Arapi u povijesti

Religija nomada bio je oblik polidemonizma povezan s poganstvom

prastarih semita.
Bia, koja je oboavala, bila su u poetku stanovnici i zatitnici
pojedinih mjesta,, koji su
ivjeli na drveu, uz izvore, i osobito u svetom kamenju. Bilo je nekoliko
bogova u
pravom smislu, kojih je tovanje prelazilo granice pukog plemenskog
kulta. Tri
najvanija bili su Menat, Uza i Alat; posljednjeg spominje Herodot. Ova
trojica su i sami
bili podreeni viem boanstvu, obino zvanom Alah. Plemenska
religija nije imala
stvarnog sveenstva; lutajui nomadi vukli su svoje bogove sa sobom u
crvenom atoru,
koji je bio neke vrsti zavjetni koveg i pratio ih u boj. Njihova vjera nije
bila lina, ve
kolektivna. Plemenska vjera usredsreivala se oko plemenskog boga,
kojeg je obino
simbolizirao kamen, a katkada i neki drugi predmet. uvala ga je
eika kua, koja bi
tako zadobila stanovit religiozni ugled. Bog i kult bili su znak
plemenskog pripadnitva i
jedini ideoloki izraz osjeaja jedinstva i kohezije plemena. Pokoravanje
plemenskom
kultu izraavalo je politiku lojalnost. Otpadnitvo od vjere bilo je ravno
izdaji.
Doseljenici, bez ekonomske podloge i ne elei da budu sasvim zavisni
od Medinjana,
prepustili su se jedinom preostalom zanimanju, hajdukovanju. Evropski
su pisci izrazili
mnogo pravednog gnjeva nad bojim Apostolom, koji vodi vjernike u
pljakake napade
na trgovake karavane; ali u uvjetima onog vremena i prema moralnim
pojmovima
Arapa hajdukovanje je bilo prirodno i zakonito zanimanje, i ono ne baca
nikakvu ljagu
na Proroka zato to ga je prihvatio. Pohodi protiv mekanske trgovine
sluili su
dvostrukoj svrsi; s jedne strane pomogli su da se nad gradom odri
blokada, koja ga je
jedina mogla nagnati da se podini novoj vjeri, a s druge strane
poveali su mo,

bogatstvo i ugled Ume u Medini. U oujku 624. g. 300 muslimana pod

vodstvom
Muhameda iznenadilo je mekansku karavanu u Bedru.
Omejidi su se s jedne strane sukobljavali sa sve veim
nezadovoljstvom svojih
podanika, a s druge strane nipoto nisu mogli raunati na jednodunu
potporu samih
Arapa. Opi osjeaj plemenske nezavisnosti, jo uvijek jak meu
arapskim nomadima,
osjeaj ne toliko antiomejidski koliko antidravni, izrazio se u nizu
politikih i
religioznih pokreta. U Meki i Medini su pobonjaci, koji se nikad nisu bili
sasvim pomirili
s Muavijinim spajanjem arabizma i centralizacije, stvorili teokratsku
opoziciju i
naglaavali dobrovoljne i religiozne aspekte patrijarhalnog kalifata, koji
su iznosili kao
uzor. Njihovo antiomejidsko raspoloenje daje boju itavoj ranoj
islamskoj religioznoj i
historijskoj literaturi, kojoj su u to vrijeme udarili temelje. Njihovo
protivljenje
Omejidima rijetko je kad uzimalo oblik oruane pobune, ali je njihova
neprestana
propaganda pomogla da se potkopa ugled sredinje vlasti.
Omarova je zadaa bila da sauva jedinstvo Arapa i Arapskog carstva
time to e
privui Mavale. On je to pokuao da uini nizom fiskalnih mjera,
pomou kojih mu je
uspjelo da prebrodi krizu, premda su one na kraju propale. Glavni
problem, koji je stajao
pred njim, potekao je otuda, to je zbog masovnog obraanja na Islam
kao i neprestanog
porasta broja arapskih zemljoposjednika bivalo sve vie onih ljudi, koji
su odbijali da
plate ikakav porez, osim po nioj stopi, kako su plaali muslimani.
Hadadova mjera
tjeranje Mavala natrag na zemlju i zahtjev da muslimanski
zemljoposjednici plate pun
iznos poreza izazvala je ogorenje i oajanje: bila je oito
neupotrebljiva. Omar II.
pokua rijeiti te potekoe uredbom, po kojoj bi muslimanski
zemljoposjednici plaali

samo Ur, a ne Hara vii iznos poreza, ali ne bi bili priznati nikakvi
prijenosi
zemljita, podlonih porezu, na muslimane, izvreni poslije 100. godine
poslije Hidre
(719 n. e.) Otada su muslimani na osnovu zakonske fikcije mogli takvu
zemlju uzeti
samo pod zakup, te su morali na nju plaati Hara.
Sukobi izmeu samih arapskih plemena u Horasanu sprijeili su Arape
da prue bilo kakav djelotvoran otpor novom pokretu, sve dok nije bilo
prekasno. Kad
36
su se jednom uvrstile na istoku, Ebu Muslimove armije brzo pojurie
na zapad i
potukoe posljednje omejidske snage u bici kod Velikog aba.
Omejidska kua i arapsko
kraljevstvo nestadoe. Na njihovo mjesto doao je Abasid Abdul Abas i
proglaen je
kalifom s naslovom Safah.
Pa kakva je priroda te revolucije tko su bili revolucionari i to su teili
da
postignu? Evropski orijentalisti iz devetnaestog stoljea, koje su zavele
rasistike teorije
Gobineaua i ostalih, objanjavali su sukob izmeu Omejida i Abasida, a
doista i itavu
religioznu izmu ranog Islama, kao rasni sukob izmeu arapskog
semitizma i iranskog
arijevstva.
Pobjedu Abasida smatrali su pobjedom Perzijanaca nad Arapima, jer da
su
Perzijanci pod krinkom perzijaniziranog Islama uspostavili novo Iransko
carstvo
umjesto oborenog Arapskog kraljevstva. U prilog takvom stanovitu
govore poneto i
arapska vrela Carstvo potomaka Abasovih bilo je perzijsko i
horasansko, a carstvo
potomaka Mervanovih omejidsko i arapsko, kae Dahiz, arapski
esejist iz devetog
stoljea.
Prva i najoitija
promjena bila je prebacivanje sredita vlasti iz Sirije u Irak, koji je bio
tradicionalno
sredite velikih svjetskih carstava na Bliskom i Srednjem Istoku. Prvi
abasidski kalif

Safah smjestio je svoju prijestolnicu u malom gradu Haimiji, to ga je

sagradio na
istonoj obali Eufrata blizu Kufe, da bi se tamo nastanio sa svojom
obitelji i svojom
gardom. Kasnije je premjestio prijestolnicu u Anbar. Tek je kasnije
Mensur (754775),
drugi abasidski kalif, u mnogoemu osniva novog reima, trajno
smjestio abasidsku
prijestolnicu u novom gradu na zapadnoj obali Tigrisa blizu ruevina
stare sasanidske
prijestolnice Ktesifona, od koje je kamenje bilo upotrebljeno za gradnju
novoga grada.
Slubeni naziv prijestolnice bio je Medina es Selam, grad mira, ali je
ona vie poznata po
imenu perzijskog sela, koje je prije toga lealo na tom mjestu
Bagdada. Mensur je
izabrao taj poloaj zbog sasvim praktinih razloga. Osnovao je grad
blizu plovnog
kanala, to povezuje Tigris i Eufrat i zauzima kljuni poloaj na
raskrsnici putova i na
cesti za Indiju.
Poslije Harunove smrti, sukobi, koji su tinjali, razbuktali su se u otvoreni
graanski
rat izmeu njegovih sinova Emina i Ma'muna. Eminova snaga bila je u
prijestolnici i
Iraku, a Ma'munova u Perziji, pa je graanski rat bio protumaen, na
temelju sumnjivih
podataka, kao nacionalni sukob izmeu Arapa i Perzijanaca, koji je
svrio pobjedom
ovih posljednjih.
Konano je 945. perzijska kua Buvejh, koja se ve prije bila uvrstila
kao
gotovo nezavisna dinastija u zapadnom Iranu, provalila u prijestolnicu i
unitila
posljednje ostatke kalifove nezavisnosti, otada, osim u rijetkim
razdobljima, kalifi su
zavisili od milosti raznih majordoma, veinom Perzijanaca i Turaka, koji
su vladali
pomou oruanih snaga pod svojom komandom. Premda je kalif
sauvao poloaj i
44
dostojanstvo vrhovnog suverena Islama, poglavara Crkve i Drave, koje
su se obje

stapale u toj slubi, njegova je stvarna vlast prestala, a postavljajui

zapovjednike ili
namjesnike on je posve formalno priznavao post facto postojee stanje.
Premda je Mazdekov pokret uguio u krvi
sasanidski car Hozroe Anuirvan, ipak se uspomena na taj pokret dugo
sauvala meu
seljakim stanovnitvom, a njegove su doktrine igrale bitnu ulogu u
stvaranju
religioznih pokreta u doba posljednjih Omejida i prvih Abasida. Perzijski
su se
buntovnici esto pozivali i na uspomenu na Ebu Muslima, te su tvrdili
za sebe, da su
njegovi nasljednici i osvetnici protiv kalifa, koji ga je izdao. Isprva su ti
pokreti po svojim
vjerovanjima bili iranski, ali su kasnije postali sinkretistiki, te su
propovijedali
mjeavinu mazdakistikih i ekstremnih, iitskih ideja. Ortodoksni
mazdaisti ostali su
podaleko ili su se drali neprijateljski.
ini se, da ti pokreti: seljaka buna u Perziji i buna robova u junom
Iraku nisu trajno
utjecali na tok islamske povijesti i da nisu uzrokovali nikakvu bitnu
promjenu u
strukturi islamskog drutva. Za njima je ostalo samo prigueno
nezadovoljstvo i razdor,
koji je s vremena na vrijeme izbijao u nizu neuspjelih pokreta, ali e se
sve vee
nezadovoljstvo obinih ljudi u Carstvu izraziti u jednom drugom
pokretu, koji je mnogo
znaajniji i trajniji po svojim uincima. To je ismailitski pokret, izdanak
ije. Ve smo
vidjeli, kako se iizam u svoje prvo doba razvio iz: arapske stranke u
mavalsku sektu i
postigao prvi zvuni uspjeh dovevi Abaside na prijesto. Tom je
pobjedom loza iitskih
pretendenata koji su potjecali od Muhameda ibn el Hanefija prestala da
bude vanom.
Odsada postaju voama ije pripadnici Fatimidske loze, potomci Alije
od njegove ene
Fatime, keri Prorokove. Imami pod tim su imenom ti iitski
pretendenti bili poznati
48

svojim sljedbenicima bili su u njihovim oima jedini zakoniti kalifi. Ali

vlast, koju su
svojatali, bila je mnogo vea od vlasti Abasida. iitski imam bio je
bogom nadahnuti
vjerski poglavar, koji je sebi pripisivao nepogreivost i zahtijevao
slijepu poslunost.
Druga oblast, u kojoj su ismailiti postigli uspjeh, bio je Jemen, gdje se
901. ugnijezdio
jedan misionar i brzo zadobio mo. Iz Jemena slao je poslanike u Indiju i
u Sjevernu
Afriku, a vjerojatno i u druge oblasti. Misija u Sjevernoj Africi postigla je
sjajan uspjeh u
Tunisu, te je god. 908. mogla da ustolii imama Ubeidulaha kao prvog
fatimidskog kalifa.
Fatimidi su dakle u nekim pogledima slijedili taktiku samih Abasida na
putu k vlasti.
Sluili su se tajno organiziranom propagandom krivovjerne sekte, a
odluan pokuaj da
dou na vlast izvrili su u jednoj udaljenoj pokrajini Carstva. Oni se
razlikuju od Abasida
u dva vana pogleda, koji su vjerojatno povezani. Za razliku od
Abasida, njima nije polo
za rukom da zadobiju opu kontrolu nad islamskim svijetom. Dalje za
razliku od njih,
Fatimidi su ostali glavari sekte koja ih je dovela na vlast.
Kako je fatimidski kalifat propadao u Egiptu, tako su i veze izmeu
dinastije i sekte
slabile te su se na koncu prekinule. Fatimidski kalifat jo je neko
vrijeme ivotario kao
dinastija samo po imenu, dok na koncu nije bio ukinut, ali je zato u
istonim zemljama
kalifata, sada pod vlau turskih Selduka, revolucionarna organizacija
produila
ponovo svoj ivot.
Premda je tuniski vladar poneto
oklijevao, ipak je otposlao flotu od sedamdeset do sto brodova, koja je
izvrila
iskrcavanje kod Mazare, god. 827. Nakon poetnog brzog napredovanja
napadai su
pretrpjeli nekoliko poraza, te ih je iz njihovih tekoa izbavio samo
neoekivani dolazak
grupe pustolova iz panjolske. Poslije toga se nastavilo napredovanje.
Godine 831.

muslimani su zauzeli Palermo, koji je postao i ostao prijestolnica otoka

u itavom
razdoblju muslimanske vlasti i sluio kao polazna toka za daljnje
prodiranje. Rat
izmeu bizantskih i muslimanskih snaga nastavljao se na suhu i na
moru, na otoku i na
talijanskom kopnu, sve do god. 8956., kad su Bizantinci potpisali mir,
kojim su se
ustvari odrekli Sicilije. Muslimani su zaposjeli Mesinu oko 843. g.,
Castrogiovanni 859. i
Sirakuzu 878. godine. U meuvremenu iskrcali su se i na kopno te su
za neko vrijeme
uspostavili posade u Bariju i Tarantu. Muslimanski su napadai
ugroavali Napulj, Rim
pa ak i sjevernu Italiju, te su prisilili i jednog papu, da im dvije godine
plaa danak. Od
882. do 915. muslimanska vojna naseobina u Guariglianu drala je u
strahu Kampanju i
juni Lacij. Vjerojatno su je poslali i uzdravali sa Sicilije.
Idue je godine berberski voa Tarif napao oblast izmeu Algecirasa i
Tarife, koja i danas nosi njegovo ime. Ohrabren uspjehom tih poetnih
okraja, Tarik,
berberski slobodnjak Muse ibn Nusejra, arapski namjesnik
sjeverozapadne Afrike,
iskrcao se s jaom vojnom snagom i zauzeo Gibraltar, Carteyu i
Algeciras. Odatle je
prodro u unutranjost, potukao vizigotsku vojsku i osvojio Cordobu i
Toledo.
osvojili vei dio
Poluotoka i preli preko Pireneja u junu Francusku, i tek su tu njihovo
napredovanje
zaustavili Franci pod Karlom Martelom u bici kod Poitiersa, 732. g.
Ti su dogaaji, ojaavi sirski element u panjolskoj, stvorili povoljne
prilike za
Abdurahmana, omejidskog princa, koji je pobjegao od propasti svoje
kue na istoku.
Poslije izvjesnih priprema u Beldovoj vojsci, u kojoj je bilo mnogo
omejidskih
pristalica, on se iskrcao kod Almunecara, 755. Ubrzo je pobijedio
namjesnika, koji je
priznavao Abaside, te je, zauzevi Cordobu godine 756., uspostavio
nezavisnu omejidsku
dinastiju, koja e trajati do 1031.

Dana 2. sijenja 1492.

ujedinjene vojske Aragona i Kastilije zauzele su grad Granadu, a malo
zatim je kralj
ukazom naredio da se protjeraju svi nekatolici s poluotoka. Arapski je
jezik jo neko
vrijeme ivotario meu onima, koji su se na silu preobratili na
kranstvo, ali su ak i
oni bili protjerani u Afriku na poetku sedamnaestog stoljea.
Arapi su utisnuli svoj biljeg panjolskoj u vjetinama panjolskog
seljaka i zanatlije
i u rijeima kojima ih on opisuje, u umjetnosti, arhitekturi, muzici i
literaturi poluotoka
te u nauci i filozofiji srednjovjekovnog Zapada, koju su oni obogatili
prenijevi
nasljedstvo antike vjerno sauvano i uveano. Uspomena na
muslimansku panjolsku
sauvala se i meu samim Arapima, meu izgnanicima U Sjevernoj
Africi, od kojih jo
mnogi nose andaluzijska imena i uvaju kljueve svojih kua u Cordobi
i Sevilli objesivi
ih po zidovima u Marakeu i Casablanci. U novije su vrijeme posjetioci
panjolske s
Istoka, kao egipatski pjesnik Ahmed evki i sirski uenjak Muhamed
Kurd Ali, podsjetili
Arape na Istoku na velika dostignua njihove panjolske brae i dali
uspomeni na
panjolski Islam pravo mjesto u nacionalnoj svijesti Arapa.
Grke su se kole odrale u
Aleksandriji, Antiohiji i drugdje, te u perzijskom uilitu u Dundiapuru,
to su ga
osnovali nestorijevski prebjezi iz Bizanta u sasanidsku Perziju.
Prevoenje je zapoelo
pod Omejidima, kad su bila prevedena neka grka i koptska djela o
kemiji. Pod Omarom
II. preveo je Masardevajh, neki idov iz Basre, sirska medicinska djela
na arapski jezik i
time udario temelje arapske medicinske nauke. Prevodioci su obino
bili krani i
idovi, uglavnom Sirci. Pod Omejidima prevoenje je bilo povremeno i
pojedinano; pod
Abasidima bilo je j organizirano i slubeno podsticano. Najvie se
prevodilo u devetom

vijeku, a osobito za vladanja Ma'muna (813833), i koji je u Bagdadu

osnovao kolu za
prevodioce, s knjinicom i redovnim osobljem. Jedan od najznaajnijih
prevodilaca bio
je Hunejn ibn Ishak (oko 809877), kranski doktor iz Dundiapura,
koji je preveo
Galenov opus, Hipokratove Aforizme i mnoga druga djela.
Borba je svrila pobjedom istijeg islamskog stanovita. Islam,
religijom uvjetovano drutvo, odbacio je vrijednosti, koje su ugroavale
njegove
temeljne postavke, ali je u isti mah prihvatio njihove rezultate te ih je
tovie i razvio
pokusom i opaanjem. Ismailizam revolution manquee Islama
moda bi bio doveo
do punog prihvaanja helenistikih vrijednosti, objavljujui
humanistiki preporod
zapadne vrste, savladavajui otpor Kurana domiljatim ezoterinim
tumaenjem, a
otpor erijata neogranienom diskrecionom vlau nepogreivog
imama. Ali snage iza
ismailitske revolucije nisu bile dovoljno jake, pa je ona propala ba u
asu svog najveeg
uspjeha.
Atomistiki pogled na ivot dobio je svoj puni izraz u sholastinoj
teologiji El Earija
(umro 936). Ope prihvaanje te teologije u jednom ili drugom obliku
obiljeava
konanu pobjedu reakcije protiv slobode misli i istraivanja, koji su
stvorili tako
velianstvena postignua. Earizam je deterministiki, kazuistiki i
autoritativan te
zahtijeva da se slijepo prihvati Boanski zakon i Otkrovenje bila keif
ne pitajui kako.
Turski osvajai Islama pripadajujDlemenima
Oguz i obino se zovu Selduci, po imenu vladajue obitelji meu
osvajaima.
Selduci su uli u zemlje kalifata oko god. 970. i ubrzo primili Islam. U
kratko vrijeme
zauzeli su vei dio Perzije, i 1055. Tugrul-beg je uao u Bagdad
porazivi Buvejhide i
pripojivi Irak seldukom kraljevstvu. U nekoliko godina Selduci su
preoteli Siriju i

Palestinu od mjesnih vladara i oslabljenih Fatimida, te im je uspjelo ono

to Arapima
68
nije polo za rukom: osvojili su od Bizantinaca velik dio Anatolije, koja
je postala i ostala
muslimanska i turska zemlja.
Selduci su bili muslimani suniti, pa su mnogi smatrali njihovo zauzee
Bagdada
osloboenjem od krivovjernih Buvejhida. Kalifi su ostali nominalni
vladari, ali su stvarni
gospodari Carstva, od kojeg je veliki dio bio sada ujedinjen pod
jedinstvenom vlau
prvi put od vremena ranog kalifata, bili selduki veliki sultani, koji su
potukli i
Bizantince i Fatimide na zapadu.
God. 1090. Hasan-i-Sabah zavlada nepristupanom gorskom tvravom
Alamut u
sjevernoj Perziji. Ovdje je, i u slinim uporitima uspostavljenim u
iduem stoljeu u
Siriji, Starac s planine, kako su se zvali veliki metri sekte,
zapovijedao bandama
odanih i fanatinih sljedbenika i poduzimao pohode terora i
podmuklih ubistava
protiv kraljeva i knezova Islama, u ime tajanstvenog i skrivenog
imama. Izaslanici
velikih metara izvrili su niz smjelih ubistava istaknutih muslimanskih
dravnika i
69
generala, ukljuujui i samog Nizama ul Mulka, godine 1092. Kau, da
je Rikard Lavljeg
Srca bio poteen od bodea razbojnika samo zato, to oni nisu eljeli
da suvie olakaju
poloaj njegova suparnika Saladina. Teror Asasina nije bio odagnan sve
do mongolskih
provala u trinaestom vijeku, poslije kojih je ismailizam zakrljao kao
manje vana sekta.
U meuvremenu nadvijala se nad Islamom nova i opasnija prijetnja s
Istoka. Daleko u
istonoj Aziji Dingiskan I je poslije ogorenog unutarnjeg rata ujedinio
nomadska
plemena Mongolije i poveo ih na put osvajanja, koja po opsegu spadaju
meu
najznaajnija u povijesti ovjeanstva. Do god. 1220. Mongoli su bili
osvojili svu

Transoksaniju. Godine 1221. Dingiskan je preao rijeku Oxus (AmuDarja) i uao u

Perziju. Poslije njegove smrti, 1227., dolo je do predaha, ali je
sredinom tog stoljea bio
pripremljen i izvren nov pohod na zapad. Mongolski knez Hulagu
preao je rijeku Oxus
s nareenjem Velikog kana Mongolije, da osvoji islamske zemlje sve do
Egipta. Njegove
su vojske preplavile Perziju, svladavajui svaki otpor i krei ak i
ismailite, koji su se
bili oduprli prijanjim napadima. God. 1258. Hulagu osvaja Bagdad,
ubija Kalifa i ukida
Abasidski Kalifat.
God. 1498. dolo je do konane katastrofe. Dana 17. svibnja te godine
portugalski
moreplovac Vasco da Gama iskrcao se u Indiji, doavi preko mora oko
Rta Dobre Nade.
U kolovozu 1499. vratio se u Lisabon s tovarom mirodija. On je otvorio
novi put iz
Evrope do Dalekog Istoka, jeftiniji i sigurniji od starog puta. Brzo su
uslijedile i druge
ekspedicije.
God. 1517. oslabljeno i trulo mameluko carstvo podleglo je
otomanskom nasrtaju, te
su etiri stotine godina Sirija i Egipat inili dio Otomanskog carstva.
Ubrzo su Barbarske
74
drave sve do granica Maroka priznale otomanski sizerenitet, i kad su
1639. Osmanlije
konano osvojili Irak od Perzije, naao se pod otomanskom vlau
gotovo, itav svijet
koji je govorio arapski.
Pravnik iz Nedda po imenu Muhamed
ibn Abdul Vehab (17031791) osnovao je novu sektu, zasnovanu na
strogom,
antimistikom istunstvu. U ime istog, primitivnog Islama iz prvog
stoljea on je napao
sve kasnije nadopune vjerovanja i obreda kao praznovjerne
novotarije, tue pravom
Islamu. Zabranio je tovanje svetih ljudi i svetih mjesta, pa ak i
pretjerano tovanje
Muhameda, i odbacio sve oblike posredovanja. Tu istu istunsku
strogost primijenio je

na religiozni i osobni ivot. Kad se na Vehabov nauk obratio emir

Nedda Muhamed ibn
Saud, sekta je dobila vojno i politiko arite. Ubrzo se vehabizam
proirio osvajanjem
na najvei dio srednje Arabije, otimajui svete gradove Meku i Medinu
erifima, koji su
njima vladali u otomansko ime, i ugroavajui ak i otomanske
pokrajine Siriju i Irak.
Odgovor na to doao je god. 1818., kad je provalila tursko-egipatska
vojska egipatskog
pae Muhameda Alija, koja je slomila mo vehabistikog carstva i
potisnula vehabizam u
njegov rodni Nedd. Tamo je sekta preivjela u neumanjenoj snazi, da
bi se ponovo
pojavila kao politiki faktor sredinom devetnaestog stoljea i iznova u
dvadesetom
stoljeu.
Formalno, sufije nisu bili heretici kao ismailiti, a u politici se nisu
sluili nasiljem. U religiji su pretpostavljali osobno mistino vjerovanje
vladajuem
ortodoksnom transcendentalizmu, te im je ponekad uspjelo da na nj
utjeu. Ukoliko su
ikad doli do izravnog politikog izraaja, on je bio neprijateljski prema
postojeem
poretku. Ali sufistika pobuna putem uvlaenja nije uspjela isto kao to
nije uspio ni
neposredni ismailitski juri u svoje doba. Statiki elementi bili su jo
suvie jaki. Stvarnu
e promjenu donijeti novi, vanjski inilac, snaniji i beskrajno nasrtljiviji
od
helenistikih poticaja, koji su bili otpoeli plodonosno previranje u
srednjovjekovnom
Islamu.
God. 1834. neki je britanski oficir
izradio nacrt za irake i egipatske putove, a od 1836. britanski su
parobrodi redovito
plovili rijekama u Iraku vezujui Mezopotamiju s Basrom i Perzijskim
zaljevom. Ali
konani izbor nije pao na Irak, ve na Egipat. Prve su na popritu bile
Istonoindijska
kompanija i, od 1840., Poluotona i Orijentalna parobrodarska
kompanija, s kopnenom
vezom Aleksandrija-Suez za prijevoz robe i putnika, a upotrebljavale su
parobrode na

Nilu i unutarnjim kanalima te kopnena vozila na novosagraenim

cestama. Godine
1851. paa od Egipta sklopio je ugovor s Georgeom Stephensonom, da
ovaj izgradi prvu
egipatsku eljeznicu. Pruga Aleksandrija-Kairo dovrena je 1856., a
prikljuak izmeu
Kaira i Sueza idue godine. eljeznice u Egiptu brzo su se razvijale. Do
1863. bilo je 245
milja pruge, do 1882. znatno preko tisuu, do 1914. preko tri tisue
milja. Otvaranje
Sueskog kanala, nakon desetogodinjeg rada, 17. studenoga 1869.,
konano je uvrstilo
obnovu puta Egipat Crveno more i kljuni poloaj Egipta na tom
putu.
Evropsko kulturno prodiranje bilo je isprva uglavnom religiozno i vrilo
se preko
kranskih manjina. Vatikan je od esnaestog stoljea odravao veze s
maronitskim
katolicima u Libanu. Talijanski i francuski kapucini i jezuiti djelovahu u
Siriji, moronitski
sveenici dolaahu u Rim i Pariz. Otomanski su sultani dugo vremena
zabranjivali
tampanje na arapskom ili turskom jeziku. Prvi tamparski strojevi bili
su na
idovskom, grkom i sirskom jeziku, a upotrebljavali su ih mjesni idovi
i krani. Ali
arapske su se knjige tampale u Italiji i drugdje na Zapadu, te su kolale
na Bliskom
Istoku. Turci su poeli tampati knjige u Carigradu 1728. Napoleon je
donio sa sobom
arapski tamparski stroj u Kairo, da bi tampao novine i proglase na
arapskom i
turskom. Prvu muslimansku tampariju u arapskom svijetu podigao je
Muhamed Ali u
Egiptu. Od 1822., kad je bila osnovana, do 1842. odtampala je 243
knjige; to su
ponajvie bili udbenici za nove kole i odgojne zavode Muhameda
Alija.
Kad je izbio rat god. 1914., muslimanski je osjeaj jo prevladavao.
Veina
muslimanskih Arapa bila je jo uvijek za Turke, koji su imali simpatija i u
Egiptu pod
britanskom okupacijom. Ali je pod pritiskom ratnih godina i djelatnou
Saveznika

dolo do brzog razvoja arapskog j nacionalizma. God. 1916. Britancima

je uspjelo da
organiziraju pobunu Arapa u Hedasu, te su za neposrednu materijalnu
pomo i za
obeanu arapsku nezavisnost poslije rata beduinske pomone ete
pomogle britanskim
snagama da osvoje Siriju.
Mirovni ugovor nije ni izdaleka ispunio sve nade Arapa, ali im je ipak
dao mnogo.
Osnovane su nove drave u Iraku, Siriji, Libanu, Transjordaniji i
Palestini, gdje su
saveznike oruane snage dokrajile tursku vlast.
U tim problemima prilagoivanja arapski narodi mogu izabrati nekoliko
putova:
mogu se prikloniti jednoj ili drugoj od suparnikih verzija zapadne
civilizacije to im se
pruaju, utapajui svoju vlastitu kulturu u iroj i prevladavajuoj cjelini;
ili mogu
pokuati da okrenu lea Zapadu i svim njegovim djelima, idui za
udom: da se vrate
izgubljenom teokratskom idealu, to bi umjesto toga vodilo ojaanom
despotizmu, koji
je posudio od Zapada maineriju eksploatacije i ugnjetavanja i
netrpeljivi rjenik, ili,
najzad a za to je preduvjet da se ukloni zapadno tutorstvo, koje
Arape razdrauje
njima moe uspjeti da iznutra obnove svoje drutvo i da odravaju
odnose sa Zapadom
na osnovu ravnopravne suradnje, prihvaajui poneto i od njegove
nauke i njegova
humanizma, ne samo u oponaanju, nego i u sutini, u skladnoj
ravnotei s vlastitom
naslijeenom tradicijom.