UPRAVLJANJE I ZATITA PEDOBIOSFERE

Zemljite ili tlo u uem smislu predstavlja kompleks abiotikih (neivih) i

biotikih (ivih) sistema na odreenom prostoru i u odreenom vremenu
na planeti Zemlji. To je dio geobiosfere, poznat pod imenom pedosfera.
Zemljite je baza razvoja ivog svijeta. To je sloena prirodna tvorevina
koja se formira raspadanjem geoloke podloge (stijena), zahvaljujui
sadejstvu abiotikih (prvenstveno klimatskih) i biotikih faktora (uticaja
ivih organizama), to znai da u njegov sastav ulaze i ostaci uginulih
organizama (tab.3.5.). Osnovne komponente koje ulaze u njegov sastav su
mineralne materije, ostaci biljnih i ivotinjskih organizama (humus), voda
sa svojim sastavom i jonima, zrak te masa mikroorganizama i produkata
krupnijih ivotinja. Degradacioni procesi u biosferi na zemljitu mogu imati
nesagle- dive posljedice po ivot uope.
Treba istai neraskidivu povezanost biljnog pokrivaa za zemljite i znaaj
biljaka na planeti Zemlji radi potpunijeg shvatanja znaaja tla. Danas su u
svijetu poznati vrlo razliiti oblici degradacije tla izazvani mnogim
antropogenim utjecajima. Kao najoigledniji su fiziki oblici unitavanja
(prekopavanjem, tumbanjem horizonta, zatrpavanje jalovinom, ljunkom,
betonom, asfaltom i raznim drugim materijalima) koji prekidaju normalnu
razmjenu materije i protok energije izmeu zemljita i biocenoza. U
narodu se esto kae da se zemljitu spreava da die.
Drugi oblik naruavanja sastava zemljita je hemijski. Ovdje se moe
govoriti o zagaivanju tla raznim hemijskim jedinjenjima. Prisustvo
hemikalija u zemljitu naruava njegovu prirodnu hemijsku strukturu i
remeti produktivnost. Tu su posebno opasne jake baze i kiseline, teki
metali, visoke koncentracije nitrata, sulfata, fosfata itd., kao i razliite
vrste poljoprivrednih preparata; pesticida (herbicida, insekticida, fungicida
itd.) Vrlo specifian, ali izuzetno opasan vid zagaenja je tzv. ozraivanje
tla, pod utjecajem raznih atoma i sub- atomskih estica radioaktivnih
elemenata. Posebno su katastrofalne posljedice namjernih ili nenamjernih
katastrofa od nuklearnih eksplozija, npr., upotreba atomskog oruja na
Hiroimi i Nagasakiju, kao i incident sa ogromnim posljedicama od havarije
emobilske nuklearne elektrane. Radioaktivne materije su opasne, pored
ostalog, i zbog dugog zadravanja i nagomilavanja u zemljitu, a iz njega u
biljnim i ivotinjskim organizmima i, na kraju, u ovjekovom organizmu.
Najizraeniji oblik razaranja i unitavanja zemljita su procesi urbanizacije
i industrijalizacije. Danas nestaju, moemo rei, trajno ogromni kompleksi
obradivog zemljita pod gradovima, putevima, aerodromima, fabrikama
itd. Pogledom na samo ove najvanije oblike degradacije zemljita moe
se zakljuiti da je ovjek skoro izgubio osjeaj znaaja tla. Sa aspekta
poljoprivrede i proizvodnje hrane to je vrlo negativno. Zemljite je
poljoprivrednim proizvoaima ivot. Sa smanjenjem kompleksa zemljita
smanjuje se vrlo direktno mogunost opstanka ovjeka.
Samo u Bosni i Hercegovini je izgradnj c m komunikacija izgubljeno 50 000
hektara najplodnije zemlje. Najvie zemlje je izgubljene n sarajevskoj,
zenikoj, mostarskoj, tuzlanske , banjalukoj i goradanskoj regiji. Vrlo
izraen: gubitak zemljita je i od strane vodenih akumulacija. Naprimjer,

samo Buko jezero'1 hod Livna i Duvna je prekrilo preko 7 000 hektara
vrlo kvalitetnog obradivog zemljita. Pored toga, u Bosni i Hercegovini je
izgradnjom brana i formiranjem vjetakih jezera izgubljeno preko 19 000
ha zemljita.
Savremeni ovjek bi konano morao shvatiti znaaj zemljita za njegov
opstanak i uvesir mjere njegovog mnogo racionalnijeg : tedljivijeg
koritenja. Konano, ivot poiva na zemljitu.

UPRAVLJANJE I ZATITA HIDRO-BIOSFERE: KOPNENE VODE

Kopnene vcxle (rijeke, potoci, jezera, hidro- akumulacije) predstavljaju znaajan
prirodni resurs iz koga ovjek crpi mnogostruku korist. Prije svega, ovjek ih
koristi za zadovoljenje svojih fiziolokih potreba. Nezaobilazan su preduvjet u
poljoprivrednoj proizvodnji, proizvodnji energije (hidroelektrane), za razliite
industrijske potrebe (tabele 3.12., 3.13. i 3.14.) i, konano, kopnene vode su
mjesta koja akumulacije) predstavljaju znaajan prirodni resurs iz koga ovjek
crpi mnogostruku korist. Prije svega, ovjek ih koristi za zadovoljenje svojih
fiziolokih potreba. Nezaobilazan su preduvjet u poljoprivrednoj proizvodnji,
proizvodnji energije (hidroelektrane), za razliite industrijske potrebe (tabele
3.12., 3.13. i 3.14.) i, konano, kopnene vode su mjesta koja predstavljaju
kupalita, prostore za rekreaciju, sport i odmor. Da bi bile dugorono upotrebljive
u spomenute svrhe trebale bi biti iste. Naalost, one su sve vie zagaene, tako
da predstavljaju prave prijemnike (recipijente) otpadnih materija razliitog
porijekla i sastava. Ovi ekosistemi su sve vie optereeni razliitim otpadom,
tenim, hemijskim itd. Zagaujue materije dospijevaju u kopnene vodene
ekosisteme ili direktno iz kanalizacionih sistema gradova i industrije
(neposredno) ili (posredno) padavinama iz atmosfere (preko kiselih
kia), kao i iz zemljita spiranjem mineralnih ubriva, pesticida itd. U najvanije faktore optereenja ubrajaju se poveanje temperature (pregrijana
voda), razliite otrovne (toksine) materije i vee koliine organskih
materija.
Mnogi industrijski objekti koriste vodu za hlaenje svojih postrojenja te,
nakon upotrebe, ugrijanu vraaju u vodotok. Takva voda djeluje vrlo
negativno na ive organizme, kako direktno tako i posredno, preko
smanjenja
koliine
kiseonika
(poveanje
temperature
smanjuje
rastvorljivost kiseonika u vodi).
Hemijske otpadne materije u pravilu su manje ili vie toksine. Toksinost
je ovisna o koliini i intenzitetu djelovanja tih materija kao i od stanja
vodotoka i koliine vode.
Obino djeluju letalno (izazivaju smrtnost) ih subletalno (oteuju pojedine
organe) i na taj nain smanjuju mo preivljavanja organizma. Te materije
su najee teki metali, kiseline, baze, razne soli itd.
Jedan od najznaajnijih faktora zagaenja kopnenih voda su oiganske
materije, iako veliki broj njih je hemijski inertan u ovim ekosis temima.
Njihov utjecaj je drugaiji u rjenin: od jezerskih ekosistema, zbog uvjeta
koji vladaju u ovim ekosistemima. Tekuice u prirodi imaju izuzetno male

koliine organskih materija, pa je svako poveanje siguran znak

zagaenja. Njihovo poveanje u tekuici znaajno mijenja kvalitet vode.
Tekuice se odlikuju sposobnou "samopreiavanja" (auto- purifikacije).
Meutim, ako je dotok zagaen a vei, dolazi do nagomilavanja i mijenja
se kvalitet vode. Za praenje kvaliteta vode danas se u svijetu koristi vie
razliitih indeksa (metoda). Jedan od poznatijih, koji je dugo u primjeni, je
saprobni sistem, a uspostavljen je ra osnovu fizikih, hemijskih i
biolokih karakteristika vode. Ovom metodom ocjene kvalite - ta vode
prati se koliina rastvorenog kiseonin u vodi (izraava se u mg/1), koliina
organske mate-rije (izraava se BPK5 = bioloka potronja kiseonika),
koliina NH4, broj saprofitskih organizama, te karakteristine vrste producenata (biljni organizmi) i kozumenata (ivotinjski organizmi). ivi
organizmi se o; avaju kao bioloki indikatori (pokazatelj i Prema ovom
sistemu 4 stepena (u preciznijim skalama ima 7 stepeni) saprobnosti
oznaavaju se i 4 klase kvaliteta vode, i to: oligosaprobni,
betamezosaprobni, alfamezosaprobni i polisaprobni.
Oligosaprobni stepen (I klasa kvaliteta ode) obuhvata iste vode sa
izuzetno niskim tepenom zagaenosti, u kojima kisika ima mad 8 mg/1. U
ovim vodama ima vrlo malo rganske materije, malo saprofitskih organizama, od producenata (proizvoaa) tu su alge i mahovine, a od
konzumenata tu su ivotinje sa Lskom ekolokom valencom (stenovalenti).
Betamezosoprobni stepen (II klasa kvarteta) imaju vode u kojima se
osjeaju tra- ;ovi zagaenja u umjerenoj formi, koliina astvorenog
kiseonika je oko 6-8 mg/1, u jima ima algi, ukljuujui i dijatomeje, a od
;onzumenata tu su larve vodenih insekata, uevi, raii, ribe itd.
Alfamezosoprobni stepen (IH klasa valiteta) obuhvata zagaene vode.
Odlikuju e malom koliinom kiseonika (2-6 mg/1), ve- e prisustvo saprofita,
od producenata alge, kljuujui i dijatomeje, a od konzumenata ra- ii
(Asellus), pijavice (Eipobdella), Oligo- haeta - vodeni crvi (
Limnodrillus).
Polisaprobni stepen (IV klasa kvaliteta ode) podrazumijeva veliki stepen
zagaenja, koliina kiseonika u njima je ispod 2 mg/1. bda je muljevita i
zamuena. Dominiraju bakterije, biai i trepljai. Od krupnijih ivotinja tu
su larve Hironomidae i crvi {Tubifex). Liba nema, iako se dogaa da
neke aranske rste mogu odreen period biti u ovim ekosis- imima.
Specifian oblik degradacije prirodnih kosistema rijeka je podizanje brana i
formi ranje hidroakumulacija. Ovaj oblik antropogenog utjecaja tekui
ekosistem pretvara u stajai, a time se mijenjaju ekoloki uvjeti za ivi
svijet u tom podruju. Hidroakumulacije se formiraju zbog gradnje
hidrocentrala, navodnjavanja, zatite od poplava itd.
Jezerski ekosistemi sadre vee koliine organskih materija nego
tekuice. Porijeklo organskih materija je ili od ostataka zeljastih biljaka ili
od lia iz okoline, bilo da su produkt raspadanja biljaka i ivotinja koje
ive i uginu u vodi jezera. Povean broj reducenata (razla- gaa) odrava
ravnoteu, meutim, ako se pojaava dotok organskih materija, posebno
azota i fosfora, onda dolazi do naglog razvoja zajednice cijanobakterija i
algi. Poveava se potronja kiseonika, organska materija se taloi u jezeru
i mijenja se kvalitet.

Kae se da su takva jezera ekosistemi sa poveanom eutrofikacijom, a

jezera su eutrofna (poveana produkcija). U pravilu, u ovim jezerima ivi
manji broj vrsta organizama, jer im ne odgovaraju ekoloki uvjeti. Za
razliku od ovih postoje i oligotrofna jezera sa istijom i hladnijom vodom,
bogatijom ki- seonikom i niim nivoom organske materije. U budunosti e
trebati mnogo vie voditi rauna o zatiti i ouvanju kopnenih voda, a pribjegavati tehnologijama koje e produkovati manje koliine zagaenja.
Ukoliko se nastavi dananji trend zagaivanja kopnenih voda ovjek e biti
ozbiljno suoen sa nedostatkom ovog nezamjenjivog resursa.
BIOLOKO-EKOLOKI EFEKTI
VODENIM EKOSISTEMIMA

DEGRADACIJE

ZAGAIVANJA

Nakon detaljnog uvida u procese degradacije i zagaenja u vodenim

ekosistemima treba upoznati i efekte tih pojava na iva bia. Za
razumijevanje tih efekata neophodno je uoiti razliku izmeu zagaenih i
nezagaenih voda. Ovo je mogue uz praenje osnovnih ekolokih faktora
u tim ekosistemima.
Temperatura vode u naim uvjetima (prirodna) kree se od 5- 20C
(iskljuujui termalne izvore). Svako poveanje temperature vode iznad
normalnih vrijednosti ima negativne efekte po organizme, i to:
a)stenotermne vrste (sa uskom ekolokom valencom) su najugroenije i na
njih temperatura moe imati letalan uinak. Kod drugih moe dovesti do
poremeaja u razmnoavanju, razvoju, rastu, to dugorono moe dovesti
do njihovog izumiranja u cijelom ili u dijelu ekosistema;
b)smanjena koliina kiseonika, pri emu stenoksene vrste (uska ekoloka
valenca u odnosu na kiseonik) ugibaju, ili se smanjuje sposobnost
preivljavanja;
c)poveanje temperature takoer utie na brzinu razgradnje organske
materije u ekosistemu, razvoju nekih komponenti planktona i nekada do
stvaranja povoljnijih uvjeta za ivot. Mijenja se, dakle, brzina procesa.
Tabela 3.17. Utjecaj temperature na koliinu rastvorenog kiseonika u
slatkoj i morskoj vodi (prema Stankovi 1962.)
Temper Slatka Morska
uC
O2
O2 cm3
0
10,3
8
15
7,2
5,8
30
5,6
4,5
Koliina kiseonika u vodi ovisi o vie faktora, prije svega, o nivou
zagaenosti, temperaturi vode, brzini fotosinteze, razvijenosti biljne
komponente, procesa razgradnje organske materije itd. Ujednaena
koliina kiseonika koji voda prima i troi oznaava se kao taka
zasienosti. Obino svi oblici zaga-e- nja dovode do smanjenja koliine
kiseonika u vodi, pa se zato ovaj pokazatelj obavezno prati kao ocjena
kvaliteta vode.
Boja istih voda je obino plavozelena zbog refleksije sunevih zraka.
Zagaujue materije (teki metali, nafta, deterdenti itd.) mogu znaajno
mijenjati boju vode ka smeoj, utosmeoj, crvenoj.

Miris iste vode je neutralan (bez mirisa). Zagaene vode obino imaju
miris, npr. amonijaka, sumpordioksida itd.
pH vrijednost nezagaenih voda je obino neutralna pH oko 7,0. Obino
ovaj parametar varira (od 6,5-8,5), a to je pokazatelj "tvrdoe vode.
Najpovoljnije za ivot organizama su vode sa pH vrijednou od 6,5- 7,5.
"Kisele vode sa pH ispod 5,0 i bazne sa pH iznad 9,0 su letalne po
veinu organizama.
Organske materije u vodi su obino he- mijski inertne. Ima meutim
sluajeva njihove poveane koliine. Za odreivanje kvantiteta organskih
materija u vodi koristi se BPKS5. Njime se zapravo7 procjenjuje bioloka
potronja kiseonika za 5 dana. Ovo je indirektna (posredna) metoda, a
zapravo, pokazuje koliko bakterije potroe kiseonika za 5 dana da bi
razgradile organsku materiju pri temperaturi od 20C.
Azot u vidu amonijaka nije prisutan u istim vodama.
Ako se nae u vodi, tretira se kao svjee zagaenje od ljudskih i
ivotinjskih izlue- vina. Nakon izvjesnog vremena amonijak prelazi u soli
(oksidacijom),
a
kasnije
u
nitrite
uz
pomo
azotobakterija
(.Nitrosomonas), nitrate (Niimbakter). Nitriti u pravilu djeluju
negativno, a nitrate koriste proizvoai (biljke) u ekosistemu za ishranu
Aktivni hlor npr. ubija sve bakterije i vei broj algi pri koncentraciji od 0,2
mg/1, dok kladofora izdrava i 150 mgA.
Oigledni utjecaji zagaujuih materija na biljke i ivotinje u vodenim
ekosistemima su doveli do potrebe stalnog mjerenja njihove koliine u cilju
uspostave moni- toringa (kontinuiranog praenja i kontrole) vodene
ivotne sredine. Kad se koriste biljke i ivotinje kao indikatori (pokazatelji
stanja zagaenosti) radi se o biomonitoringu. Pravovremena primjena
dostignua ekologije, genetike i genetikog inenjerstva mogla bi rijeiti
mnoge probleme u ovoj oblasti.
EKOLOKA PROCJENA STANJA I KAPACITETA EKOSISTEMA:
EKOLOKA PROCJENA UTJECAJA RAZLIITIH DJELATNOSTI
NA EKOSISTEME
Svaka procjena stanja ekosistema mora >oi od poznavanja osnovnih
ekolokih akonitosti koje vladaju u tom ekosistemu, ieophodno je, dakle,
imati detaljan uvid u ompleks abiotikih i biotikih faktora. Da i se utvrdio
prirodni status nekog ekosistemima moraju se provesti nauna istraivanja
multidisciplinamog karaktera. U cilju sticanja potrebnog uvida u nivo
zagaenosti ikog ekosistema ili procjene utjecaja na taj ekosistem,
neophodno je uspostaviti sistem kontrole (monitoringa). Ovaj model nam
pokazuje da li je u tom ekosistemu trend omjera pozitivan ili negativan. U
tom smislu najpouzdaniji indikatori su nam ivi organizmi. Na bazi
praenja njihovih populacija (brojnosti, dobne i spolne strukture,
zdravstvenog stanja) moemo sa sigurnou zakljuiti da li je ekosistem
potpuno optereen ili nije vanjskim i unutarnjim utjecajima.
Nakon uvida u stanje abiotikih faktora, s jedne strane te stanja populacija
biljaka i ivotinja, s druge strane, sa dovoljno sigurnosti moemo
procijeniti da li jedan ekosistem pripada kategoriji ugroenih ili pak jo

uvijek ima elemente prirodnog ekosistema, odnosno moemo suditi o

nivou njegove odrivosti u vremenu i prostoru.
Ovakve procjene su od velike vanosti, posebno kod izrade ekolokih
studija, neophodnih za podizanje npr. nekog industrijskog objekta, brane,
ili pak kod poduzimanja mjera revitalizacije nekog ekosistema.
Krajnji cilj ekolokih procjena stanja ekosistema trebalo bi biti njihovo
ouvanje i zatita, kao i racionalno iskoritavanje.
SAVREMENO UPRAVLJANJE BIOLOKOM RAZNOLIKOU
Bioloka raznolikost je svakodnevno izloena negativnim antropogenim
utjecajima. Svjestan te injenice, ovjek poinje osjeati da polahko
nestaju elementi prirode bez kojih ni on sam ne moe opstati. Stoga se
sve ee uje termin - zatita prirode. Pod pojmom zatite prirode
podrazumijeva se itav niz mjera i postupaka u cilju zatite ugroenih
prirodnih objekata i organizama. Propisane su i odreene norme koje
obavezuju pojedinca i drutvo na prihvatljiv odnos prema svim, a posebno
zatienim prirodnim dobrima. Ovim se neposredno regulie popis
ugroenih vrsta i ekosistema, zabrana branja, sjee, lova, izgradnje
objekata itd.
Poseban vid zatite prirode jeste proglaavanje odreenih podruja
nacionalnim parkom, regionalnim parkom, parkom prirode ili rezervatom.
Nacionalni parkovi su podruja osobite prirodne, kulturne, znanstvene,
odgojne, obrazovne, estetske, turistike i rekreativne vrijednosti.
Obuhvataju jedan ili vie sauvanih ili neznatno izmijenjenih izvornih
ekosistema. U nacionalnim parkovima nisu dozvoljene aktivnosti kojima se
remete bioloke, hidrografske, geomorfoloke, geoloke i pejzane
vrijednosti i naruava prirodna ravnotea. Radi proirivanja podruja
zatite izvorne prirode u kojima se ne osjeaju snani antropogeni utjecaji
proglaavaju se regionalni parkovi sa slinim statusom kao nacionalni
parkovi.
Rezervati prirode su podruja u kojima se zbog viestrukih opih
interesa ne doputaju sve ili neke antropogene intervencije, a u cilju
potpune ili djelimine konzervacije rijetkih, ugroenih ili izrazitih
osobenosti iskonske ive ili neive prirode.
Spomenicima prirode nazivaju se rijetki primjerci biljaka ih ivotinja,
zatim interesantne peine, vodopadi, lednika jezera, izvori itd.
Na slian nain mogu biti ureeni vei kompleksi pa ak i itave planine,
koje mogu biti ureene i proglaene kao parkovi prirode.
Kao najznaajnija zatiena podruja u Bosni i Hercegovini treba istai
nacionalne parkove "Sutjeska" i "Kozara", kao i parkove prirode:
"Trebevi", "Jahorina", "Hutovo blato" i "Blidinje".
Nacionalni park "Sutjeska" je osnovan 1962. godine. Nalazi se u
jugoistonom dijelu Bosne i Hercegovine uz granicu sa Cmom Gorom.. Ue
podruje ovog nacionalnog, parka je povrine oko 17.250 ha, a prostire s
na nadmorskoj visini od 532 do 2.386 m. Ovaj prirodni kompleks obuhvata
visoke planine Magli, Volujak i Zelengoru, a ime je dobio po istoj
planinskoj rijeci Sutjesci koja protie kroz taj predio. Posebnu vrijednost

Nacionalnom parku Sutjeska" daje rezervat- -prauma Peruica povrine

oko 1.400 ha, koja predstavlja prirodnu vrijednost Evrope.
Nacionalni park "Kozara" se nalazi na sjeverozapadu Bosne i
Hercegovine sa sjeditem u Prijedoru. Nacionalni park Kozara je
formiran 1967. godine. Povrina parka je 3.375 ha. Najvii vrh je Mrakovica sa 806 m nadmorske visine.
Parkovi prirode "Trebevi" i "Jahorina" nalaze se u bliem okruenju
Sarajeva i u toku rata 1992-1995. godine su pretrpjeli znaajna oteenja,
posebno u umskom bogatstvu.
Park prirode "Hutovo blato" ili krae "Hutovo" proglaenje 1995.
godine. Ovaj kompleks predstavlja ostatak nekadanjih movara sliva
rijeke Neretve nedaleko od apljine i obuhvata poznati ornitoloki rezervat.
Park prirode "Blidinje" formiran 1995. godine u kompleksu Vran-planine
i vrsnice. a to je djelimino ostvarivanje plana da se na tom podruju
Hercegovine formira nacionalni park "Prenj - vrsnica -abulja".
Sline planske aktivnosti provode se za podruje Treskaviee, Bjelanice
i Igmana kako bi se zatitilo ovo podruje.
Pored opisanih nacionalnih parkova i parkova prirode u Bosni i Hercegovini
postoji itav niz prirodnih vrijednosti kojima bi u budunosti trebalo
posvetiti znaajnu panju sa aspekta zatite.
Kao specijalni rezervati poznati su geoloki, botaniki i ornitoloki.
a)Geoloki:
Peina Vjetrenica u Zavali, Popovo polje; Bijambarska peina kod
Krivaje- via, Ilija; peina Hrustovaa u Vrhpolju kod Sanskog Mosta;
peina Banja Stijena kod Rogatice; zemljane piramide kod Miljevine Foa; peina Lednica u Resa- novcima kod Bosanskog Grahova.
b)Botaniki:
Tresetno podruje na Zvijezdi planini kod Varea sa rijetkim biljkama;
dolo- mitino podruje "Vrtaljica" kod Konjica; mediteraneum Neum Klek; lokaliteti sa panievom omorikom (Picea omorika Pani) Gornja
Brtanica, Viegrad; tule Karaula, Viegrad; Veliki Stolac, Viegrad
itd;
c)Ornitoloki:
Hutovo blato kod apljine i Bardaa kod Sipca.
Meu spomenicima prirode u Bosni i Hercegovini treba posebno istai
rijeku Unu sa poznatim slapovima kod Martin Broda, kanjon Rakitnice,
Vrelo Bosne kod Sarajeva, Vrelo Bune - Blagaj kod Mostara itd.
Bosna i Hercegovina se odlikuje sa jo mnogo prekrasnih prirodnih
vrijednosti koje moramo uvati i racionalno planski isko- riavati.