Ante

Tomi
TO JE MUKARAC
BEZ BRKOVA
humoristiki roman
osmo izdanje
HENA COM
Zagreb, 2003.

Oblo ensko koljeno drugo je ime za Duha Svetoga

Bohumil Hrabal

Ivici Ivanieviu

Poglavlje prvo
gdje se upoznajemo s ovim armantnim naseljem, u kojemu sretniji uho akaju kljuem od
mercedesa, a oni manje sretni crvenim vrkom ibice
Divno li je biti u svibnju u Smiljevu. U zoru kada se crna kvrgava sjena na mjeseini, kao kakvo
jezovito udovite pred prozorom, na prvome svjetlu iznad modrih brda pomalo pretvara u stablo
bajama. Ili u podne, kada crkveno zvono tako mono odjekuje da ti se uini da je dragi Bog nebo od
lima nainio, a oni to rade u polju objeduju tvrdo kuhana jaja, mladi luk i sir, pancetu i tirolsku, sve
prostrto na bijelim kuhinjskim krpama s naslikanim jagodama. Ili je moda ipak najljepe u suton,
kada se crveni oblaci rasplamsaju na vjetru koji se tko zna otkud spustio? Ili kada padne no pa sve
utihne osim zrikavaca, pasa i pijanaca to viu, pjevaju i smiju se, ili se svaaju sa enama koje su ih
davno ostavile, satima se izvlaei iz grabe u koju su pijani upali, da bi na posljetku usnuli i probudili
se tek oko osam ili jo kasnije, pokriveni rosom i mravima?
Selo je veliko, oko dvije tisue dua ima, i taj se broj ne smanjuje. Barem ne osjetno. Tu su crkva
i osmoljetka, krasne graevine zidane domaim klesancem, gostionica imenom Bevanda, za koju
zlobnici vele da joj je ime ba dobro pogoeno jer da u njoj i ne moe popiti nerazvodnjeno vino.
Tu su jo dvije trgovine mjeovitom robom koje kao nelojalna konkurencija takoer hlade pivo i
toe konjak, pota i mlada potanska slubenica koja za radnog vremena pomalo gricka sendvi s
parizerom. Listonoa je neko pijan oborio neko dijete mopedom pa su mu strogo zabranili da vozi i
otad je mrzovoljan, ne obraajte mu se ako ba nije prijeka potreba.
U Smiljevu, kao i svuda u svijetu uostalom, neki imaju novaca, a neki ga nemaju, samo to to
ovdje ne znai bogzna to. Ako nema novaca, sjedi u gostionici i broji crne muhe na neistim
zavjesama, crvenim vrkom ibice aka uho ili podjebava Miu da misli li on eniti onu ehinju
to ju je prologa ljeta povalio na Hvaru, a onda doe netko tko ima novaca i plati ti pivo ili gemit.
To je lijep i siguran ivot, jer e uvijek biti onih koji imaju novaca, koji su oenili bezobraznu enu
ili su nekako od sebe ambiciozni pa odu raditi u Njemaku, i kada se vrate za Boi, Uskrs ili Svetoga
Antu, sveca zatitnika Smiljeva, razmetljivo aavaju dangube koje povazdan samo sjede u Bevandi,
broje muhe na zamazanim zavjesama i tako su jadni da crvenim vrhom ibice akaju uho. Ti
ambiciozniji, naime, uho akaju kljuem mercedesa.
Kada je o ugostiteljskim uslugama rije, valja priznati da su one i u trgovinama vrlo solidne.
Trgovac pod bankom dri ak tri aice za konjak, tako da se, ako hoete, moete i kucnuti s
kolegom, a to se higijenskih standarda tie, aice se nakon svakoga gosta pomno obrisu krpom.
Smiljevo je svjetlosnim godinama daleko od hladnog antiseptinog svijeta u kojemu nitko ni tui
runik ne bi uzeo, a sin, kako se pria, ne zna za oca i otac ne zna za sina. Ovdje u duanu vlada
ozraje prijateljskog povjerenja i nitko ne grinta kada netko za bankom zabunom zamijeni aice
konjaka ili boce piva. Pij, brate, ta nismo gubavi! Jedino je zajebano kada se netko napravi lud pa od
susjeda uzme bocu u kojoj je vie nego u njegovoj.
Osim ove prijateljske, druga je dimenzija pijenja u trgovini to to je ono osjetno jeftinije od
pijenja u gostionici. Zasluga je duana da su, da tako kaemo, demokratizirali ugostiteljske usluge.
Eto, recimo, Ivi, koji s mizerijom to je mjeseno dobiva od Fonda mirovinskog i socijalnog

osiguranja sebi nikako ne moe priutiti da loe u gostionici, a prevelika je prznica da bi ga netko
astio, redovito pije u duanu. to da odmori nogu u golemoj ortopedskoj cipeli, a to stoga jer od
vinjaka naskoro ni u onu zdravu nije siguran, povazdan stoji naslonjen na banak i pije vinjak, premda
trgovac kae da Ivi zapravo pije njegovu krv. I to na slamicu.
U trgovinu je upravo uao upnik.
Molim vas, litru soka od jabuke, kazao je don Stipan.
Claro que si, padre, otpovrnuo je spremno trgovac.
Ki, ki, ki, ki, ki, zakretao je podrugljivo Ivi. Kako to govori, je li? Je li ti parla naki?...
Alo, momak, prehenzi hrvacki?! podjebavao je invalid iz svog ugla.
Trgovac nije odgovorio na njegovu provokaciju. Namrgoeno se provukao izmeu polica,
usput odmjerio svoj lik u malom zrcalu zakaenom o avao pokraj higijenskih potreptina, pa
pljucnuo u vrh kaiprsta i zalizao brie.
Boy, prego jo jedna teqila, derao se za njim Ivi supijano namigujui don Stipanu. Bez
gljiste! dometnuo je znaajno.
Jesi li ti, pope, ujo da Meksikanci piju tekilu s gljiston u boci?... Boga mi moga, vidio ja u
jednome filmu, objanjavao je invalid. Boca od litre, u njoj tekila, nako ko voda prozirna, a na dnu
gljistina debela ko palac. Debela i zelena ko one gljistine ta budu na kupusu. Boe te sauvaj kako
jedno kreno eljade to more pit! A oni, duu in ava odnio, ne samo da piju, nego kad cilu bocu
popiju i tu gljistu izidu... Buuuu! strese se Ivi zgaeno krivei lice. Da si ti to vidio, moj pope,
izidu je slatko ko smokvu!
Don Stipan je u neprilici samo kimao glavom i s neobinim zanimanjem itao sadraj etikete
najlonskih arapa to su stajale sloene u kutiji na pultu. Uto doe trgovac. On je ozbiljan, zreo
ovjek - u rujnu e napuniti trideset i petu - i zapravo se zove Josip, ali otkako se na televiziji
prikazuje meksika serija Rue za moju dragu, vie voli kad ga zovete Miguel. On sputa na banak
litru soka i, valjda da prekine Ivieva mrcvarenja, ovaj put prozbori na hrvatskome.
Izvolite, kae on tiho. Jo neto?
Pa dobro, kakav je to nain!? povika tada Ivi. Ko je to vidio da Miguel govori Izvolite!.
Nikad Miguel ne bi tako neto reka! Jok, braco! Ajmo sad, Miguel, uzmi ponovo ti sok, vrati se nazad
pa sve iznova! Na meksikanski, molin, sve po propisu...
Iznervirani Josip tada zgrabi polovicu truce s police iza sebe, poljubi je - kako je ve u ovome
kraju lijep obiaj da se ljubi kruh koji se baca - pa je zavitla Iviu u glavu. Invalid se, meutim, brzo
izmaknu, zacereka podrugljivo, ali izgubi ravnoteu podiui se s pulta, pa zavesla nekoliko puta
nemono zrakom i tresnu guzicom o pod udarivi glavom u modru plastinu bavu u kojoj zimi stoji
kiseli kupus, a ljeti industrijska hrana za pilie.
Dobar dan, Miguel, procvrkuta Tatjana koja je taj as ula u trgovinu.
Buenos dias, senora, odvrati joj zahvalno trgovac.
Daj mi jednu cedevitu od kila, bocu ruma za kolae i pastu za zube, izdeklamira ena.
Uno momento, upozori je Miguel, da posluin don Stipana.
Neka, neka, veli sveenik spremno, samo izvolite, mogu ja priekat.
Ajme, to ste vi zlatni, kae Tatjana slatko.
Majko moja milaaaa stade tada Ivi s poda naricati. Jadan ti saaaan! Jadan ti san i nevoljaaaan!

Mene invalida bijuuuu! Biju, biju, a noga mi kraaaaa!

Miguel, morat e mi ispriat ta je bilo juer u Ruama, ree Tatjana, ila san u frizerke pa
nian stigla pogledat.
Juer nisi gledala, ree Miguel. Ajme, juer je bio totalni pivajz. Ono ubre Ruben je doa
kod don Francisca i reka mu da je on njegov nezakoniti sin, jer da je don Francisco spava s njegovon
materon, jednon gutaicon vatre, kad je njezin cirkus prije dvadeset i pet godina gostova u njijovu
mistu.
Koja stoka! razgnjevi se Tatjana.
To mu je i don Francisko reka, ali onako ufino. Joj, da si ga vidila. Onako visok, sid, uspravan,
povuka dim iz cigare, zna one debele cigare ta ji on pui, pa kae... Ovdje se Josip uspravi i ree
don Franciscovim basom: ...Mladiu, jamano se varate, ja sam tada spavao s krotiteljicom zmija.
Dobro mu je reka! ree ena tresnuvi akom o pult. ta vi mislite, okrenu se ona iznenada
prema don Stipanu, kako mi stoji nova frizura?
Molin!? zbuni se pastir.
Kako mi stoji nova frizura? Malo san je skratila, opiturala i nabacila mini val.
Lipo je, veli don Stipan suzdrano.
Ajme, jesi ga ujo! ushiti se ena okreui se Miguelu. Kae da mu je lipo!... Ma je li on tebi
malo lii na Josea, Miguelovog mlaeg brata, onoga to jae konjske trke?
Ko!? zaudi se Josip.
Pa don Stipan, pokaza Tatjana na sveenika koji se u trenu zarumenio. Je li da malo lii na
Josea?
Ne znan ba, ree trgovac, zamiljeno gledajui upnika.
Ma kako ne vidi. Crna kosa, plave oi, visok, onako markantan... Pljunuti Jose!
Pljunuti Jose se zakarpunio u licu kao mlada, najradije bi od srama istrao iz trgovine. Boe
sauvaj da bi jo zatraio pjenu za brijanje ili, jo gore, rolu toalet-papira, a upravo je zbog toga
doao u duan. Sva srea, u prostoriju tada ude sitna, zgurena ena s povelikom masnicom ispod oka
i ni dobar dan ni faljen Isus, nego nekako odsutno doe do pulta i spusti na nj crnu torbu, gotovo
prestraivi svijet u trgovini.
est ladni piva i kutiju Opatije, ree tiho i odsjeno.
Odma, veli Josip.
Nedo, ta ti je to ispod oka? upita Tatjana znatieljno.
Ubola me osa, odgovori Nediljka tvrdo, pa uze torbu u kojoj je Miguel sloio pive i ode tiho
kao sjena.
Mu je puno bije, proape Tatjana povjerljivo tek to je ena zamakla iza vrata. Gudin nalije
uturu pa udri po njoj.
Caramba! proapta Miguel uasnuto.
Mene moj pokojni, laka mu zemlja, nastavi Tatjana, nikad nije ni prston taka. Mislin, taka me
je, ali u drugon smislu, kaza udovica znaajno pogledavi sveenika kojemu opet udari krv u glavu.
Za njega je ena bila svetinja, to je u Njemakoj nauio. Pria mi je da u Njemakoj oni ta biju ene
idu u zatvor. Boe sauvaj da bi to tamo neko napravio.

Jok! sloi se Ivi koji se ponovno uspravio na pult. Tamo ene mue strujon!
Ajde ti, smrade jedan, zavei tu poganu gubicu! obrecnu se Tatjana.
Nj, nj, nj, nj, nj! podrugljivo e invalid. Ali Tatjana ga vie nije gledala.
Ma ajde, reci poteno, uhvati se ona opet don Stipana, je li on tebi lii na Josea?
Pa sad kad si mi rekla, i ja vidin. prizna Miquel. Ima tu neto. Najvie oko oiju.
Jelda! oduevi se udovica. Pljunuti Jose!
Pljunutom Joseu sada ve doe da zaplae od srama, a Tatjana, kao da zna kako mu je,
otvoreno zuri i kao da se podsmjehuje. Toj zdravoj, ljepukastoj dvadeset i osmogodinjakinji mu je
prije malo vie od dvije godine sa skele na gradilitu neke robne kue u Frankfurtu pao ravno u
bazen za gaenje vapna i namah izdahnuo. Sluaj je htio da se nesrea dogodila samo pola godine
nakon to je on u jednoj birtiji na periferiji potpisao policu ivotnog osiguranja na milijun maraka.
On je, jadnik, slabo vian njemakome, mislio da potpisuje isprave za dobivanje radne dozvole, a
terenski se agent osiguravajueg drutva pravio blesav i u sebi smijeio proviziji. I tako je Tatjana,
igrom zabune, a na uas svekra, svekrve i dvije zaove postala zbrinuta do smrti, a da iza braka koji je
nesretno skonan nije ostalo nijedno dijete. Nije njoj ovik upa u klak, nego sikira u med, govorio
je narod. Mlada se udovica, meutim, nije mnogo obazirala na gnjev rodbine i osudu sela: drsko je
zgrabila svoj milijun i zavidljivcima se iscerila u lice, jednako kao to se sada ceri don Stipanu,
potpuno nadmona nad sveenikom, koji je sa enskim svijetom naviknuo razgovarati samo kroz
drvene reetke ispovjedaonice. Providnost je, meutim, ipak bila na njegovoj strani pa mu je opet
poslala dobru vilu, ovaj puta u liku niske i mesnate gostioniarke Mile.
Josipe, ima li krigle od po litre, vie Mila odmah s vrata, jer Mila, kao oni ameriki
narednici iz filmova, i ne zna drukije nego vikati.
Ajde, ao! oprosti se tada Tatjana veselo. ao, Jose! dobaci ona duhovniku.
Adios, seora! viknu Miquel za njom.
Bog, ree sveenik tako tiho da valjda ni sam sebe nije uo.
ta si ono rekla? okrenu se trgovac Mili.
Krigle od po litre! dreknu ena.
Iman.
A poto su?!
Dvadeset i est kuna komad!
Muku ti Isusukrstovu! zavapi gostioniarka. Don Stipan, kojemu se pomalo vratilo
samopouzdanje, znaajno se nakalja. Oprostite, don Stipane, izletilo mi! ispria se ena. Dvadeset
i est kuna! Ajde, da vidin kakve su!
Miguel nestade negdje u skladitu.
Gara, gara, ko ti gae para, zapjeva poluglasno Ivi iz svojega oka, a onda se, shvativi
valjda da je u drutvu sveenika i ene, zaustavi zatajivi drugi stih svojega zacijelo lascivnog
deseterca.
Dvadeset i est kuna! ree Mila razgledavajui krigle to ih je trgovac donio iz skladita. I ti
dadne pare, a ludi Mia, magare jedno brezobrazno, je prigrize. Pa, ajde reci, kad je on tako
prigrize, bi li mu je ti o glavu razbio?!

Que!? zaprepasti se Miguel.

Pa kriglu!
Mia grize krigle?!
ubre jedno, da vidi kako je prigrize! Odgrize komad ko aka pa ga jo drobi u ustima i
namigiva! Gledan ga, mislin se u sebi, dae Bog da bar rasie gubicu! Ali ipak! Izide magare caklo
pa se smije i plazi jezik da svak vidi da mu nije nita! I jo me zajebava! Kae juer: Mile, drugi put
mi je malo bolje posoli! Reko: Mia, jeben li ti majku na uranku - da prostite na izrazu don Stipane
- izide li mi jo jednu, okrpit u ti dvi iza uiju da e sve zvizde vidit!
Madre mia!
Ajde, daj mi est komada.
Domalo, u duanu e ponovno ostati samo trgovac i invalid. Ivi je blaeno zadnjemao glavom
naslonjen na pult i povremeno se nerazumljivo obrecne na nekoga u snu. Miguel na stolici u oku
srie reenice iz knjiice panjolski s izgovorom:
Su abuela cocina muy bien - Vaa baka krasno kuha; Cuando era pescada este pez? - Kada je
ulovljena ova riba? Seorita, puede acompanarme em ni hotel? - Gospoice, moete li me otpratiti do
hotela? Mi mujer muria de aids - Moja ena je umrla od side...

Poglavlje drugo
u kojemu se uz brikulu i treetu razvija etika dilema je li u redu naruiti pie ako zna da ga
nee platiti, a usput saznajemo za raspusnu mladost ovdanjeg upnika
Tri trice, fali trica kupa, najavio je Iko i Milan je tjeskobno zavirio u blok u kojemu je Bricin
srednji sin Jurica pomno zapisivao punte. Neka se mali vjeba, kazao je Brico, ufajui se da bi
zbrajanje trica i aeva moglo trinaestogodinjaka spasiti izgledne jedinice iz matematike. I Jurica je
utio i zapisivao, grickao vrh penkale i pomalo srui mirindu u sebi mnio kako oca eeraa doista
nema smisla uznemirivati podatkom da mu osim kolca iz matematike ista takva ocjena stoji u rubrici
hrvatskog jezika, biologije, fizike, kemije, vjeronauka, glazbenog i tehnikog odgoja te da e, sve u
svemu, okinuti razred. Ako netko prije toga sluajno ne zapali kolu. Elem, Milan je tjeskobno
zavirio u blok na kojemu je Jurica ispisivao rune, kvrgave brojke i zakljuio kako njihovi protivnici
imaju ve trideset i sedam punata i samo im jo etiri nedostaju da okonaju partiju.
Je vas karta sere, zavapio je gorko.
Guziari, procijedio je Milanov partner Mate, nadimkom Crni.
U gostionici je bilo malo svijeta. Osim kartaa, tek je Mia drijemao na stolici glavom naslonjen
na zid i u snu se osmjehivao plavui s umaenog kalendara na zidu preko puta. Dugo je Mia gledao
kako mu pokorno kleei u pliaku djevojka nasmijano nudi au, a onda je usnuo i plavojka je
oivjela, dodaje mu vinjake jedan za drugim, kao na pokretnoj vrpci. To je, Bogu hvala, samo san, i
pijanac se ne pita kakva je to arolija nego se samo smije i loe pohlepno kao marva, pie mu se niz
bradu cijedi po koulji. Smijei se u snu, osmijeh mu otkriva ostatke zuba u gornjoj eljusti, crne kao
opoareno zemljite.
Mia! dreknu tada Crni i nizak se i debeo mukarac mljacnuvi mrzovoljno probudi trepui
slijepljenim kapcima. Kartai se nasmijae. Bila je to druga partija treete. Prvu su dobili Milan i
Crni, pa su na brikuli Iko i Brico izjednaili. Ova trea igra trebala je donijeti pobjednike, koji e po
zavretku kartakog sraza sa stola ustati nasmijani, zadovoljno proteui udove utrnule od sjedenja i
zajebavajui poraene, osloboeni plaanja povelikog ceha gostioniaru Markanu.
Bacio bombu na cestu kojom je u tom trenutku prolazio zglobm autobus gradskog prometa,
oglasio se u tom asu Markan sa anka sladostrasno zgroen crnom kronikom. U strahovitoj
eksploziji est je osoba lake ranjeno, dok se lijenici jo bore za dva ivota. Poinitelj se pola sata
nakon nesree sam predao u Treoj policijskoj postaji. Rije je o S.B.-u, (44), kovino-tokaru iz
ibenika. Upitan zato je bacio bombu, S.B. je kazao da ne zna to mu je bilo, da se iskreno udi svom
postupku i da e se svakako potruditi da se to vie ne ponovi.
Markane, daj mi jo jedan imi, prekide ga Iko iznenada.
A krvi ti Gospine, koliko more popit, ree Crni nezadovoljno.
Isusa ti, oednio san.
E, vidio bi ja tebe bi li ednio da san ja akua tri trice.
Ajde u kurac!

Ajde ti u tri!
V.K., dvadeset i pet godina, registrirana ovisnica o narkoticima naena je juer ujutro
onesvijetena u zahodu diskoteke Papagaj. Pretpostavlja se da je jo prethodne veeri djevojka sama
sebi ubrizgala dozu heroina i nakon toga izgubila svijest s gumenom vrpcom vrsto stegnutom na
nadlaktici. Kako djelatnici diskoteke nisu provjeravali sanitarne prostorije po zatvaranju objekta,
onesvijetenu je narkomanku zatekla tek istaica Zdenka M. (48) koja je uobiajeno dola na posao u
deset sati prije podne. Prolo je, dakle, sedam, osam ili moda i vie sati kako je V.K. bila bez svijesti.
Njezinu ruku, u kojoj je tako dugo bio zaustavljen krvotok, deurna je kirurka ekipa mogla samo
amputirati.
Markane, daj i meni jo jednu bilu bevandu, kazao je sada Brico odsutnome ugostitelju.
Kurac, nemoj mu nita donosit! raesti se Crni. ta ima sad pit, pizda ti materina, pa gotova
je partija.
Kako je gotova, kad jo igramo. Dok god igramo, more se naruivat, takva su pravila.
A ti, brate, pij, ja ti to sigurno neu platit.
E, bogami oe!
E, bogami neu!
E, bogami oe!
E, bogami neu!
Pred Opinskim sudom u Splitu juer je zapoelo suenje K.R.-u (34) zvanom Umjetnik. K.R.-a
optunica tereti da je krivotvorio osobne iskaznice, putovnice, diplome i uvjerenja o invalidnosti te
da je tom djelatnou ostvarivao nezakonitu dobit.
Suenje je prekinuto zbog nemogunosti identifikacije optuenog. Naime, na pitanje suca Jeste
li vi K.R., KV konobar iz Splita?, optueni je odgovorio Ne, ja sam K.R., doktor ekonomskih
znanosti, kardiokirurg, akademski kipar, nadbiskup splitsko-makarski, akademik i predsjednik
Razreda za knjievnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te posjednik poasnog doktorata na
University of Michigan, samo to su mi oduzeli sve moje dokumente. Suenje e se nastaviti nakon
to stigne miljenje koji je u ovome sluaju zatraeno od Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
Ako ti nee platit, ja vie neu igrat, ree Brico bacajui karte.
Ako ti nee igrat, znai da je naa partija, ree Crni lukavo.
Kako vaa partija, pika ti materina, kad nami fali etiri punta za iza, a vami devet.
A ti onda lipo uzmi karte pa igraj. Nema prikidanja dok ne uvati etresjedan.
Evo ti kurac! ree Brico odmjerivi lakat Crnome. Ja ne igran dok mi na stol ne doe bila
bevanda ta san je naruio.
A ko ti brani da narui bevandu. Narui ti i dvi, samo ta ti ja to neu plaat.
E, bogami oe.
E, bogami neu.
E, bogami oe.
E, bogami neu.
Z.L. (63), umirovljeni policajac iz Naica, protiv kojega je bila podignuta optunica da je na

podmukao i okrutan nain umorio svoga susjeda i kuma D.R.-a (71), vezavi ga u vrijeme oluje
lisiinama za gromobran, osloboen je u srijedu pred upanijskim sudom u Osijeku zbog nedostatka
dokaza. Prema iskazima nekih svjedoka Z.L. je u vrijeme smrti nesretnoga D.R.-a u kolodvorskom
bifeu u Vinkovcima gledao utakmicu, drugi pak vele da je bio na proslavi bratovog imendana u
Nutru, dok jedan svjedok tvrdi da je Z.L. i gledao utakmicu u Vinkovcima i u Nutru ispijao
portugizac za dobro zdravlje i dug ivot svoga brata Stjepana.
Kartai mrano ute, na korak od jednoga od onih krvoprolia kakvima se Markan naslauje.
Crni nervozno lupka nogom o pod, a Milan se ironino kezi i pui, agresivno otpuhujui dim u
stranu, Iki pod nos. Kurva, zna kako je bolno Ikino odvikavanje od duhana. Brico je pak uzeo au i
toboe je neto gleda, vae, ocjenjuje, a zapravo treperi od napetosti da je zavitla Crnome u glavu,
dok je Iko sklopio oi pa die duboko i umno, uspravljenih ramena. Koncentrira se kao to je u
jednome filmu vidio da se koncentrira Bruce Lee. I taman kada je on ne otvarajui oiju stao
razgibavati vratne miie okreui glavu kao guter, spasonosno se s drugog kraja gostionice oglasi
Mia:
I tako je na don Stipan izlieni alkoholiar.
Bum! Da se betonska ploa nad njima prolomila pa da je na stol tresnula Markanova nepokretna
mater Karmela, sto i etrdeset kila teka starica koja ve sedam godina ne ustaje iz naslonjaa, kartai
se ne bi vie zaudili. Tamni i olovni oblaci tunjave to su se gomilali pod stropom Bevande
rasprie se na vjetru uasne spoznaje da je don Stipan... Ma to ovo pijani Mia bunca, tko mu je to
kazao?!
Don Stipan!? ree Iko zapanjeno. Lieni alkoholiar?!
Bome, don Stipan, potvrdi Mia.
Ko ti je to reka?
Ko mi je reka? Rekli mi ljudi, ko e mi drugi re, veli pijanac prepredeno.
Ajde, Mia, ne seri, kae Brico gnjevno. Nije ti dosta da si ti sam govno, nego bi i druge u
govna uvalja. Krvi mi, prokinen li te nogon u prsi...
ta ti izvodi? upade Crni. ta priti oviku, pusti ga da govori... Ajde, Mia, govori, ko ti je
reka to za don Stipana.
Mia uti i uvrijeeno gleda preda se.
Mia, kazat u ti materi da si proda i propio motornu pilu ta ti je aa donio iz Njemake,
zaprijeti Crni.
Komu je proda motornu pilu? zaudi se Iko.
Nije sad vano komu je proda, kae Crni. Mi emo o tomu lipo muat, a on e nan ispriat od
koga je ujo ovo za don Stipana. Je li tako, Mia? Ajde, gukni golube. Ko ti je to priaplja?
U srijedu rano ujutro, nakon devet dana skrivanja u umama Papuka, oglasi se Markan sa
anka, organima gonjenja sam se predao J.B. (56), profesor biologije iz Slavonske Poege. Za J.B.-a
se opravdano sumnja da je svojom knjigom arobni svijet gljiva neizravno odgovoran za smrt dvoje
ljudi te za jo neizvjesno stanje trinaestero drugih, koji su s tekim poremeajima linosti zavrili u
psihijatrijskim ustanovama diljem Lijepe nae.
Mia je nekoliko asaka uvrijeeno utio, a onda se nakaljao i stao priati.
Don Stipan, visoki i mravi trideset petogodinji sveenik to je prije malo vie od pola godine

doao na slubu u Smiljevo i mukarce namah zaveo namjerom da obnovi crkvu, a ene svojom
vranom kosom, bijelim zubima i tamnim licem na kojemu su sjala dva krasna modra oka, prije
nekoliko je godina slubovao u jednoj bogato, upi kod Sinja. I tamo je bio jednako omiljen kao i
ovdje: pokrenuo je bio upni list, obnovio kapelicu u jednome udaljenom zaselku, okupio enski
crkveni zbor pa ak u jednoj prilici i spasio jednu staricu to ju je bio strefio infarkt, prebacivi je
svojim automobilom do bolnice. Voza doma zdravlja toga je dana, naime, bio nestao, prialo se da
je ambulantnim kolima vozio cement za kuu svoga urjaka.
Pop je u to doba puno pio, no ne moe se ba kazati da mu je to uzimano za zlo, barem u upi u
kojoj je slubovao. tovie, upijani su cijenili njegovu dosjetljivost kada je senzor smjeten pokraj
upravljaa svojega renaulta 19, vraju spravicu koja bi blokirala automobil im bi osjetila vonj
alkohola u vozaevu dahu, pokrio komadiem flastera. Srca ispunjenih blagou i zadovoljstvom
gledali su seljaci svoga pastira kako sjeda u auto pa tura glavu kroz prozor i palei motor ozareno im
dovikuje: Jeste li vidjeli kako sam zeznio Jrancuza?!
O Svetome Martinu mnogi su od njih darivali sveenika demionama mladoga vina, ili se ak
opijali s njim. I nisu govorili on je dobar, ali pije, nego on pije, ali je dobar, pa bi zamirili kada
bi pop pijan ispovijedao i prieivao, pijan novorodenad mazao svetim uljem, pijan blagoslivljao
kue - posebice one udaljenije - jer nikada se to nije vidjelo na njemu. Ni kada bi pio do etiri ujutro,
nije zaboravljao na pjevanu misu za duu nekog pokojnika, to ju je imao odrati dva sata kasnije.
ene u prvim redovima, dodue, zbog njegova su zadaha znale vaditi rupie i stavljati ih preko usta,
ali mu ak ni one nita nisu zamjerale.
I tako je selo ivjelo u veselju sa svojim mladim, poduzetnim i - Boe moj, ta ima veze? alkoholiziranim sveenikom, sve do jedne kobne nedjelje. Cijelu je prethodnu no don Stipan pio s
generacijom novaka koja je tog jutra polazila na odsluenje vojnog roka, a koju je on juer bio
pozvan blagosloviti. Na misi gotovo da nije znao za sebe. Strano je to bilo gledati: sudarao se s
ministrantima, zaplitao o misnicu i potiho tucao za vrijeme propovijedi. Skriven iza stupa crkvenjak
je u oaju grizao svoju ispranu kapu ne usuujui se ni pogledati sveenika. Svaki put kada bi on
zastao i gotovo se neprimjetno ljuljajui kazao Ooovaaaj!, asna bi sestra za elektrinim orguljama
prestajala disati. Zlo se dogodilo kada je don Stipan popio onu au previe.
Uzmite i pijte iz njega svu ovo je kale moje krvi, novoga i vjenoga saveza koja e se proliti za
vas i za sve ljude na otpustenje grijeha. Ovo inite meni na spomen, govorio je pop mehaniki, s
peharom krvi Spasiteljeve visoko u drhtavim rukama. A onda je stao piti, ministranti ispod oltara tiho
su zvonili malim zvoniima, narod je kleao ela skrueno naslonjenih na sklopljene ruke.
Sveenik je tada spustio kale i zamiljeno se zagledao u daljinu, tamo prema otvorenim vratima
crkve, iza kojih su na granama golemih kestenova cvrkutali crni kosovi. Dugo je tako gledao. I onda,
umjesto da kae Tajna vjere, na to bi mu svijet odgovorio Tvoju smrt, Gospodine, navtjetamo,
Tvoje uskrsnue slavimo... i sve kako ide, don Stipan je sklopio oi, coknuo jezikom i rekao:
Fino! Jako fino! Moda je malo preslatko, ali ima krrrrasan bouqet!
Onda se sruio i stao tako strano hrkati da su plamici na votanicama nemirno zaigrali.
Nakon jednoga takvog incidenta, jasno, nije vie mogao ostati na upi, nego su ga poslali na
lijeenje na Rab. Potom je, pria se, dvije i po godine bio u hrvatskoj misiji u Njemakoj i tek
nedavno je, evo, doao na slubu u Smiljem Kau da se vie ne usudi ni primirisati nikakva alkohola.
Mia je zautio. Brico, Crni, Milan, Iko i Markan samo su uasnuto zurili u njega, velike crne
muhe upravo su nesnosno zujale.

Poglavlje tree
gdje se pojavljuju duhovi, najprije jedan to prlja sagove i posteljinu, a potom jedan to je
pobjegao iz boce
U proljee u Smiljevu svi koji su zaposleni, policajci i istaice, nastavnici, trgovci, zidari,
inenjeri, vozai, radnice iz oblinje tvornice tjestenine, netko vie, netko manje, ali svi - pazite, svi! odlaze na bolovanje. Netko bi pomislio kako je cijelo selo zadesio pandemijski oblik peludne
groznice. Oni upueniji u poljodjelstvo, meutim, znaju da je razlog posve drugaije naravi. Jer,
Smiljevam se ponu aliti na vrtoglavice, iijas, napade ui, vodu u koljenu, suicu, padavicu,
alergiju na prainu i maje dlake, kronini bronhitis, kokoje sljepilo... tek kada treba odvojiti
nekoliko dana za skupljanje sijena, oranje ili sadnju krumpira. Tih dana ordinacija staroga doktora
Alujevia, koji je neko davno vrlo lukavo kao specijalizaciju odabrao medicinu rada jer sada po
cijelu godinu blaguje prute kojim ga u proljee darivaju zahvalni pacijenti, pomalo nalikuje na sobu
za pokuse amaterske kazaline druine. Seljaci se gre, padaju po podu, pjene, kolutaju oima, hriplju
i povraaju. Ali, samo dok im lijenik ne odobri sedam, etrnaest ili ak mjesec dana potede od bilo
kakve aktivnosti. Pa im za sobom zatvore vrata ordinacije, ovi e sirotani zaboraviti na boljeticu,
veselo otrati kui da se presvuku u staru odjeu i eto ih ve isto popodne u vinogradu s poljevaom
od dvadeset i pet litara na leima.
Selo opusti tih dana. Samo je starad kod kue pa sjedi u dvoritima i trijebi graak, uplee
vijence enjaka ili - ne bez zavisti - grdi i piljcima gada raskalaenog pijetla. Sram te bilo, najlipu
si mi koku pokapumo! ljuti se dida, a ptica bjei niz dvorite, sve do gnojnice, daleko od dohvata
staroga, uspravi se uznosito na hrpi kravljih izmetma i drsko zakukurie, kao da joj je to nekakav
zakasnjeli orgazam.
Jednoga od tih dana bez ive due po selu don Stipan je u sakristiji, pjevuei Rajska Djevo,
kraljice Hrvata, upravo pretakao bistri sok od jabuke iz velikog kuhinjskog bokala u maleni
porculanski vr. Negdje iz velike daljine ulo se brundanje traktora, graja djece sa kolskog igralita
i udarci motke kojom je zvonar Bareti u dvoritu mlatio orahe. U stupovima svjetla s visokih
prozora igrale su estice praine. Sok od jabuke sveenik nakon svojega izljeenja koristi namjesto
vina u misnome obredu i, premda je za to dobio odobrenje od crkvenih vlasti, malo ga je sram zbog
toga. Zau se kako zakripae velika crkvena vrata.
Don Stipane! povie neki enski glas.
Pop se zbuni, omaknu mu se ruka i on proli sok po hlaama. Ba ispod pojasa, vrlo neugodno.
Don Stipane!
Odma! Samo malo! odvikuje sveenik panino se briui po preponama.
Don Stipane!
Samo malo! Samo malo! vie pop bijesno i oajno u isti mah.
Don Stipane!
Dolaziti! Samo malo!

Don Stipane, kae Tatjana sada tie, jer ve je na vratima sakristije. U crnim je pripijenim
trapericama i crnoj svilenoj bluzi, na nogama su joj crne cipele s visokim iljatim potpeticama. Sve je
crno na njoj, kako i prilii njezinu udovitvu.
ta je, ta se dere! ljuti se sveenik dlanovima pokrivajui polivene hlae. I kako si mi to
ula u sakristiju. Ne more se tek tako u sakristiju ulazit, moja draga. Di je to red? To je ko da ja doen
u tebe i pravo s vrata u spavau sobu.
Tatjana se zasmija ovoj usporedbi, a pop se, shvativi to je kazao, postidi i vlastiti ga stid jo
vie razbjesni.
Nemoj se smijat! kae on ljutito. ta si tila?
Dola san se ispovidit.
Pa si se u sridu popodne dola ispovidit?
Eto.
ta, eto?
Eto, bila san ovde blizu u kume Ivanke na kavi pa, reko, kad san ve tu, da se lipo ispovidin, da
mi je dua mirnija. Ima i dva miseca da se nisan ispovidila i isto me sram zbog toga.
Na kavi si bila?
E, kae ena prostoduno.
Pa si se dola ispovidit?
E.
Don Stipan teko uzdahnu.
Ajde, kae, saekaj me u ispovidaonici.
A Tatjana stoji na vratima i razgledava sakristiju, znatieljna kako su ve znatieljne Evine keri,
i kao da se pita kakva je to tajna zbog koje se ne smije tek tako ulaziti u ove odaje.
Jesi li me ula? ponovi pastir. Saekaj me u ispovidaonici, ree on pa neoprezno rukom
pokaza u smjeru drvene kuice sa zavjesama od tamnocrvenoga baruna.
Tatjana tada ugleda tamnu mrlju na njegovim hlaama i zgranuto pokri usta rukom. Da ispod
njega nije dobar kameni pod, Don Stipan bi sada zacijelo propao barem deset metara u zemlju od
srama. Stoji tako on, stoji ona, strana je tiina meu njima. Negdje iz velike daljine uje se brundanje
traktora, graja djece sa kolskog igralita, udarci motke kojom zvonar u dvoritu mlati orahe. U
stupovima svjetla s visokih prozora pleu estice praine.
Ajde, kae napokon pop tiho, ali otro, mobiliziravi u tom asu sve preostale mu postrojbe
desetkovanog dostojanstva i sveenikog ugleda, ajde, saekaj me u ispovidaonici.
ta si sagriila? upitat e je malo kasnije, ve puno sabramji.
Betimala san, lagala san materi da san bratu u Zagreb poslala dvista maraka, a nisan mu
poslala jer ima godina i po da nije da nijedan ispit. Onda san gledala jedan sramotni film i kumi
Ivanki gatala na kavu, odvergla ena.
Sramotni film? zaudi se don Stipan tiho.
Porni, proapta Tatjana.
Aha.

Ajme, ovo van moran ispriat, ivnu udovica. Kasna ura bila pa moja rodica Luca i njezin
ovik Davor gledali porni. Pozaspala dica, zaspali njegovi i njizi dvoje lipo stavili kazetu i legli na
kau u primaoj...
Pusti sad to, prekide sveenik.
Ma morate ovo ut, ne da se ena. Pustili oni film, kad... Puri... Nestade struje! Utrne se i
televizija i video. I sad, ta e, njizi dvoje jo malo sidili u mraku, ekali oe li ponovo do struja, a
kad nije dola, otili lipo le.
Dobro je, ne mora mi to priat!
Ma sluajte, nastavi Tatjana. Sutradan cili dan nije bilo struje, tek pridveer dola, oko
zdravamarije. Taman se Lucina svekrva i jo neke stare ene iz sela u primaoj sobi skupile da e
izmolit krunicu. Kad, odjednon... hi, hi, hi, zasmija se Tatjana, Moj sinko, upali ti se i televizija i
video... hi, hi, hi... Da si ti vidio, moj don Stipane, kad su se one stale krstit i biat iz kue.
Khm! nakalja se pop ljutito.
Oprostite, morala san van ovo ispripovidit.
Sluaj me, Tatjana, prosikta don Stipan, ovo je sveti sakramenat i nema mista priama. Ili mi
kai ta si sagriila ili ajde u miru Bojem. U crkvi nema akulanja!
Ajme, ta ste vi strogi, zaudi se Tatjana. Pa nian ja nita loe mislila.
Ja i ne mislin da si ti neto loe mislila, nego da ne zna ta je red! proapta sveenik bijesno.
Najprije mi se doe ispovidit kad nije vrime od ispovidi, a onda mi pria seoske akule. Iman ja i
drugoga posla, nego sluat tvoje piz... Tvoje, da prosti, lupetanje.
Udovica se ponovno zasmija.
Dosta! ne da se smesti don Stipan. ta si jo sagriila?
Moj mi pokojni esto dolazi u san...
Ni to nije grij! prekide je pop.
Pa fala Bogu da nije, ali saekajte da van isprian. Ne date mi ni da govorin. A kako u se
ispovidit ako mi vi ne date da govorin? ovie boji, pa ne mogu se ja na mote ispovidat!
Don Stipan zamuknu, a i Tatjana pouti uvrijeeno nekoliko asaka pa onda nastavi:
Daklem, moj mi pokojni dolazi u san, nema noi da ne doe. Jadnik, nije se ni okupa kako je
poginio, nego mi sav bil od onoga vapna u koji je upa - laka mu zemlja! - dolazi u san. Klak se cidi
niza nj, samo je lice obrisa da ga mogu pripoznat. Ja reko: eljko, krvi ti Gospine, nemoj mi s
takvin nogan gazit po tepihu u spavaoj sobi! On nita. Ni a ni be, nego pravo do kreveta pa sie da
mi, tukac jedan brezobrazni, i posteljinu zamae. Briga njega, ko da e mu je mater prat i
umpreavat. Ali, dobro, nema veze. Side on, daklem, pa onako ispod glasa kae: Taaatjanaaa!
Taaatjanaaa! Taaatjanaaa!.... Ja reko: ta je, ta tuli ko da me s brda zove? ta je bilo? Kae on:
Taaatjaaanaaa, ne da mi miraaa! Ja!? reko. Ja tebi ne dan mira?! Pa, posro jedan posrani, ko
komu dolazi u san: ja tebi ili ti meni?!
Oprosti, kae pop iznenada podrugljivo i ve na rubu ivaca, oprosti to te prikidan, ali bi li
to mogla malo ubrzat i, ako ti nije problem, malo manje betimat.
Dobro, dobro, evo sad u pri na glavno... Daklem, kae meni, moj eljko: Taaatjanaaa, ostavi
se muuukiii! Kakvi muki, Gospe ti blaene? ja reko. Pa nisan bila ni sa kin otkad si ti umro!
Kae on: Znaaan da nisiii, ali stalno misli na njiziii. Reko: Mislin, pa ta onda! Ko da je to grij?!

Eto, recite vi sami, don Stipane, je li to grij?! Mlada san, jo ni tridesetu nisan napunila, a dice neman.
Je li grij nekome ko ta san, za primjer primjera, ja mislit na muke?!
Pa sad... Khm! zakalja se ponovno don Stipan.
Nije. Dabome da nije! odgovori udovica sama sebi. Ako je to grij, onda na kugli zemaljskoj
nema ene da bi bila potena. Ali nije u tomu moja sramota. Druga mene jedna stvar mui...
O, Isuse moj dobri, zavapi sveenik s druge strane drvene reetke.
Zaljubila san se u ovika u kojega se ne bi smila zaljubit, prizna Tatjana.
Kako? On je oenjen?
Boe sauvaj! zgranu se ena.
Pa u emu je onda grij?
On je pop!
Sveenika obli strahovita vruina. U asu, njemu se uini da vie nije u svojoj dragoj crkvi, u
ovome zemaljskome raju meu dobrim i bogobojaznim ljudima, gdje te jutrom grlice bude, a noom
uk uspavljuje. Kao da se u trenu preselio na samo dno Luciferova kraljevstva, gdje grene i pogane
due sve do vjenosti trpe najgore muke za niske i gadne ini iz svojih nekadanjih ivota. I sve mu je
nekako u izmaglici, kao da se oko njega digla para iz davlovih kotlova.
Kad ga vidin, meni se momentalno noge oduzmu. Zadren, zavrti mi se u glavi, znoj me
probije. Kako je visok, lip, crn, mlad. Pa kako se smije, Gospe Blaena. Kako lipe zube ima...,
govorila je Tatjana, ali don Stipan je vie nije uo. Njezin je glas do njega dolazio moduliran u
jezoviti paklenski cerek.
Niega se vie nije sjeao. Ni kakvu joj je pokoru odredio ni kako ju je otpravio, kako je uope
izaao iz crkve, do upnoga dvora doao, uao u kuhinju. Kako je otvorio kredenac i izvadio bocu
rakije iz njega - posve nesvjesno, kao mjesear, luak ili opsjednut ovjek. Kako je uzeo bocu pa
nalio malu aicu do vrha, onda stao, zagledao se... Pa - hop! - iskapio naduak. Natoio jo jednu i hop! - popio i nju. Hop! - treu. Hop! - etvrtu. Hop! - zgrabio je bocu i potegnuo, oajno i pohlepno,
kao da ga je netko otrovao pa mu sada to prije valja protuotrov ispiti.
Tek kada je praznu bocu na stol spustio, shvatio je to je uinio. Briznuo je u pla, pao na
koljena i tu, na kuhinjskome podu stao kroz gorke suze moliti:
Oe na, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje, doi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja...

Poglavlje etvrto
koje opisuje kako se pee janjetina, zato je pijancima zabranjeno voziti se na ringipilu i kako
oni to imaju puno para katkad zavre bez oba uha
Sveti je Ante osvanuo vedar i topao, kako i prilii jednome zatitniku djece. Osvanuo je u istim
plahtama jo krutim od glaanja, u mirisu ampona i vodica za brijanje, u odjei s koje je istom
otrgnuta etiketa i osmjesima zajapurenih kuharica, radostan i svean. U kupaonicama su djeaci
pomirljivo putali materama da im sapunaju vratove i ui. Kao prvi krani, ni glasa ne bi pustih dok
bi ih se muilo, stoiki su podnosili najgore uase u slavu dobrog ovjeka iz Padove, tog
fenomenalnog sveca koji na tratinu preko puta crkve donosi ringipil i tandove s dindama, balone i
pitaljke, plastine maeve vrlo prikladne za lemanje pasa i maaka i pitolje na vodu koje je najbolje
puniti mokraom.
A niihovi su oevi za to vrijeme pokraj ranjeva, gutajui slinu, vodili ozbiljne polemike o
idealnim uvjetima peenja janjaca: o brzini okretaja, kalorinim vrijednostima razliitih vrsta drva, o
intenzitetu plamena i udaljenosti mesa od vatre. Svatko to ovdje bolje zna od drugoga, jer je dobro
ispei janje jedna od malobrojnih vjetina koje Smiljevani doista cijene. Takvi su to ljudi. Pitanja
ivota i smrti, smisla i besmisla, njih ne zanimaju. Neki bi vas od njih moda i oamarili ili vam ak
pljunuli u lice da im kaete da su neke od zvijezda to trepere nad njihovim tikvama ve tisuama
godina ugasle. Granice svemira, gibanje svjetlosti, Ahil i kornjaa, um to ga proizvodi pad mjerice
prosa... nitko se ne gnjavi tim glupostima. Ali ispei janje, molit u lijepo, to je ve druga pjesma.
Nita na ovome svijetu nije tako zajebano i pipavo kao valjano ispei mlado, domae, jo od sise,
desetak kila teko janje. Razliiti stavovi, razliite kole i uenja, malne cijeli svjetonazori otro se
suprotstavljaju u dimu koji drai oi.
Puno je svijeta danas u Smiljevu. Rodbina iz gradova iz prtljanika vadi darove, novu kapu i
bocu konjaka za djeda, dvadeset deka kave u zrnu - jer tko zna to sve stavljaju u onu mljevenu?! - i
kutiju napolitanki za tetku usidjelicu. Brian stariji sin Ranko, etrnaestogodinji krizmanik, od svoga
je tetka dobio kopake i istoga ih asa, onako u bijeloj koulji sa arenom leptir-kravatom i u
modrim hlaama izglaanim na crtu, nazuo. Mater vie na njega:
Budalau jedan, pa di e u kopakama na krizmu! Sreko!... Sreko! Eno je Ranko obujo
kopake i uteka, ajde mu ji ti skini!
I Brico, za kojega valjda jo samo njegovi najmiliji znaju da se zove Sreko, poleti za djetetom,
a mali bjei preko vrtova, kramponima gazi mladu salatu i rajice.
Svijet se oko desete ure pomalo okuplja u sreditu mjesta. Mnogi su doli iz okolnih sela, jer je
smiljevako svetkovanje Svetoga Ante dogaaj od iznimna znaenja za drutveni ivot cijeloga
ovoga kraja. Graja je nesnosna: automobili se jedva probijaju kroz guvu, vozai ivano trube,
glasaju se pitaljke i plastine strojnice, iz razglasa vrtuljka grme stari lageri. Galama oko
prodavaa janjetine samo to nije poprimila razmjere graanskih nemira. Sumnjiavo odmjeravajui
nije li janje moda staro ili krvavo peeno, svjetina se tiska i nadvikuje oko banaka, gdje pod
sjekirama leti iverje kostiju, a komadii mesa i koe frcaju kao geleri po novim kouljama.
No, domalo e cijeli taj cirkus na koji sat zamrijeti. Poinje misa s procesijom, gdje e se vidjeti

oni to se odavno nisu vidjeli. S noge na nogu za kriem, ozbiljno i u pola glasa pripovijedat e se
novosti: o Jakovu koji je od nekog Nizozemca izvukao golemi novac od osiguranja, a nije nego
rame iaio; o Kuzminoj starijoj - je li se ono Jelkica ona zove? - koja je u Zagrebu ostala nosea sa
svojim profesorom na fakultetu, ubre bi joj moglo djed biti; o Njonji koji je u lovu sluajno ranio
paanca Jozu, a moda i nije sluajno; o Marinku Anelijmom koji se misli za stalno vratiti u
Smiljevo...
O ovomu potonjemu i njegovim namjerama svijet je pokazivao najvie znatielje, dobrim
dijelom svakako i zbog njegova pomalo nesvakidanjeg izgleda. Odjeven u ruiastu svilenu koulju
i bijele hlae, sa utim puloverom kicoki prebaenim preko lea, reeni je Marinko toga dana na
misi znaajno sputao naoale do pola nosa svaki put kada bi ugledao kakav zanimanja vrijedan
primjerak ledine enske. Nekako podsmjeljivo i nadmono podizao je obrve odmjeravajui noge,
bokove i prsa prisutnih dama i potiho coktao jezikom od zadovoljstva kao da sve to njemu moe biti.
Mnogi bi se, barem meu mukim svijetom, dodue i zakleli da njemu puno toga moe biti, posebno
kada je ovaj visoko iznad glava vjernika svojim kratkim debelim prstima na kojima se presijavalo
prstenje spustio tisuu maraka u barunastu vreicu za lemozinu. Banknota koju je Marinko
razmetljivo podigao prema svjetlu, razgledavajui je nekoliko asaka kao da dvoji je li krivotvorena,
nekako je zasjala u smiljevakoj upnoj crkvi kao da se radi o dosad nepoznatome prikazanju Duha
Svetoga.
Marinko je bio jedan od onih Smiljevana koji su uspjeli u velikome svijetu: roak, kum ili
barem zemljak iju je adresu dobro imati uza se kada odlazi u Njemaku; kod kojega e u nevolji
prenoiti i ruati i dobiti valjan savjet o svemu to se tie njemakog radnog zakonodavstva i
kupovine rabljenog mercedesa. Vlasnik praonice automobila Kroatien i vieni lan hrvatske
emigrantske zajednice, sitan i brkat ovo koji je, po vlastitu priznanju, udavio ko maku udbaa
koji ga je trebao ubiti, u Smiljevo je bio doao sa svojom jedinicom Julijom. Debeljukasta i poneto
zbunjena Julija govorila je hrvatski s tekim njemakim naglaskom i imala udne ispade - kao kada
se rasplakala vidjevi gdje njezina tetka sjekirom odsijeca glavu kokoi - pa su je svi drali pomalo
slaboumnom, ali su ak i oni najpodrugljiviji bili vrlo susretljivi s njom, kako je ve poeljno biti
susretljiv s nekim tko ima ili e naslijediti hrpu novca.
Stari se Marinko namjeravao zauvijek vratiti u Smiljevo ponajvie stoga kako bi svojoj jedinici
naao kakva estitog hrvatskog mua. Tako je barem tvrdio. Uasavao se injenice da bi se njegova
ki mogla udati za nekog plavokosog vabu.
Pa da mene moj zet zove Vater, objanjavao je Marinko okupljenima u Bevandi, pa ja... ja...
ja...
ta bi mu ti? upitao je netko.
Jebo bi mu milu Mutter! zgrozio se Marinko.
Oni zlobniji su aputali da Marinku zacijelo nije samo Julijma srea na pameti i primjeivali da
je stan poeo bojati kosu, odijevati arene koulje, kititi se prstenjem i trubiti iz auta enama uz cestu.
Nepotkupljive su smiljevake ene zgaeno pljuvale za razvratnim emigrantom, solidarizirajui se
valjda na taj nain s njegovom pokojnom enom, plahom i utljivom Ivom, za koju nitko nije znao da
je bolesna sve dok sirotica nije prije malo vie od pola godine tiho umrla. No mukarci su utjeli i
povlaivali Mannku. Jer, osim to je bio imuan, stari je bio i iznimno cijenjen u visokim politikim
krugovima, intimus mnogih ministara, doministara, generala i saborskih zastupnika, sve odreda
starih pajdaa iz emigracije, koji su nemali broj puta nalili uture na raun vlasnika praonice
automobila Kroatien, pa onako pijani cmizdrili na njegovu ramenu i ispovijedali svakojake

budalatine.
Marinkov je politiki put, njegova borba za Hrvatsku, kako on voli kazati, poela na Badnjak
63, kada je dvadeset i estogodinji seoski zgubidan u jednome drutvu neoprezno zapjevao: Drue
Tito kupit u ti fiu, a mercedes Anti Paveliu. Zbog te je gange sretnu Novu 1964. doekao na
slamanci okrunog zatvora, nije ga spasilo ni to to se s mladim domaim pijetlom, dvadeset svjeih
jaja i lijepim komadom peenice u ondanjoj miliciji za njega zauzela njegova ojaena mater
Anelija.
Ma, Andrija, reci po dui, zna ga i sam, alila se starica debelome inspektoru, dok se pijevac
svezanih nogu batrgao na podu od linoleuma, di e on, popianac jedan, kupovat aute kad ni za
duvan nema.
Nita nije pomoglo. Andrija je dodue uzeo i pijetla i jaja i peenicu, ali je Marinko svejedno
punih etrdeset dana licom strugao crvljivi grah s dna otuene porcije i praznio crijeva u metalnu
kiblu u uglu elije. No, kako je ve ivot kao pasijans gdje se katkad naoko beznadno loe karte
iznenada lijepo otvaraju i slau, tako je i dotad uglavnom promaena egzistencija jedne seoske
dangube svoj smisao dobila upravo meu pljesnivim zidovima okrunog zatvora. Poljubac sudbine u
njegovu je sluaju imao teak zadah po rakiji, luku i trulim zubima. Ni sam Marinko se vie ne sjea
kako se zvao taj stan lupe, viestruki kriminalni recidivist koji je oekivao suenje zbog tko zna
koje po redu provalne krade. Tek, neizljeivi ga je tat dobrohotno kao roenoga sina naputio to mu
je sve initi i komu se valja obratiti za ilegalan prelazak granice. Marinko je ve mjesec dana po
izlasku iz zatvora bio u Austriji, dva tjedna kasnije u Njemakoj. I nije se povezao s naijencima koji
su tamo obijali zlatarnice, kako ga je savjetovao njegov zatvorski cimer. Sa strau koju je teko
objasniti samo eljom za zgrtanjem novca, moda zbog usamljenosti meu ljudima iji jezik nije
razumio, pa i ustraenosti nepoznatim svijetom, uhvatio je teko raditi po esnaest sati na dan.
Jedni su bili skloni njegovu promjenu objanjavati injenicom da se malo po dolasku oenio
skromnom, kuevnom Hercegovkom Ivom. Drugi pak potiho kau da je dobar dio Marinkova imetka
ipak sumnjiva podrijetla. Neki ak tvrde da je on bio i... no, dobro, neemo sada o tome. Kako bilo,
Marinko je naskoro kupio mercedes.
Za sebe, ne za Pavelia.
U selu se samo nagaalo koliko je njegovo bogatstvo. On sam nije govorio o tome i kada bi ga
netko upitao, stari bi samo odmahnuo rukom smijeei se, kao da je takav silni novac neto to
obian ovjek ne moe ni pojmiti. No, koliko god je krio cjelinu svojega imutka pa se i ljutio kada bi
ga netko pitao o tome, Marinko nije mogao odoljeti da se ne pohvali barem dijelom svoje steevine.
Ali, inio je to promiljeno i izokola, pravei se da mu zapravo nije stalo i kako su mu sve te hiljade
maraka straan teret. Gotovo da se ovjek sam sebi zaudi kako je uspio ne poludjeti i poslati sve u
vraju mater pa razdijeliti pare sirotinji i zatvoriti se u neki pustinjaki samostan.
Evo, pogledaj, kae Marinko vadei plik novanica iz depa, ta e ovo meni? Samo mi
muku ini. ta ti misli, da bi ja bio nezadovoljniji da ovoga neman? Bi ovo! odmjeri emigrant od
lakta. Sve ti je ovo, moj rodo, nita! Ni po emu ti ja nisan sritniji od onoga to ivi od plaice i krpi
kraj s krajen od prvoga do prvoga, a za veeru nema nego malo blitve i dva jaja utvrdo. More bit da
je njemu i bolje nego meni?!
Njega bar ne mui ir na elucu, dometnu Crni suutno.
Tano tako, sloi se Marinko, to si dobro reka... Nego, ljudi, oemo li mi tagod izist? Mala!
Mala! dreknu stari konobarici, ajde, doi vamo da naruimo! Krezuba konobarica dolazi, iz depa
zamazane pregae bez rijei vadi blok i olovku. ta emo? obrati se emigrant ponovno onima to

su se s njime ovdje, na prostim stolovima od dasaka, pod ceradom doli okrijepiti nakon slube
Boje.
Brico, Crni, Milan i Ante, mu Marinkove sestre, srameljivo ute: Marinko ih je pozvao pa ne
mogu oni sada gospodariti njegovim novcem.
Ajde, bogati, naruite, nemojte da vas ena eka, sokoli ih bogatun.
Mukarci svejedno ute piljei preda se, onako kako su preutjeli i propiljili dobar dio svojega
kolovanja.
E, jeben li vas mutave, kae Marinko prezirno. Daj nan... Koliko nas je? Jedan, dva... pet. Sad
nan daj tri kila peenoga, dvi litre vina i dvi vode. Za posli emo jo vidit.
Donesi i kapule, protisnu Milan stidljivo.
I kapule, sloi se Marinko. Donesi jedno dva naramka kapule, onako, ko da e je prid kravu
bacit.
U mene krava ne jide kapule! pobuni se konobarica.
Ma, bogareti! zaudi se vlasnik praonice Kroatien.
Dernek se razmahao, uju se ijavice i gange. Mlade cii na vrtuljku, momci hvataju metalne
stolce svojih druica smjelo kao Tarzani pa vitlaju nedunom enskadijom. Zaviorenih kosa i suknji
one vrite ustravljene i radosne istodobno. To je eksplozivna mjeavina, gora od kerozina, jaa od
trinitrotoluola: po afrodizijakoj vrijednosti vonje na njemu, ringipil gotovo da ide u red sotonskih
pojava. uvaj okolo! uvaj okolo! grmi iz staroga razglasa. Sasvim opravdano.
Osim zaljubljenih, druga kategorija ljudi kojima ba nije preporuljiva vonja vrtuljkom su
pijanci. Njima je to vrtoglavo zadovoljstvo ak izrijekom zabranjeno: na komadu daske na kolcu
zabodenom u ledinu pokraj ringipila, poneto je klimavim slovima, ali vrlo rezolutno napisano:
Pjanima pristup strogo zabranjen. Vlasnik je tako odluio jo prije dvije godine kada se, unato
upozorenjima, jedna skupina pijanih budalaa ugurala na metalne stolce, ni vezat se sami nisu mogli.
Onda ih je zavrtjelo, pa je njima, hvala Bogu, pozlilo, pa su se svi skupa centrifugalno izbljuvali po
narodu, kronjama kestena i proeljima okolnih kua.
Marinku i Brici, Crnome, Milanu i Anti sada je dola njihova janjetina i oni masnih brada
zduno glou, zubima trgaju komade mesa, zborno hrskaju mladu kapulicu, svi na istome poslu, a
opet nekako svatko za sebe. Zamislili se teko pa i ne vide onoga drugoga, uutjeli kao da im je,
boemiprosti, ao toga janjeta to ga blaguju. Na posljetku, kada su ubili glad i ostalo im isto
zadovoljstvo u hram, Marinko prvi progovori.
Onda, ree Marinko bezazleno, zna se ko e ovo platit... Neka asti komu je danas imendan...
Ante u taj as prestade jesti i ustravljeno pogleda onaj but to ga je upravo erupao. Podie
glavu, reklo bi se, rasplakat e se ovjek.
Hi, hi, hi, zasmija se emigrant veselo. Ne beri brigu, rodo, zajebavan se. Di bi tebe tvoj
Marinko pustio da plaa.
Ante se kiselo nasmija.
E, jeben li vas blesave, nastavi Marinko. Nita vi ne razumite... Pare?! Pare su, moj sinko,
avlija stvar. Nije za svakoga da ima para. ovik poludi, obist ga uvati, pome init pizdarije...
Ima toga. Ima, ree Milan iznenada. Ja san ujo da su se tako u Ercegovim dvojica ta su doli
iz Njemake takmiila ko e imat lipe strailo...

Ajde, bogati, ko ti je to reka? kae Marinko, pomalo ljut to ga se prekida.

Pria mi ovik, ne da se Milan, kako je sve poelo kad je jednomu dola mater pa ga pita da
ima li tagod stare jakete za na strailo, a on, Majko, krvi ti Isusove, ta ima trait staru, eno ti pun
ormar novi novcijati jaketa. I tako ti njemu mater stavi novu jaketu na strailo. Novu novcijatu! I sad,
vidio ti to njegov susid i pobismo! Raspizdio se naisto! Ne majci, stavi ti i on na svoje strailo novu
jaketu, a, da bude bolje od onoga susidova, metne mu i koulju. Novu novcijatu koulju! Nato ti i oni
prvi stavi strailu koulju, pa mu jo i gae obue. Onda ovi drugi vee kravatu. Ovi prvi metne dilet.
I tako ti cili cirkus ispadne od toga, cilu nedilju dana su njizi dvojica tako zajebavala jedan drugoga
ko e imat lipe i esnije strailo. Na kraju, skupili se ljudi, gledaju ije je lipe. I ne mo se odluit:
na svakomu i eir, i mantel, i jaketa, i dilet, i gae, i kravata... Raskopali ji - i opet oba straila imaju
maje, oba donje gae, obadva imadu udari u depu, sve po propisu, molin ljepo. Ko prava gospoa.
Kau ljudi, e, jebi ga, ne more se odredit koji je lipi, oba su jednako lipa. Kad kae jedan od ove
dvojice, Je kurac, nisu isti, pogledaj momu u dep od kouje. Povirili oni u dep od koulje, kad
tamo - sto maraka! Sto maraka mu njegov gazda stavio u depi, da strailo ima za deparca.
Svi se sada smiju osim Mannka. On je, ini se, zbog neega malo i uvrijeen.
Lako se vami zajebavat, kae Marinko prijekorno otirui masne brkove, ali ima i sluajeva di
nije zgodno kad ovik ima malo vie nego drugi. Moj roo, da ti vidi koje sranje more ispast kad
eljade ima puno para! Koja to muka more bit! Evo, ima jedno po godine kako je u Italiji mafija
zarobila jednoga industrijalca! Rodijak ima vile, aute, brodove, avione, on sam nije zna koliko ima.
Radio je ta ga je volja, jeba je ta je tijo. ovik bi reka - blago se njemu, milina Boja. A je ovo!
odmjeri Marinko ponovno, pa doda malo tie, dramatinim glasom: Zaminla ti njega mafija. Mafija,
moj rodo! Lipo ga pratili jedno misec dana, gledali kud ie, ta radi, kakav mu je vozni red, je li? I
onda, jednoga dana - op! - uvate ga u otelu di je doa sa ljubavnicom
Bogami, lipo! kae Crni, kojemu je valjda dovoljno strahotno ve i to da su tipa uhvatili s
ljubavnicom.
Uvalili oni njega i odveli sa sobon, nastavi Marinko, niko ne zna di. Mafija se nakon tri dana
javila njegovoj dii, poslala in pismo. Kau, pustit emo van au ako nan dva milijuna maraka
ostavite di van mi reemo da ji ostavite. Ne govorite nita policiji inae emo van aku..., i tu
Marinko zakrklja povlaei kaiprstom preko grkljana. Poalje tako mafija prvo pismo - nema
odgovora. Ni a ni be, nita! Poalju oni drugo - isto tako. Poalju tree - niko se ne javlja...
A da nisu se zajebali pa napisali krivu adresu? zaudi se Ante prostoduno.
Ajde ti u kurac! razgnjevi se Marinko.
Pa ta oe, pravda se sestrin mu, samo san pita...
ta si pita? Budalatine, eto ta si pita, bjesni vlasnik praonice Kroatien. Kako ti je to moglo
past na pamet? Krivu adresu da su napisali!? Krivu adresu?! To je mafija, magare jedan nerazumni!
Ej, mafija! To su ti ozbiljni ljudi, nema u nji zajebancije!
Oprosti! promuca Ante.
Ma kako oprosti?! ta oprosti?!
Marinko. Ej, Marinko, smiruje Brico situaciju, ajde, nemoj se ljutit.
Ma kako se neu ljutit, kae Marinko ogoreno.
Pusti, bogati, kae Milan, priaj, ta je bilo s Talijanon?
Marinko mrano prouti nekoliko asaka gledajui svoga zeta s nekakvom neljudskom

mrnjom, a onda odmahnu glavom, pijunu, opsova neto nerazgovjetno i nastavi:

Prolo i misec dana, mafija pie, a familija ne otpisuje. Vidi mafija, s njima se ne da na lipe. Pa
ti napie i etvrto pismo, a u pismu - uvo! Otkinili uvo ovomu bogatau i poslali ga njegovoj familiji
da vidi da je dosta zajebancije. Kau, ako ne platite etri milijuna maraka - jer sad su digli pare - ode
ai i drugo uvo.
U piku materinu! zgrozi se Brico.
Jesi vidio! zavrti emigrant glavom zabrinuto. Otkinili oviku uvo. I ta ti misli da su dica
reagirala na to? Jesu moj kurac! Briga njizi!
Pa kako mogu pustit da in bikare au? proapta Milan prestravljeno.
Kako mogu? kae Marinko i zasmija se nekako tuno i prezirno u isti as. Kako mogu? Fala
Bogu da mogu. Kako ne razumi - pa oni ti jedva ekaju da aa odapne pa da naslijede njegove pare.
Mafija njima, za pravo re, ide na ruku - njima je ak interesantno da in au ucmekaju. ta prije, to
bolje!
Majku in jeben! opsova Crni gnjevno.
Tako ti je, moj roo, vanka, kae Marinko alosno, Briga koga za tebe, pa da si mu rod
roeni!
I ta je bilo s Talijanon? odvai se Ante upitati.
Nita, ree Marinko. Nita, ta e bit? Mafija mu nakon nedilju dana otkinila i drugo uvo i
poslala njegovin, a kad se ovi ni taj put nisu javili, mafija vidi - nema tu kruva! Lipo ovika ubili,
isikli na komade i u kuveru poslali familiji - kad ne triba vami, ne triba ni nami!
Jeben ti ivot! zakljui Milan maloduno.

Poglavlje peto
u kojemu upnik boemiprosti pogine, a onda ipak ne pogine, makar bi on najvie volio da je
poginuo
Vruina. U titravoj jari mijeaju se mirisi praine, znoja i jestvina. Dernek je nakon objeda
nekako omlitavio, posustao, uspavao se. Neki su ak i doslovce usnuli ispruivi se na deki prostrtoj
u hladovini, njihovi ih najmiliji kaklju slamicama oko nosa. Drugi bi opet spavali, ali ne mogu mui ih kiselina. Mineralnom vodom krijepe svoj siroti eludac da izdri u stranoj bici s peenjem i
kapulicom, pa da u asu velike pobjede suznih oiju zadovoljno podrignu. uju se cvrci, goleme
crne zunzare i tek povremeno ganganje onih najupornijih ili najpijamjih.
I tada, u tom mirnom i sitom blagdanskom poslijepodnevu, kada su se ve vodile umne politike
rasprave nad ostacima lubenice kojom je dovren objed, a iz kuhinja se ulo zveckanje posuda u
sudoperu i mirisala kava, kada se sto i dvogodinji Karlo, najstariji Smiljevanin, kojemu vino daju
jo samo za Svetoga Antu, po obiaju rasplakao traei da mu dovedu njegova prvoroenca imuna
koji je kao trogodinjak umro od panjolske gripe jo prije osamdeset godina, zau se vriska. Kao
ljetna oluja, na vedro se Smiljevo najednom stutila vijest o stranoj nesrei.
Poginuo je don Stipan!
Poginuo don Stipan?! Don Stipan!? Poginuo?! Ma jesi li sigurna?! Tko ti je to kazao?! Pa kako!?
Gdje?! Isuse moj dobri! Gospe blaena i udotvorna! kriale su ene uasnuto se kriajui.
Ostavljalo se posude u sudoperima i lonii za kavu na ploama reoa, prekidale umne politike
rasprave, utihnula i ganga i ijavica, rastrijeznile se pijane glave. Sav je ivot u Smiljevu najednom
stao, cijelo se selo u trenu mobiliziralo oko tragedije koja je zadesila njihova pastira i znatieljno
pohitalo upnoj kui gdje je, prema priama, u dvoritu mrtav leao njihov upnik spljeskan na
kamenome podu kao pregaena maka, otkinuta mu glava na jednoj strani, trup na drugoj, ne putajte
blizu djecu i one slabijih ivaca.
Uas se napunilo neveliko dvorite s osmerokutmm bunarom i divno razlistalim stablom
smokve, narod se natiskao oko tijela pa ne moe ni vidjeti to se dogaa.
Kako je poginio? pitaju usplahireno oni to su istom doli.
Nije poginio, odgovaraju gotovo razoarano oni upueni u sveenikovo stanje, samo je
uganio nogu.
Ugamo nogu?! Nita vie?!
I rasika glavu, kae netko kao da hoe popraviti dojam nesree, krv mu iklja ko iz pipe.
Ajde, fala Bogu!
ta, fala Bogu?
Reko, fala Bogu da nije tagod gore, veli ovaj, a tono se vidi kako mu je krivo, kao da mu je
netko ispod nosa izmaknuo tanjur omiljenog jela.
udan je to svijet, ti Smiljevani. Vijest o pogibiji u selu je proizvela uzbuenje kao da se neto
lijepo i sveano dogaa, kako se ovdje tragedije i inae doivljavaju lijepima i sveanima. Uzviene i

ozbiljne one su upravo ono najbolje u ivotima Smiljevana. Doista, nikada ovdanji ljudi nisu tako
lijepi i dobri, tako drag i suutan svijet kao kada tko umre: pred smru se mire zavaene obitelji,
zaboravljaju zemljine parnice, u smrti se rehabilitiraju ak i lijenine i pijanci. A najbolje je kada
odapne lijenik, sveenik, uitelj ili makar kakav inenjer, netko vien i kolovan: svi se krasno
odjenu, ozbiljno kaljucaju u pogrebnoj povorci i dostojanstveno isteu ui brbljavoj djeci to nose
vijence. A ako se skupi puno svijeta na ispraaju pokojnika, onda svi kau: Bio je lip pogreb.
Narod tako sklon uasima, meutim, ova; je put pretjerao: umjesto pred licem Gospodnjim,
sveenikova je dua jo uvijek obitavala u dobro joj poznatom i tek propisno natuenom tijelu s
rasjeklinom na potiljku, koje je okrueno brinim vjernikim stadom lealo na tlu i nekako neljudski
jealo.
Njeeeee... Njeeeee... meketao je pastir slabanim glasom.
Don Stipane... Don Stipane, kako ti je? pitaju ga.
Njeeeee... Njeeeee...
Don Stipane, je li te boli? kae netko naglaavajui svaku rije kao da se obraa nagluhome.
Njeeeee... Njeeeee...
A di te boli?
Njeeeee... Njeeeee..., samo je ponavljao postradali sveenik kolutajui oima.
ta mu je bilo?
Priaju da je pa s prozora.
Bogati?! ude se ljudi gledajui visoki prozor kupaonice gore na katu, malen gotovo kao
pukarnica. Pop da je pao s prozora! S onoga prozora?!
Okupljeni na mjestu nesree zapanjeno i nekako uplaeno zure uvis. Uasnijima od sveenikova
udesa sada im se ine okolnosti koje su do njega dovele. Velika je to zagonetka za jednostavni
smiljevaki puk. Kako je, za Gospu blaenu, sveeniku uope palo na pamet da se uspne na prozor u
razini ovjekova tjemena? I zato se on - pa to ne bi avlu palo na pamet! - provlaio kroz otvor kroz
koji bi se i maka jedva provukla?! Nakon svega, meu Smiljevane se pomalo uvlai zebnja da se s
njihovim upnikom neto strano dogaa.
Jer, najprije se dva tjedna pop, pravdajui se nekakvom tajanstvenom bolesti, krio u kui
prepustivi sve svoje obaveze sveeniku iz susjedne upe. Zatvorio se bio i nikoga nije putao k sebi
osim svoje kuanice Rue, a ona je opet utjela i bila osorna prema svima koji su gurali nos u
upnikovu intimu. Ono to se zna, u ta dva tjedna nijedan lijenik nije dolazio u upnika pa je cijela ta
pria o bolesti bila vrlo sumnjiva. Onda se don Stipan danas napokon pojavio na misi, blijed,
iscrpljen i rastresen, crvenei se na trenutke kao mladenka, a u jednome mu je asu ak i srebreni
kale, sreom prazan, ispao iz ruke i zvecnuo o kameni oltar. I sada ovo. to se, zaboga, dogaa?
Mati zvanome Crni odmah je sve bilo jasno, ah to nije htio priati ba svima. Tek, uhvatio je
ispod ruke Marinka Anelijinog, zovnuo na stranu Iku, Bricu i Milana pa ih, stavivi prst na usta
upozori da ne razglaavaju ovo to im upravo kani ispripovjediti.
Je li ti zna ta je bilo? proapta Crni povjerljivo, oito upuen u situaciju.
ta?
Ja mislm da pop ponovno..., veli Mate zvani Crni pa znaajno pokaza ispruenim palcem
prema ustima kao da hoe kazati da don Stipan...

Pije!? proapta uasnuto Marinko Anelijin.

Crni tuno zakima glavom.
A ta, pop voli popit? zapanji se neobavijeteni vlasnik praonice Kroatien.
Da popit?! ree Crni.
Pije ko spuva! objasni Milan.
Ko deva! dometnu Brico.
Ko zemlja! kaza Crni.
Ma bogati! ree Marinko pa se brzo prekrii kao da hoe otkloniti kakav urok od sebe.
I tako je don Stipan, pomalo sa saaljenjem, a pomalo s prezirom, u dijelu svojega stada
ponovno bio obiljeen kao pijanac. Ali sada kao jedan od onih najgorih, s kojima ne moe popiti
au vina jer to je njihova bolest - kao okorjela pijandura kojoj ni lijenici vie ne mogu pomoi i
pred ijom oajnom strasti vie nitko ne moe dobrostivo zatvoriti oi. To to je istina u svemu tome
bila poneto drukija, to to je, za pravo rei, u cijeloj toj stvari don Stipan bio nevin da neviniji ne
moe biti, zasad su, na tetu smiljevakoga upnika, znali samo on i njegov, da tako kaemo,
poslodavac - svevidei i svemogui Bog.
Samo je On znao kako se puna dva tjedna muio njegov dobri sluga Stipan i sigurno je patio
vidjevi ga takvoga. Razdiran stranom eljom svoje slabe ljudske puti, razapet izmeu dvije grene
udnje kao ono Buridanovo magare izmeu dva plasta sijena, don Stipan bijae ubog kao Lazar,
ponizan i ustraen u iskuenju. I valja iskreno rei, po dui, otkako je sam sebe zatekao nalivenog
dobrom domaom lozovaom i od uasa zacvilio na kuhinjskome podu, nita nije popio. Ni kapi! Sav
je estoki alkohol to ga je imao u kui on jo toga stranog popodneva, tresui se kao u groznici,
prolio u sudoper molei se i plaui nad njim kao da pokapa najmilijega.
I dobro je uinio, jer malo nakon to je zazivalo za spasenjem, cijelo je njegovo bie ponovno
vapilo za tim otrovom. Bila je to neljudska ed, gotovo prispodobiva s opsjednutou avlom, kao
kada se nakon pustih godina vampir probudi u svome lijesu pa je edniji nego ikada. Seoski upnik, i
mae plah i nesiguran ovjek, bijae izbezumljen: sve ono samopouzdanje to ga je teko izgradio
lijeei se od alkoholizma, mjesecima skupljana hrabrost da bez srama ponovno stane pred pastvu,
muno samouvjeravanje da je ponovno dobar i ist pred Bogom i pozvan provoditi njegovu volju u
ovoj maloj upi, sve se to bilo sruilo pred jednom, zapravo bezazlenom, posve siunom kunjom
sotone.
Cijelu se tu no nemirno prevrtao po postelji, a kada je napokon zaspao, u snu su ga muile
strane slike iskeenih upljana koji mu se unose u lice i nude ga rakijom cerei se zlokobno i
skriveki namigujui jedan drugome. Ajde, Stipane, popij!, Ajde, Stipe!, ivio ti nami, pope!...
mijeah su se glasovi kroz raskalaen smijeh u kojemu nije bilo niega srdanog, nego samo gola
zloba i naslaivanje njegovom slabou. Zora ga je zatekla izmuenog i u znoju. Prohladna
svibanjska zora s prezaposlenim pticama u gustim kronjama empresa, miris itke zemlje iz
zahjevanih vrtova i dovikivanje teaka, rezak zvuk brusa to negdje klizi niz otricu kose, glasanje
razbuene stoke, sve je to upravo mamilo da ovjek ustro skoi iz postelje i ispljuska se hladnom
vodom, ali don Stipan se osjeao tako nitavnim da mu se inilo kako mu je najbolje umrijeti. Pa da
ga nema. Da se osramoen i jadan pod betonsku plou sakrije pred svijetom.
Golemi se strah bio uvukao u njega, a znao je da ga brzo i bezbolno, istoga asa, moe istjerati
samo na jedan nain - da se ponovno napije. Na nesreu, to je istodobno bilo i uzrokom njegove
sramote. Siroti se sveenik tako naao zarobljen u nepodnoljivom krugu tjeskobe: od uasa koji e

ga po svoj prilici snai kada ljudi saznaju da je sklon rakiji, mogla ga je spasiti samo rakija. Izlaz je
na posljetku naao u dugoj i predanoj molitvi u samoi. Dva tjedna se tako bio skrivao od sela.
etrnaest dana bez ikakva kontakta s vanjskim svijetom, kao da ispunjava kakav zavjet, proveo je u
molitvi, krijepio se ivotopisima svetaca.
Tako je doao i Sveti Ante. I sve je bilo dobro, don Stipan se ponovno osjetio sigurnim,
spremnim da se suoi sa svim izazovima slubovanja u jednoj seoskoj upi. Crvenio je, dodue, pred
znatieljnim pogledima, mucao i ruke su mu se tresle dok je na misi lijevao vino - jer u biskupovoj
nazonosti ipak nije mogao koristiti jabuni sok - ali nikakav ozbiljniji propust ili, boemiprosti,
izgred nije napravio. ak ni kada ga je Tatjana opet uhvatila muiti.
Puno je u posljednja dva tjedna don Stipan razmiljao o Tatjani. Isprva ispunjen grenom
udnjom i bijesom zbog te udnje, kako su dani odmicali, bijae sve dobrohotniji prema
lakomislenoj udovici: s osmijehom na usnama zamiljao je kako e, kao pravi dobri pastir, blago
ukoriti i vratiti u stado tu zabludjelu ovicu. Kada se, meutim, napokon suoio s reenom
ovicom, shvatio je kakva je to betija i kako bi je najradije iibao do krvi. Jer, to je uinila ta
zmija, taj Belzebub, ta bludnica babilonska, ta, ta... Svaki put kada bi na misi - pred cijelim onim
svijetom, pred biskupom! - don Stipan svrnuo pogled na nju u treem redu crkvenih klupa, ona bi s
nekakvim moleivim izrazom na licu - prislonila maleno licitarsko srce na svoje neprilino
dekoltirane prsi!
Preznojavao se od uasa i izbjegavao njezin pogled, ali je taj nekrst, ta napast tako koncentrirano
zurila u njega, tako ga ustrajno vabila u razvrat tim srcem i poljupcima to mu ih je slala jedva
primjetnim micanjem usana, da sveenik nije mogao da je ne gleda. Ba kao to prolaznika mami da
vidi smrskan automobil. Samo s golemim naporom volje uspio je privesti misu kraju i ne osramotiti
se pred crkvenim velikodostojnikom. Poslije, kada je u biskupovoj pratnji prozivao krizmanike,
malo se pribrao. Dodatno ga je osokolilo kada je biskup pregledao upne knjige i pohvalio ga ne
naavi nikakva propusta u njima. Potom su ruali i biskup je otiao, a don Stipan se zadovoljan
povukao u svoju sobu na katu. Cijeli mu je svijet opet bio tako prijateljski i drag, ivot je ponovno
imao smisla, gdje god pogledao, radosno se oitovala skladnost Bojega nauma, kao da se ona
zlosretna epizoda sa zmijom i jabukom nikada nije dogodila. Tako je mislio don Stipan sjetno
zagledan u skupinu vrabaca to su na gram oraha pred prozorom o neemu otro debatirali. Iz oka
mu se iznenada otela i niz obraz kliznula jedna krupna suza olakanja, kadli...
Don Stipane! zaori se iznenada dobro mu poznat glas iz prizemlja, kao da ga dolje, iz pakla,
zovu da potvrdi svoju rezervaciju.
Don Stipan se umalo obeznam, probi ga hladan znoj.
Don Stipane, di si?! viknu udovica ponovno. Don Stipanu se zamuti pred oima.
Don Stipane, Tatjana je! govori Tatjana, sada, ini se, ve na stubama.
Don Stipan se stade tresti kao padaviar.
Don Stipaneeee! urla ena sada ve sasvim blizu, tu u hodniku pred vratima.
Sveenik se uplaeno osvrnu po sobi, a onda, nakon to se nekoliko sekundi premiljao da li da
se sakrije pod postelju ili u ormar, ili moda da stane iza vrata, napravivi nekoliko bezglavih koraka
kao tukac na kii u svim smjerovima po sobi, u asu potpuna pomraenja uma iskorai kroz prozor.
Drei se oprezno za prozorski okvir potom stade na desetak centimetara iroku izboinu na zidu
koja je u visim prvoga kata opasivala kuu. Potom iskorai i drugom nogom i tu, na vanjskome zidu
pored prozora pritaji se prstiju grevito zabodenih u upljine izmeu kamenih blokova.

Don Stipane! viknu Tatjana uavi u sobu.

Raspameenome upniku tada pade na pamet apsurdna misao kako bezobraznica nije pokucala
prije nego je ula i kako je svakako mora prekoriti zbog toga.
Don Stipane, vie ta prokleta ena.
Pop pogleda ispod sebe i od visine mu se zavrti u glavi.
Don Stipane!
Stipanu se priini kao da mu je udovica sada blie nego prije. Kao da je ona shvatila da je on tu
vam pokraj prozora. Sve pipajui u potrazi za osloncem za ruke on se pomakne po uskoj izboim do
ugla kue.
Don Stipaneee! vie Tatjana negdje iz unutranjosti.
A upnik je ve na drugoj strani, u sjenovitome dijelu kue, uplaeno zurei u iljate ukrase na
osmerokutnome bunaru. Panino se uhvati za okvir zelenih kura na prozoru kupaonice.
Don Stipane! vie Tatjana sada ponovno posve blizu.
Don Stipan odlui vie ne bjeati. Umirit e se ovdje kraj kupaonice pa e valjda i ona otii.
Samo da u meuvremenu nitko ne proe cestom koja je uz kuu.
A Tatjana, koja je dotad obila sve sobe na katu traei svoju ljubav, u tom asu ude u kupaonicu.
Bilo je mrano unutra i neto je udno grebalo oko kura. Ba udno!
Ma koji je to ava, promrsi udovica zabrinuto i nekako vie za sebe. Onda prie prozoru i
odluno, kao da je ona tu gospodarica - jer takvom se pomalo i smatrala - otvori kure!
Nemoj! Neeeee!!! samo je uspio povikati don Stipan.
I onda tres!
Smiljevaki se upnik koliko je dug i irok prostro po kamenome podu dvorita i evo ga jo i
sada, dobrih pola sata kasnije, gdje okruen zabrinutom pastvom jo uvijek lei i kolutajui oima
nekako ivotinjski jei:
Njeeee! Njeeee!
Don Stipane, pita jedan, je li ti dobro?
Ajde u kurac, govori mu drugi, di e mu bit dobro, vidi kakav je!
Njeee! Njeee!
Tribalo bi zvat hitnu pomo, predlae netko poduzetno.
Tribalo bi njega odvest na hitnu pomo. Ako mi njizi budemo zvali, ne ji, brajo, do mraka
doekat.
Dobro ovik govori.
Njeee! Njeee!
Ajmo, ko e ga odbacit?
Ja bi moga, ali mi se auto uje po piliin.
Ali si pilie kupova?
Di neu: jednodnevni pilii po deset kuna komad!

Ma, bogati, a di to?!

Ajmo, ljudi, nemojte govorit pizdarije, valja popa vozit u ambulantu.
Moga bi ga ja svojin mercedeson! ree Marinko Anelijin.
A to ne bi u moga bemvejca, umijea se Tatjana prkosno.
Kao da je taj as dobio napad, sveenik se na udoviinu ponudu osvijesti, stade bijesno ritati i
pljuvati zaarenih oiju.
Pu!... protenja on bijesno. Pu! Bi a!... Pu!... Bi a!... Bi a sotono!...
Okupljeni se Smiljevam tada zapanjeno pogledae, a Mate zvani Crni ponovno pokaza Iki, Brici
i Milanu ispruenim palcem prema usnama. Iko, Brico i Milan znaajno mu namignue.

Poglavlje esto
gdje se otkriva da su Nikola Tesla i Petar Preradovi zapravo Srbi, na to jedna Luscinia
luscinia, ili slavuj veliki, pobjegne glavom bez obzira
Bilo je to one subote kada se nalijevala zadnja betonska ploa na kui Marinka Anelijinog. Ovo
zadnja, naravno, valja uzeti tek uvjetno, jer se u Smiljevu nikada ne zna kada e ovjeku, i puno
skromnijega imovnog statusa negoli je Marinkov, pasti na pamet da makne crijep i itavu krovnu
konstrukciju kako bi sazidao jo jedan kat. U Smiljevu je u posljednjih desetak godina tako niklo
nekoliko besmisleno golemih kuerina, koje su njihovi vlasnici sazidali najee samo stoga jer nisu
znali to bi drugo s novcem, a kua se uvijek nekako inila razumnom investicijom pa makar imala
etrnaest soba i garanog prostora za osrednje prijevozniko poduzee.
Mukarci su se na gradilitu poeli skupljati ve u zoru, da po jutarnjoj svjeim odrade vei dio
posla. Grijui se kavom i rakijom, jo krmeljavi i lijeni, pogledavali su uvis, gore ak na drugi kat,
gdje je stotinjak etvornih metara valjalo ispuniti itkim betonom. Dok su se svi skupili, vlasnik
dizalice ve je montirao tranice do drugog kata, a Brico i Milan razvukli elektrini kabel i gumeno
crijevo za vodu do mijealice. Milan vue plavo crijevo od po cola natrake, a kraj u rukama ba mu
je nekako u visini rasporka na hlaama, to upravo neizbjeno priziva lascivne asocijacije:
Kume, kae Marinko veselo, ta bi da da ti je toliki, a?
Moga bi se lipo obisit za nj, kae Milan razumno.
Svi su bih jo pomalo mrzovoljni od sna, no samo tren kasnije, tek to su prve lopate bijelog
tucanika stale ritmino utati u mijealici za beton, mukarci ivnue. Bez nekakva velika dogovora
razmiljee se po novogradnji.
Sunce se polako uspravilo na nebu, povrina uglaanog betona irila se kao razvaljano tijesto, a
ljudi su poskidali majice i koulje i pomalo zamukli. utanje prine u mijealici, zujanje
elektromotora dizalice, cviljenje osovine na karioli, zveckanje eljezne armature na koju se izlijeva
itka smjesa... sve se to stopilo u zid buke kroz koji ovjek uje jo samo vlastito disanje. Odjednom
vie ne osjea nikakva umora ni boli u miiima, i nije ti vano koliko si dosad napravio i koliko ti
je jo ostalo, i vie ni na to ne misli, moda tek ponavlja refren nekakve pjesme u sebi kao
bajalicu, cijelim svojim biem predan tom jednolinom radu kao molitvi.
Kao u hipnotikom transu svi su bili bez identiteta, svedeni samo na svoje male funkcije u tome
velikom poslu, pa ih je Marinkov poziv na marendu gotovo iznenadio:
Ljudi, dobro je, ajmo togod izist, kazao je vlasnik kue i svi su zaueno stali, osvrnuli se
oko sebe, sve je utihnulo, lijepi je svijet ponovno bio tu.
Gori u uredit jedan stani za Juliju, da se odvojimo kad se ona uda, pojanjavao je vlasnik
praonice Kroatien guei se mortadelom. Neka dite ima svo, mir, ta u joj ja, starac, zapovidat.
Julija nije nita kazala na to. Sloivi hranu na stol improviziran od jelovih dasaka na kojima se
gdjeto jo moglo vidjeti tragova skorenog betona, ona i tetka joj Ivanka stajale su malo podalje i
utei toile kavu iz termosice u alice.

A i mukarci su utjeli: i Brico, i Iko, i Crni, i Marinkov zet Ante i Milan, o mladima da se i ne
govori. Samo je Marinko govorio i svi su ga, umaui tvrdo kuhana jaja u sol i guvajui kao lakat
velike fete pruta, pozorno sluali i ozbiljno kimali povlaujui mu. Iko dohvati jednu granu bagrema
to se nadvijala nad stolom, otrgnu jedan trn pa stade njime akati zube.
A i meni, da van pravo kaen, fali malo irine, pria emigrant. Ne more ti, rodijae, ni disat
di je usko, a kamoli uredit i ivot, i posa, i avla, i Pavla..., kazuje Marinko ogoreno, kao da je
dosad ivio u potleuici. Evo, za primjer, ree on, di e neko ko ja bit bez radne sobe?!
Radne sobe?! zapanji se Crni.
E!
Pa, krvi ti, ta ima radit u sobi?! kae Crni kojemu rad, prirodno, znai otvoreni prostor i
kakvu alatku u rukama.
ta e radit, he, he..., zasmija se Brico. Ko da ti ne zna ta e radit?... Gospe ti, pa nee
skupljat znake. Dovest e kakvu mladu, je li tako, Marinko?
Ajde, ljudi, nemojte se zajebavat, ljutnu se toboe Marinko. Lako je vami..., kae on sada
ozbiljno gledajui svoje jedino dijete dok je ono utke stavljalo alicu vrue kave preda nj. Lako se
vami zajebavat..., uzdahnu emigrant.
Ka-va? upita Julija Iku, a Iko se u prvi mah gotovo uplai kako je djevojka to rekla, kao da je
gluhonijema pa teko srie slogove.
Moe, moe!
Ka-va? nudi Julija Crnoga.
Moe.
Ka-va?
Jedan se momak nekontrolirano zacereka.
ta je?! dreknu emigrant ljutite ta se ti smije?! Momak posramljeno umuknu. A i ti,
obrecnu se sada otac na ker, kako to govori?... Ka-va... ka-va... imitira je Marinko zgadeno krivei
usta. Ne kae se ka-va, nego kava, razumi?! Kava!... Ajde, kai - kava...
Ka-va, kae Julija.
Mar u pizdu materinu!
Svima je sada neugodno, gledaju prazno preda se ili sputaju pogled, Iko je onim trnom
raskrvavio desni.
Nemoj tako, Marinko, usudi se kazati Ante, pusti dite.
Ma ta pusti, moj zete, ree Marinko ojaeno. Ma ta pusti... Kad ona svoj jezik ne zna... Julija,
sine, obrati se emigrant ponovno svome jedinome djetetu uzimajui fetu pruta sa stola, kako se
ovo zove?
Julija se uasnuto zabulji u prut: od straha je sada zaboravila i ono to zna. Prut, prut...,
ape joj tetka iza lea, ali djevojka paralizirana stravom vie nita i ne uje.
Ti tamo mui, viknu Marinko na sestru. Julija, kako se ovo zove?
A Julija ni a ni be, ni crne ni bijele, nego samo to nije proplakala.
Ajde na njemakon ako ti je lake, kae sada otac izazivaki i podrugljivo, kako se ovo kae

na njemakon?
Schinken, izleti Juliji neoprezno.
Schinken?! proapta Marinko gadljivo, razvlaei lice u jezovitu grimasu. Schinken,
ponovi on s nekakvom sotonskom nasladom. Schinken! prodera se ljutito. Mar!... Mar odavde,
ubre jedno brezobrazno!... Mar!...
Pa zgrabi jedan kamen sa zemlje i zavitla ga na ker, tjerajui djevojku kako se tjera tuda krava s
njive. A ova se izmaknu, iza nje prasnu jedno prozorsko staklo s posve besmislenim upozorenjem,
bijelim naopakim slovom S. Svi se od nelagode naoe okamenjeni kao oni dvorjani u Trnoruici,
samo je Julija bacila pladanj s loniem za kavu i ve bjeala preskaui suhozide, zapinjui haljinom
za grmove kupine, guei se od plaa.
Rijetka je bila i udna ivotinjica ta Julija, osobito ako je gledate u smiljevakom sustavu
vrijednosti. utljiva i vazda neto zamiljena, odrasla u osami djevojake sobe u koju njezin otac
gotovo da nije ni ulazio, u siunoj izbi koja bijae posvema nalik samostanskoj eliji, samo da je
bilo maknuti reprodukciju nekakvog uplakanog curetka i umne izreke o ljubavi cifrasto ispisane na
arenom papiru i polijepljene po zidovima. Ondje je ova frizerka bez radnog iskustva i sanjarske
naravi provela glavninu svojega mladog ivota, dvadeset godina je proialo pokraj nje, a da ih ona
gotovo nije ni zamijetila koliko se mrano naslaivala sudbinama gospoica to su na kiselome
papiru jeftinih romana venule od udnje za voljenim, gutale tablete i rezale zapea. Bila je toliko
drukija od svih ovdje, toliko drukija ak i od svoga praktinog oca koji vjerojatno ne bi ni umro
ako ba ne mora, koji bi jamano i samu smrt s kosom pokuao podmititi kao regrutnu komisiju s
nekoliko tisua maraka. Pa da se nekako odgodi ta neugodna obaveza, ako ga se ve ne moe
proglasiti trajno nesposobnim za umiranje.
Takav kakav jest, odgojen u drutvu u kojemu mukarci previe ne mare za djecu, a samoiv
sam od sebe, Marinko, za pravo rei, nikada nije ozbiljno ni razgovarao sa svojom keri. I ne samo
da se o njezinim potrebama, nezavisno o ocu, brinula mater, nego se nekako inilo da Mannku
njegovo dijete nije ni pri srcu. I tu ,e Ivanka uvijek bila kao nekakav bypass pa bi, kada se ve ne bi
mogla izbjei oeva uloga, ona odlazila u tinel umilostiviti njihova kunog diktatora koji bi ispruen
na trosjedu, miui utrnulim prstima u sintetikim arapama, rezignirano pritiskao puceta na
daljinskom upravljau. Onda je Ivanka umrla i Julija se nala uplaena i sama pred tiraninom.
Nikada nije ni pokuala proniknuti u narav i logiku toga nepodnoljivog apsolutista i prznice, a
kamoli mu proturjeiti. Pa i sada je bila tek povrijeena i bijesna, ali nimalo buntovna, kao da je to
to je otac kinji nekakav svemirski usud. Sirota je, plaha djevojka svojega roditelja doivljavala po
prilici kao to afrika ili amazonska plemena doivljavaju bolest ili poplavu: kao stranu i
nerazumljivu silu kojoj se mora pokoriti, ije divljanje moe ili otrpjeti ili pobjei od nje.
Bjeala je kroz vinograde odsutno gazei suhu crvenicu i provlaei se izmeu razlistanog trsja
na kojemu su tiho bubrili kiseli zeleni grozdovi, pa preko njiva kroz strnjiku od djeteline,
krumpirita na kojima su se okrugle tikve utjele kao mala sunca. Besciljno je pola u smjeru posve
suprotnom od sela, daleko od kua, daleko od ljudi ija ju je okrutna neposrednost plaila, i kao da je
u svojoj djetinjoj uvrijeenosti prieljkivala da bi ovako hodajui mogla doi do kraja svijeta, pa se
onda baciti u bezdan, da je vie nikada ne vide u ovome svijetu iji je jezik i obiaje slabo razumjela,
gdje kokoima odsijecaju glave, a udaku trgovcu, koji je tko zna zato govorio panjolski, nije
mogla objasniti da joj trebaju intimni uloci sve dok se u njihov razgovor nije - o, uasa! - umijealo
njih dvadesetak to su ekali kombi mucavoga Kuzme sa svjeim srdelama iz primorja.
Lutajui tako poljem uplakana, zamiljajui kako bi bilo lijepo da umre pa da svi gorko zaale

to je nema i pokaju se to su bili nepravedni, ula je u jedan gaj na kraju neke njive. Goleme kotele
obrasle brljanom ovdje su zastirale nebo. Julija zadignu haljinu, smaknu gaice pa unu da se
pomokri. mrcajui sjeti se kako bi njezin beutni otac u ovakvim prilikama uvijek govorio: Neka
plae - manje e piat.
Govno jedno, pomisli djevojka ogoreno. U taj as neto je vrknu u glavu, odbi se i odleti u
travu malo dalje.
Julija se zaueno zagleda u predmet: kost... vjerojatno pilea... jo masna, svjee oglodana...
hrskavica na jednome kraju... vrk! - odbi se sada od njezina tjemena i druga kost pa se pridrui onoj
prvoj. Batak, zakljui djevojka, batak plus karabatak, podie glavu.
Ajmemenimajkomojamila! zavapi Julija.
Pst! upozori je mukarac masne bradurine to je sjedio gore na gram i mljackao,
koncentrirano zurei negdje u lie. Napokon, on proguta zalogaj, gucnu iz nekakve boce, otre usta
rukavom pa se grleno oglasi: Viid! Viid! Viid! Viid! Karr!...Viid! Viid! Viid! Viid! Karr!...
Nevina hrvatskome, Julija nije razumjela ni rijei njegove pjesme, samo je blenula gore,
zaboravivi ak i gaice navui.
Slavuj veliki, pojasni joj bradonja aptom, Lusama lusama, krasan primjerak... Viid! Viid!
Viid! Viid! Karr!... Viid! Viid! Viid! Viid! Karr!... E, jebi ga! dreknu on iznenada, Julija se prepade.
Otia, kae mukarac razoarano tek sada malo bolje pogledavi djevojku. ija si ti? pita on.
Marinkova.
Kojega Marinka?
Marinka Anelijinog.
vabica, kimnu bradonja suutno, poutje nekoliko asaka kao da razmilja o neemu pa se
prodera ponovno preplaivi frizerku:
Ne idi, sinko, draga duo, Ne id od krova oinoga,
Tuda zemlja ima svoje, Ne spoznaje jade tvoje, Tuda zemlja ljubi svoga!
Kako je urlao, cijelo je polje odjekivalo, skamenjenoj se Juliji inilo da joj se sam Gospodin
Bog - jer mukarac je sa svojom upavom bradom pomalo i nalikovao Stvoritelju - javlja s nebesa.
Napokon ovaj umuknu, zagleda se u djevojku.
Petar Preradovi, kae on tronuto. Pravi Hrvat...
Julija nita ne ree.
... A Srbin! ree mukarac znaajno. Hrvat, a Srbin... More li ti to zamislit: toliko je on volio
Hrvatsku, da mu nita nije smetalo to da je Srbin! E, vidi, to ja cijenim. I da mi on sad doe, ja bi
reka: Gospodine Preradoviu, jesi pravoslavac, ali si ovik! Evo ruke!...
Julija opet nita ne ree.
Ili, za primjer primjera, nastavi bradati, Nikola Tesla! Zna li ti ko je Nikola Tesla?
Julija odmahnu glavom da ne zna.
Nikola Tesla napravio vesla. Otia u Ameriku, izumio teriku, odvergla mukarac nasmijano.
Nasmijei se i Julija, nalazei to s veslima i Amerikom vrlo aavim. Bradati mukarac sada skoi na
zemlju do nje, unu kao i ona to je ula pa se udari rukom po prsima.

Ich - Stanislav! predstavi se on tarzanski goi iz prijateljske Njemake.

Goa iz prijateljske Njemake se ponovno nasmijei, premaivi sada ve za cijelih dvjesto
posto svoju normu osmjehivanja za svojega dvomjesenog boravka u Smiljevu. A Stanislav se
najednom zagleda u gaice to su stajale rastegnute izmeu njezinih koljena. Zapilji se na nekoliko
asaka, a onda, vidno uzbuen, posegnu rukom da ih malo bolje promotri. Julija premre od straha,
oi joj zasuzie.
Grdelini! ree bradonja uznemireno pokazujui na ptiice kojima je bila oslikana tkanina.
Grdelin, eljugar ili tiglic, latinski: Carduelu carduelis, vrlo ljupka, spretna, nemirna i pametna
ptica iz porodice zeba. Jesi li ikad sluala grdelina?
Julija, jo u oku, samo odmahnu glavom.
To je Mozart meu pticama! ree Stanislav zaneseno. Kad grdehn zapiva, to je opera,
razumi! Kad on vabi enku, to ti je neto... neto... neto... Ovako..., uspravi se mukarac zabacivi
glavu, ovako ti on stane na granu pa piva: Siglit!... Siglit!... Siglit!.., zacvrkuta Stanislav.
Siglit! proapta Julija srameljivo.
Ne, ne tako, nego mora malo podignit glas. Malo vie, razumi: Siglit!... Siglit!
Sight!... Siglit! ponovi frizerka.
To! Tono tako! pohvali je Stanislav. Siglit!... Siglit!
Siglit!... Sigtit!
Siglit!... Siglit!
Siglit!... Siglit!
Siglit!... Siglit cvrkutali su njih dvoje naizmjence ljubavni zov grdelina, pomalo shvaajui da
ono to je dobro za grdeline, i ljudima moe biti od koristi.

Poglavlje sedmo
koje se bavi emancipiranim mladim enama i drugim moralnim nastranostima suvremenoga
svijeta
Don Stipane, niko nee nita znat, proaptala je Tatjana moleivo.
Sumrak je pomalo ispunjavao smiljevaki upni ured, a elektrino svjetlo jo nije bilo upaljeno.
Na toj razmei prirodnog i umjetnog, na niijoj zemlji izmeu Svevinjeg i Thomasa Edisona, od
svetoga Ante na zidu iza sveenika nazirao se jo samo bijeli cvijet ljiljana, dok su stvari u sjenovitim
kutovima postajale meke i bezoblinije, nekako nesigurnije. Barem za udovicu, to je otvorila svoje
srce i sada joj se inilo kao da propada u tamu gubei svaki oslonac. Jer, don Stipan je, lica skrivenog
u mraku i dlanova mirno poloenih na plou stola, zagonetno utio i nisi mogao znati uti li zato to
je zadovoljan onim to uje, ili zato to je ravnoduan. A moda je ljut, dvojila ,e Tatjana oajno,
napreui se ne bi li vidjela makar kakvu reakciju na licu seoskog upnika.
Negdje uz rub stola, sada se slabo vidjelo, bila je naslonjena taka od koje se on ve pomalo
odvikavao, a koju je dobrih mjesec i po vukao sa sobom, otkako je ono, bjeei pred Tatjanom kroz
prozor kupaonice - tako je makar Tatjana doivjela tu zgodu - bio uganuo nogu. Bio joj je presladak
s tom takom. Mogla ga je dovijeka gledati kako se s mukom opire o nju; tako bespomono
asimetrian prizivao je u njoj elju da ga polegne u postelju i hrani licom, brino bdije dok on
bunca u ognjici. Premda je, dakako, dosta teko razumjeti zato bi netko s uganutom nogom buncao u
ognjici.
No, pop ju je izbjegavao, na misi je vie nije gledao ili bi je tek na tren pogledao mrano i s
mrnjom. Kada ga je jednom htjela neto upitati, samo je kimnuo glavom, nerazgovijetno se ispriao
neim i odepesao dalje, kao da ga nekakav neobino hitan posao negdje eka. Nedavno mu se, to je
bilo smijeno, Tatjana htjela obratiti na ulici, a on je gotovo pobjegao preko ceste od nje i umalo ga,
onako nespretnog, sa takom, nije zveknuo Kuznim kombi sa srdelama. Nakon toga, sveenik je u
dva sluaja posve otvoreno pokazao kako ne eli imati posla s udovicom, bez rijei prekidajui
telefonsku vezu im je shvatio da ga ona zove.
Takvo ustrajno odbijanje Tatjana je sebi mogla objasniti samo jednim jedinim razlogom:
upnikovim strahom da bi ona mogla zahtijevati pravo javnosti, graanski okvir pa, na posljetku, i
sveti sakrament za njihovu moguu vezu. No, bilo je to posve krivo, udovica je od popa skromno
traila samo ljubav, pa makar i zabranjenu i skrivenu, koju e prije zatajiti nego to bi ugrozila
njegov poziv. Cijeli onaj splet nesretnih okolnosti to se do sada zgodio izmeu nje i sveenika stoga
je doivljavala kao glup i tetan nesporazum, koji je velikim dijelom sama skrivila svojom
lakomislenom netaktinou, te je danas banula ovamo da jasno i nedvosmisleno otkloni svaku
dvojbu o svojim namjerama.
Don Stipane, niko nee nita znat, rekla je ustreptala od nade, a on je utio dugo i bezduno.
Don Stipane..., ponovi Tatjana, kao da vie nije sigurna da je sveenik jo uvijek tu, nego da je
u mraku s druge strane stola samo prazan stolac i da je sve ovo jedna strana, nestvarna mora u kojoj
ona razgovara s opsjenama.

Znan ja tebe, Tatjana, oglasi se napokon negdje iz tame muklo, ako bi ita bilo izmeu nas, ti
bi to odma svima ispriala.
Ne bi, don Stipane. Ne bi, due mi moje, zavapi ena.
Ma bi, znan ja tebe, ponovi sveenik i kao da se malo zasmija.
Ne bi, dabogda umrla ako bi!
Nemoj se klet, upozori je pop.
Ne bi, ree Tatjana slomljeno.
Don Stipan ponovno zauti. Iako je to izgovorio bez razmiljanja, iznenadivi se umalo kako je
takvo to prevalio preko usta, bio se outio tako nadmonim kada je Tatjani kazao da ne vjeruje kako
bi ona utjela. Na asak je bio siguran i vrst i u sasvim malenom djeliu vremena, tako malenom da
lako moe biti da nije ni postojao te ga zacijelo nee ni ispovjediti, otkrije u sebi demonsku nasladu
zbog spoznaje da je po svemu jai od onoga jadnog i poniznog bia to je sjedilo u mraku s druge
strane stola. Tren kasnije, meutim, uhvati ga bijes, zaudno hladan, tvrd i kontroliran. I bila je kao
nekakva slatka bol ta njegova ljutnja.
Tatjana, ree hinjeno umornim, odlunim glasom, osjeajui kao valjda nikada do tada svu
puninu svojega zavjeta na rtvu za dobro svijeta, Bog ti dao, nai sebi par, a mene ostavi na miru.
Don Stipane..., poe Tatjana jo jednom.
Nemoj ti meni don Stipane, nego poi s miron. Ako ti za tagod triban ko upnik i sveenik,
doi kad god ti je volja, ali s takvin mi glupostima, molin te, vie nemoj dolazit, ree pop
neumoljivo.
Zadovoljstvo onoga duhovnog u njemu i bol posve svjetovna i ljudska mijeali su mu se, i nije
znao gdje poinje jedno, a zavrava drugo: zemaljski je patio, no taj je osjeaj patnje i ustrajnosti u
njoj bio tako nezemaljski lijep, vrijedan da se zbog njega odoli svim izazovima puti. utio se velikim
i jakim u tome, makar na nekoliko minuta, tako sigurnim i predanim svojemu pozivu. Mirno je
gledao kako Tatjana tiho izlazi iz prostorije.
Kad je ena izala, meutim, ostavi sam sa svojim mislima, bez osobe koju je mogao zadiviti
svojom vrstinom, naglo se outi tako prazno i besmisleno. I nikakav smisao, nijedna vjera i nada, ni
svi sveci i mistici nisu mogli ispuniti tu uasnu prazninu. Sjedio je tako u mraku neodreeno dugo,
jadan i sam, a onda je dola Rua da ga pozove na veeru i beutno upalila svjetlo.
Tatjana se po prilici jednako osjeala. Po odlasku dugo je sjedila u autu ispred upne kue i
zurila u mrani prozor, a onda je upalila motor i, ne znajui to bi sa sobom, obijesno se vozikala po
selu, uasavajui ene koje su se na traktorima, umorne i opaljene od sunca, visoko gore na
prikolicama prepunim zelene kukuruzovine, vraale iz polja.
Neto takvo kao nezavisna mlada ena, sveti ideal emancipiranijih enskih revija, potpuno je
opreno smiljevakome svjetonazoru. Pridjev nezavisna, koji se inae neobino cijeni i sveano
izgovara kada mu slijedi Drava Hrvatska, u svim drugim situacijama ovdje je gotovo nepoznat, ne
upotrebljava se niti se u skladnoj homogenosti sela primjeuje njegov nedostatak. Ovdanjem nainu
ivota osobito je pak strano da je netko nezavisan i mlad, kako to ve biva da u zajednikim
kuanstvima u pravilu ive tri ili ak etiri generacije, gdje neki namaknu i staa za mirovinu, a da
jo nisu otkrili slast zapovjednog urlanja. injenica, na posljetku, da je u tome sustavu vrijednosti
netko a) nezavisan, b) mlad pa povrh toga jo i c) ena, senzibilnijega bi smiljevakog didu
vjerojatno natjerala da od muke pojede svoju masnu kapu.

Ako i ne ba toliko da bi pojeli kapu, mnoge je Smiljevane, a o njihovim enama da se i ne

govori, Tatjanina pojava stoga upravo izbezumljivala. Bio je tako razmetljiv taj njezin novi crveni
BMW- majke bi neobino brino sklanjale djecu s ceste ugledavi ga ve u daljini - pa kljuevi
automobila na privjesku s prestinom markom, s kojima se Tatjana nesvjesno igrala, pa njezin
slobodan i nadmoan smijeh, njezina frizura, nain na koji je otvarala onaj svoj novanik sa
zguvanim novanicama, njezina koraljna ogrlica... sve njezino! ta ti misli, upitala je mnoga
smiljevaka supruga, gurkajui nogom u gluho doba usnulog mua, koliko je njoj jo ostalo od
onoga osiguranja?
Nesretan sluaj kojim je Tatjanin mu skonao u jami s vapnom, uz sretnu pojedinost da se
pokojni prethodno osigurao na nepojmljivu svotu, od nje je uinio vrlo neomiljenu osobu. No, kako
je novac posjedovao nesvakidanju osobinu da kompenzira nedostatak omiljenosti, mladoj je udovici
seoska zavist ili laskala ili se, u najgorem sluaju, na nju nije ni obazirala. Nepromiljeno je troila
na komplete posuda od rostfraja, odlazila na organizirana hodoaa u daleka marijanska svetita,
telefonom je naruila knjigu plus videokasetu o nekakvoj dalekoistonoj metodi iscjeljivanja, a
nabavila je ak i sobni bicikl, u svijesti Smiljevana vrlo dekadentan predmet. Okamenjena lica,
zurei preda se, ene su odutjele, mislei da ih Tatjana izaziva, kada se ova u trgovini glasno
premiljala da li da iskoristi superpovoljni sedmodnevni aranman u nekom austrijskom skijalitu, a
vrhunac je bio kada su u jednome arenom magazinu izale njezine slike prije i poslije udesnog
tretmana frizerke i vizaistice. Potiane i mangupski raskutrane crvene kose, pomno napudrana i
osjenanih kapaka, osvijetljena mnogim kilovatima fotografskih reflektora, Tatjana se sretno
smijeila ispod legende poslije.
Premda je zapravo bila nesretna. Unato krasnom autu i koraljnoj ogrlici, usprkos prelijepim
teama od rostfraja i sobnom biciklu, u sebi je osjeala kako je ostala ona musava, loe poeljana i
loe naminkana Tatjana od prije i da nema te frizerke i vizaistice koja bi jad njezina ivota
preobrazila u sretni poslije. Samo je njezina sestra Ljubica, rijetko eljade s kojim je Tatjana jo
govorila i jedino kojemu se povjeravala, znala koliko je njezino nezadovoljstvo i tjeila je svojom
zaudnom vjetinom da, gatajui iz taloga kave - ovjek ne bi vjerovao dok ne vidi - ama ba sve
pogodi.
Ima ovde iznad sebe jedan crni oblak na kojemu sidi neko malo dite, a dite ima vranu na
ramenu, a vrana u kljunu dri crva, govori Ljubica aptom, jer mu joj malo dalje spava na trosjedu.
Crni oblak, to zna i sama, nije dobro, ali malo dite ti je super. Malo dite pobjeuje crni oblak!
A je li to malo dite oe re da u ostat nosea? pita Tatjana zabrinuto.
Bog s tobon, snebiva se Ljube, malo dite ti nema veze s tin! To da ti naen mahunu faola, to
ti je trudnoa ko iz puke. A malo dite je neto skroz drugo, malo dite je dobra vijest, neto to si
dugo elila da ti se ostvari... Pa ova vrana sa crvon u kljunu, to je isto dobro. Vrana ti daje crva, ta
oe re da ti neko donosi neki lipi poklon. Izdaleka, naglasi gatara.
Lipi poklon? kae Tatjana zamiljeno. ta bi to moglo bit?
Ne znan, predaje se Ljubica, ne vidi se ba najbolje... A jesi li ula, ree gatara sada usput i
sasvim tiho, povjerljivo se naginjui sestri, da su Rosa i mu joj bili na grupnjaku?
Ajme meni, proapta Tatjana uasnuto stavljajui ruku pred usta.
Neki par iz Zagreba, nastavi Ljube, nali se priko oglasa pa ili za vikend u njijovu kuu na
Hvaru.
Kuu na Hvaru!

Lipa, kae Rosa, velika kua na tri kata, deset metara od mora.
Blago in se, uzdahnu Tatjana.
Ajde, ree Ljubica pruajui alicu, uzmi jedan prst pa pritisni u talog: kaiprst ti za posa,
sridnji za seks, prstenjak za ljubav.
Ko da ne zna koji u, nasmijei se Tatjana utiskujui prstenjakom duboko u kavem talog.
Prua alicu sestri, ova zamiljeno gleda u otisak jagodice.
Ima li ita od onoga mojega? pita udovica, a Ljubica zna koji je onaj njezin.
Samo malo..., kae gatara, ne vidin ga... Nego, podie Ljubica glavu nasmijeivi se lukavo,
ta ti misli o Marinku Anelijinom?
Oni ta je doa iz Njemake?
E.
Pa ta s njin?
Kau da te je on zamirio?
Marinko Anelijin?! zaprepasti se Tatjana. Herr Marinko?!
Bome.
A bome more mu i bit, kae udovica ozbiljno. On ima para, more ovik birat.
Seko, ti to mene zeza, ree Ljubica sumnjiavo. Jel de ti svoju seku zeza?
Ma ta u te zezat, ree Tatjana tvrdo. Samo me udi to je izabra mene. Kako mu nije pala na
pamet neka manekenka od sedamnaest godina?
Ne znan ta bi ti rekla, kae joj sestra zamiljeno. Marinko, Bogu fala, nije tvoj par, to se iz
aviona vidi. Ah, nije ti, Tatjana, dobro ni ovo sa don Stipanom ta ti triba petljat se s popon?
Tatjana zauti. Nedugo po muevoj smrti mukarci su je ponovno poeli gledati, ak i oni
oenjeni, nametati se, potajno ili sasvim otvoreno, dolaziti, nekada u vrlo sumnjive ure, i pitati je li
joj togod treba, ako treba neka samo njih zove, kazali bi znaajno joj milujui nadlakticu. Ivice, je
li tebi ena zna di si? upitala bi onda Tatjana, a Ivica, nije vano koji, bi se smeo.
Tatjana, voli li ti papat mrkvice, a? upitao bi je netko drugi bestidno. Je li ti draga mrkvica?
A je li tvojoj eni draga? odgovorila bi Tatjana protupitanjem.
Fala Bogu da joj je draga, to joj ne bi bila draga?
A reci mi, rekla je tada Tatjana, je li joj je oisti ili bude onako zemljava?
Poalila je im je to izgovorila. Nekada davno, dok je jo bila cura, takve su joj se stvari sviale,
veselo se kikotala i na mrkvice, i na krastavce, i na tikvice, i banane, i kobasice i kiflice, urnebesno su
je zabavljale te dosjetke prehrambene naravi, kao i one zooloke, i one alatne, i nogometne, i lovnoribolovne, i one medicinske, i meteoroloke, i prometne, i one to ti ja znam kakve sve ne erotske
asocijacije zbog kojih se katkad upita kako neki ljudi uspiju obaviti i najjednostavniju radnju,
pritegnuti, primjerice, francuskim kljuem olabavljenu maticu, a da im se istoga asa ne digne od
toga.
Tatjanu to vie nije nasmijavalo, bilo joj je predvidljivo, ak i runo i, makar bi nekima u selu u
to bilo teko povjerovati, bila je edna, odluno je odbila sva udvaranja i nije zaalila ni za jednim.
Nije vie eljela seoskoga dripca kakav je, Bog mu dui dao, i njezin pokojni bio. I ne samo zbog

onoga golemog nasljedstva, smatrala je da ima pravo oekivati da joj ljubav ovaj put bude nekako
nevinija i plemenitija, makar bila besmislena, beznadna i ta tebi to, Tatjana, triba?, kako je bio
sluaj s onim njezinim, modrookim upnikom smiljevakim. Tek je dobra Ljube znala kako ona
iskreno i potpuno voli toga budalastog popa i kakva bespomona enja stoji u srcu te jeziave
goropadnice. Katkada, nou, sparina bi je tako guila da ne bi mogla zaspati, onda bi pomislila na
don Stipana i od toga bi je gotovo zaboljelo u prsima.
A tek u snovima... Hm!... Bio je tu jedan dosta udan san i razmjerno esto joj se javljao. Don
Stipan stoji u misnom ruhu, a Tatjana mu prilazi, dira ga po licu, klizi rukom niz grudi, potom klekne
i zavlai ruke pod one ipkice i brokat...
Dugo i bjesomuno natjeravala je Tatjana te veeri svojega BMW-a kroz selo, a onda i skrenula
u polje, poskakujui na izlokanim zemljanim putovima, kroz grmove kupine i preko tuih njiva.
Zaustavila se napokon negdje na samome kraju polja, moda i cijelih deset kilometara daleko od sela,
pa sjedila grizui usnu, suznih oiju.

Poglavlje osmo
u kojemu se hoe i prdnuti i stisnuti, to, dakako, po naelu koje nam je iz logike poznato kao
zakon iskljuenja treega, ne ide
Iznenadni zapuh vjetra naduo je koltrinu, a u daljini je sijevnulo. Stanislav se prenu, podie glavu
s pisaeg stroja marke Unis u kojemu je, ba kao i na poetku veeri, jo uvijek stajao uvuen list
potpuno bijeloga pelir-papira. Mukarac tjeskobno pogleda u naelektrizirani mrak, outi se
uzvienim pred olujom to se kao kakva neista sila pribliavala iz tmine, prstima nervozno proe
kroz kosu i gricnu crni brk, zamisli se naas s prstima dramatino zaustavljenim iznad tipkovnice, a
onda ustro otkuca: Ne more i prnit i stisnit.
U taj as prolomi se grom - ujutro e se ustanoviti da je udario u stablo marelice u susjednome
vrtu - i sijevnu tako strano da se Stanislavu naas uinilo da je u velikom ogledalu stare psihe vidio
svoju rendgensku snimku. Razdiran dvojbama on ponovno pogleda pelir-papir, proita ono Ne
more i prnit i stisnit pa ga obuze nemoan bijes kako je to neozbiljno i glupo. Istrgnu list, zguva
ga i baci pa uvue novi i odluno otipka: Ne moe i prdnuti i stisnuti.
To! ree mukarac sokolei sam sebe. To je dobro, idemo dalje! Zadovoljno dohvati cigarete sa
stolia, zapali i poe do prozora, zagleda se u guste srebrnaste kapi. Blato je svjee mirisalo, zrak
bijae pun sitnih estica praine to se dizala iz rasuene zemlje, a munje su ocrtavale brda i krovove.
Ljubiasti je krajolik sijevao i nestajao u mraku. Ne moe i prdnuti i stisnuti, ponovi Stanislav
tiho. Ne moe i prdnuti i stisnuti... Ne moe i prdnuti i stisnuti... Ne moe... Zapravo uope ne
zvui tako loe, zakljui napokon.
Kada je za Stara ognjita dogovarao esq o mudrostima smiljevakog kraja, Stanislav nije ni
nasluivao kakve bi mu se sve tekoe mogle isprijeiti u ostvarenju toga etnolokog pothvata. Dok
je razmiljao o tome, dok je jo obilazio selo i s blokiem u ruci intervjuirao Smiljevane tree
ivotne dobi, zadravajui se osobito kod pradjeda i ukundjeda, susretljivih starina s kojima
ukuani, upravo uvrijeeni poznim godinama svojega pretka, gdjeto i desetljeima nisu govorili,
Stamslava je nosio znanstveniki polet i udivljenost. narodnim genijem to je iznjedrio izreke Ovca
koja bleji zalogaj gubi i Nema njemu bez sikire. Etnolog hobist tada je bio naisto kako bi
njegovo djelo imalo izgledati, imao je spremne cijele reenice pa i poglavlja, briljivo razdijeljena
pod naslovima: Moralni nauk, O marljivosti i lijenosti, Puka meteorologija, Spolni ivot,
Kuharice manje zbori... No, onda je Stanislav krenuo pisati i ve na poetku ga, muki i iz potaje,
spopade sumnja, ba kao vrag kada spopadne krtenu duu.
Ne more i prdnit i stisnit - ve sama ta izreka, koja na primjeru obuzdavanja, odnosno
oslobaanja eluanih plinova, ilustrira naelo u logici znano kao zakon iskljuenja treega, otkriva
nam kako su Smiljevani razuman, trezven narod, i milju i djelom ukorijenjen u stvarnosti, premda im
stvarnost ve stoljeima, preciznije, jo od doba narodnih vladara, nije bila nimalo naklonjena... Tako
je po prilici trebala poeti Stanislavova slavna znanstvena radnja, kojom je pak trebala poeti njegova
slavna autorska karijera u Starim ognjitima, listu Drutva knjievnika za koji je etnolog in spe do
sada pisao tek sitne vijesti o nastupima kazalinih amatera i dobrotvornim aukcijama slika za haake
uznike.

Onda ga je neoekivano zateklo pitanje: treba li poslovice pisati u jezinom standardu, ili se ipak
valja drati dijalekta? Ne moe prdnuti i stisnuti, s jedne strane, inilo mu se nedopustivim
krivotvorenjem izreke, a u jezinome je standardu mudrost i gubila onu iskljuivu odlunost to ju je
imala u svojoj naravi. Ne more i prnit i stisnit, s druge strane, Stanislavu je zvualo nekako
seljaki, nedostojno znanstvenoga statusa kojemu je stremio u svojemu radu, a ne manje bitnom nije
mu se inila ni mogunost da bi mu netko mogao zamjeriti kako je lo Hrvat, autonoma koji ne
priznaje jezini standard, nego svojim djelom, takoreku, rovari protiv narodnoga jedinstva. I tako se
u njemu cijelu veer smiljevaki lokalpatnot borio s hrvatskim integralistom, a na popritu toga
stranog boja gomilale su se loptice zguvanoga pelira, sedam lipa komad.
Stanislav, u selu znan i kao Linguz, bio je takav jedan nedovren ovjek, kojemu bi se uvijek
neto isprijeilo da se do kraja ostvari u ma kojemu od mnogih svojih zanimanja. Nedovrenost je,
dakako, logino slijedila iz te mnogostrukosti interesa, to je za ivota osobito izbezumljivalo, a
moda i pod zemlju otjeralo njegova oca, koji je za ivota nazidao kubike opeka po cijeloj
kapitalistikoj Europi, da bi njegov jedini potomak jo u Spasiteljevim godinama studirao likovni
odgoj, slikao akvarele i u hinjeno naivnoj maniri iz grabovih cjepanica djelao kipove svetaca i
seljaka, pa onda pisao haiku poeziju i aforizme, biljeio meteoroloke promjene, promatrao ptice i
agitirao za Hrvatsku najistiju stranku prava, marginalnu ekstremno desnu stranicu koja je na
posljednjim izborima, unato domiljatom sloganu Hrvatska - besprijekorno ista i bez
omekivaa!, poluila tek 0,32 posto glasova.
Premda radikalnih politikih stavova, Stanislav zvani Linguz bio je bezazlena dua, djetinje
znatieljan i rastresen, tako oaran raznolikou svijeta, da bi mu valjda srce prepuklo da se mora
odluiti i do kraja ivota raditi samo jedno. Tako nesklon konanome, na posljetku posve prirodno
nita nije stigao okonati, ve je ivio bez alata i zanata, neoenjen unato odmaklim godinama, na
raun udovike mirovine svoje ojaene matere. Okrutno je selo, pak, nimalo oarano raznolikou
svijeta, jednostavno tumailo kako je Stanislav zapravo jedna lijena guzica - odatle i nadimak - koju
bi najpametnije bilo utnuti pa da se njezin posjednik malo trgne i prihvati kakvoga mukog posla.
Linguza to nije osobito uzbuivalo, od sela se, uostalom, niemu boljem nije mogao ni nadati.
Zagledan u guste srebrnaste kapi, otpuhujui dim u mlanu smiljevaku no, Stanislav se sjeti
male vabice to ju je prije nekoliko dana zatekao u gaju pod kotelom na kojoj je obitavao onaj
plahi primjerak slavuja velikog, a koju je i danas sreo u duanu kod Miguela, i outi se tronutim nad
sudbinom te izgubljene duice u stranoj i oito nenaklonjenoj sredini, poeli zatitniki prigrliti
sirotu. Tako je to dosad mu manje poznato uvstvo Stanislav objanjavao sam sebi.
Doao, dakle, Stanislav u duan pa prebirao nekakve biljenice, dok je na drugome kraju
trgovakog pulta Ivi bio tako pijan da vie nije znao koja mu je noga u ortopedskoj cipeli, a koja
zdrava. I inae strahovito neugodna persona, Ivi u takvome stanju postaje tako gadne naravi da
trgovac Josip ve razmilja kako bi pograbio golemi nazubljeni no za kruh i bjesomuno izbo
napasnika. No dosad je, za divno udo, trgovac jo uvijek miran, naslonjen na dovratak skladita
uvre brie, hladnokrvan ba kao i njegov idol Miguel del Rosa iz serije Rue za moju dragu.
Miguel, budi ovik, daj mi jo jednu pivu, kumi ga Ivi.
No, gringo! kae Miguel beutno. Viva Zapata! umiljava se invalid trgovcu. No!
Viva Mexico? ne da se Ivi. No!
Ajde ti lipo u kurac!
Hombre, ti si pijan, kae trgovac nadmono.

Ma vidi ti ove Meksikance, potui se Ivi Stanislavu. Stanislav nita. Miguel, okrenu se
invalid ponovno trgovcu, Miguel, bogareti, je li istina da vi Meksikanci toliko morete prdit da to ne
more ni jedan drugi narod na itavome svitu?
Cerdosucio! ree Miguel prezirno, to na panjolskome znai Svinjo prljava!
Ne znan vie ko mi je to pria, nastavlja Ivi, da je to od one estoke spize ta je oni jidu: kad
prnu, ko da je haubica grunila. I neki crveni faol da je najjai za to...
Un bneli!, procijedi Miguel, to e rei: Vole jedan!
...Pria mi ovik, oiju mi moji, da oni kad prnu, koja je to sila, da ji to odigne od zemlje.
Zaozbilj! Kresnu, pa ji baci u zrak ko raketa...
Slone! kae Josip zvani Miguel, potroivi sve svoje uvrede na panjolskom, kako je ve
izdanje panjolski s izgovorom vrlo oskudno s tom vrstom izraza.
...A jedan da je tako prnio, ne da se Ivi smesti, da je odletio nebu pod oblake pa ga vie od
dvi godine nije bilo ni ut ni vidit. Svi ga ve bili otpisali, familja ga isplakala, kad, ta ti je za vidit,
doe ti nakon vie od dvi godine razglednica! Pajdo se javlja iz Japana: Ja san dobro i zdravo, kae,
pozdravite mi majku ako je jo iva.
Stanislav se na drugome kraju duana tiho zasmija, a Miguel je sada ve sasvim blizu umorstvu
na okrutan i podmukao nain, osamdeset do sto manje ili vie nemarnih uboda u stanju potpunog
duevnog rastrojstva, kadli, u prostoriju ude Marinko Anelijin i ker mu.
Mala moja, zbog tvojega busaaaaaaaa! zaganga ve s vrata vlasnik praonice Kroatien
ugledavi Ivia.
Gonjaju me ko Juda Isusaaaaaaaa! prihvati Ivi, znameniti smiljevaki ganga, zadovoljno, a
Miguel panino skoi da tijelom zatiti staklo friidera. Bilo je, naime, jednom da su neki u trgovini
gangali, a debelo staklo trgovakog friidera prsnulo. Makar je teko povjerovati da je staklo prsnulo
ba od pjevanja, Miguel se ne voli igrati s tim stvarima.
ta e popit? nudi Marinko Ivia.
Miguel, daj mi jednu pivu, ree invalid smijeei se prepredeno.
Miguel mrzovoljno izvadi pivo iz friidera pa tresnu bocom ispred Ivia.
Na, kae, dabogda se udavio.
Siglit! pozdravi Julija Stanislava veselo. Marinko zapanjeno pogleda ker.
Ej, kae Stanislav zbunjeno. Vidi se, neugodno mu je pred mukarcima, ak i nekome tko je
kao on kompromitiran, nije zgodno da se po selu prouje kako imitira ptice.
ta radi? pita ga Julija.
Evo, kae Stanislav, train lipu biljenicu za herbarij.
Kako si reka?! prepade se Marinko. Za herbarij.
Pa ta ti je to?
Herbarij, ponovi Linguz. Stavi se cvie u teku pa se stisne dok se ne osui.
Cvie u teku?! uasnu se Marinko.
E.
Pa ta e ti to?

To mi je za maloga Juricu. Od Brice sin, brani se Stanislav. Ima jedinicu iz biologije pa za

iza na popravni mora donit herbarij.
Pa suvo cvie, kae Marinko prezrivo. Stisnio bi mu ja u teku sto maraka, pa bi onda vidio
kako bi mali dobio jedinicu.
Leima okrenuta ocu Julija zakoluta oima. Frizerka bez radnoga iskustva, sklona mranome
naslaivanju sudbinama gospoica to su na kiselome papiru jeftinih romana venule od udnje za
voljenim, nijemom se gestom ispria Stamslavu, pokazujui da i sama zna kako je aljenja vrijedno
to da je njezin roditelj takav jedan beznadan sluaj, materijalist i sirovina bez smisla za lijepo. I bila
je tako ljupka u asu kada je zakolutala oima, da se Stanislav toga ni sada, u tri sata ujutro, zurei u
tminu gdje se oluja pomalo stiavala, nije mogao otresti. Nije on bio od onih mukaraca pred kojima
djevojke svakodnevno kolutaju oima, ma kakvi, to se toga tie, Linguz je, unato godinama, bio
gotovo bez ikakva iskustva. Prije dosta vremena, a opet ne tako davno da ga jo uvijek ne zapee u
prsima kada se toga sjeti, volio je jednu Dijanu to se, kako je to ve u pjesnika zabrinjavajue esta
pojava, udala za drugoga, u ovome sluaju za mesara. Dugo je Stanislav patio zbog toga, a onda
zaboravio i, za pravo rei, vie nije ni razmiljao o tome - kako je materi znao kazati kada bi ga ova
upitala to se vie ne eni - aspektu ivljenja. Ulijenio se bio po tom pitanju naisto. Stoga se onako
i uzrujao na ono kolutanje oima, i na onaj njezin radosni siglit!kada ga je ugledala, pa one njezine
pjege... Sva je pigava, proapta Stanislav strasno, izvan sebe od elje za milim licem, pa i ustravljen
zbog toga.
Veliki ga je strah bio drao, to je na posljetku i sam sebi morao priznati. No, zakljuivao je
kako je to strah od promjene, strepnja pred gubitkom momake nezavisnosti. Sad, to je, tu je, kae
Stanislav u sebi, tu smo di smo, ne more se i prnit i stisnit.
To ga podsjeti na onu njegovu etnoloku studiju to se bila zaglavila u prvoj reenici. Ode do
stola, izvue papir iz stroja, zguva ga i baci. Potom utrnu svjetlo i lee u postelju zurei u strop.
Soba se neujno prelijevala iz modre i ljubiaste u crvenu, svitalo je.

Poglavlje deveto
koje pripovijeda o nogometnoj mafiji i o tome kako domovina ostaje bez majki
Selo je bilo zakunjalo u vrelim ljetnim popodnevima, jo su samo babe zvjerale po kuinama s
mlatilicama za muhe, a zrele crne dudinje bezglasno padale u prainu. Traak uzbuenja donio je tek
poetak natjecanja u podrunoj nogometnoj ligi, gdje je mjesna loptaka uzdanica, NK Bojovnik,
ostvario visoku pobjedu od pet prema jedan protiv kluba iz susjednog sela. Bojovnik, bivi Proleter, i
inae je imao blistav poetak sezone: s prvim utakmicama, a katkad i cijelog jesenskog prvenstva,
zbog njegovih se pobjeda mnogi janjac zavrtio na ranju. No, s proljea bi, ve tradicionalno,
uslijedila serija sramnih poraza, koja je gdjeto tako znala razbjesnjeti Smiljevane da su jednom,
preklani je to bilo, igrai i uprava, vrativi se s jednog gostovanja gdje su pruili poniavajue lou
partiju, punih etiri sata ostali zatoeni u autobusu u sreditu sela, ustravljeni od svjetine to im se
grozila kosirima.
S proljea bi se, bez pretjerivanja, siroti Bojovnik, suprotno svomu dinom imenu, pretvorio u
pravu vreu za nabijanje i naskoro postao najbjedniji od svih klubova bijedne lige, pavi na dno
tablice, a sve to zbog pohlepe njegove uprave, koja je upravo besramno prodavala bodove. To kako
su oni lairali utakmice, to je bilo upravo nekranski. U smiljevakoj usmenoj predaji tako je jo
uvijek iva pria o Zlatku, sada nastavniku fizike, a nekadanjem golmanu nekadanjeg Proletera,
koji je u trenu kada je protivniki igra pucao penal - kleknuo da zavee kopaku! Ili ono kada je
Brico, neko perspektivni centarfor, nekakvim udom ostao sam s loptom pred protivnikim vratima,
a onda, u svom uasu ne znajui to bi drugo, odglumio da ga je uhvatio gr pa stao cijukati skaui
na jednoj nozi.
Kada im se ve ne bi dalo izigravati slaboumnike, u klubu bi angairali Stevu. Stjepan prozvan
Stevo, seoska luda, alkoholiar od roditelja alkoholiara, bijae neobino nasilan mladi, koji je ve
bio robijao zbog nanoenja tekih tjelesnih ozljeda, a koji je za sitan novac, bocu konjaka ili tek za
toplu ljudsku rije bio spreman utrati u teren i odvaliti suca akom posred lica. Nevolja je bila to se
Stevu nije moglo kontrolirati: njemu se, naime, to na posljetku toliko svidjelo, da je posve
nemotivirano temao suce, ak i kada je to bilo suvino ili ak tetilo interesima podrunog ligaa.
No, prvenstvo je tek poelo, Bojovnik je pobijedio i sada se nitko ne eli sjeati onih manje
veselih epizoda iz povijesti kluba, nego se u Bevandi zanosno prepriavaju osobito lijepi trenuci
utakmice, a pijane se noge, u pokuaju uprizorenja okretnih prodora danas posebno raspoloenog
centarfora Mrkvice, sapleu i padaju preko stolica.
Pako, jebem mu mater, ljuti se gostioniar Markan, svaka ta stolica me je dola sedandeset
maraka.
Oprosti.
Jebi ga, kae Markan pa se vrati onim arobnim uasima iz crne kronike kojima se dotad
naslaivao za ankom.
Utvren je identitet mukarca kojega je u srijedu u veernjim satima, polugolog i bez ikakvih
osobnih isprava, privela policijska ophodnja u Trpnju na poluotoku Peljecu, itao je gostioniar

strasno. Rije je o austrijskom graaninu Ludwigu Wittgensteinu (47), bekom nastavniku

prirodopisa, koji zajedno s obitelji ljetuje u privatnome aranmanu u Bakome Polju. Nesretni je
Wittgenstein, kako je naknadno ustanovljeno, u petak ujutro neoprezno zaspao na luft-madracu u
moru ispred Bakog Polja, da bi se, noen morskim strujama, probudio tek poslije nekoliko sati,
tridesetak nautikih milja junije, gdje su ga, tako obnevidjela sunanicom da jadnik nije znao ni
kako se zove, policijske snage uhitile mislei kako se radi o albanskom izbjeglici. Austrijsko
veleposlanstvo u Zagrebu ovim putem zahvaljuje djelatnicima Policijske uprave Dubrovakoneretvanske upanije na humanosti koju su iskazali prema njihovome graaninu.
Za stolom uz sam ank Marinko, Crni i Milan kartali su snaps, a Brico je doao kasnije pa je
samo gledao.
Kralja, kralja mu baci..., upade najednom kibic uzrujano.
Ne smin s kraljen: trica je u njega, kae Marinko pokazujui na Crnoga.
Ma opizdi kralja kad ti kaen, nema ti on nita, osokoli ga Brico koji je sjedio na uglu izmeu
Marinka i Crnoga pa je mogao vidjeti karte i u jednoga i u drugoga.
E, jebi ga, Brico, kae Crni ogoreno, ako e gledat, uti i ne miaj se.
Oprosti, ree Brico, zanio san se.
Jebi ga, nije red.
Oprosti, ponovi kibic.
Pa ne moremo tako igrat, nastavi Crni.
Oprosti.
Mislili, stvarno nije u redu.
Oprosti! razgnjevi se Brico. Oprosti! Oprosti! Oprosti! Oprosti! Oprosti! Oprosti! Oprosti!...
Je li ti lake?
Posen ga, ree jo jednom Crni nujno. Sad je kasno.
Pred Okrunim sudom u Koremci, oglasi se ponovno Markan i samo to se ne oblizuje,
poelo je suenje Predragu L. (23) iz Zagreba, koji je u travnju prole godine svojim vozilom
marke opel corsa, registarskih oznaka ZG 431-ES, oborio pjeaka Mislava K. (39), KV
elektromontera iz Korenice. Neobino je da je Mislav K. u ovome udesu proao gotovo neozlijeen,
a Predraga L. zapravo tui zbog nanoenja duevnih boli. Prilikom udarca reenom opel corsom
Mislavu K. je, naime, odletjela s glave kraa ria vlasulja te su njegovi sugraani prvi put saznali da
je on zapravo elav. Koremki je elektromonter u svojemu jednoipolsatnom svjedoenju u petak kroz
suze ispriao da je ovim inom ozbiljno naruen njegov ugled, izgubio je san i apetit, a
nenadoknadivom tetom smatra da ga prijatelji, koji su ga prije zvali Miki, sada zovu upavi.
Markane, daj mi kutiju Croatie, ree Stanislav koji je upravo bio uao u lokal. Gostioniar
nezadovoljno zafrkta to ga odvajaju od tiva.
Oho-ho! povie uto Crni ugledavi Linguza. Koga mi to vidimo?! Je li to poznati jeba malo
doa da nas obie?!
Kakav jeba? pita Milan zaueno. O emu ti to pria?
O emu prian? ree Crni toboe udivljeno. Moj sinko, pa zna li ti da prid tobon stoji jedan
doktur od seksa, jedan... jedan... jedan ministar jebakih poslova!

Nemoj me zezat?!
Stanislav se u neprilici kiselo nasmijei.
Kad ti kaen, ree Crni. On bi nami o tin stvarima moga predavanja drat. Ovako kad ga
gleda, reka bi - smotan, budala, ta on zna... A ovamo ti on, moj Marinko, obrati se Crni sada
emigrantu, voda enske po polju.
Ma bogati?! zaudi se kao Marinko, shvaajui da je tu nekakva zajebancija posrijedi.
Crni, nemoj, zacvili Lmguz moleivo. Pusti, molin te. Nemoj, ko brata te molin...
Koraali su kroz polje i mali su im se prsti kao nehotice dodirivali, hodali su sretni pranjavom
cestom grbavom od proljetnih lokava, pokraj grmova drae okiene najlonskim vreicama, u suton
to se crvenio kao u kaubojskim filmovima. On, Linguz, zamiljeno je grizao dugu utu slamku, dok
je ona, Julija, grickala krajeve kose. Preko ceste je u neko doba pretrao jedan uasnuti zec, Lmguz
se hitro sagnu i potegnu kamenom za njim. Promai, naravno, razoarano iri ruke, a ona mu se
suutno smijei, kao da kae: Nema veze, bit e neki drugi put. Onda ju je on uhvatio za ruku i
pogledavi dlan zabezeknuto ustanovio rijedak hiromantski fenomen: liniju ivota dugu, po prilici,
kao Mississipi s Missourijem. Neobino ju je, a koga i ne bi, obradovao taj fakat.
Kroz korov je izvirivala zahrala olupina automobila, s mladicama topola izniklima tamo gdje
je neko stajao motor. Odbaeni tednjaci, televizori, stan friideri nekako sablasno rastvoreni i
prazni, zavaljeni na gomilama graevinskog otpada svjedoili su kako je dramatian bio susret
potroake civilizacije i ovoga malog gladnog sela. Sav onaj rasko koji je prije desetljee ili dva
kupovan u Njemakoj, krasni predmeti za kojima su Smiljevani posegnuli nerijetko posve
nepromiljeno, od poude za ljepim i dostojnijim ivotom, trunu ovdje na zaputenim ledinama.
Izmeu svega tog smea prolaze Julija i Stanislav i divno im je, dodiruju se prstima, a onda
srameljivo odvoje kada proe netko na traktoru. Stanislav je zapravo malo u panici jer ne zna to bi
jo kazao, a i Juliji je neugodno i ao joj je momka, jer vidi kako se on napree smisliti neto umno i
armantno to bi produilo njihov razgovor i ovo druenje.
Ostaje li Hrvatska bez majki?! bubnu napokon Stanislav spasonosno. Ha! uzdahnu on
zabrinuto. Nae djevojke odlaze u tuinu, a hrvatski momci, naoiti i krepki, u dobi od enidbe, po
selima zavijaju sami kao vukovi.
Djevojka iz tuine oduti, uglavnom stoga to sa svojim znanjem materinskoga nije ba dobro
razumjela mukarca. Tko to zavija kao vuk, mislila je, otkako je dola ona nije vidjela nikoga da
zavija kao vuk. Stanislav, meutim, pogreno shvati njezinu utnju.
Nemoj me krivo shvatit, ispravi se on, nije da ja tebi zamiran to ti ivi u Njemakoj. Bila
su, Boe moj, takva vrimena, da je tvoj aa, za priivit, mora i u Njemaku. Ali, to je na kraju
dovelo da mi danas imamo jedan naprosto strahovit deficit ena. I ta sad? Ha! haknu opet Stanislav.
ta sad? ponovi on vie za sebe, vidjevi da frizerska pripravnica ne pokazuje osobito zanimanje za
demografsku kataklizmu to se nadvila nad domovinom.
Jedna od mjera o kojoj bi svakako valjalo razmisliti, nastavi Linguz, je uvoz ena s Jamajke.
To je tropski pojas, cure su lipo graene, sposobne za raanje, u svakom pogledu kvalitetan genetski
materijal. Osim toga, Hrvati vole crnomanjaste ene, to potvruje i narodna pjesma Zbog jedne
divne crne ene.
Julija ponovno nita ne ree.
Mislin..., ree Stanislav zbunjeno, nemoj ti mislit da meni smeta to ti nisi skroz crna. Ma,

kakvi, meni ba pae da ti tako malo baca na plavo. Meni se, da ti pravo kaen, ona pisma ba i ne
svia. Ne ti pisme!
Julija se od neugode zagleda u svoje sandale, a Stanislav postieno zamuknu. Majmune,
majmune, majmune, majmune, majmune, majmune, majmune... ponavljao je u sebi jadno. I tako,
hodaju oni u susret rumenom suncu to visi iznad tamnih brda, Julija misli kako bi uskoro morala
poi kui, a i on zna da je tako, i oboje su prestraeni injenicom da e se morati rastati, a da ljubavna
veza to je oboje prieljkuju nije nimalo blie svojemu ostvarenju. Mukarac grozniavo razmilja.
Kasno, ree Julija tiho. Nacht. Mrak jo malo.
ekaj, ree Linguz. ekaj, nisan ti reka: napisa san ti pismu! Djevojka ga preplaeno
pogleda. Napisa san ti pismu..., ponovi Stanislav. Pismu, samo za tebe.
Mala se vabica zaustavlja i gleda ga iekujui, ovaj pak uasnuto zuri u nju, prolaze sekunde i
onda, upravo u asu kada je Julija ve htjela poi, Stanislav strasno proapta:
Ne daj se Julija
Ne daj se godinama moja Julija
drukijim pokretima i navikama
Jer jo ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si vie ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima.., deklamirao je Linguz zaneseno, promukla glasa,
udno gledajui djevojku pred sobom, upravo paraliziranu od enje.
Ne daj se, mladosti moja, ne daj se Julija, vapio je Stanislav tronuto.
Dugo je pripremano nae poznanstvo
I onda sluajno, uz vruu rakiju i sa svega nekoliko reenica loe prikrivena elja
tvoj nain gospoe i obrazi seljanke...
I tu Julija vie ne izdra, nego u suzama zgrabi mukarca u zagrljaj i stisnu se uz njega jecajui.
Stadoe se izbezumljeno ljubiti te gnjeiti. Obnevidjeli od strasti nisu ni vidjeli auto koji je uto proao
pokraj njih.
Evala, majstore! doviknuo je Linguzu, usput i razdragano zatrubivi, Crni, koji se upravo tada
sa starijim sinom vraao iz ribolova. Tom sluajnom susretu zahvaljujui, jedan dogaaj na kojemu
je Stanislav posljednjih dana grijao svoju duu, sveti trenutak u kojemu je on prvi put, gotovo u
Spasiteljevim godinama, okusio zadovoljstvo uzvraene ljubavi, sada se ovdje u gostionici uniava i
prlja.
Da si ti to vidio, moj Marinko, obrati se Crni ponovno emigrantu, kako je on stisnio tu malu:
ja mislin da su joj modrice ostale po guzovima.
A jesu li bar kakve guzice? znatieljno e Marinko.
Pa, onako, ree Crni, malo su vee.

Uf! uzdahnu Marinko strastveno. Tikve su mi najdrae. Ja volin kad su onako mesnatije. ta ti
misli, momak? obrati se emigrant sada Stanislavu. Jel da je lipe kad su malo mesnatije?
Stanislav pocrveni i, promucavi neto nesuvislo, gotovo pobjee iz gostionice.
He, he! zasmija se Marinko veselo. Koji van je ovo mlatimudan? pita on ovu trojicu tek to
je Linguz zamakao iza vrata.
Ma, pusti, kae Crni kuckajui se kaiprstom po sljepoonici, to ti je jedan ovde iz sela ta
pie pisme.
Pisme!? ree emigrant prezirno. E, da mi je vidit onu ta je ovi guzi, jadna li joj majka.
Crni se stade grleno cerekati, tako iskreno i izdano da se i emigrant morao zasmijati svojoj ali.
Jel da mi ,e ova dobra, kae on zadovoljno, a, Crni?
Bad konja, ree tada Brico emigrantu. Baci konja: u njega ti vie nema aduta, ree on
pokazujui na Crnoga.
E, jebi ga, ja vie ne igran! kae Crni bijesno bacajui karte.

Poglavlje deseto
koje poinje teolokom raspravom o silikonskim sisama, a zavrava naopako
Linguz i don Stipan igrali su ah u hladu pod orahom ispred upnoga dvora, na sklopivom,
kamperskom stoliu. Na zidu pokraj stola dvije su ae i vr hladne limunade, skoro je etiri, pop se
maloas razbudio od poslijepodnevnog sna i malo je smeten, hrastove figurice to ih zastupa svakako
ne mogu oekivati njegov puni angaman. No, Linguz je sreom tako jadan igra, dekoncentriran i
ishitren, da se tu i nema to puno misliti. Smiljevakom duobriniku zapravo je udno kako je
Stanislavu uope palo na pamet da bi igrao ah s njim. Kada je Linguz prvi put, malo nakon to je don
Stipan doao na slubu u selo, banuo s kutijom aha pod rukom, sveenik se branio kako ne mari za
to pa i nije bogzna kakav igra, ali Stanislav je bio uporan pa su zaigrali i sveenik je pobijedio, kao
to je uostalom, posve nezainteresirano i bez strasti, pobjeivao u svih onih - Linguz je pomno vodio
evidenciju - stotinu ezdeset i sedam partija to su uslijedile. Stvar se, naime, prometnula u
besmislenu naviku koje se pristojni i srameljivi sveenik nije znao otresti, a na kojoj je Linguz, s
druge strane, iz posve nerazumljiva razloga ustrajavao, pojavljujui se vedar, optimistiki trljajui
ruke, makar do sada u ciglih stotinu ezdeset i sedam puta nije izvukao ni triavi remi, svakoga
utorka poslije podne.
Pijuckaju, dakle, njih dvojica limunadu, popili i kavu pa i smazali po zdjelicu izvrsnog
paradieta to ga je Rua napravila, i u hladu pod orahom igraju ah. Linguz se, kao i obino, pravi
blesav i pomalo vara, mislei da ga don Stipan ne vidi. Don Stipan, dakako, sve vidi, ali mu je obino
neugodno na to upozoravati svojega protivnika. Danas je, meutim, jo mrzovoljan od sna, a i ovo
dangubljenje mu nekako tee pada nego inae, pa se ne da.
Oba kufera su ti na crnom polju, zakljui sveenik nakon razdoblja podue utnje.
Molim?! zaprepasti se Stanislav.
Kaen: oba lovca su ti na crnom polju, ponovi pop.
Vidi, stvarno, ree Stanislav jednostavno.
E, pa ne mogu ti oba bit na crnome, zainati se sveenik.
Misli, ree Linguz sumnjiavo.
Nije da mislin, nego je to pravilo, razbjesni se sveenik. Uvik je jedan laufer na crnin, a drugi
na bilin poljima. I toka!
Stanislav se zaueno zagleda u plou, razmilja.
Ne znan, nita mi nije jasno, ree on na posljetku nevino, kao da mu je upravo nekakva
nerazumljiva, ekstrasenzorna sila pomicala figure. Oe da ponitimo partiju i ponemo novu?
Ma, ne, kae don Stipan frustrirano, nije vano. Igraj.
Pop se ba loe osjeao tih dana, nikako ga nije naputao osjeaj to je uslijedio nakon one,
isprva slatke, pobjede nad Tatjanom, osjeaj kako je jadan i besmislen u svojoj sveenikoj
nedodirljivosti. Njegov izdvojeni i superiorni poloaj sve mu se vie inio poput kaveza u koji je
nesmotreno zatoen i sada oajno lupa glavom o reetke...

Stipane, oglasi se u neko doba Stanislav.

Molin?
Sve neto mislin kako bi te jednu stvar svakako mora pitat.
ta je bilo?
Zna li ti koji je slubeni stav Crkve glede silikonski sisa? bubnu Stanislav.
Bog s tobon, kae pop, kako ti je to palo na pamet?
Eto, ree Linguz, neki dan san ba razmilja o tomu. Kako su silikonske sise totalno
suprotivne Svetomu pismu.
Ajde! zaudi se sveenik. Otkud ti to?
Pa zna kako u Bibliji stoji: ovjee, prah si bio i u prah e se pretvoriti?
E.
A silikonske sise se ne mogu pritvorit u prah: one ne gnjile.
Ne gnjile? ponovi don Stipan razdragano.
Ja mislin da ne gnjile. Ipak je to, reemo, nekakva plastika, je li? A plastika, ta se zna, ne gnjili,
nego ostane i po stotinu godina ista. ena, za priliku, umre i istrune, raspadne se i kaeta, a sise
ostanu kakve su i bile.
Ma, nee bit tako, usprotivi se don Stipan.
A kad ti kaen da je tako, ree Linguz. Sto godina prolo, a sise ko ispod ekia.
Ozbiljno!?
Ko ispod ekia.
Pa jesi li ti to vidio?
Nisan vidio, brani se Linguz, ali, ako bolje pogleda, sve vodi tomu. I zato ja mislin da bi se
Vatikan tu mora vrsto postavit: ne majci, nema silikonski sisa. Dri ta ti je Bog da!
Kako to misli - dri? zasmija se don Stipan.
Eto tako lipo, ne da se Stanislav, ne more se protiv Boje volje.
Opasan si ti, moj Stamslave, ree pop zamiljeno, otpijajui gutljaj limunade. Ba opasan.
Ma, lako je tebi priat, kae Linguz, ti nema problem s tim stvarima.
S kojim stvarima?
Pa sa enama i to, razumi? Tebe to ne tangira. A i bolje da te ne tangira: i ne zna kako si sritan
zbog toga, zakljui Stanislav maloduno. A ja... Pogledaj mene... Trideset godina ja msan skoro ni
mislio o tomu. ena?! - ma kakvi, ni na kraj pameti mi nije bilo. A onda te odjednon strefi i... Tja!
uzdahnu Linguz. Bolje da ti ne prian.
ta je bilo? ree Stipan zabrinuto. Silikoni?!
Ma, jok, kakvi silikoni, kae dopisnik Starih ognjita, cura je na mistu, nema greke, nego,
mislin, sve to skupa... nije zgodno... promini ti ivot.
A je, sloi se sveenik, tu si u pravu.
A opet, nastavi Linguz, to je mukarac bez ene? Mukarac bez ene je kao govno na kii,

zakljui on filozofski.
Sveenik ostade turobno gledajui preda se. Nije ni primijetio kada mu je Stanislav, miui, opet
sasvim nepropisno, kulu sa G1 na H7, pojeo pjeaka. Prazan i nesretan u svome srcu, Linguzu se
domalo ispriao nekakvom obavezom koju je bio sasvim smetnuo s uma i rastao se s njim.
Na drugome kraju sela, upravo nekako u to vrijeme, u bijelome sakou, izbrijan, namirisan,
zaeljan i s jednom vitkom ruom u ruci, Marinko je pjevuei Te tri slatke rijei pokucao na
Tatjanina vrata. Vieni lan emigrantske zajednice, koji se po eninoj smrti posve raspomamio pa
poeo bojati kosu, odijevati arene koulje i kititi se prstenjem, a nedavno su ga, kau, vidjeli i u
jednome disku gdje ivahno ipa oko iparica s aom viskija u ruci, odavno je bio zamijetio ovu
mladu udovicu, raspitivao se o njoj te drao vrlo osnovanim da bi se njih dvoje mogli sastaviti. Ona
udovica, on udovac - kud e prikladnije, inilo se Marinku, bio bi upravo grijeh da to ne uine.
ekajui pred vratima, on otre ute picarice o nogavicu, dlanom zagladi frizuru, noktom iisti
vlakno junetine izmeu zuba i mai se za zrnom groa s odrine iznad vrata. Iz usta mu izleti
izbezumljena osa to je bila naselila zrno i, ba kao i Marinko, aspinrala na slatki groani sok.
Preplaeni joj ovjek opsova mater. Iz kue se nitko nije javljao, emigrant jo jednom pokuca.
Rastavi se sa Stanislavom, don Stipan ude u upni ured. Tamo se okrenuo, zatvorio za sobom i
ostao stajati tu pred vratima, nesabran, dok su mu se misli kovitlale, a udnja razdirala utrobu. Tresnu
elom o drvenu plou. Pa jo jednom. Potom se uznemireno ushodao po sobi. Napokon sjede za stol,
pomisli naas kako je udno da ne osjea ni trun elje za alkoholom, no to ga nimalo ne ospokoji.
Faljen Isus! viknuo je vlasnik praonice Kroatien i vieni lan emigrantske zajednice pred
Tatjaninim vratima nestrpljivo. Ima li koga!?
Kada mu se nitko ne javi, Marinko pritisne kvaku - bilo je otvoreno. Bez imalo zazora on ude u
kuu i stade zavirivati po sobama, najprije u dnevni boravak, onda u kuhinju, dvije spavaonice, ak i
u kupaonicu. Nigdje nikoga. Na posljetku se vrati u tinel i sjede u fotelju tik do stolia s telefonom.
Ugleda svoj odraz u velikom zrcalu na drugome kraju sobe pa, kao da sokoli sam sebe, namignu,
stranjicom nekoliko puta poskoi na fotelji i nabode se na neto. Zavlai ruku pod stranjicu pa
negdje iz fotelje izvadi etku za kosu. Cccc, coke Marinko prijekorno vrtei glavom. Kao da je
Tatjana upravo na njegovoj fotelji ostavila etku za kosu: tako se on ve, posve siguran u sretan ishod
aikovanja s udovicom, udomaio u njezinoj kui.
Pop je, s druge strane, bio puno manje siguran. Makar je u toj stvari mogao biti daleko
samopouzdaniji od Marinka, bio je prestravljen onim to je kanio uiniti i ruke su mu se doslovce
tresle dok je listao biljenicu s telefonskim brojevima upljana. Okrenu Tatjanin broj. U taj as netko
bojaljivo kucnu na vratima.
Don Stipane, rekla je sveenikova domaica Rua provirujui, neka cura vas triba.
Faljen Isus, ree Julija srameljivo ulazei.
Navijeke, odzdravi pop zateeno, jo uvijek sa slualicom u ruci. Djevojka ude i zbunjeno
stade na sredini sobe. Sjedite... sjedite, ponudi joj on zbunjeno.
Telefon je zazvonio u Tatjaninoj kui, odmah pokraj Marinka. Zazvonio je drugi put, i trei,
etvrti... Da se javim, pomisli on, a onda ipak odusta.
Ja imala veliki problem. Molim vas ko Bog, rekla je Julija sveeniku tek to je sjela, vi meni
pomogli? Don Stipan kimnu. Mem Vater, Mo, tata..., nastavi frizerska pripravnica nevina
materinskom jeziku. Vi znate moj tata, Marinko, on... buuuuuu! raskrili djevojka ruke i strahotno
raskolai oi, ne nalazei prikladna izraza za oevu udovinu narav. Don Stipan se trgnu unatrag.

Upravo kao to se na drugome kraju sela u tome asu trgnuo i Marinko kada je, tik pokraj svoje
glave, zauo Tatjanin glas.
Dobar dan, dobili ste Tatjanu, zau se iz telefonske sekretarice, a emigrant od iznenaenja
umalo poskoi iz fotelje. Trenutno nisam kod kue. Ostavite poruku poslije zvunog signala.
Piiiii...
Ja nala Freund... kako se ree... momak! Ja nala momak, objanjavala je Julija sveeniku.
Momak - Stanislav! Vi znala Stanislav? Don Stipan kimnu glavom. Ja puno volila Stanislav, aber
mein Vater, moj tata buuuuuuu!...
...On bude popizdila, sluao je Marinko na drugome kraju sela zaprepateno iz Tatjaninog
telefonskog automata, jedne od onih budalatina koje je udovica pokupovala u svojoj oajnoj elji za
boljim i ljepim ivotom, besmislene naprave na kojoj nitko nikada nije ostavio poruku. Ja znala
moj tata, kazivala je Julija ojaeno. Kad ja njemu bude rekla za Stanislav - mein Got! To ne bude
dobro!...
Ja vas molila..., krila je ojaeno ruke Julija.
...vi razgovarala s moj tata, ulo se iz telefonskog automata u Tatjaninome tinelu.
Suutno kimajui sirotoj vabici, nalazei u njezinome sluaju podosta slinosti sa svojim
vlastitim, don Stipan tek sada shvati da mu je slualica jo u ruci te je vrati na mjesto: na drugome
kraju sela telefonska je sekretarica zamukla nenadano kako se i javila. Marinko je gnjevno zgrabi,
tresnu njome o pod pa je stade bjesomuno gaziti.

Poglavlje jedanaesto
u kojemu se dvoji o kvaliteti domaeg haiku pjesnitva, a polemika bude okonana toljagom
Ako je Julija mislila da zna kako je gadna narav njezina oca, prevarila se. Pojma ona jadna nije
imala kako divlji moe biti njegov bijes. Sa svojim osebujnim shvaanjem roditeljstva, gdje je
potomku legitimno uskratiti pravo na privatnost, oduzeti mu slobodu odluivanja pa ak i ivot,
tretirati, u najkraemu, svoje dijete bjednije negoli su nai peinski praoci tretirali ratne zarobljenike,
Marinko je, saznavi da mu se ki via s tipom koji srie liriku, gotovo skrenuo pameu od gnjeva.
Takav gnjev ne pamti se valjda od one strane noi kada je Jahve sve egipatske prvorodence podavio
kao maie. Po prilici s jednakom nakanom banuo je Marinko u upnu kuu te, ne naavi ker, stao
psovati preneraenog upnika da kakav je to nain stavljati se izmeu oca i djeteta. ak je i pljunuo
pritom, a don Stipana je osobito zaboljelo kada ga je emigrant nazvao budalom pijanom.
Sram te bilo, kazao je Marinko prezirno, i plahog je seoskog pastira doista bilo malo sram.
Dovest u ja tebi policiju ovde! prijetio je razbjesnjeli emigrant, ne pojanjavajui potanje razlog
dolasku redarstvenih snaga.
Potom je izaao iz kue i okreui se u dvoritu stranjim krajem auta zveknuo u stupi dvorine
ograde na kojemu je klesarska radionica Bruno i sinovi prije samo tri dana bila postavila jednoga
krasnog mramornog kerubina kako klei u molitvi. Stupi se zaljulja i aneo pade, a Marinko iskoi
iz auta bijesno gledajui oteeni branik.
I za ovo e mi platit! vikne on sveeniku koji je uasnut stajao na vratima. Emigrant uzrujano
zgrabi onoga palog anela pa ga hitnu u oblinji povrtnjak, ravno u nasad paprika. I jo samo da te
jo jednon vidin sa svojon eron, zaprijeti on jo jednom, ubit u te ko zeca!
Ni kod kue nije naao Juliju, pa se iskalio na posteru u njezinoj sobi. Na slici nekakav zalizani
dripac na motociklu besramno hvata neku plavojku za dupe u rasparanim trapericama.
ubre jedno! vie Marinko trgajui poster. Kurva! govori on otvarajui sada Julijin ormar.
Stade izbacivati njezine stvari kroz prozor: bluze i jakne, dempere, rublje, sve to dohvati samo
grabi i baca u dvorite. Dotrae uto Ivanka i Ante, Marinkova sestra i zet.
Marinko, bogati, ta radi? kae Ivanka. Nemoj, svit nas gleda.
Boli me kurac, kae emigrant ljutito, neka gleda. Neka zna da kurva vie nee u moju kuu.
Marinko, pusti, ajmo gledat televiziju, ima jedan lipi kaubojski film, umiljava se Ante, znajui
da ovaj vie nego ita voli kaubojske. Zbilja, Marinko stade.
Koji je? pita.
Rio Bravo
Ajde ti u piku materinu, to san gleda sto puta, kae Marinko pa jo bjenje nastavi prazniti
kerin ormar.
Pod prozorom se odnekud pojavi Julija i uze cmizdrei skupljati robu.
Eno je! vie otac. Eno je! Drolja! Ne dolazi mi vie u kuu, jesi li ula! Ne dolazi mi u kuu,

kurvetino!
Marinko, vapi Ivanka, nemoj, Marinko, jedino ti je dite...
Seli! ne da se emigrant. Seli, da te ne vidin vie! Ubij se! savjetuje on djevojku oinski. ta
se mene tie, more se slobodno ubit!
I ou! vie sada djevojka buntovno. Da wirst mich nicht wiedersehen!
Molin!? ta si rekla?!
Du wirst mich mcht wiedenehen! ponovi Julija prkosno.
Nikad te vie neu vidit?! E, da san ja te srie! kae vlasnik praonice Kroatien prezirno. Ulazi
u kuu, jeben li ti... Iss! Isti as da si dola u kuu, pika ti materina!
Julija, duo, doi u kuu, moli sada i Ivanka.
Marinko da e skoiti kroz prozor, a Julija uhvati bjeati skupljajui na prsima nekoliko bez
reda pokupljenih komada odjee. Otac, meutim, odusta od skakanja, tek zavitla nekakvu cipelu za
njom i ogoreno pijunu.
Sutradan je ujutro, neto sabraniji, otiao do Stanislava. Blatnjava bujica gnjeva, pomuena
svijest za koju nisi znao to je sve u stanju uiniti, danas se bila umirila, povukla u svoje korito.
Osjeao se posve prisebnim, mrnja ga nije guila. Ali ni on nju. Posrijedi bijae kvalitativni pomak
koji bi najbolje opisala pravna znanost: divljaki zloin iz strasti, na koji je emigrant juer bio
spreman, tijekom noi je ustupio mjesto sasma civiliziranom predumiljaju da nekoga prvim
avionom otpremi pred lice Gospodnje. Taj netko upravo je u dvoritu zalijevao rue kada mu je
Marinko poelio dobar dan. Linguz se ukoio od strave.
Ajme, to su ti lipe rue, poeo je Marinko neoekivano prijateljski. Ma, vidi to su esne,
ree on udivljeno. Stanislav nita, pilji preda se. Moje nikad nisu bile ovake, prizna Marinko njeno
pipkajui ute latice, krupne, mesnate... svaka ti ast, majstore!
Fala lipa, protisnu Linguz.
Pa, reci mi, pita emigrant znatieljno, kako ti to s njima kad su ovako lipe? Jel to neka
kemija?
Boe sauvaj, osokoli se malo Linguz. Nikakva kemija, samo puno panje i jedan pozitivan,
kako bi reka, ljudski pristup. Znate, biljke imaju osjeaje, isto ko i mi. S njima sve mora na lipe...
Ozbiljno?! zaudi se Marinko. ... Razgovarat s njima...
Ma, vidi bogati?!
... Pa i pivat in?!
I pivat?!
Kako da ne, kae Stanislav, nekad in mora i pivat!
Pa ta in ti piva?
Kako kad.
Dobro, za primjer, reci mi jednu pismu ta in piva, uporan je Marinko.
Za primjer primjera, ree Linguz, Evo zore, evo dana. Primijetio san da puno vole kad in to
pivan.
Marinko se uhvatio za kolac to je pridravao jedan ruin grm i zaprepateno gleda Linguza pa

kima glavom makar mu nita nije jasno, ni to da rue vole ustake pjesme, ni to kako se njegova
jedinica zagledala u ovakvu budaletinu.
A one tvoje pisme, pita on sada. I ti pie pisme, je li tako?... Je li to neto to se more, onako,
zapivat. U drutvu, reemo, ili u svatovin?
Stanislav zvani Linguz se preznojava. Za tajnika Ogranka Matice hrvatske, pjesnika, slikara
naivca i sakupljaa narodnih poslovica, za amaterskog meteorologa, promatraa ptica i aktivista
Hrvatske najistije stranke prava, za jednoga linguza koji je u selu ve bio obiljeen kao stan momak,
ovo je posve novo iskustvo.
Vidite, ree pjesnik napokon, to je poezija... Kako bi reka, haiku poezija, bubnu on, a jato
vrabaca ba u taj as prhnu s oblinje kotele. Kao da su se i ptice preplaile stravine konanice
kojoj ovaj sastanak neumitno vodi.
Poezija?! kae vlasnik praonice Kroatien zbunjeno. To je neto ko, reemo, Tin Ujevi, je
li?
Slino, ree Linguz, sretan to je njegov potencijalni tast barem za Ujevia uo. Slino, samo
na japanskom
Ti pie na japanskon?
Pien na hrvatskon, ali je, kako bi reka, japanska pisma.
Japanska pisma na hrvatskon?
E.
Nita te ja ne razumin. Stanislav grozniavo pouti.
To je..., kae on nakon podueg razmiljanja oajno. To je ko da vi, reemo, sad kupite
japansko auto.
Koje?
Za primjer primjera, bondu
To je govno od auta.
Ali vi ga, reemo, isto kupite.
Nikad ja to ne bi kupio, kae emigrant uzrujano. Ja od iljadu devesto i sedandesete vozin
svoga merdana bez da san ijednon bio u mehaniara. Nikad ja ti ubar to ti govori ne bi kupio.
ava! vie Marinko. Ne bi ni sio u njega.
Reemo, onda, smiruje ga Stanislav, neka hondu kupi va brat Jure.
Tiina. Marinko razmilja o naravi svojega brata s kojim ve sedam godina ne govori.
E, vidi, ree on zadovoljno, vidi, on bi moga. On je budala, on bi ba moga kupit japanca.
Eto, za primjer, va brat Jure kupi japansko auto. Je li on unda Japanac?
On je govnu brat!
Ali nije Japanac?
Nije.
E, tako i ja.
ta i ti?

Tako i ja pien pisme to su i izmislili Japanci, a nisan Japanac, nego Hrvat, kae Linguz
slavodobitno, a Marinko stoji prepadnuto, vie i ne trepe od uasa.
Mogu li se te japanske pisme baremko recitirat? kae on poslije jedne duge, mune minute,
ve na izmaku zdravog razuma.
Mogu.
Pa ajde.
Linguz se neko vrijeme koncentrirao zurei u obzorje, a onda sklopio oi i nadahnuto
izdeklamirao:
U kuinici
dime se etiri pruta
vijenac kobasica.
Sekunde prolaze, uju se traktori u daljini, vika iz sela i, vrlo prikladno, jecavo mrtvako zvono
sa crkvenog tornja. Stanislav je otvorio oi, gleda prestravljenog Marinka. Emigrant koji je preivio
tri Udbina atentata, koji je, po vlastitom priznanju, ak i udavio kao maku udbaa koji ga je trebao
ubiti, ne moe k sebi doi. Mui on, mui Linguz, stahotno je pogledati kakva je to golema utnja.
To je sve, kae Stanislav bojaljivo.
Sve?!
Vie se ne smi.
Pa ko ti brani!? pita emigrant preneraeno.
Taki je propis, ree Stanislav, bespomono irei ruke.
Marinko stoji jedva kontrolirajui bijes koji mu je ponovno poeo vijati u utrobi, nervozno
upnu laticu s jedne od onih krasnih Linguzovih rua.
Aaaa! zajauka Linguz. Pomalo, pomalo...
Je li ovo nju boli, a? kae Marinko.
Boli. Ona sve uti isto ko i eljade, pojasni Stanislav.
A ovo? upita Marinko pa upnu jo jednu. I ovo je isto boli, a? Ovo je isto boli? ree pa
trgnu itav cvijet i baci ga u lice suradniku Starih ognjita. Mater ti jebem bezobraznu, boli, a? Je li
boli?! vie on. ubre jedno neodgojeno, sram te bilo! Boli, a?! Tako i mene boli, srce me boli,
vole jedan, kad vidin kako mi dite upropatava! Pu! pijunu emigrant zgadeno pa zgrabi onaj kolac o
kojega se naslanjao, iupa ga iz zeml]e i zamahnu put umne pjesnike tikve. Ovaj se izmae, batina
ga samo okrznu po ramenu i kliznu niz ruku.
Ajme meni, majko moja! zavapi Linguz plano, hvatajui se za nadlakticu.
Je li boli?! pita Marinko. Je li te boli?!
Boli, prizna Stanislav izmiui se.
Neka, ree emigrant pribliavajui se prijetei, bolit e te i jae. Ponovno zamahnu, a
Stanislav se okrenu i uhvati bjeati. Marinko poleti za njim, no ve nakon nekoliko koraka stane i
zatopta nekoliko puta u mjestu kao da dijete plai. Jeben li ti majku na uranku! viknu on za njim
slasno. Puna mu usta te lijepe rime.

Poglavlje dvanaesto
gdje se pojavljuju dvije u selu svakako nesvakidanje pojave, jedan general ijedna lubenica od
dvadeset kila
Trup-trup-trup-trup-trup... tukle su o asfalt vojnike izme ritmino, u dvoredu uz kraj ceste,
pokraj vinograda i kukuruzita.
Ne pla majko moja mila?, prodera se promuklo jedan od regruta to su trali okieni
granama i busenjem suhe trave.
Ne pla majko moja mila!!? ponovio je vod posluno.
Rodila si ti debila? zakljui, u najboljoj tradiciji vojnike lirike, solist gromko.
Rodila si ti debila!!? sloie se vojnici jednoglasno.
Pozdrav nadesno! viknu porunik koji je trao uz kolonu.
Vojnici hitro, ne prestajui s trkom, iskrenue vratove put otvorenog sivomaslinastog dipa koji
je upravo prolazio pokraj njih. Mlad mukarac na suvozaevom mjestu, s generalskim epoletama na
ramenima, uzvrati ovlanim, bezvoljnim i posve nepropisnim mahanjem. Kao da je na kolodvoru pa
nekoga ispraa, pomislio je porunik jalno, kako su ve nii oficiri uvijek zbog neega jalni i
uvrijeeni na svoje pretpostavljene. Pogotovo ako su im pretpostavljeni njihovih godina ili ak
mladi.
Koliko je jo do Smiljeva? upitao je, sasvim nesvjestan zavidna pogleda koji je ispratio
njegov dip, mladi general vozaa.
Malo. Za desetak minuta smo tamo.
Visoki se asnik osvrnu na golemu lubenicu to je leala na stranjemu sicu.
ta misli, upita on, ima li u njoj deset kila?
Gospodine generale, ree voza, ovako odoka, ja mislin da ima i jae: petnest-esnaest, reka
bi, najmanje. Ako ne i dvadeset.
uj, dvadeset?! ree general gotovo djeaki udivljeno. tota je u njegovoj pojavi djelovalo
jo nezrelo i neskladno s njegovim visokim inom, pa ipak, general-bojnik Ivica Marki, trkljast,
crnomanjast momak sa svoje je nepune trideset i etiri bio zapovjednik divizije, u borbi kaljen,
viekratno odlikovani ratni junak, ak i opjevan od jednoga guslara, na kazeti koja je bila iznimno
popularna meu naim iseljenitvom.
Zaustavi se! zapovjedi on u taj as, ugledavi enu to je mahala pokraj crvenog BMW-a
parkiranog uz cestu.
Moremo li kako pomo? pita on ustro iskaui iz auta.
Bez goriva san ostala, ree Tatjana.
A jeben mu sve, ree visoki asnik, malo goriva e se na. Je li tako, Miko?
Gospodine generale, ree Miko ponizno, ako dopustite: ona je benzinac, a mi smo dizelai.

A onda emo je lepat, kae general jednostavno. Je li, gospoo? Oete li da vas mi malo
potegnemo? upita on mangupski.
Neka, ree Tatjana toboe uvrijeeno, ne triba.
A nemamo ni sajle, dometnu voza skrueno.
Eto, kae udovica podrugljivo, nemate ni sajle. Kakva ste vi to vojska bez sajle?
General-bojnik zastade, zbunio se momak naisto. Iza zavoja je stotinjak metara nie sada
izvirio vod onih nesretnika okienih granama i busenjem, cijelim poljem odjekuju njihove izme,
zveket oruja i kaciga, umorno soptanje i pjesma:
Bilo vrue ili hladno, asnici nas jebu gadno!
eno boja, domislio se general Marki napokon, pa nismo mi Hrvatski autoklub.
Nita ja ne znan, ree Tatjana mudrijaki, nadmono.
Brojim sate, kriam dane Do civila, moj dragane!
pjevala je vojska sada se sasvim primaknuvi. Mladi general ljutito nabi kapu i dreknu:
Vod, stoj!
Vod se uasnuto ukopa u mjestu i zauti, zaue se cvrci. Gospodine porunie! ree Ivica
Marki strogo. Izvolite, gospodine generale!
Gospoa, general pokaza na Tatjanu, je ostala bez goriva, a mi smo dizelai. Porunik,
izmiren sa svojom bijednom sudbinom nieg asnika, ostade zagledan negdje preda se, niim ne
odajui da je razumio to mu pretpostavljeni govori. Ovaj mu to naskoro pojasni: Zato ete je vi sa
svojim ljudima sada odgurati do najblie benzinske stanice.
Dosta mi je do kue, upade Tatjana.
Odgurat ete je do kue, ispravi se general. Koliko je do vae kue? upita on udovicu.
Pa jedno sedam i po kilometara, procvrkuta udovica.
Sedam i po kilometara! ree visoki asnik prezirno. to je sedam i po kilometara za
hrvatskog vojnika i asnika? Za hrvatskog vojnika i asnika sedam i po kilometara je kurac od ovce!
Gospoo, izvolite ui u vozilo.
Gospoa ude u vozilo.
Gospodine porunice, postupite po zapovijedi!
Porunik je okretno razdijelio vod na grupe po etiri ovjeka koje e se u guranju izmjenjivati
svakih pet minuta, a Tatjana je sjela za volan, stavila tamne naoale i upalila radio. Nasmijeeno
mahnu generalu kada se crveni automobil s mukom otisnuo s mjesta, a ovaj se ukoi u stavu mirno
kao da je metlu progutao, ustro prislanjajui ispruen dlan uz sljepoonicu. Ulazei u dip jo je
samo viknuo:
Pjesma!
Ne pla majko moja mila Rodila si ti debila, zatulio je tuno zbor sirotih galijota.
Pika ti materina! prosiktao je frustrirani porunik gnjevno, gledajui kako se generalski dip
udaljava i postaje sve manji i manji, da bi napokon nestao u titravoj jari to se dizala iznad asfalta.
Bruno i sinovi ponovno su namjetali na stupi onoga mramornog andelka to ga je Marinko
juer bio oborio stranjim krajem svojega mercedesa. Sveenik je stajao pokraj majstora, osjeajui

se obaveznim praviti im drutvo, dok je stari Bruno, neizrecivo zamorno eljade, bespotedno
zlorabio tu pristojnost mudrujui o dravnoj politici, porezima, uvozu automobila, obrazovanju,
djevojakoj kreposti, branoj srei, televiziji, nogometu, obrezivanju lozja... Pop bi valjda lipsao od
tolikoga laprdanja, da ga nenadano nije izbavio dip to je skrenuo u crkveno dvorite.
Zdravo, drue pope! viknuo je vedro general iskaui iz automobila.
Ivice!? zaprepasti se don Stipan pa pride asniku, zagrlie se i izljubie njih dvojica. Otkud
ti? pita sveenik.
Imamo manevre tu u okolici ovih dana, kae Ivica. Malo si mi smra.
Ma, nisan, ini ti se... Nego, glupane jedan, to mi nisi javio da dolazi?
Evo ga, sad i ti. Isti si mama, kae general. I ona mi isto jutros: pa to se nisan javio, pa ona bi
zaklala pivca da je znala, stavila bi kruv ispod peke... E, da ne zaboravin, sjeti se brat, tata ti je posla
lubenicu. Miko, daj izvadi tu lubenicu otraga.
Miko izae iz vozila kilavei se s golemim plodom u rukama.
Nisu znali ta bi drugo pa je mama poslala staroga da kupi lubenicu. I vidi koliku je mrcinu
kupio! Mora je u duanu posudit kanolu da je dovue do kue. Dobro je iv osta.
Pa je li moga na koju veu? ree pop smijeei se raznjeeno.
Ha! ta kae? general e upueno. Ovako odoka, ja mislin da ima petnest-esnaest, ako ne i
dvadeset kila u njoj.
Ngh! prostenja Miko. Gospodine generale, di u s njon?
Nosite je u kuu, kae sveenik. Ajmo svi u kuu. Jeste li ruali?
Mladi se general znatieljno osvrnuo po kuini. Na skladnome licu isticao mu se, i ak ga inio
zanimljivim, vie nego to ga je porunjivao, krivi nos, slomljen jo u djejoj dobi, kao posljedica
udarca monim tomahawkom njegova starijeg brata, ovdje prisutnog Stipana. Opaalo se mae dosta
slinosti izmeu njega i sveenika: obojica visoki, vrste, ravne crne kose, a bilo je tu i neto oko
usta, to se najbolje vidjelo kada bi se nasmijeili. Obojica od oca kolskog kunog majstora i majke
kuanice, iz skromna, ali estita katolikog doma, s velikim loncem za iskuhavanje rublja na starome
tednjaku na drva, s mirisom mlijeka i cikorije u zimskim jutrima smrznutih okana, s lijepim
crvenim iranima u ruzinavim limenkama od marmelade i slikom udotvorne Gospe Sirijske na
zidu, sa singlicama Vice Vukova, gdje je vazda tinjalo tiho, ali odluno neprijateljstvo spram reima i
pomno se njegovala svakovrsna netrpeljivost, osobito prema Srbima - general i pop bili su posvema
razliite naravi. Dok je stariji bio vie na oca, bojaljiv i nesamostalan, drugi je naslijedio majinu
okretnost i samopouzdanje, bio drzak i divlji, umalo i delinkventan u pubertetu. Poslije se opametio i
studirao strojarstvo, ak ga uspio i apsolvirati, da bi se, tek to je u proljee 91. za mirisao rat,
prijavio u gardu.
Vedar, bezazlen, gdjeto i djetinjast momak tu se, i sam je sebe zaudio tom preobrazbom,
pokazao neobino ozbiljnim i sabranim ratnikom, autoritativnim zapovjednikom, kojega su vojnici
cijenili jer je bio odgovoran prema svojim ljudima i smion u akciji, a opet jednostavan, nimalo bahat
i neotesan kako to asnici poesto znaju biti. Osim toga, imao je i sree, pa je, unato bezbrojnim
prilikama za to, od ratita u Zapadnoj Slavoniji, preko Like i dubrovakog zalea pa sve do Oluje,
ostao u jednome komadu i doekao slasti ivota u etverosobnome stanu, gdje je neko stanovao neki
drugi general neke druge vojske, iekujui poveliku plau svakoga prvog u mjesecu i unaprjeenje
o Danu dravnosti. Ako unaprjeenja bude. A ako ga i ne bude, nema veze.

Pa ta je re, pita ga Stipan, otkud ti?

Manevri, reka san ti, kae Ivica. Tribalo bi trajat jedno sedan dana, ovde oko ovih sela pa, po
kamenjaru, sve tamo do Hercegovine: pjeatvo, topnitvo, tenkovi, avioni... Pizdarija, ta u ti
priat.
Oe u mene spavat?
Je li ti problem?
Ma kakvi.
Lipo ti je ovde, kazao je general bratu poudno udiui miris prene pancete na koju je Rua
upravo izlila ulupana jaja.
Je, prizna don Stipan. Ba lipo.
Onda, upita mladi braco, kako si ti?Jebe li mi tagod?
Ajde, ajde..., ree pop posramivi se.
Oprosti, kae Ivica nasmijeeno. A, da zna, ne bi ti volio bit u koi. Ozbiljno. Evo, nas dva,
ree general pokazujui na vozaa, ba smo maloprije naletili na jednu - koka ko avion! Je li tako,
Miko?
Fantazija, gospodine generale, sloi se Miko ne odvajajui oka od kajgane to je upravo
stigla za stol.
Gospoda ostala bez goriva, nastavi general, stoji pokraj ceste, crveni BMW, nije ba
najnovije godite, ali nije bogami ni jeftin. Isto tako, kako bi reka, i gazdarica: onako, nije ba prva
mladost, ali nije ni velika kilometraa. ta ti kae, Miko?
Voza samo zadovoljno kimnu.
Ve se pomalo sputao modri mrak, zvijezde su zasjale i zrikavci se oglasili, oni to su se vratili
iz polja iznijeli su lavore pred kue i sjeli na banie, izuli se, zavrnuli nogavice, izmuena stopala
spustili u hladnu vodu pa ih trljaju jedno o drugo jeei se od ugode. Iz smjera jezera oglasi se
povremeno potmula detonacija: to netko dinamitom tue ribu. Vukui se kao prebijeni, vojnici su
upravo dogurali automobil u Tatjamno dvorite, popadali oko njega pa uzdiu i stenju.
Fala van lipa, momci, ree Tatjana. Oete li u tagod popit?
Ne bi, fala na pozivu, kae porunik.
Ajde, ba dobro, otvoreno e udovica. Pravo da van reen, u kui i neman nego vode.
Zavaljen uz murvu mladi je porunik gledao enu kako ulazi u kuu i naas poelio maiti se za
slubeni pitolj i sam sebi pucati u usta.
Tatjana je ula i upalila svjetlo i televiziju, a onda ugledala smrskanu telefonsku sekretaricu na
sagu. Saginje se, zaueno razgledava plastine krhotine, vijugavu vrpcu to se razvukla iz
zdrobljene kazete, i nita joj nije jasno.
Ljube, zove ona sestru, jesi li vidila da mi je neko dolazio u kuu?... Neko mi je telefonsku
sekretaricu razbio... E, telefonsku sekretaricu... Neman pojma, ta ti misli?... Ma, Boe sauvaj,
kakvoga svita ima!... Jesan li zakljuala? A bit e da jesan... Bogati, pa nisan blesava.
Kako je bilo u Splitu? pita je Ljubica.
Ajme, super, kae udovica. Bila san u onoga iscjelitelja o kojen san ti priala. Zna, za one
moje migrene... Tip je famozan: lii viskon... Kako viskon? Skuva aj od viska, zasmija se Tatjana.

Ma, nije, zajebajen te... Dri ti visak iznad glave pa ga onako lagano, skroz lagano vrti, a tebi se
nekakva toplina iri kroz tijelo i nekako si sve laki i laki, reka bi, sad e poletit. Due mi moje, ko
da e poletit...
A zna ta je ovde juer bilo, prekide je sestra. Marinko Anelijin se potuka s don Stipanom
Marinko Anelijin!? prenerazi se mlada udovica.
E.
S don Stipanon?
E.
Pa zato?
Neman ti pojma, ree Ljubica, ali takvim tonom da odmah vidi da ona o toj stvari poneto
ipak zna. Po selu se svata pria, ali ko e selu virovat.
Pa ta se pria? upita Tatjana nestrpljivo.
ta se pria? Pria se svata, zna i sama kakvo je selo, ogradi se Ljubica oprezno. Kau da se
Marinko raspizdio jer da mu se er spetljala s popon, ree ona pa zastade oslukujui sestrinu
reakciju.
er? protisnu udovica tupo, osjeajui u taj as kako je neto pritie i gui u prsima. Ona
mala?
Kau da mu je Marinko zapritio da e ga ubit ko zeca ako ga jo jednon vidi s malon, kae
Ljubica.
Govno jedno! ree udovica gorko dok su joj se oi punile suzama. Govno jedno
brezobrazno! zajeca ona.
A ti meni kako je on svetac, korila je sestra udovicu. Da je puno stidan. Ko curica da je. E,
moja Tatjana, je li tebi tvoja Ljube odma rekla da to nije par za tebe? Kad san ti ja jo govorila: Kam
ga se, sestro! Budi pametna, enska glavo! Ali, ta e ti glupai priat...

Poglavlje trinaesto
u kojemu se ustanovi da izvanzemaljci nisu nita posebno, a da u Njemakoj ivi vrlo bezobrazan
svijet
Spustila se sparina, ne moe disati. Sve se posakrivalo po kuama, ivot utihnuo. Sporadino
umre pokoji srani bolesnik, oglasi se alobno zvono, a ti stane, u vrtu, meu pomidorama, recimo,
nasloni se na motiku i ree: Ma, Gospe moja, ko li je ono umro? Prolaze tako vreli dani i
zaguljive noi, mirno i bez potresa, nema ba puno o emu priati. Osim da su se jednome Jakovu
tamo iz treeg sela, cijeli kraj o tome pria, bili ukazali izvanzemaljci:
uva san blago doli u polju, sidio na zidiu. Ovce pasu, ja se zamislio. Odjednon, Gospe moja,
nekakvo svitlo ponad mene, nekakav udnovat zuk se uje, ko kad friider zui. Dignen glavu, kad
tamo - svemirski brod. Nako, ko folcvagenova abica je bio. Okrugle prozore je ima. Njizi trojica
izala, a jednoga san kroz prozor vidijo da je osta unutra. Ne znan, more bit da ji je bilo i vie, ali ja
san vidio samo toga jednoga. Ova trojica izali prida me. Nian vidio da su imali ikakvoga oruja u
rukan. A da su i imali, ta me briga, ima san i ja kosir uza se, priao je ezdeset i estogodinji Jakov
o posjetu izvanzemaljaca, bezazleno kao da su ga iz grada dole posjetiti keri sa zetovima, a svijet se
sjatio oko njega pa kima glavama. Doveli bili ak i jednoga paraplegiara u kolicima da ga vidjelac
izlijei.
Mimo te zgode, prekjuer se dogodilo da je od klimatizacijskog ureaja stradalo dvoje staraca.
Sin s nevjestom i djecom bio otiao na more, a djed i baka ostali u kui pa klimu, zbog neopreznog
rukovanja, namjestili na hladionikih etiri stupnja Celzija. S tako ozbiljnim promrzlinama da ih je
valjalo smjestiti u bolnicu, zatekao ih je poslije dva dana susjed, kojega je nemalo zaudila pojava
prozora zamagljenih s vanjske strane.
kolska se djeca pak rashlauju kupanjem. Na jezeru se djeaci vritei bacaju s litica u zelenu
vodu ili u grmlju debatiraju o ensko, anatomiji, odmjeravajui izmeu sebe smeurana spolovila.
Primjerci su, dakako, veinom goludravi. Tek jedan, neto stariji dodue, znatnije je obdaren
dlakama te njegovu vlasniku prua stanovit ugled u drutvu. tovie, zbog tih dlaka, ope je miljenje,
njemu treba vjerovati kada kae da je evio, dok su ovi drugi najobiniji laljiva i mrtva puhala.
Kako san je sino jeba, plakala je od srie, ree tako, na primjer, jedan mali goljavi,
pomodrjelih usana i jo drhturei od studene jezerske vode.
Ajde, jebi mater, kae drugi gnjevno, s in si je to ti jeba?!
S in!? Vidi ga, kume, ree ljudski mladunac uspaljeno, hvatajui se za prepone.
Miguel, kako u vas u Meksiku zovu komarce? pita Ivi trgovca koji mlatilicom koncentrirano
vreba jednu muhu koja se zavukla u friider pa oblijee oko suhomesnate robe.
Que?
Reko; kako u vas u Meksiku zovu komarce?
Mosquitos, ree Miguel.
U nas ji ne zovu, kae invalid lukavo. U nas sami dou.

Ole! dreknu trgovac tresnuvi u taj as po komadu mortadele. Podie pogled, pobjedniki se
naceri Iviu i namignu. Muertet kae.
Kurac, ree Ivi zadovoljno, promaio si. Utekla ti je.
Ho, ho, ho..., nasmije se trgovac nadmono, ba kao to se ponekad zna nasmijati njegov idol
iz serije Rue za moju dragu.
Smij se ti, smij, ree invalid. A vidi amo, pokazuje on prstom kroz staklo na onu muhu gdje
iva i zdrava blaguje ogoljenu kost od pruta.
Diablo! procijedi Miguel gnjevno uvrui bri.
Ho, ho, ho..., zasmija se sada Ivi. Nego, gledaj amo, pizdo, kako se tiraju muve. Ima li malo
stiropora?
Que?
Stiropora?
Por que necesitas... a... a... stiropor?
Vidi njega, ta e mi? Donesi pa e vidit.
Uno momento Trgovac nestaje negdje u skladitu i domalo se vraa nosei stiropor od
nekakve ambalae, prua ga invalidu, znatieljan to je ovaj naumio s njim. A Ivi odlomi komadi,
prisloni ga na izlog friidera, znaajno pogleda trgovca i stade bjesomuno trljati po staklu: gnjik!
gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjile! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik!... zacvili stravino u trgovini
mjeovite robe.
Popizde od ovoga! vie invalid ozareno. Daje in na ivce!
Perdona?! urla Miguel s rukama na uima.
Gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik!... strue Ivi
pogleda zaneseno uprta negdje pod strop.
Kaen, muve popizde od ovoga! Daje in na ivce!
Daje i meni!
Muku ti Irudovu, ko da koljete make? prodere se uasnuto Tatjana, koja je ovaj tren ula u
duan.
Calla te, Ivi calla te?
Gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik! gnjik!...
Iviu, dobro je, nemoj vie! ponovi trgovac.
Trgovinu ispuni blagoslovljena tiina.
Daj mi dva praka za pecivo, lag i litru krukovca, kae Tatjana zlovoljno.
Ne volin te dragane za robu, neg za ono to trapa po drobu, izdeklamira invalid znaajno
odmjeravajui udovicu. Ova ga, meutim, i ne pogleda, razgledava robu po policama, samo joj se
kao malo smrailo lice. Ivi srkne piva iz boce, oblizuje usne. Napet je. Tono se vidi da bi
provocirao enu, a ne zna kako, ime bi razbio granitni bedem njezina prezira? A vidi neviste...,
ree on na posljetku. Tatjana nita. A vidi nevisteeee..., ponovi invalid razvukavi nekako osobito
podrugljivo ono neviste.
Tatjana se ljutilo osvrne, gleda ga sva crvena i uspuhana nekoliko trenutaka i ne zna to bi. Onda

se domisli: zgrabi Ivievu taku, dotad naslonjenu na pult, pa je gnjevno hitnu kroz blistavi
pravokutnik vrata vani na ulicu.
O, jeba ti ja mater i au, protenja invalid oajno sve na jednoj nozi skakuui za baenom
takom. Jeba ti ja sve ivo i mrtvo.
Jesi li gledala ono sranje ta je bilo sino u Ruama? pita trgovac enu turajui artikle u
vreicu.
Nisan, kae Tatjana, bila san u Splitu pa san se kasno vratila.
Bio potres, pone trgovac uzbueno, pa se pomakli temelji kue i onda se otkrio don
Franciscov stric Gabriel, kojega je u podrumu zazida don Franciscov aa, stari Antonio. Zna, oni
stan Antonio to je umro prije po godine, jer ga je strefio infarkt kad je, da oprosti, jeba onu
sobaricu. E, a sad se pojavio njegov brat to ga je Antonio jo prije etrdeset godina iva ivcata
zazida u podrumu da mu otme njegov dio naslidstva. Doa, bogareti, ti Gabriel, vas raupan, praina
po njemu, brada do pupka, a mrav... nema nego ovala, podie Miguel svoj mali prst. Doa ti on,
okrie se oko sebe, don Franciscu neugodno za popizdit. Najposli, kae stric: A vidin, probili ste zid
od pajze...
Ima li okoladni mrvica? prekide udovica trgovca nestrpljivo.
Si, kae ovaj uvrijeeno.
Daj mi kesu okoladni mrvica i dva mlika.
Dobar dan.
Buenos dias
Tatjana se mrzovoljno okrene da vidi tko je to uao. Kad tamo, ma vidi vraga, Julija
Marinkova. Mala od Marinka Anelijinog. Ona mala pikica vabica to se vrti oko popa.
Imate li pive? pita djevojka.
Uno momento, da posluin.., pokazuje Miguel na Tatjanu.
Curo, mogla bi se ti malo upristojit, kae udovica. Ja ne znan kako je u vas u Njemakoj, ali
ovde u nas se dri do nekakvoga reda.
Enschuldingen Sie, protisne Julija.
ta si rekla! Je li ti to meni, a?! Jesi li to meni rekla?! Sluaj, mala, ako ti zalipin dvi za ui,
glava e ti se okrenit ko zemaljska kugla!
Oprostite, kae Julija uplaeno.
Ma, ta oprostite, razbjesni se Tatjana naisto. Ma ta oprostite, ubre jedno brezobrazno,
dabili uuuubreee jedno brezobrazno! Sram te bilo! Jesu li te to aa i mater tako nauili?
Julija se sva zajapurila od bijesa i smetenosti, gleda udovicu pa gleda trgovca. Sada se i on
pomalo sabrao.
Tatjana, kae, Tatjana, bogati, pusti curu, nije ona nita loe mislila.
Udovica zaprepateno zastade.
Evo, sad si i ti na njezinoj strani, kae ona. Svi protiv mene?! E, jeben ti ivot, dodaje ona
gorko. Dosta ti je da je neko malo bolje potkoen i odma ga ljubi u guzicu. Pu! pljune ena
zgadeno pa zgrabi svoju vreicu i ode prema izlazu bez da je platila.

ta je, nevista? doeka je na vratima Ivi zajedljivo. Tek to se vratio izvana, zadovoljan to se
ponovno osovio na take. Malo si mi se raspizdila, je li, nevistaaaaa? kae invalid razvukavi
nekako osobito podrugljivo ono nevista.
Tatjana zastane, ali samo naas, a onda zamahne nogom i svom snagom, felom rasnog
centarhalfa, zvekne u dno jedne Ivieve take. Aluminijska cijev ortopedskog pomagala ponovno
zazvei na betoniranom prilazu duanu.
A-a-a-a-aaaaa! zavapi Ivi, zamlatara nekoliko puta po zraku bespomono pruajui ruke
prema dovratku, pa se na posljetku ipak strovali na pod. Tatjana ga zadovoljno prekorai, poskoi
kao preko pseeg govna na ulici, i izae. O, jeben ti au i mater! vie za njom invalid plano.
Jeben ti sve ivo i mrtvo!
Julija, kako i prilii odgojenu eljadetu, priskoi mu pomoi da ustane.
ta ti sad oe?! obrecnu se Ivi na nju. Bii a, krvi u ti se napit!
Julija uplaeno ustuknu, nemalo zateena vrijednostima ovoga naroda koji pristojnost doekuje
bijesom, a ljubaznu ispriku uvredom. Pravo iznenaenje, meutim, tek ju je ekalo, ve pred
trgovinom.
Mala! Ej, mala! zvao je netko odnekud. Julija se zbunjeno osvrnu. Mala! zauje se ponovno.
Julija tek tada u crvenom BMW-u uoi enu koja ju je maloas izvrijeala u duanu kako je zove
kroz prozor.
Mala, ponovi Tatjana, doi malo amo!... Ma, doi malo amo kad ti kaen! Vidi je, doi amo,
neu ti nita! Majke mi mile, neu ti nita.
Julija bojaljivo prie vozilu.
Ti puno voli onoga svoga, kae udovica. Onoga svoga, zna o komu govorimo, ti ga puno
voli, je li?
Julija zaueno izvi obrve.
Vidi je, mala se sad pravi blesava, kae Tatjana. Ona sad ko ne zna o komu mi govorimo. E,
prijo moja, pa neemo tako, nian se ni ja juer rodila. Nego, sluaj, taj tvoj i ja smo odavno skupa.
Ima i par godina da nas dvoje ljubujemo... I, zna ta..., Tatjana na tren zamiljeno zastade. On i ja ti
imamo dite... Maloga od dvi godine imamo... Ti kako oe, ali ja neu pustit da moje dite ostane bez
ae. Jesi li me ula? Ja s njin iman dite i ja neu pustit da to dite ostane bez ae, a ti kako oe...
Djevojka jo nije dobro ni shvatila to joj je to Tatjana rekla, kada je ova upalila motor i
otpraila niz ulicu. Julija je ostala zagledana za BMW-om bivajui pomalo sve utuenija. Pred
uasnom spoznajom da njezin dragan ima drugu pa ak i dijete s tom drugom, osjeti se, vie nego
ikada, izdanom,.i prevarenom, i ponienom, i naputenom u jednome udovino opakom svijetu u
kojemu niti ima volje za ivjeti, niti ima snage za pobjei. Ula je u svoj automobil, elom se
naslonila na upravlja i sjedila tako izgubljena i nitavna. Onda je podigla glavu, zapiljila se u zid
susjedne kue, poeljevi naas da sa svih sedamdeset i pet konja svojega gane novog metalik
srebrenog golfa tresne u nj.
Na posljetku se, meutim, vrlo civilizirano izvukla s parkiralita i pola, dok je jad u njezinoj
dui - tu je bila poneto nalik svojemu ocu - pomalo destilirao u gnjev. Sluajno, upravo se za
dvadesetak minuta dolje u polju imala sastati sa Stanislavom. Gotovo s veseljem se uputila onamo:
sedamdeset i pet konja novoga golfa moglo se i korisnije usmjeriti.
Stanislav je ekao na zvizdanu, meu udno utihlim vinogradima. Zbilja, pomislio je u jednome

trenu, zato nema nikoga? Ali ba nikoga? U neko, drugo, prilici ta bi pojava kod pjesnika, suradnika
Starih ognjita i agitatora Hrvatske najistije stranke prava, vjerojatno izmamila suzu nad
zastraujuim propadanjem vjekovne tradicije zemljoradnje u smiljevakom kraju, nalo bi se tu
jamano i nadahnua za pokoji srok, ali Linguz je sada imao drugih briga. Julija je, inilo mu se, u
jutronjem telefonskom razgovoru, prvom nakon onog incidenta s razbjesnjelim Marinkom, bila i
pomalo rezervirana i nije mu dala sasvim jasan odgovor hoe li se povinovati ili e pak prkositi
oevoj zabrani da se via s njim.
Bolno mu je bilo pomisliti da je ljubav okonana. Premda je takva bol, za pravo rei, bila ak i
vrlo ugodna. Bilo mu je slatko zamiljati kako na studeni, u snijegu do pasa stoji pred Julijinom
kuom, eznutljivo gledajui prozor iza kojega djevojka u suzama crta srce na zamagljenom staklu.
Toliko ga je ponijela ta slika da je umalo i zaboravio kako je sredina ljeta i do prvoga snijega ima
najmanje dobrih etiri mjeseca. Tada ugleda auto u oblaku praine u daljini. Potri u susret djevojci.
Tri on k njoj, a ona vozi k njemu. Njemu srce tue od uzbuenja, a ona je sasvim smirena,
potpuno naisto to joj je initi. Udaljenost se meu njima iz asa u as smanjuje. On raskriljuje ruke
kao da ne moe doekati da je zgrabi u naruaj. I tri, i tri. Ona vozi, i vozi. On tri, i tri. Ona vozi,
i vozi. Njemu nije jasno zato ne usporava. A zbilja ne usporava. Makar mu je ve na tri ili etiri
metra. Prije tri. Evo, sada su ve dva. Stanislav se u zadnji as uasnuto baci u stranu pred jureim
autom i pade na gomilu graevinskog otpada pokraj ceste. Julija pak produi desetak-petnaest metara,
a onda naglo zakoi. ljunak zaprta pod kotaima.
Julija! povie Stanislav. Ljubavi!
Ustaje i tri prema autu, ne shvaajui jo pravo to se maloas dogodilo.
Ljubavi moja!
Julija ga s mrnjom odmjeri u retrovizoru, a onda ubaci u rikverc. Automobil ponovno krenu na
ubogog pjesnika i suradnika Starih ognjita.
Ljubavi moja! vie Stanislav, a golf mu se primie. I, ba kao i malo prije, ne usporava. Julija,
ljubavi! povika Linguz jo jednom, sada ve panino, a onda se okrenu i stade bjeati pred
raspomamljenim vozilom.
Julija! Julija, ta radi!... Julija!... Ej, Julija! dere se Stanislav sprintajui pred stranjim krajem
solidnog njemakog stroja. Julija! vie on. Julija, stani!... Ljubavi, nemoj!
Julija napokon stade, Linguz isto tako. Dahe kao pas.
Jeben ti, kae, da zna kako si me pripala.
Djevojka sada ubaci u brzinu i silovito krene naprijed, ostavljajui Stanislava za sobom.
Julija! zadera se momak i potra za autom isto kao to je prije bjeao od njega. Julija, kae,
stani di e!? Julija, stani!... Ljubavi, vrati se!... Julija! vie Stanislav trei za golfom koji biva sve
manji i gubi se u oblaku praine. Juuuliiijaaa!, urla Linguz.
Buuuum! - prolomi se u taj tren strahovito i negdje sasvim blizu, tako blizu da je Stanislava
diglo od tla i bacilo u oblinju kupinu.
Uuurrraaaa! zau se odnekud jednoglasno i divlje, a nekakve spodobe nakiene granama loze,
plavkastim od modre galice, protrae pokraj obnevidjelog pjesnika sa strojnicama, pucajui u
kratkim rafalima.

Poglavlje etrnaesto
gdje ministri jedu janjee glave, generali jedu grah, a obini vojnici jedu... da vam ne kaem to
Ustali su u pet i zajedno dorukovali. Pop je rano imao jednu zadunicu, a Ivica je morao na
teren. Mislio je ak jo ranije poi pa sat prije ustajanja podinjenima uzbunom uskratiti najslai dio
sna. S onim sasvim osobenim oficirskim sadizmom, u kojemu, dakako, nema niega osobnog, nego
je on u vojsci programiran i birokratski normiran kao regrutska porcija, gutere je valjalo istjerati iz
atora. Pred jutro, ba kada im dou najljepi snovi, kada malo zahladi i zamirie trava teka od rose,
a oni spavaju kao bebice, uukam u sive deke iz kojih vire samo njihove neoprane noge... e, tada im
je trebalo jebati majku. Ali, visoki se asnik sino dokasna zapriao, usput se i napio finoga misnog
vina i sutradan se probudio istom kada ga je brat zazvao, s glavoboljom.
Samo u kavu popit, rekao je mrzovoljno sjedajui za stol u kuhinji.
Bogami nee, rekla je Rua otro. Evo ti ovde salame i sira, popi, bilu kavu, ako oe mogu
ti i isfrigat dva jaja, ali iz kue mi nee iza dok se ne najide ko ovik.
Ivica zaueno pogleda Stipana, ovaj veselo strignu obrvama kusajui kruh udrobljen u kiselom
mlijeku iz otuenog plavog lonia s bijelim tokicama.
Staljinizam, kae pop.
Kuanica ga sumnjiavo pogleda. to mu je to staljinizam? Bit e kiselo mlijeko s kruhom. Eh,
to sve nee nauiti od ovoga mladoga, kolovanog popa za kojim povazdan, po cijeloj kui skuplja
libre. Pokojni don Luka, Bog mu dao pokoj, samo je igrao brikulu i tresetu. Koliko je samo tuka
zaklala i oerupala, samo zato to je on, raspikua, kartao u tuku ispod peke. Jutros je don Stipan
izio punu teicu staljinizma, rei e kasnije toga dana, kada sa sestrom bude trijebila graak.
Kakvi su ti planovi za danas? pita pop brata.
Devet-nula-nula, kae general slubenim glasom, oslobaanje Kilave glavice
Ajde, fala Bogu, ree Stipan podrugljivo. Ba san se pita kad e vie nai oslobodit Kilavu
glavicu.
Ah ne smi o tomu nikome priat, to ti je vojna tajna.
Uf, zabrine se toboe Stipan, onda bolje da mi nita nisi govorio. Rue, okrene se on sada
svojoj domaici. Rue, jesi li ti ula ta Ivica danas radi?
A? zablene se ena.
Jesi li ula kad je Ivica reka da u devet uri mora oslobodit Kilavu glavicu?
Nisan.
I bolje da nisi, to ti je vojna tajna.
Iz Zagreba su mi poruili da e vjerojatno i ministar do, ree Ivica.
Koji ministar?
Obrane.

Ozbiljno!? zaudi se pop. Kutlea?

Malo e u vizitu do. Oba manevre i tako to.
Ajde?!... A je li i to vojna tajna ili mogu priat okolo?
I to je vojna tajna.
A ta ako buden pria? Ou li i u zatvor?
Nee, ree general zagrizajui sendvi s mortadelom. Samo u te ja nabit nogon u guzicu.
Dip s Mikom, koji je spavao na sicu zabaene glave i irom otvorenih usta, ekao ga je pred
vratima. General Marki sasvim tiho prie vozau, nagne se nada nj i omirie ga.
Jeben ti sunce, Miko, kae, opet zube nisi opra.
Voza se prene.
Oprostite, gospodine generale, ali jesan, i s etkicon i s paston! Samo jutros u tri i petnest.
Pa ta si, blento, pra zube u tri u noi?
Doa san ovde u tri i po, jer san mislio da ete se dignit ranije i dat uzbunu.
A je li?
E, kae voza. Cili logor je pria kako ete dat uzbunu. Skoro niko nije spava. Ili su spavali
obueni i s izman...
Ajde, ba mi je drago, ree general zadovoljno.
...Samo san ja govorio, nastavi Miko, ajte, ljudi, lipo le, kakva uzbuna, kakvi bakarai,
nema van od toga nita.
Pa ta si se onda diza u tri, kad si zna da od toga nema nita? upita ga Ivica.
Gospodine generale, kae Miko, za svaki sluaj.
Glup si, kae general sputajui se na sjedite. Vozi, Miko!
Vojnici, doasnici i asnici, sve je kao opareno skoilo i koilo se kada je Ivica doao u logor.
Kad si general, ba svaka te budala pozdravi. Ja sam kao dobra pica pred kojom se svima digne,
pomislio je jednom mladi junak Domovinskog rata i nije bio ba naisto da mu se to svia. Ispoetka
da, bilo je i veselo. Gdjeto je znao izai na asfaltirani plato vojarne i, kao zamiljen, etati ukrug uz
klupe na kojima su sjedili regruti, guslajui kako oni poskoe prislanjajui dlan uz sljepoonicu
svaki put kada on proe. Dvadeset i etiri kruga, pomno je brojao, jednom je tako napravio, vojska je
ve bila izludjela i uhvatila bjeati. Ve kod sedamnaestog bio je ostao jedan jedini regrut, nekakav
treber iz Daruvara, koji ga je revno i po propisima pozdravio jo sedam puta i pozdravio bi ga
valjda jo sedamsto sedamdeset i sedam, da Ivici vie nije dosadilo. Zaustavio se, zgaen tolikom
glupou, zapovjedio mamlazu dvjesto sklekova, okrenuo se i otiao.
Dosadno mu je bilo i isprazno i s enjom se sjeao rata i glibavih rovova, i kako je devedeset i
prve pokraj Petrinje zveknuo jednu osamdeset etvorku ve kada su ovi iz tenka otkrili njegov
poloaj i osuli mitraljezom po njemu, i kako se devedeset i tree umalo smrzao na Velebitu, i kako su
u Oluji zarobili jednoga maioniara pa ga vodili svuda sa sobom da ih zabavlja, a ovaj jednom iz
svilene marame nekako izvukao njegov pitolj, sreom prazan... Proli su lijepi dani, kontao je Ivica
Marki, danas se, k vragu, moe radovati jo samo kada njegova malonogometna momad pobijedi
na Memorijalnom turniru Rafael Vitez Boban.
U stoernom atoru primio je odrjeit prijavak od svojega zamjenika, pukovnika Antievia,

nadaleko uvene ulizice i pokvarenjaka, i zlovoljno se zagledao u stol s prostrtim zemljovidom, koji
je nebrojivo mnogo niih asnika tako iscrtalo crvenim i plavim da se tu vie nitko iv ne bi snaao.
Coknuo je zamiljeno gledajui kartu nekoliko puta tek reda radi i zagledao se u Antievia.
ta je s Kutleon?
Maloprije su zvali iz Zagreba: u dva i po ima do.
Jesi li sredio Klis? pita Marki.
Jesan. Kilo i po od rebara i glavu.
Nemoj da kapule fali.
Nee.
Helikopter?
Helikopter iz Splita u dva i deset, u Klisu je u dva i dvadeset, ovde u dva i po, ree Antievi.
Picikato, rekao je visoki vojni asnik sasvim nevojniki.
Poznata je bila strast ministra Kutlee prema klikoj janjetini i nemala su sredstva iz dravnoga
prorauna namijenjena obrani dosada otila na kilogram i po od rebara i janjeu glavicu, a o
helikopterima da i ne govorimo. Ministra je osobito lijepo bilo gledati, svi koji su to vidjeli
posvjedoit e o tome, kada bi se on, nakon to se nasitio rebara, natenane i gotovo forenziarskom
pomnjom pozabavio janjeom glavom. Tako fino bi on otrijebio i uglancao picastu lubanju, da bi je
komotno mogli izloiti u kakvom prirodoslovnom muzeju.
Ja u doekat Kutleu. Neka postave stol za dvojicu, kae Marki.
Dobro, kazao je Antievi, premda je Ivica odmah vidio da mu nije pravo. Pukovnik to nije
znao sakriti, raunao je na stol barem za trojicu. Ne dan ti, pizdo, pomislio je Ivica. Da je neko
drugi moda i bi, ali tebi ne dan!
Ministar obrane bio je zdepasta, okrugla pojava, pomalo nalik vodenkonju. General Ivica
Marki svaki put bi se zaudio kolika mu je ruka i svaki put iznova bi mu se uinilo da je nekako vea
negoli za prethodnog njihova rukovanja. Kao to je, uostalom, i bilo. Ministar Rajko Kutlea bolovao
je od razmjerno rijetkog poremeaja u radu hipofize, od kojega su mu rasli dlanovi i stopala. Zbog
toga ve odavno nije nosio vjenani prsten, a i cipele su mu svake godine morale biti sve prostranije,
sa sve duim vezicama. Osim toga, i glava mu je bubrila kao tikva, nos okrupnjivao i usne bivale sve
mesnatije, to je njegovu i mae nelijepu licu davalo tup i umoran izraz, a zgodilo se poesto i da bi,
na veerama, sveanim akademijama ili sjednicama Vlade, od te svoje bolesti znao pasti u
kratkotrajan i iznenadan san. Jednostavno bi mu glava pala na prsi i on bi na nekoliko asaka
zadrijemao kao penzioneri pred televizorom, a neupueni bi se ustravili da moda nije umro.
Oni upueni, meutim, pretvarali su se kao da se nita nije dogodilo, kao to se i Kutlea sam,
uostalom, pretvarao da mu nije nita. Nitko tko nije elio upoznati njegov diluvijalni hercegovaki
gnjev, nije htio imati nita s tim. Kao to ve odavno nikoga nije prevarila njegova dobroudna
patuljasta pojava. Unato ne pretjeranom bistrom licu, Kutlea je bio vrlo okretna uma, prepreden i
opasan. U hrvatskom politikom zvjennjaku on je bio nesmiljeni predator na vrhu hranidbenog lanca,
moda i najmoniji ovjek u dravi, koji je uistinu cijenio samo ratnike. Ivica Marki bio je njegov
ljubimac.
ta je, dragi? pitao ga je za rukom, dok je on blagovao svoju janjetinu, a Ivica vojniki grah
sa suhim mesom. Ljuti li te iko?

A ko e me ljutit, kae Ivica cerei se. Ko smi generala ljutit.

Ne valja, dragi.
Kutlea se drugima volio obraati s dragi, ali je to samo iznimno zvualo ovako prijateljski.
Ne valja kad te niko ne ljuti, zakljuio je ministar obrane. Misli li se enit?
Ne mislin.
E, pa misli se. Oeni se samo da ima nekoga da te ivcira... isto da ne ispadne iz kondicije.
Marki se nasmijei.
Vidi njega, kae ministar. ta se kezi, dragi. Ne zajebajen te. Zna li ti kako mene ona moja
ivcira? Jebe mi sve, da mi nije ena, posla bi gardijsku brigadu da je satare... Kakav je grah?
Odlian.
I ja bi ga uzejo, kae Kutlea, ali zna, onaj moj...
Ministar zastane, padne mu glava i momentalno usne. General poeka malo, a onda, kao
sluajno, zvecne licom o tanjur. Kutlea se prene.
...zna, onaj moj ir, kae.
Ivica suutno kimne gledajui oglodana janjea rebra uz rub Kutleina tanjura.
Manevri? Sve u redu?
Dobro je, kae Marki. Imali smo, dodue, jednu manju nesriu. Jedan civil zaluta u
manevarske polje pa grunila granata pokraj njega. Sria, manevarsko punjenje, samo ga bacilo u
drau.
Triba si ga ubit, zakljui ministar jednostavno.
Misli?
Data, ree Kutlea. Nego, sluaj, di si sutra naveer? Iman ja ovde jednoga pajdaa iz
emigracije. Pravi ovik. Na. Ljudina...
Ministar zastane, malko zijevne i sklopi oi. Spava. Ivica sjedi. Onda uoi nekakvu bubu uz rub
stola, uzme je i ubaci u Kutleinu au s vinom. Nakalje se potiho.
...Na ovik, nastavi Kutlea, ljudina. Zove nas na veeru.
Bit e mi drago, kae Ivica.
Ajde, dragi, ivio, kae ministar.

Poglavlje petnaesto
u kojemu se nita pod milim Bogom ne dogaa, pa slobodno moete preskoiti sljedeih nekoliko
stranica
Manevri su silno razveselili Smiljevane.
Popeli se njizi est alabajzera na moju kajsiju pa mumaju i pljucaju pice, priao je Crni u
gostionici. Ja reko: A koji ste vi, jeben li van se s materon? Kau oni: Barba, mi smo izvidnica.
Ma bogati! ja reko. A je li to oe re da vas jo ima do?... Ala, silazi doli dok nian vojnu policiju
zva!
A jeste li uli, javi se netko, Kako je puka zvuni zid, u Matie krava izgubila mliko.
Gospe mi, ne bi on puka da san ga ja alova, ree drugi.
ta?!
Pa ti zvuni zid. Krvi mi, ne bi on meni puka da san ga ja alova.
Ajde, beno, uti da te ne bi kogod ujo.
to?
Pa ne more se zvuni zid alovat.
A to ne bi moga?
Pa nije to pravi zid.
Nego kakav je ako nije pravi?
Pa zvuni.
Pa kakav je ti zvuni?
Pa..., zastane tip, ... zvuni zid! kae on jednostavno. Jebi mater, nikad nisi ujo za zvuni
zid.
Oevidom je utvreno da je u prekjueranjem poaru u ibenskom zaleu, kada je izgorjelo
trideset hektara ume i niskog raslinja, postradala i plantaa s jo neutvrenim brojem sadnica
indijske konoplje, oglasi se u taj tren sa anka Markan odsutno. M. J. (24), nezaposleni KV konobar
iz Vodica, za kojega se osnovano sumnja da je vlasnik plantae, a koji se u vrijeme poara zatekao
meu biljkama koje je skriveki posadio i njegovao, sada je smjeten na Psihijatrijskom odjelu
ibenske bolnice. Operativna obrada nad M.J.-om bit e provedena im se on prestane cerekati.
A jeste li vidili one crne puke ta ji vojska nosi? Ja san ujo da su amerike?
Da, da, kae Iko upueno, amerike. esto metaka u minuti!
Is, esto!
E, bogati, ta si ti mislio - esto metaka ko iz pike.
Jeben ti sve, uzdahne netko, pa neka samo svaki deseti pogodi: ezdeset ljudi mo ubit!
U minuti! naglasi Iko. U minuti, kume!

Vrlo podmukao zloin dogodio se juer u akovu, gdje je T.P. (33) ubio svojega slijepog
susjeda .K. (57), s kojim inae ve nekoliko godina ima nerijeen imovinsko-pravni spor. T.K. je,
vrebajui priliku, izdaleka pratio susjeda kada je ovaj sa svojim psom vodiem izaao u etnju
gradom. Kada je .K. hodao nogostupom uz jednu vrlo prometnu akovaku ulicu, T.K. je doekao
svoj trenutak i slijepeva psa lijepim komadom mortadele namamio na drugu stranu ceste. Psi je, ne
obazirui se na promet, pohlepno pojurio prijeko, povlaei za sobom i svojega gospodara. Nesretni
slijepac asak kasnije je zavrio pod kotaima kamiona s prikolicom u vlasnitvu
Slavonijatransporta, registarske oznake OS 123-E. Mijeanac Babalu udomljen je kod jedne
dobrostive obitelji.
Granata mu pala skoro pod noge, probilo mu bubnjie kako je puklo, priao je Brico.
Izvadili ga iz kupine, krv mu lipti iz uiju. Budala ne zna za se, samo cvili ko mai. Sria njegova,
bila manevarska. Da je bila prava, bome bi lipo zagnjojio.
Isusa ti, kae Crni ozareno.
Ma ne bi ga Bog sastavio: ode Linguz Bogu na ispovid!
A luda eljadeta, Gospe ti blaene!
E, da mi je njegovu glavu jedno dvi nedilje, ba bi lipo poinio, ree Brico.
Nisi se ti ni ovako puno umorio, dobaci neki momak.
Umorio san se na tvojoj mamici, kae Brico.
D.V. (66), zaposlenu u javnom nuniku na pulskom autobusnom kolodvoru, policija je juer
privela zbog sumnje da je poinila teak prijestup iz oblasti gospodarskog kriminala. D.V. je, naime,
ve stanovito vrijeme malu nudu, umjesto kunu, naplaivala kunu i pedeset lipa, dok je za veliku
nudu uzimala tri umjesto dvije kune. Poskupljenje od pedeset posto, dakako, nije uinjeno ni u
dogovoru s Gradom, vlasnikom nunika, a niti je konzultiran njegov koncesionar, poduzee
Komunalac d.o.o., nego je D. V. samoinicijativno povisila cijene usluga i razliku trpala u vlastiti dep.
Nadlenima je sve to postalo sumnjivo kada je D. V. poela dolaziti na posao najnovijim mercedesom
S-klase i govoriti o ljetovanju na Ibizi.
Kako to misli - navoena raketa?
Lipo. More je navest da pogodi u picino oko. Pogodak u milimetar!
Matere ti?!
E, ree Crni. I to jo ti more bit ovde, a da gaa neto sve ako e doli u Splitu.
U Splitu?!
E!
A more li se tako gaat Sarajevo?
More, brate, i Sarajevo.
A more li Beograd?
Ja mislin more i Beograd.
A more li... a more li... a more li Pariz?!
E, jebi ga sad!
Nema problema ni za Pariz, oglasi se netko dolje iz kuta, samo ti zajebancija. Raketa mora

sist na autobus.
ta se ti javlja, kae Crni prezirno. taaaa seeee tiin jaaavljaaaa...
Juer je odrano roite u graanskoj parnici izmeu P.L. (56) i R.. (61). Kako smo ve pisali,
P.L. tui R.. da mu je prodao kuu ne obavijestivi ga prethodno da se u njoj povremeno javlja duh
njegova brata Z.., koji se prije dvanaest godina objesio na tavanu. U nastavku svojega svjedoenja
P.L. je kazao kako duh za sobom ne gasi svjetlo u kupaonici, ne die dasku na zahodskoj koljci i pui
u krevetu, a osobito je nesnosan kada u tri ujutro stane navijati Dalibora Bruna. Suenje e se nastaviti
u ponedjeljak, kada e svjedoiti sudski vjetak spiritist iz kotske.
Tenk?! Ne more ti tenk tako lako razbit, moj prijatelju. ta si ti mislio, s otvaraen za
konzerve do prida nj? ovie, to ti je tvrdo! To ti je elik u sendviu.
Jedan to je dotad kibicirao partiju tresete stade se smijati.
ta se ti smije, majmune? E, dobro san reka, elik u sendviu!
Ovaj samo to ne padne sa stolice od veselja, a i jo neki se poeli smijuckati vidjevi ga tako
razdragana.
Koji ste vi primitivci, kae ovjek uvrijeeno. Nikad niste uli za elik u sendviu!
Kra-ha-ha-ha-ha! vrisne onaj kibic i uto sve ivo to se zateklo u smiljevakoj gostionici
Bevanda prasne, otiru ljudi suze od silnoga smijeha.
Samo Markan ne mari ni za to:
Pred Okrunim sudom u Splitu juer je poelo suenje M.P.-u (38) iz Proloca Donjeg pokraj
Imotskog, koji je, prema optunici, u veljai ove godine preko graninog prijelaza Vinjani Donji htio
provercati est kineskih graana. Zanimljivost je da je M.P. ve osuivan zbog istog prijestupa, kada
je prije dvije godine, preko istog graninog prijelaza, pokuao ilegalno prevesti nekolicinu Iranaca.
Upitan zato je s Iranaca preao na Kineze, M.P. je, ekskluzivno za na list, kazao: Kinezi su sitniji.
Vie ih stane u gepek.
Bespilotne letjelice.
ta ti je to?
Letjelice bez pilota, kae Crni. E, jesi pametan.
Vidi njega. Bespilotne letjelice, vojska ji koristi za izvianje.
Pa jesu li to jedrilice? upita netko.
Nisu. Jedrilice su bez motora, a bespilotne jedrilice su bez pilota.
Ja san mislio da su jedrilice na moru, ree neki mudrija.
E, pa ima ji i u zraku, ree Crni. Lete bez motora, samo na vitru.
Isukrsta ti!
Fala Bogu, upada Brico. Isto ko i zmajevi.
Za zmajeve ne znan, ogradi se Crni. Mislin, ujo san za njih, ali ne znan da ih vojska koristi.
Ja san te zmajeve vidio prolo lito kad san bio u sestre na Brau, kae Brico. Sputali su se
gori s brda, sa vrh otoka sve doli do plae. Gospe ti blaene, ima u svakomu po deset metara u
irinu.
ta to? osvijesti se gostioniar u tome asu.

Zmajevi na Brau, ree Brico. Ima u svakomu sigurno deset metara u irinu.
Zmajevi?! ree gostioniar zgranuto.
E, kae Brico jednostavno.
A jesu li krvoloni!?

Poglavlje esnaesto
koje otkriva da je dravna administracija puna homoseksualaca, ali se nae i pokoji ispravan
momak, prikladan za zeta
U vrtu su nejake stabljike rajica, oteale od krupnih plodova, arenim vrpcama od stare cicane
veste vezane za jasenove taklje, pa tikvice i kukumari to zriju dolje sasvim pri tlu, pa duguljaste
mahune u kojima bubre pjegava zrna graha, pa vrste i sone paprike i balancane, ljubiaste, sjajne i
pune. Milou Gospodina naega i slubenice Njegove fotosinteze, obilno zalijevano, okopano i
briljivo oplijevljeno, sve to raste i buja tu pod terasom, milina za vidjeti.
Nema ti ovoga u Njemakoj, erce moja, kae Marinko Anelijin svojoj Juliji. Neee, neee.
Julija uti. Marinko uzdahne. Pripaljuje cigaretu.
ava ti cigaretu odnio, kori ga sestra. Nema minut kako si onu prolu bacio.
Marinko nita. Naslonjen na ogradu terase otpuhuje dim zagledan u daljinu iz koje se
povremeno uju plotuni i kratki rafali od manevara.
Koliko je ono maloprije tuklo? upita najednom.
etiri i po, kae Ivanka.
etiri i po, ponovi emigrant. E, jeben ti, a u etn je reka do.
Ima ovik posla, tjei ga zet Ante. Obaveze su to, moj Marmkica.
ta ti mene zove Marinkica? ostrvi se emigrant. Otkad san ja tebi Marmkica?
Ante uuti, zbunjeno die obrve i ramena, namiguje, kako i inae namiguje kada je nervozan.
Tko ga ne zna, pomislio bi da mu se Ante ruga. Marinko ga zgaeno pogleda.
Ispala ti je koulja iz gaa, ree.
Ante uvlai koulju u hlae, popravlja kravatu, a Ivanka provjerava svoju modru haljinu prije
nego to brat i njoj ne nade kakvu zamjerku. Samo se Julija ne mie, mui, uvrijeeno zurei u
prazno. Makar se i ona, kao i svi, sveano odjenula, stoji u ruiastim lakiranim cipelama i bijelim
hlaama malo pogrbljena. Marinko je svako malo opominje da se ispravi. Kako je to stala, jebem mu
maloga mia.
Neobino je danas blag prema keri, ne vie, ne psuje, u jednome asu pokuao se ak i naaliti s
njom. Julija, meutim, svejednako gleda preda se, nepopustljiva prema oevim njenostima i
laskama. uti, to i nije tako neobino, jer ona uvijek uti, ali njezina je utnja sada drukija:
samosvjesna i tvrdoglava, gotovo prijetea. Nije to vie ona plaha i pasivna, sjedi drvo na drvo
Julija. Tvrdo stisnute usne i otvoren izazivaki pogled - ako te, naravno, uope i pogleda - otkrivaju
kako je ova mekoputna i teka djevojka, od bezazlenog mladuneta uglavnom ravnodunog na
roditeljski kavez, sazrela u zvjericu to te neprijateljski gleda iz kuta i samo vreba priliku da
napadne. Marinko je zbunjen tom promijenom, moda ak malo i uplaen.
Pogledaj, kae pokazujui negdje u vrt. Pogledaj kolika je ona pomidora! Ajde reci, kad si u
Njemakoj vidila onoliku ponudom? Kad si tamo ovako neto? Nema toga u Njemakoj, erce moja,

jok, jok!
Julija se i ne udostoji pogledati tu trofejnu rajicu koja, dokazano, tolika moe izrasti samo u
submediteranskom podneblju i nigdje drugdje, pogotovo ne u Njemakoj, nego samo prezrivo puhne
kroz nos. Marinko se uvrijedi.
A jesi ula, kae tek da joj napakosti, oni tvoj juer lipo je zaginio. Granata mu nogu otkinila.
Kako se ono zove... Stanislav! Bogami lipo zaginio.
Sada se Julija trgne, zaprepateno pogleda oca. No, sada se on pravi da nju ne vidi.
Mlatimudan bio u polju, kae Marinko zamiljeno otpuhujui dim. ta je radio u polju, ava
e znat. Lipo su rekli da se ne ide u vinograde ova dva-tri dana dok traju manevri, pria emigrant
dokono i bez strasti, jer se njega, dakako, ta stvar i ne tie. Ali, ta e ti budali objanjavat. Budala
ko budala, drago mu poginit pa ga jebi... eta ti se on u polju, kad, pue ti granata pokraj njega. Bum!
Ode noga! Ostade ti moj Stanislav, jadna li mu majka, bez noge do kolina... Eeee, uzdahne emigrant
sjetno, teta... ba teta, kae, triba san pustit da ti on bude momak. Barenko bi se jadan, bez noge,
ima za koga pndravat. Ovako, bogami, ja ne znan kako e on sam. Go ko pitolj, bogati. Pa materi
na grbau.
Er hat die Frau! izleti Juliji.
On?! zaprepasti se. On da ima enu?! O, Bog s tobon, erce, di e on enu imat? Da nije tebe
smota... a ne bi ni tebe da si malo upuenija u situaciju ovde... ne bi taj vidio ene... Ma, ta, nikad je ne
bi vidio. Samo na slikan... Nego, bogati, okrene se emigrant keri, kao da se ovaj as neega sjetio,
ako si ti mislila da on ima enu...
Marinko! javi se u taj as Ante. Marinko, ja mislili da su ono oni, kae pokazujui niz cestu,
gdje se vidi kolona automobila u pratnji dva policijska motocikla s upaljenim plavim rotacijskim
svjetlima.
Bome, kae Marinko uzbueno. Bome ga evo... Sluaj amo, okree se on sestri i zetu,
nemojte mi sad priat pizdarije, jeste uli?
Karavana s policijskim motociklistima ulazi u prostrano dvorite, Marinko se sputa stubama s
terase, ministar obrane izlazi iz crnoga mercedesa.
Marinko! vie on razdragano.
Rajko! vie Marinko.
Marinko!
Rajko!
Marinko! klie ministar.
Rajko, proapta Marinko ganuto sada ve u zagrljaju staroga prijatelja. Ljube se jednom,
dvaput, vrsto i muki, pa se odmakli jedan od drugoga i gledaju se nekoliko asaka u tiini. Njih
dvojica, suborci jo iz onoga turobnog vremena kada se u zadimljenim emigrantskim gostionicama,
pod Poglavnikovom slikom i paskom jugoslavenske tajne policije, uz pivo, naps i oglodane telee
kotlete, snivalo nezavisnu Hrvatsku.
Jeben ti kruv, kae Kutlea, otkad te nian vidio.
E, ree Marinko.
A dobro mi izgleda, zna, dragi, ree ministar obrane veselo. Ba dobro. Da san peder,
bogami, ne bi se puno mislio.

Ajde, ajde, kae Marinko srameljivo, o emu pria...

O emu prian? ree ministar smijeei se. Ej, Marinko, Marinko, blaeni Marinko, blago ti
se. Moj dragi, da ti zna koliko je taki u dravnomu vrhu.
Bogati?!
Pedera?! kae Kutlea. Ima ji, bog ti jadan, ne more se obranit od njizi. To samo vata za
guzicu.
Ajde?!
Ma da vidi samo... Nego, samo as... Alo, pioniri, okree se ministar sada svojoj pratnji,
ajmo, svi na evape!
Sve to je tamo stajalo smjerno ekajui daljnje naloge svojega efa, tajnica, vozai,
tjelohranitelji i policija, bez rijei se potrpa natrag u vozila i ode.
Kako ti to..., kae Marinko zadivljeno. Samo ajmo..., emigrant mahne rukom, i iaj!
Jesi vidio? kae Kutlea. Ni ja se jo nisan navika.
Bome bi se ja brzo navika... E, sluaj, najprije ti iman neto pokazat, ree Marinko pa
zavjereniki primi Kutleu pod ruku. Doi malo amo, govori on vodei ga negdje iza kue. Tamo,
pod jednim grabiem, uetom vezano za mjealicu za beton, bezazleno pase jedno maleno janje.
Marinko vedro strigne obrvama i stavi prst na usta, kao da je to janje nekakva golema tajna o kojoj
nije preporuljivo priati uokolo, pa une i pomazi ivotinju. Vidi ga, apne.
Janje, ree ministar u po glasa raznjeeno.
Nae janje, upozori ga Marinko.
Nae hrvatsko janje, dragi, dopuni ga Kutlea.
Nae hrvatsko janje, sloi se Marinko.
Jeba on mater svoju, proape ministar ganuto.
Sad e mi do ovik da nan ga uredi za veeras.
Samo nemoj, bogati, da ga sreuje isprid mene, kae ministar. Zna kako san ja osjetljiv na
krv.
Ma, nema brige, prijatelju, ree Marinko. Sad emo mi lipo u kuu, malo pruta i sira,
onako po domau, a?... Jooooj, Rajko! zacvili iznenada i niim neizazvan emigrant od dragosti.
Mnogo je vremena prolo od onoga dana kada je Rajko, nevian njemakome, kokodaui i
mlatarajui laktovima, preplaenim prodavaicama u jednome frankfurtskom supermarketu
pokuavao objasniti da trai piletinu, a onda naiao Marinko i vidio da je posrijedi koko koja je
njegove gore list. Prijateljstvo koje se tu izleglo, u oujku 67., izmeu obrtnika i dvadeset i
sedmogodinjeg pravnika koji tek to je umakao iz Jugoslavije, sadravalo je nebrojeno mnogo
pojedenih janjaca i pijanih zakletvi, jedno kumstvo, pa drugo kumstvo, pa pokuaj atentata na Kutleu
u Barceloni, kada je Marinko platio velik dio trokova lijeenja, pa organiziranje kampa za gerilsku
obuku u jednoj umi blizu Stuttgarta, koje je neslavno propalo kada je jedan na iz Gospia
tromblonom ubio mladune medvjeda...
tota su toga njih dvojica skupa proli, makar su zapravo bili posve razliite naravi: Marinko
oprezan i razuman, konzervativan materijalist, a Kutlea ishitren, nestalnog zanimanja, vjetrogonjast
i slab na ene. Dok se prvi ozbiljno brinuo moda samo za boljitak svoje praonice auta, potonji je

alabazao uokolo s lanim putnim ispravama, pisao za emigrantske novine koje je sam izdavao,
svaao se i mirio s Luburiem, kontaktirao s IRA-om, Crvenim brigadama, Baader-Meinhofom,
Palestincima, nacistima, maoistima, baskijskim separatistima i inim luacima i idealistima iz
revolucionarnog podzemlja ondanje Europe. Zbilja, da ih i trai, teko bi naao dva tako razliita
ovjeka kao to su bili Marinko i Rajko, pa ipak, njih su dva bili neobino privreni jedan drugome.
Kutlea je volio Marinka zbog njegove jednostavne seljake pameti i zdravog nagona za
preivljavanjem, koje je u svojim lancima esto isticao kao jamstvo nacionalne opstojnosti, dok je
oskudno obrazovanom Marinku imponirao pustopani intelektualac to je tako lijepo znao kazati ono
to on sam misli ili moda tek nasluuje i jo nesiguran je li uope u pravu, te ga je mnogo puta, kada
bi se Kutlea zatekao bez pare u depu i krova nad glavom, primio k sebi, nahranio ga i napojio, a da
nikada nije traio nikakve naknade za to.
Rajko Kutlea, sada ministar obrane Republike Hrvatske, vraao mu je uslugu. Veliku uslugu.
Jesi li mi sredio ono? pita Marinko, samo to su sjeli za stol u blagovaonici, tiho da ga ne uje
Ivanka, koja iznosi veliki pladanj s prutom. Rajko namigne da je sve u redu. Je li on ovde? kae
Marinko.
Ovde, kae ministar obrane. U brata. Brat mu je ovde u vas upnik.
Na upnik? zaudi se Marinko. Don Stipan!?
Jebi ga, ne znan kako mu je ime. Samo mi je reka da je upnik.
Ma, bogati..., ree vlasnik praonice Kroatien zamiljeno. A on?... Reka si mi da je pukovnik?
General!
uj, general!?
E, dragi, kae ministar, a ta si ti mislio, da u ti ja nekakvog posranog pukovnika dovest? Za
moga kuma samo najbolje!
Ma, ne bi se ja bunio ni da je pukovnik, prizna Marinko skromno.
Bog s tobon, kae ministar zjevnui. I onda zadrijema usta punih pruta i kruha. Kunja s
glavom na prsima nekoliko sekundi. Onda se trgne i nastavi poduzetno vakati.
A dobro, ree Marinko, kako ti kae... Nego, on je momak?
Momak pravi. Na mistu... Nema ga na svitu kako je to dobar momak, kae.
Mislin, momak je... Nije enjen.
Nije enjen.
Pa misli li se enit?
Ja mislin da misli. to se ne bi enio?
E, jeben ti, kae Marinko ustreptalo, samo da jo to uredin. Moj kume, nema pojma koji mi
je to teret.
Ma, nema problema, tjei ga kum. Sve e se to uredit. Samo ji triba pustit, da se malo, kako
bi reka, onjue, da se natimaju jedno na drugo... Nego, di ti je mala? pita.
Julija! zovne Marinko. Nitko se ne odazva. Julija!... Opet nita. Ivanka, di je Julija? pita
Marinko sestru. Ivanka samo slegnu ramenima.
Samo to se otac maknuo uskoila je u automobil i odjurila kao bez due. Pouzdan njemaki
stroj praio je i poskakivao razlokanim seoskim putovima. Usput umalo nije oborio Ivia to se po

zvizdanu vraao iz duana i pijan se ljuljao na takama, psujui nekoga nerazumljivo.

Jebi mater i ti i on koji te napravio tako blesava, ubre jedno, govno i guzica, da te jeba!
viknuo je invalid za njom, ali Julija se, usplahirena od ljubavi i grinje, nije ni osvrnula. Otro je
zakoila, rastjeravi jato kokoiju to su dokono zobale mrvice i opuke u dvoritu, pa bez kucanja i
pozdrava utrala u kuu.
Stanislav! viknula je. Stanislav!
U staroj kamenoj kui s neravno obukanim zidovima obijeljenim vapnom, gdje je nad starim
kamenim sudoperom cvjetala tamna plijesan, bilo je tiho. Samo ju je Gospa gledala sa zida
dobroudno se smijeei, a u zdjeli na friideru zrelo je plastino voe.
Stanislav! povie djevojka povirujui i u konobu s rasuenim bavama i pranjavim
komadima uegle pancete to je visjela pod stropom od crvotonih greda.
Stanislav! zovnula je sada ponovno u dvoritu put soba gore na katu, pa se hitro uspela
kamenim skalama na balaturu nadsvodenu odrinom. Masivna, pri dnu natrula dvokrilna vrata, to su
se zatvarala starinskom bravom s velikim kljuem, zacviljela su kada je ula, ba kao i jelove daske
na podu, izbijeljene mnogim ribanjima. Bilo je vlano i prohladno unutra.
Stanislav!
Tapiserija s prizorom lova, na kojoj su lovci s perjem na eiriima puhali u rogove, a psi
isplaenih jezika jurili za jelenom to je zamaknuo u gaj, visjela je na jednome zidu, dok je velika
lutka u vjenanici od tila nezainteresirano zurila staklenim oima, zavaljena u kutu staroga otomana
pokrivenog kariranom dekom.
Stanislav!
Iz druge sobe zakripi postelja.
Stanislav! potri Julija. Sav izgreben po rukama, ramenima i prsima, sa zavojima oko glave
koji su pridravali velike tampone od gaze na uima, Linguz je leao samo u gaama, plahtom
pokriven do pasa, sklopljenih oiju, lica iskrivljena u bolnu, neobino runu grimasu.
Stanislav! zavapi Julija suutno. Mein lieber Stanislav!Mein lieber se i ne pomaknu.
Svejednako lei rastvorenih usta teko uzdiui. Osvijestio se tek kada mu je Julija prila i strgnula
plahtu s bokova.
Julija!!! drekne Stanislav, onako ogluen, koliko ga je grlo nosilo.
O, Stanislav, jeca Julija, tvoja noga, ti ima noga! O, mein lieber Stanislav, ti ima noga!
Julija!!! dere se Linguz kao utopljenik. Julija moja!!!
O, Stanislav! cvili Julija. Julija ljubavi!!! urla Linguz.
O, man lieber! zacvili djevojka lijeui pokraj njega na postelju od persone i po. Grli ga i
cjeliva, a on je grabi izranjenim rukama i skida joj majicu preko glave. Ona mu, ne vadei jezik iz
njegovih usta, tura ruku u gae. Stanislav joj raskopava hlae i sputa ih do koljena. Dalje ih se
batrganjem rjeava Julija sama. Za to vrijeme on je skinuo gae i rukom srameljivo pokrio svoj
spol. Ona mu paljivo odmie ruku i prima njegov nabrekli ud u svoj topli mali dlan. Penje se na
njega.
Aahhhhh! uzdie Julija osjeajui kako je razmie i ispunja njegov kurac.
Aaaaaaa!!! rikne Stanislav, ba kao onaj jelen to je tamo na tepiseriji zamaknuo u gaj.

Poglavlje sedamnaesto
donosi prepirku je li Hrvatskoj potrebno atomsko oruje, a tu je i uspomena na udbaa koji je
pleo dempere
Janje na ranju vjerojatno je najistiji simbol onoga svirepog i primitivnog patrijarhalnog
svijeta to ga nazivaju balkanskim. Pod jedan, nema gastronomskih kerefeka koje bi prikrile
injenicu da je tu okrutno umorena jedna ivotinja. Dapae, kada se na aru isui lubanja i iskolae se
ugasle oi ovjeg mladunca, to se ubojstvo doimlje jo jezivijim. Potom, posrijedi je uistinu vrlo
primitivna jestvina. Njezini su sastojci samo sol i meso, nita to nije poznavao i prahistorijski
ovjek. Dodajmo tome da ni posluivanje jela nije nita sloenije: jede se samo s kruhom i mladim
lukom. Na posljetku dolazi ono patrijarhalno. Cijeli postupak pripremanja jela, od klanja i deranja
ivotinje do komadanja peenke, dogaa se bez ena, a nerijetko je tu vrhovni autoritet upravo
najstarija muka glava u kuanstvu. Pokraj svega ovoga, dakako, neporecivo je kako je posrijedi
izvanredna hrana i zato valja razumjeti ministra Kutleu koji, nestrpljiv kao pukokolac pred
ekskurziju, samo u potkoulji gleda gdje Brico lopatom podmee i poravnava eravu pod peenjem.
I, kae, od perilice, ree ministar pokazujui na ureaj to vrti raanj.
Od vcmaine, ispravi ga Brico. Izvadi se elektromotor iz stare vemaine i nema boljega za
ispe janje.
Kutlea odustane od toga da upozori kako je perilica isto to i vemaina, nego samo zadivljeno
uzdahne.
Ej, ree, ega se na narod nee sitit.
Ima jedan u Lovreu, govori Brico trljajui oi nadraene dimom, to je od motora od fie
napravio helikopter.
Helikopter! zapanji se Kutlea. Pa je li poletio?
Nije, kae Brico. Ko je vidio da se od motora od fie more napravit helikopter.
Ministra obrane obuzme neugodan dojam da je ispao kreten, ali opet nita ne ree.
Gore za stolom na terasi sjede Marinko, Ante i general Ivica Marki. Razgovor je zamro i svima
je malo neugodno pa Ivica jede prut, Marinko nervozno bubnja prstima po stolu, a Ante se ukipio s
rukama u krilu i gleda preda se kao da ga slikaju za osobnu kartu. Marinko iznenada zlovoljno ustaje
i odlazi u kuhinju gdje Ivanka ree povre za salatu.
Jo je nema? pita.
A nema, moj Marinko.
I nije ti rekla di e?
Nije.
Sigurno ti nije rekla? ponovi Marinko paranoino. Nije, Marinko, due mi moje.
Emigrant se sumnjiavo zapilji u sestru, traei na njezinu licu makar siuni znak da lae, pa da
joj tresne glavu o kredenac. Ivanka je zanijemjela od strave. Marinko, meutim, na posljetku samo

duboko udahne i vrati se na terasu.

ta vi mislite, gospodine generale, obrati se on Ivici sjedajui, triba li nami atomska bomba?
Ne triba, ree Ivica vojniki rezolutno.
uj, ne triba?!
Gledajte, nuklearno oruje je pod jedan skupo, objasni Ivica. A pod dva, potpuno je
besmisleno u malin vojnin sustavima ko to je na.
Pa nian ja mislio na veliku atomsku bombu, brani se Marinko. Nego jednu malu. Nako, za
jedno deset iljada ljudi... Ne moramo je, na koncu konca, ni bacit, samo neka je ona u garai.
Skupo je, gospodine Marinko.
Nalo bi se, kae Marinko jednostavno. Virujte vi meni, mladiu, za to bi se uvik nalo...
ta bi se nalo? pita Kutlea koji je taj as doao.
Para za atomsku bombu.
Joj, Marinko, uzdahne Kutlea. ti si jedan ovako, kako bi reka, puno osjetljiv ovik. Ja to znan
po sebi jer san i ja taki. Ti bi sad, kako si jedan veliki Hrvat, tio da Hrvatska bude nuklearna velesila.
A to ne triba, razumi, ne daj da te osjeaji ponesu. Ne triba bit Hrvat samo u srcu, nego i ovde...,
kucne se ministar po elenki, ovde, moj dragi! Ajde, kai, koji e ti kurac atomska bomba?
Bacio bi je na Beograd! ispali Marinko vedro.
C-c-c-c-c, zacoke ministar prijekorno. Nikad se nee opametit! Nikad se ti, moj Marinko,
nee opametit. Ali, zna ta, dobro je da ima ljudi ko to si ti. Dobro je! Da ima tako, kako bi reka,
strastveni Hrvata, jer upravo to je jamac naega sretnijeg sutra. Ajde, kae Kutlea sveano
primajui au, ivili!
ivili!!!
Ante! zovne u taj tren Brico dolje iz svojega ognjenog inferna. Ante, doi mi pomo skinit
janje.
Dobra veer, oglasi se Julija to se nekako najedanput, izronivi kao sablast iz mraka, stvorila
tu pokraj stola.
Dobra veer, eri, odzdravi joj otac slatko. A di si ti dosad?
Ma, imala neki posa u selo, kae djevojka uljudno. Malo se zadrala, govori ona, ali nekako
smireno i sretno, bez onoga runog gra to je posljednjih dana plaio njezina oca. Marinko samo to
ne trepe od dragosti, to ima tako drago i pitomo dijete.
Pa nemoj tako, kori je on blago. Nemo, da kum Rajko eka. Sia se ti, duo, kuma Rajka?
Sia, kae Julija.
Kae se sian, ispravlja je otac.
Sian, ponovi Julija posluno.
Ba je velika cura narasla, hvali je ministar obrane.
Jesi vidio, kume Rajko, kae otac ponosno.
A ima li momka? pita je Kutlea.
Nema, kume Rajko, veli Marinko nekako tuno.

Tako velika cura pa da nema momka, udi se kum Rajko. Pa di je to red.

Evo ga! ree Brico radosno, nosei veliki plitki plavi lonac prepun komada tople janjetine.
Iskeena lubanja na vrhu, rasjeeni butovi, vitka rebra okolo, prhka bronana koica i drhtavi loj
stoje na sredini stola i svi su uas zamukli kao da je blagost i ljubav Boia ula u njih. Onda se
zduno prihvatie jela, glou, vau, grizu, hrskaju, cuclaju, erupaju, komadaju, mljaskaju, otirui
se sredinom jo toplog kruha ispod peke, salatu gotovo da nitko nije ni pipnuo.
Od-li-an! zastenje Kutlea. Ba odlian!
Brico smjerno zatrepe okicama.
Ej, dico moja, uzdahne ministar, vie od trideset godina smo mi ovo sanjali, a, Marinko...
Zna ta mi je ovi dana palo na pamet? okrene se on svojemu emigrantskom pajdau. Oni Kraljevi
iz Rijeke? Je li ono bio iz Rijeke?
Koji? pita Marinko. Ne znan na kojega misli?
Oni to je pleo dempere?
Bome ti ne znan.
Ja mislin da je bio iz Rijeke, nastavi ministar. ovik, taj Kraljevi, pleo. Ba lipo pleo:
dempere, rukavice, kape, alove, ta god oe je pleo. Bive!? Nema problema, isplest e ti i bive...
I sad, mi u Frankfurtu sidili za stolon, ko to mi sad ovde sidimo, i u gostioni se razgovarali o
politici, gledali ta emo init, dogovarali se... a ovi Kraljevi nita. Plete. I uti. uti i plete. Privre
one svoje igle i ne mia se u priu. Mi mislili, jebi ga, ovik plete, ta ima veze, neka plete ako voli...
Sia se, Marinko, Jukiu je bio ispleo crven-bijeli-plavi demper s velikm grbon na prsima?
E, toga se sian! ree Marinko.
Krasan ovik, kae ministar. I ba divno lipo pleo. Ali, ta... bio udba!
Bogati?! zapanji se Brico.
Da, da, moj dragi, ponovi Kutlea razoarano. Udba! A zna kako smo ga otkrili
Kako?
Taj Kraljevi kako je pleo, klupko vune mu se vuklo doli po podu od gostione. Kad ta, u neko
doba neko ti od nas, ne sian se vie ko, njemu ugazi na to klupko. A on ti se, moj dragi, ljutnu pa,
onako u bisu i ne mislei, kae: Nemoj, bre, na vunu da mi staje!
Isusa ti!
Nemoj, bre, na vunu da mi staje, ree Kutlea znaajno.
Marinko dlanom otire rukom oi pa zastenje, uini se gotovo kao da e zajecati.
ta je, dragi? pita ga Rajko.
Ma, nita, govori Marinko umalo kroz suze, ovako kad pria... ne znan... sve mi se skupilo...
Dobro je, dragi, grli ga Kutlea suutno. Dobro je, kume moj, sve je dobro...
Sada ponovno jedu. Mirisna se smiljevaka veer spustila na njih, leptirie se skupljaju oko ute
lampe. U selu kupaju djecu prije spavanja, a netko je moda ve i umoran zaspao s novinama u ruci i
naoalama na nosu. ivot se utiava, u grmlju moda jo sune poneki zeko to je samo udom
izmakao mjesnom lovako-sportskom drutvu. Ministar Kutlea upravo je zadrijemao za stolom s
janjeom glavicom u rukama. Ante, Ivanka i Brico zaueno se pogledavaju, samo se Marinko, koji
zna to je posrijedi, pravi kao da se nita ne dogaa. General Ivica mangupski namigne Brici, a onda

drekne:
Dvadeset do asa!
Ministar se prene.
Moe, ree on mislei, onako iza sna, da s Predsjednikom igra belu.
Svi se ispotiha nasmijae, Rajko Kutlea je malko zbunjen.
Gospodine generale, ree Marinko, pa kako je u Zagrebu, more li se na ovu skupou?
Pa more, snalazin se.
Je li dobra generalska plaa, a?
Pa onako.
ena ne grinta?
Nisan oenjen.
A niste oenjeni? zaprepasti se emigrant.
Isto ko i naa Julija, doda Ivanka tiho.
ta ko i naa Julija?! prasne Marinko. ta se ti mia, glupao jedna?! Kakve veze imaju
gospodin general i naa Julija!?
Marinko, smiruje ga Kutlea. Marinko, smiri se, nije ti sestra nita loe mislila.
Ma ta ona nije mislila? ta ona uope ima mislit?
Marinko, ej! Marinko, kae Kutlea, smiri malo. ta si se odma raestio? ta je ena krivo
rekla? Dvoje ljudi ovde, oboje mladi, lipi, esni, to ne bi malo izali i proveselili se? Ne govorimo
mi ni o kakvoj enidbi, Boe sauvaj, kakva enidba, nego da general Marki, koji je ve par dana
ovde pa je eljadetu i dosadilo, fala Bogu, komu ne bi dosadilo, malo izae s Julijon, malo se
proveseli, malo, kako bi reka, poine od posla. Je li tako, Ivice? pita ministar mlaeg Markia, koji
je kao i malo zbunjen. to ti ne bi malo, evo, recimo sutra, izaa s Julijon?
Vrlo rado, ree Ivica spremno.
Eto, vidi, kae ministar Marinku zadovoljno. A ti se odma ljuti... Julija, draga, obrati se
Kutlea djevojci, bi li ti svome kumu uinila veselje pa malo izala s Ivicon? On ti je jadan ovde
sam, nikoga ne zna, triba mu malo drutva. Je li, Julija, oe li ti posluat svoga kuma?
Natrlich, kae Julija nasmijeeno.
Marinko se trgne, na nekoliko trenutaka zaprepateno gleda ker. Onda mu se ozari lice.

Poglavlje osamnaesto
gdje se jedan mukarac, na uas jedne edne postarije kuanice, sprema na razvratni sastanak sa
stanovitom damom
etrnaestog kolovoza mnotvo svijeta iz itave srednje Dalmacije pjeice hodoasti udotvorno,
Gospi Sinjskoj. Iz udaljenijih mjesta, pjevajui nabone napjeve i molei ruzanje, podu ve u
popodnevnim satima. Bude tu i djece, i staraca i invalida na takama, a oni osobito bogobojazni idu
bosi. Sve se to, uoi blagdana utjee Velikoj Gospi za zdravlje i sreu, jer je Blaena Djevica onomad
Sinj udesno spasila od turskog nekrsta. Vjera u njezinu udotvornost ne jenjava, makar se Turska u
meuvremenu dosta promijenila.
Don Stipan se pogotovo nije bavio takvim heretikim dvojbama. U civilnoj odjei i tenisicama
predvodio je skupinu upljana koja je bodro i veselo, pjevajui Ima jedna duga cesta, na hodoae
pola ve po egi u tri popodne. Oko pet, nakon prijeenih desetak kilometara, entuzijazam je znatno
splasnuo i prvi su odustali. Tonije, njih etvero su se zaustavili da se malo odmore. Ni pola sata
kasnije ista etvorica su viena - zapravo, jedan se zaklinje da ih je vidio, a drug! nije ba siguran kako se hodoasnicima belje i pokazuju dugi nos iz autobusa Kiketransa koji je proao prema Sinju.
Tu sada, u nerazumnom gnjevu kakav ve zna spopasti umorne ljude, padaju teke, vjerniku i
hodoasniku sasvim nepriline rijei, rada se nejedinstvo i zavist. Jedna bakica prosvjeduje da ona od
ezdeset i neto pjeaci kao bena, a neka gospoda se voze u autobusima. Pastirsko poslanje don
Stipanovo sad je u tekoj kunji, sve mu je tee zadrati blagost i mir u srcima vjernika.
Nedugo nakon Stipanova odlaska na hodoae, Ivica je stigao u dvorite upne kue.
Miko, pita on vozaa zamiljeno, ima li ti kakav hobi?
Molin?!
Neki hobi, neto to voli radit kad si slobodan, da malo odmori ivce?
Volin gledat televiziju.
Jebi ga, Miko, nije to hobi. Hobi je kad neto radi, razumi? ta radi kad nita ne radi?
Nita, kae Miko razumno.
Ajde, jebi mater, ree Ivica, glup si ko ovca. S tobon se ovik uope ne more normalno
razgovarat. Ono to san te tio pitat je, kae general odrjeito, sad je etri i petnest i ti si slobodan do
pet i po. ta e radit u tih uru i kvarat dok te ja ne buden triba?
Miko se grizui usnu grozniavo zapilji kroz blatnjavi vjetrobran.
Zaboravi, ree mu general izlazei iz auta, boli me kurac! U pet i po da si mi se nacrta na
ovon iston mistu
Tatjana se poeljala i namazala usne, potom se unijela u ogledalo i poela sjeniti kapke. inila
je to posve odsutno, koncentrirana na neto to kao da je izvan nje, kao da ona u ogledalu nije ona
sama. Onda se u jednome trenutku ipak susrela sa svojim pogledom, ponovno postala svjesna sebe i
pomislila kako se nema zato minkati, kako je, za priliku u kojoj se domalo ima nai, zapravo i
glupo da bude namazana. Komadom toaletnog papira obrisala je usne i bacila papir u zahodsku

koljku. Vir iz vodokotlia uinio joj se vrlo prikladnim dramatinoj emocionalnoj odluci to je
stajala pred njom. Dabogda te voda odnijela, pomislila je, ba kao u onoj popularnoj pjesmi. Onda je,
sasvim neestradno, dodala: ubre!
Nazula je sandale i izala iz kue. Uhvativi kvaku na vratima automobila duboko je udahnula.
Ruke su joj malo drhtale. Nije zapravo bila naisto to bi jo kazala sveeniku i zato se po ovome
zvizdanu zaputila k njemu. Znala je to nee: nee ga kumiti da je voli i strahovito se sada stidjela
svoje slabosti onoga dana kada je zavapila: Don Stipane, niko nee nita znat. Gotovo je s tim,
nikada ga vie nita nee moliti. I ne voli ga vie. Ne. ao, aci! Prola baba s kolaima, moj pope.
Da, to e mu danas rei: Prola baba s kolaima. Boe, koja sam ja bila glupaa, rekla je u sebi.
Najradije bi samu sebe ispljuskala sada kada zna da je patila za tim glupim popom i ushiivala se
njegovom eprtljavom nevmou, a on da je, stoka, cijelo vrijeme ljubovao s drugom.
Najprije je mislila da ga ubije. Sino je usnula nasmijeena, zamiljajui kako dolazi na pola
mise, kao u amerikim filmovima, s pitoljem u ruci i arapom s okruglim otvorima za oi preko
lica. Hitrim korakom ona prilazi oltaru i puca u zaprepatenog sveenika, dok se ministranti bacaju
na pod, a babe vrite od uasa...
Na posljetku je odustala od toga nauma. Ne isplati se robijati zbog budale, zakljuila je.
Ivica se istuirao, presvukao u civilnu odjeu i spustio u kuinu. Rekao je da nee ruati, jer da
se s jednom curom ve dogovorio za ruak. Samo je uzeo malo groa.
Kad se onda Stipan vraa? upitao je zobljui krupne grimizne bobe sorte kardinal.
Sutra iza podne, rekla je Rua perui sue. A di ti to ima i?
Restoran se zove Copacabana, kae general.
A, doli u Joze ide..., kae Rua. Nemoj da ti padne na pamet meso naruit.
A ta, pita Ivica, ne valja mu meso?
Nije, ree Rua, nego je danas Gospin post.
A to..., kae Ivica. Dobro si me sitila.
S kin ide?
Jedna mala ovde iz mista. Julija se zove.
er od Marinka Anelijinog?
Ne znan... Valjda... Znan da joj se aa zove Marinko.
Je, to je Julija od Marinka Anelijmog. Mala vabica?
E.
Ba tada nekako Tatjana je ula u upnu kuu, kad je zaula ime svoje suparnice. Zastala je tu u
predvorju i pritajila se oslukujui razgovor iz kuine.
Pa ta e ti s njon? upitala je Rua.
A nita, kae Ivica, iden se malo proveselit s divojkon.
Govno! pomislila je udovica. Jo se hvali!
Zna, nemoj se puno igrat, rekla je Rua edno, to je jedna dobra i potena mala.
Dobra i potena!? ponovi general podrugljivo. Moja Ruo, da si ti vidila kako ona mene, tako
dobra i potena, gleda. Majke mi mile, oima bi me izila! Pa di ja to smin odbit?! Da i ou, ne smin..

Oooo, stoko jedna bezobrazna! rekla je Tatjana u sebi ogoreno.

...Je malo deblja, nastavio je Ivica tamo u kuini, ali zato ima dobre sise. Da si ti vidila koje
sise mala ima! Oooovakve!
Gade! proapta Tatjana gnjevno.
Molin te, nemoj mi takve stvari govorit! Ja to ne elin ni znat, pobunila se Rua.
E, i ti si mi fina, kazala je Tatjana u sebi. On jebe ta stigne, a ti se pravi blesava.
...Osin toga, nastavila je Rua, nemoj se igrat s curon. Ovde su ti cure malo onako
staromodne: ako je ne misli zenit, ne paaj se. Upropastit e malu.
Dobro je i rekla, zakljui udovica iza vrata.
E, sad ga i ti..., negoduje Ivica. ta u je upropastit ako se malo proveselin s njon. Malo joj
pipnen sise...
Evo ga, opet on! kae Rua.
ubre! apne Tatjana.
Ma, da,, Ruo, ree general, ta fali da se malo proveselin dok san jo ovde. Sad u pet i po u
se vidit s njon u to, Copacabani, malo se pomazit, pa posli svak na svoju stranu. Lipo e bit i meni i
njoj, a ako nan bude ba puno lipo, ko zna, mogli bi koji put i ponovit.
Ja san ti rekla svoje, a ti radi kako oe, kae kuanica tvrdo.
Tat,ana se tada pone natrake iskradati, ali tek to je koraknula, lupi nogom u crvotonu
ispovjedaonicu to je tu u predvorju stajala rashodovana. Ukoi se prestraena stiskajui zube.
je li ono neto udarilo? kae general. Bit e propuh lupa vratin, ree Rua. Ima li jo
groa? upita Ivica.
Istodobno, na drugome kraju sela Linguz je, izgubljeno buljei u svoje ruke, sjedio na postelji s
onim svojim zavojima na uima. Od one eksplozije sve mu je ispretumbano u glavi, misli mu se
gusto i kaotino roje, i strano mu se spava, i ne razumije ba najbolje to je to Julija smislila: zato
je otvorila ormar pa trpa njegovu odjeu u stari kartonski koveg to ga je njegov otac jo tamo
pedeset i tree donio iz Belgije?
Geh Weg!podvikne djevojka na njega. Nema vrime! Schnell!
Stanislav, uenje u svijetu, gleda je otvorenih usta.
Du musst dich anziehen! pojasni mu djevojka rukama pokazujui kao da prebacuje koulju
preko ramena. Roba! Stavi roba na sebe!
Linguz se pone nevoljko zakopavati, a Julija, kleei pred otvorenom ladicom komode,
zastane razmiljajui to jo mora ponijeti. Sva je ustreptala, nasmijeena i ustraena istodobno.
Veselje i uas mijeaju se u njoj jo od juer poslije podne, kada je, blaena u postkoitalnom
zagrljaju sa svojim draganom, odluila pobjei od oca i, suprotno njegovoj volji, udati se za
Stanislava. I hvata je na trenutke neobuzdan, ivani kikot kada pomisli kako je sino bila draga i
krotka, kako je odglumila, koliko je samo bila pokvarena, kada je smjekajui se pristala izai s onim
mladim generalom. O, kako li e se papi iznenaditi kada vidi da je nema!
Kada shvati, ona e ve biti daleko. Ne zna sada tono gdje. Moda u Splitu? Zaposlit e se u
nekakvom frizerskom salonu, poslije i otvoriti vlastiti. A Stanislav e pisati. Mogli bi lijepo ivjeti od
njegovih pjesama, jednom joj je priao o tome: da svaki dan napie po pet pjesama, a nikakav mu

problem ne predstavlja napisati pet pjesama dnevno, pa da za svaku dobije samo po pedeset kuna - to
je dvjesto pedeset kuna dnevno - sedam i po tisua kuna mjeseno - osamdeset godinje. A za
osamdeset tisua se ve moe kupiti dobar rabljeni auto i jo da ti ostane.
Razumnim i tedljivim ivotom jednoga e dana kupiti kuu s talijanskim ploicama, s
umjetnikim slikama po zidovima, s bibliotekom u salonu i upavim bernardmcem ispruenim na
sagu salona. Stanislav e, u svilenom kunom ogrtau i papuama, otpijati konjak iz ae od tekoga,
bruenog kristala, zamiljeno zurei u kamin, a onda e doi ona, posve naga, pa e voditi ljubav
obasjani crvenim jezicima, i onda e ona na vrhuncu zavritati od sree, a bernardinac e zaueno
podii glavu... hm!... Moda ipak psa u tako intimnim asovima izbace iz sobe...
Tako je sanjarila Julija, izbezumljena ali sretna, spremna suoiti se s budunou sasvim
drukijom od one koja joj je bila namijenjena. Izbavljenje iz oeva ropstva inilo joj se sada tako
lakim da se sama sebi udila zato to ve puno prije nije uinila. Potom se okrenula prema svojemu
junaku i ustanovila da se on posve krivo zakopao. Najdonjim pucetom promaio je za itave dvije
rupice pa sada nemono gleda taj nerjeiv misterij da mu je jedan kraj koulje u visini pupka.
Stanislav, opomene ga voljena njeno i uhvati ga raskopavati.
Tatjana je kao funja uletjela u kuu i iz regala u dnevnoj sobi poela izbacivati: batenjsko
glaalo, magnetnu narukvicu, set za manikiranje s kompletom umjetnih noktiju u smaragdne zelenoj
boji, digitalnu budilicu s radijom, videokasetu Tajne majstora ikebane, stolni usisiva, komplet
noeva od najfinijeg inox-elika, anticelulitski masaer, par vozakih rukavica, anatomski jastuk,
Novi zavjet u stripu, kutiju aja za mravljenje, platinastu vlasulju, sprej za osvjeivanje prostorija s
mirisom dinje, upalja u mramornoj figurici Bude, barometar, lampu s originalnim japanskim
slikarijama, Stari zavjet u stripu, termofor, pepeljaru s likom Majke Boje Lurdske...
To! proaptala je ugledavi napokon jo neraspakiran, kompaktni fotoaparat za podvodno
snimanje, za nezaboravne snimke vaeg ljetovanja, kako je, pokraj slike neke egzotine ribe iz
Junokineskog mora, stajalo u katalogu trgovakog drutva Marijana d.o.o. iz Hrvatske Kostajnice.
U tom trenutku zazvoni telefon.
Tatjana, ja san.
E, seko.
Sluaj, kae Ljuba, krivo san ti rekla: nije pop s onon malon od Marinka Anelije, nego je...
Je, moja Ljube. Je, prekine udovica sestru.
ta je?
Don Stipan servisira malu, kae Tatjana gorko. Sad san na svoje oi ula.
Ozbiljno! zaprepasti se Ljube.
Majke mi mile, zakune se se Tatjana. Sad se u pet i po ima s njon na u restoranu u Joze.
Jeba on sliku svoju! ree sestra.
Jesi vidila govna, kae Tatjana. Ali, zna ta, uzela san sad aparat za slikanje pa u oti tamo i
uslikat ji kako se ljube.
Tatjana, nemoj se zezat, ree Ljube. Pusti bogati budalu!... Tatjana!... Tatjana!... Tatjana!
ponavljala je sestra uzaludno, jer je linija ve bila prekinuta.

Poglavlje devetnaesto
u kojemu jedan pripovijeda kako se susreo sa svetim Petrom, a jedan ima privienje visokoga
dravnog slubeniku
U gluhu popodnevnu uru u restoranu Copacabana na magistralnom pravcu Split-Sinj jedan
jedim gost, odrpanac s modrom sportskom torbom na podu pokraj svojih nogu, sjedi za ankom i
pije vinjak. Konobar Boris s druge strane anka ogledava ae podiui ih prema prozoru pa hue u
staklo i brie ga.
I tako, kae Boris dokono, ti iz zatvora?
Bome, kimne odrpanac, iz zatvora.
Pa ta je re?
A ta oe re, uzdahne tip. Ubio zeta, eto ta oe re.
erinoga ovika?!
Ma, ne, nego od sestre.
Huh, hukne konobar od olakanja. Ajde, to jo nekako... A to si ga, ako se srni znat, ubio?
Zato to je najprije on mene ubio, ree ovjek jednostavno. O, jebote!
Odrpanac umorno otpije gutljaj vinjaka, zagleda se u prazno i uti.
Pa kako je to najprije ubio on tebe pa tek onda ti njega? ne izdri konobar.
Duga je to pria moj prijatelju, ree ubojica napokon, i ne gledajui sugovornika. Duga je to
pria, ponovi on razoarano... Najprije je, pone on svoju tunu pripovijest, zet mene klepio
kocen po glavi kad smo se svaali oko jednoga vrtla. Kako me je klepio, meni se zacrnilo prid oima
i pado. Pado ko kruka. Mrtav. Malo posli, ja se probudio, otvaran oi, a ono nekakva magla oko
mene. Kad, evo ti svetoga Petra.
Bogati! zaprepasti se konobar. Sveti Petar!
Mislin, nije reka da je sveti Petar, ali ko e drugi bit nego on. Doa, nosi jednu ovako debelu
knjigu ispod ruke. Dobar dan. Dobar dan. Vi ste?Ja reko da san taj i taj, sin toga i toga, a on lista
po onoj knjiurini, vidin, mrti se. a mi je, kae on nakon nekog vrimena, ali ja neman vau
rezervaciju...
Samo malo, prekine ga Boris zbog jednoga gosta to je upravo uao u lokal. Priekaj dok
ovo obavin.
Uzima blok i olovku i odlazi do stola u kutu, gdje se smjestio visok, crnomanjast mukarac
tridesetih.
Dobar dan, izvolite?
ekan nekoga, kae Ivica, pa bismo kad doe uzeli neto za izist.
Nema problema. Neto za popit dok ekate?

Imate toeno pivo?... Dajte mi po litre toenog.

Pola litre toenog - moe!
I, ta san ti poeo priat, nastavi bivi robija za ankom, kae meni sveti Petar: Ja neman
vau rezervaciju.
Krvi ti?!
To oe re da jo nije dolo vrime da ja umren, pojasni ubojica.
Razumio san, ne mora mi objanjavat, kae Boris. I ta je onda bilo?
A nita. Kae sveti Petar: Najbolje da se vratite oklen ste i doli.
Da se vrati oklen si i doa?
E... I tu ti ja ponovo zaspen. Budin se. Kad, eto ti mene ponovo u momu vrtlu.
A, ljudi Boji, lude prie, nasmije se konobar veselo.
ekaj, kae ubojica. ekaj, nije jo gotovo. Probudin se ja, a iznad mene moj zet Zdenko
plae ko ljuta godina...
E, samo sekund, zapamti di si sta, prekine ga ponovno Boris, ovaj put zbog nekakve enske s
tamnim naoalama i s rupcem preko glave, to je sjela za stol odmah do onoga crnomanjastog.
Dobar dan, izvolite?
Jednu duu kavu s mlikon i dus sa puno leda, ree Tatjana.
Dua kava s mlikon, dus sa puno leda - moe!
Probudin ti se ja, nastavio je odrpanac, a ponad mene plae moj zet Zdenko. Plae, suza suzu
goni. A pokraj njega na zemlji, jo sav krvav, oni kolac s kojin me klepio. Pridiga se ja, uzeo oni
kolac pa po njemu. Jednon. Dvaput. Triput... I bogami, vie se otalen nije pridiga.
Ubio ga?
Ubio, potvrdi robija. Ali nije ti ni to sve... Zna, kad san ja ono bio u svetoga Petra pa mi on
reka da nema moju rezervaciju?
E?
E, pa onda san ti ja svetoga Petra pita: Dajder, bogati, kad san ve tu, pogleda; mi, ako ti nije
teko, kad je rezerviran moj zet, Zdenko Duduk se on zove, selo Duduci, zadnja pota Veliki
Grabovac. A sveti Petar ponovno uzeo onu svoju knjigu, lista, lista... Ma, vidi sluajnosti, kae on
najposli, on van je rezerviran za dvadeset minuta. A to vas to zanima?Ja reko: Ma, nita, samo san
tio bit siguran...
Jeben ti ivot! uzdahne konobar. Je li to istina?
iva istina, moj prijatelju.
Oe jo tagod popit, kae Boris. Na moj raun.
A ne znan ti..., kae ubojica. Ajde, daj mi jo jedan vinjak.
Dolje u dnu lokala Ivica se poeo nervozno vrpoljiti, jer ve je deset do est, a Julije jo nema. I
enska za susjednim stolom je nemirna. I ona izgleda nekoga eka, jer svako malo pogledava na
ostatak prostorije preko duguljastog pitara s plastinom puzavicom. Ivici je udno da nije skinula
tamne naoale. A i marama na glavi je malo sumnjiva, jer je vani najmanje plus trideset i pet. Ili eka

nekoga tko je oenjen, ili je ona udata, ili je ak posrijedi i jedno i drugo, zakljui general. ena uto
iz torbe izvadi nekakav predmet od arene plastike pa ga prouava. Ivica ne razaznaje to bi to moglo
biti.
Khm! nakalje se on napokon. Bome, tako oruje jo nisan vidio.
Tatjana se mrzovoljno okrene prema njemu.
Aparat za slikanje, kae ona. Za slikat pod vodon, doda.
Bogati! nakesi se Ivica Marki. A di su van maska i peraje?
Tatjana ljutito frkne i okrene glavu od njega. Onda se sjeti da joj je odnekud poznat ovaj veseljak
pa ga ponovno pogleda. Pa da, vidjela ga je prije neki dan, samo to je sada u civilu.
A vi? ree ona podrugljivo. Di je vami sajla?
Sajla?!
E? osmjehne se udovica zagonetno. Oprostite, ne razumin... Tatjana skine crne naoale.
Aaaa... To ste vi, sine Ivici. Je li se jo, pita on enu, okolo vozite bez goriva?
Ne more se vozit bez goriva, primijeti Tatjana zajedljivo.
Znai, napokon smo svatili, a?
E, naa se pametnjakovi..., ree Tatjana kao uvrijeeno. Ivica se mangupski osmjehuje. A i
ona je raspoloenija i sve joj manje smeta to se ovaj ruga s njom. Napokon, ne izdravi, osmjehne
se i ona njemu. Gledaju se. Zgodan je, ava ga odnio, misli udovica. I na nekoga joj strano slii,
samo se ne moe sjetiti na koga.
ekate nekoga?
Je... Mislin... Je, ekan nekoga, spetlja se udovica. A vi?
Ne, slae Ivica. Doa san neto na brzinu izist.
A tako..., ree Tatjana, tek toliko da neto ree.
Razgovor zamre. General se zaigra s kutijom cigareta, a udovica razgledava fotoaparat.
Primjetno je kako raste nervoza u njima.
E, da mi je vidit toga mlatimudana, kae mlai Marki na posljetku, koji je vas pustio da ga
ekate.
Jeste vidili..., kae Tatjana.
Da je pod mojin zapovjednitvon, ree general, ja bi mu odma za kaznu da da uini etristo
sklekova!
Ajme, to ste vi estoki! zgrane se udovica. I petsto trbunjaka! dometne Ivica.
Ajme meni, nemojte, kae Tatjana, toboe osupnuta generalovom bezdunou, pa prikinilo
bi ga!
Fala Bogu, i triba da ga prikine! ree general ljutito. Takvu curu ostavit da ga eka... Nego,
gospoice, dozvolite da buden toliko slobodan da vas pozoven za svoj stol.
Fala, ne bi, kae Tatjana tvrdo.
Oprostite... zbuni se Ivica.
Jedino ako ete vi do za moj stol, ree udovica.

Zna san, ree tamo za ankom konobar zadovoljno. Zna san in san ji vidio. Vidi ono dvoje
tamo u oi, pokazuje on ubojici koji je vidio svetoga Petra i ostao iv. Nemoj se okriat, more ji
vidit amo u ogledalu iza mene... Je li ji vidi?... To su ti ljubavnici. Kako znan? Jebi ga, praksa je to.
Doli su odvojeno: najprije on pa ona. Ona je ak imala crne oale i udar priko glave da je niko ne
pripozna. Doli su i sili svaki za svoj stol i tek sad, kad su vidili da je zrak ist, su sili skupa. A sad e,
sii mi glavu ako tako ne bude, naruit neto za pojist.
I zbilja, tono u tom trenutku tamo u dnu sale Ivica podie ruku da pozove konobara.
ta san ti reka! kae Boris pobjedonosno pa ponovno uzima blok i olovku.
Izvolite?
Mi bi neto izili?
Nema problema. Gotovo ili po narudbi...?
Pa ne znan, ree Ivica. Morete li nan neto priporuit?
Imamo krasne domae kobasice s rotilja... Da li bi gospoda moda izila koju kobasicu? ree
konobar drsko.
Tatjana se kao malo lecne.
Gospoda nee kobasicu, kae general odrjeito.
Tatjana mu se zahvalno nasmijei, sretna to, eto, ima i onih koji ne vole glupe viceve s
kobasicama, krastavcima, bananama...
Danas je Gospin post, objasni Ivica.
Marinko Anelijin i ministar Kutlea parkirali su malo dalje da ih nitko ne vidi pa se kroz
kamenjar i makiju, sve se smijuckajui svojoj djetinjariji, prikradaju restoranu.
E, jeben li te blesava, kae Marinko, ta tebi sve nee past na pamet.
Jelde da san lud? kae ministar.
Ma, lud si ko kupus, ree Marinko.
Sluaj, govori Kutlea, kucnit emo in na prozor pa se sakrit.
Hi, hi, hi, hi, zasmije se Marinko Anelijin.
Pognuto su, kao komandosi pretrali desetak metara brisanog prostora parkiralita nasutog
tucanikom i zaustavili se u unju ispod prozora Copacabane. Marinko teko die. Kutlea se oprezno
nadviri.
Vidi li ji?
Samo malo... Eno ji, doli su u oi!
U oi! kae Marinko veselo.
Nju odavde vidin samo s lea. Pro emo s donje strane.
Sagnuti obilaze restoran, praeni zauenim pogledom jednoga janjeta to malo dalje stoji
vezano za mlado stablo.
Rajko! ape Marinko gurkajui prijatelja laktom. Rajko, vidi ga!
Janje! proape Rajko raznjeeno. Pndie se do prozora i poviruje unutra, ni metar od Tatjane
i Ivice koji se masnih brada slade rijenim rakovima. Naceren, grizui jezik od uzbuenja, Kutlea

sitno kucnu dva puta. Ovo dvoje se zapanjeno osvru. Ministar se hitro sakri.
ta je ono bilo? kae Tatjana.
Ne znan, ree Ivica. Meni se uinilo da san vidio ministra obrane.
Tatjana na to nita nije rekla. Samo je sumnjiavo pogledala Iviino pivo.
Marinko! proaptao je dolje pod prozorom Kutlea uasnuto. Marinko, ono gon nije tvoja
mala.
Kako nije moja mala?
S nekon drugon enskon sidi.
S kojon drugon enskon, Gospu ti blaenu?! Di je Julija?! pita Marinko gnjevno pa se podie
da i on pogleda kroz prozor. Kutlea ga potee.
Nemoj, kae, vidit e nas.
Marinko ga poslua i ponovno se vrati u uanj.
Pa di je Julija? ree on sada neto mirnije. Di je Julija? ponovi. Onda mu sine: Ona nije ni
mislila do, kae. Zato je ona sino bila onako posluna... Ma, vidi ti... Lija je to, moj kume, lija!... I
pokojna mater joj je bila taka!... Lija!... Nije ni mislila do, protenje Marinko. Jebe mi sve, kume,
ubit u je!, zgrozi se on. Ubit u je! Ko pae u je ubit! ree on odluno i krene prema autu.
Marinko! sike Kutlea za njim. Marinko, stani!
Kume, ti se ne miaj! dobaci mu emigrant i ne okreui se. Ovo ja moran san rijeit. I kad
rijein, rijeit u, bogami, jednon za vike vikova...!

Poglavlje dvadeseto
gdje saznajemo da se sveti sakramenti mogu udijeliti i na sasvim neobinim mjestima
Oooo, pika ti materina, da ti pika materina..., bjesnio je Marinko Anelijin. Dabogda te
ladnu naa, kurvo jedna...
Tako je, uoi blagdana Marijina uzaaa, tek nekoliko sati nakon to se ispovjedio, eda bi se
sutradan, ista srca i izmiren s Bogom, mogao priestiti, kleo vlasnik frankfurtske praonice
automobila Kroatien. Sunce na zalazu zasljepljivalo ga je kroz vjetrobran, a od mnotva auta onih to
su se vraali s mora bila je strana guva. Izluivao ga je sav taj narod koji, sa svojom zloinakom
navikom da vozi ba dok je on na cesti, odgaa njegov susret s keri. Susret koji e, po svemu, biti
jedan takav uas da to svijet, mimo ratova i prirodnih katastrofa, jo nije vidio.
Oooo, pika ti materina, da ti pika materina, zavapio je u svojemu pravednikom gnjevu
emigrant jo jednom, a kletva je, osim jedinomu djetetu, sada bila upuena i kamionu koji je iza
jednoga zavoja iskrsnuo ispred njegovoga mercedesa. ta radi, majmune!? vikao je Marinko
razjareno, premda onaj u kamionu nije inio ba nita to ne bi oekivao od vozaa jednog tromog,
tucanikom napunjenog teretnog vozila.
Ni kilometar od njega u tom je trenu pjeaila bezvoljna i isposvaana skupina to je iz Smiljeva
hodoastila Gospi u Sinj. Meuljudski odnosi tu su sada upravo stravini. Naime, nakon to se otkrio
gnusan in onih izdajica to su zaostali pa se poslije ukrcali u autobus, izbila je i afera s jednom
bijednicom to je prijateljici lagala da nema vode, a onda ju je ova uhvatila iza grmia pokraj ceste
kako pije iz plastine dvolitrenke. Tako su se njih dvije tu poerupale, da i sada, dobrih dvadeset
minuta poslije, crvene i raupane puu.
Zdravo Djevo, svih milosti puna Vjenog sunca ogrnu te sjaj, zapjevao je tada gromko, da
osokoli svoju posustalu pastvu, don Stipan.
Oko ela zvjezdana ti kruna, Ispod nogu stenje pakla zmaj, pridruio mu se solidarno Brico,
koji se, kao teak, skinuo do potkoulje, a glavu zatitio rupiem na etiri vora. Okrenuo se
razdragano ostatku skupine pa vie:
Ajmo, ljudi, pisma!
Rajska Djevo, Kraljice Hrvata, Naa Majko, naa zoro zlata, Odanih ti primi srca dar, Primi
iste ljubavi nam ar, zapojali su, isprva nevoljko, a onda slono i isto smiljevaki hodoasnici.
Rumeno sunce dotaklo je rub brda, uta aura treperi po grmlju, stablima i kamenju, po svemu, kao da
se zlato razlilo.
Marinko je, sada moda tek dvjestotinjak metara od njih, nestrpljivo trubio i trubio kamionu da
se makne. Naidoe k tomu na razrovani dio ceste i kamion stade poskakivati, a komadii tucanika
rasue se zveei po haubi i oferajbni mercedesa.
Ajde, jebi mater, proape Marinko pa otro ugazi na gas i okrene volan ulijevo da pretekne
kamion. Tek je tada ustanovio da je, pod jedan, kamion s prikolicom i da, pod dva, nema ni teorijske
anse da se vrati u svoj vozni trak prije susreta s ford escortom to je dolazio iz suprotnog smjera.

Stoko jedna! opsovao je emigrant ljutito, a onda jo jednom potegnuo upravlja ulijevo i
mercedes to ga je jednom davno neoprezno obeao Paveliu, odleti s kolnika i zakotrlja se po
bokovima nekoliko puta, odskaui niz kamenjar i drau, da bi se napokon zaustavio dolje na dnu, u
nekakvoj suhozidom ograenoj njivici sa strnjikom od djeteline, na krovu. Dobar njemaki auto jo
se nije dao: kotai se ni nakon svega nisu prestajali vrtjeli. Bilo je to pomalo kao kod onih kukaca to
ih okrene na lea pa se oni bespomono batrgaju s noicama. Bilo je to, u isto vrijeme, jedino
gibanje koje se moglo vidjeti na mjestu nesree.
Na cesti sada sve poiskakalo iz kola. Onaj iz kamiona s tucanikom, jedan mladi debeli s dugom
kosom, u crnoj majici s natpisom Motorhead i jezovitom slikom lubanje kojoj iz onih upljina
izviruju iskeene otrovnice, prvi se pribrao pa skae po stijenju. Oprezniji se okupili uz rub ceste.
Sad e eksplodirat! kae jedan u kupaim gaicama stiskajui zube.
More bit i da nee, ree drugi, neki vojnik u maskirnoj uniformi.
Oe. Uvik eksplodira.
Debeli s Motorhead majicom doao je do karamboliranog auta pa unuo s vozaeve strane.
Nabijen vratima ulupljenim od prevrtanja, dubei na ramenima na tapeciranome stropu kabine, s
glavom meu koljenima, izudaran i krvav, Marinko Anelijin je kroz maglu vidio zmije to izviruju
iz lubanje i zakljuio da je u paklu. Jebi ga, pomislio je, isto san se malo vie nada. Potom je izgubio
svijest. Debeli uto napipa klju iza iskrivljenog volana i ugasi motor. Kotai se prestadoe vrtjeti.
Isto nije eksplodira, veselo je rekao vojnik.
Ima je srie, kae, vidno razoaran, onaj u kupaim gaicama.
Ljudi, iv je! dovikne Motorhead. iv je, zovite hitnu!
Na cesti se sada ve skupila cijela gomila znatieljnika. Kre ruke i kriaju se. Privueni bukom,
dotrali su i smiljevaki hodoasnici. Brico je odmah prepoznao mercedes, nakrivio glavu da proita
registraciju.
Isusa ti draga, kae, ono je Marinko Anelijin!
to su se vie udaljavali od sela, Juliju je obuzimao sve vei strah. Treperavo uzbuenje zbog
bijega od kue na posljetku je potpuno uzmaklo pred iskrenom stravom sada kada se taj bijeg inio
definitivnim. Barem kada bi je Stanislav ohrabrio.
Stanislav, rekla je blijedo se nasmijeivi, sputajui svoju ruku na njegovu, a on se okrenuo i
samo je zbunjeno pogledao. Djevojka shvati koliko je pogrijeila, koliko je on slab, moda i slabiji
od nje, i kako je taj njihov bijeg, kojemu se juer toliko veselila, zapravo blesav i potpuno
besperspektivan.
Ujesen sive patke lete vodoravno kao u krialjci, zavie Linguz najednom i ponovno je
pogleda.
To mi je ovi as palo na pamet, kae on. A Julija se sama sebi zaudi kako prije nije otkrila
kolika je on budala i shvati da e se vjerojatno ipak vratiti kui.
Vani se pomalo sputala veer i Julija je bila sasvim blizu odluci da okrene auto, zapravo, bila bi
to ve uinila da se nije plaila oeva bijesa jer nije otila na sastanak s onim generalom, kada su se
na cesti dvadesetak metara ispred nje isprijeila ambulantna kola s upaljenim plavim rotacijskim
svjetlom. Znatieljno se ogledavala kad ju je ugledao neki mukarac i potrao put njezina auta. Julija
se zbuni.

Ve si stigla, kae Brico naslanjajui se rukama na krov njezina auta. Dobro je, ree, nije
mu nita. Malo se natuka, a inae je sve drugo u redu.
Julija se sjeti da je mukarca viala u oevu drutvu, ali joj svejedno jo nije jasno o emu ovaj
govori.
Bome si brza, mljeo je Brico nervozno. Ja san ti zva kui, Ante se javio... ta je on tebi tetak?... Reko: Ante, nai malu, Marinko je odletio s auton s ceste. I nemoj je, reko, pripast, stan je
dobro, malo se natuka, ali mu inae nita... Nema ti njemu bez sikire, he, he, zasmije se ovjek, ali
nekako usiljeno, kao netko koga su uhvatili u lai. E, Stanislave, uoi on sada momka u Julijinu
drutvu. ta je s tobon?
Juliji je trebalo nekoliko asaka da shvati onih nekoliko reenica na hrvatskom, pa ni onda nije
bila sigurna da ih je ispravno shvatila. Razumjela je to se dogaa tek kada je vidjela tijelo to su ga
dva bolniara odnekud donijela na nosilima.
Tata! zavritala je iskaui iz auta.
Brico je zgrabi.
Nemoj, kae on. Nemoj, draga, dobro je, nije mu nita!
Tata! povie djevojka plano.
Nemoj!
Tata! otima se Julija. Lass mich meinen Vather zu schen!
Ajmo za njima, rekao je don Stipan dolazei negdje iz mraka. Voze ga u Split u bolnicu.
uo se sitan zveket metala i neije uurbane potpetice, pa um iz vodokotlia, sirena ambulantnih
kola to su dovezla jo jednog nesretnika, pa onda vuje zavijanje, jezovito da ti se krv u ilama sledi,
dolje iz psihijatrije u prizemlju... Neki je stari u ispranom frotirskom ogrtau proao pokraj njih
umorno vukui papue. Brico je puio oslonjen o prozorsku dasku, don Stipan nervozno etkao, a
Julija i Linguz sjedili uza zid na prostim sjedalicama od crvene plastike. Iz sobe za intenzivnu njegu
izaao je u jednome trenutku sijedi primarius i sveenik mu pohita u susret. Lijenik ga, meutim, i
ne pogleda, nego pognute glave, ustro kloparajui bijelim klompama, ode niz hodnik. Don Stipan
odustane i vrati se natrag, Brico lansira opuak u kronju kestena to je rastao pod prozorim, a
Linguz jo jae stegne u zagrljaj Juliju.
Duuuga, duga lopta, duboko u protivniko polje, zauo se odnekud, kao iz velike daljine, glas
sportskog komentatora.
Ko ono igra? upitao je Brico.
Nitko mu ne odgovori.
Iz bolesnike sobe izae napokon medicinska sestra, jedna plava, krupna, sredovjena, Majda se
zove, autoritativno utegnuta i sisata. Prie Smiljevanima.
On se sad probudio, kae, i dosta je loe... Bogati, zastane ena, koliko vas je to dolo?
Khm! nakalje se Brico znaajno. Ovo mu je er i... i... zet, a ovo je, okree se on don
Stipanu, na upnik...
A ti si sigurno ministrant, prekine ga Majda. Brico se smete, da e neto kazati, ali tu opet
upadne sisata: Sluaj amo, ree ona vojnikim tonom, on je loe, izgubio je dosta krvi i nemojte
ga puno gnjavit. Jesmo li se razumili: pet minuta i lus!

Nema problema, efice, ree Brico pokorno.

Sluaj ti efice, ree mu Majda, nemoj da ti ja...
Uli su tiho, gotovo na prstima prili postelji na kojoj je bolesnik leao od glave do pete u
gipsanom ovoju. Vidi samo kako unezvjereno mirka iza rupica za oi.
U pizdu strminu, proape Brico zgroeno, jesu ga zakovali!
Alo, zauje se tada slabano s drugog kraja prostorije. Alo, amo... Amo san!
Marinko moj dobri, svejednako e Brico, suutno sjedajui na krevet onoga zagipsanog.
Alo, koji van je kurac, amo san! prosike ponovno Marinko Anelijin sa svoje postelje.
Brico, upozori don Stipan, nije ti to Marinko: Marinko je tamo u oi.
A je li? zaudi se Brico. Pardon! ispria se on gipsanome. Uinilo mi se da se nas dva
odnekud poznamo.
Zagipsani nita ne ree, samo trepe iza onih rupica.
Dite moje jedino! proaptao je tronutim glasom emigrant vidjevi Juliju. erce moja!
zacmizdri on.
Papi! zarida djevojka padajui na koljena pred posteljom na kojoj njezin tata lei glave
usaene u nekakvome kalupu, sav izubijan i u zavojima, s iglom od infuzije u veni.
Ju-hu-hu-ulija! propenta otac davei se u jecajima.
Paaa-piiii, zacvili Julija, glave zabijene u plahte, grevito guvajui tkaninu.
Brico se okrene pa kradom obrie suzicu o zeleni plastini zastor kojim je bio skriven susjedni
krevet.
Julija moja, dite moje jedino, pribere se malo Marinko, puno san ti zla nanio.
Buuuuuu! zavapi djevojka.
Nemoj, Marinko, pusti... Sve e bit u redu, umiruje sveenik emigranta.
Nije, u redu, moj pope, kae Marinko. Ja znan kako je, i nije u redu. Mogu oni re ta oe,
ali meni vie ivota nema. Da oprosti, ta san jeba, jeba san.
Buuuuuu!
Nemoj plakat, draga... Nemoj plakat, proape Marinko milujui ker po kosi. Kakva san zvir
bio prema tebi, nema za ta plakat... Zna, kad ti je mater umirala...
Buuuuuu!
...Kad ti je mater umirala, nastavi emigrant, ,a san joj obea da te neu gazit ko to san nju,
Bog joj da vini pokoj, iloga ivota gazio... Sian se, umirala je, kad je traila od mene da te pustin
da se uda za koga ti oe. Marinko, rekla je, ako se oe udat za vabu, nemoj pravit probleme,
jedino ti je dite - daj joj da se uda za vabu. Nije mi bilo pravo kad mi je to rekla, a isto san reka
Dobro. ta je poslije bilo..., Marinko zastane, lice mu se iskrivi u bolnu grimasu, stisne oi, poeka
nekoliko trenutaka, a onda nastavi: ta je posije bilo, kae, zna i sama... Kakva je u mene avlija
narav, ne da ti nian da da se uda za vabu, nego san se protivio i kad si naega ovika nala... I, evo,
sad umiren...
Buuuuuu!

...Sad umiren i a mi je da nikad neu vidit tvoju sriu. Volio bi samo da zna, dite moje jedino,
da imade moj blagoslov i da ti tvoj pokojni aa svaku sriu u ivotu eli...
Marinko, upadne tada Brico, Marinko, ekaj, ta pria, evo ti ovde mlada i mladoenja, pop
je ovde...
Brico, strese se don Stipan, nasluujui to je ovaj naumio. Brico, nemoj se zezat, vidi u
emu san, kae on pokazujui na svoje tenisice i civilnu odjeu.
Don Stipane, ovik umire, ree Brico dramatino. ovik umire, a ti sad ovde... ta sad ima
veze u emu si, udilit e sakrament ko to bi ga i u crkvi udilio, je li tako, Marinko?
Jo ste tu, proviri tada sestra Majda. Ajmo, tutanj! Za minut da vas nema!
Ima li ti sve sakramente? upita je Brico iznenada.
Molin?! zaudi se sestra.
Ima li sve sakramente, fali nan kuma?
Bog s tobon, budalo jedna, kakve sakramente, kakva kuma, o emu ti pria?
Doi amo, ovo dvoje se ene, samo nan kuma fali.
Brico..., pobuni se don Stipan jo jednom.
Don Stipane, mui! zapovjedi mu Brico. Da te nian ujo. ovik ovde umire i ti ne bi uinijo
da on prije smrti vidi di mu se er udaje. Sram te bilo! Sram te bilo, Stipane!... Kuma, obrati se on
sada Majdi, ti stani ovdi pokraj mene, vas dvoje, ovdi ispod nas... Ajmo!
ta!? upita jo jednom sveenik, u slabanom pokuaju prosvjeda.
eni ji, Stipane! vikne Brico. I bre, ovik umire!

Poglavlje dvadeset prvo

donosi priu kako je, s istim povodom, jedna plakala od ganua, a jedan naisto poludio od bijesa
I tako ti don Stipan njizi dvoje tu vina, priao je Brico sutradan u Bevandi. Ba lipo vinanje
bilo. Ona medicinska sestra plakala.
Sisata?!
E... A oni Linguz, nastavi Brico, boga ti draga, ja tako gluvo eljade u ivotu nisan vidio.
Kae don Stipan: Stanislave ponavljaj za menon: Ja, Stanislav, uziman tebe Juliju za enu..., govori
mu on sve kako ide, a Linguz ni mukajet. Bulji prida se ko magare. Ko da mu nita nisi reka. Ja reko:
Don Stipane, pusti mene da mu ja objasnin pa ti se nagnen nada nj i kako pop govori, tako se ja
deren blenti na uvo: Ja, Stanislav, uziman tebe Juliju za enu i obeavan ti vjernost u dobru i zlu...
Tako san se dera, ljudi moji, da san se sav opotio. Pop govori, ja vien, a Linguz ponavlja za menon.
I dok san ja doa do ono ljubit u te i potovati za sve dane ivota svoga, oiju mi moji, gola voda
san ja bio! Ne bi da san cili dan kopa.
Otkriven je uzrok zagonetnih smrti na odjelu intenzivne njege u Klinikom bolnikom centru u
Osijeku, itao je odsutno gostioniar za ankom. Kako smo ve pisali, u posljednjih nekoliko dana
etvorica su bolesnika na ovome odjelu, iz nepoznatih razloga, umrla malo poslije 16.30. Poslije
obimne istrage u policijsku zasjedu napokon je pala istaica R.L. (54) s prebivalitem u Tenji, koja
je u navedeno vrijeme dolazila s usisivaem na reeni odjel. R.L. bi, kako je poslije utvreno, itekala
iz utinice respirator na koji su bolesnici bili prikljueni te utekala usisiva, da bi nakon usisavanja
sve vraala u prethodno stanje. U svjedoenju pred istranim sucem kazala je kako vjerojatno od
zvuka usisivaa nije ula kako bolesnici krkljaju borei se za zrak.
I tako se oni vinali, priao je dalje Brico, poljubili se, poljubili ji i mi, ono, za estitku, je li,
kad, ta ti je za vidit, moja diko, ulazi ti u sobu oni doktur.
Oni side kose? upita Iko.
E, potvrdi Stanislavov vjenani kum. Ulazi ti taj doktur, nosi nekakve rengenske slike sa
sobon i sve ji ovako gleda prema svitlu. Mi se uutili, ekamo ta e ovik re, a on ti se u neko doba
okrene prema Marinku i kae: Vami, za pravo re, nije nita. ta se mene tie, morete se istog asa
obu pa lagano kui!
Nemoj zajebavat?! zapanji se Crni.
Dabogda umra ako laen, zakle se Brico. Ba tako je kaza: Vami, za pravo re, nije nita!
A Marinko?
A Marinko ko Marinko, kae Brico. Osla ko posran.
U procesu protiv R.. (44), koji je oglaavao i pouzeem prodavao krasne grafike bana Josipa
Jelaia po popularnoj cijeni od stotinu kuna, juer je na upanijskom sudu u Zagrebu svjedoio
sudski vjetak, povjesniar umjetnosti dr. Silvije Penezi-Kurvitzsky. Dr. Penezi-Kurvitzsky u
svojem je svjedoenju istaknuo kako novanica od dvadeset kuna, unato tomu to vrijedi pet puta
manje od svote koju su neki za nju dali, doista sadri portret bana Jelaia, doista bi se mogla

smatrati grafikom i da je u tome smislu oglas R.. bio sasvim istinit.

I tako Marinko sad, iv i zdrav, ima Linguza za zeta? upita Iko.
E.
O, jeben ti ivot! opsuje Crni uasnuto.
Marinko popizdio, pria Brico, uvatio don Stipana da poniti vinanje. A don Stipan da nee.
Jebi ga, ne more to tako. Kume moj, nije to trla baba lan, nego sveti sakramenat.
Pa naravna stvar, sloi se Iko.
Policiji je napokon dopao aka B.P. (62) iz Tnlja, teki bubreni bolesnik, kojega se osnovano
sumnjii za vie od est stotina lanih bolovanja u sinjskoj krajini. B.P. je, navodno, ve godinama
uzorak svojega urina zainteresiranima prodavao po cijeni od deset maraka u kunskoj
protuvrijednosti po srednjem teaju Narodne banke na dan uriniranja. Neslubeno saznajemo da su i
neke bolniarke na Urolokom odjelu Sveuiline bolnice u Splitu imale udjela u ovoj neasnoj
trgovini.
E, ali sad ti se on domislio da san mu ja kriv, kae Brico.
Ko?
Pa Marinko. Poeo vikat na me. Brico, kae, ti si sve zajeba, tebi je prvomu palo na pamet da
bi ji tribalo vinat! Jebo ja svoju mater , kae, kad-tad u ti se osvetit! Lud ovik, ree Brico, uvik
mu je neko za neto kriv.
Nije me briga, umijea se Iko, ali i ja isto mislin da si ga zajeba.
Ja?! zaprepasti se Brico. E, potvrdi Iko.
Pa kako to misli da san ga ja zajeba. Ajde, molin te, reci ovde prid svima: kako to ti misli da
san ga ja zajeba?
Ne znan, ree Iko jednostavno. Ne pitaj me kako, ali ja mislin da si ga zajeba.
I ja isto, umijea se Crni.
ta i ti? pita Brico.
I ja mislin da si ga zajeba.
I ti isto?!
E.
Ma, znate ta, bjesni Brico, ajte vi oba u tri pizde materine!
Bizaran imovinsko-pravni spor dogaa se ovih dana u Puli, itao je Markan. P.Z. (51), koji je
svojemu bratu T.Z. (57) prije jedanaest godina darovao bubreg, sada reeni organ potrauje natrag.
Brico se mrzovoljno zapiljio preda se, a Iko i Crni piju svaki svoju pivu i povremeno se
savezniki pogledaju. Drutvo za stolom u smiljevakoj gostionici Bevanda prijetei se uutjelo i
uozbiljilo, samo se Milan, koji se cijelo vrijeme drao po strani, zbog neega smijei.
A jeste li uli, kae on napokon, ta je novoga sa udovicon od pokojnoga eljka?
Nitko ne ree ni da je uo ni da nije uo to je s udovicom od pokojnog eljka, nego i dalje
uvrijeeno ute.
Kojega eljka? ne izdri na posljetku Crni.

Onoga to je u Njemakoj upa u klak pa poginio.

Pa ta s njin?
Pa nita s njin, ree Milan, kako e ita bit s njin kad je poginio. O njegovoj udovici, Tatjani,
ti govorin.
Pa ta je s njon? umijea se sada Brico zlovoljno.
Pa nita, kae Milan. Ima momka!
Ima momka?! zapanji se Iko.
Onoga generala to je brat od don Stipana. Vodaju se po selu za rukicu.
Nisan zna da pop ima brata generala, ree Brico. Nisi zna? kae Crni. Nisan ima pojma.
I ta kae, ree Iko, udovica ga uvatila?
Vodaju se po selu za rukicu, ree Milan smijuljei se podrugljivo.

Epilog
Divno li je biti u svibnju u Smiljevu. U zoru kada se crna kvrgava sjena na mjeseini, kao kakvo
jezovito udovite pred prozorom, na prvome svjetlu iznad modrih brda pomalo pretvara u stablo
bajama. Ili u podne, kada crkveno zvono tako mono odjekuje da ti se uini da je dragi Bog nebo od
lima nainio, a oni to rade u polju objeduju tvrdo kuhana jaja, mladi luk i sir, pancetu i tirolsku, sve
prostrto na bijelim kuhinjskim krpama s naslikanim jagodama. Ili je moda ipak najljepe... hm!...
Ne znam zato, ali progoni me nekakav osjeaj da sam vam sve ovo ve jednom ispriao...
Kako bilo, svibanj je krasan u Smiljevu, sve je rascvalo i mirie, pele zuje nad livadama, a
zeevi pustoe kupusita, i sve je tako krasno ureeno da, samo primjera radi, mladi krumpiri i
graak dozrijevaju istodobno s mladom janjetinom. Cestom izmeu vinograda trubei prolaze
svatovi, prepoznajete ih jo izdaleka po golemoj trobojnici to se vijori iz prvoga auta. To se eni
mladi general i ratni junak Ivica Marki, a ena mu je ovdje iz sela, Tatjana se ona zove. Njoj je to
drugi brak: prvi joj je mu prije nekoliko godina poginuo na nekakvom gradilitu u Njemakoj. Kod
nas u selu nije ba obiaj da se skupljaju veliki svati kad se udovica udaje, ali ovo je iznimka jer je
mladoenja veliki budovan. ak mu je i ministar obrane doao na pir.
Moj Marinko, rekao je ministar Kutlea svojemu starom prijatelju iz emigracije, gledajui
njegova nagluhog zeta kako s druge strane stola gloe janjei rep, ovi tvoj zet ba prava budaletina.
Ko?! On?! zaprepasti se Marinko Anelijin. Nemoj priat gluposti, kae emigrant, on ti je
katoliki intelektualac.
Nemoj me zajebavat! kae ministar.
Kad ti kaen: katoliki intelektualac, ovie! Da ti vidi koja je to glava!
Vie od tristo svatova je u dvoritu nevjestina oca, jedu i nazdravljaju, pjevaju, pucaju iz
automatskog oruja, ahure se zveei rasipaju po betonu.
Daj i meni! Daj i meni da malo pucan! moljakaju djeaci.
Tebi u dat?! Mr u kuu dok ti nisan da po uima!
Za stolom u sredini sjede mlada i mladoenja, a odmah do mladoenje je njegov brat Stipan,
koji je sveenik na slubi ovdje u Smiljevu. On je, naravno, vjenao mladi par, a, meu nama reeno,
pria se kako puno pije. Evo i sad ako pogledate, nema to je sjeo, a ve toi jednu za drugom. Jelo
gotovo da nije ni pipnuo.
Opet pije, kori ga brat.
Pijen, kae pop jednostavno.
Pa nemoj pit, ree general. Taman si se bio avla ostavio, kad evo te opet. Kani se, bogati, ta
ti to triba u ivotu?
Nemoj pit, don Stipane, umijea se sada i mlada, sputajui svoju ruku na sveenikovu.
Nemoj pit, kae Tatjana, ta e ti to?
A pop izmakne ruku kao da ga je opekla njezina ruka. Onda zastane i nekako se turobno

nasmijei Tatjani. Zna ti dobro zato ja pijem, kao da joj hoe rei. Na Tatjaninu licu, meutim, ne
vidi se nita osim iskrene zabrinutosti zbog nezdravih navika njezina djevera. Pop ne izdra taj
pogled i okrete glavu, spazi da ga ja gledam. Ja sam vam onaj nosati tamo pod murvom.
ivio, Ante! nazdravi mi sveenik.
ivio i ti meni, moj Stipane! kaem.
Nemoj svata pisat, upozori me pop.
Neu, obeam mu ja.
Znan ja tebe, kae don Stipan, a vidi da je ve dobro pijan. Baraba si ti, ree. Svata e
nadrobit, i ta je istina i ta nije.
Ja se smijem. Tada, iz one gomile to je pucala, netko prie Tatjani i turi joj bombu u ruku.
Pravu bombu, kaikaru, pa jo s izvuenim osiguraem.
Baci je, nevista, kae on ozareno.
Mlada se ukoi, uplaeno zvjera okicama.
Baci je, nevista! Baci je, nevista! zagrajae svatovi razdragano.
Tatjana se zbunjeno okree oko sebe. Tako izbezumljenoj na posljetku joj se omakne palac i
odskoi ona polugica kojoj kaikara duguje svoje asno ime: bomba je sada bila aktivirana!
Baci je, nevista! Baci je, nevista! povikae svi ponovno, ali sada ve manje veselo, a vie se
panino bacajui pod stolove.
Nevjesta se tada pribere i hitne bombu preko dvorita. Izbaena iz vrste ruke jedre domae cure
runa je granata letjela, i letjela, i letjela... kao na usporenoj snimci je to bilo, sloili su se svi
kasnije... da bi napokon pala u gnojnicu, tik do poljskog zahoda, u kojemu se u tome asu nalazio
Tatjanin novopeeni svekar. Pribravi se s nekoliko travarica, dobri je starac malo kasnije priznao
kako ne pamti kada je zadnji put imao tako dobru stolicu.
Epub: Bosnawarez
Obrada: Anna

Sadraj
Poglavlje prvo
gdje se upoznajemo s ovim armantnim naseljem, u kojemu sretniji uho akaju kljuem od
mercedesa, a oni manje sretni crvenim vrkom ibice
Poglavlje drugo
u kojemu se uz brikulu i treetu razvija etika dilema je li u redu naruiti pie ako zna da ga
nee platili, a usput saznajemo za raspusnu mladost ovdanjeg upnika
Poglavlje tree
gdje se pojavljuju duhovi, najprije jedan to prlja sagove i posteljinu, a potom jedan to je
pobjegao iz boce
Poglavlje etvrto
koje opisuje kako se pee janjetina, zalo je pijancima zabranjeno vozili se na ringipilu i kako
oni io imaju puno para katkad zavre bez oba uha
Poglavlje peto
u kojemu upnik boemiprosti pogine, a onda ipak ne pogine, makar bi on vie volio da je poginuo
Poglavlje esto
gdje se otkriva da su Nikola Tesla i Petar Preradovi zapravo Srbi, na to jedna Luscinia
luscinia, ili slavuj veliki, pobjegne glavom bez obzira
Poglavlje sedmo
koje se bavi emancipiranim mladim enama i drugim moralnim nastranostima suvremenoga
svijeta
Poglavlje osmo
u kojemu se hoe i prdnuli i stisnuti, to, dakako, po naelu koje nam je iz logike poznato kao
zakon iskljuenja treega, ne, ide
Poglavlje deveto
koje pripovijeda o nogometnoj mafiji i o lome kako domovina ostaje bez majki

Poglavlje deseto
koje poinje teolokom raspravom o silikonskim sisama, a zavrava naopako
Poglavlje jedanaesto
U kojemu se dvoji o kvaliteti domaeg haiku pjesnitva, a polemika bude okonana toljagom
Poglavlje dvanaesto
gdje se pojavljuju dvije u selu svakako nesvakidanje pojave, jedan general i jedna lubenica od
dvadeset kila
Poglavlje trinaesto
u kojemu se ustanovi da izvanzemaljci nisu nita posebno, a da u Njemakoj ivi vrlo bezobrazan
svijet
Poglavlje etrnaesto
gdje ministri jedu janjee glave, generali jedu grah, a obini vojnici jedu... da vam ne kaem to
Poglavlje petnaesto
u kojemu se nita pod milim Bogom ne dogaa, i slobodno moete preskoiti sljedeih nekoliko
stranica
Poglavlje esnaesto
koje otkriva da je dravna administracija puna homoseksualaca, ali se nae i pokoji ispravan
momak, prikladan za zeta
Poglavlje sedamnaesto
koje donosi prepirku je li Hrvatskoj potrebno atomsko oruje, a tu je i uspomena na udbaa koji je
pleo dempere
Poglavlje osamnaesto
gdje se jedan mukarac, na uas jedne edne postarije kuanice, sprema na razvratni sastanak sa
stanovitom damom
Poglavlje devetnaesto
u kojemu jedan pripovijeda kako se sreo sa svetim Petrom, a drugi i privienje visokog dravnog
slubenika
Poglavlje dvadeseto
gdje saznajemo da se sveti sakramenti mogu udijeliti i na sasvim neobinim mjestima

Poglavlje dvadeset prvo

koje donosi priu kako je, s istim povodom, jedna plakala od ganua, a jedan naisto poludio od
bijesa
Epilog

Table of Contents
Poglavlje prvo
Poglavlje drugo
Poglavlje tree
Poglavlje etvrto
Poglavlje peto
Poglavlje esto
Poglavlje sedmo
Poglavlje osmo
Poglavlje deveto
Poglavlje deseto
Poglavlje jedanaesto
Poglavlje dvanaesto
Poglavlje trinaesto
Poglavlje etrnaesto
Poglavlje petnaesto
Poglavlje esnaesto
Poglavlje sedamnaesto
Poglavlje osamnaesto
Poglavlje devetnaesto
Poglavlje dvadeseto
Poglavlje dvadeset prvo
Epilog
Sadraj