SVEUILITE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET
Odsjek za arheologiju
Seminar iz provincijalne arheologije
Akademska godina 2014./2015.

Rimski kult predaka i maske predaka

Izradile: Suzana Dragovi, Sara Fabijani,

Jelena Radosavljevi

Zagreb, svibanj 2015

Mentor: dr. sc. Mirjana Sanader

Sadraj
1.

Uvod.................................................................................................................. 1

2.

Vjerovanje........................................................................................................... 3

2.1.

Lari................................................................................................................ 3

2.2.

Mani............................................................................................................... 6

2.3.

Zagrobni ivot................................................................................................... 6

3.
3.1.
4.

Pogreb................................................................................................................ 7
Pogrebni rituali.................................................................................................. 8
Aristokratski i carski pogrebi.................................................................................. 10

4.1.

Pogreb Lucija Emilija Paula................................................................................ 12

4.2.

Cezarov pogreb................................................................................................ 12

4.3.

Augustov pogreb.............................................................................................. 13

4.4.

Vespazijanov pogreb......................................................................................... 14

4.5.

Ostali pogrebi.................................................................................................. 14

5.

Kranski i idovski pogrebi................................................................................... 14

6.

Maske predaka.................................................................................................... 16

7.

Zakljuak.......................................................................................................... 21

Popis slika............................................................................................................... 22
Popis literature.......................................................................................................... 23

1. Uvod
Ritualno ponaanje je stereotipno ponaanje.1 Praksa slavljenja predaka kod
Rimljana javila se kao nain osiguranja vjenog ivota besmrtnih duhova kroz pobonu brigu
o njihovim posmrtnim ostacima. Rimljani su vjerovali da duh moe ivjeti nakon smrti, a bilo
je potrebno njegovati ga kao da je i dalje u tijelu. Praksa prinoenja rtava duhovima nije se
izvodila samo za dobrobit umrlog; omoguavala je i prenoenje ideja kroz generacije kako se
nijedno znanje ili iskustvo ne bi izgubilo. U uvjerenju da preci mogu komunicirati iz groba,
rimski su graani mogli stei uvid u situacije od gradskih starjeina dugo nakon to su
napustili svoja smrtna tijela. Takoer, voe su iskoritavale ovaj koncept kako bi osigurali
usklaenost s tradicionalnim pojmovima rimskih vrijednosti i dunosti. Dakle, slavljenje
predaka i pripadajua im vjerovanja i festivali igrali su vanu ulogu u kulturnom, drutvenom
i politikom ivotu starog Rima. Takoer, omoguavali su rimskim voama provoenje
odreenog stupnja kontrole nad graanima.2
Za Rimljane bili su vrlo znaajni grki mitovi o smrti i ponovnom roenju, te
putovanja u podzemlje i iz njega (mit o Hadu, Perzefoni i Demetri, Orfej i Euridika, Adon i
Afrodita, Selena i Endimion, Heraklo i Dioniz). Ti su mitovi transformirani i uklopljeni u
rimsku tradiciju te prikazivani na pogrebnoj arhitekturi te na sarkofazima, urnama i slino.3
Po njihovom vjerovanju, Pluton i Perzefona vladaju Hadom uz pomo mnogih njima
podinjenih bia (Furije, Strahovi, Boli, Nepravde). Had je okruen rijekama, no rijeka
Aheront se moe prijei jedino Haronovim brodom (koji je toliko velik da ga ptice ne mogu
preletjeti). Ulaz u Had napravljen je od Adamanta koji se moe prijei samo ako sudac Eak
dopusti. Ulaz uva troglavi pas Kerber koji nikome tko jednom ue unutra, ne doputa da
izae (Tezej i Odisej su jedni od nekolicine koji su uspjeli izai). Sudac dijeli ljude na dobre,

1J. Rpke, Religion of the Romans, Malden 2007, 68

2 E. A. Susina, Don't fear the reaper: The purpose of religious festival s in ancient Rome, Illinois Wesleyan
University, 2011, 3

3 J. Davies, Death; Burial and Rebirth in the Religions of Antiquity, London and New York 1999, 128

loe i one izmeu. Loe kanjavaju Furije, dobri su poslani na Elizejska polja, a oni izmeu
tek su duhovi bez oblika.4
Bogovi su besmrtni, ljudi su smrtni, a smrt je obnova due iz zemljanog zatvora (iz
prvotnog oblika u besmrtni).5 Za Rimljane i Grke, religija je bila skup javnih i politikih
povorki, kalendara i rituala koji su ukljuivali i razne igre. Ona je naglaavala kontinuitet,
besmrtnost grada ili drave te cijelog kolektiva. Dobra smrt podrazumijevala je dobro
proivljeni ivot: dug, uz nasljednike (obiteljski kontinuitet bio je vrlo vaan). Nasljednik je
morao osigurati pogreb, a pogrebi su bili javni (iako su veinom nazoili samo obitelj,
prijatelji i kolege).6
Patria potestas bila je neograniena snaga kontrole oca nad njegovom obitelji. To
takoer ukljuuje i mogunost usmrivanja vlastite djece. Meutim, ima mnogo primjera
oeve ljubavi prema njegovoj djeci kao to je na primjer Domicijan (postao car 81. g., ubijen
je 96. g), koji je deificirao svoje malo dijete koje je umrlo par godina prije. Na novcu iz
vremena njegove vladavine pojavljuje se njegova ena Domicija kao Pieta s njihovim
djetetom. Prvi primjer na aversu ima bistu Domicijana, a na reversu je boanski Cezar
prikazan kao Zeusovo dijete, te Zeus na njega baca snijeg s nebesa (slika 1). Drugi primjer na
aversu takoer ima bistu Domicijana, a na reversu je majka sa skeptrom u ruci, a dijete stoji
ispred nje (slika 2.).7

Slika 1. Na aversu je bista Domicijana, a na reversu dijete sjedi na nebeskom tijelu.

4 Davies 1999, 133-134

5 Ibid., 136
6 Ibid., 141
7 Ibid., 139-140

Slika 2. Na aversu je bista Domicijana, a na reversu Pietas sjedi na prijestolju drei

skeptar, a dijete stoji ispred nje.

2. Vjerovanje
Without proper burial the dead cannot live, and the living can enjoy no peace.8

2.1. Lari
U vjerskom je sustavu drevnog Rima Lar

bio smatran lanom obitelj i njenim

osnivaem te ga se tretiralo kao boga. Rimljani nisu vjerovali da zaetnici njihovih obitelji
trebaju biti samo potovani; umjesto toga, vjerovali su da ti preci doslovno trebaju biti
slavljeni kao bogovi. Svaka je obitelj slavila svog Lara kako bi sprijeila tegobe unutar
obitelji. Sam naziv lar odvaja ove duhove od ostalih predaka i prema njima se odnosi kao
prema di parentes, to znai da su lari puno znaajniji od ostalih pokojnika. Svako je
kuanstvo imalo svoj lararium, sveti dio kue u kojem su se lari tovali.
Postojali su i gradski Lari, poznati kao Lares Praestites. Obino su se prikazivali kao
dva mladia blizanca s psom koji je stajao izmeu njih (slika 3.).

8 Rpke 2007, 235

Slika 3. Prikaz Lara Praestitesa na novcu

Ponekad su i sami Lari nosili pseu kou. Prikaz Lara zajedno sa psom zapravo
predstavlja njihovu ulogu uvara grada. Oni su bili odgovorni za uvanje graana i moglo ih
se smatrati uzrokom bilo kakve tegobe. Zato su ih graani stalno morali umirivati kako se ne
bi okrenuli protiv grada. Takoer, Lare se smatralo odgovornima i vanima za uspjeh i
blagostanje grada. Npr. Rimljani su ih esto molili da blagoslove polja prije sadnje jer su
pretpostavljali da, ako Lari ve predstavljaju due njihovih mrtvih predaka, mogu poveati
urod kao bilo koje drugo htoniko boanstvo.9
Lari su imali znaajnu ulogu i u velikim dogaajima, poput ratova, ali smatralo ih se
potrebnima i u svakodnevnim zbivanjima. Zato su Rimljani umirivali duhove svojih predaka
redovito u svakodnevnom ivotu. Zaboravljanje na tovanje Lara tijekom rata moe
uzrokovati pustoenja i unitenja, zanemarivanje Lara u vrijeme mira moe dovesti do loe
etve ili sue.
to se tie naina slavljenja Lara, ono se obino izvodilo kroz redovne libacije i
nuenje bilo koje hrane sluajno isputene na stol. Na svakom slubenom rimskom slavlju
graani su Larima davali manje rtve tako da su oni zapravo slavljeni na svetkovinama
tijekom cijele godine. Pokojnici ovise o hrani ivih, trebaju hranu i pie koje ivi ostavljaju na
njihovim grobovima ili e ostati gladni.10 Naravno, postojala je svetkovina posveena
iskljuivo Larima, odravana

u prosincu, ali i svetkovine posveene svim duhovima i

precima koje su se slavile nekoliko puta godinje.

Najvanija svetkovina na kojoj se slave Lari bila je Parentalia. To je bila gozba
roditelja i drugih roaka pojedinih obitelji. Na svetkovini su se slavili preci kao zatitnici
obitelji. Posljednji dan svetkovine, zvan Feralia, najpoznatiji je od svih, ali i jedini javnog
karaktera. Cijela svetkovina slavila se 9 dana, od 13. do 21. veljae. Ukljuivala je dies
parentales i zavretak je bio sa svetkovinom Feralia. 11 Rimljani su tada na grobove nosili
hranu, vino i cvijee.12 Ovidije u Fastima pie da se duama oeva treba donijeti mali dar
(malo soli, kruh natopljen vinom, malo kukuruza, ploicu s votivnim girlandama, te ljubiice),
9 Susina 2011, 4
10 Davies 1999, 134
11 Ibid., 145-146

a duhovima su se darovi trebali ostaviti na cesti, naravno, uz molitvu. Taj je ritual bio znak
pobonosti prema precima.13 Tijekom tog vremena, ivot unutar grada gotovo je potpuno bio
posveen slavljenju svetkovine i tovanju predaka. Takoer, svi su hramovi bili zatvoreni,
zabranjeno je sklapanje brakova, a magistrati su se pojavljivali bez svojih insignija
(znakova/nagrada za svoja postignua). Svakodnevni ivot kakav su Rimljani poznavali tih bi
dana iezao. Bilo je mnogo vanije odrati dobru vezu s duhovima predaka nego nastaviti
uobiajene dnevne aktivnosti. Zanimljivost vezana uz sva ova slavlja je da su bila
sponzorirana od strane drave. Na taj su nain rimski voe mogli kontrolirati aktivnosti
graana i izdavati slubene naredbe koje su se odnosile na to to se sve mora napraviti za
duhove predaka. Npr. graane se uilo kako ispravno prinositi rtve duhovima grada. Budui
da u drevnom Rimu crkveni i svjetovni ivot nije bio odvojen, politiki voe su mogli koristiti
religijska uvjerenja kako bi upravljali graanima.14
Ovidije u svojim Fastima takoer pie o razlozima tovanja predaka. Prema njemu,
nepotovanje mrtvih moe dovesti do toga da se duhovi predaka nou jadikujui vrate iz
svojih grobnica. Umirivanje predaka bio je jedini nain osiguranja da se oni ne vrate i ne
prouzroe velike tete. Na dan Feralia, graani bi nudili rtve u ast svojih predaka kako bi
udovoljili zahtjevima njihovih duhova. Ta se praksa mogla koristiti za umirivanje i osobnih i
gradskih Lara. Premda se Parentalia odnosila prvenstveno na osobne Lare, graani su
svejedno morali nauiti pravilne rituale za rtvovanja i tovanja kako bi ih mogli primijeniti i
na gradske Lare. Takoer, Ovidije istie kako obiaj tovanja Lara, odnosno predaka, nije
novost. To je tradicija koju je Eneja donio u Italiju kad je sa sobom iz Troje poveo svoje
obiteljske Lare. Meutim, prilikom itanja Ovidijevih tekstova, treba uzeti u obzir vrijeme i
kontekst njihovih pisanja. Ovidije je svoje Faste originalno posvetio Augustu, tako da je sve
to je pisao zapravo pisao u pokuaju dobivanja Augustovog odobrenja. Zbog toga je mogue
da se Ovidije prilikom pisanja vie koncentrirao na pravo odnosno zakon nego na svoje
miljenje. Takoer, postoji indicija da je August elio da graani paljivije slijede zakon pa bi
Ovidije u sutini graanima prenosio Augustove poruke. Iz tog je razloga mogue da je

12 C. W. King, Roman funerary cult, pp8.

13 A. Yasin, Funerary Monuments and Collective Identity: From Roman Family to Christian
Community, The Art Bulletin, 2005, 439
14 Susina 2011, 5

August htio podsjetiti graane na sve nedae koje su se dogodile njihovim precima kada bi
zanemarili svetkovinu Parentalia.15
Lemurie su takoer svetkovina mrtvih koja se odravala 9., 11. i 13. maja. Imala je
svrhu umirivanja loih duhova koji su se motali po kuama. Ova svetkovina, kao i Parentalie,
bila je u slubenom rimskom kalendaru, ali su bile klasificirane kao privatan ritual i taj datum
je bio striktno odreen.16

2.2. Mani
Pogrebni ritual kod Rimljana ukljuuje tovanje mana (manes ili di manes),
deificiranih pokojnika, odnosno onih koji su postali boanstva. Rimljani su mane zazivali
zbog niza problema s kojima su se suoavali, pripisujui im razne sposobnosti.
Mrtvi su mogli kontrolirati vrijeme i okolnosti smrti pojedinca, te su mogli nadzirati
postupke svojih tovatelja. Takoer, Rimljani su im se molili i u svrhu produavanja ivota
van dobi koju je odredila sudbina. Sposobnost pokojnih da nadziru ive javlja se u zazivanju
mana kao svjedoka i provoditelja zakletih prisega, ali i savjetnika. Stacije stalno povezuje
rituale za mane s nadom dobivanja odgovora od njih, a koji obino dolaze u snu. U usporedbi
s modernim kultovima mrtvih u Africi i Aziji, rimski je kult znaajan zbog svoje otvorene
terminologije boanstava. Premda rije manes ima samo oblik za mnoinu, termin nije
predstavljao barijeru tovanju individualaca, kao to nije ni od Rimljana zahtijevao tovanje
mrtvih iskljuivo u grupama. Ako je ba bilo potrebno, mogao se upotrijebiti alternativni
termin za pokojne koji je imao oblik za jedninu (npr. Ovidije koristi termin umbra kad pie o
svetkovini Parentalia).
Postojale su i ceremonije u kojima su Rimljani zazivali manes cijele zajednice, ali to
su uglavnom bili dravni rituali (devotio, Mundus), ali vei se dio pogrebnog kulta sastojao od
tovanja specifinih osoba, bilo na njihovim grobnicama ili kunim oltarima. Pojedine su

15 Ibid., 5
16 Davies 1999, 145-146

grobove Rimljani u sklopu svojih pogrebnih rituala posveivali pa je tako svaki grob
predstavljao sveto mjesto.17

2.3. Zagrobni ivot

Rimski su graani vjerovali da duh osobe moe nastaviti ivjeti nakon smrti i da
novim generacijama iz zagrobnog ivota moe prenijeti smjernice i znanje. Vjerovali su da
neiji duh zaista predstavlja pravog sebe, da nije samo tjelesna forma u koju se moe uperiti
prstom. Prema tome, smrt osobe potpuno je ovisila o njenom duhu, a ne o prisutnosti fizikog
tijela. Ovakav pogled na smrt objanjava zato je Rimljanima bilo toliko vano tovati
preminule pretke duhovi predaka nastavili bi ivjeti onoliko dugo koliko bi ih na zemlji
pamtili i odravali s njima vezu. To je znailo da Rimljani i dalje mogu uiti iz iskustava
svojih predaka i znanja koja im oni i dalje prenose dugo nakon to ih fiziki vie nema.
Ciceron (Rep.,VI) nam prenosi Scipionovo iskustvo, odnosno san, u kojem on upita
oca: Zato moram ivjeti ovaj umirui ivot na Zemlji?. elja mu je bila pridruiti se ocu u
zagrobnom ivotu jer je vjerovao da e smrt biti bolja od patnje koju je podnosio tijekom
ivota. Ali, njegov ga otac podsjeti na rimsko gledite: Osoba mora napustiti duu u pritvoru
tijela, i ne smije odustati od ivota na Zemlji, osim ako je pozvan od onoga koji mu je ivot i
dao; inae e se na njegov postupak gledati kao da se odrekao dunosti koju mu je Bog
dodijelio.18
Ovaj san posluio je rimskim graanima kao podsjetnik na to da bogovi od ljudi
zahtijevaju da svoje ivote ive ispunjeno i da obavljaju dunosti koje su im dodijeljene. Neke
od tih dunosti ukljuivale su brigu o tome da se netko ponaa prema odreenim normama. Tu
se posebno spominju pravda i pobonost koje su od velike vanosti kad su u pitanju roditelji i
rodbina, ali jo vie kad je u pitanju domovina.

17 C. W. King, Roman funerary cult, pp9.

18 Susina 2011, 6.

3. Pogreb
Pogreb je takozvani crisis-ritual.19 Na njih je utjecala jaka tradicija. Tip pogreba bio
je unaprijed odreen i bilo je malo odluka o kojima se trebalo brinuti. Nain na koji e
pokojnik biti pokopan (kremacija/ pokop; lijes od drva ili sarkofag i slino) birao je sam
pokojnik unaprijed ili njegova rodbina. Predmeti koji su se polagali na grob bili su uglavnom
obredni ili su imali neku drugu odreenu funkciju. Takvi su proizvodi bili masovno
proizvoeni samo za uporabu na groblju. Kad pogledamo te pogrebne proizvode kao to je
hrana i pie u ivotinjskim posudama ili samo u obinim posudama za pie, vidimo da su
Rimljani imali drugaiji koncept za umrle.20
Posjetitelji rimskih grobnica bili su sluajni prolaznici i obitelj koja je redovno
odlazila tamo da bi se spojila s manima svojih blinjih. Rimljani nisu ulazili u unutranjost
grobnice te su bili na odreenoj udaljenosti. Meutim, za obitelj umrlog, njegova grobnica
bila je mjesto sjeanja, ritualnih aktivnosti i kulta.21

3.1. Pogrebni rituali

Ciceron (Rep, VI) kae da su dani pogreba i oplakivanja trajali 9 dana te da su se zvali
dies feriae. lanovi obitelji grob su uredili kao sveto mjesto, a mnoge grobnice su zbog takvih
gozbi imale stolove i stolce za objed, kaueve, ak i kuhinju.22 Obitelj umrlog smatrala se
zaraenom pa je zapravo vrijeme oplakivanja sluilo da se obitelj uz pomo pogrebnih rituala
proisti. Nakon toga, obitelj se kroz godinu regularno skupljala i slavila svoje mrtve.
19 Rpke 2007, 68
20 Ibid., 68
21 Yasin 2005, 439
22 Ibid.

Kremiranje je bilo uestalije u zapadnom dijelu carstva, gdje je pepeo bio stavljen u
pogrebne ili kanopske urne ili u posudu od terakote u obliku kue. Pepeo siromaha stavljao se
u otvorene amfore. U istonom dijelu carstva ea je bila inhumacija u drvenim ili kamenim
sarkofazima. U 3. st. najea je bila inhumacija. Pogreb je plaala obitelj ili pogrebniki klub
(collegia funeraticia), ije se lanstvo baziralo na kultu ili na temelju rada. Originalno su
nastali jer su lanovi htjeli sebi moi priutiti zajedniki kolumbarij. U imperijalnom Rimu,
vrsta pogreba ovisila je o klasi i statusu pokojnika, to znai da je car imao najskuplji pogreb i
spomenik, dok su ljudi najnieg statusa imali gotovo nikakav pogreb. Vrlo je vano bilo i to
da na pogreb doe puno ljudi. Glasnik je zvao ljude na pogrebe careva i dolazak je bio
obavezan.23 Nadgrobne ploe esto su imale napisana slova DM ili DMS (di manes, oni su se
slavili kolektivno na Parentalie, Lemurie i Feralie, i posebno na godinjicu neije smrti). Da bi
netko postao di manes, morao je imati pravilan pogreb.24 Rimski je zakon nareivao da u roku
od 8 dana tijelo pokojnika treba biti pokopano. Nakon 40 dana, truplo se transformiralo u
jednu vrstu mana.
Nakon smrti, lanovi obitelji umrlog skupili bi se oko njega te obiljeavali smrt
plaui i uzvikujui njegovo ime, ljubei ga, stavljajui cvijee oko postelje i obiljeavajui
vrata kue empresom za vrijeme oplakivanja. Majka bi mu davala posljednji poljubac.
Izvikivalo bi se ime pokojnika te poinjalo prvo naricanje. Tijelo bi se pralo, mazalo i
odijevalo za pogreb. Nekada bi se truplo ukraavalo cvijeem i girlandama te bi se tek tada
izlagalo. Prema Lucijanu, onaj minimum koji se ostavlja pokojniku predstavlja novi za
Harona (da moe prijei Aheront).25 Tijelo su obilazili oaloeni, posebno ene s bakljama.
Obitelj je naricala te u pogrebnoj povorci, koja ide do groba, pratila nosila zajedno s
profesionalnim naricateljima. Nosila su nosili nosai (vespilliones) do pogrebnog mjesta.
Majka ili ee otac padao bi pred nosila i jadikovao o pokojniku (kao npr. nikad se nije
oenio, nije imao djecu, nije imao posao). Naricatelji bi nekada i palili stvari na grobu
(odjeu, konkubine) za koje su mislili da e pokojniku trebati u zagrobnom ivotu. Tu su
takoer bili ukljueni i drugi specijalisti kao: vlasnik pogrebnog poduzea, krematori, kopai
grobova Na groblju je obitelj bacala zemlju na tijelo u grobu, a ako je u pitanju bila
23 Davies 1999, 147-148
24 Ibid., 146-147
25 Ibid., 134

kremacija, onda bi sakupili pepeo. Na kraju pogrebnog rituala rtvovala se svinja. Pogrebna
se povorka odravala po noi, a svi su prisutni bili obueni u odjeu koja bojom pokazuje
alost (crna boja). Ljudi su imali neurednu kosu, naricali su i udarali se o prsa i obraze, trgali
odjeu, upali kosu i posipali ruke prainom. Kasnije bi mrtve slavili darovima od cvijea i
vina te molitvama.26
Zakon o naricanju: naricati se moglo do godine dana za roditeljima i djecom starijom
od 6 godina, dok je za mlaom djecom to bilo mogue samo mjesec dana. Za muem se
moglo naricati 10 mjeseci, za bliom rodbinom 8 mjeseci. Ukoliko se netko ne bi ponaao u
skladu sa zakonom, bio bi izloen javnoj sramoti. Dok god netko narie, ne smije ii na
veernja slavlja, ne smije nositi nakit ni ukrase, kao ni ljubiastu ni bijelu odjeu.27
U Lex Libitina Puteoli (kasno 1. st. pr. Kr.) pie da su u Rimu postojali ljudi,
profesionalci (iviri), koje bi obitelj unajmila da organiziraju sprovod, dovedu ljude na njega i
organiziraju povorku. Oni su takoer dovodili i glumce ukoliko je to bilo potrebno. 28 Njihov
posao bio je brinuti za mrtve kao i kanjavanje robova i kriminalaca. Imali su propisana
pravila kojih su se morali drati: trebali su nositi arenu kapu, imati izmeu 20 i 50 godina,
nisu smjeli imati nikakve tjelesne mane ni tetovae.29
Nakon pogreba zapoinjale su ceremonije oienja. Odrala bi se pogrebna gozba na
mjestu ukopa taj isti dan. Druga gozba slijedila je devetog dana nakon pogreba, a sljedea je
bila na Parentalie, Lemurie i na roendan pokojnika. Ponekad se grob otvarao da bi pokojnik
mogao sudjelovati u obiteljskom ruku. Hrana i vino stavljalo se u grob kroz rupe.30

26 Ibid., 135-136
27 Ibid., 152
28 H. Flower, Ancestor Masks and Aristocratic power in Roman Culture, Oxford 1996, 273
29 Rpke 2007, 232-233
30 Davies 1999, 152

4. Aristokratski i carski pogrebi

Carev pogreb je, nasuprot svemu reenom, bio veliki spektakl te upoznavanje s
nasljednikom to je osiguravalo stabilnost carstva. Takve pogrebe imali su samo visoko
rangirani dunosnici carstva i carevi. Na pogrebu je bio izloen pokojnik napravljen od voska
kako lei na kauu od slonovae. Ta je figura prikazivana jo 7 dana nakon smrti. Za to je
vrijeme njegova smrt ponovno odigrana. Nakon toga figura je spaljena na pogrebnoj lomai.
Na pogrebima poznatih Rimljana tijelo su nosili na forum i posjeli bi ga na rostru (da
sudjeluje u vlastitom pogrebu). Tada su odravani govori u ast pokojnika. Takoer takve
govore bi drao sin (odrasli) ili neki drugi lan obitelji. 31 Govor (laudatio) s rostre na forumu
ukljuivao je molitvu za pokojnika i brojna njegova djela i vrline. Glumci koji su nosili
imagines sjedili su na stolcima i omoguavali prisutnima da vide to o emu govornik govori.
Takvi govori su bili vrlo direktni i snani te su bili prvi latinski govori koji su bili redovno
objavljivani.32
Ti su pogrebi bili vrlo teatralni. Uz oaloenu rodbinu u prljavoj ili neurednoj odjei
ukljuivali su i predstavu. Predstava na pogrebu zapravo je pokazivala pokojnika kao truplo i
kao ivo bie te je na taj nain obiljeavala trenutak prelaska iz svijeta mrtvih u zagrobni
ivot. Smrt je uzrokovala poremeaj rutine i socijalnog poretka pa su aljive izvedbe stvarale
karnevalsku atmosferu, atmosferu ritualnog nereda koja se zavravala sputanjem trupla u
grob. Na pogrebima je u procesiji esto bilo i plesanja. Takvi rituali nam se na prvi pogled
ine pretjerani, ali oni su slavili postignua i blaenstvo umrlog. Takoer, mogue je takav
ritual povezati sa Saturnalijama u kojima svi zamjenjuju uloge. Tako i tu glumac (koji je
moda bio rob ili osloboenik) na kratko vrijeme postaje vladar ili aristokrat. To se dogaalo i
na karnevalima, pa moemo sa sigurnou rei da su pogrebi sadravali i elemente karnevala
u sebi.33 Imali su glazbenike i plesae koji su glumili satire u povorci kao i profesionalne
naricatelje. Uz njih, bio je tu i glumac koji je nosio masku koja je predstavljala umrlog, a na
sebi je imao odjeu s insignijama koje je umrli stekao za ivota. Svi su se glumci vozili u
31 Ibid, 142-144
32 Flower 1996, 274
33 G. Sumi, Impersonating the Dead: Mimes at Roman Funerals, The American Journal of Philology,
2002, 578-582

koijama ovisno o rangu osobe koju su glumili. Zbog toga je povorka sliila kazalinoj
predstavi: upotreba maski, glumaca, raznog pribora za spektakl. Takav je pogreb sluio i za
komunikaciju izmeu obitelji i ostalih graana.34 Glumac je oponaao pokojnika u pokretima i
govoru. Takvo oponaanje potjee iz doba Republike. Polibije kae da je obitelj birala glumca
koji je najvie liio na pokojnika. I Polibije i Diodor istiu vanost nastupa glumca na
pogrebu, zbog demonstracije uspjeha pokojnika. Polibije dodue nije rekao je li glumac bio
netko iz obitelji ili tek unajmljeni glumac. Postoji mogunost da je glumac bio netko tko je
bio dio grupe aristokrata ili netko tko je redovito nastupao za pokojnika na zabavama. 35 Svi
pisci piu o profesionalnim nastupima na pogrebima, ali Polibije i Diodor piu o nijemim
nastupima koji se sastoje samo od imitacije i pokreta. Za razliku od njih na pogrebima
Vespazijana i Cezara, nastup je ukljuivao i rijei. Na Vespazijanovom se pogrebu rijeima
htio doarati Veapazijanov karakter ili su se izgovarale njegove rijei, dok je na Cezarovom
bilo drukije. Cezarov pogreb bio je neobian, dok je Vespazijanov predstavljao vraanje u
normalu, vraanje tradiciji. to se tie Augusta, on je na samrti opisao cijeli svoj ivot kao
predstavu, meutim nitko, pa ni Kasije Dio koji njegov pogreb opisuje u detalje, nije
spomenuo postojanje takve predstave na pogrebu.

4.1. Pogreb Lucija Emilija Paula

Diodor pie o pogrebu Lucija Emilija Paula, poznatog osvajaa Perzije (umrlog 160.
pr. Kr.). On kae da su Rimljani koji su bili aristokratskog podrijetla, ili koji su stekli slavu za
ivota, na pogrebu imali glumca koji ih je utjelovio. Pie o tome da nije bila vana samo
maska koja je prikazivala lice umrlog nego i gluma. Dakle, glumac je morao nauiti odreene
geste i pokrete.36

34 Flower 1996, 277-278

35 Sumi 2002, 559-564
36 Ibid., 560-561

4.2. Cezarov pogreb

Cezarov pogreb u martu 44. g. pr. Kr. opisali su Apijan i Svetonije. Apijan (B. Civ.,
3,3), kae da je u sred rituala dolo do erupcije nasilja i nereda meu svjetinom. Nakon toga
pojavio se glumac koji je vrlo dramatino odigrao svoju ulogu. Obojica tvrde da je glumac
recitirao Pakuvijevu tragediju uz dodatak iz Sofoklove Elektre. Svetonije (Caes., 88,1) kae i
da je drama bila umetnuta u ludi koje su se odravale u Cezarovu ast. Mogue da su te ludi
zapravo bile festival u ast Cezara koji je sponzorirao Oktavijan nekoliko mjeseci nakon
pogreba (u julu). Cezar je bio izloen na nosilima na Campus Martiusu gdje mu je kolona
ljudi prilazila i ostavljala darove. Sumnja se da je tragedija bila odrana u vrijeme pogreba.
Svetonije je vjerojatno to sam spojio s pogrebom u svrhu svog pisanja, a tragedija je, mogue,
bila za vrijeme pogrebnih igara koje su esto trajale nekoliko dana, to znai da je to trebalo
biti iza pogreba. Dvije su mogunosti povezivanja Apijanovova i Svetonijeva teksta. Prva je
da se inter ludos zapravo odnosi na nastupe na pogrebu, a ne generalno na igre. Druga je da je
Svetonije izmislio predstavu kad je uo da su se odreene stvari iz tragedija citirale na
pogrebu, jer nije mogao shvatiti zato bi se citiralo bez cijele predstave pa je on sam stvorio
kontekst za to. Svetonije (Caes., 84,4) je takoer rekao da su u gomili ljudi bili glumci
odueni u odjeu koju je Cezar nosio na trijumfalnim povorkama i vjerojatno su se ponaali
kao da su oni sami Cezar. Nije naveo koliko ih je bilo, ali spominje ih u mnoini, no mogue
da ih je bilo 5 koji su se razlikovali po odjei i nekim drugim karakteristikama jedan od
drugog jer je Cezar imao 5 trijumfa. Svakako, nastup na pogrebu na kojem se citirala tragedija
vrlo je neobian, no ne zna se na koji se nain to tono odralo. Znamo da je Cezar prije smrti
ostavio detaljne upute za svoj pogreb Atiji (majci budueg cara Augusta), meutim ni u
jednom se izvoru ne spominje ona kao netko tko se mijeao u organizaciju. Ne znamo ni
koliko se pogreb drao Cezarovog plana, ali moemo rei da taj nastup nije bio Cezarova
elja, jer se taj ulomak koji se recitirao odnosio na njegovo ubojstvo. Mnogi smatraju da je
pogreb organizirao Marko Antonije koji je vidio Cezarov plan te u njega uvrstio dijelove
tragedije. Svetonije i Apijan tvrde da je taj nastup izgledao tako da su se reenice ponavljale,
tj publika je svaku reenicu koju bi glumac izgovorio ponovila, a Apijan ak tvrdi da je
Antonije bio voa, a da je publika za njim ponavljala.37

37 Sumi 2002, 566-571

4.3. Augustov pogreb

Kip boice Viktorije stajao je pred senatovom kuom. Votana figura Augusta bila je
obuena u odjeu za vojni trijumf, a Augustovo je tijelo bilo sakriveno iza pogrebnog kaua.
Bile su izloene dvije statue Augusta: jedna zlatna i jedna u borbenoj koiji. Te su dvije statue
bile okruene slikama i portretima pravih i mitolokih heroja (npr. Romul). Nakon toga ila je
povorka naricatelja. Govori su se odravali u ast pokojnika (u Augustovom sluaju govore su
s nasuprotnih rostri odrali Tiberije (Augustov nasljednik) i njegov sin Druz). Augustovo su
tijelo senatori nosili na ramenima od Foruma do Marsovog polja i tamo su ga spalili na
lomai. Okruivali su ih sveenici, konjanici i pjeadija. On je takoer ostavio upute za svoj
pogreb, a objavljen je i edikt o ponaanju na njegovu pogrebu. Mogue je da je Tiberije na
tom pogrebu zabranio bilo kakve izvedbe i predstave kako bi se izbjegli neredi. Centurioni su
zapalili lomau, a orao je bio puten (simbolizirao je carev duh). Udovica je stajala kraj
lomae 5 dana. Nakon toga bosonogi su vitezi sakupljali kosti i nosili ih u mauzolej koji je
August izgradio 20 godina prije.38

4.4. Vespazijanov pogreb

Svetonije (Vesp., 19,2) pie o Vespazijanovom pogrebu na kojem je bio glumac koji je
dosjetkama odlino prikazao carevu narav, njegovu tedljivost i humor. Dakle, ovaj glumac je
uz mimiku i izgled upotrijebio i rijei da to bolje doara carev lik. Zabiljeena dosjetka glasi
ovako: nakon to je glumac prokuratora upitao koliko e stajati njegov pogreb, prokurator je
odgovorio da e stajati 10 000 000 sestercija, na to je glumac rekao: Why don't you give me
a hundred thousand and just pitch me into the Tiber!.39

38 Davies 1999, 143

39 Sumi 2002, 565

4.5. Ostali pogrebi

O Tiberijevom pogrebu znamo samo da je bio javan i hvaljen od nasljednika. On nije
imao nikakve izvedbe. Klaudijev pogreb ukljuivao je raskonu povorku, meutim ni tu se ne
spominju nikakve predstave, kao ni kod Nerona. Mogue je da je pogrebna predstava propala
pod julijevsko-klaudijevskom vlasti zbog neobinih dogaaja na Cezarovom pogrebu. Nain
izvoenja predstave na pogrebu, meutim, ipak se sauvao i do kranskog vremena. Grgur iz
Nazianzusa pie o Julijanovom pogrebu na kojem se recitirao njegov neuspjeli pohod na
Perzijance. Takoer spominje njegov nedostatak popularnosti i brojne izvedbe u kojima se
vrijea Julijan. Grgur tu usporeuje Julijanov i pogreb njegovog prethodnika te spominje da
su oba bila usmjerena kranima i kranskom bogu.40

5. Kranski i idovski pogrebi

Neki su se krani pokapali na vatikanskim nekropolama u grobnicama predaka. Do
ranog 3. st. postojala su groblja na kojima su bili samo krani, a o tome je pisao Tertulijan
203. g. u Ad Scapulam. Najbolje sauvana mjesta pokapanja krana su katakombe, koje se
prostiru u dugim hodnicima pod zemljom, ak i nekoliko razina ispod povrine zemlje. Teko
ih je datirati, a individualna se groblja spominju u izvorima tek od kraja 4. st. Za idove u
Rimu takoer se ne zna gdje i kako su pokapani prije 2. st., no uenjaci smatraju da su
katakombe, kao npr. Monteverde i Vigna Randanini, bile iskljuivo idovske. Dakle,
zakljuuje se da su idovi i krani koristili kolektivne ukope kako bi naglasili svoju
pripadnost zajednici istovjernika.41
Od ranih su vremena krani izvodili pogrebne procesije kada bi netko umro. Tako su
u Kartagi nosili poginulog ovjeka te su se uz svijee i baklje molili u procesiji do njegovog
groba. Krani su se godinje okupljali da bi slavili nekog od muenika, a kasnije su slavili i
40 Ibid., 572-578
41 Yasin 2005, 439-441

obine ljude kako bi potaknuli ljude da se skupljaju na grobljima bez straha te su itali Sveto
Pismo i pjevali psalme. Takva su okupljanja dovela do formiranja specijalnih misa za mrtve,
kao i sloene pogrebne liturgije. Stari rimski obred iz 4. i 5. st. izgledao je ovako: tijelo
umrlog bilo je izloeno u crkvi na odru (nakon kupanja) uz pjesmu psalama, nakon toga su se
svi trebali moliti za duu umrlog dok njegovo tijelo nije bilo sahranjeno.42
379./380. Grgur iz Nyssa (Vita Macrinae Junioris, 84-85) pie o pogrebu svoje sestre
Makrine. Kae da se skupila itava kranska zajednica s podruja na kojem je bio njen
manastir. Dok su on i akonica pripremali tijelo, grupa djevica pjevala je himne koje su
odjekivale na cijelom tom podruju toliko jako da su svi koji su ih uli pojurili u velikom
broju prema njima. Tko god je doao pridruio se pjevanju.
Nakon smrti svetice Paule, svi (od pustinjaka do zatvorenih djevica) su joj doli odati
posljednju poast. Nije bilo plakanja ni naricanja, ulo se samo ujedinjeno pjevanje psalma na
raznim jezicima. Biskup ju je digao i stavio na nosila te ih na leima nosio do crkve u pilji
Spasitelja i tamo je poloio u sredinu. Ostali su biskupi nosili baklje i svijee u procesiji.
Cijeli narod Palestine bio je na pogrebu. Bez obzira na razliite jezike kojima su ljudi govorili
na pogrebu te na razliit nain ivota koji su vodili, svi su bili na pogrebu i u grupama zajedno
pjevali.
Slino tome, kad je umrla bogata kranka Fabiola, cijeli je Rim bio prisutan na
njenom pogrebu i zajedno su pjevali psalme i Aleluja u hramu. Opet je ujedinjenost bila
naglaena, harmonija i jaina glasa gomile na njenom pogrebu preplavili su grad. U ovim
primjerima vidimo da su smrti pojedinih ljudi bile pretvorene u dogaaj solidarnosti i
jedinstva, a ne samo pogreb na kojem je prisustvovala obitelj i blii prijatelji.43

6. Maske predaka

42 Ibid., 447-448
43 Ibid., 448-451

Maske predaka bile su pokretni komadi pogrebne opreme koji su se uvali kod kue. 44
Takve maske nazivale su se imagines. Bile su vrlo realistine i napravljene od voska, a glumci
su ih nosili na pogrebu. Pokojnik je bio realistino prikazan u skladu sa svojom politikom
funkcijom. Takve maske nisu bile povezane sa svijetom duhova ili magijom. Maska je bila
izraena dok je pokojnik jo bio iv i bila je napravljena tako da se nosi kao maska. Nisu je
ostavljali u grobu niti je ona nastala od maske koja se stavljala na glavu pokojnika na
njegovom pogrebu (tzv. posmrtne maske koje nisu postojale). Takve su maske imali samo
ljudi koji su bili, u najmanju ruku, edili. Funkcija te maske bila je iskljuivo politika i nije
imala nita s religijskim uvjerenjima.45 Raene su od voska te nisu sauvane, a o njima imamo
jedino pisane izvore.
Maske predaka uvale su se u rimskoj kui (domus) i bile su u ormariu (armaria) u
atriju (to je dio kue u koji zalazi najvie posjetitelja te ih tako mogu vidjeti). Meutim,
maske su se uvale i na javnim mjestima izvan grada. Maske imaju svrhu samo ako je obitelj i
dalje uspjena, jer ako nije, onda su one samo sramotan podsjetnik na velianstvenu prolost
obitelji. One su znak ranga, a autor ih vidi kao propagandu.
Nekada su ak raene i kopije portreta predaka te stavljane na javne zgrade kao to su
hramovi. U zadnjem stoljeu stare Republike, portreti predaka bili su i na novcu i na
peatima. Biste predaka kao ukras mogu se nai na kurulskim stolcima (slika 4).

44 Davies 1999, 152

45 Flower 1996, 2

Slika 4. Statua rimskog magistrata koji sjedi na kurulskom stolcu ukraenom bistama
predaka
Takve su biste vjerojatno kopije maski predaka.46 Etruanski portreti predaka
pokazuju da portretiranje predaka nije izmiljeno u Rimu. Portreti su se uvali u atriju
etruanskih kua.
Jedina sauvana bista je ona iz groba u Kumi, pronaena 1852. g ., a koja se danas
nalazi u muzeju u Napulju. Meutim, to je vie bista nego maska. Pronaena je u grobu
ovjeka kojem je odsjeena glava i mogue je da je zamjenjivala glavu koja nedostaje. Broj
grobnih reljefa koji prikazuju portrete iz ormara s otvorenim vratima je povei. Ikonografija
reljefa pokazuje da oni nisu povezani sa prikazima (kao to se misli da su povezani s

46 Flower 1996, 4

maskama). Meutim, ti portreti su biste, a ne maske. Takoer, postoji bista ene, a one se ne
prikazuju s maskama jer one ne rade u magistarskim slubama.47
Preci iz Casa del Menandro (slika 5.) napravljeni su kao biste, vjerojatno od drva i u
prirodnoj veliini, a ne kao votane maske (slika 6.). Sline drvene biste naene su i u
Herkulaneju. Detalji su nejasni, nisu ba realistine i stavljene su zajedno u niu, a ne posebno
u ormare. Ove su se biste povezivale s obiteljskim kultom. Nisu se uvale u atriju nego su bile
na poasnom mjestu u dnevnoj sobi koja je bila ureena kao jednostavno svetite. Svi koji su
bili u sobi i sjedili imali su dobar pogled na niu s bistama.48

Slika 5. Tlocrt kue Casa del Menandro iz Pompeja

47 Ibid., 6-7
48 Ibid., 43

Slika 6. Biste predaka iz Pompeja

Na slici Etruanski preci prikazane su prve statue koje dokumentiraju razvoj
velikih skulptura u Etruriji pod istonim utjecajem (slika 7.). Neki strunjaci tvrde da su
statue prikazi predaka te da vjerno prikazuju figure koje vie ne postoje, ali koje su se mogle
pronai u atriju etruanskih aristokratskih kua.49

Slika 7. Etruanski preci

49 Ibid., 43

Oni koji si nisu mogli priutiti trodimenzionalne biste mogli su izabrati onu urezanu u reljefu
na spomeniku. Tijekom carstva mnogi su pogrebni portreti stilizirani, a neki su pak ostali
samo na nekoliko grubih crta koje prikazuju ljudsku glavu (slika 8.).

Slika 8. Stilizirani portret na steli iz vile u panjolskoj, sredina 2.- sredina 3. st.
Od 2. st. pr. Kr. javljaju se realistiniji prikazi pokojnika. To je moda rezultat prakse
uzimanja odljeva ivih zbog nove mode izrade votanih maski koje su se drale u atriju kue i
koje su se izlagale prilikom pogrebne procesije. Ova praksa, vrlo popularna od 3. st. pr. Kr.
meu vodeim aristokratskim obiteljima koje su se meusobno natjecale oko svog statusa,
nije ipak bila ograniena samo na njih. Mnoge su kopije raene od postojeih votanih maski,
posebno otkad su lanovi obitelji naputali obiteljske domove i nosili sa sobom set maski
predaka. injenica je da to nisu prave pogrebne maske s obzirom da su raene dok su
pokojnici bili ivi. Ali, kako god bilo, one su indikcije da su prave pogrebne maske sigurno
bile raene.50

50 M. Carroll, Spirits of the dead roman funerary commemoration in western Europe, Oxford University Press
Inc, 2006, 57.

7. Zakljuak

Za Rimljane, religija je bila skup javnih i politikih povorki, kalendara i rituala koji su
ukljuivali razne igre. Naglaavala je kontinuitet, besmrtnost grada ili drave te cijelog
kolektiva. Budui da crkveni i svjetovni ivot nije bio odvojen, politiki voe mogli su
koristiti religijska uvjerenja kako bi upravljali graanima. Rimski kult predaka predstavlja
jedan sloeni religijski koncept vjerovanja u koji su, na neki nain, bili utkani svi aspekti
ivota pojedinca. Unutar tog kulta javila se praksa izrade maski predaka ija je temeljna
namjena bila ouvanje sjeanja i pravog fizikog izgleda pokojnika. Dakle, to su bile votane
realistine maske napravljene jo za ivota pokojnika. Koristili su ih glumci u svojim
izvedbama pa su moda imale i neke elemente kazalinih maski. One se prvi put pojave na
pogrebu pokojnika ija je maska, a onda na sprovodima njegove rodbine. Kada se ne
upotrebljavaju, uvaju se u drvenim ormariima u atriju kue. One su predstavljale natjecanje
za dravne funkcije i ast, takoer rang i veze meu obiteljima (brak, posvojenja). Bili su
diskretan pokazatelj moi obitelji. Osim maski, tu su namjenu imale i biste i portreti
pokojnika. Slike su bili jedini trajni nain slavljenja i komemoracije pobjeda i uspjeha u
obitelji. One su osiguravale obitelji njihove ciljeve i obiljeavale su rang i utjecaj. Njih je
opisao Polibije koji smatra da su one znaajan imbenik rimske politike te vrlo dobar
motivator za daljnji napredak. U jednom trenutku u 3. st. maske se vie nisu pojavljivale na
pogrebima van carskih obitelji, ali su bile poznate jo u 6. st. Bile su tu kako bi izrazile rimske
ideje o prolosti, o statusu, vrijednosti i o osjeaju o sebi.
Sami spomenici imali su zadatak odraziti sjeanja na pokojnika, ali i indicirati njegov
status. Mogli su ga smjestiti u dobro definirani drutveni i kulturni kontekst i smatralo se da
se pomou njih slava pokojnika moe usaditi buduim generacijama kako bi mogle odrastati
sa eljom za moralnom izvrsnou.51

51 Carroll 2006, 61.

Popis slika
Slika 1. Na aversu je bista Domicijana, a na reversu dijete sjedi na nebeskom tijelu. Preuzeto
s: http://www.wildwinds.com/coins/sear5/s2907.html#RIC_0156 (pristupljeno 9.5.2015.)
Slika 2. Na aversu je bista Domicijana, a na reversu Pietas sjedi na prijestolju drei skeptar,
a dijete stoji ispred nje. Preuzeto s:
http://www.wildwinds.com/coins/sear5/s2907.html#RIC_0156 (pristupljeno 9.5.2015.)
Slika 3. Prikaz Lara Praestitesa na novcu. Preuzeto s:
http://hobbyblog.blogspot.com/2004_05_02_archive.html pristupljeno 9.5.2015.
Slika 4. Statua rimskog magistrata koji sjedi na kurulskom stolcu ukraenom bistama
predaka. Preuzeto iz: Flower, 1996, 78., fig.4.
Slika 5. Tlocrt kue Casa del Menandro iz Pompeja. Preuzeto iz: Flower 1996., 44, fig.1.
Slika 6. Biste predaka iz Pompeja. Preuzeto iz: Flower 1996, 191, fig.10.
Slika 7. Etruanski preci. Preuzeto iz: Flower 1996., 344, fig.18
Slika 8. Stilizirani portret na steli iz vile u panjolskoj, sredina 2.- sredina 3.st.AD.

Popis literature
Carroll, M.: Spirits of the dead. Roman funerary commemoration in western Europe, Oxford
University Press Inc., New York 2006.
Davies, J.: Death; Burial and Rebirth in the Religions of Antiquity, London and New York
1999
Flower, H.: Ancestor Masks and Aristocratic power in Roman Culture, Oxford 1996.
King, C. W.: Roman funerary cul. U: The encyclopedia of Ancient History, First
Edition,Blackwell Publishing 2013
Rpke, J.: Religion of the Romans, Malden 2007.
Smith, C.: The Roman Clan: The gens from ancient ideology to modern anthropology,
Cambridge University Press 2006.
Sumi, G.: Impersonating the Dead: Mimes at Roman Funerals, The American Journal of
Philology, 2002.
Susina, E.A.: Don't fear the reaper: The purpose of religious festival sin ancient Rome,
Illinois Wesleyan University, 2011.
Yasin, A.: Funerary Monuments and Collective Identity U: From Roman Family to Christian
Community, The Art Bulletin, 2005.