Hrvoje Gregori

METODE I MATERIJALI TUKO MRAMORA I

KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKI RADOVI
NA STIPESU GLAVNOG OLTARA,
KATEDRALA SV. TEREZIJE AVILSKE, POEGA

Rad za struni ispit

mentor: Kamenko Klofutar, keramiki tehniar

listopad 2010., Zagreb

SAETAK
Ovaj rad prvenstveno e se baviti pregledom i svojstvima materijala, tehnikama izrade
i konzervacije restauracije tuko mramora kroz povijest i danas te iste usporedno prikazati
na primjeru stipesa glavnog oltara sv. Terezije Avilske iz katedrale Sv. Terezije Avilske,
Poega.

UVOD
tuko mramor kao slabo poznata tehnika est je primjer neadekvatnih intervencija u
prolosti koje se oitavaju u loem izboru materijala i/ili neshvaanjem same tehnike, tj.
povijesnim procedurama, receptima i specijalnim zahtjevima tehnike. Posljedice toga pristupa
su da se danas susreemo sa neprimjerenim metodama prolih intervencija, ali se javlja i
tenja za poboljanjem dananjih znanje i metoda.
Cilj ovog rada je opisati neke tipine probleme u restauraciji tuko mramora.

POVIJESNI ASPEKT
Zaeci i rani razvojni postupci slabo su poznati. Najranije zabiljeeni primjer u Junoj
Njemakoj: Scagliola (intarzije) - i radovi u tuko mramoru u Minhenskoj rezidenciji 1590.1615. godine.
Za vrijeme vladavine Maximilijana I., majstor Blasius Pfeiffer - zvan Fistulator (eng.
Whistler) izradio je nekoliko objekata i dekoracija u tuko mramoru. Tako da je pretpostavka
kako tehnika izrade tuko mramora potjee upravo iz radionice Minhenske rezidencije.
Ve prvi dokazivi primjerci svjedoe o izvanrednoj kvaliteti i sofisticiranoj tehnici.
Poznatiji umjetnici/majstori u Junoj Njemakoj bili su: Johann i Mathias Schmuzer,
Dominikus Zimmermann i Johann Michael Feichtmayr. Svi su ivjeli u ili u blizini sela
Wessobrunn koje se nalazi 60 kilometara juno od Minhena.
Najranije zabiljeeni primjer u Italiji: oltarna oplata u S. Niccolo di Capri, 1652.
godine. Poznatiji umjetnici/majstori u Italiji bili su: Giovanni Battista Carlone i Andrea Solari
koji su obojica radili u Junoj Njemakoj, (npr. Dome of Passau u blizini Austrijske granice).
Centri tuko mramora bili su u 17. stoljeu juna Njemaka i sjeverna Italija. Do
daljnjeg irenja tehnike u Europi i to na Englesku, Francusku, Austriju i vicarsku dolo je tek
u 18. st., mada je i onda veina objekata napravljena od strane njemakih i talijanskih
majstora i onda izvezena u ostale europske zemlje. Svoj procvat tehnika doivljava u doba
baroka i rokokoa.

Povijest razvoja mramorizacije

Kraj 16. i poeci 17. st.: jednostavna mramoriranja, uzorci bree (breccie) i strukture
nalik na mreu, sastavljene od sitnih smeih, crvenosmeih i djelia boje okera koji se stalno
ponavljaju, Scagliola radova sa slikovnim prikazima (Opeficio delle Pietre Dure, Firenza) kao
i kamenim intarzijama firentinske radionice
Poetak 18.stoljea: ralanjivanje velikim potezima ilica, ivahni uzorci, jake kontrastne
boje (smea, crvenosmea, oker, crna, plava).
Rokoko : razvedeni oblici, asimetrine strukture u zagasitim pastelnim tonovima:
smea, oker, boja crvenog vina, svijetlouta, siva. Kombinacija prirodnog kamena i tuko
mramora, npr. umeci od sadre ili krhotine alabastera. Karakteristini su blagi i postepeni
prelazi iz jedne boje u drugu.
Pored kronolokog slijeda stilova postoje i regionalni i osobni stilovi.
Tijekom 19.st.tehnika tuko mramora gubi na vanosti, posebice u Junoj Njemakoj i
okolnim zemljama
PRIPREMA TUKO MRAMORA
Priprema tuko mramora sastoji se od dvije bitne faze: pripreme samog materijale i
obrade povrine. Za tuko mramor upotrebljava se iskljuivo gotovo isti bijeli alabaster ili
gips za modeliranje, koji postie veu tvrdou nego obini tuko gips. Dodavanje otopljenog
kotanog tutkala u vodi utjee na stvrdnjavanje gipsa i istovremeno produljuje proces
vezivanja. Za bojenje mjeavine gipsa i tutkala upotrebljavaju se to je mogue vie svijetli
pigmenti. Najbolji su zemljani tonovi, ali i neke mineralne boje. Pigmenti se prije dodavanja
mjeavine gipsa i tutkala, rastope u vodi, ali mogu se takoer i dodavati suhi pigment. Kod
mokrog mijeanja pigmenti u vodi nabubre to omoguava tedljiviju primjenu boje. Kod
suhog mijeanja moe se tonije dozirati i bolje odrediti boja.
Od te tri komponente nastaje vrsto tijesto. Za svaki ton boje mora se predvidjeti
vlastito tijesto boje. Sukladno uzorku koji se mora imitirati, usitnjavaju se pojedina tijesta
(smjese) boje, mijeaju se jedni sa drugima i oblikuju u kuglu.
Popreni presjek kugle daje uzorak mramoriranja. Od tijesta se reu otprilike 1 cm debele
ploke, stavljaju na podlogu i specijalnom zidarskom licom (mistrijom) se lagano pritiu.
Kao buka za prianjanje slui obojeni gips, pomijean sa jako razrijeenom otopinom tutkala
u vodi. Ovaj sloj tuko mramora stoji tako dugo, dok se ne bude dao dobro obraivati
turpijom ili strugalom. Tek onda se ostavlja da potpuno otvrdne.

Bruenje i poliranje gornje povrine

Sjaj karakteristian za mramor dobiva se nakon potpunog stvrdnjavanja tuko
mramora, putem 6 do 8 sljedova bruenja sa vodom i razliitim sredstvima za bruenje. Za to
se upotrebljavaju plovuci (Bimstein- sivi vulkanski kamen, koji se pjeni i koristi se za
bruenje i poliranje, kao i za ienje ruku), zatim zmijuljac (Schlangenstein), kamen za sjaj
(Glanzstein) i krvni kamen (hematit elino sivi do crni, esto obojeni mineral, po kemijskom
sastavu - eljezni oksid Fe2O3), koji u ovom redoslijedu uvijek omoguuju finije bruenje.
Prirodni kameni proizvode jaki i vrsti sjaj. Za obradu povijesnog tuko mramora preporua
se uporaba plovuca i vodobrusnog papira stupnjeva finoe : 360, 400, 600 i 1000. Kod prva
tri slijeda bruenja nanosi se jedna posebna masa za pahtlanje koja zatvara rupe i vee
pore. Za to se zamijea jedna razmjerno vrsta masa od gipsa, jako razrijeenog tutkala u vodi
i odgovarajueg pigmenta. Kod slijedeih sljedova bruenja nanosi se takozvani tuko - rijetka
tekua mjeavina gipsa i tutkala otopljenog u vodi.
Povijesni postupak pripreme
Opisani recept po kojem se radi jo i danas vjerojatno potjee iz 19.st. Moemo samo
nagaati kako se tuko mramor proizvodio u 17. i 18. st. jer se u izvorima nalaze samo
sporadine reference. Prema njima zabiljeena je uporaba engleskog ili holandskog ljepila i
pigmenti kao npr. cinober, karmin ( Kugellack ), indigo, boja utog stakla (uta mineralna
boja, arsenov sulfit), kraljevsko uta (auripigment, arsenov trisulfid), cinober (ivin sulfid) ili
boja crnog ugljena.
Kao sredstva za bruenje upotrebljavali su se pjeenjak, plovuac i brusni kamen
(kamen za poliranje, uljni kamen i krvni kamen).
Kao povrinska zatita u ranijim su vremenima dokumentirani svinjska mast i ulja
stabala.
Podkonstrukcije povijesnog tuko mramora
Najee se podloga sastoji od zida (cigla ili pjeenjak), prije svega u podrujima koja
se neposredno naslanjaju na lijevanu ljusku od tuko mramora.
Drvene konstrukcije slue uglavnom kao donji ustroj oltarne nadogradnje od tuko
mramora. Na njima se nalazi temeljna buka koja ima funkciju direktne podloge za sloj tuko
mramora.

OTEENJA
Oteenja grae tuko mramora
Uslijed razliitih svojstava materijala koji ini grau podkonstrukcije i tuko mramora
pod odreenim okolnostima najee nastaju oteenja povlaenjem, pritiskom ili torzijom.
Na tuko mramoru se tada pojavljuju pukotine, napukline i rasjekline, pa ak moe doi do
djelominih odvajanja od podloge. Posljedica toga su upljine, labavi dijelovi i oteena
mjesta. To je sluaj naroito kad je graa prethodno oteena pod utjecajem vlage. Kako su
glavni sastavni dijelovi gips (faktor topivosti u vodi: 2,5 g/l) i tutkalo topivi u vodi, vlaga
predstavlja presudan uzrok oteenja na tuko mramoru. Ona najee nastupa u obliku
kondenzirane vlage ili vlage u materijalu. Opasnost stvaranja kondenzirane vlage prisutna je
osobito u zagrijanim prostorijama sa velikim protokom ljudi. Vlaga u materijalu najee
zahvaa podruje podnoja (sokl) i mjesta spajanja sa zidom. Djelovanje vlage dovodi do
gubitka vezivnih svojstava gipsa te do razdvajanja sloja tuko mramora i osnovne buke. Na
dijelovima jako proetim vlagom takoer moe doi do stvaranja soli koje se od podloge
(zia) kreu u smjeru povrine tuko mramora i tamo uzrokuju razlaganje sastavnih
komponenata. Ako je sjajni sloj jo netaknut, soli ne prodiru na povrinu nego se upiju u zie,
u sloj temeljne buke ili u grau tuko mramora. Tu dolazi do postupnog razaranja temeljne
buke odnosno tuko mramora.
Oteenja i promjene na povrini
Vlaga oteuje i povrinski sloj tuko mramora. Kondenzirana vlaga koja se nakuplja na
povrini tijekom vremena nane sloj gipsa i tutkala, pa on postaje porozan. Uslijed toga
svjetlost se vie ne reflektira ravnomjerno, ve povrina izgleda kao da je bez sjaja. Porozna
su mjesta na povrini podlona oneienjima jer se prljavtina sada moe zadravati u
porama to se esto vrlo teko moe ukloniti.
Habanje uslijed dodirivanja, tragovi gorenja i nakupljanje ae od svijea, ostaci voska,
sredstva za ienje, prosipanje vode za zalijevanje i mehanika oteenja uzrokuju poroznost
i krtost tuko mramora te povrinska oteenja. Svjetlost takoer uzrokuje promjene na tuko
mramoru. Boja izblijedi odnosno bude promijenjena ime se osjetno narui koloristiki
karakter objekta.

NESTRUNI ZAHVATI
Zapunjivanja
esto se mogu nai ispune koje su napravljene nekom drugom tehnikom koja odstupa
od izvornog tuko mramora. Pritom je esto upotrebljavan obian gips koji se dodue bojom
uklapao, ali nije imao sjaj. Dosta esto se mogu pronai nadopune izraene u tehnici tuko
mramora ali su se kvalitativno (strukturom i odnosom boja) razlikovale od izvornog tuko
mramora.
Zavrni premazi
Loiji su premazi od umjetnih materijala. U najbezazlenijem sluaju su se povrine
premazivale elakom, koji dodue svojim svijetlo smeim obojenjem i drugaijim sjajem
mijenja izgled i karakter ali ne napada tvarnu supstancu. Tee su posljedice pri uporabi
umjetnih lakova i cementnog mulja, koji ometaju cirkulaciju zraka i pogoduju stvaranju
gljivica. U podruju sokla na dijelovima rascvjetalim od soli ovi materijali k tomu stvaraju
opasan nepropusni sloj. Soli ostaju u dubini i mogu prouzroiti odvaljivanje sloja tuko
mramora. Dalje, uporaba pogrenih mjeavina voska, kao to je industrijski vosak, koji sadri
umjetne tvari, posebno kod ovlaenih dijelova moe znaiti probleme za prozraivanje.
Preslik
Uz to su u 19.st. objekti od tuko mramora esto u cijelosti ili djelomino preslikani, i to
kad njihovo oblije vie nije odgovaralo ukusu vremena. Ti preslici se u pravilu sastoje od
vezivnih premaza koja sadre ulja. To je upravo i sluaj na stipesu glavnog oltara katedrale u
Poegi.
Uporaba reaktivnih kemikalija
Oteenja nastala uporabom agresivnih kemikalija kao to su: kiseline, luine i sredstva
za bajcanje upotrebljavana su kod ranijih restauratorskih zahvata. One ine da povrina
postane mat i u nekim sluajevima uzrokuju blijeenje boje. U pravilu takva se povrina treba
jo jednom ispolirati, to se eventualno moglo izbjei nekim blaim postupkom ienja.

KONZERVIRANJE TUKO MRAMORA

Uvrivanje odvojenih dijelova i zapunjavanje upljih prostora
Uvrivanje je najbolje sa kotanim tutkalom, kojem se dodaje sredstvo za
konzerviranje, npr. cinkov sulfat. Ljepilo bi se moralo upotrebljavati tako razrijeeno da se
moe ubrizgati finom kanilom. Time se izbjegavaju vee rupe uslijed buenja i mogu se
koristiti ve postojei otvori ili pukotine. Ukoliko se pojavljuju vea uplja mjesta, ljepilo se
mora odgovarajue deblje nanijeti.
Uvrivanje i fiksiranje pomou disperzije umjetne smole dobro je samo kod
punktirajueg ubrizgavanja ili manjih dijelova. Kod uvrivanja veih povrina ne bi se
trebale upotrebljavati umjetne smole, da bi ostalo osigurano ravnomjerno prozraivanje i da se
ne bi proizvodila napetost u tuko mramoru.
Takoer ne bi trebalo upotrebljavati materijale koji sadre cement, obzirom da sulfat
koji se nalazi u gipsu moe reagirati sa cementom (sulfatna brza reakcija), pri emu pod
velikim

poveanjem

volumena

nastaje

novi

kristalni

sloj-etringit

(Ca6Al2(SO4)3(OH)1226H2O). Ovo dovodi do djelominih odvajanja sloja tuko mramora.

Uvrivanje labavih dijelova
Preporuuje se skidanje slobodnih dijelova koji nisu uvreni za podlogu. Poleina
slobodnog dijela, mjesta prelamanja i podloga se moraju oistiti i ukloniti ostatke starog tuko
gipsa. Od gipsa, tutkala i odgovarajuih pigmenata se zamijea mort za spajanje i nanese na
oienu i lagano navlaenu podlogu. Nakon toga se postave dijelovi tuko mramora, tako da
povrina ponovno odgovara izvornom mramoriranju.
Obrada zaprljanih povrina
Najprije se odstrani praina pomou etke. Ukoliko je prljavtina ve dublje prodrla i
ini sivi veo, onda je potrebna obrada benzinom ili terpentinom. Kod jaih zaprljanja,
dokazala se sljedea metoda: pasta od svijetlog tripela (sredstvo za glaanje metala) i benzina
za ienje se nanosi na povrinu i nakon kratkog vremena djelovanja se skine ribajui
pamunom krpicom ili vatom. Ovaj postupak se moe vie puta ponoviti. Na kraju se
savjetuje, povrine jo jedanput izribati istom vlanom krpom, da bi se ostaci tripela uklonili.
Kod poroznih povrina mogue je zadravanje tripela u porama. U tom sluaju potrebno je
povrinu naknadno oistiti suhom, vrstom etkom.

Skidanje zavrnih premaza

Prirodni lakovi kao npr. elak mogu se ukloniti lagano i na potedan nain. Kod
umjetnih se lakova esto mora manipulirati agresivnim sredstvima kako bi se uklonio premaz
na najee ve i onako oteenoj povrini. Ovdje se preporuuje napraviti vie proba
razliitim otapalima i usporediti rezultate.
RESTAURATORSKI ZAHVATI
Obrada mat i poroznih gornjih povrina
Smatra se da je najvii cilj pri restauraciji tuko mramora originalnu gornju povrinu,
ukoliko ona jo postoji i nije izgubljena prijanjim restauriranjem, to manje otetiti. Problemi
nastaju onda kad mat povrine moraju ponovno postati sjajne. Porozni dijelovi se moraju vie
puta brusiti, pri emu sukladno tehnici pripreme prije svakog slijeda bruenja nanosimo masu
za poravnavanje ili tuko. Ali time se takoer mijenja i originalna povrina. Ukoliko je
mogue, treba izbjei nanoenje mase za poravnavanje jer ona openito nakon suenja postaje
vrlo tvrda i uvjetuje bruenje povrine sa sredstvima grubog zrna. Samo u izuzetnim
sluajevima, pri jako tupim i reduciranim povrinama trebala bi se upotrebljavati masa za
poravnavanje. Preporua se tuko i naknadno poliranje sa vrlo finim vodobrusnim papirom.
Kod ovakvog naina postupanja na povrinu se nanosi vrlo tanki nanos od gipsa i tutkala
rastopljenog u vodi. Kod daljnjeg bruenja brusi se samo nanos, a ne i sloj tuko mramora.
Opisana metoda dobra je samo za intaktne povrine. Kod jako mat tuko mramora moe se
tuko masa slei u porama i nakon spajanja stvara bijele ostatke, koji se ponovno mogu
relativno teko ukloniti. U ovakvim sluajevima se dobrim pokazalo, da se povrina prije
obrade natopi razrijeenim kotanim tutkalom, ime se ve i male pore zatvaraju. Ponekad je
ak dovoljno ovo potapanje u kotano tutkalo, da bi se ponovno uspostavio sjaj povrine,
mada samo u smanjenom obliku. Prije restauriranja se mora odrediti koji stupanj sjaja se treba
postii.
Dopunjavanje mjesta koja nedostaju
Moralo bi se prije tono razmisliti, koji se nedostajui dijelovi trebaju dopuniti, jer
svako novo dopunjavanje zahtijeva i bruenje. Pri tome se ne moe izbjei, da se originalni
tuko mramor pri bruenju ispuna takoer malo ne izbrusi. Kod vrlo malih mjesta koja
nedostaju, na primjer kod tragova grebanja ili rezova, svrsishodnije je samo dopuniti gipsom i
nakon toga retuirati. Neto vea mjesta koja nedostaju i izlomljeni rubovi najbolje se

dopunjavaju masom za poravnavanje u boji. Pri tome je pametno izmijeati vie mase za
poravnavanje razliitih boja, da bi se onda prilikom nanoenja postigla struktura slina
mramoru. Slina razmiljanja vrijede i za odstranjivanje ranijih popravaka i zatvaranja
ogrebotina. Preporua se uklanjanje samo nekvalitetnih dopuna.
Vea mjesta koja nedostaju dopunjavaju se u tehnici tuko mramora. Novi tuko
mramor se mora izjednaiti u obojenosti i strukturi tono sa originalnim tuko mramorom, to
je teko i trai puno iskustva. Masa koja je jo meka, nanosi se obojenim gipsom za
prijanjanje na oienu i navlaenu podlogu. Povrina bi se trebala ve za vrijeme nanoenja
odgovarajue oblikovati i prilagoditi smjeru ara na mramorizaciji originalne povrine.
Pri tome se mora paziti da ostane dovoljno materijala koji se kasnije prilikom bruenja moe
skinuti. Prilikom bruenja treba se paziti da se to manje izbrusi originalna povrina tuko
mramora.
Zavrna obrada voskom
Najvii cilj restauriranja je ne promijeniti originalnu povrinu i njen izgled. Danas je
openito uobiajeno, da se povrina tuko mramora nakon bruenja obradi politurom voska.
Ova je zavrna obrada sporna u odravanju spomenika, jer do sada nije jednoznano utvreno,
da li je tuko mramor iz 18.st. stvarno bio obraivan voskom. Votanom politurom tuko
mramor dobiva intenzivniju obojenost i dojam dubine, kao i jai sjaj, koji je uvjetovan
drugaijim indeksom loma svijetla. U prostorijama sa velikom vlanou preporuuje se
nanoenje voska kao zatita povrine.
Za polituru se upotrebljava mjeavina od etiri dijela pelinjeg voska i jednog dijela
karnauba voska razrijeenog u benzinu. Vosak bi trebao biti relativno tean i prilikom
nanoenja bi se trebao pritiskati krpom od pamuka, da bi se zaustavili veliki ostaci i neistoe.
Zakljuno se povrina prvo polira krpom od pamuka a zatim koom.

LITERATURA:
Reithmeir, C.: Die Entwicklung der Stuckmarmorarbeiten im suddeutschen
Raum wahrend des 17. Jahrhunderts, Magisterarbeit, 1988.
Liebhardt, M.: Die Munchner Scagliola-Arbeiten des 17. und 18. Jahrhunderts,
Dissertation,1987.
Seelig, L.: Scagliola und Pietra Dura, Kunst und Antiquitaten 1, pp 26-39,1987.
Reithmeir,C.: Stuckmarmor, Restauro 4/1992, pp 234-242, 1992.
Klein,H.J.: Marmorierung und Architektur, Dissertation, 1976.
Reithmeir, C.: Die Entwicklung der Stuckmarmorarbeiten im suddeutschen
Raum wahrend des 17. Jahrhunderts, Magisterarbeit, 1988.
Vierl,P.: Putz und Stuck, pp 160-182, 1987.
Seelig, L.: Scagliola und Pietra Dura, Kunst und Antiquitaten 1, pp 26-39,1987.
Fiorillo, J.D.: Geschichte der zeichnenden Kiinste von ihrer Wiederauflebung bisauf
dieneuesten Zeiten, Band 1, 1798.
Huth, G.: Allgemeines Magazin fur die blirgerliche Baukunst, Band 2, 1.Teil, 1789.-1796.
Rudiger, F.J.: Kunst- und Werkschule, 2.Teil, 1732.
Sprengel, P.N.: Handwerke und Kunste in Tabellen, Bearbeitung der Erdund Steinarten, 1772.