Javier Maras

Zaljubljivanja
Los enamoramientos 2013.
Za mercedes Lopez-Ballesteros koja me posjeivala i priala
mi.
I za Carme Lopez Mercader jer mi se i dalje smije na uho ii
slua moje prie.
I.
Posljednji put kad sam vidjela Miguela Desverna, ili
Devernea, bio je i posljednji put kad ga je vidjela njegova
ena, Luisa, to je svakako udno i moda nepravedno, jer je
ona bila to, njegova ena, a ja sam, naprotiv, bila anonimus i
nikada s njim nisam razmijenila ni rijei. Nisam ak znala ni
kako se zove, doznala sam to kad je ve bilo kasno, kad se
pojavila njegova fotografija u novinama, na kojoj ga se moglo
vidjeti izbodenog i u prnjama, i na rubu ivota, ako ve i
nije bio mrtav za svoju neprisutnu svijest koja mu se nikada
poslije nije ni vratila: posljednje to je morao primijetiti
jest da su ga napali bodeom bez povoda i razloga, dakle,
potpuno suludo, i osim toga, za jednim napadom uslijedio je
drugi, a nije mu ostavljena ni najmanja mogunost da se spasi
jer je netko odluio ukloniti ga s ovoga svijeta i ukloniti ga
bez odlaganja, jednom zauvijek. Prekasno za to, pitam se.
Zapravo mi to nije poznato. A rije je o tome da kad netko
umre, mislimo kako je ve kasno za bilo to, za sve - za
iekivanje neega - i pomirimo se s time da ovjeka vie
nema. Tako je i s naim blinjima, iako nam je teko i
oplakujemo ih, i njihova nas slika prati u mislima dok hodamo
ulicama i po kui, i dugo vremena vjerujemo kako se neemo
priviknuti. Ali otpoetka znamo - od trenutka kad umru - da
vie ne smijemo raunati s njima, ak ni za najbeznaajniju
stvar, za trivijalan poziv ili za kakvo glupo pitanje (Jesam
li tamo ostavio kljueve auta? U koliko sati djeci danas
zavrava nastava?), ne moemo raunati ni na to. Nita je
nita. Zapravo je to neshvatljivo, jer pretpostavlja da
vjerujemo kako postoje pozitivna znanja, a to nije u skladu s
naom prirodom: znanje da netko vie nikada nee doi, niti e
nam se obratiti, niti e napraviti prvi korak - ne bi li nam
se pribliio ili udaljio - da nas pogleda, ili da odvrati od
nas pogled. Ne znam kako tome pruamo otpor niti kako se
uspijevamo oporaviti. Ne znam kako uspijevamo zaboraviti na
sebe, nakon stoje vrijeme prolo, i udaljilo nas od njih, koji
su ostali u miru.
Ali vidjela sam ga u mnoga jutra i ula ga kako pria i kako
se smije, gotovo svakoga jutra svih tih godina, rano, ne odve
rano, zapravo sam ja obiavala doi na posao s malo
zakanjenja ne bih li barem nakratko vidjela, ne samo njega da me se ne shvati krivo - nego njih oboje, oni su me oboje
smirivali i pruali mi zadovoljstvo, prije no to bih zapoela
radni dan. Pretvorili su se gotovo u moju obvezu. Ne, rijei i
nisu dovoljne za ono to nam prua zadovoljstvo i mir. Moda u

nekom praznovjerju, iako ni tamo: nije da sam ja vjerovala da

bi mi dan mogao loe krenuti kad s njima ne bih zajedno
dorukovala, elim rei s distance; samo bih bila
neraspoloena ili ne toliko optimistina kad ih ne bih imala
priliku viati svakodnevno i upiti tu sliku urednog ili, ako
ba hoete, harmoninog svijeta. Pa dobro, sliku majunog
djelia svijeta koji je nas nekolicina imala priliku vidjeti,
kao to se ve zbiva sa svakim isjekom ili sa ivotom, ak i
s onim koji je najizloeniji oku javnosti. Nisam se eljela
zatvoriti na sate, a da ih ne vidim i ne promotrim, i to ne
kriom, nego diskretno, ono posljednje to bih eljela jest da
osjete nelagodu ili nemir. I bilo bi neoprostivo otjerati ih,
osim to bi to ilo meni na tetu. Tjeilo me to to sam mogla
udisati isti zrak, ili to bih bila dio njihova krajolika u
prijepodneva - neprimjetna strana - prije no to bi se rastali
do iduega objeda, vjerojatno, koji je moda ve veera, i
tako tijekom mnogih dana. Toga posljednjeg dana, kad smo ga ja
i njegova ena vidjeli, nisu mogli zajedno veerati. Nisu ak
ni ruali
zajedno. Ona ga je ekala dvadeset minuta sjedei za stolom
restorana, zauena, ali postojana, sve dok nije zazvonio
telefon i njezin se svijet sruio, i nikada ga vie nije
ekala.
Od prvoga dana zamijetila sam da su brani par, njemu je
bilo pedesetak godina, a ona je bila nekoliko godina mlaa,
jo uvijek nije napunila etrdesetu. Priinjalo je pravo
zadovoljstvo vidjeti kako se dobro slau. Nakon sat vremena
druenja, kad nikome vie nije ni do ega, a ponajmanje je
ovjek raspoloen za zabavu i smijeh, govorili su bez
prestanka zabavljajui se i inspirirajui jedno drugo, kao da
su se tek sad sreli, ili ak, kao da su se upravo upoznali, a
ne kao da su zajedno izili iz kue, ostavivi djecu u koli,
dotjeravi se istovremeno - moda i u istoj kupaonici probudivi se u istom krevetu, a kao da je prvo to je ono
drugo ugledalo, bio stari dobri lik suprunika, i tako dan za
danom, ve dugi niz godina, jer su djeca, koja su u dva
navrata bila s njima, mogla biti u dobi od nekih osam godina
djevojica i neke etiri godine djeak, koji je jako sliio
svome ocu.
Ovaj je nosio neku vrstu otmjene, staromodne odjee, a da
nije ostavljao ni smijean niti anakronian dojam. elim rei
da je uvijek nosio odijela i solidne kombinacije, po mjeri
saivene koulje, skupe i otmjene kravate, marame koje su mu
izvirivale iz depa sakoa, ukrasnu dugmad na manetama, cipele
na vezanje koje su se sjajile - crne ili od antilopa; ove
antilopne samo koncem proljea, kad bi stavljao na sebe
svijetla odijela - briljivo manikirajui ruke. Usprkos svemu
tome, nije ostavljao dojam umiljenog biznismena niti dosadnog
pedanta. Izgledao je poput ovjeka kojemu odgoj ne doputa da
se na ulici pojavi odjeven drukije, barem tijekom radnoga
tjedna; na njemu je izgledala prirodno ta vrsta odjee, kao da

ga je otac nauio da se mukarac nakon odreenih godina treba

na taj nain odijevati, ne obazirui se na mode koje uas
zastarijevaju, i bez obzira na neugledno vrijeme u kojem
ivimo, koje se njega uope ne treba ticati. Ostavljao je
dojam prosjene uglaenosti, tako da na njemu nisam nikada
otkrila nikakvu ekstravagantnu pojedinost: nije elio
izgledati originalan, iako je tako pomalo izgledao u kontekstu
one kavane u kojoj sam ga uvijek znala viati u naemu
bezobzirnom gradu. Dojam prirodnosti jo je vie dolazio do
izraaja zbog njegove zacijelo srdane i nasmijeene, ako ne i
narodske osobnosti (nije se tako ponaao prema konobarima,
primjerice, kojima se obraao s potovanjem i neuobiajenom
ljubaznou, a da nije zapadao u laskanje): zapravo je pomalo
znao iznenaditi njegov est grohotan smijeh, koji je znao biti
skandalozan, iako ni u kojem sluaju nije bio na smetnju. Znao
je kako se smijati, smijao se silom, iako iskreno i
simpatino, nikada podilazei niti afirmativno, nego kao da
uvijek uzvraa na ono to ga istinski veseli, a mnoge su ga
stvari uveseljavale, toga irokogrudnog ovjeka koji je znao
prepoznati kominu stranu situacija i odobravati dobre ale,
barem one verbalne. Moda ga je njegova ena znala nasmijati,
sve u svemu, neke nas osobe znaju nasmijati iako im to nije
namjera, uspijevaju u tome prije svega zato to nas sama
njihova prisutnost ini sretnima, pa se mi olako uspijevamo
nasmijati, dovoljno je da ih vidimo i naemo se u njihovu
drutvu i dostatno je da ih ujemo, iako ne govore nita to
ne bismo ve otprije znali ili ak namjerno krenu govoriti
gluposti i budalatine, koje nam se svejedno sviaju. inilo
se kao da jedno za drugo predstavljaju taj tip osobe; pa iako
su bili vjenani, nikada ih nisam zatekla u nekom
neprimjerenom ili namjetenom raspoloenju, pa ak niti
unaprijed promiljenom, kakav dojam ostavljaju neki parovi
koji godinama ive zajedno i koji ponosno svima pokazuju
koliko su i dalje zaljubljeni, kao da je rije o nekoj zasluzi
koja ih ini boljim ljudima, ili kao da je rije o nekom
ukrasu koji ih uljepava. inilo se kao da ele ostaviti
simpatian i ljubazan dojam, prije nekog slubenog nastupa;
ili kao da se toliko cijene i potuju jo otprije svojega
braka, ili ak i prije no to su se upoznali, da bi u svakom
sluaju izabrali jedno drugo spontano - ne iz brane dunosti,
niti iz komocije, niti iz navike, pa ak niti iz odanosti - za
kolegu, ili suputnika, prijatelja, sugovornika ili sudionika,
sigurni da bilo to da se dogodi, ili da se zbude, ili bilo
to da treba ispriati ili sasluati, uvijek e biti manje
zanimljivo ili zabavno u prisutnosti neke
tree osobe. U njegovu sluaju - bez njezina drutva; u
njezinu sluaju - bez njega biju uguila dosada. Postojao je
meu njima osjeaj sudionitva, a posebno sigurnosti.
Miguel Desvern ili Deverne imao je jako naoite crte lica i
muevno ljubazan izraz lica, to ga je iz daleka inilo
privlanim i ja sam pretpostavljala da je neodoljiv u

komunikaciji. Vjerojatno sam prije uoila njega nego Luisu,

ili me je on obvezao da obratim pozornost i na nju, s obzirom
na to da, ako sam i viala enu bez nazonosti njezina supruga
- on bi odlazio ranije iz kafia, a ona bi gotovo uvijek
ostajala nekoliko trenutka dulje, katkad sama, s cigaretom u
ruci, katkad s jednom ili s dvjema prijateljicama s posla ili
s majkama s roditeljskih sastanaka ili s prijateljicama, koje
bi se poneko jutro sjatile u zadnji as, kad se on ve bio
spremao otii - supruga nisam vidjela nikada nasamo, bez
nazonosti ene. Sto se mene tie, ne postoji jedna njegova
slika, nego njihova zajednika (zato ga u poetku i nisam
prepoznala u novinama, jer u njima nije bilo Luise). Ali ubrzo
sam se zainteresirala za oboje, ako je to prava rije.
Desvern je imao kratku, gustu i jako tamnu kosu, sa
sjedinama samo na sljepoonicama, koje su izgledale kovravije
nego ostatak kose (da je njegovao zaliske, tko zna, moda bi
mu se pojavile nezgrapne kovre). Pogleda je bio ivahnog,
smirenog i veselog, s bljeskom naivnosti ili djetinjastosti
kad bi sluao drugoga, pogled pojedinca kojega ivot u biti
veseli, ili koji nije spreman proivjeti ivot bez uivanja u
svim onim mnogobrojnim njegovim zabavnim stranama, ak i usred
potekoa i nesrea. Tono je da se o njega i nisu obile sve
one nedae koje obino snalaze ljude, to mu je pomoglo
sauvati povjerljive i nasmijeene oi. Izgledalo je da su
sure boje i kao da im nita nije moglo promaknuti, kao da sve
vide po prvi put, ak i one svakodnevne sitnice, poput onoga
kafia na poetku Avenije Principe de Vergara i konobara koji
su radili u njemu, moj nijemi lik. Na podbratku je imao
rupicu. Podsjeao me na prizor jednog filmskog dijaloga u
kojemu jedna glumica pita Roberta Mitchuma ili Caryja Granta
ili Kirka Douglasa, ne sjeam se ba tono, kako se uspijeva
obrijati na tom mjestu, dok mu u isto vrijeme ovla dodiruje
podbradak. Ja bih sa svoga stola prieljkivala pristupiti
Desverneu i priupitati ga isto, i dotaknuti ga sluajno palcem
ili kaiprstom. Uvijek je bio besprijekorno obrijan,
ukljuujui i rupicu.
Oni meni nisu poklanjali posebnu pozornost, ili sam im se
sluajno zatekla na putu. Naruili bi doruak za ankom i s
posluenim dorukom otili bi do jednog stola pokraj ulinih
prozorskih stakala, dok sam seja spremala dorukovati za
jednim stolom u dnu lokala. U proljee i ljeti svi bismo sjeli
na terasu, a konobari bi nam posluivali pia s jednog prozora
koji imje bio kraj anka, to ih je poticalo na uurbanost i
neprekidno pogledavanje, inae je bilo nemogue udovoljiti
narudbama gostiju. I Desvern i Luisa katkad bi pogledali u
mojem smjeru, iz iste znatielje, bez ikakve namjere i uvijek
onako usputno. On mi nikada nije uputio nikakav insinuirajui,
prijekoran ili umiljen pogled, takav bi pogled bio pun
razoaranja, a ni ona nije nikada prema meni pokazala
podozrivost, superiornost ili neljubaznost, to bi me
oneraspoloilo. Sviali su mi se i jedno i drugo, onako

zajedno. Nisam na njih gledala s ljubomorom, to nikako ne,

nego s olakanjem to i u stvarnom ivotu postoji ono to za
mene znai savren par. A taj je dojam pojaavalo to to je
Luisa izgledala potpuno razliito od Desvernea, po pitanju
stila i odjee. Pokraj mukarca koji je tako pazio na svoj
stil odijevanja oekivali biste enu jednakih znaajki,
klasinu i elegantnu, iako ne nuno predvidljivu, koja
najee nosi suknju i cipele s potpeticom, odjeu modne marke
Celine, primjerice, s naunicama i s narukvicama koje su
velike, ali koje otkrivaju dobar ukus. Naprotiv, ona je
kombinirala sportski stil sa stilom koji ne znam bih li
nazvala odvanim ili nehajnim, u svakom sluaju nimalo
nakinurenim. Iste visine kao i on, bila je tamnoputa,
poluduge kestenjaste, jaktp tamne, gotovo crne kose, i tek
neznatno naminkana. Kad bi nosila hlae - esto traperice najee je uz njih nosila klasinu jaknu i izme ili cipele s
ravnom potpeticom; kad bi na sebi imala suknju, cipele bi joj
bile srednje potpetice i bez
nekih osobitosti, gotovo identine cipelama koje su nosile
mnoge ene pedesetih godina, ili bi ljeti nosila tanke sandale
koje bi otkrivale stopala koja su izgledala sitna i profinjena
za njezinu visinu. Nikada nisam vidjela da je nosila nakit i
njezine su torbe bile ogromne. Izgledala je jednako simpatino
i veselo poput njega, iako njezin smijeh nije bio tako zvuan;
ali jednako se prostoduno smijala i moda srdanije,
otkrivajui svoje blistave zube zbog kojih je izgledala pomalo
djetinje - vjerojatno se tako neizbjeno smijala od svoje
etvrte godine - ili bi joj se obrazi zaokruili. Izgledali su
kao da imaju obiaj napraviti zajedniku stanku, prije no to
bi otili na svoja pojedinana radna mjesta, nakon uobiajene
jutarnje strke kakvu proivljavaju obitelji s malom djecom.
Bilo je to vrijeme koje su odvajali samo za sebe, da se ne bi
razdvojili jedno od drugoga usred guve i elokventnog
razgovora, pitala sam se o emu razgovaraju ili to si priaju
- kako to da imaju toliko priati jedno drugome, lijeu li na
poinak i ustaju ujutro zajedno i obavjeuju li jedno drugo o
svojim razmiljanjima i poslovima - njihov bi razgovor do mene
dolazio samo u fragmentima, ili u obliku pojedinanih rijei.
Jednom prigodom, ula sam ga kako ju naziva princezom.
Ako bih trebala to nekako formulirati, prieljkivala sam za
njih sve najbolje, kao likovima iz nekog romana ili iz nekog
filma za koje se ovjek otpoetka opredjeljuje znajui da e
im se neto loe dogoditi, da e neto krenuti u krivom
smjeru, ili ne bi bilo romana ili filma. U stvarnom ivotu,
meutim, nije moralo biti tako i ja sam oekivala da u ih
svakoga jutra zatei istima, a da se ni jednom nije moglo
dogoditi da ih zateknem nedoraslima samima sebi, bez
inspiracije, nestrpljivima, zato to bi im ponestalo
razumijevanja jedno za drugo, s nekim izrazom meusobne
ljutnje ili ravnodunosti. Predstavljali su kratak i skroman
prizor koji me mogao oraspoloiti prije ulaska u izdavaku

kuu i hvatanja u kotac s megalomanskim efom i njegovim

dosadnim piscima. Kad bi Luisa i Desvern poneki dan izostali,
nedostajali su mi i tee bih se hvatala u kotac sa svojim
radnim danom. U odreenoj mjeri osjeala sam se kao njihov
dunik, a da to nisam ni znala niti namjeravala, svakodnevno
bi mi pomagali i omoguavali da razmiljam o njihovu ivotu
koji mi je izgledao besprijekoran, i to toliko da sam se
veselila to se ne mogu razuvjeriti ni bilo to drugo
provjeriti, a tako ne mogu ni izii iz svoje prolazne
zaaranosti (moj je ivot bio prepun mrlja, i uvijek bih ih
postajala svjesna tek iduega dana, dok bih proklinjala u
autobusu to sam tako rano ustala, to mi je bilo ubojito). Ja
bih im rado bila ponudila neto slino, ali to nije bio
sluaj. Oni me nisu trebali, niti su vjerojatno trebali bilo
koga drugoga, ja sam bila gotovo nevidljiva, izbrisana iz
njihove sree. Tek dva puta, kad bi on otiao, i kad bi kao i
uvijek poljubio Luisu u usta - ona nikada nije doekivala taj
poljubac u sjedeem poloaju, nego bi ustala da ga poljubi uputio bi mi diskretan naklon glavom, gotovo da bi se
naklonio, nakon to bi izduio vrat i dignuo aku da se
oprosti od konobara, kao da sam ja jedan od konobara, iako
ena. Njegova ena, promatraki, uputila mi je slian pokret
kad sam odlazila - uvijek nakon njega i prije nje - ista dva
puta kad i njezin mu. Ali kad sam im ja poeljela uzvratiti
jo diskretnijim naklonom, ni on ni ona vie me nisu gledali i
nisu me vidjeli. Bili su tako brzi, ili tako oprezni.
Dok bi ih ovjek gledao, ne biste znali rei tko su ni ime
se bave, iako se nesumnjivo radilo o dobrostojeim ljudima.
Moda i ne prebogatima, ali u svakom sluaju dobroga imovnog
stanja. Hou rei da ne bi osobno vodili djecu u kolu da su
bili jako bogati, a ja sam bila sigurna da su se oni upravo
vratili iz kole prije no to e se zaustaviti u kafiu, moda
im djeca pohaaju kolu Estilo, koja je tamo blizu, iako u tom
kvartu postoji nekoliko kola, sve su to preureene vile E1
Viso, ili mali hoteli, kako ih se nekada zvalo, i ja sam
pohaala produeni boravak u jednoj od takvih ustanova, u
Ulici Oquendo, koja se nalazi nedaleko; da su bili jako
imuni, zacijelo ne bi dorukovali u tom lokalu gotovo svakoga
dana, niti bi odlazili na svoja radna mjesta oko devet sati,
on neto prije nje, ona ubrzo za njim, kako su mi potvrdili
konobari kad sam se malo raspitala o njima, a isto mi je rekla
ijedna moja kolegica iz izdavake kue, s kojom u ubrzo
prokomentirati morbidan dogaaj i koja se potrudila
raspitati o njima, bez obzira na to to ih je poznavala
jednako kao i ja, pretpostavljam da zlonamjerni ljudi koji
vole ogovarati uvijek pronalaze naina da provjere to ele,
osobito ako je vijest loa, ili ako je rije o kakvoj nesrei,
iako sami od toga nemaju nikakve koristi.
Jednoga jutra koncem srpnja nisu se pojavili, to nije bilo
nita neuobiajeno, zna se dogoditi, pretpostavljala sam da su
na putovanju ili da su previe zauzeti da bi si priutili taj

predah u kojemu su oito jako uivali. Zatim ja nisam bila

tamo gotovo tjedan dana jer me je ef poslao na nekakav glupi
sajam knjiga u inozemstvo ne bih li ga zastupala i izmotavala
se u njegovo ime, vie nego bilo to drugo. Ni nakon to sam
se vratila, nisu se pojavili, i to me uznemirilo, vie zbog
mene same, nego zbog njih, jer sam odjednom izgubila svoju
jutarnju inspiraciju. Kako jednostavno ovjek moe ispariti,
pomislila sam. Dovoljno je da promijeni posao ili da se
preseli pa da ovjek vie nikada i ne uje za njega niti da ga
ikada vie vidi u ivotu. Katkad mu samo mogu promijeniti
radno vrijeme. Kako su krhke spone koje su samo vizualne.
Stoga sam se zapitala ne bih li moda ipak trebala s njima
razmijeniti pokoju rije, nakon to sam ih toliko dugo vremena
doivljavala kao sretan par. Nisam im eljela dosaivati niti
im kvariti zajednike trenutke, niti im, posve je jasno,
nametati svoje prijateljstvo izvan kafia, to uope ne bi
dolo u obzir; nego im tek pokazati osjeaj simpatije i
potovanja, elju da ih nastavim svakodnevno viati te da ja
budem ta koja bi se trebala osjeati obavezna da se oprosti od
njih ako jednog dana budem otila iz izdavake kue i ako se
vie ne budem kretala u njihovu kvartu, te da i njima stvorim
osjeaj odgovornosti da tako postupe ako oni budu ti koji e
se preseliti ili ako budu promijenili svoje obiaje, jednako
tako kao to nam neki trgovac iz kvarta javlja da e zatvoriti
ili prodati trgovinu, ili kao to svaki ovjek obiava javiti
svima kad se seli na neko drugo mjesto. Barem smo svjesni da
vie neemo viati ljude svakodnevno, iako smo ih uvijek
vidjeli iz daljine ili zato to smo ih trebali i uope im
nismo gledali u lice. Da, tako svi ljudi ine.
Tako sam se naposljetku ipak morala raspitivati kod
konobara. Uzvratili su mi da je par, ako su dobro shvatili,
otputovao na godinji odmor. Zazvualo mi je vie kao
pretpostavka nego kao injenica. Bilo je malo rano za
godinji, ali neki ljudi ne vole biti u Madridu u mjesecu
srpnju, kad vladaju paklene vruine, ili su si moda Luisa i
Deverne ipak mogli priutiti dva mjeseca izvan Madrida,
izgledali su dovoljno bogati i slobodni (moda su njihove
plae ovisile o njima samima). Iako mi je bilo ao to do
rujna neu moi uivati u naoj maloj jutarnjoj kavi, umirilo
me saznanje da nisu u potpunosti i zauvijek nestali s lica
moje Zemlje.
Sjeam se da sam tih dana naletjela na jedan novinski naslov
koji je donio vijest o smrti nekog madridskog slubenika od
uboda noem te kako sam tek letimino preletjela preko teksta
upravo zbog ilustracije koja je pratila tekst: objavili su
fotografiju mukarca kako lei nasred ulice na ploniku, bez
sakoa, kravate ili koulje, a moda je i bio u koulji, ne
sjeam se sad vie, u svakom sluaju bio je neuredan, dok su
ga ljudi iz hitne pomoi pokuavali reanimirati, spasiti mu
ivot, a on je leao u lokvi krvi naokolo, a bijela mu je
koulja bila sva zakrvavljena, ili mi se samo tako uinilo.

Kamera ga je tako snimila da mu se nije dobro vidjelo lice, a

ja sam ga i onako tek letimino pogledala, ne podnosim ovu
trenutanu novinarsku poast koja itatelja ili gledatelja ne
tedi ni najbrutalnijih prizora - ili moda neki bolesni ljudi
naruuju takve slike; ali nitko ne prosi ono to mu ve nije
poznato, ili reeno - kao da opis rijeima nije dovoljan i bez
ikakvog obzira prema ugroenom pojedincu, koji se vie ak ne
moe ni boriti niti se obraniti od pogleda kojima se ne bi
nikada svjesno izloio, kao to se nikada ne bi izloio
drugima u svojem kunom ogrtau ili u pidami,
neprihvatljivoga imida. A kako snimiti mrtvoga ovjeka ili
ovjeka na samrti - ako ga se ipak snimi, to je kao da jo
nije do kraja ni umro ili preminuo, i tada ga treba pustiti da
doista umre te da izie iz vremena bez neeljenih iliti javnih
svjedoka - nisam spremna sudjelovati u tom obiaju promatranja
koji nam se namee, nemam volje promatrati ono na to nas
prisiljavaju ili ono na to nas gotovo obvezuju da gledamo,
niti se znatieljno ili uasnuto svrstati meu stotine tisua
onih ije glave razmiljaju dok gledaju, sa svojevrsnom
potisnutom fascinacijom i najvjerojatnije s olakanjem: Nisam
ja nego onaj drugi, ovaj kojega sada gledam. Nisam ja jer mu
vidim lice koje nije moje. Proitala sam njegovo ime u
novinama, i sretna sam to nisam ja u pitanju, ni u kojem
sluaju to nisam ja, to nije moje
ime. Drugome je kucnuo as, to lije samo uinio, u kakve li
se samo probleme ili dugove uvalio, ili kakve li su ga uasne
predrasude spopale da su ga tako pokosili. Ja se ni u to ne
uputam, niti si stvaram neprijatelje, ustruavam se od toga.
Ili imam problema i svojih slabosti, ali nisu me jo uhvatili.
Nasreu, drugi je u pitanju, ali nisam ja ta koja je umrla i o
kojoj sada svi itaju, dakle, sigurnija sam nego to sam juer
bila, jueranja me je tragedija zaobila. Ovoga je jadnika,
naalost, snala nesrea. Ni u kojem trenutku nije mi palo na
pamet povezati tu vijest s ugodnim i nasmijeenim ovjekom
kojega sam svaki dan gledala kako dorukuje, a koji je,
zajedno sa svojom enom, posjedovao beskrajnu ljupkost koja bi
me oraspoloila.
Po povratku s putovanja, nekoliko sam dana prieljkivala da
se brani par pojavi, iako sam znala da nee doi. Sada sam u
izdavaku kuu stizala na vrijeme (vie nisam imala razloga
odugovlaiti s dorukom), ali nekako nevoljko i na silu,
nevjerojatno kako su nae rutine otporne na promjene, ak i
one koje su za nae dobro; ova to ba i nije bila. Bilo mi je
jako teko posvetiti se obvezama, gledati kako moj ef postaje
sve goropadniji i osjeala sam se grozno dok sam odgovarala na
strano dosadne pozive i primala posjete pisaca, to je, nisam
znala zato, naposljetku postalo jednom od mojih zadaa, moda
i zato to sam im posveivala veu pozornost od mojih kolega
koji su ih izravno izbjegavali, posebice one najumiljenije i
najzahtjevnije, s jedne strane, a s druge, najvee gnjavatore
i izgubljene sluajeve, samce, zgubidane, neuvjerljive

zavodnike, one koji su nas zivkali od ranoga jutra da bi

samima sebi dokazali kako su vani, hvatajui se za svaki
izgovor kao za slamku spasa. udaci, veina njih. Za njih je
jutro isto to i veer, razmiljaju o izmiljotinama na koje
troe nevjerojatnu koliinu vremena. Svi oni ive od
knjievnosti i njezinih slukinja i stoga ne rade nita - a
njih je podosta, unato uvrijeenomu miljenju; ponajvie
koristi od svega imaju izdavai i njihovi distributeri - ne
izlaze iz svojih kua i jedini njihov posao jest sjesti za
raunalo ili za pisai stroj - jo uvijek se nae poneki
zabludjeli pisac koji se slui pisaim strojem i kojemu
poslije treba prepisati tekstove, kad ih preda u tisak - uz
nevjerojatnu autodisciplinu: ovjek treba biti pomalo
abnormalan da se prihvati posla koji nitko od njega nije
traio. I tako, nisam vie uope imala ivaca ni strpljenja da
pomognem jednome romanopiscu, po imenu Cortezo, da se odjene,
a on bi koristio svaki apsurdni izgovor da me nazove
zapitkujui me i lovei u mutnom, bezobzirno koristei
priliku, pristaje li mu dobro neka smijena ili zastarjela
odjea koju je odjenuo, ili koju sije zamislio odjenuti, i
koju mi je opisivao nadugo i nairoko.
Misli li da se s ovim hlaama s diplomatskom crtom i sa
smeim mokasinama s rojtama, dobro slau arape s kockastim
uzorkom?
Nisam mu se usuivala priznati da se grozim arapa s
kockastim uzorkom, hlaa s diplomatskom crtom i smeih
mokasina s rojtama, jer bi ga to odvie zabrinulo i razgovoru
onda ne bi nikad bilo kraja.
Kakve su boje kvadratii? upitala bih ga.
Smee i naranaste. Ali poneki je kvadrati crven i plav,
te zelen i svijetlo sme, kako ti se to svia?
Bolje bi ti pristajali smei i plavi uzorak, onako kako si
mi rekao da si se prvo odjenuo, uzvratila bih.
Takvu kombinaciju jo nemam. Misli da bih trebao izii van
u kupovinu da je nabavim?
Bilo mi ga je pomalo ao, iako me je ljutilo to se usuuje
postavljati mi takva pitanja kao da sam mu djevojka ili ak i
majka, ili se tip glupavo ponaa u usporedbi s onim to je
napisao, to su kritiari hvalili, a meni se inilo
budalatinama. Ali nisam eljela poslati ga u grad po uasne
arape koje mu i ionako nee pomoi.
Nije vrijedno truda, Cortezo. Zato ne bi izrezao plave
rombove na jednima i smee na
drugima te ih iskombinirao? Napravi patchwork, kako to kaemo
sada na panjolskom. Pravo umjetniko djelo krpanja.
Dugo mu je trebalo da shvati da se alim.
Ali ja to ne znam, Mara, ne znam ak ni uiti si jedno
dugme, a osim toga, imam zakazan sastanak. Eto, o tome se
radi. Ti mi se ruga.
Ja? Krivo si neto shvatio. Bolje onda da si nabavi jedne
obine. Tamno plave, ako ih nae, a u tom sluaju, savjetujem

ti crne cipele. Naposljetku bih mu malo izila u susret,

koliko je to bilo u mojoj moi.
Sada nisam bila dobro raspoloena, tako da sam ga se to
prije nastojala rijeiti, mrzovoljno i ne ba dobronamjerno:
kad bi mi rekao da se sprema na koktel u Francusko
veleposlanstvo u tamno sivom odijelu, preporuila bih mu, bez
oklijevanja, sokne tamno zelene boje uvjeravajui ga da je to
posljednji krik mode te da e mu se cijeli svijet diviti, to
nije bilo potpuno izmiljeno.
Nisam uspijevala biti ljubazna ni s jo jednim romanopiscem,
koji se potpisivao kao Garay Fontina - upravo tako, obama tim
prezimenima bez osobnog imena, vjerojatno je mislio da e tako
zvuati izvornije i zagonetnije, ali zvualo je poput imena
nogometnog suca - a koji je smatrao da mu izdava treba
razrijeiti svaku potekou ili prepreku, ak i ako se uope
ne tie knjiga koje je napisao. Traio bi od nas da mu odemo
kui po kaput i da ga odnesemo u kemijsku istionicu, da mu
poaljemo informatiara ili soboslikare ili da mu potraimo
smjetaj u Trincomaleu ili u Batticaloi te da mu organiziramo
privatno putovanje tamo, praznike zajedno s njegovom tiranskom
suprugom, koja bi nas s vremena na vrijeme pozvala ili koja bi
se osobno pojavila i koja nije molila, nego zapovijedala. Moj
je nadreeni jako cijenio Garaya Fontinu i nastojao mu je
preko nas ugaati, ne toliko zato to bi se njegove knjige
prodavale u velikim nakladama, koliko zato to ga j e ovaj
uspio uvjeriti kako ga esto zovu u Stockholm -ja sam to
znala, sasvim sluajno, jer oduvijek ide tamo na svoju ruku,
ne bi li muljao i protegnuo noge - i da e mu dati Nobelovu
nagradu, iako ga nitko nije javno predloio, ni u panjolskoj
niti bilo gdje drugdje. Pa ak ni u njegovu rodnom mjestu,
kako se esto dogaa tolikim drugim piscima. On je, meutim,
to uzimao zdravo za gotovo, u prisutnosti moga efa i njegovih
podreenih, tako da smo se crvenjeli kad bismo ga uli kako
izgovara reenice poput: uo sam od svojih nordijskih pijuna
kako e me nagrada snai ove ili idue godine, ili, Ve sam
zapamtio na vedskom jeziku govor pred Carlom Gustafom na
ceremoniji dodjele. Ostat e se okretati u mjestu, nikad
sigurno nije uo takav govor u svom ivotu, pa jo na svom
vlastitom jeziku koji nitko ne razumije. A to to, a to
to? pitao bi ga moj nadreeni ve unaprijed znatieljan.
Proitat e u svjetskom tisku dan nakon dodjele, odgovorio
bi mu Garay Fontina idueg dana. Nee biti novina koje nee
prenijeti tu vijest, i morat e ga svi prevesti sa vedskog
jezika, ak i ovi ovdje, zar to nije draesno? (Zavidjela sam
mu zbog takve vjere ujedan cilj, iako su obje bile fiktivne,
cilj i povjerenje.) Pokuavala sam biti jako diplomatina s
njim, da ne bih zbog njega ostala bez radnog mjesta, ali sada
mi je bilo jako teko, kad bi me ovako rano zvao sa svojim
neumjerenim pretenzijama.
Mara, ree mi jednog jutra preko telefona, trebala bi mi
nabaviti dva grama kokaina za jedan prizor u novoj knjizi.

Neka mi ga netko donese doma to prije, ali u svakom sluaju,

prije nego to padne no. elim mu vidjeti boju na dnevnom
svjetlu, da se ne bih kasnije zabunio.
Ali, gospodine Garay...
Garay Fontina, draga, ve sam ti rekao; ako me zove samo
Garay, zvui preobino, u Baskiji, u Meksiku i u Argentini.
ak bi se i neki nogometa mogao tako zvati. Toliko je
inzistirao na tome da sam ja bila uvjerena da je drugo prezime
izmislio (pogledala sam neki dan u telefonski imenik i tamo
nije postojalo prezime Fontina, tek neki Laurence Fontinoy,
jo nevjerojatnije prezime, kao da je prepisano iz Orkanskih
visova), ili su tako zvuala oba prezimena i on se zapravo
zvao Gomez Gomez ili Garcia Garcia ili neto poput toga to je
zvualo uvredljivo. Ako je bila rije o pseudonimu, kad ga je
odabrao, zacijelo nije znao da je fontina talijanska vrsta
sira, ne znam kravljeg ili kozjeg, koji se proizvodi u Val
dAosti, ini mi se, i koji se uglavnom slui kao topljeni sir.
Pa dobro, injenica je da postoji i kikiriki
kojega zovu borges; ne vjerujem da bi ga to zasmetalo.
Da, gospodine Garay Fontina, oprostite, da malo skratimo.
Ali gledajte, nisam mogla preutjeti, iako nije bilo toliko
bitno, za boju se nemojte brinuti. Mogu Vam jamiti da je
bijela, i na dnevnom svjetlu i pod umjetnom rasvjetom, to ve
svi znaju. Cesto se moe vidjeti na velikom ekranu, niste li
svojedobno vidjeli Tarantinove filmove? Ili onaj drugi film, s
Alom Pacinom?
Dosta je bilo, draga Mara, uzvratio mi je srdito. ivim
na ovom prljavom planetu, iako moda tako ne izgleda dok sam u
stvaralakom zanosu. Ali budi tako ljubazna i nemoj me
podcjenjivati, ti koja ne proizvodi knjige, kao tvoja
kolegica Beatriz i toliki drugi, nego ih jo i ita, i to s
razumijevanjem. Govorio bi mi takve stvari s vremena na
vrijeme, vjerojatno da me prikloni sebi: ja mu nikada nisam
iznijela miljenje o nekom njegovu romanu, ne plaaju me da
bih iznosila miljenje. Ono ega se bojim, to je da ne
upotrijebim neki pridjev u krivom kontekstu. Primjerice, moe
li mi rei kae li se mlijeno bijela ili vapnenasto bijela
boja? A tekstura. Kae li se poput zdrobljene krede ili poput
eera? Poput soli, brana ili pudera u prahu? Hajde, reci mi
ako zna.
Vidjela sam se upletenom u neku apsurdnu i opasnu raspravu,
s obzirom na osjetljivost sigurnog dobitnika Nobelove nagrade.
Sama sam se upetljala u probleme.
Isto je i s kokainom, gospodine Garay Fontina. U dananje
vrijeme nema ni potrebe opisivati kokain, jer tko ga nije
kuao, barem ga je vidio. Osim starije generacije, moda, koja
ga je u svakom sluaju vidjela na televiziji tisuu puta.
Govori li ti to meni kako bih trebao pisati, Mara? Trebam
li ili ne trebam stavljati pridjeve? Sto bih trebao opisivati
i to je nevano? Daje li ti to lekcije Garayu Fontini?
Ne, gospodine Fontina... Nisam bila u stanju zvati ga

svaki put s oba njegova prezimena, trajalo je uasno dugo dok

se sve ne bi izgovorilo i kombinacija nije bila zvuna niti mi
se sviala. Kad bih izostavila Garay, inilo se da ga ne smeta
toliko.
Ako Vas danas molim dva grama kokaina, to nije uzalud.
Vjerojatno i zato to je kokain noas potreban mojoj knjizi, a
Vama je stalo da napiem novu knjigu i da ona bude bez
greaka, zar ne? Trebate ga samo nabaviti i poslati, a ne
raspravljati sa mnom. Ili moram osobno razgovarati s
Eugenijem?
Na ovom sam mjestu zautjela, riskirajui, i izletio mi je
katalanizam. Njima me je zarazio moj nadreeni, jer je bio
Katalonac podrijetlom i sipao ih je iz rukava, iako je u
Madridu proivio itav svoj ivot. Da kojim sluajem do
njegovih uiju dopre Garayev zahtjev, u stanju nas je sve
izbaciti na ulicu u potragu za drogom (u etvrti koje su na
loem glasu i u mjesta u koja se ne usuuju zalaziti ni
taksiji), samo da mu ispuni elju. Previe ozbiljno shvaa
svog najumiljenijeg pisca; nevjerojatno je kako takvi ljudi
uspijevaju druge uvjeriti u svoju vrijednost, to je
univerzalan i zagonetan fenomen.
Zar mislite da smo preprodavai droge, gospodine Fontina?
upitah ga. Molite nas da prekrimo zakon, ne znam shvaate li
o emu se radi. Kokain se ne kupuje na kioscima, to Vamje
poznato, niti u susjednom baru. A Vi ba elite dva grama, to
e Vam? Shvaate li koliko je to dva grama, koliko se niti
moe od te koliine izvui? A to ako se predozirate, pa nas
sve snae veliki gubitak?
I Vau enu i knjievnost. Mogao bi Vas stegnuti iijas. Ili
biste mogli postati ovisnik i ne razmiljati o drugim
stvarima, ni pisati o bilo emu drugome, pretvoriti se u
ljudski otpadak nesposoban za putovanje, s drogom se ne treba
igrati. to mislite, da do vraga ode i vedska ceremonija i
Va bezobrazluk prema Carlu Gustafu.
Garay Fontina ostade zamiljen na trenutak, kao da razmilja
je li pretjerao u svojim molbama ili nije. Ali ja mislim da ga
je vie uplailo to to naposljetku moda ipak nee gaziti po
tepisima Stockholma.
Zaboga, nitko od Vas ne oekuje da prodajete drogu, ree
naposljetku. Vi ete ju kupiti, a ne preprodavati.
Iskoristila sam njegovo oklijevanje da bih usput razjasnila
jednu vanu pojedinost koja se tie naeg budueg zahvata:
Uh, i kad bismo Vam trebali predati drogu? Uruit emo Vam
dva grama i Vi ete nam dati novac, zar ne? A to je to? Zar
to nije preprodaja? Policajac bi to sigurno shvatio kao
preprodaju droge. Nije rije o beznaajnoj stvari, jer Garay
Fontina nam nije uvijek davao novac za kemijsku istionicu,
niti honorar za soboslikare ili trokove za rezervaciju u
Batticaloi, ili bi u najboljem sluaju kasnio i moj se
nadreeni udio i nervirao kad bi trebao utjerivati dugove.
Samo je nedostajalo da mu financiramo poroke za njegov novi

nedovreni roman, za koji jo uvijek nije sklopio ugovor.

Primijetila sam da je jo neodluniji. Moda nije prestao
razmiljati o rasipanju novaca, razmaen kakav je bio. Poput
mnogih drugih pisaca, bio je pokvarenjak, krtica i slabi.
Ostavljao je ogromne dugove u hotelima kad bi odlazio na
predavanja u bijeli svijet ili bolje reeno, u provincije.
Odsjedao bi u apartmanima uz sve dodatne plaene hotelske
usluge. Govorkalo se da na putovanja nosi svoje komplete
postelj ine i svoj prljavi ve, ne iz ekscentrinosti ili
manijakalnosti nego da iskoristi priliku, da bi mu je oprali u
hotelima, ak i sokne za koje me nije traio savjet. To
vjerojatno nije bilo tono - putovati s toliko prtljage bila
bi prevelika gnjavaa - ali nitko nije mogao objasniti kako su
se, inae, organizatori njegova predavanja morali pobrinuti za
golem raun pranja rublja (nekih tisuu dvije stotine eura,
govorkalo se).
Zna li kolika je cijena kokaina, Mara?
Nisam ba tono znala cijenu, mislila sam da bi mogla biti
nekih sedamdeset eura, ali izgovorila sam mnogo viu svotu ne
bih li ga preplaila i odgovorila. Na trenutak sam pomislila
da bih mogla uspjeti, ili barem se osloboditi nezahvalne uloge
potrage za drogom, po bog zna kakvim rupama i zabitima.
Zvui mi to kao da gram kokaina kota osamdeset eura.
K vragu. Zamisli se nakratko. Pretpostavih da je to zato
da bi mogao provesti svoje takorske raunice. Pa da. Moda
si u pravu. Moda mi je dovoljan jedan gram, ili pola grama.
Moe li se kupiti pola grama?
Ne znam, gospodine Garay Fontina. Ja ne konzumiram drogu.
Ali rekla bih da se ne moe. Trebalo je da se ne vidi
mogunost utede. Kao to se ne moe kupiti pola boice
kolonjske vode, pretpostavljam. Niti pola kruke. im sam
izgovorila te reenice, shvatila sam koliko su apsurdne te
usporedbe. Ili pola tube paste za zube. To mi se uini jo
apsurdnijom usporedbom. Ali jo uvijek mu je trebalo izbiti tu
ideju iz glave, ili postii da si on sam za svoj raun kupi
drogu, ne pretvarajui nas u delinkvente, niti nas dovodei u
situaciju da plaamo unaprijed. S njim se nije znalo za
sigurno da ga neemo ponovo vidjeti, a izdava nije bio
raspoloen rasipati novac. Ali dopustite mi da Vas priupitam,
elite liju radi konzumacije ili samo da vidite kako droga
uope izgleda?
Jo uvijek ne znam. Ovisno o tome to od mene knjiga noas
bude zahtijevala.
Meni se inilo smijenim da bi neka knjiga uope neto
zahtijevala nou ili danju, jo i vie kad uope nije bila
napisana, i to od osobe koja ju pie. Shvatila sam ovaj
razgovor kao poeziju, i nisam se eljela mijeati svojim
primjedbama.
Vidite, ako samo elite vidjeti kako izgleda, i ako ju samo
elite opisati, ne znam kako bih Vam to objasnila. Vi
pokuavate biti univerzalni, to i jeste, i kao takvi raunate

s itateljima sve dobi. Ne biste eljeli da mladi pomisle kako

je za Vas droga nekakva novina, i kako tek sad otkrivate
Ameriku, ako ponete opisivati kakva je droga i kakve su
posljedice njezina konzumiranja. Pa da Vam se rugaju.
Opisivati u dananje vrijeme kokain isto je to i baviti se,
recimo, opisom nekog semafora. Moete li zamisliti pridjeve?
Zelena, jantarna, crvena? Statina, uspravna, postojana,
metalna. Izazvalo bi smijeh takvo pobrojivanje.
Misli na ulini semafor? upita me uznemiren.
Upravo na njega. Nisam znala to jo moe znaiti
semafor, barem u kolokvijalnom jeziku.
Na nekoliko je trenutaka zautio.
Ruganje, kae. Otkrivanje Amerike, ponovio je. Shvatila
sam da sam ga, izgovorivi te rijei, pogodila, povrijedila.
Ali samo po tom pitanju, gospodine Fontina, to je sasvim
sigurno.
Izgledi da bi se neki mladii mogli rugati makar i samo
jednom jedinome njegovu retku, vjerojatno su mu izgledali
nepodnoljivi.
Dobro, ostavi me da razmislim. Nita se nee dogoditi ako
zakasnim jedan dan. Sutra u ti rei to sam odluio.
Znala sam da mi nee nita rei, da e se okaniti glupavih
eksperimenata i dokazivanja te da se vie nikada nee pozvati
na taj telefonski razgovor. Mislio je o sebi da je
nekonvencionalan i ispred vremena u kojemu ivi, ali u biti je
bio poput Zole i jo ponekoga: davao je sve od sebe da ivi
ono to izmilja, zbog ega je sve u njegovim knjigama zvualo
umjetno i nategnuto.
Kad sam spustila slualicu, ostala sam iznenaena to sam
odbila neto Garayu Fontini, i to bez konzultiranja sa svojim
nadreenim, sama donijevi tu odluku. Bilo je to zbog moga
loeg raspoloenja i jo vee zlovolje, pa zato vie nisam
uivala u odlascima na doruak bez savrenoga para, nije bilo
njih da me zaraze svojim optimizmom. Barem sam pronala neku
korist u tom gubitku: postala sam manje tolerantna prema
slabostima, uobraenostima i glupostima.
To je bila jedina prednost i, naravno, nije vrijedila truda.
Konobari su pogrijeili, a kad su shvatili svoju pogreku,
nisu mi to htjeli priznati. Desvern se najvjerojatnije nikada
nee vratiti, pa se dakle nee vratiti ni mladi par, ostao je
kao takav izuzet iz svijeta. Tek e mi moja prijateljica
Beatriz jednoga jutra, za vrijeme jednoga neobvezatnog
razgovora tijekom doruka u kafiu, kad sam ju ja upozorila na
iznimnost onoga branoga para, rei to se zapravo dogodilo,
vjerujui sasvim sigurno da ja ve sve znam iz vlastitih
izvora, odnosno, iz novina ili od slubenika u ustanovi, te da
smo ve prokomentirali dogaaje, zaboravljajui da sam ja bila
vani tih dana koji su uslijedili neposredno nakon dogaaja.
Ispijali smo kavu na terasi kad se zamisli vraajui se na
staru temu i ree aptom mijeajui se u tue poslove,
gledajui prema drugim stolovima koji su svi bili zauzeti:

Kakav uas to ti se to dogaa, doista, poput onoga to se

dogodilo tvom branom paru. Zapone dan kao svatko, nema
pojma da ti je to posljednji dan, a osim toga, skonati na
takav nain! Jer, iako na drukiji nain, mislim da je ivot
privela kraju i ona. Barem kad je rije o jednom dugom
razdoblju, shvati to, tijekom mnogo godina, a ja sumnjam da e
se ikada moi oporaviti. Takvom idiotskom smru, tako
zlosretnom, tako da ovjek moe provesti itav ivot
razmiljajui: zato je to mene moralo snai, zato upravo
mene, kad u gradu ive milijuni ljudi? Ne znam. Gledaj, ja
samo malo volim Saverija, ali da mu se neto takvoga dogodi,
ne vjerujem da bih mogla nastaviti. Ne samo zbog gubitka,
osjetila bih se kao da sam obiljeena, kao da mi je netko
stavio znak na elo koji vie nikada neu moi ukloniti,
razumije? Bila je udana za nekog ulickanog i parazitskog
Talijana kojega je jedva podnosila, podnosila ga je zbog
djece, i jer je imala ljubavnika koji ju je zabavljao svojim
razvratnim pozivima i perspektivom ponekog sporadinog
susreta, nisu ni imali prilike da se nalaze, kao brani
drugovi drugih osoba i s djecom. A neki pisac iz izdavake
kue zabavljao joj je nonu matu, a to nije bio debeli
Cortezo ni odvratni Garay Fontina koji je takoer izgledao
uasno.
Ali, o emu ti pria?
I tada mi ispria ili mi poe priati, iznenaena mojim
neznanjem, koje je bilo odve oito i zbunjujue, jer je jako
okasnilo, a njezin poloaj u izdavakoj kui bio je
nestabilniji od mojega i ja nisam eljela riskirati, ve je
bilo dovoljno loe to je Fontina bio bijesan na nju i to se
esto na nju alio pred Eugenijem.
Ali, zar uope nisi vidjela novine? Na fotografiji koja je
objavljena izgleda kao jadniak, sav u krvi, kako lei na
zemlji. Ne sjeam se tonog datuma, ali potrai na internetu,
sigurno e pronai. Zvao se Desverne, ini se da je radio kod
filmskog distributera, zna: Deverne Films predstavlja,
vidjeli smo to u kinima tisuu puta. Tamo ti sve pie. Strana
tragedija. Da si ovjek poupa svu kosu, kakva zla kob. Da sam
ja njegova ena, ne bih se oporavila. Hodala bih kao luda.
Tada sam doznala njegovo ime ili, da to tako kaem, njegovo
umjetniko ime.
Te sam noi otipkala smrt Deverne na raunalu i, doista,
pojavila se vijest, koju su zabiljeile lokalne vijesti u dva
ili tri dnevnika u Madridu. Njegovo pravo prezime bilo je
Desvern, i palo mi je na pamet da je njegova obitelj to mogla
izmijeniti radi lakeg pamenja,
da bi olakala izgovor govornicima kastiljskog jezika i moda
ne bi li Katalonce asocirao na mjesto Sant Just Desvern, koje
je meni bilo blisko jer se u njemu nalaze skladita brojnih
izdavakih kua u Barceloni. Ili moda i zato da bi
distributer ostavljao dojam francuske firme: zacijelo kad je
osnovana - sedamdesetih godina ili ak i prije - svi su jo

uvijek bili uli za Julesa Vernea, a sve iz Francuske znailo

je presti, ne kao sada, sa svojevrsnim Louisom de Funesom za
predsjednika. Doznala sam, osim toga, da su Desverni vlasnici
nekolicine popularnih kinematografa te da se moda, uslijed
njihova postupnog nestajanja, i njihove preobrazbe u velike
trgovake centre, poduzee diversificiralo te da se sada bavi
prije svega nekretninama, ne samo u glavnom gradu, nego
posvuda. Tako da je Miguel Desvern vjerojatno bio jo bogatiji
nego to sam ja to mislila. Sada tek nisam mogla shvatiti kako
je mogao dorukovati skoro svakoga jutra u jednom kafiu koji
mi je bio nadohvat ruke. Dogaaji su se dogodili zadnjega dana
kad sam gaja bila vidjela tamo, i zato sam znala da smo se
njegova ena i ja od njega oprostili u isti as, ona usnama,
ja tek oima. Okrutna je ironija da je to bio njegov roendan,
tako da je umro godinu dana stariji, s navrenih punih pedeset
godina.
Novinske verzije razlikovale su se u nekim pojedinostima
(sigurno su ovisile o susjedima ili reporterima s kojim je
razgovarao svaki reporter), ali u cjelini su se podudarale.
Deverne je bio parkirao svoje vozilo, kao to je, ini se, i
prije radio, u jednoj sporednoj uliici u Paseo de la
Castellani, oko dva sata popodne - zacijelo se trebao nai s
Luisom za ruak u restoranu - i to nedaleko od mjesta gdje je
ivio, a jo blie nevelikom mjestu gdje je parkirao vozilo,
koje je bilo povezano s Viom tehnikom kolom industrijskih
inenjera. Kad je iziao iz auta, priao mu je neki siromah
koji je parkirao auto u tom kvartu, za neku napojnicu koju su
mu ostavljali vozai - posao koji se zove gorila - i poeo
ga je zasipati nesuvislim rijeima i smijenim optubama.
Prema nekim svjedocima - iako su svi malo shvaali - predbacio
mu je to je njegove keri povezao s mreom strane
prostitucije. Prema drugima, dobacio mu je itav niz
nerazumljivih rijei od kojih su zabiljeili samo dvije fraze:
eli me ostaviti bez nasljedstva! I: Krade kruh mojoj
djeci! Desvern ga se pokuavao rijeiti i urazumiti ga
nekoliko sekunda, govorei mu kako nita nema s njegovim
kerima, niti ih poznaje, te da je pogrijeio osobu. Ali
prosjak, Luis Felipe Vzquez Canella prema novinskoj vijesti,
kojemu je bilo trideset i devet godina, guste brade i j ako
visok, jo se vie zapjenio i nastavio ga je nesuvislo
vrijeati i psovati. Portir u jednoj kui uo ga je kako vie,
izvan sebe: Dabogda umro danas, a ena te drugi dan
zaboravila! Drugi jedan dnevnik objavio je jo uvredljiviju
varijantu: Dabogda umro jo danas, a ena ti sutradan nala
drugoga! Deverne je napravio pokret kao da u to ne vjeruje
krenuvi prema La Castellani, odustajui od pokuaja da ga
umiri, ali tada je gorila, kao da je odluio ne ekati
ispunjenje svoje kletve nego se pretvoriti u njezina
izvritelja, izvadio no, s otricom od sedam centimetara,
obruio se na njega straga i ubo ga nekoliko puta, zabadajui
otricu noa u prsa, u bok, prema jednim novinama, u lea, i u

trbuh, prema drugima, u lea, u prsa i u jednu stranu prsnog

koa, prema treima. Novine su se razilazile u broju udaraca
koje je poduzetnik primio: devet, deset, esnaest, a onaj tko
je dao ovu posljednju informaciju - moda osoba od najveeg
povjerenja, jer je urednik citirao otkria autopsije - dodao
je kako je svaki udarac ostavio oiljak na vitalne organe,
te da je pet udaraca bilo smrtonosno, kako je mogao
zakljuiti forenziar.
Desvern je bio pokuao pobjei i zbrisati u prvi mah, ali
ubodi noem bili su tako bjesomuni, tako ljutiti i iznenadni
- i kao to se pokazalo, tako precizni - da nije imao
mogunosti izmaknuti i ubrzo je preminuo, sruivi se na tlo.
Tek se tada ubojica zaustavio. Neki sigurnosni straar
oblinje firme opazio je to se dogaa i uspio ga je zadrati
do dolaska gradske policije: Ne mii se odavde dok ne doe
policija! Nije bilo razumljivo kako je uspio uiniti
nepokretnim pukom naredbom naoruanog pojedinca, izbezumljenog
i koji je upravo poinio krvavo ubojstvo - moda je imao
uperen u njega pitolj, ali ni u jednoj verziji nije se
spominjalo nikakvo oruje, niti da ga je izvukao iz nekog
opasaa ili da je uperio pitolj u njega - s obzirom na to da
je ovjek ija je dunost bila parkirati vozila, kako su
potvrdili mnogi izvori, jo uvijek drao bode u ruci kad su
se pred njim pojavili straari, koji su ga natjerali da pusti
bode iz ruku. Prosjak ga je tada ispustio na tlo, stavili su
mu lisiine na ruke i odveli ga u policijsku postaju. Prema
izjavi Vrhovne policijske postaje u Madridu, ta fraza ili
neka slina njoj osvanula je u svim novinama, navodnog
ubojicu preuzela su
upravna tijela, ali on je odbio priznati.
Luis Felipe Vzquez Canella ivio je u nekim odavno
naputenim autima u tom kvartu, a izjave susjeda ponovo su
bile proturjene, kao to se uvijek dogaa kad se trai iskaz
ili se povjeruje u iskaze vie od jedne osobe. Prema nekima,
bio je on mirna i korektna osoba koja nikada nije upadala u
probleme: ivio je da nalazi slobodno mjesto za automobile i
dovede ih do tih parkirnih stajalita uz uobiajena, cehovski
tipina ohola ili usluna prenemaganja - katkad nepotrebna i
neeljena, ali to je princip rada svih gorila - te da naplati
neku svoju napojnicu. Dolazio bi oko podneva i ostavljao bi
svoja dva plava ruksaka podno stabla te bi se posvetio svome
neprekidnom poslu. Drugi stanovnici, meutim, primijetili su
da im je ve dosta njegovih silovitih ispada i njegovih
mentalnih poremeaja te da su ga esto pokuavali izbaciti iz
njegova nepokretnog vozila i udaljiti iz etvrti, ali do tada
bezuspjeno. Vzquez Canella nije imao nikakve policijske
dosjee. Upravo je voza Deverne doivio jednu od tih svaa
mjesec dana prije. Prosjak mu se obratio zlonamjerno i,
iskoritavajui okolnost to je ovaj imao sputen prozor,
udario ga je akom u lice. Nakon to je obavijetena policija,
uhien je na licu mjesta zbog agresije, ali naposljetku voza,

iako ozlijeen, nije mu elio natetiti ni podnijeti tubu.

I uoi smrti poduzetnika, rtva i krvnik po prvi su se put
susreli. Prosjak ga je ve bio zasuo svojim glupostima.
Govorio je o svojim kerima i o svojemu novcu, govorio je
kako mu ele oteti novac, ispriao je vratar, koji je
zacijelo bio najelokventniji, u jednoj uliici u La Castellani
u kojoj je dolo do okraja. Preminuli mu je objasnio kako ga
je zamijenio za nekoga drugoga, i kako on nije imao nikakve
veze s time, prema jednoj od verzija. Siromah, slijep od
bijesa, udaljio se govorei sam za sebe, meu zubima. I s
odreenom baroknom razmetljivou i samouvjerenou dodao je:
Miguel nije mogao ni zamisliti da bi ga poremeenost Luisa
Felipea mogla stajati ivota dvadeset i etiri sata kasnije.
Scenarij, koji je bio napisan za njega, poeo se neizravno
ocrtavati mjesec dana prije, ovo posljednje rekao je
aludirajui na sluaj s vozaem, kojega su neki stanari
smatrali pravim predmetom ljutnje. Tko zna, moda je postao
opsjednut vozaem, citirali su jednoga stanara, zamijenivi
ga za vlasnika firme. Dalo se naslutiti da je ovjek za
parkiranje bio jako loe raspoloen ve otprilike mjesec dana
jer nije vie mogao zaraditi novac svojim sporadinim poslom
na kvartovskom parkiralitu. Jedne su novine onako usput
spominjale podatak koji su druge novine zaobilazile: Kako je
navodni ubojica odbio dati bilo kakav iskaz, nije se moglo
provjeriti jesu li on i njegova rtva u nekom srodnikom
odnosu, kako se govorkalo u kvartu. Jedno ambulantno vozilo
svom je brzinom odjurilo na mjesto dogaaja. Bolniari su
Desvernu pruili prvu pomo, ali kako se radilo o vrlo
tekim ozljedama, i nakon to su ga stabilizirali, odvezli
su ga vozilom hitne pomoi u bolnicu La Luz - ali dvoje novine
pisale su da su ga odvezli u La Princesu, ak se ni po tome
pitanju nisu slagali - gdje su ga odmah primili u operacijsku
dvoranu zbog zastoja rada srca i u kritinom stanju. Pet sati
visio je na rubu ivota i smrti, a da ni u jednom trenutku
nije doao k svijesti, i naposljetku podlegao ozljedama kad
je pala no, a da lijenici nisu mogli nita uraditi da ga
spase.
Svi su ti podaci bili poznati u dva dana, dva dana koja su
uslijedila nakon ubojstva. Zatim je vijest u potpunosti
nestala iz novina, kao to se u dananje vrijeme dogaa: ljudi
ne ele znati zato se neto dogodilo, tek, vano je da se
neto dogodilo, kao i da se konstatira da odasvud vrebaju
opasnosti, neprilike, prijetnje i zla kob koje e nas zaobii,
ali koje, meutim, sustiu i ubijaju nae neoprezne blinje,
ili moda one koji nisu odabrani. Moe se bez problema ivjeti
s tisuu nerijeenih tajni koje nas zabrinjavaju deset minuta
ujutro pa ih naposljetku zaboravimo, bez traga i glasa.
Potrebno je ne udubljivati se ni u to i ne zastajati ni na
kakvoj prii ili injenici, da nam se ne odvlai pozornost
sjedne na drugu stvar, kao da svaki as mislimo: E pa da,
kakvog li uasa. Sto ima novoga? Kakvih smo se drugih uasa

oslobodili? Potrebno nam je da se osjetimo preivjelima ili

besmrtnicima svakodnevno, naprotiv, stoga nam priajte
slobodno najuasnije stvari jer smo do danas ve sve uli i
vidjeli. Neobino, u ova dva dana, malo se govorilo o
mrtvacu, tek da je bio sin jednog od osnivaa poznatoga
kinematografskog distributera i da je radio u obiteljskoj
firmi, pretvorenoj gotovo u emporij zahvaljujui svome
neprekidnom rastu dugom desetljeima i zahvaljujui svojim
brojnim ograncima, meu kojima su bile ak i niskobudetne
aviokompanije. Kasnije, inilo se da nigdje nije objavljena
nikakva osmrtnica Devernea, nikakav in memoriam ili
pisana posljednja poast nekog prijatelja ili kolege, nikakva
skica koja bi govorila o njegovu karakteru i o njegovim
osobnim dosezima, to je bilo poprilino udno. Bilo kakav
poduzetnik koji ima novaca, ili jo i vie, ako je povezan s
kinematografijom, pa ak i ako nije poznat, nego samo ima veze
s ljudima iz tiska, ili barem ima prijatelje s dobrim vezama,
a nije teko zamisliti da bi netko od poznatih, u najboljoj
volji, postavio osmrtnicu ili zahvalu u nekomu dnevnom listu,
kao da to moe nekako nadoknaditi injenicu gaenja jednoga
ivota ili kao da je njegov nestanak dodatna oteavajua
okolnost (koliko li samo puta doznamo za postojanje onoga
drugog tek kada se njegov ivot ugasi, i to upravo zato to je
taj preminuo).
Stoga je jedina vidljiva fotografija bila ona koju je
postavio neki grubi reporter snimivi ga na tlu, prije nego
to su ga odnijeli, dok su se svi bili sjatili oko njega. Sva
srea da se loe vidjelo na internetu, reprodukcija je bila
loe kvalitete i jako sitna, jer mi se ta fotografija uinila
doista uasnom za ovjeka kakav je on bio, uvijek tako veseo i
bez mrlje u svome ivotu. Nisam ju niti pogledala, nisam ju
eljela vidjeti, a ve sam bacila novine u kojima sam ga bila
svojedobno vidjela, na mnogo veoj fotografiji, a da nisam
uoila dobro ija je, niti sam se eljela puno zadravati na
njoj. Da sam ve tada znala da nije bio potpuni neznanac, nego
osoba koju sam svakodnevno rado viala, iskuenje bi bilo
preveliko, ali ubrzo bih uklonila pogled jo srditiji i
prestraeniji nego to je prije bio. Ne samo to mogu ovjeka
ubiti na ulici na najgori mogui nain, i iznenada, a da Vam i
nije palo na pamet da Vam prijeti opasnost, nego je zatim
doputeno - upravo zato to je scenografija ubojstva ulica javno mjesto, kako se kae sa strahopotovanjem -javno
prikazati javnu sramotu. Sada, na fotografiji malog formata
koja se mogla vidjeti na internetu, nije ga se ba moglo dobro
vidjeti, ili samo zato to je u tekstu pisalo da je onaj
mrtvac ili polumrtvac Desvern. Njega bi u svakom sluaju
uasnulo da se mogao vidjeti ili da je znao da je izloen
tuim pogledima, bez jakne ili kravate, pa ak i bez koulje
ili razdrljena ovratnika - nije se moglo dobro vidjeti, a gdje
su samo nestali njegovi gumbi za manete, ako su mu ih
uklonili - okruen cjevicama i okruen sanitarnim personalom

koji ga je obraivao, tako da su svi mogli vidjeti njegove

rane, posred ulice, gdje je leao u lokvi krvi i svraajui na
sebe pozornost prolaznika i automobilista, onako u nesvjestici
i skren.
I enu bi uasnula ta slika da ju je ugledala: ne bi imala
vremena ni volje proitati novine iduega dana,
najvjerojatnije. Dok ovjek plae i bdije i priprema pogreb i
ne razumije, a osim toga, mora objanjavati djeci, nije mu ni
do ega, ostatak svijeta ne postoji. Ali moda je kasnije
vidjela fotografiju, moda je bila jednako tako znatieljna
kao i ja tjedan dana nakon dogaaja, i moda se spojila na
internet ne bi li doznala to su doznale druge osobe u tom
trenutku, ne samo najblia rodbina, nego i neznanci poput
mene. Ne tako bliski prijatelji vjerojatno su se o svemu
informirali u tisku, iz lokalnih madridskih novina ili iz
osmrtnice, vjerojatno se pojavila neka fotografija u nekim
dnevnim novinama, ili i nekolicina njih, kao to je i norma
kad umre neki bogata. Ta fotografija, u svakom sluaju, prije
svega ta fotografija - kao i sramotna i apsurdna smrt, ili
kako da kaem, k tome jo i bijedna - potakla je Beatriz da o
njemu govori kao o bijedniku. Nikome ne bi palo na pamet da
ga tako nazove dok je bio iv, pa ak ni trenutak nakon to bi
iziao iz auta u nekoj mirnoj i ugodnoj etvrti, odmah pokraj
parkia kod Strojarskog fakulteta, tamo su posaena kronjasta
stabla i moe se sjesti u jednom kafiu s osvjeavajuim
piima, kao to sam ja esto tamo dolazila sa svojim malim
neacima. Moda ni sekundu prije nego to je Vzquez Canella
izvadio svoj nazubljeni no, treba biti jako spretan za
koritenje takvog bodea, koliko ja mogu shvatiti, ne prodaju
se na bilo kojem mjestu, i gotovo da su zabranjeni. A sada
naprotiv, zauvijek je ostao takav, stranica se vie ne moe
okrenuti: jadan Miguel Desverne, nije imao sree. Jadan
ovjek.
Da, tog mu je dana bio roendan, moe li povjerovati?
Svijet doputa osobama da uu i iziu kaotino, da bi se netko
mogao roditi i umrijeti istoga datuma, s pedeset godina
razmaka, tono s pedeset godina. Nema ni najmanje smisla,
upravo zato to se ini da smisao
postoji. Moglo se dogoditi i posve drukije, lako je zamisliti
da su stvari krenule drugim tijekom. Moglo se dogoditi i bilo
koji drugi dan, ili se moglo uope ne dogoditi. Trebalo je da
se ne dogodi. Uope. Da se uope ne dogodi.
Prolo je nekoliko mjeseci do naega ponovnog susreta,
susreta s Luisom Alday, i jo nekim osobama, sve dok nisam
doznala kako se zove, njezino ime, i uputila mi je izmeu
ostaloga te rijei. Nisam znala tada pria li to ona stalno o
onome to joj se dogodilo, bilo kome tko ju je spreman
sasluati, ili je u meni pronala osobu kojoj se moe
povjeriti, nekoga nepoznatog, i tko nee izdati tajnu onoga
to je uo nekoj njoj bliskoj osobi, i s kojom je mogla
prekinuti bilo kakav odnos u svakom trenutku bez objanjenja i

posljedica, nekoga suosjeajnog, i odanog, i znatieljnog, i

ije joj je lice bilo novo, kao i neodreeno poznato i
povezano s vremenom kad nisu postojale nedoumice, iako sam ja
dugo vremena vjerovala kako me ona uope ne zamjeuje, jo i
manje nego njezin mu.
Luisa se ponovo jednog dana pojavila nakon ljeta, tijekom
poodmaklog rujna, i to u uobiajeno vrijeme i u drutvu dviju
prijateljica ili kolegica, terasa je jo uvijek bila otvorena,
i ja sam vidjela kako dolazi do mojega stola i kako sjeda ili,
bolje reeno, kako se strovaljuje u jednu od stolica, jedna od
prijateljica automatski ju je primila za podlakticu, kao da se
boji hoe li izgubiti ravnoteu i pasti. Bila je jako mrava i
izgledala je bolesno, bljedunjavo, i to s nekakvim dubinskim,
vitalnim bljedilom koje naposljetku narui i same karakterne
crte lica, kao da nije samo koa izgubila boju i sjaj, nego i
kosa, obrve, trepavice, oi, zubi i usne, sve mat i osjenano.
inilo se kao da nije stvarna osoba, kao da nije s ovoga
svijeta. Vie nije govorila ivahno, kao to je razgovarala sa
svojim muem, nego s lanom prirodnou koja je otkrivala
osjeaj obveze i neraspoloenja. Pomislih da je moda pod
lijekovima. Sjeli su poprilino blizu mene, dijelio nas je tek
jedan stol, tako da sam uspijevala uti odlomke njihova
razgovora, iako sam vie ula prijateljice nego nju jer je ton
njezina glasa bio priguen. One su ju ispitivale i zanimale su
se za pojedinosti vezane za sprovod, Desvernov nema sumnje,
nisam znala hoe li se upriliiti komemoracija za tri mjeseca
koja su prola od njegove smrti (izraunala sam da bi se
upravo trebala navriti tri mjeseca), ili je moda proao tek
mjesec dana, koji se nije obiljeio sveanom komemoracijom,
nakon jednog ili dva tjedna kako je jo uvijek ponegdje
obiaj, barem u Madridu. Moda je njoj tada ponestalo snage,
ili su oteavajue okolnosti to sprijeile - ljudi se nikada
ne prestaju zanimati za te drutvene ceremonije niti zaziru od
traeva - i jo uvijek to vrijedi ako je obitelj
tradicionalna. Moda je s nekim zatitnikom - primjerice, s
bratom, ili sa svojim roditeljima, ili s prijateljicom otila u Madrid odmah nakon sprovoda ne bi li se priviknula na
nepostojanje na prostornoj distanci, bez tunog podsjetnika
branih scenarija, zapravo ju je iekivalo beskorisno
odgaanje uasa. Najee njezine rijei bile su: Da, to mi
se svia, ili, Kako Vi kaete, jer ste bistrije glave, ili,
Neka sveenik bude kratak, Miguel ih ba nije volio, bio je
pomalo nervozan, ili, Ne, Schubert ne, on je odve opsjednut
smru, a mi imamo i previe svojih nevolja.
Vidjeh kako su konobari iz kafia, nakon to su neko vrijeme
razgovarali za ankom, pristupili njihovu stolu, sporim prije
negoli dostojanstvenim korakom, pa iako su joj se obraali
stidljivo i jako tiho, zauh kako su joj izricali svoje duboko
suosjeanje: eljeli bismo Vam priopiti kako jako suosjeamo
s Vama zbog sudbine Vaega mua, uvijek je bio jako ljubazan,
ree joj jedan. A drugi doda zastarjelu i praznu formulu:

Suosjeamo s Vama. To je istinska nesrea. Ona mu se zahvali

bezizraajnim smijekom i niime vie, uini mi se razumljivim
to nije eljela ulaziti u pojedinosti ni komentirati niti
objanjavati nadugo i nairoko. Kad sam ustala, osjetila sam
elju da uinim isto to i oni, ali nisam se usudila prekinuti
njezin apatini razgovor s prijateljicama. Osim toga, prolo
je ve jako puno vremena i nisam eljela stii na posao jako
kasno, sada kad sam se popravila i kad sam obiavala stizati
tono na vrijeme.
Mjesec je dana prolo prije nego to sam ju ponovo vidjela,
pa iako je lie ve padalo, i zrak je postajao svje, jo
uvijek su neki ljudi radije naruivali doruak na otvorenom bili su to brzi doruci, ljudi kojima se uri i koji e se
zatvoriti tijekom mnogih sati i koji nee imati vremena da se
prehlade; veina njih bila je utljiva i pospana, poput mene i jo uvijek nisu povukli stolove s asfalta. Luisa Alday ovoga
je puta dola sa svoje dvoje djece i naruila je za sve
sladoled. Pomislih da mi se vratila - kao neka udaljena
uspomena iz mojega djetinjstva - i
dovela ih na prazan eludac kako bi napravili test vaenja
krvi pa ih je kasnije eljela nagraditi zbog gladi koju su
morali otrpjeti i zbog proivljene nelagode, osim to im je
povrh svega dopustila da preskoe prvi sat nastave. Djevojica
je pratila to se dogaa s bratom, koji je bio etiri godine
mlai od nje, a imala sam dojam da se zanima i za Luisu na
svoj nain, kao da povremeno zamjenjuju uloge, ili, ako ne ba
uloge, ono barem obje pokuavaju preuzeti majinski autoritet.
elim rei kako je, dok je djevojica jela sladoled u ai,
djeje minuciozno baratajui liicom, istovremeno pratila da
se Luisi ne ohladi kava i nutkala ju je daju popije.
Promatrala ju je postrance, kao da uhodi njezine pokrete i
izraze, a ako bi vidjela njezin odvie izgubljen pogled,
uronjen u svoje misli, u isti bi joj se as obratila, nekom
primjedbom ili pitanjem ili moda nekom priom, kao da eli
sprijeiti da se u potpunosti ne izgubi i kao da joj je ao
zbog zamiljenosti. Kad je prispio auto, i kad je stao u
dugaki red, tiho zatrubivi, a djeca ustala, uzela su
ruksake, na brzinu poljubila majku i krenula drei se za ruke
prema autu, sa sigurnou da je doao po njih, imala sam
osjeaj da dijete odlazi zabrinutije od Luise nego obratno
(ona joj je ovla pomilovala obraz, kao da joj savjetuje da
pazi kako se ponaa, i da si ne stvara probleme, ili ju
pokuava utjeiti dodirom dok se ponovo ne sastanu). Taj je
auto zacijelo doao po njih da djecu odveze u kolu.
Automatski sam pogledala tko sjedi za volanom dok mi je srce
snano udaralo jer, iako se ne razumijem u automobile i svi mi
izgledaju jednakima, ovaj sam auto smjesta prepoznala: bio je
to onaj auto u kojemu je Deverne obino iao na posao,
ostavljajui svoju enu jo neko vrijeme u kafiu, samu ili s
prijateljicom. Zacijelo je bio onaj isti koji je vozio i
osobno parkirao pokraj Strojarskog fakulteta i iz kojega je

iziao u zao as na svoj roendan. Neki je mukarac sjedio za

volanom, pomislila sam kako je rije o istom vozau s kojim se
izmjenjivao, i koji je mogao sjediti na njegovu mjestu tog
kobnoga dana, koji je mogao umrijeti umjesto njega, koji se
moda doista elio ubiti ili je dogovorio ubojstvo i stoga je
do ovoga i dolo - moda je, tko zna, morao ii lijeniku
onoga dana. Ako je tako doista i bilo, nije nosio uniformu.
Nisam ga dobro vidjela, onako poluskrivenoga drugim vozilima u
prvome redu; meutim, uinio mi se privlanim ovjekom. Nije
ba sliio Miguelu Desvernu, ali pomalo su nalikovali jedan
drugome, ili barem nisu bili potpuno razliiti, zbrku se moglo
i objasniti, pogotovo za umobolnog ovjeka. Luisa se, sa svoga
stola, pozdravljala maui, ili je leerno otpozdravljala
cijelo to vrijeme koliko je stajao zaustavljen kraj njih. I
doista, i voza je podigao i spustio ruku tri ili etiri puta,
pomalo apsurdno u zaustavljenom autu. I on je mahao izgubljena
pogleda uperena moda tek u neku utvaru. Ili je pozdrav bio
upuen djeci. Nisam uspjela vidjeti je li joj voza uzvratio
nekim verbalnim pozdravom.
U tom sam se trenutku odluila pristupiti joj. Djeca su ve
nestala u starom oevu automobilu, ostala je sama, nije bila
ni s kakvom kolegicom ni s majkom iz kole niti s
prijateljicom. Dugom i masnom liicom jela je ostatke
sladoleda koje je ostavio mali sin u svojoj ai, kao da eli
u trenu rastopiti sladoled ne razmiljajui o onome to radi,
ubrzati ono to e u svakom sluaju biti njegova sudbina.
Koliko e joj vremena trebati dok ne shvati kako si olakati
tijek vremena, pomislih, ako je rije o tome, u to ne
vjerujem. ekamo da mine vrijeme kad privremeno ostanemo bez
drugoga - bez mua, ljubavnika - kad ne znamo, niti moemo
znati koliko nas dugo nee biti, iako se ini da postoji neki
rok i iako nam instinkt neprekidno ape, a njemu kaemo:
uti, uti, utiaj se, jo te uvijek ne elim uti, jo mi
uvijek nedostaje snage, nisam spremna. Kad nas netko napusti,
moemo matati
o tome kako e se vratiti te kako e se onaj koji nas je
napustio jednom oporaviti te e se vratiti kraj naeg
uzglavlja, ak i kad znamo da nas je zamijenio i da je
zaljubljen u drugu enu, da je zapoeo drugu romansu i da e
nas se sjetiti samo ako mu krene po zlu u novoj ljubavnoj
prii, ili ako budemo bili ustrajni i ako budemo nazoni i
protivno njegovoj volji ili ako ga pokuamo zabrinuti ili
smekati ili ako izazovemo u njemu suosjeanje ili mu se
poelimo osvetiti, dovesti ga do toga da shvati da nas se
nikada nee osloboditi u potpunosti
jer ne elimo biti uspomena koja nestaje, nego nepomina sjena
koja e ga zauvijek pratiti i proganjati; i koja e mu ivot
uiniti nemoguim, i zbog koje emo zamrziti same sebe.
Naprotiv, ne moemo matati o mrtvacu, ako nismo izgubili
pamet, ima ljudi koji odlue skrenuti s uma, ak i ako je to
samo privremeno, ljudi pristaju sii s uma dok se ne uvjere da

se dogodilo ono to se doista dogodilo, ono nevjerojatno pa

ak i nemogue, ono to ak nismo ni uzeli u obzir za
razmatranje kao mogue, ono to nas svakodnevno tjera da
ustajemo bez olovnog i zlokobnog oblaka koji bi nas potjerao
da ponovo sklopimo oi, razmiljajui: Avaj, svima nam se i
onako loe pie. U biti, nije vrijedno truda. Sto god uinili,
ionako emo samo ekati; poput mrtvaca koji su dobili dozvolu
za smrt, kao to je netko rekao. Ne mogu povjerovati,
meutim, da je Luisa tako izgubila zdrav razum, ionako
razmiljam samo intuitivno, ne poznajem je. A ako nije
izgubila zdrav razum, to uope eka, i kako provodi sate,
dane, tjedne i mjesece, i s kojim ciljem moe potisnuti
vrijeme ili pobjei od njega i ukloniti se, i na koji se nain
sada povlai, u ovom trenutku. Ne zna da u se ja pribliiti,
zapodjenuti razgovor s njom, poput konobara koji je priao
posljednji put kad sam ju vidjela na tom mjestu, nikada ju
nisam vidjela ni najednom drugom mjestu. Ne zna da u joj
pruiti ruku te da u joj izbrisati dvije minute svojim
konvencionalnim rijeima, moda i trima ili etirima, u
najgorem sluaju, ako mi uzvrati nekako drukije osim
zahvalom. Jo uvijek raspolae sa stotinjak drugih rijei dok
joj ne pomogne sanjarenje i ne zamuti joj svijest zahvaljujui
kojoj pripovijeda, uvijek pripovijedamo neku priu: jedan,
dva, tri i etiri; pet i est, i sedam, i osam, i tako u
beskonanost bez stanke sve dok ne nestane bilo kakve
svijesti.
Oprostite na upadici, rekoh joj stojei; ona nije odmah
ustala. Zovem se Mara Dolz i ne poznajete me. Ali godinama
svraam na doruak u isti lokal kao i Vi i Va mu. Samo sam
Vam htjela rei koliko mi je ao zbog onoga to se dogodilo,
zbog onoga to se dogodilo njemu i zbog onoga to se dogaa
Vama otada. Proitala sam u tisku, sa zakanjenjem, nakon to
sam napokon shvatila da mi nedostaje Vaa prisutnost. Iako sam
Vas poznavala samo iz vienja, moglo se vidjeti da se jako
dobro slaete i izgledali ste mi jako simpatini. Doista mi je
jako ao.
Shvatila sam da sam pretposljednjom reenicom ubila enu u
pojam, upotrijebila sam prolo vrijeme govorei o njima dvoma,
ne samo o pokojniku. Pokuala sam nekako ispraviti pogreku,
ali nije mi palo na pamet nita drugo to ne bi nepotrebno
zakompliciralo stvari ili to ne bi bilo jako nezgrapno.
Pretpostavila sam da me je shvatila: oboje su mi se jako
sviali kao par, a vie kao takav nisu postojali. Tada sam
pomislila da sam joj naglasila ono to je ona svakoga trenutka
pokuavala odgoditi ili potisnuti u neku vrstu limba jer joj j
e bilo nemogue zaboraviti ili zanijekati: to da su nekada
bili par te da ona vie nije bila dio para. Htjela sam dodati:
Nita vie, neu Vas zadravati, samo sam Vam to htjela
rei, i okrenuti se i otii, kad je Luisa Alday ustala
smijeei se - smijeila se irokim osmijehom koji nije mogla
izbjei, ta ena nije bila licemjerna ni zlobna, znala je biti

ak i naivna - i uhvatila me ljubazno za rame obrativi mi se:

Da, naravno da te otprije poznajemo, i mi smo tebe vidjeli.
Obratila mi se s ti usprkos mojem kurtoaznom obraanju, bile
smo manje ili vie istih godina, moda je bila nekoliko godina
starija od mene; govorila je u mnoini i u prezentu, kao da se
jo uvijek nije naviknula na samaki ivot, ili moda kao da
sebe doivljava ve s druge strane, mrtvu jednako kao i
svojega mua, i stoga u istoj dimenziji ili na istome
teritoriju: kao da se jo uvijek nije rastala od njega, u
svakom sluaju, i kao da ne vidi nikakvoga razloga za
odustajanje od onoga mi koje ju je zacijelo oblikovalo
gotovo cijelo jedno desetljee, i od kojega se nee odvojiti u
samo tri bijedna mjeseca. Iako je zatim prela na govor u
perfektu, moda nije mogla izbjei to vrijeme. Zvali smo te
Razborita Djevojka. Vidi sada, ak smo ti nadjenuli i ime.
Hvala ti na onome to si rekla, ne eli sjesti? I pokae mi
na jednu od stolica na kojima su ponekad sjedila njezina
djeca, dok je drala ruku na mome ramenu, sada sam imala dojam
da se eli osloniti ili uhvatiti za nj. Bila sam sigurna da,
da je napravila i najmanji pokret, da bi mi prirodno pala u
zagrljaj. Vidjela sam da je krhka, poput kakve nesigurne
sablasti koja jo nije svjesna svojega stanja.
Pogledala sam na sat, bilo je ve poprilino kasno. eljela
sam ju pitati o svojem nadimku, osjeala sam se iznenaena i
pomalo poaena. Znailo je to da sam uoena, da
sam primijeena, prepoznata. Nasmijeila sam se nevoljko, obje
smo se smijeile sa stidljivom radou, kakva obuzme dvije
osobe koje se upoznaju usred jako tunih okolnosti.
Razborita Djevojka? rekoh.
Da, tako nam se ini, ponovo je poela govoriti u
prezentu, kao da je Deverne kod kue, i kao da je jo uvijek
iv ili se ona ne moe od njega osloboditi osim u nekim
stvarima. Nadam se da te nije zasmetalo? Ali raskomoti se.
Ne, kako bi me smetalo, ja sam Vas isto tako nazivala u
svojim mislima. Da ne ispadne da Vam se ne elim obraati s
ti, nego Vam se nisam usudila obratiti dok je Va mu bio
nazoan, a u ovoj sam ga reenici ponovo implicirala. Ne
moete se obraati mrtvom ovjeku kojega ne poznajete, osobnim
imenom. Ili ne smijete, danas nitko ne zamjeuje te nijanse,
svi su meusobno prisni. Sada ne mogu ostati, ba mi je ao,
moram krenuti na posao, ponovo sam automatski pogledala na
sat ili, da bih potkrijepila da mi se uri, dobro sam znala
koliko je sati.
Naravno. Ako to eli, dogovorit emo se za poslije, u
koliko sati poinje raditi? Sto radi? I kako si nas
doivjela? Jo uvijek mi je drala ruku na ramenu, nisam
primijetila prijetnju, prije molbu. Povrnu molbu, to da, za
sada. Da sam joj to odbila, vjerojatno bi istoga popodneva
zaboravila na na susret.
Nisam odgovorila na njezino pretposljednje pitanje - nije
bilo vremena - a jo manje na posljednje: rei im da su

Savren Par, moglo joj je nanijeti bol i gorinu, naposljetku,

ostala bi ponovo sama, im bih ja otila. Ali, odgovorih joj
potvrdno, da u doi do nje kad zavrim s poslom ako joj to
odgovara, popodne, oko est i pol ili oko sedam sati. Upitala
sam ju za adresu, i dala mi je taj podatak, stanovala je dosta
blizu. Pozdravila sam ju na rastanku zadravajui na trenutak
svoju ruku u njezinoj, onu koju mi je poloila na rame, i
iskoristila sam dodir za jedan sudioniki stisak koji sam
odmah zatim povukla, oba su pokreta bila njena, inilo se da
je sretna zbog te bliskosti. Ve sam se spremala prijei ulicu
kad sam shvatila. Morala sam se vratiti natrag.
Ba sam glupa, zaboravila sam, rekoh joj. Ne znam kako se
zove.
Tek sam tada shvatila, njezino ime jo se nije pojavilo ni u
kakvim novinama, a ja nisam vidjela osmrtnicu.
Luisa Alday, rekla je. Luisa Desvern, ispravi se. U
panjolskoj ena ne gubi obiteljsko prezime nakon udaje,
upitala sam ju je li odluila nastaviti se zvati tako sada, iz
odanosti ili zahvalnosti.
Pa dobro, Luisa Alday, ispravila se, ponovo. Sigurno je u
to oduvijek bila uvjerena. Dobro si uinila to si se
sjetila, jer na vratima nema traga Miguelovu imenu, samo
mojemu. Ostade zamiljena i doda: To je zbog njegova opreza
da mu se ime ne povezuje s poslovima. Pogledaj emu je
posluilo.
Najudnije od svega jest to to sam promijenila miljenje,
ree mi Luisa toga popodneva, ili ve u sumrak, u salonu kue,
sjedei na kauu, dok sam ja zauzela mjesto na oblinjem
naslonjau, prihvatila sam od nje au porta, koji je odluila
popiti; ispijala ga je u malim, ali uestalim gutljajima, nije
odustajala od ae, i ve je ispila tri ae, ako ne grijeim
u raunici; znala je kako drati prekriene noge, a da to
izgleda prirodno, uvijek je izgledala prirodno, izmjenjivala
je jednu s drugom, sad desnu, sad lijevu, tog je dana nosila
suknju i crne lakirane cipele s velikim izrezom i niskom, iako
tankom potpeticom, nalikovala je kakvoj odgojenoj Amerikanki,
donovi su cipela naprotiv svijetlili, bili su gotovo bijele
boje, kao da ih je tek obula, izgledale su uoljivo; s vremena
na vrijeme dolazila bi djeca, ili jedno dijete priajui ili
postavljajui pitanje ili samo da naprave kakvu upadicu,
gledala su televiziju u susjednoj sobi, koja se nalazila u
produetku salona s obzirom na to da nije imala nikakva vrata,
Luisa mi je objasnila kako postoji telefon u sobi koja pripada
djevojici, ali ona vie voli da djeca ne budu daleko, i da ih
u svakom trenutku moe uti, u sluaju da se neto
dogodi ili ako se posvaaju, ali i zbog drutva, odnosno,
prisiljavala ih je da budu blizu, ako ve ne kraj nje, a ono
da ih u svakom trenutku moe uti, naposljetku nisu ju ometali
u koncentraciji jer joj je ionako bilo nemogue na bilo se to
koncentrirati, toga se zauvijek odrekla, mislila je da e tako
i ostati, itanja knjige ili gledanja filma u komadu,

pripremiti predavanje mogla je samo uz velike napore ili u

taksiju na putu za fakultet, a glazbu je uspijevala uti tek
povremeno, kratke komade ili pjesme ili tek jedan stavak
sonate, bilo to bilo je dugako - umaralo biju i
unespokojivalo; pratila bi i poneku televizijsku seriju,
epizode ne traju dugo, kupovala ih je sada na DVD-u da bi ih
mogla prekinuti kad bi joj bila prekinuta koncentracija, teko
joj je bilo odrati panju, misao bi joj otila u drugom
smjeru, ili uvijek u istome, pomislila bi na Miguela, na
posljednji put kad ga je za ivota vidjela, u istoj onoj
prilici kad sam gaja zadnji put vidjela, mislila bi na ugodan
parki kod Strojarske kole u Paseo de la Castellani, pokraj
kojega su ga dokrajili bodeom s valovitom otricom kakva je,
ini se, zabranjena za noenje. Ne znam, kao da nosim drugu
glavu na ramenima, padaju mi na pamet stvari o kojima prije
nisam nikada razmiljala, govorila je s iskrenim divljenjem,
irom otvorenih oiju, gladei si koljeno jagodicama prstiju
kao daju iritira neto, zacijelo ju je smetao tek nemiran duh.
Kao da sam otada druga osoba, ili drugi tip osobe, s
nepoznatom i neobinom mentalnom konfiguracijom, netko tko
ivi povezujui asocijacije ili oduevljavajui se njima.
ujem sirenu nekog ambulantnog vozila ili policije ili
vatrogasnih kola i smjesta pomislim tko u ovom trenutku
naputa ovaj svijet, ili tko gori, ili tko se moda gui, i
smjesta me saleti tjeskobna pomisao na sve one ljude koji su
uli policajce koji su se tamo pojavili da bi zatoili ovjeka
za parkiranje, ili se sjetim hitnih ambulantnih kola koja su
dojurila i pokupila Miguela na ulici, zacijelo su bili
rastreseni, ili su dogaaj vidjeli kao poremeaj, kakvog li
samo naina iskazivanja nezadovoljstva, zna kako to ve ide,
ono to si obino svi kaemo u sebi, kakvog li pretjerivanja,
kakve guve, sigurno nije nita tako strano. Gotovo nikada se
ne zapitamo o kakvoj se nesrei doista radi, ti zvukovi
pripadaju uobiajenom brujanju grada, i osim toga, ispranjeni
su specifinog sadraja, ista ispranjena ili apstraktna
smetnja. Prije, kad nije bilo toliko sirena, niti su toliko
glasno svirale, nije se ni pomiljalo na to da bi ih vozai
mogli koristiti bez nekog posebnog razloga, primjerice da bi
ubrzali ili da bi nekoga pretekli, ljudi bi virili na
balkonima ne bi li doznali to se dogaa, ili su ak mislili
kako e sve moi proitati iduega dana u dnevnim novinama.
Sada se vie nitko ne naginje kroz prozor, ekamo da se udalje
te da iz naeg slunog dometa odnesu bolesnika, unesreenog,
ranjenika, tekog stradalnika, samo da nas prestanu
zabrinjavati, ili nas ivcirati. Ni ja vie ne trim na
prozor, ali prvih tjedana nakon Miguelove smrt nisam se mogla
suzdrati da ne potrim na balkon ili na prozor te da ne
pokuam nazrijeti nije li negdje u blizini policijsko ili
ambulantno vozilo ne bih li ga ispratila pogledom dokud mi oko
see, ali najee ga ovjek i ne vidi iz kue, samo ga uje,
tako da sam ubrzo odustala od te navike, a opet, svaki put kad

se oglasi neka sirena, jo uvijek prekidam ono to radim i

istegnem vrat i oslukujem sve dok ne nestane, oslukujem kao
da je rije o jadikovkama i tubalicama, kao da svaka sirena
govori: Molim Vas, teak sam bolesnik koji se bori izmeu
ivota i smrti i, osim toga, nisam kriv, nita nisam napravio
da bih zasluio udarce bodeom, iziao sam iz svojeg auta kao
i toliko dana prije i iznenada sam osjetio ubod u lea, a
zatim jo jedan, pa onda jo jedan u druge dijelove tijela i
ni sam ne znam koliko je tih uboda bilo, shvatio sam da
krvarim odasvud te da u umrijeti, a da se nisam priviknuo na
tu ideju niti sam elio umrijeti. Pustite me da proem, molim
Vas, Vama se ni upola toliko ne uri, i ako postoji mogunost
da se spasim, ovisi to o pravovremenom dolasku u bolnicu.
Danas mi je roendan i moja ena nita ne zna, jo uvijek me
iekuje sjedei u restoranu, spremna za proslavu roendana,
vjerojatno je za mene spremila poklon, neko iznenaenje,
nemojte dopustiti da me zatekne mrtvoga.
Luisa zastade i ispi jo jedan gutljaj iz aice, bila je to
vie automatska nego namjerna gesta, zapravo joj je ostala tek
jedna kapljica. Oi joj nisu bile zamiljene nego uarene, kao
da je jako koncentrirana, umjesto odsutna, i kao da su joj
iznenada ulile snagu i uvele ju jo vie u stvarni svijet, ak
i ako je rije o ve prolom stvarnom svijetu. Ja sam ju jedva
poznavala, ali imala sam osjeaj da sadanjost u njoj izaziva
osjeaj zbunjenosti, da je u njoj ranjivija i eznutljivija
nego kad bi razmiljala o prolosti, pa ak i o najbolnijem i
zadnjem
trenutku prolosti, kao to se upravo sada zbilo. Njezine
smee oi bile su lijepe onako sjajne, krupne, jedno je oko
bilo naoigled vee od drugoga, a da ih to nije porunjivalo,
bile su to prodorne i ivahne oi, dok se ona uivljavala u
poloaj umirueg Desvernea. Nesumnjivo je bila gotovo zgodna
ena, ak i pored svih svojih nedostataka; tim vie, kad je
bila veselog raspoloenja, kao to sam ju ja viala esto,
svakoga jutra.
Ali on nije mogao o tome ni pomisliti, ako nisam neto
krivo shvatila iz novina, usudila sam se primijetiti. Nisam
znala to bih rekla ili je moda bolje sve preutjeti, ali
nije mi se uinilo zgodnim ni utjeti kao zalivena.
Ne, naravno da ne, brzo mi je uzvratila pomalo izazovno.
Nije mogao razmiljati dok su ga vozili u bolnicu jer je u
tom asu ve bio u nesvjesnom stanju te nikada ponovo nee
povratiti svijest. Ali moda jest bio u nekoj vrsti svjesnog
stanja, predosjeajui budue dogaaje, dok je dobivao udarce
bodeima. Ne mogu prestati razmiljati o tom trenutku, tim
sekundama, vremenu koliko je potrajao napad, sve dok se on
nije prestao braniti i dok nije poeo gubiti pojam o
realnosti, sve dok nije izgubio svijest i vie nita nije
osjeao, niti oaj, niti bol ni... Na trenutak je ostala
razmiljati to je jo mogao osjeati dok nije pao u to
polumrtvo stanje: Nije imao vremena ni oprostiti se. Ja

nikada nisam razmiljala to netko drugi misli, to bi mogao

misliti onaj drugi, pa ak ni on, nije u mojemu stilu, nemam
dovoljno mate, niti pameti. A sada, naprotiv, cijelo sam
vrijeme time optereena. Kaem ti, mozak mi se modificirao, i
kao da samu sebe ne mogu vie prepoznati; ili moda, pada mi i
to na pamet, kao da u cijelom svojem prethodnom ivotu nisam
znala tko ja zapravo jesam, niti me je Miguel poznavao:
zapravo vjerojatno me nije ni mogao znati i bilo je izvan
njegove moi, nije li to udno? Je li prava ova osoba koja
neprekidno povezuje svari, i to stvari koje su mi se jo prije
dva mjeseca inile neskladnim i nepovezivim, jesam li to to
jesam od trenutka kad je umro, za njega sam oduvijek bila neka
druga, a nastavila bih biti ono to nisam sve do nekog
neodreenog vremena, da je on ostao na ivotu. Ne znam
razumije li me, dodala je kad je shvatila da je ono to
objanjava teko razumlj ivo.
Za mene je sve to skupa bilo teko razumljivo, ali ipak sam
manje-vie shvaala glavnu misao. Pomislih: Ova je ena jako
loe, to treba shvatiti ozbiljno. Njezina je tuga vjerojatno
neizmjerna, i vjerojatno dane i noi provodi razmiljajui o
dogaajima, zamiljajui posljednje trenutke svijesti svojega
mua, postavljajui si pitanje to se moglo zbiti, kad
zacijelo nije imao vremena nego da pokua izbjei prve ubode
noem pokuavajui pobjei i sakriti se, ne vjerujem da je
uope mogao i pomisliti na nju, vjerojatno je samo bio
usredotoen na svoju skoranju smrt, trudei se svim svojim
snagama daju izbjegne, a ako mu je jo neto uope palo na
pamet, vjerojatno je to bila zapanjenost i nerazumijevanje i
nevjerica, ili to se sada dogaa, i kako je mogue, to radi
ovaj ovjek i zato me udara noem, zato je odabrao mene
izmeu milijuna drugih ljudi, i s kojim me je nesretnikom
zamijenio, pa zar ne shvaa da nisam ja uzronik njegovih
nedaa, i kako lije samo smijeno, bolno i glupo umrijeti
tako, iz neije pogreke ili iz bijesa, kad nasilje dolazi od
ruku nekog nepoznatog ili nekog sasvim sporednog lika u mojem
ivotu, tako da ga uope nisam uoio, ili tek nakon to me je
na to prisilio, svojim upadima ili nesuzdravanjem, ovjek
kojemu smo se zamjerili i koji je napao jednog dana Pabla,
neki tip koji je nevaniji od susjednog apotekara ili konobara
iz kafia u kojemu dorukujem, nekoga potpuno anegdotalnog,
beznaajnog, kao da me odjednom ubija Razborita Djevojka koja
je takoer tamo svakoga jutra i s kojom nisam razmijenio ni
rijei, poput osoba koje su samo nejasne sjene, ili
marginalci, koji borave na nekom uglu ili na nekoj tamnoj
podlozi slike i koje nam ne nedostaju, ili ih mi ne
zamjeujemo, ako nam se ne izgube iz vida, to se ne moe
dogaati jer je odve apsurdno i neshvatljivo, a pored svega,
neu to moi nikome ispriati, jedino to nas spaava od
najveih nevolja, ovjek nikada ne zna to e ili tko na lice
staviti krinku, niti zna kakav e oblik poprimiti njegova
individualna i jedinstvena smrt, uvijek jedinstvena, ak i ako

napustimo svijet istovremeno kad i toliki drugi u nekoj

masovnoj katastrofi, ali donekle je predvidljiva, naslijeena
bolest, epidemija, automobilska nesrea, zrana nesrea,
bolest nekog unutranjeg organa, teroristiki napad, slom,
krah, infarkt, poar, nasilni lopovi koji po noi provale u
kuu nakon planiranog napada, ak i netko tko sluajno zaluta
u neku opasnu etvrt tek to je doao u neki jo nepoznati
grad, na takvim sam se mjestima zatekao tijekom
putovanja, pogotovo kad sam bio mlai i kad sam puno putovao i
kad sam preuzimao rizik, primijetio sam da mi se neto moe
dogoditi iz neopreza i neznanja u Caracasu i u Buenos Airesu i
u Meksiku, u New Yorku i u Moskvi, i u Hamburgu, pa ak i u
samome Madridu, ali ne ovdje, nego u drugim nasilnikijim, ili
ponienijim, ili mranijim ulicama, ne u toj mirnoj,
bljetavoj i bogatoj etvrti, kakva je manje-vie moja i koju
poznajem u tanine, i ne u trenutku kad sam iziao iz auta kao
tolikih drugih dana, zato ba danas, a ne juer ni sutra,
zato danas i zato ba ja, moglo je to snai bilo koga, pa
ak i samoga Pabla, koji je doivio mnogo ozbiljniju svau
nego to sam ju ja doivio, da ga je prijavio kad ga je ta
zvijer napala bodeom, ja sam bio taj koji sam ga odgovorio od
toga, ba sam bio glup, bilo mi je ao tog ovjeka za kojega i
ne znam kako se zove, a mi smo ga naprotiv uklonili, a ja sam
ba juer osjetio paniku, sada mi se tako ini, juer me je
napao, a ja tome nisam pridao vanost, i pourio sam se da
zaboravim, trebao sam se vie bojati, i trebao sam biti
oprezniji, nisam se trebao pojavljivati na njegovu teritoriju
nekoliko dana, ili dok ne iziem iz njegove promatranice,
nisam se trebao danas izloiti napadu ovoga bijesnog luaka
kojemu se prohtjelo da me napadne bodeom koji je osim toga
sigurno prljav, ali to i nije toliko vano, nee ni biti
potrebna infekcija da me dokraji, ubijaju me bre vrh i
otrica koji zadiru i probadaju moje tijelo, zaudara taj tip,
jako je blizu, vjerojatno se ve stoljeima nije oprao,
vjerojatno nema ni gdje, uvijek sjedi u svom naputenom
automobilu, ne elim umrijeti u ovom smradu, ovjek ne
odabire, zato je to ono posljednje ime e me prekriti zemlja
prije nego to se oprostim, to - i zadah krvi koji me ve
obavija, miris eljeza i djetinjstva, kad ovjeku najee
curi krv, to je moja smrt, ne moe biti niija druga, njegova,
ja nisam ranio tog luaka, jako je snaan i snanog spleta
ivaca i ja nisam znao izii na kraj s njim, ne posjedujem
nita ime bih ga ranio, a on je mene uspio raniti, otii e
mi ivotni dah i iskrvarit u od tih uboda, koliko sam samo
rana zadobio, ne mogu nita uiniti, koliko li ih je, gotov
sam. U nastavku sam pomislila: Ali on nije mogao
razmiljati o svemu tome. Ili moda ipak jest, koncentrirano.
Ja nisam osoba koja bi mogla davati bilo kome savjete,
rekoh tada Luisi, nakon duge stanke, ali mislim kako ne bi
trebala dugo razmiljati o onome stoje njegovom glavom
prolazilo u tim trenucima. Naposljetku, trajalo je to svega

nekoliko trenutaka, u cjelini njegova ivota to je zanemarivo,

moda nije imao vremena ni na to misliti. Nema smisla da se
ti toliko time optereuje, svih ovih mjeseci, i tko zna
koliko jo dugo, to ima od toga? Ni on nee nita dobiti
time. Koliko god razmiljala o svemu tome, ne moe vratiti
film unatrag kad nisi bila s njim u tim trenucima, niti si
bila s njim u trenucima kad je umirao, ne moe se staviti na
njegovo mjesto, niti ga vie spasiti. Ti nisi bila tamo, nisi
znala, to ne moe promijeniti, uza sva svoja nastojanja.
Shvatila sam da sam se ja dulje vremena bavila tuim
razmiljanjima, istina, oponaajui ju ili ugledajui se na
nju, jako je odvano uivjeti se u neiji nain razmiljanja,
nakon toga, ponekad je teko izii iz tue glave, vjerojatno
je zato tako malo ljudi spremno na to i svi nastoje biti na
distanci i radije si govore: Ja nisam ta osoba, nije na meni
da proivljavam ono to se dogaa drugome, i zato bih ja na
sebe preuzeo njegove muke? Te nevolje nisu moje, neka svatko
vodi svoje raune. Bilo kako bilo, osim toga, prolo je, nije
vie to to jest, nije bitno. On vie ne misli na to, niti se
to sada zbiva.
Luisa sije ponovo natoila au, bila je jako mala aa, i
prinijela je dlanove obrazima, pokretom koji je bio zamiljen
i iznenaen. Imala je jake i duge ruke, bez drugih ukrasa osim
svog vjenanog prstena. S laktovima naslonjenima na bedra,
inilo se kao da se skuplja ili smanjuje. Malo je govorila za
sebe, kao da naglas mudruje. Da, ljudi obino na taj nain
razmiljaju. Da ono to je zavrilo nije tako ozbiljno kao ono
to se dogaa u ovom trenutku te da nas prestanak treba
olakati. Da nas ono to je prolo treba manje boljeti od
onoga to se dogaa ili da su stvari podnoljivije onda kad
zavre, bez obzira na sav njihov uas. Ali to je
isto to i rei da je lake podnijeti preminulog ovjeka, nego
osobu na samrti to ba i nema puno smisla, ne ini ti se?
Najnepodnoljivija je i najbolnija injenica da je osoba
umrla; a to to je smrt neminovna, ne znai daju ovjek nee
ponovo proivljavati. Kako ne razmiljati o neijoj smrti ako
je to posljednje iskustvo koje je umirui podijelio s nama
koji i dalje ivimo? Ono to se poslije dogodilo, izvan je
naega dometa, ali kad je ovjek umirao, naprotiv, svi smo
bili tu, u istoj dimenziji, on i mi, udisali smo isti zrak.
Jo uvijek smo ivjeli u istom vremenu, ili u svijetu. Ne
znam, ne znam kako bih to objasnila. Napravi stanku i zapali
cigaretu, bila joj je prva koju je zapalila; drala ih je
nadohvat ruke, ali nije zapalila nijednu sve do toga trenutka,
kao da se odvikla od puenja, moda je prestala puiti, moda
je na neko vrijeme prestala puiti i sada je ponovo poinjala,
ili je samo htjela udahnuti nekoliko dimova: kupovala je
cigarete, ali ih je nastojala izbjegavati. Osim toga, nita
se ne dogaa zasigurno, eto postoje i snovi, mrtvi se
pojavljuju ivi u njima, a ivi nam katkad umiru. Ja esto
noima snivam taj trenutak, i tada jesam prisutna, doista sam

ovdje, doista znam, vozim se u autu s njim i oboje izlazimo iz

auta, i ja ga upozoravam jer znam to e mu se dogoditi pa ak
i onda ne moe pobjei. Dakle, zna ve kako se te stvari
zgode, snovi su u isti mah zbrkani i egzaktni. Otresam ih sa
sebe im se probudim, i za nekoliko trenutaka ovi ieznu,
zaboravim pojedinosti; ali odmah zatim shvatim da injenice
ostaju, da je sve istina, da se doista tako dogodilo, da je
Miguel doista mrtav, i da su ga ubili slino onako kako sam
sanjala, iako mi je prizor sna trenutano ieznuo, napravila
je stanku, ugasila je dopola izgorjelu cigaretu, kao da je
iznenaena to se zatekla s cigaretom u ruci. Zna li to je
od svega najgore? Najgore je to to se ne mogu naljutiti niti
na bilo koga prebaciti krivnju. Ne mogu mrziti nikoga, iako je
Miguel umro nasilnom smru, ubijen nasred ulice. Da su ga
usmrtili s nekim motivom, jer su ga drali na nianu, zato to
su znali tko je on, jer ga je netko doivljavao preprekom ili
mu se osvetio, to ja znam, barem da ga opljaka. Da je ubijen
kao rtva ETA-e, mogla bih se udruiti s drugim obiteljskim
lanovima rtava, i mogli bismo svi zajedno mrziti teroriste,
ili ak i sve Baske, koliko god ovjek moe podijeliti i
raspodijeliti mrnju, tim bolje, zar ne, bolje stoje krug
impliciranih vei. Sjeam se kad sam jo bila jako mlada,
jedan moj mladi ostavio me zbog neke djevojke s Kanarskih
otoka. Ne samo to sam zamrzila nju, nego sam odluila
zamrziti sve stanovnike Kanarskih otoka. Cisti apsurd, manija.
Kad bi se na televiziji prikazivala utakmica u kojoj su igrali
klubovi s Tenerifa ili iz Las Palmasa, poeljela bih da izgube
od bilo koje momadi, iako sam ja uglavnom ravnoduna po
pitanju nogometa, i ne gledam utakmice, moj brat i moj otac
obiavali su pratiti nogomet. Kad bi se odravao neki izbor za
Miss, eljela sam da ne pobijede predstavnice s Kanarskih
otoka, i spopala bi me srdba jer su obino pobjeivale, esto
su jako zgodne te djevojke s Kanarskih otoka, i nasmija se od
srca na svoj raun, nije se mogla suspregnuti. Ono to bi joj
bilo draesno, sa srcem je prihvaala, ak i dok se nalazila u
tako tekoj situaciji. I samoj sam sebi obeala da neu
ponovo itati Galdosa: bez obzira stoje postao pravi
Madrianin, ipak je podrijetlom s Kanarskih otoka, i zabranila
sam ga samoj sebi na dulje vrijeme, i ponovo se nasmije, sada
je njezin smijeh ve bio tako otvoren da je djelovao zarazno,
i ja sam se isto tako nasmijala toj inkvizicijskoj ideji. Sve
su to iracionalne reakcije, djeje, ali imaju trenutano
ozdravljujue djelovanje, unose neku vedrinu duha. Sada vie
nisam mlada, pa vie ne raspolaem ak ni tom mogunou da
dio dana provedem bijesna, umjesto u tunom raspoloenju.
A to je bilo s naplatiteljem parkinga? rekoh. Zar ga ne
moe mrziti? Ili zar ne moe mrziti sve kloare?
Ne, uzvratila je bez razmiljanja, odnosno, kao da je ve
o tome razmiljala. Nisam vie eljela ni uti za toga
ovjeka, mislim da je odbio dati izjavu, da je od prvoga
trenutka navukao na sebe plat utnje, i nije od toga odustao,

ali jasno je da je prolupao i da nije ba posve normalan. Kako

se ini, dvije mu se keri bave prostitucijom, dvije mlade
keri, i pomislio je kako su Miguel i Pablo, voza, upleteni u
to. Cista glupost. Ubio je Miguela kao to je mogao ubiti
Pabla ili bilo kojeg susjeda iz kvarta da ga je dohvatio
bodeom. Pretpostavljam da je i on trebao neprijatelje, nekoga
kome bi predbacio krivnju za svoju nesreu. Ono to svi rade,
istina, nia klasa, kao i srednja i elita, kao i oni
obespravljeni: nitko ne prihvaa da se stvari katkad dogaaju,
a da i nema nekog konkretnog krivca, niti da postoji
zla kob, niti da se osobe mogu pokvariti i prolupati ili da
sami sebi iskopaju jamu i navuku nesreu.
ovjek je sam kova svoje sree, pomislila sam sjeajui
se, citirajui Cervantesa, na ije rijei vie doista nitko ne
misli.
Ne, ne mogu se ljutiti na onoga tko ga je ubio ni iz ega,
na onoga tko ga je sluajno obiljeio, ni iz ega, to je ono
najgore; na luaka, na poremeenog koji ga u biti nije mrzio
zato to je u pitanju on i koji ak nije ni znao njegovo ime,
nego je u njemu vidio inkarnaciju svoje nesree ili uzrok
svojega nesretnog poloaja. Ma, i ne znam to je sve u njemu
vidio, nije mi ni vano, ne nalazim seja u njegovoj glavi,
niti bih to eljela biti. Ponekad mi o tome ele priati moj
brat ili Javier, jedan od najboljih Miguelovih prijatelja, ali
ja ih zaustavim i kaem im kako ne elim manje-vie
hipotetina objanjenja ni tapkanja u mraku, kako je ono to
se dogodilo toliko ozbiljno da me uope ne zanima uzrok,
pogotovo ako je rije o nerazumljivu uzroniku, o onome to ne
postoji, niti moe postojati izvan te obmanjene ili bolesne
glave u koju se nemam zato uivljavati, Luisa je dosta dobro
govorila, sluei se bogatim rjenikom i glagolima koji su
rijetki u svakodnevnom govoru, poput zazirati ili
empatizirati; naposljetku, bila je sveuilina profesorica
na Odsjeku za anglistiku, kako mi je rekla, predavala je
jezik; morala je silom prilika itati i prevoditi. Ako bismo
pretjerali, taj ovjek za mene ima isto znaenje kao i krovni
vijenac koji se odlijepi i padne ti na glavu upravo kad
prolazi ispod njega, mogao si i ne proi u tome trenutku: da
si proao trenutak prije, ne bi ni doznao. Ili zamisli neki
zalutali metak iz lovnog pohoda, koji je ispalio neki laik ili
glupan, a mogao si i ne ii taj dan na ladanje. Ili vidi sad
potres koji te snae na nekom putovanju, a mogao si i ne ii
na to mjesto. Ne, mrnja ne pomae, ne tjei niti ulijeva
snagu, mene ne tjei iekivanje da ga osude ni prieljkivanje
da istrune u zatvoru. Ne osjeam ni saaljenje prema njemu,
naravno, ne mogu ga ni osjeati. Sve to se njega tie,
ostavlja me potpuno ravnodunom, Miguela mi nee nitko i nita
vratiti. Pretpostavljam da e otii u neku psihijatrijsku
ustanovu, ako one jo uvijek postoje, ne znam to rade s
poremeenima koji poine ubojstva. Pretpostavljam da e ga
ukloniti iz javnog ivota jer je opasan i ne bi li sprijeili

da ponovi ono to je ve uinio. Ali ne traim kaznu za njega,

znailo bi to izjednaiti se s nekadanjom praksom vojske koja
je bacala u tamnicu ili ak ubijala i konja koji se bio drznuo
zbaciti na tlo nekog asnika skrivivi njegovu smrt, i to kad
je svijet jo bio naivan. Ne mogu osjeati suut ni prema
prosjacima i prema beskunicama. Naprotiv, prema njima sada
osjeam strah. Kad opazim nekoga od njih, pokuavam se
udaljiti ili prijei na drugu stranu ulice, to je opravdana
uvjetovana reakcija, koja e me zauvijek pratiti. Ali to je
neto drugo. Ne mogu se ipak posvetiti aktivnom gajenju mrnje
prema njima, kao to ne bih mogla mrziti ni neke poslodavce
rivale kojima su poslali nekog plaenog ubojicu da sredi
nekoga, ne znam zna li kako je to sve ee, i u panjolskoj,
sve vie ima ljudi koji pozovu nekog ubojicu iz inozemstva,
nekoga Kolumbijca, Srbina, Meksikanca, ne bi li maknuo s puta
onoga koji im je prevelika konkurencija i koji im smeta da se
proire, ili koji teti njihovu poslu. Dovedu nekog tipa, taj
obavi posao, plate mu i on nestane, sve u jednom, iliu dva
dana, nikada ih ne pronau, diskretni su i profesionalni,
aseptini i ne ostavljaju tragove, kad dou pokupiti le, oni
su ve na aerodromu, ili na odlaznom letu. Gotovo se nikada
nita ne moe dokazati, a jo se manje moe dokazati tko ih je
unajmio, tko ih je nagovorio i tko im je zapovjedio, drijeb
je mogao pasti na njega, kao to je mogao pasti na nekoga
drugoga, na nekog tko je imao slobodne dane; ne bi u tom
sluaju upoznao Miguela, niti bi osobno imao bilo to protiv
njega. Meutim, mogu mrziti hukae, mogla sam sumnjati na
jedne ili na druge, na nekoga konkurenta ili uvrijeenog ili
oteenog, svaki poslodavac i neeljeno ili namjerno stvara
rtve; pa ak i od kolega prijatelja, kako sam opet proitala
neki dan u Covarrubiasu, Luisa je vidjela kako sam napravila
zaueno lice. Ne poznaje ga? Tesoro de la lengua castellana
o espaola, bio je to prvi rjenik, iz 1611. godine, napisao
ga je Sebastin Covarrubias, podie se i donese pozamanu
zelenu knjigu koja joj je bila pri ruci i potrai meu
njezinim stranicama. Morala sam pogledati rije ljubomora
ne bih li je usporedila s engleskom definicijom, i pogledaj
to sam pronala. I proitala mi je naglas: Najgore je to
taj otrov obino nastane u grudima onih koji su nai najvei
prijatelji; mi ih smatramo takvima osjeajui povjerenje prema
njima, a oni su tetniji od deklariranih
neprijatelja. A ta mudrost postoji iz starih vremena, jer
gledaj sada to dodaje: Taj je predmet ope mjesto, i mnogi
ga spominju; moja namjera nije sada citirati ono to su drugi
ve rekli. Neka na tome ostane, i zatvorila je knjigu i
ponovo sjela, s knjigom u naruju, virili su papirii
zabiljeeni na mnogim stranicama. Moj je um zaokupljen drugim
stvarima, a ne samo aljenjem i nostalgijom. Osjeam
neprestano nostalgiju za njim, zna? Nedostaje mi kad se
probudim i kad lijeem na poinak i kad snivam i cijeli dan
izmeu, kao da ga neprestano nosim sa sobom, kao da ini

sastavni dio mojega tijela, neprekidno, pogledala si je ruke,

kao da glava njezina mua poiva na njima. Neki mi ljudi
kau: Zadri one lijepe uspomene, a ne posljednje sjeanje,
misli na to koliko ste se samo voljeli, razmiljaj o svim onim
fantastinim trenucima koji drugi ljudi nikada nisu
doivjeli. To su dobronamjerni ljudi, koji ne uspijevaju
shvatiti kako su se uspomene obojile sada tim tunim i krvavim
krajem. Svaki put kad se sjetim neega dobrog, u isti mi se
as javi i posljednja slika, prizor njegove sluajne i okrutne
smrti, toliko glupe, koju je tako lako bilo izbjei. Da, to je
ono to najtee podnosim: tako nedunu i tako glupu smrt. I
uspomena se zamuti i oslabi. Zapravo mi vie ne ostaje nikakva
dobra uspomena. Sve su mi uspomene razoaravajue. Sve su
kontaminirane.
Zautjela je i pogledala prema susjednoj sobi u kojoj su
bila djeca. U pozadini se ula televizija, zatim se sve opet
trebalo vratiti u red. Bila su to dobro odgojena djeca, koliko
sam mogla vidjeti, mnogo vie od onoga to je danas
uobiajeno. Zanimljivo kako me nije iznenaivalo niti me
ljutilo to Luisa sa mnom razgovara toliko povjerljivo, kao da
sam joj prijateljica. Moda nije mogla razgovarati o drugome,
i u mjesecima koji su protekli od Deverneove smrti iscrpila je
sve svoje zaprepatenje i svoje brige prema svojim srodnicima,
ili ju je bilo stid inzistirati na istoj temi s njima, ili se
pokuavala odmoriti od novosti koju sam ja za nju
predstavljala. Moda joj je bilo svejedno tko sam ja, bilo joj
je dovoljno da sam tu prisutna kao nepotroeni sugovornik, s
kojim je mogla zapoeti ispoetka. Druga je to od neprilika
proivljavanja neke nesree: onome tko proivljava neku
nesreu, njezine posljedice traju mnogo dulje od strpljenja
onih koji su tu osobu spremni sluati i pratiti, bezuvjetnost
nikada nije jako duga, ako je obojena monotonijom. I tako,
prije ili kasnije, tuna osoba ostane sama kad jo uvijek nije
zavrena njezina bol, ili kad joj se vie ne doputa da govori
vie od onoga to ini njezin jedini svijet, jer se taj svijet
tuge ini nepodnoljivim i odbojnim. Shvaa kako za druge
ljude svaka nesrea posjeduje slubeni rok trajanja, kako
nitko nije stvoren za promatranje nesree, kako se taj prizor
moe podnijeti samo neko kratko vrijeme, dok u toj osobi jo
uvijek postoji osjeaj saaljenja i drskosti i odreena
mogunost antagonizma za one koji promatraju i asistiraju, za
one koji se osjeaju nunim, spasiteljskim, korisnim. Ali kad
se uvjere kako se nita ne mijenja, i kako dotina osoba ne
napreduje niti se uspijeva otrgnuti, osjete ponienje i
nitavnost, shvaaju to gotovo kao neku uvredu i odlaze: Zar
joj nisam dovoljan? Kako to da se ne moe osloboditi tuge, kad
sam ja uza nj? Zato ustrajava u svojoj boli, ako je ve
prolo neko vrijeme i ja sam mu odvratila pozornost i pruila
utjehu? Ako ne moe podii glavu, neka potone ili nestane? I
tada, ona neutjena osoba ini ovo posljednje, povlai se,
izbiva, skriva se. Moda se Luisa tako vrsto prigrlila meni

jer je sa mnom mogla biti ono to je jo uvijek bila, i nije

se trebala skrivati: mogla je biti neutjena udovica, prema
posveenoj frazi. Opsjednuta, utuena, potresena.
Pogledala sam prema djejoj sobi, glavom sam kimnula u
smjeru sobe.
Vjerojatno su u tvojim oima velika pomo, s obzirom na
okolnosti, rekla sam. Obveza da mora o njima brinuti tjera
te da svakoga jutra ustaje iz postelje s jo poneto snage,
da bude snana i izdrljiva, pretpostavljam. Da ima na umu
kako potpuno ovise o tebi, vie nego prije. Vjerojatno ti
predstavljaju teret, ali djeca su i nuan pojas za spaavanje,
poticaj su da se zapone novi dan. Je li tako? Ili nije?
dodala sam kad sam vidjela kako se njezino lice jo vie
smrknulo i kako joj se veliko oko skuplja, izjednaujui se s
onim malim.
Ne, sve je potpuno suprotno, uzvratila je duboko diui,
kao da se mora pribrati da bi rekla ono to je izjavila u
nastavku. Dala bih sve na svijetu da nisu sa mnom, da ih sada
nemam pokraj sebe. Pokuaj me shvatiti: nije rije o tome da
se ja sada neto kajem, njihovo postojanje vitalno je za mene
i njih najvie volim, vjerojatno vie od Miguela, ili barem
shvaam da bi bilo jo gore da sam izgubila njih, bilo koje od
djece, ve me ne bi bilo na ovome svijetu. Ali sada vie ne
mogu izii na kraj s njima, prevelik su teret za mene. Da ih
barem mogu staviti izmeu zagrada, ili ih uspavati, ne znam,
staviti ih na spavanje i da se ne probude do novog poziva.
eljela bih da me ostave na miru, da me ne zapitkuju i da me
nita ne mole, da me ne povlae za rukav, da se ne vjeaju o
mene kao to rade, jadnici. Imam potrebu biti sama, nemati
nikakve odgovornosti, ni biti izloena prevelikim naporima za
ono za to se ne osjeam sposobnom, ne misliti o tome jesu li
se nahranili, ili jesu li se dobro odjenuli, ili o tome jesu
li prehlaeni, ili imaju li vruicu. eljela bih moi cijeli
dan ostati u krevetu, ili provoditi dan onako kako ja to elim
bez briga o bilo emu, ili voditi brigu samo
o samoj sebi, i tako se malo pomalo vratiti u ivot, bez
upletanja drugih ili obveza. Ako se ikada uope oporavim,
vjerujem da ipak hou, iako ne vidim kako. Ali toliko sam
slaba da su ono zadnje to trebam dvije osobe jo slabije od
mene, u mojoj blizini, koje se ne mogu brinuti same o sebi i
koje jo manje od mene shvaaju to se dogodilo. I prema
kojima osim toga osjeam saaljenje, neuklonjivo i konstantno,
koje nadilazi okolnosti. Okolnosti jo naglaavaju tugu, ali
ova je prisutna oduvijek.
Kako konstantno? Kako u onostranosti? Kako oduvijek?
Ti nema djece? zapita me. Zanijekala sam glavom. Djeca
razveseljavaju i sve ono to se jo kae, ali isto tako djeca
su izvor jada, neprestanog, i ne vjerujem da e se to
promijeniti ak ni kad odrastu, a to se manje govori. Vidi
koliko su plaljivi pred svijetom i to izaziva tugu. Vidi
kako posjeduju dobru volju, kad osjeaju elju da pomognu, i

da podmetnu lea, a ne mogu, i to takoer izaziva u tebi

suut. I njihova ozbiljnost i njihove elementarne ale i
njihove prozirne lai - sve to izaziva saaljenje, njihova
razoaranja i njihove iluzije, njihova oekivanja i njihova
mala razoaranja, njihovo ravnoduje, njihovo nerazumijevanje,
njihova tako logina pitanja, pa ak i njihova povremena
zluradost. Sama se oneraspoloim kad pomislim koliko jo toga
moraju nauiti, a na toj dugoj stazi s kojom se suoavaju i
koju nitko ne moe proi umjesto njih, ak i ako ih ve
stoljeima prolazimo, i ne vidimo potrebu da svatko onaj tko
se rodi, mora zapoeti ispoetka. Kakvog smisla ima to svatko
mora proivljavati iste neprilike i otkria, manje-vie,
vjeno? I naravno, oni su prisiljeni suoiti se s neim
rijetkim i ega su se mogli potedjeti, jedne ogromne nesree
koja nije bila predviena. Nije uobiajeno u naim drutvima
da nekom ubiju oca, a tuga koju oni osjeaju za mene
predstavlja jo jednu dodatnu alost. Nisam samo ja ta koja je
proivjela gubitak, da je barem tako. Ja sam ta koja im mora
objanjavati, a ak ne raspolaem ni pravim obrazloenjem koje
bih im mogla dati. Sve to nadilazi moje snage. Ne mogu im rei
da taj ovjek mrzi njihova oca, niti da je bio njegov
neprijatelj, a ako im kaem da je poludio do te mjere da ga je
usmrtio, teko e to razumjeti. Carolina e moda i razumjeti,
ali Nicolas nee nita shvatiti.
Shvaam. I to si im rekla? Kako su sada?
U biti, manje-vie, znaju prilagoenu istinu. Razmiljala
sam trebam li ita rei djeaku, jako je malen, ali rekli su
mi da e biti gore ako mu budu rekli prijatelji u vrtiu. Kako
je objavljeno u tisku, svi koji nas poznaju, smjesta su
doznali, a moe samo zamisliti verzije kojima raspolau djeca
od etiri godine, mogle su biti samo jo jezovitije i
besmislenije od onoga to se doista dogodilo. Stoga sam im
rekla da je taj ovjek bio jako bijesan jer su ga odvojili od
njegovih keri te da je zamijenio osobu i napao tatu umjesto
osobu koja mu je odvela keri. Upitali su me tada tko mu je
oteo djecu, i ja sam im odgovorila da ne znam, te da zacijelo
ni taj ovjek to ne zna, i da se zato ponio tako, u potrazi za
nekim s kim bi se mogao posvaati. Te da nije mogao dobro
razlikovati osobe i da je bio kivan na cijeli svijet, te da je
zato neki dan istukao Pabla, vjerujui kako je on taj koji je
odgovoran. Zanimljivo, to jesu odmah shvatili, da se netko
razbjesnio jer su mu oteli keri, pa me ak i dan-danas
ponekad pitaju zna li se neto o njima, ili jesu li se
pojavile, kao da je rije o kakvoj prii, pretpostavljam da ih
zamiljaju kao djevojice. Rekla sam im da je sve zla kob. Da
trebaju
nesreu shvatiti kao automobilsku nesreu, kao kad auto zgazi
nekog pjeaka, ili kao kad se stropota neki zidar koji radi
na nekoj zgradi. Kako njihov otac nije uope kriv, niti je
uinio bilo to naao drugome. Djeak me je upitao hoe li se
ikada vie vratiti. Odgovorila sam mu kako nee, kako je sada

jako daleko, kao kada je iao na putovanje, ili jo i dalje,

tako da povratak vie nije mogu, ali kako ih, tamo gdje se
sada nalazi, i dalje promatra i brine o njima. Palo mi je na
pamet da im kaem, da ne bi sve zvualo tako konano odjednom,
kako ja povremeno mogu s njim razgovarati, i da ako ele neto
od njega, neto vano, neka mi to kau, a ja u mu to
prenijeti. Djevojica taj dio nije povjerovala, ini mi se,
jer mi nikada ne prenosi nikakve poruke, ali djeak je
povjerovao, tako da me sada moli ponekad da prenesem ovo ili
ono njegovu ocu, gluposti iz vrtia koje on proivljava kao
dogaaje, i iduega dana pita me jesam li mu ve rekla i to
je uzvratio i je li bio zadovoljan kad je doznao da ve igra
nogomet. Odgovorim mu kako jo uvijek nisam s njim
razgovarala, kako treba ekati, kako nije jednostavno
uspostaviti kontakt, pustim da proe nekoliko dana, i, ako se
prisjeti i inzistira, tada neto izmislim. Uvijek u pustiti
da proe jo vie vremena, sve dok ne izgubi taj obiaj i ne
zaboravi, on e se toga jedva sjeati na duge staze.
Vjerojatno e vjerovati da se sjea prije svega onoga to smo
mu njegova sestra i ja ispriale. Carolina me vie zabrinjava.
Gotovo da to uope ne spominje, ozbiljnija je i utljivija, a
kad ispriam njezinu bratu kako se njegov otac smijao kad je
uo njegove anegdote, primjerice, ili kako me je zamolio da mu
prenesem da ne udara nogama drugu djecu, nego samo loptu,
pogleda s nekom vrstom tuge sline tuzi koju oni u meni
izazivaju, kao da moje lai kod nje izazivaju aljenje, tako
da ima trenutaka u kojima svi tugujemo zbog svih, ja zbog njih
i oni zbog mene, ili barem djevojica. Vide kako sam tuna,
vide me onakvu kakvu me nikada nisu vidjeli, iako se ja
trudim, nemoj misliti, da ne plaem i da se na meni ne vidi
toliko kad sam s njima. Ali sigurno primjeuju moje
raspoloenje. Samo sam jedanput zaplakala u njihovoj
prisutnosti. Prisjetila sam se dojma koji mi je izazvala
djevojica kad sam ih sve troje promatrala ujutro na terasi:
kako je obraala panju na majku i gotovo da je bdjela nad
njom, unutar svojih mogunosti; i kako ju je diskretno
pomilovala po obrazu kad su se opratali. I osim toga, boje
se zbog mene, dodala je Luisa posluivi si jo jednu aicu
uz uzdah. Ve neko vrijeme nije pila, kontrolirala se, moda
pripada onim osobama koje se znaju na vrijeme zaustaviti ili
koje doziraju pie ak do pretjerivanja, koje su izloene
opasnostima, ali im nikada ne podlijeu, ak ni kada osjeaju
da nemaju to izgubiti i kad im je svejedno. Nije bilo sumnje
da je bila oajna, ali nisam uspijevala zamisliti ju u bilo
kakvim ekscesnim situacijama: niti kako se ivotinjski opija,
niti kako zanemaruje djecu, niti predajui se drogi niti
izostajui na poslu, niti predajui se jednom za drugim
mukarcu (o tome neto kasnije) da bi zaboravila onoga do
kojega joj je stalo: kao da je u njoj postojao posljednji
ostatak razboritosti, ili osjeaja dunosti, ili smirenosti,
ili uvanja, ili pragmatinosti, nisam ba znala o emu se

radi. I tada sam jasno vidjela: Oporavit e se, pomislila

sam, doi e k sebi i prije nego to misli, ini joj se
irealnim sve to je doivjela tih mjeseci i ak e se ponovo
udati, moda za nekog jednako tako savrenog mukarca kao to
je Desvern, ili s kojim e barem initi slian par, odnosno,
gotovo savren.
Otkrili su da ljudi umiru te da umiru ak i oni koji su se
njima inili najneunitiviji, njihovi roditelji. Ne radi se
vie o nonoj mori, i Carolina ih je poela proivljavati,
sada je u tim godinama: ve je imala neku nonu moru kako ja
umirem ili kako umire njezin otac, prije nego to se bilo to
dogodilo. Zazvala nas je iz svoje sobe usred noi, tjeskobna,
i mi smo ju uvjerili kako je to nemogue. Vidjela je kako
nismo u pravu, ili da joj moda laemo; kako ima razloga za
strah, kako se ispunilo ono to joj se ukazalo u snovima. Nije
mi to jasno predbacila, ali dan nakon to je Miguel bio
pokopan, i kad se vie nije moglo nita dodati ni oduzeti osim
nastaviti ivjeti s njim, rekla mi je dvaput, kao da eli
dobiti na uvjerljivosti: Vidi li? Vidi li? I ja sam ju
zapitala ne shvaajui: Stoje to to moram shvatiti, duo?
Bila sam previe smetena da bih shvatila. Tada se ona povukla,
i otada se nastavila tako ponaati: Nita, nita. Pa tata
vie nije kod kue, zar ne vidi? uzvratila mi je. Ponestalo
mi je snage i sjedoh na rub kreveta, bile smo u mojoj sobi.
Naravno da vidim, duo, rekoh joj, i potekoe mi suze.
Vidjela me kako plaem i saalila se na mene, otada stalno u
njoj izazivam saaljenje. Pristupi mi i poe mi brisati suze
svojom haljinom. Sto se tie Nicolasa, otkrio je
to odvie naglo, a da ga nije ni morao sanjati, i bojati se
prije, kad jo uvijek nije posjedovao svijest o smrti, mislim
kako nije dobro ni shvatio o emu se radi, iako shvaa kako to
znai da osobe prestaju postojati, da ih se vie ne vidi. A
ako je njihov otac umro i nestao preko noi; jo i gore, ako
su njihova oca ubili iznenada i ako je prestao postojati
neoekivano, ako je bio tako krhak da se sruio nakon prvoga
nasrtaj a nekoga nesretnika, kako ne bi pomislili da se isto
moe i meni dogoditi bilo kada, kad za mene znaju da sam
krhkija? Da, boje se za mene, boje se da e mi se dogoditi
neko zlo i da u ih ostaviti potpuno same, gledaju me sa
strahom, kao da sam ja ta koja je izloena opasnosti i
nezatiena, vie nego oni. Kod djeaka je rije o
instinktivnom strahu, kod djevojice o svjesnom strahu.
Primjeujem kako gleda oko mene kad smo na ulici, kako se
uspanii u prisutnosti nekog neznanca, ili bolje reeno pred
nepoznatim mukarcem. Smiruje ju ako je s nekim u drutvu, s
prijateljima ili sa enama. Sada ima ve dosta vremena kako je
bezbrina, jer sam kod kue i jer sam s tobom, vidi kako ne
ulazi da bi me pazila s kojekakvim izgovorima ni gnjavila me.
Pa iako te je konano upoznala, ulijeva joj povjerenje, ena
si i ne vidi u tebi opasnost. Naprotiv, pronalazi u tebi neku
vrstu tita, obranu. To me malo zabrinjava, nee li stvoriti

osjeaj straha pred mukarcima, nee li pred njima zauzeti

obrambeni stav i nee li postati nervozna pred onima koje ne
poznaje. Nadam se da e ju proi, ne moe se prolaziti kroza
ivot u strahu od pola ljudskoga roda.
Znaju li kako je tono umro njihov otac? elim rei,
oklijevala sam, nisam znala hou li se vratiti na to, bode.
Ne, ja nikada nisam ulazila u pojedinosti, samo sam im
rekla da ga je taj pojedinac napao, nikada im nisam ispriala
kako. Ali Carolina to ve vjerojatno zna, sigurna sam da je
proitala novine i da su joj njezini kolski prijatelji sve
ispriali pod snanim dojmom vijesti. I sama pomisao na to
vjerojatno zadaje toliko straha da mi nikada nije postavila
pitanje niti se osvrnula na to. Kao da smo se obje preutno
dogovorile da o tome ne razgovaramo, da se toga ne sjeamo, da
iz Miguelove smrti izbriemo taj element (kljuni element,
onaj koji ju je proizveo) ne bi li ostala kao neka izolirana i
aseptina injenica. To je ono to svi ljudi rade sa svojim
mrtvima, s druge strane. Nastoje zaboraviti ono kako, ostaju
sa slikom ive osobe i tek ponekad sa slikom mrtvoga, ali
izbjegavaju razmiljanje o granici, o prijelazu, o agoniji, o
stvari. Sada je netko iv, i poslije je mrtav, a u sredini
nita, kao da iz jednoga stanja prelazi u drugo bez prijelaza
ili motiva. Ali ja jo uvijek to ne mogu izbjei i to je ono
to mi ne doputa da ivim ni da se oporavim, ako
pretpostavimo da se ovjek uope moe od toga oporaviti.
Vjerojatno moe, vjerojatno moe, ponovo sam pomislila, i
prije nego to pone vjerovati u to. I to i elim, jadna
Luisa, cijelom svojom duom.
Prema Carolini se mogu tako ponaati, odgovara joj i menije
to dovoljno. Kad sam nasamo, naprotiv, to ne mogu, pogotovo u
ovaj as, kad vie nije dan, a jo se nije spustila no.
Razmiljam o tome bodeu kako ulazi i o onome to je
vjerojatno Miguel morao osjeati, i je li uope imao vremena o
neemu razmiljati, ako je pomislio da umire. Tada poinjem
oajavati i razbolim se. I nije rije o pukoj frazi: doslovno
postanem bolesna. I boli me cijelo tijelo.
Zazvonilo je zvono i, ne razmiljajui tko bi mogao biti,
shvatila sam da su razgovor i moj posjet doli do svojega
kraja. Luisa nije nita zapitkivala o meni, niti se vratila
pitanjima koje mi je bila postavila na terasi ujutro, to
radim i kako sam ih u mislima nazivala, nju i Devernea, dok
sam ih promatrala dok su zajedno dorukovali. Jo uvijek ne
osjea znatielju, niti se eli zanimati za druge ivote,
njezin joj je ivot dovoljan i iscrpljuje svu njezinu snagu i
koncentraciju, vjerojatno i matu. Ja sam tek uho za sluanje
u koje moe uliti svoju nesreu i svoje ustrajne misli,
neduno uho, ali zamjenjivo, ili moda ne u potpunosti:
jednako kao i djevojici, vjerojatno joj ulijevam povjerenje i
prisnost, i moda nije sa mnom iskrena na isti
nain kao s drugima, s bilo kim. Naposljetku, ja sam vidjela
njezina mua toliko puta, stoga sam svjedok njezinu gubitku,

poznajem nenazonost koja je uzrok njezina oaja, lik koji je

iziao iz njezina vidna polja, dan za danom, pa sve ispoetka,
i tako opet iznova, neponovljivo do kraja. Ja sam donekle
otprije, zatim sam takoer sposobna za nostalgiju za
pokojnikom na svoj nain, iako me ni jedno ni drugo uope nisu
primjeivali i Desvern me je vjerojatno itavu vjenost
ignorirao, ja sam se pojavila prekasno za njega, uvijek sam
vjerojatno bila tek Razborita Djevojka koju je ovla
primijetio i to sa strane. Njegova smrt, meutim, doputa mi
da budem ovdje, pomislih iznenaeno. Da nije preminuo, ne
bih bila u njihovoj kui, jer ovo je njihova kua, ovdje je
ivio i ovo je bio njihov salon i moda sada sjedim na mjestu
na kojem je on sjedio, odavde je iziao zadnjega jutra kad sam
gaja vidjela, zadnjega jutra kad ga je vidjela i njegova
ena. Njoj se sigurno sviam, i izgledam joj blagonaklono,
suosjeajno i alovito; nejasno primjeuje kako bismo u drugim
okolnostima mogle biti prijateljice. Ali sada se nalazim u
unutranjosti nekog balona, brbljava, ali u biti izolirana i
distancirana od svega izvanjskog, a tom e balonu trebati puno
vremena da se probui. Tek e me tada moi doista vidjeti, tek
u tada prestati biti Razborita Djevojka iz kafia. Da sam ju
tada zapitala kako se zovem, vjerojatno se ne bi sjetila, ili
bi se moda sjetila samo imena, ali ne i prezimena. Nisam
znala ni hoemo li se ponovo vidjeti, hoe li se ponovo
ukazati neka prilika: kad iziem odande, ieznut u joj iz
sjeanja.
Nije priekala reakciju posluge; imala je barem jednu
sluavku, koja se javila na portafon kad sam dola. Ustala je
i otila do ulaza i odgovorila na portafon. ula sam ju kako
govori: Da? A zatim: Bok. Otvaram. Bio je to netko poznat
kojega je ona ekala ili koji je obiavao svakodnevno svraati
u to vrijeme, nije se mogao uti ni najmanji zvuk iznenaenja
ni sjeanja u njezinu glasu, mogao je biti ak i mladi koji
donosi robu prema narudbi. Priekala je otvorenih vrata sve
dok posjetitelj nije preao vrt koji razdvaja ulini portal od
same kue, ivjela je u nekoj vrsti vile ili urbane vile,
kakve postoje u kvartovima u sredinjoj madridskoj zoni, ne
samo u E1 Visu, nego i s unutarnje strane Paseo de la
Castellane i u Fuente del Berru i na drugim mjestima, udesno
skrivenima od uasnoga prometa i od neprekidnog opeg kaosa.
Shvatila sam tada da mi zapravo nije priala o Deverneu. Nije
ga se prisjetila, niti je opisala njegov karakter ili
osobnost, nije spomenula koliko joj nedostaje ova ili ona
karakterna crta ili ova ili ona navika, ili koliko ju
rastuuje to to vie ne postoji - primjerice - osoba koja je
toliko uivala u ivotu, dojam koji sam stekla o njemu.
Shvatila sam da ne znam nita vie o tome mukarcu nego prije
no to sam dola. Donekle se inilo kao da je njegova
neprirodna smrt zatamnila ili izbrisala sve drugo, to se
katkad dogaa: neiji je kraj toliko neoekivan ili toliko
bolan, tako napadan ili toliko preran ili toliko tragian -

katkad i toliko pitoreskan ili smijean, ili toliko zlokoban da se ini kako je nemogue govoriti o toj osobi, a daju taj
zavretak ne prodre ili daju taj zavretak ne kontaminira, a
da taj upadljivi smrtni kraj ne oboji cjelokupnu njezinu
prethodnu egzistenciju, pa daju ak donekle i lii toga
postojanja, stoje najnepravedniji zavretak. Kriava smrt
nametne se u cjelini ivota osobe koja ju je doivjela pa ju
je teko prizvati u sjeanje, a da se to sjeanje smjesta ne
osjena tim zadnjim ponitavajuim podatkom, ili da ju se
ponovo ne promisli u onim dugim razdobljima kad nitko nije ni
mogao posumnjati da bi se mogao spustiti tako nenadan i teak
zastor. Sve se vidi pod dojmom toga raspleta, ili, bolje
reeno, svjetlost toga raspleta toliko je jaka i
zasljepljujua da oteava povratiti prethodno i nasmijeiti se
u prisjeanju ili sanjarenju, i moglo bi se rei da oni koji
tako umru, umiru dublje i potpunije, ili moda dvostruko, u
stvarnosti i u sjeanju drugih, jer taje uspomena zauvijek
zaslijepljena glupim zavrnim dogaajem, zagorena, i
izvitoperena, i moda takoer otrovana.
Mogue da se Luisa jo uvijek nalazila u razdoblju
ekstremnoga egoizma, odnosno, da je sposobna promatrati tek
osobnu nesreu, a ne toliko Desverneovu, unato zabrinutosti
koju je iskazala prema njegovim zadnjim trenucima, koje je
vjerojatno shvatila kao zbogom. Svijet pripada uglavnom ivima
i u jako maloj mjeri mrtvima - iako su na Zemlji i jedni i
drugi i sigurno ovih ima mnogo vie - da obino misle kako je
smrt neke voljene osobe neto to se dogodilo njima vie nego
pokojniku, kad se zapravo njemu jedino smrt i dogodila. On je
taj koji se mora oprostiti, gotovo uvijek mimo svoje volje, on
je taj koji je izgubio sve ono to je
trebalo doi (tko nije vidio kako rastu i odrastaju njegova
djeca, primjerice, u sluaju Devernea), tko je morao odustati
od svoje elje za znanjem ili za znatieljom, koji je ostavio
za sobom nedovrene projekte i neizgovorene rijei za koje je
uvijek vjerovao da e kasnije biti vremena, onaj tko vie nije
mogao prisustvovati; on je taj, koji, ako je bio pisac, vie
ne moe zavriti knjigu ili film, ili sliku, ili skladbu, ili
koji nije mogao zavriti s itanjem ili s gledanjem ili sa
sluanjem ako je samo potroa umjetnosti. Dovoljno je samo
baciti pogled na sobu nestaloga da bi ovjek shvatio koliko je
samo toga ostalo prekinuto i u zraku, koliko toga u jednome
trenutku postaje beskorisno i nefunkcionalno: da, roman sa
svojim graninikom koji se nee pomicati na druge stranice,
ali i lijekovi koji odjednom postaju potpuno beznaajni i koje
e uskoro trebati baciti, ili poseban jastuk ili poplun na
kojima se glava i tijelo vie nee odmarati; aa s vodom iz
koje vie nee popiti ni gutljaja, i kutija zabranjenih
cigareta u kojoj su ostale samo tri cigarete i okoladne
praline koje su mu kupovali i koje se nitko nee usuditi
pojesti, kao da bi to bila pljaka ili skrnavljenje; naoale
koje vie nikome nee posluiti i odjea koja eka i koja e

ostati u svome ormaru danima ili godinama, sve dok se netko ne

usudi skinuti ih, naoruan hrabrou; biljke koje je preminula
njegovala i briljivo zalijevala, moda ih nitko vie nee
htjeti preuzeti, i krema koju je stavljala nou, tragovi
njezinih mekih prstiju jo uvijek se zacijelo vide u posudi;
sigurno e netko htjeti naslijediti i odnijeti sa sobom
teleskop kojim se zabavljala promatrajui rode koje se
gnijezde na nekom tornju u daljini, ali koristit e ga tko zna
za to, a prozor kroz koji je gledao kad bi napravio stanku u
poslu, ostat e bez promatraa, ili, da tako kaemo, bez
pogleda; blok u koji je zapisivao svoje sastanke i svoje
obveze vie se nee okretati, i posljednji dan nee donijeti
zakljunu biljeku, onu koja je obino znaila: Ispunio sam
dananje obveze. Svi predmeti koji govore ostaju nijemi i bez
osjeaja, kao da je na njih pao plat koji ih smiruje i
uutkuje, uvjeravajui ih da se spustila no, ili kao da i oni
tuguju za gubitkom svoga vlasnika i smjesta se povlae s
udnom svijeu o nezaposlenosti ili o beskorisnosti, i u
zboru se pitaju: I sada to radimo ovdje? Vrijeme je da se
povuemo. Vie nemamo gospodara. Oekuje nas progonstvo ili
smee. Zavrili smo s misijom. Moda su se sve Desvernove
stvari osjeale tako prije nekoliko mjeseci. Luisa nije bila
neka stvar. Ne, Luisa to nije bila.
Dole su dvije osobe, iako je ona rekla stiem u
singularu. Zaula sam glas prve osobe koju je pozdravila, koja
joj je predstavljala drugu osobu, koja je oito bila
nenajavljena: Bok, dovodim ti profesora Rica da ne stoji na
ulici. Ima pauzu do veere. Dogovorio se u ovoj zoni i nema
dovoljno vremena da se vrati u svoj hotel i da ponovo doe u
ovu etvrt. Ne smeta ti, zar ne? I u nastavku ih upozna jedno
s drugim: Profesor Francisco Rico, Luisa Alday Naravno da
mi ne smeta, drago mi je, zaula sam Luisu kako uzvraa.
Imam posjet, izvolite, izvolite. Cime vas mogu posluiti?
Znala sam dobro kako izgleda profesor Rico, esto se
pojavljuje na televiziji i u tisku, sa svojim njenim ustima,
zalizanim, dobro odravanim tjemenom, povelikim naoalama,
nehajne elegancije - koja podsjea na engleski i talijanski
stil - prijezirnog tona i neodreeno nehajnog i sarkastinog
ponaanja, moda pokuavajui na taj nain prikriti dubinsku
melankoliju koju mu otkriva pogled, kao da je ovjek koji,
osjeajui se ve kao da pripada prolosti, ali to jo
uvijek mora komunicirati sa svojim suvremenicima, neznalicama
i trivijalnim osobama u velikoj veini, kao da unaprijed
tuguje to e se jednoga dana prestati njima obraati komunikacija s njima bila bi i odmor - kad se naposljetku
njegovi osjeaji podudare sa stvarnou. Prvo to je uinio
bilo je opovrgnuti rijei svojega pratioca:
Gledaj, Daz-Varela, ja nikada nisam na ulici, ak i ako se
skiem po gradu bez konkretnoga cilja, to mi se, sve u svemu,
esto dogaa. Cesto izlazim u Sant Cugatu, gdje stanujem, i
ovo objanjenje uputio nam je neizravno nas gledajui, jo dok

nije bilo zavreno slubeno predstavljanje Luise, i odjednom

shvatim kako ne znam zato sam iziao.
I doem do Barcelone i kad sam tamo, odjednom ne znam zato
sam krenuo u grad. Tada se malo primirim, ne lutam niti eem
po mjestu, dok se ne sjetim po to sam krenuo. Dakle, ak ni u
tim situacijama, nisam na cesti, zapravo jedna sam od rijetkih
osoba koje znaju biti onako neobvezatno na ulici i ne raditi
nita, a da ne upadam u oi. Jako dobro znam da svi misle
sasvim suprotno, kako sam jako koncentriran: kako da kaem,
kao da samo to nisam doao do nekog krucijalnog otkria, ili
kao da u dovriti u glavi sonet visoke umjetnike
vrijednosti. Ako me neki poznanik opazi u tim okolnostima, ak
se ne usuuje ni pozdraviti me, ak i ako vidi da sam sam i
smiren nasred ulice (nikad se ne naslanjam na zid, to ostavlja
dojam kao da nekoga namjerno putate da vas stigne), iz straha
da ne prekinu neko zahtjevno razglabanje ili duboku
meditaciju. Ja nikoga i ne izazivam, jer moj strog i zanesen
izgled djeluje obeshrabrujue zloincima. Vide da sam ovjek
visokih intelektualnih sposobnosti i neprekidno angairan
(aktivan, reklo bi se u svakodnevnomu govoru), pa se ne
usuuju zakaiti sa mnom. Shvaaju kako bi bilo preopasno za
njih, da bih reagirao s nevienom silinom i hitnjom. Sve sam
rekao.
Luisa se morala nasmijati, kao i ja. To stoje tako brzo
promijenila raspoloenje od tjeskobnoga o emu mi je priala
do animiranog zahvaljujui nekome koga je tek upoznala, navelo
me je da pomislim kako posjeduje ogromnu sposobnost za
uivanje i - kako bih rekla - da bude svakodnevna ili
trenutano sretna. Takvih ljudi nema puno, ali postoje, pa se
nesrea ne moe osloniti na takve ljude, iako je neko vrijeme
bila kod njih u posjetu, u razliitim oblicima i objektivno.
Koliko sam uspjela vidjeti, Desvern je vjerojatno bio isto
takav, i palo mi je na pamet da bi se on vjerojatno jednako
tako ponaao kao sada njegova ena, da je kojim sluajem umrla
Luisa, a on ostao na ivotu. (Daje on ostao na ivotu, kao
udovac, ja sada ne bih bila ovdje, pomislila sam.) Tako je,
ima ljudi koji ne podnose nesreu. I to ne zato to bi bili
frivolni ili upljoglavci. Proivljavaju nesreu kad ih snae,
naravno, zacijelo kao neto prirodno. Ali spremni su ju
smjesta odbaciti i dosta olako, zato to ju nisu u mogunosti
podnositi. U njihovoj je prirodi da budu leerni i nasmijani i
ne nalaze presti u patnji, za razliku od veine napornog
ljudstva, a naa nas priroda uvijek sustigne, jer ju gotovo
nita ne moe promijeniti ni slomiti. Moda je Luisa bila
jednostavan mehanizam: plakala bi kad biju rasplakali i
smijala bi se kad biju nasmijavali, a jedno je raspoloenje
moglo uslijediti ubrzo nakon drugoga, ona je uzvraala na
vanjske poticaje. Jednostavnost nije u neskladu s
inteligencijom, naprotiv. Nisam ni sumnjala da je
inteligentna. Nepostojanje bilo kakve zlobe i spremnost na
smijeh nisu ju uope kvarili, stvari su to koje ne ovise o

njoj nego o karakteru, to pripada drugoj kategoriji i drugoj

sferi.
Profesor Rico nosio je lijepu jaknu zelene boje i bezbrino
pomalo olabavljenu kravatu, jae izraenih boja i svjetliju zelene boje lubenice, moda - koja je ublaavala koulju boje
bjelokosti. Boje su mu bile usklaene, a da se nije inilo da
je prethodno razmiljao o kombinaciji, unato maramici boje
djeteline koja mu je provirivala iz depa na koulji, moda je
to bila jo j edna u nizu zelenih boj a.
Ali jednom su te napali ovdje u Madridu, profesore,
pobunio se imenovani Daz-Varela. Prije mnogo godina, ali
jako se dobro toga sjeam. Usred Gran Vie, tek to si izvadio
novac iz jednog automata, nije li bilo tako?
Profesoru se nije svidjela ta primjedba. Izvadio je cigaretu
i zapalio ju, kao da je puenje bez traenja dozvole
najnormalnija stvar na svijetu, kao etrdeset godina prije.
Luisa mu je smjesta dodala pepeljaru, koju je on dohvatio
drugom rukom. S obje ruke zauzete, rairio je ruke gotovo u
znaku kria i rekao je poput kakva govornika kojemu smeta
himbenost ili glupost:
To je bilo neto sasvim drugo. Nema veze jedno s drugim.
Zato? Bio si na ulici i lopov te je napao.
Profesor je nainio popustljivu gestu rukom u kojoj je drao
cigaretu, i u tome mu je ona ispala. Pogledao ju je na podu s
nezadovoljstvom i znatieljom, kao da je kakav hodajui ohar
koji ne spada u njegovu odgovornost, i kao da eka daju netko
pokupi ili zgazi nogom i odbaci vrhom cipele. Kako nitko nije
bio zainteresiran, posegnuo je za kutiju ne bi li izvadio
drugu cigaretu. inilo se da ga ne zabrinjava to to bi pala
cigareta mogla progorjeti drvo, vjerojatno je od onih
mukaraca koji se nikada ni zbog ega ne nerviraju i koji
pretpostavljaju
da e uvijek netko drugi staviti sve na svoje mjesto i da e
dovesti u red nesavrenosti. To to ga ne ekaju nije iz
burujskih manira ili iz omalovaavanja, nego njegova glava ne
zamjeuje praktine stvari, ili svijet oko njega. Luisina
djeca pojavila su se kad su zaula zvono, sada su se ve
iskrala u salon da bi prisustvovala posjetu. Djeak je
naposljetku potrao uzeti cigaretu s poda i, prije nego to ju
je dotaknula njegova majka, pourio se ugasiti ju u pepeljari,
koju je prije toga Rico upotrijebio, njegovi obiteljski
lanovi vidjeli su da je to uinio nevoljko. Rico je zapalio
drugu cigaretu i odgovorio je. Ni on niti Daz-Varela nisu
pokazali spremnost prekinuti razgovor, gledati ih pred sobom
bilo je kao prisustvovati kakvoj teatarskoj predstavi, kao da
je dvoje glumaca stupilo na scenu ve otprije razgovarajui ne
obazirui se na publiku u dvorani, to bi i bila njihova
obveza.
Prvo: nalazio sam se leima okrenut ulici, odnosno, u tome
nezahvalnom poloaju na koji vas prisiljavaju automati i koji
je istovjetan gledanju u zid, tako da je moj pogled koji

odvraa bio nevidljiv napadau. Drugo: bio sam zaokupljen

tipkanjem ogromne koliine odgovora na ogromne koliine
naivnih pitanja. Tree: na pitanje na kojem se jeziku elim
sporazumijevati sa strojem, uzvratio sam da elim razgovarati
na talijanskom (to je obiaj zbog mojih mnogobrojnih
putovanja u Italiju, pola svog ivota provodim tamo), i bio
sam zaokupljen upamivanjem tekih ortografskih i gramatikih
greaka koje su se pojavljivale na ekranu, program je oito
sastavio neki aljivdija koji je govorio mafijaki
talijanski. etvrto: cijeli sam dan imao dogovore s ljudima i
nisam imao druge nego otii na pia s istim tim ljudima na
razliitim mjestima; moj oprez nije u najboljoj formi u takvim
uvjetima, onako umoran kakav sam bio i pomalo pijan, kao to
bi bila i neka druga osoba. Peto: kasnio sam na jedan dogovor
koji je i onako bio zakazan jako kasno, i sve sam radio
smeteno i zbunjeno, bojao sam se da bi se osoba koja me
nestrpljivo ekala mogla iivcirati i otii s mjesta na kojem
smo se trebali nai, ve sam se ionako umorio od nagovaranja
da produlji svoju no da bismo se nasamo vidjeli; pazite, samo
zbog razgovora. esto: prvi znak da e me napasti bio je kad
sam primijetio, s novanicama ve u rukama, ali jo uvijek ne
i u depu, vrh noa u predjelu slabina, koji je tip pritisnuo
i kojim je uspio malo ubosti: kad sam se po zavretku noi
skinuo u hotelu, imao sam krvavu toku ovdje. Ovdje, i
uklonivi skute sakoa, dotaknuo se brzo u podruju iznad
remena, toliko brzo da nitko od prisutnih, nesumnjivo, nije
mogao tono rei na kojem mjestu. Tko nije upoznao kako je to
osjeati lagan ubod ovdje ili bilo gdje drugdje u podruju
nekoga vitalnog organa, sa svijeu da je bode trebalo tek
pritisnuti da njegova otrica ue u tijelo bez ikakve
prepreke, ne moe znati da jedino to ovjek moe uiniti u
takvoj situaciju jest dati napadau to god taj traio od vas,
i tip je samo rekao: Daj ovo amo. ovjek ima osjeaj
nepodnoljivih trnaca u preponama koji se, neobino, ire po
cijelome tijelu. Ali podrijetlo tog osjeaja nije tamo gdje mu
prijete, nego ovdje. Ovdje, i pokae oba bedra srednjacima
obje ruke, istovremeno. Nasreu, nije se dotaknuo. Oprez:
nije tamo gdje su jaja nego u bedrima, nema s ovom nikakve
veze, iako ljudi grijee i zato koriste izraz Stavili su mi
no ovdje, pokazujui na grlo, i dotaknu ga kaiprstom i
palcem, jer trnci se osjete sve do gore. Pa dobro, kako svi
znaju jo od pamtivijeka, to je zasjeda ili izdajniki napad,
koji je nemogue predvidjeti niti se obraniti. Eto tako. Ili
eli da nastavim nabrajati? Jer nije mi teko nastaviti,
barem do deset. I kad je vidio kako mu Daz-Varela ne
uzvraa, pomislio je kako je razgovor zavren zbog smetenosti,
pogledao je po prvi put oko sebe i zaustavio se na meni, na
djeci i gotovo i na Luisi, iako ga je ona ve bila pozdravila.
Zapravo nas sigurno nije konkretno vidio, inae bi izostavio
upotrebu rijei jaja, ponajvie zbog djece. Da vidimo, koga
moram upoznati ovdje? dodao je neusiljeno.

Primijetila sam kako je Daz-Varela uutio i kako se

uozbiljio iz istog razloga iz kojega je Luisa ustuknula tri
koraka do naslonjaa prisiljena sjesti prije no to je pozvala
oba mukarca da joj se pridrue, kao da je osjetila slabost u
nogama i vie nije mogla stajati. Od spontanoga smijeha od
prije jednog trenutka poela je iskazivati tugu, zamuenog
pogleda i problijedjele puti. Da, bio je to jako jednostavan
mehanizam. Prinese dlan elu i spusti oi, pobojala sam se da
e poeti plakati. Profesor Rico nije morao znati to joj se
dogodilo prije nekoliko mjeseci i kako joj je unitio ivot
jedan no koji se zario u tijelo, moda mu prijatelj nije
ispriao - ali bilo je udno, tue nevolje gotovo da se
neeljeno priaju - ili moda nije tako, i on je to bio
zaboravio: bio je na glasu (a bio je jako popularan) da pamti
samo stare informacije, vijest od prije par stoljea kad je
bio svjetski autoritet te da novi dotok obavijesti slua s
tolerancijom i ravnodunou. Bilo kakvo zlodjelo, bilo kakav
dogaaj iz srednjeg vijeka ili iz zlatnog vijeka vaniji su mu
od onoga to se dogodilo prekjuer.
Daz-Varela pribliio se Luisi s molbom, uzeo joj je ruke
meu svoje i promrmljao joj je:
U redu je, u redu je, nije nita. Iskreno mi je ao. Nisam
shvatio kamo bi mogla otii ova glupost. I uinilo mi se da
sam prepoznala u njemu elju da joj pomiluje lice, kao kad se
tjei neko dijete za koje ste spremni dati ivot; meutim,
sustegnuo ju je.
Ali kao to sam ja ula njegov apat, tako je uo i
profesor:
to se dogaa? to sam rekao? Je li to zbog rijei jaja?
Ba ste prepuni skrupula! Mogao sam upotrijebiti neku goru
rije, naposljetku jaja su eufemizam. Vulgarna i slikovita i
jako zlorabljena rije, priznajem, ali jo uvijek je
eufemizam.
to znai skrupula? Koja su to jaja? upita djeak,
kojemu nije ostala nezamijeena profesorova gesta pokazivanja
prepona. Sreom nitko mu nije obratio panju niti mu je
odgovorio.
Luisa se odmah uozbiljila i shvatila da mi jo uvijek nije
znala ime. Nije se sjeala moga prezimena, doista, jer onako
kao to je izgovorila puna imena obojice mukaraca (Profesor
Francisco Rico; Javier Daz-Varela), spomenula je samo moje
osobno ime, kao i osobna imena djece, a zatim je dodala moj
nadimak, kao svojevrsnu kompenzaciju (Moja nova prijateljica
Mara; Miguel i ja zvali smo ju Razborita Djevojka kad smo ju
viali svakoga dana u vrijeme doruka, ali tada jo nismo
razgovarali). Smatrala sam primjerenim ispraviti njezin
zaborav (Mara Dolz, istaknula sam). Onaj Javier vjerojatno
je bio onaj isti kojega je ona maloprije spomenula, spominjui
ga kao jednog od najboljih Miguelovih prijatelja. U svakom
sluaju bio je to ovjek kojega sam vidjela ujutro za volanom
staroga Deverneova auta, onog istog kojim je doao po djecu u

kafi da ih odveze najvjerojatnije u kolu, neto kasnije od

uobiajenog. Nije bio voza, dakle, kao to sam ja
pretpostavila. Moda je Luisa osjetila potrebu da se lii
vozaa, kad ovjek ostane udovac uvijek isprva smanji
trokove, kao refleksni in povlaenja ili oaja, ak i kad
naslijedi bogatstvo. Nisam znala u kakvoj je ekonomskoj
situaciji ona ostala, pretpostavljala sam da je imala novaca,
ali moda se osjeala u potrebitoj situaciji, iako to ni u
kojem sluaju nije bila, itav svijet ini se da se poljulja
nakon neke vane smrti, nita ne vidimo vrstim ni postojanim
i najpogoeniji roak obino se pita: Zato mi se dogodilo
ovo i zato mi se dogodilo ono, emu novac, ili posao ili
spletkarenje, emu kua i emu biblioteka, emu izlazak i rad
i planiranje, emu djeca i bilo to drugo? Nita ne traje
dovoljno dugo jer svemu doe kraj, a onda kad se zavri, ini
se da nikada nije dovoljno, ak i da potraje stotinu godina.
Meni je Miguel trajao svega nekoliko, zato bi poivjelo bilo
to od onoga to je za sobom ostavio i to e ga nadivjeti?
Ni novac, ni kua, ni ja niti djeca. Svi smo u meuprostoru i
ugroeni. Javlja se i poriv za krajem: elim biti tamo gdje
je on, a jedini prostor za koji znam da smo u njem
koincidirali jest prolost, ne bivanje, a opet postojanje
jednom. Ono ve je prolo, a ja je naprotiv jo uvijek
prisutno. Daje i moje ja prolo, barem bih se izjednaila s
njim u tome, neto je neto, i ne bih bila u prilici da mi
nedostaje niti da ga se sjeam. Bila bih na istoj njegovoj
razini u tom smislu, ili u njegovoj dimenziji, ili u njegovu
vremenu, i vie se ne bih zadravala u tom nesigurnom svijetu
koji nam otima obiaje. Nita nam ne oduzimaju ako nas se
makne s puta. Nita nam ne zavrava ako je s ovjekom gotovo.
Bio je muevan, smiren i pristaloga izgleda, taj Javier
Daz-Varela. Iako je bio smjerno obrijan, nasluivala mu se
brada, blago plaviasta sjena brade, osobito na visini
energinoga podbratka, poput kakva junaka iz stripova (prema
kutu gledanja i ovisno o svjetlu, izgledala je rascijepljeno).
Imao je dlake na prsima, izvirivale su mu iz koulje s
otkopanim gornjim dugmetom, nije nosio kravatu, Desvernju je
uvijek nosio, njegov je prijatelj bio neto mlai.
Crte lica bile su mu delikatne, krupnih oiju kratkovidnog ili
sanjalakog izraza, imao je dosta duge trepavice i mesnata i
vrsta, jako dobro ocrtana usta, tako da su njegove usne
nalikovale usnama neke ene koje kao da su transplantirane na
lice mukarca, bilo je teko ne primijetiti ih, elim rei
odvratiti od njih pogled, bile su poput magneta oima kad su
razgovarale, kao i kad su utjele. ovjek bi poelio poljubiti
ih, ili ih dodirnuti, oiviiti prstima njihove dobro ocrtane
linije, kao da ih je iscrtao tanki kist, a zatim jagodicama
dotaknuti meso, tamno i mekano. Izgledao je osim toga
povueno, putao je profesora Rica da razglaba nadugako i
nairoko ne nastojei uope baciti ikakvu sjenu na njega (nije
se ni inilo moguim, baciti ga u sjenu). Zacijelo je imao

smisla za humor jer je znao pratiti tijek njegovih misli i

kontrapunktirati mu smisleno, doputajui da ostavi dobar
dojam pred nepoznatim mukarcima, a osobito enama, smjesta se
moglo zamijetiti da je profesor bio konkretan ovjek, od onih
koji se razbacuju teoretskim raspravama pred enama u gotovo
bilo kojoj situaciji. Pod teoretskim raspravama elim rei
kako te rasprave ne posjeduju istinskog smisla, kako u biti,
niti ozbiljno, nisu usmjerene osvajanju bilo koga (mene
sigurno ne, niti Luise, u svakom sluaju), nego ele izazvati
znatielju za njegovu osobu, ili prosvijetliti ako je to
mogue, iako se vie nikada ponovo nee susresti
prosvijetljene. Daz-Varela zabavljao se uz njegovo
djetinjasto razmetanje i doputao bi mu da se udalji od teme
ili bi ga na to poticao, kao da se ne boji konkurencije, ili
kao da posjeduje tako vrsto definiran, i tako prieljkivan
cilj, da uope ne sumnja da e ga prije ili kasnije uspjeti
postii, iznad bilo kakve sluajnosti ili prijetnje.
Nisam se tamo dulje zadravala, nisam se lagodno osjeala na
tom, kad je o Ricu rije, improviziranom sastanku, koji je za
Daz-Varelu vjerojatno bio uobiajen, ostavljao je dojam da
predstavlja uobiajenu pojavu, ili gotovo stalnu u toj kui,
ili u tom ivotu, onome Luise udovice. Po drugi put kako se
pojavio u samo jednom danu, koliko je meni poznato, a to se
vjerojatno dogaalo svakoga dana, jer kad je stigao s Ricom,
djeca su ga pozdravila kao najprirodniju stvar na svijetu, to
je graniilo s ravnodujem, kao da je njegov posjet (sluajno
svraanje) predveer bio najuobiajenija pojava. Naravno da
su ga vidjeli toga jutra, i sve su se troje zajedno provozali
autom. Izgledalo je kao da je najupueniji od svih u to kako
je Luisa, i vie od njezine obitelji, znala sam da ona ima
barem jo jednog brata, spomenula ga je u istoj reenici kao i
Javiera i jednog odvjetnika. Poput kakva iznenada pristiglog
ili umjetnog brata, uinilo mi se kako Luisa u njemu vidi
nekoga tko dolazi i odlazi, i ulazi i izlazi, nekoga tko e
pomoi s djecom, ili s bilo ime drugim kad se neto
nepredvieno pojavi, s nekim s kim se moe raunati u gotovo
bilo kojoj prigodi, i bez prethodnih pitanja i od koga se
trai savjet, poput kakva refleksnoga ina, kad ovjeka
spopadnu sumnje, koji je spreman biti uz nekoga, gotovo
neprimjetno, bez nametanja sebe i svoje osobnosti, koji sebe
nudi uvijek spontano i bez interesa, netko koga ne treba zvati
da bi se predstavio i koji na skrovit, neprimjetan nain,
naposljetku zauzme itav teritorij i sebe uini nezamjenjivim.
Netko tko je uvijek tu, a da se na njega i ne obraa prevelika
pozornost, tko beskrajno mnogo nedostaje ako se povue, ili
nestane. Ovo se posljednje moglo dogoditi s Daz-Varelom u
bilo kojem trenutku, jer nije bio bezuvjetan i odan brat koji
se nikada u potpunosti ne povlai, nego prijatelj preminuloga
mua, a prijateljstvo se ne prenosi. Ako se i otima. Moda je
bio jedan od onih pravih prijatelja koje u nekim trenucima
slabosti ili mranog predosjeanja neto molimo ili mu se

povjeravamo:
Ako mi se jednom dogodi neka nesrea i vie ne budem
ovdje, mogao mu je rei Deverne jednoga dana, raunam s
tobom da se pozabavi Luisom i djecom.
to eli rei? Na to cilja? Je li ti se neto dogodilo?
Otkuda ta primjedba? Nita ti se nije dogodilo, zar ne?
zacijelo mu je uzvratio Daz-Varela nemirno i iznenaeno.
Ne, ne mislim da mi se neto dogaa, barem nita u
neizbjenoj, ni u skoroj budunosti, nita konkretno, dobroga
sam zdravlja i tako. Samo to mi koji mislimo na smrt, i
zastajemo da promotrimo uinak koji proizvodi na ivima, ne
moemo, a da se ne zapitamo s vremena na vrijeme to bi se
dogodilo nakon nae smrti, u kakvim bi se okolnostima zatekle
osobe kojima je do nas stalo, koliko bi ih to pogodilo? Ne
govorim o ekonomskoj situaciji, to je manje-vie rijeeno,
nego o ostalome. Pretpostavljam da bi djeca to loe podnijela
neko vrijeme te da bi me se Carolina cijeloga ivota sjeala,
svaki put sve nejasnije i sve
neodreenije, te da bi iz toga istog razloga bila spremna
idealizirati me, jer ovjek moe raditi to hoe s nejasnim i
rasprenim uspomenama i manipulirati njima kako mu se
prohtije, pretvoriti ih u izgubljeni raj, u sretno vrijeme kad
je sve bilo na svojemu mjestu i kad nitko i nita nije
nedostajalo. Ali naposljetku, previe je mlada da ne bi i od
toga jednog dana pobjegla, da ne bi nastavila ivjeti svoj
ivot i stvarati svoje iluzije, onako kako joj to njezine
godine budu nalagale. Vjerojatno e postati normalna ena,
koju e povremeno spopadati trag melankolije. Bjeat e u
sjeanja na mene uvijek kad doivi neku lou uspomenu, ili kad
doivi neki neuspjeh, ali svatko od nas to ini u manjoj ili
veoj mjeri, traimo neko utoite u onome to je postojalo i
vie ne postoji. U svakom sluaju, pomoi e joj da neka
stvarna i iva osoba doe na moje mjesto, u mjeri u kojoj je
to mogue, netko tko e uzvratiti. Da pokraj nje doe neki
oinski lik kojega e esto gledati i na koji je ve navikla.
Ne vidim nikoga tko bi bio sposobniji od tebe odigrati tu
zamjensku ulogu. Nicolas me manje zabrinjava: s vremenom e me
zaboraviti, jo uvijek je jako malen. Ali takoer bi mu dobro
dolo da ti pomogne rjeavati njegove probleme, njegov e mu
karakter donijeti poprilino dosta problema. Ali Luisa e biti
najrastresenija i najnaputenija. Naravno da e se moda
ponovo udati, ipak ne mislim da je to sasvim mogue, i sasvim
sigurno nije izgledno da e se to uskoro dogoditi, a to bude
starija, sve e joj to biti tee. Pretpostavljam da e joj
cijeli taj proces nakon prvotnoga oaja, nakon alosti, a ta
dva stanja uglavnom znaju potrajati, izazvati beskrajnu
dosadu. Zna kako to ide: upozna nekoga novog, ispria mu
cijeli svoj ivot, ak i ako je u glavnim crtama, dopusti da
ti se udvara ili da tebe postavi za cilj, potakne te, pokae
zanimanje, pokae bolje lice, objasni kakav je tko, poslua
kakav je drugi, pobijedi sumnjiavost, navikne se na nekoga,

i dopusti da se taj drugi navikne na onoga drugog, rijei se

neugodnosti. Sve biju to smetalo, a koga i ne bi, ako ovjek
malo bolje pogleda. Napravi jedan korak, i zatim jo jedan,
pa opet jedan. Jako je zamorno i neizbjeno, ima neto
repetitivnosti i ve vienog, ne bih to elio u svojim
godinama. ini se da nije tako, ali mnogo je koraka dok ovjek
ne postigne to to eli. Teko mi ju je i zamisliti s imalo
znatielje i oduevljenja, ona nije nemirna ni nezadovoljna.
elim rei da, da doista jest takva, nakon nekog vremena od
mojega nestanka, mogla bi poeti nasluivati i neke prednosti
toga gubitka. Ne prepoznajui o emu se radi, naravno, ali
vidjela bi prednosti. Staviti toku na jednu priu i vratiti
se na poetak, o emu god da se radi, ako ovjek osjea
obvezu, na dulje staze ne stvara probleme. ak i ako smo
zadovoljni onim to je zavrilo. Ja sam vidio neutjene udovce
i udovice koji su dugo vremena vjerovali kako nikada ponovo
nee podii glavu. Meutim, kasnije, kad se naposljetku
oporave, i kad pronau svoj par, imaju osjeaj kako je taj
posljednji izbor onaj pravi i dobar i vesele se intimno to je
stara veza nestala, da je ostavila slobodan prostor za ono to
su sada stvorili. To je uasna snaga sadanjosti, koja to vie
pritie prolost, to ju potiskuje unatrag, a osim toga,
falsificiraju, a da prolost nema pravo glasa, niti moe
protestirati ili opovri ili pobiti bilo to. A da i ne
govorimo o tim muevima ili enama koji se ne usuuju
napustiti svojega suprunika, ili koji ne znaju kako to
uiniti, ili koji se boje prouzroiti preveliku tetu: ovi
potajno prieljkuju da onaj drugi umre, vie ele njegovu
smrt, nego suoavanje s problemom i iznalaenje razumnoga
rjeenja. Apsurdno je, ali je tako: u biti nije rije o tome
da mu ele nanijeti neko zlo time to ga pokuavaju zatititi
svakoga zla svojom osobnom rtvom i svojom nametnutom tiinom
(jer mu zapravo doista i ele nauditi time gubei ga tako iz
svojega vidokruga, a osim toga, tiina je velika i
jednosmjerna), nego nisu spremni prouzroiti neko zlo, ne ele
se osjeati odgovornima za bilo iju nesreu, pa ak ni za
nesreu onih koji ih mue samim svojim bliskim postojanjem,
sponom koja ih obvezuje i koju bi mogli prekinuti da su
odvani. Ali kako nisu hrabri, mataju ili sanjaju o neemu
tako radikalnom kao to je smrt drugoga. Bilo bi to
jednostavno rjeenje i ogromno olakanje, misle, ja ne bih
imala nikakve veze s tim, ne bih mu izazvala nikakvu bol ni
tugu, ne bi patio zbog mene, ili bi patnja bila sasvim
sluajna, galopirajua bolest, nesrea u kojoj ja ne bih
sudjelovala; naprotiv, a bila bih rtva u oima drugih i pred
samom sobom, ali rtva koja izvlai korist. I bila bih
slobodna. Ali Luisa ne pripada takvima. Potpuno je sigurna i
ne moe ni zamisliti drugi oblik ivota od onoga koji je
izabrala i u kojemu uiva. Samo prieljkuje jo vie istoga,
da se nita ne promijeni. Neka samo teku dan za danom, potpuno
isti, a da se nita ne doda i

ne oduzme. To je prava istina pa joj nikada i ne proe glavom

ono to se meni esto vrti, odnosno, da bih mogao umrijeti ili
da bi ona mogla umrijeti, njoj to nije na obzoru preokupacija,
za to nema mjesta. Pa dobro, ni meni ne pada na pamet njezina
smrt, teko mi je zamisliti takvu mogunost, pa gotovo da i ne
razmiljam o njoj. Ali razmiljam o svojoj smrti, s vremena na
vrijeme, u naletima, svakome je sueno boriti se kako zna i
umije sa svojom ranjivou, a ne s ranjivou drugih ljudi,
bez obzira koliko oni bili voljeni. Ne znam, ne znam kako bih
ti rekao, u nekim razdobljima lako mogu sagledati svijet bez
sebe. Tako da, ako mi se neto dogodi jednoga dana, Javier,
ako mi se neto konano dogodi, ona mora raunati na tebe kao
na. zamjenu. Da, rije je pragmatina i prosta, ali jedina je
adekvatna. Shvati me dobro, nemoj se plaiti. Ne molim te da
se oeni njome, niti bilo to u tom stilu, oito. Ti ivi
svoj samaki ivot i uiva u svim tim enama kojih se nikada
ni za to nee odrei, osobito ne da bi nekome uinio uslugu
nakon smrti prijatelja koji nee traiti od tebe da mu
podnese raun, i koji ti ne moe nita skresati u lice,
utjet e kao zaliven u prolosti koja se ne buni. Ali, molim
te, budi joj pri ruci, ako ja jednoga dana ne budem ovdje.
Nemoj se povui zbog moje odsutnosti, nego naprotiv: pravi joj
drutvo, prui joj podrku i razgovaraj s njom, budi joj
utjeha, svaki dan otii ju posjetiti i nazovi ju im bude u
prilici ne traei izgovore, kao neto najprirodnije i za to
postoji red stvari. Budi joj neka vrsta mua, a da to nisi,
produetak mene. Ne vjerujem da e se Luisa uspjeti izvui bez
svakodnevnog druenja, bez nekoga koga e ukljuiti u svoja
razmiljanja i kojemu e ispriati svoj radni dan, bez
surogata za ono to sada ima sa mnom, barem u nekom pogledu.
Tebe poznaje ve neko vrijeme, ne bi morala slamati svoj otpor
kao prema nekomu nepoznatom. Mogao bi joj ak ispripovijedati
svoje pustolovine i zabaviti ju njima, dopustiti joj da doivi
iluziju onoga to ona sama nikada vie ne bi mogla doivjeti.
Znam da te mnogo traim, i da ti sam ne bi imao mnogo
prednosti, gotovo da bi ti to bio vei teret. Ali i Luisa bi
me mogla dijelom zamijeniti, mogla bi biti moj produetak, u
onome to se tebe tie. ovjek se uvijek produljuje u
najbliskijim osobama, i one se prepoznaju i sastaju preko
mrtvaca, kao da ih njihovo prolo druenje povezuje u neko
bratstvo ili u neku kastu. Recimo da me nee potpuno
izgubiti, jer e me malo sauvati u njoj. Ti si jako okruen
svojim raznim enama, ali nema ba toliko prijatelja. Nemoj
misliti da ti neu nedostajati. I ona i ja imamo isti smisao
za humor, primjerice. Puno je to godina otkada si svakodnevno
priamo ale.
Diaz-Varela vjerojatno bi prasnuo u smijeh ne bi li ublaio
zloslutan ton svojega prijatelja i zato to mu se njegova
molba mogla uiniti pomalo draesna, onako ekstravagantna i
neoekivana kakva je bila.
Moli me da te zamijenim ako umre, odgovorio mu je,

negdje izmeu konstatacije i pitanja. Da se pretvorim u

lanog Luisina mua i u oca na daljinu? Ne znam kako ti je
palo na pamet neto slinoga, elim rei da bi mogao prestati
postojati, ako si dobroga zdravlja, kao to kae, i nema
stvarnoga motiva za strah da bi ti se moglo neto dogoditi.
Jesi li siguran da si dobro? Nisi bolestan. Nisi upetljan ni u
kakvu spletku za koju ja ne bih znao. Nisi se opteretio
neumjerenim dugovima ili onima koji se ne bi mogli platiti
novcem. Nitko ti ne prijeti. Ne razmilja nestati na svoj
raun, otii.
Ne. Uistinu. Ne skrivam ti nita. Samo ono to sam ti
rekao, ponekad zamiljam svijet bez sebe i osjeam strah. Zbog
djece i zbog Luise, ni zbog koga drugoga, oprosti, ne smatram
se vanom osobom. Samo elim biti siguran da e se pobrinuti
za njih, barem isprva. elim vjerovati kako e imati
najsliniju moguu zamjenu meni za oslonac. Svialo ti se to
ili ne, bio ti svjestan toga ili ne, ti si najsliniji meni.
ak i ako je tako zbog dugoga prijateljstva. Diaz-Varela
ostao je vjerojatno na trenutak zamiljen, moda je bio i
poluiskren, sasvim sigurno nije bio sasvim iskren:
Ali, jesi li svjestan u to bi me upleo? Jesi li svjestan
koliko je teko pretvoriti se u lanog mua, a ne postati
stvarnim muem u duljoj perspektivi? U situaciji poput ove
koju si opisao, lako je zamisliti kako udovica i neenja
postanu bliskiji od onoga to su bili, i s punim pravom. Stavi
neku osobu u neiju svakodnevicu, omogui joj da se osjeti
odgovornom i zatitnikom i da drugome postane nuna, vidjet
e kako stvari zavravaju. Samo ako barem malo osjeaju
meusobnu privlanost i ako ne postoji prevelika razlika u
godinama. Luisa je jako privlana, nita novoga ti ne
otkrivam, a ja se ne mogu aliti na probleme sa enama. Ne
vjerujem da u se ikada oeniti, nije rije o tome. Ali ako ti
jednoga dana umre, i ako ja budem svakodnevno iao tvojoj
kui, teko je zamisliti da se ne bi dogodilo ono to se ne bi
trebalo dogoditi dok si ti iv. eli li umrijeti s tim
saznanjem? Jo i vie: omoguujui to i iznalazei okolnosti
da se to zgodi, dovodi nas u situaciju da se to i dogodi?
Desvern je zacijelo zautio na nekoliko trenutaka, dvojei,
kao da prije uoblienja svoje molbe nije imao na umu to
gledite. Zatim bi se malo nasmijao paternalistiki i sigurno
bi rekao:
Nepopravljiv si u svojoj oholosti, u svojem optimizmu. Zato
bi bio takav dobar potporanj, tako dobar oslonac. Ne vjerujem
da bi se to dogodilo. Upravo zato to si joj odvie blizak,
poput bratia kojega ne bi mogla gledati drukije, na tom bi
mjestu malo oklijevao ili bi se pretvarao da to ini, a ne
mojim oima. Ti nju vidi mojim pogledom, tvoj je dojam
naslijeen, iskvaren. Ti si stari prijatelj njezina mua, o
kojem sam joj esto priao, moe zamisliti, i to s emocijama,
kao i s humorom. Prije no to te Luisa upoznala, ja sam joj
ve priao kakav si, ocrtao sam joj tvoju osobnost. Uvijek te

vidjela pod tom svjetlou i s tim crtama, ne moe ih vie

promijeniti, imala je gotovu sliku o tebi prije nego to ste
se upoznali. Pa dobro, neu ti skrivati da se smijemo tvojim
neprilikama i, kako bih to nazvao, tvojoj hvalisavosti. Bojim
se da nisi netko koga bi ona mogla shvatiti ozbiljno. Siguran
sam da ti ne smeta to ti to kaem. Jedna je to od tvojih
vrlina i, osim toga, ono to si uvijek traio, da te ljudi ne
shvate jako ozbiljno. Nee mi to sada porei.
Diaz-Varela osjetio bi se nelagodno, vjerojatno, ali bi se
pretvarao. Nikoga ne veseli kad mu jave da nema izgleda kod
nekoga, ak i ako ga ovaj ne zanima niti je ikada pomislio da
bi ga mogao osvojiti. Mnoga su osvajanja izvedena, ili su
barem zapoeta, iz inata ili kao izazov, samo zato, iz oklade,
ili da bi se pobila neka tvrdnja. Zanimanje se pojavi kasnije.
Obino se pojavi u tim okolnostima, manevri ga potaknu kao i
sam trud. Ali na poetku ne postoji, ili u svakom sluaju nije
tu prije razuvjeravanja ili izazova. Moda je Diaz-Varela
poelio u tom trenutku da Deverne umre da bi ga Luisa mogla
shvatiti ozbiljno ako ne bi bilo posrednika. Naravno, kako
ovjek moe neto dokazati mrtvom ovjeku? Kako ovjek moe
dobiti njegov ispravak, njegovo priznanje? Nikada nam ne daju
priznanje koje nam je potrebno, i samo trebamo pomisliti: Da
taj mrtvac moe dignuti glavu. Ali nitko ju ne podie.
Dokazao bi to Luisi, u kojoj bi se Desvern produljio, ili u
kojoj bi nastavio ivjeti jo neko vrijeme, to bi rekao njezin
mu. Moda i jest tako, moda je u pravu. Dok on to ne bi
poistio. Dok ne bi izbrisao spomen na njega i njegov trag i
dok ga ne bi nadomjestio.
Ne, neu ti to zanijekati, i naravno da mi ne smeta. Ali
naini gledanja jako se mijenjaju, osobito ako onaj tko je
naslikao portret, ne moe vie doraivati ga i portret ostaje
u rukama portretiranoga. Taj moe ispraviti i demantirati sve
poteze, jedan po jedan, i ostaviti da se na prvoga umjetnika
gleda kao na varalicu. Ili kao na zabludjelog, ili kao na
loeg umjetnika, povrnog i neotroumnog. Naveli su me na
sasvim pogrenu ideju, moe pomisliti onaj tko promatra.
Ovaj ovjek nije nalik onome kako su mi ga opisali, nego ima
karakter, i emocije, i dosljednost, i dubinu. To se
neprestano, svakodnevno dogaa. Miguel. Ljudi zaponu neto
gledati i naposljetku vide neto sasvim suprotno. Ispoetka
nekoga vole, a naposljetku mrze, ili osjeaju ravnodunost ili
oboavanje. Nikada ne uspijevamo biti sigurni to e nam biti
vitalno ni kome emo pridati vanost. Naa su uvjerenja
prolazna i nemona, ak i ona koja smatramo najjaima. Kao i
nai osjeaji. Ne bismo trebali gajiti osjeaj povjerenja.
Deverne bi bio pomalo ranjenog ponosa, pravio bi se da ga ne
zamjeuje.
ak i da je to tono, rekao bi, ako ja ne vjerujem da bi
se to moglo dogoditi, ne bi bilo ni vano ako se konano
dogodi nakon moje smrti. Ja to ne bih doznao. I umro bih
uvjeren u nemogunost te spone izmeu tebe i nje, ono to

ovjek predvidi, ono je to je bitno, ono to ovjek vidi i

ivi naposljetku je kraj prie, kraj neije prie. ovjek zna
da e se stvari nastaviti i bez nas, da se nita ne zaustavlja
samo zato to netko nestane. Ali to poslije ne tie ga se.
Kljuno je to to ovjek stane, i zbog toga sve stane, svijet
postane definitivno kao u trenutku smrti onoga koji umire,
iako je to samo primjer. Ali to to je to samo hipoteza, vie
nije vano. To je jedini trenutak u kojemu vie nema
budunosti, u kojemu nam se sadanjost pojavljuje kao
nepromjenjiva i vjena, jer vie neemo biti nazoni nijednoj
injenici, niti jednoj promjeni. Neki su ljudi pokuali
ubrzati objavljivanje knjige ne bi li otac obitelji vidio
otisnutu knjigu i tako otiao na drugi svijet uvjeren kako mu
je sin uspjean pisac, kao da nije vano to kasnije nije
napisao ni jednoga jedinog retka. Neki su ljudi oajniki
pokuavali brzo pomiriti dvije osobe ne bi li umirui
povjerovao da su se pomirili i kako je sve rijeeno i u redu,
kao da nije vano to e si protivnici poeti bacati drvlje i
kamenje tek dva dana nakon njegove smrti, vano je stanje
kakvo su ostavili prije smrti te osobe. Neki su hinili oprost
umiruemu ne bi li ovaj otiao u miru, ili mirniji, kao da
nije vano to e ve iduega jutra oprostitelj poeljeti u
sebi da onaj istrune u paklu. Neki su ljudi lagali kao ludi
pred posteljom supruge ili mua i uvjerili su ih da im nikada
nisu bili nevjerni te da su ih bezuvjetno i iskreno voljeli,
kao da nije vano to e ve mjesec dana poslije ivjeti sa
svojim starim ljubavnicima. Jedino istinito i, osim toga,
definitivno, jest ono to onaj umirui vidi ili vjeruje
neposredno prije svoga odlaska, jer za njega nema vie
povijesti. Postoji itav ponor izmeu onoga u to je vjerovao
Mussolini da su poinili njegovi neprijatelji, i onoga u to
je vjerovao Franco u svojoj postelji, okruen svojim
blinjima, i dok je leao u samrtnikoj postelji oboavan od
strane svojih zemljaka, bez obzira na to to sada govore
licemjeri. Ja sam uo svoga oca da pripovijeda kako je Franco
imao u svome uredu fotografiju Mussolinija kako visi objeen
naopake, poput prasca, na benzinskoj crpki u Milanu, kamo su
ga odnijeli da ga izloe i oskrnave njegov le i le njegove
ljubavnice Clare Petracci, dok bi Franco znao rei nekim
svojim gostima koji bi prestravljeni i iznenaeni gledali u
fotografiju: E, da, vidite: ja nikada neu tako zavriti. A
imao je pravo, nastojao je da se tako ne dogodi. On je
nesumnjivo umro sretan, ako se uope moe umrijeti sretan, s
idejom da e se sve nastaviti kako je predvidio. Mnogi se
tjee tom velikom nepravdom, ili svojim bijesom,
razmiljajui: Ako ustane iz groba, ili, Tako kako su se
stvari posloile, vjerojatno se okree u grobu, ne
prihvaajui u cijelosti da itko ustaje iz groba, ni da se
okree u grobu, niti da moe doznati to se dogaa im
izdahne. To je manje-vie isto to i misliti kako onome tko se
jo uvijek nije rodio, moe biti vano to se dogaa u

svijetu. Onome tko jo uvijek ne postoji, sve je nuno jednako

tako ravnoduno kao i onome tko je ve umro. Nijedan ni drugi
ne postoje, nijedan ni drugi ne posjeduju svijest, prvi ne
moe ni predvidjeti svoj ivot, drugi nije u stanju prisjetiti
ga se, kao da ga nikada nije ni imao. Nalaze se u istom planu,
odnosno, ne postoje niti znaju, iako nam je teko to
prihvatiti. Kao da je meni vano to e se dogoditi kad ja
vie ne budem na ovoj Zemlji. Vano mi je samo ono u to sada
vjerujem i to mogu predvidjeti. Vjerujem kako bi mojoj djeci
bilo bolje da si ti u njihovoj blizini, kad mene ne bude.
Pretpostavljam da bi se Luisa prije oporavila i da ne bi tako
puno patila da te ima uza se kao prijatelja. Ja se ne mogu
uivjeti u tue pretpostavke, ak i ako pripadaju tebi, ili
ako je rije o Luisinim pretpostavkama, samo se mogu baviti
svojim vlastitim nagaanjima i ne mogu drukije razmiljati.
Tako da te i dalje molim da, ako mi se neto loe dogodi, da
svoju rije da e se pobrinuti za njih.
Diaz-Varela moda bi jo neto prokomentirao:
Da, dijelom si u pravu. Ali ne u jednome: nije isto biti
neroen to i biti preminuli jer onaj tko umire, ostavlja za
sobom trag i zna. Zna da nee nita doznati, ali da e ostati
trag i uspomena. Da e nedostajati drugima, i ti sam to
govori, te da osobe koje su ga poznavale nee reagirati kao
da ga nikada i nisu poznavale. Netko e osjetiti krivnju prema
njemu, netko e poeljeti da se bolje ponaao prema njemu za
ivota, netko e plakati za njim, i nee shvatiti da ga nema,
netko e oajavati zbog njegova nestanka. Nikome nije teko
oporaviti se od gubitka onoga tko se jo nije rodio, osim
moda majci koja doivi pobaaj, teko joj je napustiti nadu i
s vremena na vrijeme pita samu sebe kakvo bi bilo to dijete da
se rodilo. Ali zapravo, nema nikakvoga gubitka, nema praznine,
ni prolih dogaaja. Naprotiv, onaj tko je ivio i tko je
umro, ne nestaje u potpunosti, barem tijekom dviju generacija;
vidi se postojanost u njegovim postupcima i kad umire, on je
toga svjestan. Zna da vie nee vidjeti ni provjeriti bilo
to, da e od tog trenutka ivjeti u neznanju i kako kraj
prie jest taj kraj koji je u tom trenutku. Ali ti sam brine
se za ono to e doivjeti tvoja ena i tvoja djeca, pobrinuo
si se da sredi financijske poslove, svjestan si praznine koju
e ostaviti i moli me daju ispunim, da te donekle zamijenim
ako naini kakav propust. Nita od svega toga ne bi bilo
dostupno onome koji je neroen.
Naravno da ne bi, odgovorio bi Desvern, ali sve to ini
iv ovjek, to je ivot, koji
nema nikakve veze s mrtvim ovjekom, iako inae vjerujemo da
je rije o jednoj te istoj osobi i tako se kae. Kad budem
mrtav, neu ni biti osoba, i neu moi urediti ni traiti bilo
to, niti u biti svjestan bilo ega, niti u se brinuti.
Nita od toga ne bi mogao uiniti ni neki drugi mrtvac; u tom
nalikuje neroenoj osobi. Ne govorim o drugima, o onima koji
nas nadive i koji nas se prisjeaju i koji jo uvijek borave

u vremenu, niti govorim o sebi samome sada, o onome koji jo

uvijek nije otiao. Taj jo uvijek moe initi stvari,
naravno, i razmilja, moete u to biti sigurni; sve tima,
promilja i donosi odluke, pokuava utjecati, posjeduje elje,
ranjiv je i moe nanijeti tetu. Govorim o sebi samome kad sam
mrtav, vidim da ti je tee nego meni zamisliti me. Ne smije
nas pomijeati, mene ivoga i mene mrtvoga. iv ovjek moli te
neto to te mrtav ovjek ne bi mogao moliti, ni podsjetiti
te, niti znati ispunjava li ono to si obeao. to te kota,
onda, dati mi svoju rije. Nita te ne spreava ne ispuniti
je, besplatno ti je.
Daz-Varela jednom bi rukom preao preko ela i nastavio bi
ga gledati iznenaeno i pomalo umorno, kao da se upravo
probudio iz sanjarenja ili iz dubokoga sna u koji je utonuo na
nagovor drugih. Barem bi, ako nita drugo, prekinuo neoekivan
razgovor, neprimjeren i zloslutan.
Ima moju asnu rije, to god ti poeli, raunaj s tim,
vjerojatno bi mu rekao. Ali budi tako ljubazan i nemoj mi
zagoravati ivot ovakvim priama, osjeam muninu nakon
svega. Hajde, idemo neto popiti i razgovarati o manje mranim
stvarima.
Ali kakvo je ovo ovdje smee od knjige, zaula sam
profesora Rica kako mrmlja dok je vadio jednu knjigu s police,
gledao je okolo knjige kao da u sobi nema nikoga. Vidjela sam
da je rije o jednom izdanju Quijotea koje je drao jagodicama
prstiju, kao da mu ide na ivce. Kako ovjek moe imati ovo
izdanje, kad postoji moje. Rije je o istoj intuitivnoj
gluposti, nije napisana metodino ni znanstveno, pa ak nije
ni originalna, gotovo sve je prepisano. I jo k tome u kui
jedne sveuiline profesorice, to je jo vea uvreda, ako sam
dobro razumio. Eto u kakvoj je situaciji Madridsko
sveuilite, dodao je gledajui s neodobravanjem Luisu.
Ona se poe veselo smijati. Iako je prigovor bio njoj
upuen, promjena tona u glasu bila joj je simpatina. DazVarela takoer se nasmijao, moda ju oponaajui ili
sudjelujui u tome tajnom jeziku - za njega nije moglo biti
iznenaenja u Ricovoj bezobratini ni u njegovu
samozadovoljstvu - i pokua ga povui za jezik, vjerojatno ne
bi li vidio hoe li se Luisa nastaviti smijati i nee li tako
prekinuti svoje depresivno ponaanje. Ali upadice su se inile
spontanima. inilo se armantnim i pretvaranje mu je ilo za
rukom, ako se pretvarao.
Pa dobro, nee mi rei da urednik ovoga izdanja nije
potovan autoritet, i to jo i vie od tebe u nekim
krugovima, rekao je Ricu.
Taman posla! tuju ga neznalice i ukopljenici, kojih u
ovoj zemlji ima ko plijeve, i u najbezveznijim i najljenijim
krugovima Prijateljstva naroda, uzvratio je profesor. Otvorio
je knjigu nasumce, nezadovoljno, i brzo je pogledao stranice i
zaustavio kaiprst na jednome retku, kao da ga je netko
udario: Obraunat u se s njom u nekom lanku. Trijumfalno

je podigao pogled, nasmijao se od uha do uha (njegova su mu

prilagodljiva usta to doputala) i dodao je: I osim toga,
ljubomoran je na mene.
II.
Prolo je dosta vremena dok ponovo nisam vidjela Luisu Alday
i u dugom meuvremenu poela sam izlaziti s mukarcem koji mi
se donekle sviao i glupo i potiho sam se zaljubila u drugog
mukarca, u njezina dragog Daz-Varelu, kojega sam srela
nedugo zatim na mjestu na kojemu ne oekujete da ete bilo
koga susresti, blizu mjesta na kojemu je preminuo Deverne,
u crvenkastoj zgradi Nacionalnog muzeja prirodnih znanosti,
koja je odmah pokraj, ili bolje reeno, ini cjelinu s Viom
tehnikom kolom industrijskih inenjera s njezinom sjajnom
staklenom i cinanom kupolom, koja je nekih dvadeset i sedam
metara visoka i nekih dvadeset iroka, sagraena oko 1881.,
kad ta cjelina nije bila kola ni muzej, nego prekrasna
Nacionalna palaa umjetnosti i obrta u kojoj se odrala vana
izloba te godine; zona je bila poznata kao Hipodromski
vrhovi, zbog niza breuljaka i blizine tala s konjima iji su
podvizi uli u legendu prema dvostrukom i definitivnom
odlasku, jer vjerojatno ne postoji nitko iv tko jo
prisustvuje utrkama ili tko ih se sjea. Muzej prirodnih
znanosti siromaan je, osobito ako se usporedi s muzejima koji
se mogu nai u Engleskoj, ali ja sam znala doi ponekad sa
svojim malim neacima da pogledaju preparirane ivotinje u
vitrinama i naviknu se na to kako izgledaju, i otuda mi je
ostala neka navika da povremeno, s vremena na vrijeme,
posjeujem muzej, pomijeana - to nije drugima zamjetno - s
grupama studenata s fakulteta i srednjih kola koje vodi neka
oajna ili strpljiva profesorica i s nepaljivim turistima
koji imaju previe vremena i koji doznaju da ovaj postoji iz
nekog odve detaljnoga i opirnoga gradskog vodia: izuzev
brojnih uvarica u muzeju, koje su danas gotovo sve
Junoamerikanke, turisti su gotovo jedina iva bia na ovom
irealnom i povrnom i vilinskom mjestu, kao, uostalom, u
svakom muzeju prirodnih znanosti.
Gledala sam maketu ogromnih otvorenih krokodilskih ralja uvijek sam mislila kako bih mogla stati u njih, i pomiljala
sam kako imam sreu to ne moram ivjeti na mjestu na kojem
ive ti reptili - kad su me prozvali i kad sam se pomalo
uspaniila od neoekivanog poziva: kad se ovjek nalazi u tom
polupraznom muzeju, gotovo je potpuno i utjeno siguran kako
nitko ne moe znati kuda vrludaju njegove misli.
Smjesta sam ga prepoznala, s njegovim enskim usnama i
njegovim lano rascijepljenim podbratkom, s njegovim smirenim
osmijehom i izrazom lica koji je u isti mah paljiv i leeran.
Upitao me je to radim na tom mjestu, i odgovorila sam mu:
Rado doem ovamo povremeno. Mjesto je prepuno mirnih
ivotinja, kojima se ovjek moe pribliiti. im sam to
izgovorila, pomislila sam kako ima malo pravih divljih zvijeri
i kako je reenica neukusna, a osim toga shvatila sam da sam

ju dodala ne bih li postala zanimljivom, pretpostavljala sam s

poraavajuim rezultatima. Mirno je to mjesto, zakljuila
sam ne uljepavajui. Upitala sam ga isto, to radi ovdje, i
uzvratio mi je: I ja katkad volim doi ovdje, oekujui neku
njegovu neslanu alu, koju na moju nesreu nije izgovorio,
Diaz-Varela nije me elio impresionirati. ivim dosta blizu.
Kad iziem malo se proetati, koraci me katkad dovedu dovde.
Reenica o koracima koji ga dovedu na neko mjesto uinila mi
se pomalo knjievna i neukusna i ulila mi je neto nade.
Zatim sjednem malo na terasu ovdje vani i vratim se kui.
Hajde, pozivam te da neto popijemo, osim ako ne eli i dalje
nastaviti promatrati te kljove ili druge dvorane. Vani, ispod
drvoreda, jo uvijek na breuljku, ispred kole, moe se nai
jedan kiosk s osvjeavajuim piima sa stolovima i stolicama
na otvorenom.
Ne elim, uzvratila sam, napamet ih poznajem. Samo sam
mislila svratiti na asak vidjeti te apsurdne figure Adama i
Eve. On nije reagirao, nije rekao Ah, da, ni neto u tom
smislu, kao to bi rekao bilo tko drugi tko esto posjeuje
Muzej: u podrumu postoji jedna vertikalna, ne ba jako velika
vitrina, koju je izradila Amerikanka ili Engleskinja, neka
Rosamund Horvat, koja na ekscentrian nain predstavlja
Edenski vrt. Sve ivotinje koje okruuju prvotni par navodno
su ive i u pokretu, ili na oprezu, majmuni, zeevi, purani,
dralovi, jazavci, moda i tukani, i ak i zmije, koje se
pojavljuju s previe ljudskim izrazom meu izrazito zelenim
listovima jabuke. Adam i Eva, naprotiv, oboje uspravni i
odvojeni, puki su kosturi, i jedino to omoguuje da ih
svjetovno oko raspozna jest to to jedno od njih u desnoj ruci
dri jednu jabuku. Zacijelo sam jednom proitala odgovarajue
tumaenje, ali ne sjeam se da je pruilo bilo kakvo
zadovoljavajue objanjenje. Ako su eljeli prikazati kosti
neke ene i mukarca i ukazati na njihove razlike, ne razumije
se zato su ih trebali pretvoriti u nae praroditelje, kako ih
se u starom reimu zvalo, i postaviti ih u takav scenarij; a
ako su eljeli prikazati raj s njegovom jadnom faunom, ono to
je nerazumljivo, to su kosturi, dok sve ostale ivotinje imaju
tijelo i krzno i perje. To je jedna od najnedosljednijih
instalacija u Muzeju prirodnih znanosti, i nitko tko ju gleda,
ne moe ne zamijetiti ju, ne zato to bi bila lijepa, nego
zato to nema nikakvog smisla.
Mara Dolz, je li tako? Zovete se Dolz, zar ne? ree mi
Daz-Varela kad smo ve bili sjeli na terasu, kao da se eli
pohvaliti svojom sposobnou zadravanja i dobrog pamenja,
naposljetku moje prezime izgovorila sam samo ja, i to
uurbano, procijedila sam ga kao umetak koji je sve prisutne
ostavljao ravnodunim. Doivjela sam tu pojedinost kao ast, a
ne kao uljudan kompliment.
Ima dobro pamenje i dobar sluh, rekla sam mu da ne bih
ispala neljubazna. Da, Dolz, a ne Dols, niti Dolf, i
naslikala sam prstom u zraku repato c. Kako je Luisa?

Ah, nisi ju vidjela. Mislio sam da ste prijateljice.

Da, ako se tako moe nazvati ono to je potrajalo samo
jedan dan. Nisam ju vidjela od onoga susreta u njezinoj kui.
Tada smo se dobro slagale i obratila mi se kao da je doista
prava prijateljica, mislim, vie iz slabosti, nego iz bilo
ega drugoga. Ali poslije ju vie nikada nisam susrela. Kako
je sada? inzistirala sam. Ti ju vjerojatno svakodnevno
via, zar ne?
To je izgledalo kao da samoj sebi upadam u rije, na
nekoliko je sekunda zautio. Pomislila sam da me moda tek
eli prisiliti da govorim, vjerujui da samo ona i ja
odravamo kontakt, te da je njegov interes za mene odjednom
ostao bez cilja i prije nego stoje na odnos zapoeo, i jo
ironinije: on je taj koji e mi morati dati vijesti i
informacije o njoj.
Pa i ne ba, uzvratio je naposljetku, i ve sam zabrinut.
Nije prolo puno vremena, to sigurno ne, ali ona nikako da
reagira, ne napreduje ni milimetar, nije u stanju podii glavu
ak ni nakratko ne bi li pogledala oko sebe i shvatila to joj
je preostalo. Nakon to nekome umre mu, jo ostane puno
stvari koje treba napraviti; u njezinoj dobi, zapravo, ostaje
jo jedan itav ivot. Veina udovica rijei svoje probleme
brzo, osobito ako su manje-vie mlade i osim toga, imaju djecu
o kojoj se mogu brinuti. Ali nisu samo djeca problematina,
jer djeca zaas odrastu. Da ona kojim sluajem moe sebe
ugledati za nekoliko godina, makar i za jednu godinu, vidjela
bi kako je slika Miguela koja ju sada neprestano opsjeda,
svakim danom sve bljea i koliko je okopnila, i kako joj
njezine nove emocije ne doputaju da ga se prisjeti vie nego
s vremena na vrijeme, i to s mirnoom koja danas izgleda
iznenaujua, s tugom koja je uvijek ista, ali bez ikakvoga
mira. Jer vjerojatno ju salijeu nove emocije i njezin prvi
brak vjerojatno joj se ini neim gotovo snivanim, kolebljiva
i oslabljena emocija. Ono to se danas ini traginom
anomalijom, sutra se shvaa kao nepopravljiva normalnost, pa
ak i poeljna, s obzirom na to da se dogodila. Danas joj se
ini neprihvatljivim da Miguel ne postoji, ali kucnut e
trenutak kad bi nerazumljivo bilo da ponovo postoji, a ne zato
to je nekada postojao; kad e joj i sama pomisao na neko
udesno pojavljivanje, na uskrsnue, na povratak, postati
nezamislivom jer e mu do tada ve zacijelo dodijeliti
definitivno mjesto i smireno lice u vremenu, i nee prihvatiti
da se taj njegov dovren i fiksiran portret ponovo izloi
modifikacijama onoga to ostaje ivo i zbog toga je
nepredvidljivo. Nastojimo eljeti da nitko ne umre i da se
nita ne zavri, od onoga to nas prati i to predstavlja na
dragi obiaj, a da i ne primjeujemo da je jedino to odrava
nepromijenjenim nae obiaje mogunost da nam ih odjednom
ukinu, bez moguih skretanja ili evolucije, a da nas ne
napuste, ili da mi njih ne napustimo. Ono to traje, kvari se
i naposljetku sagnjije, dosauje nam, okree se protiv nas,

zasiuje nas, umara. Koliko samo osoba koje su nam se inile

jako vanima, ostanu po strani, koliko nas njih napusti i s
koliko se njih nae prijateljstvo istopi, a da naizgled nema
konkretnog niti vanijeg motiva. Jedine osobe koje nas ne
iznevjere, niti nas naputaju jesu osobe koje su nam otete,
jedine koje ne ispustimo jesu osobe koje nestanu protivno
naoj volji, naglo, i tako nemaju vremena oneraspoloiti nas
ili nas iznevjeriti. Kad se to dogodi, smjesta oajavamo jer
vjerujemo kako smo mnogo dulje mogli s njima nastaviti, ne
postavljajui im rokove. To je pogreka, iako razumljiva.
Produljenje sve mijenja, i ono to je juer bilo sjajno,
sutradan bi postala muka. Naa reakcija na smrt nekoga
blinjeg slina je onoj Macbethovoj kad je doznao vijest o
smrti svoje ene, kraljice. She should have died hereafter,
uzvraa na pomalo zagonetan nain: Trebala je ve umrijeti,
time uzvraa. Ili: Do sada je ve trebala umrijeti. Takoer,
moglo bi se to shvatiti manje dvoznano i iskrenije, odnosno,
samo ubudue, ili, Mogao je jo malo priekati, dulje
izdrati; u svakom sluaju, ono to kae jest ne u ovom
trenutku, u odabranome. A to bi bio odabrani trenutak? Nikad
nam se ne ini pravim trenutkom, uvijek mislimo kako je ono
to nam se
svia ili to nas veseli, ono to nam olakava ili to nam
pomae, ono to nas potie da nastavimo, moglo jo malo
potrajati, jo godinu dana, nekoliko mjeseci, nekoliko
tjedana, nekoliko sati, ini nam se kako je uvijek rano da se
stavi toka na stvari ili na osobe, nikad nam se ne ini da je
kucnuo trenutak, onaj u kojem bismo mi sami rekli: Da. Sad je
dosta. Sve znamo. Ono to nastupa odsad, bit e gore,
nazadovanje, ponienje, mrlja. Na to se nikada ne odvaimo.
Kazati: To je vrijeme prolo, iako je nae, i stoga nije u
naim rukama zavretak bilo ega jer da ovisi o nama,
nastavilo bi se u nedogled, prljajui se i kontaminirajui, a
da nijedna iva osoba nikada ne umre.
Napravio je kratku stanku da ispije gutljaj piva, govor
smjesta isui grlo, a on si je dao oduka u prii nakon svoje
poetne zbunjenosti, gotovo silovito, kao da koristi priliku
da se iskali. Bio je govorljiv i elokventan, izgovor na
engleskom bio je dobar bez afektacije, ono to je govorio nije
bilo isprazno i besmisleno; zapitala sam se ime se bavi, ali
nisam ga mogla pitati, a da ne prekinem njegov govor, a to
nisam eljela. Gledala sam mu usne dok je drao govoranciju,
gledala sam mu postojano u oi i, bojim se, i drsko, putala
sam da me uljuljkaju njegove rijei i nisam mogla odvojiti oi
s mjesta odakle su izlazile, kao da je itav on bio jedna
velika usta, iz usta dolazi bogatstvo, iz njih izvire gotovo
sve drugo, ono to nas nagovara i ono to nas zavodi, ono to
nas lomi i to nas oduevljava, ono to nas usisava i ono to
nas uvjerava. Od prekomjernog obilja srca govore usta, moe
se negdje proitati u Bibliji. Ostala sam iznenaena koliko mi
se sviao, pa ak koliko me je oaravao taj ovjek kojega sam

jedva poznavala, jo i vie kad sam se sjetila da je za Luisu

naprotiv bio nevidljiv i neujan, od tolikog silnog gledanja i
sluanja. Kako to moe biti, ovjek vjeruje da ono u to se
zaljubimo, treba biti oaravajue i drugima. Nisam eljela
nita rei da ne bih prekinula aroliju, ali palo mi je
takoer na pamet kako bi on mogao umisliti, ako ga ne
prekinem, kako mu ne poklanjam pozornost, kad je ono to je
istinito zapravo da sam ga jako pozorno sluala, sve to je
dolazilo s tih usana, zanimalo me. Trebala bih ipak biti
kratka, pomislila sam, da ga ne bih odve dekoncentrirala.
Pa dobro, zavreci doista ovise o nama, pogotovo ako su
suicidalni. Da ne kaemo ako je rije o ubojstvima, rekla
sam. I zamalo sam dodala: Upravo ovdje, u blizini, ubili su
prijatelja Desverna na vrlo ruan nain. Neobino je kako sada
ovdje sjedimo i kako je sve na miru i isto, kao da se nita
nije dogodilo. Daje tako bilo tog dana, moda bismo ga
spasili. Iako, da on nije umro, ne bismo nigdje mogli biti
zajedno. Ne bismo se ak ni upoznali.
Bila sam na samom rubu da to kaem, ali nita nisam dodala,
izmeu ostalih razloga i zato to je on ovla pogledao - bio
joj je okrenut leima, ja sam bila nasuprot - prema oblinjoj
ulici u kojoj je dolo do napada noem, i upitala sam se ne
razmilja li o istome kao i ja, ili o neemu slinome, barem
nalik prvome dijelu moje misli. Prstima si je zagladio kosu na
sljepoonicama, kosu zaglaenu unatrag, s frizurom glazbenika,
zatim je lupnuo noktima svojih etiriju prstiju o au,
tvrdih, dobro podrezanih noktiju.
Ovo je iznimka, to je anomalija. Naravno da ima onih koji
odlue zavriti svoj ivot, i to i uine, ali oni su ipak u
manjini i stoga ostavljaju takav snaan dojam jer opovrgavaju
tjeskobu trajanja koja dominira veinom, onu zbog koje
vjerujemo kako uvijek ima vremena i koja nas tjera da traimo
jo malo, jo malo, dok sve ne zavri. Vezano za ruke ubojice
koje spominje, ne smije ih ovjek nikada vidjeti kao nae.
Donose kraj kao to to donosi i bolest, ili nesrea, elim
rei da je rije o vanjskim uzrocima, ak i u tim sluajevima
u kojima ih je mrtvac traio, zbog loeg ivota kojim je ivio
ili zbog rizika koji je preuzeo, ili jer je i sam ubio nekoga
i izloio samoga sebe osveti. Ni najkrvoloniji ubojica, niti
predsjednik Sjedinjenih Drava, da navedemo dva primjera
pojedinaca koji su neprestano izloeni opasnosti da budu
ubijeni, koji raunaju s tom mogunou i svakodnevno ive s
njom, ele da ta prijetnja nikada ne prestane, to latentno
muenje, ta nepodnoljiva tjeskoba. Ne ele da se zavri bilo
to od onoga to postoji, od onoga to imaju, bez obzira kako
odvratno i
nepodnoljivo bilo; ive dan za danom s nadom da e i
sljedeeg dana biti tamo, jedan dan nalik drugome ili jako
slini meu sobom, ako je danas postojalo, zato ne bi
postojalo sutra, a sutra vodi prekosutranjem danu, a taj dan
opet vodi sljedeem danu. Tako svi ivimo, zadovoljnici i

nezadovoljnici, sretni i oni nesretni, a da je do nas,

nastavili bismo tako do kraja vremena.
Pomislila sam da se malo spetljao, ili da me je pokuao
zbuniti. Ubojite ruke nisu nae izuzev ako su doista iznenada
nae, a u svakom sluaju uvijek pripadaju nekome, tko e
govoriti o mojima. Bez obzira na to ije bile, nije istina
da one ne prieljkuju da ijedan iv ovjek postane mrtav, nego
je upravo to ono to one ele i osim toga, ne mogu ekati da
im sudbina pomogne ni da vrijeme uini svoje; te se ruke trude
pomoi u tome. One ne ele da se sve nastavi neprekinuto,
naprotiv, potrebno im je da nekoga uklone i da prekinu s nekim
obiajima. One nikada nee rei o svojoj rtvi She should have
died hereafter, nego He should have diedyesterday, trebao je
umrijeti juer, ili prije mnogo vremena, mnogo prije; da se
barem nikada nije rodio niti ostavio bilo kakav trag u
svijetu, tako ga ne bismo trebali ubiti. ovjek koji je
parkirao auto prekinuo je sa svojim i Desverneovim obiajima
jednim potezom noa, prekinuo je Luisine obiaje i navade
djece i vozaa koji se moda sasvim sluajno spasio; presjekao
je navade Daz-Varele pa ak i moje djelomino. Kao i obiaje
drugih osoba koje ne poznajem. Ali nisam nita rekla o tome,
nisam eljela preuzeti rije, nisam eljela govoriti, nego sam
eljela pustiti njega da govori. eljela sam uti njegov glas
i pratiti njegov tijek misli, i nastaviti promatrati njegove
usne kako se kreu. Izlagala sam se riziku da ne shvatim to
mi govori jer sam ih nastavila zatravljeno gledati. Ispio je
jo jedan gutljaj i nastavio, nakon to je proistio grlo kao
da se pokuava usredotoiti:
Ono to je neobino jest da kad se stvari dogode, kad doe
do prekida, kad netko umre, najee ljudi s vremenom prihvate
ono to se dogodilo. Nemoj me krivo shvatiti. Nije rije o
tome da ljudi tek tako prihvaaju neiju smrt i jo manje
neije ubojstvo. To su injenice koje se oplakuju cijeloga
ivota, bez obzira na to kad se dogode. Ali ono to ivot
donosi, naposljetku se uvijek nametne, s tolikom snagom da nam
je na duge staze gotovo nemogue zamisliti sebe bez toga, ne
znam kako bih to objasnio, zamisliti da se nije dogodilo neto
to se dogodilo. Mojega su oca ubili tijekom rata, moe
ispriati netko s gorinom, s ogromnom alosti ili s bijesom.
Jedne su noi doli po njega, izvadili su ga iz kue i
strpali u neki auto, vidio sam kako se opire i kako ga vuku.
Odvukli su ga vukui ga za ruke, bilo je to kao da su mu se
noge paralizirale i kao da se vie ne moe drati vrsto na
nogama. Odveli su ga u okolicu i tamo su mu ispalili hitac u
zatiljak i bacili ga u jarak, ne bi li pogled na njegov le
drugima posluio za porugu. Tko to pria, oplakuje dogaaje,
pa ak moe nastaviti cijeli ivot oplakivati mrnju prema
ubojicama, univerzalnu i apstraktnu mrnju ako ne zna dobro
tko je poinitelj, njihova imena, kao to je bilo tako esto
tijekom panjolskoga graanskog rata, znalo se samo da su to
esto poinili oni drugi. Ali ini se da je ta uasna

injenica ono to oblikuje tu drugu osobu, koja ju nikada nee

moi zanijekati jer bi to bilo kao zanijekati samoga sebe,
izbrisati ono to jest i nemati nikakvu drugu opciju. On je
sin nekoga ovjeka kojega su ubili u zasjedi tijekom
panjolskoga graanskog rata; rtva je panjolskog nasilja,
tragina rtva; to ga oblikuje, oznauje ga i uvjetuje. To je
njegova pria i polazite njegove prie, njegovo podrijetlo. U
odreenom smislu nesposoban je prieljkivati da se to nije
dogodilo, jer da se nije dogodilo, on bi bio netko drugi i ne
zna tko, nema pojma. Ne moe samoga sebe vidjeti, niti se moe
zamisliti, ne zna kako bi iziao na kraj i kako bi se uspio
nositi s tim ivim ocem; je li ga prezirao ili ga je volio ili
je bio prema njemu ravnoduan, a osobito ne zna zamiljati se
bez te tuge i tog dubinskog zlopamenja koji su ga oduvijek
pratili. Snaga injenica toliko je uasna da je cijeli svijet
naposljetku manje-vie suglasan s njegovom priom, s onim to
mu se dogodilo i s onim to je propustio uiniti, ak i ako on
vjeruje da nije tako i da mu se dovoljno ne priznaje.
Ovdje nisam imala drugog izbora nego intervenirati:
Luisa ne moe biti suglasna s onim to se dogodilo. Nitko
se ne moe pomiriti da su njegova mua iz ista mira i glupavo
izboli bodeom, iz greke, bez motiva, a da on to nije nikako
traio. Nitko ne moe biti suglasan s tim da su mu unitili
ivot zauvijek. Daz-Varela ostao me je jako paljivo
promatrati, s jednim obrazom naslonjenim na aku i nalaken
jednim laktom na stol. Odvojila sam pogled, uznemirile su me
njegove nepokretne oi, pogleda nimalo prozirnog ni prodornog,
moda je bio maglovit i sveobuhvatan, ili samo nedokuiv,
ublaen u svakom sluaju kratkovidnou (vjerojatno je nosio
lee), bilo je to kao da mi te krupne oi govore: Zato me ne
razumije? Nije to rekao nestrpljivo nego alosno.
To je pogreka, rekao je naposljetku, ne uklanjajui svoj
postojan pogled, uvijek u istom poloaju, kao da on ne govori,
nego samo slua, pogreka karakteristina za djecu koju ine
i mnogi odrasli sve do svojega sudnjeg dana, kao da tijekom
itava svog ivota nisu uspjeli shvatiti kako to funkcionira i
kao da im nedostaje iskustvo. Pogreka uvjerenja da je
sadanjica zauvijek, da je ono to se svakog trenutka dogaa
definitivno, kad bismo svi trebali znati da nita nije
konano, dok nam jo uvijek preostaje malo vremena. Nosimo na
leima mnoga promiljanja i mnoge promjene, ne samo sudbine,
nego i svoga duha. Uimo kako e ono to nam se inilo jako
obilno jednoga dana biti neutralno, tek injenica, samo jedan
podatak. Kako je osoba bez koje nismo mogli biti i zbog koje
nismo spavali, bez koje nismo mogli zamisliti svoje
postojanje, od ijih smo rijei i prisutnosti ovisili dan za
danom, kucnut e trenutak kad nas vie nee zaokupljati
nijedna misao, a kad nas s vremena na vrijeme zaokupi, bit e
to samo da slegnemo ramenima, a ta e pomisao dosegnuti svoj
zenit kad se nakratko zapitamo to je bilo s njom, bez ikakve
zabrinutosti, pa ak i bez radoznalosti. Sto nas briga danas

za sudbinu nae prve ljubavi, iji smo poziv ili susret s njom
eljno oekivali? Sto nas briga, ak, i za sudbinu nae
pretposljednje ljubavi, ako je ve godinu dana nismo vidjeli?
Sto nam znae prijatelji iz srednje kole, i oni sa
sveuilita, i oni poslije, iako su se oko njih vrtjele
ogromne parcele nae egzistencije za koje se inilo da nikada
nee zavriti? Sto nam znae oni koji otpadnu, oni koji
odlaze, oni koji nam okrenu lea i odvoje se od nas, oni koje
pustimo da padnu i pretvorimo u nevidljive, u puka imena kojih
se samo prisjetimo kad sluajno dopru do naih uiju, oni koji
umru i tako nas napuste? Ne znam, moja je mama umrla prije
dvadeset i pet godina, pa iako osjeam obvezu da budem tuan
kad na to samo i pomislim, pa se ak i uvijek rastuim i na
samu tu pomisao, nesposoban sam povratiti isti intenzitet tuge
kao onaj koji sam tada osjeao, da ne kaemo da ne mogu ni
plakati kao to sam tada plakao. Sada je tek jedna injenica:
moja majka umrla je prije dvadeset i pet godina, i ja sam bez
majke od toga trenutka. To je dio mene, jednostavno, to je
podatak koji ini dio mene, meu mnogim drugima: postojim bez
majke od mladosti, to je sve ili gotovo sve, isto tako kao to
sam samac ili kao to su drugi siroad od djetinjstva, ili su
sinovi jedinci, ili najmlai od sedmero brae, ili su potomci
nekog vojnika ili lijenika ili delinkventa, kao da je to
bitno, u nekoj perspektivi sve su to injenice i nita nije
tako odve vano, sve to nam se dogaa ili to nam prethodi
moe stati u dva retka jedne pripovijesti. Luisi su unitili
ivot koji je vodila do sada, ali ne i budui ivot. Pomisli
samo koliko joj samo vremena preostaje da nastavi hodati, ona
se nee zaglaviti u ovom trenutku, nitko ne ostaje ni u kakvoj
stupici i jo manje u najgorima, iz kojih se uvijek izroni,
osim onih koji imaju boleljiv mozak i osjeaju se opravdanima
pa ak i zatienima u lagodnoj nesrei. Loa strana najveih
nesrea, koje nas prepolovljuju na dvoje i za koje se ini da
ih neemo moi podnijeti, jest to to onaj tko ih proivljava
vjeruje, ili gotovo zahtijeva, da s njima nastupi kraj
svijeta, a opet, svijet ne obraa panju na njih i nastavlja
svoj tijek i, osim toga, odbacuje one koji su preivjeli
nesreu, elim rei kako im ne doputa izii poput nekoga tko
je napustio teatar, ako nesretnik ne izvri samoubojstvo.
Dogaa se ponekad, ne kaem da se ne dogaa. Ali jako rijetko,
a u naem vremenu rjee nego u bilo koje drugo doba. Luisa bi
se mogla povui, odvojiti se od svijeta na neko vrijeme, ne
dopustiti da je itko drugi vidi izuzev njezine obitelji i
mene, ako se ne umori od mene i ne suspregne se; ali nee
poiniti samoubojstvo, ak i ako tako odlui samo zato to ima
dvoje djece o kojima se moe brinuti i jer to nije dio njezina
karaktera. Trebat e joj odreeno vrijeme, ali naposljetku bol
i oaj nee joj biti tako intenzivni, smanjit e joj se
iznenaenje, a prije svega naviknut e se na ideju ja sam
udovica, vjerojatno e pomisliti, ili, ostala sam udovica.
To e biti injenica i podatak, bit e to vano za one koji ju

budu upoznali ili koji ju upitaju za njezin brani status, a

ona zacijelo nee ni htjeti objasniti kako je do toga dolo,
previe uasa i nesree da bi to ovjek mogao ispriati nekom
poznaniku nakon odreenog vremena, znailo bi to onemoguiti
smjesta bilo kakav daljnji razgovor. I vjerojatno to to drugi
budu priali o njoj i to drugi
budu priali o nama pridonosi definiranju nas samih, ak i ako
je to povrno i netono, naposljetku ne moemo nego biti tek
povrni gotovo za cijeli svijet, tek skica, nekoliko
nepaljivih obrisa. Udovica je, rei e, izgubila je mua u
uasnim okolnostima i nikada u potpunosti razjanjenima, i nju
samu mue dvojbe, misli kako ga je napao neki ovjek na ulici,
ne zna je li neki luak ili plaeni ubojica ili je bio rteki
pokuaj otmice kojemu se taj odupro svim svojim snagama i,
vidjevi to, sredili su ga na licu mjesta; bio je bogat
ovjek, imao je mnogo toga izgubiti ili se instinktivno
previe borio, nije sigurna. I kad se Luisa ponovo uda, a to
e biti najkasnije za neke dvije godine, injenica i podatak,
s obzirom na to da su istovjetni, vjerojatno e se promijeniti
i vie nee razmiljati o samoj sebi ostala sam udovica ili
sada sam udovica, jer to vie uope nee biti, nego:
Izgubila sam svoga prvog mua i sve se ee udaljuje od
mene. Ve ga jako dugo vremena nisam vidjela, a naprotiv, ovaj
je drugi ovjek pokraj mene i osim toga, uvijek je tu. I njega
zovem muem, to je udno. Ali zauzeo je njegovo mjesto na
mojem krevetu i kad ga usporedim s njim, slika mojega prvog
mua postaje mutna i nejasna. Sve vie svakoga dana, sve vie
svake noi.
Taj se razgovor nastavio u drugim prigodama, mislim da je
svaki put kad smo se vidjeli - a to nije bilo toliko esto razgovor inicirao Daz-Varela, kojega namjerno ne zovem
Javier, iako sam ga zvala tim imenom i mislila sam na njega
pod tim imenom nekih noi kad bih se kasno vratila kui nakon
to sam neko vrijeme provela s njim u postelji (u tuim
posteljama ovjek je uvijek samo na trenutak i unajmljeno, ako
vas nisu pozvali da u njima spavate, a s njim to nikada nije
bio sluaj; tovie, izmiljao bi nepotrebne i apsurdne
izgovore da bih ja mogla otii, a ja nikada ne bih ostajala na
nekom mjestu predugo, ako me to nisu zamolili). Gledala sam
kroz otvoren prozor prije no to u sklopiti oi, gledala sam
prema drveu koje je bilo preda mnom bez svjetiljke koja bi na
njih bacala svjetlo, i da ih gotovo uope nisam mogla
nazrijeti, ali ula sam kako se komeaju u tami u neposrednoj
blizini, poput preludija oluja koje u Madridu uvijek ne zavre
sijevanjem i grmljavinom, i govorila sam samoj sebi: Kakvog
li smisla ima sve to, barem za mene! On se ne pretvara, ne
vara me, ne skriva mi koje su njegove nade, niti to je to to
ga pokree, odve je to oito, ne primjeuje, dok oekuje da
ona prestane biti tako malaksala ili otupjela, i da ga ponovo
pone drukije gledati, ne kao vjernoga prijatelja svoga mua
kojeg joj je ovaj ostavio u nasljee. Mora voditi rauna

o ovome, s to malo koraka koje napravi i nuno moraju biti jako

mali, da se ne bi inilo da ne potuje svoju prirodnu
utuenost ili ak i uspomenu na mrtvoga, i paziti istovremeno
da joj se nitko u meuvremenu ne provue, ne treba ovjek
prezirati kao suparnika ni najrunijeg, ni najglupljeg, ni
najnezgodnijeg, niti najdosadnijeg ili najsporijeg, svatko
moe predstavljati nepredvienu opasnost. Dok nju vreba, vidi
ponekad mene i moda i druge ene (uspjeli smo izbjei
pitanja), a ja vie ne znam ne inim li donekle isto to i on,
vjerujui da sam nezamjenjiva, a da on to ne primjeuje,
uspijevajui postati dijelom obiaja, ak i ako su sporadini,
ne bi li mu bilo nemogue zamijeniti me kad se odlui
napustiti me. Ima ljudi koji otpoetka sve jasno postavljaju,
a da to nitko od njih ne trai: Upozoravam te da se izmeu
tebe i mene nee izroditi vie od onoga to postoji, a ako
ima vee aspiracije, bolje je da smjesta prekinemo. Ili:
Nisi jedina i nemoj nastojati to biti, ako trai
ekskluzivnost, ovo nije najbolje mjesto. Ili, kako je bio
sluaj s Daz-Varelom: Zaljubljen sam u drugu kojoj jo
uvijek nije sazrio trenutak da uzvrati na moje osjeaje. Ve
e ona shvatiti, moram biti uporan i strpljiv. Nema nita
loega u tome da me zabavi tijekom ekanja, ako to eli, ali
imaj na umu ono to jesmo jedno drugome: privremeno drutvo i
zabava i seks, u najboljem sluaju prijatelji i slino. Nije
da bi mi Daz-Varela ikada rekao te rijei, zapravo one nisu
ni potrebne, jer to je nepogreiv sadraj koji se moe
izluiti iz naih susreta. Meutim, ti ljudi koji upozoravaju,
skau samima sebi u usta, nakon nekog vremena, i osim toga,
mnoge ene poput mene pokuavaju biti optimistine i u biti
uobraene, i to mnogo vie nego mukarci, koji su na ljubavnom
planu umiljeni tek prolazno, zaboravljaju biti dosljedni u
tome:
mislimo kako e ve promijeniti svoje ponaanje ili uvjerenja,
kako e otkriti postupno da ne mogu bez nas, da smo iznimka u
njihovim ivotima, ili gosti koji naposljetku ostanu, da e se
naposljetku zasititi tih drugih nevidljivih ena za koje
poinjemo sumnjati da postoje i radije mislimo kako ne
postoje, onako kako ponavljamo s njima i jo i vie, volimo ih
sebi unato; kako emo biti odabrane budemo li izdrale ostati
kraj njih bez jadikovki ili inzistiranja. Kad ne izazivamo
neposredne strasti, vjerujemo kako e vjernost i prisutnost
naposljetku biti nagraeni, i kako e biti trajniji i snaniji
od bilo kakve provale strasti ili hira. U tim sluajevima
znamo kako emo se teko osjetiti polaskane, ak i ako se
ostvare naa najbolja iako preutno pobjednika oekivanja,
ako se ona naposljetku realiziraju. Ali nikada ne postoji
nikakva sigurnost dok jo uvijek traje borba, i one
najumiljenije ene, i to s opravdanim razlogom, ak i one
kojima su svi do tada oduvijek udvarali, mogu doivjeti velika
razoaranja s tim mukarcima koji im se ne predaju i koji im
dobacuju umiljene prigovore. Ja ne pripadam toj vrsti ljudi,

klasi umiljenih ena, doista ne gajim nikakva pobjednika

oekivanja, ili jedina oekivanja koja si doputam mogua su
stoga to Diaz- Varela prije toga nije uspio s Luisom, i tada
e, moda, uz sreu, ostati uz mene da se ne bi dalje kretao,
ak i najnemirniji i najvredniji ili najbeskrupulozniji mogu
postati lijeni u nekim razdobljima, osobito nakon neke
frustracije ili poraza ili jako dugog beskorisnog ekanja.
Znam da se ne bih uvrijedila da budem zamjena za nekoga, jer u
biti svi su ljudi u poetku uvijek neije zamjene: to je i
Diaz-Varela za Luisu, kad joj je ve mu umro; a meni bi to
bio Leopoldo, kojega jo uvijek nisam odbacila iako mi se
sviao tek djelomino - pretpostavljam za svaki sluaj - i s
kojim sam tek poela izlaziti, ba zgodno, malo prije no to
sam srela Diaz-Varelu u Muzeju prirodnih znanosti i kad sam ga
sluala kako pria i pria promatrajui mu neprestano usne,
kao to jo uvijek inim, uvijek kad smo zajedno, mogu
odvojiti pogled od njih da bih ga podigla prema njegovim
snenim oima; moda je i sama Luisa za Devernea svojedobno
bila zamjena, tko zna, nakon prvog braka s tim tako ugodnim i
nasmijeenim ovjekom da se nije moglo shvatiti da bi mu itko
mogao uiniti naao ili ga pustiti, a ipak, mi znamo da su ga
ubili bodeom ni iz ega, i na putu prema zaboravu. Da, svi
smo mi zamjena za ljude koje gotovo nikada nismo upoznali, za
ljude koji nam nisu prili, ili koji su zaobili ivote onih
koje sada volimo, ili koji su se zaustavili, ali koji su se
umorili nakon nekog vremena i koj i su nestali ne ostavljajui
traga ili ostavljajui za sobom tek prainu na stopalima koja
bjee, ili za ljude koji su umrli onima koje volimo
izazivajui u njima smrtnu ranu koja se gotovo uvijek
naposljetku zatvori. Ne moemo oekivati da budemo prvi, ili
omiljeni, samo jesmo ono to je dostupno, ostaci, vikovi,
preivjeli, preitak, ostatak, i s tim nimalo otmjenim
nasljeem uzdiu se najvee ljubavi i stvaraju se najbolje
obitelji, otuda svi potjeemo, proizvod sluajnosti i
konformizma, izgovora i stidljivosti i tuih neuspjeha, a ak
i tako, katkad bismo dali bilo to ne bismo li ostali pokraj
onoga kojega smo jednoga dana spasili s nekog tavana ili s
neke drabe, ili nas je jednostavno ila karta ili su nas
pokupili s ostataka; nevjerojatno je kako se uspijevamo
uvjeriti u svoja neobina zaljubljivanja, i mnogi su ti koji
vjeruju da vide ruku sudbine u onome to nije nego narodna
lutrija kad ljeto umire... Tada bih ugasila svjetiljku na
nonom ormariu i nakon nekoliko sekunda drvee koje je njihao
vjetar postajalo mi je dostupno pogledu i mogla sam zaspati
promatrajui, ili moda odgonetavajui, ukanje lia. Sto
sve to znai, razmiljala sam. Jedino znaenje koje ima jest
to nam je i najmanja sitnica vana u tim glupim i
nepobjedivim okolnostima, bilo kakva izlika. Jo jedan dan,
jo jedan sat pokraj njega, ak i ako potraje itavo stoljee
da se pojavi taj sat; nejasno obeanje da u ga ponovo
vidjeti, iako u meuvremenu proe mnogo dana, mnogo ispraznih

dana. Oznaavamo na kalendaru dane kad nas je nazvao ili kad

smo ga vidjeli, odbrojavamo dane koji prolaze, a da nismo
dobili nikakvu vijest, i ekamo dok se ne spusti no ne bismo
li zakljuili da su definitivno jalovi ili izgubljeni, pa nee
valjda u posljednji as zazvoniti telefon i on nam promrmljati
neku glupost koja e u nama izazvati neopravdanu euforiju i
misao da je ivot lijep i ima samilosti. Tumaimo svaku
nijansu njegova glasa i svaku beznaajnu rije, kojoj ipak
pripisujemo glupo i obeavajue znaenje, i ponavljamo ga u
sebi. Cijenimo bilo kakav kontakt, iako je dostatan samo da
primimo grubu ispriku ili uvredu ili da sasluamo neku manjevie razraenu la. Barem je razmiljao o meni u nekom
trenutku, govorimo sami sebi zahvalni. Ili: Sjea me se kad
se dosauje, ili
ako je doivio kakvu nevolju s nekim do kojega mu je stalo, a
to je Luisa, moda se ja nalazim na drugom mjestu i to je ve
neto. Katkad pretpostavljamo - iako tek katkad - da bi bilo
dovoljno da se dogodi onaj koji zauzima prvo mjesto, to su
pretpostavljala sva mlaa braa kraljeva i prinevi, pa ak i
ne tako bliski roaci i daleka rodbina i daleka nepriznata
djeca, koji znaju da na taj nain ovjek s desetog mjesta
dolazi na deveto, sa estog na peto, s etvrtog na tree, i u
nekom trenutku svi oni vjerojatno uobliuju svoju neizraenu
elju: He should have diedyesterday, ili, trebao je juer
umrijeti, ili prije mnogo stoljea. Ili ono to zaas padne
na pamet najodvanijima: Jo uvijek ima vremena da umre
sutra, kad je donedavno trebao umrijeti jo prekosutra, ako ja
tada budem iv. Ne vodimo brigu to se poniavamo pred samima
sobom, naposljetku nitko nam nee suditi, niti ima svjedoka.
Kad na nas padne pauina, matamo bez granica i u isto vrijeme
zadovoljni smo bilo kojom mrvicom, dovoljno je da ga ujemo,
da ga pomiriemo, naslutimo, pretpostavimo, da se jo uvijek
nalazi u naem vidokrugu i da jo uvijek nije potpuno nestao,
da se jo uvijek vidi oblak praine koje podiu njegova
stopala dok tri.
Sa mnom Daz-Varela nije skrivao nestrpljenje koje je morao
prikrivati pred Luisom, kad bismo se vratili njegovu omiljenu
razgovoru, koji nije mogao voditi s njom, i jedinom razgovoru
za koji mi se inilo da mu je doista vaan, kao da je sve
ostalo odgodivo i privremeno, dok se taj problem ne rijei,
kao da je napor uloen u njega toliko velik da ostale odluke
trebaju priekati i priekati da se to razrijei u jednom, ili
u drugom smjeru, i kao da ostatak njegova ivota ovisi o
promaaju ili uspjehu tog njegova tvrdoglavog oduevljenja bez
datuma ili tonog roka izvrenja. Moda se taj njegov san
jednom i ostvari: to bi se dogodilo ako Luisa ne uzvrati
njegovim molbama i prijedlozima, ili njegovim strastima ako ih
jednom izrazi, nego i dalje nastavi biti sama? Kad on bude
smatrao da je kucnuo as da prekine tako dugo ekanje? Ja
nisam eljela bezosjeajno donositi odluke, pa sam nastavila
njegovati vezu s Leopoldom, kojega nisam eljela obavijestiti

o postojanju Daz-Varele. Ako bi ispalo smijeno da ono to ja

inim ovisi neizravno o onome to e uiniti jedna neutjena
udovica, jo bi redikuloznije ispale odluke nekog jadnika,
koji ih nije ni svjestan, koji Luisu i ne poznaje i da se tako
lanac produlji: uz malo loe sree i jo nekoliko
zaljubljenika, od onih koji samo putaju da ih se voli i ne
odbacuju ljubav, niti ju uzvraaju, lanac zaljubljenika postao
bi beskonaan. itav niz osoba poput poslaganih domino kocaka,
koje samo iekuju osvajanje ene, a koja je izvan svega toga,
da bi saznali kojoj pristupiti i s kojom ostati, treba li
ostati zajedno s njom ili ni s kim.
Ni u jednom trenutku Daz-Vareli nije palo na pamet da bi me
mogla zasmetati izjava o njegovim nastojanjima, ili je tono
da nikada sebe nije ni predstavljao kao Luisino spasenje ili
sudbinu; nikada nije rekao Kad izie iz svojega ponora, i
ponovo udahne pokraj mene, i nasmijei se, a jo manje, kad
se ponovo uda, a udat e se za mene. On nikada nije nita
molio, niti se ukljuivao, ali bio je proziran, bio je
nepremjestiv ovjek koji eka; da je ivio u nekome drugom
vremenu, brojio bi dane koji jo nedostaju do prestanka
korote, i do dana kad e korota postati samo djelomina, ili
kad e nastupiti olakanje, ili kako se te dane ve nekada
nazivalo, i vjerojatno bi se posavjetovao sa starijim enama koje su najupuenije po tim pitanjima - koji bi datum bio
najprihvatljiviji za skidanje krinke, i za poetak udvaranja.
Loe je to su se izgubili svi kodeksi ponaanja, to vie ne
znamo kad je red za neto, ni ega se trebamo pridravati, kad
je prerano i kad je prekasno i kad nam je promaknuo pravi as.
Moramo se voditi svojim unutranjim osjeajem i tako ovjek
lako pogrijei.
Ne znam je li on sve to sagledavao pod istim svjetlom, ili
je traio knjievne i povijesne tekstove koji bi podrali
njegove tvrdnje i koji bi mu pomogli (moda mu je smjernice
davao Rico, ovjek ogromna znanja, iako prema onome to ja
znam, bezuspjean je pokuaj pozvati se na tog mrzovoljnog
erudita za renesansu i srednji vijek, s obzirom na to da mu
nita to postoji i to se dogodilo nakon 1650. godine ne
izaziva potovanje, pa ak ni njegovo vlastito
postojanje).
Proitao sam jednu poprilino poznatu knjigu za koju nisam
znao da je poznata, rekao mi je, i uzeo knjigu na francuskom
i njihao ju pred mojim oima, kao da s tom knjigom u ruci moe
razgovarati s boljim poznavanjem stvari i osim toga, da dokae
samome sebi da ju je doista proitao. To je jedan kratki
Balzacov roman, koji mi potvruje moja razmiljanja vezana uz
Luisu, uz ono to e joj se uskoro dogoditi. Pria propovijeda
o nekom napoleonskom poruniku kojega su proglasili mrtvim u
bitki za Eylau. Ta se bitka dogodila izmeu 7. i 8. veljae
1807. godine blizu mjesta koje nosi to ime, u istonoj
Prusiji, i u njoj su se francuska i ruska vojska suoile s
uasnom hladnoom, kae se da se ta bitka vodila po

najneumoljivijem vremenu ikada, iako ne znam kako se to moe

znati, a jo manje kako se to moe tvrditi sa sigurnou. Taj
pukovnik, imenom Chabert, koji zapovijeda jednom konjanikom
pukovnijom, zadobiva brutalan udarac sabljom u lubanju tijekom
jedne bitke. Postoji trenutak u romanu u kojem, kad mu skinu
eir u prisutnosti odvjetnika, skidaju i periku koju nosi, i
vidi mu se uasan popreni oiljak koji se prostire od
zatiljka do desnog oka, zamisli, i polagano prstom prijee po
glavi, tvorei ogromnu ispupenu brazgotinu, prema
Balzacovim rijeima, koji dodaje kako je prva misao koja takva
rana izaziva: Ovdje mu je ispario mozak! Maral Murat, onaj
isti koji je u Madridu uguio ustanak 2. svibnja, zapovjedio
je tada otvoreni juri tisuu i pet stotina konjanika ne bi li
mu pomogao, ali svi oni, Murat na prvome mjestu, prolazi preko
Chaberta, mimo njegove netom unitene jedinice. Smatra da je
mrtav, iako car, koji ga cijeni, alje dva kirurga da provjere
je li doista preminuo na bojitu; ali ta dva nepaljiva
ovjeka, kad se uvjere da su mu uzdu i poprijeko otvorili
glavu, te da su ga zatim pregazile dvije konjike pukovnije,
ne pokuavaju mu ak ni opipati bilo i slubeno proglaavaju
njegovu smrt, iako onako usput, i ta smrt poinje figurirati u
izvjeima francuske vojske u kojima se arhivira i opisuje u
pojedinosti, i tako se pretvara u povijesnu injenicu. Bacaju
ga u jamu s ostalim nagim leevima, onako kako je bio obiaj:
bio je na glasu za ivota, ali sada je tek mrtvac usred
hladnoe i svi idu na isto mjesto. Pukovnik, na nevjerojatan,
ali uvjerljiv nain, onako kako priaju Dervilleu, jednom
parikom advokatu, kojemu eli povjeriti njegov sluaj,
zadobiva svijest prije no to e ga ukopati, misli da je
mrtav, shvaa da je iv, i uz mnogo potekoa i uz mnogo sree
uspijeva izii iz piramide sablasti nakon to je bio tek
utvara tko zna koliko dugo, i nakon to je uo, ili nakon to
je bio uvjeren da je uo, kako ree, i ovdje je Diaz-Varela
otvorio knjiicu i potraio citat, vjerojatno ih je imao
oznaene i moda je zato i uzeo knjiicu ne bi li mi s vremena
na vrijeme poklonio neki citat, jecaji odaslani usred
svijeta leeva usred kojih sam ja leao; i doda kako jo
uvijek nekih noi vjeruje kako uje priguene uzdahe.
Njegova je ena ostala udovica, i nakon nekog se vremena
ponovo udaje za nekog Ferrauda, nekoga grofa, koji ima djecu,
dvoje djece, koja su mu se rodila u prvom braku. Nasljeuje od
svog palog i junakog vojnika znatan imetak, smiruje se i
nastavlja sa svojim ivotom, jo uvijek je mlada, pred njom je
ivot i to je odluujue: ivot koji je predvidiv i koji
elimo provesti jednom kad odluimo ostati u svijetu i ne
otii za sablastima, koje nas snano privlae kad su svjee,
kao da nas pokuavaju zatoiti. Kad umru mnogi okolo nas, kao
u nekome ratu, ili kad umre tek jedna jako voljena osoba,
osjetimo u prvi as iskuenje da odemo za njima, ili barem da
preuzmemo teret njihova odlaska, da ih ne zaboravimo. Veina
ljudi, meutim, puta ih da posve odu nakon odreenog vremena,

kad shvati da je njihov vlastiti opstanak u pitanju, da su

mrtvaci velik teret i onemoguuju bilo kakav napredak, pa ak
ostavljaju i bez daha, ako ovisimo o njima, odve blizu
njihovoj mranoj strani. Naalost, ve su nepokretni kao
slike, ne pokreu se, nita ne dodaju, nita ne govore, niti
bilo to odgovaraju, i suoavaju nas s izolacijom, sa
skrivanjem u jednom kutu njihove slike koja ne doputa doradu
jer je potpuno zavrena. Roman ne pripovijeda o alosti te
udovice, ako je ona postojala kao to postoji kod Luise; ne
govori ni o njezinoj boli niti o crnini, osobu se ne prikazuje
u tom vremenu, kad dobiva fatalnu vijest, nego nekih deset
godina kasnije, 1817. godine, mislim, ali moe se
pretpostaviti da je proivjela sve obvezatne faze u takvim
sluajevima (uenje, oajanje, tugu i malaksalost, apatiju,
iznenaenje i strah kad shvati kako vrijeme prolazi, a tako i
oporavak), s obzirom na to da se ne pojavljuje ni kao neka
savreno bezosjeajna osoba, ili barem ne kao netko tko je
takav od poetka, zapravo se ne zna, to ostaje u polusjeni.
Daz-Varela napravi stanku i otpi gutljaj svoga viskija s
ledom koji si je posluio. Nije ponovo sjeo nakon to je ustao
da uzme neku knjigu, ja sam sjedila nagnuta u njegovu
naslonjau, jo nismo bili otili u krevet. Tako je to uvijek
bilo, prvo bismo sjeli, i razgovarali bismo barem sat vremena,
a ja sam uvijek bila u nedoumici hoe li, ili nee, uslijediti
i drugi in, nae prvotno ponaanje nije ga ni u kojem sluaju
najavljivalo, bilo je to ponaanje dviju osoba koje si imaju
to ispriati, ili koje imaju o emu razgovarati i koje ne
moraju nuno stii do seksa. Ja sam imala osjeaj da bi do
toga moglo doi, kao i da uope nije bilo nuno da se dogodi,
te da su obje mogunosti jednako prirodne i da ni jednu ne
treba sasvim otpisati, kao da je svaki put prvi i nita se ne
gomila od onoga to se na tom planu dogodilo - ak ni
povjerenje, pa ak ni milovanje po licu - a isti redoslijed
trebalo je svaki put ispoetka zapoinjati. Isto tako, bila
sam sigurna da e biti onako kako on eli, ili kako on
predloi, jer je sigurno da je on taj koji uvijek sve
predlae, jednom rijeju ili pokretom, ali tek nakon dugoga
razgovora i uz moju neprevladanu stidljivost. Bojala sam se da
e u nekoj prilici, umjesto tog pokreta, ili izgovaranja
poziva da mu se pridruim u lonici, iznenada - ili nakon
stanke - zavriti na razgovor i susret kao da smo dvoje
prijatelja, koji su iscrpili teme, ili koji iekuju poslove i
da e me jednim poljupcem ispratiti na ulicu; nikada nisam
mogla predvidjeti hoe li na susret zavriti poljupcem. Ta mi
se udna nesigurnost sviala i nije mi se sviala: sjedne
strane navodila me je na razmiljanje kako on u svakom sluaju
i u svakoj prigodi uiva u mojem drutvu, te da me ne eli
iskoristiti; s druge strane, bila sam bijesna to sam katkad
osjeala njegovo ravnoduje; to je u stanju kontrolirati se,
ili moda kondenzirati svoje osjeaje dok bih gaja promatrala
i sluala. Ali tu primjedbu treba pripisati samo

neusklaenosti koja dominira nama i bez koje ne bismo znali

kako se ponaati, osobito ako bi se naposljetku uvijek
dogodilo ono za to sam se bojala da e se dogoditi, a osim
te, nije bilo drugih primjedbi.
Nastavi, to se kasnije dogodilo, emu te ui ova knjiga,
rekoh mu. Nesumnjivo je znao lijepo priati i ja sam uivala
sluajui ga, bez obzira na to to mi je priao pa ak i ako
bi mi pripovijedao kakvu staru Balzacovu priu, sigurno
protumaenu ili moda krivo protumaenu, i koju sam ja mogla i
sama proitati, a koju nije on izmislio. Uspijevala sam
zainteresirati se za bilo to to bi on odabrao i, to je jo
i gore, zabavljao me (tim gore jer sam bila svjesna da u se
jednoga dana morati udaljiti). Sada kad vie nikada ne idem
njegovoj kui, prisjeam se tih posjeta kao tajnog teritorija
i jedne male pustolovine, zahvaljujui moda prvom inu, ili
moda vie njemu, nego nesigurnome drugom inu, nesigurnom
iako uenom susretu.
Pukovnik eli zadrati svoje ime, svoju karijeru, svoj
rang, dignitet, bogatstvo, ili dio bogatstva (ve godinama
ivi u bijedi) i ono to je najkompliciranije, svoju enu, za
koju e se ispostaviti da je bigamist ako se dokae da je
Chabert doista Chabert, a ne varalica ni luak. Moda ga je
madame Ferraud doista voljela i oplakivala je njegovu smrt kad
su je proglasili, i osjetila je da joj se svijet uruava; ali
njegova je ponovna pojava nepotrebna, njegov povratak u ivot
donosi istinske potekoe, velik problem, prijetnju katastrofi
i propasti, novo uruavanje svijeta na vrhuncu paradoksa: kako
li ga samo moe donijeti povratak onoga iji ga je nestanak
ve donio? Ovdje se jasno vidi kako tijekom vremena ono to je
bilo mora i dalje postojati, ili mora postojati uspomena na
njegovo prijanje postojanje, kako se dogaa uvijek ili gotovo
uvijek, tako je zamiljen ivot, tako da ono to se jednom
dogodilo nikada ne moe nestati, niti se mogu opozvati
dogaaji; mrtvi trebaju ostati na svojem mjestu i nita se ne
smije ispraviti. Doputamo si da nam nedostaju, jer smo na
istu s onim to se dogodilo, izgubili smo neku osobu, a kako
znamo da se nee pojaviti ni ponovo zatraiti mjesto koje je
ostavila prazno i koje su joj ubrzo zauzeli, slobodni smo
prieljkivati svim svojim snagama njezin povratak. Nedostaje
nam uz smirenost to se nikada nee ispuniti nae obznanjene
elje, te to nije mogu povratak, to vie nee intervenirati
u naem postojanju, ni u svjetskim poslovima, to nas vie
nee plaiti niti nas zadravati, pa da nas ak nee ni
zasjenjivati, nikada vie nee biti bolja od nas. Iskreno
alujemo za njezinim odlaskom, a tono je da smo, kad se
dogodio njezin nestanak, eljeli da je nastavila postojati; da
je nastala uasna praznina, pa ak i ponor u koji smo se
smjesta eljeli strovaliti za njom. Upravo ako, smjesta,
rijetko kad ovjek ne uspije svladati to iskuenje. Zatim
prou dani i mjeseci i godine i prilagodimo se; prilagodimo se
toj praznini pa ak i ne pomiljamo na mogunost da biju

mrtvac mogao ispuniti, jer mrtvi ljudi to ne rade i mi smo na

sigurnom od njih i, osim toga, ta je praznina popunjena i
stoga nije ista ili je postala fiktivna. Svojih se blinjih
svakodnevno prisjeamo, pa se ak i rastuimo uvijek kad
pomislimo kako ih vie neemo vidjeti, niti emo ih uti, niti
se smijati s njima, niti emo ljubiti one koje smo ljubili.
Ali nema smrti koja ne bi olakala neto u nekom pogledu, ili
koja ne bi donijela sa sobom neku prednost. Jednom kad se
dogodi, naravno, unaprijed ne prieljkujemo niiju smrt,
vjerojatno ni onu neprijatelja. Oplakujemo oca, primjerice,
ali ostajemo s njegovim nasljeem, s njegovom kuom, njegovim
novcem i njegovom imovinom, koju bismo mu trebali vratiti ako
se vrati, dovodei nas u neugodnu situaciju i izazivajui u
nama stranu tjeskobu. Oplakujemo enu ili mua, ali katkad
otkrijemo, iako nam za to treba vremena, kako ivimo sretniji
i slobodniji bez njih, ili kako moemo poeti iznova, ako
nismo prestari za to: itavo ovjeanstvo nama na
raspolaganju, kao kada smo bili jako mladi; mogunost izbora
bez upadanja u stare pogreke; olakanje to ne moramo
podnositi njegove ili njezine osobine koje nam se nisu
sviale, a uvijek ima neto to nam smeta kod onoga koji je
stalno uz nas, pokraj nas ili ispred nas ili iza ili ispred,
brak opkoljava, brak okruuje. Oplakuje se velikoga pisca ili
velikoga umjetnika kad umre, ali postoji neka radost u
saznanju da je svijet postao vulgarniji i siromaniji te da
naa vlastita vulgarnost i siromatvo ostaju tako skrivenije i
prikrivenije jer vie ne postoji taj pojedinac koji nam je
svojom prisutnou podcrtavao nau prosjenost, kako je talent
napravio korak naprijed da nestane sa Zemlje ili se iskrao jo
vie prema prolosti, iz koje nikada ne bi trebao izii, u
kojoj bi trebao ostati da nas vie ne bi mogao povrijediti,
osim moda retrospektivno, to nije toliko mukotrpno i to je
podnoljivije. Govorim o veini, ne o svima, naravno. Ali ta
radost zamjetna je u ponaanju novinara, koji obino stavljaju
naslove Umro je posljednji pijanistiki genij ili Preminula je
posljednja kinematografska legenda, kao da su presretni zato
to naposljetku ne postoje, niti e postojati, kako emo se sa
sljedeom smrti koja je po redu osloboditi ope none more da
postoje ljudi koji su nam superiorni, ili koji su osobito
talentirani, kojima se na nesreu divimo; kako jo malo
tjeramo to prokletstvo ili ga omalovaavamo. I naravno da
oplakujemo prijatelja, kao to sam ja oplakivao Miguela, ali u
tome postoji sretan osjeaj da smo mi i dalje ivi i da
napredujemo, da smo oni koji prisustvuju smrti drugoga, a ne
obratno, kako moemo sagledati cjelinu i naposljetku ispriati
priu, da se moemo pobrinuti za osobe koje naputa i utjeiti
ih. Onim redoslijedom kako prijatelji umiru, ovjek se osjeti
malodunijim i usamljenijim, ali istovremeno oduzima. Jedan
manje, jedan manje, znam kako su ivjeli do posljednjeg
trenutka, i ostajem tu da bih ispriao. Mene, naprotiv, nitko
do koga mi je stalo nee vidjeti kad umrem, niti e biti u

stanju ispriati cijelu priu, tako da u na neki nain uvijek

biti nedovren. Oni nee biti sigurni ivim li moda vjeno
jer me nisu vidjeli kako umirem.
Bio je sklon raspravljati i drati govore i zapadati u
digresije, kao to se zna da ine i mnogi drugi pisci koji
prou kroz izdavaku kuu, ini se da im nije dovoljno
ispisati listove i listove svojim zamislima i svojim
apsurdnim, rekla bih i pretencioznim priama, kao i
zastraujuim pa i patetinim priama, ast iznimkama. Ali
Diaz-Varela nije ba bio pisac, i u njegovu sluaju nije mi
smetalo, tovie, uvijek mi se dogaalo ono to mi se dogodilo
drugi put kad sam ga vidjela, na terasi kraj Muzeja, tijekom
kojega, dok je drao govor, nisam mogla odvojiti oi od njega
uivajui u njegovu ozbiljnom glasu koji kao da je dolazio iz
trbuha i u njegovoj sintaksi esto arbitrarnih povezivanja,
ini se katkad da cjelina ne dolazi od ljudskog bia, nego iz
nekog glazbenog instrumenta koji ne prenosi znaenja, moda od
nekog okretno sviranog glasovira. Ovom prilikom, meutim, bila
sam znatieljna doznati tko su pukovnik Chabert i madame
Ferraud, a osobito sam eljela znati zato je taj kratki roman
bio tako vaan za Luisu, prema njegovu uvjerenju, iako sam ovo
posljednje zamislila.
Dobro, ali, to se dogodilo s pukovnikom? prekinula sam
ga, a primijetila sam da mi to nije zamjerio, bila sam svjesna
da mi je naklonjen i moda je bio i zahvalan - zaustavljen u
govoru. Je li prihvatio svijet ivih u koji se namjeravao
vratiti? Je li to prihvatila njegova ena? Je li se ponovo
vratio u ivot?
Nije toliko vano to to se dogodilo. To je roman, a ono
to se dogaa u romanima nije vano i zaboravlja se, jednom
kad ga proitamo. Ono to je zanimljivo jesu mogunosti i
ideje koje nam ucjepljuju i donose preko svojih imaginarnih
sluajeva, ostaju u naoj svijesti prisutnije nego stvarni
dogaaji i vie razmiljamo o njima. A ono to se dogodilo
pukovniku, moe sama provjeriti, ne bi bilo loe da povremeno
proita stare pisce. Posudit u ti knjigu ako hoe, ili ne
ita francuski? Postojei je prijevod lo. Gotovo nitko ne
zna francuski, on je uio jezik u gimnaziji; malo smo jedno
drugome ispriali o svojim prethodnim iskustvima, to mi je
uspio rei. Ono to je vano jest da je ponovno pojavljivanje
onoga Chaberta apsolutno zlo. Naravno, za njegovu enu, koja
se oporavila i sada posjeduje ovaj drugi ivot u kojemu nema
mjesta za njega, ili ima samo po tome to on sada pripada
prolosti, niti za ono to je on bio, kao sve tanja uspomena,
mrtva i jo kako, ukopana u daleku grobnicu nepoznatih junaka
pored drugih poginulih u onoj bitki kod Eylaua, koje se deset
godina poslije gotovo nitko i ne sjea niti je se eli
sjeati, izmeu ostaloga i zato stoje onaj koji se borio u
njoj, sada protjeran i kopni na Svetoj Heleni, a sada je na
prijestolju Luj XVIII., a prvo to neki reim ini jest da
zaboravi i minimizira i brie prethodnika, i pretvara one koji

su sluili u nostalginu trule kojoj jo samo ostaje mirno se

ugasiti i umrijeti. Pukovnik to zna jo od prvoga trenutka, da
je njegovo neobjanjivo preivljavanje prokletstvo za groficu,
koja ne uzvraa njegovim poetnim pismima niti ga eli
vidjeti, nije spremna riskirati da ga prepozna i vjeruje da je
rije o nekom luaku ili o lakrdijau, ili da e odustati zbog
umora, ogorenosti i oaja. Ili, kad vie ne uspijeva
opovrgnuti datost, vjeruje da e se vratiti na snjena polja i
umrijeti ve jednom, ponovo. Kad se naposljetku nau i
razgovaraju, pukovnik, koji nije naao razloge daju prestane
voljeti tijekom svog dugog egzila sa Zemlje s brojnim mukama
mrtvaca, pitaju, i Daz-Varela potrai jo jedan citat u
maloj knjiici, iako je taj bio tako kratak da ga je nuno
morao znati napamet: Mrtvi grijee kad se vraaju? Ili
moda (takoer bi se moglo tako shvatiti): Grijee li mrtvi
kad se vraaju? Na francuskom taj stih glasi ovako: Les morts
ont done bien tort de revenir, i uini mi se da mu je
naglasak dobar na tom jeziku. Grofica mu, licemjerno,
uzvraa: Ah, gospodine, ne, ne! Nemojte misliti da sam
nezahvalna, i dodaje: Ako vie nije u mojim rukama da ga
volim, znam to mu sve dugujem i jo uvijek mogu za njega
imati sestrinske osjeaje. A kae Balzac kako je, nakon to
je uo grofiin razborit i ljubazan odgovor na te rijei, i
Daz-Varela ponovo je proitao (mesnata usta, usta za
poljubac): Grofica mu uputi pogled zasien takvim
uvaavanjem da je jadni Chabert zacijelo poelio vratiti se u
svoj grob u Eylauu. Odnosno, treba shvatiti, vjerojatno je
poelio da joj ne izaziva vie problema ni smetnji, da se ne
mijea u svijet koji je prestao biti njegovim, koji vie nije
njegova nona mora ni njegova sablast, ni muka, poelio je
moda uutjeti i nestati.
Je li to uinio? Napustio je bojite i odustao od borbe? Je
li se vratio u svoj grob, povukao se? upitala sam koristei
njegovu stanku.
Ve e to proitati. Ali ta nesrea preivljavanja nakon
smrti i proglaavanja mrtvim ak i u vojnim analima
(povijesna injenica), ne tie se samo njegove ene, nego i
njega. Ne moe se prijei iz jednoga stanja u drugo, ili bolje
reeno, iz drugoga u prvo, naravno, a on je potpuno svjestan
da je le, slubeni le i u dobroj mjeri, stvaran le, on je u
to vrsto vjerovao i uo je jecaje svojih blinjih, koje
nijedan iv ovjek nije mogao uti. Kad se na poetku romana
pojavi u odvjetnikom uredu, jedan od pripravnika ili
podvornika pita ga za ime. On uzvraa: Chabert, a pojedinac
mu kae: Pukovnik koji je umro u Eylauu? A sablast, daleko
od toga da bi se pobunila i naljutila i smjesta mu
proturjeila, samo krotko pristane i potvrdi: Upravo taj,
gospodine. I malo nakon toga on je taj koji posvaja tu
definiciju. Kad naposljetku uspijeva da ga osobno primi
advokat, Derville, te ga on zapita: Gospodine, s kim imam
ast razgovarati? Ovaj mu uzvrati: S pukovnikom Chabertom.

Kojim? ustraje odvjetnik, a ono to uje u nastavku, jest

apsurd koji ne prestaje zato biti istinit: Onaj koji je umro
u Eylauu. U drugom trenutku sam je Balzac taj koji o njemu
tako govori, iako ironino: Gospodine, ree preminuli...,
tako pie. Pukovnik neprestano ivi ojaen to nije umro kad
mu je kucnuo as, ili ak i nakon svoje smrti, kako je
zapovjedio da se provjeri sam ojaeni
Napoleon. Izloivi sluaj Dervilleu, priznaje mu sljedee, i
Diaz-Varela traio je meu stranicama dok nije pronaao citat:
Zaklinjem se da mi je u to vrijeme, pa ak i danas, u nekim
trenucima, moje ime bilo neugodno. elio sam ne biti ja.
Osjeaj za moja prava deprimira me. Da mi je bolest uklonila
svaki spomen na moje prethodno postojanje, uinilo bi me to
sretnim. Zamisli: Moje mi je ime neugodno, elio bih da
nisam ja. Diaz-Varela ponovio mi je te rijei, podcrtao mi
ih je: Ono najgore to se nekome moe dogoditi, gore i od
same smrti; takoer, najgore to moe uiniti drugima jest
vratiti se na stranu s koje se ne vraa, ponovo se roditi u
nevrijeme, kad te nitko ne oekuje i kad je neprimjereno, kad
ivi ljudi ovjeka smatraju gotovim i kad su nastavili ili
ponovo zapoeli svoje ivote ne raunajui s njim. Nema gore
nesree, za onoga koji se vraa, od otkria da je nepotreban,
kako je njegova prisutnost neeljena, kako smeta univerzumu,
kako predstavlja smetnju za voljene osobe i kako oni ne znaju
to s njim uiniti.
Ono najgore to se nekome moe dogoditi, zamisli. Govori
kao da se to dogaa, a to se nikada ne dogaa, ili samo u
fikciji.
Fikcija ima sposobnost pokazati nam to ne znamo i to ne
postoji, brzo mi uzvrati, i u tom sluaju omoguuje nam da
zamislimo osjeaje nekog mrtvaca koji je u obvezi vratiti se,
i pokazuje nam zato se ne smiju vratiti. Osim jako
poremeenih ili starih ljudi, svi ljudi prije ili kasnije
nastoje to prije ih zaboraviti. Osoba izbjegava razmiljanje
o njima, i kad to iz nekih razloga ne moe popraviti, dosauje
se, rastui, zastane, poteku joj suze, i nije u mogunosti
nastaviti sve dok se ne otrese mrane misli, ili dok ne
promai prisjeanje. Na duge staze, nemoj se zavaravati, ak i
upola, svi se naposljetku otresu mrtvih, to je njihova konana
sudbina, i najvjerojatnije se suglase s tom mjerom, te jednom
kad je poznat i provjeren njihov uvjet, oni sami nisu
raspoloeni za povratak. Tko je zavrio sa ivotom, tko se
pravi Englez, iako nije tako po njegovoj volji, nego zbog
ubojstva i na njegovu nevolju, ne eli se ponovo prikljuiti,
nastaviti ogroman umor postojanja. Gledaj, porunik Chabert
proivio je neusporedive muke i vidio ono to nam svima
pripada iz najgorih uasa, onih ratnih; ovjek bi rekao kako
nitko ne moe davati lekcije iz straha onome koji je
sudjelovao u nemilosrdnim bitkama koje su voene pod
neljudskom hladnoom, kao u Eylauu, a to nije bila prva bitka
u kojoj je ovaj sudjelovao, nego posljednja; tamo su se

sukobile dvije vojske, od sedamdeset i pet tisua ljudi svaka;

ne zna se tono koliko ih je stradalo, ali kae se kako ih
moda nije bilo manje od etrdeset tisua te da je bitka
trajala etrnaest sati, ili i vie, za skroman ishod: Francuzi
su zaposjeli bojite, ali ono se sastojalo od ogromne ledine s
nabacanim leevima, a ruska vojska, kad se povukla, bila je
desetkovana, ali ne i unitena. Francuzi su pretrpjeli takve
goleme tete i bili su tako iscrpljeni i tako prestraeni da
tijekom etiri sata, kad je ve pala no, nisu ni bili
primijetili da su se njihovi neprijatelji tiho povukli. Nisu
bili u mogunosti krenuti za njima u potjeru. Pria se kako je
idueg jutra maral Ney projahao bojinim poljem i kako je
jedini komentar koji je preao njegove usne izraavao smjesu
iznenaenja, gaenja i prijekora: Kakav pokolj! I bez
rezultata. A opet, unato svemu tome, nije vojno lice, nije
Chabert, nego odvjetnik, Derville, taj koji nikada nije vidio
konjiki napad, ni ranu od bajuneta, niti rtve topovske
kanonade, koji je itav ivot proveo zavuen u svoj ured, ili
na sudovima, na sigurnom od fizikog nasilja, taj koji skoro
uope nije iziao iz Pariza, tko si na kraju romana doputa
govoriti i priati nam o uasima kojima je bio svjedokom
tijekom cijele svoje karijere, civilne karijere, koju je
proveo ne u ratu nego u miru, ne na fronti nego u odstupnici.
Kae svojem starom slubeniku Godeschalu, koji e se sada
promovirati u advokata: Znate li, dragi prijatelju, da u
naem drutvu postoje tri ovjeka, sveenik, lijenik i ovjek
pravde koji ne mogu procjenjivati svijet? Nose crnu odjeu,
moda i zato to nose korotu svih vrlina, svih iluzija.
Najnesretniji je od sve trojice odvjetnik. Kad ljudi odlaze
sveeniku, objanjava mu, ine to s grinjom savjesti, s
pokajanjem, s uvjerenjima koja ga uveliavaju i koja ga ine
zanimljivim, i koja donekle tjee posrednikovu duu. Ali mi
odvjetnici, i ovdje mi Diaz-Varela proita na panjolskom s
posljednje stranice romana, prevodei s nogu nesumnjivo, nije
da je imao pripremljen prijevod: mi vidimo kako se
ponavljaju isti prokleti osjeaji, nisu nita bolji, nai su
uredi kloake koje se ne mogu oistiti. Koliko sam samo stvari
vidio kad sam bio na funkciji! Vidio sam kako umire jedan otac
u itnici, bez prebijene pare, kojega su ostavile dvije keri
kojima
je poklonio etrdeset tisua funti rente! Vidio sam kako gore
testamenti; vidio sam kako majke peljee svoju djecu, kako
muevi kradu svojim enama, kako ene ubijaju svoje mueve
pozivajui se na ljubav koju osjeaju prema njima pretvarajui
ih u luake, ili u budale, da bi mogle ivjeti na miru s
ljubavnikom. Vidio sam ene kako prvoroencu daju tekuinu
koja bi mu trebala prouzroiti smrt, samo da bi utedjele za
dijete ljubavi. Ne mogu Vam rei to sam sve vidio, jer sam
vidio krimene pred kojima je pravda bespomona. Sve u svemu,
svi ti uasi koje romanopisci vjeruju da izmiljaju uvijek su
daleko blai od istine. Upoznat ete sve te tako lijepe

stvari, Vama ih ostavljam; ja odoh ivjeti na ladanj e sa

svojom enom, Pariz me uasava.
Daz-Varela zatvori malu knjigu i nakratko zauti kako i
prilii svakom zavretku. Nije me pogledao, zadrao je pogled
na naslovnici, kao da dvoji treba liju otvoriti, treba li
ponovo zapoeti. Nisam mogla nego ponovo upitati za porunika:
A kako je zavrio Chabert? Pretpostavljam da je zavrio
loe, ako je zakljuak tako pesimistian. Ali to je i samo
djelomian uvid, priznaje to i sam lik: pogled jednoga od
trojice ljudi koji ne mogu donositi prosudbe o svijetu, pogled
najnesretnijeg, prema njemu. Sreom, ima jo mnogo pogleda, a
veina ih se razlikuje od svih triju pogleda.
Ali nije mi uzvratio. Zapravo sam imala dojam, u poetku,
kako me uope nije ni uo. Tako zavrava pria, ree.
Dobro, gotovo da je tako: Balzac stavlja u usta tom
Godeschalu jednu reenicu koja nije primjerena i koja gotovo
ponitava snagu te vizije koju sam ti upravo proitao; sve u
svemu, rije je o manjoj pogreci. Roman je napisan 1832.
godine, prije stotinu osamdeset godina, iako razgovor izmeu
dvaju advokata, veterana i novaka, Balzac iznenaujue smjeta
u 1840. godinu, odnosno, u godinu koja je u tom trenutku bila
budunost, i to u vrijeme kad nije mogao biti siguran da je
pred njim neka budunost, kao da je potpuno siguran kako se
nita nee promijeniti, ne samo u narednih osam godina, nego
ikada vie. Ako je to bila njegova namjera, potpuno je u
pravu. Nije rije samo o tome da su danas stvari iste onakve
kakvima ih je on tada opisao, ili moda jo i gore, upitajte
to bilo kojega advokata. Zapravo su oduvijek bile takve. Broj
nekanjenih zlodjela obilno premauje broj onih kanjenih; kao
i broj neznanih krimena, a o skrivanim zloinima da i ne
govorimo, nuno mora biti beskrajno vei od broja poznatih i
registriranih zlodjela. Zapravo je prirodno da je Derville, a
ne Chabert, onaj koji je zaduen govoriti o uasima svijeta.
Naposljetku, vojnik uglavnom nema to skrivati, zna kamo ide,
ne izdaje, niti vara i djeluje ne samo sluajui naredbe, nego
i iz nude: to je njegov ivot, ili ivot neprijatelja, koji
eli oduzeti ili koji se nalazi u istom rascjepu, kao i on
sam. Vojnik obino ne djeluje prema vlastitoj inicijativi, ne
moe ni zamisliti mrnju, niti resantimane, niti ljubomoru, ne
potiu ga dugorona krtost ni osobna ambicija; nema motive,
osim nejasnog patriotizma, retorikog i ispraznog, a i to samo
oni koji jo osjeaju i doputaju osjeajima da ih uvjere:
dogaalo se u Napoleonovim vremenima, sada tek u iznimnim
sluajevima, taj tip ovjeka gotovo da vie i ne postoji,
barem u naim zemljama u kojima postoje plaenike vojske.
Ratna su krvoprolia uasna, to je istina, ali oni koji
interveniraju u njima, samo u njima sudjeluju, na njihovu
izvedbu ne utjeu u cijelosti ni generali niti politiari,
koji imaju sve apstraktniji i sve irealniji pogled na ta
krvoprolia i nesumnjivo im ne prisustvuju, danas, jo i manje
nego prije; zapravo to je isto kao da na frontu ili na

bombardiranje alju kositrene vojnike ija lica nikada ne vide

ili moda, danas, pretpostavljam, kao da aktiviraju ili kao da
se predaju nekoj raunalnoj igrici. Naprotiv, krimeni
poinjeni tijekom civilne slube izazivaju jezu, proizvode
strah. Moda ne samo zbog samih zloina, koji nisu tako
senzacionalni, nego su prorijeeni i rijetki, jedan tu, drugi
tamo, kako se zbivaju na kapaljku, ini se da izazivaju manje
pozornosti i ne prouzrokuju valove protesta bez obzira na to
to se postojano ponavljaju: kao to se moe i zamisliti, ako
drutvo ivi s njima i proeto je njima od pamtivijeka. Ali
svraaju na sebe pozornost zbog svoga znaenja. U tome uvijek
sudjeluje individualna volja i osobna motivacija, svaki krimen
smilja i zamilja jedna glava, najvie nekoliko njih ako je
rije o nekoj zavjeri; a potrebno je mnogo raznih zavjera,
razdvojenih jedne od drugih kilometrima ili godinama ili
stoljeima, u principu neizloenih uzajamnoj kontaminaciji, da
se poine tolika zlodjela kakvih je bilo i kakva se jo uvijek
ine; to izgleda, donekle, jo uvijek obeshrabrujue od kakva
masovnog pokolja koji je naloio jedan
jedini ovjek, jedna jedina glava koju uvijek moemo smatrati
nehumanom i nesretnom iznimkom: onom koja objavljuje kakav
nepravedan rat i bespotednu borbu ili koja zapoinje kakvo
okrutno progonstvo, koja nekog tjera u progonstvo, ili koja
tjera u dihad. To nije ono najgore, bez obzira na sav uas,
ili je to tek kvantitativno. Ono najgore je to to toliki
razliiti pojedinci iz svih vremenskih razdoblja i iz svih
zemalja, svatko na svoj raun i iz svojega rizika, svatko sa
svojim mislima i pojedinanim i neprenosivim ciljevima,
koincidiraju u poduzimanju istih mjera krae, prijevare,
ubojstava ili izdaje protiv svojih prijatelja, svojih drugova,
svoje brae, svojih oeva, svojih sinova, svojih mueva,
svojih ena ili ljubavnica kojih se ve ele otarasiti. Protiv
onih koje su jednom vjerojatno najvie voljeli, za koje bi u
neko drugo doba dali ivote ili zbog kojih bi ubili one koji
im prijete, vjerojatno bi se obraunali sa samima sobom da su
se mogli zamisliti u budunosti, spremni da samima sebi zadaju
definitivni udarac koji se sada ure zadati drugima bez ikakve
grinje savjesti ili oklijevanja. Na to se poziva Derville:
Mi vidimo kako se ponavljaju isti izopaeni osjeaji, nita
ih ne ispravlja, nai su uredi kloake koje se ne mogu
oistiti... Ne mogu izgovoriti sve to sam vidio... DiazVarela citirao je ovaj put iz sjeanja i zastao je, moda i
zato to se vie nije sjeao, moda i zato to nije imao
namjeru nastaviti. Ponovo se zagledao u naslovnicu, koja je za
ilustraciju imala sliku s licem nekog husara, ili mi se tako
uinilo, s orlovskim nosom, izgubljena pogleda, dugim
zakrivljenim brkovima u obliku vizira, vjerojatno u stilu
Gericaulta; i pridoda, kao da naputa taj isti izgubljeni
pogled i naputa svoje sanjarenje: To je poprilino poznat
roman, iako ja to nisam znao. ak su, zamisli, snimljena tri
filma po njemu.

Kad je netko zaljubljen, ili tonije, kad je neka ena

zaljubljena i, osim toga, ljubav je tek na poetku i
zaljubljenost jo uvijek posjeduje privlanost otkrivenja,
openito govorei spremni smo zainteresirati se za bilo koji
predmet koji je zanimljiv, ili o kojemu nam govori osoba koju
volimo. Nismo samo spremni hiniti da bismo mu ugodili, ili da
bismo ga osvojili, ili da bismo osigurali svoje krhko mjesto,
to se podrazumijeva, nego smo spremni pokloniti istinsku
pozornost i prepustiti se da se istinski zarazimo bilo ime
to ta druga osoba osjea i prenosi, oduevljenje, odbojnost,
simpatiju, strah, zabrinutost ili ak i opsesiju. Da ne kaemo
da smo tu osobu spremni pratiti u njezinim improviziranim
razmiljanjima, onima koja nas istinski veu i vuku jer smo
nazoni njihovu roenju i guramo ih, i vidimo kako se proteu
i oklijevaju i kako se spotiu. Odjednom nas oduevljavaju
stvari kojima nismo posvetili nijednu misao, obuzimaju nas
nesuvisle navike, uoavamo pojedinosti koje su nam prole
neopaeno, i koje bi naa percepcija i dalje proputala sve do
sudnjega dana, usredotoujemo svoju energiju na stvari koje
nas se tiu samo rubno ili koje su nas oarale ili zarazile,
kao da smo odluili ivjeti na ekranu ili na pozornici ili na
stranicama romana, u nekom stranom fiktivnom svijetu koji nas
usisava i zabavlja vie od naeg stvarnog svijeta, koji
privremeno ostavljamo po strani ili na drugom mjestu, i
usputno se oslobaamo njega (nema veeg iskuenja od
preputanja drugome, makar to bilo i matom, te od posvajanja
problema druge osobe i utapanja u njezinoj egzistenciji, koja
nam se ini lakom, jer nije naa). Moda je pretjerano to
tako izraziti, ali u poetku stupamo u slubu onoga kojeg nam
je sudbina namijenila, ili s kojim nas je povezala, a veina
nas ini to bez zlobe, odnosno, ne znajui da e svanuti dan,
ako se osiguramo i ako se osjetimo jakima, kad e nas on
pogledati razoarano i zbunjeno kad shvati kako nam zapravo
nije vano ono to je nekada u nama izazivalo osjeaje, kako
se dosaujemo kad ga sluamo kako pria jo uvijek iste prie,
a koje su za njega jo uvijek aktualne. Bit e da smo se samo
prestali truditi u svojoj poetnikoj oduevljenoj ljubavi, a
ne da hinimo ili da smo neiskreni od prvog trenutka. S
Leopoldom nikada nisam osjeala taj napor, jer ga nikada i
nije bilo u toj hirovitoj i naivnoj i bezuvjetnoj ljubavi;
napora je bilo u ljubavi prema Diaz-Vareli, s kojim sam
postala bliska - odnosno, razborita i neoptereujua, a da on
to nije ni primijetio - iako sam unaprijed znala kako mi on
ne moe uzvratiti, kako je on isto tako u Luisinoj slubi i
kako, osim toga, ve predugo iekuje svoju priliku.
Ponijela sam Balzacov romani (da, znam francuski) jer ga
je on proitao i govorio mi je
o njemu, a kako se i ne bih zainteresirala za ono to je
zanimalo njega, ako sam bila u stanju zaljubljenosti u kojem
je ovo otkrivenje. I iz znatielje: eljela sam provjeriti to
se dogodilo poruniku, iako sam ve pretpostavila kako nije

dobro zavrio, kako nije ponovo osvojio svoju enu, ni

povratio svoje bogatstvo niti svoj dignitet, kako je moda
alio svoje stanje mrtvaca. Nikada nisam proitala nita tog
autora, bio je on jo jedno poznato ime koje, kao i tolika
druga, nisam poznavala; istina je da rad u izdavakoj kui
onemoguuje paradoksalno da upoznate sve vrijedno to je
knjievnost stvorila, to je vrijeme sankcioniralo i udesno
autoriziralo da ostane s onu stranu tog kratkog trenutka koji
svakoga asa postaje jo krai. Ali, osim toga, eljela sam
doznati zato je Daz-Varela bio toliko zateen i
zainteresiran za njega, zato ga je zanio u ta razmiljanja,
zato ga je koristio kao dokaz da je mrtvima dobro tako i kako
se nikada ne trebaju vratiti, iako im je smrt bila nagla i
nepravedna, glupa, proizvoljna i sluajna poput Desvernove, pa
iako taj rizik ne postoji, da e se ponovo pojaviti. Bilo je
to kao da se boji da je u sluaju njegova prijatelja to
uskrsnue mogue i kao da me eli uvjeriti ili uvjeriti samoga
sebe u to kakva bi to bila greka, u neprimjerenost, pa ak i
u zlo koje bi taj povratak donio mrtvima pa i pokojniku, kako
je ironino Balzac nazvao preivjelog i sablasnog Chaberta,
(kao da mi eli pokazati) kako bi to svima izazvalo povrnu
bol, kao da pravi mrtvaci jo uvijek mogu tugovati. Isto sam
tako imala dojam da se Daz- Varela jako trudio potpisati i
afirmirati pesimistinu viziju advokata Dervillea, njegove
mrane ideje o beskonanoj mogunosti normalnih pojedinaca
(tebe, mene) za pohlepu i zlodjela, da treba postavljati svoje
zle interese bilo kakvom drugom suosjeajnom razmiljanju,
osjeajima pa ak i strahu. Bilo je to kao da eli provjeriti
u romanu - ne u kronici ni u analima, niti u nekoj povijesnoj
knjizi - uvjeriti se preko romana kako je ovjeanstvo takvo
po prirodi stvari i kako je takvo oduvijek, kako nema izlaza i
kako se oekivati mogu jo samo najvee gadosti, izdaje i
okrutnosti, nedovrenost i prijevare koje iskrsavaju i do
kojih dolazi stalno i posvuda, bez potrebe za postojanjem
prethodnih primjera ili modela za imitiranje, samo to je
veina njih i dalje tajna, prikrivena, potajna i ne izlaze na
danju svjetlost, ak ni nakon stotinu godina, to je vremenski
razmak kad se nitko vie ne brine o onome to se dogodilo
jednom davno. A nije to uspio rei, ali lako se moglo
zakljuiti kako ak i ne vjeruje da postoje brojne iznimke,
iako je moda i bilo njih nekoliko, koje su predstavljali
estiti ljudi, ali inilo se da tamo gdje postoje iznimke,
zapravo postoji tek manjak mate ili hrabrosti, ili moda
ista materijalna nesposobnost da se provede pljaka ili
krimen, ili opet nae neznanje, nepoznavanje onoga to su
ljudi uinili ili planirali ili zapovjedili uiniti, nakon to
je prikrivanje uspjelo.
Kad je doao do kraja romana, na Dervilleove rijei koje mi
je Daz-Varela izrecitirao improvizirajui na panjolskom
jeziku, upozorio me kako je dolo do greke u prijevodu, ili
je moda krivo razumio, moda sluajno, a moda i namjerno ne

bi li dobio jo koji argument; moda je prieljkivao ili moda

je odabrao proitati neto ega nije bilo u tekstu i to u
njegovu pogrenom, namjernom ili nenamjernom, tumaenju
naglaava ono to je on pokuavao afirmirati i podcrtavao je
koliko su samo ljudi beutni, ili u tom sluaju, ene. On je
ovako citirao: Vidio sam ene kako daju prvoroencima hranu
koja bi im trebala donijeti smrt, samo da bi utedjele za
dijete ljubavi. Kad sam zaula tu reenicu, sledila mi se
krv, jer obino je izvan naih glava ideja da je majka u
stanju praviti razlike meu svojom djecom, jo i vie da pravi
razlike povodei se za tim tko su roditelji, koliko su nekoga
voljeli ili prezirali ili koliko su patili zbog nekoga, a jo
i vie, da je majka sposobna izazvati smrt prvoroencu u
korist djeteta miljenika, dajui mu da ispije mamac otrova,
iskoritavajui slijepo povjerenje koje posjedujemo prema
osobi koja nas je donijela na svijet, koja nas je othranila i
brinula se o nama i koja nas je lijeila tijekom cijelog svog
ivota, moda i u obliku ljekovitih kapljica protiv kalja.
Ali nije vano to to kazuje izvornik, u romanu ne pie Jai
vu des femmes donnant lenfant dun premier lit des gouttes
qui devaient amener sa mort... ; nego des gots, to ne znai
kapljice, nego uitak, iako se ovdje ne moe tako prevesti
jer bi bilo barem dvosmisleno i dovelo bi do zbrke. Nesumnjivo
je Daz-Varela
govorio francuski bolje od mene, ako je pohaao gimnaziju, ali
usudila sam se pomisliti da bi najprikladniji sinonim onome
to je napisao Balzac bilo neto slino ovome: Vidio sam ene
kako daruju kapi svojemu prvoroenom djetetu (ili moda
ljubav) koje su mu trebale donijeti smrt, ne bi li obogatile
dijete mezimca. Ako se dobro pogleda, nije ba bila jako
jasna reenica prema tom tumaenju, niti je bilo jednostavno
dokuiti na to tono misli Derville. eli li rei, da mu
prenose sklonosti koje e mu donijeti smrt? Moda tekuinu,
opijum, spretnost, kriminalni mentalitet? Sklonost luksuzu bez
kojeg vie nee moi, i koji e ga odvesti krenju zakona da
bi se osigurao, bolesnoj lascivnosti koja e ga izloiti
zarazama ili koja e ga navesti na krenje zakona? Straljiv i
slabaan karakter koji e ga dovesti do samoubojstva kod prve
potekoe? Doista, bila je to tamna i gotovo zagonetna
reenica. Bez obzira to ona doista znai, u svakom sluaju,
koliko bi do te neeljene, osmiljene smrti dolo tek na duge
staze, bez obzira koliko spor bio plan ili obrat. A
istovremeno, da je to tako, stupanj perverzije te majke bio bi
mnogo vei od onoga ako se ogranii dati svojem prvoroencu
nekoliko zamaskiranih ubojitih kapi, moda bi to otkrio tek
neki znatieljni i tvrdoglavi lijenik. Postoji razlika izmeu
neijeg educiranja za neiju propast i smrt i neijeg ubojstva
po kratkom postupku, a obino vjerujemo kako je ovo drugo tee
i za svaku osudu, nasilje nas uasava, izravna akcija nas jo
i vie skandalizira, ili moda u njoj nema mjesta za sumnju ni
za izgovor, izvritelj ili izvoa ne moe se uope osigurati

ako iskrsne neka potekoa, ni u pogreke, ni u nezgode, ni u

lou raunicu, niti u pogreku. Majka koja je izgubila sina,
koja ga je loe odgojila ili koja ga je namjerno navela na
krivi trag, uvijek moe rei uslijed pogubnih posljedica: Ah,
ne, ja to nisam eljela. Boe moj, kako sam nespretna bila,
kako zamisliti takve posljedice? Uvijek sam sve inila iz
pretjerane ljubavi i s najboljim namjerama. Ako sam ga titila
sve dok nije postao kukavica, ili sam mu priutila hirove dok
se nije razmazio i dok ga nisam pretvorila u tiranina, uvijek
sam to inila u potrazi za njegovom sreom. Kako li sam
slijepa i nespretna bila! ak bi bila u stanju u to i
povjerovati, dok bi joj to bilo nemogue pomisliti, ili
ispriati si bilo to slino, da joj je sin umro na rukama,
slijedom njezina krimena i u trenutku u kojem je ona odluila.
Razliito je prouzroiti smrt, kae onaj tko nije nikada
iskusio to znai drati oruje u rukama (a mi neprimjetno
slijedimo njegov tijek misli), nego ju pripremiti ili ekati
da sama stigne ili da se sama zgodi; razliito je to i od
elje, i od zapovijedi, a elja i naredba katkad se mijeaju,
katkad su nerazdvojive za one koji su naviknuti vidjeti ih
ispunjenima im su zapovjeene ili insinuirane, ili koji su
navikli vidjeti ispunjenje elja im su one izreene. Stoga
oni najmoniji i najdvoliniji nikada ne kompromitiraju ni
ruke ni jezik, jer su tako u stanju ostvariti duevni mir, ili
samima sebi rei u sluajevima kad postoji neista i umorna
savjest: Ah, naposljetku, to nisam bio ja. Jesam li bio
prisutan, jesam li uzeo pitolj, licu, bode, ono to je
zazvalo njegov kraj? ak nisam ni bio tamo kad je umro.
Nisam poela biti sumnjiava, ali sam si poela postavljati
pitanja dok sam jedne noi, nakon to sam se vratila od kue
Diaz-Varele dobro raspoloena i vesela, leala kraj svojeg
uskomeanog i tamnog drvea, zatekavi samu sebe kako
prieljkujem, ili bolje reeno, kako fantaziram to bi bilo
kad bi Luisa umrla i ostavila mi slobodan prostor, kad se ve
nije trudila sauvati svoje mjesto kraj njega. Dobro smo se
slagali, zanimalo me je sve to bi mi priao, ili ono za to
sam ja bila spremna pokazati zanimanje bez nepotrebnih napora,
a bilo je oito da mu se svia i da ga zabavlja moje drutvo,
osobito u postelji, ali i izvan nje, a ovo posljednje
odluujue je, ili ako postelja i nije nuna, ne znai nita
ako manjka drutvo, a ja sam mogla raunati s obje mogunosti.
U uobraenim trenucima bila sam sklona razmiljanju kako, da
ga otprije nije opsjedala ta uobrazilja, ta stara cerebralna
strast - ne bih se usudila nazvati ju starim projektom jer bi
to impliciralo sumnju, a ona me jo nije zaskoila - ne samo
da bi bio zadovoljan sa mnom, nego bih mu s vremenom postala
nuna. Katkad sam imala dojam da se sa mnom ne moe opustiti odnosno, da mi se ne moe potpuno posvetiti - jer je u svojoj
glavi odavno dokuio da je Luisa odabrana osoba, a osim toga,
bila je to s uvjerenjem koje priskrbljuje izostanak bilo kakve
nade, jer ne postoji ni najmanja mogunost da vidi ostvarenje

svojih snova i jer je ona ena njegova najboljeg prijatelja

kojega oboje toliko vole. Moda je od nje nainio idealan
izgovor da se ni s kim ne mora previe obvezivati, da bi mogao
mijenjati ene, a da ni s jednom ne provede odvie vremena,
niti da mu postane odvie vana jer je on uvijek gledao
postrance na drugu stranu, ili iznad njihovih ramena dok bi ih
budan grlio (iznad naih ramena, ja sam se ve trebala
ukljuiti meu ene koje su tako grljene). Kad ovjek neto
eli dugo vremena, jako je teko prestati to eljeti, elim
rei prihvatiti ili primijetiti kako to vie ne eli ili kako
eli neto drugo. Iekivanje hrani i potencira tu elju,
ekanje nagomilava ono oekivano, uvruje ga i okamenjuje, i
tada se opiremo priznati kako smo protratili godine u
iekivanju znaka koji nas, kad do njega doe, vie i ne
privlai, i nismo uope zainteresirani odazvati se njegovu
kasnom pozivu u kojega vie nemamo povjerenja, moda i zato
to ne osjeamo elju pruiti bilo kakvu inicijativu. ovjek
se navikne ivjeti u iekivanju prilike koja nikako da se
pojavi, u biti mirno, na sigurnom i pasivno, u dubini due ne
vjerujui da e se prilika ikada i ukazati.
Ali, avaj, istovremeno, nikada nitko ne odustaje potpuno od
iekivanja, i ta nas nesigurnost budi, ili nas spreava da
uronimo u dubok san. Dogodile su se najnevjerojatnije stvari,
a to svi predosjeamo, ak i oni koji nita ne znaju o
povijesti, ni o onome to se dogodilo u vanjskome svijetu, pa
ak niti o onome to se dogaa u ovome svijetu, koji napreduje
jednakim neodlunim korakom poput njih. Tko samo nije
svjedoio neemu takvome, katkad i ne obraajui na to
pozornost sve dok nam na to netko nije pokazao prstom i nije
verbalizirao iskustvo: najgluplji kolski kolega dogura do
ministra i lijenina postane bankar, najgrublji i najruniji
pojedinac postie lud uspjeh s najboljim enama, najgluplji
postaje uvaeni pisac i dogura ak do Nobelove nagrade, kao
to je to moda doista Garay Fontina, moda e doi dan kad e
ga pozvati iz Stockholma; najdosadnija i najprostija
oboavateljica uspijeva se pribliiti svojemu idolu i
naposljetku se uda za nj, pokvareni i lopovski novinar postane
moralist i branitelj potenja, na prijestolje se uspne
najudaljeniji i najmaloduniji nasljednik, posljednji na
popisu i najkatastrofiniji; najnaporniju, najumiljeniju i
najnadutiju enu oboava puk koji tlai i poniava sa svojega
vladarskog trona, i koji bi ju trebao mrziti, a najgoreg
imbecila ili najgoreg besramnika masovno bira narod
hipnotiziran bezobratinom ili spreman sam sebe zavaravati ili
moda izvriti samoubojstvo; politiki ubojica, im se
promijene okolnosti, puta se na slobodu i proglaava ga se
junakim domoljubom mase koja je do tada prikrivala svoje
kriminalne namjere, a najbuniji prostak imenuje se
veleposlanikom ili predsjednikom republike, ili se proglaava
princem konsortom, ako izmeu intervenira ljubav, gotovo
uvijek idiotska i neumjerena. Svi iekuju priliku ili ju

trae, katkad ovisi samo o tome koliko volje uloite u

ostvarivanje svake elje, koliko nastojanja i strpljenja u
ostvarivanje svake namjere, bez obzira na to koliko ona bila
megalomanska i nerazumna. Kako mi se ne bi svidjela zamisao da
e Daz-Varela naposljetku ipak ostati sa mnom, jer e mu se
otvoriti oi ili zato to nee uspjeti s Luisom, iako mu se
sada ukazala prilika i iako sada rauna s moguim doputenjem,
ili ak i naredbom, svoga pokojnog prijatelja Devernea? Kako
ne bih pomislila da bi se i meni mogla ukazati prilika, ako je
ak i stara utvara porunika Chaberta na trenutak povjerovala
kako se moe uklopiti u uski svijet ivih i ponovo zadobiti
bogatstvo i ljubav, ak i ako je rije tek o djejoj ljubavi,
svoje prestraene ene ugroene njegovim uskrsnuem? Kako ne
bih o tome razmiljala tijekom nonih matanja, ili tijekom
nejasnog nonog sentimentalnog pijanstva, ako okolo nas ive
ljudi nultog talenta koji uspijevaju uvjeriti svoje
suvremenike da je njihova nadarenost beskonana, a glupani i
prevaranti koji se s uspjehom pretvaraju pola svog ivota, ili
moda jo i vie, kako su iznimno inteligentni i slua ih se
kao proroanstva; kad postoje osobe nimalo talentirane za ono
ime se bave, koje, meutim, postiu blistavu karijeru uz
sveopi aplauz, sve do trenutka kad iziu iz svijeta to im
donosi trenutani zaborav; kad postoje monstruozni grubijani
koji diktiraju modu i ruho onih obrazovanih, koji ih
tajanstveno i apsolutno sluaju, a ene i mukarci neugodni, i
uvrnuti, i zlonamjerni uzburkavaju strasti tamo gdje se nau;
i kad ne nedostaje ni ljubavi groteskne u svojim zahtjevima,
osuene na propast i na porugu, koje se naposljetku nametnu i
djeluju protiv svih predvianja i zdravog razuma, protivno
svakom predvianju i mogunostima. Sve se moe dogoditi, sve
se moe zbiti, i svi su manje ili vie toga svjesni, ali malo
je onih koji poputaju u svojem velikom nastojanju - iako je
ovo leerno i s vremena na vrijeme - meu onima koji imaju
kakav velik cilj, naravno, a tih nikada nije toliko da bi
mogli preplaviti svijet neprekidnih odvanosti i
konfrontacija.
Ali katkad je dovoljno da se netko posveti samo jednoj
stvari i svim svojim snagama da postane netko poseban, ili da
postigne neki cilj, da bi naposljetku to i postao ili postigao
taj ueni cilj, iako su svi objektivni elementi protiv, iako
nije roen za to ili iako ga Bog nije pozvao da krene tom
stazom, kako se nekada znalo rei, a to najvie dolazi do
izraaja u osvajanjima i u sukobima; ima ljudi kojima sve
staze vode u propast zbog neprijatelja ili zbog mrnje prema
drugome, nekima nedostaje moi i sredstava da ponite mrnju i
uslijed toga slini su zecu koji pokuava napasti lava, a ipak
taj e netko izii kao pobjednik zahvaljujui upornosti i
manjku skrupula i mudrosti i bijesa i koncentracije, tome to
ne posjeduje nikakav drugi cilj u ivotu nego natetiti
neprijatelju, iscijediti ga i unititi i napokon dokrajiti,
jao si ga onome tko zaradi neprijatelja takvih znaajki bez

obzira na to koliko ovaj izgledao slab i bijedan; ako nemate

volje ni vremena da mu posvetite istu strast i da mu istim
intenzitetom uzvratite, naposljetku ete mu podlei jer nije
mogue boriti se rastreseno u nekome ratu, bilo da je rije o
objavljenom ili pritajenom ili skrivenom ratu, niti je mogue
podcjenjivati tvrdoglavog protivnika, iako vjerujemo da je
bezazlen i bez mogunosti nanijeti nam zlo, pa ak ni ogrepsti
nas: zapravo nas bilo tko moe unititi, isto kao to nas bilo
tko moe osvojiti, i to je naa esencijalna krhkost. Ako nas
netko odlui unititi, jako je teko izbjei to unitenje,
osim ako napustimo sve drugo i usredotoimo se samo na tu
borbu. Ali nuno je znati da ta borba postoji, a nismo je
uvijek svjesni, najizglednije da e biti uspjene jesu one
lukave i tihe i izdajnike borbe, poput neobjavljenih ratova
ili onih u kojima je napada nevidljiv ili je zamaskiran u
saveznika ili neutralnog promatraa, mogla bih Luisi zadati
napad s lea ili kosi napad kojega ona uope ne bi bila
svjesna jer ne bi ni znala da negdje ima enskog neprijatelja.
Moemo nehotino i nesvjesno biti prepreka nekome, nai se
izmeu, oteavajui neiju putanju protivno svojoj volji ili
da toga uope nismo svjesni, i tako nitko nije na sigurnome,
svi moemo biti prezreni, sve nas netko moe eljeti dokinuti,
ak i onoga najbezopasnijeg ili najnesretnijeg. Jadna Luisa
bila je ijedno i drugo, ali nitko ne odbacuje potpuno
mogunost i ja neu biti nikakva iznimka. Znala sam to mogu
oekivati od Diaz- Varele i nikada nisam zavaravala samu sebe,
pa ak i tako, nisam mogla izbjei iekivanje kakvog udarca
sudbine ili kakvu njegovu udnu preobrazbu, da e jednoga dana
otkriti kako je nesposoban biti bez mene, ili kako mu je
potrebno da bude s objema. Te sam noi doivljavala kao jedini
istinski i mogui zaokret sudbine - moguu Luisinu smrt, te da
nakon to nestane i nakon to vie ne bude mogla biti cilj,
elja, trofej za kojim se dugo ezne, da Diaz-Varela nee
imati drugog izbora nego doista me vidjeti te nai utoite sa
mnom. Nikoga ne bi trebalo uvrijediti kad se netko pomiri s
nama, kad ostane bez svog izbora.
Ako sam ja bila u stanju prieljkivati nasamo, tijekom dugih
nonih sati u svojoj sobi; ako sam bila sposobna zamiljati
kako bi to izgledalo da umre Luisa, koja mi nita nije uinila
i protiv koje nisam imala nita, prema kojoj sam ak osjeala
simpatiju i suut, pa mi je ak izazivala i odreeno
suosjeanje, zapitah se nije li se i Diaz-Vareli dogodilo
isto, i to mnogo opravdanije, u odnosu na njegova prijatelja
Desverna. ovjek u principu ne prieljkuje smrt onih koji su
mu toliko bliski da gotovo ine sastavni dio njegova ivota,
ali katkad se iznenadimo zamiljajui to bi se dogodilo da
nestane netko od njih. Katkad je to zamiljanje potaknuto tek
strahom ili uasom, pretjeranom ljubavlju koju osjeamo prema
tim osobama ili strahom da emo izgubiti neke osobe: to bih
uinila bez njega, bez nje? Sto bi se tada dogodilo sa mnom?
Ne bih mogla nastaviti dalje, eljela bih otii za njim. Puko

predvianje dogaaja izaziva nam vrtoglavicu i obiavamo

udaljiti tu misao istoga asa, uz drhtanje i spasiteljski
osjeaj irealnog, kao kad se otresemo neke ustrajne none more
koja nije u
potpunosti prestala u trenutku kad smo se probudili. Katkad
ipak sanjarenje ima natruhe drugih razmiljanja i neisto je.
Ne usuujemo se prieljkivati nikome smrt, ponajmanje nekome
pridolici, ali nasluujemo kako bi univerzum bio bolji da se
nekoj konkretnoj osobi dogodi nesrea, ili da se smrtno
razboli, ili, to je isto, da bi se poboljala naa osobna
situacija. Da on ili ona ne postoje, mogli bismo ak
pomisliti, kako bi samo sve bilo drukije, koliko bih se samo
lake osjeala, mojim bi nevoljama doao kraj, ili mojem
nepodnoljivom neraspoloenju, ili kako bih samo ja dola do
izraaja. Luisa je jedina prepreka, pomislila sam, samo
opsesija Daz-Varele njome isprijeila se meu nama. Da se on
oslobodi te opsjednutosti, da se rijei te svoje misije,
svojih nastojanja... U to vrijeme nisam se usuivala
imenovati ga u mislima prezimenom, jo uvijek je bio Javier,
i to je ime bilo oboavano kao neto to se ne moe postii.
Da, ako se ja usmjeravam na taj tip razmiljanja, kako se isto
ne bi dogodilo njemu, dok je Deverne predstavljao prepreku.
Jedan dio Diaz-Varele vjerojatno je svakodnevno prieljkivao
da nestane njegov najbolji prijatelj, da ispari, a taj isti
dio, ili moda i vei dio njega, razveselio bi se vijeu o
neoekivanoj borbi noem, s kojom on ne bi imao nita. Kakve
li nesree i kakve li sree, pomislio bi moda, kad bi
doznao. Kako mi je samo ao, kako se tome veselim, kakve li
velike katastrofe to se Miguel zatekao ba tamo u tome
trenutku, kad je tog pojedinca spopao napadaj da ubije
drugoga, moglo se bilo kome drugome dogoditi, ak
imeni, a on se mogao nai na bilo kojemu drugom mjestu, kako
je mogue da se to ba njemu dogodilo, kakve li zle sree to
su mi ga uklonili s puta i to su mi raistili put koji sam
vjerovao da e zauvijek biti zauzet, a da ja to nisam niime
izazvao, pa ak ni vlastitom grekom, niti nepanjom ili
sluajnou koju bi ovjek kasnije proklinjao, to ga nisam
dulje zadrao pokraj sebe i to sam ga nisam sprijeio da ode
tamo gdje je otiao, to bi bilo mogue samo da sam ga vidio
toga dana, ali nisam ga vidio, niti sam razgovarao s njim,
namjeravao sam ga nazvati kasnije, da mu estitam, kakve li
nesree, kakvog li blagoslova, kakvog li udarca sudbine, i
kakvog li uasa, kakav gubitak i kakav dobitak. I nita mi se
ne moe predbaciti.
Nikada se nisam probudila u njegovoj kui, nikada nisam
provela no kraj njega, niti sam upoznala radost da je njegovo
lice ono prvo to ugledaju moje oi ujutro; ali dogodilo se
jednom, ili moda i nekoliko puta, kad bih i protivno svojoj
volji ostala spavati u njegovoj postelji u popodnevnim satima
ili kad bi ve padala no, kratkim, ali dubokim snom nakon
ugodne iscrpljenosti koju mi je ta postelja izazivala, to ja

znam je li to bilo u dva sata, ovjek nikad ne zna je li

istina ono to mu kau, nikada ne postoji sigurnosti ni u to
to ne dolazi od nas samih, pa ak ni tada. Tom prigodom bilo je to posljednji put - imala sam nejasan osjeaj da sam
zaula zvono, podigla sam nakratko vjee, samo na tren, i
vidjeh njega pokraj sebe, sad ve potpuno odjevenog (smjesta
bi navukao odjeu na sebe, kao da si kraj mene ne eli
dopustiti ni trenutak umornog ili zadovoljnog nemara
ljubavnika nakon susreta), kako ita pod svjetlou nonog
ormaria, miran poput kakve fotografije, leima naslonjen na
jastuk, ne bdijui nada mnom, niti se obazirui na mene, tako
da sam nastavila spavati. Zvono je ponovo zazvonilo, dva ili
tri puta i svaki put sve due, ali nije me uznemirilo i
pomislila sam da sve to samo sanjam, uvjerena da ne zvoni
meni. Nisam se pomaknula, otvorila sam tek jedno oko, iako sam
primijetila da je nakon treeg ili etvrtog poziva Daz-Varela
skliznuo s kreveta tihim i brzim bonim pokretom. Bila je to
njegova dunost, a ne moja u svakome sluaju (od svih moguih
mjesta na svijetu u tom krevetu). Svijest me, u svakom
sluaju, poela alarmirati, iako sam jo uvijek spavala.
Nastavila sam spavati na poplunu, polunaga, ili bez odjee
koju je on bio odluio skinuti, i sada primijetih da je
prebacio prekriva preko mene, da se ne bih nahladila, ili
moda da ne bi nastavio gledati moje tijelo, da ne bi bilo
tako oito to to mi je upravo radio, kod njega se nita ne bi
promijenilo nakon izljeva njenosti, ponaao bi se kao da tih
izljeva njenosti nije ni bilo, iako su bili pompozni, ponaao
se poslije kao i prije. Ogrnula sam se ogrtaem refleksno, i
taj me pokret jo vie razbudio, iako sam nastavila zatvorenih
oiju, sad u jednom polusnu, tek ga uzgred sluajui s obzirom
na to da je iziao iz sobe i otiao iz mojega vidokruga.
Zvao je netko tko je bio na ulazu u zgradu, dolje, jer nisam
ula kako se vrata otvaraju, ve slabaan glas Daz-Varele,
koji je izgovarao na portafon rijei koje nisam razumjela, uo
se samo ton koji je bio neto izmeu iznenaenja i nelagode,
pa i rezignacije i popustljivosti, kao da dolazi od nekoga tko
nevoljko prihvaa neto to ga jako smeta i to ga se usprkos
svemu tie. Nakon nekoliko sekunda - ili moda nakon dvije
minute -jasnije i jae zaula sam glas pridolice, uznemiren
glas mukarca, Diaz-Varela ga je vjerojatno ekao otvorenih
vrata stana da ne bi morao zvoniti na vratima, ili je moda
mislio pozdraviti se s njim na pragu, a uope ga i ne pozvati
unutra.
Kakav je to nain ostaviti iskljuen mobilni telefon, kome
bi to samo palo na pamet, predbacio mu je taj tip. Morao sam
doi sve dovde kao kakav idiot.
Snizi ton, rekao sam ti da nisam sam. enska, sad spava, ne
eli valjda da se probudi i da nas uje. Osim toga, ona zna o
kojoj je eni rije. I to bi ti htio, da imam uvijek ukljuen
mobilni telefon ako tebi padne na pamet nazvati me? U principu
nema me razloga zvati, koliko je dugo vremena prolo otkad

smo zadnji put razgovarali? Kao da je smrtno vano ono to mi

ima rei. Da ujem, izvoli.
Bilo je to dovoljno da se sasvim razbudim. Dovoljno je znati
da netko ne eli da sluamo pa bismo uinili sve to moemo da
budemo u tijeku, ne shvaajui kako se katkad od nas skrivaju
stvari za nae dobro, da se ne bismo razoarali, ili da ne
bismo zastranili, da nam se ivot ne uini tako loim kakav
obino jest. Diaz-Varela vjerovao je kako je spustio glas kad
bi mu uzvratio, ali nije uspio zato to je bio ljut, ili se
moda radilo o strahu, zato sam jasno zaula njegove reenice.
Njegova posljednja rije: ekaj, navela me na pretpostavku
da e proviriti u sobu da provjeri spavam li ja jo uvijek,
stoga sam nastavila biti jako mirna i jako zatvorenih oiju,
iako sam se ve potpuno razbudila. A tako je i bilo, zaula
sam kako je uao u spavau sobu i kako je napravio pet-est
koraka dok nije stao u visini moga uzglavlja promatrajui me
nekoliko sekunda, poput nekoga tko neto provjerava, njegovi
koraci nisu bili oprezni, nego normalni, kao da je sam u sobi.
Kad je izlazio iz sobe, koraao je mnogo opreznije, uinilo mi
se kako ne eli riskirati da me probudi sad kad se uvjerio da
spavam dubokim snom. Primijetila sam kako oprezno zatvara
vrata, i kako izvana povlai zasun da bi se osigurao da vrata
nisu odkrinuta tako da se ne bi mogao provui njihov
razgovor. Salon je bio odmah pokraj. Meutim, nije se zauo
klik, ta se vrata nisu do kraja zatvarala. enska, pomislila
sam pomalo se zabavljajui, a pomalo i uvrijeena; nije rekao
prijateljica niti spoj niti djevojka. Vjerojatno jo
uvijek nisam bila prijateljica, vie nisam bila ni spoj, a
djevojka nikada i neu biti, pa ak ni u najirem ili
najrasprostranjenijem znaenju te rijei, u smislu izlike.
Mogao je rei u posjetu mi je jedna ena. Pa dobro, moda mu
je sugovornik jedan od onih mnogobrojnih mukaraca kojima se
ovjek moe obratiti samo odreenim njihovim rjenikom, a ne
vokabularom koji ovjek obino upotrebljava, i kojima se
uvijek bolje prilagoditi da ne ponu biti sumnjiavi, ili da
se ne osjete nelagodno ili inferiorno. Ni u kojem sluaju
nisam mu to zamjerila, za veinu frajera ovoga svijeta, ja bih
bila tek neka enska.
Smjesta sam skoila iz kreveta, onako polunaga kakva sam
bila (na sebi sam i dalje nosila suknju), oprezno sam se
pribliila vratima i prislonila uho. Tako je do mene stizao
tek um s ponekom izdvojenom rijeju, dva mukarca bila su
odve nervozna da bi se doista utiala, iako su se jako
trudila. Usudila sam se malo odkrinuti vrata to je DiazVarela pokuao sprijeiti jer je izvana lagano zakraunao
vrata; sreom nije se zaula kripa vrata koja bi me odala; a
u sluaju da tko primijeti moju indiskreciju, imala sam
izgovor da sam zaula glasove te da sam se eljela uvjeriti da
je netko doista doao, upravo zato da se ne bih morala
pojavljivati dok traje posjet i da potedim Diaz-Varelu obveze
da me predstavlja ili da je bilo kakva objanjenja. Nije rije

o tome da su nai sporadini susreti bili tajni, barem o tome

nismo razgovarali, ali je u meni izazivalo sumnju to to se on
nije nikome povjerio, moda i zato to ni ja to nisam uinila.
Ilije to moda zato to smo ih oboje skrivali od iste osobe,
od Luise, u svojem sluaju nisam znala zato, osim nekog
nejasnog i neprimjerenog potovanja. On ih je skrivao u
tiini, kao i perspektivu da svoje skrivene namjere pone
realizirati te da se jednog dana one pretvore u brane nakane.
Ta mala pukotina koja ak nije bila ni pukotina (malo nabreklo
drvo, zato se vrata nisu mogla u potpunosti zatvoriti),
doputala mi je da u svakom trenutku razluim tko govori, a
katkad bih zaula i neke cijele reenice, u drugim sluajevima
ula sam tek fragmente ili ak ni to, ovisilo je o tome jesu
li mukarci uspijevali razgovarati apui, kako je i bila
njihova nakana. Ali odjednom bi sluajno podigli ton glasa,
vidjelo se da su uzbueni ako ve i nisu bili pomalo
alarmirani, ili ak i preplaeni. Ako bi me Diaz-Varela
kasnije otkrio kako prislukujem (moda e iz opreza ponovo
svratiti pogledati
me), to je bilo sve manje izgledno kako je vrijeme odmicalo,
iako sam se uvijek mogla izgovoriti kako sam vjerovala da je
on zatvorio vrata da me ne bi probudio, a ne zato to je tajna
ono o emu razgovara sa svojim posjetiteljem. Ne bi mi
povjerovao, ali ja bih spasila tipa, barem formalno, ako se ne
bi poeo obraunavati sa mnom neljubazno ili bijesno, ne
obzirui se na posljedice, ili ako me ne optui da sam
prevarantica. Bio bi u pravu, jer, sasvim sigurno, ja sam
znala otpoetka da njihov razgovor nije za moje ui, ne samo
zbog njihove obostrane rezerviranosti, nego zato to osim
toga, ja poznajem enu, a taje rije bila izreena u
znaenju supruge, neije ene, a taj netko, za sada, nije
mogao biti nitko drugi nego Desvern.
Dobro, to je bilo, to je to tako hitno? zaula sam DazVarelu kako govori, a zaula sam i to mu je odgovorio taj
drugi tip, glas mu je bio zvuan i izgovor korektan i jako
jasan, nije zvuao kao madridski naglasak iz viceva pretpostavlja se da rastavljamo i naglaavamo svaki slog, ipak
nikada nisam ula nekoga iz svojega grada koji tako govori,
samo u starinskim filmovima i u kazalinim predstavama, ili
moda netko tako govori i iz ale - ali ovaj je jedva
povezivao rijei i sve su bile jako razumljive kad ne bi
ukao, to je inio esto, iako se njegov govor ili njegov
ton nisu inili sposobnim za takav ukav izgovor.
Kako se ini, tip je poeo poputati. Prekida sa svojom
utljivou
Tko, zar Canella? jasno sam zaula i to Daz-Varelino
pitanje, ula sam ime poput nekoga tko uje kakvu kletvu koja
ga zaskoi - sjetila sam se tog imena, proitala sam ga na
internetu i, osim toga, pamtila sam i ime i prezime, Luis
Felipe Vzquez Canella, kao da je rije o kakvoj zapamtljivoj
tituli ili o kakvu stihu; i opet zamijetih njegovo

iznenaenje, njegovu paniku - ili reakciju kao da je uo kako

osuuju njega samoga ili neku njegovu najvoljeniju osobu pa ne
moe vjerovati, pa sluajui rijei, ove nijee i govori
samome sebi kako nije mogue, kako se to ne dogaa, kako ne
uje ono to dopire do njegovih uiju i kako nije doprlo, ono
to je ipak stiglo do njega, kao kad na voljeni zahtijeva od
nas zloslutnom reenicom koja postoji na svim jezicima:
Moramo razgovarati, Mara, i zove nas, osim toga, naim
osobnim imenom koje rijetko koristi u ostalim prigodama, pa
ak ni kad u sebi jadikuje, svojim licemjernim ustima pokraj
naeg uha - da bi nas odmah zatim osudio: Ne znam to mi se
dogaa, ni ja sam ne mogu si to objasniti; ili pak: Upoznao
sam drugu osobu; ili Vjerojatno si primijetila da se
neobino i hladno ponaam u posljednje vrijeme, sve je to
preludij nesrei. Ili poput nekoga tko uje kako lijenik
izgovara naziv neke tue bolesti koja nas se ne tie, od koje
boluju drugi ljudi, ali ne mi, a ovoga puta nevjerojatno ju
pripisuje nama, kako to moe biti, mora da je rije o kakvoj
pogreci ili ono to smo uli nije bilo izgovoreno, to se mene
ne tie, niti ima veze sa mnom, ja nikada nisam bio nesretnik,
nesretnica, ja nisam od tih ljudi niti u to ikada biti.
I ja sam se prestraila, i ja sam osjetila trenutaan strah
i zamalo sam se povukla s vrata da ne sluam vie i da tako
samu sebe mogu uvjeriti kako sam loe ula ili da zapravo
nisam ula nita. Ali ovjek uvijek nastavlja sluati, jednom
kad je zapoeo, rijei padaju ili nastavljaju plutati i nema
onoga tko bi ih zaustavio. Poeljela sam da se ve jednom
utiaju, da informiranje prestane ovisiti o mojoj volji te da
rijei postanu maglovite i da se sve raspri, da me zaskoe
sumnje, da se prestanem pouzdavati u svoja osjetila.
Naravno, to bi drugo bilo, uzvrati onaj drugi s neto
prijezira i nestrpljenja, kao da je sada, nakon to je izazvao
uzbunu, on taj koji vodi glavnu rije, situacijom vlada uvijek
onaj tko donosi vijest, sve dok ju ne izgovori i ne prenese ju
drugome i tada ostane bez iega, a onaj tko slua vie ne
treba sluati. Nositelj vijesti jedva da zadrava prednost, pa
i to dok prenosi ono to zna i u isti mah uti.
A to on to govori? Ni on ne moe mnogo rei, to moe
rei? Nije li tako? to moe rei taj nesretnik? Kao da je
vano to kae jedna poremeena osoba? Daz-Varela ponavljao
je reenice samome sebi, bio je ivan, kao da se eli
osloboditi kakvoga uroka.
Njegov je gost poeo brzo govoriti - vie se nije mogao
suzdravati - i kako je to uinio,
spustio je i podigao ton nekoliko puta, i protiv svoje volje.
Od njegova odgovora do mene su doprli fragmenti, i to dosta
njih.
Govorei o pozivima, o glasu koji pripovijeda, ree: .. .o
nagom ovjeku, to ja jesam... Nisam ba oduevljen... nije
nita ozbiljno... ali bit u prisiljen poslati ih u mirovinu,
iako mi se sviaju, ve sam dugo vremena mnogo stariji od

njih... Nije naao nikakav mobilni telefon, za to sam seja

pobrinuo... tako da im je zvonila mata... Opasnost nije u
tome da mu povjeruju, on je glupan... Bilo bi opasno da nekom
padne na pamet... ne spontano, nego na neiji poticaj...
Najvjerojatnije se to nee dogoditi, ako je svijet pun neega,
onda je to lijenih ljudi... Prolo je dosta vremena... Moglo
se predvidjeti, to to je odbio govoriti, bio je pravi dar,
stvari su sada onakve kakve smo oekivali na poetku...
prihvatili smo loe navike... U svoje vrijeme, kad je vijest
jo bila vrua... jo gore, uvjerljivije... Ali elio sam da
to smjesta zna jer je to promjena, i ne mala, iako nas se
trenutano ne tie, niti vjerujem da e nas se ticati... Bolje
da bude spreman.
Nije rije o beznaajnoj stvari, Ruiberriz, zaula sam
kako govori Diaz-Varela, i zaula sam dobro to rijetko
prezime, bio je odve uzbuen da bi promijenio boju glasa,
nije ga kontrolirao. Iako je luak, govori kako ga je netko
uvjerio, u osobnom kontaktu i pozivima, ili kako ga je zarazio
tom idejom. Uvlai u priu i druge mogue krivce, proiruje
spektar krivaca, a sljedea si karika ti, i nakon tebe, red je
na meni, to je naalost tako. Pretpostavi da mu pokau neku
tvoju fotografiju i da upre prstom na tebe. Ima lou
prolost, zar ne? Postoji tvoj dosje, zar ne? A ti si sam
rekao, itav ivot provodi u konim kaputima, svi te poznaju
po njima i po tvojim ljetnim majicama, u svakom sluaju, nisi
vie u godinama da ih nosi. Ispoetka si mi rekao kako nikada
nee otii, kako nee dopustiti da te vide, kako e poslati
nekoga treeg ako bude potrebno malo ga pogurati, jo ga vie
otrovati i pokazati mu lice u koje e imati povjerenja. Kako
izmeu njega i mene imaju barem dva koraka, ne jedan,
i kako najudaljeniji ne bi ni znao da ja postojim. Sada ispada
da postoji samo ti i da bi te mogao prepoznati. Posjeduje
dosje, zar ne? Reci mi istinu, nije vrijeme za izmotavanje,
radije elim znati to mogu oekivati.
Nastala je stanka, moda je onaj Ruiberriz razmiljao treba
li rei ili zatajiti istinu, kako ga je zamolio Diaz-Varela, i
ako je tako mislio, bilo je to stoga to postoji njegov dosje,
njegove fotografije nalaze se u arhivu. Preplaila sam se da
je dolo do stanke zbog neke buke koju sam ja i nehotino
proizvela, stopalo koje je zagreblo po parketu, nisam ba bila
uvjerena, ali strah nas obvezuje da nita ne odbacujemo, ak
ni ono nepostojee. Zamislila sam obojicu kako ute,
suzdravajui na trenutak disanje, napreui sluh
nepovjerljivo, gledajui postrance prema spavaoj sobi,
pravei pokret rukom, pokret koji bi znaio: ekaj, taje ena
budna. I odjednom sam ih se uplaila, i jedan i drugi
ulijevali su mi strah, poeljela sam vjerovati kako mijavier,
da je bio sam, ne bi ulijevao strah: upravo sam bila s njim u
postelji, grlila sam ga i ljubila sa svom ljubavi koju sam mu
se usuivala pokazati, odnosno, uz mnogo priguene i
prikrivene ljubavi, doputala sam da se nazre samo u

pojedinostima koje on vjerojatno nije zamjeivao, posljednje

to sam htjela bilo je preplaiti ga, ustraiti ga prije
vremena, otjerati ga - ve e kucnuti taj as, u to sam bila
sigurna. Primijetila sam kako se ta prikrivana ljubav odgaa,
u bilo kojem obliku inkompatibilna je sa strahom; ili da se
odgaa do boljeg asa, do opovrgnua ili do zaborava, ali
nisam mogla ne zamijetiti kako nijedno ni drugo nije bilo
mogue. Stoga sam se udaljila od vrata ako bi on ponovo uao
uvjeriti se da ja jo uvijek spavam, da ne postoji nikakav
svjedok koji bi uo taj razgovor. Vratila sam se u postelju,
zauzela sam poloaj koji mi se inio uvjerljiv, priekala sam,
vie nita nisam ula, izgubila sam Ruiberrizov odgovor, prije
ili kasnije sigurno mu je neto uzvratio. Moda sam tamo
ostala jednu minutu, dvije, tri, nitko nije uao, nita se
nije dogodilo, pa sam se naoruala hrabrou i ponovo ustala s
plahti, pribliila sam se lanoj pukotini, jo uvijek
polunaga, onako kako me je i ostavio, u suknji. Iskuenje da
neto ujemo ovjek ne moe izbjei, iako shvaamo kako nam ne
ide u prilog. Osobito ako je ve zapoeo proces spoznavanja.
Glasovi se sada nisu mogli tako uti, tek apat, kao da su
se primirili nakon poetne zaprepatenosti. Moda su prije
obojica bila na nogama i sada su na trenutak sjela, govori se
tie kad ovjek sjedi.
to misli da bismo trebali napraviti, zaula sam
naposljetku Diaz-Varelu. elio je
rijeiti problem.
Ne treba nita initi, uzvratio je Ruiberriz podiui ton,
moda i zato to je davao instrukcije i ponovo je na trenutak
osjetio kako upravlja situacijom. Zazvualo je kao da
rezimira, pomislila sam kako e uskoro otii, moda je ve
pokupio svoj kaput i prebacio ga preko ruke, pod pretpostavkom
da ga je uope uspio skinuti, njegov je posjet bio
nepromiljen
i nenajavljen, sigurno mu Diaz-Varela nije ponudio ni au
vode. Ta informacija ne upuuje ni na koga, ne tie nas se,
ni ti ni ja ne moramo imati veze s tim, bilo kakvo
inzistiranje s moje strane bilo bi kontraproduktivno.
Zaboravi, jednom kad dozna. Nita se ne mijenja, nita se
nije promijenilo. Bude li bilo kakvih novosti, doznat u, ali
nema razloga da ih bude. Najvjerojatnije e napraviti
biljeke, pospremit e ih i nita nee uiniti. Kuda god da
krenu istraivati, nema traga tom motivu, ne postoji. Canella
vjerojatno nikada nije ni znao broj, kako se moglo vidjeti,
dao je etiri ili pet razliitih brojeva, pleu mu cifre,
normalno, svi brojevi izmiljeni, ili sanjani. Dao mu je
telefon, ali nikada mu nije reen broj, tako smo se dogovorili
i tako se uinilo. Stoje onda novoga? Taj N. N. uo je
glasove, sada kae, koji su mu govorili o njegovim kerima, i
koji su ga pokazivali kao okrivljenoga. Poput toliko drugih
luaka. Nita neobino ako su ga, umjesto u njegovoj glavi,
ili s neba, nazivali preko mobitela, vjerojatno su to shvatili

kao glupost, uobraenost, ak i ubojice doznaju za svjetski

napredak, ak i luaci, a onaj tko ne posjeduje mobilni
telefon, najvie se sramoti. Pusti neka bude tako. Nemoj se
plaiti vie nego to je potrebno, time neemo nita postii.
Dobro, a mukarac u koi? I ti sam si se preplaio,
Ruiberriz. Zato si se pourio da mi to ispria. Nemoj mi sada
rei kako nema motiva. to smo se onda dogovorili?
E, da, kad sam to doznao, malo sam se preplaio, priznajem,
dobro. Bili smo tako mirni kad je odbio bilo to priznati,
bilo to rei. Zaskoilo me iznenada, nisam to oekivao u tim
godinama, ali sada kad sam ti to rekao, shvatio sam kako se
zapravo nita i ne dogaa. Pa ako mu se dvaput javio neki
ovjek u koi, pa dobro, kao da mu se ukazala Djevica Fatima,
iz praktinih razloga. Ve sam ti rekao kako me trae samo u
Meksiku, ako nije zabranjeno, sigurno jest, iako neu ii tamo
to provjeriti: stvar iz mladosti, prije mnogo vremena. I tada
nisam nosio te kapute. Ruiberriz je bio svjestan da je u
krivu, da nije smio dopustiti da ga gorila vidi. Moda je zato
pokuavao sad prikazati naivnom informaciju koju je iznio.
Sad se ve moe rijeiti onih koje posjeduje, u svakom
sluaju. Poevi s ovim. Spali ga, izrei ga u trake. Da se ne
bi netko uinio pametnim i doveo te u vezu s njima. Pa nema
valjda i ovdje dosje, ali poznaje te vie od jednog policajca.
Nadajmo se da Odjel za ubojstva nee izmijeniti podatke s
drugim odjelima. Pa dobro, ovdje, kako stvari stoje, nitko ne
izmjenjuje podatke ni s kim. Svatko se ponaa kako mu drago,
bilo bi udno. I Diaz-Varela sad je pokuao biti
optimistian, i smiriti se. Zvuali su sve u svemu kao dvojica
normalnih ljudi, poput nesigurnih amatera kakva bih i ja bila.
Ljudi nenaviknuti na zlodjelo, ili bez dovoljno svijesti da bi
potaknuli neki zloin, gotovo da su ga naruili, iz onoga to
sam uspjela dokuiti.
eljela sam vidjeti tog Ruiberriza, vjerojatno se trebao
oprostiti: njegovo lice, i njegov uveni kaput, prije nego to
ga uniti. Odluila sam izii, pohrlila sam to bre se
odjenuti. Ali da to uinim, Diaz-Varela mogao bi posumnjati
kako ve neko vrijeme znam kako je jo netko u kui i kako sam
moda sluala, pijunirala, barem nekoliko sekunda koliko mi
je trebalo da stavim na sebe ostatak odjee. Ako upadnem u
salon onakva kakva sam sada, naprotiv, ostavit u dojam da sam
se upravo probudila, te kako ne znam da je itko u posjetu.
Izgledat e kao da nita nisam ula, kako vjerujem da smo on i
ja i dalje sami, kao i obino, bez bilo kakvog svjedoka naih
povremenih druenja, nekih popodneva. Izila bih njemu u
susret prirodno, nakon to sam otkrila da dok sam ja snivala,
on nije bio pokraj mene, u krevetu. Bolje bi bilo da se
pojavim polunaga, bez bilo kakva opreza i buei, poput kakve
naivke koja i dalje ivi u oblacima.
Ali zapravo nisam bila polunaga, nego gotovo bez odjee ili
naga, a ostatak odjee bio je
cjelina, osim suknje, jer jedino sam suknju zadrala na sebi,

Diaz-Varela uivao je gledati me s podignutom suknjom ili bi

mi zadigao suknju dok smo se grlili, ali iz uitka ili iz
komocije naposljetku bi mi svukao i suknju; dobro, katkad bi
mi sugerirao da obujem cipele ponovo nakon to bi mi skinuo
arape, i to ako sam nosila cipele s potpeticom, mnogi su
mukarci vjerni nekim klasinim slikama, ja ih razumijem posjedujem i ja svoje - i ne protivim se, nije mi teko
udovoljiti im i jo uvijek mi je jako drago ako mogu uzvratiti
na neku fantaziju koja ve ima odreen presti, koji joj da je
njezina ustrajnost tijekom nekoliko generacija, to nije mala
ast. Tako da me nedostatak odjee - suknja tono iznad
koljena kad je na svom mjestu i ravna, ali sada je bila
zguvana i pomaknuta i inila se beznaajnom - naglo zaustavio
i pokolebao, i zapitala sam se bih li doista, da sam
povjerovala da sam sama s Diaz-Varelom u njegovu stanu, izila
iz sobe polunaga ili bih se odjenula, ovjek morabiti jako
siguran da nije reterirao, da nas ne potkazuju naglaeni
pokreti tijela ili ljuljanje, dok hodamo u neijoj nazonosti
(nikada nisam shvatila odvanost poveanog broja nudista);
nije isto hoe li ih ovjek vidjeti kako se odmaraju, ili ih
vidi usred konfuzne i oblinje tutnjave, ili pak kako
defiliraju pred njim ili malo dalje ili kako nekontrolirano
hodaju. Ali nisam se uspjela rijeiti nedoumica jer se
umijeao stid i smjesta prevladao. Perspektiva da se tako
pokaem po prvi put potpunom neznancu uinila mi se
nepodnoljivom, jo i vie kako je bila rije o sumnjivom i
beskrupuloznom tipu. Ni Diaz-Varela nije imao nikakvih obzira,
kako sam upravo otkrila, a moda jo i vie, ali i dalje je
bio ovjek kojemu je bilo poznato sve ono to je bilo vidljivo
od mojega tijela i ne samo to, bio je on i osoba koju sam jo
uvijek voljela, osjeala sam smjesu radikalne nevjerice i
primarne i refleksivne odvratnosti, nisam bila sposobna
prihvatiti ono to mi se inilo da sad znam - da ne kaem
analizirati - a ako kaem vjerovala sam to je stoga to sam
vjerovala da sam loe ula, ili da je rije o nesporazumu, u
to kako sam ja pogreno protumaila taj razgovor, u to kako
postoji neka vrsta objanjenja koje bi mi dopustilo da kasnije
mislim: Kako sam to mogla pomisliti, kako li sam glupa i
nepravedna bila. A istovremeno sam shvatila kako sam ve
pounutrila, bespovratno prisvojila injenice koje su iz njega
proizlazile, ostat e one registrirane u mojemu mozgu dok ih
ne demantiraju, to ja nisam mogla zahtijevati, a da se ne
izloim velikom riziku. Morala sam se pretvarati kako nisam
nita doznala ne samo da ne bih ispala pijunom ili
indiskretnom osobom pred njihovim oima - u onoj mjeri u kojoj
mi je bilo vano kako me vide, a tada mi je to jo bilo vano,
jer nikakva promjena nije jednokratna i trenutana, niti ona
koju izaziva kakvo uasno otkrie - nego mi je osim toga
odgovaralo, ili ak, bilo mi je doslovno vitalno. Osjetila sam
i strah, zbog sebe same, malo straha, inilo mi se nemogue
osjeati prevelik strah, procijeniti dimenzije dogaaja kao i

onoga to oni znae, nije bilo jednostavno prijei iz lagode

ili iz sna post coitem u stanje straha prema osobi uz koju je
ovjek doivio te senzacije. U svemu tome bilo je neto
nevjerodostojno, irealno, nalik klevetnikom i zlokobnom snu
koji nam pritie duu i koji ne moemo izdrati, bila sam
nesposobna vidjeti Diaz-Varelu iznenada kao ubojicu koji bi
mogao ponovo poiniti krimen jednom kad prijee liniju, jednom
kad ga je iskusio. To se zapravo nije dogodilo, poeljela sam
kasnije misliti: on nije izvukao otricu niti je nekome zadao
udarce bodeom, nije ni razgovarao s onim Vazquezom Canellom,
ubojicom s parkiralita, nije nita naruio od njega, nije
imao nikakva kontakta s njim, nije s njim nikada razmijenio
rijei, kako se moglo zakljuiti. Moda nije ni osmislio tu
prijevaru, mogao je ispriati svoje brige Ruiberrizu i ovaj je
sve mogao isplanirati na svoj raun - sretan to moe ugoditi,
upljoglavac, luak - pa je mogao doi k njemu nakon to se
ve dogodilo to to se dogodilo, poput nekoga tko se
pojavljuje s kakvim neoekivanim darom: Gledaj kako sam ti
poravnao put, gledaj kako sam ti oplijevio polje, sad je sve u
tvojim rukama. ak ni taj Ruiberriz nije bio poinitelj
zlodjela, ni on nije izvukao oruje niti je dao bilo kakve
detaljne upute bilo kome: bila je to u prvi mah neka trea
osoba, onako kako sam ja to shvatila, neija naredba, i
ograniili su se otrovati neumjerenu matu siromaha i
povjerovati u njegovu reakciju ili nasilje jednog dana, to se
moglo dogoditi ili to se nije moralo nikada dogoditi, ako je
bila rije o planiranom zloinu, odvie se toga ostavilo
sluaju, to je bilo udno. U kojoj su mjeri bili sigurni, do
koje su mjere bili odgovorni. Ako mu nisu takoer dali upute
ili naredbe i ako ga nisu prisilili, i opskrbili ga bodeom,
sa sedam centimetara otrice koja teko ranjava ljudsko
tijelo, ne bi trebali biti olako dostupni, s
obzirom na to da su u teoriji zabranjeni, niti bi smjeli biti
jeftini onome tko jedva uspijeva zaraditi napojnicu i tko
spava u rasklimanom autu. Sigurno su mu dali mobilni telefon
da bi ga oni mogli nazvati, a ne da bi on zvao - moda nije ni
imao koga zvati, njegove keri bile su na nepoznatom utoitu,
ili namj erno izvan njegova dosega, u bijegu kao od kuge od
takva kolerinog oca, puritanca i luaka - da bi ga uvjerili
na uho, poput nekoga tko ape, nitko ne misli na to kako ono
to nam se kazuje telefonski ne dolazi do nas izdaleka, nego
izbliza, i da nas zato uvjerava mnogo vie nego ono to ujemo
od nekog sugovornika licem u lice, ovaj nam nee dotaknuti
uho, ili tek u rijetkim sluajevima. Openito uzevi, ovo
razmiljanje ne pomae, ili naprotiv, predstavlja oteavajuu
okolnost, ali meni je trenutano pomoglo da se malo primirim i
da se ne osjetim ugroenom, ne u principu i ne tada, ne u kui
Diaz-Varele, ne u njegovoj spavaoj sobi, ni u njegovu
krevetu: bila sam sigurna da si on nije umrljao ruke krvlju, i
to krvlju svoga najboljeg prijatelja, tog ovjeka koji mi se
toliko sviao iz daljine, tijekom mojih doruaka tih nekoliko

godina.
Zatim je tu bio onaj drugi, kojemu sam eljela vidjeti lice,
zbog kojega sam bila u stanju izii polunaga, prije nego to
ode i prije no to izgubim pogled na njega zauvijek. Moda je
bio opasniji i nije mu nimalo bilo drago to to me vidi, ili
to to ja uvam njegovu sliku iz tog vremena; moda sam se s
njim doista izlagala i itala sam u njegovu pogledu ove
reenice: Ostala sam s tvojim licem; nee mi biti teko
zapamtiti tvoje ime ni provjeriti gdje ivi. A moda bi pao
u iskuenje da me ukine.
Ali morala sam se pouriti, nisam vie mogla sumnjati, tako
da sam si odjenula grudnjak i obula cipele - ponovo sam ih
izula, trljajui stopala o donji rub kreveta, pustila sam da
otamo padnu na pod malo prije nego to u zadrijemati. S
grudnjakom je bilo dovoljno, moda bih odjenula grudnjak u
svakom sluaju, ak i da nije bilo uljeza, znajui kako mi dok
stojim, u pokretu, dobro stoji: ak i pred Diaz-Varelom, koji
me je upravo vidio bez iega. Grudnjak je bio jedan broj manji
od onoga koji mi pristaje, to je prastari trik koji prilikom
galantnih susreta uvijek da je rezultate, ini grudi malo
povienijima, naglaenijima, iako ja nikada nisam imala, barem
do sada, mnogo problema sa svojima. Ali dobro. Radi se o malim
znakovima i zahvaljujui njima izbjegavaju se razoaranja, kad
ovjek doe na neki spoj s unaprijed zamiljenom idejom to bi
trebao sadravati taj susret, pored drugih raznovrsnijih
stvari. Taj bi me grudnjak moda uinio uoljivijom - ili
dobro, ne: privlanijom - u oima nepoznatih osoba, ali
pridonosio je da se osjeam zatienijom, umanjivao je moj
stid.
Pripremila sam se otvoriti vrata, prethodno sam se obula ne
obraajui pozornost na lupkanje potpetica po parketu, to je
jedan od naina da ih se obavijesti, ako jo uvijek obraaju
pozornost, dovoljno, i ako nisu odsutni u svojim problemima.
Trebala sam paziti na to kako se izraavam, trebalo je to biti
apsolutno iznenaenje kad ugledam toga Ruiberriza, ono to
nisam odluila bilo je kakva bi trebala izgledati moja prva
vjerodostojna reakcija, zacijelo bih se trebala iznenaeno
okrenuti i to prije ui u sobu pa se ponovo pojaviti tek s
odjevenim dekoltiranim puloverom koji sam odjenula tog dana,
koji je imao malen izrez, ili dovoljan. A moda bih trebala
pokriti torzo rukama, ili bi to bilo odve stidljivo? Nikada
nije jednostavno staviti se u situaciju koja nije
vjerodostojna, ne mogu objasniti kako toliki ljudi provode
ivot pretvarajui se, jer je u biti nemogue imati na umu sve
elemente, sve do posljednje i irealne pojedinosti, kad u biti
nita od toga ne postoji i sve se tek moraju izmisliti.
Duboko sam udahnula i pritisnula kvaku, spremna odglumiti
svoju komediju, a u tom istom trenutku znala sam da sam se ve
zarumenjela, prije nego stoje Ruiberriz uao u moje vidno
polje, jer sam znala da e me on vidjeti u grudnjaku i u uskoj
suknji i bilo mi je neugodno pojaviti se takvoga izgleda pred

nepoznatim ovjekom o kojemu sam, osim toga, stekla vrlo loe

miljenje, moda je moje rumenilo dolazilo dijelom od onoga
to sam upravo ula, od smjese ljutnje i straha koje nisu
uspijevale umanjiti nevjericu koja me nije naputala; bila sam
u svakom sluaju uznemirena, zbunjenih osjeaja i misli, jako
uzbuena duha.
Oba su ovjeka stajala i smjesta su skrenuli pogledom,
vjerojatno nisu uli kako sam se obuvala ili bilo to drugo. U
oima Daz-Varele smjesta sam primijetila hladnou, ili
nepovjerljivost, cenzuru ili ak i ozbiljnost. U Ruiberrizovim
oima primijetila sam samo iznenaenje, i bljesak mukog
tovanja koje znam prepoznati i koje on nije mogao izbjei,
vjerojatno, neki ljudi imaju jako otro oko za tu vrstu
vrednovanja, i ne mogu ga zakoiti, u stanju su usredotoiti
se na obnaena bedra ene koja je doivjela nesreu, i lei
ispruena na cesti i u lokvi krvi, ili zure u prolaz izmeu
grudi ene koja se saginje da im pomogne ako su oni ti koji su
ranjeni, to je jae od njihove volje, ili nema nikakve veze s
njom, to je jedan od naina ljudskog postojanja koji e
potrajati sve do njihove smrti, i prije no to zauvijek sklope
vjee pogledat e s uitkom koljena svoje bolniarke, ak i
ako nosi grube bijele arape.
Tada sam stavila ruke na lice, instinktivno i iskreno;
jedino to se nisam okrenula i smjesta otila jer sam mislila
kako trebam neto rei, iskazati nasilje, iznenaenje. To nije
bilo tako spontano.
Jao, ao mi je, oprostite, obratila sam se Daz-Vareli,
nisam znala da je itko doao. Oprostite, idem se zaogrnuti.
Ne, ja sam upravo na odlasku, ree Ruibrriz i isprui mi
ruku.
Ruiberriz, prijatelj, predstavio mi ga je Daz-Varela, s
nelagodom, odrjeitou. Ovo je Mara, uskratio mi je
prezime, kao i Luisa u svom domu, ali mogue je da je on to
uinio svjesno, ne bi li me barem donekle zatitio.
Ruiberriz de Torres, zadovoljstvo je upoznati Vas,
naglasio je predstavljeni, morao je podcrtati kako je njegovo
prezime sloeno od dvaju imena. I nastavio je s ispruenom
rukom.
Drago mije.
Brzo sam mu stisnula ruku - otkrila sam jednu stranu na
trenutak, njegove su oi pojurile ka grudima - i ula sam u
spavau sobu, nisam zatvorila vrata za sobom, tako da je
jasnom ostala moja nakana da se vratim k njima. Posjetitelj
vjerojatno nee otii bez pozdrava od osobe koju jo uvijek
ima u vidu. Uzela sam pulover, odjenula ga pred njim primijetila sam kako pozorno gleda moj lik, iz profila dok sam
se odijevala - i ponovo sam izila. Ruibrriz de Torres nosio
je foulard oko vrata - puki ukras, moda ga nije skidao cijelo
to vrijeme - i prebacio si je preko ramena svoj uveni koni
kaput, koji mu je pristajao poput pelerine, na teatralni ili
karnevaleskni nain. Bio je to dugaak kaput i crnog

ovratnika, poput onih koje su nosili lanovi SS-odreda ili

moda Gestapa u nacistikim filmovima, vrste koja najee
privlai pozornost i to na najbri i najlaki nain, ak i s
rizikom da izazove odbojnost, sada e se morati odrei tog
odjevnog predmeta, bude li i dalje sluao Daz-Varelu. Prvo
to mi je palo na um bilo je da ga zapitam kako je mogue da
taj vjeruje u tipa koji je oito besramnik, pisalo mu je to na
licu i u ponaanju, na tenu i u ponaanju, dovoljan je bio
jedan pogled da ovjek uoi njegov karakter. Ve je bio
napunio pedeset godina, meutim, sve je na njemu odavalo
mladalako ponaanje: ugodna kosa zaeljana unatrag i
valovita na zatiljku, malo voluminozna i podugaka, ali
uredna, s pramenovima ili upercima sjedina koje nisu
ulijevale potovanje jer su izgledale umjetno, kao da su od
ive; atletski torzo, iako ve pomalo zaokruen, kao to se
dogaa onima koji pod svaku cijenu izbjegavaju udebljati se u
podruju trbuha i koji su odnjegovali grudne miie; otvoreni
smijeak koji otkriva bljetavo zubalo, gornja mu se usna
podizala gore, otkrivajui svoj vlaniji unutranji dio i
naglaavajui tako pohotnost cjeline. Imao je pravilan i
iljat nos s jako naglaenom kosti, izgledao je vie kao
rimski nego kao madridski nos, i podsjeao me na onoga glumca,
Vittorija Gassmana, koji nije izgledao otmjeniji u starosti
nego kad je glumio lakrdijae. Doista, upadalo je u oi da je
mladolik, i licemjer. Prekriio je ruke tako da je svaka ruka
pala na mii nadlaktice druge ruke - zategnuo ih je na
trenutak, kao refleksni in - kao da ih miluje ili odmjerava,
kao da ih eli istaknuti iako ih je sada prekrio kaputom,
jalov pokret. Mogla sam ga zamisliti u majici kratkih rukava,
savreno, pa ak i u visokim izmama, jeftinoj imitaciji
frustriranog igraa pola kojemu nikada nije doputeno uzjahati
konja. Doista, bilo je udno to ga Daz-Varela ima za ortaka
u takvome tajnom i delikatnom pothvatu, u potezu koji baca
takvu mrlju: pothvatu umorstva nekoga koji should have
diedhereafter, kad je trebao umrijeti kasnije, ili moda tek
nakon sadanjeg trenutka, moda sutradan i ako ne sutra ili
prekosutra, ali nikako ne sada. U tome i jest cijeli problem,
jer svi umiremo, i
naposljetku nita se previe ne mijenja - nita se u svojoj
biti ne mijenja - kad se napravi iskorak i ubije nekoga,
problem lei u tome kad, ali tko zna kad je pravi trenutak i
kad je kucnuo as, to to znai od ovoga asa ili od sada
nadalje, kadje ono sada, po prirodi promjenjivo, to znai u
neko drugo vrijeme ako ne postoji neko drugo vrijeme i ono je
neprekinuto i ne odlazi i neprestano smo nekome za petama,
nestrpljivi i bez nekog odreenog cilja, gazimo preko nekoga
kao da nismo u prilici zakoiti se i kao da ne znamo to smo
htjeli. I zato se dogaaju stvari onda kad se dogaaju, zato
ba tada, a ne maloas ili za koji trenutak, to osobito ili
odluujue ima ovaj trenutak, tko ga oznaava, ili tko ga
odabire, i kako se moe rei ono to je rekao Macbeth u

nastavku? Otila sam pogledati tekst nakon to mi je DiazVarela citirao iz njega, a rijei koje odmah slijede jesu
sljedee: There would have been a time for such a word,
Vjerojatno je bilo prilike za sline rijei, odnosno, za
takvu informaciju ili slinu reenicu, koju je upravo uo
iz ustiju svog pomonika Seytona, nositelja olakanja ili
nesree: Kraljica je, gospodine moj, umrla. Kao toliko puta
kod Shakespearea, notari se ne slau u pogledu ambivalentnosti
i misterija tako glasovitih redaka. Sto to znai? Je li
postojalo kakvo prikladnije vrijeme? Je li se ukazala kakva
bolja prigoda za tu injenicu, jer ova mi ne odgovara? Moda
neko prikladnije i miroljubivije vrijeme, tijekom kojega
muse mogla iskazati ast, kad sam seja mogla zaustaviti i
tijekom kojega sam mogla oplakati, kako i prilii, gubitak
onoga koji je toliko podijelio sa mnom, ambiciju i krimen,
nadu i mo i strah? Macbeth raspolae u tom sluaju tek
jednom minutom za izricanje, koje e odmah uslijediti, svojih
glasovitih deset stihova, samo deset, svoj izvanredni
solilokvij koji su toliki ljudi na svijetu nauili napamet i
koji zapoinje: Sutra, i sutra, i sutra... A kad ga zavri ali tko zna je li ga zavrio ili je namjeravao dodati jo
neto, da ga nisu prekinuli - pojavi se glasonoa koji
zahtijeva njegovu pozornost jer mu donosi uasnu i natprirodnu
vijest da se velika uma kod Birnama kree, podigla se i kroi
prema velikom brijegu Dunsinane, gdje se on nalazi, a to znai
da je pobijeen. A ako je pobijeen, umrijet e, a kad umre,
odsjei e mu glavu i izloit e mu ju kao trofej, odvojenu od
vrata koji ju dri na ramenima, dok govori, i prazna pogleda.
Trebao je umrijeti kasnije, kad ja vie ne budem ovdje da ga
ujem, niti da ga vidim ili da bilo to usnim; kad vie ne
budem postojala u vremenu, i kad ak ne budem mogla nita
doznati.
Potpuno suprotno od onoga kako sam se osjeala kad sam ih
sluala ne gledajui ih, kad jo uvijek nisam znala kako
izgleda lice Ruiberriza de Torresa, njih dvojica zajedno nisu
mi uspjeli uliti strah u ono kratko vrijeme to sam bila u
njihovu drutvu, iako crte lica i ponaanje pridolice nisu
bile umirujue. Sve je na njemu odavalo besramnika, doista,
ali ne i zlokobnog tipa; zacijelo je bio sposoban za tisuu
sitnih zloa, koje su ga mogle dovesti do toga da s vremena na
vrijeme uini neko krupno zlodjelo, hodajui po samome rubu,
ali poput nekoga tko se ne eli dulje zadravati na tom
terenu, kojim bi se uasavao svakodnevno kroiti. Primijetila
sam kako ba i nisu bliski ni usklaeni, i uinilo mi se kako,
daleko do toga da jedan drugoga potiu kao kakav par ubojica,
nazonost svakoga od njih pojedinano neutralizira opasnost od
onoga drugoga, i kako se nijedan od njih ne bi usudio izraziti
svoju sumnjiavost niti me ispitivati, niti uiniti bilo to
drugo pred pogledom nekoga svjedoka, bez obzira koliko je taj
bio sudionik u osmiljavanju zloina. Bilo je to kao da su se
sluajno i prolazno susreli, samo zbog jedne izdvojene stvari,

te kao da nikako ne predstavljaju stabilno drutvo niti imaju

kakve dugorone planove, te su povezani iskljuivo tim ve
realiziranim podvigom i njegovim eventualnim posljedicama,
nekakav sluajni savez, koji moda nijedan ni drugi nisu
prieljkivali, u koji se Ruiberriz vjerojatno upustio zbog
novaca, zbog dugova, a Diaz-Varela zato to nije bolje
poznavao svoga partnera - najprljavijeg partnera - i jer mu
nije preostalo nita drugo nego preporuiti se nekome
mlakonji. U principu nema me zato zvati, ve koliko dugo ti
i ja meusobno ne razgovaramo? Kao da je vano ono to mi ima
rei, prigovorio je drugi prvome kad sije taj bio dopustio
prigovoriti mu zbog njegova
iskljuenog mobitela. Obino nisu bili u kontaktu, meusobno
povjerenje koje im je doputalo da si meusobno prigovaraju
proizlazilo je samo iz tajne koju su dijelili, ili iz krivnje,
ako je te bilo, nisam uope imala takav dojam, zvuali su
beskrupulozno. Osobe se osjeaju povezane kad poine kakvo
zlodjelo zajedno, kad kuju urotu ili kad neto spletkare, jo
i vie kad se posvete realizaciji neega. Tada iznenada
poinju osjeati povjerenje jedna prema drugoj, jer su skinule
krinke i vie se ne mogu pretvarati pred svojim blinjima kako
nisu ono to jesu, ili kako nikada nee uiniti ono to su
uinili. Vezane su tim meusobnim saznanjem, na slian nain
kao to su povezani tajni ljubavnici pa ak i oni koji to nisu
ili koji nemaju potrebu to biti, ali odlue pokazati se
rezerviranima, oni koji smatraju kako se ostatka svijeta ne
tiu njihove privatne stvari, kako nema razloga pisati
izvjea o svakome poljupcu i svakome zagrljaju, kao to se
dogaalo Diaz-Vareli i meni, koji smo utjeli o svojima,
zapravo je taj Ruiberriz bio prvi koji je bio informiran o
svemu. Svaki kriminalac zna na to je sve spreman njegov
partner te da taj u isti mah zna o njemu isto to. Svaki
ljubavnik zna kako onaj drugi poznaje njegovu slabost, kako se
pred tim drugim vie ne moe pretvarati kako ga fiziki ne
privlai, kako mu izaziva averziju ili kako je prema njemu u
potpunosti ravnoduan, vie se ne moe pretvarati kako ga
prezire ili ga otpisuje, barem ne na ovom tjelesnom planu koji
je za veinu ljudi, dosta dugo - sve dok se naviknu malo po
malo, i tada postaju sentimentalni -jako prozaian razlog
unato svim nastojanjima. A jo imamo i sreu ako su susreti s
njima proeti odreenim humoristikim tonom, zapravo je to
esto prvi korak prema ganuu tolikih grubih ljudi.
Ako nam smeta to se neki neznanci ili znanci ponaaju odve
leerno nakon to su spavali u naoj postelji - ili ako smo mi
bili ti koji smo leali u tuoj postelji, svejedno je - kako
nam ne bi smetala leernost kojoj smo svjedoci nakon jednog
zajednikog poinjenog zlodjela, osobito ako su poinitelji
zlodjela tek povremeni kriminalci, ako su obini pojedinci
koji su se uasnuli uvi priu o svojim podvizima ako su im
drugi ljudi ispripovijedali o njima, malo prije no to e
zamisliti svoja zlodjela i vjerojatno nakon to su ih

poinili. Ljudi koji nakon to poine kakvo ubojstvo, ili ak

nakon to ga narue, jo uvijek misle o samima sebi s
uvjerenjem: Ja nisam ubojica, ne smatram se takvim, ni u
kojem sluaju. Rije je o tome da se stvari zgode i ovjek
katkad intervenira u jednoj fazi, kao da je vano ako se radi
samo o meufazi, o fazi procijepa ili roenja, nijedna faza
nije nita drugo bez drugih. Faktora je uvijek mnogo i jedan
pojedinano nikada nije razlog. Ruiberriz je mogao odbiti, ili
tip kojega je poslao da otruje mozak uvara parkiralita. Taj
je mogao i ne odgovoriti na pozive na mobilni telefon koji je
doista posjedovao neko vrijeme, mi smo mu ga poklonili i mi
smo mu sve to pripremili, i uspjeli smo ga uvjeriti kako je
Miguel odgovoran za prostituciju njegovih keri; mogao je ne
obraati pozornost na podvale, ili je mogao grijeiti do
zadnjega asa o kojoj se osobi radi ili je mogao zadati vozau
esnaest udaraca bodeom, ukljuujui i pet smrtonosnih
udaraca, nije uzalud nekoliko dana prije zadao udarac bodeom.
Miguel je mogao ne sjesti u automobil za svoj roendan i tada
se nita ne bi dogodilo, ne samo toga dana nego moda nikada,
moda se nikada ne bi ponovo poklopili svi elementi... Siromah
je mogao ostati bez noa, onaj koji sam ja naruio da mu kupe,
otvara se tako brzo... Kakva je u svom tom spoju sluajnosti
moja odgovornost, planovi koje ovjek kuje samo su pokuaji i
dokazi, pisma koja se polagano razotkrivaju, a veina se njih
ne ostvari, ne uspije. Jedino za to ovjek snosi krivnju jest
posezanje za orujem i baratanje orujem vlastitim rukama.
Ostalo je kontingentno, stvari koje ovjek zamilja - ahovska
figura lovca koja se pomie dijagonalno, figura konja koji
skae - ono to ovjek eli, ega se boji, to potie, stvari
kojima se poigrava i fantazira, koje se s vremena na vrijeme i
dogode. A ako se dogode, dogode se, iako ih ovjek ne eli ili
se ne dogode iako ih prieljkujemo, malo toga ovisi o nama u
svim tim okolnostima, nikakva spletka nije poteena
mogunosti da se jedna nit ne izvue. To nalikuje odapinjanju
strijele u nebo usred polja: normalno je kad strijela zapone
padati, vrhom okrenutim nadolje, da pada u ravnoj liniji, ne
skreui s puta, i ne dostie niti ranjava bilo koga. Ili
moda samo strijelca, ako i njega.
Taj potpuni manjak potovanja zamijetila sam kod Diaz-Varele
kad se obraao Ruiberrizu pa ak i kad mu je davao naredbe
hotei ga se rijeiti (Pa dobro, ve si me dovoljno zabavljao
i sad se moram posvetiti svojoj goi. Stoga moe otii, budi
tako ljubazan i
nestani. Ruiberriz: dostojanstvo, rekao je na kraju naega
kratkoga dijaloga: nesumnjivo mu je platio novcem ili mu je
jo uvijek plaao, za njegovo posredovanje, za nadzor krimena,
za praenje posljedica zloina), a to zakljuujem po nainu na
koji me gledao otpoetka sve dok nije iziao kroz vrata: nije
ispravio poetnu procjenu, koja se mogla tolerirati zbog
iznenaenja, kad se uvjerio kako nije prvi put to sam ja
tamo, u toj spavaoj sobi, to se smjesta moe uoiti; kad je

vidio kako moja prisutnost nije sluajna, niti ispitivaka, da

nisam ena koja se popela u kuu s mukarcem jednoga popodneva
- ili prvog popodneva, recimo to tako, jer esto ostajemo tek
jednom jedinom - kao to sam mogla otii kod drugoga kojemu bi
se takoer vjerojatno svidjelo, nego sam, da to tako kaem,
bila zauzeta njegovim prijateljem, barem tijekom te sezone,
o emu je zapravo i bila rije. Bilo je svejedno: ni u jednom
trenutku nije ublaio svoj muki procjeniteljski pogled, ni
svoj razvratni koketm osmijeh koji je pokazivao desni, kao da
onaj nepredvieni pogled na enu u grudnjaku i u suknji, i
njezino prepoznavanje, pretpostavljaju za njega investiciju za
blisku budunost i kao da iekuje da e me uskoro ponovo
sresti nasamo ili na drugom mjestu, ili ak misli kasnije
zatraiti moj broj telefona od osobe koja nas je upoznala
protiv svoje volje, bez pomoi.
Oprostite to sam Vas prekinula, doista, odgovorila sam
kad sam ponovo ula u salon, toga puta nosei na sebi pulover.
Ne bih izila takva da sam mogla zamisliti da nismo sami,
eljela sam to naglasiti, da bih rastjerala svaku sumnju.
Diaz-Varela nastavio me promatrati ozbiljno, gotovo
prijekorno, ili moda otro; to nije bio sluaj s
Ruiberrizom.
Nema se to oprostiti, usudio se izjaviti sa zastarjelom
galanterijom. Odora nije mogla biti raskonija. teta to ste
samo projurili, na stranu to.
Diaz-Varela napravio je grimasu, nita od onoga to se
dogodilo nije mu priinjalo nikakvo zadovoljstvo: ni dolazak
njegova ortaka ni vijesti koje je sa sobom donio, ni moje
nenadano nastupanje na scenu, ni podatak da smo se on i ja
upoznali, ni mogunost da sam ih ula kroz vrata, kad je
vjerovao da spavam; zacijelo niti vizualna Ruiberrizova
pohlepa prema mojemu grudnjaku i mojoj suknji, ili prema malo
onoga to su skrivali, njegova udvaranja koja su uslijedila,
iako su bila prilino uljudna. Djetinje sam se oduevila,
nakon onoga to sam upravo otkrila kao nedosljedno - ali
potrajalo je to samo jedan trenutak - kad sam shvatila da bi
Diaz-Varela mogao osjeati neto nalik ljubavi, ili makar
nalik tom osjeaju. Njegovo loe raspoloenje bilo je
vidljivo, a postajalo je to jo i vie kad smo ostali nasamo,
jednom kad je Ruiberriz otiao sa svojim kaputom na ramenima i
svojim sporim korakom prema dizalu, kao da je zadovoljan
svojim izgledom i eli mi dati vremena da mu se divim s lea:
optimistian tip, nesumnjivo, od onih ljudi koji ne primjeuju
kako godine prolaze. Prije nego to je uao u dizalo, okrenuo
se prema nama, koji smo ga od ulaza pratili pogledom, kao da
smo brani par, a pozdravio nas je prinijevi dlan jednoj
obrvi, na sekundu, i podigavi je kasnije pokretom koji je
imitirao pokret skidanja eira. Zabrinutost s kojom je doao
inilo se da nestaje, vjerojatno je bio povran ovjek koji je
svraao pozornost od nevolja bilo ime, bilo kakvom sadanjom
zamjenom koja bi mu podigla duh. Palo mi je na pamet kako nee

obraati pozornost na svojega prijatelja i kako nee unititi

njegov koni kaput, odve je bio samodopadan.
Tko je? upitala sam Diaz-Varelu, pokuavajui upotrijebiti
indiferentan ton, ili usputan. ime se bavi? On je tvoj prvi
prijatelj kojega sam upoznala i ba se ne slaete dobro, zar
ne? Pomalo udno izgleda.
To je Ruiberriz, uzvratio mi je odsjeno, kao da je to
kakav nov podatak ili kao da ga definira. U nastavku je
shvatio kako je neukusan bio njegov odgovor i kako nije rekao
nita. Ostade utjeti nekoliko trenutaka, kao da odvaguje to
bi mi mogao ispriati bez kompromitiranja. Upoznala si i
Rica, zavrio je svoje izlaganje. Bavi se mnogim stvarima i
niim posebno. Nije prijatelj, povrno ga poznajem, iako ima
tome ve dosta dugo. Bavi se nekim mutnim poslovima kojima se
nikako ne uspijeva obogatiti, stoga pokuava raznim stvarima,
onima kojima moe. Ako osvoji neku bogatu enu, ljenari dok
mu ona pomae i dok se ne zasiti. Inae, pie televizijske
scenarije, priprema govore za ministre, predsjednike
fundacija, za bankare, za one koji mu ponude kakav posao, radi
i na crno. Trai dokumentaciju za povijesne sitniave
romanopisce, kakvu su odjeu ljudi nosili u devetnaestom
stoljeu ili tridesetih godina, kakva je bila transportna
mrea, kakvo se oruje
koristilo, od kakvog su materijala bile napravljene etkice za
brijanje ili ukosnice, kad se sagradila neka zgrada ili kad se
snimio neki film, sve te povrne stvari kojima se itatelji
dosauju i autori vjeruju da se mogu ponositi. Pretrauje u
hemerotekama, pribavlja podatke, ono to trae od njega. Na
prvi pogled, posjeduje ogromna znanja. Mislim da je u mladosti
objavio dva romana, bezuspjeno. Ne znam. Tu i tamo ini
usluge, vjerojatno ivi iznad svega toga, od svojih mnogih
kontakata: koristan ovjek u svojoj beskorisnosti, ili
obratno, zaustavi se; posumnjao je je li razborito pridodati
ono to je zatim uslijedilo, odluio je kako nema razloga
vjerovati da nije ili da je jo gore ostaviti dojam da se ne
eli upotpuniti bezazlen portret. Sada je poluvlasnik jednog
ili dvaju restorana, ali ide mu loe, poslovi mu ne potraju,
otvara ih i zatvara. Neobino je to uvijek uspijeva zapoeti
jo jedan novi posao, nakon odreenog vremena, im se
oporavi.
A to eli? Doao je neplanirano, zar ne?
Pokajala sam se to postavljam tolika pitanja im sam
oblikovala upite.
Zato to eli znati? Zato ti je to vano?
Rekao je to grubo, gotovo ljutito. Bila sam sigurna kako
uskoro vie nee vjerovati u mene, vidio je u meni smetnju,
moda prijetnju, mogueg neugodnog svjedoka; pojaala sam
oprez, bilo je udno, jo donedavno bila sam tek ugodna i
bezazlena osoba, sve samo ne motiv zabrinutosti, vjerojatno
naprotiv, tek ugodna razbibriga u njegovu iekivanju da
vrijeme proe i izlijei rane i da se ispune njegova

oekivanja, ili da to vrijeme za njega uini usluge koje su mu

odbojne: nagovaranja, zbliavanja, zavoenja pa ak i
zaljubljivanja; netko tko ne oekuje nita to ve ne postoji
i tko nije od njega nita traio to on nije bio spreman dati.
Sada je osjetio ljubomoru, sumnju. Nije me upitao jesam li
ula njihov razgovor: ako to nije uinio, bilo je to stoga to
nije elio skrenuti moju pozornost na to god bilo ono o emu
su razgovarali Ruiberriz i on dok sam ja spavala, iako nije u
mojoj domeni i ostavlja me potpuno ravnodunom, ja sam tamo
bila samo u prolazu; da, da, bilo je oito da u mu ja nijeno
odgovoriti, on e u svakom sluaju i dalje nastaviti biti u
neizvjesnosti. Nije postojala mogunost da ja ne budem sjena
od tog trenutka ili, to je jo gore, smetnja, prepreka.
Zatim me ponovo obuzeo strah, on mi je ulio strah, samo on,
bez ikoga ispred mene spremnog da ga zakoi. Moda nije
postojao drugi nain osiguravanja da je njegova tajna na
sigurnom, nego da me ukloni s puta, govori se kako jednom kad
je dokazan zloin, nije jednostavno ponovo poiniti isti
prijestup, ponoviti ga, da jednom kad se prijee linija, nema
povratka unatrag i kako kvantiteta postaje sporedna pred
veliinom uinjenog skoka, kvalitativni skok pretvara ovjeka
zauvijek u ubojicu, sve do posljednjeg dana njegova
postojanja, i ak u sjeanju onih koji nas nadive, ako su u
tijeku zbivanja ili se kasnije o tome informiraju, kad vie ne
budemo tu da stvari pokuamo razrijeiti i zanijekati. Lopov
moe vratiti ono ukradeno, klevetnik moe priznati svoju
klevetu i ispraviti ju i oistiti ugled optuenika, ak i
izdajnik moe ispraviti katkad svoju izdaju, prije nego to
bude odve kasno. Loa stvar kod ubojstva jest to to je
uvijek odvie kasno i ne moe se vratiti svijetu onoga koji je
bio iz njega izostavljen, to je ireverzibilno i ne postoji
nain popravljanja toga, i spaavanja drugih ivota u
budunosti, bez obzira na to o koliko se mnogo ivota radilo,
nikada se ne moe izbrisati ivot koji je netko uklonio. I ako
nema oprosta - tako se kae - treba nastaviti po zapoetom
putu svaki put kad je to nuno. Ono to je najvanije nije sam
odlazak, s obzirom na to da ovjek nosi na svojim grudima
mrlju koja se nikada nee eliminirati, nego to to se ona ne
razotkriva, ne doputa da ju se pronikne, to to nema
posljedica i to nas ne gubi, i tada pridodati postojeoj jo
jednu, nije tako ozbiljno, mijea se s prvom ili ju ona upija,
obje se mijeaju, i postaju jedna jedina, i ovjek se navikava
na ideju da je ubojstvo dio njegova ivota, da ga je to
snalo, kao i toliko drugih osoba tijekom povijesti. ovjek
kae samome sebi kako nema niega novoga u situaciji u kojoj
se nalazi, kako su nebrojeni pojedinci doivjeli to iskustvo i
kasnije ivjeli s njim bez neke kazne i bez samopromiljanja,
pa su ju ak povremeno i uspjeli zaboraviti, svaki dan na
trenutak u svakodnevici koja nas pridrava i vue sa sobom.
Nitko ne moe po cijele dane provoditi alei se na neto
konkretno, ili sa svijeu o onome to je uinio jednom davno,

ili moda dva puta ili sedam puta, neobvezatni trenuci i

neobvezujui uvijek se pojave i najgori ubojica uiva u njima,
moda ne manje od bilo kojega naivca. I nastavlja dalje i vie
ne vidi ubojstvo
kao kakvu monstruoznu iznimku, ili kao traginu greku, nego
kao jo jedno sredstvo koje ivot daruje najhrabrijima i
najotpornijima, najodlunijima i najizdrljivijima. Ni na koji
se nain ne osjeaju izoliranima, nego se mogu osloniti na
veliko i staro drutvo, i njihova pripadnost nekoj vrsti
plemena pomae im da se ne vide tako zapostavljenima ili
nenormalnima te da se shvate i opravdaju: kao da su
naslijedili svoje inove ili kao da su si ih dodijelili na
nekoj sajmenoj lutriji na kojoj se nikada nitko nije odluio
sudjelovati, i kao posljedica toga, nisu ih bili u potpunosti
poinili oni, ili nisu to uinili sami.
Ne, uope, oprosti, pourila sam uzvratiti, najnevinijim
moguim tonom, i najiznenaenijim zbog njegove defenzivne
reakcije, koji je moje grlo uspjelo pronai. Bilo je to ve
pomalo bojaljivo grlo, njegove ruke svaki su ga as mogle
obujmiti i bilo bi ga lako stisnuti, zgnjeiti, moj je vrat
tanahan i ne bi pruio nikakav otpor, moje ruke ne bi imale
snage odmaknuti njegove, otvoriti njegove prste, moje bi noge
klonule, pala bih na tlo, on bi me zagrlio kao toliko puta,
primijetila bih teret njegova tijela i njegovu toplinu - ili
bi to bila hladnoa - vie ne bih imala glas da ga uvjerim ni
da ga preklinjem. Ali to bi bio lani strah, shvatila sam to
im sam mu popustila: Diaz-Varela ne bi preuzeo na sebe
odgovornost da sa Zemlje izbaci bilo koga, kao to se nije
kompromitirao ni sa svojim prijateljem Deverneom. Osim ako
nije bio oajan i ako nije osjeao neumitnu prijetnju, osim
ako nije pomislio kako u ja smjesta sve rei Luisi, ono to
sam doznala sluajno i zbog svoje indiskrecije. Nikada se
nita ni s kim ne moe odbaciti definitivno, to je loe, strah
dolazi i odlazi, pomalo je umjetan. Zapitala sam tek da se
neto pita. A posjedovala sam jo i hrabrosti ili
nesmotrenosti da dodam: A zato, pa dobro, ako ti taj
Ruiberriz ini uslugu, ne znam mogu li ti ja uiniti neku...
Sve u svemu, ne vjerujem, ali ako ti mogu u neemu pomoi,
stojim ti na raspolaganju.
vrsto me je pogledao nekoliko sekunda koje su mi se jako
oduljile, kao da me odmjerava, kao da me eli deifrirati, kao
to se gleda u ljude koji ne znaju da ih se gleda i kao da ja
nisam bila tamo nego na ekranu nekoga televizora i on me mogao
do mile volje promatrati, ne obzirui se na moj odgovor na to
inzistiranje ili uvid, njegov izraz lica bio je sve drugo osim
snenoga ili kratkovidnog, u suprotnosti od uobiajenog, bio je
otar i zastraujui. Zadrala sam netremian pogled (na
koncu, bili smo ljubavnici i promatrali smo se u tiini bez
ikakvog stida), zadravajui ili mu ak i vraajui prodoran
pogled, upitnog izraza ili s pogledom u kojem je bilo
uskraeno razumijevanje, ili sam barem tako vjerovala. Sve dok

vie nisam mogla izdrati i spustila sam pogled do njegovih

usana, tamo gdje sam ga bila navikla promatrati od dana kad
sam ga upoznala, kad bi govorio i kad je utio, te usne kojih
se nisam mogla zasititi i koje mi nikada nisu izazivale strah
nego privlanost. Bile su moje trenutano utoite, nije bilo
nita udno to sam ja pogled usredotoila na njih, bilo je to
esto, bilo je normalno, nije bilo motiva da mu se zato pojaa
sumnjiavost, podigla sam prst i dotaknula sam ih, dodirnula
sam njihove obrise njeno, jagodicama, produljena njenost,
mislila sam da je to moda jedan nain da ga primirim, da mu
ulijem povjerenje i sigurnost, da mu kaem ne govorei: Nita
se nije promijenilo, i dalje sam ovdje, i dalje te volim.
Nita ti ne otkrivam, ti si to ve odavno primijetio i
preputa se mojoj ljubavi, ugodno je osjeati da te voli
osoba koja te nita nee traiti. Ja u se povui kad odlui
da je dosta, da je gotovo, kad mi bude otvorio vrata
promatrajui me kako se udaljujem prema dizalu znajui da vie
nikada neu doi. Kad Luisa naposljetku prestane alovati i
kad osjeti da ti je ljubav uzvraena, uklonit u se bez
primjedbe, moj boravak u tvom ivotu znam da je privremen, jo
jedan dan, jo jedan dan, a zatim vie ne. Ali nemoj sada
tugovati, oprosti, jer nisam ula nita, nisam shvatila nita
od onoga to si ti elio prikriti ili sauvati za sebe, a ako
sam neto doznala, nije vano, sa mnom si na sigurnom, neu te
izdati, nisam ak sigurna da sam ula ono to sam doista ula,
ili u to ne vjerujem, uvjerena sam kako mora da je rije o
pogreci, ili objanjenju, ili ak - tko zna - o opravdanju.
Moda ti je Desvern nainio veliku tetu, moda
je on prije pokuao ubiti tebe, takoer preko neke tree
osobe, takoer lukavo, i sada ste opet ostali on ili ti, moda
si osjeao obvezu, nije bilo mjesta na svijetu za obojicu, i
to izgleda kao samoobrana. Ne mora se bojati mene, ja te
volim, uz tebe sam, zasad ti neu suditi. A osim toga, nemoj
zaboraviti da je rije tek o tvojim matanjima, kako zapravo
ne znam nita.
Ne radi se o tome da sam doista o svemu tome razmiljala,
niti mi je bilo jasno, ali to je ono to sam mu pokuala
prenijeti svojim prstom koji je zastao na njegovim usnama, on
se prepustio nastavivi me paljivo promatrati, pokuao je
pronai suprotne znakove od onih koje sam mu ja slala svojom
voljom, primij etila sam kako jo uvijek sumnja u mene. Tome
nije bilo lijeka ili tome uope nema lijeka, nee ga nikada u
potpunosti napustiti, smanjit e se ili e se poveati,
zgusnut e se ili e se smanjiti, ali uvijek e ostati tamo.
Nisi doao da mi ini usluge, uzvratio je. Doao si od
mene zatraiti uslugu, ovoga puta, zato je bilo tako hitno da
me vidi. Zahvalan sam ti na ponudi, u svakom sluaju.
Ja sam znala kako to nije istina, obojica su se nalazila u
istom kripcu, teko da e jedan drugoga pokuati spaavati,
najdohvatljivije im je bilo uzajamno se primiriti i potaknuti
se na iekivanje onoga to e se dogoditi, uzdajui se kako

nee iskrsnuti nita novoga, da e rijei siromaha pasti u

prazno i da se nitko nee potruditi istraivati. To je bilo
ono to su uinili, primirili su se i odbacili paniku.
Nema na emu.
Zatim mi je stavio ruku na rame i ja sam primijetila nekakvu
teinu, kao da je na mene pao ogroman komad mesa. Diaz-Varela
nije bio osobito krupan ni jak, iako je bio povisok, ali
mukarci izvlae snagu ne znam sve otkuda, gotovo svi ili
veina njih, ili se nama uvijek ini velikom u usporedbi s
njima, jako nam lako uliju strah tek jednim prijeteim ili
nervoznim ili loe odmjerenim pokretom, dovoljno je da nas
zgrabe za lanak ruke ili da nas zagrle odvie estoko ili da
nas bace na madrac. Razveselila sam se to mi je rame bilo
prekriveno puloverom, pomislila sam kako bih od te teine
zadrhtala, nije to bila njegova uobiajena gesta. Stisnuo mi
je rame ne ozlijedivi me, kao da e mi pruiti kakav savjet
ili kao da e mi neto povjeriti, zamislila sam to bi znaila
ta ruka na mojem vratu, jedna jedina, a da ne govorimo obje.
Pobojala sam se da u ga kakvim nekontroliranim pokretom ruke
udariti, on je zacijelo primijetio moju uzbunu, moju napetost,
nastavio je drati ruku na mojem ramenu ili mi se uinilo da
je pojaao pritisak, poeljela sam pobjei, ispariti, njegova
desna ruka bila je na mojem lijevom ramenu, kao da je kakav
otac ili profesor, a ja djevojica, uenica, osjetila sam se
nedoraslom, zacijelo je to i bila svrha, ne bih li mu iskreno
uzvratila, a ako ne, ono barem nemirom.
Nisi ula nita od onoga to mi je rekao, zar ne? Spavala
si kad je doao, nije li tako? Uao sam provjeriti prije nego
to sam razgovarao s njim i vidio sam da vrsto spava,
spavala si, zar ne? Ono to mi je ispriao, jako je intimno, i
on ne bi elio da je bilo tko bio svjedokom njegovih rijei.
Iako si nepoznanica za njega. Za neke se stvari ovjek srami
da ih bilo tko uje, bilo mu je teko ak i meni ih povjeriti,
i to iako je doao samo radi toga i nije imao drugoga izlaza
ako je prieljkivao uslugu. Nita nisi shvatila, zar ne? to
je to to te probudilo? Stoga sam si jasno postavljala
pitanja, bezuspjeno, ili moda i ne toliko: bez obzira kako
ja odgovorila, on bi mogao stvoriti svoje miljenje ili
zakljuiti govorim li mu neistine ili ne, ili sam barem ja
tako vjerovala. Ali to bi bilo, sve u svemu, zakljuak,
razmiljanje, pretpostavka, uvjerenje, nevjerojatno je kako
nakon toliko stoljea neprekidnih razgovora meu razliitim
osobama ne moemo znati kad nam se govori istina. Da, kae
nam se, a uvijek moe biti ne. Ne, kae nam se, a uvijek
moe biti da. ak ni znanost niti beskrajne tehnike
inovacije ne omoguuju nam provjeriti, barem ne sa sigurnou.
ak i tako, on nije mogao odoljeti da me izravno ne zapita,
emu bi mu sluilo da sam mu uzvratila s da ili s ne. emu
bi Deverneu posluila emotivna oitovanja jednog od njegovih
najboljih prijatelja svih tih godina, ako nije bio i najbolji?
Posljednje to ovjek pomilja jest da e ga taj ubiti, ak i

ako to namjerava na daljinu i bez vlastitog sudjelovanja, bez

intervencije ili kompromitiranja, na takav nain da kasnije
moe katkad pomisliti, u dane kad ga obuzme srea, ili moda i
trijumf: Zapravo ja to nisam uinio, nije to imalo nikakve
veze sa mnom. Ne, nita nisam ula, ne brini se. Usnula sam
dubok san, iako mi je kratko potrajao. Osim toga, vidjela sam
da si zatvorio vrata, nisam vas mogla uti.
Njegova ruka nastavila je pritiskivati moje rame, uinilo mi
se da je malo pojaao stisak,
gotovo neprimjetno, kao da me eli jako sporo pritisnuti o
tlo, a da ja to ne primijetim. Ili moda ak i nije stiskao,
nego pojaavanjem pritiska teine svoga tijela pojaavao dojam
pritiska. Nimalo grubo podigla sam rame, tovie, podigla sam
ga njeno, stidljivo, kao da mu elim pokazati da bih radije
da mi oslobodi rame, kako ne elim taj komad mesa oslonjen na
sebe, bilo je u tome neuobiajenom dodiru nekog neodreenog
elementa ponienja: Iskuaj moju snagu, moglo je znaiti.
Ili: Zamisli za to sam sve sposoban. Napravio se kao da
nije primijetio moj njeni pokret - moda je bio odve njean
- i vratio se svome posljednjem pitanju na koje ja nisam
uzvratila, ustrajao je:
to je ono to te probudilo? Ako si vjerovala da nikoga
nema osim mene, zato si obukla grudnjak da izie iz sobe?
Vjerojatno je do tebe doao um naih glasova, zar ne? I neto
si vjerojatno ula, pretpostavljam.
Morala sam zadrati mir i zanijekati. Koliko god on vie
sumnjao, ja sam morala vie nijekati. Ali morala sam to initi
nimalo gorljivo i bez naglaska bilo koje vrste. Kao da je meni
vano to to on muti s tim tipom, o kojemu mi nikada nije ni
priao, to je bio moj glavni argument da ga uvjerim, da barem
odgodim njegovu sigurnost; kakav je moj interes u pijuniranju
onoga to radi, sve to se dogaa izvan te spavaonice potpuno
mi je svejedno, pa ak me ne zanima ni to se dogaa u
spavaoj sobi kad ja nisam u njoj, to mu mora biti jasno, na
odnos nije samo prolazan, on je reduciran, sveden na one
sluajne susrete u njegovoj kui, u jednoj ili dvjema sobama,
kao da me se tie sve ostalo, njegovi dolasci i odlasci,
njegova prolost, njegova prijateljstva, njegovi planovi,
udvaranja i itav njegov ivot, ja nisam tvorila njegov
sastavni dio niti u u njemu biti hereafter, ni sada ni u
budue, nai su dani odbrojeni i nikada nisu raunali s
beskrajnim vremenom. A opet, iako je sve to u biti tono, ne
vrijedi apsolutno: osjetila sam znatielju, probudila sam se
kad sam zaula jednu kljunu rije - moda enska ili
poznaje ili ena, ili zacijelo kombinacije svih tih triju
rijei - ustala sam iz kreveta, stavila sam uho na vrata, malo
sam ih odkrinula ne bih li bolje ula, razveselila sam se kad
on i Ruiberriz nisu bili u stanju moderirati svoje glasove,
postii apat, sprijeilo ih je uzbuenje. Poela sam se
zapitkivati zato sam to uinila i smjesta sam poela alovati
zbog toga: zato sam morala saznati ono to sam saznala, otkud

sad ideja, zato vie nisam mogla ispruiti ruke i zagrliti ga

oko struka i pribliiti ga sebi, bilo bi tako jednostavno
ukloniti njegovu ruku s mojega ramena samo tim pokretom,
prirodnim i jednostavnim jo nekoliko trenutaka prije; zato
ga nisam mogla prisiliti da me zagrli bez odlaganja ili
oklijevanja, tu su bile njegove drage usne, kao i uvijek
eljela sam ih poljubiti, a sada se nisam usuivala ili me
neto u njima odbijalo istovremeno dok su me i privlaile, ili
ono to me je odbijalo, nije se nalazilo na njima - jadne,
nisu one krive - nego u cijeloj njegovoj pojavi. I dalje sam
ga voljela i osjeala sam strah od njega, i dalje sam ga
voljela i saznanje onoga to je uinio, izazivalo je u meni
gaenje; ne toliko on sam, koliko moja spoznaja.
Ali kakva su to pitanja, rekla sam mu odvano. to ja
znam to me je probudilo, kakva nona mora, kakav nezgodan
poloaj, saznanje da gubim vrijeme s tobom, ne znam, kao da je
to vano. I kao da mi je vano to ti je ispriao taj ovjek,
nisam ni znala da je tamo. Ako sam odjenula grudnjak, uinila
sam to zato to nije isto hoe li me vidjeti kako leim i
izbliza, i s vremena na vrijeme, nego na nogama i kako hodam
po kui kao da vjerujem da sam neka manekenka iz Victorias
Secreta ili ak i bolje, naposljetku, one uvijek nose donje
rublje na sebi. Tebi ovjek ba sve treba objasniti o emu se
radi.
to eli rei?
Doista je izgledao rastreseno, inilo se kao da ne razumije,
a to - prijenos njegova zanimanja, njegove rastresenosti podarilo mi je blagu i trenutanu prednost, pomislila sam kako
e mi ubrzo poeti postavljati uvrnuta pitanja i ja u moi
izii otamo, bilo je nuno to prije otresti tu ruku i
izgubiti ga iz svoga pogleda. Iako moje prijanje ja, koje se
jo uvijek vrtjelo - jo uvijek nije bilo zamijenjeno ni
nadomjeteno, kako bi i moglo biti tako brzo; ni otkazano niti
protjerano - nisam se urila izii otamo: svaki put kad bih
otila, nisam znala kad u se ponovo vratiti, i hou li se
ikada vratiti.
Kako su ljudi katkad nespretni, rekla sam oprezno, inilo
mi se preporuljivim izgovoriti neko ope mjesto i skrenuti
razgovor, usmjeriti razgovor u vulgarnije podruje, koje je
obino i najbezazlenije i najotvorenije povjerenju i
oputenosti. U nekim podrujima
mi se ene osjeamo ostarjelima ve s dvadeset i pet ili
trideset godina, da ne govorimo ako nam je deset godina vie.
Usporeujui se same sa sobom, sjeamo se svake godine koja
odlazi. Stoga ne volimo izloiti ta podruja na nerazborit i
frontalan nain. Pa dobro, ja u tome ne uivam, istina je da
je mnogim enama svejedno i plae su prepune ne samo
frontalnih, nego brutalnih, katastrofalnih izlaganja,
ukljuujui i one koje su si postavile dvije vrste klade
vjerujui da su time rijeile sve probleme. Veina ih izaziva
zazubice. Nasmijala sam se ukratko odabranoj rijei,

pridodala sam jo jednu slinu rije: Izazivaju zazor.

Ah, ree on, i takoer se nakratko nasmija, bio je to
dobar znak. Meni se ne ini da je bila koja tvoja zona
ostarjela, meni sve jako dobro izgledaju.
Mirniji je, pomislila sam, ne tako zabrinut i sumnjiav,
jer nakon straha ima potrebu biti tako. Ali kasnije, kad
ostane nasamo, ponovo e uvjeriti samoga sebe da ja znam
stvari koje me se ne tiu, ono to nitko osim Ruiberriza ne bi
trebao znati. Prisjetit e se mojega ponaanja, sjetit e se
mojega prijevremenog stida kad sam napustila spavaonicu i
mojeg hinjenog neznanja sveg tog vremena, reklo bi se nakon
estine, normalno bi bilo da sam nezainteresirana za to kakvom
me on vidi, s grudnjakom ili bez grudnjaka, ovjek se opusti,
prestane voditi brigu o sebi; prestane vjerovati u objanjenje
koje sada prihvaa kao iznenaujue jer mu nije palo ni na
kraj pameti da bi neka ena mogla biti tako ovisna o svome
izgledu u svakome trenutku, o onome to prikriva ili to
doputa da se vidi pa ak i o intenzitetu svoga disanja, ili o
tome kako nikada u potpunosti ne gubi srameljivost, ak ni
usred najveeg uzbuenja. Zacijelo si iznova to vrti po glavi
i ne zna to mu je sada initi, trebam li se neprimjetno i
prirodno izgubiti, ili bi trebao naglo prekinuti svaki odnos
sa mnom, ili nastaviti kao da se nita nije dogodilo ne bi li
me mogao izbliza slijediti, da me moe kontrolirati, da moe
svakodnevno odmjeravati opasnost jedne izdaje, to je jedno
tjeskobno ponaanje, obveza da nekoga neprekidno tumaimo,
nekoga tko nas ne dri u aci, a tko nas moe upropastiti ili
nas moe ucijeniti; ovjek ne moe dugo vremena podnijeti
slinu tjeskobu, pokuava ju prebroditi na svakakve naine,
ovjek lae, zastrauje se, zavarava, zanosi se, sklapa
saveze, uklanja se, ovo je posljednje najsigurnije na dulje
vrijeme
- to je definitivno - i trenutano najriskantnije, to je
takoer i najtee sada i poslije i donekle najtrajnije, ovjek
se vee zauvijek za mrtvaca, izlae se mogunosti privienja u
snovima i ovjek vjeruje da ga nije dokrajio, i tada osjea
olakanje jer ga nije ubio ili osjea strah i prijetnju i
planira to ponovo uiniti; izlae se tome da mu se taj mrtvac
svake nou ukazuje u snovima sa svojim nasmijanim ili
namrtenim licem i irom otvorenim oima koje su bile
zatvorene stoljeima prije ili prekjuer te da mu ape kletve
ili molbe svojim nezamjenjivim glasom koji vie nitko ne uje,
te da mu se posao uini uvijek nedovrenim i iscrpljujuim,
beskonana obveza, koja mu visi nad glavom jo i prije nego
to se probudi. Ali sve e to doi kasnije, kad on provae
ono to se dogodilo ili ega se pribojava da se dogodilo.
Moda tada odlui poslati me Ruiberrizu uz neku izliku, da me
ispita, da iz mene izmami priznanje, nadajmo se ne za neto
jo ozbiljnije, za to da neki posrednik raspri ili oslabi
sponu, ni ja neu moi ivjeti na miru od danas. Ali sada nije
trenutak i jo e se vidjeti, moram iskoristiti to to sam ga

odvratila od njegovih sumnji i to mu se svidjelo ono to sam

mu rekla, i otii ve jednom odavde.
Hvala na svemu, rekoh mu. I bez ikakva fizikog napora i
sa zamjetnim mentalnim naporom, pribliih svoje lice njegovom,
i poljubih ga u usne zatvorenih i suhih usana, njeno,
osjeala sam e, na slian nain kao to sam maloprije prola
jagodicama prsta po njima, moja su usta pomilovala njegova, to
se, vjerujem, dogodilo. Samo se to zbilo.
Podigao je tada ruku i oslobodio mi rame i te uasne teine
koja me pritiskala, i tom istom rukom koja mi je gotovo
zadavala bol - ili je to ono to sam poinjala osjeati pomilovao mi je obraz, ponovo kao da sam djevojica i kao da
on posjeduje mo da me kazni ili da me nagradi samo jednim
pokretom, i kao da sve ovisi o njegovoj volji. Malo je
nedostajalo da ne izbjegnem to milovanje, postojala je razlika
izmeu toga dodirujem li ja njega ili on dodiruje mene, sreom
sam se suzdrala i prepustila sam mu se. I kad sam izila iz
kue nekoliko trenutaka kasnije, zapitala sam se, kao i
uvijek, hou li ponovo tamo ui. Samo to ovoga puta to nije
bila samo nada i elja, nego su se pomijeale, to ono: ne
znam je li to bila odvratnost, ili strah, ili je moda bio
oaj.
U svakom meuljudskom odnosu koji je neravnopravan i
nepriznat, jedna je osoba ta koja ima inicijativu, ona je ta
koja zove i predlae susret, a druga strana ima dvije
mogunosti ili dva naina za ostvarivanje istog cilja da ne bi
nestala i iezla u isti as, ak i ako vjeruje da e u svakom
sluaju to biti njezina konana sudbina. Moe se ograniiti na
ekanje, na nepreuzimanje inicijative, moe samo prieljkivati
taj odnos i kako e njezina tiina i njezina odsutnost biti
neoekivano nepodnoljivi ili zabrinjavajui, jer svatko se
jako brzo navikne na ono to mu se pokloni ili na ono oko ega
ne postoji drugi izbor. Drugi je nain pokuati se prikriveno
ubaciti u neiju svakodnevicu, moi ustrajati bez mzistiranja,
moi napraviti mjesto uz razne izgovore, moi nazvati tu drugu
osobu ne da bi neto predloila - to je jo uvijek zabranjeno
- nego da biju priupitala bilo to, potraila savjet od nje
ili zamolila ju za uslugu, da bi ispriala to joj padne na
pamet - to je najefikasniji i najdrastiniji nain
angairanja nekoga - ili da bi ju obavijestila o neemu; vano
je biti prisutan, djelovati kao podsjetnik na nekoga,
pjevuiti u daljini, zujati, omoguiti neku naviku koja
neprimjetno i kao potajice postaje dio nae svakodnevice, sve
dok jednoga dana ta druga osoba ne otkrije da joj nedostaje
poziv koji je postao uobiajen, dok ne osjeti neto nalik
uvredi - ili sjene naputenosti - i dok se, nestrpljivo, ne
javi na telefon neprirodno, dok ne improvizira kakav apsurdan
izgovor i dok se ne iznenadi to ona zove.
Ja nisam pripadala tom drugom odvanom i poduzetnom tipu,
nego prvom utljivom, oholijem i tankoutnijem, ali i
izloenijem brzom brisanju ili zaboravu, i od tog popodneva

razveselila sam se to se izlaem tom riziku, da me zbog

obiaja molbi i prijedloga pokori onaj koji je za mene jo
uvijek bio Javier, ali koji je zapoeo put preobrazbe ujedno
sloeno prezime kojega se teko prisjetiti; da ga vie neu
morati nazivati i traiti te da apstiniranje od svega toga
nee izazvati sumnju niti e djelovati izdajniki. To to ja
nisam uspostavila kontakt s njim, ne znai da sam to eljela
izbjei ni da me je razoarao - to je preblaga rije - niti da
sam ga se uplaila, niti da sam poeljela prekinuti svaku
komunikaciju s njim nakon to sam doznala da je namjestio
ubojstvo svoga najboljeg prijatelja, a da pri tome uope nije
bio siguran da je time ostvario svoj cilj, jo uvijek mu je
preostao najlaki ili najmuniji zadatak, to se nikada ne zna,
zadatak zaljubljivanja (najbeznaajniji ili najznaajniji). To
to ja nisam davala znakove ivota nije znailo da sam znala
neto o tome ili neto novo o njemu, moja me tiina nije
izdavala, sve je bilo kao tijekom naega kratkog vianja,
ovisilo je o tome hoe li on osjetiti neodreenu nostalgiju
ili hoe li me se sjetiti i hoe li me pozvati u svoju spavau
sobu, tek tada morat u misliti kako se ponaati i to mi je
initi.
Kad mi je Diaz-Varela govorio o pukovniku Chabertu,
poistovjetio ga je s Desvernom: s mrtvacom koji mora nastaviti
biti mrtav jer je njegova smrt zabiljeena u analima i postala
je povijesna injenica i o njoj se pripovijedalo i
detaljiziralo, i iji nov i neshvatljiv ivot predstavlja
umjetnu nelagodu, upad u ivot drugih; on je onaj koji dolazi
smetati univerzum koji ne zna niti se moe ispraviti i koji se
stoga nastavio bez njega. To to se Luisa nije smjesta
otarasila Devernea, to je na nepomian ili rutiniran nain
ostala vezana za nj ili za njegovu nedavnu uspomenu - svjeu
za udovicu, ali daleku za onoga koji ve dugo vremena nastoji
predvidjeti njegovo ukidanje - vjerojatno je Diaz-Vareli
izgledalo kao upletanje kakve sablasti, tako neugodne aveti
kao to je ona Chabertova, samo to se taj bio vratio glavom i
bradom i s oiljkom kad je ve bio zaboravljen i njegov je
povratak bio smetnja ak i tijeku vremena, koji je protivno
svojoj prirodi pokuavao povui i ispraviti, dok Desvern nije
u potpunosti otiao u duhu, otezao je i inio je to uz pomo
svoje ene, jo uvijek zaokupljene polaganim procesom oporavka
od njegova naputanja i odmetnitva; ak ga je nastojala jo
pomalo zadrati, jo malo, znajui da e doi dan kad e se
nevjerojatno raspriti crte njegova lica ili kad e se ono
zamrznuti u nekoj od mnotva fotografija koje je nastavila
promatrati, povremeno s glupim smijekom i katkad uz jecaje,
uvijek nasamo, uvijek potajice.
A opet sada sam ja vidjela Diaz-Varelu kao Chaberta. Ovaj je
podnio razoaranja i bezbrojne nevolje, a onaj je bio njihov
uzronik, ovaj je bio rtva rata, zaputanja, birokracije i
nerazumijevanja, a onaj je postao njegov krvolok i ozbiljno je
uznemirio univerzum svojom

okrutnou, svojim moda i sterilnim egoizmom i svojom

beskrajnom frivolnou. Ali obojica su ostali iekivati kakvu
gestu, svojevrsno udo, poticaj i poziv, Chabert gotovo
nevjerojatno zaljubljivanje svoje ene i Diaz-Varela
nevjerojatno zaljubljivanje Luise, ili barem njezino otkrie
utjehe pokraj njega. Bilo je neto zajednikoga u njihovoj
obostranoj nadi, u strpljenju, iako je nada staroga vojnika
bila pod utjecajem skepticizma i nevjerice, a nada mojeg
prolaznog ljubavnika pod utjecajem optimizma i iluzije, ili
moda i potrebe. Obojica su bili poput sablasti pravei
grimase i znakove pa ak i pokoje nevino prenemaganje, u
iekivanju da budu vieni i prepoznati i moda pozvani,
eljni da naposljetku uju te rijei: Da, u redu, priznajem
te, to si ti, iako je u sluaju Chaberta to znailo samo
dobivanje osobne karte postojanja koju su mu uskraivali, a u
sluaju Diaz- Varele znailo je mnogo vie toga: elim biti
pokraj tebe, priblii se i ostani ovdje, zauzmi prazno mjesto,
doi k meni i zagrli me. A obojica su vjerojatno mislila
neto slino, neto to im je ulijevalo snagu i to je hranilo
njihovu nadu i to im je onemoguavalo predavanje: Nemogue
je da se dogodilo ono to sam morao proivjeti, da su me ubili
udarcem sablje o lubanju i udarcima kopita bezbrojnih konja, a
opet pojavio sam se meu brdima mrtvaca nakon duge i
beskorisne bitke koja je pretvorila u prave leeve etrdeset
tisua njih poput mene, trebao sam biti jedan od njih, tek
jedan vie; nemogue je da sam ozdravio od tako tekih
ozljeda, dovoljno da se mogu drati na nogama i hodati, to to
sam tijekom dugog niza godina proputovao Europom proivjevi
bijedu i opu nevjericu, prisiljen bilo kojega glupana
uvjeravati da sam to jo uvijek ja, da nisam apsolutni mrtvac
iako sam se doimao takvim; te da sam naposljetku stigao dovde,
gdje sam imao enu, kuu, drutveni poloaj i bogatstvo, ovdje
gdje sam obiavao ivjeti, da osoba koju sam najvie volio i
koja me naslijedila ne eli ni priznati da postojim,
pretvarajui se da me ne poznaje nazivajui me varalicom.
Kakvog bi smisla imalo eventualno preivljavanje moje
opetovane smrti, moje ponovno uskrsnue iz groba u kojem sam
se ve naviknuo prebivati, nag i bezizraajan, izjednaen u
svemu sa svojim poginulim blinjima, asnicima i obinim
vojnicima, sunarodnjacima i moda neprijateljima; kojega bi
znaenja imalo sve to ako kraj ovoga putovanja ima
predbiljeenu negaciju i oduzimanje mojega identiteta, mojega
sjeanja, svega onoga to mi se nakon smrti nastavilo
dogaati? Povrnost moje sudbine, moje ordalije, mojega
velikog napora, onoga to je toliko nalikovalo jednoj
sudbini... Tako je vjerojatno mislio pukovnik Chabert dok je
dolazio i odlazio iz Pariza, dok je molio da ga prime i
sasluaju advokat Derville i madame Ferraud, koja zahvaljujui
njegovu uskrsnuu vie nije njegova udovica nego njegova ena,
tako je ponovo postala, na njegovu nesreu, takoer pokopana i
prolosti pripadajua, omraena madame Chabert.

A Diaz-Varela sa svoje je strane vjerojatno mislio:

Nemogue je da sam napravio ono to sam napravio ili to sam
osmislio i pokrenuo, o emu sam dugo vremena razmiljao, i
nakon to su me obuzele sumnje, to sam uspio osmisliti neiju
smrt, smrt svojega najboljeg prijatelja, pretvarajui se da
sam ju ostavio pomalo sluaju, koja je mogla imati
konzekvencije ili to nije morala imati, koja se mogla dogoditi
ili ostati zauvijek neostvarena, ili se nisam pretvarao nego
je doista bilo tako; da sam osmislio nesavren plan i prepun
otvorenih zavretaka, upravo da bih spasio svoj obraz pred
samim sobom i da bih si mogao rei kako sam na kraju krajeva
dopustio postojanje brojnih procijepa i izgovora, da se nisam
osigurao, da nisam poslao plaenika ni da sam ikome naredio:
Ubij ga; ne moe biti da sam upleo dvije osobe ili moda i
tri, Ruiberriza, nekog podreenog koji je bio zaduen za
telefonske pozive i samog prosjaka koji ih je sasluao, da bih
se osjeao na sigurnoj udaljenosti od samog ina ubojstva, od
samih dogaaja kad do njih doe, ako uope do njih doe, nisam
bio siguran kako e reagirati uvar parkiralita, mogao je ne
obazreti se na sve to ili se ograniiti da uvrijedi Miguela.
Ili mu zadati samo jedan ubod noem, kao svojemu vozau kad je
zamijenio obojicu, i zavada je mogla ostaviti trajne
posljedice od samoga poetka i nije trebala poluiti nikakva
efekta, ali je ipak ostavila traga pa to onda; ne, ne moe
biti da su se stvari zbile prema mojoj elji protivno gotovo
bilo kojoj vjerojatnosti, da su u svojoj realizaciji izgubile
svoju moguu znaajku igre ili oklade i da su postale
tragedija i zacijelo izazvano ubojstvo koje je opet mene
pretvorilo u indirektnog ubojicu, moje su bile zamisao i
odluka da zaponem, da bacim kocke, da pokrenem vjet kota i
da ga pokrenem, ja sam taj koji je rekao: Nabavite mu mobilni
telefon da mu pokvarite sluh, tim kanalom stie se do
razuma, izgubljenog i onog koji to nije; kupite mu britvu da
ga dovedete u iskuenje, da biste ga naveli da ga pomiluje i
da se igra njime, tek onaj tko ima oruje, moe ga koristiti;
ne, ne moe biti da sam seja upleo u to i da sam si nabacio
mrlju koju je nemogue skinuti da kasnije ne bi niemu
posluila i da se moja namjera ne ispuni. Kakvog bi smisla
imalo da sam se proeo tako, zloinom, urotom, uasom, nositi
zauvijek u svojim grudima prijevaru i izdaju, ne moi ih
stresti sa sebe niti ih zaboraviti osim u trenucima otuenja
ili moda udne punine koju nisam iskuao, ne znam,
uspostaviti sponu koja e izroniti u mojim snovima i koju
nikada neu moi zaboraviti, kojeg sve to smisla ima ako ne
uspijem ostvariti svoj jedini cilj, ako je kraj tog putovanja
za mene nijekanje ili ravnoduje ili alost, puki i stari
osjeaj koji me drao po strani na svojemu mjestu, emu takva
zloa, ili jo gore, tuba, otkrie, prijezir, okrenuta lea i
njegov ledeni glas koji mi govori kao da se pojavio iz kakve
kacige: Ukloni se s mojega pogleda i ne pojavljuj se vie
preda mnom. Kao da je rije o kakvoj kraljici koja neprestano

protjeruje svojega najgorljivijeg podanika, svojega najveeg

oboavatelja. I to se moe sada dogoditi, to se lako moe
dogoditi ako je ta ena, ako je Mara, ula ono to nije
smjela i ako joj to odlui ispriati, iako seja tome
usprotivim, bila bi dovoljna sumnja da moje mogunosti
nestanu, da prestanu postojati u potpunosti. Za Ruiberriza
znam da ga se ne treba bojati i zato sam od njega naruio
operaciju, poznajem ga ve jako dugo i nikada ne bi
progovorio, ak ni ako bi ga ispitivali ili ako ga uhvate, ako
ga prosjak prepozna i ako ga prokau, ak ni pod velikim
pritiskom, zbog rauna koji nosi sa sobom i zato to je to
legalno. Drugi, poput Canelle i onoga koji ga je nazvao, onoga
koji ga je nekoliko puta na dan podsjeao na njegove kurve i
koji ga je prisilio da ih zamisli na djelu s pokojom morbidnom
pojedinou, onaj koji je opsjedao i optuio Miguela, ti me
nisu nikada ni vidjeli, niti znaju moje ime, niti su uli moj
glas, za njih ja ne postojim, postoji samo Ruibrriz sa svojim
majicama ili svojim konim kaputima i svojim razvratnim
osmijehom. Ali o Mariji ne znam zapravo nita, primjeujem da
se poinje zaljubljivati ili da se ve zaljubila, odvie brzo
da ne bi uzvratila na jednu irokogrudnu odluku od koje zato
moe i odustati, jo uvijek kad to poeli, zbog umora ili iz
inata ili iz razboritosti ili razoaranja, ovo drugo ini se
da nije osjetila niti e ikada osjetiti, slae se s tim da ne
postoji nita vie od onoga to postoji i zna kako u ju
jednoga dana prestati viati i izbrisat u ju jer me je Luisa
naposljetku ipak nazvala, to nikako nije sigurno, ali se moe
dogoditi, ak tovie, treba se dogoditi prije ili kasnije.
Osim ako Mara ne posjeduje kakav glup i snaan osjeaj za
pravdu, i razoaranje spoznajom da sam ja kriminalac joj se ne
nametne ispred bilo kakvog drugog razmiljanja i tako joj se
uini dovoljnim ne samo da me zanijee i udalji od sebe, nego
osjeti potrebu i da se odvoji od moje ljubavi. I tada bi, ako
Luisa dozna, ili ako joj ta zamisao ue u glavu, to bilo
dovoljno, kao da bi bilo vano to nakon to sam krenuo
najprljavijom stazom, vie ne postoji nada, ak ni ona
najudaljenija, ona irealna koja nam pomae ivjeti. Moda bi
mi ak i oekivanje bilo zabranjeno, ne samo iekivanje,
koliko obino ekanje, posljednje utoite najgoreg
nesretnika, onih bolesnih i nemonih i osuenih i smrtnika,
koji ekaju da se spusti no i zatim da svane dan i da opet
padne no, samo da se promijeni svjetlost da bi znali barem
to ih eka, trebaju li ostati budni ili trebaju nastaviti
spavati. ak i ivotinje ekaju. Utoite svakoga ivog bia
na Zemlji, svih ljudi osim mene...
Prolazili su dani bez vijesti o Diaz-Vareli, jedan, dva, tri
i etiri, i to je bilo savreno normalno. Pet, est, sedam i
osam, i to je takoer bilo normalno. Devet, deset, jedanaest i
dvanaest, i to ve nije bilo toliko normalno, ali ni to nije
izgledalo tako udno, katkad je putovao on i katkad sam
putovala ja, nismo obiavali obavijestiti jedno drugo

unaprijed i jo smo se manje obiavali oprostiti, nikada nismo

uspjeli ostvariti toliku bliskost, niti smo raunali jedno na
drugo da bismo smatrali nunim ili pametnim jedno drugo
obavijestiti o svojim kretanjima, o svojim odsutnostima iz
grada. Uvijek kad bi njemu trebala dva dana ili vie da nazove
ili da dade od sebe glas ivota, ja sam mislila sa aljenjem ali uvijek pristajui ili moda rezignirano - da je ve
vrijeme da iziem sa scene, da se ono kratko
vrijeme koj e sam ja sama sebi dodijelila u njegovu ivotu
pokazalo naposljetku prekratkim; pretpostavljala sam da se
umorio ili da je, vjeran svojim namjerama, ponovo promijenio
osobu za zabavu i razonodu (nikada se nisam smatrala neim
viim, iako sam se eljela osjeati vanijom) tijekom onoga
to sam sada vidjela kao drevno iekivanje, ili kao
izvianje; ili da ga je Luisa prihvatila prije nego to se to
moglo predvidjeti te da vie nema mjesta za mene, a sigurno ni
za koga drugoga; ili da se on sav posvetio njoj svojim
posjetima i svojom panjom, odvoenjem djece u srednju kolu i
pomaganjem u onome u emu je mogao pomoi, pravei joj drutvo
ili priskaui joj u pomo. U redu je, ve je otiao,
prekinuo je sa mnom, gotovo je, tako sam mislila. Sve je
tako malo trajalo da u se prikriti drugima i spomen na njega
e me zbuniti. Bit u neraspoznatljiva, bit u ono to sam
bila prije, bijeli list papira, suprotnost onome od sada, i
pripadat u onome to vie nije vano. Nije bitno, u redu je,
znala sam to od poetka, u redu je. Ako dvanaestoga ili
petnaestoga dan zazvoni telefon i zaujem njegov glas, neu
moi izbjei poskoiti od unutarnje radosti i rei samoj sebi:
Pa dobro, gledaj, jo uvijek ne, barem emo se jo jednom
susresti. I tijekom tih perioda neeljena oekivanja i
njegove apsolutne tiine, svaki put kad bi zazvonilo zvono ili
kad bi mi mobitel javljao da sam primila novu poruku dok mi je
telefon bio ugaen, ili da me eka jo jedan neproitan SMS,
vjerovala sam optimistino da se on nalazi iza toga.
Sad mi se isto to dogodilo, ali sa strepnjom. Gledala sam
majuni ekran prestraena, prieljkujui da ne ugledam njegovo
ime i njegov broj i - to je bilo nespokojno, udno istovremeno elei da ga ugledam. Nisam eljela imati nikakve
veze s njim ni izlagati se novom susretu, naem jedinom nainu
vienja, tijekom kojega nisam znala kako e reagirati, kako
bih se mogla ponaati. Bilo je jednostavnije da me vidi
plaljivom ili tromom ako bi dolo do naeg susreta, nego da
samo razgovaramo, i jo i vie - oito - ako doe do tog
razgovora, nego ako ne doe. Ali neodgovaranje ili
neuzvraanje poziva imalo bi isti uinak jer to nikada prije
nisam uinila. Ako bih pristala otii njegovoj kui i ako mi
tamo predloi da legnemo u postelju, kako bi obiavao
naposljetku predloiti na taj preutni njemu svojstven nain
koji mu je doputao da se ponaa kao da se ne dogaa ono to
se dogaa, ili kao da to nije vrijedno priznanja, a ja to
jedino uspijevala odbiti uz poneki izgovor, to ga nije moglo

dovesti u sumnju. Ako bi me okrivio i zbog toga postajao

nepovjerljiv, ja bih mu se uvijek prilagodila. Smatrala sam
pravim blagoslovom, sreom,, to to je on zautio od onoga
popodneva, to me ne moljaka, to to sam slobodna od njegovih
istraivanja i obmana, njegova njukanja istine, ponovnog
suoavanja s njim i svojim neznanjem kako se sada suoiti s
njim i kako se ponaati prema njemu, slobodna od njegova
zastraivanja i ulijevanja osjeaja odbojnosti pomijeanih
zacijelo s osjeajem privlanosti ili sa zaljubljenou, je r
te dvije stvari ne nestaju iznenada i ne ovise o naoj volji,
nego im treba vremena kao kakvu oporavku ili kao samoj
bolesti; ljutnja uope ne pomae, njezin impuls zaas splasne,
ne moe se zadrati njezina virulentnost, ili ona doe i ode i
kad ode, ne ostavlja traga, nije akumulativna, ne potkopava
nita i im se primiri, zaboravlja se, poput hladnoe onda kad
se povue, ili poput groznice i bola. Korekcija osjeaja spora
je, oajniki postupna. ovjek se navikne na njih i jako ih je
teko napustiti, steknemo naviku razmiljati o nekome uz
odreene i postojane osjeaje - i misao elje za nekom osobom
neto je to se stjee - i ne znamo kako odustati od tih
osjeaja preko noi, ili tijekom mjeseci i godina, toliko duga
moe biti njihova privrenost. I ako postoji razoaranje, tada
ga potiskujemo na poetku protivno svakoj vjerojatnosti,
nijansiramo taj osjeaj, mjeemo ga, pokuavamo ga istjerati.
Katkad sam pomiljala da nisam ula ono to je dolo do mojih
uiju, ili mi se vraala slabana ideja da se vjerojatno radi
o pogreci, nesporazumu, ak i o prihvatljivom objanjenju da
bi Diaz-Varela organizirao Desvernovu smrt - ali kako je to
moglo biti prihvatljivo - shvatila sam da dok traje to
ekanje, izbjegavam rije ubojstvo u svojim mislima. I tako,
istovremeno dok sam smatrala sreom to to me Diaz-Varela ne
trai i to doputa da se oporavim i uhvatim daha, brinula sam
se i patila sam to to ne ini. Moda mi se inilo nemoguim blijedim krajem, loim krajem - to sve iezava tako, nakon
to sam ja otkrila njegovu tajnu i nakon to je on u to
posumnjao, nakon to me je malo ispitivao i poslije nita
vie. Bilo je to kao da se predstava prekinula prije nego to
je zavrila, kao da je sve ostalo visjeti u zraku, neodluno,
plutajue, odluno u svojoj neodlunosti, poput kakva
neugodnog mirisa u unutranjosti kakva dizala.
Razmiljala sam konfuzno, eljela sam i nisam eljela nita
znati o njemu, moji su snovi bili proturjeni i, kad bih
probdjela kakvu no, doista nisam nita raspoznavala,
primjeivala sam tek prepunu glavu i svoju alosnu nemogunost
daju ispraznim od takvih misli.
Zapitkivala sam se u svojoj nesanici trebam li razgovarati s
Luisom, s kojom nikada nisam koincidirala tijekom doruka u
kafiu, vjerojatno je napustila taj obiaj da ne bi poveavala
svoj jad ili da bi mogla bolje zaboravljati, ili bi moda
otila kasnije, kad bih ve dola na posao (moda je njezin
mu bio taj koji je morao rano ustajati i ona ga je samo

pratila da bi odgodila njihovo razdvajanje). Pitala sam se

nije li moja obveza sprijeiti ju, aktualizirati ju vijeu o
tome tko je taj prijatelj, njezin moda nezamijeeni
pretendent i stalni zatitnik, ali nisam posjedovala dokaze i
mogla sam se praviti ludom ili ogorenom, osvetoljubivom ili
zbunjenom, komplicirano je bilo kome ispripovijedati tako
zlokobnu i mranu priu; to je neka pria pretjeranija i
profinjenija, to je tee u nju povjerovati, u to vjeruju,
dijelom, oni koji ine grozote, koji u nju vjeruju ba zbog te
njezine pretjeranosti. Ali nije bila rije o tome, koliko o
neemu jo udnijem, zbog rijetkosti: veina ljudi stoji na
raspolaganju, veina ih voli pokazivati prstom tajno i
optuivati i potkazivati, izdati svoje prijatelje, susjede,
svoje nadreene i efove, policiju, autoritet, otkriti i javno
raspravljati o bilo kakvim krivcima, ak i ako su krivi samo u
neijoj mati; voli zagorati ivot tim ljudima ili ga barem
oteati, nastojati da se nae korumpiranih, stvarati kart,
materijalno nezainteresirane, desetkovati u svojem okruju i
protjerati iz drutva, kao da ih tjei rei samome sebi nakon
svake rtve ili zadobivenog komada: Ovaj je otpao, odvojio
se, ovaj je pao, a ja nisam. Meu svim tim ljudima njih je
nekolicina - svakodnevno ih je sve manje - koji osjeaju,
naprotiv, neiskazivu odbojnost prema preuzimanju te uloge,
uloge izdajnika. I tjeramo tu antipatiju do krajnjih
konzekvencija pa nam nije jednostavno pobijediti ju kad nam
odgovara, kad je na nae dobro i na dobro drugih ljudi.
Postoji neto to nas odbija kad zovemo neki broj i kad
neutralno izgovorimo ne predstavljajui se: Gledajte, vidio
sam terorista kojega traite, njegova je fotografija u
novinama i upravo je uao u tu zgradu. Vjerojatno bismo
postupili u jednom takvom sluaju, ali razmiljajui vie o
zloinima koje bismo mogli time izbjei, nego o kazni za ve
poinjene zloine, jer njih nitko nije sposoban popraviti i
nekanjivost svijeta tako je beskonana, tako drevna i velika
da je do odreene toke svejedno pridoda li joj se jo koji
milimetar. udno zvui i loe zvui, a opet moe se dogoditi;
mi koji osjeamo tu averziju radije smo ponekad nepravedni te
neto ostavimo nekanjeno, nego da sebe same vidimo kao
izdajnike, ne moemo to podnijeti - naposljetku pravda nije
naa stvar, nije na nama izigravati inkviziciju - a jo nam je
antipatinija ta uloga kad je rije o raskrinkavanju nekoga
koga smo voljeli, ili jo gore: nekoga koga - usprkos uasu i
munini svoje svijesti, ili svojega saznanja, koje nas,
meutim, svakoga dana koji se zaokruuje i odlazi, sve manje
iznenauje - nismo u potpunosti prestali voljeti. I tada
pomiljamo na neto to se nije u potpunosti uobliilo, na
nekoherentno i repetitivno gotovo grozniavo mucanje, neto
nalik tome: Da, jako je ozbiljno, jako je ozbiljno. Ali o
njemu se radi, jo uvijek o njemu. U to vrijeme iekivanja
ili neizgovorenog rastanka nisam uspijevala vidjeti DiazVarelu kao kakvu buduu opasnost ni za koga, pa ak ni za

sebe, koja sam svojedobno osjeala trenutani strah od njega

ili bih ga se jo uvijek u njegovoj odsutnosti povremeno
bojala, u svojem sjeanju ili u svojim anticipacijama. Moda
sam preoptimistina, ali nisam to bila sposobna ponoviti. Za
mene je on i dalje bio amater, sluajan uljez. U biti obian
ovjek, koji je nainio jednu jedinu iznimku.
etrnaestoga dana nazvao me na mobilni telefon, dok sam bila
kod izdavaa na sastanku s Eugenijem i s jo nekim polumladim
autorom kojega nam je preporuio Garay Fontina kao nagradu za
ulizivanje kojim ga je taj zasipao na svojem blogu i u jednom
specijaliziranom, odnosno, pretencioznom i moglo bi se rei
marginalnom knjievnom asopisu koji je ureivao. Na trenutak
sam izila iz ureda, rekla sam mu da u ga kasnije nazvati,
inilo se da
mi nije povjerovao i zadrao me na trenutak.
Potrajat e samo trenutak, ree mi. Sto misli o tome da
se danas vidimo? Bio sam vani nekoliko dana i rado bih te
vidio. Ako se slae, ekat u te kod kue kad izie s
posla. Ne znam hou li sutra stii sa zakanjenjem, ovdje
vlada pravi mete, improvizirala sam onako usput; eljela sam
dvaput razmisliti, ili barem imati vremena naviknuti se na
ideju da u ga opet vidjeti. I dalje nisam znala to on eli,
njegov oekivani i neoekivani glas donio mi je uzbunu i
olakanje, ali smjesta je prevladala umiljenost osjeaja da
me ponovo netko voli, osvjedoenja da me jo uvijek nije
stavio a acta, da se ne pravi Englez niti mi doputa nestati
u tiini, jo uvijek nije as da isparim. Dopusti mi da ti
kaem neto popodne. Onako kako sada izgleda, zaboravit u ili
u te obavijestiti kako ne mogu.
Tada ree moje ime, ono to nije obiavao initi.
Ne, Mara. Zaboravi, i nainio je stanku, kao da doista
eli zazvuati imperativno, a tako je i zazvuao. Kako ja u
tom trenutku nisam uzvratila nita, dodao je neto da ublai
dojam. Nije rije o tome da bih te samo elio vidjeti,
Mara. Dvaput je izgovorio moje ime, to je ve bilo neobino,
lo predznak. Moram se s tobom hitno vidjeti. ak i ako bude
kasno, nije vano, neu se maknuti odavde. ekat u te u
svakom sluaju. A ako ne doe, otii u te potraiti,
zavrio je odluno.
Ni ja nisam esto izgovarala njegovo ime, uinila sam to
sada oponaajui njega ili da ne bih zaostala za njim, esto
se dogaa da se uzbunimo kad ujemo kako netko izgovara nae
ime, kao da nas se opominje ili kao da nam se najavljuje neka
nevolja ili neko zbogom.
Javier, ve se jako dugo vremena ne viamo i ne govorimo,
toliko hitno nije, moe priekati jedan, dva dana, zar ne? Ako
mi naposljetku bude nemogue, elim rei.
Putala sam da me moli, ali prieljkivala sam da ne
odustane, da se ne sloi s jednim vidjet emo ili jednim
moda. Njegovo mi je nestrpljenje godilo, iako sam
primijetila kako nije rije, toga dana, o pukom tjelesnom

nestrpljenju. ak je bilo mogue da u njemu nije bilo ni

trunke tjelesnosti, nego da se radilo samo o urbi da se svemu
dade i da se verbalizira jedan zavretak: jednom kad se odlui
da stvari ne plutaju, da se ne tope, i da ne nestaju u tiini
niti da je njihov zakljuak blijed, tada u biti postaje teko
i gotovo nemogue iekivanje; treba to rei i izgovoriti
istoga asa, treba to rei drugome da bi se smjesta oslobodilo
neugodne situacije, da ovjek zna to ga oekuje i da ne
tumara prevaren, da ne vjeruje kako jo uvijek predstavlja
nekoga i neto u naem ivotu kad to nije tako, da ne vjeruje
kako zauzima mjesto u naim mislima i u naem srcu te kako bi
bio izbrisan iz naega postojanja bez oklijevanja. Ali meni je
bilo svejedno. Znailo mi je isto ako me je Daz- Varela
pozivao samo da bi prekinuo sa mnom, stavio toku na nau
vezu, ima ve etrnaest dana to ga nisam vidjela i pobojala
sam se da ga vie nikada neu ni vidjeti i to je bilo ono
jedino to mi je bilo vano: ako me on ponovo vidi, moda mu
bude teko odrati svoju odluku, ja bih ga mogla dovesti u
iskuenje, izazvati da predvidi svoju buduu nostalgiju prema
meni, uvjeriti ga svojom prisutnou da mora reterirati.
Pomislila sam to i shvatila sam kakav sam idiot bila: neugodni
su ti trenuci, kad nas ak ne posramljuje uoiti vlastitu
glupost i preputamo joj se svakako, svjesno i znajui da emo
uskoro rei: Alija sam to znala i bila sam sigurna. Ali kako
li sam samo bila glupa, zaboga. A ta reakcija, kao od
eljeza, prema predmetu oboavanja dola mije, na moju
nedosljednost i jo veu glupost, kad sam ve bila napola
odluila prekinuti svaki odnos s njim bude li on to od mene
zatraio. Naloio je da se ubije njegov najbolji prijatelj, to
je bilo previe za moju budnu svijest. Sada sam se mogla
uvjeriti da nije bilo, ili jo uvijek nije bilo, ili da se
moja svijest mutila ili uspavljivala na najmanju moguu
greku, i to me navodilo da pomislim isto: Ali kako sam samo
glupa, zaboga. Daz-Varela nije bio navikao, u svakom
sluaju, da ja pruam vei otpor njegovim prijedlozima od
onoga koji mi je nalagao moj posao, a ima malo poslova koji se
ne mogu odgoditi za idui dan, barem u izdavakoj kui.
Leopoldo nikada nije bio prepreka dok je naa veza trajala, on
je bio u odnosu na mene u istome poloaju kao ja u odnosu na
Daz-Varelu, ili moda u jo goroj situaciji, ja sam se morala
potruditi ako sam intimno eljela uivati s njim, a nikada mi
se nije uinilo da Daz-Varela treba posegnuti za slinim
voluntarizmom kad sam ja u pitanju, iako su to moda moje
iluzije, nitko ne zna nita sa sigurnou ni o kome. Leopoldu
sam ja govorila kad se moemo vidjeti, a kad ne i odreivala
sam trajanje naega
susreta, za njega sam oduvijek bila ena uronjena u beskonane
aktivnosti o kojima mu nisam ak ni pripovijedala, vjerojatno
je zamiljao moj mali i usporeni svijet kao svojevrstan
kovitlac koji je teko podnijeti, tako sam rijetko svoje
vrijeme stavljala njemu na raspolaganje, uvijek sam bila

toliko optereena obvezama. Potrajalo je onoliko koliko je

trajao i Daz-Varela u mojem ivotu: kao to se esto dogaa
kad se dva odnosa odvijaju istovremeno, jedan odnos ne zna
preivjeti bez drugoga bez obzira na to koliko razliiti i
opreni meusobno bili. Koliko esto dvoje ljubavnika zavri
svoju preljubniku priu kad se onaj koji je bio oenjen
rastavi ili kad ostane udovac, kao da se odjednom uplae
videi se jedno nasuprot drugome, ili ne znaju to im je
initi uslijed nedostatka prepreka za ivot i razvijanje onoga
to je do tada bilo ograniena ljubav, ugodno osuena na
nepokazivanje, moda i na neizlaenje iz sobe; koliko se puta
razotkrije da se ono to je zapoelo sluajno treba i dalje
voditi principom sluaja te da skretanje u drugom smjeru i
jedna i druga strana osjea i odbacuje kao prijevaru ili
falsifikaciju. Leopoldo nikada nije doznao za Daz-Varelu,
niti jednu jedinu rije o njegovu postojanju, nije to bio
njegov posao, nije bilo razloga za to. Rastali smo se
sporazumno, nisam mu nanijela veliku tetu, jo uvijek me zove
s vremena na vrijeme, nakratko, dosaujemo se, i nakon prve
tri fraze nemamo vie o emu priati. Vidjela sam tek okrnjenu
iluziju, nekom blagom i skeptinom silom, nedostatak
oduevljenja ne moe se prikriti i zamjeuje ga ak i najvei
optimist. Tako barem vjerujem, da mu nisam nanijela tetu,
nije nita primijetio. Ne radi se ni o tome da bi sada trebalo
neto provjeravati, kao da je to sada bitno ili kao da je meni
sada to bitno. Daz-Varela nee se potruditi doznati koliko mi
je natetio, ili je li mi uope natetio; naposljetku ja sam
uvijek bila skeptina, ak se ne moe ni rei da sam bila
neto posebno oduevljena. S drugima jesam, s njim nisam.
Neto sam nauila od tog ljubavnika, treba nastaviti dalje bez
prevelika okretanja unatrag.
Sljedee je ve zazvualo kao zahtjev, iako je bilo pod
krinkom preklinjanja:
Kaem ti da zaboravi, Mara, neemo pokuavati ono
nemogue. Moda i provjera kao takva moe priekati dan-dva.
Ja sam taj koji ne moe ekati daju napravi, a zna ve kako
izgledaju subjektivne urnosti, nema naina da ih se primiri.
I tebi e dobro doi zaborav. Molim te, zaboravi.
Priekala sam nekoliko trenutaka ne bih li zaboravila, da mu
ne bi sve izgledalo tako jednostavno kao uvijek, dogodilo se
neto uasno proli put, iako on to nije znao, ili moda jest.
Zapravo sam gorjela od elje da ga vidim, da nas stavim na
kunju, da se opet iznova potvrdim u njegovu licu i na
njegovim usnama, ak i da legnem s njim, barem s onim njegovim
prijanjim ja, koji je nastavio postojati u njegovu novom ja,
gdje bi drugdje i mogao biti. Naposljetku sam mu rekla:
U redu je, ako toliko inzistira. Ne znam ti rei kada, ali
u zaboraviti. To da, ako se umori u iekivanju, javi mi, da
mi utedi put. A sada se vie ne mogu zafrkavati.
Poklopila sam slualicu i iskljuila mobilni telefon,
vratila sam se svojem beskorisnom sastanku. Od tog trenutka

bila sam nesposobna obraati bilo kakvu pozornost polumladom

autoru kojega su mi preporuili, koji me je pogledao zlurado
jer to je ono to je elio, publiku
iveliku pozornost. Nakon svega, bila sam sigurna da mu nee
objaviti rad u izdavakoj kui, barem to se mene tie to je
bilo iskljueno.
Naposljetku sam imala dovoljno vremena i nije bilo uope
kasno kad sam se zaputila prema kui Diaz-Varele. Toliko mi
jo bilo preostalo vremena da sam imala prigodu zaustaviti se
i porazmisliti i posumnjati, nekoliko puta proetati po
okolnim ulicama odlaui trenutak dolaska. ak sam ula i u
Embassy, to arhaino mjesto u kojemu ruaju ili piju aj
gospoe i diplomati, sjela sam za jedan stol, naruila i
ekala. Ne da kucne neki odreeni sat - bila sam samo svjesna
da e on to vie budem ekala, postati sve nervozniji - nego
da prou minute i da ja steknem dovoljno odlunosti ili da
prikupim dovoljno nestrpljenja da mogu ustati, napraviti jedan
korak, i drugi, i drugi, i nai se pred njegovim vratima
uzbueno
pritiui zvono. Ali, jednom kad sam odluila doi, jednom
kad sam shvatila da je u mojim rukama hou li ga tog dana
vidjeti, ni jedno ni drugo nikako nije stizalo. Za neko
vrijeme, pomislila sam, nema urbe, priekat u jo malo. On
e ostati kod kue, nee mi pobjei, nee otii. Neka mu se
svaki trenutak odulji i neka broji minute, neka proita
stranice bez razumijevanja, neka pali i gasi televizor bez
razloga, neka oajava, neka priprema ili memorizira to e mi
rei, neka proviruje na hodnik svaki put kad uje dizalo i
neka se razoara kad se uvjeri da se zaustavlja prije nego to
stigne na njegov kat ili da produljuje gore. Zato se eli
hitno sa mnom vidjeti? To je izraz koji je upotrijebio, prazan
i bez znaenja, neka vrsta potapalice, koja obino prikriva
drugi smisao, stupica koju se postavlja nekoj osobi ne bi li
se osjeala vanom kao i da bi joj se probudila znatielja. A
nakon nekoliko sam minuta pomislila: Zato se toliko trudim?
Zato se ne usprotivim, zato ne pobjegnem od njega i ne
sakrijem se ili, jo bolje, zato ga ne prijavim bez
oklijevanja? Zato pristajem razgovarati s njim iako znam ono
to znam, sasluati ga ako ima to rei, sigurno i podijeliti
s njim postelju ako mi to predloi jednim svojim pokretom,
jednom njenou, ili ak i ako je rije tek o tom mukom i
prozranom pokretu glavom koji neodreeno pokazuje u smjeru
spavae sobe bez posredovanja bilo kakve udvorne rijei, lijen
na rijeima kao to su i toliki drugi mukarci? Prisjetila
sam se jednog citata iz Triju muketira koje je moj otac
napamet znao na francuskom i koje je s vremena na vrijeme
recitirao u nevrijeme, gotovo sluei se njima kao kakvom
rastresenom potapalicom da se ne bi duljila tiina,
vjerojatno su mu se sviali ritam, zvunost i konciznost
reenica, ili su ga moda impresionirale kao dijete, prvi put
kad ih je proitao (isto kao i Diaz-Varela pohaao je

francusku srednju kolu, San Luis de los Franceses, ako se

dobro sjeam). Athos govori o sebi u treoj osobi, odnosno,
pripovijeda DArtagnanu svoju priu kao da ju pripisuje nekom
starom aristokratskom prijatelju, koji se vjerojatno oenio, s
dvadeset i pet godina, jednom nevinom i zamamnom djevojkom od
svojih esnaest godina, lijepa poput ljubavi, ili poput
simpatija, ili poput zaljubljivanja, to kae Athos, koji u
to doba nije bio on, muketir, nego grof de la Fere. Tijekom
jednog lova njegova mlada i aneoska ena, s kojom je sklopio
brak ne znajui puno
o njoj, ne provjerivi njezino podrijetlo i zamiljajui ju bez
prolosti, doivi nesreu, padne s konja i onesvijesti se.
Pohitavi da joj pomogne, Athos primijeti kako ju haljina
pritie, kako ju gotovo gui; izvadi svoj bode i raspara ju
da bi mogla disati, ostavljajui joj rame nepokriveno. I u tom
trenutku vidi da na njemu nosi, tetoviran,.sramotan cvijet
ljiljana, znak kojim su krvnici zauvijek igosali prostitutke
ili lopove ili openito kriminalce, ne znam. Aneo je demon,
izgovara Athos. Jadna je djevojka krala, dodaje pomalo
proturjeno. DArtagnan zapita to je uinio grof, na to
njegov prijatelj uzvraa krajnje hladno (i taj je citat bio
onaj koji je ponavljao moj otac i kojega sam se sjetila): Le
Comte tait ungrand seigneur,
ii
avait sur ses terres droit de justice basse et haute: ii
acheva de dchirer les habits de la Comtese, ii lui lia les
mains derrire le dos et la pendit un arbre. Ili to je
jedno te isto: Grof je bio velik gospodin, posjedovao je nad
svojom zemljom visoko i nisko pravo: upravo je poderao
grofiinu odjeu, zavezao joj je ruke na leima i objesio ju
je za drvo. To je uinio Athos u svojoj mladosti, nesumnjivo,
ne sluajui objanjenja niti traei ublaavajue argumente,
ne trepnuvi, nemilosrdno, bez suosjeanja za njezine njene
godine, prema eni u koju se bio toliko zaljubio da ju je
poelio uiniti svojom suprugom iz potenja, s obzirom na to
da ju je, kako priznaje, mogao zavesti ili uzeti na silu, kako
mu drago: s obzirom na to da je bio gospodar mjesta, tko bi
pohrlio u pomo jednoj strankinji, jednoj nepoznatoj eni za
koju se jedino znalo da se zove pravim ili lanim imenom Anne
de Breuil? Ali ne: Glupan, budala, imbecil, morao se njome
oeniti! predbacuje Athos svom starom ja, tako uspravan kao i
okrutan grof de la Fere, koji je tek to je otkrio prijevaru,
besramnost, neizbrisivu mrlju, napustio sve provjere i
pronaene osjeaje, oklijevanje i odlaganje i samilost - nije
meutim napustio ljubav, jer ju je uvijek nastavio voljeti ili
barem se nije oporavio - a da nije dao grofici priliku da
objasni ni da se brani, da nijee ni da uvjerava, da iri
milosre niti da ga ponovo opara, pa ak niti da moe
umrijeti kasnije, kao to moda zasluuje i najbezvrjednije
bie na kugli zemaljskoj, svezao joj je ruke iza lea i
objesio ju je za drvo, bez oklijevanja. DArtagnan se uasava
i vie: Nebesa! Athos! Ubojstvo! Na to Athos uzvraa

tajanstveno ili moda zagonetno: Da, ubojstvo, upravo to, i

u nastavku trai jo
vina i unke, smatrajui pripovijest zavrenom. Ono stoje
tajanstveno ili ak i zagonetno jest ovo upravo to, na
francuskom pas davantage. Athos ne pobija ljutiti DArtagnanov
krik, ne opravdava se niti ga korigira govorei mu: Ne, bila
je to samo presuda, ak ne pokuava ni objasniti svoje
uurbano, nemilosrdno, navodno usamljeno vjeanje voljene
ene, zacijelo su se on i ona zatekli sami u umi,
improvizacija bez svjedoka, bez savjeta ili pomoi bilo koga
kome bi se ovjek obratio: Bio je slijep od bijesa i nije
znao kako se obuzdati; osjeao je potrebu za osvetom; kajao se
cijeloga ivota, ne uzvraa mu nita slinoga. Pristaje da je
bilo ubojstvo, da, ali upravo to, samo to i ne neto
gnjusnije, kao da ubojstvo nije neto najgore mogue, ili kao
da je neto najuobiajenije to ne zavreuje buku ni
iznenaenje, u biti isto to misli odvjetnik Derville koji je
na sebe preuzeo sluaj ivoga mrtvaca koji je trebao nastaviti
biti mrtav, staroga porunika Chaberta, i koji je, kao i svi
njegove profesije, vidio kako se ponavljaju isti prokleti
osjeaji, a da ih nita nije moglo ispraviti, njihovi uredi
pretvoreni u kloake koje se ne mogu oistiti: ubojstvo je
neto to se dogaa i za to je svaki ovjek sposoban, dogaa
se od pranoi vremena i nastavit e se sve dok nakon
posljednjega dana vie ne bude noi i ne ostane vremena koje
ih moe prikriti; ubojstvo je svakodnevna stvar, glupa i
vulgarna, stvar vremena; svjetske novine i televizija prepune
su njih, emu tolika vika, toliki uas, toliko prenemaganje.
Da, rije je o ubojstvu. Upravo tome.
Zato ja ne mogu biti kao Athos ili kao grof de la Fere,
koji je bio prvi i zatim je to prestao biti? pitala sam se
jo uvijek u Embassyju, zaogrnuta neprekidnim zujanjem gospoa
koje su jako brzo priale i pokojim lijenim diplomatom. Zato
ne mogu sagledati stvari jednako jasno i reagirati sukladno
tome, otii na policiju ili Luisi i ispriati im ono to znam,
dovoljno da ponovo pokrenu istragu i provjere i da uhite
Ruiberriza de Torresa, barem to za poetak? Zato nisam u
stanju svezati ruke za leima mukarcu kojega volim i objesiti
ga za drvo bez oklijevanja, ako znam da je poinio uasan
zloin, drevan kao to je Biblija i potaknut prezrivim
motivom, ponijevi se osim toga kukaviki, posluivi se
posrednicima koji bi ga zatitili i koji bi mu prikrili lice,
jednim nesretnim siromahom, jednim bezumnikom, jednim
nerazboritim nesretnikom koji se nije mogao braniti i koji e
uvijek biti njemu na milost i nemilost? Ne, nije do mene da
budem drastina u tome jer ne posjedujem na Zemlji pravo na
donoenje visokih ili niskih sudova i zato to, osim toga,
mrtvac ne moe govoriti, a iv ovjek moe, ovaj se moe
objasniti, i uvjeriti i rezonirati, pa je ak sposoban
poljubiti me i voditi ljubav sa mnom, dok onaj drugi niti vidi
niti uje, truli i ne uzvraa i vie ne moe utjecati ni

prijetiti, niti mi priskrbiti i najmanji uitak, ne moe ni

traiti od mene da mu poloim raune niti se moe pokazati
razoaran, niti me moe optuujue gledati svojom beskrajnom
alou i svojom ogromnom boli, ne moe me ak ni dotaknuti
niti puhnuti u mene, s njim se nita ne moe initi.
Naposljetku sam donijela odluku, ili sam moda navukla na
sebe dosadu, ili trud to sam iza sebe ostavila strah koji me
povremeno zaokupljao, ili nestrpljenje to sam vidjela staro
ja koje je i dalje voljelo jer se jo uvijek nije u potpunosti
rasprilo i dominiralo je nad umrljanim i mranim, poput ive
slike nekog mrtvaca iako je preminuo odavno. Zatraila sam
raun, platila, ponovo sam izila na ulicu i krenula u smjeru
koji sam tako dobro poznavala, u smjeru one kue koju nisam
odvie esto posjeivala i koja vie ne postoji - ili u kojoj
vie ne ivi Daz-Varela, dakle ne postoji za mene - ali koju
nikada neu zaboraviti. Moji su koraci jo uvijek bili
usporeni, nije mi se urilo stii, napredovala sam kao da
eem, a ne kao da idem na neko konkretno mjesto na kojemu me
se ekalo da me se priupita za savjet, odnosno, da me ponovo
ispitaju ili da mi neto ispriaju, ili moda da me neto
zamole, ili moda da me uutkaju. Pao mi je na pamet jo jedan
citat iz Triju muketira, koji nije recitirao moj otac, ali
koji sam ja poznavala na panjolskom, ono to impresionira u
djetinjstvu nastavlja postojati poput ljiljanova cvijeta
urezano u naoj mati: ona ena oznaena i objeena o drvo, u
poetku Anne de Breuil, redovnica nakratko i u bijegu iz
svojega samostana, poslije
bjegunica grofica de la Fere i kasnije poznata kao Charlotte,
lady Clarick, lady de Winter, barunica de Sheffield (kao
djevojicu zainteresiralo me to se tako esto moe mijenjati
ime tijekom jednog jedinog ivota), zabiljeena u knjievnosti
samo kao milady, nije umrla, jednako kao ni pukovnik
Chabert. Ali onako kako je Balzac objanjavao sa svim
pojedinostima udo njegova opstanka i kako se uspio otrgnuti
iz piramide sablasti u koju su ga bacili nakon bitke, Dumas,
moda optereeniji pisanjem u nastavcima i neprestanom
potranjom za akcijom, sasvim sigurno drskiji i bezbriniji
kao pripovjeda, nije se potrudio ispriati - ili seja barem
toga nisam sjeala - kako se dovraga djevojka oslobodila
smrti, nakon strastvenog vjeanja do kojega je dolo uslijed
bijesa i ranjene asti preruenih u posezanje za visokom i
niskom pravdom jednoga velikaa. (Nisam mogla objasniti kako
mu nije nikada vidio u postelji tragini cvijet ljiljana.)
Oslanjajui se na svoju veliku ljepotu, na svoju mudrost i
nedostatak bilo kakvih obzira - moe se pretpostaviti da se
oslanjala i na nedostatak zlopamenja - postala je snana,
raunajui na blagonaklonost samog kardinala Richelieua, i
nagomilala si je zlodjela bez ikakve grinje savjesti. U
Dumasovu romanu poini jo nekolicinu zloina, pretvorivi se
vjerojatno u najopakiji enski lik, najotrovniji i
najnemilosrdniji u povijesti knjievnosti, kojega su kasnije

oponaali do iznemoglosti. U jednom poglavlju ironino

naslovljenom Brani prizor, dolazi do susreta izmeu Athosa i
nje, kojoj treba nekoliko trenutaka da prepozna zadrhtavi
svog starog mua i krvnika, kojega je takoer smatrala mrtvim,
kao to je on smatrao mrtvom svoju ljubljenu enu i to mnogo
opravdanije. Presjekli ste mi put, kae joj Athos, neto u
tom stilu, mislio sam da sam Vas pokosio, madame; ali, ili
sam pogrijeio ili Vas je pakao uskrsnuo. I dodaje,
uzvraajui vlastitoj sumnji: Da, pakao Vas je obogatio,
pakao Vam je dao drugo ime, pakao Vam je gotovo dao drugo
lice; ali nije Vam izbrisao mrlje s due niti grijeh s Vaega
tijela. I odmah zatim dolazi citat kojega sam se sjetila, na
svojem putu prema Diaz-Vareli posljednji ili pretposljednji
put: Vjerovali ste da sam mrtva, nije li tako? Kao to sam ja
vjerovala da ste Vi umrli. Na je poloaj uistinu udan;
ijedno i drugo ivjeli smo do sada samo zato to smo vjerovali
da smo mrtvi, i zato to uspomena smeta manje od djeteta, iako
je katkad uspomena prodirua.
Ako mi je ostalo u sjeanju, ili je ono zabiljeilo rijei,
to je stoga to kako s vremenom ivimo te Athosove rijei, sve
mi se vie ine istinom: moe se ivjeti s imitacijom mira,
ili jednostavno nastaviti, kad ovjek vjeruje da ne ivi na
Zemlji i mrtvac koji nam je prouzroio ogromnu tetu ili zlo;
kad postoji samo kao uspomena i tek kao ivo bie, tek ljudsko
bie koje die i jo uvijek hoda po svijetu svojim otrovanim
koracima, koje bismo mogli ponovo sresti i vidjeti; netko koga
bismo, da znamo da je u stupici - da znamo da se jo uvijek
tuda mota - eljeli izbjei pod svaku cijenu, ili to je jo
munije, koga bismo eljeli kazniti. Smrt onoga tko nas je
ranio ili tko nas je ubio tijekom ivota - pretjeran izraz
koji je postao uobiajen - ne lijei nas u potpunosti niti nam
omoguuje da zaboravimo, sam Athos izazivao je svoju udaljenu
bol pod svojom krinkom muketira i svoje nove osobnosti; ali
umiruje nas i doputa nam ivjeti, disanje postaje
podnoljivije ako nam ostane tek jedna uspomena koja nam se
mota po glavi i osjeaj da smo podmirili dugove na ovome
svijetu koji je jedini, bez obzira na to koliko nas i dalje
boli ta uspomena, svaki put kad je se prisjetimo, ili kad nam
i nehotino padne na pamet. Naprotiv, moe biti nepodnoljivo
znati kako jo uvijek dijelimo raspoloenje i vrijeme s onim
tko nam je skrio srce ili nas je prevario ili nas je izdao, s
onim tko nam je upropastio ivot ili tko nam je odve otvorio
oi ili pretjerano grubo; moe nas paralizirati to to
stvorenje jo uvijek postoji, to nije zgromljeno niti
objeeno za drvo, i to moe ponovo iskrsnuti. To je jo jedan
razlog zato se mrtvi ne bi smjeli vratiti, barem oni iji nam
status omoguuje olakanje i koji nam doputa napredovanje,
ako ba elite kao sablasti, nakon to smo pokopali svoje
staro ja: Athosu kao i milady, grofu Fereu kao i Anne de
Breuil, dopustili su si godinama vjerovati da je ono drugo
samo mrtvac i da vie ne moe uiniti ni da jedan list

zadrhti, nesposoban za disanje; jednako su postupili s madame

Ferraud, koja je bez problema nastavila svoj ivot jer je za
nju njezin mu, stari porunik Chabert, bio nesumnjivo samo
uspomena, pa ak ni optereujua uspomena.
Da je barem Javier mrtav, iznenadila sam se razmiljajui
tog popodneva, dok sam koraala okolo. Da barem umre ovoga
istog asa i da mi ne otvori kad mu pozvonim, pokoen na
zemlji i zauvijek nepokretan, a da me nema to priupitati, da
je nemogue
uspostaviti razgovor s njim. Daje mrtav, rasprile bi se moje
sumnje i moji strahovi, ne bih morala sluati njegove rijei
niti razmiljati to mi je initi. Nisam smjela ni pasti u
iskuenje da ga ljubim ili da s njim legnem u postelju,
zavaravajui se idejom da e biti posljednji put. Mogla sam
vjeno zautjeti ne razbijajui glavu o Luisi, jo manje o
pravdi, i zaboraviti na Devernea, naposljetku ja ga nikada
nisam uspjela upoznati, tek usputno tijekom dugog niza godina,
usputno tijekom doruaka. Ako onaj tko je nekome oduzeo ivot,
sam umre i pretvori se u uspomenu i nema ivoga bia kojega bi
se optuilo, posljedice nisu tako bitne i kao da nije bitno
to se dogodilo. Zato bismo govorili ili priali bilo to,
zato bismo neto i provjeravali, utnja je najsmirenija, nije
nuno uznemiravati vie svijet priama o onima koji su ve
leevi i koji zasluuju neto samilosti, ak i ako je to samo
zato to su stavili toku na svoj prolazak, zavrili su i vie
ne postoje. Vie ne ivimo u onim vremenima u kojima se sve
moralo suditi ili barem znati; danas su neizmjerna zlodjela
koja se nikada ne razrijee niti se kanjavaju jer se ne zna
tko ih moe poiniti - toliko ih ima da nema dovoljno oiju da
bi se gledalo uokolo - i rijetko se kad pronae netko koga
bismo mogli posjesti na klupicu s neto vjerodostojnosti:
teroristiki atentati, ubojstva ena u Gvatemali ili u Ciudad
Juarezu, obrauni izmeu preprodavaa, indiskriminirana
ubojstva u Africi, bombardiranja civila naim avionima bez
pilota, stoga bez lica... Jo su bezbrojnija ona o kojima se
nitko ne brine i koja nitko i ne istrauje, gleda se na njih
kao na beskoristan posao i arhiviraju se im se zgode; a jo i
vie ona koja ne ostavljaju traga, ona koja nisu registrirana,
koja nisu nikada otkrivena, nepoznata. Svih je tih zloina
nesumnjivo oduvijek bilo, i moda su tijekom mnogih stoljea
bili kanjeni samo zloini koje su poinili vazali i siromasi
i razbatinjeni i ostali su nekanjenima - izuzev iznimki zloini monika i bogatuna, ako govorimo neodreeno i povrno.
Ali postojao je simulakrum pravde i barem otvorenih vrata,
barem u teoriji, pretvarali smo se da ih sve progonimo i
povremeno se pokuavalo, i osjeali smo kao da visi u zraku
ono to jo nije bilo razjanjeno, a sada naprotiv vie nije
tako: o premnogim stvarima zna se da se ne mogu razjasniti, a
moda se to i ne eli, ili se smatra da ne zasluuju napora
niti vremena niti rizika. Kako su daleko vremena kad su se
optube izgovarale s krajnjom sveanou i kad su se presude

donosile bez i najmanjeg drhtaja u glasu, kao to je uinio

Athos dva puta sa svojom enom Anne de Breuil, prvo dok je bio
mlad i zatim kad vie nije bio mlad: drugi put kad je donio
presudu, nije bio sam, nego u drutvu ostale trojice
muketira, Porthosa, DArtagnana i Aramisa, i lorda de
Wintera, koje je ovlastio, kao i jednog zakukuljenog ovjeka i
omotanog u crveni plat, za kojeg se pokazao da je krvnik iz
Lillea, onog istog koji je prije tisuu godina - zapravo u
drugom jednom ivotu, drugoj osobi - izrezbario u plamenu
milady sramotni cvijet ljiljana. Svaki je od njih izgovorio
svoju optubu, svatko od njih zapoinjui jednom formulom koja
se danas ne moe ni zamisliti: Pred Bogom i pred ljudima, ja
optuujem ovu enu da je otrovala, da je ubila, da je
potaknula na ubojstvo, da me je gurnula u ubojstvo, da je
odvela u smrt nekom udnom boleu, da je poinila svetogre,
da je ukrala, da je iskvarila, da je izazvala zloin... Pred
Bogom i pred ljudima. Ne, ovo nije vrijeme sveanosti. I tada
je Athos, moda zato da bi se pretvarao da se zavarava, da bi
vjerovao uzalud daju ovoga puta ne osuuje i ne kanjava on,
postavljao pitanja drugima, jednom po jednom, koju to kaznu
trae za tu enu. Na to su jedan za drugim odgovorili:
Smrtnu kaznu, smrtnu kaznu, smrtnu kaznu, smrtnu kaznu. Kad
je uo presudu, Athos se okrenuo prema njoj i poput kakvog
metra ceremonija rekao joj: Anne de Breuil, grofica de la
Fere, milady de Winter, Vaa zlodjela dotukla su ljude na
Zemlji i Boga na nebu. Ako znate kakvu molitvu, izgovorite ju
jer ste osueni i umrijet ete. Onaj tko je proitao taj
prizor u svome djetinjstvu ili u prvoj mladosti uvijek ga
pamti, ne moe ga zaboraviti, kao ni prizor koji dolazi nakon
toga: krvnik je svezao ruke i noge eni koja je jo uvijek
bila lijepa kao ljubav, primio ju je za ruke i odveo do
amca, kojim je preao na drugu obalu oblinje rijeke. Tijekom
putovanja milady se uspjela osloboditi uadi koja su joj
sputavala stopala, i kad su pristali, nagnula je trati, ali
smjesta se spotaknula i pala na koljena. Vjerojatno se
osjetila izgubljeno tada jer vie nije pokuavala ustati, nego
je nastavila leati u tom poloaju, klonule glave i skupljenih
ruku, ne znamo naprijed ili otraga, na leima, kao kad su ju,
dok je jo bila jako mlada, prije stoljea, ubili po prvi put.
Krvnik iz Lillea podignuo je svoj ma i spustio ga je, i tako
je dokrajio bie da bi ju definitivno pretvorio u uspomenu,
kao da je
vano je li u prodiruu ili neprodiruu spomen. Zatim je
skinuo crveni plat, prostro ga je na pod, na plat je
naslonio krnje tijelo i bacio glavu, svezao vorove na sve
etiri strane. Prebacio je zaveljaj na rame i ponovo ga unio
u amac. U povratku, usred rijeke, na najdubljem dijelu,
pustio ga je da padne. Njegovi suci vidjeli su kako se utapa s
obale, vidjeli su kako se voda otvorila na trenutak i zatim
ponovo zatvorila. Ali to je roman, kako mi je rekao Javier kad
sam ga zapitala to se dogodilo Chabertu: Najmanje je vano

ono to se dogodilo, i ono to se dogaa u njima svejedno je i

zaboravlja se, kad ih proitamo. Ono to je zanimljivo jesu
mogunosti i ideje na koje nas potiu i koje nam donose preko
svojih imaginarnih sluajeva, ostaju nam u pamenju izrazitije
nego stvarni dogaaji i vie ih uzimamo u obzir. Nije istina,
ili esto i jest, ali ne uspijevamo uvijek zaboraviti to se
dogodilo, ne u romanu koji su gotovo svi znali ili koji svi
znaju, ak i oni koji ga nikada nisu proitali, niti kad se
zapravo ono to se u njemu dogaa, dogaa nama, i kad postaje
naom priom, koja moe zavriti na jedan ili na drugi nain,
a da nijedan romanopisac to ne moe odrediti, niti ako ne
ovisi ni o kome drugome... Da, da je barem Javier umro i da se
i on barem pretvorio u uspomenu, ponovo sam pomislila.
Potedjela bih se problema savjesti i straha, sumnji i
iskuenja i potrebe za odluivanjem, svojeg zaljubljivanja i
svoje potrebe za govorom. I onoga to me sada eka, onoga
prema emu sada idem, to je moda nalik branom prizoru.
Pa dobro, otkud takva hitnost? upitala sam Diaz-Varelu im
mi je otvorio vrata, nisam ga ni poljubila u obraz, jedva sam
ga pozdravila kad sam ula, izbjegavala sam ga pogledati u
oi, nisam se htjela izravno suoiti s njim. Ako ja krenem u
napad, moda bih jo uvijek mogla dobiti na prednosti, da tako
kaem, nai se u povoljnoj situaciji da mogu nadgledati cijelu
situaciju, bez obzira na to o emu se radi: on ju je omoguio,
gotovo da ju je nametnuo, ja to nisam mogla znati. Nemam puno
vremena, danje bio iscrpljujui. Hajde, reci mi to si me
elio pitati.
Bio je jako dobro izbrijan i dotjeran, nije izgledao kao da
ve dugo vremena eka u kui, i pored toga, nimalo siguran u
izvjesnost svojih postupaka - to uvijek unereuje izgled, a da
ovjek toga nije ni svjestan - nego kao da se upravo sprema
izii. Vjerojatno se borio protiv nesigurnosti i nedjelovanja
gladei si bradu, zaeljavajui se i raeljavajui,
mijenjajui si koulju i hlae, oblaei si i skidajui sako,
procjenjujui kakav e dojam ostaviti sa sakoom i bez njega,
na kraju ga je ipak ostavio na sebi kao da me na taj nain
elio upozoriti moda da ovaj susret nee biti kao drugi, da
neemo na silu zavriti u spavaoj sobi za koju smo se uvijek
pretvarali da tamo zavravamo bez namjere. Sve u svemu, nosio
je na sebi jo jedan odjevni predmet vie od uobiajenog iako
se svaka odjea moe skinuti, ili nije ni nuna. Sada sam ja
doista podigla pogled i susrela se s njegovim pogledom,
sanjarskim ili kratkovidnim kao po obiaju, smirenim u odnosu
na moj prethodni posjet ili moda prije u odnosu na posljednje
minute - kad se ve sve bilo izvitoperilo - kad mi je poloio
ruku na rame i kad mi je dao do znanja da bi me mogao potopiti
samo kad bi me lagano pritisnuo. Uinio mi se jako privlanim
nakon toliko dana, najelementarnijem dijelu mene nedostajao je
- ovjek osjea nostalgiju za svime u ivotu, ak i za onim to
se nije imalo vremena smjestiti; ak i za tetnim stvarima i
pojavama - moj je pogled smjesta otiao u uobiajenom smjeru,

nikada to nisam mogla izbjei. Kad nam se to s nekim dogodi,

to je pravo prokletstvo. Osjeati se nesposoban odvojiti oi:
ovjek se osjea voen, posluan, gotovo je rije o ponienju.
Nemoj se toliko uriti. Odmori malo, dii, popij neto,
sjedi. Ono o emu elim s tobom popriati ne moe se rijeiti
u tri reenice ni stojei. Hajde, budi strpljiva i budi
irokogrudna. Sjedni.
Tako sam i postupila, sjedoh na kau na kojem smo obino
sjedili kad bismo bili u salonu. Ali nisam skinula sako i
sjela sam na rub, kao da je moja prisutnost tamo privremena i
svojevrsna usluga. Djelovao je smireno i istovremeno jako
koncentrirano, poput mnogih
glumaca prije nego to iziu na scenu, odnosno, umjetno
smiren, kakvi su glumci namjerno da ne bi morali trati kui
gledati televiziju. Nije izgledalo kao da je u njemu ostalo
bilo to od zapovjednog tona i pourivanja od jutros, kad me
nazvao na posao i kad mi je gotovo zaprijetio da doem.
Vjerojatno je osjeao zadovoljstvo ili olakanje jer sam mu
bila nadohvat, zato to me imao tamo, na odreen nain ponovo
me se doepao, ne samo u figurativnom smislu. Alija sada nisam
bila optereena tom vrstom straha, shvatila sam da mi on
nikada nee uiniti nita, ne svojim rukama i bez
posredovanja. Rukama drugoga i bez njegove prisutnosti, ne
shvaajui to se dogaa nego mnogo kasnije, kad sve postane
injenica i kad ne bude bilo lijeka i kad bude u mogunosti
rei poput nekoga tko uje neto novo: Vjerojatno je
postojalo vrijeme za sline rijei, trebalo je kasnije
umrijeti, moda je o tome rije.
Otiao je u kuhinju i donio mi je pie i sam se posluio
jednim. Nije bilo traga drugim aama, moda sije zabranio
kuanje alkohola tijekom ekanja, ne bi li ostao trijezan,
moda je ekanje proveo u izboru i sreivanju onoga to e mi
rei, ak i u memoriranju nekih dijelova.
Dobro, sjedim. Ti e rei kada bude spreman.
Sjeo je pokraj mene, odvie blizu meni, iako mi to ne bi
palo na pamet nekog drugog dana, uinilo bi mi se normalno,
ili ak ne bih ni primijetila kolika je distanca izmeu nas
dvoje. Udaljila sam se malo, tek malo, nisam eljela ostaviti
dojam odbacivanja, a osim toga, nisam osjeala fiziku
odbojnost prema njemu, prepoznala sam da mi se jo uvijek
svia njegova blizina. Ispio je gutljaj i izvadio cigaretu,
kresnuo je i ugasio upalja nekoliko puta kao da je pomalo
rastresen, ili kao da se sprema preuzeti inicijativu,
naposljetku je kresnuo upaljaem. Prinio je ruku bradi, nije
bila plaviasta kao gotovo uvijek, toliko se potrudio
izbrijati ovoga puta. Sve je to bio uvod, i tada mi se
obratio, sa smijekom na koji se prisiljavao s vremena na
vrijeme - kao da samoga sebe savjetuje svakih nekoliko minuta
ili kao da se programirao i kao da se prisjea sa zakanjenjem
ga aktivirati - ali ozbiljnog tona.
Znam da si nas ula, Mara, Ruiberriza i mene. Nema smisla

to nijekati niti me pokuavati uvjeriti u suprotno, kao

posljednji put. Bila je to moja greka, razgovarati s njim
tako kod kue, s njim razgovarati ovdje; ena koja je
zainteresirana za mukarca uvijek osjea znatielju za bilo
to u vezi s njim: za njegove prijatelje, za njegove poslove,
ukuse, svejedno je. Osjea zanimanje za sve, samo ga eli
upoznati bolje.
Preivao je to, kao to sam predvidjela, pomislila sam.
Vjerojatno se prisjetio svake pojedinosti i svake rijei, i
doao je do tog zakljuka. Sva srea da nije rekao ena
zaljubljena u mukarca, iako je to bilo ono to je elio rei
i, osim toga, bilo je istina. Ili je bilo istina, sada vie ne
znam, vie to nije mogue. Ali prije dva tjedna jo uvijek je
bilo mogue, tako da nije potpuno u krivu.
Dogodilo se i povratak u prolost nije mogu. Prihvaam to,
neu se zavaravati: ula si to nisi trebala uti, ni ti niti
bilo tko drugi, ali osobito ti to nisi trebala uti, trebali
smo se rastati isto, bez ikakvog traga.
On sada nosi znak cvijeta ljiljana, pomislila sam.
Zahvaljujui onome to si ula, stvorila si svoje
miljenje, sliku situacije. Pogledajmo ovu ideju, bolje je
nego ju izbjegavati ili se pretvarati da nije u tvojim
mislima, da je nema. Vjerojatno ima loe miljenje o meni i
ne okrivljujem te, sve ti to vjerojatno zvui grozno.
Odvratno, zar ne? Mogu ti zahvaliti to si unato svemu dola,
vjerojatno si se prisilila ponovo me doi vidjeti.
Pokuala sam protestirati, bez mnogo nastojanja; vidjela sam
da je odluan porazgovarati
o cijeloj stvari te ne dopustiti mi da se povuem, otvoreno mi
govoriti o svojem ovlatenom ubojstvu. Apsolutno uvjeren da ja
sve znam nije mogao biti, ak i tako spremao se povjeriti mi
se ili neto u tom stilu. Ili se moda spremao izvijestiti me
o dogaajima koji su prethodili, obavijestiti me o
okolnostima, tko zna kako se opravdati, ispriati mi ono to
ja radije ne bih eljela znati. Ako budem znala pojedinosti,
jo e mi tee biti pretvarati se kao da se nita nij e
dogodilo ili ne uiniti nita, ono to sam nesvjesno i uspjela
do odreene mjere, do tog popodneva ne iskljuujui drugu
moguu reakciju u budunosti, sutra nas moe promijeniti i
donijeti nam neprepoznatljivo ja: bila sam ostala mirna i
pustila sam da proe nekoliko dana, to je najbolji nain da
ieznu ili da nestanu stvari u zbilji, iako nastave postojati
zauvijek u
naim mislima i u naem znanju, gnjile i postojane, i
isputajui uasan smrad. Ali to je podnoljivo i s tim se
moe ivjeti. Tko ne bi podnio neto takvoga.
Javier, ve smo razgovarali o tome. Ve sam ti rekla kako
nita nisam ula, i moje zanimanje za tebe nije tako
dalekoseno kako pretpostavlja...
Zaustavio me pokretom mahanja lepezom rukom podignutom u
visini grudi (Nemoj mi priati prie, govorila je ta ruka,

nemoj se izmotavati.), nije mi dopustio da nastavim.

Nasmijeio se sada pomalo popustljivo, ili moda autoironino,
jer se naao u situaciji koju je mogao izbjei, jer je bio
tako nesmotren.
Nemoj inzistirati. Nemoj me smatrati glupim. Iako sam
nesumnjivo bio jako nespretan. Trebao sam otii do
Ruiberrizove ulice, im se pojavio. Naravno da si nas ula:
kad si ula u salon, rekla si da nisi znala da je jo netko
tamo, ali odjenula si grudnjak da se minimalno odjene pred
neznancem, ne iz hladnoe niti iz bilo kojega posebnog motiva,
i lice ti je bilo rumeno kad si otvorila vrata sobe. Nisi se
posramila zbog onoga to si zatekla, ti si se sama prethodno
zacrvenjela zbog onoga to si namjeravala uiniti, proetati
se polunaga pred nepoeljnom osobom koju nikada prije nisi
vidjela; ali ula si ga kako razgovara, i to ne o bilo emu,
nije govorio o nogometu niti o vremenu, zar ne?
I tako je primijetio ono to sam se i bojala da e
primijetiti, palo mi je na pamet. Nisu niemu posluile moje
pretpostavke, moje male lukavtine, moje naivne mjere opreza.
Izraz iznenaenja na licu nije ti propao, ali nije ba bio
ni jako uvjerljiv. A osim toga, najprozirnije od svega:
smjesta si pokazala da me se boji. Ostavio sam te s osjeajem
sigurnosti i mira u krevetu; ak si izgledala blago i
zadovoljno, uinilo mi se. Spokojno si usnula, a kad si se
probudila i kad si se ponovo zatekla nasamo sa mnom, odjednom
si osjetila strah prema meni, zar si vjerovala da ja to neu
primijetiti? Uvijek to primjeujemo, kad ulijevamo drugome
strah. Moda ene i ne primjeuju, ili rijetko kad nekome i
ulijevate strah i ne znate kakav je to osjeaj, osim moda s
djecom: moete ih prestraiti. Meni to nije nimalo ugodno,
iako su mnogi mukarci oduevljeni i u potrazi su za tim,
osjeajem snage, dominacije, trenutane i lane neranjivosti.
Mene jako uznemiruje kad me se vidi kao prijetnju. Govorim o
fizikom strahu, naravno. Drugi tip straha ulijevate vi ene.
Vaa zahtjevnost ulijeva strah. Ulijeva strah vaa
tvrdoglavost, koja je esto samo zaslijepljenost. Zastrauje
vaa indignacija, svojevrsni moralni bijes koji vas zaskoi,
katkad i bez najmanjeg razloga. Ve neka dva tjedna sigurno
osjea takve osjeaje prema meni. Ne predbacujem ti ih kad se
o tebi radi. U tvojem je sluaju to bilo razumljivo, imala si
pravo. I nisi bila potpuno u krivu. Samo napola. Napravio je
stanku, prinio je ruku podbratku, pogladio ga je odsutnog
pogleda (po prvi je put odvojio oi od mene), kao da doista
dvoji, ili kao da se iskreno pita ono to je u nastavku
izgovorio: Ono to ne razumijem jest to zato si se pojavila,
zato si izila, zato si se izloila da se dogodi ono to se
sada dogaa. Da si ostala mirna, da si me priekala u krevetu,
pretpostavio bih da nas nisi ula, da nisi nita shvatila, da
je sve kao to je bilo nekada, u pogledu drugih, i tebe i
mene. Iako bi te najvjerojatnije svejedno spopao strah, prije
ili poslije, neki dan ili danas. To se ne mijenja od trenutka

kad ovjek doe na svijet, i ne moe se prikriti.

Zastao je, ispio jo jedan gutljaj, zapalio jo jednu
cigaretu, ustao i prohodao salonom, zatim je stao iza mene.
Kad je ustao, prestraila sam se, trznula sam se, stoje on
primijetio, i kad je nekoliko trenutaka zastao nepomino, s
rukama u visini moje glave, smjesta sam ju okrenula, kao da ga
ne elim izgubiti iz pogleda ili kao da ga ne elim iza svojih
lea. Tada je nainio pokret otvorenom akom, kao da eli
pokazati ono to je oigledno (Vidi ti to? rekla je njegova
ruka. Nije ti drago kad ne zna gdje sam. Prije nekoliko
tjedana ne bi te zabrinule ni najmanje moje kretnje u tvojoj
blizini: niti bi ih zamijetila). Doista nije bilo motiva za
moju zastraenost ni za moj nemir, nikakvog stvarnog motiva.
Diaz-Varela govorio je smireno i civilizirano, bez ljutnje i
uzbuenosti, ak mi nije ni predbacivao, niti traio da mu
poloim raune zbog svoje indiskretnosti. Moda je to upadalo
u oi, to to mi je na taj nain govorio o tekom zloinu, o
ubojstvu koje je neizravno poinio ili koje je zamislio, neto
o emu se ne govori prirodno ili barem to nije bio obiaj
prije, u jo ne tako davnoj prolosti: kad bi se otkrilo ili
kad bi se prepoznalo neto slinoga, nije bilo mjesta za
objanjenja ni rasprave ni smirene razgovore niti za analize,
nego bi nastupilo uasavanje i
bijes, uenje, krici i estoko optuivanje, ili bi ovjek
posegnuo za omom i objesio bi za drvo ubojicu koji je priznao
zloin, a taj bi opet pokuavao pobjei i ponovo bi ubio ako
bi zatrebalo. Nae je doba udno, pomislila sam. Doputeno
je priati o svemu i slua se svakoga, bez obzira na to to je
poinio, i ne samo da bi se mogao obraniti, nego kao da je
pripovijest o njegovim okrutnostima sama po sebi zanimljiva.
I pala mi je na pamet jedna misao koja je i mene samu
iznenadila: To je naa esencijalna krhkost. Ali ne mogu joj
se suprotstaviti jer i ja sama pripadam tome razdoblju, i
nisam nita drugo doli obian pijun.
Nije imalo smisla dalje nijekati, kao stoje odmah na poetku
rekao Diaz-Varela. On je ve bio priznao dovoljno sjena (Bila
je to moja greka, Trebao sam otii u Ruiberrizovu ulicu,
Bila si poprilino u pravu) da meni nije ostala druga
mogunost nego upitati ga to mi to dovraga pria, ako bih
nastavila braniti svoje pozicije. Ako bih ustrajala
pretvarajui se da me je sve to zateklo te da ne znam na to
misli, ak ni tako nisam bila slobodna: na menije sada bilo od
njega traiti da mi ispria priu i daju ujem, samo od
poetka. Bolje je bilo dati mu do znanja da sam u tijeku sa
svime, da se potedim ponavljanja i moda poneke pretjerane
izmiljotine. Sve e biti neugodno, sve je bilo neugodno. Sto
krae bude trajala njegova pria, to bolje. Ili e se moda
razviti diskusija. eljela sam otii, nisam se usudila to
pokuati, nisam se pomaknula.
U redu, ula sam vas. Ali ne sve ono o emu ste priali,
niti cijelo to vrijeme. Dovoljno, to sasvim sigurno, da te se

uplaim, ili si ti moda mislio drukije. Pa dobro, sad zna

sigurno, do sada nisi mogao apsolutno znati, sada zna. I to
e uiniti? Jesi li zato traio da doem, da bi bio siguran?
Bio si ve dovoljno uvjeren, mogli smo pustiti da stvari krenu
svojim tijekom i napustiti osvajanje rekorda, da upotrijebim
tvoj izraz. Kao to vidi, nisam nita uinila, nisam to
nikome ispriala, ak ni Luisi. Pretpostavljam da bi bila
posljednja osoba kojoj bih ispriala. Cesto oni koji su
najvie upleteni u neto, najmanje ele biti o svemu
informirani, nai blinji: djeca ne ele znati to su uinili
roditelji, roditelji ne ele znati to su poinila djeca...
Nametnuti im otkrivenje, posumnjala sam, nisam znala kako
zavriti reenicu, presjekla sam reenicu, pojednostavila ju,
prevelika je odgovornost. Za nekoga kao to sam ja.
(Naposljetku ja sam Mlada Razborita Djevojka, pomislila sam,
za Desverna nisam imala drugo ime.) Sigurno me se ne mora
bojati. Trebao si dopustiti da se uklonim po strani, da se
povuem iz tvog ivota tiho i diskretno, manje ili vie kao
to sam i ula i kao to sam nastavila postojati, ako sam
uope nastavila postojati u tvom ivotu. Nikada nije postojalo
nita to bi nas prisililo da se ponovo vidimo. Za mene je
svaki put bio posljednji, nikada nisam raunala na idui put.
Sve do novog poziva, do tvoje protuzapovijedi, ti si oduvijek
preuzimao inicijativu, ti si uvijek bio prvi koji je
predlagao. Jo uvijek ima priliku pustiti me da na miru odem,
ne znam to ja ovdje uope radim.
Napravio je nekoliko koraka, pomaknuo se, napustio je
poloaj iza mene, ali nije ponovo sjeo kraj mene, nego je
nastavio stajati, zaklonjen sada jednom foteljom, nasuprot
meni. Ja ga nisam izgubila iz vida ni u jednom trenutku, to je
istina. Gledala sam njegove ruke, i gledala sam njegove usne,
njima je govorio i, osim toga, bio je to obiaj, usne su bile
moj magnet. Zatim je skinuo sako i prebacio ga preko naslona
fotelje, kao to je obiavao initi. Zatim je polagano zasukao
rukave, pa iako je i to bilo normalno - uvijek je hodao
zasukanih rukava doma, zakopanih maneta vidjela sam ga samo
tog dana, i nakratko - taj me njegov pokret uinio opreznom,
esto je to gesta nekoga tko se priprema na neki zahvat, na
neki fiziki napor, a trenutano se nije mogla naslutiti
nikakva neposredna akcija. Kad je dovrio sukanje rukava,
poloio je ruke na naslon fotelje, kao da se sprema na
govoranciju. Nekoliko sekunda nastavio me pozorno promatrati
na nain koji mi je bio poznat, a ak i tako palo mi je na
pamet isto to i u prethodnoj prilici: uklonila sam pogled,
uznemirile su me njegove nepokretne oi, njegov pogled koji
nije bio ni proziran ni prodoran, moda je bio maglovit i
opkoljavajui ili moda samo nepronian, ublaen u svakom
sluaju kratkovidnou (nosio je
lee), kao da su mi te krupne oi govorile: Zato me ne
razumije, i to ne nestrpljivo, nego alosno. I njegov
poloaj nije bio razliit od onoga koji je zauzeo drugih

popodneva, kad mi je govorio o Pukovniku Chabertu ili o bilo

emu drugome to bi mu palo na pamet ili o emu je razmiljao,
ja sam ga sluala sa zadovoljstvom. Drugih popodneva ili
veeri, pomislila sam, nesumnjivo u najgore vrijeme za Luisu
kao to je to za veinu ljudi, u vrijeme obaju svjetala, kad
je uzbrdica najvea, i onih veeri kad bismo se on i ja
viali, smjesta sam primijetila kako razmiljam u prolome
vremenu, kao da smo se ve oprostili i kao da je svatko od nas
u prekjueranjem danu onoga drugoga; ali svejedno sam
nastavila, Javier nije zalazio u njezinu kuu, nije ju
posjeivao ni uznemiravao, nije joj pravio drutvo niti joj je
pomagao, sigurno se katkad morao odmoriti - svakih deset,
dvanaest dana - od neprolazne tuge te ene koju je postojano
volio, koju je iekivao s nepresunim strpljenjem; vjerojatno
je trebao prikupiti energiju na nekom mjestu, od mene, od neke
druge prijateljice, od neke druge osobe, da bi onda oporavljen
otiao k njoj. Moda sam mu ja tako malo pomogla, a da to
nisam ni znala, i da to nisam ni zamiljala, neizravno, nije
mi smetalo. Od koga e on sada izvlaiti energiju, ako ja odem
od njega. Nee mu biti problem pronai zamjenu, u to sam
sigurna. I pomislivi to posljednje, vratila sam se u
sadanjost.
Ne elim da ti ostane neki trag koji ne odgovara
stvarnosti, nerealan biljeg, ili koji je realan samo po onome
to se dogodilo, ali ne i u motivima ili u namjerama, jo
manje u koncepciji, u inicijativi. Pogledajmo sada priu koju
si si ti ispriala, taj prigodni sastavak, tu priu koju si
ispriala samoj sebi: ja sam naredio da Miguela ubiju, iz
velike daljine. Ocrtao sam plan koji nije bio lien rizika
(osobito rizika da ne uspije), ali koji je mene stavljao po
strani bilo kakve sumnje. Ja se nisam pribliio, nisam bio
tamo, njegova smrt nije imala nikakve veze sa mnom i bilo je
nemogue stupiti u kontakt s ludim uvarom parkiralita s
kojim nisam razmijenio ni rijei. Drugi su se pobrinuli za to,
da provjere to ga mui te da usmjere njegovu krhku psihu i
manipuliraju njome. Miguelova smrt ispala je kao uasna
nesrea, kao rezultat loe sree. Zato nisam pribjegao za
plaenim ubojicom, koji je naizgled sigurniji i jednostavniji?
Danas dovode plaenike s namjerom odasvud, iz Istone Europe
ili iz Amerike, i nisu jako skupi: povratna karta, nekoliko
obroka i tri tisue eura ili i manje, ili neto vie, ovisi,
recimo tri tisue ako ovjek ne eli loe ili neuspjeno
obavljen posao. Obave svoje i odu, kad policija zapone
istraivati, ve su na aerodromu ili u avionu. Samo to ti
nitko ne moe jamiti da nee ponoviti zloin, da se nee
vratiti u panjolsku zbog nekog drugog posla ili ak da im se
nee i svidjeti pa se odlue doseliti. Neki pojedinci koji su
koristili njihove usluge poslije se ponaaju krajnje
bezbrino, katkad jedino to im poslije padne na pamet jest
preporuiti ih nekom prijatelju ili kolegi (to da, jako sotto
voe) i to istoga tipa koji je za njih odradio posao, ili

preporue istog posrednika, koji opet, lijen kakav jest,

nazove i dovede istog ubojicu. Svi koji su u to bili upleteni,
vie nisu posve isti. Koliko god puta budu ulazili u zemlju,
vie je mogunosti da e ih naposljetku uloviti, vie
mogunosti i da te se prisjete, ili tvojega davanja imena pri
tuim poslovima, te uspostaviti vezu koju nee biti
jednostavno prekinuti, ima subjekata koji se ne mogu
zadovoljiti sjedenjem prekrienih ruku ili kretanjem u akciju
s vremena na vrijeme. A ako ih se ulovi, propjevaju. ak i oni
koje plaa neka mafija i koji ostanu zbog toga, kao rezidenti,
u panjolskoj ih je sada poprilian broj, ovdje ima dosta
posla. Kodeksi tiine potuju se malo ili nimalo. Osjeaj za
prijateljstvo vie ne funkcionira, nema senzibiliteta
pripadanja: ako nekoga uhvate, neka se snalazi, zla srea, ili
pogreka onoga koji je pao u stupicu, zla srea. Bez njega se
moe i organizacije ne preuzimaju na sebe obvezu, ve su
poduzele svoje mjere da se ne bi kompromitirale, plaenici sve
vie ciljaju naslijepo, poznaju samo jedan element ili ak ni
to: jedan glas na telefonu, a fotografije ciljeva alju mu se
preko mobilnog telefona. Stoga uhvaeni uzvraaju istom
mjerom. Danas se cijeli svijet samo brine kako sauvati ivu
glavu, kako postii da mu uklone odgovornost. Pjevaju to god
da je potrebno i kasnije e se vidjeti posljedice, glavno je
da ovjek ne zavri dugo vremena u zatvoru. Koliko god da
ostanu tamo, mirni i dostupni, veem se riziku izlau ako ih
vlastita mafija uhvati: beskorisni su, viak, pasiv. A kako
ono to mogu pjevati o njima nije bog zna to, hvale se:
Vidite, izvrio sam narudbu prije dosta godina jednom vanom
poduzetniku, ili je moda bio politiar, ili bankar. Mislim da
se polako prisjeam. Ako pokuam napregnuti pamenje, to
u izvui iz svega toga? Nije samo jedan poduzetnik zavrio u
zatvoru zbog toga. I poneki valencijski politiar, zna da
meu njima ima krupnih riba, ne razumiju to je to
diskrecija.
Otkud Javier sve to zna? zapitala sam se dok sam ga
sluala. I sjetila sam se svojegjedinog razgovora s Luisom, i
ona je doznala za tu praksu, govorila mi je o njoj,
upotrijebila je ak i neke reenice sline onima koje je
izgovarao njezin zaljubljenik: Dovedu nekog tipa, on obavi
svoj posao, plate mu i taj ode, sve ujedan ili dva dana,
nikada ih ne pronau... Svojedobno sam pomislila kako sam to
proitala u tisku ili kako sam ula Devernea kako o tome
govori, naposljetku on je poduzetnik. Moda je bio Diaz-Varela
taj kojega sam ula. Razlikovali su se, meutim, u pogledu
efikasnosti metode, koja za njega nije vrijedila ili je bila
prepuna neprilika, zvuao je mnogo informiranije. Luisa je
dodala. Da se neto takvoga dogodilo, ne bih ak mogla ni
mrziti tog apstraktnog ubojicu... Ali mogla bih mrziti
poinitelje, mogla bih posumnjati na jedne i na druge, na
svakog natjecatelj a ili zlovoljnika ili oteenog, svaki
poduzetnik ima svoje rtve i protiv svoje volje ili

svojevoljno; a rtvuje ak i kolege prijatelje, kao to sam

svojedobno proitala u Covarrubiasu Uzela sam debeli, zeleni
svezak i proitala dio definicije o zavisti iz 1611. godine
ni manje ni vie, u ivotu Shakespearea i Cervantesa, prije
etiristo godina ijo je uvijek vrijedila, tuno je kako se
neke stvari u biti nikada ne mijenjaju, iako je utjeno kako
neto opstane, da se ne pomakne niti milimetar niti jednu
rije: Najgore je to se taj otrov obino stvori u grudima
onih koji su nam najvei prijatelji... Javier mi je
pripovijedao ili povjeravao taj sluaj, ali samo kao hipotezu,
vjerojatno da biju mogao zanijekati; opisivao je ono to sam
ja zamiljala, zakljuak do kojega sam dola nakon to sam
ula njega i Ruiberriza, pretpostavljam samo da bi ga smjesta
demantirao. Moda e me prevariti istinom, pomislila sam po
prvi put, jer nije bio jedini put. Moda mi pria istinu sada
da bi izgledala kao la. Kako mu se ini, ili kao da jest.
Kako sve to zna?
Doznao sam. Kad ovjek neto eli znati, dozna. Provjeri
pro et contra, dozna, to mi je jako brzo odgovorio i poslije
je nastavio utjeti. inilo se da e dodati jo neto,
primjerice kako je doznao. Nije bilo tako. Imala sam dojam
kako ga je moj prekid naljutio, da je zbog njega izgubio
uvjerljivost, ako ne i nit. Moda je bio nervozniji od onoga
kako se inilo. Napravio je nekoliko koraka po sobi i sjeo je
u fotelju na iji je naslon objesio sako i na koji se oslonio.
I dalje je bio ispred mene, ali sada je ponovo bio u mojoj
razini. Prinio je jo jednu cigaretu usnama, nije ju zapalio,
kad je ponovo progovorio, plesala mu je meu usnama. Nije mu
skrivala usta, nego ih je podcrtavala. Tako da pria o
plaenicima zvui dobro u principu, za nekoga tko eli nekoga
ukloniti s puta. Ali ini se da je uvijek opasno biti u
kontaktu s njima, bez obzira na oprez koji ovjek poduzme, pa
iako se to odvija preko posrednika. Ili preko jo nekih ljudi;
zapravo, to je lanac dulji, to su karike brojnije, lake se
dogodi da poneka karika otpadne, da se neki element izgubi.
Donekle bi najbolje bilo izravno sklopiti ugovor i bez
posrednika: onaj tko zamilja smrt onoga koji e ju izvesti.
Ali naravno, nikakav konani platitelj, nikakav poduzetnik i
nikakav politiar nee se pokazati, izloili bi se odvie
ucjenjivanju. Zapravo nema sigurnog naina, ne postoji
adekvatan oblik da se to naredi ili zamoli. A osim toga, zatim
postoje nepotrebne sumnje. Ako neki ovjek poput Miguela
pogine kao rtva jednog obrauna ili ubojstva po narudbi,
poinje se gledati na sve strane: prvo istrauju njegove
rivale i natjecatelje, zatim njegove kolege, sve one s kojima
je poslovao ili suraivao, otputene zaposlenike ili prerano
umirovlj ene, i naposljetku njegovu enu i njegove prijatelje.
Mnogo je preporuljivije, mnogo je ie da se to uope ne
dade naslutiti. Da nesrea bude tako prozirna da nije nuno
nikoga ispitivati. Ili samo onoga tko je ubio.
Iako mu se to nije moralo sviati, usudila sam se ponovo

iznijeti primjedbu. Ili, ne samo da sam se usudila, nego se

nisam uspjela suzdrati.
Onoga koji je ubio, koji nita ne zna, ak ni to da on nije
donio odluku, da su mu utuvili
u glavu ideju, da su ga potaknuli. Onome koji je zamalo
zamijenio ovjeka, proitala sam tisak tih dana; kako je
nedavno prije istukao vozaa kao to ga je mogao usmrtiti
bodeom, upropatavajui tako vae planove, pretpostavljam da
ste ga morali pozvati na red: Panja, jer nije taj, drugi
jedan sjeda u auto; onaj kojega si istukao nije kriv, to je
tek naredba. Onome koji je ubio, koji ne zna objasniti ili
koji se stidi ispriati policiji, odnosno, tisku i cijelome
svijetu, da su njegove keri prostitutke i radije uti. Neka
odustane od davanja bilo kakvih izjava, sve dok se niste
smrtno uplaili prije dva tjedna.
Daz-Varela pogledao me blagim smijekom, ne znam kako to
rei, srdanim i simpatinim. Nije bio cinian, nije bio
paternalistiki, nije bio aljiv, nije bio neugodan, pa ak ni
u tom mranom kontekstu. Bilo je to samo kao konstatiranje da
je moja reakcija adekvatna, kako sve ide predvienim putem.
Upalio je upalja dva puta, ali ne i cigaretu. Ja sam sada
zapalila jednu svoju. Nastavio je priati sa svojom cigaretom
u ustima, naposljetku e mu se zalijepiti za usnu, sigurno za
donju usnu, ja sam uivala dodirivati mu tu usnu. Moj prekid
inilo se da mu ne smeta.
Bila je to neoekivana odluka, njegovo nijekanje priznanja,
ustrajavanje. Nisam na to raunao, nisam sve to mogao znati.
Oekivao sam svakako zbrkanu pripovijest, nepovezano
objanjenje, nesuvislosti koje bi samo iznijele na vidjelo da
je to uinio u navali strasti, da se radi o proizvodu bolesne
i apsurdne ideje i nekih imaginarnih glasova. Kako je Miguel
mogao biti povezan s mreom prostitucije, s trgovinom bijelim
robljem? Ali bilo je jo i bolje odluiti se ne izbrbljati,
zar ne? Da se ne pojavi ni najmanji rizik upletanja osoba sa
strane, ak ako bi to zvualo fantazmagorino; spomenuti udne
telefonske pozive na nepostojei mobilni telefon, ili u svakom
sluaju na telefon koji se ne moe lokalizirati i koji nikada
nije bio registriran na njegovo ime, glas koji na uho apue
stvari, koji mu pokazuje na Miguela, koji ga uvjerava kako je
on uzronik nesree njegovih keri. Shvatio sam da su ih
pronali i da su odustale da ga odu vidjeti. Kako se ini,
nisu s njim komunicirale ve dugi niz godina, dopustile su da
ih odvedu u smrt i smatrale su da je to nemogue, pravile su
se Englezima; uvar parkiralita je, kako bi se reklo, ve
dugo bio sam na svijetu. A kako se ini, bave se
prostitucijom, doista, ali vlastitom voljom, u onoj mjeri u
kojoj volja ostaje netaknuta pred potrebom: recimo da su,
izmeu najrazliitijih ropstava, odabrale to i nije im loe,
ne ale se. Mislim da su, ako ne ba visokog drutvenog
stalea, a ono srednjega, dobro se snalaze, nisu bezvezne.
Otac nije elio nita vie znati o njima, a one nisu eljele

znati o njemu, vjerojatno se oduvijek pravio lud. Vjerojatno

ih se kasnije, u svojoj samoi, u svojoj rastuoj neravnotei,
sjeao kao djevojica vie nego kao djevojki, vie kao
obeanja nego kao razoaranja, i uvjerio se kako su postupile
onako kako su morale. Nije izbrisao podatak, ali moda jest
razloge i okolnosti, zamijenio ih je za druge koji su njemu
bili prihvatljiviji, iako sramotniji, ali ponienje da je
snagu i ivot. Sto ja znam: da bi bolje mogao u svojoj mati
sauvati te djevojice, vjerojatno su bile jedna od rijetkosti
koje je jo mogao spasiti, te likove, najbolju uspomenu
najboljih vremena. Ne znam tko je ni to je bio prije nego to
je postao bijedan; emu bih i provjeravao; sve su to tune
prie, mislimo na to tko je bio jedan od tih ljudi, ili to je
jo i gore, jedna od tih ena, kad nije mogao predvidjeti
svoju bijednu budunost, a postaje bolno baciti pogled na bilo
iju neuku prolost. Znam samo da je bio udovac ve dugi niz
godina, moda je tada i zapoeo njegov pad. Nije imalo smisla
informirati se o bilo emu, zabranio sam to Ruiberrizu ako
dozna, izazivalo mi je lou savjest koristiti ga kao
instrument, uutkivao ju je idejom da e mu tamo gdje ga
stave, gdje je sada, biti bolje nego u rasklimanom autu u
kojem je spavao. Osjeao bi se bolje zbrinut i paen, a
zapravo ve se vidjelo da je pored svega predstavljao
opasnost. Vanije je da nije na ulici.
To mu je stvaralo lou savjest, pomislila sam. Nespretan
je. Usred onoga to mi pria, onoga to sam manje-vie znala,
pokuava ne ostaviti dojam bezobzirnog ovjeka i pokazuje
razumijevanje. Vjerojatno je normalan, pretpostavljam da isto
pokuava veina ubojica, osobito kad ih se otkrije; barem oni
koji nisu plaenici, oni koji ubiju samo jedanput i to je sve,
ili se tako nadaju, i ive to kao kakvu iznimku, gotovo kao
kakvu uasnu nesreu u kojoj su se zatekli protiv svoje volje
(donekle poput kakve zagrade nakon koje se moe nastaviti):
Ne, ja nisam elio. Bio je to trenutak zbunjenosti, panike,
zapravo me prisilio taj mrtvac. Da nisam toliko potezao konop
i da nisam iao tako daleko, da sam imao vie razumijevanja,
da
se nisam tako urio ili da sam umaknuo, da sam nestao...
Osjeam ogromnu tugu, nemoj misliti da nije tako. Da,
vjerojatno je nepodnoljiva svijest o onome to se poinilo, i
malo e se stoga izgubiti. A tono, u pravu je, teko je
gledati nepoznatu prolost bilo koga, primjerice jadnog
Desverna koji nije imao sree jednog roendanskog jutra, dok
je dorukovao s Luisom i dok sam ih ja sa zadovoljstvom
promatrala iz daljine, kao bilo kojega bezazlenog jutra.
Doista vjerujem kako ima smisla za humor, ponovila sam, i
primijetila kako mi se zarumenjelo lice. Ali uutjela sam,
nisam nita rekla, ostavila sam ljutnju za sebe, a osim toga,
na vrijeme sam primijetila da vie ne zna o emu je rije, u
nekom trenutku njegova govora (u. kojem?), kako ono o emu mi
pria Diaz-Varela jo uvijek postoji samo kao hipoteza, ili

kao parafraza mojih zakljuaka poevi od onoga to sam ula,

odnosno, kako je prema njemu rije o fikciji, zacijelo.
Njegova pria ili kratko ponavljanje poelo je tako, kao puka
ilustracija mojih pretpostavki, verbalizacija mojih sumnji, i
neprimjetno je za mene poprimilo stvaran izgled ili ton,
poela sam ga sluati kao da je rije o kakvoj pravoj
ispovijesti i kao da je to tono. Jo uvijek je postojala
mogunost da to nije tono, prema njemu, uvijek je tako
(nikada neu znati vie od onoga to mi on kae, zatim nikada
neu znati vie s apsolutnom sigurnou; da, smijeno je to
nakon toliko stoljea prakse i nevjerojatnih napredaka i
izuma, jo uvijek ne postoji nain da doznamo kad netko lae;
naravno da nam to ide u prilog te da podjednako teti svima,
moda je to jedini ostatak slobode koji nam je ostao).
Zapitala sam se zato je prihvatio, zato je pokuao da
zazvui kao istina ono to e kasnije vjerojatno biti
zanijekano. Nakon njegovih posljednjih rijei bilo mi je teko
iekivati to vjerojatno najavljeno nijekanje (Ne elim da ti
ostane kakav trag koji nije istinski, tako je zapoeo);
meutim, upravo me to ekalo, sada vie nisam mogla otii:
uti ono najgroznije, jo ekati, imati strpljenja. Sve te
misli prole su mojoj glavom kao munja jer on nije zastao,
ograniio se na kratku pauzu: Tako da je njegova neoekivana
tiina bila poput blagoslova, poput potvrde da je pogodio moje
riskantne planove, a bili su jako nesigurni, zamisli: taj
Canella mogao je biti neosjetljiv na moje spletke, ili ga se
moglo uvjeriti da je Miguel kriv za gubitak njegovih keri,
ali nita vie, nije to moralo imati nikakve posljedice.
Ponovo se nisam mogla suzdrati i ne rei, nakon to sam
trenutak ranije uspjela preutjeti, ali to mi nije puno
koristilo. Potrudila sam se da moje rijei zvue vie kao
podsjetnik nego kao optuba, prigovor, iako su to bez sumnje
bile (pokuala sam ne naljutiti ga odvie).
Dobro, predali ste mu no, zar ne? I ne ba bilo kakav no,
nego jedan posebno opasan i tetan, zabranjen je. To je
ostavilo svoje posljedice, zar ne?
Diaz-Varela iznenaeno me je pogledao na trenutak, po prvi
put vidjela sam da je rastresen. utio je, moda se pokuavao
prisjetiti je li razgovarao s Ruiberrizom o tom nou dok sam
ja pijunirala. U dva tjedna koja su otada prola vjerojatno
je sa svim pojedinostima rekonstruirao ono to su obojica
rekla tom prilikom, vjerojatno je tono promislio o tome to
sam i koliko ja doznala - sasvim sigurno uz suradnju svojega
prijatelja, kojega je obavijestio o neprilikama; odjednom mi
vie nije bilo nimalo draesna ideja da taj zna za moju
indiskretnost, onako kako me je gledao - uz to to nisu znali
da sam se u razgovor ukljuila sa zakanjenjem i da su mi
povremeno dolazili do uha tek fragmenti. Pripremio se na
najgore za svaki sluaj, podrazumijevao je da sam sve ula,
zato se odluio nazvati me i neutralizirati istinom, ili
prividom, ili dijelom istine. Pa ak i tako vjerojatno nije

registrirao da je spomenuto oruje, jo manje injenicu da su

ga oni kupili i predali mladiu koji je parkirao auto. Ni ja
sama nisam bila sigurna i mislila sam da nisu, primijetila sam
to zamijetivi njegovu zbunjenost, ili iznenadno nepovjerenje
koje ga je zaskoilo, u vlastite uspomene i pedantna
prisjeanja. Bilo je vrlo vjerojatno da sam ja to zakljuila,
i odmah sam zatim to precrtala u mislima. Obuzele su ga
sumnje, vjerojatno se brzo zapitao znam li neto vie od onoga
to sam trebala znati, i kako sam to doznala. Ja sam imala
vremena osvijestiti injenicu da je on, dok sam ja koristila
drugu osobu plurala nekoliko puta, ukljuujui i Ruiberriza i
njegova anonimnog poslanika (upravo sam rekla kojemu ste
predali), govorio uvijek u prvoj osobi jednine (upravo je
rekao uspio sam u svojim riskantnim planovima), kao da on
sam na sebe preuzima zlodjelo, kao da je to samo njegova
stvar, usprkos manipulaciji ubojice i pomoi barem dvaju
sudionika, onih koji su obavili posao za njega, a da on nije
morao
intervenirati niti mijeati se. On je ostao jako daleko od
prljavtine i krvi, od uvara parkiralita i njegovih uboda,
od telefona i od asfalta, od tijela svoga najboljeg prijatelja
ispruenog posred lokve. Nije bio u dodiru ni s im; bilo je
neobino to kad je pripovijedao o tome nije to iskoristio,
nego naprotiv. Ne razdjeljuje krivnju meu onima koji su
sudjelovali. To uvijek umanjuje vlastitu krivnju, iako je
jasno tko vue konce i tko je smislio zloin i tko je dao
naredbu. Znali su to urotnici od pradavnih vremena, kao i
spontana i bezglava gomila, nahukana udnim glavama koje se
ne istiu i koje nitko ne moe raspoznati: ne postoji nita
osim podjele uloga kako izvui to bolji kraj u bitki.
Rastresenost mu nije dugo trajala, ubrzo je doao k sebi.
Nakon to se prisjetio i nije pronaao nita jasno u sjeanju,
vjerojatno je mislio kako u biti nije vano ono to ja znam i
to pretpostavljam, naposljetku, sada ovisi o njemu na oba
terena, kao to uvijek ovisi o onome tko nam neto
pripovijeda, taj odluuje gdje zapoeti i kad se zaustaviti,
to razotkriti i to insinuirati i to preutjeti, kad rei
istinu, a kad la i treba li kombinirati oboje i ne dopustiti
da ih se prepozna, ili treba li prevariti prvom, kao to mi je
palo na pamet da on to ini; ne, nije tako teko, dovoljno ju
je samo izloiti na nain da se u nju ne povjeruje, ili da je
toliko teko u to povjerovati da je naposljetku jedino
rjeenje odbaciti ju. Nevjerojatne istine idealne su za to i
ivot ih je prepun, mnogo vie nego najgori roman, nijedan se
ne bi usudio prihvatiti sve mogue rizike i koincidencije,
beskonane u jednom jedinom postojanju, da ne kaemo u njihovu
zbroju i u zbroju onih koji jo uvijek teku. Uvredljivo je to
stvarnost ne postavlja granice.
Da, uzvratio je, to je imalo jednu posljedicu, ali moglo
ju je i nemati. Canella je bio slobodan odbaciti no, ili ga
uzeti i poslije baciti ili prodati. Ili ga sauvati i ne

upotrijebiti ga. Nije bilo nemogue ni da ga izgubi ili da mu

ga ukradu prije vremena, meu siromanima to je jako vrijedno
vlasnitvo jer se svi osjeaju ugroenima i bespomonima. Sve
u svemu, priskrbiti nekome motiv i oruje ne jami da e se
taj njime i sluiti. Moji su planovi bili jako riskantni ak i
nakon to su ispunjeni. ovjek je zapravo zamalo ubio krivog
ovjeka. Manje ili vie, mjesec dana prije. Da, naravno da ga
je trebalo poduiti, da je trebalo inzistirati, objasniti mu,
samo je nedostajalo da ovjek tako pogrijei. To se ne bi
moglo dogoditi jednom plaeniku, ali ve sam ti spomenuo do
kakvih sve neprilika moe doi, ako ne u kratkom vremenu, a
ono na duge staze. Radije sam odabrao izloiti se riziku da
pogrijeim, nego da ostavim tajnu uvati u sebi, nego da me
naposljetku netko drugi razotkrije, zaustavio se, kao da se
pokajao zbog posljednje reenice, ili kao da ju je izgovorio u
tom trenutku, bilo je mogue da jo uvijek nije kucnuo as;
onaj tko pria neto to je pripremio, neto unaprijed
pripremljeno, neto ve elaborirano, moe unaprijed odluiti
to e slijediti prije, a to poslije, i nastoji ne prekriti
i ne izmijeniti tu naredbu. Popio je, zavrnuo rukave koji su
ve bili zavrnuti jednom makinalnom gestom kakve je s vremena
na vrijeme inio, naposljetku je zapalio svoju cigaretu, puio
je neke jako lagane njemake cigarete koje proizvodi kua
Reemtsma, iji je vlasnik otet i koji je morao platiti najveu
otkupninu u povijesti svoje zemlje, udovian iznos, zatim je
napisao knjigu koju sam prelistala u izdavakoj kui u verziji
na engleskom jeziku, razmiljali smo o njezinu objavljivanju u
panjolskoj, ali naposljetku Eugeni ju je proglasio
depresivnom i odbio je. Pretpostavljam da ih jo uvijek pui
ako nije prestao puiti, ne vjerujem, nije od onih koji
prihvaaju drutvene obveze, poput njegova prijatelja Rica,
koji kako se ini i govori to mu je po volji posvuda i ne
brine se o posljedicama (katkad se pitam je li svjestan onoga
to je uinio Daz-Varela ako ga je moda nanjuio:
nevjerojatno je, imala sam dojam da ga ne zanima mnogo ono to
je blisko i sadanje, ni da je u tijeku dogaaja). Daz-Varela
inilo se da sumnja treba li nastaviti tim putem. Uinio je
to, jako kratko, moda da ne bi podcrtao svoje pokajanje odve
grubim izrazom:
Bez obzira na to koliko ti to udno izgledalo u sluaju
ubojstva, Miguelovo ubojstvo bilo je mnogo manje vano od
imperativa da se ne bude uhvaen ili upleten. elim rei kako
nije
imalo smisla osigurati da tada umre, tog dana ili bilo kojeg
drugog dana ako ja budem izloen pa i najmanjem riziku
izlaganja ili da se jednom u mene posumnja, pa makar to bilo
tek za trideset godina. To si nisam mogao dopustiti ni pod
kojim uvjetima, uz tu mogunost bilo je bolje da on nastavi
ivjeti, napustiti bilo kakav plan i odustati od njegove smrti
tada. Usput budi reeno, dan nisam odabrao ja, naravno, nego
uvar parkiralita. Jednom kad sam ja izvrio svoj zadatak,

sve je bilo u njegovim rukama. Izgledalo bi kao pretjerano lo

ukus da sam odabrao upravo njegov roendan. Bila je to jedna
sluajnost, tko zna kad e se ovjek odluiti, i hoe li se
uope odluiti to uiniti. Ali sve to objasnit u ti kasnije.
Nastavljamo s tvojom idejom, s tvojom zamisli o mjestu, imala
si dovoljno vremena u ova dva tjedna razmisliti o svemu.
elio me je ukoriti i prisiliti me da ga pustim da pria dok
se ne zamori i dok ne zavri, ali ponovo nisam bila sposobna,
moj je mozak usput uhvatio dvije ili tri stvari, i sve mi se
pomijealo u glavi da bih mogla preutjeti u trenutku. Govori
o homicidu na ovom mjestu prie, a ne o ubojstvu, kako je to
mogue ako se vie ne pretvara? pomislila sam. Sa stajalita
ovjeka za parkiranje automobila, to je na prvom mjestu, kao i
sa stajalita Luise, pa i policije i svjedoka, i itatelja
tiskovina koji su proitali vijest jednoga jutra i uasnuli se
vidjevi to se bilo kome moe dogoditi u jednoj od
najsigurnijih zona Madrida, a zatim su ju zaboravili jer nije
bilo kontinuiteta i jer, osim toga, nesrea, jednom kada ju
primire u svojoj mati, pridonosi da se osjete na sigurnom:
Nisam to bio ja, rekli su, i neto poput toga nee se
dvaput dogoditi. Ali njemu nije tako izgledalo, s Javierova
stajalita radilo se o ubojstvu, ne moe se osloniti na plan s
velikim pukotinama, riskantan element, da se njegova raunica
moda i ne ispuni, previe je inteligentan da bi se time
zavaravao. A zato je rekao tada i to je i ponovio?
Osigurati se da e tada umrijeti, njegova tadanja smrt,
kao daju je bilo mogue odgoditi ili ostaviti za kasnije,
odnosno, za hereafter, sa sigurnou da e doi. Bio bi to
pretjerano lo ukus, rekao je i to, kao da nije bilo dovoljno
narediti ubojstvo prijatelja. Zapamtila sam ovo posljednje,
kao to se uvijek dogaa, iako nije bilo najnapadnije; moda
najuvredljivije.
Pretjerano lo ukus, ponovila sam. Ali to govori,
Javier? Misli da ta pojedinost mijenja neto u onome vanome?
Govori mi o ubojstvu. I iskoristila sam priliku da
upotrijebim pravu rije: Misli li da odreivanje kakvog
konkretnog datuma moe cijeloj stvari pridati ozbiljnost ili
ju uskratiti? Pridodati joj dobar ukus ili ju zaogrnuti loim
ukusom? Ne razumijem te. Pa dobro, nemam ni ambicija bilo to
razumjeti, ne znam zato te sluam. I sada sam bila ja ta
koja sam zapalila drugu cigaretu i ispila, preplaena;
pourila sam se, gotovo sam se zagrcnula, pila sam kad jo
uvijek nisam otpuhnula prvi dim.
Naravno da to razumije, Mara, brzo mi je uzvratio, i
zato me i slua, da bih ti ja naposljetku povjerovao, da bih
mogao provjeriti. Priala si samoj sebi i prepriavala bez
prestanka, svaki dan i no itava ova dva tjedna. Razumjela si
da su za mene moje elje iznad bilo kakvog razmatranja i bilo
kakvog ustezanja i obzira. I vjernosti, zamisli. Ja sam jasno
shvatio, ima tome ve neko vrijeme, da elim provesti pokraj
Luise ono to mi je jo ostalo od ivota. Da postoji samo

jedna i da je to ona i da se ne moe vjerovati u sudbinu, da

e se stvari same od sebe dogoditi i da e se nekom arolijom
ukloniti prepreke i otpori. ovjek se mora prihvatiti posla.
Svijet je prepun lijenina i pesimista koji nita ne postiu
jer se uope ne trude, nakon svega si doputaju jadikovanje i
osjeaju se frustrirani i hrane svoj resantiman prema van:
takva je veina pojedinaca, idiotske lijenine, unaprijed
poraeni, zbog svojega naina ivota i zbog sebe samih. Ja sam
ostao samac svih ovih godina; upravo tako, s vezama koje su mi
donosile ugodu i koje su me zabavljale, u iekivanju. Prvo, u
iekivanju da se pojavi netko tko e mi donijeti slabost, i
tko e biti dovoljno zanimljiv da u meni izazove takav
osjeaj. Zatim... za mene je to jedini nain da shvatim tu
rije koji svi ljudi koriste olako, ali koja ne bi trebala
biti tako jednostavna s obzirom na to daju ne poznaju mnogi
jezici, samo talijanski jezik osim naega, koliko mi je
poznato, naravno da ja znam tek poneki jezik... Moda i
njemaki, istina je da ne znam: zaljubljivanje. Imenica,
pojam; pridjev, stanje, to jest poznatije, barem ga francuski
poznaje, a engleski ne, ali se trudi i pribliava.se... Mnoge
osobe jako su nam simpatine, zabavljaju nas, oaravaju nas,
izazivaju u nama ljubav pa nas ak i raznjeuju, ili nam se
sviaju, oduevljavaju nas, pa nas ak i zaluuju, uivamo u
njihovu tijelu ili u njihovu drutvu ili u objema stvarima,
kao to mi se dogaa s tobom i kao to mi se dogodilo i u
drugim okolnostima, malobrojnim. ak nam neke osobe postanu i
neophodne, snaga obiaja ogromna je i naposljetku zamijeni
gotovo sve drugo, ak i ako istisne s mjesta neto drugo. Moe
istisnuti ljubav, primjerice; ali ne zaljubljivanje, treba
razlikovati ljubav i zaljubljivanje, iako su slini, nisu
jedno te isto... Ono to je jako rijetko jest osjeaj
slabosti, istinske slabosti zbog nekoga, onoga to je izaziva
u nama, to nas ini slabima. To je presudno, to nam
onemoguuje da budemo objektivni i to nas stalno razoruava i
zbog ega se predajemo u svim borbama, kao to se naposljetku
predaje pukovnik Chabert u nazonosti svoje ene im ju je
ugledao nasamo, priao sam ti o toj prii, proitala si ju.
Djeca to uspijevaju, kau, i nemam razloga u to ne
povjerovati, ali rije je o drukijoj ljubavi, rije je o
nezatienim biima od trenutka kad se pojave, od prvog
trenutka, slabost koju nam donose vjerojatno nam je uroena
zbog njihove apsolutne nezatienosti, a, kako se ini, ona
ostaje... Openito, ljudi to ne proivljavaju s nekom odraslom
osobom, niti trae takvo iskustvo. Ne iekuju, nestrpljivi
su, prozaini, moda ak i ne vole onu drugu osobu jer ju ne
mogu ni zamisliti, stoga ulaze u veze ili se ene za prvu koja
im se priblii, nije tako udno, to je norma tijekom cijeloga
ivota, ima onih koji misle kako je zaljubljivanje moderna
tvorevina izila iz romana. Bilo kako bilo, sada ju
posjedujemo, izum, rije i sposobnost za osjeaj, Daz-Varela
ostavio je poneku nedovrenu rije ili napola u zraku,

oklijevao je, bio je u iskuenju krenuti u digresije svojih

digresija, zakoio se; nije elio raspravljati nadugo i
nairoko, unato svojim sklonostima, nego ispriati mi neto.
Polako se pribliavao, sjedio je na rubu fotelje sada, s
laktovima na koljenima i prepletenih ruku; ton mu je postao
estok usprkos svoj njegovoj hladnoi i izlagakom, gotovo
didaktinom redu, koji je koristio kad bi drao govorancije. A
gotovo uvijek kao kad bi govorio u jednom nizu, ja nisam
uspijevala odvojiti pogleda s njegova lica, s njegovih usana
koje su se brzo micale dok bi izgovarao rijei. Nije da me
nije zanimalo ono to je govorio, zainteresiralo bi me u
svakom sluaju, a jo i vie sada kad mi je ispovijedao zato
je i kako poinio to to je poinio, ili ono to je vjerovao
da samja vjerovala, i imao je pravo. Ali ak i da me nije
zanimalo, bila bih ga nastavila sluati u beskonanost,
sluajui ga dok sam ga promatrala. Zapalio je drugu
svjetlost, svjetiljke koja je stajala pokraj njega (katkad bi
sjeo itati u tu fotelju), ve se bila u potpunosti spustila
no i nije bilo dovoljno svjetlo koje je do tada bilo
upaljeno. Vidjela sam ga bolje, vidjela sam njegove dovoljno
duge trepavice i njegov pomalo sanjarski izraz lica, koji je i
tada bio takav. Njegov izraz nije odavao zabrinutost ni
estinu zbog onoga to je govorio. Za sada mu nije bilo teko.
Morala sam se podsjeati koliko se odbojnim inio njegov mir
koji je dominirao u tim okolnostima jer, istinu govorei, u
onom trenutku nisam osjeala odbojnost.
ovjek zna da je za tu osobu bezuvjetno, nastavio je, da
mu pomogne i da ga podri u bilo emu, ak i ako je rije o
kakvu uasnu pothvatu (primjerice, ubojstvu nekoga, ovjek e
pomisliti da se iza toga kriju kakvi motivi ili da nema drugog
izlaza), i da je on za tu osobu spreman uiniti to god bilo.
To su osobe koje ba ne ostavljaju dobar dojam, u
najplemenitijem znaenju te rijei; ali rije je o tome da su
mu simpatine, to je razliito i mnogo snanije i trajnije.
Kao to svi znamo, ta bezuvjetnost jedva da ima veze s
razumom, pa ak i s uzrocima. Zapravo, zanimljivo je, uinak
je ogroman, i nema uzroka, obino ih nema ili se ne mogu
formulirati. Meni se ini da u svemu tome jako vanu ulogu ima
odluka, arbitrarna odluka... Ali, sve u svemu, to je druga
pria. Ponovo je poelio raspredati, trudio se ne popustiti
tom nagonu. Sve u svemu, pokuavao je biti koncizan, a imala
sam osjeaj da ak iako se tako udaljavao od teme, nije to
bilo protiv njegove volje i zato to to nije mogao izbjei,
nego zato to je neto time traio, moda me elio involvirati
i naviknuti na injenice. S vremena na vrijeme ja bih zastala
i pomislila: Razgovaramo o onome o emu razgovaramo, o
ubojstvu, neobino je; a ja mu poklanjam pozornost umjesto da
ga objesim za drvo. I smjesta bi mi pao na pamet Athosov
odgovor D Artagnanu kad je ovaj poviknuo isto: Da, ubojstvo,
nita drugo. I sve sam manje o tome mislila. Gotovo nitko ne
moe uzvratiti na to pitanje koje drugi postavljaju o onome

drugome, o bilo emu: Zato se zaljubio u nju? to je vidio u

njoj? Osobito kad je rije o nekome za koga vrijedi da je
nepodnoljiv, nije Luisin sluaj, mislim; ali dobro, nisamja
taj koji to treba rei, zbog onoga to sam upravo iznio,
upravo zato. Ali ni ti sama, Mara, da ne idemo dalje, ne bi
znala odgovoriti zato si se tako ludo zaljubila u mene
tijekom tog vremena, sa svim mojim nedostacima i znajui da je
moj glavni interes od samog poetka na drugoj strani, da imam
svoj postojani cilj ve dugo vremena, da nema mogunosti
da ti i ja idemo dalje od onoga tipa odnosa kakav smo imali.
Ne bi znala, odnosno, izuzev onih est subjektivnih
neodreenih i ne ba armantnih rijei, upitnih jednako kao i
neupitnih: za tebe neupitnih (tko bi ti se usudio
suprotstaviti?), drugi bi imali svata rei.
Doista, ne bih znala, pomislila sam. Poput kakve glupae.
Sto sam mogla rei, da sam uivala gledati ga i ljubiti ga, i
spavati s njim, te o strepnjama koje su me salijetale hou li
i dalje to moi initi, i imati ga prilike sluati? Jest, to
su idiotski razlozi koji nikoga ne mogu uvjeriti ni u to, ili
tako uvijek zvue onome tko ne osjea isto ili tko nije
doivio slino iskustvo u svome ivotu. To ak nisu ni pravi
razlozi, kako je rekao Javier, zacijelo imaju vie veze s
oitovanjem vjernosti nego s bilo ime drugim; iako su moda
te stvari povezane. A njihov je uinak golem, to je sigurno.
Nepobjedive su. Vjerojatno sam se malo zarumenjela, ili sam
se moda nelagodno promekoljila na fotelji, osjeajui stid.
Zasmetalo mi je to me je otvoreno spomenuo, to je spomenuo
moje osjeaje prema njemu kad sam ja uvijek bila diskretna i
tura na rijeima, nikad ga nisam smetala svojim zahtjevima
ili izjavama, ni suptilnim aluzijama koje bi ga potaknule da
mi izravno oituje svoje osjeaje, suzdravala sam se
probuditi u njemu osjeaj bilo kakve odgovornosti ili obveze
ili potrebe za odgovorom, nije bilo ni traga tome; nisam ni
hranila svoje nade da bi se situacija mogla promijeniti, ili
tek u samoi svoje sobe dok bih promatrala drvee, daleko od
njega, u potaji, poput nekoga tko mata kad ga poinje
sustizati san, svi ljudi imaju pravo na to, zamiljati
nemogue kad se java napokon pone povlaiti, konano, i kad
se zavri dan. Raspameivalo me je to me ukljuio u sve to,
mogao nas je potedjeti; vjerojatno nije to uinio naivno,
sigurno se iza toga skriva neka namjera, zacijelo mu to ne bi
promaklo. Ponovo sam poeljela ustati i otii, izii ve
jednom iz te voljene i prezirane kue i nikada se vie ne
vratiti u nju; ali sad sam ve znala da neu otii dok ne
zavri, dok mi do kraja ne ispria svoju istinu ili svoju la,
obje istodobno, ili jo uvijek odvojeno. Diaz-Varela
primijetio je moje rumenilo ili moj nemir, to god bilo, jer
je pourio rei, poput nekoga tko utimava gajde: Pazi, ne
elim rei da si ti zaljubljena u mene ni da sam ti nuan niti
da sam ti podigao raspoloenje, nita od svega toga. Nisam
tako umiljen. Svjestan sam da je rije o neusporedivim

stvarima, da si jako daleko, da se ne moe usporeivati ono

to ti osjea za mene odnedavno s onim to ja osjeam za
Luisu ve dugi niz godina. Znam da sam samo zabava, da sam ti
se svidio. Kao to si se i ti svidjela meni, gotovo da i nema
neke razlike, ili moda grijeim? Ako o tome govorim, to je
samo dokaz kako ak i najprolazniji i najbezazleniji hirovi ne
posjeduju razloge. Da ne govorimo o ozbiljnijim, neusporedivo
ozbiljnijim stvarima.
Nastavila sam utjeti, dulje nego to sam eljela. Nisam
bila sigurna to bih mu trebala odgovoriti, a ovoga puta on je
nainio stanku kao da me poziva da neto kaem. U nekoliko
reenica Diaz-Varela ponizio je moje osjeaje i upoznao me sa
svojim emocijama zarazivi me pomalo onim to je rekao jer sam
ja ve bila upoznata, a da prije nikada nisam ula tako jasne
izjave ili uvredljive rijei poput onih koje je upravo
izgovorio. Bez obzira kako idiotski oni bili, kao to su
zapravo svi osjeaji kad ih opisujemo ili objanjavamo ili kad
se jednostavno najavljuju, procijenio je moje osjeaje mnogo
inferiornijim u odnosu na svoje osjeaje prema drugoj osobi,
kao da se uope mogu usporeivati. to je on uope znao o
meni, onako utljivoj i opreznoj kakva sam oduvijek bila? Tako
strpljiva u samome poetku, bez velikih oekivanja,
neraspoloena za natjecanje i borbu, ili posve nespremna?
Nesumnjivo ja nisam bila sposobna isplanirati i naruiti
ubojstvo, ali tko bi to mogao predvidjeti, da se naa
trenutana veza nastavila jo godinama, ili moda odnos koji
je postojao sve do prije dva tjedna, razgovor s Ruiberrizom
sve bi to promijenio, ili bolje reeno, to to sam ga ja ula.
Da ih nisam pijunirala, Diaz-Varela mogao bi i dalje
oekivati polagan oporavak i predvieno Luisino zaljubljivanje
i ne bi me zamijenio niti bi me se odrekao u meuvremenu, niti
bih se ja povukla, nego bih ga nastavila viati pod istim
okolnostima. A tada, tko ne bi poeo prieljkivati vie, tko
ne bi postao nestrpljiv i tko se ne bi pobunio, tko
ne bi osjetio da je stekao pravo protokom mjeseci i godina,
zbog samoga gomilanja vremena, kao da neto tako beznaajno i
tako neutralno kao to je protjecanje dana pretpostavlja
zaslugu onome tko je glavni akter, ili moda samo strpljivo
podnosi tijek vremena i ne predaje se? Onaj tko nita ne
oekuje naposljetku je prepun zahtjeva, onaj tko pobono i
skromno ivi naposljetku postane tiranin i ikonoklast, onaj
tko skuplja milostinju osmijeha ili panje ili poljubaca
voljene osobe, postaje osoba koju treba moliti i uzoholi se, i
uskrauje osjeaje toj istoj osobi kojoj ju je sama rosulja
vremena podredila. Tijek vremena pogorava i zgunjava svaku
muku, iako u poetku na obzoru nije bilo ni oblaka. ovjek ne
zna to e vrijeme od nas uiniti u svojim tankim slojevima
koji se neprimjetno slau jedan na drugi, ne zna u to nas je
sposobno pretvoriti. Potiho napreduje, dan po dan, i sat po
sat i otrovani po otrovani korak, ne primjeujemo njegovo
podmuklo djelovanje, tako strpljivo i oprezno da nas nikada ne

pouruje niti nas iznenauje. Svakoga se jutra pojavi mirnoga

i nepromjenjivoga izraza lica, i uvjerava nas u suprotno od
onoga to se dogaa; da je sve u redu i da se nita ne
mijenja, da je sve kao juer - ravnovjesje snaga - da se nita
nee dobiti ni izgubiti, da je nae lice isto i naa kosa
takoer i nae okruje, i da nas i dalje mrzi onaj tko nas je
mrzio i da nas i dalje voli onaj tko nas je prije volio. A
zapravo je sve potpuno drukije, samo to nam nije doputeno
primijetiti dok prolaze izdajnike minute i lukave sekunde,
sve dok ne svane udan dan, nezamisliv, u kojemu nita vie
nije kao prije: kad dvije voljene keri napuste svoga mrtvog
oca u jednome hambaru, bez prebijenog novia, i dan kad se
pale testamenti koji ivima nisu mili; dan kad majke razvlaste
svoju djecu i kad muevi okradu svoje ene, ili kad ene ubiju
svoje mueve pozivajui se na ljubav koju su u njima izazivali
da bi ih pretvorili u luake ili u imbecile samo da bi mogle
ivjeti u miru s ljubavnikom; dan kad neke druge ene nahrane
prvoroeno dijete mlijekom koje bi mu trebalo donijeti smrt
samo da bi obogatile drugo dijete, roeno iz ljubavi koju sada
doista osjeaju, iako ne znaju koliko e dugo potrajati taj
osjeaj; dan kad se jedna udovica koja je naslijedila poloaj
i bogatstvo od svojega supruga vojnika, koji je poginuo u
bitki kod Eylaua usred najvee hladnoe, odrekne svojega mua
i optui ga da je varalica kad se taj nakon brojnih godina i
nevolja uspije vratiti iz mrtvih; dan kad e Luisa zamoliti
Diaz-Varelu, za kojega joj je trebalo toliko vremena, da ju ne
ostavlja i da ostane kraj nje, i dan kad e se Luisa odrei
svoje stare ljubavi, koja e ostati poniena i nee vie biti
nita i nee se moi usporediti s ljubavlju koju osjea sada
za njega, tom drugom nestalnom suprugu koji joj prijeti da e
ju ostaviti; dan kad e Diaz-Varela biti taj koji e me
zamoliti da ne odlazim, da ostanem kraj njega i da zauvijek
dijelim s njim uzglavlje, i rugat e se tvrdoglavoj i
nestalnoj ljubavi koju je dugo vremena osjeao za Luisu i koja
ga je dovela do toga da ubije prijatelja, i rei e samome
sebi i rei e meni: Kako li sam bio slijep, kako te nisam
znao vidjeti, kad je jo uvijek bilo dovoljno vremena; jedan
udan, nezamisliv dan, kad u ja isplanirati ubojstvo Luise,
koja se umee izmeu nas, a da i ne zna da postojimo mi i
protiv koje ja nemam nita osobno, i moda u sve to i
provesti, sve je mogue toga dana. Da, sve je to pitanje
oajnikog vremena, ali nae se vrijeme prekinulo, za nas je
zavrilo to to uvruje i produljuje i opet to trune i
unitava i to vraa milo za drago, i to se nikada ne
zamjeuje. Mene taj dan nee dostii, za mene ne postoji
kasnije ili od sada, kao to nije postojao niti za lady
Macbeth, na sigurnome sam od tog dobroiniteljskog ili tetnog
produetka, to je moja nesrea i moja srea.
Tko ti je rekao da nisam zaljubljena u tebe? to ti zna,
kad ti nikada nisam priala. Kad me nikada nisi ni pitao.
Hajde, hajde, ne pretjeruj, odgovorio je on ne iznenadivi

se. Njegove posljednje rijei bile su farsa, uope nije

shvaao moje osjeaje, ili ono to sam ja osjeala jo dva
tjedna prije toga. Moda sada jo uvijek gajim te osjeaje,
ali moji osjeaji vie nisu tako isti i pomijeani su s onim
to ne moe uprljati niti to se smije pomijeati, barem ne u
zaljubljivanjima. Onaj tko je voljen uvijek to primjeuje, ako
je zdrave pameti i nije obuzet udnjom, jer onaj tko udi, ne
razlikuje, i pogreno tumai znakove. Ali on je bio osloboen
toga, nije elio da gaja volim, malo je toga napravio da mi
ulije nadu, treba mu to priznati. Da je tako, dodao je, ne
bi bila tako prestraena onim to si otkrila, niti bi donijela
zakljuke tako brzo. Nala bi se u neizvjesnosti, iekujui
prihvatljivo objanjenje. Pomislila bi kako moda i nije bilo
drugog rjeenja iz nekog motiva koji ti je nepoznat. Bila bi
spremna, poeljela bi se zavaravati.
Napravila sam se kao da nisam ula te lane primjedbe koje
su me pokuavale odvesti na neko mjesto koje je on predvidio.
Uzvratila sam samo na prvu primjedbu.
Moda ne pretjeruje. Moda uope ne pretjeruje, i ti to
zna. Zapravo se tebi ne svia ta odgovornost, iako ve znam
kako nije najprikladnija rije; nikoga se ne moe pozvati na
odgovornost zato to mu se onaj drugi zaljubio u treu osobu.
Oprosti, ja te ne pozivam na odgovornost zbog svojih idiotskih
osjeaja koji se tiu samo mene. Ali neizbjeno je da ih
osjeti kao svojevrstan mali teret. Da Luisa zna koliko su
intenzivni tvoji osjeaji (moda je u svojoj zadubljenosti
primijetila tek povrnosti, tvoju uglaenost i ljubav za
udovicu svoga najboljeg prijatelja); da i ne govorimo to bi
bilo da dozna to je uzrok tih emocija, osjeala bi to kao
nepodnoljiv teret. Mogue je ak i da izvri samoubojstvo, u
sluaju da ne bude u stanju nositi se s tim. Zbog toga, izmeu
ostaloga, neu joj nita rei. Ne smije se zbog toga brinuti,
nisam bezduna osoba. Jo uvijek nisam bila donijela svoju
konanu odluku, moja je odluka postajala sve nesigurnijom to
sam ga dulje sluala i to sam se vie ljutila ili bila
ravnodunom. (Razmislit u o tome kasnije, na miru, nasamo,
hladne glave, mislila sam.) U svakom sluaju trebala sam ga
primiriti da bih mogla izii otamo bez osjeaja prijetnje,
sadanje ili budue, iako ova posljednja nee u potpunosti
nestati, mislila sam, cijelog mog ivota. I usudila sam se
pridodati pomalo podrugljivo, i poruga mi je pristajala:
Naravno da bi to bio najbolji nain daju se ukloni, uiniti
to to si ti uinio s Desvernom, samo to bih si mnogo manje
ukaljala ruke.
Daleko od toga da mu se svidio moj humor - istina, crni
humor - ova ga je primjedba uozbiljila i stavila u obrambeni
poloaj. Sad sije doista zasukao rukave, energinim pokretima
kao da se uri suprotstaviti mi se ili fiziki mi se pokazati,
zasukao je rukave iznad miica poput kakva tropskog kavalira
iz pedesetih godina, kakvog Ricarda Montalbana, Gilberta
Rolanda, jednog od tih simpatinih ljudi koje su ve svi

gotovo zaboravili. Nije se namjeravao boriti, naravno, niti me

tui, to nije bilo sastavnicom njegova karaktera. Shvatila sam
da ga je neto strano razljutilo i da e mi kontrirati.
Moje ruke nisu okrvavljene, nemoj to zaboraviti. Bio sam
dovoljno oprezan. Ti ne zna to znai doista se okaljati. Ne
zna kako povjeravanje udaljuje od injenica, i ne pomilja
koliko pomae ljude staviti u sredinu. Zato misli da to ini
svatko tko moe, im se situacija promijeni, im se pojavi
kakva neprikladna ili neznatno neugodna situacija? Zato
misli da u procesima interveniraju advokati, kao i u
razvodima? Nije to samo zbog njihove mudrosti i njihove
vjetine. Zato misli da glumci i glumice imaju svoje
predstavnike, pisci svoje agente, a toreadori svoje
opunomoenike, i boksai svoje menadere, kad jo moemo
govoriti o boksu? Hoe li sa svime dokrajiti ovi sadanji
puritanci? Zato misli da se poslodavci ufaju u davatelje
imena pri tuim poslovima, ili zato kriminalac koji ima
novaca alje plaenike ili sklapa ugovore s plaenim
ubojicama? Nije to samo zato da si doslovno ne bi okaljali
ruke, niti zato to su prevelike kukavice, da ne bi morali
pokazati svoje lice, niti se izloiti riziku da sami budu
oteeni. Veina tipova koji se obino uklanjaju tim poslovima
(drugi su sluaj oni koji to ine samo iznimno, poput mene
samoga) zapoeli su obavljajui te iste zadae i moda su i
drugima bili uitelji: navikli su batinati ili ak ustrijeliti
nekoga metkom, nevjerojatno je da bi mogli nastradati u kakvu
slinu susretu. Zato misli da politiari alju trupe u
ratove koje objavljuju, ako se jo uvijek i trude objaviti ih?
Oni, za razliku od drugih, ne bi mogli obavljati posao
vojnika, ali nije rije samo o tome. U svakom sluaju, postoji
ogromna autosugestija, koju pribavlja posredovanje i
udaljenost od onoga to se dogaa, kao i povlastica izbivanja
od izravnih dogaaja. ini se nevjerojatnim, ali tako
funkcionira, ja sam to osobno provjerio. ovjek samoga sebe
uvjeri kako se ne treba mijeati s onim to se sada dogaa,
ili to se dogaa u susretima lice u lice, iako je on sam bio
taj koji je taj dogaaj izazvao ili ga prouzroio i platio da
se dogodi. Rastavljenik se naposljetku uvjeri kako njegovo
zloesto inzistiranje i bijes nisu njegovi, nego njegova
odvjetnika. Glasoviti glumci i pisci, toreadori i boksai
ispriavaju se zbog ekonomskih pretenzija svojih predstavnika
ili zbog zapreka koje postavljaju, kao da oni ne sluaju
njihove naredbe ni djeluju po njihovu nalogu. Politiar vidi
na televiziji ili u tisku posljedice bombardiranja koje je on
zapoeo, ili dozna za uase koje njegova vojska sije po
terenu; nijee pokretom glave ne odobravajui ili s
uasavanjem, pita se kako je mogue da su njegovi generali
tako okrutni i tako nespretni, kako je mogue da ne mogu
kontrolirati svoje ljude im zapone borba i kad
ih malo izgube iz vida, ali nikada se ne smatra krivim za ono
to se dogaa tisuu kilometara daleko, bez njegova

sudjelovanja ili svjedoenja: smjesta uspijeva zaboraviti da

je sve ovisilo
o njemu, da je on izdao naredbu Naprijed. Isto kao i capo
koji je poslao svoje ubojice: proita ili ga obavijeste da su
oni prevrili mjeru, da nisu ostali pri tome da samo srede
nekolicinu, u skladu s njegovim uputama, nego su im osim toga
odrezali glavu i testise i stavili im ih u usta; drhti na
trenutak zamiljajui to i pomisli kako su ti njegovi biri d
oista sadisti, vie se ne sjea kako im je ostavio mati na
volju i slobodne ruke te im rekao: Neka stvari preplae
cijeli svijet. Neka poslui kao pouka. Neka ih obuzme
panika.
Daz-Varela zastade, kao da ga je to nabrajanje trenutano
iscrpilo. Posluio sije drugu au i popio dobar gutljaj,
edan. Zapalio je jo jednu cigaretu. Nastavio je promatrati
pod, odsutnih misli. Tijekom nekoliko sekunda gledala sam
sliku utuena, zabrinuta ovjeka, moda optereena grinjom
savjesti, moda pokajanog. Ali do sada nije bilo niega od
toga, u njegovoj pripovijesti ni u njegovim digresijama.
Sasvim suprotno. Zato samoga sebe povezuje s tim
pojedincima? pomislila sam. Zato mi ih priziva u sjeanje,
umjesto da mi raspri te misli? Sto dobiva time da ja vidim
njegove postupke pod tako odbojnim svjetlom? Uvijek se sve
moe prikazati tako da i najruniji krimen izgleda ljepim, da
ga se barem malo opravda, moe se pronai neki razlog koji
nije tako mraan, koji barem omoguuje da ga se razumije bez
munine. Tako funkcionira, ja sam to osobno provjerio, rekao
je ukljuivi se u popis. Razumije se na primjeru razvedenih i
toreadora, ne na primjeru cinikih politiara i profesionalnih
kriminalaca. Izgledalo je kao da ne pokuava stvari
uljepavati, kao da me s vremena na vrijeme eli jo vie
uasnuti. Moda i zato da bih se pripremila prihvatiti bilo
kakav izgovor, pa i one koji e uslijediti, izgovori stiu
prije ili kasnije, nije mogue da se ponovno prepoznam u
njegovu egoizmu i njegovoj zlobi, njegovoj izdaji, njegovu
pomanjkanju skrupula, ak i ne inzistira na svojoj
zaljubljenosti u Luisu, na svojoj strastvenoj potrebi za njom,
nije se ponizio izgovarajui smijene reenice koje katkad
izazivaju duboke osjeaje i smiruju, poput: Ne mogu ivjeti
bez nje, razumije? Nisam vie mogao izdrati, za mene je
poput zraka, guio sam se bez ikakve nade i sada mi je
naprotiv ostala jedna nada. Nisam prieljkivao nikakvo zlo
Miguelu, naprotiv, bio je moj najbolji prijatelj; ali nalazio
se usred mojega jedinog ivota, jedinoga koji volim, naalost,
a ono to nam smeta u ivotu, treba ukloniti. Prihvaaju se
pretjerivanja zaljubljenika, ne svih, naravno, ali ponekad je
dovoljno rei da je netko jako zaljubljen ili da je bio jako
zaljubljen da bi se potedjeli drugih razloga. Jer ja sam bio
jako zaljubljen u nju, kae, da nisam znao to inim, a
ljudi prihvaaju i preuzimaju na sebe odgovornost, kao da im
govore o neemu to svi znaju. ivjela sam radi njega i za

njega, nije bilo nikoga drugoga na Zemlji, rtvovala sam to

god bilo, ostalo nije bitno, i time su ve poznati toliki
neugledni i prosti postupci, pa se moda time neki i
opravdavaju. Zato ne inzistira Javier u svojemu boleivom
stanju za koje vjeruje da ga svi mogu doivjeti? Zato ne
potrai zaklon u njemu? Smatra da je to logino stanje, ali ga
ne podcrtava, ne stavlja ga u prvi plan, i protivno onome to
bi mu odgovaralo, povezuje se s nitavnim i hladnim osobama.
Da, moda je to: koliko god se preplaila i uspaniila, koliko
god osjetila vrtoglavicu, spremnija u biti zgrabiti bilo
kakvu olakavajuu okolnost. Ne bi mu nedostajalo razloga da
je to njegova namjera. Prieljkujem da se pojavi neki, neko
objanjenje ili olakica koja bi me malo rasteretila. Ne mogu
vie podnositi te injenice, onakve kakve jesu i kakvima sam
ih zamiljala od onoga prokletog dana kad sam ih zaula iza
tih vrata. Bila sam s druge strane tog dana, tamo gdje vie
nikada neu biti, sad je to sigurno. ak i ako mi se Javier
priblii i ako mi obgrli lea, i ako me pomiluje prstima i
usnama. ak i ako mi apne na uho rijei koji nikada nije
izgovorio. ak i ako mi kae: Kako sam bio slijep, kako to da
te nisam znao vidjeti, ali jo uvijek stiem. ak i ako me
izbaci kroz ova vrata, ako me zamoli.
Nita od toga nee se ni sluajno dogoditi. ak ni ako ga
ucijenim, ako mu zaprijetim da u sve ispriati ili moda ja
budem ta koja ga preklinje. I dalje je bio obuzet svojim
mislima,
udnovato odsutan, i dalje mu je pogled bio prikovan za pod.
Trgnula sam ga iz njegove zamiljenosti umjesto da iskoristim
priliku i odem, ve je bilo kasno: drae mi je bilo ostati na
mranim pretpostavkama i ne znati nita zasigurno, nakon to
sam ga sasluala; ali sada sam eljela zavriti, zanimalo me
je li njegova pria neto bolja, neto vedrija od onoga kako
je zvuala.
A ti, o emu si razmiljao? Kako uope nisi sudjelovao u
ubojstvu svoga najboljeg prijatelja? Teko je povjerovati,
nije li tako? Usprkos svakoj autosugestiji.
Podignuo je pogled i ponovo je spustio rukave do nadlaktica,
kao da mu je hladno. Ali nije ga u potpunosti napustila ta
svojevrsna utuenost ili umor koji su ga, kako se ini,
obuzeli. Govorio je sporije, nesigurnije i manje odvano,
pogleda uprtog u moje lice i pomalo izgubljenog, kao da seja
nalazim na velikoj udaljenosti.
Ne znam, rekao je. Da, istina je da ovjek zna, u biti
zna istinu, kako da ne, kako bi ju mogao ne poznavati. Zna da
je pokrenut mehanizam i kako bi ga osim toga mogao zaustaviti,
nita nije neizbjeno sve dok ono to se dogodilo i ono to
je bilo poslije s kojim svi raunamo ne prestane postojati za
odreenu osobu. Ja sam neto naruio od Ruiberriza, i od tog
trenutka osjeam kako cijeli taj mehanizam vie nije toliko
moj, barem je nekoliko osoba odgovorno za njega. Ruiberriz je
naruio od drugoga da nabavi mobilni telefon za uvara na

parkiralitu i da ga naziva, obojica su ga nazivala,

izmjenjujui se, dva glasa uvjerljivija su od jednoga i
potpuno su ga zbunili; ne znam dobro ni kako mu je taj drugi
nabavio mobilni telefon, ostavlja ga u autu u kojem ivi, tako
barem mislim, tamo se pojavi kao u udu, a isto tako i britva,
da ga ne bi vidjeli, bilo je nemogue anticipirati rezultat
svega toga. U svakome sluaju, taj trei ne zna moje ime niti
zna kako izgledam, kao to ni ja ne znam kako on izgleda, a
njegovim nepoznatim sudjelovanjem sve se malo udaljuje, manje
je moj, i moje sudjelovanje iezava, vie stvari nisu u mojim
rukama, nego vie osoba zna o emu se radi. Jednom kad ovjek
neto aktivira i to izvri, katkad je kao da to otpusti i kao
da se oslobodi od toga, ne znam jesi li u stanju to razumjeti,
moda i ne, nikada nisi morala organizirati i pripremiti
neiju smrt.
Primijetila sam izraz koji je upotrijebio, morala; ta je
ideja apsurdna, on nije morao nita uiniti, nitko ga na to
nije primorao. I rekao je smrt, najneutralniji mogui
termin, a ne ubojstvo ni krimen niti zlodjelo.
ovjek prima saeta izvjea kako se stvari razvijaju i
nadgleda, ali izravno se ne bavi niime. Da, doe do greke,
Canella odabere krivog ovjeka i meni stigne vijest, ak mi i
Miguel spomene tetu koju je otrpio jadni Pablo, ne sumnjajui
da ima neke veze s njegovom molbom, ne povezujui jednu stvar
s drugom, i ne pomiljajui da ja stojim iza, ili se samo jako
dobro pretvara, kako bih to znao.
Shvatila sam da se poinjem gubiti (kakva molba? kakav
odnos? kakva pogreka?), ali on nastavlja kao da je odjednom
uhvatio nit, ne doputa mi da ga prekinem. Idiot Ruiberriz
nema povjerenja u treega nakon toga, dobro mu plaam i duguje
mi uslugu, stoga preuzima inicijativu i pojavi se pred
parking-ovjekom, oprezno, skrivajui se, istina je da nema
nikoga u toj nonoj ulici, ali doputa da ga taj vidi u
njegovu konom ogrtau, nadam se da ih je sve bacio, ne bi li
se osigurao da se nee ponovo zabuniti i naposljetku izbosti
noem jadnog vozaa, Pabla, i sve zakopati u zemlju. Da, taj
je incident stigao do mene, primjerice, ali za mene to je samo
pria koju mi priaju u mojoj kui, ja se ne miem odavde,
nikada nisam napravio nepotrebnog koraka, niti sam se
kompromitirao, stoga ne osjeam da je bilo to od toga u
potpunosti moja odgovornost ili moje djelo, to su daleke
injenice. Nemoj se iznenaditi, ima ih koji idu ak i dalje:
neki narede neije pogubljenje, a zatim ne ele znati bilo to
o procesu, o poduzetim koracima, o tome kako. Vjeruju kako e
naposljetku stii vijest i kako e im priopiti da je taj
netko preminuo. Stradao je kao rtva neke nesree, kau im,
ili kakva ozbiljna lijenikog propusta, ili bacio se s
balkona, ili pregazili su ga, ili napali su jedne noi, tako
podmuklo da se borio i oni su ga dokrajili. I bez obzira na
to koliko to udno bilo, onaj tko je naruio tu smrt, bez
pojedinosti kako i kad, moe relativno iskreno uskliknuti, ili

s odreenom zalihom uenja: Zaboga, kakve li tragedije,

gotovo kao da je stranac tom dogaaju i kao da se sudbina
pobrinula da ispuni svoje elje. To sam pokuao ja, sagledati
se to je mogue vie na distanci od svega, iako sam
djelomino rekonstruirao kako
se sve to dogodilo: Ruiberriz je provjerio kakva je drama
snala tog nesretnika, koji je motiv njegova ogromna bijesa,
njegova uvreda, sluajno ili moda ne ba sluajno, ne znam,
jednog dana doao je do mene s priom o njegovim kerima koje
su se nasilu ili prijevarom odale prostituciji, on vlada
situacijom, ne nedostaju mu veze ni u kojem podruju, i stoga
je plan bio moj, ili tonije, obojica smo ga skovali, bio je
na. Ali ak i tako, ja sam se drao po strani, izdvojeno: sam
Ruiberriz nalazio se u sredini, njegov prijatelj bio je trei,
a prije svega, bio je tu Canella, koji ne samo da je odluivao
kad, nego koji je mogao odluiti nita ne napraviti, nita
zapravo nije ovisilo o meni. I tada postoji toliko
izaslanstvo, toliko je toga ostavljeno drugima za djelovanje,
tolika je sluajnost, tolika distanca, da je ovjek
naposljetku u stanju rei, nakon to se to dogodilo: Kakve ja
veze imam s tim, s onim to je uinio neki luak na ulici, u
neki sigurni sat i u nekoj sigurnom kvartu? Vidi se da se
radilo o javnoj opasnosti, o nasilniku, nisu ga trebali
pustiti da hoda na slobodi, pogotovo ne nakon Pablove dojave.
Krive su vlasti koje nisu poduzele prikladne mjere, a kriva je
i zla kob, koja jo uvijek postoji. Diaz-Varela ustade i
prohoda salonom sve dok se ne zaustavi iza mene, stavi mi ruke
na ramena, lagano ih stisne, nije taj stisak imao nikakve
slinosti s onim kojim me je stisnuo prije dva tjedna, prije
mog odlaska, on i ja stojei, zadravajui me, utjela sam kao
grob. Sada se nisam bojala, prihvatila sam to kao izraz
ljubavi, i osim toga, njegov se ton promijenio. Obojio se
svojevrsnom teinom ili neznatnim oajem pred nepopravljivim neznatnim zato to je pripadao prolosti - i oslobodio se
cinizma, kao da je on namjeten. Poeo je i mijeati glagolska
vremena, prezent, aorist i perfekt, kao to se dogaa onome
tko proivljava neko loe iskustvo ili kad si prepriava neki
proces iz kojeg samo vjeruje da je iziao, a to nije istina.
Malo po malo zadobio je neki istinski akcent, nije se to zbilo
odjednom, i to ga je inilo vjerodostojnijim. Ali moda je to
bilo hinjeno. Tuno je to ne znati, i sve ono to je bilo
prije zvualo mi je istinski, imao je isti naglasak ili ne ba
isti nego drukiji, ali u svakom sluaju istinit. Sada je
uutio i mogla sam ga upitati ono to mi je zazvualo
nerazumljivo, za ono to mu je pobjeglo. Ili mu moda uope
nije pobjeglo, svjesno ga je upotrijebio i oekivao je moju
reakciju, vjerovao je da sam primijetila promjenu u glasu.
Govorio si o Deverneovoj molbi, i o jednom njegovu moguem
licemjerstvu. Kakva je to molba? to e on to hiniti? Nisam
shvatila.
I kad sam to rekla, pomislila sam: to ja to dovraga inim,

kako mogu tako uglaeno govoriti o svemu tome, kako ga mogu

ispitivati o pojedinostima jednog ubojstva? I zato o tome
govorimo? Nije tema za razgovore, ili tek nakon to su prole
mnoge godine, kao u prii
o Anne de Breuil koju je usmrtio Athos kad jo nije ni bio
Athos. Naprotiv, Javier je jo uvijek Javier, nije imao
vremena postati netko drugi.
Ponovo mi je lagano stisnuo ramena, bilo je to gotovo
milovanje. Ja sam govorila, a da se nisam ni okrenula, sada ga
nisam trebala drati na oku, nije mi bio nepoznat ni
zabrinjavajui taj dodir. Obuzeo me osjeaj nerealnosti, kao
da proivljavamo neki drugi dan, dan koji je prethodio mojem
sluajnom svjedoenju, kad jo uvijek nisam bila nita
otkrila, niti je bilo kakve opasnosti, tek privremen uitak i
rezignirano ljubavno iekivanje, iekivanje da budem
otputena ili rastanak od njega kad Luisa doe na red da
postane njegova ljubav, ili barem kad mu dopusti da zaspi i da
se svakodnevno budi kraj njega u krevetu. Sada sam si
dopustila pomisliti kako moda i nije rije o tome, ve ju
odavno nisam vidjela, ak ni izdaleka. Tko zna kako se stvar
razvijala s njom, je li se oporavila od udarca, u kojoj joj je
mjeri Diaz- Varela uao pod kou, u kojoj joj je mjeri postao
nuan u njezinu usamljenikom udovikom ivotu s djecom koja
su joj katkad bila na teret, kad bi se poeljela zatvoriti i
plakati i ne initi nita. Isto kao to sam ja pokuala s njim
u njegovu samotnikom ivotu samca, samo to sam to pokuala
stidljivo i bez vrstog uvjerenja i truda, otpoetka spremna
na poraz.
Drugi neki dan bilo bi i mogue da ruke Diaz-Varele skliznu
s mojih ramena prema mojim grudima, a ja ne samo da bih to
dopustila, nego bih ga i ohrabrila milju: Otkopaj
par gumba i pomiluj me ispod pulovera ili bluze, mentalno
nareujemo, ili molimo. Hajde, uini to ve jednom, to
eka? Obuzeo me poriv da ga to zamolim, u tiini, snaga
iekivanja, iracionalna upornost elje, uslijed koje esto
zaboravljamo kakve su okolnosti i tko je tko, i briemo
miljenje koje smo stvorili o osobi koja u nama izaziva elju,
u tom trenutku kod mene je prevladao prijezir. Ali danas on
nee udovoljiti mojoj elji, bio je svjesniji od mene dana
koji je odabrao za pripovijedanje svoje urote i svojih djela i
zatim za opratanje sa mnom zauvijek, nakon tog razgovora ne
bismo se mogli dalje viati, nije bilo mogue, oboje smo to
znali. Stoga nije lagano spustio ruke, nego ih je podigao
poput nekoga koga su prekorili jer je odve leeran ili jer je
preao razumnu granicu - ali ja nisam nita rekla, niti sam
togod dala naslutiti svojim dranjem - i vratio se svojoj
fotelji, ponovo je sjeo preda me i vrsto me pogledao svojim
zamagljenim i nepronicavim oima koje nikada nisu uspijevale
gledati koncentrirano i znakovito ili retrospektivno oajniki
to se osjetilo i u njegovu glasu trenutak prije i to ne iz
njegova glasa niti u pogledu, kao da mi, a i kasnije jo

jednom govori: Zato me ne razumije?, ne nestrpljivo nego

alosno.
Sve to sam ti ispriao istinito je, u pogledu dogaaja,
uzvratio mi je. Samo to ti jo nisam rekao ono najvanije.
Najvanije stvari ne zna nitko, ili ih moda samo Ruiberriz
zna napola, a on sreom vie ne postavlja previe pitanja;
samo slua, odobrava, slijedi upute i naplauje. Nauio je.
Potekoe su ga pretvorile u ovjeka spremnog na mnogo to u
zamjenu za novac, osobito ako mu plaa stari prijatelj koji mu
nee podvaliti, niti ga izdati ni rtvovati, nauio je ak
biti diskretan. Tono je da smo tako izveli, i da ni u kojem
sluaju nismo bili sigurni da e se plan ostvariti, sve je
bilo jako nesigurno, ali ja se nisam elio obratiti plaeniku,
ve sam ti to objasnio. Ti si dola do svojih zakljuaka i
nita ti ne predbacujem; ili moda poneto, ali te djelomino
razumijem: stvari mogu ispasti bilo kako ako ovjek ne zna
uzrok. Neu zanijekati da volim Luisu niti da mislim ostati uz
nju, nai joj se pri ruci, ako jednoga dana zaboravi Miguela i
odlui se pribliiti meni: bit u blizu, jako blizu, kako ne
bi imala vremena promisliti niti se pokajati. Vjerujem da e
se to dogoditi prije ili poslije, vjerojatno prije; da e se
oporaviti kao to se svi oporave, ve sam ti jednom rekao kako
ljudi naposljetku puste mrtve da odu, bez obzira na to koliko
su za njih bili vezani, kad primijete da je njihov vlastiti
opstanak u pitanju i da predstavljaju velik teret; a najgore
to oni mogu uiniti jest pruiti otpor, uhvatiti se za mrtve
i ne putati ih nego spreavati da napreduju, da ne kaemo ne
dopustiti im da se vrate ako to mogu, kao to je uspio
pukovnik Chabert u romanu, zagoravajui ivot svojoj eni i
nanosei joj veu tetu od vlastite smrti u toj dalekoj
bitki.
Vie je nevolje nanijela ona njemu, uzvratih mu, svojim
negiranjem i svojom lukavou da ga uini mrtvim i da mu
uskrati pravnu egzistenciju, da ga ivoga pokopa po drugi put,
samo to sada to nije uinila iz pogreke. On je jako patio,
nosio je sam vlastiti teret i nije osjeao krivnju da nastavi
svoju egzistenciju u svijetu, jo manje da se sjea tko je.
ak je, jadniak, izjavio ono to si mi proitao: Da mi je
bolest uskratila svaku uspomenu na moje prolo postojanje, to
bi me uinilo sretnim.
Ali Diaz-Varela nije vie bio raspoloen da raspravlja o
Balzacu, elio je nastaviti sa svojom priom do kraja.
Najmanje je vano ono to se dogodilo, rekao mi je govorei
o Pukovniku Chabertu. Rije je o romanu, a u romanima je
svejedno to se dogaa i brzo se zaboravlja, jednom kad se
roman proita. Moda je mislio kako nije isto sa stvarnim
dogaajima, s onim to nam se u ivotu dogaa. Vjerojatno je
istinito za onoga tko ivi taj ivot, ali ne i za druge. Sve
se pretvara u pripovijest i naposljetku pluta u istoj sferi, i
tada se jedva razlikuje ono to se dogodilo od izmiljenoga.
Sve zavri jer je ispripovjedivo i stoga to jednako zvui,

fiktivno iako je istinito. I tako je nastavio kao da ja nisam

rekla nita.
Sigurno, Luisa e izii iz svoga ponora, nemoj ni sumnjati
u to. Zapravo ve izlazi iz njega, svaki je dan sve bolje, ja
to primjeujem i tu nema povratka unatrag jednom kad je
zapoet proces rastanka, drugoga i konanoga, onoga koji je
samo mentalni rastanak i koji u nama izaziva nemirnu savjest
jer se ini da se oslobaamo mrtvaca, ini se da je tako i
tako jest. Moe doi do sluajnog odstupanja, ve prema tome
kakvu je tko imao sreu u ivotu ili iz pukoga sluaja, ali
nita vie. Mrtvi posjeduju snagu koju im daruju ivi, a ako
ju uskrate... Luisa e se osloboditi Miguela, u mnogo jaoj
mjeri od one koju je sada u stanju zamisliti, a on to jako
dobro zna. tovie, odluio joj je to olakati koliko je bilo
u njegovoj moi, i zbog
toga mi je djelomino uputio svoju molbu. Samo djelomino.
Naravno, postojali su i jai razlozi.
O kakvoj mi to molbi ponovo govori? O kakvoj je molbi
rije? Nisam se mogla suzdrati od nestrpljenja, imala sam
dojam da me eli zbuniti sluei se poticanjem znatielje.
Sad u ti objasniti, to je razlog, rekao je. Sluaj
dobro. Mjesecima prije svoje smrti, Miguelje osjetio
svojevrsni opi zamor bez nekog dubljeg znaenja, ne tako
izraen da bi otiao lijeniku, nije bio hipohondar i osjeao
se zdravstveno dobro. Nedugo zatim pojavio mu se jedan blai
simptom bolesti, neznatno zamagljen vid najednom oku, pomislio
je kako je rije o prolaznoj smetnji i nije odmah otiao
oftalmologu. Kadje to naposljetku uinio, kako mu se vid nije
sam od sebe povratio, taj mu je nainio detaljne pretrage i
postavio mu jako lou dijagnozu: jako velik intraokularni
melanom, i poslao ga je lijeniku internistu radi detaljnih
pretraga. Internist mu je napravio detaljne pretrage, napravio
mu je CT i magnetsku rezonanciju cijeloga tijela, kao i
opsene druge pretrage. Dijagnoza se pokazala jo gorom,
najgorom: imao je metastaze po cijelom organizmu, ili, kako mi
je rekao da mu je lijenik rekao u svojem aseptinom argonu,
jako uznapredovao metastazirani melanom, iako Miguel tada
nije imao nikakve simptome, nije primijetio nikakve druge
smetnje.
Tako da Desvern nije mogao rei Javieru, kao to sam ja
pomislila jednom zgodom: Ne, ne mogu zamisliti da e mi se
ita dogoditi, nikakva neizbjena, pa ak ni bliska bolest,
nita konkretno, dobroga sam zdravlja i tako, nego sasvim
suprotno, pomislila sam. Ili tako barem sada govori Javier.
Jo uvijek sam ga tako zvala tog popodneva, ubrzo e se to
promijeniti, jo uvijek se nisam odluila prisjetiti i nazvati
ga njegovim prezimenom, ne bih li se distancirala od nae
negdanje bliskosti ili se barem tome nadala.
Pa dobro, i to je to tono znailo, osim to je bilo neto
jako loe? upitala sam ga, i pokuala sam da mi u glasu bude
prisutan skepticizam ili nevjerica: Molim te, nemoj se

zaustaviti, neu samo tako progutati tu tvoju posljednju

priu, mogu pretpostaviti kamo e sada krenuti pria. Ali
istovremeno bila sam zainteresirana za ono to mi je upravo
poeo pripovijedati, bez obzira na to bila to istina ili ne.
Diaz-Varela uspijevao me esto zabaviti i uvijek
zainteresirati. Stoga sam dodala postignuvi ton iskrene
zabrinutosti, kao i naivnosti: Zar se to moe zbiti, da
ovjek bude tako ozbiljno bolestan bez nekih vanjskih
simptoma? Pa dobro, ula sam da postoje takvi sluajevi, ali
nikada neki konkretan sluaj. I bez ikakva nagovjetaja? I u
tako uznapredovalom stadiju? ovjek ne moe ne zadrhtati, nije
li tako?
Doista, moe se dogoditi, i dogodilo se to Miguelu. Ali
nemoj se uzbunjivati, sreom je taj melanom jako rijedak i
pojavljuje se u malog broja ljudi. Tebi se nita slino nee
dogoditi. Niti Luisi, niti meni, niti profesoru Ricu, bila bi
to prevelika sluajnost, zamijetio je moju trenutanu
ljutnju. Priekao je da njegovo neutemeljeno proroanstvo
ostavi dojam i da me umiri kao djevojicu, priekao je
nekoliko sekunda da nastavi: Miguel mi nije rekao ni rijei
dok nije prikupio sve podatke, a Luisi nije ak ni priopio
poetak, kad se i nije imao ega bojati: niti da e otii
oftalmologu, niti da vidi pomalo zamagljeno, zadnje to je
elio bilo je uznemiriti ju ni zbog ega, a ona se lako
uznemiri. Kasnije joj je jo manje ispriao. Zapravo, nije
ispriao nita nikome, uz jednu iznimku. Od dijagnoze
internista znao je da je rije o smrtnoj bolesti, ali ovaj mu
nije dao sve informacije, ili mu barem nije pruio
pojedinosti, ili je moda ublaio cijelu stvar, ili ga ovaj
nije niti pitao, ne znam, radije je upitao lijenika
prijatelja koji mu nita ne bi skrio ako bi ga on tako
zamolio: nekog starog prijatelja iz srednje kole, kardiologa,
kod kojega je redovito obavljao kontrole i u kojega je imao
apsolutno povjerenje. Otiao ga je posjetiti sa svojom ve
postavljenom dijagnozom i rekao mu je: Reci mi to me eka,
reci mi jasno. Iznesi mi to me tono oekuje. Reci mi kako e
biti. I njegov mu je prijatelj iznio panoramu koju nije mogao
podnijeti.
Pa da, ponovila sam, poput nekoga tko se uzda u sumnju, u
nevjerovanje. Ali u tom registru nisam vie mogla izustiti ni
rijei. Pokuala sam, prisilila sam se, naposljetku sam
uspjela izgovoriti tu reenicu, zapravo potpuno neutralnu: I
kakvi su to uasni koraci? ak i ako mi ispria lai, plailo
me pripovijedanje o procesu, o otkriu.
Nije bila rije samo o tome da nije bilo lijeka, s obzirom
na zahvaenost cijelog organizma. Gotovo da i nije postojao
palijativni tretman, ili je postojei bio gori od same
bolesti. Prognoza smrti, bez tog tretmana, glasila je etiri
do est mjeseci, a u njegovu sluaju
to je bila tona procjena. Malo e toga postii, i s loim
uincima, ako primi iznimno agresivnu kemoterapiju koja bi mu

donijela poraavajue sekundarne uinke. Ali to nije sve:

melanom u oku izaziva deformaciju oka i uasan bol, bol je,
kako se ini, nepodnoljiv, to je ono to mu je najavio
prijatelj kardiolog, koji mu je ispunio elje i nije ga
potedio bilo ega to je elio znati. Jedina protumjera bila
je operativni zahvat na oku, zbog veliine tumora, odnosno,
ekstirpacija, ono to lijenici nazivaju enukleacija, kako
je rekao Miguel. Razumije li, Mara? Ogroman tumor u
unutranjosti oka, koji buja prema van i prema unutra,
pretpostavljam; oko s izraslinom, elo i jagodica koji natiu,
rastu; a nakon toga praznina, prazna ona duplja koja nije
posljednja metamorfoza, to u najboljem sluaju i bez neke
probitanosti. Taj kratki grafiki opis izazvao mi je samo
jo veu sumnjiavost, tako je davao oduka bezdunosti i
mati, do tada je pripovijedao trijezno. Pacijentov izgled
postaje uasan, njegovo progresivno propadanje alosno je i ne
samo u licu, naravno, cijeli je organizam sve bre izloen
propadanju, i jedino to se dobiva tim zahvatom i tom jakom
kemoterapijom jest nekoliko mjeseci ivota. Takva ivota,
mrtvog ili unaprijed mrtvog, uz patnju i unakaenost,
postojanja koje ga svodi ne na ono to jest, nego na bie koje
samo ulazi i izlazi iz bolnice. Promjena izgleda, samo to,
vjerojatno nije morala uslijediti brzo: raunao je da ima
mjesec i pol ili dva mjeseca prije nego to se pojave simptomi
na licu ili prije nego to postanu vidljivi, prije nego to
drugi primijete, imao je toliko vremena da prikrije istinu od
drugih i da se pretvara, glas Daz-Varele zvuao je doista
potreseno, ali moda je utjecao i na samo afektiranje. Moram
priznati da mi se nije tako uinilo kad je dodao, tonom
gorine ili fatalnosti: Mjesec i pol ili dva mjeseca, rekao
mi je da rauna s tim vremenom.
Manje-vie znala sam to e mi odgovoriti, ali bez obzira na
sve, upitala sam ga, neke je prie teko nastaviti bez
posredovanja kakva retorikog pitanja. Ovaj bi u svakom
sluaju nastavio, ja sam ga samo malo potaknula, elio je
zavriti to prije usprkos mojem zanimanju. eljela sam sve
uti da mogu otii svojoj kui i tada prestati sluati.
Tebi? emu? Meutim, nisam imala snage rei mu kako je
predvidljivo ono to mi namjerava ispriati: Sada e mi
sigurno ispriati kako te je on zamolio da mu uini ono to
si mu uinio kao uslugu: da organizira da neki fanatik saspe
hrpu uboda bodeom posred ulice, zar ne? Stoje suptilan i
neugodan nain izvoenja samoubojstva, kad ve postoje pilule
i toliko drugih stvari. I za vas vrlo delikatan, zar ne?
Daz-Varela pogledao me ljutito i prigovarajue, moje su mu
se primjedbe uinile neumjesnima.
Neka ti jedna stvar bude jasna, Mara, sasluaj me dobro.
Ne priam ti to se dogodilo da mi povjeruje, ravnoduan sam
prema tome hoe li mi povjerovati ili nee, drukije je s
Luisom, s kojom, nadam se, nikada neu voditi slian razgovor,
djelomino e ovisiti o tebi. Ja ti priam jer su se stvari

tako posloile. Nije mi ba drago, kao to moe zamisliti.

Ruibrriz i ja nismo to uinili iz zadovoljstva, i to je
krimen kao to ubojstvo to ve jest. tovie, tehniki to jest
ubojstvo, sucu ili poroti nee biti ni najmanje vaan pravi
razlog koji nas je potaknuo da to poinimo, niti bismo mogli
dokazati koja je bila naa prava motivacija. Oni procjenjuju
injenice i one su takve kakve jesu, zato smo se uznemirili
kad je Canella poeo govoriti, kao i zbog poziva na mobilni
telefon i ostaloga. Imali smo zlu sreu da nas ti uje tog
dana, ili bolje reeno, ja sam bio nerazborit i to sam
omoguio. Uslijed toga, ti si stekla laan, netoan zamiljaj
mjesta. Ne svia mi se, kako je prirodno, ni to ti nedostaje
kljuni podatak, kako bi mi se svialo. Zato ti to i priam,
osobno, jer ti nisi sudac i moe shvatiti to je u pozadini
svega. Zatim, vidjet e. I ti e znati to ini s
informacijom, i to treba rei. Ali ako ne eli, neu
nastaviti, neu te obvezivati ni na to. Hoe li mi vjerovati
ili nee, ne ovisi o meni, stoga e mi ti rei hoemo li
zavriti ovaj razgovor. Zna gdje su ti vrata ako vjeruje da
sve zna i da vie ne eli sluati.
Ali ja sam doista eljela uti cijelu priu. Kao to sam
rekla, sve do samog samcatog kraja.
Ne, ne, nastavi. Oprosti, ispravila sam se. Nastavi, budi
ljubazan, svi imaju pravo biti sasluani, kako da ne. I
nastojala sam zadrati prizvuk ironije u ovim posljednjim
rijeima, kako da ne: Zato ti je dan taj rok?
Primijetila sam da me obuzimaju neke sumnje, pred
uvrijeenim i bolnim tonom Diaz- Varele, iako je taj glas
najlake hiniti ili oponaati, gotovo svi krivci utjeu se toj
intonaciji. Kao i nevini, naravno. Shvatila sam da e me to
mi vie bude priao, vie sumnji salijetati, i da neu uspjeti
raistiti sve svoje sumnje, to je loa strana dozvole da nam
ljudi priaju i da objanjavaju i zato se toliko puta to
nastoji sprijeiti, da bismo sauvali istinu i da bismo se
zatitili od sumnji, odnosno, od istine. Odnosno, istina.
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da uzvrati ili da nastavi
razgovor, i uinivi tako, vratio se svome prijanjem tonu,
retrospektivnom neraspoloenju ili oaju, zapravo cijelo to
vrijeme nije ih napustio, samo je pridodao moment ranjene
osobe.
Miguel se nije previe opirao umiranju, ako se tako moe
rei, shvati me, za nekoga tko treba napuniti pedeset godina i
koji ivi dobrim ivotom, s malom djecom i sa enom koju voli,
ili ako se eli rei, u koju je zaljubljen, upravo tako.
Naravno da je rije o tragediji, kao to bi bila i za bilo
koga drugoga. Ali on je uvijek bio jako svjestan da ako smo
ovdje, to je zbog nevjerojatne sprege sluaja, te da se ne
moe aliti na zavretak toga. Lj udi vjeruju kako imaju pravo
na ivot. tovie, religije tako istiu i zakoni na svim
krajevima svijeta, ako ve ne i ustavi, a opet on to nije tako
vidio. Kako bi ovjek imao pravo na ono to nije sam stvorio

ni zaradio? obiavao je rei. Nitko se ne moe poaliti zato

to se nije rodio, ili zato to prije nije doao na svijet,
ili zato to oduvijek nije bio na svijetu, stoga zato bi se
itko alio na umiranje, ili na nestanak s ovoga svijeta, ili
zato to nee zauvijek ostati na svijetu? Jedno mu se inilo
jednako tako apsurdno kao i drugo. Nitko ne prigovara zbog
datuma svog roenja, ne bi stoga trebao imati primjedbe niti
na datum svoje smrti, koja se isto tako moe povezati sa
sluajem. ak i nasilne smrti, ak i samoubojstva duguju se
sluaju. I ako je ovjek bio u nitavilu, ili u nepostojanju,
nije tako udno, niti opasno vratiti se u nitavilo, usprkos
tome to ne postoji mogunost usporedbe i poznajemo sposobnost
enje. Kad je doznao to se dogaa, kadje doznao da mu je
kucnuo as da skona, prokleo je svoju sudbinu kao to bi to
uinio bilo tko i osjetio je oajanje, ali takoer je i
pomislio kako su toliki drugi nestali u mnogo mlaim godinama
od njega samoga; kako ih je drugi sluaj ukinuo, a da im nije
dao gotovo uope vremena da upoznaju bilo to niti da im se
prui kakva prilika: mladi, djeca, novoroenad koja jo nije
ni krtena... Stoga je bio konzekventan i nije se
demoralizirao. Ipak, ono emu nije mogao odoljeti, ono to ga
je dotuklo i to ga je izbezumilo, bio je oblik, nitavan
proces, sporost unutar brzine, opadanje, bol i deformacija,
sve to mu je najavio njegov prijatelj lijenik. Zato nije bio
spreman umrijeti, a jo manje dopustiti da njegova djeca i
Luisa prisustvuju tome. Zapravo, da bilo tko prisustvuje.
Prihvaao je ideju kraja, iako ne i besciljne patnje,
dugomjesenog trpljenja bez cilja i kompenzacije, koja bi
ostavila za sobom osim toga nejasnu i iskrivljenu sliku, i
potpunu krhkost. Nije vidio smisla u tome, protiv toga se
trebalo pobuniti, protestirati, iskriviti sudbinu. Nije
ovisilo o njemu ostajanje na ovome svijetu, ali jest ovisilo
napustiti ga dostojanstvenije od zacrtanoga, bilo je dovoljno
napustiti svijet malo prije.
Dakle, imam pred sobom sluaj, pomislila sam, kad ne
pristoji rei He should have diedhereafter, jer to kasnije
znai jo gore, uz patnju i ponienje, bez dovoljne
postojanosti i s vie straha za njegovu okolinu, nije uvijek
poeljno, stoga, da sve jo malo traje, jo godinu dana,
nekoliko mjeseci, nekoliko tjedana, nekoliko sati, ne ini nam
se uvijek prerano staviti kraj na stvari ili na osobe, niti je
istinito da nam se nikada ne ukazuje odgovarajui trenutak,
moe kucnuti tren kad si mi sami kaemo: U redu. Sad je
dosta. Dovoljno je i bolje da je tako. Ono to e uslijediti
bit e jo gore, ponienje, klevetanje, ljaga. I kad se
usuujemo priznati: To je vrijeme prolo, iako je nae. ak
i ako je u naim rukama kraj svega, nita ne traje beskonano,
kontaminirajui se i prljajui, a da se naposljetku iv ovjek
ne pretvori u mrtvaca. Ne samo da treba pustiti mrtve da odu
kad kasne ili kad ih zadravamo; katkad treba pustiti i ive.
I shvatila sam da se, pomislivi to, protivim svojoj volji, da

trenutano povlaujem prii koju mi sada pria Diaz-Varela.

Dok ovjek slua ili ita neto, spremanje u to vjerovati.
Drukije je nakon toga, kad je knjiga
zavrena ili kad glas prestane govoriti.
I zato nije izvrio samoubojstvo?
Diaz-Varela ponovo me pogledao kao kakvu djevojicu,
odnosno, kao kakvu naivku. Kakvo pitanje, dopustio sije
primjedbu. Poput veine ljudi, bio je nesposoban za taj in.
Nije se usuivao, nije mogao odrediti kada: zato danas
umjesto sutradan, ako jo danas ne vidim promjene, niti se
osjeam jako loe. Gotovo nitko ne nalazi pravi trenutak, ako
to treba odluiti. Prieljkivao je umrijeti prije nego to ga
dokraji bolest, ali mu je bilo nemogue odrediti to prije:
imao je pred sobom mjesec i pol dana ili dva mjeseca, ve sam
ti rekao, tko zna ima li neto vie vremena. I kao i veina,
nije elio poznavati injenice unaprijed i sa sigurnou, nije
se elio buditi sa sigurnim znanjem i govorei si: Ovo je moj
posljednji dan. Danas neu vidjeti kako pada no. Nije mu
pomagalo ni to da se drugi pobrinu za njega, ako je i znao to
eli, to ga oekuje, ako je unaprijed raspolagao injenicama.
Njegov mu je prijatelj govorio o nekom mjestu u vicarskoj,
jednoj ozbiljnoj organizaciji koju su kontrolirali lijenici i
koja se zvala Dignitas, potpuno legalnoj, naravno (pa dobro,
tamo legalnoj), u kojoj osobe iz bilo koje zemlje mogu
zatraiti asistirano ubojstvo kad postoji dovoljno motiva, a
to odluuju lanovi organizacije, ne sam zainteresirani. On
treba predstaviti svoj uredan lijeniki karton i provjerava
se njegova tonost i istinitost; kako se ini, postoji
minuciozni pripravni proces izuzev u sluajevima iznimne
hitnosti, i odmah se pokuava uvjeriti pacijenta da nastavi
ivjeti s palijativnim sredstvima, ako ona postoje, a koja mu
se iz nekog razloga nisu dodijelila do tada; provjerava se
posjeduje li svoje mentalne sposobnosti te ne prolazi li kroz
kakvu privremenu depresiju, ozbiljno mjesto, priao mi je
Miguel. Usprkos tolikim zahtjevima, njegov je prijatelj
vjerovao da u njegovu sluaju ne bi bilo primjedbi. Govorio mu
je o tom mjestu kao o moguem lijeku, kao o manjem zlu, a
Miguel se nije osjetio sposobnim, nije se usudio. elio je
umrijeti, ali da to ne zna. Nije elio znati ni kako ni kad,
barem ne s tonou.
Tko je taj lijenik prijatelj? odjednom mi je palo na
pamet zapitati ga, tjerajui samu sebe da priguim naivnost
koja gotovo uvijek obuzme ovjeka, malo po malo, onoga koji
slua kako mu se pripovijeda.
Diaz-Varela nije se previe iznenadio, moda malo ipak jest.
Ali uzvratio je bez oklijevanja:
eli li rei kako se zove? Lijenik Vidal.
Vidal? Koji Vidal? To je isto kao i da mi nita nisi rekao.
Ima mnogo Vidala
to se dogaa? eli li dokaze? eli razgovarati s njim da
ti potvrdi moju verziju? Uini to, on je jako ljubazan i

srdaan ovjek, ja sam se nekoliko puta sreo s njim. Doktor

Vidal Secanell. Jose Manuel Vidal Secanell, lako e ga
pronai, potrebno je samo provjeriti popis Lijenike
gimnazije ili kako se ve zove, sigurno se moe nai na
internetu.
A oftalmolog? A internist?
Znam to eli rei. Miguel ih nikada nije spomenuo po
njihovim imenima ili, ako je to uinio, ja ih nisam zapamtio.
Viala poznajem jer mi je prijatelj od djetinjstva, ve sam ti
rekao. Ali za ove druge ne znam. Sve u svemu, pretpostavljam
da ti nee biti teko provjeriti tko je njegov oftalmolog, ako
to eli, hoe li sada istraivati? To da, bolje da ne pita
Luisu izravno osim ako nisi spremna ispriati joj sve, rei
joj ostatak. Ona nikada nije znala nita o cijeloj toj prii,
ni o melanomu ni o emu, to je bila Miguelova elja.
Poprilino udno, zar ne? ovjek bi rekao da je za nju bilo
manje traumatino doznati za njegovu bolest nego vidjeti ga
izbodenog bodeom i kako krvari na tlu. Bilo bi joj tee
oporaviti se od tako okrutne i nasilne smrti. Ili pomiriti se
s njom, kako ljudi danas kau, zar ne? Moda, uzvrati DiazVarela. Ali, bez obzira na vanost te primjedbe, u tom je
trenutku sporedna. Miguelaje uasavalo to bi morao proi kroz
faze koje mu je opisao Vidal; kao i to da ga Luisa motri, ali
to nije bilo u prvom planu, nuno se radi o manjoj brizi u
usporedbi s glavnom strepnjom. Kad je ovjek svjestan da mu je
kucnuo as za odlazak, jako je zaokupljen samim sobom i malo
razmilja o drugima, ak i o najbliima, o najvoljenijima, ak
i ako se trudi da se ne pravi Englez, da ih ne izgubi iz vida
usred nevolje. ovjek zna da odlazi sam i da oni ostaju, i u
tome uvijek postoji neugodan element koji ih dovodi u
situaciju da se osjete izdvojenima i stranima, gotovo da prema
njima osjea prijezir. S druge strane,
elio je Luisu potedjeti svoje agonije, ali iznad svega elio
je sam sebe potedjeti. Osim toga, imaj na umu da on nije znao
na kakav e nagli nain umrijeti. To je ostavio meni. Nije ak
ni znao hoe li biti takve nagle smrti ili nee imati druge
nego izdrati i trpjeti razvoj svoje bolesti do kraja, ili se
treba nadati da e skupiti snage da se baci kroz prozor kad mu
ve bude jako loe i kad se pone osjeati deformiranim i
osjeati snaan bol. Ja mu nikada nisam nita jamio, nikada
mu nita nisam potvrdio.
to si mu trebao potvrditi? Nikada mu nisi potvrdio to?
Diaz-Varela ponovo me pogledao onim svojim prodornim
pogledom koji ovjek nikada nije doivljavao takvim, nego vie
kao optubu. Sada mi se uinilo da sam u njegovim oima
ugledala bljesak ljutnje. Ali poput svih bljeskova potrajao je
kratko jer mi je smjesta uzvratio, i pri tome mu se potkrao
ovaj izraz.
to bih mu trebao potvrditi. Njegovu molbu. Rijei me se,
zamolio me. Nemoj mi rei kako ni kad ni gdje, neka to bude
iznenaenje, imamo mjesec i pol ili dva mjeseca, nai naina i

mogunost realizacije. Nije mi vano za to e se odluiti.

Sto bre, to bolje. Sto manje budem patio i to manja teta
bude, to bolje. Sto manje budem ekao, to bolje. Uini kako
eli, unajmi nekoga da me ubije hicem, dogovori da me pregaze
na ulici, da mi se stropota kakav zid na glavu ili da mi
zakau konice u autu, ili svjetla, ne znam, ne elim znati
niti razmiljati, misli ti, sjeti se ve neega, to ti je
nadohvat ruke, to ti padne na pamet. Mora mi uiniti tu
uslugu, mora me spasiti od onoga to me eka u protivnom.
Znam ve da puno traim, ali vie nisam sposoban ubiti se,
niti preseliti se u neko mjesto u vicarskoj znajui da tamo
idem samo zato da umrem meu nepoznatima, tko bi mogao krenuti
na tako deprimirajui put, u susret vlastitom pogubljenju,
znailo bi to umrijeti nekoliko puta tijekom putovanja i na
odreditu. Radije u se svaki dan buditi ovdje s minimalnim
prividom normalnog ivota, i nastaviti sa svojim ivotom dok
mi to bude mogue sa strahom i s nadom da e to biti i moj
posljednji dan. Ali osobito s nesigurnou, nesigurnost je
jedino to mi moe pomoi; i ono to znam da mogu podnijeti.
Ne elim to znati, ne elim da ovisi o meni. Mora ovisiti o
tebi. Makni me u stranu prije nego to bude prekasno, mora mi
uiniti tu uslugu. To je bilo manje-vie ono to mi je rekao.
Bio je oajan i mrtav od straha. Ali nije bio izvan sebe.
Mnogo je razmiljao o tome. Ako to uope treba rei hladno. I
nije vidio drugo rjeenje. Zapravo ga nije vidio.
A ti, to si mu odgovorio? upitala sam ga, i im sam mu
postavila pitanje, ponovo sam shvatila da sam poneto i
vjerovala njegovoj prii, makar i samo hipotetski i nekako
usput, ak i ako sam samoj sebi rekla kako je moje pitanje
glasilo: I pod pretpostavkom da se sve odvijalo upravo tako,
razmislimo o tome na trenutak, to si mu ti odgovorio? Ali
injenica je da pitanje nisam formulirala tako, naravno da
nisam.
U poetku sam to odluno odbijao, ne dajui mu mogunost
inzistiranja. Rekao sam mu da to ne moe biti tako, da to
znai previe oekivati, kako ne moe nikome povjeriti posao
koji pripada samo njemu. Da nae hrabrosti ili da sam unajmi
plaenika, ne bi bilo prvi put da netko narui i plati
vlastito smaknue. Rekao je da jako dobro zna kako nema te
hrabrosti i kako se ne vidi sposobnim bilo koga angairati,
kako je to isto kao i sve znati unaprijed, poznavati kako i
gotovo i kad: jednom kad uspostavi kontakt, taj bi krenuo u
realizaciju, to su ekspeditivni ljudi koji ne pristaju na
odgaanja, ine ono to trebaju initi i zatim prelaze na
drugu stvar. To nije bilo jako razliito od odlaska u
vicarsku, rekao je, i dalje je to bila njegova odluka,
znailo je to donijeti konkretan datum i odustati od male
utjehe nesigurnosti, a ako se osjeao nesposobnim za neto,
bila je to odluka hoe li sve ostaviti za danas ili za sutra
ili za prekosutra. Iz dana u dan odgaao je stvari, prolazili
su mu dani, a da se nije usuivao, nikada mu se nije inio

pravi trenutak, i naposljetku bi ga snaao otrov bolesti, to

je pod svaku cijenu morao izbjei... A ako sam gaja shvaao, u
tim je prilikama jako lako rei: Jo uvijek ne, jo uvijek
ne. Moda sutra. Jest, ne dalje od sutradan. Ali ove noi
spavat u jo s Luisom. Samo jo jedan dan. Trebao bi
umrijeti kasnije, blijedo se zabaviti, pomislio je.
Naposljetku, poslije se nee moi vratiti. A ak i da moe:
mrtvi loe postupaju kad se vraaju. Miguel je imao mnogo
vrlina, ali bio je slab i neodluan. Moda bi svi bili takvi u
slinoj situaciji. Pretpostavljam i ja sam.
Diaz-Varela ostade utjeti i odstrani pogled, kao da se
pokuava uivjeti u poloaj svoga
prijatelja ili se prisjea vremena kad je to uinio. Morala
sam ga izvui iz njegove zauenosti, bez obzira na to je li
to predstavljalo dio kakve predstave ili ne.
To je bilo na poetku, rekao si. A poslije? Sto te nagnalo
da promijeni miljenje?
Ostao je zamiljen nekoliko trenutaka, nekoliko je puta
rukom pogladio lice, poput nekoga tko provjerava ima li jo
uvijek besprijekorno obrijanu bradu ili mu je brada ve poela
rasti. Kad je ponovo progovorio, zazvuao je jako umorno,
moda zasieno objanjenjima i tim razgovorom u kojem je on
vodio glavnu rije. Oi su mu i dalje bile odsutne i
promrmljao je kao za sebe:
Neu promijeniti miljenje. Nikada neu promijeniti
miljenje. Od prvog trenutka znam kako mi nije preostala
nikakva alternativa. Da, bez obzira na to kako mi to teko
palo, moram udovoljiti njegovu zahtjevu. Rekao sam mu jedno. A
morao sam postupiti drukije. Trebalo ga je maknuti ustranu,
kako je on govorio, jer on se nikada nee odvaiti, ni aktivno
ni pasivno, a ono to ga je oekivalo bilo je doista okrutno.
Ustrajao je u svojim zahtjevima i preklinjao me, ponudio se da
mi potpie jedan papir prihvaajui odgovornost, ak je
predloio da odemo do javnog biljenika. Nisam to prihvatio.
Da to uinim, on bi imao osjeaj da je potpisao neto drugo,
svojevrsni ugovor ili savez, shvatio bi to kao pristajanje 1
ja sam to elio izbjei, radije sam elio da vjeruje u
odbijanje. Ali naposljetku nisam mu u potpunosti zatvorio
vrata. Rekao sam mu da jo malo razmisli iako sam siguran da
neu promijeniti miljenje. Da ne rauna s tim. Da mi ponovo
ne pria o tom predmetu, i da me ne ispituje ni o emu vezano
za tu stvar. Da je najbolje da se za sada ne vidimo i da se ne
zivkamo. Bilo bi mu nemogue ne inzistirati od mene, ako ve
ne rijeima, a onda pogledom i tonom i oekivanjem, a ja nisam
bio spreman na to: jednom i vie nikada, ta makabristina
narudba, taj tuni razgovor. Rekoh mu da u ja stupiti u
kontakt s njim, raspitati se o njegovu stanju, neu ga
ostaviti samoga, a da se u meuvremenu snae kako umije,
odnosno, neka si nae smrt ne raunajui na moje sudjelovanje.
Nije mogao uplesti prijatelja u neto takvoga, morao je on sam
to rijeiti. Ali unio sam mu sumnju. Nisam mu pruio nadu, a

opet sam to i uinio: dovoljno da se moe smjestiti u svoju

nesigurnost, da u potpunosti ne odbaci moju pomo, te da ne
osjeti zato da postoji stvarna i neizbjena prijetnja, da je
njegova utnja stupila na snagu. Samo e na taj nain biti u
stanju nastaviti ivjeti ono to mu je preostalo od zdravog
ivota s minimalnim prividom normalnosti, kako je i rekao i
kako je iluzorno pretendirao. Ali tko zna, moda je to malo i
uspio, u onoj mjeri u kojoj je to bilo mogue. Do te mjere da
moda ak i nije povezao napad uvara parkiralita na Pabla,
niti njegove uvrede i optube, s molbom koju mi je povjerio,
ne mogu to znati, ne znam. Ja sam ga naposljetku s vremena na
vrijeme zvao, doista, priupitati ga kako stvari idu, osjea li
bol i jesu li mu se pojavili simptomi ili jo uvijek nisu. ak
smo se vidjeli u dvije zgode i uinio je pod svaku cijenu ono
to sam ga zamolio, nije mi ponovo iznio temu, niti mi je
inzistirao, pravili smo se kao da se taj razgovor nikada nije
odigrao meu nama. Ali bilo je to kao da mi vjeruje, ja sam to
primjeivao; kao da jo uvijek oekuje da ga ja izvadim iz
potekoa, da mu zadam posljednji udarac potajice, nekoliko
dana prije nego to bude prekasno te da jo u meni vidi
spasenje, ako se moe dati to ime silovitoj eliminaciji. Ja mu
to nisam potvrdio ni u kojem sluaju, ali u biti imao je
pravo: od prvog trenutka, od onda kad mi je ispriao svoju
situaciju, moja je glava poela razmiljati. Razgovarao sam s
Ruiberrizom da mi se nae pri ruci i da se pobrine za
pokretanje stvari, a ostatak prie ve zna. Moja se glava
morala staviti u pogon, razmiljati poput kakva kriminalca.
Morao sam razmisliti kako ubiti vrijeme, kako omoguiti da
prijatelj umre u odreenom roku, a da se ne ini ubojstvom i
da se ne posumnja na mene. I da, uvodio sam posrednike,
izbjegao sam zaprljati si ruke, intervenirala je volja drugih,
ovlaivao sam druge, ponaao sam se poprilino leerno i
udaljivao sam injenice od sebe i od svojeg dosega sve dok
nisam povjerovao kako nemam nita s tim, ili samo u poetku.
Ali takoer oduvijek sam znao kako sam morao misliti na
porijeklo i trebao sam se ponijeti kao ubojica. Tako da
zapravo nije tako udno to takvo miljenje ima danas o meni.
Ono to ti smatra, Mara, sve u svemu i nema toliko znaenje.
Kao to moda moe zamisliti.
Tada je ustao kao da je ve zavrio ili kao da vie nema
volje nastaviti, kao da smatra sesiju zavrenom. Nikada mu
nisam vidjela tako blijede usne, iako sam ih toliko
promatrala. Umor i utuenost, retrospektivni oaj koji su mu
se odavno pojavili, brutalno su se pojaali.
Doista je sada izgledao iscrpljeno, kao da je ogroman fiziki
napor za njim, onaj koji su gotovo otpoetka najavljivali
njegovi podignuti rukavi, a ne samo verbalni napor. Moda bi
izgledao jednako iscrpljeno onaj tko je upravo est puta
bodeom ranio ovjeka, ili moda deset puta, ili esnaest.
Da, ubojstvo, pomislila sam, ni manje ni vie.
IV.

Tada sam posljednji put vidjela Diaz-Varelu, onakvog kakvog

sam se sjeala, a prolo je dosta vremena dok se nisam ponovo
srela s njim, ali tada sam bila u drutvu, i to je to,
sluajan susret. Ali gotovo tijekom cijelog tog vremena
mislila sam na njega danju i nou, u poetku intenzivno, zatim
je slika izblijedjela, palely litering, kako kae jedan
Keatsov polustih. Pretpostavljam da je on mislio kako nam je
nedostajao samo jedan razgovor, vjerojatno je zakljuio da je
s kamatama zavrio neoekivan zadatak pruanja nekih
objanjenja za koje je zacijelo mislio da ih nikada nee
morati davati nikome. Ponio se nerazborito s Razboritom
Djevojkom (uostalom, vie nisam tako mlada, niti sam ikada
bila mlada otkad njega poznajem), i nije imao drugog izlaza
nego ispripovijedati mi svoju mranu ili alosnu priu, ve
ovisno o verziji. Nakon toga vie nije bilo potrebno odravati
kontakt sa mnom, izlagati se mojoj sumnjiavosti, mojim
pogledima, mojim izgovorima, mojim utljivim prosudbama, ni ja
ne bih eljela izloiti se svemu tome, to bi nas obavilo
atmosferom mualjivosti i nelagode. On me nije potraio niti
sam ja potraila njega. Dolo je izmeu nas do preutnog
rastanka, doli smo do kraja koji nikakva fizika privlanost
niti ikakvi osjeaji, koji nisu bili uzajamni, nisu mogli
odgoditi.
Idueg dana, unato njegovu umoru, vjerojatno je osjetio
kako se rijeio nekog tereta ili da ga je zamijenio drugim ja sam sada znala vie, svjedoila sam jednoj ispovijesti ovo je ipak bio mnogo manji teret - inilo se jo
nevjerojatnijim da e se obratiti nekome tko bi se mogao
mjeriti s mojim uvijek nedokazivim znanjem. U svakom sluaju,
meni je prenio jedan teret: gori od teke sumnje i moda
ishitrenih i nepravednih pretpostavki, znailo je to upoznati
dvije verzije i ne znati koju od njih zadrati, ili moda
prije spoznaja da moram zadrati obje verzije i da e obje
nastaviti postojati u mojem sjeanju dok ih posljednja verzija
ne istisne, umorna od ponavljanja. Sve to se ovjeku pria,
ostaje dio njega i poinje tvoriti dio njegove savjesti, ak i
ako u to ne vjeruje, ili je svjestan da se to nikada nije
dogodilo i da je samo izmiljaj, poput romana i filmova, poput
daleke prie naega pukovnika Chaberta. Pa iako je Diaz-Varela
primijenio staro pravilo da na posljednjem mjestu pria ono
to bi trebalo glasiti kao istinito, a na prvom mjestu ono to
bi trebalo shvatiti kao lano, istina je da to pravilo nije
dovoljno da izbrie ono to je prethodilo ili dolo prije.
ovjek je to ve uo, pa iako je trenutano pobijeen onim to
dolazi poslije, jer to se opire i opovrgava prethodno reeno,
uspomena traje, a osobito traje nae sjeanje na nau vlastitu
naivnost, dok smo nekoga sluali, kad jo uvijek nismo znali
da e nakon toga uslijediti demanti i mi smo to primili za
istinu. Sve reeno vraa se i odzvanja, ako ne najavi, onda u
sanjarenju i u snovima, gdje redoslijed nije vaan, a uvijek
se kree i kuca kao da je kakav ivi mrtvac, ili mrtvac koji

se vraa jer zapravo nije ni umro, ni u Eylauu, niti na putu

natrag, niti objeen za kakvo drvo, niti na bilo kojem drugom
mjestu. Izreeno nas vreba i ponovo posjeuje katkad poput
sablasti, i tada nam se uvijek ini da je bilo nedovoljno, da
je najdulji razgovor bio prekratak i da je najpotpunije
objanjenje bilo prepuno lakuna; da moramo pitati mnogo vie i
biti paljiviji, i usredotoiti se na ono to nije verbalno,
to malo manje zavarava od onoga to jest verbalno.
Pala mi je na pamet, upravo tako, mogunost da potraim tog
doktora Vidala, Vidala Secanella, sigurno tako glasi njegovo
drugo prezime. ak sam otkrila na internetu da radi na
mjestu koje se zove Angloamerika lijenika jedinica,
neobino ime, sa sjeditem u Ulici Conde de Aranda, u etvrti
Salamanca, bilo bi mi jednostavno naruiti se u nekom terminu
i zamoliti ga da me poslua i da mi napravi elektrokardiogram,
tko ne brine o vlastitu srcu. Ali moj duh nije detektivski,
ili to nije moje ponaanje, a iznad svega, uinilo mi se
riskantnim pa i nepotrebnim potezom: da se Diaz-Varela nije
potrudio iznijeti mi svoje tajne, sigurno bi mi taj lijenik
potvrdio njegovu verziju, bez obzira bila ona tona ili ne.
Moda je taj doktor Vidal bio njegov stari kolega, a ne
Desvernov, moda je bio obavijeten o onome to bi mi trebao
uzvratiti ako se pojavim i postavim mu pitanja; uvijek bi mi
mogao uskratiti pristup povijesti bolesti koja moda nikada i
nije postojala, tim pitanjima upravlja povjerljivost, a
naposljetku tko sam ja; trebala sam otii s Luisom da ona to
od njega zatrai, a ona nije bila u tijeku ni s im, niti su
je opsjedale bilo kakve sumnje, kako bih joj ja mogla odjednom
otvoriti oi, to bi podrazumijevalo da moram donijeti niz
odluka i da moram prihvatiti ogromnu odgovornost, otkrivanja
nekome onoga to moda ne eli znati, a ovjek nikada ne zna
ono to ne eli znati sve dok mu ne netko ne razotkrije, i
tada mogue zlo nema lijeka i prekasno je povui reeno,
izbrisati izgovoreno. Taj Vidal mogao je biti jo jedan od
suradnika, moda je dugovao Diaz-Vareli ogromne usluge, moda
je bio dio urote. Ili to uope nije bilo potrebno. Prola su
dva tjedna od trenutka kad sam ja prislukivala razgovor s
Ruiberizom; Diaz-Varela raspolagao je mnogim danima za
smiljanje i pripremanje pripovijesti koja bi me
neutralizirala ili primirila, da tako kaem; mogao je upitati
tog kardiologa, uz bilo kakav izgovor (romanopisci u
izdavakoj kui, s umiljenim Garayem Fontinom na elu, stalno
daruju tu vrstu savjeta svakakvim strunjacima), kakva bi
bolna, nelagodna i smrtna bolest posluila kao autoritativno
opravdanje da ovjek radije odabere ubiti se ili zamoliti
prijatelja da ga ukloni, kad se on sam ve ne usudi donijeti
si presudu. Moda je poten i naivan, taj Vidal, i moda bi
dobronamjerno podijelio informacije kojima raspolae; a DiazVarela moda rauna s tim da gaja nikada neu ii posjetiti,
ak i ako sam bila u tom iskuenju, kao to i jest bilo (tako
se i dogodilo da me iskuavao i ja nisam otila). Pomislila

sam kako me bolje poznaje od onoga to sam pretpostavljala,

kako je za vrijeme dok smo bili zajedno bio manje rastresen od
onoga kako se inilo i kako me je marljivo prouio i ta me
misao malo utjeila, glupavo, nisu to bili ostaci mojega
zaljubljivanja; oni nikada ne zavravaju iznenadno, niti se
trenutano pretvaraju u mrnju, prijezir, stid ili
zatupljenost, dug je put do moguih zamjenskih osjeaja,
postoji teak period upadica i mijeanja, hibridnosti i
kontaminacija, i zaljubljivanje nikada potpuno ne zavri dok
ne proe kroz ravnoduje, ili ak i kroz gaenje, dok ovjek
ne pomisli: Kako li je povrno vratiti se u prolost, kako je
neprivlana ideja da ponovo vidimjaviera. Nerado se ak i
sjeam njega. Izvan je mojih misli to vrijeme, neobjanjivo,
lo san. Nije tako teko, s obzirom na to da vie nisam osoba
kakva sam bila. Jedina je potekoa u tome, iako sada to vie
i nije, to u mnogim trenucima ne uspijevam zaboraviti ono to
sam bila i tada, jednostavno, moje mi je ime neugodno i
eljela bih da nisam ja. U svakom sluaju uspomena smeta manje
od djeteta, iako je katkad uspomena poneto razarajua. Ali
ova to vie nije, vie ne.
Dugo je vremena trebalo da me zaskoe sline misli, kao to
se moglo i oekivati i kao to je i prirodno. I nisam mogla
izbjei vrtjeti po glavi (ili je bilo moda samo deset misli,
koje su se ponavljale) ono to mi je Diaz-Varela ispriao,
njegove dvije verzije, ako su bile dvije verzije, i pitati
samu sebe o pojedinostima koje mi nisu bile razjanjene ni u
jednoj ni u drugoj verziji, nema prie bez slijepih mrlja niti
proturjenosti niti sjena niti pogreaka, kako realnih tako i
izmiljenih, i u tom aspektu - u tami koja okruuje i obavija
bilo kakvu naraciju
-nije bilo bitno to je to.
Ponovo sam pogledala vijesti koje sam proitala na internetu
o Deverneovoj smrti, i u jednoj od njih pronala sam reenice
koje su mi se vrtjele po sjeanju: Autopsija poduzetnikova
lea otkrila je da je rtva primila esnaest uboda bodeom od
svoga ubojice. Svi ubodi ranili su vitalne organe. Osim toga,
pet uboda bilo je, kako je zakljuio forenziar, smrtonosno.
Nisam ba razumjela razliku izmeu smrtonosne ozljede i druge
koja je zahvatila vitalne organe. Na prvi pogled, za laika
obje rane izgledaju jednako. Ali to je bilo sporedno u mojoj
nelagodi: je li intervenirao forenziar i je li ovaj sastavio
svoje izvijee; je li napravljena autopsija, kako je uputno
napraviti u svakoj nasilnoj smrti ili barem u svakom ubojstvu,
kako je mogue da se nije otkrila opa metastaza cijelog
organizma, kako je rekao
Diaz-Varela da je dijagnosticirao internist Desvernu? Tog
popodneva nije mi palo na pamet upitati Diaz-Varelu, nije mi
to palo na pamet, a sada vie nisam eljela ili ga nisam mogla
zvati, jo manje zbog toga, posumnjao bi togod, postao bi
podozriv ili bi se zasitio, moda bi pomislio na kakve druge
korake da me neutralizira, uvjerivi se kako me nisu primirila

njegova objanjenja ili njegova verzija. Mogao je shvatiti

kako novine nisu to prenijele, ili da im se injenica nije ni
dojavila, jer nije imala veze s dogaajem, ali inilo mi se
udnijim da se Luisu nije obavijestilo o takvoj okolnosti. Kad
sam ja s njom razgovarala, bilo je oito kako nita ne zna
vezano za Deverneovu bolest, onako kako je on to i elio, u
skladu s onim to je rekao njegov prijatelj i neizravni
krvnik, ili u skladu s onim to je bilo na poetku. Takoer,
mogla sam zamisliti njegov odgovor, da mi se ukazala prilika
da ga upitam: Ti vjeruje da bi se forenziar koji ispituje
tipa kojem su sasuli esnaest uboda noem potrudio malo bolje
istraiti, preispitati prethodno zdravstveno stanje rtve?
Mogue je da ga ak ne bi ni otvorili i da se stoga ne bi ni
informirali; da i nije bilo prave autopsije te da se izvjee
sastavilo zatvorenih oiju; bilo je jasno da je Miguel umro.
I moda bi imao pravo: naposljetku takav bi bio stav dvojice
nemarnih kirurga, dva stoljea prije, ak i ako bi sam
Napoleon naruio dokument: znajui ono to znaju, nisu se ni
potrudili izmjeriti puls pokoenom i zbunjenom Chabertu. I
osim toga, u panjolskoj svi ljudi sve ine samo da bi
ispunili ono najnunije u ispunjavanju obrasca, ne postoji
prevelika volja za ulaenjem u pojedinosti ili za troenjem
sati na nepotrebno.
A tu su zatim bili i ti pretjerano ekscesivni termini koje
je upotrebljavao Diaz-Varela. Nije bilo ba jako vjerojatno da
ih je upamtio samo nakon to ih je davno uo od Desverna, niti
da ih je ovaj reproducirao u prii o svojim nevoljama, bez
obzira kako ih esto upotrebljavali njegovi lijenici,
oftalmolog, internist, kardiolog. Oajan i prestraen ovjek
ne koristi taj aseptini leksik da bi obavijestio prijatelja o
svojoj kazni, nije normalno. Intraokularni melanom,
metastatski melanom u uznapredovaloj fazi, pridjev
asimptomatski, reseciranje, ekstirpacija, svi ti izrazi
zazvuali su mi kao netom naueni, kao da sam ih tek ula od
doktora Viala. Ali moda je moje nepovjerenje bilo
neutemeljeno: naposljetku ni ja ih nisam zaboravila kad je ve
bilo prolo mnogo vie vremena od trenutka kad sam ih ula od
njega, i to samo jednom. I moda te rijei ponavlja i koristi
onaj tko pati od bolesti, kao da mu se tako moe objasniti
bolje.
U korist istinitosti njegove prie, ili njezine zadnje
inaice, nalazila se naprotiv injenica da se Diaz-Varela
ustegnuo pretjerujui dok je pripovijedao u vezi svoje rtve,
svog trpljenja, svog razornoga proturjeja, svog ogromnog bola
jer je bio prisiljen ukloniti na grub i nasilan nain - gotovo
jedini nain na koji uklanjanje moe biti grubo, naalost svojega najboljeg prijatelja, koji e mu najvie nedostajati.
S vremenom koje mu nije ilo u susret i u roku, osim toga,
znajui da upravo u tom sluaju, vie nego ikada, there would
have been a timefor such a word, kako je bio dodao Macbeth
nakon to je doznao za nepromiljenu smrt svoje ene. Kako je

nesumnjivo postojalo vrijeme, drugo vrijeme, za sline

rijei, odnosno, za takvu reenicu ili vijest ili
informaciju: Diaz-Vareli vjerojatno je bilo dovoljno nita
ne raditi, odbiti narudbu i odbaciti molbu da omogui njegov
dolazak, onoga drugoga vremena koje on ne bi bio donio, niti
ubrzao niti uznemirio; ostavljajui da stvari teku svojim
prirodnim, okrutnim i alosnim tijekom kao i sve drugo.
Doista, mogao je razraditi ogromnu literaturu o svojem
prokletstvu ili o svojoj sudbini, mogao je svom poslu dati ta
imena, mogao je staviti naglasak na njegovu vjernost,
podcrtavajui njegovo odricanje, ak i to da je pokuao
razbuditi moju samilost. Da se poeo udarati u grudi i da mi
je opisao svoju tjeskobu, kako je morao skrivati i zatomiti
svoje osjeaje da bi spasio Devernea i Luisu od vee, spore i
okrutne patnje, od propadanja i deformiranja kao i od njihova
promatranja, vie bih posumnjala u njega i ne bih vie dvojila
o njegovoj prijetvornosti. Ali bio je suzdrljiv i potedio
me; ograniio se da mi iznese situaciju i da ispovijedi svoju
priu. Ono to je od prvoga trenutka, to je i rekao, znao da
mu je initi.
Sve se ublaava, ponekad malo po malo i uz golem napor i uz
sudjelovanje nae volje;
ponekad neoekivanom brzinom i protivno toj volji, dok uzalud
pokuavamo da ne izblijede niti da se osjenaju lica, te da
injenice i rijei ne postanu nejasne i da plutaju u naem
sjeanju s jednakom oskudnom vrijednou poput onih proitanih
u romanima i vienim i sluanim u fdmovima: svejedno je to se
dogaa u njima i zaboravi se jednom kad su zavreni, iako
imaju mo poduiti nas onom to ne poznajemo i to ne postoji,
kako je rekao Diaz-Varela kad mi je govorio o Pukovniku
Chabertu. Ono to nam netko pria uvijek slii tim umjetnikim
djelima jer ne poznajemo to iz prve ruke niti smo sigurni da
se neto odigralo, bez obzira na to koliko nam tvrdili da je
povijest istinita, da ju nitko nije izmislio, nego da se
dogodila. U svakom sluaju ona tvori dio nepostojanog
univerzuma naracija, s njegovim slijepim tokama i
proturjejima i sjenama i pogrekama, opasanim i omotanim u
polusjenu ili u tamu, a da nije vano koliko iscrpnima i
prozirnima pokuavaju biti, jer nita od svega toga nije
nadohvat, niti prozirnost niti iscrpnost.
Jest, sve se ublaava, ali takoer istina je da nita ne
nestaje, niti u potpunosti odlazi, ostaju slabi odjeci i
nestalne reminiscencije koje se svaki as pojavljuju poput
fragmenata ploa u muzejskoj dvorani koju nitko ne posjeuje,
naputeni poput ruevina zabata sa slomljenim natpisima,
nekadanja graa, gluha materija, gotovo neodgonetljiva,
gotovo besmislena, apsurdni ostaci koji se uvaju bez ikakva
smisla jer se nikada vie nee moi ponovo sastaviti i sad
donose manje osvjetljenje nego mrak i mnogo manje uspomena
nego zaborav. A opet tamo jesu, a da ih nitko ne unitava, i
ne sastavlja njihove rasute komadie ili one izgubljene prije

mnogo stoljea: tamo se uvaju poput malih blaga i

praznovjerja, poput vrijednih svjedoka da je netko nekada
postojao x da je umro i imao ime, iako ne znamo kako glasi
njegova puna verzija i rekonstrukcija je nemogua, i nikome
nije vaan taj netko tko nije nitko. Ne nestaje u potpunosti
ime Miguela Desvernea, iako ga ja nikada nisam upoznala i
promatrala sam ga samo na udaljenosti, svakoga jutra
zadovoljnog, dok je dorukovao sa svojom enom. Kao to ne
nestaju u potpunosti ni fiktivna imena pukovnika Chaberta 1
madame Ferraud, grofa de Ferea i milady de Winter ili u
mladosti Anne de Breuil, kojoj su zavezali ruke za lea i
objesili ju za drvo, da tajanstveno ne bi umrla i da bi se
vratila, lijepa poput ljubavi ili zaljubljivanja. Doista,
grijee mrtvi kad se vraaju, pa ak i tada gotovo svi to
ine, ne uzmiu, i bore se da bi se pretvorili u balast ivih
dok ih oni ne stresu da bi mogli dalje. Nikada ne eliminiramo
sve tragove, ipak, nikada ne postiemo da prola materija
doista zauvijek zanijemi, a katkad ujemo gotovo neprimjetno
disanje, poput disanja kakva umirueg vojnika kojega su nagog
bacili u raku s mrtvim drugovima, ili moda poput njihovih
imaginarnih jecaja, poput priguenih uzdisaja koje je nekih
noi on vjerovao da uvijek uje, moda zbog njihova polaganog
utanja i zbog njihove tako bliske naravi jer je skoro jedan
od njih ili je moda to bio, i tada njegove kasnije
pustolovine, njegovo lutanje po Parizu, njegovo ponovno
zaljubljivanje i njegove muke i elje za obnovom, postaju samo
elje s jednog komadia ploe u muzejskoj dvorani, elje
nekakvih ruevina zabata s ve neitkim slomljenim natpisima,
neke sjene traga, odjek odjeka, minimalna krivina, pepeo,
elja bive i nijeme materije koja se usprotivila proi i
zanijemjeti. Neto poput toga mogla sam biti ja prema
Deverneu, ali ni to nisam znala biti. Ili moda nisam eljela
ni da njegov najtii jecaj prijee u svijet, preko mene.
Taj proces ublaavanja vjerojatno je zapoeo dan nakon mog
posljednjeg posjeta Diaz- Vareli, nakon to smo se rastali,
kao to ve zapoinju takvi procesi im neto zavri, kako je
zacijelo zapoela Luisa lijeenje svoje boli dan nakon smrti
svoga mua, iako je to kod nje mogao biti samo prvi u nizu
njezine vjene boli.
Bila je ve duboka no kad sam izila odande, a tom sam
prilikom uinila to bez ikakvih nedoumica. Nikada nisam bila
sigurna da e biti sljedeeg puta, da u se vratiti, da u mu
ponovo dotaknuti usne niti da u spavati s njim, uvijek je sve
ostalo nedefinirano meu nama, kao da bi svaki put kad se
sretnemo trebalo zapoeti ponovo ispoetka, kao da se nita ne
akumulira niti taloi, kao da se prethodno nisu nakupili neki
dogaaji te kao da ni ono to se dogodilo jednog popodneva
nije jamstvo - pa ak ni najava, ni mogunost - da bi se isto
moglo ponoviti nekog drugog budueg popodneva, bliskog ili
dalekog; tek a posteriori otkrilo bi se da je upravo tako, a
da to i opet nikada nije posluilo za iduu prigodu: uvijek je

postojala neka nepoznanica, uvijek je vrebala mogunost da se

vie ne vidimo, iako i vjerojatnost da se nastavimo viati,
kako je prirodno, ili se ne bi dogodilo ono to se upravo
dogodilo.
Tom prigodom, meutim, bila sam sigurna, da mi se ta vrata
vie nikada nee otvoriti, da e jednom kad zatvorim vrata za
svojim leima i kad se zaputim prema dizalu, ta kua ostati za
mene zatvorena, kao da se njezin vlasnik odselio ili kao da je
otiao u egzil ili kao da je umro, jedno je to od predvorja
kroz koja ovjek nastoji vie ne prolaziti nakon to smo
iskljueni iz njih, a ako kojim sluajem ipak proe ili zato
to je obilazak dugaak i ne preostaje mu nita drugo, gleda
ga sa zebnjom s tjeskobnim drhtajem - ili je sablast starog
osjeaja - i pouri korak, da ne bi zaronio u sjeanje onoga
to je bilo i ega vie nema. U noi moje sobe, leei pokraj
mojeg uvijek zanjihanog i tamnog drvea, prije nego to u
zaklopiti oi za spavanje, bilo mi je to jasno i tako sam
samoj sebi rekla: Sada ve znam da vie neu vidjeti Javiera,
a najbolje u svemu, iako me ve obuzima nostalgija za lijepim
zajednikim trenucima, za onim to mi se toliko svialo kad
sam odlazila tamo. S tim je gotovo, prije dananjeg dana. Ve
sutradan zapoet u proces transformacije osobe i njezina
pretvaranja u uspomenu, ak i ako ona ostane, tijekom
odreenog vremena, prodirua uspomena. Strpljenja, jer e
svanuti dan u kojem e to prestati biti.
Ali nakon jednog tjedna, ili moda i manje, neto je
prekinulo taj proces, kad sam se jo borila da se izvuem iz
svega. Ba sam izila s posla sa svojim efom Eugenijem i
svojom kolegicom Beatriz, bilo je ve kasno jer pokuala sam
provesti tamo najvie vremena to sam mogla, u drutvu i glave
zaokupljene stvarima do kojih mi nije bilo stalo, kao to to
svi ine kad se dadu na taj spori zadatak i ne razmiljajui o
onome na to su nuno naposljetku ipak skloni misliti.
Smjesta, dok sam se pozdravljala s njima, spazih neki visok
lik kako koraa amo-tamo s rukama u depovima kaputa, na
ploniku nasuprot, kao da mu je hladno jer je tamo ve neko
vrijeme, blizu tog kafia u gornjem dijelu etvrti Principe de
Vergara gdje sam ja jo uvijek svakog jutra dorukovala,
uvijek se podsjeajui u nekom trenutku na svog savrenog
partnera koji je to prestao biti, kao da oekuje nekoga s kim
se dogovorio i zbog kojega sada zaostaje. Pa iako nije nosio
koni kaput, nego neki zastarjeli ogrta boje devine dlake pa
je moda i bio od koe te ivotinje, smjesta sam ga
prepoznala. Nije to mogla biti puka sluajnost, sigurno je
mene ekao. to radi ovdje, pomislila sam, alje ga
Javier, i bila je to misao u kojoj su se pomijeali -jo
jednom povezano s onim zadnjim Javierom kojeg sam upoznala, s
kojim su mu bila zajednika dva lica ili drskost, da je tako
nazovemo - iracionalan strah i glupa iluzija. alje ga da bi
dokazao da jo uvijek nisam neutralizirana i smirena, ili samo
zbog znatielje da dozna neto o meni, da dozna kako sam nakon

njegovih otkria i pria, jo uvijek se nije uspio

distancirati od mene u svojim mislima, bez obzira o kojem
motivu bila rije. Ili je moda rije o kakvoj prijetnji,
zastraivanju, a Ruiberriz me eli upozoriti to bi mi se
moglo dogoditi ako ne nastavim utjeti za vijeke vjekova ili
ako ponem istraivati i dogovorim sastanak s doktorom
Vidalom, Javier je jedna od osoba koje razmiljaju o stvarima
nakon to se dogode, tako je ve postupio nakon to sam
sluala njihov razgovor. I dok sam to mislila, nisam znala
trebam li ga izbjei i pobjei s Beatriz, otpratiti je do tamo
kamo bude bilo potrebno, ili da ostanem sama, kao to sam
namjeravala isprva, i priekam da mi pristupi. Odabrala sam
ovo posljednje, ponovo me svladala znatielja; upravo sam
zavrila s pozdravljanjem i napravila sam sedam ili osam
koraka u smjeru autobusne postaje, ne gledajui ga. Samo sedam
ili osam jer je smjesta preao ulicu izbjegavajui vozila
i zaustavio me, dodirnuo mi je lagano lakat, da me ne preplai
i, kad sam se okrenula, susretoh se s bljeskom njegova zubala,
tako irokim osmijehom koji je, kako sam primijetila prvi put,
pokazivao unutranji dio svojih usana kad mu se gornja usna
okrenula prema gore, to je upadalo u oi, kao da se okrenula
naopako. Zadrao je i dalje svoj procjeniteljski muki pogled,
iako sam ja u ovoj prilici bila dobro pokrivena i nisam nosila
pomalo zguvanu ili zadignutu suknju i samo grudnjak. Bilo je
svejedno, nesumnjivo je bio pojedinac sintetikog ili
globalnog pogleda: prije nego to bi ena bilo to
primijetila, ve biju u potpunosti
procijenio pogledom. Nisam se zato osjeala jako laskavo,
inio mi se jednim od onih mukaraca koji to postaju stariji,
sputaju svoje procjeniteljske kriterije, nisu im potrebni
neki poticaji i naposljetku se trude za svime to se kree s
poneto ljupkosti.
Odlino, Mara, kakve li sluajnosti, rekao mi je,
dotaknuvi jednom rukom obrvu, oponaajui pokret skidanja
eira, jednako kao to je uinio jednom drugom prilikom kad
se pozdravljao, prije nego to je uao u dizalo. Sjea me
se, nadam se? Upoznali smo se u Javierovoj kui, Javiera DazVarele. Bio sam povlaten jer nisi znala da sam tamo, sjea
li se? Ti si se iznenadila, ja sam bio oaran, naalost tek
nakratko.
Zapitala sam se to namjerava postii time. Doputao sije
pretvaranje da je iznenaen svojim ekanjem, kad sam gaja ve
otprije bila zamijetila i on je sigurno vidio da sam ga
vidjela, nije micao pogleda s vrata izdavake kue dok se
etao s jednog kraja na drugi, tako je stajao tko zna otkad,
moda teoretski od kraja naeg radnog vremena, o kojem se
mogao informirati telefonski i nije to trebalo imati ikakve
veze s istinom.
Ah, da, odgovorila sam, i osmjehnula sam se iz ljubaznosti
da mu uzvratim. Bilo je to pomalo nelagodno za mene,
Ruiberriz, zar ne? Nije to tako esto prezime.

Ruiberriz de Torres, to je sloeno prezime. Neuobiajeno.

Obitelj vojnika, visokih crkvenih dostojanstvenika, lijenika,
odvjetnika i pisara. Da ti ne priam. Mene dre na svojoj
crnoj listi, ja sam crna ovca, mogu ti to potvrditi, iako
danas hodam odjeven u svijetlu odjeu, i dotaknuo si je
ovratnik kaputa unutranjom stranom dlana, gesta prijezira,
kao da jo uvijek nije naviknut na nj, kao da se osjea
nelagodno to ne nosi gestapovsku crnu kou. Bezrazlono se
nasmijao vlastitoj poluali. Ilije pokuao udovoljiti samome
sebi ili je pokuavao zaraziti svog sugovornika. Izgledao je
kao kakav lupe, ali na prvi pogled izgledao je poput srdanog
i poprilino bezopasnog nitkova, bilo je teko povjerovati da
je bio upleten u pripremu ubojstva. Jednako kao i Daz-Varela,
izgledao je poput normalnog ovjeka, svaki je imao svoj
osebujan stil. Ako je sudjelovao u tome (a sudjelovao je jako
aktivno, u to nije bilo sumnje, iz motiva koji su vjerojatno
bili neodreeno vjerni ili neupitno kukavni), nije izgledao
sposobnim ponovo poiniti pogreku. Ali moda je veina
kriminalaca takva, simpatina i ljubazna, pomislila sam, kad
nisu zaposleni izvrenjem zloina. Pozivam te da neto
popijemo da proslavimo svoj susret, ima vremena? Moemo i
sada ako eli. I pokazao je na kafi s dorucima: Iako
poznajem na stotine beskonano zabavnijih mjesta i s mnogo
boljom atmosferom, mjesta za koja ne moe ni zamisliti da
postoje u Madridu. Ako bude raspoloena, moemo otii na neko
od njih. Ili moemo otii veerati u kakav dobar restoran,
jesi li da neto pojedemo? Moemo izii i na ples, ako eli.
Svidio mi se ovaj zadnji prijedlog, poziv za izlazak na
ples, zvualo je kao iz nekog drugog vremena. I kako bih ja
mogla ii na ples nakon posla, u neko apsurdno vrijeme i s
nekim neznancem, kao da mi je esnaest godina? A kako mi je
sve to bilo simpatino, glasno sam se nasmijala.
to kae, kako bih mogla ii na ples u ove sate, i ovako
odjevena. Ovdje sam od devet sati ujutro, i nainila sam
pokret glavom prema vratima izdavake kue.
Pa dobro, pozvao sam te da iziemo poslije, nakon veere.
Ali kako eli, ako hoe moemo svratiti do tvoje kue, ti se
istuira, presvue i idemo van tulumariti. Ti vjerojatno to
i ne zna, ali postoje mjesta u kojima se moe plesati u bilo
koje vrijeme. Sve do podneva. Grohotom se nasmijao: ekat u
te koliko bude trebalo, ili u te pokupiti tamo gdje mi
kae.
Bio je napastan i smutljiv. Onako kako se ponaao, nije
ostavljao dojam da ga je poslao Daz-Varela, iako je
vjerojatno bilo tako. Otkuda je, ako nije tako, znao gdje
radim? Ali doista se ponaao kao da to ini na vlastitu
inicijativu, kao da je zadrao u sjeanju moju razgolienu
sliku, otprije nekoliko tjedana, i sad je odluio krenuti u
napad bez ikakva okolianja, pod cijenu da se osramoti, hitna
potreba, to je taktika nekih mukaraca i obino anju dobre
rezultate, ako su srdani. Sjeam se da sam tada imala

osjeaj, da ne samo da je smjesta uspijevao registrirati moje

postojanje, nego je ve razmiljao o sljedeem koraku ili je
smatrao obratom injenicu da su nas upoznali tako povrno; to
me je, da tako kaem, vodio u jednom mentalnom notesu kao da
oekuje da emo se ubrzo ponovo nai nasamo ili na drugom
mjestu, ili kao da je ak i razmiljao da bez imalo okolianja
zamoli kasnije za moj
telefon Diaz-Varelu. Moda je on govorei o meni upotrijebio
rije enska jer je to bio jedini termin koji je Ruiberriz
de Torres bio sposoban shvatiti: za njega sam nesumnjivo bila
to, iskljuivo enska. Nije mi smetalo, i za mene postoje
neke osobe koje su jednostavno frajeri. On je pripadao toj
vrsti pojedinaca ija je drskost neograniena, i to u toj
mjeri da se ponekad ini razoruavajuom. Ja sam povezala
takav stav s izostankom potovanja koje su osjeali jedan
prema drugome, s obzirom na to da su znali da su partneri
poznajui najvee slabosti jedan drugome, i da su bili drugovi
u krimenu. Ruiberrizu je, ini se, bilo irelevantno kakav je
moj odnos s Diaz-Varelom. Ili moda, palo mi je na pamet, ovaj
ga je obavijestio kako vie ne postoji nikakav odnos. Pomisao
na to me razljutila, mogunost da mu je dao zeleno svjetlo bez
imalo alosti, bez traga osjeaja pripadanja, bez obzira kako
on bio raspren - osjeaj otkria, ako se eli - bez trunke
ljubomore, i to mi je pomoglo da se uozbiljim, da zaustavim
besramnika, bez rijei, njegova me pojava zaintrigirala.
Prihvatila sam izii na pie u kafi, nakratko; to sam smjesta
napomenula. Sjeli smo za stol pokraj prozora, onaj za kojim je
sjedio Savreni Par dok je postojao, pomislila sam: Kakve li
dekadencije. On je skinuo kaput odlunim pokretom, gotovo
akrobatskim, i tek to je to uinio, napuhao je prsni ko,
nesumnjivo je bio ponosan na svoj prsni ko, uinilo mi se da
vjeba miie. Prebacio je preko sebe foulard, vjerojatno
vjeruje da mu dobro stoji i da mu pae s hlaama saivenim po
mjeri, oba odjevna predmeta svijetlo zelene boje: lijepe boje,
ali prikladnije za proljee, vjerojatno nije obraao mnogo
pozornosti na modu koju diktira tijek godinjih doba.
Udvarao mi se, govorio je o trivijalnostima. Koketiranje je
bilo izravno, bezono dodvoravajue, ali ne i neukusno,
pokuavao me zavesti i biti draestan - bio je jo i
draesniji kad mu to nije bila namjera, njegove su ale bile
predvidljive, osrednje, ne ba ingeniozne - to je sve. Postala
sam nestrpljiva, moja je poetna ljubaznost opadala, bilo mi
je sada ve teko i smijati se, svladao me umor dana koji se
oduljio, nisam ni dobro spavala otkad sam se oprostila od
Diaz-Varele, gonjena nonim morama i uznemirenou svojih
buenja. Ruiberriz mi nije bio antipatian usprkos onome to
sam znala - pa dobro, moda je samo vraao uslugu za uslugu
ili pomagao nekom prijatelju koji je morao progutati teak
zalogaj jer je morao pomoi drugom prijatelju a umre brzo,
prije vremena ili prije njegova prirodnog ili odreenog
vremena (njegova drugog baksuza, to je jedno te isto) - ali

nita me nije zanimalo, nedostajalo mu je profinjenosti, nisam

se ak ni divila njegovoj udvornosti. Nije bio svjestan da mu
godine prolaze, vjerojatno je bio blii ezdesetima riego
pedesetim godinama, ponaao se poput ovjeka od trideset
godina. Moda i zato to je fiziki dobro izgledao, to se nije
moglo zanijekati, na prvi pogled inilo se da ima etrdeset i
manje godina.
Zato te je poslao Javier? odjednom sam ga zapitala,
iskoritavajui trenutak tiine ili umornog razgovora: ili
nije primjeivao da je njegovo udvaranje gubilo na snazi i
bilo kakva mogunost uspjeha ili daljnjeg inzistiranja bijae
nezamisliva, nakon takva poetka.
Javier? Njegovo iznenaenje inilo se autentinim: Nije
me poslao Javier, doao sam iz svojeg vlastitog nahoenja,
morao sam rjeavati neke poslove u blizini. Pa ak i da nije
bilo tako: nemoj se praviti naivna, zna da ovjeka nitko ne
treba posebno bodriti da ti se priblii. Nije proputao
priliku da mi udijeli kompliment, odmah je prelazio na stvar.
Kako sam rekla, urgentni hir i, takoer, urilo mu se
provjeriti moe li udovoljiti tom hiru ili ne. Ako moe,
odlino. Ako ne, idemo dalje, jedino to mi se nije inio
pojedincem koji bi pokuavao dvaput, niti koji bi se zauvijek
posvetio osvajanju. Ako neto nije ispalo dobro na prvi nalet,
odustao bi bez osjeaja neuspjeha i ne bi se vie sjeao. To
je bio njegov prvi napad i vjerojatno jedini, nee gubiti
vrijeme nekog drugog dana, kad je ve mogao birati uslijed
svoje beutnosti.
Ah, ne? A kako si doznao gdje radim? Nemoj mi samo rei da
si ovuda sluajno prolazio. Vidjela sam te kako eka. Otkad
eka ovdje? Dan je hladan da bi se izdralo na
ulici, odve je komplicirano da bi doao za svoj raun, ne bih
ti u to ni povjerovala. Kad nas je Javier upoznao, nije rekao
ak ni moje prezime. Rei e mi kako si me pronaao tako
precizno, ako te nije poslao. to elite znati, jesam li
povjerovala u vau priu o prijateljstvu i portvovnosti?
Ruibrriz je lagano prekinuo jedan od svojih osmijeha,
istina je da ga ni u jednom trenutku nije naputao, sasvim ga
je sigurno smatrao svojom jaom stranom i svoje blistave zube
u stilu Gassmana, slinost s tim glumcem bila je zamjetna i
inila ga je simpatinijim. Ili se to nije dogodilo polagano,
nego mu je gornja usna, okrenuta prema gore, zapela ili ostala
zalijepljena za zubno meso, to se dogaa kad nedostaje sline,
i trebalo mu je vie vremena do oekivanog daju oslobodi.
Vjerojatno je o tome bila rije, jer je napravio pokret
glodavca, pomalo udan.
Da, nije tada izgovorio tvoje prezime, uzvratio je izrazom
uenja na moju reakciju, ali poslije smo govorili o tebi
telefonski, i promaklo mu je dovoljno podataka da mi nije
trebalo ni deset minuta da shvatim gdje se nalazi. Nemoj me
podcjenjivati. Ne ide mi loe istraivanje, ne nedostaju mi ni
kontakti, a u dananje vrijeme, s internetom i Facebookom i

svim tim, nema osobe kojoj se ne bi moglo ui u trag im se

poznaju neke pojedinosti. Ne moe pojmiti da si mi se jako
svidjela od prvog trenutka kad sam te vidio? Jako mi se
svia, Mara, ve si to primijetila. Pa i danas, iako sam te
sreo u okolnostima i u odjei razliitoj nego prvi put, ovjek
ne moe uvijek dobiti na lutriji. To je doista bila ljubav na
prvi pogled. Ako eli da ti kaem istinu, ve tjednima si ne
mogu izbaciti tu sliku iz glave, i ponovo mu se vratio
osmijeh kao neto najprirodnije. Nije mu bilo teko vraati se
na taj prizor moje golotinje, nije se bojao da e ispasti
bezobrazan, naposljetku, pretpostavljalo se da nanije njegov
dolazak prekinuo ljubavni susret, Daz-Vareli i meni, ili tako
neto. Nije ba bilo tako, zamalo da je bilo tako. Rekao je
jako si mi se svidjela i zaljubio sam se na prvi pogled,
izraze koji danas zvue pomalo zastarjelo; rije zacopati se
vie se toliko ne koristi: njegov rjenik odavao je njegove
godine, vie od njegova izgleda, zadravao je odreenu
otmjenost.
Razgovarali ste o meni? Kojim povodom? Odnos koji smo imali
ba i nije bio javna stvar. Sasvim suprotno. Nije mu se
svidjelo to me vidi, to su se poklopili nai koraci, ili to
nisi ni primijetio, da se ljuti na tebe? Jako me udi to me
poslije spomenuo, vjerojatno je elio izbrisati taj susret...
Naglo sam zautjela, jer sam se tada sjetila onoga to sam
pomislila, kako je Daz-Varela pokuao rekonstruirati s
Ruiberrizom dijalog koji su vodili dok sam ih ja prislukivala
iza vrata ne bi li procijenili koliko sam i to ja mogla uti,
koliko toga znam; i kako je, nakon to je odvagnuo njegove
rijei, zakljuio kako je bolje suoiti se sa mnom, ponuditi
mi njihova objanjenja, izmisliti neku priu ili mi povjeriti
to se dogodilo, u svakom sluaju ponuditi mi bolju priu od
one koju sam ja zamiljala, zato me bio nazvao i zato je
dogovorio susret sa mnom nakon dva tjedna. Vjerojatno je bilo
upravo tako, mogue je da su razgovarali o meni, te da mu je
Javier rekao dovoljno da me Ruibrriz potrai na svoj raun, i
bez dozvole, da tako kaem. Nesumnjivo nije tip koji bi traio
doputenje od bilo koga u trenutku kad se odlui pristupiti
nekoj eni. Bio je vjerojatno od onih ljudi koji ne potuju
niti se ustruavaju pribliiti enama ili djevojkama svojih
prijatelja, takvih je mnogo vie od onoga to se vjeruje i
ponaaju se protivno svim pravilima. Moda Daz-Varela nije ni
znao da mi se pribliio, da me potraio tog popodneva.
Pa dobro, ekaj, smjesta sam dodala. Upravo tako, govorio
ti je o meni, zar ne? Kao o problemu. Govorio ti je sa
zabrinutou, ispriao ti je da sam vas ula, da bih vas mogla
dovesti u nepriliku ako mi padne na pamet nekome to ispriati,
Luisi ili policiji. Govorio ti je
o meni zbog toga, zar ne? I to, zajedno ste izmislili priu o
melanomu, ili vam je Vidal pomogao? Ili si se ti moda svega
dosjetio, kao snalaljiv ovjek kakav ve jesi? Ilije njemu
palo na pamet? Ne znam za tebe, sada kad malo razmiljam o

svemu tome, ali on je itatelj romana, stoga raspolae bujnom

matom. Ruibrriz je ponovo izgubio osmijeh, ovoga puta bez
prijelaza, kao da mu ga je netko izbrisao s lica. Uozbiljio
se, ugledala sam znakove uzbune u njegovim oima, njegovo je
ponaanje prestalo biti uglaeno i leerno, ak je i odvojio
svoju stolicu od moje, bio se pokuao pribliiti.
Zna sve o bolesti? I to jo zna?
Pa dobro, ispriao mi je cijelu melodramu. Sve to ste
napravili s jadnim uvarom
parkiralita, priu o mobitelu, i o nou. Moe ti biti
zahvalan, tebe je zapao najgori dio, dok je on ostao kod kue,
nije li tako? Upravljajui operacijama, pravi Rommel, nisam
mogla izbjei sarkazam, Diaz-Varela bi se uvrijedio.
Zna li to smo uinili? Bila je to vie tvrdnja nego
pitanje. Trebalo mu je nekoliko sekunda da nastavi, kao da
mora probaviti otkrie, inilo se da za njega to jest otkrie.
Prstima je zavrnuo gornju usnu, brzim i prikrivenim pokretom:
nije mu ostala uvrnuta, ali malo zadignuta jest. Moda se
elio osigurati da njegov izraz lica vie nije nasmijeen. Ono
to je upravo doznao, uznemiravalo ga je, ili se osjeao
izrugan, ako se nije pretvarao. Naposljetku je dodao, ton je
bio razoaravajui: Mislio sam da ti naposljetku nita nee
ispriati, to mi je rekao. Da mu se inilo mudrijim ostaviti
stvari onakvima kakve jesu i nadati se da nisi previe toga
ula, ili da nisi uspjela povezati konce, ili jednostavno da
e utjeti. Prekinuti vezu s tobom, to svakako. Nije bila
vrsta veza, rekao mi je, moglo se pustiti da se ugasi bez
problema. Bilo je dovoljno da te vie ne trai i da ne uzvraa
na tvoje mogue pozive, ili da pronae kakav izgovor. Iako
nije vjerovao da e inzistirati. Jako je diskretna, rekao
mi je, nikada nita ne oekuje. Nije bilo nikakve urbe.
Trebalo ti je omoguiti da zaboravi sve to si mogla uti od
naeg razgovora. Bolje je ne davati podatke, govorio je, i
da s vremenom zaboravi ono to je ula. Naposljetku e joj sve
izgledati irealnim, mislit e da su sve to njezine matarije.
Sluna snovienja, dobro je on to zamislio. Zato sam
pretpostavio da su mi odrijeene ruke, mislim za tebe. I da o
meni vjerojatno ne zna nita. Nita o tome, ponovo je
uutio. Prisjeao se ili je razmiljao, stoga je sljedeu
stvar koju je rekao, rekao sebi, ne meni: Ne svia mi se, ne
svia mi se da me ne informira, da si dopusti da me dri
neinformiranim o neemu to me se izravno tie. On nikome ne
bi trebao ispriati tu priu, nije samo njegova, zapravo je
vie moja. Ja sam se izloio veim rizicima, i vie sam
izloen. Njega nije vidio nitko. Nije mi ni najmanje
simpatino to je promijenio miljenje i to ti je ispriao,
zna? I pored toga, ne obavijestivi me. Zacijelo ste se
izrugivali na moj raun.
Izgledao je nestrpljiv, odsutnog pogleda, ili prikrivajui
osjeaje. Njegovo oduevljenje prema meni zaledilo se.
Priekala sam trenutak prije nego to sam mu bilo to

odgovorila.
Doista, priznati zloin koji je poinilo nekoliko osoba...
rekla sam. Trebalo bi se posavjetovati s drugima prije, zar
ne? U najmanju ruku. Na ovom mjestu nisam mogla izbjei
ironiju.
Skoio je poput opruge, ogoren.
Hej, to je sad to? Nije ba tako, nemoj pretjerivati. O
ubojstvu ne moe biti ni rijei. Bila je rije o tome da je
jednom prijatelju trebalo omoguiti bolju smrt, uz manje
patnje. U redu, u redu, nema dobre smrti, a uvar parkiralita
pretjerao je s ubodima noem, to nismo mogli predvidjeti,
nismo ak bili sigurni ni da e posegnuti za noem. Ali smrt
koja ga je oekivala bila je uasna, uasna, Javier mi je
opisao cijeli proces. A smrt koju je doivio bila je barem
brza, trenutana i bez etapa. Jako bolnih etapa, propadanja,
promatranja njegove ene i djece kako se pretvara u udovite.
To se ne moe zvati ubojstvom, nemoj me zafrkavati, to je
neto drugo. To je in milosti, kako je to rekao Javier.
Ubojstvo iz milosra.
Zvuao je uvjeren, zvuao je iskreno. Tako da sam pomislila:
Jedna od tri: ili je melodrama istina, nije izmiljaj; ili je
Javier prevario i tog tipa priom o bolesti; ili se taj tip
ismijava naredbama onoga tko ga plaa. A u tom posljednjem
sluaju, rije je o jako dobrom glumcu, treba mu priznati.
Prisjetila sam se Desvernove fotografije koja se pojavila u
tisku i koju sam ja slabo vidjela na internetu: bez sakoa i
kravate, a moda ak i bez koulje - gdje je samo zavrila
njegova dugmad za koulju - okruen cjevicama i sanitarnim
personalom nadvijenim nad njim, s otvorenim ranama, posred
ulice u lokvi krvi i privlaei pozornost pjeaka i
automobilista, nesvjestan, slomljen i u agoniji. Njega bi
uasnulo vidjeti samoga sebe ili znati da je tako izloen.
uvara parkiralita obuzeo je bijes, doista, ali tko je to
mogao predvidjeti, radilo se o ubojstvu iz milosra i moda je
to i bilo, moda je sve to bilo tono i moda su Ruiberriz i
Diaz-Varela postupili dobronamjerno, onoliko koliko se moglo u
danoj situaciji i usprkos komplikacijama. Ili svojoj
nepromiljenosti. I im sam prihvatila te tri mogunosti i
sjetila se te slike, obuzela me neka klonulost, ili zasienje.
Kad ovjek vie ne zna u to da vjeruje i nije raspoloen
igrati se amaterskog detektiva, tada se umori, sve odbaci od
sebe, napusti, prestane razmiljati i ne haje za istinu ili,
to je jedno te isto, presijee
zamreno klupko. ak i ono u iju je bit proniknuo. Ali u
svakodnevnom ivotu gotovo nitko ne osjea potrebu za
provjerom niti se bavi istraivanjem bilo ega, to se zbiva
samo u djetinjastim romanima. Uinila sam posljednji pokuaj,
sve u svemu, iako bez imalo volje, pretpostavljala sam
odgovor.
Tako znai. A to je s Luisom, s Deverneovom enom? Hoe li
i to biti in milosti da je Javier utjei?

Ruiberriz de Torres ponovo se iznenadio, ili se jako dobro

pretvarao.
Sa enom? to se s njom dogaa? O kakvoj utjesi govori?
Naravno da e joj pomoi, da e ju utjeiti koliko to moe,
kao i djecu. Ona je udovica njegova prijatelja, oni su njegova
siroad.
Javierje u nju odavno zaljubljen. Ili je to pokuao biti,
svejedno je. Za njega je to bio prst sudbine, ukloniti mua
kao smetnju. Jako su se voljeli, taj brani par. Nije imao ni
najmanje mogunosti dok je bio iv. Sada ima, neke mu se
prilike otvaraju. Strpljivo, malo po malo. Kad je u blizini.
Ruiberriz je povratio osmijeh na trenutak, mlitavo. Bio je
to vie saaljiv poluosmijeh, kao da mu je ao koliko sam samo
u krivu, koliko sam nevina, kako samo slabo razumijem onoga
tko je bio moj ljubavnik
to kae? uzvratio mi je prijezirno. Nikada mi nije
rekao ni rijei o tome, niti sam ja bilo to primijetio. Nemoj
se zavaravati, ili se tjeiti da je s tobom prekinuo zato to
voli neku drugu. Pa ak i po tom pitanju, smijeno je. Javier
nije od onih koji se zaljubljuju u bilo koga, savjestan jest,
poznajem ga ve dugi niz godina. Zato misli da se nikada
nije oenio? Usiljeno se nakratko nasmijao pokuavajui biti
sarkastian: Strpljivo, kae. On i ne zna to je to, sa
enama. Zato je i dalje neenja, izmeu ostaloga. Nehajno je
odmahnuo rukom: Kakva glupost, ne moe ni zamisliti. A opet
je ponovo ostao zamiljen, ili se pokuavao prisjetiti. Kako
je samo jednostavno unijeti sumnju u bilo koga.
Doista, najvjerojatnije mu Diaz-Varela nikada nije ispriao
nita, osobito ako ga je prevario. Sjeam se da spomenuvi
Luisu u razgovoru koji sam ja prislukivala, nije spominjao
njezino ime. Za Ruiberriza ja sam bila enska, ali ona je
bila ena, samo to, nesumnjivo u znaenju supruge. Kao da mu
i nije netko blizak. Kao da je osuena biti samo to, ena
njegova prijatelja. Ni Ruiberriz se nije nikada zatekao ni s
jednim ni s drugim, tako da i nije mogao primijetiti ono to
je meni bilo oito od prvog trenutka, tog popodneva u Luisinoj
kui. Pretpostavljala sam da je profesor Rico to takoer
primijetio, iako tko zna, izgledao je previe uronjen u
vlastite probleme eda bi primjeivao to se dogaa vani,
rastresenjak. Nisam eljela inzistirati. Ruiberrizov je pogled
ponovo bio rastresen, ili zatvoren u sebe. Nije se vie imalo
to rei. On je prekinuo s udvaranjem, zacijelo stvarno u
svakom sluaju, zacijelo se razoarao. Ja neu pamtiti nita
od tog naeg susreta, a osim toga, bilo mi je svejedno.
Pravila sam se Englez, barem do neke druge prilike, ili do
drugog stoljea.
to ti se dogodilo u Meksiku? upitala sam ga odjednom, ne
bih li ga prenula iz njegove trenutane zatupljenosti,
obodrila ga. Primijetila sam da nee biti teko privoljeti ga
na svoju stranu. Nije bilo anse, nisam imala namjeru ikada ga
vie ponovo vidjeti, kao ni Diaz-Varelu, kao ni Luisu Alday,

kao ni sve njih. Nadala sam se da izdava nee naruiti

nikakvu knjigu od Rica.
U Meksiku? Kako zna da mi se bilo to dogodilo u Meksiku?
To je doista bilo golemo iznenaenje za njega, bilo je
nemogue da se sjea. Pa ak ni Javer ne zna cijelu priu.
ula sam kad si to rekao u kui, dok sam sluala iza vrata.
Da si tamo doivio neki problem, prije dosta vremena. Kako su
te tamo traili, ili da su te vodili u evidenciji, tako si
neto rekao.
Dovraga, znai da si ipak sve ula. I smjesta je dodao,
kao da hitno mora razjasniti neto to mu jo uvijek nije
poznato: Ni to nije bilo ubojstvo, ni sluajno. Bila je to
obrana samoga sebe, ili on ili ja. Osim toga, ja sam imao
dvadeset i dvije godine... Prekinuo se, shvativi da previe
pria, da se zapravo jo uvijek prisjea ili da govori sa
samim sobom, samo naglas i pred svjedokom. Moja mu je
primjedba nanijela tetu, to to sam Desvernovu smrt nazvala
ubojstvom.
Uplaila sam se. Nikada mi nije palo na pamet da za sobom
ima jo jedan le, bez obzira
na sve. Izgledao mi je poput kakva normalna lakrdijaa,
nesposobna za krvne delikte. Deverneov sluaj vidjela sam kao
iznimku, kao neto na to je bio primoran, a naposljetku on
sam nije drao oruje u ruci, on je nadgledao cijeli sluaj,
neto manje nego Diaz-Varela.
Ja nita nisam rekla, brzo sam mu uzvratila. Samo sam te
pitala, ne znam o emu mi govori. Ali radije bih da ne znam
jesu li se pojavili jo neki mrtvaci. Pustimo to. Vidi se da
nikada ne treba postavljati pitanja, pogledala sam na sat.
Odjednom sam se osjeala jako nelagodno to sjedim na mjestu
na kojem je inae sjedio Desvern, razgovarajui s njegovim
neizravnim ubojicom: Osim toga, moram ii, ve je jako
kasno.
Nije obratio pozornost na moje posljednje rijei, i dalje je
mrmljao. Unijela sam mu sumnju, vjerovala sam da sada nee
ispitivati Diaz-Varelu o Luisi, traiti da mu poloi raune,
te da to dovede do toga da me ponovo nazove, to ja znam, da
me izgrdi. Ili se moda Ruiberriz prisjeao to se dogodilo u
Meksiku prije mnogo stoljea, bilo je oito da mu jo uvijek
nije svejedno.
Bilo je to krivnjom Elvisa Presleya, zna? rekao je nakon
nekoliko sekunda, drugim tonom, kao da se odjednom uhvatio za
posljednju slamku da me impresionira i da mu sve ne propadne u
vodu. Rekao je to jako ozbiljno.
Ja sam se malo nasmijala, nisam mogla izbjei.
eli rei Elvis Presley osobno?
Da, radio sam s njim desetak dana tijekom snimanja jednog
filma u Meksiku.
Sada sam se morala glasno nasmijati, usprkos nelagodi
cijelog konteksta.
Pa da, rekoh jo uvijek se smijui. A zna li na kojem

otoku ivi, kako tvrde njegovi poklonici? I s kim se

naposljetku skriva, s Marilyn Monroe ili s Michaelom
Jacksonom? Uznemirio se, uputio mi je prijekoran pogled.
Doista se uznemirio, jer mi je rekao:
Ti si naivka, curo. Ne vjeruje? Radio sam s njim, i upleo
sam se zbog njega u probleme. Postao je odjednom jako
ozbiljan. Razbjesnio se, razljutio se. To ne moe biti istina,
zvualo je kao izmiljotina, kao delirij; ali bilo je jasno da
je stvar primio k srcu. Ustuknula sam koliko sam mogla.
Dobro, dobro, oprosti, nisam te eljela uvrijediti. Ali
zvui pomalo nevjerojatno, zar ne? Shvaa sada, i pridodah,
ne bih li promijenila temu, a da ga grubo ne prekinem, ne
povlaei se to bi ga navelo da pomisli kako vjerujem da je
to nemogue ili da mislim da je sumanut: Pa dobro, koliko ti
je godina, u tom sluaju, ako si radio s Kraljem, ni manje ni
vie? Preminuo je prije dosta godina, zar ne? Pedeset? I
dalje nisam mogla suzdrati smijeh, uspjela sam ga svladati,
sreom.
Primijetila sam kako sam preuzela neto od njegove
koketnosti. Ali jo uvijek me je korio, i to na prvom mjestu.
Nemoj pretjerivati. Idueg 16. kolovoza napunit e se
trideset i etiri godine, mislim. Ne vjerujem da je prolo
vie godina. Znao sam tono, morao sam biti pravi pravcati
oboavatelj. Da vidimo, koliko bi mi godina dala?
eljela sam biti ljubazna, udovoljiti mu. Ne pretjerujui,
da mu se ne bih dodvoravala.
Ne znam. Pedeset i pet?
Nasmijeio se zadovoljno, kao da je ve zaboravio uvredu.
Smijao se toliko da mu se gornja usna ponovo uvrnula prema
gore, otkrivajui bijele i pravokutne i zdrave zube, i njegove
desni. Dodaj jo deset godina vie, barem, zadovoljno je
odgovorio. to je, to ti se ini? Doista se dobro pazi, ako
je tako. Ima neto djetinjastog u sebi, zato je jednostavno
osjetiti simpatiju prema njemu. Vjerojatno je jo jedna rtva
Diaz-Varele, na kojega sam se ve navikla misliti ne po
njegovu imenu, toliko puta reenom i apnutom njemu na uho,
nego po prezimenu. I to je djetinjasto, ali pomae da se
ovjek distancira od onih koje smo voljeli.
Od tog je trenutka proces ublaavanja doista zapoeo, nakon
prvotne zbunjenosti - ili ak
iprije nego to je to moglo uope pasti na pamet, moda nema
nikakve veze s razumom nego
s duom, ili samo s dahom: Zapravo kao da mi je vano sve to,
to me briga. To je svakome pristupano, bez obzira na
ozbiljnost onoga to je neposredno prethodilo, a tko se ne
uspije otresti dogaaja, to je samo zato to to zapravo i ne
eli, jer ivi od njih i otkriva da daju smisao njegovu
ivotu, kao i onima koji su na sebe sa zadovoljstvom
natovarili ilav balast mrtvih, spremni uvijek na skitnju im
ih se zaustavi, svi eljni postati Chaberti usprkos nevoljama
i poricanju i uvrnutim gestama kojima ih se doekuje ako se

usude sasvim vratiti.

Naravno da je proces spor, naravno da je teak i da treba
uloiti volju i napor, i da se ne treba prepustiti iskuavanju
sjeanja, koje se katkad vraa i koje se esto maskira u
utoite, kad proemo nekom ulicom ili kad ujemo neku
melodiju, ili kad vidimo da na televiziji prikazuju film koji
smo zajedno gledali. Nikada nisam gledala nijedan film s DiazVarelom.
to se tie knjievnosti, u kojoj smo imali neka zajednika
iskustva, sprijeila sam opasnost preuzevi ju na sebe,
suoivi se smjesta s njom: iako izdava obino objavljuje
suvremene autore, za estu na nesreu itatelja i na moju
alost, uvjerila sam Eugenija da to prije pripremimo izdanje
Pukovnika Chaberta, s novim i jako dobrim prijevodom (zadnji
je prijevod doista bio jako lo), a dodali smo mu jo tri
Balzacove prie da bismo dobili knjigu s hrptom, s obzirom na
to da je to djelo poprilino kratko, ono to na francuskom
zovu nouvelle. Za nekoliko mjeseci nala se u knjiarama i ja
sam se tako rijeila njezine sjene, objavivi ju na svojem
jeziku u najboljem moguem izdanju. Mislila sam na nju sve
vrijeme, dok je bila u postupku objavljivanja, a onda sam ju
mogla zaboraviti. Ili sam se osigurala, barem, da me nikada
nee zaskoiti izdajniki, ni iz zasjede.
Malo je nedostajalo da napustim izdavaku kuu nakon tog
manevra, da ne bih vie ila u kafi, niti ga promatrala iz
svoga ureda, iako su mi ga djelomino zakrivala stabla; da me
nita ne bi ni na to podsjealo. Bila sam i umorna od borbe
sa ivim piscima - kakvog li uitka s piscima koji vie ne
mogu gnjaviti niti pokuati urediti svoju budunost, poput
Balzaca, ija je sudbina ve odreena; od gnjavatorskih poziva
Corteza papazjanije, od zahtjeva odvratnog i krtog Garaya
Fontine, od kibernetskih umiljenosti lanih mladia, za koje
se nije znalo tko je vei neznalica, a tko gluplji i
uobraeniji, sve u isto vrijeme. Ali druge konkurentne ponude
nisu me uvjerile usprkos poveanju plae: posvuda bih trebala
nastaviti komunicirati s piscima neumjerene ambicije i koji su
udisali moj isti zrak. Eugeni, osim toga, pomalo lijen i
rastresen, dodjeljivao mi je sve vee ovlasti i poticao me da
donosim odluke, u emu sam ga sluala: nadala sam se da e
uskoro svanuti dan kad u moi zaobii nekog umiljenika, a da
i ne traim njegovo doputenje, osobito krajnje neizbjenog
bia kralja Carla Gustafa, koji je bez prekida govorio na
svojem makaronskom vedskom jeziku (oni koji su uli kako
vjeba tvrdili su da mu je naglasak sramotan). Ali, iznad
svega, shvatila sam da ne bih trebala bjeati od tog
krajolika, nego ga svladati vlastitim sredstvima kao to je
uinila Luisa sa svojom kuom, prisilivi se nastaviti ivjeti
u njoj, i ne preseliti se navrat - nanos, osloboditi ga
sentimentalnijih i tunijih konotacija, dodijeliti mu novu
svakodnevnost, ponovo ga sastaviti. Doista, shvatila sam da mi
se to mjesto natopilo osjeajnou, a emocije je nemogue

prevariti ili zaobii, ak i ako su napola izmatane. Mogu se

samo prihvatiti i primiriti.
Prole su gotovo dvije godine. Upoznala sam drugog ovjeka
koji me zainteresirao i dovoljno zabavio, Jacoba (ni on nije
bio pisac, hvala nebesima), vezala sam se za njega na njegovo
inzistiranje, napravili smo stanku - dva plana za udaju, ja
sam odgaala iako nisam otkazala vjenanje, nikada nisam bila
sklona braku, vie su mi znaile moje godine - trideset i
neto godina - nego elja da se budim svakog dana u drutvu,
ne vidim nikakvu ljupkost u tome, iako nije ni loe,
pretpostavljam, ako volite onoga s kojim lijeete na poinak i
dijelite postelju, kao to je
- kako da ne - sa mnom sluaj. Neke stvari kod Diaz-Varele jo
uvijek mi nedostaju, to je pria za sebe. to mi ne donosi zlu
savjest, nita nije inkompatibilno na podruju sjeanja.
Veerala sam s grupom ljudi u kineskom restoranu u Hotelu
Palae kad sam ih vidjela, na udaljenosti od neka tri-etiri
stola, recimo. Dobro sam vidjela oba stola, iz profila, kao da
sam ja sjedila u nekom sjeditu u parketu, a oni su bili na
pozornici, samo na jednakoj visini. Zapravo nisam skidala
pogleda s njih - bili su poput magneta - izuzev kad bi mi
netko od drutva za stolom uputio koju rije, a to se nije
esto dogaalo: doli smo tamo s promocije jednog romana,
nekoliko njih bili su prijatelji oholog pisca i ja ih nisam
poznavala; zabavljali su se meu sobom i gotovo da mi uope
nisu dosaivali, ja sam tamo bila kao predstavnica
izdavake kue i da se pobrinem za raun, naravno; veina njih
imala je udan flamenko izgled, a ja sam se ozbiljno pobojala
da e iz nekog tajnog skrovita izvui gitare i poeti pjevati
punim srcem. Izmeu pojedinih sljedova jela. To, osim sparine,
navelo je Luisu i Daz-Varelu da se okrenu prema naem stolu,
iako su ovi bili odve usredotoeni jedno na drugo da bi
zapazili moju nazonost usred tog mnotva. Iako sam pomislila
da me ona moda ne bi ni prepoznala. Samo u jednom trenutku
pieva je djevojka primijetila da neprestano gledam prema
jednoj toki. Napadno se okrenula i promatrala ih, Javiera i
Luisu. Uplaila sam se da ih nee uzbuniti njezin radoznali
pogled, pa sam osjetila potrebu objasniti joj:
Oprosti, rije je o paru koji poznajem, a nisam ih jako
dugo vidjela. I tada nisu bili par. Nemoj se uvrijediti,
preklinjem te. Jako sam znatieljna vidjeti ih tako, sad me
razumije. Nemoj se uznemiravati, eno, samo mirno,
uzvratila mi je s razumijevanjem, nakon to im je ponovo
uputila radoznali pogled. Shvatila je smjesta situaciju,
katkad sam vjerojatno jako prozirna. Zgodan je, zar ne? Ne
udi me. Nita, draga, ti se samo bavi onim to ti je vano,
svojim stvarima. Za mene ne brini.
Doista, izgledali su kao par, to ovjek smjesta primijeti
ak i kad je rije o potpunim strancima, a u ovom sluaju ja
sam njega odve dobro poznavala, nju nisam, iz j ednog jedinog
opsenog razgovora s njom - odnosno iz njezina monologa, ja

sam vjerojatno tog dana bila zamjenjiva, tek jedno uho zapravo jako malo. Ali promatrala sam ju u slinoj poziciji
godinama, odnosno, s njezinim tadanjim partnerom, koji je
sada ve bio dovoljno dugo mrtav da Luisa ne misli o samoj
sebi na prvome mjestu, kao o neemu zakljunom: Ostala sam
udovica, ili, udovica sam, jer sada to vie nikako nije
bila, i ta injenica i taj podatak vjerojatno su se
promijenili, iako su ostali identini onima otprije. Stoga bi
se prije moglo rei: Izgubila sam svog prvog mua i svaki put
sve je dalje od mene. Ve ga jako dugo vremena ne vidim i
naprotiv ovaj je drugi ovjek pokraj mene i osim toga uvijek
je tu. I njega zovem muem, to je udno. Ali zauzeo je njegovo
mjesto u mojoj postelji i kako su se postavili jedan uz
drugoga, ieznuo je i izbrisao se. Svaki dan pomalo, svake
noi pomalo. A vidjela sam ih zajedno, takoer samo jedanput,
ali dovoljno da uoim zaljubljenost i njegovu molbu i njezin
nehaj i nepanju. Sada je sve bilo jako razliito. Paljivo su
pratili reakcije jedno drugoga, ivahno su razgovarali,
gledali su se u oi ponekad bez rijei, preko stola bi si
znali dodirivati prste. On je nosio vjenani prsten na
prstenjaku, vjerojatno su se vjenali u vijenici tko zna kad,
moda i nedavno, moda prekjuer ili ba juer. Ona je bolje
izgledala i on se nije porunio, tamo je sjedio Daz-Varela sa
svojim usnama, ije sam pokrete pratila iz daljine, neki se
obiaji nikada ne izgube, a oni koji se smjesta vrate, gotovo
kao da je rije o automatizmu. Nesvjesno sam napravila pokret
rukom, kao da ih elim dotaknuti iz daljine. Pieva djevojka,
jedina koja me pogledavala, primijetila je to i ljubazno me
upitala: Oprosti, eli neto popiti? Moda je pomislila da
sam joj dala neki znak.
Ne, ne, oprosti, i pomaknula sam ruku kao da elim dodati:
Moje stvari.
Vjerojatno je primijetila da mi je neugodno, ne toliko
koliko sam bila uzrujana. Sreom drugi gozbenici neprekidno su
nazdravljali i vikali, ne obraajui na mene pozornost.
Uinilo mi se da je jedan od njih poeo pjevuiti to me je
zabrinulo (Ay mi nia, mi nia, Virgen del Puerto, uspjela sam
uti), ne znam zato su izabrali tu flamenko pjesmu, pisac
nije bio takav, bio je tip koji nosi pulover na kvadratie,
naoale silovatelja ili manijaka i izgledao je
iskompleksirano, a djevojka mu je, neshvatljivo, bila ugodna i
zgodna i prodavao je dosta knjiga - svaka je bila prijevara s
pretenzijama - zato smo ga odveli u restoran koji je bio
poskup. Izmolila sam kratku molitvu Djevici iz Luke - iako ju
nisam znala - da prestanu pjevati, nisam eljela biti
rastresena. Nisam uspijevala odvojiti oi od stola kao
pozornice, i odjednom mi se poela ponavljati jedna reenica
iz onih ve starih dnevnih novina, koje su ponavljale vijest
dva bijedna dana i koje su poslije zauvijek zautjele: Nakon
to se borila pet sati izmeu ivota i smrti, ne povrativi ni
u jednom trenutku svijest, rtva je preminula kasno u no, a

da lijenici nisu nita mogli uiniti da ju spase.

Pet sati u operacijskoj dvorani, pomislila sam. Nije
mogue da nakon pet sati ne bi primijetili metastaze proirene
po cijelom organizmu, kako je rekao Javier da mu je rekao
Desvern. I tada sam pomislila da jasno vidim - ili jasnije kako ta bolest nikada i nije postojala, ako taj podatak o pet
sati nije bio laan ili pogrean, vijesti u novinama
razilazile su
se ak i u bolnici u koju je bio odvezen umirui. Nita nije
bilo presudno, naravno, a Ruiberrizova verzija nije
demantirala Diaz-Varelinu, u svakom sluaju. Ni to nije mnogo
znailo, ovisilo je o tome koliko je istine otkrio Diaz-Varela
ovome kad mu je iznio svoju krvavu narudbu. Vjerojatno me je
nelagoda dovela do ovog sadanjeg uvjerenja - ili je potrajala
dulje od jednog trenutka, jednog asa u kineskom restoranu da sada stvari vidim jasnije (kasnije mi se opet sve uinilo
tamnijim u mojoj kui, gdje vie nije bilo para i gdje me
ekao Jacobo). Uznemirilo me, vjerujem, to to sam otkrila da
je Javier ostvario ono to je elio, otkrie da je uspio,
onako kako je on sam predvidio. Naposljetku, on me uvrijedio,
iako nikada nisam gajila nadu niti sam ga mogla okriviti da mi
je ulijevao lane nade. Nije to bila moralna ljutnja koju sam
osjeala, nije bila ni briga s osjeajem za izvrenje pravde,
nego neto mnogo elementarnije, moda bjednije. Pravda i
nepravda ostavljale su me ravnodunom. Vjerojatno me obuzela
retrospektivna ljubomora, ili beznae, pretpostavljam da nitko
nije potpuno siguran. Pogledaj ih, pomislila sam, evo ih
ovdje na zavretku panje i vremena: ona manje-vie smirena i
zadovoljna, on trijumfalan, vjenani, zaboravili su Devernea i
mene, ja ak nisam ni balast. U mojim je rukama hou li
upropastiti ovoga trena ovaj brani par, i upropastiti njemu
ivot koji si je sagradio, kao nasilnik, to je prava rije.
Bilo bi dovoljno ustati i pristupiti njihovu stolu i kazati
mu: Nevjerojatno, naposljetku si uspio ukloniti prepreku koja
ti je smetala, a da ona nita nije posumnjala. Ne bih trebala
bilo to drugo dodati, niti dati neko drugo objanjenje, niti
joj ispriati cijelu priu, okrenula bih se
i otila. Bilo bi to dovoljno, tih nekoliko rijei, da posijem
sjeme nemira u Luise i da ona od njega zatrai muno
objanjenje. Doista, jako je jednostavno posijati sumnju bilo
kome.
A im sam to pomislila - ali dosta sam minuta o tome
razmiljala, ponavljajui misli kao neku pjesmu koja nam se
prikrala, tako uznemirujui se u tiini, pogleda uperena u
njih, ne znam kako ga nisu primijetili, kako se nisu osjetili
sagani ili probodeni, moje su oi vjerojatno bile kao
eravice ili kao igle - im sam to pomislila, a da takoer to
nisam eljela ni odluila, jednako kao to nisam eljela
napraviti rukom gestu kao da u mu dodirnuti usne, ustala sam
ne ispustivi ubrus i rekla sam djevojci ulickana lica,
jedinoj za koju sam jo uvijek postojala i kojoj bih mogla

nedostajati, ako bih okasnila:

Oprostite, odmah se vraam.
Doista nisam znala kakva me namjera vodila ili se ta namjera
jako brzo i po nekoliko puta mijenjala, dok sam koraala
-jedan korak, dva, tri - od svojega stola k njihovu. Znam da
mi je pala na pamet ta prolazna misao, kojoj treba vremena da
se izrazi, dok sam hodala - etvrti korak, peti korak - ne
shvaajui da u ruci nosim zguvan i isprljan ubrus: Ona me
gotovo i ne poznaje i nema razloga zato bi me i prepoznala
sve dok seja ne predstavim i ne kaem joj, nakon toliko
vremena; za nju ja u biti nepoznata ena koja joj je
pristupila. On je taj koji me dobro poznaje i koji e me
smjesta prepoznati, ali u teoriji, u Luisinim oima, ima jo
manje motiva da me se sjea. U teoriji on i ja vidjeli smo se
samo jedanput, a da gotovo i nismo razmijenili rijei, oboje u
posjetu u njezinoj kui, jednog popodneva prije vie od dvije
godine: Vjerojatno e se pretvarati da ne zna tko sam,
suprotno bi bilo udno u njezinu sluaju. Stoga je i opet u
mojim rukama raskrinkati to u tom aspektu, mi ene obino
smjesta primijetimo ako je druga ena koja se pribliava
pozdraviti onoga tko je s nama, imala neku vezu s njim u
prolosti. Barem da se oboje savreno pretvaraju i da se ne
izdaju. A ako ne pogrijeimo, istina je da smo neke od nas
sklone pripisati svojim partnerima mnotvo prolih ljubavnica,
a ne uspijevamo uvijek. Kako sam se pribliavala - est
koraka, sedam, osam, trebalo je zaobii poneki stol i izbjei
urne kineske konobare, moj put nije bio pravocrtan - vidjela
sam ih bolje, i vidjela sam ih zadovoljne i smirene, uronjene
u svoj razgovor, nezainteresirane za sve to nisu oni sami.
Osjetila sam za Luisu, u nekom trenutku, neto nalik srei,
ili moda strpljivosti, ili je ipak bilo olakanje. Posljednji
put kad sam je vidjela, prije dosta godina, izazvala je u meni
ogromno aljenje. Govorila mi je o mrnji koju nije mogla
osjeati prema uvaru parkiralita: Ne, nema
smisla mrziti ga, ne tjei niti ulijeva snage, rekla je. I o
onome kojega takoer nije mogao imati tek pridoli i
apstraktni ubojica, da je jedan od njih bio taj koji je ubio
Devernea, po narudbi. Ali ima smisla to osjeati prema
izazivaima, pridodala je, i proitala mi je dio
Covarrubiasove definicije o ljubomori, datiran 1611. godine,
alei se kako se ak ni tome nije mogla pripisati smrt
njezina mua: Najgore od svega jest to to se taj otrov
stvara obino u grudima onih koji vie nisu prijatelji, a mi
ih smatramo takvima vjerujui u njih; a tetniji su od
deklariranih neprijatelja. A odmah zatim povjerila mi je:
Strano mi nedostaje, zna? Nedostaje mi kad se probudim, i
kad legnem, i kad snivam i cijeli dan u meuvremenu, to je kao
da to neprestano nosim sa sobom, kao da to nosim u sebi,
odnosno, u svojem tijelu. I tada sam pomislila, dok sam se
pribliavala - deveti korak, deseti: Vie sigurno nije takva,
vjerojatno se oslobodila njegova lea, svog pokojnika, njegove

utvare, to je dobro uinila, jer se nije vratio. Sada ima

nekoga pred sobom i oboje e si moi sakriti meusobno svoju
sudbinu, kako to ine zaljubljenici prema jednom stihu kojega
se slabo sjeam, neto takvoga spominje neki stari stih koji
sam proitala u svojoj adolescenciji. Njezina postelja
vjerojatno vie nije alosna, niti alobna, u nju svake noi
lijee ivo tijelo, iju teinu dobro poznajem, i jako je
ugodno to osjetiti.
Vidjela sam da su se okrenuli kad sam im se pribliila i kad
su primijetili moj lik ili moju sjenu - jedanaest, dvanaest i
trinaest - on sa strahom, kao da se pita: to ova radi ovdje?
Otkuda se pojavila? I zato je dola, da me otkrije? Ali ona
nije vidjela takav njegov izraz jer me sada ve gledala sa
simpatijom, s rezerviranim osmijehom, irokim i toplim, kao da
me smjesta prepoznala, I tako je i bilo, jer je uskliknula:
Razborita Djevojka! Zacijelo se nije sjeala mojega imena.
Ustala je smjesta da me dvaput poljubi i da me zagrli, i
njezina ljubaznost sprijeila je svaku moguu namjeru da kaem
Diaz-Vareli bilo to to bi Luisu okrenulo protiv njega, ili
to bi ga dovelo da gleda s nepovjerenjem ili uenjem ili
gaenjem, ili da mrzi izazivaa kao to mi je izjavila; nita
to bi njemu moglo unititi ivot i stoga i njoj ponovo i to
bi moglo unititi brak i jednome i drugome, meni je upravo to
palo na pamet, trenutak prije. Tko sam ja da unosim nered u
univerzum? pomislila sam. ak i ako to drugi uine, kao to
se ovaj ovjek koji je ovdje preda mnom, pretvara da me ne
poznaje, iako sam ga ja voljela i nikada mu nisam nanijela
nikakve tete. Ali da ga drugi rastrgaju i izmue, i da ga na
najgori mogui nain prisile, mene ne primorava da slijedim
njegov primjer, ak ni s izgovorom da bih ja, za razliku od
njih, ispravila ono to je polo po zlu i kaznila mogueg
krivca i izvrila tako in pravednosti. Ve sam rekla da sam
bila ravnoduna prema pravdi i nepravdi. Zato bi se to mene
ticalo jer, ako je u neemu Diaz-Varela bio u pravu, kao i
advokat Derville u svojem fikcionalnom svij etu i u svom
vremenu koje ne prolazi i koje miruje, bilo je to u tome to
mi je rekao: Broj nekanjenih krimena mnogo je vei od broja
onih kanjenih; a one nepoznate i skrivene da i ne spominjemo,
nuno su beskrajno mnogo vei od broja poznatih i
registriranih. A moda i u ovome drugome: Najgore je to to
toliki razliiti pojedinci svih razdoblja i iz svih zemalja,
svaki za sebe i po svome riziku, u poetku neizloeni
zajednikoj zarazi, odvojeni jedni od drugih kilometrima ili
godinama ili stoljeima, svatko sa svojim mislima i svojim
pojedinanim ciljevima, istovremeno poduzimaju iste
prijestupe, krae, prijevare, ubojstva ili izdaje svojih
prijatelja, drugova, svoje brae, svojih roditelja, svoje
djece, svojih mueva, svojih ena ili ljubavnica kojih se ve
ele otarasiti. Protiv onih koje su vjerojatno jednom voljeli.
Zlodjela u graanskom ivotu rasporeena su i rasprena, jedno
tamo, drugo amo; kad se pojavljuju jedno po jedno, ini se da

manje izazivaju nebo i da ne diu valove prosvjeda bez obzira

na to kako neprekidan bio njihov slijed: kako bi i moglo biti
ako drutvo ivi s njima i proeto je njihovim karakterom od
davnine. Zato bih ja intervenirala, ili moda
protuintervenirala, to bih time promijenila u poretku
univerzuma? Zato bih prokazala jedan izdvojeni zloin o
kojemu nisam ak sve ni znala, nita nije bilo sigurno u
potpunosti, istina je uvijek zbrka? A ako se radilo o
autentinom, unaprijed smiljenom i hladnokrvnom zloinu, s
jedinim ciljem da se zauzme ve zauzeto mjesto, krivac se
barem potrudio pruiti utjehu rtvi, elim rei rtvi koja je
i dalje bila iva, udovici Miguela Desverna, poduzetnika, za
kojim ona vie ne bi eznula: ni kad se probudi ni kad legne u
postelju ni u snovima niti u danu koji protjee. Naalost ili
na sreu, mrtvaci su fiksirani kao slike, ne kreu se, nita
ne dodaju, ne govore nita niti ikada mogu odgovoriti. I
krivo ine kad se vrate, oni koji mogu. Nije mogao Deverne, i
bolje mu je tako bilo.
Moj je posjet njihovu stolu bio kratak, razmijenili smo
nekolicinu reenica, Luisa me pozvala da na trenutak sjednem s
njima, ispriala sam se navodei kao ispriku da me ekaju za
mojim stolom, nije bilo vee lai od toga, osim plaanja
rauna. Predstavila mi je svog novog mua, nije se sjeala da
smo se teoretski on i ja vidjeli u njezinoj kui, on je za nju
tada bio u sjeni. Nijedno od nas nismo ju podsjetili, kao da
je bilo vano, kao da je bilo potrebno. Diaz-Varela ustao je
gotovo u isto vrijeme kao i ona, dvaput smo se poljubili kako
je i obiaj u panjolskoj izmeu mukarca i ene koji se ne
poznaju, kod predstavljanja. Izraz straha nestao je s njegova
lica, kad je vidio da sam diskretna i da sam se posvetila
pantomimi. I tada me je pogledao takoer sa simpatijom, u
tiini, svojim iskoenim i zamagljenim, prodornim teko
pronicljivim oima. Pogledali su me sa simpatijom, ali nisam
im nedostajala. Neu zanijekati da sam poeljela zadrati se s
njima neko vrijeme unato svemu, da ga jo uvijek ne izgubim
iz pogleda, da se blijedo zabavim tamo. Nije bilo umjesno,
nisam smjela, koliko se god zadravala ja tamo u njihovu
drutvu, prije bi Luisa mogla prepoznati neko lice, neki
ostatak, neku iskru u mojem pogledu: pogled mi je skretao na
poznatu adresu, bilo je to neizbjeno i svakako neeljeno,
nisam eljela nanijeti zlo nikome.
Moramo se vidjeti koji dan, nazovi me, i dalje ivim na
istome mjestu, rekla mi je iskrenom srdanou, bez ikakve
sumnje. Bila je to jedna od reenica koju si osobe govore kad
se pozdravljaju i koju zaboravljaju kad se rastanu. Neu se ja
vie sigurno vratiti u njezino sjeanje, bila sam samo
Razborita Djevojka koju je poznavala iz vienja, prije svega,
iiz drugoga ivota. Vie ak i nisam bila djevojka.
Njemu se radije ne bih vie pribliavala. Nakon novih
uljudnih poljubaca njoj, smjesta sam napravila dva koraka
prema svojem stolu, dok sam jo uvijek odgovarala okrenute

glave (Da, naravno, nazvat u te jedan dan. Ne zna koliko se

svemu tome veselim), ne bih li ostala na maloj distanci, i
tada sam joj mahnula zbogom. U Luisinim oima ta je gesta bila
upuena i jednom i drugom, ali ja sam se pozdravljala od
Javiera, sada doista, sada definitivno
i istinski jer je njegova ena bila pokraj njega. I dok sam se
vraala glupom izdavakom svijetu koji sam upravo ostavila,
prije svega dvije minute - ali odjednom su mi se uinile
neizmjerno dugima - pomislila sam, kao da opravdam samu sebe:
Da, ja ne elim biti njegov prokleti ljiljan na ramenu, onaj
koji prokazuje i oznaava i spreava da nestane ak i
najstarije zlodjelo; da prola materija ostane nijema i da se
stvari raspu ili sakriju, da uute i ne priaju niti donesu sa
sobom druge nesree. Ne elim biti ni poput prokletih knjiga
meu kojima provodim ivot, ije je vrijeme mirno i koje vreba
ostati zatvoreno zauvijek, molei da ga se otvori da ponovo
potee i ispria jo jednom svoju staru ponavljanu priu. Ne
elim biti ni poput onih napisanih rijei koje su esto nalik
priguenim uzdasima, jecaji izdahnuti u svijetu leeva usred
kojega svi leimo, im se malo zaboravimo. Nije loe da neki
civilni prijestupi, ako ne i njih veina, ostanu
neregistrirani, nepoznati, kako je i norma. Ljudski napor
obino je protivan, meutim, iako toliko puta ne uspije: u
vatri urezati taj ljiljan koji se nastavlja i optuuje i
osuuje, i moda ak i dovede do jo vie zlodjela. Zacijelo
bi to bila i moja namjera s bilo kojom drugom osobom, ili s
njim samim, da se nisam zaljubila jo davno, glupavo i potiho,
i da ga jo uvijek malo ne volim, pretpostavljam, usprkos
svemu, a sve je mnogo. Proi e, ve prolazi, zato mi nije
bitno to priznati. Ide na moju savjest to sam ga upravo
vidjela kad to nisam oekivala, pristalog i zadovoljnog. I
nastavila sam razmiljati, dok sam mu se okrenula i dok su se
zauvijek udaljivali od njega moji koraci i moj lik i moja
sjena: Doista, nita se nije dogodilo jer sam ga prepoznala.
Naposljetku nitko me nee suditi, niti postoje svjedoci mojih
misli. Istina je da kad nas uhvati pauina - izmeu prvog i
drugog sluaja - fantaziramo bezgranino i istovremeno
prihvaamo bilo kakvu mrvicu, samo da ga ujemo - kao i to
vrijeme izmeu sluaja, to je jedno te isto - da ga
pomiriemo, da ga naslutimo, da ga predosjetimo, samo da jo
uvijek bude u naem obzorju i samo da ne nestane potpuno, samo
da se jo uvijek ne vidi u daljini oblak praine koji ostaje
za njegovim stopalima koja bjee.
Sijeanj 2011,
Havijer Marijas (p. Javier Marias; roen 20. septembra
1951), jedan je od naistaknutijih predstavnika savremene
panske proze. Bavi se prevoenjem i pie kolumnu.
Rodio se u Madridu kao etvrti od pet sinova u porodici
intelektualaca (otac filozof i majka profesor bili su
protivnici Frankovog reima). Diplomirao je filozofiju
knjievnosti na Madridskom univerzitetu, a specijalizovao

englesku filologiju. Poeo je da pie ve sa jedanaest godina.

Prvi roman napisao je kad je imao samo petnaest, mada ga
nikad nije objavio. Kao esnaestogodinjak bei u Pariz gde
nastavlja da pie, a sve slobodno vreme provodi u gledanju
filmova. Zarauje pevajui uz gitaru. Vraa se u paniju 1970.
sa zavrenim romanom Vuiji posedi, koji je objevljen 1971.
Slede romani: Krstarenje horizonta (1972), Vladar vremena
(1978), Vek (1983), Sentimentalni ovek (1986; Sr.), Sve due
(1989; Sr.), Srce tako belo (1992 Sr./Hr.), Sutra u boju misli
na mene (1994; Sr./Hr.), Crna plea vremena (1998; Sr.), Tvoj
sutranji lik (2002; prvi deo trilogije Groznica i koplje
Hr.). Pored ovih romana objavio je i dve zbirke pria i sedam
zbirki eseja. Sam Marijas smatra da je tek nekoliko njegovih
ivotnih iskustava nalo put romana, a da je roman pre svega
fikcija. (Boldovani naslovi su prevedeni i objavljeni, kao i
kratki roman Opaka narav - videti epizodu Ruiberrizove
ispovesti o dogaaju u Meksiku - Sr. - primedba moje
malenkosti).
Gotovo svi njegovi romani dobili su po neku nagradu, a
najvie priznanja dobio je za roman Sutra u boju misli na
mene. Preveo je mnoge engleske klasike za ta je bio i
nagraivan. Predavao je u Engleskoj (Oksford), paniji
(Univerzitet Kompultense, Madrid) i na mnogim univerzitetima u
Americi. Njegova dela prevedena su na 22 jezika i prodata u
preko dva miliona primeraka.
Godine 1994. odbio je mesto lana panske kraljevske
akademije.