujna 1813.
Adelbert von Chamisso
P.S. Prilaem ti crte ove neobine pojave to ga je nacrtao
spretni Leopold, koji je upravo stajao kraj svoga prozora. Kad je
vidio koliko mi se skica svidjela, rado mi ju je darovao.
6

I stome od Fouqua
Valja nam, dragi Eduarde, sauvati ovu povijest jadnog
Schlemihla, sauvati je tako da ostane skrivena od oiju koje ne
trebaju u nju zavirivati. Muan zadatak jer ima mnotvo takvih
oiju, a koji pak smrtnik moe odrediti sudbinu jednog rukopisa,
neega to je gotovo tee sauvati negoli izgovorenu rije. I stoga u

5
Jean- Paul, pravim imenom Johann Paul Friedrich Richter (1763.-1825.),
njemaki knjievnik predstavnik perioda Sturm und Drang, plodan i mnogostruk,
ponajpae romanopisac, svojstvena, izrazita stila, vrlo omiljen u ono vrijeme, snano
utjecao na razvitak njemake proze. Prev.
6
Spomenuti crte nalazi se na naslovnoj strani nekoliko prvih izdanja
Schlemihla (. lemila), a nacrtao ga je ondanji grafiar i crta F. Leopold.
Prev.
8

uiniti kao to ini onaj koga je spopala vrtoglavica te on u strahu
radije sam odmah skae u ponor: cijelu u ovu pripovijest dati u
tisak.
Uz to, Eduarde, ima ozbiljnijih i vanijih razloga zato ovako
postupam. Moda se ja kruto varam, no sve mi se ini da u naoj
dragoj Njemakoj ima mnogo srdaca to su vrijedna i kadra shvatiti
ubogog Schlemihla, a trpko ruganje kojim se ivot izrugivao s njime
i prostoduna ala to je sam sa sobom tjera mnogome e naem
istinskom zemljaku izmamiti saalan smijeak na lice. A ti, dragi
Eduarde, kad svrne pogled na ovu iz temelja estitu knjigu i pritom
pomisli kako e je mnoga neznana dua nauiti voljeti s nama
moa e i ti osjetiti kao da je kapnula kap balzama na ljutu ranu to
ju je tebi i svima koji te vole zadala nesmiljena smrt.
7

I na kraju: ima mnogim sam se iskustvom u to uvjerio
ima, velim, neki dobri duh koji tiskane knjige usmjeruje da dou u
prave ruke i vrlo ih esto, premda ne uvijek, brani od toga da
dospiju u nepozvane. A svakako je taj duh stavio nevidljiv lokot na
svako pravo djelo uma i due i sasvim ga pouzdano i spretno zna
otkljuati i zakljuati.
Tome duhu, dragi moj Schlemihle, povjeravam tvoj smijeak i
tvoje suze, i zdrav mi bio!
Nennhausen, potkraj svibnja 1814.
Fouqu

Fouquu od Hitziga
Dole su evo posljedice tvoje oajnike odluke da u tisak dade
Schlemihlovu povijest, koju nam je valjalo sauvati kao tajnu
povjerenu samo nama: preveli su je, vidi, ne samo Englezi i
Francuzi, Holanani i panjolci, a od Engleza preuzeli je i tiskali i
Ameriani, kao to sam o tome opirno izvijestio u spisu Ueni
Berlin, nego i u naoj dragoj Njemakoj pripremaju novo izdanje, s
crteima to ih je za njemaku nakladu prema prirodi nacrtao slavni
Cruikshank, a time se cijela stvar neosporno jo vie proiruje. Kad
ne bih mislio da si dovoljno kanjen zbog svoga samovoljnog
postupka (jer mi godine 1814. ni rijei nisi kazao da rukopis kani

7
Misli se na smrt Hitzigove ene, koja je umrla neto ranije one iste godine kad
je objavljen Schlemihl (1814.). Prev.
9

tiskom objaviti) kanjen time to se na Chamisso na svome
putovanju oko svijeta, od 1814. do 1818, zbog toga alio u ileu i
na Kamatki, a zacijelo i svome prijatelju, pokojnom Tamejamaji na
otoku O-Wahu jo bih i sada od tebe traio da mi o tome javno
poloi raun.
Ali bez obzira na sve, uinjeno ostaje uinjeno: to je, tu je, a
imao si pravo u tome da e mnogi i mnogi prijatelji, za ovih trinaest
godina otkad je ugledala svjetlost dana, zavoljeti ovu knjiicu kao
to smo je i mi zavoljeli. Nikad neu zaboraviti vrijeme kada sam je
prvi put itao Hoffmannu.
8
Sav izvan sebe od uzbuenja i
zadovoljstva, sluao me napeto sve dok je nisam doitao. Jedva je
ekao da se osobno upozna s njezinim piscem, a inae ni najmanje
sklon kakvu oponaanju, nije mogao odoljeti kunji da ideju o
izgubljenoj sjeni prilino nesretno varira svojim Erazmom
Spikherom, koji je izgubio svoj lik u ogledalu u pripovijesti
Pustolovina Silvestarske noi.
9

Da, naa je udnovata pripovijest nala put i meu djecu. Kad
sam s njezinim piscem, jedne vedre zimske veeri, uzlazio ulicom
Burgstrasse, neki se djeak klizao niz klizaljku te mu se smijao, a on
nato djeaka spodbio pod svoj tebi dobro znani ogrnja od
medvjeeg krzna i ponio ga sa sobom. Djeak je utio, ali kad je
opet osjetio tlo pod nogama i ostao na prilinoj udaljenosti od nas,
koji smo ili dalje kao da se nije nita dogodilo, u sav glas viknu
svome otmiaru: ekaj samo, Petre Schlemihle!
I tako e, mnim, stari prijan i u svome novom ruhu obveseliti
mnoge koji ga nisu vidjeli u jednostavnoj kurtki iz godine 1814. Za
jedne i za druge bit e on, osim toga, jo i iznenaenje, jer e oni u
tome botaniaru i pomorcu to je oplovio oko svijeta, nekadanjem
valjanom kraljevskom pruskom asniku upoznati i povjesniara
slavnoga Petra Schlemihla pokraj lirika
10
koji uvijek, sve kad bi
udario u malajske ili litavske napjeve, pokazuje da mu je poetsko
srce na pravom mjestu.

8
Posrijedi je E. T. A. Hoffmann (1776.-1822.). njemaki knjievnik, skladatelj
i slikar, pisac romantinih i fantastinih pripovijesti, punih ekscentrine mate i finog
zapaanja; utjecao na mnoge njemake i strane pisce. Prev.
9
Ta se pria nalazi u zbirci romantinih novela i pria Phantasiestcke in
Callots Manier, u etvrtom (posljednjem) svesku (1815.). Prev.
10
Drugom izdanju Schlemihla bile su dodane pieve pjesme i balade, i na to
se ovo odnosi. Prev.
10

Stoga ti, dragi Fouqu, na kraju od srca zahvaljujem to si
upriliio prvo izdanje, a uz ovo drugo tebi i naim prijateljima
aljem svoje iskrene estitke.
Berlin, sijenja 1827.
Eduard Hitzig

11

I
Nakon sretne ali za me ipak vrlo tegobne plovidbe morem
naposljetku uplovismo u luku. im se amac dohvatio obale,
spodbih i sm ponesoh ono malo svoje imovine, progurah se kroza
svijet to je onuda vrvio pa uoh u najbliu i najmanju kuu pred
kojom sam vidio gdje visi gostioniarski cimer. Zatraih sobu, a
momak me odmjeri kratkim pogledom i odvede gore u potkrovlje.
Zamolih da mi donese svjee vode i da mi poblie opie gdje da
potraim gospodina Thomasa Johna.
Pred Sjevernim gradskim vratima, prva ladanjska zgrada na
desnu ruku, velik nov ljetinkovac od crvena i bijela mramora, s
mnogim stupovima.
Lijepo. Vremena jo bijae dosta. Razvezah svoj zaveljaj,
izvukoh svoj crni kaput, nedavno prevrnut, uredno se preodjenuh u
svoje najbolje odijelo, metnuh u dep pismo s preporukom te se
uputih ovjeku koji mi je imao biti na pomo u mojim skromnim
nadama.
Poto sam se uspeo dugom Sjevernom cestom do njezina kraja
te izbio na gradska vrata, naskoro opazih stupove gdje se bijele u
zelenilu. Tako, tu je dakle, rekoh u sebi. Otrh depnim rupiem
prainu s obue, uredno poravnah al oko vrata i, u ime boje,
potegnuh zvonce.
Vrata se otvorie. U trijemu mi valjade otrpjeti ispitivanje.
Vratar me ipak najavi, te imadoh ast da me pozovu u perivoj u
kojem se gospodin John etao sa svojim drutvancem. Svoga sam
ovjeka odmah poznao po sjaju njegove gojaznosti i
samozadovoljstva. Doekao me vrlo dobrostivo, kao bogata
siromaha, ak mi se i obratio, ne ostavljajui ipak ostalo drutvo, te
mi iz ruke uzeo prueno pismo:
Tako, tako, od mog brata? Dugo o njemu nisam nita uo.
Nadam se da je zdrav?
Onda se opet okrenuo drutvu, ne ekajui moj odgovor, i
pismom pokazao na jednu uzviicu:
Ondje gore podii u onu novu zgradu.
Strgao je peat, ne prekidajui nit razgovora, koji se svrnuo na
bogatstvo.
12

Tko ne posjeduje barem jedan milijun ubaci on taj je,
oprostite mi rije, hra!
Prava je istina! uzviknuh, izlijevajui svoje osjeanje
suglasnosti.
To mu se kanda svidjelo; nasmijeio mi se i rekao:
Ostanite ovdje, dragi prijatelju, moda kasnije imadnem
vremena da vam kaem to o ovome mislim.
Pokazao je pritom pismo, a onda ga stavio u dep. Okrenuo se
opet drutvu. Ponudio je jednoj mladoj dami da mu se uhvati pod
ruku, ostala gospoda prilazila drugim ljepojkama, svatko je sebi
naao svoje, i cijelo drutvo krenu prema uzvisini koja bijae sva u
ruama.
Tiho sam tabao za njima, sm, nikome na teret i dosadu
uostalom, ni iva se dua nije vie o meni brinula. Drutvo bijae
izvrsno raspoloeno, zabavljalo se i alilo, o nevanostima govorilo
ovda-onda ozbiljno i vano, o vanim pak stvarima esto
lakomisleno, a jo je najlake tu ilo ispaljivanje dosjetki o odsutnim
prijateljima i njihovim prilikama. Bijah u tome drutvu i odve stran
da bih mogao sve razumjeti, a opet i odve zabrinut i zaokupljen
samim sobom da bih imao smisla za takve zagonetke.
Dospjeli smo do povienog ruinjaka. Lijepa Fanny, po svemu
kanda kraljica dana, u svojoj udljivosti naumila da sama ubere
jednu rascvalu granu pa se ubola na trn, i kao s tamnih rua potee
purpur po njezinoj njenoj ruci. Od tog dogaaja uzbudilo se cijelo
drutvo. Uzee traiti engleski obli. Nekakav tih, tanak i suhonjav
postariji dugonja, koji se naao pokraj mene, a koga dotad nisam
opazio, odmah segnu rukom u tijesno priljubljen dep na svome
starinskom kaputu od sivog tafta, izvadi odande malenu lisnicu,
rastvori je i, duboko se klanjajui, prui dami to je eljela. Ona
primi prueno, ne pokazavi nimalo panje prema darovatelju: nije
mu ni zahvalila. Ranica je povezana, i drutvo je krenulo dalje uz
breuljak; nakanili su da gore, na vrhu, uivaju u irokom vidiku, u
pogledu to preko zelenog spleta prostranog perivoja puca na
neizmjerni ocean.
Pogled odande bijae doista divan, velianstven. Na dalekom
obzorju, izmeu tamnoplavog mora i nebeske modrine, pojavila se
neka svijetla toka.
Ovamo dalekozor! povika John.
Prije nego to se posluga, koja se pojavila na njegov poziv,
13

uope snala, ovjek u sivom ve je segnuo rukom u dep, odatle
izvadio lijep dollond
11
i, smjerno se klanjajui, predao ga gospodinu
Johnu. Ovaj odmah prinese dalekozor oku i priopi drutvu da je
posrijedi brod to je juer isplovio, a suprotni ga vjetrovi zadrali,
tako da se mogao dogledati iz luke. Sprava je kruila od ruke do
ruke i nije se vie vraala vlasniku. U udu sam promatrao toga
neobinog svata, i nije mi ilo u glavu kako je onako velika naprava
mogla izii iz tako malena depa. Ali to kanda nije nikome za oko
zapelo, i nitko se nije brinuo o ovjeku u sivom vie negoli o meni.
Posluili su drutvo hladnim piem i najrjeim voem iz svih
krajeva svijeta, u nadasve skupocjenu posuu. Gospodin John
zabavljao goste, ophodio se s njima uljudno i neusiljeno, pa se i
drugi put obratio meni:
Samo se posluite, toga na moru niste imali.
Naklonih se, ali on to nije vidio zaao je ve u razgovor s
nekim drugim.
Rado bi posjedali na travu, na obronku breuljka, suelice
krajoliku koji se pred njima pruao, ali su se bojali vlane zemlje.
Bilo bi boanstveno, spomenu netko iz drutva, prostrti po tlu turske
ilime kad bi ih imali. elja jo nije dokraja ni izreena, a onaj u
sivom kaputu ve se mai depa i, smjerno i ak pokorno, uze
odande izvlaiti bogat, zlatom protkan turski ilim. Sluge prihvatie
skupocjenu prostirku, kao da sve to tako i mora biti, te je prostrijee
na eljenom mjestu. Gosti posjedali ne skanjujui se. Opet sam u
udu gledao ovjeka, njegov dep, pa onaj sag to je mjerio vie od
dvadeset koraaja u duinu i deset u irinu, i sve sam trljao oi u
nedoumici to da o tome mislim, pogotovu gdje nitko u svemu nije
vidio nita udnovato.
Htio sam doi do kakve obavijesti o neznancu i rad bih upitao
tko je on zapravo, ali nisam znao na koga bih se imao obratiti, jer
sam se gotovo vie bojao gospode slugu negoli sluene gospode.
Naposljetku se ohrabrih te prioh jednome mladom ovjeku koji se
nije doimao tako vano kao to se vani injahu ostali i koji je esto
ostajao sam. Tiho sam ga zamolio da mi kae tko je onaj u sivo
odjeveni usluni gospodin.
Onaj koji izgleda kao nit konca to je krojau izmakla iz

11
John Dollond (1706.-1761.), engleski optiar, sastavio je tzv. akromatski
dalekozor, koji je nazvan po njemu. Prev.
14

igle?
Da, onaj to ondje stoji sm.
Ne poznajem ga odgovori mi mladi ovjek.
I da bi se kanda uklonio svakome daljem raspredanju sa mnom,
okrenu se od mene i s nekim drugim zapodjenu razgovor o
beznaajnostima.
Sunce jae pripeklo i postajalo ve zamorno damama. Onome u
sivom, s kojim, koliko sam razabrao, jo nitko nije probesjedio,
lijepa Fanny nehajno uputi lakoumno pitanje nema li moda pri ruci
i kakav ator. On joj odgovori tako dubokim naklonom kao da ga je
zapala nezasluena ast, i ve mu ruka bijee u depu: vidjeh kako
odande redom vadi atorsko platno, motke, konope, eljezne
dijelove ukratko, sve to pripada najljepem atoru za izlet.
Mlada gospoda pomogoe da se ator podigne i razapne. ator je
pokrio koliko god ilim zapremae, i nitko sveudilj nije u tome vidio
nita neobino.
Meni ve podugo bijae nelagodno pri dui, upravo jezivo, a
kako li sam se tek osjeao kad sam vidio gdje je na sljedeu elju to
su je izrekli izvadio iz depa tri jahaa konja velim ti,
12
tri lijepa,
krupna vranca sa sedlom i svom drugom opremom! Zamisli, zaboga:
jo tri osedlana ata iz onoga istog depa odakle je prije izila lisnica,
pa dalekozor, pa bogato protkani sag, dvadeset koraka dug i deset
irok, pa raskoni ator iste veliine, sa svim motkama i sa svime to
uza nj ide! Kada ti se ne bih mogao sveano zakleti da sam sve to
vidio svojim roenim oima, ti mi zacijelo ne bi vjerovao.
Ma koliko sivi neznanac izgledao smeten i ponizan, i ma koliko
mu malo panje ostali poklanjali, mene se ipak njegova bljedunjava
pojava, s koje nisam oka skidao, doimala kao neto toliko jezivo da
je naprosto nisam vie mogao podnijeti.
Odluih da se iuljam iz drutva, a to mi se, kraj beznaajne
uloge to sam je u njemu imao, inilo sasvim lakim. Naumio sam
vratiti se u grad pa sutradan opet pokuati sreu kod gospodina
Johna te ga ujedno, ako smognem hrabrosti, upitati o neznancu u
sivom. Eh, kamo sree da sam uspio umaknuti kako sam zamislio!
Doista mi se posreilo izmigoljiti iz ruinjaka pa obronkom
kliznuti nizdol, i ve sam se obreo na travnatoj irini kadli se

12
Ne zaboravimo, ova je pria napisana u obliku pisma Schlemihlovu prijatelju
Chamissu. Prev.
15

ispitljivo obazreh, u strahu da me tkogod ne otkrije kako se
iskradam i gazim travu hodei izvan svih staza. to li se uplaih kad
za svojim leima opazih onoga u sivom kaputu kako je pobrzao za
mnom te mi prilazi! Odmah je snimio eir s glave i duboko mi se
naklonio kao to to jo nitko nije preda mnom uinio. Htio je, nema
o tome sumnje, da sa mnom probesjedi, da mi neto kae, a ja se
tome nisam mogao ukloniti a da se ne pokaem neotesan.
I ja snimih eir, uzvratih mu naklonom i tako ostadoh gologlav
na suncu, kao da sam se ondje u zemlju ukorijenio. Pun straha,
upiljio sam u nj ukoen pogled, i bijae mi kao ptici to ju je zmija
na mjestu prikovala. I on se kanda zavrnuo u velikoj neprilici. Ne
diui pogleda, i dalje se klanjao, pristupio blie te me oslovio tihim
i nesigurnim glasom kakav otprilike ujemo u prosjaka:
Molim vas, gospodine, da mi oprostite to vam se ovako
nametljivo, iako nepoznat, usuujem obratiti: imam naime jednu
molbu na vas. Dopustite mi najmilostivije...
Ali, za ime boje, gospodine provalih u svome strahu
to bih ja mogao uiniti za ovjeka koji...
Obojica se zabezeknusmo i obojica, ini mi se, pocrvenjesmo.
asak-dva potraja muk, a onda on nastavi:
Ono kratko vrijeme u kojemu me zapala srea da budem u
vaoj blizini, ja sam, gospodine, vie puta dopustite da vam to
kaem zaista u neiskazivu divljenju mogao promatrati lijepu,
nadasve lijepu sjenu to je na suncu, i ne marei za nju, bacate iza
sebe s izvjesnim otmjenim prezirom, tu eto divnu sjenu to lei do
vaih nogu. Oprostite mi ovo moje zaista smjelo pitanje: biste li se
protivili kad bih vas zamolio da mi tu svoju sjenu prepustite? Da mi
je prodate?
Uutje on, a meni kao da se u glavi zavrtjelo mlinsko kolo. to
sam imao i mogao odgovoriti na udnu zamisao i prijedlog da mu
ustupim svoju sjenu? Zacijelo je lud, rekoh u sebi, te u promijenjenu
tonu to je vie priliio smjernosti u njegovu govoru, uzvratih mu
ovako:
Eh, eh, prijatelju, zar vam nije dovoljna vaa vlastita sjena?
Zaista mi se udnom ini ta vrsta trgovine.
On mi se odmah utee u rije:
Imam u depu mnogo toga to se gospodinu nee initi ba
bezvrijednim. Za tu neprocjenjivu sjenu, smatram, i najvea cijena
bit e malena.
16

I opet sam se sledio, jeza me obuzela kad me podsjetio na onaj
dep, i nije mi ilo u glavu kako sam uope mogao nazvati ga
prijateljem. Nanovo sam prozborio, nastojei da pustom uljudnosti,
koliko je mogue, sve opet izgladim.
Ali, gospodine, oprostite svome najpokornijem sluzi, sva je
prilika da nisam pravo razumio to mislite, jer kako bih samo mogao
svoju sjenu...
On me prekide u rijei:
Molim vas samo za doputenje da smijem, odmah ovdje,
podii tu plemenitu sjenu i spremiti je kod sebe, a kako u to izvesti,
moja je briga. Zauzvrat, kao znak svoga priznanja i zahvalnosti,
preputam gospodinu da slobodno bira izmeu mnogih
dragocjenosti to ih nosim uza se, u svome depu: tu je pravi korijen
raskovnik to otvara sva vrata i sve brave, navlastito one za kojima
se krije kakvo blago; Alraunin korijen ili mandragora to otkriva
zakopano blago; arobni bakarni novii to se promeu u zlatnike;
vjeiti taliri to se uvijek vraaju svome vlasniku; ubrus Rolandova
titonoe to po elji iznosi najbiranija jela; duh u boci koji
ispunjava svaku elju... Ali to, po svoj prilici, nee biti neto za vas.
Radije biste moda Srekoviev arobni eiri, temeljito
popravljen, ili pak arobnu novanu kesu kao to bijae njegova,
koja se nikad ne prazni nego je uvijek puna dukata.
Kesu, kesu! buknuh ja, provaljujui mu u govor, i ma
kako bio golem moj strah, ta je jedina rije izrazila sve to sam
mislio. Zamantalo mi se u glavi i poletjeli mi svjetlaci ispred oiju
sve kao sami dvostruki dukati...
Izvolite, gospodine, milostivo pogledati ovu kesu te je sami
iskuati.
Segnuo je rukom u dep i odatle izvadio novanu kesu od
prave kordovanske koe, dobro ivenu, srednje veliine, sa dvije
jake kone uzice, te mi je spremno predao.
Zagrabio sam unutra te izvadio deset dukata, potom novih
deset, pa opet deset i nanovo deset... Bre-bolje pruih sivome ruku:
Dobro je, pogodba vrijedi, za kesu evo vam moja sjena.
Rukovao se sa mnom i time potvrdio kupovinu. Odmah je
kleknuo do mojih nogu, i ja vidjeh kako zaudno spretno moju
sjenu, od njezine glave do pete, polako odvaja od trave, die je,
mota i slae i naposljetku spravlja u dep.
Poto je tako obavio svoje, ustade, jo mi se jednom nakloni i
17

krenu prema ruinjaku. Uinilo mi se da sam uo kako se potiho
smije. No ja sam kesu vrsto drao za uzice. Sva krajina oko mene
blistala obasjana suncem, a ja se jo nisam pribrao i doao k sebi.
18

I I
Naposljetku se osvijestih i pourih da umaknem odande gdje,
po svoj prilici, nisam vie imao nikakva posla. Najprije sam depove
natrpao zlatom, spremio udesnu kesu u njedra, a njezine uzice
vezao oko vrata. Neopaen sam iziao iz perivoja, izbio na cestu te
usmjerio u grad. Dok sam se, utonuo u misli, pribliavao gradskim
vratima odjednom ouh kako netko za mnom vie:
Mladi gospodine! Hej, mladi gospodine! Ta ujte!
Obazreh se, i gle! dozivala me neka starica:
Pazite, gospodine, izgubili ste svoju sjenu.
Hvala, majice!
Dobacih joj zlatnik za njezino dobronamjerno upozorenje i
pokroih pod drvee.
Na gradskim vratima domala moradoh opet uti od straara:
Gdje je gospodin ostavio svoju sjenu? A odmah zatim od
nekih ena:
Isuse i Marijo! Pa taj siromah nema sjene!
Najposlije mi ve dojadi, i ja se poeh brino kloniti sunca. Ali
to nije svuda bilo mogue, primjerice kad mi ubrzo valjade
upoprijeiti preko iroke ulice, i to, na moju nevolju, ba u vrijeme
kad su djeaci izlazili iz kole. Neki prokletnik, gurav nevaljalac
jo mi je i sada pred oima odmah je opazio da nemam sjene. Uz
veliku je viku to razglasio svim kolskim deranima u onome
predgrau, a oni smjesta poee jezik istezati i na me se blatom
nabacivati:
Pravi ljudi vode sa sobom svoju sjenu kad izlaze na sunce.
Da se od njih obranim hitao sam im zlato na pregrti, i
naposljetku uskoih u jednu najamnu koiju u koju mi pomogoe
neke samilosne due.
Kad napokon ostadoh sam u koiji to je kloparala ulicama,
briznuh u gorak pla. Nekako sam nasluivao da zlato na zemlji
pretee nad zaslugama i vrlinama, ali evo moradoh spoznati da je
sjena u veoj cijeni negoli i samo zlato. I kao to sam prije bogatstvo
rtvovao svojoj savjesti, ja sam sada svoju sjenu dao za pusto zlato.
to li sve ne moe i to li sve nee biti od mene na ovome svijetu!
Bijah jo sav smuen kad se koija zaustavila pred mojom
19

starom gostionicom. Bojao sam se i same pomisli da se opet
obretem u onoj looj sobi u potkrovlju. Zatraih da mi ozgor snesu
moje stvari, prezrivo prihvatih svoj siromaki zaveljaj, dobacih
sluzi nekoliko zlatnika i zapovijedih koijau da me preveze do
najotmjenijeg hotela.
Zgrada bijae okrenuta sjeveru, nije mi se dakle trebalo bojati
sunca. Isplatih koijaa zlatom, zapremih najbolje sobe u proelju i
zatvorih se u njih najbre to sam mogao.
I to misli da sam tada poeo? O, moj dragi Chamisso, stid me
priznati to i pred tobom, i crven mi udara u lice. Izvadio sam
nesretnu kesu iz njedara te u nekom bijesu to se u meni poput
bukteeg ognja razgarao sam od sebe, uzeo sam iz nje vaditi zlato,
zlato i zlato, i neprestano i sve vie zlata, prosipati ga po podu, gaziti
po njemu i zveckati njime, i tako sam, naslaujui svoje ubogo srce
tim sjajem i zvukom, bacao kovinu na kovinu sve dok umoran nisam
klonuo na tu naslagu pustog blaga te u njoj poeo raspusno rovati i
po njoj se valjati. Tako minu dan, proe i veer, a ja svejednako
nisam otvarao svojih vrata, pa me i no zatee gdje leim na zlatu, a
zatim me san presvoji.
Sanjao sam o tebi: bijae kao da stojim za staklenim vratima
tvoje male sobe te odande gledam kako sjedi za svojim pisaim
stolom meu kosturom i svenjem suhog bilja. Pred tobom
rastvoreni svesci Hallera, Humboldta i Linna,
13
na divanu poloen
svezak Goethea i arobni prsten.
14
Dugo sam te promatrao, tebe i
svaki predmet u tvojoj sobi, pa onda opet tebe, ali se ti nisi micao,
nisi ni disao, bio si mrtav.
Probudih se. Bijae kanda jo vrlo rano. Moj je sat stao. Bijah
kao izlomljen, k tomu edan i gladan: od prethodnog jutra nisam
nita prezalogajio. Gnjevno sam od sebe odgurnuo to mrsko mi zlato
kojim sam jo kratko prije toga sitio svoje ludo srce. Nisam sada u
svome zazoru znao to da ponem s tim pustim zlatom. Nisam ga

13
Carl von Linn (1707.-1778.), vedski uenjak, lijenik i prirodoslovac,
botaniar koji je sustavno razvrstavao biljni svijet. Alexander von Humboldt
(1769.-1859.), njemaki uenjak, prirodoslovac, filozof i pisac, jedan od osnivaa
moderne geografije. Albrecht von Haller (1708.-1777.), vicarski uenjak,
lijenik, botaniar i pisac; osniva eksperimentalne fiziologije; kao lirik pretea je
misaone poezije. Knjievno mu djelo hvali i sam Schiller, a na kraju pohvale veli: on
je velik, smion, vatren, uzvien, ali se rijetko kad vinuo do ljepote. Prev.
14
Fouquov fantastini nordijskomitoloki roman (Der Zauberring) to je
sasvim pao u zaborav. Prev.
20

mogao ostaviti da lei tako na podu. Pokuao sam vratiti ga natrag u
kesu ne bi li ga kako opet progutala, ali nita od toga. A nijedan od
mojih prozora nije se otvarao na more. Valjalo mi se pomiriti s time
da ga, muei se i znojei, odvuem u pokrajnju sobicu, do krinje
to je ondje stajala, i tu ga zatvorim. Kod sebe sam ostavio samo
dvije-tri pregrti.
Kad bijah gotov s poslom, iscrpljen se bacih u naslonja, i tako
sam ekao da se ljudi u kui ponu kretati. Zatraio sam, im je to
bilo mogue, da mi donesu togod jela i da mi dozovu svratitara.
Porazgovarao sam s tim ovjekom o buduem ureenju svoga
doma. Preporuio mi je za osobnog slugu izvjesnog Bendela, koji
me odmah pridobio svojim izrazom lica to pokazivae estitost i
razbor. Taj me Bendel od tog vremena svojom privrenosti tjeio i
pratio u mojoj bijedi i u nevoljama mog ivota i pomagao mi da
snosim svoj nemili udes. Sav sam boji dan proveo u svojim sobama
sa slugama bez pravog posla, sa cipelarima, krojaima i trgovcima.
Ureivao sam se i smjetao, i nakupovao sam osobito mnogo
dragocjenosti i dragulja, da bih kako maknuo barem neto od
zgrnutog zlata; ali ne, gromada kao da se uope nije mogla smanjiti.
Strepio sam, zabrinut zbog svog poloaja, i zapadao u najvee
sumnje. Nisam se usuivao kroiti iz sobe i naredio bih da sveera
upale etrdeset votanica u mojoj dvorani prije nego to bih iziao iz
tame. S grozom sam se sjeao stranog sukoba s djeacima iz kole.
Namjerio sam, premda mi je u tu svrhu trebalo mnogo hrabrosti
namjerio sam, velim, jo jednom iskuati javno miljenje.
U to doba nou sjala jasna mjeseina. U kasnu sam se veer
ogrnuo irokim platem, nabio eir duboko na oi te se, drhtei
poput zloinca, iuljao iz kue. Tek kad sam izbio na jedan podalji
trg, iziao sam iz sjene to su je bacale kue pod kojih sam zatitom
dotad hodio, te sam stupio na tlo obasjano mjeseinom, pripravan da
iz usta onih koji su tuda prolazili ujem svoju sudbinu.
Nemoj traiti, dragi prijatelju, da bolno ponavljam sve to sam
morao podnijeti. ene mi esto pokazivahu kako me duboko ale:
iskazivahu svoju suut izrazima koji me nisu manje u duu vrijeali
negoli podsmijeh i ruganje mladei i prezir svisoka to je dolazio od
nadmenih ljudi, poglavito onih gojaznih i krupnih koji su bacali
poiroku sjenu. Krasna, mila djevojka koja je, kako se inilo, pratila
roditelje, svrnula je na me svoj blistavi pogled dok su oni smotreno
gledali pred noge: jasno sam vidio kako se uplaeno lecnula kad je
21

opazila da nemam sjene, zakrila milovidno lice koprenom, oborila
glavu i tiho prola pored mene.
Nisam to vie mogao podnijeti. Iz oiju mi navrijee slani
curci, i ja se, prepukla srca, teturajui, opet povukoh u tamu. Valjalo
mi se pridravati za zidove kua da bi mi korak bio vri, i tako
sam, polako i kasno, stigao do svog stana.
Proveo sam besanu no. Sutradan mi prva briga bijae narediti
da svuda trae ovjeka u sivom kaputu. Tko zna, moda ga uspijem
pronai, i kakve li sree ako se i on, kao to sam se ja, pokajao zbog
lude pogodbe!
Pozvah k sebi Bendela, inio mi se spretnim i snalaljivim.
Potanko mu opisah ovjeka u ije je vlasnitvo prelo blago bez
kojega mi je ivot prava muka. Navedoh sluzi vrijeme i mjesto gdje
sam vidio onoga u sivom, rekoh mu tko sve bijae ondje prisutan i
dometnuh jo ovu uputu s naznakama: neka se pomno propita za
Dollondov dalekozor, za turski ilim zlatom protkan, za velik
raskoan ator i naposljetku za jahae konje, ile vrance, jer je sve to
nisam mu objanjavao kako povezano sa zagonetnim
ovjekom koji se svima inio nevanim i beznaajnim, a ija je
pojava unitila mir i sreu mog ivota.
Kad sam dovrio, donesoh zlata koliko sam samo mogao
zagrabiti, a dometnuh jo i dragulja i nakita u velikoj vrijednosti.
Bendele rekoh ovim se utiru mnoge staze i
poravnavaju putovi, ovim se olakava mnogo toga to se ini
nemoguim. Nemoj ovim krtariti kao to ni ja ne krtarim, nego
hajde pa obraduj svoga gospodara vijestima koje su njegovo uzdanje
i na kojima poiva sva njegova nada.
Otiao je, a vratio se kasno uveer, tuan i alostan. Nitko od
posluge gospodina Johna, nijedan od njegovih gostiju razgovarao
je sa svima nije se ni izdaleka mogao sjetiti ovjeka u sivom
kaputu. Ondje se dodue nalazio novi dalekozor, ali nitko nije znao
kako je i odakle onamo dospio; i ilim bijae prostrt i ator rairen i
podignut na istom obreku. Sluge hvalile bogatstvo svoga
gospodara, ali nitko nije znao odakle sve te nove dragocjenosti. On
sam uivae u njima i nije glave razbijao zbog toga to ne zna
odakle mu sve to. Mlada su gospoda u svojim stajama imala konje
na kojima su jahala onog dana, i na sva usta hvalili su velikodunost
gospodina Johna koji im je onom prigodom darovao te vrance.
Toliko se razabralo iz podrobnog izvjea Bendelova; njegova
22

je revnost i gorljivost, njegova umjenost i razboritost, i pokraj
neuspjeha, zasluila moju pohvalu. Nasumorene due dadoh mu
znak da me ostavi sma.
Ali on opet uze rije i nastavi:
Izvijestio sam evo gospodina o svemu to mu bijae
najvanije. Ostaje mi jo, gospodaru, da vam prenesem poruku to
mi ju je jutros dao ovjek koga sam sreo pred vratima kad sam
polazio za poslom koji mi se tako nesretno zavrio. Ovo bijahu
njegove rijei: Kaite gospodinu Petru Schlemihlu da me ovdje
vie nee vidjeti: otplovit u preko mora, a povoljan vjetar upravo
me evo zove u luku. Ali poto protekne godina i jedan dan, imat u
ast da ga osobno potraim i da mu predloim drugi posao, moda
e mu taj tada biti prihvatljiviji. Prenesite mu izraze moga dubokog
potovanja i zahvalnosti. Upitah ga tko je, a on ree da ga vi ve
znate.
Kako je izgledao taj ovjek? uzviknuh pun slutnje.
A Bendel mi opisa ovjeka u sivom kaputu, crtu po crtu, rije
po rije, onako kako je u svome prethodnom izvjeu vjerno
opisivao ovjeka za kojim je tragao.
Nesretnie! povikah zalomivi rukama.
Pa to je bio on!
Bendelu sinulo pred oima.
Da, bio je on, doista on! uzviknu u svojoj prepasti. A
ja, luda glava, nisam ga prepoznao te sam tako izdao svoga
gospodara!
U suzama je okrenuo sebi gorko spoitavati, a oaj u koji
zapadae izazva suut i u meni samom. Uzeh ga tjeiti, uvjeravajui
ga neprestano kako ne sumnjam u njegovu odanost, i poslah ga
odmah u luku, ne bi li ondje, ako je mogue, uao u trag tome
udnovatom ovjeku. Ali je upravo toga jutra mnogo brodova to ih
u luci zadravahu nepovoljni vjetrovi, isplovilo u razliite krajeve,
svaki usmjerivi ka drugoj obali, a ovjek u sivom nestao netragom,
iezao poput sjene.
23

I I I
to krila pomau onom tko je vrsto vezan eljeznim lancima?
Ipak mora oajavati, i to jo stranije. Leao sam kao Fafnir pokraj
svoga blaga,
15
dalek od svake ljudske utjehe i ohrabrenja, zlopatei
se i trpei uza sve svoje zlato. Srce mi nije za njim eznulo, nego
sam ga proklinjao, zato to sam tome zlatu za volju ostao odsjeen
od svega ivota. uvajui samo za sebe svoju mranu tajnu, prezao
sam i od svoga posljednjeg sluge, komu sam ujedno morao zavidjeti,
jer on je imao sjenu i smio se pokazati na suncu. Dane sam i noi u
svojim sobama samotan provodio u tuzi, i jad i emer razdirae mi
srce.
Jo se jedna dua pred mojim oima izjedala i alostila: bijae
to moj vjerni Bendel, koji se nije prestajao muiti tihim
predbacivanjem spoitavao je sebi da je iznevjerio nade to ih je
u njega polagao njegov dobri gospodar, proigrao njegovo povjerenje
time to nije prepoznao onoga za kim je poslan u potragu, a s kime
je kanda povezana gospodareva mu tuna sudbina. A ja ga nisam
mogao objeivati, jer sam u tome dogaaju poznao zaudnu prirodu
neznanevu.
Da nita ne bih propustio to se da uiniti, jednom poslah
Bendela sa skupocjenim briljantnim prstenom najslavnijem slikaru u
gradu: zamolio sam umjetnika da me posjeti. Doao je. Otpravih
svoje ljude, zatvorih vrata, sjedoh ovjeku suelice, a onda, poto
sam pohvalio njegovo umijee, teka srca prijeoh na stvar. No
najprije mi je morao obeati da e najstroe uvati tajnu.
Gospodine profesore nastavih biste li ovjeku koji je
nadasve nesretnim sluajem ostao bez svoje sjene mogli naslikati
drugu?
Mislite pravu, otru sjenu?
Da, dakako, to mislim.
Ali priupita on dalje kakvom je to nespretnosti,
kakvom nebrigom, taj ovjek izgubio svoju sjenu?
Kako se dogodilo uzvratih sada i nije vano, ali vam

15
Drevna nordijska pria kazuje kako je Fafnir ubio svoga oca, arobnjaka
Hreidmara, i domogao se njegova blaga. Prometnuvi se u zmaja, uvao je blago, ali
ga je ubio Siegfried (Zigfrid). Prev.
24

mogu rei toliko i tu bestidno slagah da mu se u Rusiji, kamo
je putovao prole zime, sjena na strahovitoj studeni tako vrsto
zamrzla za tlo da ju vie nije mogao osloboditi.
Umjetna sjena koju bih mu mogao naslikati objasni
profesor bila bi takva da bi je pri najmanjoj kretnji opet izgubio,
pogotovu kad je tako malo drao do svoje roene sjene, kao to se
da zakljuiti iz vaeg kazivanja. Tko nema sjene, neka ne izlazi na
sunce, to je najrazboritije i najsigurnije.
Ustao je i krenuo, upirui u me prodiran pogled to ga moje oi
nisu mogle podnijeti. Klonuo sam opet na svoju stolicu i zakrio lice
rukama.
Takva me zatee Bendel kad je uao u sobu. Vidio je da su me
boli ophrvale i htio se, pun potovanja, tiho povui. Uzdigoh pogled:
titio me teret mojih jada, pa sam popustio, morao sam ih nekome
povjeriti.
Bendele! zazvah ga. Bendele, ti koji jedini vidi moje
muke i koji, pun potovanja, ne pokuava dokuiti im uzrok, nego
kanda, tiho i predano, suosjea sa mnom, hodi ovamo, Bendele, i
budi pouzdanik moga srca. Riznicu svoga zlata nisam pred tobom
zatvorio, pa neu pred tobom zatvoriti ni riznicu svojih jada.
Bendele, ne ostavljaj me. Bendele, vidi me bogata, dareljiva,
dobrostiva, pa pogreno misli da bi me svijet morao potovati; vidi
zatim da se ja klonim svijeta i pred njim se zatvaram. Bendele, svijet
me osudio, svijet me odvrgnuo, a moda e se i ti okrenuti od mene
kad sazna moju stranu tajnu: Bendele, bogat sam, dareljiv,
dobrostiv, ali oh Boe! ja nemam sjene!
Nemate sjene? uzviknu dobri mladi, uplaen, i suze mu
navrijee na oi. Jadna li mene to se rodih da sluim gospodara
koji nema sjene!
Umuknuo je, a ja zakrih lice rukama.
Bendele nastavih kasnije, sav se tresui eto sada zna
moju tajnu, moe je otkriti. Idi pa svjedoi protiv mene.
On kao da je vodio estok boj u sebi, borio se sa samim sobom,
ali naposljetku pade preda me, uhvati mi ruku i suzama je orosi.
Ne! povika on. Neka svijet misli to hoe, ja ne mogu
i neu svoga dobrog gospodara ostaviti zbog sjene. Postupit u
pravino a ne mudro: ostajem uz vas, posudit u vam svoju sjenu.
Pomagat u vam gdje mognem, a gdje ne mognem, plakat u s
vama.
25

Obisnuh mu oko vrata, zadivljen s takva nesebina dranja, jer
bijah uvjeren da to ne ini zbog zlata.
Otad se poneto promijenila moja sudbina i nain mog ivota.
Neopisivo je kako je Bendel znao brino kriti moj nedostatak.
Svagdje se nalazio preda mnom ili uza me, sve je predviao,
poduzimao to je potrebno, a gdje bi neoekivano zaprijetila
opasnost, brzo me pokrivao svojom sjenom, jer je bio vii i krupniji.
Tako sam se opet usuivao meu ljude, a poeo sam i neto vaiti u
svijetu. Valjade mi, dakako, igrati ulogu udljiva osobenjaka. Hirovi
idu uz bogataa, i tako sam, dok istina bijae prikrivena, uivao sve
poasti i nailazio na uvaavanje to prilii mome zlatu. Spokojnije
sam oekivao susret sa zagonetnim neznancem, posjet u koji e mi
on, kako je najavio, doi poto izmine godina i jedan dan.
Dobro sam osjeao da se ne smijem dugo zadravati ondje gdje
su me ve vidjeli bez sjene i gdje bih se mogao lako odati. Jo sam
namatao misli, valjda ja jedini, i oko toga u kakvu sam se svjetlu
pokazao kad sam bio u posjetu kod gospodina Johna: ta bila je to za
me muna uspomena. I zato sam ondje htio samo izvesti neki pokus,
da bih drugdje mogao lake i pouzdanije nastupiti. Ali je neto
iskoilo to me za neko vrijeme sputalo zbog moje tatine. A ona je
ono mjesto u ovjeku gdje sidro najbolje kvai.
Upravo mi je lijepa Fanny, koju sam opet sreo nekom drugom
zgodom upravo mi je ona, ne sjeajui se da me ikad vidjela,
poklonila stanovitu pozornost, jer sam sada imao duha i
domiljatosti. Kad sam govorio, drugi me sluali ni sam ne znam
odakle mi odjednom umjenost da tako lako razvodim razgovor i
upravljam njime. Koliko sam razabrao, na ljepojku sam ostavio neki
dojam, a to je od mene uinilo ono to je zapravo i eljela, to jest
budalu. Otad sam iao za njom sa tisuu muka, u sjeni i sumraju,
gdje sam samo mogao. Tato sam nastojao da ona bude tata zbog
mene, no nisam, ni uz najbolju volju, uspio da zanos prijee iz glave
u srce.
Ali emu da ti nadugo i nairoko raspredam posve obinu
priu? Sam si mi je dosta esto kazivao o drugim ljudima. U staroj,
dobro znanoj igri, u kojoj sam dobroudno preuzeo otrcanu ulogu,
dolo je do neega sasvim drugog nastao samosvojno ispjevan
obrat kakav nisam oekivao ni ja, ni ona, ni tkogod drugi.
Kad sam jedne lijepe veeri, po svom obiaju, okupio drutvo u
osvijetljenu vrtu, ja sam, poneto udaljen od drugih gostiju, etao sa
26

svojom odabranicom, drei se s njome ispod ruke i trudei se da joj
niem kiene reenice. Ona je edno gledala preda se i lagano
uzvraala stisak moje ruke, a onda iznenada iza nas izie mjesec iz
oblak i ona pred sobom vidje samo svoju sjenu.
Trgla se, pogledala me zapanjeno, zatim svrnula pogled na tlo,
traei oima moju sjenu. A ono to se u njoj zbivalo tako joj se
neobino i smijeno odraavalo na licu te bih provalio u buan
smijeh da mi samom nisu hladni srsi plazili niz lea.
Pustih je da mi iz ruku klizne u nesvijest, projurih poput strijele
izmeu preneraenih gostiju, dohvatih se vrata, uskoih u prvu
koiju to je stajala pred ulazom i odvezoh se natrag u grad gdje
ovaj put, na svoju nesreu, bijah ostavio opreznog Bendela. Uplaio
se kad me ugledao: jedna jedina rije sve mu je otkrila.
Odmah dovedoe potanske konje. Povedoh sa sobom samo
jednog od svojih ljudi: bio je to prepreden objeenjak i lupe po
imenu Raskal,
16
koji mi je zbog svoje okretnosti postao neophodan i
koji o dogaaju to se zbio te veeri nije nita slutio.
Jo iste noi prevalio sam trideset milja. Bendel je ostao u
gradu da razvrgne moje kuanstvo, razdijeli neto zlata i donese mi
najpotrebnije stvari. Kad me sutradan sustigao, zagrlio sam ga i
zakleo mu se da vie neu upadati ni u kakvu ludost, nego u
ubudue biti smotreniji.
Bez prekida smo nastavili putovanje, preli preko gore i
granice, i tek onkraj planine, na drugoj padini, visokim bedemom
odvojen od onoga nesretnog kraja, priklonih se tomu da nakon
pretrpljenih muka odahnem u oblinjim, slabo posjeenim
toplicama.

16
Rascal na engleskom znai lopov, nitkov, nevaljalac, hulja kao to na
jidiu, vele, lemil znai: nespretnjakovi, nesrekovi, pegula, baksuz. Prev.
27

I V
Morat u u svome kazivanju brzo prijei preko jednog vremena
na kojem bih i te kako rado zastao kad bih samo mogao dozvati u
sjeanje ivi duh onog doba. Ali boja koja je to vrijeme oivljavala i
koja ga jedina moe opet u ivot vratiti izblijedjela je i ugasla u
meni, i kad u svojim grudima elim ponovno nai ono to ih je tada
tako snano uzdizalo boli i sreu, pusti onaj zanos i obmanu to
je onda kao da uzalud udaram u stijenu iz koje vie ne bije ivi
izvor, ta i Bog se kanda odvratio od mene. Kako li mi se sada ini
drukijim to minulo vrijeme!
Imao sam tu u toplicama kao traged odigrati herojsku ulogu.
Slabo sam je nauio i k tomu, kao novak na pozornici, jo sam se,
sasvim izvan komada, zagledao u dva plava oka. Roditelji, obmanuti
igrom, na sve navrli da to prije uglave posao, i tako se ova obina
lakrdija zavrila porugom. I to je sve, sve!
Nekako mi je glupo i neukusno, a opet i grozno, kako mi se
danas takvim moe initi ono od ega mi se neko tako silno
nadimahu grudi. Oh, Mina! Kao to sam plakao kad sam te izgubio,
tako i sada plaem gdje sam te izgubio i u svome srcu. Zar sam
toliko ostario?
O, alosna mudrosti! Samo jo jedan otkucaj bila onog
vremena, asak one obmane i zanosa..! Ali ne nego usamljenost
na pustoj puini tvojih gorkih valova, ta odavna je ve izduio dah
ampanjca iz posljednjeg pehara!
Bendela sam sa nekoliko kesa zlata poslao naprijed, da mi u
gradiu uredi stan u skladu s mojim potrebama. Rasuo je ondje
mnogo novaca, a nekako se neodreeno izrazio o otmjenome strancu
komu slui, jer nisam htio da mi se ime spominje; to je pak dobre
ljude navelo na neobine misli. Kad je moja kua bila ureena i
pripremljena za useljenje, eto opet Bendela k meni da me odveze
onamo. Krenusmo na put.
Poprilici sat od onog mjesta, na sunanu zaravanku, isprijeila
nam se na cesti gomila svijeta u sveanu ruhu. Naa se koija
zaustavlja, uje se glazba, zvonjava, gruhanje topova. Gromki
Vivat! ivio! prolama se zrakom. Pred vratima koije pojavljuje se
u bijelim haljinama zbor djevojaka izvanredne ljepote, ali sve one
28

blijede pred jednom jedinom, iezavaju kao none zvijezde pred
suncem. Ona izlazi izmeu svojih drga visoka, njena pojava
poklee preda me, stidljivo se rumenei, prua mi na svilenu
jastuiu vijenac spleten od lovora, maslinovih granica i rua, i
spominje neto kao velianstvo, strahopotovanje, ljubav izrie
nekoliko rijei kojih ja ne razumijem, ali koje mi svojim arobnim
srebrnim zvukom zanose uho i srce. Sve mi je nekako kao da je to
nebesko bie ve jednom prolebdjelo pokraj mene. Javlja se i zbor i
pjeva u slavu jednoga dobrog kralja i hvali sreu njegova naroda.
Oh, taj prizor, dragi prijatelju, sred sunanog sjaja! Sveudilj je
kleala na dva koraaja preda mnom, a ja, bez sjene, nisam mogao
prekoraiti tu rasjelinu, pa da se spustim na koljena pred tim
anelom. O, to sve u tome trenutku ne bih dao za sjenu! Svoj sam
stid, strah, oaj morao kriti u dubini svoje koije.
Bendel se najposlije pribrao i snaao umjesto mene. S druge
strane kola skoio je van. Zovnuh ga natrag te mu iz kutije to mi
bijae pri ruci pruih skupocjenu dijamantnu krunu koja je imala
krasiti lijepu Fanny.
Istupio je i prozborio u ime svoga gospodara, koji ne moe i ne
kani prihvatiti takve iskaze i poasti, jer je zacijelo posrijedi kakav
nesporazum i zabuna, ali neka dobri graani izvole primiti izraze
njegove zahvalnosti i za svoju dobru volju i za svoje dobre namjere.
I nato sa jastuia uze prueni vijenac i na njegovo mjesto
poloi dijamantnu krunu, zatim pun potovanja primi lijepu
djevojku za ruku da bi ustala, jednom kretnjom dade znak
sveenstvu, gradskom poglavarstvu i svim izaslanicima da odstupe, i
tako vie nitko nije prilazio.
Pozvao je gomilu da se razie i propusti konje, uskoio je opet
u koiju, i mi u otru galopu krenusmo naprijed i uosmo u mjesto
poto smo proli ispod slavoluka od zelenog granja i svakojaka
cvijea. Topovi svejednako gruhali.
Koija se zaustavi pred mojom kuom. Brzo sam priskoio
vratima, proguravi se kroz mnotvo to se ovamo sjatilo u
radoznalosti da me vidi. Svjetina pod mojim prozorima uzvikivala
Vivat! ivio! a ja ozgor prosuh dolje kiu od samih dukata. Uveer
su itelji od svoje volje sav grad rasvijetlili.
Nisam sveer dokuivao to bi sve to imalo znaiti i za koga su
me drali. Poslah Raskala da izvidi. Pripovjedie mu kako imaju
pouzdane obavijesti da dobri pruski kralj putuje zemljom krijui se
29

pod imenom nekog grofa, kako su prepoznali moga pobonika koji
je odao i sebe i mene, i kako su se, naposljetku, silno obradovali
kada su se uvjerili da sam se obreo u njihovu mjestu. Sada pak, gdje
je oito da elim zadrati svoj posvemanji inkognito, uviaju
dakako koliko su pogrijeili to su tako navrli da ga razotkriju. A ja
sam, rekoe, u svome gnjevu bio tako blagonaklon i milostiv te u
im, uvjereni su, zacijelo oprostiti, jer je sve poteklo u najboljoj
namjeri.
Mome nevaljalcu sve to ispadalo tako zabavno i aljivo da je,
korei te dobre ljude, inio to je mogao kako bi ih jo i ukrijepio u
njihovoj vjeri. Doao mi je sa svojim vrlo smijenim izvjeem, i
kad je razabrao da me njime udobrovoljio, sam mi je iznio svoje
lupetvo. Treba li da priznam? Jest, ipak mi je laskalo to su me,
bilo to i u zabuni, smatrali za tako uvaenu osobu.
Sutradan sam uveer, pod drveem to je sjenilo prostor pred
mojom kuom, priredio sveanost za uzvanike. Tajanstvena mo
moje kese, Bendelova zauzimljivost i Raskalova okretnost i hitrina
uspjee pobijediti i samo vrijeme. Zaista je zaudno kako se sve
stiglo lijepo i bogato urediti u malo sati. Bijae tu sjaja i svakog
obilja, a rasvjeta je tako umjeno i domiljato rasporeena da mi se
nije trebalo bojati, osjeao sam se sasvim sigurnim. Nisam imao
nikakvih zamjerki, valjade mi sluge pohvaliti.
Uveerilo se. Pristizali gosti, redom mi ih predstavljahu. Nitko
nije spominjao velianstvo, ali su mi ponizno, u dubokom
potovanju, govorili: gospodine grofe. to sam mogao? Pustio sam
da me tako zovu, i od tada ostadoh grof Petar.
Sred sve te sveane vreve i metea moja je dua eznula samo
za jednom jedinom. Kasnije se pojavila ona koja bijae kruna
sveanosti, a krunu je i nosila. Smjerno je ila za svojim roditeljima,
nije kanda znala da je najljepa meu svima. Predstavie mi
gospodina umskog nadzornika, njegovu gospou i kerku. Umio
sam roditeljima kazati mnogu ugodnu i laskavu, a pred kerju stajao
sam kao djeak koga su izgrdili i nisam mogao ni rijei protisnuti.
Naposljetku, zapleui u govoru, zamolih je da nam ukae ast
time to e preuzeti dunost u skladu s krunom to je krasi
dunost da upravlja ovom sveanosti. Dirljivim je pogledom
stidljivo molila da bude poteena. A ja, jo vie postien nego ona,
udvorno joj se, u duboku potovanju, poklonih kao prvi njezin
podanik, i grofov znak bijae gostima zapovijed koju su svi rado
30

posluali i slijedili njegov mig.
Veliajnost, nevinost i ljupkost, ujedinjeni sa ljepotom, vladahu
vedrom sveanosti. Sretni Minini roditelji bijahu uvjereni da je
njihovo dijete uzvieno njima u ast. Ja sam tonuo u neopisiv zanos.
Odredio sam da svekoliki nakit i dragulje to sam ih jo imao i to
sam ih prije nakupovao da bih se oslobodio suvinog i nepoeljnog
zlata, sav biser, sve drago kamenje odredio sam da sve to stave u
dvije pokrivene zdjele i za stolom u ime kraljice razdijele njezinim
drgama i svim damama, a meuto se preko ograda neprestano
bacali zlatnici mnotvu koje je razdragano klicalo.
Bendel mi sutrudan ujutru u povjerenju priopi kako se sada
obistinila sumnja koju ve podue ima glede Raskalove estitosti:
taj je momak juer pronevjerio i smahnuo itave vree zlata.
Neka mu bude odgovorih priutimo tome mangupu
njegov mali plijen. Rado razdajem i poklanjam svima, pa zato ne
bih i njemu. Juer me zduno sluio, kao i svi novi ljudi koje si mi
doveo, svi su mi radosno pomogli da proslavim jednu radosnu
sveanost.
Dalje se o tome nije govorilo. Raskal je ostao prvi meu mojim
slugama, a Bendel mi je bio prijatelj i pouzdanik. Navikao je da
moje bogatstvo smatra za neiscrpno i nije izviao gdje su mu izvori.
Naprotiv, radije mi je, u skladu s mojim eljama, pomagao da
nalazim prigode u kojima bih se svojim blagom razmetao i zlato
rasipao. O mome neznancu, blijedom unjalu i pritvorici, znao je tek
toliko da samo taj moe sa mene skinuti prokletstvo koje me titi, da
ga se ja bojim, jer je u njemu sva moja nada, i da sam, uostalom, ja
uvjeren kako on moe mene svagda i svugdje nai, a ja njega nigda i
nigdje, pa sam stoga, oekujui ureeni dan, i obustavio svaku
zalinu potragu za njim.
Sjaj moje sveanosti i moje ponaanje na tome slavlju spoetka
su uporne gradske itelje utvrdili u miljenju koje su prije stvorili.
Ali se ubrzo iz novina razabralo da je cijela ta pria o putovanju
pruskoga kralja niim temeljena vijest i zgoljna glasina. No, kralj
sam jednom bio i morao sam svakako kraljem ostati, i k tome
jednim izmeu najbogatijih i najkraljevskijih to ih uope moe biti.
Samo se nije pravo znalo kojim. Svijet nije nikad imao razloga da se
ali zbog nestaice vladara, a ponajmanje u nae dane. Dobri ljudi,
koji jo nijednoga nisu vidjeli roenim oima, nagaali su s
jednakom sreom da sam sad ovaj, sad onaj grof Petar ostajae
31

uvijek onaj koji i bijae.
Jednom se meu gostima u toplicama pojavio neki trgovac koji
je propao bankrotirao da bi se obogatio. Uivao je sveope
potovanje, a bacao je iroku premda neto tanahnu sjenu. Nakanio
je da se tu razmee imutkom to ga je sabrao i ak je doao na misao
da se sa mnom natjee. Ja se okrenuh svojoj kesi te uskoro jadnika
dotjerah dotle da je, kako bi ouvao svoj ugled, morao jo jednom
bankrotirati i povui se preko gora. Tako ga se otarasih. U svem
onom kraju stvorio sam mnoge nevaljalce i dangube.
Pokraj svega kraljevskog sjaja i rastronosti ime sam sebi sve
podvrgavao, ivio sam u svojoj kui nadasve jednostavno i
povueno. Najvea smotrenost bijae mi pravilom, i nitko osim
Bendela, ni pod kakvom izlikom, nije smio kroiti u sobe u kojima
sam obitavao. Dokle god je sunce sjalo, ostajao sam u njima
zatvoren s Bendelom, pa se govorilo: grof radi u svom kabinetu. S
tim radom bijahu u vezi teklii to sam ih esto slao i primao zbog
bilo kakve sitnice. Drutvo sam doekivao samo sveera, pod
svojim drveem ili pak u dvorani to je po Bendelovoj zamisli
umjeno i raskono osvijetljena. Jesam li izlazio, Bendel me morao
uvijek uvati Argusovim oima, a kroio sam iz kue samo da odem
do umareva vrta, i to zarad one jedine, jer mi moja ljubav bijae sr
ivota.
O, dragi moj Chamisso, nadam se da jo nisi zaboravio to je
ljubav! Preputam ti da ovdje mnogo toga dopuni. Mina je doista
bila dobro, krotko, ljubavi dostojno dijete. Svu sam njezinu matu
vezao uza se. U svojoj skromnosti nije dokuivala ime je
zavrijedila da samo nju gledam, te je ljubav uzvraala ljubavlju,
svom mladenakom snagom jednoga nevinog srca. Voljela je kao
to ve ena voli, rtvujui se potpunoma; zaboravljala je na samu
sebe, predano mislei samo na onog koji joj bijae sav ivot, ne
marei hoe li pritom sama propasti, to jest voljela je istinski.
A ja da, stranih li trenutaka, stranih no ipak dostojnih da ih
poelim ponovno proivjeti ja sam, velim, esto proplakao na
Bendelovim grudima kad bih se pribrao poslije prve opojnosti i kad
bih pomnije pogledao samog sebe, ovjeka bez sjene sebe koji
sam, u podmukloj sebinosti, kvarei tog anela, laju ukrao i uza se
privezao tu istu duu. A onda bih namjerio da joj se povjerim, pa se
opet kleo i zaklinjao da u se otrgnuti od nje i pobjei. Potom bih
nanovo provalio u pla i poeo se s Bendelom dogovarati kako u je
32

uveer posjetiti u umarevu vrtu.
Inae sam mnogu varljivu nadu polagao u skori posjet sivoga
neznanca, a opet bi mi suze navrle na oi kad bih uzalud pokuavao
da u to vjerujem. Proraunao sam vrijeme u koje mi je valjalo
oekivati da opet vidim toga udnog i groznog svata: ta on mi je
urekao godinu i dan, a meni je ostalo da vjerujem njegovoj rijei.
Minini roditelji bijahu dobri i estiti stari ljudi koji su jako
voljeli svoju ker jedinicu, i cijela ta veza izmeu Mine i mene
sasvim ih je iznenadila kad je ve postala stvarnou, i naprosto nisu
znali to da rade. Oni u poetku nisu ni sanjali da bi grof Petar
mogao i pomisliti na njihovu ker, a sada ju eto voli, i ona voli
njega. Majka je dakako bila dovoljno tata te je pomiljala na
mogunost brane veze, pa oko toga ak i poradila, a zdravi muki
razum starev nije doputao takvih preuzetnih matanja. I otac i
majka pak bijahu uvjereni u iskrenost i istotu moje ljubavi, i nisu
mogli ino nego se moliti za svoje dijete.
Pri ruci mi je evo jedno Minino pismo, imam ga jo iz onog
vremena. Da, njezin je rukopis, njezini su to potezi. Prepisat u ti
list.
Slaba sam, nerazumna djevojka, i mislila sam da mi moj
dragi, zato to ga svim srcem, ba svim srcem volim, nee i ne
moe, meni jadnoj djevojci, nita naao uiniti.
Ah, ti si tako dobar, tako neizrecivo dobar, ali me nemoj krivo
shvatiti. Ne treba da mi ita rtvuje ne, ne bih to htjela. Ta sama
bih sebe mogla zamrziti kad bi takvo to uradio! Ne, ti si me
usreio, uinio me neizmjerno sretnom, nauio si me da te volim.
Idi samo! Znam ja svoju sudbinu, grof Petar ne pripada meni,
on pripada svijetu. Bit u sretna kad ujem: bio je to on, opet bijae
on, to je uinio, ovdje su mu se klanjali, ondje ga oboavali. Vidi,
kad na to pomislim, moram se na te ljutiti to bi kraj ovako
prostoduna eljadeta mogao zaboraviti na svoj uzvieni poziv i
dunosti.
Idi samo, jer e me misao na to jo uiniti nesretnom mene,
ah, koja sam zbog tebe tako sretna, tako blaena. Nisam li i u tvoj
ivot uplela maslinovu granicu i ruin pupoljak kao i u vijenac koji
sam ti smjela pruiti?
U mome si srcu, dragi moj, i nemoj se bojati da ode od mene
umrijet u, ah, tako neizrecivo sretna, tako blaena zbog tebe.
Moe zamisliti koliko su mi te rijei razdirale srce. Rekao sam
33

joj da nisam onaj za koga me, kako se ini, openito smatraju; jesam
dodue bogat samo bogat ali neizmjerno nesretan ovjek. Na
meni, rekoh, lei prokletstvo koje ostaje jedinom tajnom izmeu nje
i mene, jer se jo nisam odrekao nade da u se toga prokletstva
rijeiti. Truje mi dane i sreu mi muti pomisao da bih i nju mogao sa
sobom povui u ponor nju koja je sva svjetlost, sva srea i sav
smisao mog ivota.
Plakala je zbog toga to sam nesretan. Ah, bila je tako mila,
tako dobra! Da bi mi pritedjela ma i jednu suzu, bila bi, i jo s
kakvim blaenstvom, spremna da se sva rtvuje.
Da, ali je bila daleko od toga da moje rijei shvati u njihovu
pravom znaenju. Mislila je da sam kakav knez koga je stigla teka
kletva, da sam kakva uvaena osoba, visoka linost, i dok je tako
zamiljala, njezina je mata mamo radila, i ona je u divnim junakim
slikama slikala svoga dragog.
Jednom joj rekoh:
Mina, posljednji dan sljedeeg mjeseca moe izmijeniti
moju kob i odluiti o mojoj sudbini. Ne bude li tako, valja mi
umrijeti, jer te ne elim unesreiti.
Plaui je priklonila glavu na moja prsa.
Ako se promijeni tvoja sudbina, dovoljno e mi biti da znam
da si sretan: ta ja nemam nikakva prava na te. A bude li nesretan,
vei me uza svoju nesreu, kako bih ti pomogla da je snosi.
Djevojko, djevojko, povuci je... povuci tu naglu, ludu rije
to ti se ukrala s usana... zna li ih uope, zna li tu bijedu i nesreu,
je li ti znano to prokletstvo? Je li ti znano tko je tvoj dragi, zna li
to je...? Ne vidi li me kako grevito podrhtavam, ne vidi li da
pred tobom krijem neku tajnu?
U jecajima pala mi je do nogu i ponovila mi svoju molbu
zaklinjui me.
Iznesoh umaru, koji bijae uao, kako mi je nakana da u prvi
dan idueg mjeseca zaprosim ruku njegove keri, a postavio sam taj
rok zato to se dotad moglo dogoditi mnogo toga to bi utjecalo na
moju sudbinu... Nepromjenljiva samo ostaje moja ljubav prema
njegovoj keri.
Dobrano se dobrijan uplaio kad je iz usta grofa Petra uo
takve rijei. Obisnuo mi oko vrata, pa se odmah postidio to se
zaboravio. Okrenuo je u sumnju, poeo odmjeravati, ispitivati,
spominjao je miraz, govorio o sigurnosti i o budunosti svoga
34

dragog djeteta.
Zahvalio sam mu to me podsjetio na sve to. Rekoh mu kako
mi je elja da se nastanim u ovom kraju, gdje me kanda vole, i da tu
ivujem mirnim i bezbrinim ivotom. Zamolih ga da najljepe
posjede koji u tom kraju budu na prodaju kupi na ime svoje keri, a
za isplatu neka svakoga uputi meni. Kao otac tako e najbolje
posluiti onima koji se vole.
Imao je oko toga mnogo posla, jer se svagdje prije njega
pojavljivao nekakav stranac te ga pretjecao, i tako je on, otac, stigao
da namakne posjeda samo za jedan milijun.
to sam ga time zaposlio bijae zapravo u nedunoj lukavtini
kako bih ga malko udaljio. Znao sam posegnuti za slinim
majstorijama, jer mi je, moram priznati, bio poneto dosadan. A
dobra majka, naprotiv, kako bijae nagluha, nije marila za ast da
zabavlja gospodina grofa.
Majka je upravo stigla, i sretni me ljudi uzee salijetati da tu
veer ostanem due s njima. Ali ja nisam smio vie ni aska otezati i
zadravati se, ta ve sam vidio kako mjesec to se uzdie rasvjetljuje
obzorje. Moje je vrijeme izminulo.
Druge sam veeri opet otiao u umarev vrt. Ogrnja sam
dobro navukao na ramena, eir duboko namakao na oi i pristupio
Mini. Kad je trgla pogled u me, lecnula se i nehotice, a meni opet
jasno iskrsnu u duhu strana ona no kada se na mjeseini pokazah
bez sjene. Da, bila je to doista ona, Mina. Ali je li me i sada
poznavala. Zavila se u tiinu, zagnala u misli, lealo mi to kao teak
kamen na srcu. Ustadoh sa svoga mjesta. Ona mi se, tiho plaui,
baci na grudi. Otiao sam.
Otad sam je esto nalazio uplakanu. Titilo me to u dui sve
vie i vie. Samo su se roditelji topili u prekomjernoj srei i
blaenstvu.
Primakao se sudbonosni dan, tjeskoban i potmuo kao oblak
zlogoda. Dolo i predveerje, jedva sam mogao disati. Iz
smotrenosti sam, za svaki sluaj, nabio nekoliko sanduka zlatom i
bdei uzeo ekati dvanaesti noni sat. Najposlije izbi pono.
Sjedio sam tako upirui pogled u kazaljke na satu, brojei
sekunde i minute kao ubode noa. Trzao sam se na svaki i najmanji
vesak to bi zautao. Ve je i zora svitala. Takali se olovni sati,
podne prepolovilo, dan se priklonio k veeru, no zapasala. Okretale
se kazaljke, blijedjela nada. Otkuca i jedanaest, i nitko se ne pojavi.
35

Nizao se asak za askom, i opet nita. Izbi prvi pa i posljednji
otkucaj dvanaestog sata, i ja u beznau i beskrajnom plau klonuh
natrag na svoj leaj. A sutra sam imao zauvijek bez sjene
zaprositi ruku svoje voljene. San pun tjeskobe i straha zaklopi mi
vjee tek pred osvit.
36

V
Bijae jo rano kad me probudie glasovi to su dopirali iz mog
predsoblja nekakva estoka prepirka. Osluhnuh. To je Bendel
prijeio pristup k mojim vratima, a Raskal se kleo i zaklinjao da
nee primati nikakvih zapovijedi i zabrana od sebi ravna, te je na
sve navro da prodre u moje sobe. Dobroudni Bendel upozoravao ga
da bi ga takve rijei, dou li do mojih uiju, mogle stajati unosne
slube koju ima. Raskal mu pak prijetio da e se posluiti silom
bude li mu i dalje branio ulaz.
Napol se odjenuh, gnjevno otvorih vrata i pojurih na Raskala:
to hoe, nitkove...?
Ustuknuo je korak-dva i sasvim hladno odgovorio:
elim vas najponiznije zamoliti, gospodine grofe, da mi ve
jednom pokaete svoju sjenu... evo, sunce ba lijepo sja na dvoritu.
Bijae mi kao da me onog asa munja oinula. Dugo je trebalo
dok sam opet doao do rijei.
Kako se sluga usuuje svome gospodaru...?
A on me sasvim mirno prekide u rijei:
Moe sluga biti i vrlo astan ovjek koji nee da slui onoga
tko je bez sjene: elim da me otpustite.
Valjalo mi okrenuti u druge strune:
Ali, Raskale, dragi Raskale, tko te naveo na tu nesretnu
misao, kako moe i pomisliti...?
A on proslijedi u istom tonu:
Tako ljudi tvrde, vele da nemate sjene, i da ne duljimo,
pokaite mi svoju sjenu ili me otpustite.
Blijed i sav ustreptao, ali pribraniji nego ja, Bendel mi dade
znak: utekoh se svemonom zlatu koje sve sreuje. Ali je i ono
izgubilo svoju mo. Bacio mi ga Raskal natrag, pred noge:
Od onoga tko je bez sjene nita ne uzimam.
Okrenuo mi lea, nabio eir na glavu i, fiukajui neku
pjesmicu, polako se udaljio. Ostao sam ondje s Bendelom kao
skamenjen, gledajui za njim, nesposoban za ikakvu misao ili
kretnju.
Naposljetku, teko uzdahnuvi, ranjen u samo srce, namjerih
porei svoju rije i pojaviti se u umarevu vrtu kao zloinac pred
37

svojim sucima. Zastao sam u tamnoj sjenici, koja je nazvana po
meni i u kojoj su me i ovaj put oekivali. Minina majka bezbrina
mi je i radosna izila u susret.
Mina je sjedila ondje, blijeda i lijepa kao prvi snijeg opraak
to katkad ujesen zna poljubiti posljednje cvijee da se odmah
potom istopi i nestane. umar uurbano koracao gore-dolje drei u
ruci nekakav ispisan list: bijae kao da u sebi potiskuje mnogo toga
to se na njegovu inae nepominu licu pokazuje u nagloj izmjeni
crvenila i bljedila.
Kad sam stupio u sjenicu, on mi prie te isprekidanim rijeima
zatrai da sa mnom govori nasamu. Staza kojom smo krenuli kad me
pozvao da ga slijedim vodila je na otvoren i suncem obasjan dio
vrta. Ondje bez rijei sjedoh na klupu. Nastala je duga utnja koju ni
dobra majka nije smjela prekidati.
umar je i dalje neujednaena koraka etkao gore-dolje.
Odjednom se ustoboi preda mnom, preletje okom papir to ga
drae u ruci te me upita, upirui u me ispitljiv pogled:
Nije li vam, gospodine grofe, doista znan izvjesni Petar
Schlemihl?
Ja sam utio, a on nastavi:
ovjek izvrsna znaaja i osobitih svojstava...?
Oekivao je odgovor.
A to ako sam ja taj ovjek?
ovjek koji je izgubio svoju sjenu! nadoveza on estoko.
Oh, moja slutnja, moja slutnja! javi se uzvikom Mina.
Ta odavna ja znam da on nema sjene.
Bacila se u naruje majci, koja joj, uplaena, grevito je
privijajui uza se, okrenu spoitavati to je, na nesreu, takvu tajnu
zadrala za se. Ona se pak, poput Aretuze,
17
prevrgla u vrutak suza
koji je na zvuk moga glasa izdano vrio, a burno kljuao kad bih se
pribliio.
A vi opet e umar srdito vi se niste sustezali da
neuveno drzovito prevarite ovu djevojku i mene. I k tome tvrdite da
je volite, nju, koju ste toliko ponizili. Vidite li kako tu plae i lomi
rukama? Grozno je to, grozno.
Toliko me ostavila prisebnost te sam poeo govoriti kao da sam

17
Grka pria kazuje kako se lovac Alfej zagledao u nimfu Aretuzu, koju
boica Artemida pretvori u vrelo. Prev.
38

izgubio svaki razbor: ta posrijedi je, rekoh, konano samo sjena, a
bez nje se moe biti, i ne treba zbog nje takve buke. Ali sam dobro
osjeao besmisao svojih rijei, tako te sm od sebe prestadoh, a on
se nije udostojao da mi ita kae u odgovor. Na kraju sam jo dodao:
Uostalom, to ovjek jednom izgubi, moe drugom zgodom
opet nai.
Otresao se na me:
Priznajte, gospodine, priznajte kako ste izgubili sjenu!
Morao sam opet lagati:
U nekoj prilici nekakav mi je neotesanac tako nespretno i
nemilo stao na sjenu da je u njoj provalio veliku rupu, pa sam sjenu
poslao na popravak, jer se zlatom mnogo toga moe, i trebalo je da
je jo juer dobijem.
Dobro gospodine, vrlo dobro! doeka umar. Vi
prosite moju ker, a prose je i drugi. Meni je, kao njezinu ocu,
dunost da se brinem za nju. Ostavljam vam tri dana da sebi
priskrbite sjenu. Ako se do tri dana pojavite sa pristalom sjenom,
dobro mi doli. Ali etvrtog dana, velim vam, moja e ki biti ena
drugog ovjeka.
Namjerih da jo barem rije kaem Mini, ali se ona, bolno
jecajui, jo jae privi uz majku, a ova mi tiho pokaza da se maknem
odande. Udaljih se teturajui, a bijae kao da se za mnom svijet
zatvara.
Izmaknuvi Bendelovu brinom nadzoru, lutao sam i ludo jurio
umama i poljima. Hladan znoj probio mi elo, potmuli uzdasi
navirali mi iz grudi, u meni mahnitalo ludilo.
Ne znam koliko je tako potrajalo kadli na nekoj osunanoj
pustolini osjetih kako me netko potee za rukav i zaustavlja. Stadoh,
obazreh se: bijae to svat u sivom, jedva je kanda hvatao dah koliko
se uspuhao jurei za mnom. Odmah je probesjedio:
Najavio sam se za dananji dan, a vi niste mogli da doekate
taj as. Ali je sve jo u redu. Drite se mog savjeta: uzmite natrag
svoju sjenu, stoji vam na raspolaganju, ali u zamjenu, i sve e se
brzo urediti. U umarevu vrtu opet e vas lijepo doekivati, i
pokazat e se da ono sve bijae samo ala. A Raskala, koji vas je
izdao te prosi vau zarunicu, preuzimam na se, momak je dozreo.
Stajao sam ondje kao trapovijesan: Najavio se za dananji
dan...
Jo sam jednom pretitrao u glavi, razmislio o vremenu da,
39

imao je on pravo, zaista sam se preraunao za jedan dan. Desnom
rukom segnuh za kesom na prsima... Pogodio je moju misao te
ustuknuo dva koraka.
Ne brinite, gospodine grofe, kesa je u dobrim rukama, samo
je zadrite.
Upiljio sam u nj ukoen pogled, u udu pitajui to bi to imalo
znaiti. A on mirno nastavi:
Molim vas samo sitnicu za uspomenu: budite tako dobri pa
mi potpiite ovaj listi.
Na pergamentu stajale ispisane rijei: Ovim svojim potpisom
potvrujem da vlasniku ove isprave oporuno ostavljam svoju duu
poto se ona prirodnim putem odijeli od moga tijela.
U nijemu uenju promatrao sam as pruenu mi ispravu, as
opet neznanca u sivom. On pak tek zarezanim perom uhvati kap krvi
to mi je potekla po ruci od svjee ogrebotine koju sam zadobio na
trnju i prui mi tako umoeno pero.
Tko ste vi zapravo? upitah ga naposljetku.
Zar je to vano? doeka on. I zar se ne vidi na meni?
Siromaak sam, da tako kaem, neka vrsta uenjaka i lijenika, koji
od svojih prijatelja za izvrsna svoja umjetva ubire slabu zahvalu, i
koji za sebe nema na svijetu druge utjehe i zadovoljstva doli malo
ovih svojih pokusa. Ali potpiite ve jednom. Tu pri dnu, desno:
Petar Schlemihl.
Zavrtio sam glavom i rekao:
Oprostite, gospodine, ali ja to ne potpisujem.
Ne potpisujete? u udu e on. A zato?
ini mi se nekako sumnjivo i pogibeljno mijenjati duu za
svoju sjenu.
Tako, tako? Sumnjivo i pogibeljno? ponovi on.
I poto mi se glasno nasmijao, nadostavi:
A to je to zapravo, ta vaa dua, ako smijem pitati? Jeste li
je ikad vidjeli? I to kanite s njome poeti kad jednom budete mrtvi?
Budite sretni to ste se namjerili na ljubitelja dua koji vam jo za
ivota hoe platiti tu vau ostavtinu, tu galvansku silu ili
polarizirajuu energiju, ili to ve bila ta gluparija... platiti vam to
neim stvarnim, to jest vaom vlastitom sjenom, s pomou koje biste
mogli zadobiti ruku svoje odabranice i postii ispunjenje svih svojih
elja. Zar biste moda radije da ono jadno mlado stvorenje sami
izruite i u naruje gurnete onome podlacu i nitkovu Raskalu? Da,
40

da, morate to svojim roenim oima vidjeti: hodite samo, posudit u
vam ovu arobnu kapu (tu je neto izvukao iz depa), pa emo
nevidljivi onamo, u umarev vrt.
Priznajem, straan me stid obuzimao pri pomisli da me taj svat
ismjehuje. Mrzio sam ga iz dubine srca, i mislim da me, vie negoli
naelni stavovi ili predrasude, ova osobna odbojnost prijeila da
svoju sjenu otkupim traenim potpisom, ma koliko mi bila potrebna.
A nepodnoljiva mi bijae i pomisao da s njime u drutvu idem
onamo kamo me zvao. Protivilo se mojim najtananijim osjeajima
da gledam kako taj odurni podmuklica, ta podrugljiva sablast zlobno
staje meu nas dvoje, mene i moju dragu, meu dva ranjena srca to
krvare. Ono to se dogodilo uzeo sam kao neto to mi je usud
namijenio, prihvatio sam svoju nevolju kao neto neizbjeno, pa se
obratih neznancu kazajui mu:
Gospodine, prodao sam vam svoju sjenu za ovu po sebi
izvanrednu kesu, i dovoljno sam zbog toga alio i kajao se. Moemo
li, za ime boje, ponititi tu trgovinu?
Zanijekao je glavom, lice mu se smrklo. A ja nastavih:
Onda vam od svoje imovine ne elim nita vie prodati, sve
ako je i po cijenu moje sjene koju ste mi ponudili, i nita neu
potpisivati. I tako, po svemu izlazi da bi to zakukuljenje u
nevidljivost u koju me pozivate ispalo kudikamo zabavnije za vas
negoli za me. A sada se ispriavam, i rastanimo se kada ve ne moe
biti drukije.
ao mi je, gospodine Schlemihle, to tako tvrdoglavo od
sebe otklanjate posao koji sam vam prijateljski predloio. Valjda u
drugi put biti bolje sree. Do skorog vienja! Da, umalo da
zaboravim: dopustite mi da vam pokaem kako ono to kupim
nikako ne ostavljam da popljesnivi u mene, nego sve to cijenim i
dobro uvam.
I odmah iz depa izvue moju sjenu i spretno je baci na ledinu
da se odmota: svu ju je razvio i rasprostro do svojih nogu, na
sunanoj strani, tako da se etao meu dvjema sjenama koje su mu
sluile meu svojom i mojom, jer mu se i moja sjena u svemu
pokoravala, ugibala se, prilagoavala se i pratila sve njegove
kretnje.
Kad sam nakon toliko vremena opet ugledao svoju jadnu sjenu
i vidio je ponienu u tako prezrivoj i mrskoj slubi, upravo kada sam
zbog nje i zapao u tijesno i zavrnuo se u neiskaljivoj nevolji, srce
41

mi prepue i gorke mi suze navrijee na oi.
Mrski mi se neznanac meuto kooperio i razmetao plijenom
to mi gaje ugrabio, i bezono je ponovio svoju ponudu:
Jo je vrijeme, jo je moete dobiti: samo potez perom, i
nesretnu ete Minu izbaviti iz panda onog nitkova, da se jadna vine
u naruje mnogopotovanog gospodina grofa. Velim: samo potez
perom.
Suze mi jo jae navrijee na oi, ali sam se okrenuo, rukom
mu pokazavi da se udalji.
Bendel, koji je u svojoj zabrinutosti slijedio moj trag sve
donde, stie upravo u tom trenutku. Kad me ta vjerna plemenita
dua zatekla gdje plaem i kad je moju sjenu, prepoznavi je, vidjela
u vlasti udnoga neznanca u sivom, smjesta namjeri da mi vrati to
je moje, sve ako tu bude potrebna i sila. Kako sm nije znao to bi i
kako bi s tom njenom stvarcom, Bendel se rijeima obori na
nepoznatoga i bez mnogog uvijanja naredi mu da mi odmah, bez
okolianja, preda ono to mi pripada.
Nita ne odgovorivi, neznanac bezazlenome momku pokaza
lea i krenu odande. Bendel pak podie drenov tap to ga je nosio
sa sobom pa njime zaokupi onoga, sve idui mu za petama:
neprestano mu ponavljajui da vrati sjenu, nije ga tedio nego mu
obilato dao da osjeti snagu njegove vrste ruke. A neznanac kao da
je navikao na takav pljusak, samo pognuo glavu, povio plea i utke,
mirna koraka, iao dalje pustopoljinom, odvodei mi ujedno i sjenu i
vjernoga slugu.
Jo sam dugo sluao priguen bat i potmuo tutanj to je
odlijegao onom pustoi dok naposljetku nije zamnio u daljini.
Ostadoh, kao i prije, sm sa svojom nesreom.
42

VI
Ostavi sam na pustopoljini, pustio sam da mi suze curkom
teku i tako olakaju neizrecivo teki teret jada to su mi na siroto
srce pali. Ali nisam vidio kraja svojoj golemoj bijedi, nigdje izlaza,
nikakva cilja, i s nekom sam jarosnom ei ispijao novi otrov to ga
je neznanac izlio na moje rane. Kad sam u duhu dozvao Minin lik i
kad je umilna i voljena prilika iskrsla preda me onakva ublijedjela i
uplakana kakvu sam je posljednji put vidio dok sam podnosio ono
svoje ponienje, isprijei se izmeu nje i mene, drzovito i
podrugljivo, Raskalova sablast. Zakrih lice rukama i pojurih onom
pustoi, ali me odurna prikaza nije ostavljala, nego me slijedila i
gonila u trku sve dok nisam bez daha pao na zemlju i namoio je
novim vrutkom suza.
I sve to zbog jedne sjene! A tu sjenu mogao bi mi opet
priskrbiti jedan jedini potez perom. Uzeo sam prebirati u glavi o
udnoj ponudi i o tome kako sam je odbio.
Pusto bijae u meni, sve pusto. Izgubio sam mo shvaanja,
nisam vie bio kadar rasuivati.
Dan se otoio. Glad sam utaio divljim plodovima, e utolio
na najbliem gorskom potoku. No zapsala, legoh pod neko drvo.
Vlano jutro tre me od sna probudi me iz teke snmorice u
kojoj sam samoga sebe uo kako hropem kao na umoru. Bendel je
zacijelo izgubio moj trag, pomislih, i b mi drago. Nisam se htio
vratiti meu ljude, od kojih sam u strahu bjeao kao uplaena divlja
u planini. Tako proivjeh tri dana puna strepnje.
etvrtog dana ujutro nalazio sam se na pjeskovitoj ravni i
sjedio na kamenim odvalinama, sred sunanog sjaja, u kojem sam
sada uivao poto sam ga se dugo morao odricati. Potiho sam svoje
srce napajao oajanjem. Uto me uplai nekakav tih vesak ili utaj.
Obazreh se, nakan da bjeim. Nisam nikoga vidio. Ali na pijesku po
kojem je sunana lua prosipala svoj sjaj promicala blizu mene
ljudska sjena, slina mojoj: plazila je sama, bijae kao da je odlutala
od svoga gospodara.
Ponese me tada silna elja: Sjeno, pomislih, trai li gospodara,
evo me, ja u ti gospodar biti!
I priskoih onamo da je prisvojim. Miljah naime: uspijem li
43

joj prii i stati tako da mi pada do nogu, valjda e ona tu i ostati i s
vremenom se naviknuti na me.
Sjena meuto, tek to se pokrenuh, nae u bijeg, a ja za
laganim odbjegom moradoh u muan lov za koji mi potrebnu snagu
ulijevae jedino pomisao da bih se, uhvativi sjenu, mogao
iskobeljati iz stranog poloaja u koji sam zapao.
Bjeala sjena usmjerivi prema jednoj, dodue jo podaljoj
umi, gdje bih je u onoj gustoj sjenovitosti imao izgubiti. Dobro sam
to vidio, i srce me zazebe od strepnje, u meni se raspiri elja, bijae
kao da sam okrilio u trku zamjetno sam trao bre negoli sjena.
Sve sam se vie bliio njoj, morao sam je dostii.
Odjednom ona stade, okrenu se prema meni. Kao lav na svoj
plijen, tako se ja u silovitu skoku bacih na sjenu da bih je zgrabio i
prisvojio ali, sasvim neoekivano, naioh na jak tjelesni otpor,
doekae me estoki nevidljivi udarci u rebra, otrpjeh bubotke
kakvih zacijelo jo nitko nije izvukao.
U strahu sam grevito rukama obujmio i stegao ono to
nevidljivo stajae preda mnom. U svome brzom naletu padoh
potrbuke na tlo, a poda mnom se nauznak prevali onaj koga sam
epao, a koji je istom sada postao vidljiv.
Cio mi se dogaaj objasni sasvim jednostavno. Moj je ovo
oito najprije nosio, a potom odbacio nevidljivo ptije gnijezdo,
koje nevidljivim ini onog tko ga nosi, ali ne ini nevidljivim i
njegovu sjenu. Prijeoh pogledom uokolo te odmah opazih sjenu
samog gnijezda: ustadoh, skoih onamo i bogme nisam promaio
dragocjeni plijen. Nevidljiv, bez sjene, drao sam gnijezdo u
rukama.
I onaj ubrzo ustade, odmah se ogleda za svojim sretnim
pobjednikom, ali na irokoj, obasjanoj ravni nije vidio ni njega ni
njegove sjene, koju je osobito uznemiren vrebao naokolo. Jer prije
nije stigao opaziti da nemam sjene: nije za to imao vremena, a niti je
to mogao slutiti. Kad se uvjerio da mi je nestao svaki trag, u
najveem je oaju digao ruke na se i poeo kosu upati.
Meni je pak zadobijeno blago dalo mogunost i potaklo elju
da opet zaem meu ljude. Imao sam dovoljno izlike da pred samim
sobom uljepam i opravdam svoj bezobzirni grabe, ili, bolje rei,
nije mi trebalo nikakvih opravdanja, i da bih od sebe odagnao sve
takve misli, pourih se odande i ne obazirui se za nesretnikom, iji
sam uplaeni glas jo dugo uo kako odlijee za mnom.
44

Takvima mi se, barem tada, injahu sve okolnosti toga
dogaaja.
Izgarao sam od elje da odem u umarev vrt, kako bih se na
roene oi osvjedoio o svemu to mi je onaj mrski svat nabajao i
nagovijestio. Kako nisam znao gdje se nalazim, uspeh se na najblii
breuljak da se ogledam po okolici. Vidio sam s njegova vrha
oblinje mjestance i umarev vrt kako lee dolje, podno mojih nogu.
Srce mi snano zakuca i suze mi, drukije od onih to sam ih
dotad lio, navrijee na oi: ta imao sam je opet ugledati, vidjeti nju!
enja puna strepnje pospjei moje korake najpreoj stazi nizbrdo.
Nevidljiv prooh mimo nekoliko seljaka to se vraahu iz gradia.
Razgovarahu o meni, o Raskalu i umaru. Nisam htio nita uti nego
pobrzah dalje.
Pun strepnje i neizvjesnosti uoh u vrt zazvoni mi odande
neto kao smijeh. Uhvati me jeza, brzo se osvrnuh uokolo: nigdje
nikog. Pokroih dalje uini mi se da pokraj sebe ujem bat
ljudskih koraka. No, ne bijae nita vidjeti: miljah da me uho vara.
Bilo je jo rano, nikoga u sjenici grofa Petra, vrt jo pust.
Tumarao sam znanim stazama i tako izbio pred kuu. Onaj isti
bat koraka pratio me i dalje, sad ve jasniji. Zabrinut i srca puna
strepnje, sjedoh na klupu to se nalazila na osunanu mjestu,
suelice kunom ulazu. Bijae mi kao da ujem kako kraj mene na
istu klupu sjeda nevidljiva sablast i smijulji se podrugljivo.
Klju se okrenu u bravi, vrata se otvorie, izie umar s
nekakvim papirima u ruci.
Imao sam osjeaj kao da mi se nekakva magla obavija oko
glave, obazreh se i kakve li strahote! neznanac u sivom kaputu
sjedio pokraj mene, gledao me i avolski se cerio. Navukao nam
obojici arobnu kapu na glavu, do njegovih nogu leala i njegova i
moja sjena mirno jedna pokraj druge. avolji svat nehajno se igrao
znanim ve pergamentom to ga drae u ruci, i dok je umar,
zabavljen svojim papirima, etkao tamo-amo u zahlau sjenice,
neznanac u sivom povjerljivo se nae mome uhu te mi apnu ove
rijei:
Tako, tako, ipak ste se odazvali na moj poziv, i evo nas gdje
sjedimo zajedno, dvije glave pod jednom kapom... Neka, neka, tako
i valja! Sad mi pak vratite i moje ptije gnijezdo, nije vam vie
potrebno, vi ste i odve poten ovjek da mi ga ne biste dali... Ali
ne, nemojte mi zahvaljivati, budite uvjereni da sam vam ga posudio
45

od srca rado.
Nimalo se ne skanjujui, uze ga iz moje ruke i stavi u dep, ne
proputajui da mi se opet podrugljivo nasmije, i to tako glasno da
se umar obazreo za zvukom.
Sjedio sam ondje kao skamenjen.
Priznat ete nastavi on da je ovakva kapa mnogo
pogodnija. Pokriva ne samo vlasnika nego i njegovu sjenu, i jo
toliko drugih koliko samo eli. Evo vidite, i sada smo dvojica pod
njom.
Opet se nasmijuljio.
Znajte, Schlemihle, ono to u poetku neemo s drage volje,
to emo na kraju nasilu. Miljah, otkupit ete sjenu i vratit ete sebi
zarunicu, jer jo ima vremena, a Raskala emo popeti na vjeala da
se na njima njie, bit e nam to lako dok god ima konopa. ujte, dat
u vam i svoju kapu povrhu.
Iz kue izie majka, i poe se razgovor.
to radi Mina? upita umar.
Plae.
Glupo dijete! Nita se tu ne moe promijeniti!
Da, ali dati je odmah drugome... O, ovjee, okrutan si
prema svome roenom djetetu.
Ne, majko, sasvim krivo gleda. Kad ona jednom, jo i prije
negoli isplae svoje djeje suze, uvidi da je postala enom vrlo
bogata i uvaena ovjeka, utjeit e se i rijeiti svake boli, bit e joj
kao da se iz sna probudila, i zahvaljivat e Bogu i nama, vidjet e!
Bog dao da bude tako!
Ona dodue ima znatan posjed, ali zar misli da bi se nakon
zbrke u nesretnoj prii s onim pustolovom za nju ubrzo nala tako
povoljna prilika kao to je gospodin Raskal? Je li tebi uope znano
kakvo bogatstvo posjeduje taj gospodin Raskal? Ima on u ovome
kraju dobara u vrijednosti od est milijuna, bez ikakva zaduenja na
njima, sve plaeno u gotovu! Imao sam isprave u rukama! On je
onaj to je svuda prije mene kupovao sve to bijae najbolje. Povrh
toga, ima u lisnici vrijednosnih papira za kakva tri milijuna i pol, na
ime Thomasa Johna.
Zacijelo je mnogo nakrao...
Kakve su to sada prie! On je samo mudro tedio gdje se
ludo rasipalo!
ovjek koji je nosio livreju sluge...
46

Glupost! U njega je besprijekorna sjena!
Jest, ali...
Neznanac u sivom nasmijao se i pogledao me. Vrata se
otvorie, izie Mina. Upirala se o ruku jedne dvorkinje. Tihe suze
omicale joj niz lijepe, bijele obraze. Sjela je u naslonja to za nju
bijae pripravljen pod lipama, a otac zauze stolicu pokraj nje.
Paljivo je primio ker za ruku, i dok je ona opet okrenula jae
plakati, on joj je njeno govorio:
Ti si moje dobro, milo dijete. Budi razborita i nemoj jaditi
svoga starog oca, komu je jedina elja da bude sretna. Sasvim mi je
shvatljivo, duo, to te sve to tako potreslo. Pravim si udom umakla
svojoj nesrei! Dok nismo otkrili tu sramnu prijevaru, ti si jako
voljela toga nedostojnog ovjeka. Vidi, Mina, ja to znam i nita ti
zbog toga ne spoitavam. I ja sam ga volio, draga keri, dok sam u
njemu gledao velika gospodina. Sada i sama vidi kako je sve
okrenulo drukije. to! Pa svaki kudrov ima svoju sjenu, a moja je
draga ki jedinica imala poi za ovjeka koji... Ne, ne misli ti vie
ni sama na njega. Sluaj, Mina, sada te prosi ovjek koji se ne boji
sunca, uvaen ovjek koji dodue nije knez, ali posjeduje imutak od
deset milijuna, deset puta vie nego ti, ovjek koji e usreiti moje
drago dijete. Nita mi ne odgovaraj, nemoj se opirati, budi moja
dobra, posluna ki, sve prepusti svome ocu koji te voli, prepusti
njemu da se brine za tebe i da ti suze otare. Obeaj mi da e
gospodinu Raskalu dati svoju ruku. Hajde kai, hoe li mi to
obeati?
Odgovorila je slabanim glasom to je zamirao:
Niti to hou niti vie imam kakve elje na ovome svijetu.
Sa mnom neka bude kako god moj otac eli.
U taj trenutak najavie gospodina Raskala, koji drzovito prie k
njima. Mina se obeznanila. Moj mrski pratitelj gnjevno me pogleda i
brzo mi apnu ove rijei:
I vi takvo to moete podnositi! Pa to to tee u vaim
ilama umjesto krvi?
Brzom kretnjom zagreba mi ranicu na ruci, krv potee, a on
nastavi:
Doista, crvena krv...! Onda, potpiite!
Imao sam pergament i pero u rukama.
47

VI I
Podvrgnut u se tvome sudu, dragi Chamisso, i neu
pokuavati da na nj utjeem.
Dugo sam provodio strog sud nad samim sobom, hranei u
svome srcu crva koji me izjedao. Neprestano mi je pred oima
lebdio ovaj nadasve vani trenutak mog ivota, i nisam mogao
drukije doli da ga gledam pogledom punim sumnje, sav skruen i
satrt.
Dragi prijatelju, tko lakoumno ma i korak skrene s pravog puta,
taj e nenadano zai drugim stazama koje e ga voditi sve nie, sve
strmije i dublje. Zaludu mu je tada upirati pogled u zvijezde vodilje
to na nebu sjaju: nema za nj vie nikakva izbora, mora neodoljivo
nizbrdo nije mu druge nego da se rtvuje Nemezi, da se preda
sudbini. Nakon pogrena koraka, nepromiljena ina kojim sam na
se navukao prokletstvo, zadro sam u sudbinu drugog bia, od ljubavi
sam u grijeh upao. to mi je ino ostajalo nego da slijepo priskoim u
pomo i donesem spas ondje gdje sam sijao propast i gdje se od
mene oekivalo brzo izbavljenje. Jer bijae ve izbio posljednji as.
Nemoj o meni suditi tako zlo, dragi Adelberte, te bi pomislio
da mi se ma koja traena cijena inila previe visokom i da bih iim
to je bilo samo moje krtario vie nego zlatom. Ne, Adelberte, nego
mi je duu preplavila neodoljiva mrnja prema tome zagonetnom
pretvorici i unjalu. Moda sam mu nanosio nepravdu, ali mi se
grstio svaki dodir s njime.
Kao inae u mom ivotu, i uope tako esto u svjetskoj
povijesti, i tu je dogaaj doao namjesto djela: naprosto ga
zamijenio. Poslije sam se izmirio sa samim sobom. Ponajprije sam
nauio cijeniti nunost, ono neizbjeno, a to bi vie ovamo
pripadalo negoli uinjeno djelo, gotov in, dogaaj koji se zbio!
Potom sam nauio tu nunost, tu neizbjenost, cijeniti kao mudar
udes i odreenje to upravlja cijelim velikim ustrojstvom u kojemu
smo mi samo sitni kotai koji guraju i koji su gurani: to ima biti, bit
e i mora biti; to je trebalo biti, to se i zbilo, sve po onom
odreenju koje sam naposljetku nauio cijeniti u svojoj i u sudbini
onih to ih je snaao moj udes.
Ne znam imam li to pripisati duevnoj napetosti pod pritiskom
48

tako snanih osjeaja, ili pak isrcpljenosti svojih tjelesnih sila to su
posljednjih dana oslabile zbog nevolja i gladovanja na koje ne bijah
navikao, ili naposljetku razornom uzbuenju to ga je u svemu
mome biu izazivala blizina ovoga sivog zloduha ukratko, kad
sam trebao potpisati, pao sam u duboku nesvijest, i dugo sam tako
ostao i leao kao u naruju smrti.
Bat nogu i kletve bijahu prvi zvuci to su mi doprli do uiju kad
sam doao k svijesti. Otvorih oi, a ono tama uokolo. Moj mrski
pratitelj, psujui, neto petljao i trudio se oko mene.
Pa tako se ponaaju samo babe! Bre se priberite, pa na
djelo! Odmah uinite kako smo odluili! Ili ste preumili pa ete
radije cmoljiti!
S mukom ustadoh sa tla gdje sam leao te se obazreh oko sebe
ne protisnuvi ni rijei. Bijae pozna veer, iz jasno rasvijetljene
umareve kue odlijegala sveana glazba, skupine ljudi kretale se
vrtnim stazama. Dvoje etaa u razgovoru pristupi blie i sjede na
klupu na kojoj sam ja prije sjedio. Tome dvoma razgovor se kretao
oko veze bogatoga gospodina Raskala s domainovom keri oko
vjenanja koje je obavljeno toga jutra. Dakle, dogodilo se!
Strgoh s glave arobnu kapu sivoga neznanca, koji mi odmah
nestade ispred oiju, zamakoh u najdublju tamu u grmlje i bez rijei
pohitjeh pokraj sjenice grofa Petra prema izlazu iz vrta. Ali me moj
zloduh i muitelj nevidljiv progonio, zasipajui me otrim rijeima:
I to mi je onda uzvrat i hvala za trud i muku to sam je
muio cijeli boji dan njegujui gospodina koji ima slabe ivce! I
praviti me budalom u toj igri! Pa dobro, gospodine Tvrdoglave,
samo vi i dalje bjeite preda mnom, ipak smo mi nerazdvojni: vi
imate moje zlato, a ja vau sjenu, i zbog toga ni vama ni meni nee
biti mira. Je li se ikad ulo da se itko odrekao svoje sjene? Vaa me
vezuje za vas sve dokle je vi opet milostivo ne primite natrag i ja je
se tako ne rijeim. to ste propustili uiniti jer vam se tako prohtjelo,
morat ete, dobrano kasno, nadoknaditi jer ete zapasti u mrzost,
zasienost i dosadu: nitko ne moe umaknuti svojoj sudbini.
Govorio je svejednako tako, sve na tu priliku. Uzalud sam
bjeao, on nije odustajao, nego mi neprestano pristajae za petama:
podrugljivo je naklapao sveer o zlatu i o sjeni. Nisam stizao sabrati
ma i jednu svoju misao.
Pokroih pustim ulicama te usmjerih kui. Kad sam se obreo
pred njom i pogledao, jedva sam je mogao prepoznati: za razbijenim
49

oknima nikakve svjetlosti, vrata zatvorena, nigdje nikoga od posluge
da se onud kree. Zloduh se pokraj mene nasmija u sav glas.
Da, da, tako je to! Ali ete svoga Bendela ve nai doma:
nedavno su ga oprezno vratili kui tako iznemogla da je otad
zacijelo dobro uva.
Opet se nasmijao:
Taj e imati to pripovijedati! Dobro onda! Za danas: laku
no i do skorog vienja!
Nekoliko sam puta potezao za zvono na vratima. Najposlije se
pojavi svjetlost. Bendel iznutra upita tko zvoni. Kad je taj dobri
ovjek razabrao moj glas, jedva je suspregao svoju radost: vrata se
otvorie, i nas dvojica u suzama padosmo jedan drugomu u zagrljaj.
Odmah vidjeh da se jako promijenio: bijae slab i bolestan. Meni
pak sasvim posijedjele vlasi. Poveo me kroz opustoene sobe i
doveo u jednu unutarnju prostoriju to je ostala poteena. Donio je
jela i pila, i mi sjedosmo. Opet je zaplakao. Tu mi pripovjedi kako je
onomad onoga u sivom, koga bijae zatekao s mojom sjenom,
udarao i gonio sve dok nije i sam, izgubivi moj trag, pao od umora.
A onda, kad me vie nije mogao nai, vratio se kui, kamo je ubrzo
zatim provalila svjetina koju je nagovorio i potakao Raskal,
porazbijala prozore i podmirila svoje nagone za razaranjem. Eto
tako se ponijee prema svome dobrotvoru. Sva se moja posluga
razbjeala. Mjesno redarstvo prognalo me iz grada kao
nevjerodostojnu, sumnjivu osobu te mi odredilo da se u roku od
dvadeset i etiri sata moram maknuti s njegova podruja.
Svemu onome to mi ve bijae znano o Raskalovu bogatstvu i
o njegovoj enidbi, imao je on, Raskal, jo mnogo toga dodati. Taj
zlotvor, od koga je i poteklo sve to se ovdje dogodilo na moju
nesreu, zacijelo je od samog poetka znao za moju tajnu. ini se da
je, hlepei za zlatom, umio nai puta i naina da mi se priblii i da
jo u prvo vrijeme doe do kljua od krinje sa zlatom, i tako je
udario temelje svom imutku, a o njegovu uveanju nije morao dalje
trti glavu.
Bendel mi je sve to pripovjedio u estitim suzama, a zatim je
plakao od radosti to me ponovno vidi, to sam opet tu i to eto
razabire da pribrano i pomiren sa sudbinom podnosim nesreu o
kojoj je dugo bio u sumnji i samo se pitao kamo e me ona odvesti.
Jer moj oaj bijae ve dotle doao. Vidio sam pred sobom svoju
bijedu i svoje jade tako goleme, tako nepromjenljive, u njima sam
50

isplakao svoje suze, iz mojih grudi nije moja nesrea mogla vie
izviti ni krika, hladno sam joj i ravnoduno podmetao svoju otkritu
glavu.
Bendele poeh znan ti je moj udes. Teka pedepsa
nije me stigla a da prije nije bilo i moje krivice, kazna nije dola
sasvim nezaslueno. Nemoj dalje, neduni ovjee, vezivati svoju
sudbinu s mojom: to ne elim. Odjahat u odavde jo noas. Osedlaj
mi konja, jahat u sam. Ti ostaje, tako hou. Ovdje je zacijelo jo
nekoliko sanduka zlata: zadri ih sebi. Sam u lutati svijetom od
mjesta do mjesta. Ako mi ikad opet svanu vedri dani i srea mi se
nasmijei, neu te zaboraviti: vjerno u te se sjeati, jer sam na
tvojim vjernim grudima proplakao teke, bolne trenutke.
Slomljena je srca taj estiti ovjek morao posluati posljednji
gospodarev nalog, kojega se u dubini due uplaio. Ostadoh gluh na
njegove molbe i prigovore, slijep na njegove suze. Doveo mi je
konja. Jo sam jednom uplakanog potenjaka privinuo na svoje
grudi, vinuo se u sedlo i pod platem noi udaljio se od groba svog
ivota, ne brinui se o tome kojim e me putem konj povesti: ta
nisam na svijetu imao vie nikakva cilja, nikakve nade.
51

VI I I
Ubrzo mi se pridrui neki pjeak: poto je malko pokroio
usporedo s mojim konjem, upita me, kad ve udaramo istim putem,
smije li plat koji sa sobom nosi prebaciti otrag na konja. utke mu
to dopustih. On mi kratkom uljudnosti zahvali na toj maloj usluzi,
pohvali moga konja te odmah ului prigodu da hvali i velia sreu i
mo bogatih, i onda, ni sam ne znam kako, okrenu u neku vrstu
razgovora sa samim sobom, a u tome njegovu samoslovlju ja
ostadoh puki sluatelj.
Uzeo je raspredati o svojim nazorima na ivot i svijet i brzo se
dohvatio metafizike, na koju se postavljao zahtjev da iznae rije to
bi razmrsila sve zavrzlame i bila odgonetka i rjeenje svih
zagonetki. Iznio je taj zadatak potanko i vrlo bistro i potom preao
na njegovo rjeavanje.
Znano ti je, dragi prijatelju, otkad sam proao kroza kolu
filozofa, jasno sam spoznao da naprosto nisam pozvan i nemam
sposobnosti ni za kakve filozofske spekulacije, ni za kakva
mudroslovna proumavanja, i da sam se posvema odrekao toga
podruja. Mnogo sam toga odonda putao neka tee kako tee, i
odrekao se elje za mnogim znanjem i dokuivanjem, i tako sam,
drei se tvoga savjeta, pouzdavajui se u svoj zdravi razbor i
sluajui svoj unutarnji glas, iao vlastitim putem, koliko to bijae u
mojoj moi. Sada mi se inilo da ovaj umjetnik ljeporjeivosti vrlo
umjeno i nadareno gradi vrstu graevinu koja se, imajui temelje
u samoj sebi, uzdie i traje po nekoj unutarnjoj nunosti.
Da, ali u svoj toj misaonoj graevini ja nisam nalazio ono to
sam zapravo traio, i tako je ona za mene ostala zgoljna umjetna
tvorevina to sa svojom kienom zaobljenosti i svojim savrenstvom
bijae samo uitak za oko.
Ipak, rado sam sluao toga blagoglagoljivca koji mi je
pozornost odvratio s mojih jada i privukao je na sebe, i bio bih mu
se predano priklonio da mi je samo znao i duu onako oarati kao
to mi je plijenio razum.
Takalo se vrijeme pa meuto i praskozorje neprimjetno
osvijetlilo nebo. Uplaih se kad sam najednom trgao pogled gore i
razabrao kako se istok preplavljuje bojama to najavljuju skori roaj
52

sunev. Jer u taj jutarnji as, kad se sjene proteu i die svojom
duinom, nisam u toj otvorenoj krajini vidio nikakve obrane od
sunca i nikakve zatite! A nisam bio sam! Svrnuh pogled na svog
pratitelja te se nanovo uplaih: ne bijae to nitko drugi nego opet
onaj svat u sivom.
Smijao se videi me u prepasti te odmah nastavio, ne dajui mi
da doem do rijei:
Dopustite da nas na neko vrijeme, kako je ve obiaj u
svijetu, spaja korist koja nam je obostrana: za rastanak ionako
imamo vremena. Ova cesta du pobra, premda na to moda niste
pomislili, jedina je kojom ste mogli krenuti. Dolje, u dolinu, ne
smijete, a prijeko, ovom gorom, jo manje elite prebrditi, jer ste
odande i doli: ostaje dakle ova cesta, a ona je upravo i moj put.
Vidim kako ve blijedite zbog sunca koje se raa. Dok putujemo
zajedno posudit u vam vau sjenu, a vi ete me zauzvrat podnositi
u svojoj blizini: ta ionako vie nemate svoga Bendela kraj sebe. Zato
u vam ja biti na usluzi. Vidim, ne volite me, i ao mi je zbog toga.
Ipak se moete mnome koristiti. Vrag nije tako crn kao to ga
prikazuju. Juer ste me dodue ozlojedili, ali vam danas to ne elim
zamjerati. Lijepo sam vam prekratio put dovde, to ete i sami
priznati. Evo, uzmite natrag svoju sjenu, na ogled.
Sunce iskoilo, cestom ljudi ili prema nama. Prihvatih ponudu
premda joj se sva moja dua opirala. Smijuljei se, on prostrije moju
sjenu po tlu, a ona odmah zauze svoje mjesto kao nastavak sjene to
je bacae konj, te naporedi sa mnom i poe veselo kasati. Bijae mi
tako neobino u srcu. Projahao sam pokraj skupine seljana koji se
uljudno razmakoe i poskidae kape preda mnom kao pred imunim
gospodinom. Jahao sam dalje i poudnim okom, uzburkana srca,
gledao s konja dolje ustranu, na tu sjenu, neko moju, koju sam eto
posudio od jednog tuinca, upravo neprijatelja.
On pak bezbrino koraao pokraj mene i zvidukao neku
pjesmicu. On iao pjeice, ja na konju. Uhvatila me vrtoglavica,
napast bijae i prevelika. Naglo okrenuh uzdom, obodoh konja i
jednom i drugom strugom i punim trkom udarih bonom stazom. Ali
nisam time uspio da i sjenu sa sobom povedem ustranu: ona se pri
mome zaokretu otrgla od sjene moga konja i tako ostala na cesti
ekajui svoga zakonitog vlasnika.
Sav postien, moradoh opet zaokrenuti, vrnuti se natrag. Onaj u
sivom ba me ismija poto je mirno dovrio svoju pjesmicu. Nanovo
53

mi namjesti sjenu kako treba i poui me da e ona sasvim prionuti
uza me i ostati kod mene tek kada je opet budem zakonito
posjedovao.
vrsto vas drim za vau sjenu nastavi on i ne moete
mi utei. Bogata kao vi ipak potrebuje sjenu, ta kako bi i moglo biti
drukije, i valja vas ukoriti to na to niste doli jo prije.
Nastavih putovanje istom cestom. Opet su se oko mene stekle
sve udobnosti i lagodnosti ivota, ak i njegov sjaj. Mogao sam se
slobodno i lako kretati jer sam imao sjenu, iako samo posuenu, i
svuda sam oko sebe irio potovanje to ga ulijeva bogatstvo. Ali mi
se u srce uvukla smrt.
Moj udni pratitelj, koji se sam izdavao za nedostojnog slugu
najbogatijeg ovjeka na svijetu, bijae neobino usluan, nadasve
okretan i sposoban, pravi uzor bogatakog komornika, ali se nije
odmicao od mene, nego mi svejednako tesao jedno te isto kako
mi valja prihvatiti njegovu ponudu: bijae uvjeren da u naposljetku,
ma i samo zato da ga skinem sa svog vrata, pristati na pogodbu oko
sjene.
Bio mi je teak koliko i mrzak. Zaista sam imao razloga da ga
se bojim. Postao sam ovisan o njemu. Drao me u svojoj vlasti otkad
me opet uveo u ljepote svijeta od kojega sam bjeao. Valjalo mi
podnositi izljeve njegove rjeitosti, i gotovo sam osjeao da ima
pravo. Treba bogata na svijetu imati sjenu, i jesam li elio zadrati
poloaj to mi ga je omoguio i na koji me doveo, postojao je samo
jedan izlaz. Da, ali ga ja nisam prihvaao. Kako sam rtvovao svoju
ljubav, a kako mi je ivot omrznuo, nisam htio toj kreaturi zapisati
svoju duu ni za sve sjene ovog svijeta. Nisam znao kamo sve to
vodi i kako e se zavriti.
Sjedili smo u nekoj prilici pred peinom to je posjeuju stranci
koji putuju ovim pogorjem. U peini se iz neizmjerne dubine uje
huk ponornica, podzemnih voda, i kao da ondje nema dna koje bi
zadralo kamen baen u ponor. Moj mi pratitelj, kako je to ve esto
inio, u bujnoj, rasipnoj mati, u divnu aru najblistavijih boja nizao
brino slikane slike svega onog to bih u svijetu mogao izvesti s
pomou svoje novane kese kad bih opet imao svoju sjenu u svojoj
vlasti.
Uprijevi lakte o koljena, podnimivi se obadvjema rukama,
sluao sam lukavevo izlaganje dok mi srce bijae raspolueno
nadvoje: na jednu stranu vukla napast i kunja, a na drugu vrsta
54

volja u meni.
Ne mogavi dugo izdrati u toj unutarnjoj podvojenosti,
prijeoh u presudan boj.
Vi, gospodine, kanda zaboravljate kako sam vam, dodue,
dopustio da uza stanovite uvjete ostanete u mojoj pratnji, ali da sam
pritom zadrao svoju potpunu slobodu.
Ako zapovjedite, pokupit u svoje stvari.
Lako je prijetio, bio na to uvijek spreman. Ja sam utio. Odmah
je prionuo da opet smota moju sjenu. Sav sam problijedio, ali sam
bez rijei pustio da uini svoje. Nastala je duga utnja. On je prvi
prekide i probesjedi:
Vi me ne podnosite, gospodine, Mrzite me, znam to. Ali
zato? Zato me mrzite? Moda zato to ste me napali na otvorenu i
htjeli mi silom oteti moje ptije gnijezdo? Ili pak stoga to ste
lupeki pokuali ugrabiti mi moju imovinu, sjenu, o kojoj ste mislili
da je povjerena samo vaem potenju? Sa svoje strane, ja vas zbog
toga ne mrzim. Smatram, sasvim je prirodno to ste se pokuali
okoristiti svim svojim prednostima, lukavou i silom. A to inae
imate najstroa naela i mislite kao sama sazdana estitost, to je
neto to pripada vama, nekakva vaa sklonost, a ja ni protiv toga
nita nemam. Uope ne mislim tako strogo kao vi: samo inim
onako kako vi smislite. Jesam li vas ikad spopao za guu da bih se
domogao vae cijenjene due kad me elja za njom ponijela? Jesam
li ikad radi kese koju sam vam dao nahuckao na vas kojeg slugu?
Jesam li pokuao da vam je ugrabim i s njome umaknem?
Nisam na to imao to odgovoriti. On pak produi:
Dobro, gospodine, sve u redu. Ne moete me otrpjeti. I to
shvaam i ne zamjeram. Valja nam se rastati, to je jasno. I vi meni
bivate vrlo dosadni. Da biste se, onda, ubudue sasvim rijeili moje
prisutnosti koja vam je zazorna, jo vam jednom savjetujem:
otkupite sjenu.
Pruih mu kesu:
Evo cijene!
Ne! otkloni on.
Protisnuh teak uzdah i nastavih:
Dobro onda. elim, gospodine, da se raziemo. Nemojte mi
vie prijeiti put na svijetu na kojemu, nadam se, ima dovoljno
mjesta i irine za nas obadvojicu.
Nasmijuljio se i uzvratio:
55

Ve odlazim, gospodine, ali prije toga vas hou uputiti kako
mi se moete doglasiti, zazvoniti mi, ako vam ikad zatreba ovaj va
najponizniji sluga: dovoljno e biti da samo zatresete kesom, tako da
neiscrpljivi zlatnici u njoj zazvee, i u hipu e me taj zvuk dozvati.
Svatko na ovome svijetu misli na svoj probitak. Vidite, ja istodobno
na umu imam i va, jer vam evo otkrivam novu mo te kese. Ah, ta
kesa! Sve da su i moljci ve izjeli vau sjenu, ta bi kesa sveudilj
ostala jakom vezom meu nama. Vi mene drite i vezujete mojim
zlatom, pa stoga moete i na daljinu zapovijedati ovome svom sluzi.
Znano vam je da svojim prijateljima umijem biti na prilinoj usluzi i
da bogatuni stoje u osobito dobrim odnosima sa mnom. I sami ste
vidjeli. A to se tie vae sjene, gospodine, neka vam bude jasno:
nikad vie neete do nje, osim pod jednim jedinim uvjetom!
Likovi iz minula vremena zaigrae mi pred oima. Pobrzah ga
upitati:
A jeste li dobili potpis gospodina Johna? On se smijuljio:
Od tako dobra prijatelja ree to mi nije trebalo.
A gdje je on priupitah. Recite mi, tako vam svega,
htio bih to znati!
Nekako se skanjujui, on zavue ruku u dep, a nato se,
izvuen odande za kosu, pojavi blijedi, unakaeni lik Thomasa
Johna, ije se modre mrtvake usne pomaknue protiskujui teke
rijei: Justo judicio Dei judicatus sum; justo judicio Dei
condemnatus sum.
18

Zaprepastih se i bre-bolje bacih zveketavu kesu u bezdan, a
zloduhu uputih posljednje rijei:
Uasni stvore, zaklinjem te imenom bojim, nestani odavde
i vie mi na oi ne izlazi!
On ustade sav mraan i odmah ieze za stjenovitim
gromadama to okruivahu ono divlje obraslo mjesto.

18
Pravednim sudom bojim osuen sam; pravednim sudom bojim proklet
sam.
56

I X
Sjedio sam ondje bez sjene i bez novca, ali mi je zato teak
teret pao sa srca: u dui mi vedrina. Samo jo da nisam izgubio i
ljubav, ili da barem nisam osjeao grinje savjesti zbog toga, mislim
da bih se mogao smatrati sretnim ali nisam znao to da ponem.
Prekopao sam depove i u njima naao jo nekoliko zlatnika.
Nasmijah se brojei ih. Imao sam konje dolje u gostionici, ali me
bilo stid onamo se vratiti: valjalo mi ekati smiraj, da sunce zae, a
ono sjalo jo visoko na tvrdini nebeskoj. Legoh u zahlae najblieg
drvea i tu na miru usnuh.
Ljupke slike, vzui kolo u zraku, tkale mi ugodan san. Mina,
sa cvjetnim vijencem u kosi, prolebdjela preda mnom i ljubazno mi
se smijeila. I estiti Bendel ukazao se ovjenan cvijeem i
promaknuo s prijateljskim pozdravom. Mnoge sam jo vidio, a i
tebe, Chamisso, sve mi se ini, u dalekoj vrevi. Sjala jasna svjetlost,
ali nitko ne imae sjene, a to je ponajudnije, nije to ni ispadalo
loe. I posvuda cvijee i pjesma, ljubav i radost u palmovim
lugovima. Te drage likove to su promicali, lako se rasplinjavali i
rastakali nisam mogao zadrati i sve razaznati, ali znam da sam rado
sanjao takav san i pazio da ga ne odagnam. Zapravo ve bijah
budan, no nisam htio san istreptati, nego sam vjee sveudilj drao
sklopljene da bih u duhu i dalje uvao te slike to su uzmicale i
nestajale.
Naposljetku otvorih oi: sunce jo bijae na nebu, ali na
istoku. Dakle sam prespavao no. Uzeh to kao znak da mi nije
potrebe vraati se u gostionicu. Laka sam se srca odrekao svega to
sam ondje jo imao. Donio sam odluku da udarim pjeke sporednom
cestom to vodi umovitom gorskom padinom i da sudbini
prepustim na volju neka sa mnom ini to je nakanila. Nisam se
osvrtao na prolo niti sam pomiljao na to da se obratim Bendelu
koga sam ostavio u bogatstvu, a to sam, dakako, mogao uraditi.
Pretitrao sam u mislima novi poloaj to me odsad ekao u
svijetu: ruho mi bijae nadasve skromno. Imao sam na sebi staru
crnu kurtku koju sam nosio jo u Berlinu, a koja mi je opet, ne znam
kako, dospjela u ruke tek na ovom putu. Glavu sam pokrivao
putnikom kapom, a na nogama mi bijahu stare izme. Ustadoh,
57

usijekoh tu sebi vornat tap za uspomenu te odmah uzeh put pod
noge.
U umi sretoh stara seljaka koji me ljubazno pozdravi, te ja s
njime zaoh u razgovor. Ponajprije, kao radoznao putnik, propitah
se o putu, zatim o kraju i njegovim iteljima, o tome ime obiluje to
pogorje, i o drugome na tu priliku. Razborito je i razgovorljivo
uzvraao na moja pitanja.
U tom eto nas pred korito gorske bujice to je opustoila dug i
irok pojas ume. Jeza me hvatala od te istine obasjane suncem.
Pustio sam seljanina da ide preda mnom. Ali se on odjednom ustavi
nasred opasnog prostora te se okrenu meni da mi pripovjedi to je i
kako je bilo s tim pustoenjem. Brzo je opazio to mi nedostaje pa
zastade usred kazivanja:
Ali kako to, gospodine? Pa vi nemate sjene!
aliboe, tako je odgovorih uzdahnuvi. Za duge,
teke bolesti otpala mi kosa, nokti i sjena. Vidite, starino, u ovim
mojim godinama kosa mi porasla sasvim sijeda, nokti vrlo kratki, a
sjena nikako da opet naraste.
Aj, aj! doeka starac vrtei glavom. Bez sjene, zlo je
to i naopako! Gadna to bijae bolest to ste je preboljeli.
Nije nastavio zapoetu priu, a na prvoj poprenoj stazi na koju
smo naili ostavi me, ode bez rijei.
Gorke mi suze opet zadrhtae na obrazima, a moga vedrog
raspoloenja nestade.
Tuna srca proslijedih svojim putem, ne traei vie niije
drutvo. Drao sam se najgue ume, i valjalo mi ponekad itave
sate ekati kako bih uhvatio zgodu da prijeem preko kakve suncem
obasjane istine a da mi niije oko ne prijei prolaz. Uveer sam
traio noite u selima.
Zapravo sam usmjerio prema nekom rudniku u brdima, u nadi
da u ondje nai posla pod zemljom. I bez obzira na to to je novi
moj poloaj od mene traio da se sam brinem o svom izdravanju, ja
sam jasno uvidio i spoznao kako me jedino naporan rad moe
ouvati od mojih razornih, pogubnih misli.
Nekoliko kinih dana olakalo mi put, ali sve nautrb mojih
izama, koje stradae: potplati im bijahu namijenjeni grofu Petru, a
ne pjeaku tumaralu. Gazio sam ve golim tabanima. Morao sam
sebi priskrbiti par novih izama.
Sutradan izjutra svidjeh taj posao, nadasve paljivo obavih
58

kupnju u nekom mjestancu gdje se odravao sajam i gdje su pod
jednim atorom stajale na prodaju stare i nove izme. Birao sam i
dugo se pogaao. Valjalo mi pregorjeti par novih za koje mi je oko
zapelo: uplaila me visoka cijena. Zadovoljih se naposljetku parom
starih to su bile jo dobre i vrste. Lijep plavokos momi to je
prodavao pod onim atorom predade mi ih uz ljubazan smijeak
poto sam platio u gotovu i zaelje mi sretan put. Odmah sam ih
nazuo na noge i na sjeverna vrata iziao iz onog mjestanca.
Zagnao sam se u puste misli i jedva sam gledao kamo nogom
stajem, jer mi se glavom motao rudnik: nadao sam se da u onamo
stii jo iste veeri, a sveer nisam pravo znao kako da se ondje
najavim.
Nisam preao ni dvjesto koraaja kadli opazih da sam skrenuo s
puta. Osvrnuh se naokolo i razabrah da se nalazim u pustoj,
prastaroj jelovoj umi u koju kanda nije nikad prodrla sjekira.
Pokroih koji korak naprijed i naoh se sred samotnih stijena,
obraslih jedino mahovinom i nekim vrstama liaja, a meu kamenim
nakupinama pruala se snjena i ledena polja. Zrak tu bijae sama
studen i hladnoa.
I opet se ogledah oko sebe, a ono uma za mnom nestala. Jo
nekoliko koraka i oko mene se slegla grobna tiina, led na kojem
sam stajao protegao se unedogled, a pustu ledenu plohu pritisla
gusta magla. Krvavo sunce tonulo podno obzorja. Studen stezala,
bila nepodnoljiva.
Nisam mogao dokuiti to se to zbilo sa mnom. Otri mraz od
kojeg sam se sav koio natjera me da pospjeim hod. uo sam samo
huk dalekih voda. Jo korak i eto me na ledenoj obali oceanskoj.
Bezbrojna jata tuljana u bijegu preda mnom buno se bacahu u
valove.
Krenuh dalje obalom i vidjeh opet gole hridi, zemlju, brezike i
jelove ume. Jo koji asak tako, sve pravo naprijed, i zapljusnu me
zaguljiva vruina. Preletjeh pogledom krajinu: stajao sam pod
dudovima, meu lijepo obraenim poljima na kojima je rasla ria.
Sjeo sam u hlad podno onih murva i pogledao na sat: jedva je
prolo etvrt sata otkad sam otiao s trga u onome mjestancetu.
Pomislih da sanjam, pa se ugrizoh za jezik eda bih se probudio. Ali
nisam sanjao bio sam budan.
Sklopio sam oi da priberem misli. Uto zauh kako netko preda
mnom kroz nos izgovara udne slogove. Otvorih oi te uzgledah:
59

dvojica Kitajaca, koje bijae lako poznati po njihovu azijatskom licu
i ne gledajui na njihovu odjeu, obraala mi se na svome jeziku,
pozdravljajui me po obiaju kakav je ve u onoj zemlji.
Ustao sam te ustuknuo za dva koraka i ve mi nestadoe s
vida. Sva se krajina u hipu promijenila: umjesto riinih polja
drvee i ume.
Promatrao sam to drvee i bilje to je oko mene cvalo. Poneto
sam od toga poznavao, bijae to rae jugoistone Azije.
Namjerih prii jednome stablu, koraknuh i sav se krajolik
opet preokrenu. Uzeh nato koraati polako i smotreno, ba kao
vojnik novak koga vjebaju. Ali su se zemlje i dalje udnovato
mijenjale, pred mojim zabezeknutim oima redali se i promicali
krajolici vode, polja i ravni, pobra i stepe, pjeane pustinje...
Ne bijae nikakve sumnje, na nogama sam imao izme od
sedam milja.
60

X
U nijemoj skruenosti padoh na koljena, i suze zahvalnosti
navrijee mi na oi ta svoju sam budunost odjednom jasno vidio
pred sobom. Zbog prijanje krivnje izopen iz ljudskog drutva, bio
sam zauzvrat upuen na prirodu, koju sam uvijek volio: zemlja mi je
dana kao bogat vrt, studij mi postao pravac i snaga ivota, a znanost
mi cilj. Nije to bila nova odluka koju sam donio. Ja sam otada samo
nastojao, tihim, strogim, upornim radom, vjerno prikazivati ono to
je tu jasno i dovreno u praliku iskrslo pred oi moje due, i moje je
zadovoljstvo ovisjelo o skladu i podudarnosti onog to se prikazuje s
onim to je prauzor.
Ustadoh i odmah brzim pogledom obuhvatih i u posjed uzeh
polje na kojem u ubudue eti.
Stajao sam na visoju tibetanskom, a sunce, koje mi je pred
koji sat granulo, tu se ve priklanjalo k veeru. Proao sam Azijom
od istoka prema zapadu, sustiui svjetilo nebesko na njegovu putu,
i tako se obretoh u Africi. Radoznalo sam se po njoj ogledao,
prohodei njome viekrat u svakom smjeru.
U Egiptu sam promatrao drevne piramide i hramove, i u
pustinji, nedaleko od grada Tebe to imae stotinu vrata, opazih
peine to neko bijahu nastan kranskim isposnicima,
pustinjacima. I odjednom mi sinu i postade jasno: ovdje ti je dom.
Jednu od najskrovitijih peina, koja ujedno bijae i najudobnija
i najprostranija, a nedostupna akalima, odabrah za svoj budui
nastan, i onda krenuh dalje.
Kod Heraklovih stupova prijeoh u Europu, i poto sam
razgledao njezine june i sjeverne pokrajine, preko sjevernog dijela
Azije i polarnog ledenjaka prekoraih na Grenland i na tlo Amerike:
lutao sam tuda uzdu i poprijeko i prokrstario oba dijela toga kopna,
a zima koja se ve banila dolje na jugu, brzo me od Rta Horna
potjerala opet gore put sjevera.
Priekao sam dok se u istonoj Aziji razdani, pa kad sam malko
poinuo, nastavih svoje putovanje.
Du dviju Amerika slijedio sam gorski lanac koji obuhvaa
ponajvie neravni znane na kugli zemaljskoj. Polako i smotreno
kroio sam od jednog vrha do drugoga, sad preko vulkana to su
61

oganj rigali, sad opet preko snjenih vrhunaca, i esto sam jedva
hvatao dah. Dosegao sam Elijinu goru i preko Beringova tjesnaca
skoio do Azije.
Iao sam drei se njezine vrlo razvedene obale i tu sam
nadasve pomno pazio koji bi mi od ondjenjih otoka bio
najpristupaniji.
S poluotoka Malake prenijee me moje izme na Sumatru,
Javu, Bali i Lambok. esto se izvrgavajui pogibli, pokuavao sam,
ipak uvijek uzalud, da preko manjih otoka, kolja i hridi to
izranjaju iz ovoga mora, naem prolaz i sebi probijem put na Borneo
i druge otoke ove skupine. Ali se moradoh odrei svake nade.
Naposljetku sjedoh na najizboeniji rt na Lamboku i, lica
okrenuta istoku i jugu, proplakah kao iza vrstih reetaka svoje
tamnice zato to mi se ipak tako brzo preprijeio put. Divotna i
za razumijevanje zemlje i njezina suncem tkana pokrivaa, biljnog i
ivotinjskog svijeta, tako vana i bitno potrebna Nova Holandija,
Juno more i Zoofitski otoci bijahu mi nedostupni i tako svemu
onome to sam trebao sakupiti, obraditi i sustav izgraditi bijae jo u
poetku sueno da ostane puki ulomak.
O, moj Adelberte, kakva je korist ovjeku od svega truda
njegova?
19

esto sam za najhue zime na junoj polutki pokuavao od Rta
Horna, preko polarnog ledenjaka, usmjerivi na zapad, svladati ono
dvjesto koraaja koliko me otprilike odvajalo od Van Diemenove
Zemlje i Nove Holandije: ne brinui se o povratku, sve ako me ova
zla zemlja imala i progutati i nada mnom se zatvoriti kao poklopac
na lijesu, ja sam u mahnitoj smionosti oajno kroio po santama leda
hladnoi i moru usprkos.
Ali sve bijae utaman, na Novu Holandiju nisam dospio: svaki
put vraao sam se na Lambok i sjedao na krajnji ogranak njegova
gorja i tu, lica okrenuta jugoistoku, ponovno plakao kao na gustim i
vrstim reetkama svoje tamnice.
Naposljetku se otrgoh od onog mjesta pa opet, tuna srca,
zaoh u sredinju Aziju, prooh njome pratei osvit ka zapadu i jo
iste noi stigoh u Tebu, svome unaprijed odreenom prebivalitu na
koje sam naiao za popodnevnih sati prethodnog dana.
Odmah poto sam se malko odmorio i im se nad Europom

19
Stari zavjet, propovjednik (Kohlet) I, 3. Prev.
62

odanilo, uzeh za svoju prvu brigu da sebi priskrbim sve to sam
potrebovao. Ponajprije papue paoanice, one koje e mi hod
usporavati i koiti, jer mi je iskustvo pokazalo kako je nezgodno kad
ne mogu skratiti korak da na miru ogledam bliske predmete, nego u
tu svrhu moram izuvati izme. Papue navuene preko izama imale
su uinak kakav sam od njih i oekivao, pa sam odonda uvijek nosio
sa sobom po dva para papua, jer sam ih esto bacao s nogu, a nisam
ih stizao dignuti kad bi me pri sabiranju bilja iznenadili lavovi,
hijene ili ljudi.
Moj izvrsni sat na mojim mi je kratkim izletima sluio kao
izvanredan mjera vremena. Osim njega potrebovao sam jo
sekstant, nekoliko fizikalnih sprava i knjige.
Da bih sve to namaknuo, nekoliko sam puta skoknuo do
Londona i Pariza, u gradove to ih je upravo uvijala meni povoljna
magla.
Kad je planuo i posljednji ostatak moga udesnog zlata,
umjesto novca donosio sam za plaanje afriku bjelokost, koju sam
lako nalazio; dakako, valjalo mi birati najmanje kljove koje teinom
nisu prelazile moju snagu. Uskoro bijah opskrbljen i opremljen
svime, pa sam mogao poeti novi nain ivota kao privatni uenjak.
Obilazio sam zemljom uzdu i poprijeko, sad mjerei njezine
visove, sad toplinu njezinih vrutaka i njezina zraka; as sam
promatrao i prouavao ivotinje, as istraivao raslinje. Brzao sam s
polutnika na sjeverni pol, prelazio iz jednog dijela svijeta u drugi,
usporeujui jedna iskustva s drugima. Jaja afrikih nojeva ili
morskih ptica sa Sjevera, razliito voe i plodovi, osobito tropskih
palma i banana, bijahu mi najea hrana.
Za sreu koja mi je nedostajala imao sam nadomjestak u
duhanu, a umjesto druenja s ljudima i u naknadu za njihovu suut
stekao sam ljubav jednoga vjernog kudrova koji mi je uvao peinu,
moje prebivalite, a kad bih se vraao njemu, optrpan novim
blagom, radosno je poskakivao oko mene i davao mi da osjetim
kako nisam sam na svijetu.
No jo me jedna pustolovina imala vratiti meu ljude.
63

XI
Kad sam u nekoj prilici, poto sam upaoio izme, skupljao
alge i liaje na sjevernim obalama, odjednom se iza neke stijene
pojavi i na me krenu sjeverni medvjed. Odbacih odmah papue, u
namjeri da zakoraim na otok to mi je leao suelice. Prijelaz mi
onamo omoguavala gola hrid to je meu kopnom i otokom strila
iz valova. Jednom nogom vrsto stupih na nju, a na drugoj strani, iza
hridi, bunuh u more, zato to nisam vidio da mi s druge noge
papua nije spala.
Strana me studen preplavila, i jedva sam iz one pogibli iznio
ivu glavu. im sam opet osjetio tvrdo tlo pod nogama, udarih u trk
to sam mogao bre, usmjerivi prema Libijskoj pustinji da se ondje
osuim na suncu. Ali kako sam mu se previe izvrgao, ono me
estoko eglo po glavi, tako te sam sav omamljen i bolestan, opet
oteturao put sjevera. Pokuavao sam da sebi nevolju olakam
ustrim kretnjama, pa sam kolebljivim a brzim koracima trao od
zapada na istok i od istoka na zapad. as bih se obreo usred dana,
as opet uronuo u mrklu no; sad bijah usred ljeta, pa onda odmah u
zimskoj studeni.
Ne znam koliko sam tako teturao i motao se po zemlji. Ognjica
me tresla, estoka vatra gorjela mi u ilama, s grozom sam osjeao
kako me svijest ostavlja. Da nesrea bude vea, jo sam u svojoj
nesmotrenoj jurnjavi nekom nagazio na nogu. Oito sam mu nanio
bol, i on mi odvali estit udarac, te padoh.
Kad sam doao svijesti, razabrah da udobno leim u pristojnoj
postelji to se meu mnogima takvim nalazila u prostranoj, lijepoj
dvorani. Netko mi je sjedio do uzglavlja. Dvoranom prolazili ljudi
idui od jedne postelje do druge. Doli su i pred moju i tu zastali
razgovarajui o meni. Nazvali me oni Broj Dvanaest, a na zidu do
postelje, na crnoj mramornoj ploi, stajalo velikim zlatnim slovima
razgovijetno napisano moje ime:
PETER SCHLEMIHL
Ne, nisam se varao, mogao sam ga jasno proitati. A podno
mog imena na ploi se nizala jo dva reda slova. Ali bijah i preslab
da bih mogao dokuiti to se u njima kazuje, te nanovo sklopih oi.
uo sam kako oni kraj mene neto odmjereno i naglas itaju
64

spominjui Petra Schlemihla, ali nisam u tome hvatao smisao:
izmicao mi. Kad sam opet pogledao, vidjeh kako se pred mojom
posteljom pojavljuje ljubazan mukarac i vrlo lijepa ena, sva u
crnini. Ti mi likovi ne bijahu tui, ali ni prepoznati ih nisam mogao.
Izminulo neko vrijeme, i ja prizdravljao, vraala mi se snaga.
Zvali su me i dalje Broj Dvanaest, a taj su zbog njegove duge brade
smatrali idovom, ali ga zato nisu slabije njegovali. Da on nema
sjene, nitko kanda nije zapazio. Moje izme, kako su me uvjeravali,
bijahu spremljene na dobru mjestu zajedno sa svime to su kod
mene nali kad su me prenijeli ovamo sve je uvano na sigurnu
da bi mi se vratilo kad ozdravim.
Zdanje u kojem sam leao i bolovao zvalo se Schlemihlium.
Ono to su svednevice itali spominjui ime Petar Schlemihl bijae
poziv bolesnicima da se mole za njega kao dobroinitelja i
utemeljitelja ove zaklade. Prijazni mukarac koga sam vidio kraj
svoje postelje bijae Bendel, a lijepa ena Mina.
Nepoznat sam ozdravljao u Schlemihliumu i doznavao sve vie.
Nalazio sam se u Bendelovu rodnom gradu, gdje je Bendel ostatkom
moga zlata, nad kojim inae ne bijae blagoslova, utemeljio pod
mojim imenom ovu bolnicu, u kojoj su me nesretnici blagoslivljali,
a nad kojom je on vodio nadzor. Mina bijae obudovjela, jedan
nesretni krivini postupak gospodina je Raskala stajao ivota, a
Minu najveeg dijela njezina imutka. Njezini su roditelji promijenili
svijetom. Mina je tu ivjela kao bogobojazna udovica inei djela
milosra.
Jednom je pokraj postelje broj dvanaest razgovarala s
gospodinom Bendelom.
Zato se, draga gospoo, toliko izvrgavate loem zraku to
ovdje vlada? Zar vam je sudbina tako nesmiljena te elite umrijeti?
Ne, nije, gospodine Bendele: otkad sam dosanjala svoj dugi
san pa dola k sebi, sasvim mi je dobro. Od tog vremena vie smrt
niti elim niti je se bojim. Otad vedro gledam i na prolost i na
budunost. Zar i vi ne utite unutarnju radost to sada tako
bogougodno sluite svome gospodaru i prijatelju?
Tako je, draga gospoo, budi Bogu hvala. Svata smo
proivjeli, mnogo dobro i mnogo zlo, mnogi gorki jad
nepromiljeno ispili iz punog pehara. Sad je pehar prazan, i mogao
bi ovjek pomisliti da sve bijae samo kunja i da ovako oboruan
mudrim spoznajama moe oekivati pravi poetak. Ali je taj bio i
65

proao, pokazao se sasvim drukiji: ne elimo da se vrate prijanje
opsjene, a ipak smo zadovoljni to smo proivjeli takav ivot.
Vjerujem da je sada i naem starom prijatelju zacijelo bolje nego to
mu je onda bilo.
I ja tako mislim potvrdila je lijepa udovica, i njih dvoje
proe pokraj mene dalje.
Taj me se razgovor duboko dojmio. U duhu sam se kolebao:
trebam li im kazati tko sam ili pak da nepoznat odem odande. Donio
sam odluku. Zatraio sam olovku i papir i napisao ove rijei:
I vaem je starom prijatelju sada bolje nego prije, pa ako on i
okajava svoje, ini to u pomirenju.
Zamolih nato neka mi dopuste da se odjenem, jer se osjeam
krepi. Donijee klju od ormaria to je stajao do moje postelje.
Naoh unutri sve svoje stvari. Odjenuh se, preko crne kurtke objesih
svoju botaniku kutiju, u kojoj sam, na svoju radost, naao svoje
sjeverne liaje, nazuh izme, poloih ispisani papiri na postelju i
im se otvorie vrata, ve bijah daleko na putu to vodi u Tebu.
Vraajui se du sirijske obale onuda kuda sam zadnji put
udario kad sam odlazio od svog prebivalita, vidjeh kako mi u susret
kaska moj jadni Figaro. Taj je izvrsni kudrov kanda namjerio po
tragu ii za svojim gospodarem koga je tako dugo ekao doma.
Stadoh, zovnuh ga. On se lajui prope k meni sa tisuu ganutljivih
iskaza svoje nevine, nestane radosti. Uzeh ga pod miku, jer me,
dakako, nije mogao slijediti, i donesoh ga opet u nae boravite.
Ondje sam sve naao u starom redu, i postupno sam se, kako mi
se vraala snaga, i ja vraao svojim prijanjim poslovima i svome
starom nainu ivota. Jedino sam se, itavu godinu dana, dobro
uvao polarne hladnoe, koju naprosto nisam podnosio.
I tako, dragi moj Chamisso, ivujem jo i danas. Moje se izme
ne deru, kako sam se u poetku bojao sudei na temelju nadasve
uenog djela slavnoga Tieckiusa De rebus gestis Pollicilli.
20

Izdrljivost i snaga ovih izama ostaje neunitiva. Ali moje snage
jenjavaju i slabe, no utjeha mi je u tome to sam ih, teei napretku,
utroio sluei stanovitoj svrsi, korisno, a ne ututanj.
Dokle su mi izme sezale i nosile me, upoznao sam zemlju,
njezin oblik, njezine visove, toplotu, podneblje sa svim mijenama,

20
Na nianu je bajka-drama Ludviga Tiecka (1773.-1853.) ivot i djela
maloga Tome, zvanog Pali. Prev.
66

pojave njezinih magnetskih sila, ivot na njoj, poglavito biljni svijet
upoznao sve to bolje i temeljitije negoli itko prije mene.
injenice sam, s najveom moguom tonosti, postavio i
razloio u jasnom slijedu i redu u vie svojih djela, a svoje sam
zakljuke i poglede ukratko iznio u nekoliko rasprava.
Odredio sam i razradio toan zemljopis afrike unutranjosti i
sjevernih polarnih krajeva, unutarnje Azije i njezinih istonih obala.
Moje djelo o biljnom svijetu, Historia stirpium plantarum
utriusque orbis, javlja se kao velik ulomak iz Florae universalis
terrae i kao dio moga Systema naturae.
Mislim da sam u tim djelima ne samo proirio broj poznatih
vrsta za jednu treinu i vie, umjereno procjenjujui, nego sam
uinio neto i za prirodni sustav i geografiju biljaka. Sada marljivo
radim na svome djelu o fauni. Postarat u se da moji rukopisi, prije
no to umrem, budu predani Berlinskom sveuilitu.
A tebe sam, dragi moj Chamisso, izabrao da sauva ovu moju
udnovatu pripovijest ne bi li moda, kad odem sa svijeta,
ponekom itelju na zemlji bila na korist i posluila kao pouka. Ti
pak, prijatelju moj, eli li ivjeti meu ljudima, naui da najprije
cijeni sjenu, a tek zatim novac. eli li ivjeti samo za sebe i zarad
svoga dobra eh, savjeta ti onda ne treba.
67

POGOVOR THOMASA MANNA
(prevela Vera iin-ain)
Ovaj je tekst Thomas Mann napisao 1911., a objavljen je u
knjizi Adel des Geistes, Stockholm 1948.

Meu naim kolskim knjigama bila je jedna koja se, premda
naizgled dosadna i strogo injenina poput kakva prirunika ili
saeta pregleda, isticala nekom svojom ljudskou i pristupanou.
Bila je to kako neobino! zabavna knjiga, bez dosadnih
umetaka, puna draesna, nadasve privlana tiva. itali smo je bez
prisile, za vlastiti uitak, radoznalo smo unaprijed posezali za onim
to je pruala jo prije nego bi to dolo na red za razgovor u razredu,
a sati nastave, dok nam je leala na klupama, bili su bezopasni i
gotovo zabavni, vjebe iz nje inile nam se lakima i ugodnima, na
pitanja koja su iz nje navirala odgovarali smo ustro i zainteresirano,
tronutim glasom, a onaj meu nama koji ne bi sudjelovao ili se pak
pokazao nespretnim, ma kako da je inae na nekom drugom polju
bio uvjerljivo uspjean, uinio bi nam se zar ne? na kraju ipak
samo sirovim.
Ta knjiga, koju je zacijelo propisanim nastavnim sredstvima
dodala neka njenija i dobrohotnija ruka od one koja njima inae
upravlja, zvala se jednostavno Njemaka itanka. Bila nam je
dana samo i jedino zato da se ogledamo u jeziku, svome materinjem
jeziku ili bolje da oslukujemo kako se on sam sa smijekom
ogleda u pjesnitvu. areno i bez reda slijedile su u toj knjizi jedna
za drugom dobre prie u ritmiki vezanom i otmjeno nevezanom
izlaganju, pa kad bi nam danas ponovno dospjela u ruke koje li
koristi? nali bismo odmah, a da je mnogo i ne listamo, nae
davne omiljene odlomke. Bila je ondje aljiva balada o ovjeku
koga je smetalo to mu pletenica onako visi otraga htio je da je
drukija. Bila je tu vragolasto-ozbiljna anegdota o Szeklerskom
saboru i kao da nam je njezino lagano i nepovredljivo zdanje od
tercina, s onim jednim zavrnim stihom to je tako sretno sve
upotpunjavao, prenosila prve pojmove o umjetnosti i savrenstvu.
Odmah u blizini nalazila se lijepa pjesma u pohvalu stare pralje i
kakav li je samo ar obuzimao naa srca svaki put na poetku
68

zavrne strofe: A ja, te svoje veeri htjedoh... Drhtavi titraji
sunanih kruia, tako nam se inilo, igrali se na jednoj stranici u
nastojanju da na svjetlo dana iznesu jedno staro nedjelo. Razvueni
stihovi priali su o Abdulahu sa osamdeset deva. Doao k njemu
dervi (to sablasniji u naim oima to nismo tono znali to je to
dervi), i Abdulah u istom danu postade i silno bogat pa onda slijepi
prosjak, sve zbog svoje pohote. Zatim je ondje bila zastraujua, a
zapravo udesna pria o Potenom brijau. Djetinjasta divovska
gospoica rukama je pomela seljaka i plug u svoj laneni rupi.
Dobre ene iz Winsperga nosile su svoje mueve na krkae do pred
vrata. I u poglavlju za poglavljem, u rimama to se tono slagahu
jedna za drugom, protezala se snovita pjesma o bratiu Anselmu i
njegovoj nezahvalnosti.
Pod svim tim djelima bilo je zabiljeeno ime njihova autora,
ime to je zvualo strano: Chamisso. Nalazili smo ga ponovno na
bogatim koricama knjige koju smo kod kue u sobi za puenje
izvlaili iz ustakljena ormara. U njoj je, dakako, bilo i stvari kakvih
uope nije mogao ponuditi ljubazni kolski udbenik ponekad
tako zapanjujuih kao to je legenda o potonulom dvorcu, dugo
vremena naa najprisnija i najmilija poema, navlastito zbog drske
ljube, koja je doista bila tako drska da je hodala u cipelama od
finoga peninog kruha a enska nam se inila jo avolskijom
jer nismo tono znali to je zapravo ljuba. To su najranije slike i
dojmovi, udesno iskrivljeni u jo djetinje nesavrenoj mati. Ta
nismo li, im bismo pokvarili eludac, sanjali upravo onaj
zastraujui san o ljudima na brdu Zopten? Onda bismo mi sami,
umjesto pobonoga Johannesa Beera iz Schweidnitza, u dvorani s
crnim zavjesama zatekli tri mrava grenika pri blijedom odsjaju
svjetiljke za okruglim stolom: vidjeli bismo odmaknutu zavjesu, iza
koje su na hrpi leali strani ostaci njihovih zlodjela, kosturi i
lubanje, a razumjeli smo upravo dovoljno latinski da bi nam se koa
najeila kad bi tri zlotvora promucala svoje pusto: Hic nulla, nulla
pax! Danas se ponovno vraamo tim strofama i ne divimo im se
nita manje no nekad. Kakva li odlinog rada! Kako se neupravni
dijalog odmjereno i ivahno upree u stih! S kakvom su
ekonominom mudrou birana i upotrijebljena jezina sredstva,
prikladna da izazovu strah i jezu! Hladan i zastraujui dah toga
sablasnog mjesta, skamenjena tuga prokletih, njihovo mucanje,
krgut zuba, drhtanje, utnja, njihova upozorenja, strah i mk
69

kako li je sve to bilo izvrsno... No kad bi dola veer, sjedili smo
mirno u naslonjau i sluali kako majka za glasovirom izvodi niz
njenih pjesama o ljubavi i ivotu ena. Pjesnik, dakle, ije je ime
tako rano doprlo do nas, njemaki pisac koji se naim djeacima
predstavljao kao prvi vrijedni primjer, bio je stranac, ovjek iz
inozemstva. Uz njegovu kolijevku odzvanjale su francuske pjesme.
Francuski zrak, voda i hrana gradili su njegovo tijelo, ritam
francuskoga jezika nosio je sve njegove misli i osjeaje, sve dok nije
gotovo odrastao. Tek tada, sa etrnaest godina, doao je k nama.
Nikada nije na naem jeziku stekao govornu okretnost. Brojio je na
francuskom. Prialo se da je uvijek, dok je stvarao, svoja nadahnua
glasno izgovarao na francuskom, dok ih ne bi stao pretapati u
stihove a ono to je nastajalo bila su ipak remek-djela njemakog
pjesnitva.
To je zauujue gotovo neuveno. Ima primjera da su umni
ljudi, privueni simpatijom prema duhu nekoga stranog naroda,
mijenjali narodnost, posve se udubljivali u probleme i ideje
odabranoga, duhom im srodnog naroda, te bi na jeziku koji nije bio
jezik njihovih otaca nauili pravilno, ak elegantno, vladati perom.
No to znai korektnost, to elegancija naspram duboke prisnosti s
krajnjom tankoutnou i tajnama jezika, s onom izuzetnom
vjetinom u pogledu zvuka i pokreta, uzajamnog povratnog
djelovanja rijei, njihova ulnog okusa, njihove dinamike, stilske,
osebujne, ironine, patetike vrijednosti, jednom rijeju naspram
one vjetine koju je nemogue analizirati na njenome i monom
instrumentu jezika, koja ini knjievnog umjetnika i koja je pjesniku
nuna! Onaj koji je od roenja pozvan da jednom obogati lijepu
knjievnost svoga naroda, od najranijih e dana nastojati oko svoga
materinjeg jezika. Rije to je tu, to pripada svima a ipak kao da u
nekom prisnijem i blagotvornijem smislu pripada njemu vie negoli
ikome drugom, to je prvo njegovo uenje, njegova prva radost,
njegov djetinji ponos, predmet njegovih tajnih i nepohvaljenih
vjebi, izvor neke neodreene i udne nadmoi. Do etrnaeste
godine, s obzirom na individualnost i neobian odnos spram rijei,
mogle su se potiho provesti kojekakve pripreme. I u toj dobi biti
presaen u jedan strani narod, u okruje stranog jezika i strane udi!
Ako je bilo otkud postojala pritajena simpatija, ako se unutranja
prilagodba na njemaki takt, na zakonitosti miljenja na
njemakome, provodila podsvjesno i nehotice koliko li je ak
70

onda jo trebalo borbe i snubljenja oko milosti naega jezika, kako
bi od francuskog djeaka nastao njemaki pjesnik!
Dugo je i oklijevao, dugo je smatrao drskou ozbiljno se
izdavati za pripadnika njemakog Parnasa. Njemu je etrdeset i
jedna godina kad pie jednom francuskom prijatelju: Navodno
sam, dok smo bili djeaci, bio pjesnik. I ti si pisao stihove na
njemakome. Ti si vjerojatno spustio ta krila? Ja nisam posvema.
Jo spjevam pokoju pjesmu kad mi ba padne na um, i od tih
povremenih rua sabirem herbarij sebi i svojim dragima za budua
vremena; ali to ostaje meu etiri zida, kako se i pristoji. Pet
godina poslije, Varnhagenovoj sestri: Da pjesnik nisam bio niti
jesam, to shvaam, ali to ne iskljuuje sklonost. I tek godinu poslije
toga (1828.), pri rastuoj pozornosti publike: Gotovo da vjerujem
da jesam njemaki pjesnik. uje se u njegovu glasu ponos, jo
nesigurna srea kojom nasluuje vijenac u kosi, strahopotovanje
pred au to mu je sveope odobravanje nudi da je prihvati.
Njemaki pjesnik: To je tada u svijetu bilo neto. Izreka o narodu
pjesnika i mislilaca bila je punovaljana. Romantizam je bio
europskom pojmu pjesnitva dao svoj peat. Pjesnitvo to je bio
romantizam. Ali romantiko to je bilo njemako. Olako
izjednaavanje pojmova: biti pjesnikom i pisati stihove na
njemakome na onom mjestu u pismu vrlo je zanimljivo. Nikad se
epitet nije tako prisno stopio sa svojom imenicom kao u izriaju o
njemakom pjesniku. Biti Nijemcem gotovo da je znailo biti
pjesnikom. Ali jo vie: biti pjesnikom znailo je gotovo ve biti i
Nijemcem. To bi nam moglo pomoi da razjasnimo neobinu pojavu
da je pjesniki talent jednog stranca tako sretno uspio pustiti
korijenje na tlu njemakoga jezinog carstva.
Chamissov je ivotopis poetski zakljuen u onoj lijepoj pjesmi
to je jednoga osjeajnog kralja ganula do suza a nosi naslov Dvorac
Boncourt. Opisuje staro feudalno dobro u Champagni, kojega je
utvreni dvorac bio mjestom pjesnikova djetinjstva, na kojemu
danas oru plugovi; sjetno, ali bez gorine odluuje se blagosloviti to
drago tlo kojemu je sad namijenjena plodnost i oraa koji ga
obrauje; a na kraju pokazuje prognanog unuka gospode von
Chamisso u Boncourtu kako se, s onom melankolinom
rezignacijom to tako dobro pristaje liku romantikog pjesnika,
pribire i sprema da kao putujui pjeva s guslama u ruci prokrstari
zemaljskim prostranstvima.
71

Djeak je roen 1781. i krten imenom Louis Charles Adelaide.
Otjerana 1790. nepovoljnim politikim prilikama, obitelj uz velika
odricanja godinama luta Nizozemskom, Holandijom, Njemakom i
na kraju se zatekne u Pruskoj. Tu, u Berlinu, uspije mladi Adelaide
ili Adelbert 1796. dobiti mjesto paa kraljice supruge Friedricha
Wilhelma II. Dvije godine poslije poinje svoju vojniku karijeru
kao zastavnik u jednome berlinskom pjeadijskom puku te 1801.
biva unaprijeen u porunika. Kada Prvi konzul roditeljima odobri
povratak kui u Francusku, Adelbert ostaje. ini se da je u to
vrijeme poeo njegov knjievniki rad. Pie francuske pa zatim
njemake stihove. Vee prijateljstvo sa slino usmjerenim
mladiima, Varnhagenom i Hitzigom, a plod toga bratimstva je
godinjak Musenalmanach koji, izlazei od 1804. do 1806, ma
kako nezrela sadraja bio, mladom Chamissu pribavlja oinsku
naklonost Fichtea. Privatni studij, ponajvie latinskoga i grkoga, a
pomalo i ivih europskih jezika, tee usput.
Tada ratne prilike prekidaju sluzbu muzama. Chamisso
sudjeluje u ratnom pohodu na rijeci Weseru, dospijeva u
zarobljenitvo u Hameln, potom naputa slubu i vraa se u Berlin,
gdje ostavi u meuvremenu bez roditelja provodi nekoliko
samotnih godina bez zaposlenja, zabrinut za svoju budunost. Poziv
u zemlju svojih predaka, u Napolonville, da ondje bude profesor na
klasinoj gimnaziji, izbavlja ga iz teko podnoljiva stanja. Hita u
Francusku, za kojom je u dane berlinskih muka njegovo srce moda
eznulo ili moda tek vjerovalo da mora eznuti. Od profesorstva
ne bude nita. Mladi homme de lettres biva uvuen u krug Madame
de Stal, te velianstvno udesne ene, kojoj se naposljetku divi i
kao sili koja se ne pokorava imperatoru. Za izgnanicom kree u
enovu i Coppet. A odande pie potomku Normana, Fouqu:
Ovdje ivim, ljubim, stremim i dalje na svoj mirni njemaki nain;
nigdje nisam djelovao nezgrapnije njemaki negoli u Parizu.Tako
se 1812. po vlastitom izboru i vraa u Berlin, gdje na
sveuilitu nastavlja prirodoznanstveni studij to ga je zapoeo u
Francuskoj. Zbivanja 1813. i 1815., u kojima ne smije i inom
sudjelovati, razdirui ga, kao to pie u svojoj biografiji, ponovno
mnogostruko. Ono to mi moji najblii prijatelji moraju doviknuti
pri prvom odlasku vojske, rekao sam sada sam sebi: vrijeme nije
imalo maa za me; ali pri ovako oduevljenom narodnom ratnom
pokretu pogubno je biti primoran gledati ga sa strane. Od stida se,
72

sam sa sobom u razdoru, povlai u osamu. Opet se, ali jo tee,
ponavlja ono teko, nemirno stanje kao nakon istupanja iz vojne
slube. Kamo sa sobom? Ne smije biti Nijemcem, a ipak francusku
domovinu osjea kao tuinu.
Tada mu u ruke dospiju novine u kojima se najavljuje
predstojea ruska otkrivaka ekspedicija na Sjeverni pol vodi
je Otto von Kotzebue. On se raspita, prijatelji se posredujui
zauzmu, intervenira se ak kod dravnog savjetnika Augusta von
Kotzebuea u Knigsbergu, i davni se Chamissov eznutljivi san
nenadano pone ispunjavati kad ga u lipnju 1815. imenuju
prirodoslovcem koji e sudjelovati u otkrivakom putovanju na
Juno more i oko svijeta. Hamburg, Kopenhagen, Plymouth,
Tenerife, Brazil, ile, Kamatka, Kalifornija, otoje Sandwich,
Manila, Rt dobre nade, London, Petrograd to su tri godine
romantikog uitka u putovanjima, obilnog zadovoljavanja enje za
egzotinim, nedvojbeno najbogatije, najkorisnije godine njegova
ivota, koje ispunjaju sva spremita njegova duha neiscrpnim
blagom slika i grae te utemeljuju gledita za njegov cjelokupni
budui rad. Neposredan literarni plod tih godina jest ljupki dnevnik
Put oko svijeta; drugi, znanstveni, jest svezak Zapaanja i ogledi s
otkrivakog putovanja pod Kotzebueom; no njihov najvaniji
rezultat bio je osobne, ljudske naravi: sastojao se u tome to se u
divljoj daljini i tuini Chamissov osjeaj za domovinu, koji se tako
dugo kolebao, zauvijek opredijelio i to se opredijelio za
Njemaku.
elja za putovanjem i domoljublje i nisu meusobno
proturjeni, nego prijateljski i srodni osjeaji, podjednako
udomaeni upravo u romantinoj dui koji se uzajamno potiu i
jaaju. Chamissovo njeno i pripadnosti eljno srce kidalo se zbog
neodlunosti, pod kojom bi zemljom jednom elio poivati:
Putovanja su mu omoguila iskusiti da je, kad je svoje misli i
osjeaje upuivao kui, Njemaka bila ona zemlja u koju ih je
slao; da su ga sve njegove sklonosti i nadanja, jezik, znanost i
prijateljstva vezali s tom domovinom te da je sudbinski sad doista
posvema i u srcu postao Nijemcem. Mi dananji, koji manje
vjerujemo u srcem, a vie u rasu i krv, i s tom vjerom moda
pretjerujemo do praznovjerja, mogli bismo ovdje biti skloni dvojbi; i
doista, pod pritiskom sveope poniznosti pred obvezujuom moi
krvi, sluaj Chamisso bio bi danas i subjektivno jedva mogu. No
73

dovoljno je da je onda bio mogu, i da se pjesnikovo unutranje
iskustvo, poput svake jake osobne istine, uzmoglo i objektivno
ozbiljiti i dokazati u njegovu njemakom opusu.
Stihovi kojima je pri iskrcavanju u Swinemndeu, u listopadu
1818., pozdravio njemaku domovinu i nju zauzvrat za mnogo
ljubavi zamolio samo za jedno, da mu dopusti da na njezinu tlu
nae kamen pod kojim e jednom skloniti svoju glavu na poinak
ti su stihovi meu najljepima, najganutijima i najganutljivijima to
ih je uope napisao; a trinaest godina poslije, kao
pedesetogodinjak, ispjevao je slino prisnim tonovima svojoj
dragoj njemakoj domovini hvalu za svu ljubaznost koju je pruila
pokornom gostu. To nije bilo malo, i kao da su se s unutranjim
mirom ujedno izvana stekli srea i blagostanje. Friedrich Wilhelm
Pruski, odavno oboavatelj njegove umjetnosti, uzima ga pod svoju
zatitu, imenuje ga pristavom pri Botanikom vrtu i predstojnikom
Kraljevskih herbarija, te ga pristojno plaa. Bezaviajnik osniva
dom, eni se, postaje vlasnikom male kue, te skroman mali
prostor okruuje novoprobuen, vedar, bogat ivot. Mir i ugled ga
krijepe, njegova pjesnika slava raste, uz ast i red njegov se talent
razvija u majstorstvo, te njegov genijalni kolega Heinrich Heine s
divljenjem izjavljuje kako se Chamisso svake godine sve bujnije
pomlauje. tuju ga mladi literati kojima je bio dobar savjetnik i
poticatelj. Od 1832. sa Schwabom i Gaudyjem izdaje Der Deutsche
Musenalmanach, a 1835. primljen je u Akademiju znanosti. Iz
njegova pjesnitva progovaraju, meutim, slutnje smrti. U pjesmi
San i buenje, napisanoj 1837., sjetno-vedro unatrag se osvre netko
tko se osjea na cilju. Bio je bolestan na pluima te je preminuo
usred ljeta 1838., na vrhuncu slave. Pedeset godina poslije, Berlin,
koji ga je smio smatrati svojim sinom, podie mu spomenik na trgu
Monbijou.
***
Bio je ovjek visoka rasta, duge, oputene ravne kose i
plemenitih, gotovo lijepih crta lica. Sposoban da se sprijatelji s
djecom i divljacima, u sjeanju je za stanovnike otoja Radak, kojih
je gost jednom bio i kojih ljepotu i bliskost s prirodom velia u
rusoovskom stilu, sauvao zaneseno divljenje, pa je ulejskog
Indijanca Kadua, koji mu je sluio na Junom moru, nazvao jednim
od najljepih likova koje je susreo u ivotu i jednim od ljudi koje je
74

najvie volio. Njegovi znanstveni radovi, primjerice Pregled
najkorisnijeg i najtetnjieg raslinja to se u sjevernoj Njemakoj
javlja divlje ili zasaeno, spominju se kao vrijedni potovanja. Ali
njegovo ime ivi kao ime pjesnika.
Chamissove sabrane pjesme, to ih je tek 1831. kao
pedesetogodinjak odluio objaviti, prava su lirika samo najmanjim
dijelom. Neposrednih osobitosti pjesme tu nema mnogo, a nisu
uvijek ni sretno zastupljene; himnikoga, ditirampskog, ekstatikog
nema uope. Neka mirna, objektivna, gotovo skovana epika
svojstvena je veini njegovih djela: uvodi i preludiji kao:
Oronuo ve sam, i vremena tijek
esto me na davne spominje zgode,
al'prie o njima protjeu ko vode.
Zbore tako pjesme i anali stari
Kako to bjee s kugom u Ferrari,
od tog samo dio ispriat u mali...
karakteristini su za njegov pjesniki pristup, i ak ono cvjetno
lirsko, kao Ljubav i ivot ena i Pjesme i slike ivota, zatvoreno je u
epsko-dramske kompozicije, u cjeline sastavljene od pjesme i
protupjesme, od monologa i replika. Upadljiva je otra, gotovo
bolesna oprenost izmeu silfidske njenosti toga dijela Chamissove
tvorbe i istinske strasti za snanim, ak strahotnim temama, s druge
strane. Razumije se da mu sud javnosti nije prigovarao za prvu, ali
zato jest dobrano za ovu potonju krajnost, pa su se oni dobrohotni za
njegovo opravdanje pozivali na prijateljstvo to ga je vezivalo s
kriminalistom Hitzigom: naime, da je on bio taj koji je, iz svoje
lektire, pjesnika gladna za graom opskrbljivao tako egzotino
krvavim motivima. Isprika je slaba koliko i prijekor koji je
pogodio i Heinricha von Kleista. Prije bi se moglo tvrditi da je
prijateljstvo s urednikom kriminalistikih asopisa ve bilo
posljedak Chamissove udnje za objektivnim iskustvima s podruja
protuprirodnoga i stravinoga. Krajnja njenost i brutalnost
komplementarne su naime potrebe romantinog ustroja koji udi za
podraajima, pa upravo i jedino ta opreka pomie Chamissovo
latinski jasno, razborito i zaokrueno djelo u duevnu sferu
romantizma.
Pjesme u kojima se oituje ta sklonost stravi jesu, naprimjer:
75

Don Juanito Marques Verdugo de los Leganes, pria koju je obradio
i Balzac, o onome mladom panjolskom velikau koji se s junakih
razloga odvaio na vlastitoj obitelji izvriti francusku smrtnu osudu;
nadalje Odmazda, zaista muna anegdota o krvniku koji grofovskog
zavodnika svoje keri na spavanju igoe neasnim biljegom; pa i
uveni sastavak u tercinama Salas y Gomez, koji je, najprije
objavljen u Wendtovu Musenalmanachu od 1829., u svijetu
ljubitelja umjetnosti stvorio pravu senzaciju i zauvijek uvrstio
piev knjievniki poloaj. Nama danas nije posve shvatljivo
tadanje oduevljenje tom strahotnom robinzonijadom. Nije li
njezina pjesnika vrijednost pomalo problematina? to je to
zapravo sklonilo pjesnika da svojim umjetnikim jezikom preobrazi
tu tunu priu mladog trgovca koji poslije brodoloma, baen na otok
napuen jedino vodenim pticama, ondje doivi stotinu godina i svoje
jade upisuje na tri ploe kriljca? Na svom je putu oko svijeta vidio
gole litice Salasa y Gomeza, te obuzet jezom sam sebi rekao kako bi
netko onamo odbaen vjerovatno mogao i predugo poivjeti od
ptijih jaja dostatan razlog za nj da vie od tri stotine stihova
ispuni tim strahotama, ali nedostatan razlog za nas da to drimo
osobito zanimljivim. emu se pak i mi bez rezerve divimo, to je
forma pjesme, jezik iskovan poput bronce, i kao to je Platen pisao
najsavrenije njemake sonete, Chamisso pouzdano zasluuje da na
naem jezinom podruju bude nazvan najvjetijim kovaem
tercina.
On uostalom nije bio formalist, a kao savjestan umjetnik jedva
da je njegovao neto umjetno. Primjerice, gazela, u kojoj su Rckert
i Platen briljirali, uope se ne javlja u njegovu djelu; ostale klasine
forme: sonet, sapfijska oda i nibelunka strofa povlae se. A
najprivlanija su, kao u svekolikoj lirici, dva-tri formalno posve
bezazlena i naizgled nedotjerana djela, lako odsanjana i s brzim
zavretkom ali uzdrhtala od osjeaja i neobino smiona u svojoj
jednostavnosti, poput svakog priznanja:
to da kaem?
Oko mi je bolno, a usta nijema,
Kae mi da zborim, nek se tako zbude.
Oko ti je bistro, a usta rumena,
76

I sve to ti eli, za me nalog bude.
Kosa mi je sijeda, a srce bolno,
Ti si tako mlada i tako si ila.
Kae mi da zborim, i mui me time,
Od pogleda tvoga sav treperim, mila.
Stara pralja zacijelo je Chamissova najpopularnija pjesma;
pjesmom Salas y Gomez stekao je odobravanje znalaca; no, ime u
Europi, to jest svjetsku slavu, postigao je jednim proznim djelom,
pripovijetkom upravo ovom malom knjigom to je ovdje
ponovno podastiremo (njemakoj) publici, iz vlastitog iskustva
sigurni u iskren i neposredan uinak to ga umije proizvesti jo i
danas.
udnovata pripovijest Petra Schlemihla latimo li se
ponajprije knjievnopovijesne strane napisana je godine 1813., u
doba kad se pisac u ljudski i politiki oajnom stanju bavio
botanikom na dobru prijateljske mu obitelji Itzenplitz. Sm je
izjavio da se prihvatio posla kako bi se rastresao i zabavio djecu
jednog prijatelja (Eduarda Hitziga). Ima jo nekoliko podataka o
malim zgodama koje su mu dale poticaja u stvaranju fabule. Bio
sam, kazuje Chamisso u jednom pismu, na jednom putovanju
izgubio eir, uprtnjau, rukavice, depni rupi i svu svoju
pokretnu imovinu. Fouqu me pitao nisam li izgubio i svoju sjenu,
pa smo si zamiljali takvu nesreu. Jednom drugom zgodom,
listajui jednu Lafontainovu knjigu, naioh tu na vrlo ljubazna
ovjeka koji je u nekom drutvu iz depa izvlaio tota, to se god
upravo trailo inilo mi se, kad bi ovjeka lijepo zamolili,
izvukao bi jo i konje i koije iz depa. Tako je Schlemihl bio
gotov, pa kako sam se na selu dosaivao i bio dokon, poeo sam
pisati.
Wilhelm Rauschbusch, izdava Groteova izdanja Chamissovih
djela u dva sveska i osobni pjesnikov znanac, dodaje da je bitan
doprinos razvoju fabule dala etnja na koju je Chamisso jednom iao
s Fouquom u Nennhausenu, Fouquovu dobru. Sunce je bacalo
duge sjene, tako da je mali Fouqu prema svojoj sjeni djelovao
gotovo jednako visok kao stasiti Chamisso. 'Gledaj, Fouqu', ree
tada Chamisso, 'to bi bilo kad bih ti sada smotao sjenu pa da ide
77

uza me bez sjene? Fouqu je pitanje smatrao zazornim i time
izazvao Chamissa da stanje bez sjene u ali dalje razrauje.
Potreba za razonodom, strievska dobrohotnost spram prijateljeve
djece, jedna putna nezgoda, nabaena opaska prilikom jednog
posjeta, ala meu prijateljima, dosada i dugoasnost to su
krajnje skromni povodi i motivi za nastanak pjesnikog djela koje
moemo nazvati besmrtnim. Razumije se, prie tako nastaju. Ali
pria to je ovdje nastala stekla je u rukama jednog pjesnika svojstva
i mo da zabavi cio jedan svijet. Prevode je Francuzi i Englezi,
Holanani i panjolci, Amerika ju je pretiskala za Engleskom, a u
Njemakoj je ponovno objavljena s crteima Dickensova ilustratora
Cruikshanka. Homann je, dok su mu je itali, navodno izvan sebe od
uitka i napetosti pratio svaki pokret itateljevih usana. To je vrlo
vjerojatno.
Je li doputeno nekoliko napomena o samoj toj prii i o
njezinim arima? Ponajprije: Schlemihl je nazvan bajkom, tovie,
pozivajui se na pjesnikovo nehajno objanjenje da ga je pisao za
djecu jednog prijatelja, ak bajkom za djecu. Knjiga to nije, ona je
premda se radnja zbiva na neodreenu tlu odve novelistike
naravi, uza sve groteskno odve ozbiljna, odve moderno strastvena
a da bi se mogla podrediti knjievnoj vrsti bajke, a s istih razloga,
prema naem miljenju i iskustvu, nije osobito primjerena djeci.
Pripovijest poinje posve realistiki i graanski, i pravi se autorov
umjetniki posao sastoji u tome to taj realistikograanski postupak
umije krajnje precizno provesti sve do kraja, pa i pri opisivanju
najnevjerojatnijih zgoda: i to tako da Schlemihlova pripovijest
ujedno djeluje udesno u smislu rijetka ili nikad uvena usuda,
kakav je Bojom voljom dosuen zabludjelu ovjeku, ali zapravo
nikad u smislu natprirodnoga i nekritiki bajkovitog. Njezina
autobiografska, ispovjedna forma ve pridonosi tome da njezina
pretenzija za istinitou i realnou djeluje stroe naglaeno no to je
to u bezlino fabulirajuoj bajci, pa kad bi joj nazivom trebalo
odrediti vrstu, valjalo bi, ini nam se, odabrati vrstu fantastine
novele.
Motiv to potjee iz lektire Lafontainea sretno se primjenjuje
odmah na poetku nadasve diskretnim uvoenjem Sivoga onoga
tihog, tankog, mravog, izduenog starijeg ovjeka, koji, na
zgraanje pripovjedaa, na vrtnoj zabavi gospodina Johna sa svom
poniznou i uslunou ne izvlai samo lisnicu i dalekozor nego i
78

turski ilim, komforni ator za zabavu i tri zauzdana jahaa konja iz
svojega tijesno priljubljenog bonog depa. To je avo, i izvrsno
je opisan osobito kad se on i Schlemihl susreu na otvorenom
travnjaku. Ni traga konjskom kopitu, demonskome, paklenskoj
dovitljivosti. Nadasve uljudan, zbunjen ovjek, koji se crveni
(izvanredno uvjerljiva crta) dok pravi uvod u odluni pregovor oko
sjene, s kojim se i Schlemihl, kolebajui se izmeu potovanja i
groze, ophodi smeteno udvorno. Ono to mu neobini ljubitelj nudi
na izbor u zamjenu za sjenu davno su poznate stvari: pravi arobni
tap, korijen alraune, bakarni sitni koji se pretvara u dukate, vjeiti
taliri, arobni ubrus Rolandova titonoe, korijen mandragore,
Srekoviev eir elja, temeljito popravljen te se pria ovdje
poziva na poznate i oito nedvojbene motive iz saga i bajki, ime
poprima novi naglasak ozakonjenosti i vjerodostojnosti. Zalueni
Schlemihl odabire arobnu kesu sa zlatnicima, potom slijedi onaj
nenaplativi trenutak kad Sivi klekne i sa divljenja vrijednom
spretnou tiho s trave odvoji Schlemihlovu sjenu od glave do pete,
podigne je, smota, presavije i ugura u dep.
Stvari sada stoje tako da svaki mukarac, ena i djeak na ulici
odmah primjeuju da Schlemihl nema sjene, pa ga stoga obasiplju
porugom, saaljenjem ili gnuanjem. Tu nisam posve bez
dvoumljenja kao to sam, primjerice, kad je posrijedi arobna
novana kesa. Kad bih na suncu susreo ovjeka koji ne baca sjene
bi li mi to upalo u oi? A kad bi mi i palo u oi, ne bih li naprosto
nekako potiho zakljuio kako se radi o nekim meni nepoznatim
optikim razlozima, koji ovom prigodom sluajno prijee nastanak
pune sjene? Svejedno! Upravo nemogunost provjere i rjeenja tog
pitanja prava su dosjetka i ideja ove knjige, pa kad se prizna
pretpostavka, sve se ostalo nastavlja s potresnom dosljednou.
Jer ono to slijedi slika je naoko odlikovane i zavidne, ali
romantino jadne, s nekom sumornom tajnom iznutra usamljene
egzistencije a jednostavnije, istinitije, doivljajnije, osobnije nije
nikad ni jedan pjesnik znao prikazati takav ivot i pribliiti ga
osjeanju.
Pritom je odluujue to nas je pisac odavno uspio tako
potpuno upresti u predodbu o vrijednosti i vanosti zdrave sjene za
asnost ovjeka, da izraze poput sumorne tajne vie ne osjeamo
kao pretjerane, nego, tovie, u ovjeku bez sjene gledamo
najporaenijega i najzazornijeg ovjeka pod suncem. Vidimo
79

bogatog Schlemihla nou kako po mjeseini, omotan irokim
ogrtaem, sa eirom natisnutim duboko na oi, naputa svoju kuu,
tjeran samomuilakom eljom da ispita javno mnijenje, da svoju
sudbinu dozna iz usta prolaznika. Vidimo ga sve vie pogruena
pred suuti ena, porugom mladih, prezirom mukaraca, navlastito
onih pretilih koji sami bacaju iroku sjenu. Vidimo ga kako
slomljena srca tetura kui poto je ljupko djevoje, sluajno svrnuvi
pogled na nj i videi ga bez sjene, velom zakrilo svoje lijepo lice i
pognute glave krenulo dalje. Neizmjerno se kaje zbog pogodbe. I
pria raste ponovno do jednog od svojih najneobinijih vrhunaca u
nezgodi sa slikarom koga Schlemihl pod svakojakim izgovorima
pita ne bi li on mogao ovjeku naslikati umjetnu punu sjenu, koji mu
pak daje hladan odgovor: Tko nema sjene, nek ne ide na sunce, to
je najpametnije i najsigurnije, te ga naputa bacivi na nj pogled
to ovjeka probija.
Ponajveom ivotnom istinitou opisuje se nadalje kako se
Schlemihl pokuava to podnoljivije priviknuti na svoje
prokletstvo. Svome sobaru, momku dobroudna izgleda, priznao je
u asu slabosti svoju sramotnu greku, i estiti momak, premda
preneraen, smogne snage, svijetu usprkos, da ostane kod svoga
dobrog gospodara i da mu pomogne koliko moe. Obasipa ga
panjom, posvud je pred njim i s njime, predvia sve unaprijed i,
budui vii i jai od Schlemihla, u asovima opasnosti brzo ga
prekriva svojom raskonom sjenom. Tako je Schlemihlu omogueno
kretati se meu ljudima i igrati odreenu ulogu. Morao sam dakako
naoko poprimati mnoge osobine i raspoloenja, kae on. Ali ona
dobro pristaju bogatome. Porazi i ponienja ne izostaju. I ne
zadugo, poinje se zatim ispredati ona dirljiva epizoda koja varira
besmrtnu temu romantikog pjesnitva ljubav obiljeenoga,
progonjenog, infamnog, prokletog prema nevinoj i neiskusnoj
djevojci iz mirne i pristojne graanske sredine. To je zlosretna idila
sa umarevom kerju, i nita pritom ne nedostaje od onoga to kao
tipino pripada razvoju teme niti neduno isprazno majino
svoenje, ni prostoduna sumnjiavost oca koji ne tei tako
visoko, niti proevo grizoduje, ni djevojine slutnje, njezini
njeni pokuaji da prodre u tajnu ljubljenoga, ni njezin uzvik ene:
Bijedan li si, vei me za svoju bijedu, kako bih ti je pomogla
snositi! No sve je nanovo oduhovljeno, nanovo oivljeno, te ovdje
vlada tako dojmljiva ozbiljnost izraza i tako istinite pojedinosti da se
80

posvema zaboravlja fantastika pretpostavki, kanda ih je posvema
zaboravio i pjesnik. Nigdje pripovijest nije tako bajkovita kao tu,
nigdje tako posvema novela, zbilja, ozbiljan ivot, te se ini kao da
nekoliko stihova lebdi nad tom prozom, tjeskobno, usrdno i
neobino odvano u svojoj jednostavnosti, poput svakog priznanja:
Kae mi da zborim, i mui me time,
Od pogleda tvoga sav treperim, mila.
Ponese nas elja za prepriavanjem, htjeli bismo uprijeti
prstom u svaki odlomak; ali tu slijedi cjelina. Nita toliko ne raduje
koliko zavretak poglavlja u kojemu onaj Zli, kao da je naviknut na
takav postupaka, utke, pognute glave i povijenih plea doputa da
mu vjerni Bendel naravna lea. Nita zabavnije od poante: Tada mi
je cijela zgoda postala i vrlo prirodno objanjivom. Ono nevidljivo
ptije gnijezdo, to onoga koji ga dri ini nevidljivim, a ne njegovu
sjenu, mora da je ovjek najprije nosio, a sada odbacio. Tako
dakle...! I nije se mogao zamisliti ljepi zavrni izriaj od onog to
ga je pjesnik smislio, koji je pomirljiv a ipak strog u isti mah i
daleko od djejeg optimizma bajke, gdje se obino sve zavrava
svadbenim veseljem i onim ako jo nisu umrli.
Schlemihl, zbog krivice u mladosti iskljuen iz ljudskog
drutva, nipoto se ne vraa u to drutvo, ne dobiva ponovno svoju
sjenu. On ostaje usamljen, nastavlja svoju pokoru, ali u zamjenu za
svoju graansku sreu koje nema biva milostivim stjecajem
okolnosti upuen u prostranu prirodu, te svoj ivot provodi sluei
znanosti. Geografska preciznost s kojom autor opisuje pohode svoga
junaka u izmama, kojima korak mjeri sedam milja, opet je jedno od
sredstava kojima realistiki podupire fantastinost svojih navoda, a
za njegovu obzirnost kao i za njegovo nenapadno umijee da ono to
je bajkovito prikae vjerodostojnim, znaajna je sjajna mala
dosjetka s papuama-paoanicama. Time to se ovdje
upotrijebljen pojam konica bez dvoumljenja i jednostavno prenosi
na papue to ih Schlemihl navlai preko izama kad eli praviti
normalne korake a ne korake od sedam milja, cijelo udo poprima
obiljeje svakodnevne zbilje kakvu bajka nije nikad imala.
Schlemihl, dakle, groteskan i sa svojim usudom pomiren putnik,
kree na velike studijske pohode po bilu Zemlje. On utvruje
geografiju neistraenih krajeva, botaniar je i zoolog velikog
81

formata, te e se brinuti da prije njegove smrti njegovi rukopisi budu
pohranjeni na berlinskom sveuilitu. Trudio sam se, kae on od
tada, da sve to se pokae pred mojim unutranjim pogledom jasno i
savreno vjerno prikaem u njegovoj praslici, mirnim, strogim i
neprekidnim marom, i moje je zadovoljstvo samim sobom ovisilo o
podudaranju prikazanog i praslike. Ovdje fantastina improvizacija
pjesnike mate postaje priznanjem. A zar to doista postaje tek
ovdje?
Chamisso je suvremenicima i potomstvu omoguio da lako
ustvrde kako je u liku Schlemihla miljen on sm, svialo mu se
vie puta vanjtinom aludirati na istovjetnost pjesnika i junaka iz
bajke. Zato se Schlemihlov vjerni sluga zvao Bendel? Ime se
ponavlja u jednoj aljivoj pjesmi u kojoj pripovijeda Chamisso kako
je jednom kao mladi porunik prosanjario slubeni sat nad
Homerom:
izmice, Bendel, hitro! vidim sa stravom
da pukovnik ve se pojavio glavom.
Njemu je dakle samome sluio momak toga imena. A zato u
pismu Hitzigu, u kojemu matovito opisuje kako je svjetski putnik
bez sjene njemu osobno donio rukopis svojih memoara, sve do
crnog kaputa ureena gajtanima, tono ocrtava svoj vlastiti lik?
Gotovo nas na to jo vie upuuje njegovo poricanje. Sjenu
uvjerava on u uvodnoj pjesmi Mome starom prijatelju Petru
Schlemihlu
Od roenja svoga svoju sjenu nosim,
Izgubio je nisam, od nikog je ne prosim.
kako bi se potom potuio:
Premda ko dijete nevin, rug i podsmijeh
Umjesto na te, na me padne. Vikahu
za mnom: Schlemihle, ludo, gdje sjenu dadne?
Zar tako smo slini...
ini se da ovo doslovce odgovara istini, jer Hitzig izvjeuje
82

Fouqua da je neki berlinski mladi, s kojim se Chamisso naalio na
ulici, napostljetku za njim vikao: ekaj samo, Petre Schlemihle! i
ne moe se pretpostaviti da je ta popularnost vlastite krabulje
pjesnika ozlovoljila. Pjesnici koji daju sami sebe ele zapravo da
budu prepoznati: jer nije im samo do slave svoga djela, nego jo vie
do slave vlastitog ivota i patnje.
Koji su to pak doivljaji i pretrpljene patnje zajedniki pjesniku
i njegovu junaku? U emu je njegova unutranja sukladnost s jadnim
Petrom Schlemihlom? Koliko je ovo djelce priznanje, i to znai
nemati sjene? Oko toga su se od izlaska ove knjige razbijale glave,
tom su pitanju posveivane rasprave i davan je otvoren i jasan
odgovor time to bi se reklo da je ovjek bez sjene ovjek bez
zaviaja. No to u najmanju ruku znai odve oskudno parafrazirati
dublje znaenje jednog motiva koji ponajprije nije bio nita drugo
doli aljiva dosjetka. Schlemihl nije alegorija, a Chamisso nije bio
ovjek komu bi pri stvaranju ikad bilo primarno neto duhovno,
neka ideja. Jedino stvaran ivot, glasila je njegova izreka, moe
objasniti i obuhvatiti ivotnu zbilju. Ali ba zato to je tome tako
ne bi on bez ivotnog iskustva mogao preoblikovati smijeni i udni
motiv bajke u neto tako ivo i novelistiki istinito, i puka potreba
za razonodom ili strievska dobrota ne bi ga sklonili da napie priu
da nije bio svjestan svoga osobitog poloaja i da vlastito i osobno
nije umio oduhoviti u pjesniko djelo.
Ponovno, a to bijae to vlastito i osobno? Chamisso je za
francusko izdanje Schlemihla napisao divan predgovor, na kraju
kojega kae da je njegova pripovijest dospjela u ruke ljudi sklonih
razmiljanju, Qui, accoutums ne lire que pour leur instruction,
se sont inquits de savoir ce que c'tait que l'ombre. Stoga potom,
namrtena lica, iz nekoga uenog leksikona citira definiciju sjene:
De l'ombre Un corps opaque ne peut jamais tre clair qu'en
partie par un corps lumineux, et l'espace priv de lumire qui est
situ du ct de la partie non claire, est ce qu'on appele ombre.
Ainsi l'ombre proprement dite, reprsente un solide dont la forme
dpend la fois de celle du corps lumineux, de celle du corps
opaque, et de la position de celui ci l'egard du corps lumineux.
L' ombre considr sur un plan situ derriere le corps opaque qui la
produit n'est autre chose que la section de ce plan dans le solide qui
reprsente l'ombre. (Hauy, Trait lmentaire de physique. T.II g
1002 et 1006.)
83

C'est done de ce solide, domee k tomu Chamisso, dont il
est question dans la merveilleuse histoire de Pierre Schlmihl. La
science de la finance nous instruit assez de l'importance de l'argent,
celle de l'ombre est moins gnralment reconnue. Mon imprudent
ami a convoit l'argent dont il connaissait le prix et n'a pas song au
solide. La leon qu'il a chrement pay, il veut qu'elle nous profite et
son exprience nous crie: songez au solide.
21

Songez au solide! To je dakle ironina pouka te knjige iji je
autor i odve tono znao to znai nemati solidnosti, ljudskog
uporita, postojanosti gradanskog teita. Bio sam tako kae
on u kratkom autobiografskom opisu to nam je od njega ostao
u godinama kad djeak sazrijeva u mukarca, sm, posvema bez
odgoja; nikad nisam ozbiljno polazio ni jednu kolu. Pisao sam
stihove... Zbunjen samim sobom, bez poloaja i posla, pognut i
slomljen provodio sam u Berlinu mrana vremena. Poznavao je
muke mladenaki problematine egzistencije koja se bez sreene
karijere i bez sreene budunosti ne uspijeva iskazati, te s ranjenim
osjeajem svoga ja posvuda sluti porugu i prezir, posebice od onih
gojaznih, solidnih koji sami bacaju iroku sjenu. Imao je moda
jo neobiniji uvid u treperavu nestvarnost i nesolidnost svoga
postojanja. Francuz roenjem, bio se udomaio u Njemakoj i
mogao je sebi kazati kako bi se, da je sluaj htio, mogao isto tako
dobro udomaiti bilo gdje drugdje. Negdje u svojim spisima izriito
izjavljuje kako je u sebi otkrio dar da se svugdje odmah osjea kao
kod kue; a slino je moda s njegovom iznimnom nadarenou za
sve mogue jezike, od njemakoga do havajskog, koju je uistinu
posjedovao. to je i tko je on uope bio? Jedno Nita i jedno Sve?
Jedna neponovljiva, posvuda domaa i posvuda nemogua

21
O Sjeni
Tamno tijelo moe biti samo djelomino obasjano svjetleim tijelom, a neosvijetljeni
dio nazivamo sjenom. Sjena je, dakle, neto postojano kojega oblik zavisi i o obliku
svjetleeg i o obliku tamnog tijela te o poloaju tamnog u odnosu na svjetlee tijelo.
Sjena, promatrana s motrita smjetenog iza tamnog tijela koje je stvara, nije nita
drugo nego dio povrine koju pred-stavlja sjena u vlastitoj postojanostt. O toj
postojanosti govori se u divno prii o Pierru Schlemihlu. Znanost o financijama
dovoljno nas pouava o vanosti novca, vanost sjene openito je manje priznata.
Moj nerazumni prijatelj polakomio se za novcem iju je vrijednost poznavao, a nije
mislio o postojanosti. Koristimo lekciju koju je on skupo platio, njegovo nam
iskustvo kae: mislite na postojano.

84

Neosoba? Moda je bilo dana kad se on ne bi zaudio da od silne
neodreenosti i nestvarnosti i nije imao vlastite sjene.
Sjena je u Petru Schlemihlu postala simbolom svekolike
graanske solidnosti i drutvene ukorijenjenosti. Spominje se
zajedno s novcem kao ono to valja cijeniti eli li se ivjeti meu
ljudima, a ega se ovjek moe liiti jedino ako je voljan ivjeti
iskljuivo za se i za svoje bolje ja. Graanima danas bi se reklo,
filistrima kako je govorio romantiar, upuen je ironini poziv:
Songez au solide! No ironija gotovo uvijek znai od nevolje
stvoriti nadmonost, te cijela knjiica, koja nije nita drugo nego
duboko proivljen opis patnja jednoga obiljeenog i iskljuenog
ovjeka, dokazuje da je mladi Chamisso znao bolno cijeniti
vrijednost zdrave sjene.
No sad mu je ona udijeljena! U zgodnoj pjesmi, kojom prijatelj
Hitzig treemu iz njihova saveza, Fouquu, priopuje Chamissove
zaruke, iznosi se kako Schlemihl sad vie nije bez sjene, nego je ima
trostruku: prvu, sjenu pruskog orla koji milostivo nad njim iri krila;
drugu, sjenu stabala Botanikog vrta kojemu je on na elu dobro
dotiran knez cvijea; i naposljetku, treu, najljepu, koja se zaklela
da se od njega vie nee odvajati Antonie time neka ti je
dovoljno reeno. A Chamisso je pak Fouquu, uza sliku svoje
mlade, poslao stihove:
Schlemihl, kako ga zvahu,
Stvorit e ti u mahu
Od sjene svoje bogate
Za kaznu jednu za te.
To je dobra stara pria. Werther se ustrijelio, ali je Goethe
ostao iv. Schlemihl, prirodoslovac koji ivi samo za vlastito ja,
izmari bez sjene groteskno i ponosito preko brda i dolina.
Chamisso pak, poto je od svoje patnje napravio knjigu, hita da
izraste iz problematina poloaja marionete, za stalno se nastanjuje
na jednom mjestu, postaje otac obitelji, akademik, cijenjen kao
umjetnik. Jedino vjeiti boemi to smatraju dosadnim. Ne moe
zauvijek ostati zanimljivim. Od svoje zanimljivosti ili propadne ili
postane umjetnikom. No Peter Schlemihl u njemakoj je
knjievnosti jedno od najljupkijih djela za mlade.

85

Copyright
Dubravko Deletis

e-izdanje pripremili:
Mirna Goacher i Dubravko Deletis

website: www.josiptabakknjige.org

05/10/2014

86