Anda di halaman 1dari 10

MUALLIM

IMID OSMANLIJA
U HISTORIJSKIM
UDBENICIMA
U BOSNI IHERCEGOVINI
Ahmet ALIBAI

eza balkanskih muslimana i islama


sa osmanskim Turcima toliko je jaka
da nemuslimani i danas za muslimann
ne koriste pojam Turin. Isto su esto inili i
sami muslimani i to nerijetko sa dozom ponosa,
makar doskora. Stoljeima su prijatelji i neprijatn
telji percipirali Osmanlije prije svega kao muslimn
mane. To ne bi imalo velikog znaaja za Bonjake
da proces islamizacije u vrijeme Osmanlija nije
rezultirao stalnim demografskim promjenama
u Bosni i Hercegovini i pojavom nove vjerske/
nacionalne skupine muslimana/Bonjaka. S
obzirom da se period u kome je jedna bosansn
skohercegovaka nacija/vjerska grupa nastala
smatra najgorim periodom historije druga dva
naroda/vjerske grupe u BiH, nain na koji su
Osmanlije predstavljene u historijskim udbenn
nicima relevantan je za imid drugoga u BiH
danas.

Predmet ovog rada je slika Osmanlijn


ja koju autori razliitih udbenika historije za
osnovnu kolu u Bosni i Hercegovini predoavn
vaju uenicima. U uvodnom dijelu emo uporn
rediti perspektive iz kojih je osmanska historija
obraena u bh. historijskim udbenicima. Je
li to perspektiva jednog ili sve tri bh. naroda?
I koja historija je obraena: vojna, politika,
drutvena, kulturna ili ekonomska? Odgovorn
ri dati na ova pitanja snano utiu na konani
imid Osmanlija. Politika i vojna historija
imaju tendenciju da dijele razliite vjerske i narn
rodne grupe vie nego kulturna historija, npr.
Potom emo uporediti nain na koji je tretirann
no nekoliko glavnih pitanja osmanske historije
na Balkanu: Kosovska bitka, proces prelaska na
islam, status nemuslimana i vjerska tolerancija
i devirma. Zbog ogranienog prostora, ovdje
izostavljamo (zapravo vei) dio rezultata istran

novi uallim br. 32 19. zu-l-hidde 1428. / 29. decembar 2007.

55

MUALLIM

ivanja koji se odnose na relativnu sliku sultann


na i lokalnih elita, na relativnu poziciju i uloge
muslimana i krana, na migracije i demografsn
ske promjene nakon osmanskih osvajanja i
povlaenja, na moralne kvalitete Osmanlija u
poreenju sa drugim narodima, na faktografske
netanosti i jezik, bune i ustanke te na osmanski
uticaj na lokalnu kulture/kulture. Zbog istih razn
zloga, sekcija o ilustracijama drastino je skran
ena. Cjeloviti rezultati istraivanja trebali bi
biti objavljeni na engleskome jeziku.
Opseg istraivanja

Ovdje su analizirani udbenicima hisn


storije koji su trenutno u upotrebi u osnovnim
kolama u BiH na tri jezika. Neki od autora ovih
udbenika ujedno su i autori tek neto opirnijn
jih udbenika za srednje kole te su i neki od
naih zakljuaka valjani i za te udbenike.
U Republici Srpskoj u upotrebi su
udbenici koje izdaje Zavod za udbenike i nasn
stavna sredstva u Istonom Sarajevu. Ovdje smo
analizirali sljedee udbenike:
1. Rade Mihalji, Istorija 7, 2005. (u
daljnjem tekstu: I7),
2. Rade Mihalji, Istorijska itanka 6,
2001. (dalje: I6).
3. Milutin Perovi, Borislav Stanojlovi i
Milo Strugar, Istorija 8, 2005. (dalje: I8),
4. Ranko Peji, Istorija 9, 2005. (dalje: I9).
U Federaciji BiH Hrvati koriste tekstove
koje izdaje kolska naklada u Mostaru. Za potn
trebe ovog teksta, pregledali smo:
1. Ivo Makek i Andrija Niki, Povijest 6,
2001. (dalje: P6),
2. Ivan Duki, Kreimir Erdelja, Andrija
Niki i Igor Stojakovi, Povijest 7, 2001.
(dalje: P7).
kole koje rade po bosanskom nastavn
vnom planu i programu koriste vie udbenika
koje izdaju neovisni izdavai. Ovdje smo pregn
gledali:

Rade Mihalji je i koautor Istorije za 2. razred
gimnazije prirodno-matematikog smjera

Borislav Stanojlovi je i koautor Istorije za 2.
razred etverogodinjih strunih kola

56

novi uallim br. 32 19. zu-l-hidde 1428. / 29. decembar 2007.

1. Enes Pelidija i Fahrudin Isakovi,


Historija 6, Sarajevo, Svjetlost, 2001. (dalje:
H6-Pelidija),
2. Fahrudin Isakovi i Enes Pelidija,
Historija 7, Sarajevo, Svjetlost, 2001. (dalje:
H7-Isakovi),
3. Edin Radui, Aladin Husi i Vehid
Smriko, Historija 7, Sarajevo, Sarajevo
Publishing, 2003. (dalje: H7-Radui),
4. Hadija Hadiabdi i Edis Derviagi,
Historija 7, Sarajevo, Sarajevo Publishing,
2005 (dalje: H7-Hadiabdi).
Zbog brojnih slinosti izmeu udbenikn
ka jednog jezika, esto emo ih grupno analizirn
rati ukazujui gdje je potrebno na specifinosti.
Koja i ija historija?

Koju i iju historiju ue djeca u osnovn


vnim kolama u BiH? Prema Smjernicama za
pisanje i ocjenu udbenika historije za osnovne i
srednje kole u BiH (dalje: Smjernice), Komisije
za izradu smjernica koncepcije novih udbenn
nika historije u Bosni i Hercegovini iz aprila
2005., koje su prihvatila sva ministarstva odgovn
vorna za obrazovanje u BiH, udbenici historije
trebaju biti takvi da uenici dobiju osnovno
razumijevanje sve tri konstitutivna naroda i nacn
cionalnih manjina; Bosna i Hercegovina bude
glavna polazna toka; tri konstitutivna naroda
i nacionalne manjine budu predstavljeni na nepn
pristran nain. Da bi se to postiglo, Smjernice,
izmeu ostalog, sugeriraju da udbenici trebaju
smanjiti koliinu informacija koje se odnose
na politiku historiju, usmjeriti se na stvaranje
zajednikog razumijevanja, pomirenja i mira u
BiH, primjenjivati princip multiperspektivnosn
sti kako bi omoguili uenicima da se naue
toleranciji (par. 2.1-2.3). tavie: Nacionalna
historija treba biti predstavljena u regionalnom

Pelidija i Isakovi su koautori slinog, samo neto
obimnijeg udbenika za 2. razred gimnazije. Isakovi je
koautor istog udbenika za 3. razred gimnazije

Hadiabdi i Derviagi su autori slinog, samo
neto obimnijeg udbenika za 3. razred gimnazije. Ovdje
skreemo panju itaocu da je prof. Mustafa Imamovi
uradio slinu analizu o islamu i muslimanima u bh.
udbenicima. Vidjeti: Mustafa Imamovi, U krugu turske
magije: Islam, muslimani i udbenici historije u Bosni i
Hercegovini, Ljudska prava, god. 7, br. 1-2, str. 109-114

MUALLIM

kontekstu BiH i susjednih zemalja, s primjerimn


ma uzetim iz BiH i s odrazom raznolikosti kao
obogaujuim faktorom Jezik koji se koristi
u udbenicima treba biti osloboen termina i
definicija koji navode na mrnju i stvaraju sliku
neprijatelja, posebno kad se govori o susjednim
dravama... Potrebno je ravnomjerno obraditi
linosti iz ope i nacionalne historije
Ovo su smjernice po kojima bi trebali
biti pisani novi udbenici. Ako posmatramo
sadanje udbenike kroz prizmu ovih kriterija,
jasno je da udbenici na srpskome jeziku u najvn
veoj mjeri odstupaju od kriterija savremenih
udbenika historije, jer ne uzimaju BiH kao glavn
vnu polaznu taku, ve srpsku naciju i Srbiju.
Drugi narodi u BiH teko da se mogu
identificirati sa onim to bi navodno trebalo
biti i njihova historija. Hrvati se spominju samo
usputno, dok se Bonjaci spominju uglavnom
kao kolaboracionisti ili ugnjetai krana, gori
i od samog sultana. ak i kad je sultan htio garn
rantirati ista prava svim svojim podanicima u
19. st., Bonjaci (ili islamizovani Srbi, kako ih
se zove u Istorijama 6 i 7) oduprli su se takvim
reformama.
Daleko najvie prostora posveeno je
dogaajima i linostima iz srpske historije izvan
BiH. Naprimjer, u I7 jedan srpski kralj, Stefan
Lazarevi, dobio je dvije stranice, dok se bosn
sanski srednjovjekovni vladari jedva spominju.
Kosovskoj bitki u I7 posveene su tri stranice,
dok je Osmansko osvajanje Bosne obraeno na
pola stranice. U I7, I8 i I6 srpskim seobama
posveeno je 14 stranica, dok se o bonjakim
seobama iz Srbije govori u est rijei (I9:39). U
I8 srpski ustanci obraeni su na 25 stranica, dok
su bune Bonjaka 1920-ih i 1930-ih obraene na
pola stranice, itd. Historija BiH je izgubljena u
historiji Srbije i Crne Gore (5 strana naspram 33
u I8). Istorija 7 o padu srednjovjekovne Srbije
govori na 15 strana, dok o padu srednjovjekovn
vne Bosne govori na svega 4 stranice. A i kad
se govori o Bosni, onda se gotovo ekskluzivno
govori o vojnoj i politikoj historiji srpskog narn
roda.

Komisija za izradu smjernica koncepcije novih
udbenika historije u Bosni i Hercegovini, Smjernice za
pisanje i ocjenu udbenika historije za osnovne i srednje
kole u BiH (dalje: Smjernice), april 2005.

Hrvatski udbenici se manje bave


Osmanlijama, ali oni generalno balansiraju
hrvatsku i bosansku perspektivu, makar ona
prva imala primat. Ali, i ovdje se malo govori
o Srbima i Bonjacima, odnosno pravoslavnim
stanovnicima Bosne i ljudima muslimanske
vjere, kako se kae u P7:64. I hrvatski udbenicn
ci govore ponajvie o vojnoj historiji. Povijest 6
kae da je za tursku vojsku svaki rat bio dihad
sveti rat protiv nevjernika te da je, uz to, bila
potkrijepljena ratnim plijenom i kao takva bila
zastraujua snaga (str. 72). Povijest 7 ak etiri
puta spominje specijalne akindijske jedinice,
koje su, kako se kae, arile i palile uz granicu
(str. 72), nesmetano pustoile i pljakale hrvn
vatske i slovenske zemlje (str. 92), upadale u
sela i inile strahote (str. 93). Na kraju se citira
splitski nadbiskup kako vapi Rimu: Djeicu trgn
gaju s majinih prsa, ene pred oima mueva
oskvrnjuju, djevojke grabe iz majinih zagrljaja,
stare roditelje naoigled sinova sijeku (str. 93).
Iako nema preciznog mjerila za primjenn
nu kriterija iz Smjernica, bosanski udbenici,
posebno oni noviji (H7-Radui i H7-Hadiabn
bdi), ini se, mnogo su blie ispunjavanju tih
kriterija. Oni pokrivaju razliite aspekte osmansn
ske historije, a nerijetko se dre principa multipn
perspektivnosti. Zato ne udi da je Historija 7
Raduia i drugih uspjeno prola reviziju entitn
tetskih komisija za pregled potencijalno uvrjedn
dljivih sadraja. Iako su Isakovi i Pelidija Historr
riju 6 i Historiju 7 pisali u toku rata, njihov fokus
je i tada bio cijela Bosna, sa sve tri naroda u njoj.
Historija Srbije svedena je na minimum. Ovo su
ujedno i jedina dva udbenika historije tampann
na dijelom latinicom, a dijelom irilicom.
Nakon ovih uvodnih opservacija, analizirat
emo nain na koji su prezentirana kljuna
pitanja osmanske historije.
Kljuna pitanja osmanske historije u bh. udbenicima
1. Kosovska bitka, 1389. godine

Kako se moglo i oekivati, Kosovska


bitka iz 1389. godine zauzima razliita mjesta u
bh. udbenicima. Pelidija i Isakovi vrlo su krti
ovom prilikom i u pet redaka primjeuju da je
osmanska ekspanzija olakana nakon pobjede

novi uallim br. 32 19. zu-l-hidde 1428. / 29. decembar 2007.

57

MUALLIM

njene vojske na Kosovu 28. juna 1389. nad srpn


pskim i dijelom drugih balkanskih feudalaca
(H6-Pelidija: 86). Ostali bosanski udbenici ne
bave se 14. stoljeem.
Istorija 7 daje mnogo vie prostora ovom
dogaaju, tri pune stranice (163-165), te upun
uje uenike na jo etiri stranice u Istorijskoj
itanci 6 o Kosovskoj bitki i legendi (str. 86-90).
Srbija je predstavljena kao predzie kranstva
koja je uspjeno odbila turske napade u nekoln
liko navrata. Meutim, pred Bitku na Kosovu
Turska je bila svjetska sila na dva kontinenta,
dok je Srbija bila premala, a uz to ni svi roaci i
prijatelji srpskih vladara nisu poslali svoje trupe
u bitku, iji tok i konani ishod nisu poznati
(164) Bitka je ostavila snaan dojam na svijet
toga doba. Zavarani ubistvom sultana, neki krn
anski vladari poslali su estitke za pobjedu srpn
pskom vladaru (kralju Tvrtku!). Na kraju je ova
bitka ipak skupo kotala samo srpsku dravu,
koja je uskoro priznala sultana za svoga vladarn
ra. Malo je pouzdanih svjedoanstava o samoj
bitki, pa je uskoro o njoj iskovana legenda. Ali,
to nije obina pria, jer je utemeljena na stvarnn
nom sukobu, a sama legenda je posluila kao
osnova za narodnu historijsku svijest. Njeno
jezgro je stvarni, historijski dogaaj (164).
Na liniji ope didaktike sklonosti, tekst
zakljuuje da su uoi kasnijih oslobodilakih
ratova izdaja nekih i heroizam drugih srpskih
ratnika opominjali kolebljive i malodune,
odnosno podsticali hrabre. Dakle, neprijatelj
je bio uistinu moan, ijoj vojci nije bilo kraja
ni hesapa, ali Srbi se nisu uplaili. Na kraju se
citira nekoliko stihova iz epske pjesme o moi
osmanske vojske na Kosovu. Istorijska itanka
6 donosi izvode iz ve spomenute estitke Firn
rentinske opine kralju Tvrtku za pobjedu nad
surovim neprijateljem, koji je namjeravao
istrijebiti sa lica zemlje ime hriansko (87).
Slijedi popularna vizija bitke. U toj legendi, dva
cara su neprijatelji po zakonu, vjeri i carstvu.
Sultan Murat je tiranin i barbarin, ali ponosan
i moan neprijatelj. Turci su lukav narod, a cijn
jela bitka je nepravedna i nesretna. Miloevo
ubistvo sultana Murata ispriano je u detalje
(str. 88-90). Za razliku od udbenika, ovdje se
nekoliko puta potencira da se bitka odigrala na
Vidovdan. Tekst je ilustriran Miloevom slikom
58

novi uallim br. 32 19. zu-l-hidde 1428. / 29. decembar 2007.

u ratnoj opremi. Vjerovatno su autori osjetili da


bi bilo neprimjereno kosovsku legendu priati
u udbeniku, ak ni po njihovim znanstvenim
standardima, pa su tu zapreku premostili tako
to su sve proputene lekcije uenicima ispriali
u Istorijskoj itanci.
2. Islamizacija Bosne i Hercegovine

Najznaajniji i za srpsku i hrvatsku hisn


storiografiju najkontraverzniji proces koji se
odigrao tokom osmanskog perioda u Bosni jest
prelazak na islam mnogih, a vremenom i veine
njenih stanovnika. Prezentacija ovog procesa
ima direktne savremene politike posljedice.
Redovna je praksa srpskih i nekih hrvatskih hisn
storiara da nijeu njegov dobrovoljni karakter.
Povijest 6:156 potvruje da Turci nisu prisiljavaln
li krane da prihvate islam: Krani su ivjeli
pod sultanovom zatitom, ali su za tu zatitu
teko plaali hara u zlatu carski porez po
mukoj glavi. Zato su brojni krani i dobrovoljnn
no primili islam, jer su se tako oslobodili plan
anja tekoga haraa. Osim toga, ako su preli
na islam, pripadali su povlatenom sloju te su
mogli obavljati razne unosne slube. Islamizirn
rano plemstvo ouvalo je svoje posjede i svoje
kmetove. Turci su ipak provodili nasilnu islamizn
zaciju tzv. dankom u krvi uzimanjem snanih
i zdravih djeaka i mladia za svoje janjiarske
odrede. Povijest 7:64 samo usputno biljei da je
u bosanskom paaluku ivio i znatan broj ljudi
muslimanske vjere (kurziv A.A.).
Istorija 7:186, pod podnaslovom Opte
posljedice turskih osvajanja, kratko konstatirn
ra da je dio pokorenog stanovnitva primio
islam, vjeru osvajaa. Istorija 8:28 primjeuje
da u tim stalnim ratovima protiv hrianskih
susjeda, osmanlijska vlast je nala uporite u
domaim muslimanima, kojih je ovdje bilo
vie nego u ma kom dijelu pokorenog Balkana,
osim u Albaniji, gdje je vei dio stanovnitva
bio islamizovan (65%). Tri stranice kasnije
(31), u podsjetniku stoji: Znatan dio hriana
preao je u islam da bi olakao svoj ivot. Na
jednome mjestu se sugerira da je Jaar-paa na
Kosovu prisiljavao Srbe da prihvate islam (str.
28). Predstavljajui sloeni proces islamizacije


Istorija 8 rijetko muslimane zove tim imenom.

MUALLIM

na tako jednostran nain, Istorije potpuno zanemn


maruju bogatu historiografiju o ovom pitanju i
jednostavno nastavljaju srpsku historiografsku
praksu prezentiranja bosanskih muslimana kao
potomaka feudalaca, lopova, robova, siroman
nih, mentalno bolesnih, lijenih, izopenika,
zatvorenika ili, u najboljem sluaju, poraenih
i zbunjenih Srba koji su izabrali da slijede vjeru
svojih neprijatelja.
Historija 7-Pelidija (str. 110-111) posven
uje neto vie od pola stranice procesu prelasn
ska na islam, pri emu se predstavlja sloeniji
proces s nekoliko faktora u sudjelovanju. Ovaj
proces, kau autori, bio je izraeniji u BiH negoli
u podrujima gdje su se Katolika i Pravoslavna
crkva ranije etablirale, ukazujui tako na moda
odluujui faktor masovnijeg prelaska Bosann
naca i Hercegovaca na islam nego u bilo kom
drugom dijelu Balkana osim Albaniji. Autori
dodaju da to moe imati veze i sa uenjima Bosn
sanske crkve, koja je bila veinska crkva u sredn
dnjovjekovnoj Bosanskoj dravi, to je Bonjacn
cima drago objanjenje. Pored obinih krana,
lanovi uglednih plemikih porodica takoer
su prihvatali islam. esto su itava sela i regije
konvertirali, posebno u drugoj polovini 16. st.
U gradskim sredinama trgovci i zanatlije bili su
meu prvim konvertitima. Meutim, oni koji
to nisu uinili, zbog toga nisu imali problema.
Uloga devirme u procesu islamizacije opisana
je na sljedei nain: Na irenje islama uticali su
i visoki slubenici osmanske drave, naroito
oni koji su uzeti u janjiarsku slubu. Oni su za
svoju slubu dobivali velike posjede i osiguravn
vali timare lanovima porodica iz kojih su potn
ticali. Iako nije bilo nasilnog prelaska na islam,
to se i u Kuranu izriito trai, bilo je i onih koji
su prihvatali novu vjeru da bi ostvarili vojnu ili
politiku karijeru. Putem janjiarske regrutacijr
je (devirme), takoer, iren je krug onih koji
su prelazili na islam (kurziv A.A.). Zvui kao
Oni su islamizovani Srbi (I8:101), srpski sunarodnici
islamske vjeroispovijesti (I8:29). Nismo nali nijedan
sluaj da se spominju u pozitivnom kontekstu

Prema jednom izvoru, bio je to in ljudske
zbunjenosti i kolektivnog maloumlja. Mustafa Imamovi,
Historija Bonjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1998., str.
148.

Profesor Pelidija pokuava izbjei upotrebu
termina islamizacija zbog prizvuka prisile u njemu

da su krani devirmu smatrali privilegijom


i kao da su mladi kranski djeaci ukupljeni
putem devirme imali izbor da preu na islam
ili ostanu krani. Ponavlja se da su pripadnicn
ci svih drutvenih grupa prihvatali islam, dok
u 17. st. 75% stanovnika tadanjeg Bosanskog
vilajeta, koji se prostirao od apca do Jadrana i
od Zveana do Virovitice, nije prihvatilo islam.
U 18. st. procent muslimana smanjio se uglavn
vnom zbog muslimanskih gubitaka u stalnim
ratovima i epidemijama koje su harale najee
dominantno muslimanskim urbanim centrima
(H6-Pelidija, 111).
Historija 7 od Raduia i drugih (65-66)
islamizaciju smatra najvanijom promjenom
koja se desila pod Osmanlijama u regionu. Procn
ces je bio postepen i potpuno dobrovoljan. Ne se
spominje prelazak na islam kranskih djeaka
odvedenih u Istanbul kroz devirmu. Islamizacn
cija je bila posebno intenzivna u 16. st., nakon
ega je ostalo malo nemuslimana u Bosni. esto
se dogaalo da u jednoj porodici zajedno ive
muslimani i nemuslimani. Ljudi svih klasa i vjersn
skih pozadina primali su islam. I ovdje se masovn
vnost islamizacije objanjava odsustvom snane
i jedinstvene crkvene organizacije u Bosni, sve
veim pritiskom susjednih crkava na Bosansku
crkvu i progone te crkve koje su provodila dva
posljednja bosanska kralja. Na kraju procesa,
stari bosanski trougao Bosanska, Katolika
i Pravoslavna crkva bio je zamijenjen novim
vjerskim mozaikom, u kome je islam zauzeo
mjesto Bosanske crkve. Hadiabdi i Derviagi
u Historiji 7 (48-49) uglavnom se slau sa ovom
prezentacijom. Oni ukazuju da su prihvatanjem
islama muslimani postajali privilegirani, jer su
imali pravo sudjelovati u upravljanju zemljom.
Istovremeno, oni su bili optereeni obavezom
branjenja Carstva. Sveukupno, slika islamizacn
cije predstavljena u bosanskim udbenicima
pomalo je idealizirana, po naem sudu potpuno
nepotrebno.
3. Status nemuslimana i vjerska tolerancija

Bosanski udbenici redovno naglaavn


vaju tolerantan odnos Osmanlija spram svojih
kranskih i jevrejskih podanika. Hadiabdi i
Derviagi (Historija 7:49) piu da je Osmanska

novi uallim br. 32 19. zu-l-hidde 1428. / 29. decembar 2007.

59

MUALLIM

drava bila tolerantna prema pripadnicima drugn


gih vjera. Pravoslavni Srbi su vjerski pripadali
Pekoj patrijariji nakon njene obnove sredinom
16. st. Djelovanje Katolike crkve legalizirao je
sultan Mehmed Fatih Ahdnamom iz 1463. godn
dine, ija slika ilustrira tekst. U posebnoj lekciji
o vjerskoj toleranciji, priznaje se da su postojale
razlike u pravima i obavezama, uglavnom u vezi
sa vojnom slubom, porezima i pravom na aktivn
vno sudjelovanje u upravljanju Carevinom. Musn
slimani su imali sva prava i nisu plaali hara, ali
su plaali vrlo visoku cijenu u ivotima na linijamn
ma fronta branei dravu. O ostalim pitanjima,
svi su bili jednaki (kurziv A.A.) u upranjavanju
svojih vjerskih prava i sloboda. Razliiti vjerski
objekti podignuti u osmansko doba na malom
prostoru u Sarajevu, izdavanje Ahdname, obnovn
va Peke patrijarije i imigracija Jevreja, zorni su
svjedoci toga. lanstvo u esnafima bilo je multirn
religijsko, a ceremonije inicijacije i unapreenja
u njima odravane su prema vjerskim obredima
vjere kojoj je kandidat pripadao. Ovo je potn
tvrda da je u osmanskoj vjerskoj sredini, kakva
je bila Bosna toga vremena, meu ljudima bila
izraena svijest uzajamnog potovanja i uvaavn
vanja (62). Zanimljivo je da nismo mogli nai
nijedan spomen millet-sistemu.
Kasnija podjela meu muslimanima i
kranima u Bosni bila je rezultat brojnih ratova
koji su bjesnili u 18. st. Zbog dodatnih poreza
koji su bili nametnuti, drastino se pogoravao
status krana. Posljedino tome, oni su poeln
li osjeati naklonost ka kranskim zemljama,
aktivnim neprijateljima Osmanske drave. S
druge strane, muslimani su ginuli na frontovimn
ma borei se protiv istih tih zemalja. Kao rezultn
tat toga, podjela izmeu krana i muslimana u
Bosni postala je izraenija (str. 135).
Radui i drugi takoer insistiraju da
Osmanlije nisu progonile nemuslimane sa
osvojene teritorije. Oni su im omoguili da nasn
stave ivjeti pod vlau sultana, garantirajui im
ivot, ast i imetak... U tom pogledu, Osmanska
drava dugo je bila jedina zemlja u Evropi gdje
su zajedno mogli ivjeti pripadnici razliitih
religija. Ipak, u nekim segmentima ivota krn
ani su bili u loijem poloaju od muslimana.
Ponekad je to bila politika drave, a ponekad
zloupotreba dravnih inovnika. Meu najten
60

novi uallim br. 32 19. zu-l-hidde 1428. / 29. decembar 2007.

e obaveze kranskog stanovnitva spadala je


devirma, koja je predstavljala jedan od naina
osiguranja inovnika i vojnika za potrebe dravn
ve (str. 37). Rezultat visokog stepena osmanske
tolerancije spram podanika drugih vjera bilo je
ouvanje pravoslavnih i katolikih zajednica,
kao i doseljavanje Jevreja prognanih iz panije,
uprkos irenju islama koji drava nije nametala
(str. 66). Slika Ahdname i ovdje ilustrira tekst.
Ipak, spominje se da su katoliki sveenici doivn
vljavali neprilike zbog sumnji da pijuniraju za
neprijatelja (str. 67). I ovi autori spominju multn
tireligijsku praksu u esnafima (str. 73).
Isakovi i Pelidija u Historiji 7 naglaavn
vaju saradnju Husein-kapetana Gradaevia sa
nemuslimanima (str. 60), kao i zajednike bune
muslimana i krana protiv osmanske politike
(64). Isti autori u Historiji 6 biljee da je vjerska
tolerancija bila vrlo prisutna tokom sultanove
vladavine. Oni, meutim, odmah (u zagradama)
napominju da su se odreene promjene u ovom
smislu dogodile tokom krize Osmanskog carsn
stva. Ali, generalno izgraivana je svijest uzajn
jamnog potovanja i uvaavanja (114). esto se
dogaalo da u jednoj porodici ive pripadnici
razliitih vjera. Muslimani i krani posjeivali
su sveta mjesta jedni drugih, dok su neki muslimn
manski autori traili isti tretman za muslimane i
krane. U vezi sa jezikom, autori kau: Uprkos
viestoljetnoj osmanskoj upravi, narodi Bosne
i Hercegovine zadrali su svoj bosanski jezik
(114, kurziv A.A.). Razlike su prevazilaene razn
zvojem dobrih komijskih odnosa. Vremenom
su Bonjaci, Hrvati, Srbi i Jevreji u BiH izgradili
kult komiluka. Bilo je raireno vjerovanje da je
komijsko pravo jae od rodbinskog (114).
Vrlo korektno, Povijest 6 kae da je Tursr
ska u prvom periodu, zbog vjerske snoljivosn
sti, bila utoite vjerskih prognanika (158).
Meutim, pod Osmanlijama su najvie patili
hrvatski katolici. Njihov broj se drastino smann
njio u selima i gradovima. Turci su pokazivali
neprijateljstvo spram katolikog sveenstva, dok
je pravoslavno svetenstvo ivjelo u povlatenn
nom poloaju i svoju slubu neometano vrilo.
Franjevci su prolazili neto bolje od ostalih katn
tolikih sveenika (157). Povijest 7 takoer kae
da su u 19. st. katolici bili u najgorem poloaju
zbog stalnog neprijateljstva izmeu Istanbula

MUALLIM

i Vatikana. Ponovo, franjevcima je bilo dozvoln


ljeno i da djeluju od vremena osvojenja Bosne
(64). Ahdnama se eksplicitno ne spominje.
Vjerovatno da ne bi zbunjivala uenike
izuzecima, Istorija 8 nema nita lijepo kazati
ni o osmanskoj vjerskoj politici. Obnova Peke
patrijarije (1557.-1766.) bila je rezultat uloge
islamizovanog Srbina Mehmed-pae Sokolovn
via, kao i uloge koju su Srbi igrali u pomaganju
ili slabljenju turskih osvajanja (33-34). I dok se
obnavljanje crkava i manastira spominje dva
puta, ono se ni na koji nain ne dovodi u vezu
sa osmanskom vjerskom politikom (35-36).
Ali se zato spominje da su Turci 1594. u Beogn
gradu spalili moti svetog Save kako bi zastraili
Srbe (46). Istorijska itanka 6 tek spominje da
su Turci nakon osvojenja Smedereva crkvena
zvona iskvarili, crkve pokvarili i mesdide nan
inili (94).
Ukratko, ne dovodei u pitanje ozbiljnn
nost i iskrenost autora bosanskih udbenika,
primjeujemo u njima tendenciju da se predstavn
vi neto ruiastija slika Bosne od one koja je
zaista mogla bila pod Osmanlijama. Naprimjer,
krani jesu imali mnogo problema s izgradnjom
i obnovom svojih vjerskih objekata, to nije bio
sluaj sa muslimanima. Odreena vrsta tolern
rancije se moe pripisati Osmanlijama s punim
pravom, ali ne i jednak tretman svih podanika,
bez obzira na naprezanje imaginacije. Takoer,
bosanski autori spominju obnovu Peke patrijn
jarije, ali ne i njeno ukidanje. S druge strane,
i hrvatski i srpski autori pokuavaju projicirati
imid najveih rtava osmanske vjerske politikn
ke, pri emu su hrvatski autori mnogo korektnijn
ji i blii historijskoj stvarnosti. Bez glorificiranja
osmanske prakse, ovi autori mogli su priznati
pozitivne aspekte osmanske vjerske politike i
ulogu erijata u tome, kako su mnogi junoslavn
venski historiari ve uinili.10

Boris Nilevi primjeuje da je u nekoliko prvih
decenija nakon obnove Peke patrijarije na njenoj
teritoriji obnovljeno ili nanovo sagraeno vie od stotinu
pravoslavnih objekata (p. 114, 215). On donosi detalje o
tim objektima. Vidi: Srpska pravoslavna crkva u Bosni
i Hercegovini do obnove Peke patrijarije 1557. godine,
Veselin Maslea, Sarajevo, 1990., str. 143-171
10
Mirko Mirkovi, Pravni poloaj i karakter Srpske
crkve pod turskom vlau (1459-1766), Zavod za izdavanje
udbenika SR Srbije, Beograd, 1965., str. 151-54, 167-72;

4. Devirma

Devirma je, razumljivo, veoma osjetljivn


va tema. Do dvije stotine hiljada mladih djeakn
ka sa Balkana odvedeni su najee nasilno
od njihovih porodica da slue sultanu kao
slubenici na dvoru ili vojnici.11 To je neuvena
praksa u analima muslimanske historije prije i
nakon Osmanlija. Autori srpskih udbenika ne
proputaju priliku svoje mlade itaoce podsjetn
titi na ovu surovu praksu ak i kad se ne bave
periodom u kome je devirma bila prakticirana.
Istorija 7:157 i Istorija 8:27 koriste famoznu poen
etsku frazu danak u krvi da opiu ovu praksu.
Uz to, Istorija 7 donosi dirljivu sliku ovog namn
meta, s djeacima koji cvile iz korpi na konjima
koji ih odvode u nepoznati daleki svijet, osmansn
skim vojnicima koji biuju beznadene roditelje
i kue koje gore u pozadini. Sama slika je dovn
voljna da potakne vrlo snane emocije prema
Turcima, kako ih se zove, odnosno svima koje
se identificira sa osmanskom vlau. Govorei
o janjiarima, Povijest 6:72 jednostavno kae da
su oni bili regrutirani izmeu zarobljene i otete
kranske djece.
Istovremeno, ovo je moda najtee
pojedinano pitanje s kojim se moraju baviti
bonjaki autori i neki, ini se, ne uspijevaju u
potpunosti obraditi ga nepristrano i otvoreno.
Radui i ostali izvan glavnog teksta kau da
su devirmom kupljena uglavnom kranska
djeca i slata na privikavanje (kurziv A.A.) u
anadolske porodice. Tamo su uili turski jezik
i prevoeni na islam. Djeca su sticala posebno
obrazovanje u Carigradu i Jedrenu, a izuzetno
sposobni dostizali su visoke politike i vojne poln
loaje u Carstvu. Ipak, najvei dio njih postajali
su janjiari (str. 37). Hadiabdi i Derviagi
(63) o devirmi vele sljedee: Devirma (branje
cvijea) odnosila se na regrutiranje zdravih djen
aka za vojnu slubu i upravne poslove. esto
se nazivala i danak u krvi. Pelidija i Isakovi
u Historiji 6:116 piu: Jo od vremena sultann
na Mehmeda II. Fatiha, stanovnicima Bosne
koji su primili islam bila je data povlastica da
Nilevi, Srpska pravoslavna crkva, 99.
11
Imamovi, Historija Bonjaka, 165. Profesor
Imamovi opirno pie o ovom fenomenu u kontekstu
prihvatanja islama u BiH, str. 138-169

novi uallim br. 32 19. zu-l-hidde 1428. / 29. decembar 2007.

61

MUALLIM

alju svoje sinove u sultanski dvorski pomladak


(ademi oglan) po sistemu janjiarske regrutacr
cije (devirme). To je mnogima omoguilo da
zavre najvie kole i zauzmu istaknuta mjesta
u dravnoj upravi i vojsci. Takoer se jedan broj
tih mladia odgojio u okviru duhovnoga islamsn
skog reda (uleme)... Veina njih nije prekidala
veze s rodnim krajem, a mnogi su se vratili u
Bosnu i tu djelovali (kurziv A.A.). I dok su neki
bosanski muslimani traili od sultana da njihovn
vu djecu obuhvati ovom praksom, neporecivo
je da je nasilno odvoenje djece od njihovih
roditelja moralo biti ekstremno teko iskustvo
i roditeljima i djeci. Nikakva svijetla budunost
ni perspektiva ove djece nisu mogli biti utjeha
velikoj veini roditelja krana. Otuda malo vie
osjetljivosti spram osjeanja involviranih u ovo
pitanje samo bi popravilo kredibilitet bosanskih
udbenika i podralo njihovu tvrdnju da daju
nepristranu svebosansku perspektivu dogaaja.

5. Ilustracije

Ilustracije generalno prate tekst. Tako


vojna i politika historija dominiraju i ilustracn
cijama. U srpskim udbenicima ponovo jedva
da ima nesrba u pozitivnom svjetlu. Jednu od
dvije najinteresantnije ilustracije ve smo spomn
menuli u odjelu o devirmi. Drugu nalazimo u
Povijesti 6:154. Rije je o sekvenci malih slika
koje prikazuju feudalne dae. Prve dvije slike
prikazuju seljake dok teae na poljima. Potom
slijedi spahija na konju, pa vojnik na konju koji
tjera grupu djeaka sultanu. Na koncu su slike
poniznog podanika koji predaje porez u novcu
osmanskom slubeniku koji sjedi presavijenih
nogu i ruku na iltetu i, na vrhu, slika sultana sa
rukama na stomaku i Aja Sofijom u pozadini.

62

novi uallim br. 32 19. zu-l-hidde 1428. / 29. decembar 2007.

Historiografski ratovi

Neko je rekao da ratovi historiografije


esto prethode i nastavljaju se nakon ratova u
historiji. U jednoj mjeri to je tano za BiH. Nesn
srea je da i jedanaest godina nakon zavretka
rata neki bh. udbenici historije sadre materijn
jale koji, najblae kazano, potiu nepovjerenje
spram drugih. Nisu svi analizirani udbenici
isti. Postoji jasna razlika izmeu onih koji pokn
kuavaju stvarati klimu koja podrava suivot i
onih koji su napisani kao da samo jedan narod
ivi u BiH.
Autori udbenika na bosanskome jeziku
pokuavaju naglasiti ono najbolje iz prolosti
kao osnovu za savremenu koegzistenciju, dok
srpski udbenici, i ponekad hrvatski, panju
uenika svraaju na njene najcrnje epizode. U
sluaju srpskih udbenika posebno, historija
druga dva naroda potpuno je zanemarena, kao
i manje asne scene iz historije srpskog narodn
da,12 dok se sline scene iz prolosti drugih
naroda naglaavaju. Istovremeno, apostrofiraju
se dostignua svoje nacije, a zanemaruju ona
drugih naroda.13 Uskraene su informacije koje
bi mogle poremetiti nacionalnu priu. Mitovi
koje su drugi autori identificirali u srpskoj hisn
storiografiji i javnom miljenju, posebno mit o
srpskom narodu kao predziu kranstva (ante
murale christianitatis), sui generis narodu i mit
o drevnosti srpskog naroda,14 snano su prisutn
tni u srpskim udbenicima historije za osnovnu
kolu u BiH. Mit o predziu kranstva prisutan
je i u hrvatskim udbenicima. Posebno uznemn
mirujue u srpskim udbenicima je viestruko
ponavljanje navodnog nabijanja na kolac Srba.
Vrlo je vjerovatno da je takvo insistiranje na
12
Naprimjer, srpski udbenici nigdje ne spominju
ulogu koju je Srpska crkva igrala u odnosu na katolike u
Bosni. Vidi: Nilevi, Srpska pravoslavna crkva, str. 198208
13
U ovom smislu, srpski udbenici uklapaju se u
preteni obrazac u JI Evropi. Vidi: Costa Carras, Preface,
u Christina Koulouri, ured., Clio in the Balkans: The
Politics of History Education, The Center for Democracy
and Reconciliation in Southeast Europe, Thessaloniki,
2002., str. 3.
14
Ana Anti, Evolucija i uloga tri kompleksa
istorijskih mitova u srpskom akademskom i javnom
mnijenju u posljednjih deset godina, Historijski mitovi na
Balkanu, 258-289

MUALLIM

ponavljanju slike nabijanja na kolac doprinijn


jelo stvaranju percepcije meu nekim Srbima
da je silovanje muslimanki tokom 1990-ih bilo
zamiljena odmazda.15 Fokusiranje na tako
sumnjive a veoma uznemirujue i razdirue
epizode iz zajednike historije pothranjuje animn
mozitet izmeu djece razliitih naroda. Odve
grafiki prikaz zloina i meuetnikog nasilja
ne slui nikakvom pedagokom cilju i potkopavn
va meuetniko i meuvjersko povjerenje koje
bi dobri udbenici trebali njegovati.
Udbenici na bosanskome jeziku, pak,
pokuavaju idealizirati neke aspekte osmanske
historije. Oni, ini se, oklijevaju da zauzmu nepn
pristran, ako ne kritiki stav spram nekih manje
svijetlih stranica osmanske historije kao to je
sluaj sa devirmom i navodnim jednakim pravn
vima svih osmanskih podanika. U nekoj mjeri,
svi udbenici pate od selektivnog sjeanja kad
se prisjeaju samo svoga, a zaboravljaju stradn
danje drugih. Oni takoer imaju problema sa
kritikim prikazivanjem uloge koju je igrao
narod autora. Zbog toga, Heike Karge je, ak,
predloila da sam koncept udbenika historije
bude revidiran: Dosad se ovaj koncept bavio
prezentacijom historijskih injenica, a ne sa
ciljem razvijanja kritike svijesti o historiji kod
uenika.16
Nai nalazi govore da bi sasvim sigurno
najniu ocjenu na bilo kojoj skali za ocjenu dobn
brog historijskog udbenika u 21. st. dobili srpn
pski udbenici. Oni sistematski i ustrajno projicn
ciraju negativne stereotipe o Osmanlijama. Slika
koja se dobija o osmanskom periodu mnogo je
jednostavnija nego to je osmanska stvarnost
bila: Osmanlije su bili tlaitelji, dok su Srbi (i
ponekad Hrvati) bili borci za slobodu od prvog
dana osmanskog prisustva na Balkanu do Balkn
kanskih ratova. Ustvari, drutvena historija BiH
pod Osmanlijama bila je posebno kompleksna,
gdje su Srpska pravoslavna crkva i privilegovani
dio nemuslimanskog stanovnitva esto bili na
15
Lynda E. Boose, Crossing the River Drina: Bosnia
Rape Camps, Turkish Impalement, and Serb Cultural
memory, Signs: Journal of Women in Culture and Society,
god. 28 (2002.), br. 1., 90
16
Karge, History after the war, http://www.ffzg.hr/
seetn/states/bih/history_after_the_war.htm (posjeta 7. V.
2006.)

strani Osmanlija kako bi zatitili svoje privilegijn


je. Oni se u tom pitanju nisu razlikovali od lokn
kalnih muslimana koji su se opirali reformama.
U kojoj mjeri nacionalizam iskrivljuje
historiografiju u Bosni najbolje se moe pokazn
zati kad se uporede suvremeni udbenici historn
rije sa, npr., Ljetopisom franjevca Nikole Lavann
nina17 iz centralne Bosne, iz prve polovine 18.
st. ili nekim drugim kranskim izvorom iz toga
doba. U tim izvorima, za razliku od modernih
srpskih i nekih hrvatskih udbenika, osmanski
upravitelji znali su biti vrlo mudri i dobri po
naravi (207). Drugi su bili tako dobri vladari
da za njihove vladavine siromani nisu znali
ta je zlo (231). Trei su dobri ljudi i pravedni
(232); lokalni imami posreduju kod osmanskih
upravitelja u interesu fratara (224), dok sultan
kanjava guvernere koji su poinili ratne zloinn
ne (203), itd. Slino ovome, bh. historiar Boris
Nilevi primjeuje da izvori iz ovog perioda
(15. st., A.A.) ne predstavljaju tako crnu sliku
(103, 121, 126).
Zakljuak

Ako je tano da kolski udbenici nisu


samo sredstva propagande, ve i ogledalo
drutva koje ih proizvodi, ako je tano da oni
rijetko sadre stereotipe i vrijednosti neprihvatn
tljive za drutvo i ako je tano da historijske
knjige, posebno, mogu reflektirati sliku koju
jedno ljudsko drutvo ima o svojoj prolosti i,
indirektno, nainu na koji ono vidi svoju budn
dunost,18 onda dobar dio bh. udbenika treba
biti ponovo napisan na nain da ukljui druge
na smislen nain.19

17
Nikola Lavanin, Ljetopis, Synopsis, Sarajevo/
Zagreb, 2003.
18
Koulouri, Introduction, 17
19
Ovo istraivanje je dio meunarodnog
istraivakog projekta Kotorske mrea za religiju u
pluralnim drutvima, pod nazivom Imid drugoga, ija
je realizacija finansijski podrana grantom Odsjeka za
kulturoloke studije i orijentalne jezike Univerziteta u
Oslu, dobijenog za potrebe projekta Zapadni Balkan, na
emu se autor iskreno zahvaljuje. Stavovi izneseni u ovom
radu predstavljaju iskljuivo miljenje autora, a nikako
spomenutih institucija

novi uallim br. 32 19. zu-l-hidde 1428. / 29. decembar 2007.

63

MUALLIM

64

IMAGES OF THE OTTOMANS IN HISTORY TEXTBOOKS


IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

Ahmet ALIBAI

In this article we analyzed history textbn


books for elementary schools in B&H in order
to find out what image of Ottomans they projn
ject. Major differences exist in this regard betn
tween Bosnian, Croatian and Serbian language
textbooks. Authors of Bosnian language textboon
oks and some Croatian authors try to highlight
the best from the past as the foundation for
coexistence today, while Serb and some Croat
authors draw the attention of the pupils to the
worst episodes from the Ottoman past. Especian
ally disturbing in Serbian textbooks is repetitive
mentioning of alleged impalement of Serbs by
Ottomans. They systematically and persistently
project negative stereotypes about Ottomans
and in such way spread distrust among BH peon
oples. Textbooks in Bosnian language, although
the most appropriate for Bosnian multi-religioun
us and multiethnic context, sometimes still try
to idealize certain aspects of the Ottoman historn
ry (i.e., devirme).




.






.


.


.



.

novi uallim br. 32 19. zu-l-hidde 1428. / 29. decembar 2007.