Talasi
bojana888
ree Bernard.
Ptice pevaju gore, dole, tu i tamo, svuda oko nas, ree Suzana.
Ona ivotinja trupka; slon je to sa okovanom nogom; velika zver trupka
na obali, ree Luj.
Pogledajte kuu, ree Dini, preko svih prozora su navueni beli
zastori.
Neko je odvrnuo esmu u kuhinji, ree Roda, hladna voda pada na
skuu u zdeli.
Zidovi su ispucali zlatnim pukotinama, ree Bernard, ispod prozora se
vide plave, prstaste senke lia.
Eno gospoe Konstabl gde oblai crne, debele arape, ree Suzana.
Kada se pojavi dim, san se kao magla skotura niz krov, ree Luj.
U poetku su ptice pevale u horu, ree Roda. Eno, skida se reza na
kuhinjskim vratima. Ptice bee. Odleu kao baeno seme. Samo jedna sama
peva pored prozora spavae sobe.
Na dnu erpe se pojavljuju mehuri, ree Dini. Pa se u srebrnom lancu
diu sve bre ka povrini.
Bidi, eno, skida krljut sa ribe zupastim noem na drvenoj dasci, ree
Nevil.
Trpezarijski prozor je postao tamnoplav, ree Bernard, vazduh
poigrava oko dimnjaka kao sitni talasi.
Jedna se lasta spustila na gromobran, ree Suzana. Bidi je ispustila
kofu na kuhinjske ploice.
uje se prvi udar crkvenog zvona, ree Luj. Evo, slede i ostali; jedan,
dva; jedan, dva; jedan, dva.
Pogledajte stolnjak kako beo slee na sto, ree Roda. Evo, pojavljuju
se krugovi belog porculana i srebrne pruge pored svakog tanjira.
Gle, u uhu mi zuji pela, ree Nevil. ujem je; sad je nema vie.
Gorim, drhtim, ree Dini, sklanjamo se sa sunca u ovu senku.
Svi su otili, ree Luj. Ostao sam sam. Uli su u kuu na doruak, a ja
sam ostao da i dalje stojim pored zida meu cveem. Vrlo je rano, dugo je do
asova. Cvetovi su razasuti kao mrlje po tom dubokom zelenilu. Latice su
harlekini. Stabljike se diu iz crnih upljina dole. Cvee pliva kao ribe od svetla
po tamnoj, zelenoj povrini vode. Drim jednu stabljiku u ruci. Ja sam stabljika.
Moje korenje dopire do u dubine sveta, kroz zemlju suvu od cigle, kroz vlanu
zemlju, kroz vene olova i srebra. Sav sam ilica. Drhtim svim drhtajima, a teka
zemlja mi je pritisla rebra. Ovde gore moje oi su zeleno lie koje ne vidi. Ja
sam deak u sivim flanelskim pantalonama i imam pojas s mesinganom
kopom u obliku zmije. Tamo dole, moje su oi bez kapaka na nekoj kamenoj
statui u pustinji pored Nila. Vidim ene gde s crvenim amforama idu prema
reci; vidim kamile kako se njiu i ljude u turbanima. ujem trupkanje,
treskanje, komeanje oko sebe.
Tamo gore Bernard, Nevil, Dini i Suzana (Roda ne) mreama za leptire
prelaze preko leja sa cveem. Hvataju leptire sa klimavih glava cvetova. Oni
briu povrinu sveta. Njihove su mree pune lepravih krila. Luj! Luj! Luj!
viu oni. Ali ne mogu da me vide. Nalazim se na drugoj strani ive ograde.
Meu liem ima otvora tek koliko da oko proviri. O gospode, uini da prou.
Gospode, neka poreaju leptirove po maramici na ljunku. Neka prebroje svoje
mrkonje, crvene admirale i belce. Ali samo mene da ne vide. Ja sam kao tisa
zelen u senci ive ograde. Kosa mi je od lia. Moj se koren uvreio u srcu
zemlje. Moje je telo stabljika. Gnjeim stabljiku. Jedna kapljica se cedi iz
rascepline i lagano, s naporom, biva sve vea. Sad je neto ruiasto prolo
pored otvora u liu. Blesak neijeg oka kliznuo je kroz pukotinu. Taj blesak je
pao na mene. Ja sam deak u sivom flanelskom odelu. Pronala me je. Oseam
kao neiji udarac u potiljak. Poljubila me je. Sve je uzdrmano.
Pojurila sam, ree Dini, posle doruka. Spazila sam kako se u ivoj
ogradi na jednom mestu kree lie. Pomislila sam To je ptica u gnezdu.
Razmakla sam lie da pogledam; ali nije bilo ptice u gnezdu. Lie se i dalje
kretalo. Uplaila sam se. Projurila sam pored Suzane, pored Rode i Nevila i
Bernarda koji su razgovarali u upi za alat. Vikala sam trei sve bre i bre.
ta to pokree lie? ta to pokree moje srce? Tako sam uletela ovamo i
ugledala te zelenog kao bun, kao grana, sasvim nepominog, tebe Luje,
ukoenog pogleda. Da nije mrtav? pomislila sam i poljubila te, tako da mi je
srce podskoilo ispod ruiaste haljine kao ovo lie koje se i dalje kree, iako
nema ta da ga pokrene. Oseam miris zdravca; oseam truli miris zemlje.
Igram. Talasam se. Naletela sam na tebe kao mrea od svetla. Sva drhtim
obisnuta o tebe.
Videla sam, ree Suzana, kada ga je ona poljubila. Ba sam bila digla
glavu sa saksije s cveem i pogledala kroz procep u ivoj ogradi. Videla sam je
kada ga je poljubila. Videla sam ih, Dini i Luja kako se ljube. Svoj bol u zato
zaviti u maramicu. Sabiu ga u tvrdu loptu. Pre nego to pone kola i sama u
otii u bukovu umu. Neu tamo sedeti za stolom i raunati. Neu sedeti pored
Dini i pored Luja. Uzeu svoj bol i poloiti ga na ile bukava. Promatrau ga i
uzeu ga meu prste. Oni me nee pronai. Jeu lenik i traiu jaja po trnjaku,
kosa e mi se ulepiti, spavau ispod ivih ograda, piu vode iz jarkova i umreu
tamo.
Suzana je prola pored nas, ree Bernard. Prola je pored upe s
maramicom zguvanom u loptu. Nije plakala, ali su joj se oi, inae tako lepe,
suzile kao u make pre nego to e skoiti. Poi u za njom, Nevile. Paljivo u
je pratiti, da joj se naem pri ruci, da zadovoljim svoje ljubopitstvo, da je
uteim kada se bude izbezumila od jada i pomislila Ja nikog nemam.
Eno je, ide preko polja, njie se nemarno, hoe da nas obmane. Stigla je
do uvale; misli da je niko ne vidi; poinje da tri, drei pred sobom stisnute
pesnice. Nokti joj se susreu u lopti od maramice. Skree prema bukovoj umi
dalje do svetlosti. iri ruke pribliavajui se umi i ulazi u senku kao pliva u
vodu. Ali su joj oi zasenjene posle svetlosti, ona se tetura i baca na ile drvea,
dole gde svetlost izgleda kao da udie i izdie. Grane se diu i sputaju. Ovde je
nemir i tegoba. Ovde je mrak. Svetlost je udljiva. Ovde je patnja. ile drvea
prave skelete po zemlji; mrtvo je lie zgomilano po uglovima. Suzana je
prostrla svoj bol. Maramica lei na ilama bukava, a ona jeca, sedei uurena
tamo gde je pala.
Videla sam da ga je poljubila, ree Suzana Pogledala sam kroz lie i
videla je. Poigravala je poprskana dijamantima lakim kao praina. A ja sam
zdepasta, Bernarde, mala. Imam oi koje se primiu samoj zemlji i vide bubice
u travi. uta toplina u mojim grudima pretvorila se u kamen kada sam ugledala
Dini kako ljubi Luja. Jeu travu i umreu u nekom jarku u blatnjavoj vodi u
kojoj je istrunulo suvo lie.
Spazio sam te da ide, ree Bernard. Dok si prolazila pored vrata upe
za alat uo sam te kako vie Ja sam nesrena. Spustio sam no. Sa Nevilom
sam pravio brodove od drveta za loenje. Kosa mi je sva u neredu, jer kada mi
je gospoa Konstabl rekla da se oeljam, spazio sam muvu u pauini i upitao,
Kako bi bilo da oslobodim ovu muvu? Da li da dozvolim da muva bude
pojedena? Zbog takvih stvari uvek zakanjavam. Kosa mi je raupana, a ovo
iverje se zaplelo u njoj. Kada sam te uo da plae poao sam za tobom; video
sam te kako sputa zguvanu maramicu, sav bes, sva mrnja bili su vezani u
vor u njoj. Ali e sve zaas proi. Naa su tela jedno uz drugo. Ti me uje
kako diem. Ti vidi ovog kukca kako nosi list na leima. On trka sad na ovu,
sad na onu stranu, tako da ak i tvoja elja za posedovanjem jedne jedine stvari
(ovog puta je to Luj) dok posmatra tu bubicu, mora da se pokoleba kao ova
svetlost to titra kroz lie bukava; tako da e najzad rei koje se kreu u
mranim dubinama tvoje svesti razvezati taj vor patnje sabijen u tvoju
maramicu.
Volim, ree Suzana, i mrzim. elim samo jednu jedinu stvar. Moje su
oi bez sjaja. Dinine bacaju hiljadu varnica. Rodine su kao ono belo cvee na
koje uvee sleu leptirovi. Tvoje se ire do krajnjih granica i nikad se ne
zatvaraju. Ali ja sam ve krenula svojim putem. Vidim kukce u travi. Iako mi
mama jo uvek plete arape i veze kecelje i jo sam dete, ja volim i mrzim.
Ali kad sedimo zajedno, sasvim blizu, ree Bernard, reenicama se
stapamo jedno u drugo. Okruuje nas izmaglica. Sainjavamo nestvarno
podneblje.
Vidim bubicu, ree Suzana. Sad je crna, vidim; sad je zelena. Ja se
spletem na jednoj jedinoj rei. Dok ti odluta, otisne se sve vie i vie i samo
sipa re za reju.
A sada, ree Bernard, hajde da se igramo istraivanja. Meu drveem
se nalazi bela kua. Lei tamo dole daleko ispod nas. Zaroniemo kao plivai
koji tek dodiruju dno vrhovima prstiju. Roniemo kroz zeleni vazduh lia,
Suzana. Mi tonemo dok trimo. Talasi se sklapaju nad nama, bukvino lie se
dodiruje nad naim glavama. Eno sata na tali sa pozlaenim skazaljkama koje
sijaju. Ono su ravnine i strmine na krovu velike kue. Eno, mali konjuar trupka
po dvoritu u gumenim izmama. To je Elvedon.
Pali smo sa vrhova drvea na zemlju. Vazduh vie ne valja duge, tune
purpurne talase oko nas. Dodirujemo zemlju; gazimo po njoj. Ovo je nisko
potkresana iva ograda u bati gospodarica. Ovuda se one etaju u podne i
makazama potkresuju rue. Sada se nalazimo u okrugloj umi opasanoj zidom.
To je Elvedon. Viao sam putokaze na raskrima iji je jedan kraj pokazivao
Put za Elvedon. Ovde jo niko nikada nije bio. Paprat ima jak miris, a ispod
nje rastu crvene gljive. Budimo evo, pospale avke koje jo nikada nisu videle
ljudsko bie; a sada gazimo po trulom hrastovom iru, pocrvenelom i klizavom
od starosti. Ovu umu obavija zid kao prsten; niko ne dolazi ovamo. Sluaj! To
se din-aba pranula u bunju; ovo je potop neke prastare iarke pale da
istrune meu paprati.
Stani na ovu ciglu. Pogledaj preko zida. To je Elvedon. Eno gospoe,
sedi izmeu dva dugaka prozora i pie. Batovani iste ledinu dinovskim
metlama. Mi smo prvi posetioci ovog mesta. Mi smo otkrili nepoznatu zemlju.
Ne mrdaj se; ako nas batovani budu primetili, pucae na nas. Prikovae nas za
vrata od tale kao lasice. Pogledaj! Ne mii se. Uhvati se vrsto za paprat na
vrhu zida.
Vidim gospou kako pie. Vidim batovane kako iste, ree Suzana.
Kad bismo umrli ovde, niko nas ne bi sahranio.
Bei! ree Bernard. Bei! video nas je batovan sa crnom bradom.
Ubie nas iz puke. Ubie nas kao kreje i prikucae nas na zid! Nalazimo se u
neprijateljskoj zemlji. Moramo pobei u bukovu umu. Moramo se sakriti ispod
drvea. Ja sam pri dolasku zalomio jednu granicu. Postoji jedna tajna staza.
Sagni se to vie moe. Poi za mnom i nemoj se osvrtati. Oni e pomisliti da
smo lisice. Potri.
Sad smo bezbedni. Sad se opet moemo ispraviti. Moemo ispruiti
ruke pod ovim visokim svodom, u ovoj prostranoj umi. Ne ujem nita. Ovo je
samo um vazduha koji se talasa. A ovo umski golub naputa skrovite na vrhu
bukve. Golub udara vazduh; golub udara vazduh drvenim krilima.
I dalje nastavlja, ree Suzana, da brblja naprazno. Penje se kao
vrvac nekog luftbalona sve vie i vie iznad slojeva lia, van domaaja. A sada
okleva. Sada me vue za suknju i osvre se za sobom niui reenice.
Pobegao si od mene. Evo bate. Evo ive ograde. Evo Rode na stazi, njie latice
cvea u mrkom lavoru.
Svi moji brodovi su beli, ree Roda. Ne volim crvene latice slezovae
i zdravca. Volim bele latice koje zaplove kada nakrenem lavor. Imam flotu, ona
plovi od obale do obale. Baciu i jednu granicu da bude kao neka greda
davljeniku mornaru. Baciu i kamiak da vidim kako e se podii mehuri iz
dubina ovog mora. I Nevil i Suzana su otili; Dini je u povratku, moda bere
ribizle sa Lujom. Neu jo dugo biti sama, tek koliko da gospoica Hadson
rasporedi nae sveske po kolskoj katedri. Imam jo samo malo slobode.
Skupila sam sve opale latice i dala im zamaha da zaplivaju. U neke sam stavila
kapljice kie. Ovde u postaviti kulu svetilju, krunicu slatkog graka. A sada u
da zanjiem mrki lavor, da moji brodovi krenu na talasima. Neki e potonuti.
Neki e se razbiti o grebene. Jedan plovi sam. To je moj brod. On plovi prema
ledenim peinama gde riu morski lavovi i gde stalaktiti tresu svoje zelene
lance. Talasi se diu; kreste im se kovrdaju; gle, tu su i svetiljke na vrhovima
katarki. Razbili su se, potonuli su, svi sem mog broda koji se, evo, penje na
talasima, izbegava oluju i stie do ostrva na kome papagaji brbljaju i
puzavice...
Gde je Bernard? ree Nevil. Uzeo je moj no. Bili smo u radionici i
pravili brodove, kada je pored vrata prola Suzana. Tada je Bernard ostavio
svoj brod i poao za njom sa mojim noem, onim otrim kojim se moe rezati
kobilica. Bernard je kao neka olabavljena ica, kao slomljeni ureaj za zvonce,
veito o neemu brblja. On je kao morska alga koja visi sa prozora, sad mokra,
sad suva. Ostavio me je na cedilu; poao je sa Suzanom; i ako Suzana bude
plakala, on e izvaditi moj no i priae joj prie. Velika otrica je car;
slomljena otrica je Crnac. Mrzim sve to se klati; mrzim sve to je vlano.
Mrzim da lutam i brkam stvari. Evo zvono zvoni, zakasniemo. Sada moramo
ostaviti igrake. Moramo zajedno ui u uionicu. Sveske su rasporeene jedna
pored druge po zelenom, ojom zastrtom stolu.
Neu da menjam taj glagol, ree Luj, dok ga Bernard ne izmenja. Moj
otac je bankar u Brizbejnu, zato ja govorim sa australijskim akcentom.
Priekau i podraavau Bernarda. On je Englez. Svi su oni Englezi. Suzanin
otac je svetenik. Roda nema oca. Bernard i Nevil su gospodski sinovi. Dimi
ivi kod svoje bake u Londonu. Svi oni sad sisaju svoja pera. A sada uvru
sveske i posmatrajui iskosa gospoicu Hadson, broje grimizna dugmeta na
njenom prsluku. Bernard ima iver u kosi. Suzana je sva zajapurena u licu.
Oboje su crveni. Samo sam ja bled; uredno sam obuen, pantalone mi pridrava
kaji s mesinganom kopom u obliku zmije. Znam lekciju napamet. Znam vie
nego to e oni ikada znati. Znam sve padee i sve rodove; mogao bih da znam
sve na svetu kada bih to eleo. Ali ja ne elim da izbijem na povrinu i da
verglam lekciju. Moje korenje se zaplie oko sveta kao ilice u saksiji. Ne
uhvatila svet, dok sam ja ostala izvan te zamke; svet je jedna celina, a ja se
nalazim izvan nje i viem, O spasite me da me zauvek ne odnese vetar daleko
od zamke vremena!
Eno Rode, sedi i bulji u tablu, ree Luj, sedi u uionici, dok se mi
jurimo; ovde uberemo koju majinu duicu, a tamo upnemo listi sa rutvice,
dok Bernard pria priu. Lopatine kosti joj se dotiu na leima, kao krila
malog leptira. Dok ona bulji u brojke od krede, misli joj nalaze skrovita u tim
belim kruiima; one su zakoraile preko tih belih kvrica, same, u nita. Te
brojke nemaju nikakvog smisla za nju. Ona ne zna odgovor na njih. Ona nije
kao drugi, ona je bez tela. ak ni ja koji govorim sa australijskim akcentom, iji
je otac bankar u Brizbejnu, ne plaim se nje kao to se plaim ostalih.
Hajde da se zavuemo, ree Bernard, pod onaj svod od ribizli i da
priamo prie. Kako bi bilo da se nastanimo u podzemnom svetu. Hajde da
zaposednemo nau tajnu teritoriju koju, kao svenjaci, osvetljavaju visee
ribizle, blistavo crvene sa jedne strane, crne sa druge. Dini, ako se ovde
uurimo jedno uz drugo moi emo da sedimo pod svodom ribizlinog lia i
da posmatramo kako se njene bobice klate kao kadionice. Ovo je na svemir.
Eno ih, idu kolskim putem. Suknje gospoice Hadson i gospoice Kari klize
kao da gase svee. Eno Suzaninih belih soknica. Vidi li, uredne Lujeve
platnene cipele ostavljaju jasne tragove po ljunku. Do nas dopiru topla
isparenja opalog lia vegetacije koja truli. Sada se nalazimo u movarnom
predelu; u malarinoj dungli. Naili smo na jednog slona koji je sav beo od
crva, ubijen je strelom koja ga je pogodila pravo u oko. Svetle oi skakutavih
ptica orlova i kraguja vide se na sve strane. One misle da smo mi oboreno
drvee. One kljucaju crva u stvari ubastu kobru i ostavljaju ga sa gnojavim
oiljkom da ga rastrgnu lavovi. Ovo je na svet, osvetljen polumesecima i
zvezdama od svetlosti; velike, skoro prozrane latice zatvaraju otvore, kao
purpurni prozori. Sve je neobino. Sve izgleda ili ogromno, ili vrlo malo.
Stabljike cvea su debele kao hrastova stabla. Lie, visoko gore, podsea na
Najzad je, ree Bernard, doao trenutak. Doao je dan. Karuce su pred
vratima. Od mog velikog kofera Dordove krive noge jo vie su se iskrivile.
Ona odvratna ceremonija oko davanja napojnica i mnogih dovienja u holu
okonana je. Jo preostaje obred sa mojom majkom, od koga mi se stee grlo, i
obred rukovanja sa ocem; a sada moram da maem i da maem sve dok ne
zaemo za ugao. Evo, i ta ceremonija je prola. Neka je hvala nebesima, sve
ceremonije su prole. Sam sam; najzad polazim u kolu.
Svako kao da obavlja stvari samo jo ovaj put i nikada vie. Nikada
vie. Stravina je ta guva. Svi znaju da ja idem u kolu, da ja polazim u kolu.
Mali polazi u kolu, rekla je slukinja istei stepenice. A ja ne smem da
plaem. Moram sve da ih posmatram ravnoduno. Pred nama zjapi straan
portal stanine zgrade; gleda me sat meseevog oblika. Moram da ream
bezbrojne fraze da bih izgradio neto vrsto izmeu sebe i razrogaenih
slukinja, razrogaenih asovnika, razrogaenih lica, ravnodunih lica, inae u
se zaplakati. Eno Luja, eno Nevila, obueni su u dugake kapute, prolaze pored
biletarnice i nose kolske torbe. Smireni su. Pa ipak izgledaju drukije.
Evo Bernarda, ree Luj. On je smiren; njemu nije neprijatno. On njie
torbu dok ide. Poi u s Bernardom, zato to se on ne boji. Neka sila nas je
povela pored biletarnice i izvela na peron isto kao kad vodena struja nanese
granice i slamke oko stubova mosta. Eno veoma mone, kao boca zelene
lokomotive bez vrata, sva je od leda i bokova; puta paru. elezniar svira u
pitaljku; zastavica je sputena; bez napora, vlastitom snagom, kao to lavina
kree uz blagi trzaj, kreemo i mi. Bernard je rasprostro prostirku i igra se
piljaka. Nevil ita. London se mrvi. London se die i sputa u velikim talasima.
Vide se ekinje dimnjaka i kula. Eno bele crkve; evo katarke meu tornjevima.
A eno i nekog kanala. Prolazimo pored neizgraenih prostora sa asfaltnim
stazama. udno je to se po njima ljudi sada etaju. Eno brda ispruganog
crvenim kuama. Neki ovek prelazi preko mosta, pas ga prati u stopu. Deak u
crvenom se sprema da iz puke gaa fazana. Deak u plavom odgurnuo je
deaka u crvenom u stranu. Moj ujak je najbolji strelac u Engleskoj. Moj roak
ima titulu majstora lovca na lisice. Poinje hvalisanje. Samo ja ne mogu da se
hvalim, jer moj je otac bankar u Brizbejnu, jer ja govorim sa australijskim
akcentom.
Posle itave ove guve, ree Nevil, posle ove gungule i guve, stigli
smo. Ovo je zaista veliki trenutak - ovo je zaista svean trenutak. Dolazim kao
lord u svoju palatu. Osniva kole je lan nae porodice; taj slavni lan nae
porodice stoji u dvoritu s jednom nogom podignutom. Pozdravljam naeg
osnivaa. Plemenita rimska atmosfera vlada u ovim strogim, etvorouglastim
dvoritima. U uionicama su ve upaljene sijalice. Ovo su verovatno
laboratorije; a ono je biblioteka u kojoj u ja studirati preciznost latinskog
jezika, vrsto stati na dobro izgraene reenice i izgovarati Vergilijev i
Lukrecijev izraziti i sonorni heksametar; i skandirau, sa strau koja nikada
nije ni mrana, ni neodreena, Katulove ljubavne pesme, itajui ih iz neke
velike knjige, nekog kvarta sa marginama. Isto tako, leau po poljima na
golicavoj travi. Leau sa svojim drugovima pod kulama brestovih stabala.
Gle, evo direktora kole. Na alost, ba je smean. Suvie je umazan,
jednom rei suvie se sija i crni, kao kakva statua u nekom narodnom parku. S
leve strane besprekornog prsluka, kao bubanj zategnutog prsluka, visi krst.
Stari Krejn se die da nas pozdravi, ree Bernard. Stari Krejn, direktor
kole, ima nos kao planina pri zalasku sunca i plavu brazgotinu na bradi nalik
na umom obraslu jarugu koju je neki putnik oprljio; onakvu umom obraslu
jarugu kakvu viamo sa prozora voza. On se lako njie u hodu, i predano
izgovara krupne i zvune rei. Volim krupne i sonorne rei. Ali njegove su rei
suvie krupne da bi bile istinite. Samo izgleda da je u meuvremenu ubedio
sebe u njihovu istinitost. I kada on evo naputa ovu sobu, jako se naginjui na
jednu, pa na drugu stranu, i grabi kroz pokretna vrata, svi se nastavnici
poprilino nagnu na jednu, pa na drugu stranu i grabe kroz pokretna vrata. Ovo
nam je prva no u koli, daleko od naih sestara.
Ovo mi je prva no u koli, ree Suzana, daleko od oca, daleko od
kue. Oi su mi naduvene; peku me od suza. Mrzim miris borovine i linoleuma.
Mrzim vetrom iibano bunje i higijenske ploice po podu. Mrzim vesele ale i
uglancan izgled sviju redom. Ostavila sam svoju vevericu i golubove naem
momku da ih uva. Kuhinjska vrata su se zalupila i sama uketa po liu kada
Persi puca na vrane. A ovde je sve lano; sve varljivo. Roda i Dini sede daleko
od mene obuene u mrki ser; posmatraju gospoicu Lambert koja sedi ispod
slike kraljice Aleksandre i ita iz knjige. Tu se nalazi i plavi smotuljak veza
neke uenice iz starijeg razreda. Da nisam napuila usne, da ne zavrem
maramicu, zaplakala bih se.
Purpurna svetlost na prstenu gospoice Lambert, ree Roda, eta gore,
dole preko crne mrlje na beloj stranici molitvenika. Opojna, zavodnika
svetlost. Sada dok nam po spavaim sobama raspakuju kofere mi sedimo u
grupi ispod mapa itavog sveta. Tu su i pisai stolovi sa udubljenjima za
mastionice. Ovde emo mastilom pisati zadatke. Samo sam ja ovde niko i nita.
Bezlino stvorenje. itava ova velika druina obuena u mrki ser liila me je
mog identiteta. Svi smo mi ovde tupi, bez druga. Potraiu jedno lice, smireno,
monumentalno lice, proglasiu ga za sveznajue, nosiu ga u grudima kao
znamenje i zatim (dajem re da u tako postupiti) nai neku uvalicu u umi gde
Pod P e doi Prah leptirova. Ako budem u svom romanu opisivao sunce na
simsu od prozora, pogledau pod P i nai u prah leptirova. To e biti korisno.
Drvo seni prozor zelenim prstima. I to e biti korisno. Ali avaj! ta sve nee
odvui moju panju: sitnice kao to je arena bombona ili u slonovau ukorien
Silvijin molitvenik. Luj je u stanju da satima, netremice posmatra prirodu. A ja
ubrzo diem ruke, sem kad razgovaram s nekim. Jezero moje svesti
neuznemiravano veslima, lagano se talasa i uskoro pada u barunast dreme. I
to e biti korisno.
Izlazimo iz ovog sveeg hrama na ute poljane sa sportskim terminima,
ree Luj. I poto je polupraznik (Vojvodin roendan) seemo u visoku travu,
dok e ostali igrati kriket. Kada bih ja bio oni i sam bih to izabrao. Prikaio bih
zatitne podmetae za kolena, pa bih krupnim koracima preao preko igralita
do na elo betsmena. Eno gle, svi jure za Persivalom. Nezgrapan je. Trapavo
koraa niz poljanu kroz visoku travu sve do brestova. Pa ipak izgleda
velianstveno, kao kakav srednjovekovni vojskovoa. Kao da na travi ostavlja
za sobom svetao trag. O, pogledajte nas kako kaskamo za njim, mi njegove
verne sluge, spremni da stradamo kao ovce, jer e on bez sumnje nastojati da
napravi kakav viteki podvig i da pogine na bojnom polju. Srce mi se steglo;
strue mi grudi kao turpija sa dve otrice; jedna je to to oboavam Persivalovu
velianstvenost; druga to prezirem njegov nemaran izgovor - ja koji sam toliko
iznad njega - i to sam ljubomoran.
A sada, ree Nevil, neka pone Bernard. Neka razveze sa svojim
priama, dok mi budemo leali zavaljeni. Neka nam opie sve to smo videli i
od toga napravi celinu. Bernard kae da se od svega moe napraviti pria. Ja
sam pria. Luj je pria. Postoji pria o istau cipela, pria o jednookom
oveku, pria o eni to prodaje morske puie. Nek on veze svoju priu dok ja
leim na leima i posmatram krutonoge siluete betsmena sa zatitnim
podmetaima na kolenima kroz nemirne vlati trave. Izgleda kao da itav svet
tee i krivuda, na zemlji drvee, na nebesima oblaci. Gledam kroz drvee u
nebo. ini mi se kao da se utakmica igra tamo. Jedva, usred belih, mekih
oblaka ujem glas Napred, i ujem glas Sudija! Oblaci gube pregrti beline
dok ih povetarac raeljava. Kada bi ovo plavetnilo moglo zauvek da ostane;
kada bi ovaj otvor zauvek postojao; kada bi ovaj trenutak zauvek...
Ali Bernard i dalje pria. Slike izbijaju i izbijaju. Kao kamila... kraguj.
Kamila je kraguj; kraguj je kamila; jer Bernard je olabavljena ica, nevezana,
ali i privlana. To je tano, jer kad on stane da govori, kad on pravi svoja
besmislena poreenja, svi oseaju neko olakanje. I zaplovimo kao da smo deo
tog vrenja; oseamo se slobodni; izbegao sam neto neprijatno, tako se ovek
osea. ak su i tri bucmasta deaka (Dalton, Larpent i Bejker) osetila isto
rastereenje. Njima se to dopada vie nego kriket. Oni brbljajui hvataju fraze.
Doputaju da im paperjaste vlati trave golicaju noseve. Tada svi osetimo teinu
prisustva Persivala koji lei meu nama. Njegovo udno cerekanje izgleda da
odobrava na smeh. Evo ga, sada se valja u visokoj travi. ini mi se da zubima
gricka vlat trave. Dosadno mu je; a i meni. Bernard to primeuje istog trenutka.
Zapaam kod njega izvestan napor, izvesno preterivanje u fraziranju, kao da e
rei Pogledajte! ali Persival kae Ne. Jer on uvek prvi zapaa neiskrenost; pa
ume da bude grub do krajnosti. Reenica se nemono vue. Jeste, doao je onaj
strasni trenutak kada Bernardova snaga omane i vie nema prianja, kada on jo
koji put cimne svoje pripovedako zvonce pa umukne, zinuvi kao da e svakog
momenta briznuti u pla. Tako, znai, u ivotna muenja i poraze spada i to da
na drug nije u stanju da dovri svoju priu.
Da pokuam, ree Luj, pre nego to ustanemo, pre nego to poemo
na aj, da ureem u seanje krajnjim naporom volje ovaj trenutak. On treba da
ostavi trag. Rastajemo se; neki odlaze na aj, neki da treniraju, a ja da pokaem
svoj esej gospodinu Barkeru. To treba da ostavi traga. Iz nesklada, iz mrnje
(prezirem preterivanje u priama, duboko mi je odvratna Persivalova snaga)
moj razbijeni duh je uskladilo jedno iznenadno opaanje. Neka drvee i oblaci
budu svedoci mog potpunog jedinstva. Ja, Luj, ja koji u hodati ovom zemljom
vratnik i pui. U kui se zalupe jedna vrata, pa druga dok letnji vazduh puka
du praznih hodnika. Moda se neka stara slika ljulja na zidu. Jedna latica je
pala sa rue u vazi. Kolske zaprege kite ive ograde pramenjem sena. Sve to ja
vidim, uvek vidim, dok prolazim pored ogledala na odmoritu stepenica sa
Dini ispred sebe i Dorom koja se gega pozadi. Dini igra. Dini uvek igra u
hodniku po runim, gleosanim ploicama; premee se preko glave na igralitu;
uzbere cvet iako je to zabranjeno, pa ga zadene sebi za uho, tako da tamne oi
gospoice Peri zatrepu od divljenja, prema Dini, ne prema meni. Gospoica
Peri voli Dini; i ja bih je volela, ali sada ne volim nikog, sem mog oca,
golubova i veverice koje sam ostavila kod kue, u kavezu, naem momku na
staranje.
Mrzim malo ogledalo na stepenicama, ree Dini, u njemu vidimo
samo glave; ono nam odrubijuje glave. Imamo suvie velika usta i oi suvie
blizu jedno drugom; kada se smejem previe mi se vide desni. Suzanina glava
sa nemilosrdnim pogledom, sa kao trava zelenim oi ma koje e se dopadati
pesnicima, kae Bernard, zato to podseaju na sitan, beli vez, zasenjuje moju;
ak je i Rodino lice, sanjalako bezizrazno, ipak upotpunjeno, kao one bele
latice koje je putala u lavor da plivaju. Zato u ja pouriti uz stepenice pre njih
do prvog odmorita gde se nalazi veliko ogledalo u kome mogu da se vidim
cela. Sada vidim, i telo i glavu; ak i u ovoj haljini od sera oni predstavljaju
skladnu celinu. Gle, kad pokreem glavom zatalasa se celo moje usko telo; ak
mi se i noge zatalasaju kao stabljika na vetru. Ja lebdim izmeu odreenosti
Suzaninog lica i Rodine maglovitosti; zaplamtim kao plameni jezik koji se javi
iz pukotina zemlje; kreem se; igram; nikada ne prestajem da se kreem i da
igram. Kreem se kao list koji je zaigrao u ivoj ogradi jednom kada sam bila
mala i koji me je uplaio. Moja senka igra po ovim prugastim, bezlinim,
namrgoenim zidovima sa utim niskim panelima, kao to vatra u kaminu igra
na ajnicima. Izmamim iskru ak i iz hladnih oiju ena. Kada itam, purpurni
obrub uokviri crne ivice udbenika. Ali zato nisam u stanju da pratim re kroz
sve njene promene. Nisam u stanju da pratim nijednu misao poev od prolosti
pa do danas. Ne stojim izgubljena, kao Suzana, sa suzama u oima mislei na
kuu; niti uim kao Roda uurena meu paprati, od koje ruiasta haljina
dobiva zelene mrlje, niti pritom sanjam o biljkama koje cvetaju pod morem i
stenama izmeu kojih lagano plivaju ribe. Ja nisam sanjalica.
A sada da pourimo. Treba prvo da skinem ovu gadnu haljinu. Evo
mojih istih belih arapa. Evo novih cipela. Vezujem kosu belom vrpcom, tako
da kad budem preletela preko dvorita vrpca e se zatalasati kao munja, pa ipak
saviti oko vrata ba kao to treba. Svaka e vlas biti na svom mestu.
To iza Suzaninih lea, ree Roda, u ogledalu, to je moje lice. Skupiu
se iza nje da ga sakrijem, jer sam odsutna. Ja nemam lica. Drugi ljudi imaju
lice; Suzana i Dini imaju lica; one su prisutne. Njihov je svet stvaran svet.
Stvari koje one diu su teke. One kau Da, one kau Ne; dok sam ja nestalna i
promenljiva, za sekund me ljudi prozru. Ako njih sretne slukinja, pogleda ih i
ne nasmeje im se. Ali meni se smeje. One znaju ta treba rei kada im se neko
obrati. Smeju se od srca; ljute se od srca; dok ja prvo moram da vidim ta rade
drugi, da bih i ja to isto uinila.
Pogledajte samo sa kakvom neverovatnom sigurnou Dini oblai
arape, samo da bi igrala tenis. Ja se divim tako neem. Pa ipak mi se Suzanini
postupci vie dopadaju, zato to je ona odlunija i manje joj je stalo da bude
zapaena nego Dini. Obadve me preziru to podraavam ta one rade; samo
to me Suzana ponekad poui (na primer kako da zaveem manu) dok Dini
uva svoje znanje za sebe. One imaju drugarica s kojima e sesti. One imaju ta
da kau jedna drugoj u poverenju po okovima. Dok se ja vezujem samo za
imena i za lica; gomilam ih kao amajlije protiv zlih oiju. Izaberem tako u holu
neko nepoznato lice, pa sam jedva u stanju da popijem aj ako osoba ije mi je
ime nepoznato sedi preko puta. Davim se. Ljuljam se sa jedne strane na drugu
od estine uzbuenja. Zamiljam kako me ti bezimeni, edni ljudi posmatraju
iza bunja. Podskoim uvis da izazovem njihovo divljenje. Nou, dok leim u
vodi svetenika kroz vratanca u svoj vrt; i kada bude dola do bazena i ugledala
abu na listu, i aba e se promeniti. Sve postaje sveano, sve bledo gde ona
stane kao kakva statua u gaju. Ona pusti da joj sklizne svileni ogrta sa resama,
samo jo njen purpurni prsten veito blista, njen opojni ametist. Ljudi postaju
tajanstveni za nas kada nas napuste. Kada nas njih dvoje napuste u stanju sam
da ih pratim do bazena i time im odam poast. Kad proe gospoica Lambert
menja se bela rada; kad ona see meso sve zaigra kao plamenovi vatre. Iz
meseca u mesec stvari sve vie gube od svoje tvrdoe; ak i moje telo sada
proputa svetlost; kima mi je meka kao vosak od plamena svee. Sanjarim;
sanjarim.
Dobila sam ovu igru, ree Dini. Sada je na tebe red. Ja moram da se
spustim na zemlju i da se izduvam. Bez daha sam od jurnjave, zbog pobede.
ini mi se da mi se u telu sve istanjilo zbog jurnjave i pobede. Krv mi je
sigurno svetlo crvena, uzburkana; tue mi rebra. Tabani mi bride, kao da neka
ica bruji u njima. Vidim sasvim jasno svaku vlat trave. A ile mi tako dobuju
na elu, u onim dupljama, da sve igra - mrea, trava - lica vam podskakuju kao
leptirovi; izgleda kao da drvee skae gore, dole. Nema nieg mirnog, nieg
sreenog u ovoj vasioni. Sve se talasa, sve poigrava; sve je pokret i pobeda.
Jedino kada poleim sama na tvrdoj zemlji i posmatram vas kako igrate svoju
igru, kao da zaelim da me neko izdvoji; da me neko pozove, da mi da znak
neka osoba koja je dola ba mene da potrai, za koju sam ja privlana, koja ne
moe bez mene, ve dolazi tamo gde ja sedim na pozlaenoj stolici, dok se
moja haljina vijori oko mene kao cvet. Pa povukavi se pod alkov, sedimo sami
na balkonu i razgovaramo.
Plima se stiava. Drvee se sputa ka zemlji; britki talasi to mi udaraju
o rebra njiu se blae, a moje srce sputa sidro, kao jedrilica ija se jedra lagano
sputaju na belu palubu. Igra je zavrena. Sada moramo na aj.
stanju da itav dan provedem na suncu oiju uprtih u loptu; niti sam u stanju da
osetim let lopte celim svojim telom i da mislim samo na loptu. Celog u ivota
biti zakaen za spoljanost rei. Pa ipak ne bih mogao da ivim sa njim i da
trpim njegovu glupost. Ogrubee, poee da hre. Oenie se i doi e do
nenih scena o doruku. Ali sada je jo mlad. Nijedan se koni, nijedan se
listi hartije nije ispreio izmeu njega i sunca, izmeu njega i kie, izmeu
njega i meseca dok on lei go, uzdrhtao na svojoj postelji. Sada se oni voze
glavnim drumom izletnikim kolima, lice mu je areno, pola crveno pola uto.
Kad stigne zbacie kaput, stae u raskorak, spremnih ruku, zagledan u viket.
Pomolie se i Bogu, Gospode, uini da pobedimo, mislie samo na jednu
jedinu stvar, na njihovu pobedu.
Otkud ja mogu da idem sa njima izletnikim kolima da igram kriket?
Samo bi Bernard mogao poi, ali on uvek zakasni u takvoj prilici. Redovno
zakanjava. Nije otiao sa njima same zbog svoje nepopravljive zanesenosti; u
stanju je da zastane dok cere ruke i da kae, Gle muve u onoj pauini. Da li da
je spasem, da li da dozvolim da je pauk pojede? Omame ga bezbrojna takva
zapletena pitanja, inae bi poao sa ostalima da igra kriket; legao bi u travu,
posmatrao nebo, pa bi se prenuo kad lopta vee proleti. Oni bi mu to oprostili,
zato to bi im ispriao poneku priu.
Odvezli su se, ree Bernard. Zakasnio sam da poem sa njima. Ti
odvratni i u isti mah zbilja divni maliani, kojima i ti Nevile i Luj duboko
zavidite, odvezli su se i pritom su im sve glave bile okrenute u istom pravcu. Ja
lino nemam razvijeno oseanje za takve duboke distinkcije. Prsti mi klize
preko klavijature, a da pri tom ne razlikujem crnu od bele dirke. Ari moe lako
da dostigne sto bodova u kriketu; a ja u srenom sluaju, ponekad, petnaest. U
emu se mi onda razlikujemo? Priekaj Nevile, dozvoli mi da kaem. Mehuri se
diu sa dna erpe kao srebrne kuglice; sve slika za slikom. Ja ne mogu, kao Luj,
da sedim nad knjigom sa divljakom upornou. Moram da otvorim vratanca
miolovke i da pustim svoj lanac fraza koje niem ma ta se deavalo, tako da
izvaditi ma ta to bilo to sam ovde nainila; neto tvrdo. Jer neto je u meni
evo ovde izraslo, u toku ovih zima i leta, na ovim stepenicama, po spavaim
sobama. Ja ne elim, kao Dini, da mi se drugi dive. Ne elim kad stupim u
sobu da ljudi podiu na mene poglede divljenja. elim da dajem, elim da se
dajem, i elim samou u kojoj u razotkriti sve to imam.
Posle toga u se vratiti preko treperavih staza pod lukovima kestenovog
lia. Proi u pored neke starice koja gura deja kolica puna prua; i pored
pastira. Ali neu razgovarati sa njima. Vratiu se kroz batu do kuhinje, videu
tamo talasasto lie kupusa sa ljunkom rose i kuu u vrtu oslepljenu zavesama
na prozorima. Popeu se na sprat do svoje sobe, pa u poeti da prevrem po
svojim stvarima paljivo zakljuanim u ormanu: po koljkama, ptiijim jajima,
retkim travama. Nahraniu goluba i vevericu. Svratiu do tenare da oeljam
svog panijela. I tako u postepeno razbiti tu teinu to mi se skupila u
bokovima. A ovde zvono bez prestanka zvoni; noge ne prestaju da trupkaju.
Mrzim mrak, san i no, ree Dini, zato leim budna i eznem da
doe dan. eznem da sedmica bude samo jedan dan bez prekida. Kad se
probudim rano ujutru - mene ptice bude - leim i posmatram mesingane ruke
na ormanu sve dok ne postanu jasne; zatim se zagledam u umivaonik, pa u
ipku za pekire. Kad jasno sagledam svaku stvar u sobi srce mi bre zakuca.
Oseam kako mi se telo stvrdnjava i kako postaje ruiasto, ukasto, smee.
Rukama opipavam noge i telo. Osetim sve njegove obline i svu njegovu vitkost.
Volim da ujem brujanje gonga kad se razlegne kroz internat i poetak onog
komeanja - ovde neto lupne, tamo neto zatrupka. Vrata treskaju, voda iti.
Doao je jo jedan dan, doao je jo jedan dan, viem, dodirujui nogama pod.
Moda e ovaj dan biti sav ugruvan, krnj. esto izvuem grdnju. esto padam
u nemilost zbog lenjosti, zbog smeha. Ali ak i dok gospoica Metjuz guna
zbog moje lakomislenosti i nemara, meni pada u oi neto to se nalazi u
pokretu - recimo pega sunca na nekoj slici, ili magarac koji vue kosaicu
preko travnjaka; ili pu to puzi po lovorovom liu; zbog toga nikada nisam
sebe i opet itati i posmatrati. Tema ove pesme je iva ograda. Odlutau du nje
i nabrau cvea: zelene kukute, glogovog cveta boje meseine, divljih rua i
brljana zmijolikog. Drau ih obema rukama i poloiu ih na uglaanu
povrinu stola. Sedeu pored uzdrhtale ivice reke zagledana u lokvanje krupnih
jarkih cvetova od kojih se zasvetlucao hrast nadnesen nad ivom ogradom, u
vodenu svetlost meseevih zraka. Brau cvee; ispleu to cvee u jedan venac,
uzeu ga u ruke i pokloniu - ah! kome? Postoji neka brana u reci mog bia;
jaka struja nosi prema nekoj prepreci; trza; vue; neki vor koi u sreditu. Oh,
kakav je to bol, kakva tuga! Gubim svest, nestaje me. Telo mi se rastapa; peati
su skinuti s mene, blistam. Struja odjednom donosi snanu, plodonosnu plimu,
kri sebi put, probija vrste veze, plavi iroko. Kome u dati sve to to sada
protie kroz mene, istie iz mog toplog poroznog tela? Skupiu svoje cvee i
pokloniu ga - ah! kome?
Mornari se ekaju po rivi, i zaljubljeni parovi; autobusi tandru obalom
mora u pravcu grada. Dau; obogatiu; uzvratiu svetu za ovu lepotu. Ispleu
svoje cvee u jedan venac, poi u sa ispruenom rukom i pokloniu ga - ah!
kome?
Najzad smo dobili, ree Luj, jer danas je poslednji dan poslednjeg
semestra - Nevilov, Bernardov i moj poslednji dan - dobili smo sve to su nai
nastavnici imali da nam dadu. Predstavljanje je izvreno; upoznali smo se sa
svetom. Oni ostaju mi odlazimo. Veliki Doktor koga od svih ljudi najvie
potujem, ljuljajui se lako izmeu stolova, razdelio je uz odgovarajue posvete
povezana izdanja Horacija, Tensiona, kompletna dela Kitsa i Metju Arnolda.
Potujem ruku koja ih je dala. On govori iz istog ubeenja. Za njega su
njegove rei istina, mada ne i za nas. Govorei grubim glasom dubokih
oseanja, plahovito, neno, rekao nam je da smo pred odlaskom. Rekao nam je
da se ponesemo kao ljudi. (Sa njegovih usana citati iz Biblije, iz Tajmsa zvue
podjednako velianstveno). Jedni e postati ovo, drugi ono. Neki se vie nikada
nee sresti. Nevil, Bernard i ja neemo se vie nikada ovde sresti. Putevi e nam
jeli smo prepeeni hleb i marmeladu. On jedini meu nama ne primeuje pelu.
Kad bi se spustila na njegov nos oterao bi je dostojanstvenim pokretom ruke.
Ovog trenutka je napravio alu; sada tek to nije izgubio glas, ali ne sasvim. A
sada smo dobili voljno - Luj, Nevil i ja - voljno za ceo ivot. Pokupili smo
svoje knjige sa sjanim koricama i sholastikim posvetama ispisanim sitnim,
neitkim rukopisom. Ustajemo, razilazimo se; teret je spao. Pela je postala
beznaajan, nevaan insekt koji je kroz otvoren prozor odleteo u neizvesnost.
Sutra odlazimo.
Spremni smo da krenemo, ree Nevil. Tu su koferi; stigli su i fijakeri.
Evo i Persivala u polucilindru. Zaboravie me. Ostavie moja pisma bez
odgovora da lee posvuda, meu pukama i lovakim psima. Slau mu pesme, a
on e mi moda odgovoriti razglednicom. Ali ja ga ba zbog toga i volim.
Predloiu mu da se naemo kod nekog sata, pored nekog krsta; i ja u ekati, a
on nee doi. Ba ga zbog toga i volim. Onako zaboravan, skoro i ne slutei ta
je znaio za mene, izgubie se iz mog ivota. A i ja u, ma koliko to izgledalo
neverovatno, ulaziti u tue ivote; ovo sada je moda samo malo bekstvo, samo
uvod. Ve sada oseam, mada ne mogu da podnesem doktorovo pompezno
paradiranje i lana oseanja, da se pribliavaju stvari koje smo tek nejasno
nasluivali. Moi u slobodno da uem u batu u kojoj Fenvik zamahuje
tapom za kriket. Oni koji su me prezirali priznae mi suverenost. Ali po nekom
neobjanjivom zakonu mog bia, nee mi biti dovoljni suverenost i svest o
moi; veito u se provlaiti izmeu zavesa da doem do prisnosti i udeti da
ujem po koju re reenu apatom i nasamo. Zbog toga odlazim dvojben, ali i
samouveren; u strahu od nesnosnog bola, pa ipak verujui da u posle velikih
patnji pobediti kroz svoje pothvate, verujui, siguran u to da u na kraju otkriti
ono to elim. Eno, tamo, poslednji put, vidim statuu naeg pobonog
darodavca oko ije glave lete golubovi. Veito e tako kruiti oko njegove
glave bojei je belo, dok e u kapeli jadikovati orgulje. Kupiu kartu za voz i
kada budem naao svoje mesto u uglu rezervisanog kupea, zakloniu oi
dozvoliti sebi da provirim kroz prozor. Vazduh mi klizi uz nos i grlo - hladni
vazduh, slani vazduh to mirie na polja repe. Eno mog oca, okrenuo je lea,
razgovara sa nekim seljakom. Ceptim. Plaem. Eno moga oca.
Udobno sam se smestila u svoj ugao, ree Dini, putujem na svet
ovim hunim ekspresom koji ipak juri tako glatko da je spljotio ive ograde,
poravnao brda. Kao munje projurimo pored signalnih znakova; zbog nas se
zemlja lako zanjie sa jedne strane na drugu. Daljina se zauvek zatvorila u
jednu taku. A mi, opet, zauvek iroko otvaramo daljinu. Telegrafski stubovi
bez prestanka skau uvis; jedan padne, drugi se digne. A sada urlamo i tresemo
se, jurei u pravcu tunela. Gospodin preko puta je podigao prozor. Vidim senke
na sjajnim staklenim ploicama kojima je obloen tunel. Vidim da gospodin
sputa novine. Smei se posmatrajui siluetu mog lika u tunelu. Istog trenutka,
po vlastitom nagonu, moje se telo izvija pod njegovim pogledom. Moje telo
ivi sopstvenim ivotom. Sad je opet crno prozorsko okno postalo zeleno. Izali
smo iz tunela. On ita novine. Ali mi smo izmenjali komplimente svojim
telima. Znai postoji veliko drutvo tela i moje je ovim predstavljeno; stupilo je
u dvoranu sa pozlaenim stolicama. Gle, svi su prozori na vilama sa belim
razmaknutim zavesama zaigrali; i mukarci koji sede pod ivim ogradama na
itnim poljima s plavim maramama vezanim na vor svesni su kao i ja neke
vreline i zanosa. Jedan nam mae u prolazu. U batama tih vila vide se senice i
venjaci, a na merdevinama mladii u kouljama potkresuju rue. Neki ovek
kaska na konju preko polja. Konj je poklecnuo kad smo mi naili. Jaha se
okrenuo da nas pogleda. Mi opet hujimo kroz mrak. Sedim zavaljena; predajem
se sanjarenju; zamiljam kako u na kraju tunela stupiti u osvetljenu salu sa
foteljama i kako u se spustiti u jednu od njih uz opte divljenje, dok e haljina
zavijoriti oko mene. Ali gle! Podigla sam oi i ukrstila pogled sa jednom
kiselom enom koja pogaa moj zanos. Moje se telo prkosno kao kiobran
zatvara pred njenim nosem. Otvaram i zatvaram svoje telo po svojoj volji. ivot
poinje. Provaljujem u riznicu svog ivota.
Danas je prvi dan letnjeg raspusta, ree Roda. I evo, dok voz prolazi
pored ovog crvenog stenja, ovog plavog mora, semestar (s njim je svreno)
uobliuje se negde iza mene. Vidim ak i kakve je boje. Juni je bio beo. Vidim
polja bela od belih rada i belih haljina; i teniska igralita izvuena belim
linijama. Zatim je doao vetar i strana grmljavina. Jedna je zvezda jahala kroz
oblake jedne noi, a ja sam rekla toj zvezdi, Sagori me. Bilo je to sredinom
juna, posle prijema u vrtu, prijema na kome sam pretrpela ponienje. Vetar i
bura su bojili juli. Onda sredinom meseca, mrtvaki strana, leala je siva lokva
u dvoritu, kada sam sa kovertom u ruci nosila neku poruku. Stigla sam do
lokve. Nisam mogla da je preskoim. Izneverilo me je oseanje vlastitog
identiteta. Mi smo nita, rekoh i padoh. Kao perce nosio me je vetar, poigravao
se mojim telom kroz tunele. Tada sam veoma oprezno, popreke ispruila nogu.
Rukom sam se odupirala o zid od cigle. Vraala sam se u svest vrlo muno,
uvlaei se natrag u svoje telo nad sivom, mrtvakom povrinom lokve. Znai
to je ivot koji mi predstoji.
Tako sam se ja rastala od letnjeg semestra. Uz neravnomerne okove,
iznenadne kao skokovi tigra, ivot izbija iz mora maui tamnom krestom. Za
to smo udovite vezani; za njega smo privezani kao tela uz divlje konje. Pa
ipak smo uspeli da izmislimo naine kako da popunimo naprsline i da
prikrijemo pukotine. Evo konduktera. Evo dvojice mukaraca, tri ene, jedne
make u korpi; laktom sam se naslonila na ivicu prozora - sve se to odigrava na
ovom mestu i u ovom trenutku. Nastavljamo put, prolazimo kroz aputava polja
zlatnoga ita. ene po poljima kopaju motikom, iznenauju se to su ostavljene
tamo gde su. Voz sada snano tutnji, huktavo breke penjui se sve vie i vie.
Najzad smo stigli na vrh vresne visoravni. Ovde boravi samo nekoliko divljih
ovaca; nekoliko rutavih ponija; a mi smo ipak okrueni svim konforom,
stolovima na koje emo spustiti novine, draima u koje emo spustiti ae.
Nosei sobom sve ovo, stiemo na vrh vresita. Sada smo na vrhu. Tiina e se
zatvoriti za nama. Ako bacim pogled unazad preko one elave glave mogu da
vidim kako se tiina ve zatvara i kako senke oblaka gone jedna drugu preko
praznog vresita; tiina se zatvara nad naim prolaznim putem. To ja nazivam
sadanjim trenutkom; ovo je prvi dan letnjeg raspusta. Ovo je deo udovita
se pomalja, udovita za koje smo vezani.
sem Nevila koji povremeno baci po koji pogled iznad nekog romana na
francuskom, i koji e se uvek povlaiti u zaukane sobe obasjane vatrom, u
kojima e se nalaziti mnogo knjiga i jedan prijatelj. Dotle u se ja gurati na
kancelarijskoj stolici iza tezge. Tada u postati ogoren i rugau se svojim
starim drugovima. Zavideu im to nastavljaju niz puteve tradicije pod senkom
starih tisa, dok se ja druim sa prostim varoanima i inovniiima i gazim
gradske plonike.
Ali dok bestelesan i beskunik prelazim preko polja (eno reke, neki
ovek peca; eno tornja, eno seoske ulice i gostionice sa isturenim prozorom)
sve mi izgleda kao san, kao dim. One opore misli, zavist, ogorenost, ne nalaze
utoita u meni. Ja sam Lujev duh, efemerni prolaznik, u ijoj svesti caruju
snovi i vrt odjekne kada u rano jutro latice zaplove po neizmernim dubinama uz
pesmu ptica. Prskam se i kupam u blistavoj vodi detinjstva. Njen tanki veo
podrhtava. Ali okovana zver ne prestaje da udara na obali, trup, trup, trup.
I Luj i Nevil, ree Bernard, ute. Obojica su se zaneli. Obojica su
daleko od drugih kao da su razdvojeni zidom. Meutim, kad se ja naem u
drutvu sa ljudima, rei ponu odjednom da se diu kao kolutovi dima pogledajte kako mi reenice odjednom u vencima poteku sa usana. Izgleda kao
da se upalila neka ibica; kao da neto gori. Neki putnik, stariji, oito imuan
ovek, ulazi. Smesta sam poeleo da mu se pribliim; instinktivno ne podnosim
oseanje njegovog hladnog, neprilagoenog prisustva meu nama. Ne verujem
u individualne egzistencije. Mi nismo pojedinci. I ovo elim da dodam svojoj
dragocenoj zbirci zapaanja o pravoj prirodi ljudskog ivota. Moje e se delo
sigurno tampati u velikom broju tomova i obuhvatie sve poznate vidove
oveka i ene. Punim svoj duh svim to se dogaa bilo u sobi bilo u
eleznikom vagonu, kao to punimo penkalo umaui ga u mastionicu.
Oseam stalnu, neutoljivu e. Na osnovu nevidljivih znakova koje jo nisam u
stanju da protumaim, ali u s vremenom to postii, oseam da oprez novog
putnika tek to nije poeo da se topi. Na njegovoj samoi javljaju se znaci
torbu.
senci trave. Ili je moda pogled ptica pao na sjajno cvee to je nad lejama
stvaralo svetlost tenoga purpura izmeu stabljika ispresecanu tamnim
tunelima purpurne senke. Ili su uprle pogled u sitno, svetlo jabukovo lie koje
uzdrano poigrava i kruto bleska izmeu cvetova ruiastih pri vrhu. Ili su na
ivoj ogradi ugledale kapljicu kie koja visi, ali ne pada, sa pravom kuom
iskrivljenom u njoj, i brestovim kulama; ili su im se zato to su se zagledale
pravo u sunce, oi pretvorile u zlatne perle.
A sada su osvrui se as ovamo, as onamo, zavirile dublje ispod cvea,
niz mrane avenije u svet bez svetla gde list truli i gde je pao cvet. Tada se
jedna od njih ustremila elegantno, sletela precizno da prikrije meko,
monstruozno telo nezatienoga crva; onda ga je vie puta kljucnula, pa
ostavila da truli. Tamo dole, oko korenja gde propada cvee, u navratima se
irio miris trulei; na oteklinama podnadulih tela stvarale se kapljice. Bee
raspukla kora na truloj voki i meso joj krenulo pregusto da potee. Puevi
golai su luili uti sekret, a povremeno bi se sa leva na desno zanjihalo neko
amorfno telo sa po jednnm glavom na svakom kraju. Zlatooke ptice kao strele
su letele izmeu lia i podsmevaki posmatrale sav taj gnoj, tu vlagu. S
vremena na vreme divljaki bi zagnjurile vrhove svojih kljunova u ovu lepljivu
meavinu.
Sada je ve i izlazee sunce ulo kroz prozor pa, dotakavi zavese
oiviene crveno, stalo da povlai krugove i linije. Evo pri sve jasnijoj svetlosti
belina je sela u tanjir; a otrica noa zgusnula svoj blesak. U pozadini su se
ukazivale stolice i ormani; iako je svaka ta stvar postojala za sebe, izgledalo je
da sve one ine nerazluivu celinu. Bazen ogledala zabeleo se na zidu. Cvetutvara pratio je stvarni cvet u prozoru. Pa ipak je ta utvara pripadala cvetu, jer
kad bi se pupoljak rastvorio, otvorio bi se i pupoljak onog bledog cveta na
prozorskom oknu.
Podigao se vetar. Na obali su zadobovali talasi kao ratnici pod
turbanima, kao borci pod turbanima sa otrovanim afrikim kovljima to visoko
Stvari bivaju sve sloenije ovde u koledu, ree Bernard, nemir ivota
i njegov pritisak do krajnje mere su nategnuti, ak uzbuenje obinog ivljenja
svakodnevno sve vie narasta. Svakog trenutka pronaem neto novo,
nedoivljeno u velikoj torbi iznenaenja. ta sam ja? pitam. Ovo? Ili ono? Ne,
neto tree. Pogotovu sada kada sam napustio jednu sobu i u njoj ljude u
razgovoru, dok pod mojim usamljenim koracima odjekuju kamene ploe i dok
posmatram mesec to se raa velianstveno, ravnoduno nad starinskom
kapelom - tada postaje jasno da nisam jedan i jednostavan, ve sloen i
mnogostruk. Bernard pred svetom brblja, pred sobom uti. To je ono to oni ne
shvataju, jer sada sigurno raspravljaju o meni, govore kako ih izbegavam, kako
se izvlaim. Ne shvataju da moram da pretrpim razliite promene; da moram
svaki put da uvedem i izvedem nekoliko razliitih ljudi koji naizmenino igraju
ulogu Bernarda. Abnormalno sam svestan onoga to se deava oko mene.
Nikada nisam bio u stanju da itam knjigu u vozu, a da se ne upitam da nije
ovaj ovek graevinar? da ova ena nije nesrena? Danas sam osetio jasno kao
dan kako se gorko morao oseati jadni, bubuljiavi Sajms kada mu nije polo za
rukom da napravi dobar utisak na Bilija Deksona. Zabolelo me je to, pa sam
ga svim arom pozvao na veeru. A on e to protumaiti kao da ga ne znam
kako volim, to opet nije tano. Priznajem, takav sam. Ali pored senzibiliteta
ene (ovo citiram sopstvenog biografa) Bernard je posedovao i loginu
trezvenost mukarca. Ljudi koji ostavljaju celovit utisak, i to uglavnom dobar
(jer izgleda da je jednostavnost vrlina), jesu oni koji odravaju ravnoteu usred
struje. (Odjednom vidim ribe ije su glave okrenute u jednom pravcu, a struja
tee drugim.) Kenon, Liset, Piters, Hokins, Larpent, Nevil - svi su oni ribe koje
se dre zlatne sredine. Ali TI shvata, TI moje ja, TI koje uvek dolazi kad god
Te pozovem (kakvo bi porazno iskustvo bilo pozvati neko JA, a da se nijedno
ne javi; zbog toga bi ponoi postale uplje; i time treba objasniti izraz staraca
po klubovima: digli su ruke od toga da zovu svoje ja, jer je prestalo da dolazi),
TI shvata da me je samo povrno predstavljalo ono to sam veeras govorio. U
sutini, u trenutku kada se moje miljenje najvie razlikuje od miljenja drugih,
slaem se sa njima. Prekomemo sam boleiv; a u isti mah kao kakva aba
uei u rupi i savreno hladno primam sve to se dogaa. Vrlo malo vas, koji
sada raspravljate o meni, imate dvostruku osobinu da oseate i da rezonujete.
Liset je, kao to znate, strastan lovac na zeeve; Hokins je proveo jedno veoma
vredno popodne u biblioteci. Piters ima devojku u pozajmnoj biblioteci. Svi ste
vi angaovani, zainteresovani, do krajnjih granica uvueni u igru - svi sem
Nevila iji je duh suvie kompleksan da bi jedna jedina aktivnost mogla da ga
pokrene. I ja sam veoma kompleksan. U mom sluaju neto slobodno od veza
ostaje da pliva.
A sad, i to je dokaz koliko na mene deluje atmosfera, dok ulazim ovamo
u svoju sobu, i palim svetlo, dok mi pogled pada na list hartije, na sto, na
domai kaput nemarno prebaen preko naslona stolice, oseam da sam ja onaj
nagao, ali misaon ovek, ona hrabra i opasna linost to lako zbacivi kaput
uzima pero i namah ispisuje pismo upueno devojci u koju je strasno
zaljubljena.
Da, sve je blagonaklono. Raspoloen sam za pisanje. U stanju sam da u
jednom zamahu dovrim pismo koje sam toliko puta zapoinjao. Maloas sam
uao u svoju sobu; bacio sam eir i tap; sada beleim prvu stvar koja mi pada
na pamet, ne trudei se pri tom ni toliko da ispravim hartiju. Bie to briljantno
delo za koje ona mora misliti da je napisano u jednom dahu, bez precrtavanja.
Gle kako su slova bezoblina - evo i jedne mrlje iz nepanje. Sve se mora
rtvovati brzini i nemaru. Pisau nedoteranim, krivim, sitnim rukopisom,
produujui donji deo slova u i dugakom crticom precrtavajui slovo t.
Datum e biti samo utorak 17, a zatim e doi znak pitanja. Samo moram tako
da izvedem stvar kako bi ona stekla utisak da iako on pie ovako na brzu ruku,
nadvoje-natroje (jer to ne inim ja), da postoji izvestan suptilan nagovetaj
udara o rebra. Ona stoji pored niskog stola; tek to se vratila iz lova; vae
sendvi kao kakav mangup. Napravio sam vrlo dobar utisak na pukovnika.
Nisam previe pametan, misli on; a nisam ni suvie sirov. I umem da igram
bilijara. Zatim se pojavljuje simpatina sobarica koja je provela trideset godina
u ovoj porodici. Na tanjirima se nalaze are orijentalnih ptica dugih repova.
Iznad kamina visi portret gospoe majke obuene u muslin. U stanju sam da sa
izvanrednom lakoom opiem ovaj ambijent do poslednjeg detalja. Ali da li
sam u stanju i da ga uinim ivim? Da li mogu da uinim da se uje glas ove
devojke, ba onaj ton kojim ona, dok sedimo sami, kae Bernard? I ta
onda?
injenica je da mi je potreban podstrek drugih ljudi. Kad ostanem sam i
nadnesem se nad svoju ugaenu vatru, sklon sam da vidim rupe u sopstvenim
priama. Pravi romansijer, ono savreno jednostavno ljudsko bie, u stanju je
da beskonano mata. On ne pravi sintezu kao to ja to inim. On ne bi nikada
sa toliko oseanja pustoi doiveo sivi pepeo iza reetki bez vatre. Neko slepilo
mi je zasenilo oi. Sve postaje neprobojno. Prestajem da izmiljam.
ekaj da se prisetim, proveo sam manje-vie dobar dan. Kapljica to se
svake veeri obrazuje na krovu ljudske due, zaokrugljena je, arena. Jutro je
bilo lepo; a popodne, popodne sam etao. Volim pogled na crkvene zvonike
preko sivih polja. Volim kada prijatelji razmene brze poglede preko ramena.
Nisam prestajao da reagujem na stvari. Bio sam matovit, suptilan. Posle veere
sam prosto briljirao. Precizno sam formulisao mnoge stvari koje smo maglovito
zapazili o naim zajednikim prijateljima. Lako sam se preobraavao. A sada
dok sedim nad ovom sivom vatrom iz koje tre goli grebeni crnoga uglja, da
postavim sebi ono konano pitanje: koji sam od ovih ljudi JA? To mnogo zavisi
od dekora. Kada kaem sebi Bernarde, ko ulazi? ovek verna srca,
sardonian ovek bez iluzija, ali ne i ogoren. ovek bez odreene starosti ili
poziva. Prosto ja. Ja koje evo uzima ara i pretura po pepelu tako da su kroz
reetku krenuli itavi oblaci. Gospode, govori on sebi posmatrajui pepeo
latinske rei dugujem tebi; zbog takvih tvojih osobina uzmiem pomalo
nelagodno i sagledavam pobledele zakrpe i istanjene niti u vlastitom aparatu.)
Ne podaje se nikakvim mistifikacijama. Ne zavija se u maglu ni ruiastih, ni
zlatnih oblaka
Da li sam u pravu? Da li sam pravilno proitao blagi pokret tvoje leve
ruke? Ako jesam, daj mi svoje pesme; predaj mi tabake koje si sino ispisao u
takvom aru nadahnua, da se sada osea pomalo bojaljiv. Jer ti nema
poverenja u nadahnue, ni svoje, ni moje. Hajde da zajedno proetamo preko
mosta, ispod brestovog drvea do moje sobe gde se moemo, zakljuavi vrata
za sobom i navukavi crvene zavese od sera, izolovati od glasova, mirisa, drai
lipe i drugih oblika ivota to odvlae panju: ovih bezazornih prodavaica to
tako prezrivo cupkaju, ovih pretovarenih starica to iznemogle posru, nejasnih
obrisa neke neodreene siluete to se gubi (da to nije Dini, mogla bi biti i
Suzana, ili da se to nije Roda izgubila niz aveniju?). Opet, na osnovu lakog
trzaja na tvom licu pogaam ta sada osea: izmakao sam ti, ne prestajem da
zujim kao itav roj pela i da beskrajno lutam, bez imalo one tvoje moi da se
nepokolebljivo usredsredi na jedan jedini predmet. Ali vratiu ti se.
Pred ovakvim graevinama, ree Nevil, ne mogu da podnesem
postojanje prodavaica. Razdrauje me njihovo kikotanje, njihovo brbljanje,
naruava mi tiinu i podstie me u trenucima najistije egzaltacije da se setim
ljudske niskosti.
Ali evo nas opet na naoj teritoriji posle kratke etnje u kojoj smo
nailazili na bicikle i miris lipe i siluete to nestaju niz ulice pune neizvesnosti.
Ovde smo mi gospodari mira i reda; naslednici ponosite tradicije. Svetiljke
poinju da urezuju uske proreze preko skvera. Izmaglica sa reke popunjava ove
starinske prostore i lako prijanja uz osedelo kamenje. Debeo sloj lia pokrio je
seoske sokake, dok ovce kalju po vlanim poljima. Dotle smo im ovde u tvojoj
sobi nali skrovite. Razgovaramo toplo. A vatra se as razgori as jenjava; od
njenog plamena zabljeti poneka kvaka.
tajnu koju jo nikom nisam otkrio: ja te molim (koristim trenutak dok stojim
okrenut leima prema tebi) da primi moj ivot u svoje ruke i da mi kae da li
mi je sueno da celog ivota izazivam odbijanje kod onih koje volim?
Stojim okrenut leima prema tebi, ne dri me mesto. Ali ne, ruke su mi
evo savreno mirne. U stvari razmakao sam knjige na polici i tu stavljam Don
uana; evo. Vie bih voleo da budem voljen, vie bih voleo da budem slavan,
nego li da na pesku gradim savrenstvo. Ali, da li mi je ipak sueno da
izazivam gaenje? Da li sam pesnik? Evo dri! Nabrekla elja iza mojih usana,
hladna kao olovo, okrutna kao kurum, kao metak koji sam nanianio na
prodavaice, na ene, na pretencioznost, na sve to je vulgarno u ivotu (zato
to ga volim) pucaju na tebe dok bacam - hvataj je - svoju pesmu.
Izleteo je iz sobe kao strela, ree Bernard. Ostavio mi je svoju pesmu.
O drago Prijateljstvo, i ja u presovati cvee izmeu stranica ekspirovih
soneta! O drago Prijateljstvo, kako su prodorne tvoje strele - zasule su mi telo.
Pogledao me je, okrenuo se licem prema meni; pruio mi je svoju pesmu. Sve
su se magle skotrljale niz krov moga bia. Poverenje koje mi je ukazao neu
zaboraviti do dana svoje smrti. Kao kakav dugi talas, kao val mone vode,
preplavilo me je oseanje pustoi koje je izazvalo njegovo prisustvo i razotkrilo
me, razgolitilo ljunak na obali moje due. Bilo je to poniavajue; oseao sam
se kao sitan kamiak na nekoj obali. Ni na ta ljudsko nisam vie liio: Nisi
Bajron, ve samo TI. Ba udno oseanje, kada nas neko drugi svede u granice
jednog jedinog bia.
Kako je udno osetiti kako nit, koju smo sami ispreli, prua svoj tanani
konac preko maglovitih prostora spoljnjega sveta. Otiao je; stojim tu i drim u
ruci njegovu pesmu. Izmeu nas nije prekinuta nit. Ali gle, kako je sada
prijatno, kako je ohrabrujue ne oseati vie teinu onog stranog prisustva, biti
svestan da su se ugasile, zakrilile one ispitivake oi. Koliko sam zahvalan to
mogu da navuem alone i da zabranim da ma ko ue; to mogu da osetim kako
mi se iz mranih uglova gde su potraili utoite, vraaju moji odrpani znanci
otii e u Indiju. Vie se neemo videti. I Nevil prua ruku da dohvati svoju
svesku - svoju urednu belenicu zavijenu u areni papir - i grozniavo poinje
da ispisuje duge stihove po uzoru na bilo koga kome se najvie divi u ovom
trenutku.
Meutim ja uivam da dokoliim, da gledam kroz prozor, da sluam.
Evo opet veselog hora hvalisavih deaka. A sada razbijaju porculanske tanjire: i
to spada u konvencionalno izraavanje radosti. Hor kao bujica skae sa kamena
na kamen, svirepo napada staro drvee i u razdraganom zanosu strmoglavce se
baca niz litice. Prevru se; galopiraju; za lovakim psima, za fudbalskim
loptama; veslajui skau gore, dole kao da su vree sa branom. Svaka granica
individualnog je zbrisana: deluju kao jedan ovek. Vihoroviti oktobarski vetar
rasteruje njihovu graju preko dvorita u naizmeninim naletima buke i tiine.
Sad opet razbijaju porculan - to spada u konvencionalno izraavanje radosti.
Neka starica nesigurnog koraka, natovarena torbom, kaska kui ispod
vatrenocrvenih prozora. Kao da se pribojava da se ne srue na nju i ne gurnu je
u jarak. Pa ipak se zaustavlja kao da e da zagreje kvrgave, reumatine ruke na
vatri radosnici to bleska kiom varnica i komadima vetrom razvejane hartije.
Starica se zaustavila pored osvetljenog prozora. Kontrast. To vidim ja, ali ne i
Nevil; to oseam ja, a Nevil ne. Zbog toga e on dostii savrenstvo, a ja u
propasti i ostaviu za sobom samo nesavrene reenice uprljane peskom.
Sada mislim na Luja. Kakvu bi pakosnu, ali pronicljivu primedbu
napravio Luj na ovo jesenje vee to ili, na razbijanje porculana, na ovo
pevanje lovakih pesama, na Nevila, Bajrona i na ivot ovde? Njegove tanke
usne su lako napuene; obrazi su mu bledi; okapava u nekoj kancelariji nad
nekim zamrenim komercijalnim dokumentom. Moj otac, bankar u Brizbejnu
- zato to ga se stideo veito je govorio o njemu. Nije uspeo u ivotu; zbog toga
sedi u nekoj kancelariji, Luj, najbolji ak u koli. U potrazi za kontrastima esto
osetim njegov pogled na nama, njegov podsmeljivi, divljaki pogled koji mi
kae da nas kao kakve bezvredne brojke dodaje nekom ogromnom zbiru koji on
veito proraunava u svojoj kancelariji. Ali jednoga dana, kada bude uzeo
skupoceno pero i zamoio ga u crveno mastilo sabiranje e biti okonano; na
e zbir biti poznat; samo to nee biti dovoljno.
Tras! Tresnuli su stolicom o zid. Neka idu do avola. I moj je sluaj
sumnjiv. Zar se ne podajem bezrazlonim oseanjima? Gle, dok gledam kroz
prozor i bacam cigaretu tako da se graciozno vrti u spirali dok pada na zemlju,
oseam kako Luj posmatra to to radim. I kae, Ovo neto znai, Ali ta?
Stalno prolaze ljudi, ree Luj. Neprestano prolaze pored izloga ovog
restorana. Automobili, selidbena kola, omnibusi; pa opet omnibusi, selidbena
kola, automobili - ne prestaju da prolaze pored izloga. U pozadini vidim radnje
i kue; i sivi toranj gradske crkve. U prvom planu se nalaze staklene police sa
inijama zemiki i sendvia sa unkom. Sve je donekle zamueno parom iz
ajnika. Kiselkast, vodnjikav miris govedine, ovetine, kobasica i krompir pirea
iri se kao vlana mrea razastrta nasred restorana. Naslonio sam knjigu na
bocu vusterskog sosa i trudim se da izgledam kao i ostali.
Ali ne mogu. (Prolaze, prolaze povorkom bez reda.) Ne mogu ni da
itam svoju knjigu, niti pribrano da naruim jednu porciju govedine.
Ponavljam, Englez sam kao i svi Englezi; inovnik sam kao i svi inovnici, pa
ipak bacam pogled na oveuljke za susednim stolom, ne bih li se uverio da
radim ono to i oni rade. Gipkih lica, zborane koe to se stalno trza zbog
mnogostrukosti njihovih bezbrojnih reagovanja, snalaljivi kao majmuni, ve
namazani svim moguim mastima, uz odgovarajue gestove raspravljaju o
prodaji jednog klavira. Zakrio je prolaz u holu; zato bi ga on prodao za deset
funti. Ljudi prolaze i dalje; prolaze pored tornjeva crkve i inija sa sendviima
od unke. Tok mojih misli se neprestano koleba, kida i jenjava zbog ovog
nereda. Zbog toga i ne mogu na miru da veeram. Traim deset funti. Kutija je
ba lepa, ali ta vredi kad je zakrila hol. Rone i gnjuraju se kao severni ronac
ije je perje postalo klizavo od ulja. Svako odstupanje od njihovih normi je
uzaludno. Takvi su malograani, takvi su proseni ljudi. U meuvremenu eiri
i u mladosti, ako niste svesni besmislenosti svog ivota. Moj ivotni zadatak e
biti da prevedem ovu pesmu tako da postane razumljiva za vas. Ja, Platonov i
Verilijev drug, zakucau na vrata od vlaknaste hrastovine. Prepreiu vam put
ovim orujem salivenim od prekaljenog elika. Neu da se potinim ovoj
besciljnoj paradi polucilindara i hamburkih eira i svim i svakojakim perjem
napirlitanim ukrasima na glavama ena. (Suzana, koju cenim, nosila bi leti
obian slamni eir.) Svu kripu i svu paru to klizi raznolikim kapljicama niz
okna; zaustavljanje i polazak autobusa uz trzaj; oklevanje pred tezgama; rei to
se tromo vuku bez ljudskog smisla, sve u vas dovesti u red.
Moje korenje prodire kroz ile olova i srebra, kroz mokru, movarnu
zemlju iz koje se isparavaju vonjevi, do vora hrastovih ila isprepletenih u
centru. Zapeaen i slep, uima zemljom zapuenim, ipak sam uo huk ratova; i
pesmu slavuja i osetio bat mnogih ljudskih hordi to su kao stada lutale u
potrazi za civilizacijom, kao kad jata ptica selica krenu za letom; video sam
ene kako nose crvene amfore na obali Nila. U jednom vrtu probudio sam se od
udarca na potiljku, od vrelog poljupca, Dininog poljupca; seam se svega toga
kao to se ovek sea zbrkanih povika i crvenih i crnih vatrenih strela i stubova
to se survavaju od nekog nonog poara. Veito spavam i budim se. as
zaspim, as se probudim. Vidim svetlucavi ajnik; staklene posude pune
bledoutih sendvia; ljude okruglih kaputa kako ue na visokim stolicama
pred tezgom; a iza njih, venost. To je peat koji je u moje drhtavo meso
uarenim gvoem utisnuo delat pod maskom. Vidim ovaj restoran kako se
odraava preko zbijenog jata arenoperih lepravih ptica prolosti. Otuda su mi
usne stisnute i otuda bolesniko bledilo; onaj odvratan i neprivlaan izraz kad
pokaem lice mrnje i gorine Bernardu ili Nevilu koji etaju pored stabala tise;
koji nasleuju stare fotelje i dobro navlae zavese da bi im svetlost lampe
padala na knjige.
Suzanu, nju potujem; zato to sedi i ije. ije pri blagoj svetlosti lampe
u kui oko ijih samih prozora uzdie ito; kad se setim Suzane, oseam se
siguran. Jer ja sam najslabiji, najmlai od sviju njih. Ja sam dete zagledano u
svoje noge i potoie to ih struja stvara po ljunku. Gle pua, radosno
uzviknem; gle lista. Uivam u puevima; uivam u liu. Veito sam najmlai,
najneviniji, najpoverljiviji. Svi ste vi ostali zatieni. Samo sam ja go. Kada se
kelnerica sa pletenicama zaustavi pored vas, bez ustezanja vam prui kompot
od kajsija i vanil-krem, kao sestra. Vi ste njena braa. Ali kada ja ustanem,
poto stresem mrvice sa prsluka, ja poturim suvie veliku napojnicu, ceo iling,
ispod ivice tanjira, kako ga ona ne bi nala pre nego to odem i kako me njen
prezrivi smeh kada ga bude uzela u ruke ne bi stigao pre nego to proem kroz
pokretna vrata.
Vetar je podigao zavesu, ree Suzana, i sada se jasno vide bokali,
lavori, podmetai i otrcana fotelja sa rupom. Tapet na zidu je kao i obino
proaran starim izbledelim manama. Uutao se hor ptica, samo se jedna uje
pored samog prozora spavae sobe. Navui u arape, tiho u proi pored vrata
spavae sobe, pa u sii dole u kuhinju, zatim napolje preko vrta, pa u pored
staklene bate izai u polje. Jo uvek je rano jutro. Izmaglica pokriva movaru.
Dan je hladan i krut kao pamuni pokrov. Ali e popustiti; otoplie. U ovaj as,
ovaj uvek rani jutarnji as, ini mi se da smo jedno polje i ja, itnica i ja,
drvee i ja; sve je moje: moja su ova jata ptica i ovaj mladi zec to je skoio
tano u trenutku kada sam htela da ga zgazim. Moja je i ova aplja to tromo
iri dugaka krila; i krava to preiva i mljeska idui nogu pred nogu; i divlja
lasta to se ustremljuje; i blaga crvena boja na nebu, i ona zelena to se javi kad
crvena izbledi; tiina i zvono; glas oveka koji tera teglee konje iz polja - sve
je to moje.
Nita ne moe da me odvoji, da me otcepi od svega toga. Poslali su me
u kolu; poslali su me u vajcarsku da dovrim svoje obrazovanje. Mrzim
linoleum; mrzim jele i planine. Hou najzad da se bacim na ovu ravnu zemlju
ispod bledoga neba preko kojeg lagano koraaju oblaci. Kola to dolaze putem
postepeno bivaju sve vea. Ovce se pribijaju jedna uz drugu nasred polja. Ptice
se okupljaju nasred puta - nee morati jo da polete. uma se pui. Reska zora
je naputa. Evo, dan se prenuo. B se vraaju u ivot. Dan mae utom
maramom svih svojih ita. Zemlja stoji teka poda mnom.
Ali ko sam ja, ja to se naslanjam na kapiju i posmatram svog ptiara
kako njuka u krug? Ponekad pomislim (jo nisam napunila dvadeset godina)
da nisam devojka, ve svetlost to pada na evo ovu kapiju, na ovu zemlju. Ja
sam godinja doba. Uini mi se ponekad da sam mesec januar, maj, novembar;
samo blato, magla, zora. Nita ne moe da me pomeri s mesta, da me ispluta na
povrinu, niti da me pomea sa drugim ljudima. Pa ipak, sada dok stojm
naslonjena na ovu kapiju tako da mi se utisnula u ruku, oseam teinu koja mi
je narasla pod slabinom. Neto mi je naraslo pod slabinom za vreme boravka u
pansionatu, ili u vajcarskoj; neto tvrdo. Ne radi se ni o uzdasima, ni o smehu,
ni o gipkim i ingenioznim reenicama; ni o Rodinim udnim raspoloenjima
kada gleda nekako pored nas, preko naih ramena; niti o Dininim piruetama
koje izvodi celim telom. Ono to ja imam da dam je okrutno. Ne umem lagano
da plovim po povrini i da optim sa svetom. Vie volim razrogaen izraz
pastira kada ih sretnem na drumu; i razrogaen izraz ciganki pored kola u jarku
dok doje decu kao to u ih i ja dojiti. Jer e uskoro, u podne vreloga dana kada
pele zazuje oko zdravca, doi moj dragan. Stojae u senci kedrovog drveta. Na
njegovu jednu re odgovoriu svojom jednom rei. Dau njemu ono to je
naraslo u meni. Imau dece; imau slukinje u keceljama; momke sa dvokrakim
vilama; kuhinju u koju e se u korpama donositi obolela jagnjad da se ogreju, u
kojoj e visiti unke i svetlucati crni luk. Biu kao i moja majka utljiva, nosiu
plavu kecelju i zakljuavau ormane.
Oseam glad. Pozvau svog ptiara. Zamiljam korice hleba i buter i
bele tanjire u sunanoj sobi. Vratiu se preko polja. Koraau ovom
zatravljenom stazom krupnim, snanim, ravnomernim koracima, as u skrenuti
da zaobiem baricu, as lako podskoiti pred kakvom dombom. Biseri vode
obrazuju mi se na gruboj suknji; cipele mi postaju gipke i tamne u boji. Dan je
godina, moje uvaene suparnice sa kojima u ukrstiti maeve. Jer one su moje
parnjakinje. I ja pripadam njihovom svetu. U njemu je moj rizik i moja
pustolovina. Vrata se otvaraju. O doi, kaem ovom mladiu i od glave do
pete podrhtavam zlatno. Doi, i, evo, ide prema meni.
Pratiu ih diskretno, ree Roda, kao da sam u njima nekog
prepoznala. Mada u stvari nikoga ne poznajem. Sasvim malo u razmai zavesu
da pogledam mesec. Lahori zaborava e stiati moj nemir. Vrata se otvaraju;
tigar je skoio. Vrata se otvaraju; Strah je jurnuo unutra; Strah za Strahom me
proganja. Hou kriom da posetim blago koje sam sklonila. Sa one druge strane
sveta prostiru se jezera u kojima se ogledaju mermerni stubovi. Lasta umae
krilo u tamnu vodu jezera. A ovde se vrata otvaraju i ljudi dolaze; prilaze mi.
Lano se osmehuju da bi prikrili svoju svirepost, svoju ravnodunost; epali su
me. Lasta zamae svoja krila; mesec putuje sam kroz plava mora. Moram
pruiti ruku; moram odgovoriti na pozdrav. Ali kakav odgovor da dam?
Odgurnula sam, osuena sam da sagorim od vatre u ovom nezgrapnom, u ovom
ravo skrojenom telu, da me pogaaj strele ravnodunosti tog oveka i strele
njegovog prezira, ja koja eznem za mermernim stubovima i jezerima sa one
druge strane sveta gde lasta umae svoja krila.
No se otkotrljala malo dalje nad dimnjacima. Kroz prozor, preko
njegovog ramena vidim maku; neku maku koja se ne da zbuniti, koja se nije
udavila u svetlosti, niti se uhvatila u zamci svile, koja moe kad joj se hoe da
zastane, da se protegne, pa opet da nastavi put. Mrzim redom sve detalje iz
linog ivota. Ali samo ovde kao ukopana, moram da sluam. Ogroman teret
lei na meni. Ne mogu da se pokrenem, a da ne pomerim teinu vekova.
Probada me milion strela. Probada me prezir i podsmeh. Ja koja bih smela da se
isprsim pred burom i vesela srca da dozvolim gradu da me ugui, mene su ovde
vezali za sramni stub. Tigar skae. Jezici me svojim bievima ibaju. Razigrani,
neumorni drhte nad mojim telom. Moram da ih zavaravam i da se laima
branim od njih. Da li postoji neka amajlija protiv ovog poraza? Koje lice da
odbaena daleko kao traka alge. Ja sam pena to belinom spira i ispunjava
najdalje pukotine stena. Ali ja sam i devojka, ba ova ovde u sobi.
Roeno sunce nije vie lealo na zelenom dueku niti je bacalo udljive
strele pogleda kroz vodene dragulje, ve je razgolitilo svoje lice i gledalo pravo
preko talasa. A oni su padali uz ravnomeran um nalik na trupkanje konjskih
kopita preko ledine. Kapljice talasa letele su uvis kao kad konjanici stanu nad
glavama da razmahuju strelama i kratkim kopljima. Prelili su obalu elino
plavom i dijamantima poprskanom vodom. Nadolazili su i povlaili se snagom,
miiavou maine to ravnomemo prua i vraa svoje poluge. Sunce je palo
na itna polja i ume. Reke su postale plave i splele se u bezbrojne kurjake, a
livade to se sputaju do ivice vode zazelenele su se kao lako nakostreeno
ptije perje. Izgledalo je kao da u pozadini neka kljeta dre lukovita i
suzdrana brda, kao to se miii vezuju za udove; a ume su gordo za bokove
zadenule zelene perjanice koje su podseale na otru, kratku, konjsku grivu.
U bati gde se drvee bee zgusnulo nad alejama cvea, bazenima i
staklenim batama, ptice su pevale na vrelom suncu, svaka za sebe. Jedna je
pevala ispod prozora spavae sobe; druga na najvioj granici jorgovana;
trea na samoj ivici zida. Sve su pevale resko, strasno, sa estinom, kao da su
htele da im pesma iz srca izleti, ne marei da li e otrim neskladom pokvariti
pevanje drugih ptica. Okrugle oi bile su im iskolaene do blistavosti;
kandama su se drale za granice ili za reetke na ogradama. Pevale su,
onako izloene vetru i kii, bez krova nad glavom, pevale su vazduhu i suncu,
prekrasne u svom novom perju arenom kao koljke, prekrivenom blistavim
pegama, neke izbrazdane svetlo-plavim prugama, druge poprskane zlatom, ili
ukraene samo jednim svetlim perom. Pevale su kao da ih je jutro svojom
snagom nagonilo na to. Pevale su kao da su morale izotrenim obrisima svog
tela da seku, da cepaju mekotu zelenoplave svetlosti i vlanost mokre zemlje i
izmaglicu i isparenja masne kuhinjske pare i vreli dah ovetine i govedine i
tornjevima i mnogim kubetima, u izmaglici lei preda mnom London. Nad njim
straare gasometri i fabriki dimnjaci, a on lei i spava dok mu se pribliavamo.
Na svoje je grudi prigrlio mravinjak. Svi povici, sva buka blago su obavijeni
tiinom. Ni sam Rim ne iz gleda velianstvenije. London je na cilj. Ve je
poremeena njegova oinska pospanost. Iz magle se diu grebeni naikani
kuama. Uspravljaju se fabrike, staklena kubeta, dobrotvorne ustanove i
pozorita. Rani voz sa severa ustremio se na njega kao topovsko zrno.
Razmiemo zavesu u prolazu. Prazna lica sa izrazom iekivanja bulje u nas
dok hukemo i kao munje proleemo kroz stanice. Mukarci malo vre
stegnu novine kad ih zahvati kovitlac naeg vetra to opominje na smrt. A mi
urlamo dalje. Umalo da ne eksplodiramo u bedrima grada, kao koljka u slabini
neke glomazne, velianstvene mrmori; oekuje nas.
Za to vreme dok stojim na prozoru voza i posmatram pejza, oseam na
neobian, ali ubedljiv nain da sam zbog velike sree koja me je zadesila (veren
sam) postao deo ove brzine, ovog topovskog zrna to stremi na grad. ula su mi
otkazala, tako da sam postao tolerantan i pasivan. Dragi gospodine, hteo bih da
upitam, zato ste nestrpljivi? Skidate svoj kofer i gurate u njega kapu koju ste
nosili itave noi? Ma ta radili ne vredi. Izvesna blistava jednodunost lebdi
nad nama svima. Raskrupnjali smo se, oseamo se sveano i kao da nas je
arobno, sivo krilo neke ogromne guske (napolju je lepo, ali bezbojno jutro)
uinilo jednoobraznim, jer imamo sam jednu elju - da stignemo na elezniku
stanicu. Ne elim da se voz zaustavi uz tupi udar. Ne elim da se prekine ova
veza koja nas je vezivala celu jednu no, dok smo sedeli jedan preko puta
drugog. Ne elim da osetim da su mrnja i suparnitvo ponovo preuzeli svoju
vladavinu, kao i razliite elje. Zajednica nas koji jurimo u vozu, sedei zajedno
sa jednom, jedinom eljom da stignemo do stanice Juston, zaista je dobrodola.
Ali gle! Svreno je. Dostigli smo svoj cilj. Voz je uao u stanicu. Na sve strane
vlada urba, zbrka, i elja da se prvi ue na vrata lifta. Meutim, ja ne elim
prvi da proem kroz ta vrata, ne elim da primim teret individualnog ivota. Ja
koji od ponedeljka kada je ona prihvatila moju ponudu, u svakom nervu oseam
teret svog identiteta, ja koji nisam mogao da pogledam etkicu za zube u ai, a
da ne kaem, moja etkica, poeleo sam da opustim ruke, da spustim svoje
stvari i prosto da ostanem stojei ovde na ulici, da ne uestvujem ni u emu, i
da posmatram autobuse bez ikakvih elja, bez zavisti, u nekom raspoloenju
koje bi se moglo nazvati bezgranino ljubopitstvo za ljudsku sudbinu, ako moj
duh jo uopte moe za neto da se zainteresuje. Ali izgleda da ne moe. Stigao
sam na cilj; ona je prihvatila moju ponudu. Ne traim vie nita.
Izaao sam iz voza zadovoljan kao dete koje je sito ostavilo dojku;
slobodan sam sada da se duboko zagnjurim u ovo to vrvi oko mene, u ovaj
sveprisutni, opti ivot. (Koliko stvari u ivotu, dozvolite mi da to podvuem,
zavisi od pristojnih pantalona; otrcane pantalone sasvim pometu ak i
najinteligentniju glavu.) Zanimljivo je kako ljudi oklevaju pred vratima lifta.
Na koju stranu da krenu, na ovu ili na onu? Tada istupa njihova individualnost.
Odlueno je. Sve ih goni neka nuda: kakav beznaajan posao kao to je otii
na sastanak ili kupiti eir, razdvaja ova do maloas sjedinjena, lepa ljudska
bia. to se mene tie, nemam nikakvog cilja. Nemam nikakvih ambicija.
Prepustiu se da me nosi opta bujica. Mozak mi povrinski prima stvari kao
to bledosiva vodena struja odraava sve pored ega proe. Nisam u stanju da
se setim svoje prolosti, oblika svog nosa, boje svojih oiju, ili ta u glavnim
crtama mislim o sebi. Samo u trenutku opasnosti, na nekoj raskrsnici, pred
nekim ivinjakom, ikne elja da sauvam svoje telo, epa me i zaustavi me
ba tu, ispred ovog autobusa. Izgleda da nam je stalo do ivota. A posle toga
nas opet obuzme ravnodunost. Buka saobraaja, komeanje neizdiferenciranih
lica u svim pravcima, omamljuju me u snove; brie crte sa ljudskih lica. Ljudi
bi prosto mogli da prou kroz mene. I ta je ovaj trenutak u vremenu, ovaj dan
izmeu tolikih dana u koji sam se naao uhvaen? Ovo reanje saobraaja
moglo bi biti bilo kakva buka - um drvea u umi ili rika divljih zveri. Vreme
je uz fijuk namotalo pedalj-dva pree na svoj kalem; poniteno je nae kratko
kretanje unapred. Mislim da su nam u stvari tela gola. Jedva da nas pokrivaju
krpe dobro pritegnute dugmetima; a ispod ovih plonika skrivaju se ljuture,
skeleti i tiina.
Moram priznati injenicu da moje sanjarenje, moje istraivako kretanje
unapred (podsea me na oveka koji se zagnjurio ispod povrine reke),
prekidaju, cepkaju, bockaju i upkaju spontane i irelevantne senzacije, kao to
su ljubopitstvo, pohlepa, elje, za koje sam isto onoliko odgovoran koliko i za
svoj san. (Kako bih eleo da imam onakvu torbu... itd.) Ali ne; imam elju da se
spustim u dubine; da dospem do dna; pa katkad da primenim svoje pravo, da ne
delam svaki put, ve da ispitujem stvari, da sluam nejasne, praroditeljske
zvuke granja to se lomi i urlik mamuta; da se predam nestvarnoj elji da
zagrlim itav svet u zagrljaju razumevanja. Takve elje ne mogu imati oni koji
delaju. Dok koraam, zar ne drhtim od udnih oscilacija i vibracija saoseanja, i
zar mi to raspoloenje, meni koji ne robujem privatnoj linosti, ne nalae da
zagrlim ova ljudska stada: ove to se osvru oko sebe i ove to hitaju; ove
kurire i ove bednice i bludnice to su prezrele svoju sudbinu, pa sada
posmatraju izloge? Ali ta vredi kada sam svestan koliko je efemeran ovaj na
ivot.
Pa ipak, ne mogu porei da sam na neki nain svestan da je za mene
ivot poeo tajanstveno da se produuje. Da li je to zbog toga to u moda
imati dece, to u moda hitnuti svoje seme preko ove generacije, ovih ljudi
uhvaenih u zamci smrti to ulicama guraju jedno drugo, uestvujui u utakmici
kojoj nema ni kraja ni konca? Moje e keri dolaziti ovamo nekog budueg
leta; moji e sinovi obraivati nova polja. Jer mi nismo kapljice kie koje brzo
osui vetar; zahvaljujui nama cvetaju bate i ume ume; veno se javljamo u
novim oblicima. To je ba ono to objanjava poreklo moje samouverenosti i
osnovnog oseanja stabilnosti, inae tako potpuno monstruoznog i apsurdnog
kad prigrlim strujanje ove svetom prepune raskrsnice i sebi napravim prolaz
izmeu ljudskih tela, uvek koristei trenutke kad nema opasnosti da preem
ulicu. Ne radi se o tatini, jer sam ja lien ambicije; nisu mi stalno na pameti
moje izuzetne obdarenosti ni idiosinkrazije, ni znakovi koje imam od roenja,
boja oiju, oblik nosa ili usta. Nisam u ovom trenutku Ja.
Ali evo, opet se javlja. Ne da se iskoreniti taj uporni miris naeg
identiteta. Prikrade se kroz najmanju pukotinu u strukturi nae linosti. Nisam
deo ove gungule na ulici; ne, samo posmatram. I na taj se nain odvajam od
svega. Evo jednog primera: tamo gore u onoj pobonoj ulici stoji neka devojka
i eka; koga to eka? Romantian doivljaj. Na zidu one radnje prikucan je mali
dral; iz kog je razloga, pitam se, taj dral tu prikucan? i zamiljam krupnu, kao
rak crvenu gospou, sve kipi od debljine, koju iz koija sa mukom izvlai mu,
otprilike ezdesetih godina. Groteskna pria. To e rei da sam po instinktu
kova rei, da sve stvari redom zavijam u mehure od sapunice. Pravei ovakve
spontane opaske usavravam se; diferenciram sebe samog; i sluajui jedan
unutranji glas koji mi kae, Pazi! Skreni panju na ovo osetim se pobuen
da neke zimske noi dam izvestan smisao svim svojim zapaanjima, da
otkrijem vezu koja e ih povezati jedno za drugo, da sumiram njihov ukupan
zbir. Ali monolozi u zabaenim ulicama ubrzo obljutave. Meni je potrebna
publika. Tu lei moja slabost. To je ono to veito krza ivicu moje konane
konstatacije i spreava je da se uopte formira. Ne mogu da sedim u nekom
prljavom restoranu i iz dana u dan da naruujem isto pie iz iste ae i da se
napajam iskljuivo jednim fluidom, ovim naim ivotom. Iskujem koju frazu pa
sa njom pojurim u neki salon gde e biti upaljena tuceta svea. Potrebno mi je
da pogledi budu upravljeni na mene da bih mogao da izvedem sve svoje
bravure i egzibicije. Da budem ja Ja (podvlaim), potreban mi je sjaj tuih
oiju; zato ne mogu da budem sasvim siguran ta sam i ko sam. Autentine
linosti kao Luj, kao Roda, najpotpunije egzistiraju u samoi. Ne podnose
spoljnje osvetljenje, ni umnoavanje kroz druge linosti. Okreu svoje portrete
licem prema zidu tek to su naslikani. Debeo led se hvata oko Lujevih rei.
Smisao njegovih rei ima neeg zbijenog, saetog, trajnog.
Zato sam poeleo da posle ovog dremea svi profili moje linosti
zablesnu pod svetlou lica mojih prijatelja. Ovo dosad sam prelazio preko
suncem neosvetljene teritorije neidentiteta. udna je to zemlja. U trenutku
smirenja, u trenutku zadovoljstva od zaborava, uo sam uzdah kako se die i
malaksava, uzdah plime koja nadolazi izvan ovog kruga bletavog svetla, ovog
dobovanja bezumnoga besa. Doiveo sam jedan trenutak beskrajnog mira.
Moda je ba to srea. Evo opet su me senzacije to ne prestaju da bockaju
vratile natrag: ljubopitstvo, pohlepa (gladan sam) i neodoljiva elja da budem
Ja. Mislim na one kojima bih mogao da poverim izvesne stvari: na Luja,
Nevila, Suzanu, Din i Rodu. Sa njima postajem mnogostruk. Oni me spasavaju
od mraka. Veeras emo se nai, neka je hvala nebesima. Neka je hvala
nebesima, neu morati da budem sam. Veeraemo zajedno. Oprostiemo se sa
Persivalom koji putuje u Indiju. Taj as je jo uvek daleko, ali ja ve oseam
njegove vesnike, njegove glasnike: siluete odsutnih prijatelja. Vidim Luja kao
isklesanog u kamenu, kao kakvu skulpturu; Nevilov precizan, makazama iseen
lik; Suzanu sa oima kao grumenima kristala; Dini kako igra kao vreli plameni
jezici po suvoj zemlji; Rodu, veito rasplakanu nimfu fontana. Fantastine su te
slike, ti fragmenti, te groteskne, mutne vizije odsutnih prijatelja to nestanu na
prvi dodir nonim prstom stvarne cipele. Pa ipak me njihov ritam budi u ivot.
Oni rasteruju ova isparenja. Samoa poinje da mi dosauje - oseam kako
njeni zaguljivi zastori nezdravo vise oko mene. O, kad bih ih bacio i postao
aktivan! Ma ko bi mi dobro doao. Ja nisam probira. Bio bi mi dobar i ista
ulica; i potar; i kelner u ovom francuskom restoranu, mada bih najradije uivao
u drutvu srdanog vlasnika koji tako doeka svaku muteriju kao da je samo za
njega sauvao svu svoju ljubaznost. On svojim rukama mea salatu za nekog
uvaenog gosta. A ko je taj uvaeni gost, pitam, i zato? I ta on to sada govori
dami u minuama; da li mu je ona prijateljica ili samo muterija? Kako
sednem za neki sto smesta osetim ono privlano komeanje i zbrku
neizvesnosti, mogunosti, hipoteza. Slike se raaju istog trenutka. Zbunjuje me
sada vozi nekim taksijem; a sada sigurno prolazi pored neke radnje. ini mi se
kao da svakog trenutka ubacuje u ovu salu otru svetlost i neko intenzivno
oseanje postojanja, tako da su sve stvari izgubile svoju normalnu svrhu otrica noa je samo blesak svetla, a ne orue kojim se see. Normalni poredak
stvari je prestao da postoji.
Vrata se otvaraju, ali on ne dolazi. To je Luj, okleva. Samo je njemu
osobena ta udna meavina sigurnosti i bojaljivosti. Ogleda se u ogledalu dok
ulazi; gladi kosu; nije zadovoljan svojim izgledom. Misli u sebi, Ja sam
Vojvoda - poslednji potomak stare loze. Jedak je, podozriv, voli da gospodari,
ima teku narav (poredim ga sa Persivalom). U isti mah ima neeg demonskog,
jer mu iz oiju izbija neto podrugljivo. Spazio me je. Evo ga pored mene.
Stigla je Suzana, ree Luj. Ne vidi nas. Nije se sveano obukla zato
to prezire londonsko kinurenje. Za trenutak je zastala kod pokretnih vrata i
osvre se oko sebe kao neko koga je zasenila jaka svetlost fara. A sada je
krenula. Koraa obazrivo, ali sigurno (ak i izmeu stolova i stolica) kao kakva
divlja zver. Reklo bi se da instinktivno nalazi sebi put koji krivuda izmeu ovih
stoia; ne dotakavi nikoga, ne obazirui se na kelnere i stie pravo naem
stolu u uglu. Spazila nas je (Nevila i mene), njeno lice dobija izraz sigurnosti, a
to je ba ono to zbunjuje; reklo bi se, postigla je ono to je htela. Koga Suzana
voli, taj je proboden otrim kljunom ptice, prikovan za vrata itnice. Pa ipak
postoje trenuci kada poelim da me probode neki kljun, da budem bukvalno
prikovan za vrata neke itnice jednom zauvek.
Evo stie Roda niodakle, uvukla se, a da je nismo primetili. Mora biti da
je za nju ovaj prostor koji je prevalila od vrata do naeg stola bio pravo
muenje; as se krila iza kelnera, as iza nekog ukrasnog stuba, samo da bi, to
je due mogue, odgodila udar prepoznavanja, samo da bi bar jo jedan
trenutak bila sigurna da e moi da njie svoje latice u lavoru. Mi je budimo. Mi
je muimo. Ona nas se plai, prezire nas, pa ipak se privija uz nas, jer uprkos
svoj naoj svireposti uvek nae meu nama po neko ime, po neko lice koje je
ozari, koje osvetli plonike na njenom putu i da joj hranu za njene snove.
Vrata se otvaraju, vrata ne prestaju da se otvaraju, ree Nevil, samo
on ne dolazi.
Stigla je Dini, ree Suzana. Zastala je kod vrata. Izgleda kao da se
sve zakoilo. Kelner se zaustavio. Gosti koji veeraju za stolom pored vrata
podigli su glave. Izgleda kao da se ona nalazi u centru svega; sve oko nje zrai:
stolovi, obrisi vrata, prozora, tavanica, kao to zrai odsev zvezde usred
smrskanog prozorskog okna. Pod njenim uticajem stvari dolaze na svoje mesto,
sreuju se. Spazila nas je, krenula je, bezbroj se zraka ustalasalo, zaplovilo i
zaigralo oko nas, donosei nove plime senzacija. Preobraavamo se. Luj je
prineo ruku kravati. Nevil sedi i eka sav obamro od napetosti, nervozno
popravlja viljuke pred sobom. Roda je sva iznenaena, prepoznala je Dini,
kao da je na nekom dalekom horizontu ugledala blesak vatre. A ja, svejedno to
u svesti gomilam seanja na vlanu travu, na mokra polja, na um kie po
krovu, na topot vihora oko kue zimi, i time branim svoju duu od nje, oseam
kako mi se prikrada njen prezir, oseam kako joj se smeh kovri vatrenim
jezicima oko mog tela i nepotedno mi u plamen pretvara bednu haljinu i
etvrtasto podseene nokte koje smesta skrivam ispod stolnjaka.
Jo nije stigao, ree Nevil. Vrata se otvaraju, a on ne dolazi. To je
Bernard. Skidajui kaput, on, razume se, nalazi naina da pokae svoju plavu
koulju. I zatim, za razliku od nas ostalih, ulazi, a da ne otvara irom vrata, a da
nije svestan da ulazi u prostoriju punu stranog sveta. Ne ogleda se u ogledalu.
Kosa mu je neuredna, ali on toga nije svestan. On nema pojma da se razlikuje
od ostalog sveta, niti da je ovaj sto njegov cilj. Okleva dok nam prilazi. Ko je
to? pita se, kao da mu je poznata ona ena u veernjem ogrtau. On svakog
donekle poznaje, a nikog ne zna (poredim ga sa Persivalom). Ali evo, primetio
nas je i blagonaklono nam mae u pozdrav; ophrvan je toplinom oseanja i
ogromnom ljubavlju prema itavom oveanstvu (ljuti se ipak na kominu
besmislicu kada se kae ljubljeno oveanstvo), tako da nije odsustva
vlastita mladost (najstariji od nas jo nije napunio dvadeset pet), koji smo kao
strasne ptice pevali svaki svoju pesmu i nepotednim i divljakim egoizmom
mladosti udarili po vlastitoj puevoj kuici dok nije prsla (veren sam), ili
usamljeni uali ispod prozora neije spavae sobe i pevali o ljubavi, o slavi i
drugim, pojedinanim iskustvima, tako dragim goludravoj ptici sa utom
ubom oko kljuna, postali smo blii jedno drugom; i pribijajui se jo vie dok
sedimo ovde, u ovom restoranu gde nam interesovanja idu u raskorak i
neprestano promicanje saobraaja hoe da nam raseje panju; i gde nas vrata
to beskonano otvaraju stakleni kavez drae hiljadama iskuenja, vreajui i
ranjavajui nam poverenje u ivot - mi sedimo ovde zajedno, volimo se i
verujemo da e ta ljubav trajati.
Hajde da izaemo iz mraka samoe, ree Luj.
Kako bi bilo da iznesemo onako grubo i neposredno sve to nam je na
pameti, ree Nevil. Svreno je sa naom izolacijom, sa ekanjem. Hajde da se
podsetimo prolih dana punih tajni i prikrivanja, punih otkrovenja doivljenih
na stepenicama, trenutaka straha i zanosa.
Stara gospoa Konstabl bi podigla suner i oblila bi nas toplina, ree
Bernard. Nali bismo se obueni u ovo promenljivo, ovo oseajno odelo puti.
ista cipela vodio je ljubav sa sudoperkom u bati do kuhinje ree
Suzana, izmeu vea koji se leprao na vetru.
Dah vetra je liio na zadihanog tigra, ree Roda.
ovek je leao modar, preseena grla u oluku, ree Nevil. Penjui se
na gornji sprat nisam bio u stanju da podignem nogu zbog neumoljivog
jabukovog drveta, pokrivenog srebrnim, krutim liem.
Jedan list je poigravao u ivoj ogradi, a da ga nita nije pokretalo, ree
Dini.
U suncem obasjanom kutu, ree Luj, latice su plivale u dubinama
zelenila.
U Elvedonu su vrtari satima meli velikim metlama, a ona ena je sedela
pored koga u sedeti uvee, nikada me ne dri jedno mesto; stajem na noge
posle najgorih poraza, diem se, menjam se. ljunak se odbije od pancira mog
miiavog i velikog tela. U takvoj potrazi ja u i ostariti.
Kada bih mogla da verujem, ree Roda, da u ostariti u potrazi za
neim i da u se menjati, oslobodila bih se svog straha: nita nije trajno. Jedan
trenutak ne vodi drugom. Vrata se otvaraju i tigar skae. Niste me primetili kad
sam ula. Napravila sam hiljadu skretanja oko stolica da bih izbegla uas skoka.
Bojim se svih vas. Bojim se oka senzacija kada skoe na mene, zato to nisam
u stanju da ih doekam kao to ih vi doekujete - nisam u stanju da izvedem da
jedan trenutak pree u drugi, mene su svi ti trenuci siloviti, svi rasparani; i ako
padnem pred okom skoka trenutka, svi ete se vi nai na meni i razderaete me
na komade. Nemam nikakav cilj pred sobom. Ne znam kako se vezuje minut za
minut, ni sat za sat, ne umem da ih rastoim nekom prirodnom silom da bi se
slili u potpunu i nedeljivu masu koju vi nazivate ivotom. Jer vi imate cilj pred
sobom - jednu osobu, modda, pored koje ete sesti, neku ideju, zar nije tako,
neku svoju lepotu, zar ne? - Ne znam - ali vai dani i vai asovi promiu kao
to granice u umi i glatko umsko zelenilo jure u oima lovakog psa na
tragu. Samo za mene ne postoji nikakav pojedinaan trag, nikakvo pojedinano
telo za kojim u poi. I ja nemam lica. Liim na penu to juri preko obale, ili na
meseinu to u strelama padne tu i tamo na limenu kantu, na vrak reckave
morake zelenike, ili na kost, ili na napola istruleo brod. Survavaju me niz
peine, kao hartija lepram kroz beskrajne hodnike, tako da moram ruku da
pritisnem na zid da bih se povratila.
Ali kako iznad svega elim da imam neko svoje prebivalite, pravim se
dok se penjem uz stepenice i dok se vuem za Dini i Suzanom, kao da imam
cilj pred sobom. Oblaim arape kad vidim da i one to ine. Saekam da vi
progovorite, pa onda govorim kao i vi. Ova odreena taka, ovo odreeno
mesto privuklo me je da prevalim London, ne da vidim tebe, ili tebe, ili tebe,
ve da upalim sebi vatru na optem blesku vas koji ivite potpuno, nedeljivo i
bezbrino.
Kada sam veeras ula u ovaj restoran, ree Suzana, zaustavila sam
se, zavirila sam u sve okove, kao kad ivotinja prinese oi samoj zemlji.
Gadim se zadaha tepiha, nametaja i parfema. Volim da etam sama preko
vlanih polja, ili da se zaustavim pored neke kapije i da posmatram svog ptiara
kako se vrti u krug i njuka, pa da upitam: Gde je zec? Volim da se druim sa
ljudima koji vau travice i pljuju u vatru, koji u papuama vuku noge niz
duge hodnike kao moj otac. Jedine mudrosti koje razumem jesu izrazi ljubavi,
mrnje, besa i bola. Ovaj va razgovor podsea na svlaenje neke starice: do
maloas je izgledalo da joj se haljina slila sa njom, a sada se sa svakom naom
rei otkriva njena poutela koa, izborana bedra i kesaste grudi. im zautite
opet postanete lepi. Nikada neu traiti nita drugo do sreu zasnovanu na
instinktu. Skoro da e me to zadovoljavati. Legau uvee umorna. iveu kao
polje to raa etvu u plodoredu; leti e vruina igrati po meni; zimi u ispucati
od hladnoe. Ali e se vruina i hladnoa smenjivati prirodno, htela ja to ili ne.
Moja e me deca voditi napred; njihovo dobijanje zuba, plakanje, odlaenje u
kolu i vraanje iz kole bie za mene morski talasi kojima u se predati. Svaki
e dan doneti svoj uspon. Dii u se vie nego iko od vas na leima godinjih
doba. Do svoje smrti posedovau vie od Dini, vie od Rode. Ali s druge
strane, dok ste vi raznoliki i ideje i smeh drugih odjeknu u vama sa stotinu
odjeka, ja u biti turobna, burom prekaljena i sva modra. ivotinjska i uzviena
strast materinstva unizie me i usukati. Bez skrupula u graditi sreu svojoj
deci. Mrzeu one koji e videti njihove mane. Nisko u lagati da bih im
pomogla. Dozvoliu da me odvoje od tebe, od tebe i od tebe. Pored toga,
prodire me ljubomora. Mrzim Dini zato to me svojim prisustvom podsea da
su mi ruke crvene, nokti izjedeni. Volim tako divljaki, da na smrt patim kada
predmet moje ljubavi nagovesti da moe da mi izmakne. Izmakao mi je, a ja
ostajem drei konopac to se na vrhu drveta njie me liem. Ne razumem
fraze.
koji se okree. Svi pojedinani zvuci - vozila, zvona, povici pijanica, veseljaka
- sve se to smealo u jedan, elino plavi, kruni zvuk. Iznenada zapiti sirena.
Na njen odjek otisnu se obale, dimnjaci spljote, a brod krene prema puini.
Persival odlazi, ree Nevil. Sedimo ovde okrueni stolovima,
osvetljeni arenim svetlostima; sve stvari - ruke, zavese, noevi, viljuke, ljudi
za veerom - slivaju se jedna u drugu. Mi smo ovde ograeni zidom. A Indija se
nalazi izvan tog kruga.
Vidim Indiju, ree Bernard. Vidim dugu, nisku obalu: vidim bedne,
pune blata, sokake to vode levo, desno izmeu oronulih pagoda; vidim
pozlaene graevine isprekidanih linija sa izgledom krhkosti i propadanja,
podseaju na privremeno sazidane zgrade na nekoj orijentalnoj izlobi. Vidim
par voia to vuku niska kola putem koji pri sunce. Rasklimatana kola se
klate sa jedne strane na drugu. Jedan se toak zaglavio u koloteini i smesta se
bezbroj Indijaca opasanih samo oko bedara sjatilo oko njih; uzbueno brbljaju.
Ali nita ne preduzimaju. Vreme izgleda beskonano, ambicija uzaludna.
Oseaju se udni, kiseli mirisi. Jedan starac u jarku ne prestaje da vae betel i
posmatra svoj pupak. Ali gle, evo dolazi Persival. Jae kobilu koju su izujedali
obadi i nosi lem protiv sunca. Primenjuje iskustvo sa Zapada, upotrebljava
estoke izraze koji su mu prirodni, i volovska zaprega je dovedena u red za
manje od pet minuta. Orijentalni problem je reen. On nastavlja da jae; gomila
se pribija uz njega i smatra ga - za ono to on u stvari i jeste - za boga.
Svejedno da li je poznat ili nepoznat, da li nosi neku tajnu ili ne, nije
vano, ree Roda, on podsea na kamen koji je pao u baru i oko koga su se
sjatile belice. Kao i belice, mi koji smo stremili sad ovim, sad onim pravcem,
svi smo se okupili oko njega im je naiao. Kao i belice, svesni da je prisutan
veliki kamen, zadovoljno se talasamo i vrtimo u krug. Njegovo prisustvo nam
prua utehu. Zlato je poteklo kroz nau krv. Jedan-dva; jedan-dva; srca nam
udaraju vedro, samouvereno, kao u nekom transu blagostanja, u nekom zanosu
blagosti; i gle - najzabaeniji delovi zemlje - blede senke na ivici horizonta,
ramena, ili sa prozora kada na nekom prijemu preem preko sobe i stanem da
pogledam na ulicu.
Ali gde su njegove papue? ree Nevil. Ne uje se njegov glas dole u
holu? I kako emo ga ugledati u trenutku kad nas on ne vidi? ekamo, a on ne
dolazi. Vreme sve vie i vie odmie. Zaboravio nas je. U drutvu je sa nekim
drugim. Neveran je, njegova ljubav nita ne znai. O, kakav bol - kakav
nepodnoljiv oaj! I odjednom vrata se otvaraju. Stigao je.
Sva uzdrhtala kao treperavo zlato kaem mu, Doi, ree Dini. I on
dolazi; prelazi preko sobe do mesta na kome ja sedim na pozlaenoj stolici, u
haljini to se kao veo lepra oko mene. Ruke nam se dodiruju, tela nam buknu u
plamen. Stolica, olja, sto - sve je u blesku svetla. Sve trepti, sve se raspaljuje,
sve gori jasnim plamenom.
(Pogledaj, Rodo, ree Luj, obuzelo ih je ponono raspoloenje, zaneli
su se. Oi im podseaju na krila moljca koja se tako brzo pokreu da izgleda
kao da miruju.
Odjekuju, ree Roda, rogovi i trube. Lie se otvara; srndai riu u
ipraju. uju se doboi i igra, nalik na doboe i igru golih uroenika sa
razmahnutim kratkim kopljima.
Njihova igra podsea na igru divljaka okupljenih oko logorske vatre,
ree Luj. Pravi, nemilosrdni divljaci. Igraju u krug, udaraju se po pupastim
stomacima. Plamen im lie obojena lica, leopardove koe i raskrvavljene udove
koje su iupali iz ivih tela.
Gozbeni plamen se die visoko, ree Roda. Prolazi velika povorka,
bacaju se zelene ibljike i rascvetane granice. Iz rogova im sue plavi dim;
koe su im pri svetlosti baklje postale arene, ovde crvene, tamo ute. Bacaju
ljubiice. Ukrauju one koji su im dragi vencima i lovorovim liem, tamo na
disku ledine gde se sputaju brda strmih obronaka. Povorka prolazi. I dok
prolazi, Luje, postajemo svesni svog poraza, predskazuje nam se propast. Senke
postaju sve kosije. A mi kao dva zaverenika to su se povukli u pozadinu i
naslonili na neku hladnu urnu, primeujemo kako purpurni plamen sve vie
jenjava.
Smrt je utkana u ljubiice, ree Luj. Smrt i uvek smrt.)
Kako ponositi sedimo za ovim stolom, ree Dini, mi koji jo
nemamo dvadeset pet godina! Napolju cveta cvee; napolju zastajkuju ene;
napolju zaokreu i klize fijakeri. Proizali iz raznih iskustava, tmina i bleska
mladosti, gledamo pravo ispred sebe, spremni na sve to moe doi (vrata se
otvaraju, vrata ne prestaju da se otvaraju). Sve je stvarno; sve je vrsto; sve bez
senke i iluzije. Lepota nam je ispisana na elu. Moja, Suzanina. Put nam je
vrsta i svea. Ono u emu se razlikujemo jasno je obeleeno kao senke stenja
na jarkom suncu. Pored nas lee rskave kifle, utosjajne i tvrde; stolnjak je beo;
a ruke nam lee napola zgrene, tek to se nisu skupile u pesnicu. Jo nas
ekaju nebrojeni dani; zimski dani, letnji dani; skoro da nismo ni uli u nau
riznicu budunosti. Voka je, evo, nabrekla ispod lia. Soba je sva zlatna, i ja
mu govorim, Doi.
Imam crvene ui, ree Luj, miris mesa se prostire kao kakva mokra
mrea, dok po bifeima gradski inovnici jedu s nogu.
Pitamo se ta da radimo, ree Nevil, sa beskonanim vremenom pred
sobom? Da li da se etkamo po ulici Bond, da zagledamo u izloge, da kupimo,
recimo neko penkalo zato to je zeleno, ili da upitamo poto je onaj prsten sa
plavim kamenom? Ili da sedimo kod kue i da posmatramo kako ugalj
postepeno rudi? Hoemo li da pruimo ruku za knjigom i da proitamo ovdeonde po koji pasus? Hoemo li se buno smejati bez ikakvog razloga? Ili
krenuti preko rascvetalih livada da pravimo vence od belih rada? Hoemo li se
raspitati kada kree sledei voz za Hebride i rezervisati kupe? Sve e doi na
red.
Za vas, ree Bernard, jer ja sam jue naleteo pravo na stub. Jue sam
se verio.
Kako udno, ree Suzana, izgledaju gomilice kristalnog eera pored
naih tanjira. Kao i arene ljuske kruaka i pliani ramovi ogledala. Nisam ih
dosada primetila. Sve je na svom mestu; sve je fiksirano. Bernard se verio!
Dogodilo se neto neopozivo. Jedan je krug ispisan po vodi; nametnut je jedan
lanac. Vie nikada neemo slobodno tei.
Samo za jedan trenutak ree Luj. Pre nego to pukne lanac, pre nego
to nered ponovo zavlada, pogledajte nas kako smo fiksirani, pogledajte nas
kako smo razotkriveni, pogledajte kako nas stee ova veza.
Ali, evo, krug je prekinut. Struja je potekla. Pojurili smo bre nego
ranije. Sada su strasti, to su leale u zasedi tamo dole me tamnim algama
izraslim po dnu, izbile na povrinu i biju nas svojim talasima. Bol i ljubomora,
zavisi i elja i neto jo dublje od toga, snanije od ljubavi i jo podzemnije.
Progovorio je glas Akcije. Sluaj, Rodo, (jer nas dvoje smo zaverenici, ruke
smo poloili na hladnu urnu), nezainteresovani, brzi, uzbudljivi glas Akcije,
lovake pse kako jure po tragu. Oni sad razgovaraju i ne trudei se da dovre
svoje reenice. Govore tepajui kao ljubavnici. Neka samodraka i brutalna
sila ovladala je njima. Nervi im drhte u bedrima. U grudima im srca lupaju i
podskakuju. Suzana zavre svoju maramicu. Dinine oi igraju od vatre.
Ravnoduni su prema ispitivakim pogledima i ljubopitljivim dodirima
tuih prstiju; ree Roda. S kakvom se samo lakoom okreu oko sebe i
posmatraju; kakve energine i ponosite stavove zauzimaju! Kakav ivot blista u
Dininim oima; kako je okrutan, kako usredsreen Suzanin pogled dok trai
bubice u dnu stabala! Kose im se blistavo sijaju. Oi im gore kao oi u ivotinja
to promiu kroz lie na tragu plena. Krug je uniten. Razbacani smo.
Ali brzo, suvie brzo, ree Bernard, iili ovaj individualni zanos.
Suvie brzo proe trenutak pohlepnog identiteta, a pouda za sreom, za jo
vie i jo vie sree, ve je zasiena. Kamen je potonuo; trenutak je proao. Oko
mene se prostrla iroka margina ravnodunosti. U mojim se oima otvorilo
hiljadu ljubopitljivih oiju. Svakom je sada do volje da ubije Bernarda koji je
veren, samo ako se ne dotie ove margine nepoznate oblasti, ove ume
nepoznatog sveta. Zato, pitam se (apuui diskretno), one ene tamo veeraju
same? Ko su one? I ta ih je dovelo ove, ba ove veeri na ovo odreeno mesto?
Mladi u uglu, sudei po bojaljivom nainu na koji, s vremena na vreme,
podigne ruku sebi za potiljak, provincijalac je. Sav je ponizan i jako mu je stalo
da, kako treba, odgovori na ljubaznost prijatelja svog oca, odnosno domaina,
tako da je jedva u stanju da sada uiva u onome u emu e neizmerno uivati
sutra ujutro otprilike oko pola dvanaest. Takoe sam primetio da je ova
gospoa tri puta napuderisala nos usred ivog razgovora - moda o ljubavi,
moda o nesrenom ivotu nekog zajednikog, najmilijeg prijatelja. Ah, moj
nos! pomisli ona i evo, pojavljuje se njena pufna da usput zbrie ak i
najsnanija oseanja ljudskog srca. Jo svakako ostaje nereivi problem
usamljenog oveka sa monoklom, i starije dame koja sama pije ampanjac. Ko
su i ta su ti nepoznati ljudi? pitam se. Mogao bih da izmislim tuce pria o tome
ta je on rekao i ta je ona rekla - mogao bih da naslikam tuce slika. Ali ta su
prie? Igrake kojima se poigravam, mehuri koje pravim, krugovi dima to
prolaze jedan kroz drugi. Ponekad posumnjam da li uopte postoje prie. ta je
to pria o meni? ta o Rodi? ta o Nevilu? Postoje injenice, kao na primer:
Lepi mladi u sivom odelu ija se rezervisanost nalazi u tako neobinoj
suprotnosti prema blagoreivosti ostalih, stresao je mrvice sa prsluka i
karakteristinim gestom, u isti mah zapovednikim i bojaljivim, dao je znak
konobaru koji se trenutak kasnije pojavio sa raunom diskretno savijenim na
tanjiru. To je istina, to je injenica, ali izvan toga sve je mrak i nagaanje.
Sada, ree Luj, zato to se spremamo na rastanak, poto smo platili
raun, krug u naoj krvi koji se tako esto i tako otro prekidao, jer mi se
mnogo razlikujemo izmeu sebe, jo jednom se zatvorio u jedan prsten. Neto
se stvorilo. Jeste, dok ustajemo od stola i pomalo bojaljivo prikupljamo svoje
stvari, dok na rukama drimo ovo zajedniko oseanje, molimo se, Ne kreite,
ne dozvolite da pokretna vrata iseku na komade ono to smo stvorili, itav ovaj
svet meu svetiljkama, meu ljuskama voa, meu ovim vaarom mrvica hleba
Sunce bee dostiglo svoju najveu visinu. Nije se vie napola videlo, ni
nasluivalo po svetlucavim nagovetajima nalik na neku devojku to se opruila
po duecima zelenim kao more, pa zamara oi posmatrajui drago kamenje
vodenih kuglica iz kojih iskraju opalne zrake i rasipaju se kroz drhtavi vazduh
nalik na bokove delfina u skoku, ili na blesak otrice maa koji pada. Sada je
beskompromisno sunce gorelo neporecivo. Sruilo bi se na tvrdi pesak i
pretvorila stenje u uarene pei; pretrailo je dno svake borie i iznenadilo
belicu skrivenu u pukotini i obasjalo zarali kolski toak, belu kost ili izmu bez
pertli, crnu kao gvoe, zarivenu u pesak. Svemu je davalo punu r boje;
brdima peska bezbrojno svetlucanje, divljim travama iskriavo zelenilo; ili bi
palo na suva prostranstva pustinje, koju su mestimice izbrazdali bievi vetra, ili
blago talasanje oajnike dine, ili tu i tamo aralo zakrljalo mrkozeleno
drvee
dungle.
Osvetljavalo
je
glatku,
pozlaenu
damiju,
trone,
i mrane brazde ispod biljaka bojile zeleno, purpurno, mrko dok je sunce
prodiralo kroz crvene, ili krupne ute latice, ili bi mu neka stabljika obavijena
gustim zelenim maljama presekla put.
Sunce se okrenulo pravo prema kui i zato su beli zidovi zablesnuli
izmeu tamnih prozora. Njihova su okna gusto protkana zelenim granjem
uvala peate neprobojnog mraka. Klinovi svetla otrih ivica padali su na sims
prozora i osvetljavali unutranjost sobe: tanjire sa plavim kolutovima, olje sa
izvijenim drkama, izboinu velikog bokala, zamrenu aru na ilimu i udesne
uglove i linije pisaih stolova i polica za knjige. Iza zbrke svega toga prostirala
se zona senke u kojoj se moda nalazila jo neka forma sa koje je trebalo
strgnuti crni veo, ili je povratiti iz jo guih dubina mraka.
Talasi su se lomili i hitro rasipali svoju vodu po obali. Gomilali su se
jedan za drugim i padali; od njihovog snanog udara pena bi podskoila
unazad. Bili su obojeni tamnoplavo, sem to im je na leima poigravala ara
svetlih dijamantskih iglica kao to poigravaju miii na leima konja. Talasi su
nadolazili; povlaili se i opet nadolazili kao bat neke velike ivotinje.
budunost. Iznad svega bio je pravi izvor samilosti. Dete se igra - vee je letnje
- vrata se otvaraju i zatvaraju, vrata se neprestano otvaraju i zatvaraju, kroz njih
vidim prizore zbog kojih plaem. Jer nemam s kim da podelim svoja oseanja.
Otuda naa usamljenost; otuda na oaj. Okreem se centralnom mestu u svom
duhu i nalazim da je prazno. Tite me sopstvene slabosti. Nema vie njega da
im se suprotstavi.
Pogledaj, onda, plavu madonu oblivenu suzama. Ovaj trenutak
kontemplacije je moje opelo. Persivalu. Za nas ne postoje obredi, samo intimne
tubalice i nikakvi zakljuci, do potresne emocije, od kojih je svaka za sebe.
Nita to je do sada reeno ne odgovara naem sluaju. Sedimo u Nacionalnoj
galeriji, u sali talijanskog slikarstva i prebiramo fragmente. Sumnjam da je
Ticijan ikada osetio koliko bol izaziva ujed ove zmije. Slikari doivljavaju ivot
metodino, dodaju potez potezu. Oni nisu, kao pesnici, rtveni jarci; njih ne
privezuju za stenu. Otuda njihovo utanje, njihova uzvienost. Meutim, ona
tamo crvena boja sigurno je gorela u Ticijanovim ulima. Van sumnje je da se
digao velikim rukama nosei rog izobilja i da je pao sputajui se. Ali ova tiina
poela je da me pritiskuje - ovaj neprestani podstrek za oko. Na mahove
oseam neodreenu teinu. Razlikujem suvie malo i suvie neodreeno. Liim
na zvonce koje su pritisnuli ali koje ne zvoni, ili umesto toga promuklo krklja.
Sav ovaj sjaj me preterano uzbuuje; naboran grimizan zastor prema zelenom;
mar stubova; narandasta svetlost pored crne, nauljene ui maslina. Strele
senzacija bez reda mi pogaaju kimu.
Pa ipak je neto dodato mom tumaenju sveta. Neto lei u meni duboko
zakopano. U jednom trenutku mi se uinilo da u ga uhvatiti. Ali bolje je da ova
tajna ostane zakopana; neka skrivena u dubinama mog duha jednog dana
donese plod. Na kraju dugog ivota, sluajno, u trenutku otkrovenja, moda u
spustiti ruku na nju, ali mi se sada ini da bi mi se rasprtala pod prstima.
Hiljadu puta se misli razbiju da bi se jednom zgusnule u glatku loptu. Evo i sad
su se razbile; prosto su me zasule. Zbog toga nas nadivljuju linije i boje...
krila u mrana jezera i gde netaknuti stubovi stoje uspravno. U talas to iba
obalu, u talas to rasipa belu penu do u najdalje uglove zemlje, bacam svoje
ljubiice, svoje zadunice Persivalu.
Sunce se vie nije nalazilo na zenitu. Zraci su padali iskosa, pod otrim
uglom. Tu i tamo okrznuli bi ivicu nekog oblaka, od ega bi se on zaario i
pretvorio u veliku kriku svetla, u usijano ostrvo na koje nijedna noga ne bi
mogla da kroi. Zatim je jo jedan oblak bio okrznut, pa jo jedan i jo jedan,
tako da su se preko talasa prosule plamene strele lake kao pero i bez reda
zasule uzdrhtalo plavetnilo.
Lie na vrhu drvea bee se zakovrilo od sunca. Onako kruto uketalo
je na nemirnom povetarcu. Ptice su mirovale, samo su hitro okretale glave as
na jednu, as na drugu stranu. Prestale su sa pesmom kao da su se zasitile
melodije, kao da im je punoa podneva zastala u grlu, vilin konjic je sleteo na
trsku i ostao nepokretan, da se kao plavi koni opet izvije kroz vazduh. Daleko
sa horizonta dopirao je slab um koji je podseao na isprekidani trepet tamnih
krila. Nepomina trska se ogledala u staklastoj vodi reke; odjednom se staklo
zatalasalo i trska stala da tone. Tupa, pognute glave, stoka je stajala po
poljima, pa je nezgrapno krenula napred nogu pred nogu. Slavina pored kue
prestala je da tee, verovatno se koja napunila; a zatim su kapnule jedna, dve,
tri pojedinane kapljice u nizu.
Na prozorima su se videle plamene pege razbacane bez reda, lakat krive
grane i najzad prostor smirene i iste prozranosti. Sputene zavese protiv
sunca bile su crvene oko ivica, a svuda u sobi razasuti kratki maevi svetla, po
stolicama i stolovima, pravei lane pukotine na laku i polituri. Zelena vaza sa
odbleskom belog, izduenog prozora na sebi izgledala je preterano bokasta.
Svetlost je gonei mrak pred sobom u izobilju zasipala sve uglove i sva
udubljenja; pa ipak je ponegde gomilala mrak u humkama neizvajanih oblika.
Talasi su se sustizali hrpimice, izvijali kime, pa bi se rasprsnuli, a
kamenje i ljunak poleteli bi uvis. Talasi su spirali stene, pena je skakala visoko
da zatim isprska zidove peine koja je do maloas bila suva. Talasi su
povlaei se ostavljali za sobom barice po obali u kojima bi se repom pranula
po neka nasukana riba.
Stavio sam svoj potpis, ree Luj, ve dvadeseti put od jutros. Ja, i opet
ja, i uvek ja. isto, vrsto, odreeno lei moje ime preda mnom. I ja sam takoe
vrst i odreen. Pa ipak je ogromno nasledstvo iskustva nabijeno u meni. iveo
sam hiljadama godina. Liim na crva koji je izgrizao sebi put kroz drvo neke
veoma stare hrastove grede. Ali danas sam kompaktan; pribran sam u ovo lepo
jutro.
Sunce sija sa istog neba. Samo meni podne ne nosi ni kiu, ni sunce.
To je as kada mi gospoica Donson donosi pisma za potpis na posluavniku
od ice. Na te bele listove hartije utiskujem svoje ime. Koliko stvari ine jedno
ime! apat lia, voda to curi niz oluke, travnjak posut dalijama ili cinijama;
ja, as vojvoda, as Platon, Sokratov drug; trupkanje crnih ljudi i utih ljudi to
migriraju na istok, na zapad, na sever i jug; veita procesija, ene to sa
aktentanama idu Strandom, kao to su nekada sa amforama ile na Nil; sve ono
zavijeno i vrsto sabijeno lie mog mnogostrukog ivota sada je sabrano u
mom imenu, isto i jasno ispisanom na listu hartije. Sada sam zreo ovek; sada
stojim uspravno na suncu i na kii i moram svom svojom teinom da padnem
kao sekira i da tako preseem hrast, jer ako budem oklevao, ako se budem
osvrtao as levo, as desno, pau kao sneg i propau.
Skoro da sam se zaljubio u svoju pisau mainu i u telefon. Pismima i
kablogramima i kratkim, ali utivim nareenjima preko telefona upuenim
Parizu, Berlinu, Njujorku, slio sam svoje mnoge ivote u jedan; zahvaljujui
svojoj priljenosti i odlunosti pomogao sam da se ucrtaju na onoj mapi tamo,
one linije koje su povezale razliite delove sveta. Volim da stignem u svoju
kancelariju tano u est; volim purpurno svetlucanje tamnog mahagonija; volim
pisai sto i njegovu otru ivicu; i fijoke to se glatko izvlae. Volim telefon sa
dugakim uhom spremnim da primi moj apat; volim i datum na zidu; i knjigu
u koju ubeleavam sastanke: sa g. Prentisom u etiri; sa g. Ejrsom tano u pola
pet.
Prijatno mi je kad me g. Berard pozove u svoju privatnu kancelariju da
mu podnesem izvetaj o naim isporukama Kini. Nadam se da u naslediti
direktorsku fotelju i molitveni tepih. Ulaem svoj trud; razgonim mrak pred
sobom, irim trgovinu gde je vladao haos, tamo u dalekim delovima sveta. Ako
istrajem da i dalje od haosa pravim red, nai u se tamo gde su stajali atam i
Pit, Berk i ser Robert Pil. Zbog toga otklanjam izvesne mrlje, briem neke stare
nedostatke; uspomenu na enu koja mi je sa vrha jelke skinula i dala zastavicu;
svoj akcenat, batine i druga muenja; hvalisave deake; svog oca bankara u
Brizbejnu.
itao sam svog omiljenog pesnika u nekom restoranu i dok sam meao
kafu da rastopim eer sluao sam sitne inovnike kako se klade za malim
stolovima i posmatrao ene kako oklevaju pred ankom. Rekao sam sebi da
nita ne treba da bude lieno smisla kao pare mrke hartije sluajno baeno na
pod. Rekao sam da oni moraju imati cilj u vidu na svojim ivotnim
putovanjima; da treba da zarade svoje dve funte i deset ilinga nedeljno pod
rukovodstvom odsenog efa; neka ruka, neka domaa haljina treba da nas
obvije svako vee. Kad budem zaleio ovakve frakture u ivotu i shvatio da
ovakve monstruoznosti ne treba ni izvinjavati, ni opravdavati, jer i jedno i
drugo znai rasipanje nae snage, vratiu i ulici i restoranu ono to su izgubili
kada su dospeli do ovih tekih vremena i razbili se o ove kamenite obale.
Odabrau nekoliko rei i iskovau oko nas obru kaljenog elika.
Ali danas nemam ni trenutka slobodnog vremena. Na ovom mestu nema
predaha, nema senke treperavog lia, ni senice pod koju se ovek moe
skloniti od sunca, pod koju moe sesti pored voljenog bia u svee predveerje.
Svet mi je teinom pritisnuo ramena; svet vidi kroz moje oi; ako ih zatvorim,
ili ako pogledam u stranu, ili se osvrnem da ukaem na ono to je rekao Platon,
ili se setim Napoleona i njegovih osvajanja; uvrediu ovaj svet nekom
izopaenou. Takav je ivot; g. Prentis e doi u etiri; g. Ejrs u etiri i
trideset. Uivam da sluam prigueno itanje lifta i onaj tupi udar kad se
zaustavi na mom spratu i teak, muki, bat mojih odgovornih slubenika niz
hodnike. I tako ujedinjenim naporima aljemo do najdaljih delova sveta
luksuzne brodove, snabdevene klozetima i gimnastikim salama. Svet mi je
svojom teinom nalegao na ramena. Takav je ivot. Ako budem istrajao ovim
putem, dobiu fotelju u trgovakoj komori i skupocen tepih; stei u imanje u
Sariju sa staklenom batom, jelama vrlo retke vrste, nekom izuzetnom dinjom,
ili japanskim drvetom, na emu e mi zaviditi moje kolege.
Pa ipak jo uvek stanujem u sobi na tavanu. Tamo otvaram svoju dragu
knjigu; tamo posmatram svetlucanje kie na crepovima dok se ono ne slije u
jedan sjaj nalik na pelerinu ulinog policajca; odande vidim razbijene prozore
na sirotinjskim kuama; mrave make; poneku ulinu enu kako se sva
zazrikavela ogleda u napuklom ogledalu, doterujui se pre nego to e stati na
ulini ugao. Tamo ponekad svrati Roda. Jer mi se volimo.
Persival je poginuo (poginuo je u Egiptu; poginuo je u Grkoj; sve su
smrti jedna jedina smrt). Suzana ima decu; Nevil se brzo uzdie do zavidnih
visina. ivot prolazi. Oblaci se neprestano menjaju iznad krovova naih kua.
Radim sad ovo, sad ono, pa opet to isto. Kroz susrete i rastanke prikupljamo
razliite oblike i pravimo razliite are. Ali kada ne bih za zid zakucavao sve
svoje utiske, kada ne bih razliite linosti u sebi slivao u jednu; kada ne bih
egzistirao ovde i sada, umesto da ivim razvejan i rasparan kao venci snega po
dalekim planinama kada ne bih upitao gicu Donson prolazei kroz njenu
kancelariju kakvi se filmovi daju i kada bih propustio da popijem aj i pojedem
omiljeni biskvit, bio bih kao prvi sneg koji se istopi im padne.
Ali kada doe est sati i kada dotaknem eir da pozdravim portira (jo
uvek sam preterano ceremonijalan, zato to neodoljivo eznem da me ljudi
Po ceo boji dan tapkam po kui u kecelji i papuama kao i moja majka
koja je umrla od raka. Da li je leto ili zima, ne odreujem vie po travi na
vresitu i cveu na ledini, ve po pari ili po mrazu na prozorskom oknu. Kada
eva izvije visoko svoj prsten od zvuka i on se razlegne kroz zrak, da zatim
padne kao zrela voka, sagnem se da nahranim svoje dete. Ja koja sam imala
obiaj da se etam bukovom umom i da posmatram kako krejino perje postaje
plavo dok ona pada u letu, ja koja sam umela da sretnem na putu pastira i
potukaa, koja bih se zagledala u enu to ui pored naherenih kola u jarku,
sada idem iz sobe u sobu sa krpom za prainu. Spavaj edo, pevuim i
prieljkujem da san padne kao zastor od paperja i da pokrije ovo nejako telo;
molim se da ivot uvue svoje kande, da zauzda munju i da mine putem; od
vlastitog tela pravim upljinu, topao zaklon u kome e spavati moje dete.
Spavaj edo, kaem, spavaj. Ili priem prozoru, pogledam visoko vranino
gnezdo i krukino drvo. Njegove e oi gledati kada moje budu zatvorene,
razmiljam. Ujedinjena sa njim poi u van svoga tela, videu Indiju. A on e
se vratiti kui i donee trofeje da ih poloi pred moje noge. Uveae moju
imovinu.
Ali vie nikad ne ustajem zorom da vidim purpurne kapljice na liu
kupusa; crvene kapljice na ruama. Ne posmatram svog ptiara kako njuka sve
ukrug, niti budna leim nou zagledana u lie kako skriva zvezde i kako se
zvezde kreu, a lie nepomino visi. Mesar me zove; mleko treba skloniti u
hladovinu da ne prokisne.
Spavaj edo, govorim, spavaj, a kotao vri i dah njegove pare biva sve
gui i gui, izlazei u mlazu iz grlia. Isto tako ivot ispunjava moje vene.
Isto tako ivot tee kroz moje udove. Isto me tako neto goni napred da umalo
to ne viknem, dok tumaram po kui od zore do mraka i otvaram i zatvaram
prozore. Dosta mi je. Presita sam jednostavnih radosti. Ali jo e doi, jo
dece; jo kolevki, jo korpi u kuhinji i unki na dimu; jo blistavog crnog luka i
jo aleja zelene salate i krompira. Kao kad list ponese oluja, tako mene neka
sila as stane da vue preko mokre trave, as me do neba uzdigne. Presita sam
jednostavnih radosti; i ponekad poelim da ova punoa iili iz mene i da vie
ne oseam teinu zaspale kue dok uvee sedimo, a ja sluam kako se ita
knjiga i udevam konac u iglu. Sijalica je upalila vatru na mranome oknu. Vatra
plamti u srcu brljana. Meu zimzelenim drveem kao da vidim osvetljenu
ulicu. ujem buku saobraaja u huku vetra to sue niz puteljak, nejasne
glasove i smeh Dini kako vie dok se vrata otvaraju: Doi, doi!
Ali nikakav um ne remeti tiinu nae kue, pred ijim samim vratim
uzdiu polja. Vetar kao voda uti meu brestovima; jedan je leptir udario u
sijalicu; krava bleji; poinje pucketanje u gredama, dok ja udevam konac kroz
iglu i mrmorim Spavaj edo.
Doao je eljeni trenutak, ree Dini. Sreli smo se, sastali smo se.
Hajde da razgovaramo, da priamo prie. Ko je ovaj ovek? Ko je ova ena?
Strahovito sam ljubopitljiva i nikad ne mogu da naslutim ta me eka. Kad biste
mi vi rekli, vi koga prvi put u ivotu vidim, Voz polazi u etiri sata sa
Pikadilija, ne bih se zadrala ni koliko da potrpam neto najpotrebnijih stvari u
neseser; ve bih smesta krenula sa vama.
Hajde da sednemo pored ovog cvea u vazi, ovde na sofu, ispod ove
slike. Hajde da ukrasimo nae boino drvce priama, i uvek samo priama.
Ljudi prebrzo odlaze; kako bi bilo da ih stignemo. Onaj ovek tamo pored
radnog stola, kaete, ivi okruen kineskim porculanom. Razbite jedan komad i
bacili ste hiljadu funti. Bio je zaljubljen u jednu devojku iz Rima koja ga je
napustila. To objanjava poreklo njegovog porculana, tih starudija koje nalazi
po malim hotelima, ili kao iskopine ispod pustinjskog peska. I budui da se
lepota mora svakodnevno lomiti da bi ostala lepota, a on je uvek isti, zato i
njegov ivot miruje u moru kineskog porculana. Pa ipak je to udno, jer je
nekada, kao mladi, sedeo na mokroj zemlji i pio rum sa vojnicima.
Moramo delati brzo i veto nizati injenice, kao kad se igrake veaju o
boino drvce jednim pokretom prstiju. Moj sagovornik se nadnosi nad svakom
stvari, ak i nad obinom gorskom ruom. ak ga zanima i ova stara dama zato
to nosi dijamantske minue i zato to koijama u koje su upregnuti poniji
obilazi svoje imanje, nareuje kome treba pruiti pomo, koje drvo treba oboriti
i kog kirajdiju treba sutra izbaciti. (Svih ovih godina, a prevalila sam tridesetu,
moram priznati, ivela sam opasno, kao divlja koza to skae sa stene na stenu;
nigde da se skrasim zadugo; ne vezujem se ni za jednu odreenu osobu; ali se
lako moete uveriti da treba samo prstom da maknem, pa e se smesta neka
osoba izdvojiti od ostalih i prii mi.) Onaj tamo gospodin je sudija; a onaj je
milioner, dok je onaj sa monoklom strelom ubio svoju guvernantu, pogodio je
pravo u srce kada mu je bilo deset godina. Kasnije je jahao preko pustinja sa
ifrovanim depeama, uestvovao u revolucijama, a sada skuplja materijal za
istoriju porodice svoje majke koja se odavno nastanila u Norfolku. A onom
oveuljku tamo, to je sav modar u licu, osuila se desna ruka. Ali zato? Niko
to ne zna. Ona ena, o tome se diskretno apue, sa bisernim minuama u
obliku pagoda nosila je u sebi ist plamen kojim je zapalila strasnu ljubav kod
jednog od naih dravnika; otkad je on umro njoj se priviaju duhovi, prorie
svetu sudbinu, a pored toga je usvojila nekog mladia boje kafe koga smatra za
Mesiju. Onaj ovek sa obeenim brkovima kao u kakvog konjikog oficira
vodio je ivot krajnjeg razvrata (sve je to zapisano u nekim memoarima) sve
dok jednog dana nije sreo nekog stranca u vozu koji ga je vratio veri itajui mu
bibliju izmeu Edinburga i Karlajla.
Eto tako za tren oka, veto, spretno odgonetamo hijeroglife ispisane na
licima drugih ljudi. Ova soba podsea na obalu na koju su talasi izbacili
istroene i okrznute koljke. Vrata se i dalje otvaraju. Soba se neprestano puni
znanjem, zajedljivou, svakakvim vrstama ambicija, velikom koliinom
ravnodunosti, izvesnom koliinom oaja. Kada bismo se udruili mogli bismo,
kao to i sami kaete, da zidamo katedrale, da upravljamo zemljom, da
osuujemo ljude na smrt i rukovodimo poslovima nekolikih javnih ustanova.
Na zajedniki fond iskustva zaista je bogat. Svi zajedno imamo na stotine dece
ravnim, zimskim poljem, ili opet nain na koji sedi neka starica u autobusu,
ruku podboenih o kukove sa korpom u krilu - sve to volimo da pokazujemo
jedno drugom. Kakvo je ogromno olakanje kad ovek ima nekoga iju panju
moe da skrene na neto. Ili da se uti zajedno. Da se poe mranim stazama
duha i zae u prolost, da se prodre u bit knjige, da se razgrne njihovo granje i
uzbere po neki plod. I ti uzima taj plod i divi mu se, kao to i ja primam
nemarne pokrete tvog tela i divim se njegovoj lakoi, njegovoj snazi - kako
hitro ume da otvori prozore i kako ima veste ruke. Jer, na alost, moj duh
brzo sustane, brzo se umori; na cilju padnem, mokar, moda odvratan.
Na alost, ne bih mogao da galopiram preko Indije pod lemom protiv
sunca itav dan i da se uvee vratim u svoju baraku. Ne mogu ono to ti moe,
da skaem po palubi broda kao polugoliavi deaci to prskaju jedan drugog
crevima za polivanje. Meni je neophodna ova vatra, neophodna mi je ova
naslonjaa. Neophodan mi je neko pored koga u sesti posle preganjanja
itavog jednog dana punog bola, posle sluanja drugih, ekanja i podozrenja.
Posle svaa i pomirenja potrebna mi je intimnost - da budem sam sa tobom, da
sredim zbrku dana. Jer ja imam vrlo odreene navike, kao kakva stara devojka.
Moramo da se suprotstavimo pustoenjima i izvitoperavanju ovoga sveta,
njegovim izbljuvanim gomilama to se besomuno vrte u krug i gaze nas. Povrh
toga treba tano, izmeu stranica romana uvui no za seenje hartije i uredno,
zelenom vrpcom povezati svenjeve sa pismima i iistiti pepeo oko ognjita
starom metlom. Treba uiniti sve da se obuzda uas deformacije. Hajde da
itamo pisce rimske strogosti i vrline; hajde da tragamo za savrenstvom po
pesku. To je u redu, ali ja isto tako volim da odbacim vrlinu i strogost tih
plemenitih Rimljana, zbog sivog svetlucanja tvojih oiju, zbog razigranih trava,
zbog letnjeg povetarca, zbog smeha i dreke deaia to se igraju - goliavih
malih mornara to se po palubama brodova prskaju crevima za polivanje. Zbog
svega toga nisam, kao Luj, dezinteresovani traga za savrenstvom zakopanim
u pesku. Stalno mi arenilo boja muti stranicu knjige i stalno mi oblaci prelaze
preko nje. A proitana pesma uini mi se da nije nita drugo do sam tvoj glas.
Alkibijad, Ajaks, Hektor i Persival takoe su ti. Voleli su jahanje, veselo su
stavljali svoje ivote na kocku, i isto tako nisu bogzna koliko voleli knjigu. Ali
ti ipak nisi ni Ajaks, ni Persival. Oni se nisu mrtili, niti se eali po elu tebi
svojstvenim odreenim pokretom. Ti si ti. A to je ba ono to me utei kad se
setim mnogih nedostataka (ruan sam i fiziki slab), kad se setim niskosti sveta,
i prolaznosti mladosti, i Persivalove smrti i moje gorine, i mog zlopamenja i
moje bezgranine zavisti.
Ali ako jednog dana ne bude dola posle doruka, ako te jednog dana
budem video u nekom ogledalu kako, moda, gleda za nekim drugim, ako
telefon bude beskonano zvrjao u tvojoj praznoj sobi, tada u, poto pretrpim
neuven bol, tada u - jer nema kraja ludostima ljudskog srca - tada u potraiti
neku drugu, nai u neku drugu - tebe. A dotle, hajde da udruenim udarcem
unitimo otkucavanje vremena na satu. Hodi blie meni.
nekoliko gasometara. U isti mah ne mogu da doivim ovaj pejza koji se prua
preda mnom. Posmatram svetenike sa ljubiastim pojasevima i dadilje u
pitoresknim haljinama; primeujem samo spoljne stvari. Sedim ovde kao kakav
rekonvalescent, kao kakav, u pravom smislu, nedotupavan ovek koji zna samo
jednoslone rei. Sunce ee, kaem, Vetar je hladan. ini mi se da me kao
kakvu bubicu nosi zemlja na svojim leima i mogao bih da se zakunem da joj,
dok ovde sedim, oseam tvrdou, njeno kretanje ukrug. Ne elim da poem
suprotnim putem od ovog kojim ide zemlja. Kada bih mogao da produbim ovo
oseanje samo za jo jedan pedalj, predoseam da bih zaao u neko udno
podneblje. Ali ja nalikujem na slona koji ima vrlo kratku surlu. Nikada ne elim
da produim ovakva stanja odsutnosti; ne trpim ih; tavie, prezirem ih. Ne
elim da budem ovek koji pedeset godina sedi na jednom istom mestu i
razmilja o svom pupku. eleo bih da me neko upregne u kola, u kola koja
prevoze povre i tandru preko dombi.
Istina je da ne spadam u one ljude koji mogu da se zadovolje jednom
osobom, ili beskrajem. Dosadna mi je moja soba, a isto tako i nebesa. Moje
bie zablista jedino kada je svaka njegova strana okrenuta mnogim ljudima.
Ako me oni iznevere pretvaram se sav u rupe, nestanem kao upaljena hartija. O,
gospoo Mofet, gospoo Mofet, kaem, doite da poistite ovaj vaar. Neke
stvari su me prole. Nadiveo sam izvesne elje; pogubio sam prijatelje, neki su
umrli - Persival, na primer - a druge sam zanemario iz iste nemoi da preem
ulicu. Pokazalo se da nisam tako darovit kao to je izgledalo u jednom trenutku.
Izvesne se stvari nalaze van moga domaaja. Nikada neu razumeti ozbiljnije
filozofske probleme. Rim je najudaljenija taka mojih putovanja. Nou se iza
sna trgnem od bola to nikada neu videti divljake sa Tahitija kako harpunima
love ribu pri svetlosti buktinje, ni lava kako skae u dungli, ni golog uroenika
kako jede sirovo meso. Niti u nauiti ruski, niti u itati Vede. Nikada vie
neu naletati na stub. (Mada jo uvek nekoliko zvezda prekrasno pada kroz
moju no od onog snanog udarca.) Ali dok tako razmiljam dolazim do
more, zatim opet na zemlju, pa opet na more. Mogao bih da izaberem bilo koji
detalj iz ovog niza - recimo zapregu sa mazgom - pa da ga opiem sa najveom
moguom lakoom. Samo emu opisivati ovekove muke sa mazgom? Isto bih
tako mogao da izmiljam prie o onoj devojci koja se penje stepenicama. Srela
ga je pod mranim lukom... Svreno je, ree on okrenuvi lea kavezu u
kome se ljuljao kineski papagaj. Ili jednostavno, To je bilo sve. Ali emu da ja
nameem svoje proizvoljno shvatanje stvari? Zato da ovde stavim naglasak,
ono da uobliim, ili da vajam figurine nalik na igrake koje torbari prodaju po
ulicama? Zato da izaberem ovo iz svega onoga - ba taj detalj?
Ovde, u venom gradu, svlaim jednu od svojih ivotnih kouljica, a
ljudi e jednostavno rei, Bernard je otputovao na deset dana u Rim. Bez
pravca koraam gore dole preko ove terase. Ali gle, dok se etam takice i
crtice poinju da se slivaju u duge linije, stvari poinju da gube goli,
pojedinani identitet to su ga imale dok sam se peo uz ove stepenice. Velika
crvena posuda je sada samo crvenkasta mrlja na talasu ukastog zelenila. Svet
poinje da se kree iza mene kao ivice ive ograde kada krene voz, kao morski
talasi kada zaplovi parobrod. I ja se kreem, polako se ukljuujem u opti
redosled stvari koje se niu jedna za drugom i ini se neminovno da posle
drveta mora doi telegrafski stub, a zatim rupa u ivoj ogradi. I dok se tako
nalazim u pokretu, okruen, obuhvaen i uesnik, one moje dobro poznate
reenice poinju da izbacuju mehurove i ja poelim da oslobodim te mehurove
iz miolovke u mojoj glavi, i zato sam upravio korak prema onom oveku koga,
sudei ovako sa lea, poznajem. Zajedno smo ili u kolu. Nema sumnje da
emo uspostaviti kontakt. Sigurno emo zajedno i ruati. Priaemo. Ali
polako, samo trenutak.
Ne treba prezirati ove trenutke bekstva. Suvie retko dolaze. Tahiti tada
postane mogunost. Naslonjen na ovu ogradu vidim daleko preko pustoi vode.
Neka su se peraja pranula. Ova gola, vizuelna impresija ne moe se vezati ni
za kakvu loginu postavku, tek iskoi kao peraje morskog praseta na obzorju.
Vizuelne impresije esto nam kao poruku donose ovakve kratke konstatacije
koje emo s vremenom otkriti i uobliiti u rei. Zato u zabeleiti pod P,
Peraja u vodenoj pustinji. Ja koji neprestano vodim beleke na marginama
svog duha, da bih doao do neke konane tvrdnje, beleim ovu opasku za neko
zimsko vee.
A sada u otii negde na ruak, podii u au uvis da pogledam kakvo
je vino, posmatrau stvari oko sebe odsutniji nego obino i kada neka zgodna
ena bude ula u restoran i stala da se kree izmeu stolova, rei u sebi, Gle
dola je uprkos vodenoj pustinji. Besmislena opaska, ali za mene sveana,
sivkaste boje kriljica sa fatalnim prizvukom svetova to se rue i vode koja
pada odnosei sve u propast.
I zato, Bernarde, (setio sam se tebe koji si mi redovan ortak u svim
pothvatima), hajde da otponemo novu glavu i da posmatramo kako e se
obrazovati ovo novo, ovo nepoznato, udno, sasvim neidentifikovano i
zastraujue iskustvo - novu kapljicu, koja tek to se nije uobliila. Setio sam
se, taj ovek se zove Larpent.
U ovo toplo popodne, ree Suzana, ovde u parku, ovde u ovom polju
po kome se etam sa svojim sinom, dostigla sam vrhunac svojih elja. Sarka na
kapiji je zarala; a on je ipak irom otvorio. Neobuzdane strasti detinjstva, moje
suze u bati kada je Dini poljubila Luja, moja odvratnost prema uionici koja
je zaudarala na amovinu, usamljenost u stranim mestima, onaj trenutak kada
su naile mazge klapui iljatim kopitama, a Talijanke zavijene u alove, sa
karanfilima zadenutim u kose brbljale kraj fontane, sve je to nagraeno
bezbednou, imanjem, porodicom. Za sobom sam ostavila mirne, plodne
godine. Moje je sve to pogledam. Odgajila sam drvee iz semena. Sagradila
sam bazene u kojima se zlatne ribice skrivaju ispod lokvanja irokoga lia.
Preko leja sa jagodama i salatom prebacivala sam mree, a za kruke i ljive
ila sam bele kese da bih ih sauvala od osica. Videla sam svoje sinove i keri,
koji su nekada leali u krevecima pod istim mreama kao i ovo voe, kako
kidaju okca na mrei i koraaju sa mnom, sada vii od mene, dok im se senke
pruaju preko trave.
ivim ovde ograena, zasaena kao i moje vlastito drvee. Kaem, Moj
sin, kaem, Moja erka, tako da ak i kova mora iza svoje tezge prekrivene
ekserima, bojama i icom za ogradu, sa potovanjem da pogleda pred vratima
naa izanala kola puna mrea za leptirove, aova i konica. Za Boi veamo
imelu iznad asovnika, imamo pune korpe kupina i peurki, brojimo tegle sa
demom, a deca iz godine u godinu staju uz kapak na prozoru u salonu da se
izmere. Povrh toga za svaki pogreb pletem vence beloga cvea u koje zadevam
granice srebrnkastog lia i kartice sauea povodom smrti tog i tog pastira,
ili napiem par utenih rei eni umrloga kolara; ponekad sedim pored postelja
ena na umoru, koje mrmljaju neto neodreeno o poslednjim uasima i vrsto
me dre za ruku; poseujem kue kojih bi se gadio svako sem onoga ko je, kao
ja, od ranoga detinjstva upoznat sa ivotom na farmi, sa gomilama konjske
balege, kokokama to vrljaju ovamo, onamo, i majkama koje u kolibi
podeljenoj na dvoje odgajaju decu. Viala sam kako se od toplote magla na
prozorima pretvara u mlazeve vode i oseala smrad pomijare.
Pitam se, dok evo stojim sa makazama meu cveem, na koja e vrata
ui senka u moj ivot? Kakav potres moe da uzdrma moj nemilosrdno
naporan, na tekom trudu sazdan ivot? Pa ipak, ponekad osetim da sam sita
jednostavnih radosti, odgajanja voa i dece to po kui prave vaar razbacujui
na sve strane vesla, puke, lobanje, knjige dobijene kao nagrade i druge svoje
trofeje. Sita sam tela, rada, marljivosti i svoje okretnosti, beskrupuloznih
postupaka majke zatitnice, majke to ljubomorno okuplja za jedan sto svoju
decu, uvek svoju.
Kada doe prolee, - hladno, pljuskovito, sa utim cveem to se
iznenada pojavi - tada, dok vodim rauna da li je meso sklonjeno u debelu
hladovinu i dok zatvaram teke kese od srebrne hartije sa ajem i finim suvim
groem, setim se kako se sunce jednom rodilo, i kako je lasta letela nisko nad
travnjacima. Setim se pria koje nam je priao Bernard dok smo bili deca, kada
se nad nama zatreslo mnogostruko, lagano lie, zaparalo plavetnilo neba i
prosulo nemirne pege svetlosti po skeletima bukvinog korenja na kome sam
sedela i jecala. Uzleteo je golub. A ja sam skoila i poletela za reima koje su
se otezale kao labavi konac to visi na luftbalonu, i izmicale sve dalje i dalje od
grane do grane. Tada se razbila nepokretnost jutra kao napukla vaza; spustila
sam kese sa branom i pomislila, ivot me je opkolio kao led zarobljenu trsku.
Drim makaze i berem slezovau, ja koja sam odlazila u Elvedon, gazila
po trulom iru, videla onu gospou za pisaim stolom i vrtare sa velikim
metlama. Zadihano smo pobegli natrag da nas ne ubiju iz puke i da nas ne
prikucaju za zid kao lasice. A danas merim brano i stavljam zimnicu. Uvee
sednem u fotelju i pruim ruku da dohvatim ie; sluam kako moj mu hre;
podignem pogled kada blesnu prozori od automobilskih farova u prolazu i kada
osetim kako se oko mene, ukorenjene, talasi stanu da njiu i lome; sluam krike
i vidim kako se tui ivoti kao slamke vrte u matici oko stubova mosta, dok ja
zabadam iglu odozgo, odozdo i provlaim konac kroz platno.
Ponekad se setim Persivala koji me je voleo. Galopirao je na konju i pao
u Indiji. Ponekad se setim Rode. U gluvo doba noi prenu me i probude
uznemireni krikovi. Ali uglavnom ivim zadovoljna sa svojim sinovima.
Otkidam suve latice sa slezovae. Prilino pogurena, osedela pre vremena, ali
bistrih oiju, bademastih oiju, koraam preko svojih polja.
Stojim ovde, ree Dini, na stanici podzemne eleznice gde se
ukrtaju sve one drage linije - Pikadili Juni Kraj, Pikadili Severni Kraj, Ulica
Rident i Hejmarket. U ovom trenutku se nalazim ispod plonika, u srcu
Londona. Tano nad mojom glavom jure bezbrojni tokovi i gaze bezbrojna
stopala. Ovde se ukrtaju velike avenije civilizacije i produavaju ovim, ili
onim pravcem. Nalazim se u srcu ivota. Ali gle mog tela tamo u ogledalu.
Kako samo izgleda samotno, smanjeno, ostarelo! Vie nisam mlada. Vie nisam
uesnik u povorci. Milioni ljudi u besomunoj trci silaze ovim stepenicama.
ini ga guim. Uzimam neku knjigu i itam pola stranice svejedno ega. Jo
nisu popravili grli na ajniku. Devojica igra obuena u haljine svoje majke.
Ali tada neka ispoena i izbolovana dua, moda Roda, a moda i Luj,
pree preko sobe, izae napolje, pa opet iz poetka. Oni trae zaplet, zar ne?
Potreban im je smisao? Ovo obino smenjivanje scena nije dovoljno za njih.
Nije im dovoljno da ekaju boanski trenutak kada e biti izgovorena re koja
je morala biti napisana; da vide kako e reenica napravljena od ilovae
nepogreno lei na pravo mesto i izvajati karakter; nije im dovoljno da namah
primete obrise neke grupe ljudi prema nebu. Ali ako tragaju za nasiljem, ja ga
poznajem, viao sam smrt, ubistvo i samoubistvo, sve u jednoj sobi. Ljudi ulaze
i izlaze. Neko jeca na stepenicama. Sluao sam kako se kidaju niti i gledao kako
se vezuju vorovi i uo mnoge, tihe bodove igle kroz belo platno na krilu neke
ene. Zato, kao Luj, traiti smisao stvari, ili kao Roda pobei u neki daleki lug,
pa razgrnuti lovorovo lie i traiti statute? Kau da ovek mora kao ptica
krilima da se bori sa burom, uveren da izvan ove kaljuge sija sunce; da se sunce
prosipa pravo u jezera pokrivena pahuljicama vrbe. (Kod nas je sada novembar;
siromasi nude ibice prstima iibanim od vetra.) Kau, tamo se moe nai cela
istina i dok se ovde vrlina tetura slepim ulicama, tamo se ona sree u svom
savrenstvu. Roda je proletela pored nas, isturena vrata i zaslepljenih,
halucinantnih oiju. Luj, danas vrlo bogat ovek, prilazi svom prozoru na
mansardi i preko grbavih krovova gleda gde je to ona iezla; ali on ipak mora
da sedi u svojoj kancelariji okruen pisaim mainama i telefonom i sve da
smisli nama na uput, naeg podmlaivanja radi i obnove radi jo neroenog
sveta.
Ali ovde, u ovoj sobi u koju ulazim bez kucanja govori se reima koje
kao da su bile zapisane. Prilazim policama sa knjigama. Ako mi se hoe mogu
da proitam pola stranice bilo ega. Niko me ne prisiljava da razgovaram. Ali
zato sluam. Izvanredno ivo reagujem na stvari. Van sumnje je da ovek ne
moe da ita ovu pesmu bez napora. Stranice su esto oteene i isprljane
Vratio sam se iz kancelarije, ree Luj. Ovde sam obesio kaput, tamo
sam ostavio tap - prijatno mi je da matam kako je i Rielje nosio isti ovakav
tap. Na taj nain svlaim sa sebe svoj autoritet. Moje je mesto sa desne strane
jednog direktora za stolom sjajne politure. Preko puta nas na zidu vise mape sa
oznakama naih uspenih poduhvata. Mi smo svojim brodovima povezali itav
svet u jednu ipku. Zemljina lopta je ispresecana naim brodskim linijama. Ja
sam veoma uvaena linost. Sve mlade inovnice u naoj kancelariji pozdrave
me kad uem. Sada mogu da se hranim u bilo kom restoranu i bez imalo tatine
da razmiljam o tome, kako u uskoro kupiti vilu u Sariju, sa dva automobila i
staklenom batom, sa nekoliko retkih vrsta bostana. Zasad se jo uvek vraam
svojoj mansardi, obesim eir, pa se u samoi ponovo predam jednoj istoj
neobinoj zabavi koju upranjavam jo otkad sam ono udario pesnicom u
hrastova vrata svog profesora. Otvorim jednu malu knjigu. Proitam jednu
pesmu. Dovoljna je jedna pesma.
O zapadni vetre...
Roda, koja tako intenzivno ivi u svetu apstrakcije i ima zanete oi boje
puevog mesa, ne unitava te, o zapadni vetre, bilo da se pojavi u pono kada
zablesnu zvezde, ili u najprozainiji as, u podne. Stane pored prozora i
posmatra dimnjake i polomljena okna na sirotinjskim kuama -
Moj zadatak, moj teret uvek je bio vei od tereta i zadataka drugih ljudi.
Na moja ramena su navalili itavu piramidu. Pokuao sam da obavim divovski
posao. Terao sam ludo brzu, nepropisnu, opaku zapregu. Ja sa svojim
australijskim akcentom hranio sam se po malim restoranima i trudio se da
zadobijem naklonost pisaria, ali pritom nikada nisam zaboravljao svoja
sveana i duboka ubeenja i svakakve oprenosti i nesklade koji se moraju
reiti. Kao deak sanjao sam o Nilu, nerado sam se budio iz svojih sanjarenja,
pa ipak sam pesnicom udario u vrata od vetake hrastovine. Ljudi bi bili
sreniji kada bi se raali bez sudbine, kao Suzana, kao Persival kome se
ogromno divim.
ivot je bio svirep prema meni. Sam sebi liim na nekog ogromnog
sisavca, na neka balava, lepljiva, nezasita usta. Pokuao sam da iupam jezgro
sakriveno u centru ivoga mesa. Osetio sam malo prostih ivotnih radosti, iako
sam izabrao sebi za ljubavnicu enu sa ravim akcentom, da ne bih morao da se
ustruavam pred njom. Ali ona samo baca po podu svoj prljavi ve, dok mi
bedinerka i trgovaki pomonici dobacuju petnaest puta dnevno i rugaju se
mom izvetaenom i nadmenom dranju.
trudila bih se da ih oponaam. Tako je straan bio ivot da sam izmeu njega i
sebe stavljala hiljadu branika. Gledala sam ivot kroz svakakve naoari;
ponekad kroz ruine latice, nekad kroz vinovo lie - itavu ulicu Oksford ili
Trg Pikadili pokrivala sam bleskom i talasanjima svog duha, vinovim liem, ili
ruinim laticama. Zatim se seam kofera, stajali bi u hodniku kada doe
raspust. Ja bih se potajno prikradala da na etiketama proitam imena i da
sanjam o licima. Moda Herogejt, a moda Edinburg na ijim je plonicima
ivela neka devojka kojoj ne pamtim ime, bio je ovenan zlatnom slavom.
Samo ona za mene nije znaila nita drugo do ime. Napustila sam Luja. Plaila
sam se zagrljaja. Pokuavala sam da krznom, odelom pokrijem plaviastocrnu
otricu. Preklinjala sam dan da pree u no. eznula sam da vidim kako se
orman smanjuje, kako krevet postaje mek, da zatim zaplovi kroz zrak; eznula
sam da ugledam izdueno drvee, izduena lica i zelenu klupu na vresnom
polju i dve nesrene prilike kako se rastaju sa zbogom. Lepezasto sam sipala
rei kao kad seja baca semenje na poorana polja, u golu zemlju. Uvek sam
elela da isteglim no i da je to je vie mogue ispunim snovima.
Zatim sam u nekoj koncertnoj dvorani rastavila granje muzike i ugledala
zgradu koju smo zajedno sagradili; kvadrat je stajao na pravougaoniku. To je
kua u kojoj se nalazi sve, govorila sam nagnuta preko ramena putnika u
nekom autobusu posle Persivalove smrti; pa ipak sam tada otila u Grini.
etajui se po keju molila sam se da postanem gromovnik za sva vremena i da
grmim na ivici sveta u kome nema nikakvog rastinja, samo tu i tamo po koji
mermerni stub. Bacila sam buket cvea u talas koji se prostro po zemlji. Rekla
sam tada, Uniti me, odnesi me do najdalje take sveta. Talas je nestao; buket
je sveo. Retko se kad sada setim Persivala.
Trenutno se nalazim u paniji i penjem se uz jedno brdo; hou da
zamislim da su lea ove mazge moja postelja i da leim na samrti. Izmeu
mene i beskonanih provalija nalazi se sada samo jedan tanak arav. Grudve u
dueku postaju meke poda mnom. Posremo stazom navie - posrui
nastavljamo put. Moj me put vodi sve vie i vie do nekog usamljenog drveta
na vrhu i nekog jezera pored njega. U sumrak kada se sklapaju brda kao to
ptice sklapaju krila, amcem sam sekla talase lepote. S vremena na vreme
uzbrala bih po koji crven karanfil ili bih uzela pregrt sena. Utonula bih sama u
busenje, prstima napipala neku staru kost i pomislila: Kada se vetar sagne da se
oee o ove visine, neka ne nae nita do aku ljudskog praha.
Mazga ne prestaje da posre penjui se uvis. Lanac brda se izvija navie
kao magla, sa vrha u ugledati Afriku. Sada ve krevet poputa poda mnom.
Propadam kroz ute rupe kojima su proarani aravi. Dobra ena sa licem kao
u beloga konja daje mi znak oprotaja na drugom kraju kreveta i okree se kao
da e da ode. Ko e onda poi sa mnom? Samo cvee, vodena kukuta i glogov
cvet boje meseine. Skupila sam ga bez reda u jedan snop, isplela ga u venac i
dala ga - ah, kome sam ga dala? Sada smo krenuli preko provalije. Ispod nas su
razbacane svetiljke na barkama lovaca na haringe. Grebeni se gube. Sitni
talasii, sivi talasii i bezbrojni veliki talasi se prostiru ispod nas. Ne dodirujem
nita, ne vidim nita. Mogli bismo da se spustimo i da otpoinemo na talasima.
More e mi dobovati u uima. Bele latice e potamneti od morske vode. Za
trenutak e zaploviti, pa e potonuti. Ako me jedan talas prekrije, drugi e me
poneti na svojim ramenima. Sve se sruilo u jedan gigantski pljusak i hoe da
me rastoi.
Ali ono drvo ima bodljikave grane; a ova tvrda linija je obris krova neke
kolibe. One loptaste forme obojene crveno i uto, to su ljudska lica. Spustila
sam nogu na zemlju, koraam smotreno i rukom pritiskam gruba vrata neke
panske gostionice.
nasmejani deaci. Ali su ti isti talasi, dok su se pribliavali obali, gubili sjaj
svoje svetlosti, tako da su padali u dugim grebenima, kao zidovi koji se rue,
kao zidovi od sivog kamena kroz koje ne prodire ni zraak svetla.
Podigao se povetarac; jeza je prola liem; i tako uznemireno izgubilo
je onu gustu mrku boju i postalo sivo, ili belo u trenutku kada se drvo trglo i
masa njegovog lia stala da se komea, gubei pritom svoj jednoobrazan oblik
kupole. Jastreb koji se nalazio na najgornjoj grani trepnuo je oima, uspravio
se, poleteo i vinuo negde daleko. Divlji zlatar je kriknuo u movari, i stao da
bei kretei i kruei sve dalje sam. Dim vozova i dimnjaka izduivao se i
kidao i postajao deo vunastog svoda koji se nadnosio nad morem i poljima.
ito je bilo ponjeveno. Od sveg njegovog strujanja i talasanja ostala je
sada samo otra strnjika. Velika sova se lagano pripremala da napusti brest,
zanjihala se i poletela kao da gazi po konopcu to se talasasto izvija prema
vrhu jednog kedra. Preko brda su lagano prolazile senke, as se irile, as
skupljale, jezero na vrhu vresne visoravni lealo je prazno. Nijedna ivotinjska
glava se nije nagnula nad njim, nijedno kopito ljapnulo, niti je ijedna topla
gubica bila zamoena u njegovu vodu. Samo je jedna ptica to je sedela na
granici boje pepela napunila kljun hladnom vodom. Nije se uo nikakav um
ni etelaca ni tokova, sem iznenadnog zavijanja vetra koji je razvio i poslednje
svoje jedro i u letu dodirivao vrhove trava. Jedna je kost leala izgriena od
kie i izbeljena od sunca, sva blistava kao granica koju je more uglaalo. Drvo
je s prolea bilo plameno crveno kao lisije krzno, a u leto posluno savijalo
lie pred junim vetrom, sada je izgledalo crno i golo kao komad gvoa.
Horizont je bio tako daleko da se nijedan blistavi krov, ni svetlucavi
prozor nije vie mogao videti. Ogromna teina zemlje u senci, bee ih progutala
kao krhke are, kao puevljeve kuice. Sada se videla samo tena senka oblaka,
jedno jedino koplje suneve svetlosti, ulo dobovanje kie ili iznenadan huk
oluje. Usamljeno drvee je, nalik na obeliske, oznaavalo daleka brda.
Veernje sunce je bilo lieno toplote, njegov se disk intenzivnog plamena
stvaraju um kao kad ovek udari dlanom o dlan usred pustog polja da rastera
vrane. A sada je, evo, sasvim zamro pod Suzaninim razrogaenim pogledom
(zbog udaranja dlanom o dlan, zbog jeke koju sam ja izazvao) tako da ujem
samo vetar kako brie preko poorane zemlje i poneku pticu kako peva - moda
neku pijanu evu. Da li je kelner uo za mene? Ili ovi neizbeni parovi to
kriom vode ljubav, as etaju, as zastanu da se zagledaju u drvee koje jo
nije bacilo dovoljno gustu senku da im prikrije tela prostrta po zemlji? Ne, nisu
uli; moje udaranje dlanom o dlan nije doprlo do njih.
ta mi onda preostaje kada ve ne mogu da izvadim svoja dokumenta i
da vas uverim u svoju superiornost time to bih vam glasno proitao svedodbe
o poloenim ispitima. Jedino to mi preostaje jeste ono to su osvetlile Suzanine
zlovoljne, zelene oi, Suzanine kristalne, bademaste oi. Uvek se nae neko
meu nama kada se ovako okupimo i dok su jo ivice susreta otre, ko nee da
se potini; i zato ovek poeli da njegov identitet potisne svojim. Za mene je
ovog puta Suzana takav sluaj. Zato govorim da bih nju impresionirao. Sluaj
me, Suzana.
Kada neko svrati do mene u vreme doruka, ak i izvezeno voe na
mojoj zavesi zajedri, tako da papagaj moe da ga kljucne; oveku se ini da bi
mogao uz pomo palca i kaiprsta da ga uzbere. Vodeno, obrano mleko ranoga
jutra postane opalno, plaviasto, ruiasto. U to doba tvoj mu - koji ima obiaj
da tegli svoje hozentregere i biem pokazuje jalovu kravu - stane da guna. Ti
uti. Ne vidi nita. Oslepela si od navike. U taj as va odnos zanemi, zauti,
potamni. U taj as moj odnos sa drugima postane topao, raznovrsan. Za mene
ne postoji ponavljanje. Svaki dan donosi neku opasnost. Spolja glatki, svi smo
pod koom sama kost, kao zmijin gr. Pretpostavimo da itamo Tajms;
pretpostavimo da raspravljamo o onome to smo proitali. Eto jednog iskustva.
Pretpostavimo da itamo Tajms; pretpostavimo da raszapeatio nas u crvenoj
peini. Cevi su popucale. Stavljamo utu limenu kadu nasred sobe. Razleteli
smo se levo, desno da potraimo jo sudova. Gledajte, jo jedna cev je pukla
iznad biblioteke. Prizor ruenja izaziva u nama glasan smeh. Dole solidnost!
Dole imovina! Ili je moe biti leto? Proetali smo se do jezera i posmatramo
kineske guske kako se patkasto gegaju prema vodi, ili smo spazili gradsku
crkvu koja podsea na skelet, dok mlado zeleno drvo podrhtava pred njom.
(Biram nasumce, biram ono to oveku najvie bode oi.) Svaki prizor je
arabeska namah skicirana da ilustruje neku sluajnost, ili udo nekog trenutka
intimnosti. Sneg, prsla cev, limena kada, kineska guska - sve su to simboli
ispisani visoko u zraku, ako se osvrnem na svoju prolost, proitam u njima
svojstva svake svoje ljubavi i shvatim koliko su se razlikovale meu sobom.
Dotle si ti - jer ja elim da budem iznad tvog neprijateljskog dranja,
otrog pogleda tvojih zelenih oiju koje si uprla u mene, izgleda tvoje pohabane
haljine i grubih ruku, kao i svih ostalih oznaka tvog materinskog sjaja - kao
prilepak prionula sve uz jednu istu stenu. Ali cela je istina da ne elim da te
vream; samo elim da osveim, da oivim veru u sebe koja me je izdala kada
si se ti pojavila. Nikakva promena nije vie mogua. Gde smo, tu smo. Kada
smo se onom prilikom okupili oko Persivala u onom londonskom restoranu, sve
je kljualo, sve je vrilo; svata je jo moglo biti od nas. Sada smo ve izabrali
ta smo imali da izaberemo, mada mi se ponekad ini da su drugi izvrili za nas
taj izbor: neke velike maice uhvatile su nas za vrat. I ja sam izvrio svoj izbor.
Primio sam peat ivota ne spolja, ve iznutra na ivo, belo, nezatieno tkivo.
Sav sam oamuen i u modricama od peata tuih duhova, lica i stvari toliko
suptilnih da imaju svoj miris, boju, strukturu, supstancu, sve sem imena. Ja sam
samo Nevil za vas koji vidite moje uske ivotne granice i liniju koju nisam u
stanju da preem. Ali sam ja u svojim oima bezgranian; ja sam mrea ije se
niti neprimetno podvlae ispod sveta. I skoro da se ona ne moe razlikovati od
onoga to je okruuje. U nju se hvataju kitovi - ogromni levijatani i bele
meduze, sve to je bezoblino i to luta; imam mo da razaznajem stvari,
primeujem stvari. Pred mojim se oima otvara knjiga; vidim do dna; pred
mojim se oima otvara srce - vidim njegove dubine. Znam koje ljubavi mogu
Zlato je izbledelo izmeu drvea, ree Roda, tamo u dnu lei zelena
traka kao neka izduena otrica noa kakve se viaju u snovima, ili neko
lutajue ostrvo na koje noga nikada nije kroila. Automobili to jure niz aveniju
poeli su da mirkaju i plamsaju farovima. Sada se ljubavnici mogu povui u
senku; stabla drvea su nabrekla, i sama su postala razvratna zbog ljubavnika.
Nekada je bilo drukije, ree Bernard. Nekada smo mogli kako smo
hteli da preseemo struju. Koliko je telefonskih razgovora potrebno danas,
koliko dopisnica da se provrti ova rupa kroz koju je trebalo proi da bismo se
ujedinjeni okupili u Hempton Kortu? Kako brzo projuri ivot od januara do
decembra! Sve nas redom nosi bujica stvari koje su nam postale tako prisne da
vie i ne bacaju senku; vie ne pravim nikakva poreenja; ak retko kad
razmiljam o sebi, ili o vama; i u toj nesvesnosti potpuno se oslobaam ivotinh
trvenja i uspevam da poupam korov to raste na uima podzemnih kanala.
Moramo kao ribe da skaemo visoko u zrak, da bismo uhvatili voz koji kree sa
stanice Vaterlo. I ma koliko visoko skoili, ponovo padamo u reku. Nikada se
neu ukrcati u brod koji plovi za ostrva u Junom moru. Izlet na par dana u Rim
bie moje najdalje putovanje. Imam sinove i keri. Zarobljen sam na mestu koje
zauzimam u ovoj zagonetki.
Pa ipak elim da verujem da je samo moje telo - telo ovog sredovenog
oveka koga vi zovete Bernard - neopozivo odreeno. Sada mislim na nain
nezainteresovaniji, nego kad sam bio mlad i kada sam morao izbezumljeno, kao
dete koje barata po velikoj torbi traei igrake, da otkrivam sebe. Gle, ta je
ovo? A ovo? Ala bi ova stvar bila lep poklon! Da li je to sve? i tako dalje.
Danas znam ta se skriva u paketima iznenaenja; i nije mi mnogo stalo do njih.
Bacam svoje misli u zrak kao to seja lepezasto baca seme i ono pada kroz
purpurne zrake sunca na zalasku, pada na obraenu, blistavu, pooranu, golu
zemlju.
Reenice. Nesavrene reenice. ta su reenice? Vrlo malo su mi
ostavile to ne bih mogao da poloim na sto pored Suzanine ruke; ili da izvadim
saznanja.
Kida se ova nit koju pokuavam da ispredem, ree Luj. Kida je va
smeh, vaa ravnodunost, a i sama vaa lepota. Dini je prekinula kada me je
pre toliko godina poljubila u bati. Hvalisavi deaci rugali su mi se u koli zbog
mog australijskog akcenta i prekidali je. Naao sam smisao, kaem, da odmah
sa bolom zakljuim - tatina. Sluajte slavuja, kaem, uje se njegova pesma
usred snanog bata ljudskih nogu, usred osvajanja i migracija. Verujte... i
najednom se izgubim. Probijam se preko polomljenih crepova i komadia
stakla. Svakovrsne svetlosti obasjavaju ivot i od njih obian leopard postaje
takast i udesan. Ovaj trenutak pomirenja kada smo se ovako sloni okupili,
ovaj veernji trenutak sa vinom u aama i treptanjem lia, sa mladiima koji
dolaze sa obala reke u belim flanelskim pantalonama i imaju pune ruke
jastuia, za mene je pomraen senkama tamnica, muenjima i sramotom koju
ljudi nanose jedan drugom. Moja su ula tako nesavrena da nikada ne uspevaju
energino da odagnaju ozbiljne optube koje moj razum neprestano gomila
protivu vas, ak i dok ovde sedimo. Gde se nalazi reenje, pitam se, gde je
most? Kako da svedem ove zaslepljujue, razigrane pojave u jednu jedinstvenu
celinu? O tome duboko razmiljamo, dok vi maliciozno primeujete moje
stisnute usne, uvele obraze i uvek namrteno elo.
Ali ja vas molim da isto tako primetite i moj tap i moj prsluk. Sa
zvanjem direktora dobio sam i prvorazredan pisai sto od mahagonija u
kancelariji sa geografskim kartama. Nai su parobrodi stekli zavidan ugled, zato
to na njima imamo izuzetno luksuzne kabine, bazene za kupanje i gimnastike
sale. Sada nosim beli prsluk i pre nego to zakaem neki sastanak pogledam u
belenicu u koju zapisujem svoje obaveze.
Ovim domiljatim i ironinim nainom nadam se da u odvratiti vau
panju sa svoje uzdrhtale, nene, beskrajno mlade i nezatiene due. Jer sam ja
uvek najmlai, umem najnevinije da se iznenaujem; ja sam onaj koji prvi
pritri u pomo pun brige i saoseanja, ako se neko nae u nezgodnom, ili
kominom poloaju, ako mu padne gar na nos, ili je zaboravio da zakopa lic.
Patim zbog svaijeg ponienja. Ali isto tako umem da budem nemilosrdan i
hladan kao kamen. Ne vidim kako moete da kaete da je srea iveti. Vaa
sitna uzbuenja, detinjasta radovanja kad provri samovar ili kada blagi vetri
zalepra Dininu takastu povezau, pa se ona zatalasa kao pauina, za mene su
samo crvena marama koja se baca u oi razigranom biku. Osuujem vas. Pa
ipak moje srce ezne za vama. Spreman sam da poem za vama i u vatru i u
vodu. Pa ipak sam najsreniji kad sam sam. Uivam u purpuru i haljinama
protkanim zlatom. Pa ipak vie volim pogled na krovove kua; make kad stanu
da eu svoje olinjale bokove o oronule dimnjake; polomljena stakla na
prozorima; i promuklo tandrkanje zvona sa tornja neke kapele sagraene od
cigalja.
Vidim ono to se nalazi preda mnom, ree Dini. Maramu, takice
boje crvenog vina. Ovu au. Posudu sa senfom. Cvet. Volim ono to se moe
dodirnuti, to se moe okusiti. Volim kiu kada se pretvori u sneg i postane
opipljiva. A kako sam nagla i mnogo hrabrija od vas, ne razblaujem svoju
lepotu osrednjou samo zato da se ne bih opekla. Ve je popijem istu. Moja je
lepota sazdana od krvi i mesa. Moja je mata telesne prirode. Moje vizije
nemaju tananu potku, niti su bele od istote kao Lujeve. Ne trpim, Luje, tvoje
mrave make i oronule dimnjake. Odvratna mi je dimrijska lepota tvojih
krovova. Uivam u ljudima i enama obuenim u uniforme, u perikama i
platovima, polucilindrima i teniskim kouljama sa elegantnim okovratnicima,
u beskrajnom variranju enskih haljina (uvek zapaam kako je ko obuen).
Vrtim se sa ljudima u matici, ukrug, sve ukrug, zalazim sa njima u sobe, u
dvorane, u kue, na ulice, gde god oni krenu, krenem i ja. Ovaj je ovek
podigao konjsku potkovicu da je pogleda. A onaj otvara i zatvara fijoke da
pokae svoju privatnu kolekciju crtea. Nikada nisam sama. Uvek me prati
itava regimenta mojih prijatelja. Mora biti da mi je majka koraala po taktu
doboa, a da mi je otac plovio po morima. Samoj sebi liim na neko kuence
koje kaska niz put za vojnom bandom, zaustavi se da omirie neko stablo, ili da
onjuka neku smeu mrlju, pa iznenada jurne preko ulice za nekim ulinim
dukcem, da zatim podigne apu u vis dok ga zanosom uh mesa, to dopire iz
kasapnice, golica u nosu. Moji ivotni putevi dovodili su me do udnih mesta.
Mukarci, i te koliko njih, izdvajali su se iz gomile i prilazili mi. Samo treba da
podignem ruku. Hitro kao strela dolaze oni na zakazano mesto - recimo moda
pored naslonjae na balkonu, ili pred radnju na uglu ulice. Iz noi u no nalazila
sam reenja za vaa muenja i ivotne probleme, ponekad u dodiru prsta pod
stolnjakom dok smo sedeli za veerom; moje je telo do te mere postalo fluidno
da se ak i na dodir prsta oblikuje u jednu punu kapljicu, koja narasta, treperi,
bleska i otkida se u ekstazi.
Sedela sam pred ogledalom kao to vi sedite za pisaim stolom dok
piete i raunate. I tako sam u hramu svoje spavae sobe sudila o vlastitom nosu
i bradi; o usnama koje se suvie otvaraju tako da se vie nego to treba vide
desni. Posmatrala sam sebe. Zapaala sam pojedinosti na sebi. Odluivala sam
koji e mi ton ute, ili bele boje bolje odgovarati, da li sjajna, ili mat materija,
sa kruiima, ili prugama. Umem da budem prirodna pred jednom osobom,
kruta pred drugom, sva uglasta kao kakav stalaktit kada obuem srebrnu
haljinu, ili poudna kao plamen svee u zlatnoj. Letela sam besno, kao
razmahnuti bi, do krajnjih granica svog dometa. Jednom u uglu jednog salona,
grudi na koulji moga sabesednika bile su bele; na mah su postale ruiaste;
dim i plamen su nas oboje obavili; posle razbesnelog poara - mada smo jedva
davali glasa od sebe, dok smo sedeli na tepihu ispred kamina, aputali smo kao
u koljku sve tajne svojih srdaca da nas niko u zaspaloj kui ne bi uo; samo
sam jedanput ja ula kuvaricu kako je unula i jednom nam se od kucanja sata
uinilo da su neiji koraci; i posle pobesnelog poara potonuli smo u pepeo, a
da za sobom nismo ostavili nikakav trag, nijednu nedogorelu kost, nijedan
pramen kose da se uva u medaljonu, kao to ih vi ostavljate u trenucima
intimnosti. Kosa mi sedi, telo mi se sui; pa ipak se usred bela dana unesem u
svoje lice sedei pred ogledalom i dobro se zagledam u svoj nos, u bradu, u
usne koje se isuvie otvaraju tako da se vie nego to treba vide desni. I ne
bojim se.
Na putu od stanice dovde, ree Roda, sretala sam uline bandere i
drvee sa koga jo nije opalo lie. Jo uvek bi me to lie moglo sakriti. Pa
ipak se nisam sakrila iza njega. Dola sam pravo k vama, umesto da kruim
okolo, naokolo da bih izbegla ok susreta, kao to sam to nekada inila. Razlog
tome je prost, uspela sam da obuim svoje telo izvesnim trikovima. Ali se ja u
sutini nisam izmenila; bojim vas se, mrzim vas, volim vas, zavidim vam i
prezirem vas, samo vam se nikada srena ne pridruujem. Dolazei od stanice i
odbacivi pomisao da se sklonim u senku drvea, ili iza oglasnih stubova, ak i
na odstojanju sam primetila, po tome kako ste nosili kapute i drali kiobrane,
da stojite ukorenjeni u tlo koje su stvorili ponavljani trenuci sliveni u jedno; da
imate svojih obaveza, odreen stav prema deci, prema autoritetima, slavi,
ljubavi, drutvu; dok ja nemam nita. ak ni lica.
Ovde, u ovoj trpezariji vi zapaate paroke na jelenskim rogovima i
vinske ae, slanik, ute mrlje na stolnjaku. Konobar! kae Bernard. Molim
hleba! kae Suzana. I konobar dolazi i donosi hleb. Dotle ja u jednom profilu
olje sa uenjem i uasom vidim planinu i samo delove paroaka, a svetla
mrlja na izboini ovog bokala za mene je pukotina u mraku. Vai mi glasovi
zvue kao kripa granja u umi. Isto to vai i za vaa lica sa svim njihovim
istaknutim delovima i upljinama. Kako je divno stojati nepomian na
odstojanju u pono i nasloniti se na neiju ogradu negde na trgu. U pozadini iza
vas prua se beli venac pene, a ribari tamo na kraju sveta izvlae mree da ih
opet bace. Vetar je uznemirio lie praiskonskog drvea. (Pa ipak, mi sedimo
ovde u Hempton Kortu). Kretanja papagaja prolamaju se kroz muklu tiinu
praume. (Evo, sad je ba krenuo tramvaj sa stanice.) Laste u pono umau
svoja krila u jezera. (A mi ovde razgovaramo.) To su stvari koje pokuavam da
shvatim dok sedim sa vama. Zbog toga je za mene prava kazna kad moram da
mirno spavaju. Spavajte, spavajte, apue ona. Roda je priterala svoje brodove
uz obalu. Da li su potonuli, ili su bacili sidra, ne brine vie. Spremni smo da
sasvim nepristrasno razmotrimo svaki predlog koji bi svet mogao da nam
ponudi. Sada mi se ini da zemlja nije nita drugo do kamiak koji je sluajno
pao sa sunevog lica i da nigde vie po provalijama prostora ne postoji ivot.
ini mi se da e ova tiina ostati veita, da nijedan list nee vie nikada
pasti, niti ijedna ptica poleteti, ree Suzana.
Kao da se dogodilo udo, ree Dini, ivot se zaustavio na ovom
mestu i u ovom trenutku.
I kao da nam, ree Roda, vie nema ivota.
Ali sluajte, ree Luj, ujete li kako se svet kree preko provalija
beskrajnog prostranstva. Sve odzvanja; osvetljena traka istorije je nestala
zajedno sa naim kraljevima i kraljicama; iezli smo i mi; naa civilizacija;
Nil; itav ivot. Razluile su se nae pojedinane kapljice, izbrisani smo,
izgubljeni u provalijama vremena, u mraku.
Tiina pada; tiina pada, ree Bernard. Ali sluajte sad, tik-tak bi-bii;
svet nas to uz pozdrav zove natrag k sebi. Na mah sam uo urlik vetrova mraka
u trenutku kada smo preli granicu ivota. Ali je tada odjeknulo tik-tak
(asovnik); zatim bi-bii (automobili). Iskrcali smo se; nalazimo se na obali; nas
estoro sedimo za stolom. Seanje na moj nos vraa me u stvarnost. Ustajem;
U boj! viem, U boj! i pritom mi dolazi na pamet oblik vlastitog nosa, pa
ratoborno udaram ovom kaikom o sto.
Treba da se borimo protiv ovog bezgraninog haosa, ree Nevil,
protiv ove bezobline imbecilnosti. Ovaj vojnik to vodi ljubav sa dadiljom iza
drveta uzvieniji je od svih zvezda. Pa ipak se ponekad neka drhtava zvezda
javi na nebu i izmami mi misao da je svet divan, a mi smo crvi to svojom
poudom ruimo ak i drvee.
(Zar ne, Luje, ree Roda, kako kratko traje tiina. Ve su poeli da
glade salvete pored svojih tanjira. Ko to dolazi? pita Dini; dok Nevil uzdie,
setio se da Persival nee vie nikada doi. Dini je izvadila ogledalo. Poto je
prostudirala svoje lice kao to umetnik studira sliku, povukla je pufnom niz nos
i posle jednog trenutka razmiljanja premazala je usne tano onom crvenom
bojom koja je i bila potrebna. Suzana koju obuzme oseanje straha i prezira
kada ugleda ovakve pripreme, otkopava i zakopava najgornje dugme na
kaputu. Za ta se ona priprema? Van sumnje za neto, ali neto drukije.
Poeli su da govore jedno drugom, ree Luj, vreme je. Jo uvek sam
snaan, kau oni. Moj e lik biti isklesan prema crnilu beskrajnog prostora.
Ne dovravaju svoje reenice. Vreme je, neprestano ponavljaju. Kapije na
vrtovima e se zatvoriti. Kada budemo krenuli sa njima, Rodo, kada nas bude
ponela njihova struja, moda emo zaostati za njima korak, dva.
Kao zaverenici koji imaju tota da apnu jedno drugom, ree Roda.
Dok ovako etamo niz ovu aveniju, ree Bernard, setio sam se kako se
neki kralj jaui konja spotakao tu negde o krtinjak i pao. To je istinita
anegdota. Ali zar ne izgleda udno kad se olujnim provalijama bekrajnog
prostora suprotstavi siuna ljudska figura sa neim kao zlatni ajnik na glavi.
Meutim, ne dugo potom, oveku se vrati vera u ljude, ali ne odmah i u ono to
oni stavljaju na svoje glave. Naa je engleska prolost - jedan in svetlosti.
Ljudi tako stave neto kao ajnik na glavu pa kau, Ja sam kralj! Ali uzalud,
dok koraamo, pokuavam da povratim pojam o smislu vremena, meutim
senke mi se lelujaju pred oima, tako da ne vidim za ta bih se uhvatio. Ova
palata, ije je ime Hempton Kort, izgleda laka kao oblak kad se za trenutak
zaustavi na nebu. Ovo postavljanje kraljeva na tronove, sve jednog za drugim,
sa krunama na glavama uini se kao neka igra duha. A mi, nas estoro to
koraamo bok uz bok, emu se mi suprotstavljamo, dok u nama neravnomerno
bleska svetlost koju nazivamo razum i oseanje; kako da vodimo bitku protiv
ove bujice; ta je to trajno na ta treba da se oslonimo? I nae ivote nosi bujica
niz neosvetljene avenije, mimo trake vremena, neidentifikovane. Jednom mi je
Nevil bacio rukopis svoje pesme na glavu. Istog trenutka sam osetio veru u
nas
je
neko
smireno
raspoloenje, neko
bestelesno
Cvet, ree Bernard, onaj crveni karanfil koji se nalazio u vazi na stolu
u restoranu za vreme veere sa Persivalom, postao je estostruki cvet; sazdan od
est ivota.
Primeuje se neko tajanstveno osvetljenje, ree Luj, iza onih stabala
tise.
Stvoreno je uz mnogo muke, uz mnogo napora, ree Dini.
Venanje, smrt, putovanje, prijateljstvo, ree Bernard, selo i grad;
deca i sve ostalo; mnogostrana tvar odseena od ovog mraka; cvet sa mnogo
vidova. Kako bi bilo da se zaustavimo za trenutak; da pogledamo ta smo
postigli. Neka zablesne nae delo tamo iza stabala tise. itav jedan ivot. Eno
ga. Nestao je. Iezao.
Evo, iezli su, ree Luj. Suzana i Bernard. Nevil i Dini. A ti i ja,
Rodo, zaustaviemo se za trenutak pored ove kamene urne. Kakve emo pesme
uti sada, poto su se oni dvoje po dvoje izgubili u umici, u ovom trenutku u
kome se Dini pravi da primeuje lokvanje pokazujui na njih rukom u
rukavici, u kome Suzana govori Bernardu, koga je oduvek volela, Moj ivot je
upropaen, protraen. A Nevil drei Dininu malu ruku noktiju kao trenja
crvenih, tamo pored jezera, pored vode na meseini, vie Ljubavi, ljubavi,
dok ona odgovara podraavajui cvrkut ptice, Ljubavi, ljubavi? Ali kakvu to
pesmu ujemo?
Odlaze sve dalje prema jezeru, ree Roda. Klize preko trave kao da se
iskradaju, ali nekako samouvereno, kao da su od nas izmolili svoju praiskonsku
povlasticu - da ih niko ne uznemirava. Plima njihove uznemirene due tee u
jednom pravcu; moraju da nas napuste. Mrak se sklopio nad njihovim telima.
Kakvu to pesmu ujemo - sovinu, slavujevu, carievu? Svira parobrod; svetlost
bleti du tramvajskih ina; drvee se dostojanstveno sagiba i klanja. Difuzno
osvetljenje prostrlo se nad Londonom. Evo neke starice kako se laganim
korakom vraa kui i nekog oveka, zakasnelog ribara, ide od obale sa
priborom za pecanje. Nijedan um, nijedan pokret ne sme da nam umakne.
svet.
Jedva smo u stanju da diemo, ree Nevil, ovako iscrpeni. Obuzelo
nas je ono raspoloenje pasivnosti i iscrpenosti kada jedino elimo da se
vratimo telu svoje majke od koje su nas rastavili. Sve ostalo nam je odvratno,
usiljeno i zamorno. Dinina uta marama je postala pepeljasto-siva na ovom
svetlu; Suzanine oi su se ugasile. Teko da se moemo razlikovati od reke.
Ovaj pikavac je jedina svetla taka na nama. Tuga je obojila nae zadovoljstvo,
tuga to smo morali da vas napustimo, to smo pokidali niti; to smo popustili
elji da nasamo istisnemo jedan gori, jedan crnji sok, ali koji je u isti mah
imao i slasti. Zato smo mi sada premoreni.
Ova vatra koja nas je obuzela, ree Dini, nije nam potedela ni
pramiak kose da ga kao uspomenu stavimo u medaljon.
A ja, kao neka pohlepna mlada ptica, ree Suzana, jo uvek drim
otvorena usta, nadajui se da e mi upasti neto to mi je umaklo.
Nemojte da se odmah raziemo, ree Bernard. Hajde da se proetamo
du obale reke sada kad skoro nigde nikoga nema. Jo malo pa e ljudi lei u
svoje postelje. Svet se ve raziao kuama. Zar nema neeg utenog u ovom
prizoru sijalica to se pale po spavaim sobama sitnih trgovaca tamo na drugoj
strani reke. Eno jedne - eno i druge. ta mislite, koliko su danas zaradili? Tek
toliko da plate kiriju i svetlo i da kupe za hranu i odelo svojoj deci. Ali nita
vie od toga. Kakvo oseanje pomirenosti sa ivotom izazivaju u nama ove
sijalice to se pale po spavaim sobama sitnih trgovaca! Sutra je subota, a oni
moda imaju u depu tek toliko koliko da plate sebi ulaznicu za bioskop.
Moda e pre nego to pogase sijalice otii u svoj majuni vrt da vide ta im
radi dinovski zec koji ui u drvenom sanduku. Tog e zeca pojesti u nedelju
za ruak. Tek posle toga pogase sijalice. A zatim zaspe. Za hiljade ljudi san nije
nita drugo do toplota, tiina i jedan trenutak zabave sa fantastinim snovima.
Poslao sam pismo redakciji nedeljnih novina, misli neki piljar. ta bi bilo
kada bih dobio pet stotina funti za opkladu na fudbalskom takmienju? Jo
emo i zeca zaklati. Ba je ivot lep. Ba je ivot dobar. Poslao sam pismo...
Zaklaemo zeca... i tako zaspi.
I tako se ivot nastavlja. Sluajte! ujete li buku nalik na trupkanje
eleznikih vagona na pobonom koloseku. Isto tako odzvanja onaj srean splet
ivotnih dogaaja kad stanu da slede jedan drugog. Trup, trup, trup. Mora,
mora, mora... Mora se krenuti, mora se spavati, mora se probuditi, mora se
ustati - trezvene, milosne rei kojima se tobo rugamo, ali koje smo vrsto
privili na svoje grudi i bez kojih bismo propali. Kako nam je samo draga ta
buka nalik na trupkanje eleznikih vagona na pobonom koloseku!
Daleko niz reku uje se pesma u horu; to pevaju hvalisavi deaci koji se
u velikim autobusima vraaju sa jednodnevnog izleta na more, proveli su ga po
palubama prepunih parobroda. Jo uvek pevaju kao to su i nekada pevali u
kolskom dvoritu, u zimske noi, ili kada se leti otvore prozori, a oni stanu da
se opijaju i da lome nametaj; jo uvek nose male prugaste kakete i svi okrenu
glave na istu stranu kada velika izletnika kola zau za ugao; eleo bih da sam
sa njima.
Ova pesma u horu, i ovo kovitlanje vode i jedva primetan um povetarca
pomau nam da lagano nastavimo put. Komadii naih bia otpadaju od nas.
Evo! sad je palo neto vrlo krupno. Gubim svaku kontrolu nad sobom. Zaspau.
Ali mi moramo da nastavimo put; moramo da uhvatimo voz, moramo da se
vratimo na stanicu - moramo, moramo, moramo... Samo smo tela to kaskaju
jedno pored drugog. Jedino to je trenutno ivo u meni su moji tabani i umorni
miii na bedrima. ini mi se da ve satima idemo. Ali kuda to? Ne mogu da se
setim. Samom sebi liim na balvan kad glatko sklizne niz neki vodopad. Nisam
sudija. Nisam pozvan da delim svoje miljenje. Sve kue i svo drvee izgledaju
isto pri ovom sivom osvetljenju. Da li je ovo zgrada pote? Da nije ono tamo
neka ena u hodu? Evo i eleznike stanice; ak i kada bi me voz presekao na
dvoje ja bih se zdrav i itav naao na drugoj strani koloseka, jer sam jedno, jer
sam nedeljiv. Ali najudnije od svega je to to jo uvek vrsto prstima desne
eleo bih sada da svedem raun, ree Bernard. eleo bih da vam
objasnim smisao svog ivota. S obzirom da se ne poznajemo (mada sam vas
sreo jednom prilikom na nekom brodu na putu za Afriku), moemo otvoreno da
razgovaramo. ivim u iluziji da se neto sjedinjuje sa mnom za jedan trenutak,
neto to ima svoju punou, teinu, dubinu, neto to je potpuno. I to, za taj
jedan trenutak, ini mi se da sainjava moj ivot. Kada bi bilo mogue celog
bih vam pruio na dlanu. Otkinuo bih ga kao to ljudi otkidaju grozd. Rekao
bih, Evo vam ga. To je moj ivot.
Ali na alost, ono to ja vidim (zemljinu loptu punu ljudi) vi ne vidite.
Vidite mene dok ovde sedim za stolom preko puta vas, prilino otealog, ve
starijeg oveka sa sedinama na slepoonicama. Vidite me kako uzimam ovaj
salvet i kako ga razvijam. Vidite me kako nalivam au vina. A iza mene vidite
kako se otvaraju vrata i kako prolaze ljudi. Ali da biste mogli da me razumete,
da biti mogao da vam prikaem svoj ivot, moram da vam ispriam jednu priu.
- Zar samo jednu? - morao bih da vam ispriam mnogo pria, pria iz
detinjstva, pria iz kole, pria o ljubavi, venanju, smrti i tako redom; meutim
nijedna od njih nije istinita. Pa ipak, mi, kao deca, priamo jedno drugom prie,
i da bismo ih ukrasili, izmiljamo smene, leprave, lepe fraze. Zbilja sam se
umorio od tih pria, zbilja sam se umorio od fraza koje odmah, elegantno stanu
na svoje noge! Isto tako nemam nimalo poverenja u pedantne prednacrte ivota
ispisane na polutabacima belenice. Poinjem da eznem za maznim jezikom
kakvim se slue ljubavnici, za nedovrenim reima, neartikulisanim reima, kao
to je bat nogu po plonicima. eleo bih da naem neki okvir koji bi bolje
odgovarao trenucima ponienja i trijumfa kakvi se neoporecivo javljaju u
ivotu s vremena na vreme. Kad ovek lei u jarku nekog burnog dana, nekog
kiovitog dana, tada ogromni oblaci zakorae preko neba, pocepani oblaci,
pramenje oblaka. Ono u emu tada uivam jeste zbrka, prostranstvo,
ravnodunost i bes: veliki oblaci to se veito menjaju, opte kretanje; neto
pakleno i zlokobno, skoturano, rasuto bez reda; neto to se die kao kula, to
vue repove, neto otkinuto, izgubljeno; dotle ja, siuan, zaboravljen, leim u
jarku. Tada od prie, od konstrukcije ne vidim ni traga.
Ali u meuvremenu, dok veeramo, hajde da oivljavamo scenu po
scenu, kao kad deca listaju stranice neke ilustrovane knjige, dok im dadilja
govori pokazujui prstom: Ovo je krava. Ovo je amac. Hajde da listamo
stranice, a ja u, da bih vas zabavio, dodati po koji komentar na margini.
U poetku bee deja soba sa prozorima koji gledaju na batu, a tamo
dalje more. Zapalo mi je tada u oi neko svetlucanje - ne sumnjam da je to bila
mesingana kvaka na ormanu. Zatim bi gospoa Konstabl podigla suner iznad
svoje glave, stisnula ga, pa bi levo i desno, du itave kime prsnule strele
oseta. I tako e nas dokle god diemo, do kraja ivota, pogaati strele oseta,
bilo da se sudarimo sa stolicom ili sa stolom, ili sa nekom enom - bilo da
proetamo po vrtu, ili da ispijemo, recimo ovo vino. Ponekad, zaelo, kad
proem pored neke kuice u kojoj gori svetlost u prozoru, jer im se rodilo dete,
u stanju sam da uem i da preklinjem ukuane da ne cede suner preko tek
roenog tela. Zatim se seam bate i venjaka vinove loze koja kao da je pod
sobom obuhvatala sve; seam se cvea to je bacalo varnice u dubine zelenila;
pacova po kome su gamizali crvi pod liem ogrozda; muve to je zujala zu, zu,
zu, preko tavanice u dejoj sobi i itavih povorki tanjira sa obinim hlebom i
onih otvora kroz koji se vidi sve. Zatim je usledilo jo mnogo pareta hleba i
butera i mnogo muva to su u dejoj sobi zujale preko tavanice, na kojoj su u
talasima podrhtavala ostrvca svetlosti svih preliva boje, dok su sa uperenih
prstiju lustera kapale plave kapljice na jedan ugao police iznad kamina. Iz dana
u dan, kad god bismo seli da popijemo aj ugledali bismo sve isti prizor.
Ali smo se svi razlikovali meu sobom. Vosak, onaj vosak ednosti to
nam obavija kimu, u drukijim arama se topio na svakom od nas. Svaki od
sledeih doivljaja razliito je bojio i senio taj na beli vosak: snani uzdasi
istaa cipela koji je meu bunjem ogrozda vodio ljubav sa sudoperkom;
lepravo rublje na konopcu; mrtvac u oluku; kruta silueta jabukovog drveta na
meseini; pacov prekriven rojem crva; luster sa koga kaplju plave kapljice. Luj
se gnuao prirode ljudske puti; Roda nae svireposti; Suzana nije umela da
podeli ivot sa nama; Nevil je eznuo za redom; Dini za ljubavlju; i tako
redom. Strahovito smo patili kada smo poeli da ivimo indvidualnim
ivotom.
Meutim ja sam se sauvao od takvih preteranih oseanja, i zato sam
nadiveo mnoge svoje prijatelje; malo sam se ugojio, osedeo, nekako mi se
grudni ko izobliio, tako da kaem, zato to uivam u panorami ivota, ne onoj
koja se vidi sa krova, ve onoj koja se vidi sa prozora treeg sprata. Ne zanima
me ta izvesna ena kae izvesnom oveku, makar taj ovek bio ja glavom.
Prema tome, da li su uopte mogle da me stignu kolske kazne? Da li su kolske
vlasti mogle da mi zagoravaju ivot? Direktor kole je ulazio u kapelu
naginjui se na jednu stranu, kao da je po buri vukao bojni brod, i snanim
glasom izdavao naredbe preko megafona (jer ljudi od vlasti redovno stiu neke
melodramatine navike), nisam ga mrzeo kao Nevil, niti sam ga uvaavao kao
Luj. Pravio sam beleke dok smo sedeli u kapeli. U njoj su se nalazili gotski
stubovi, mrani kutovi, mesingane spomen-ploe; deaci su grebali nogama i
razmenjivali potanske marke ispod molitvenika; dopirala je kripa zarale
pumpe; direktorov glas je bubnjao o besmrtnosti i o tome kako treba da se
ponaamo kao ljudi; a Persival se eao po butini. Dotle sam ja pravio beleke
za svoje prie; crtao portrete po marginama svoje belenice i na taj se nain sve
vie izdvajao od drugih. Evo jedno dve linosti kojih se seam.
Toga dana je Persival sedeo u kapeli zagledan ispred sebe ni u ta. Na
njemu svojstven nain je zabacivao ruku da se poee po potiljku. Uvek je imao
upadljive pokrete. Svi smo mi zabacivali ruke da se poeemo po potiljku, ali
niko kao on. Imao je onu vrstu lepote koja odbija svaku milotu. Kako ni u
najmanjoj meri nije vaio za udo od deteta, itao je sve to je bilo napisano u
cilju naeg obrazovanja bez ikakvih komentara; i sa onom velianstvenom
mirnoom due (spontano mi dolaze sve ovakve krupne rei), mislio da je to
put i nain na koji e se sauvati od bezbrojnih niskosti i ponienja u ivotu i da
su Lusini plavi kurjuci i rumeni obrazi vrhunac enske lepote. Na taj nain
odgajan, njegov je ukus kasnije postao krajnje prefinjen. Samo, trebalo bi da se
pri spomenu njegovog imena razlegne muzika, neka silovita himna. Trebalo bi
da kroz prozor dopre lovaka pesma nekog brzog i neshvatljivog ivota - neka
melodija to odjekuje izmeu brda i to se gubi u daljini. Sve to podstie, sve
to je neoekivano, sve to nismo u stanju da objasnimo, sve to pretvara
simetriju u besmislicu, to mi odjednom padne na pamet kada se njega setim.
Moj mali aparat za opservaciju prestane da funkcionie. Gotski stubovi se
srue; direktor se izgubi na talasima; obuzme me neki iznenadan zanos. Pao je
sa konja jaui u nekoj trci; i dok sam veeras iao arftsberijevom avenijom
uinilo mi se da su sva ona beznaajna i teko odredljiva lica to kao mehuri
izbijaju iz izlaza iz podzemne eleznice, i oni mnogi zagonetni Indusi, i ljudi
to umiru od gladi i bolesti, i prevarene ene, i iibani psi, i rasplakana deca,
uinilo mi se da su svi oni lieni neega. Da je ostao iv, delio bi pravdu. titio
bi nemone. Oko etrdesetih godina uzdrmao bi temelje autoritetima... Ni do
dananjeg dana nisam uspeo da sastavim uspavanku koja bi mogla njega da
uspava.
Ali dozvolite mi da jo jedanput zagrabim kaikom i da u njoj uhvatim
studirao; i od njega sam stekao neke od onih neiskorenjivih stavova koji nam
nepopravivo ine duh jednostranim - kao na primer onaj da je raspee avolji
znak. Nae poluljubavi i polumrnje, i nedoumice u takvim sluajevima, bile su
za njega neporecive izdaje. Na rasklimatani i izvetaeni direktor koga sam
jednom prilikom opisao kako se zabavlja sa svojim hozntegerima sedei pored
gasne vatre, nije za njega bio nita drugo do instrument za inkviziciju. Zato se
sa strau koja mu je nadoknaivala indolenciju okretao Katulu, Horaciju,
Lukreciju; lekario bi i lenjo dremao, pa ipak bi, bodar i sa zanosom, posmatrao
igrae kriketa. Njegov hitar, okretan, pohlepan duh podseao je na jezik
mravojeda, studirao je svaku zakoljicu i obrt latinskih reenica i birao jednu
osobu, uvek samo jednu osobu pored koje e sesti.
Kad god bi pored nas proiale duge, kao planina, ogromne pretee
suknje supruga naih nastavnika, ruke bi nam poletele kapama. I obuzela bi nas
neka teka, duboka, monotona otupelost. Nita, ba nita nije pokretom peraja
remetilo olovnu pustinju vode. Nita se nije dogaalo da otkloni onu teinu
nepodnoljive dosade. Semestri su prolazil. Rasli smo; menjali se; jer mi nismo
nita drugo do ivotinje. Naa svest nije ni u kom sluaju budna u svako doba;
diemo, jedemo i spavamo automatski. Postojimo ne samo kao individue, ve i
kao neizdiferencirani delovi materije. U jedan mah, puna kola deaka kao jedan
ovek odlaze da igraju kriket, ili fudbal. Vojska marira preko Evrope.
Okupljamo se po parkovima i dvoranama i istrajno se borimo protiv svakog
otpadnika (Nevila, Luja, Rode) koji nastoji da nezavisno egzistira. A ja sam po
prirodi takav da me dok sluam jednu ili dve pojedinane melodije, koje pevaju
Luj ili Nevil, neodoljivo stane da privlai pevanje hora koji izvodi onu staru,
onu bezmalo apsurdnu, skoro bezoseajnu pesmu to se nou razlee preko
dvorita; tu istu pesmu ujemo sada, bruji nam u uima, dok automobilima i
autobusima svet odlazi u pozorita. (ujete li kako automobili jure pored naeg
restorana; s vremena na vreme rekom odjekne brodska sirena, to neki parobrod
kree prema moru.) Ako mi kakav trgovaki putnik ponudi cigaretu u vozu, ja
je primim. Volim onaj vid stvari koji je preobilan, neuoblien, topao, ne mnogo
inteligentan, ali krajnje neusiljen, ak i prost. eretanje po klubovima i
kafanama, polugole rudare u gaama, neposredan, savreno nepretenciozan svet
iji je jedini cilj jelo, ljubav i novac, kao i da se snoljivo proe kroz ivot;
ljude koji ne gaje velike nade, nemaju velike ideale i ostalo u tom smislu; sve
pothvate bez ambicija, sem da se napravi pristojno dobar posao, sve to ja volim.
Prilazio bih tim ljudima kad god bi Nevil bio mrzovoljan, ili kada bi mi Luj,
moram priznati vrlo dostojanstveno, okrenuo lea.
I tako mi se sluajno, na mahove, alli u velikim mlazevima topio moj
prsluk od voska, sve kap po kap. Kroz prozrani zastor poeo sam da nazirem
one prekrasne panjake koji su u poetku bivali beli od meseine, puni zranosti
i na koje ljudska noga nije kroila; livade pune rua, i afrana, stenja i zmija
takoe; takaste i tamne stvari; zapletene puteve, zamke i prepreke. Iskakali
smo iz kreveta i irom otvarali prozore; uz kakvo su se samo lepranje budile
ptice! Poznat vam je onaj njihov nagli zamah krilima praen zbrkom krikova i
pesme; ona galama razbrbljanih ljudi; trenutak kad sve kapljice zasvetlucaju i
zadrhte, tako da se oveku uini da je bata raspukli mozaik to bleska i to se
rasipa; mozaik koji se jo nije vezao u celinu; a sve to vreme usamljena ptica
peva pored samog prozora. Sluao sam te pesme. Uhodio te utvare. Viao sam
oane, Doroteje, Mirijame (zaboravio sam im imena) kako etaju niz ove iste
avenije, ili zastanu nasred mosta da pogledaju reku. I izmeu njih bi se mogle
izdvojiti jedno dve jasne siluete, jedno dve ptice koje su u zanosnom egoizmu
mladosti pevale na prozoru; razbijale pueve o kamenje, zabadale kljunove u
lepljive i trule materije, o kakve grube, poudne, nemilosrdne ptice; Dini,
Suzana, Roda... Stekle su obrazovanje u jednom od pansionata na istonoj, ili
zapadnoj obali Engleske. Izrasli su im perini i dobile su izgled uplaenih srna,
jer to je znak mladosti.
Dini je prva polagano, s boka prila reetkama i okusila eer. Vrlo
veto ga je grickala sa dlanova svejedno ijih ruku; ali su joj pritom ui bile
uurbane, oronule ene. Planski sam zabadao u ledinu jednu po jednu ibicu da
bih oznaio ovu ili onu fazu u procesu svog shvatanja (svejedno da li je bila u
pitanju filozofija, nauka, ili upoznavanje sa samim sobom) dok je periferija
moje inteligencije slobodno plovei lovila one udaljene doivljaje koje posle
izvesnog vremena uvlaimo u sebe i o kojima razmiljamo: skladnu zvonjavu,
nejasne umove, siluete to se gube u daljini i devojku na biciklu koja kao da je
dok se vozi podigla krajiak zavese to skriva prenaseljen i neizdiferenciran
haos ivota, ustalasan iza silueta mojih prijatelja i vrbinog stabla.
Jedino se drvo opiralo naem veitom proticanju. Jer ja nisam prestajao
da se menjam; bio sam Hamlet; bio sam eli, bio sam junak, zaboravio sam mu
ime, iz jednog Dostojevskovog romana; itav jedan semestar bio sam, ma kako
to neverovatno zvualo, Napoleon; ali sam uglavnom bio Bajron. Nedeljama se
moja uloga sastojala u tome to bih uao u sobu krupnim koracima, pa pomalo
smrknut prebacio rukavice i kaput preko naslona stolice. Redovno bih prilazio
ormanu sa knjigama da skrenem jo koji gutljaj boanskoga pia, da bih zatim i
sam ispalio snanu topovsku paljbu fraza na prvu koja je naila - na devojku
koja e se kasnije udati i umreti; u svakoj knjizi, na svakom naslonu prozora
vrveli su listii nedovrenih pisama upuenih devojci koja je od mene napravila
Bajrona. Jer nije lako dovravati pisma tuim stilom. Sav uzavreo pronaao sam
je najzad u jednoj kui; izmenio sam sa njom amajlije, ali se nisam oenio
njome, bez sumnje zato to jo nisam bio zreo za takvu odluku.
I ovog puta mora da se umea muzika. Ne ona divlja lovaka pesma,
ona Persivalova melodija; ne, ve ona bolna, zvonka pesma iz grla, iz utrobe,
to se izvija kao evino pevanje; ona mnogozvuna pesma to zamenjuje
otrcane i prazne fraze, vrlo sraunate i vrlo osmiljene fraze kojima
pokuavamo da opiemo neuhvatljivi trenutak prve ljubavi. Purpurna zavesa je
zakrilila dan. Soba nam izgleda sasvim drukija pre dolaska i posle odlaska one
koju volimo. Napolju ravnoduni svet ide svojim putem. Niti vide, niti uju ti
ljudi, pa ipak guraju dalje. Kad zapadnemo u tu atmosferu ljubavi, i sunanu i
maglovitu u isti mah, postajemo krajnje svesni i najmanjeg pokreta - sve neto
prijanja uz nas, sve nam se neto lepi za ruke, mogu to ak da budu i novine
koje smo zgrabili. Zatim se javlja i ono oseanje kao da nas je neko rasporio kao da su sam ivot izvadili iz nas, kao da su nam razboljenu duu ispreli u
paukovu mreu i obavili je oko trna. Pa onda pukne grom potpune
ravnodunosti; svetlost se ugasi; da se potom vrati neizmerna, neobuzdana
radost, ini nam se da e neka polja zauvek prigueno svetluckati zelenilom, a
nevini pejzai izgledati kao da ih je obasjala svetlost prve zore - bar onaj jedan
zeleni travnjak tamo gore u Hempstedu; sva se lica ozare, sva postanu
zaverenici to apu nenu radost; zatim nas obuzme ono mistino oseanje
ispunjene elje, koje opet zamenjuje izvesna gruboa nalik na hrapavu ajkulinu
kou: obaspu nas crne strele neke drhtavice kad od Nje ne stigne pismo, ili kada
Ona ne doe. Navali tada itava najezda rogatih udovita koji se zovu sumnja,
obuzme nas stravian uas... ali emu potanko jednu za drugom nizati ove
bolne reenice, kada nam nije potreban nikakav redosled stvari, ve bi nam
samo srce htelo da rikne, da zajei? I mnogo godina kasnije da u nekom
restoranu vidimo sredovenu enu kako skida kaput.
Ali treba da se vratimo onome o emu smo razgovarali. Pokuajmo da
zamislimo ivot kao vrstu materiju, da mu, recimo, damo oblik lopte, koju u
ruci okreemo prstima. Pokuajmo da sastavimo prostu i loginu priu o
ljubavi, po utvrenom redu prelazimo na sledeu. Spominjao sam neku vrbu.
Pljusak njenih grana to padaju kao vodopad i njena izbrazdana i hrapava kora
predstavljali su ono to se nalazi izvan naih iluzija; i mada to nije bilo u stanju
da uini trajnim nae iluzije, i mada su za trenutak nae iluzije menjale izgled
tog drveta, ono je svojom postojanou, mirnoom i strogou odavalo ta to
nedostaje naem ivotu. Rekao bih, ono ga je komentarisalo, ukazivalo nam na
izvestan domet i odreivalo meru nae prolaznosti i naih menjanja. Evo jednog
primera. Nevil je seam se, sedeo pored mene na travi. Ne znam da li ima neeg
jednostavnijeg od toga to sam mu ja pratio pogled kroz vrbove grane i sa njim
posmatrao barku na reci i mladia koji iz kese vadi banane i jede ih? Prizor je
bio tako jasno isklesan i do te mere proet intenzitetom njegove, Nevilove,
vizije, da sam za trenutak i ja mogao da vidim ono to je on video; barku,
banane, mladia kroz vrbovo granje. Ali samo za trenutak.
Roda je uvek besciljno lutala oko nas. Iskoristila bi pojavu prvog
profesora ogrnutog univerzitetskim ogrtaem koji mu se leprao na vetru, ili
magarca mekih kopita koji je vukao kosaicu po travi, da se sakrije iza njih.
Neki je strah treptao, skrivao se, rasplamsavao u dubinama njenih sivih,
razrogaenih, sanjalakih oiju. Kakav je to strah bio? Ma koliko bili osvetljivi
i svirepi, ipak nismo ba sasvim ravi. Duboko negde u sebi nosimo dobrotu,
jer bi inae po mom miljenju bilo nemogue razgovarati otvorena srca, kao to
to ja inim, sa ljudima koje jedva poznajemo - kad ne bi bilo tako ne bismo ni
postojali. U Rodinoj svesti vrba je rasla na ivici sive pustinje u kojoj nijedna
ptica ne peva. Lie se grilo kad bi ga ona pogledala, zadrhtalo od bola kada bi
prola pored njega. Po ulicama su tramvaji i autobusi promuklo urlikali, jurili
su kao preko stenja, da zapenueni struknu u daljini. Moda se samo jedan stub
obasjan suncem uzdizao u njenoj pustinji pored jezera na koje su kriom
dolazile divlje zveri da se napoje.
Zatim se pojavila Dimi. Njen je plamen premaio visinu drveta.
Podseala je na reckav makov cvet pun finih rebara, edan od elje da se napije
suve praine. Sva kao napeta strela, uglasta, nimalo impulsivna, onako gotova
je dola na svet. Podseala je na sitne plamenove to liskaju raspukline u suvoj
zemlji. Pred njenim je oima vrba igrala, ali ne zbog iluzija, jer ona je videla
samo ono to postoji sada i ovde: eno drveta, evo reke, sada je poslepodne, mi
smo tu, ja u odelu od sera, ona u zelenom. Za nju nije postojala ni prolost ni
budunost, samo ovaj trenutak uhvaen u prstenu svetla, naa dva tela i
neizbean klimaks, neizbena ekstaza.
Kad god je Luj sputajui se na travu paljivo rasprostirao svoj kini
mantil dajui mu oblik kvadrata (ne preterujem), svi smo mi postajali svesni
Ljudi su ulazili u moj ivot u velikim grupama, njihova lica nisu bila jasno
izvajana kao lica koja sam nekada sretao (Nevilovo, Lujevo, Dinino,
Suzanino, Rodino) ve su bila zbrkana, bez jasnih crta, ili su im se crte tako
brzo menjale da je izgledalo da ih nikako i nemaju. I crvenei, a pun prezira,
oseajui udnu meavinu nekog sirovog zanosa i skepse, poeo sam da
primam udarce sudbine svuda, po itavom telu i u isti mah, pun zbrkanih
senzacija, kompleksan, uznemiren i krajnje nepripremljen za udar ivota.
Koliko poniavajue, koliko obeshrabrujue je bilo to to nikada nisam
pouzdano znao ta treba kao sledee rei; i kako su samo muna bila ona
utanja to su bletala kao pesak u pustinji u kojoj se jasno vidi svaki kamiak;
kao i to to se moralo rei ono to nije trebalo da se kae i to to sam bio
svestan one poluge nepotkupljive iskrenosti u sebi koju bih rado menjao za kiu
glatkih penija. Samo kako je moglo da se uini tako neto tamo u onom salonu
u kome je na pozlaenj stolici, sva blistava sedela Dini u punoj lagodnosti.
Zatim nam neka dama uz upeatljiv pokret ruke kae: Poi sa mnom. I
povede nas u neki svoj intimni alkov i uini nam ast na taj nain to nas
upozna sa svojim prisnim ivotom. Prezimena se zamenjuju imenima, a imena
nadimcima. ta treba uiniti sa Indijom, Irskom ili Marokom? Na to pitanje
odgovaraju stara gospoda sa ordenjem to stoje ispod kandelabra. ovek sa
iznenaenjem konstatuje kako je izvanredno obaveten o stvarima. Napolju
urlaju neizdiferencirane sile; a ovde unutra, oseamo se veoma prisno,
izraavamo vrlo jasno i odista imamo utisak da tu, u toj maloj sobi sami
odreujemo da li e biti petak ili subota, bez obzira koji je dan po kalendaru.
Oko meke due poinje da se obrazuje blistava, sedefasta koljka u koju
senzacije svojim kljunovima uzalud kljuckaju. Moja se koljka obrazovala
ranije nego kod veine drugih. Nekako odmah posle toga smeo sam da ponem
sa ljutenjem svoje kruke, poto bi ostali zavrili sa desertom. I da dovrim
svoje prianje u potpunoj tiini. Takoe u to doba oseamo potrebu da budemo
savreni u svemu. Tada se oveku ini da moe da naui panski tako to e
do decembra! Nosi nas bujica stvari na koje smo se toliko svikli da vie za nas
nemaju senke. Plovimo, plovimo...
Ali kako ovek mora skoiti (da bih vam ispriao ovu priu), skoiu
ovde, na ovo mesto i izabrau neki savreno obian predmet - neka to budu
ara i maice onakvi kakve sam ih video neto kasnije, posle udaje devojke
koja je od mene napravila Bajrona, kakve sam ih video u svetlu one koju u
nazvati treom gospoicom Dons. Spadala je meu devojke koje oblae
posebne haljine kada oekuju nekoga na veeri, koje znaju kakvu e ruu
uzbrati i koje nagone oveka da pomisli dok se brije, Polako, polako, ova stvar
ima izvesnog znaaja. Kad je vidite morate da se upitate Da li ona voli decu?
Posmatra sa strane primeuje da malo nespretno rukuje svojim amrelom; ali je
zato puna saoseanja kada se krtica uhvati u miolovci; i na kraju, pored nje za
dorukom vekna hleba nikada nije prozaina (jutros dok sam se brijao setio sam
se ogromnog broja doruaka koje sam pojeo u svom braku); neko ko sedi preko
puta takve devojke zbilja se ne bi iznenadio kada bi za vreme doruka ugledao
vilinog konjica na vekni hleba. Pored toga, probudila je u meni elju da
napravim karijeru u ivotu; i isto tako, nauila me je da se ljubopitljivo
zagledam u lica novoroenih beba, ega sam se do tada gadio. I tako je mali
plahovit tuk - tik, tak; tik, tak - pulsiranja mog duha stekao dostojanstveniji
ritam. Imao sam obiaj da lutam ulicom Oksford. Mi smo nastavljai, mi smo
naslednici, govorio sam mislei na svoje sinove i keri; i u sluaju da to
oseanje dobije tako grandiozne srazmere da postane apsurdno, te pokuavamo
da ga prikrijemo time to emo uskoiti u autobus, ili to emo kupiti veernje
novine, ono i dalje egzistira kao neobian elemenat revnosti sa kojom vezujemo
pertlu na cipeli i sa kojom se obraamo starim prijateljima to su se opredelili
za drukije ivote. Luj, stanar sa tavana; Roda, veito rasplakana nimfa fontana,
oboje su protivureili onome to je za mene bio smisao ivota, oboje su poli
drugim putem od onoga koji se meni inio oigledan (venanje, porodian
ivot); ali sam ih ba zbog toga i voleo, saaljevao i u isti mah duboko im
sam obiaj da se do kraja predam doruku, onom hlebu na stolu i svojoj eni
preko puta sebe koja je, poto je sada postala potpuno moja, a nikako vie
devojka to se kitila izvesnom vrstom rue kada se nadala mojoj poseti,
izazivala kod mene ono oseanje postojanja uprkos odsutnosti, kakvo mora
imati aba sa drveta kad sedi na najugodnijem mestu, tamo gde je najdublja
senka lista. Hoe li mi dodati..., rekao bih ja, mleko... odgovorila bi ona, ili
Evo ide Meri... - proste su to rei za one koji su nasledili bogati plen vekova,
ali zato dobijaju u teini kada se izgovaraju iz dana u dan usred ivotne plime,
kada se za dorukom ovek osea potpun i ceo. Miii, nervi, creva, krvni
sudovi, svi ti zavrtnji i poluge koji sainjavaju ljudsko bie, taj ljudski
mehanizam, kao i akrobatski okretan jezik funkcionisali su besprekorno. ovek
reaguje pa miruje, uti pa opet reaguje, jede, pije, ponekad progovori - izgleda
da itav ljudski mehanizam lii na oprugu u satu to se ravnomerno skuplja i
oprua. Prepeen hleb i buter, bela kafa i slanina, Tajms i pisma - ponekad bi
iznenada zazvonio telefon, hitan poziv, i ja bih se svesno digao i uzeo
telefonsku slualicu u ruke. Prineo bih je uhu. Konstatovao bih sa kakvom se
lakoom moj duh prilagoava da bi asimilovao poruku - moda e mi jednoga
dana (oveku padaju na pamet svakakve misli) ponuditi da stanem na elo
Britanske imperije; i odmah bih postao svestan svoje pribranosti; zapaao bih sa
kakvom su velianstvenom vitalnou rasuti atomi moje panje sletali na ono o
emu se radilo, asimilovali poruku, prilagoavali se novom stanju stvari i do
trenutka kada sam spustio slualicu stvorili jedan bogatiji, snaniji i
komplikovaniji svet u kome sam ja pozvan da odigram svoju ulogu, a koje sam
van svake sumnje bio dostojan. Nabivi eir na glavu zakoraio sam u svet
nastanjen ogromnim brojem ljudi koji su isto tako nabijali sebi eire na glave i
dok smo se eali jedno o drugo i nalazili licem u lice po vozovima i metroima,
pogledali bismo se iskosa pogledima punim razumevanja kao takmaci i drugovi
spremni na hiljadu podvala i opsena da bismo dostigli isti cilj - da zaradimo
koliko za ivot.
Ovde smo sami Persival i ja, rekao sam, i nita ne moe da nas omete.
Oseanje slobode i neprikosnovenosti znaili su za mene pobedu i probudili u
meni takav zanos da i danas ponekad odlazim tamo da ponovo doivim taj
zanos i Persivala. Ali to nije trajalo dugo. Najgora muenja su muenja mate kako je pao, kako je izgledao, kuda su ga odneli, ko su ti polugoli ljudi sa
pregaama oko bedara to vuku, konopce, pa zavoji i blato... Zatim je doao
onaj straan udarac seanja, od koga se nije moglo odbraniti, od koga se nije
moglo pobei - seanje na trenutak kada sam odbio da poem s njim u
Hempton Kort. Oseao sam se kao da me je apom grebala neka zver, kao da su
me kidale neke kande, jer nisam hteo da poem sa njim. Svejedno to je on na
svoj blag nain tvrdio da to nije vano, zato sam nam uskratio, zato sam nam
pokvario taj trenutak zajednike sree? - nisam prestajao to da ponavljam pun
jada; i poto su me iz ovog hrama umetnosti isterali oni demoni uvari, uputio
sam se prema Dini, jer je ona imala salon pun stoia i na stoiima puno
razbacanih sitnica. Pred njom sam se sa suzama ispovedio: odbio sam da poem
sa Persivalom u Hempton Kort. Tada se ona setila nekih slinih dogaaja koji u
mojim oima nisu imali nikakvog znaaja, ali su zato nju muili. I tada sam
shvatio: kad ljudi nisu u stanju da podele izvesna oseanja, neka praznina
zazjapi izmeu njih. Ubrzo posle toga pojavila se sobarica sa jednim pismom i
dok je Dini sedela piui odgovor, shvatio sam da me je zagolicalo ta to ona
pie i kome pie; i kada mi je postao jasan smisao vlastite reakcije pogodilo me
je to kao da sam ugledao prvi list kako pada na njegov grob. Video sam kako
izlazimo iz trenutka tuge i kako ga zauvek ostavljamo za sobom. Zatim smo seli
na divan jedno pored drugog i neminovno stali da se seamo svega onog to su
ostali govorili o Persivalu. Ljiljan to traje jedan dan, svi znaju, ponajlepi je u
maju. Poredili smo ga sa prerano uvelim ljiljanom - naeg Persivala koga sam
eleo da vidim elavog, Persivala koji bi bio u stanju da se usprotivi monima,
Persivala sa kojim sam eleo da ostarim; Persivala koga ve pokrivaju ljiljani.
I tako je minula iskrenost trenutka; i tako je taj trenutak postao simbol, a
sa ajem i zastao, jer nisam razumeo da li mi nude mleko ili eer. A na ruku mi
je padala svetlost zvezda, kao to pada i u ovom trenutku, poto je prevalila put
od miliona i miliona godina; mogao sam od pomisli na to za trenutak da
prebledim - ali samo za trenutak, jer je moja mata suvie slaba. Pa ipak mi je
ostala izvesna sumnja. U mojoj je dui podrhtavala neka senka, kao kad moljac
zatreperi krilima izmeu stolica i stolova u nekoj sobi, uvee. Kada sam, na
primer, onog leta krenuo u Linkolnir da posetim Suzanu i kada mi je ona
dolazila u susret preko bate lenjim pokretima jedrenjaka upola punih jedara,
gegala se kao svaka bremenita ena, ja sam pomislio, ivot se nastavlja; ali
zato? Sedeli smo u bati; prolazila su seljaka kola i uz put prosipala pregrti
sena; ulo se uobiajeno seosko gugutanje golubova i vrana; voe je bilo
zavijeno u mree i kese od gaze; batovan je kopao. Niz purpurne levkove
cvea zujale su pele; zagnjurivale se u zlatan tit suncokreta. Vetar je sejao po
travi sitne granice. itav se taj svet napola svestan sebe, kreui se kao kroz
maglu, povinovao jednom ritmu; ali je meni bio mrzak, podseao me je na
mreu koja u svoja okca hvata ovekove noge i sputava ga. Ona koja je odbila
Persivala prihvatila je evo ovaj svet, zagnjurila je glavu u ovo.
Dok sam sedeo na klupi i ekao voz, razmiljao sam kako se podajemo,
kako se potinjavamo gluposti prirode. Preda mnom se pruala uma obrasla u
gusto, zeleno lie. I uh nekog mirisa, moda neki zvuk na koji su se prenuli
moji nervi, vratili su mi staru uspomenu: video sam batovane kako iste i onu
gospou za pisaim stolom. Kroz bukovo granje ugledao sam stanovnike
Elvedona. Batovani su istili; a gospoa je sedela za stolom i pisala. Samo sam
ja sada intuiciji detinjstva dodao iskustvo zreloga doba - oseanje zasienosti i
svest da postoji zla kob; uverenje da se sudbina ne moe izbei; ni smrt;
saznanje da je ovek omeen, kao i da je ivot mnogo uporniji nego to se
mislilo. Odjednom sam, jo kao dete, osetio prisustvo neprijatelja; i trecnuo
me je borbeni nagon. Skoio sam i doviknuo Suzani, Hajde da istraimo
okolinu. I tako okonao uas situacije.
ogradu, ili zid koji treba opraviti. Golubovi se gegaju za njom oekujui koje
zrno hrane koju im ona baca svojim prstima radnika, mrkim kao zemlja. Samo
vie ne ustajem u zoru, rekla je ona. Zatim Dini; ne sumnjam u to, ona sada
gosti nekog novog mladia. Dostigli su vrhunac uobiajenog razgovora. Soba
e se zamraiti; stolice e biti rasporeene. Jer ona jo uvek lovi trenutak. Bez
iluzija, tvrda i ista kao kristal, zajahala je u susret danu razgolienih grudi.
Dozvolila je da je pogaaju sunevi zraci. Kada joj je jedan uvojak pobeleo na
elu, ona ga je bez straha zavrnula i ugurala meu ostale. I zato e kada budu
doli da je sahrane zatei sve na njoj u najboljem redu. Male trake bie
privezane. U meuvremenu vrata se i dalje otvaraju. Ko je to? pita ona i ustaje
da ga doeka, spremna kao i one prve prolenje veeri kada je drvo pod velikim
londonskim kuama u kojima su uvaeni i trezveni graani odlazili u postelju,
jedva skrivalo njenu ljubav; i kada je kripa tramvaja pomeana sa njenim
krikom uivanja i talasanje lia trebalo da pod svoju senku skrije njenu
malaksalost, onaj dragi umor dok je zadovoljna tonula u strast, rashlaivana
svom slau prirode. Kako retko poseujemo svoje prijatelje, kako ih slabo
poznajemo - cela je istina; pa ipak kada upoznam neku nepoznatu osobu i
pokuam da joj ispriam ono to nazivam svojim ivotom, kao to to inim
veeras za ovim stolom, ne okrenem se tada samo svojoj prolosti; jer nisam
samo jedno lice; jer sam mnogo ljudi; ni sam tano ne znam ko sve - Dini,
Suzana, Nevil, Roda, ili Luj; ne umem da izdvojim svoj ivot od njihovih.
O tome sam razmiljao one veeri kada smo se jo jednom okupili da
veeramo u Hempton Kortu. U poetku smo se prilino nelagodno oseali, jer
je otprilike u to doba svako od nas ve bio formirao svoju linost, tako da je
pojava svakog naeg prijatelja koji je dolazio ulicom na zakazano mesto obuen
tako i tako, sa tapom ili bez tapa, izgledalo da protivrei naem pojmu o
njemu. Primetio sam kako je Dini, kad je ugledala Suzanine prste boje zemlje,
brzo sakrila svoje; posmatrajui Nevila, onako urednog i preciznog, osetio sam
svu nebuloznost sopstvenog ivota zavijenog u maglu svih moguih fraza. Tom
na tom mestu. Taj trenutak je bio potpun; taj je trenutak bio dovoljan. A zatim
smo se Nevil, Suzana, Dini i ja, kao kad se razbije talas, rasprtali, predali neko prvome listu, neko ba ovoj ptici, ili detetu sa obruem, razdraganom psu,
toploti to se zgomilala u umi posle vreloga dana, ili belim trakama vijugave
svetlosti na nemirnoj vodi. Rastali smo se; sagoreli smo u senci drvea ostavivi
Rodu i Luja da stoje na terasi pored urne.
Kada smo se povratili od tog gnjuranja - o kako dubokog i kako slatkog!
- i izbili na povrinu i ugledali ona dva zaverenika kako jo uvek stoje na istom
mestu, osetili smo laku griu savesti. Izgubili smo neto to su oni sauvali.
Prekinuli smo neku nit. Ali smo bili umorni; taman veo spustio se na naa
stremljenja, bez obzira da li je to bilo dobro ili ravo, bez obzira da li smo
uspeli ili promaili; svetlosti su tonule kada smo se za trenutak zaustavili na
terasi to dominira rekom. Putnici su se ba iskrcavali iz parobroda; iz daleka su
dopirali veseli povici, razlegala se pesma, rekao bih da su ljudi mahali eirima
i u horu pevali neto nalik na pesmu oprotaja. Odjek tog hora dopirao je preko
talasa i osetio sam kako se u meni prenuo onaj stari impuls koji mi je itavog
ivota davao podstreka, da se predam buci ljudskih glasova, da s njima
zapevam istu pesmu; da se ljuljam na hunom talasu skoro bezumnog veselja,
na talasu oseanja, trijumfa, elja. Ali ne i tada. Nikako ne! Nisam bio u stanju
da se priberem; nisam mogao da razaberem ko sam; nisam mogao da se
uzdrim, a da ne bacim u vodu sve ono to je maloas u meni probudilo
revnost, potrebu za zabavljanjem, ljubomoru, budnost i hiljadama drugih stvari.
Nisam bio u stanju da se povratim od onog beskonanog bacanja, rasipanja,
prolivanja, uprkos svojoj volji, i tako sam beumno stremio pod one lukove
mosta, do nekog buketa drvea ili ostrvca, tamo gde morske ptice sede na
kolcu, preko uzburkane vode, da bih se sjedinio sa talasima morskim - nisam
mogao da se povratim od tog rasipanja. Zato smo se i rastali.
Da nije to oticanje mog bia pomeanog sa Suzanom, Dini, Nevilom,
Rodom, Lujem bilo neka vrsta smrti? Neki nov sklop elemenata? Nagovetaj
neega to e tek doi? Nekako sam dovrio zabeleku i zatvorio knjigu, jer
sam oduvek nesistematski studirao. Nikada se ne presliavam u predvieno
vreme. Kasnije, dok sam se jednom etao ulicom Flit u vreme najveeg
prometa, setio sam se tog trenutka; i produio sam ga. Zar moram itavog svog
ivota, rekao sam, da udaram kaikom o sto? Zar se neu, kao i ostali,
pomiriti sa sudbinom? Autobusi su zakrivali jedni drugima put; pristizali su
jedan za drugim i zaustavljali se uz tresak, kao kad se karika doda kariki na
kamenom lancu. Ljudi su prolazili.
Ogromne mase ljudi sa aktn-tanama, provlaei se neverovatnom
spretnou levo-desno, proticale su kao nabujala reka. Proticale su huno kao
voz kroz tunel. Kada sam uoio zgodnu priliku, preao sam ulicu; zagnjurio
sam se u jedan mraan pasa i uao u radnju u kojoj se obino iam. Zavalio
sam glavu unazad, a zatim su me zavili u arav. Prema meni su se nalazila
ogledala u kojima sam mogao da vidim svoje prikovano telo i ljude kako
prolaze; zastanu, zagledaju se, pa nastave ravnoduni. Zatim je berberin stao da
razmahuje makazama. Osetio sam se nemoan da zaustavim kruenja hladnoga
elika. Eto tako nas iaju zasipajui nas pramenjem kose, rekao sam; i tako
leimo jedno pored drugog na vlanoj livadi, na suvom granju i rascvetanom
granju. Vie ne moramo da izlaemo svoja tela vetru i snegu na ogoljenim
ivim ogradama; vie ne moramo da se drimo uspravno kada brie vihor, da
visoko nosimo svoj teret; niti da u bleda popodneva zastanemo utei kada se
ptica vrsto uhvati za granu i list pobeli od vlage. Poseeni smo, pali smo.
Postali smo d one bezoseajne vasione koja spava dok mi iroko otvaramo
oi u svet; i koja gori crveno dok mi spavamo. Odrekli smo se mesta koje nam
pripada i sada leimo oprueni, istroeni i kako brzo zaboravljeni! U tom
trenutku zapazio sam izvestan izraz u uglu berberinovog oka, izgledalo je kao
da ga je neto zainteresovalo na ulici.
ta je to zainteresovalo berberina? ta je to berberin video na ulici?
Preko ovakvih pitanja ja se vraam u ivot. (Jer se nikako ne bi moglo rei da
harpunom lovi ribu u plavoj vodi. Rekao sam ve, moj je ivot bio nesavren
kao nedovrena reenica. Bilo mi je nemogue, meni koji primim cigaretu od
svakog bednika u vozu, da sauvam koherentnost - onaj smisao za smenjivanje
generacija, za ene to nose amfore do Nila, za slavuja to peva uprkos
osvajanjima i migracijama. Suvie je veliki bio taj poduhvat, rekao sam i kako
onda mogu da i dalje, bez prestanka diem nogu do sledeeg stepenika?
Obraao sam se tako samom sebi kao to razgovaramo sa saputnikom sa kojim
smo krenuli na Severni pol.
Obraao sam se onom ja koje je sa mnom doivelo mnoge strahotne
dogaaje; onom vernom saputniku koji sedi pored vatre i poto su svi otili u
postelju, i araem dara po pepelu; onom saputniku koji se tako tajanstveno i u
naglim potezima bivanja izgradio, u nekoj bukovoj umi, ili dok sedim na klupi
pod nekom vrbom, ili naslonjen na ogradu u Hempton Kortu; saputniku koji je
umeo da se pribere u trenucima nude i kaikom udari o sto govorei, Ne
pristajem.
Ali to moje ja tada kada sam se nagao na onu kapiju da pogledam dole
niz polje preko koga su se kotrljali talasi mnogih boja nije se odazivalo. Nije mi
se protivilo. Nije pokualo da sklopi ni jednu jedinu reenicu. Nije skupilo aku
u pesnicu. ekao sam. Sluao sam. Vladao je tajac, potpun tajac. Zatim sam
uzviknuo iznenada obuzet oseanjem krajnje naputenosti: Vie niega nema.
Nijedno peraje ne lomi ovu pustinju neizmernog mora. ivot me je unitio. Ne
razlegne se eho kad progovorim, ne oboje se razliito moje rei. Ovo je
istinskija smrt od smrti prijatelja, od smrti mladosti. Ja sam samo telo u
berbernici zamotano u beli arav koje zauzima onoliko mesta kolika mu je
zapremina.
Poda mnom je uzmicao prizor. Podseao je na pomraenje kada sunce
nestane i napusti zemlju u punom cvetanju letnje bujnosti, svelu, krhku,
varljivu. I ugledao sam na vijugavom putu u praini kako igraju okretne igre
grupe ljudi koje smo sami sainjavali, kako se susreu, kako veeravaju
zajedno, kako se nalaze u ovom ili onom salonu. I video sam sebe samog u
svojim neumornim poslovanjima - kako jurim od jednog do drugog, kako
donosim i odnosim, kako putujem i vraam se, kako prilazim sad ovoj, sad onoj
grupi ljudi; negde me doekaju sa poljupcem, a negde me odgurnu; veito me
na sve to mamuza neki neobian cilj, veito mi nos zaboden u zemlju kao psu
na tragu; povremeno zatresem glavom, povremeno kriknem u udu, od
oajanja, da opet nastavim sa njukanjem po tragu. Kakve triarije... kakva
zbrka; as se neko rodi, as neko umre; smenjuju se sonost i slast, napor i bol,
dok ja veito jurim bez cilja. Odjednom svemu tome dolazi kraj. Izgubio sam
apetit da se kljukam takvim triarijama; nestale su aoke kojima sam trovao
ljude; istupili mi se otri zubi, prestao sam da stiskam pesnice i da elim da
opipam neku kruku ili grozd i osetim toplotu sunca to se sliva niz zid
vonjaka.
ume su iezle; zemlja je postala pustinja senki. Nikakav zvuk nije
naruavao tiinu zimskoga pejzaa. Nijedan petao nije zakukurekao niti se igde
dim zalelujao; nijedan se voz nije kretao. Ja sam ovek koji je izgubio sebe,
rekao sam. Samo teka telesina naslonjena na kapiju. Mrtav ovek. Ravnoduno
oajan, bez trunke iluzija posmatrao sam igru praine; svoj ivot, ivot svojih
prijatelja, i one nestvarne prisutnosti: ljude sa metlama, ene za pisaim
stolovima, vrbu pored reke - oblake i utvare, takoe od praine satkane, od
praine koja se menjala, kao kad oblaci stanu da se rasplinjavaju i pribiraju,
boje zlatno ili crveno, da gube svoje perjanice i kao ogromni talasi kreu ovim
ili onim pravcem, promenljivi i uzaludni. A ja sam sa belenicom pod pazuhom
kovao fraze i beleio samo gole promene; i sam senka, priljeno sam beleio
sve o senkama. I pitao sam se, kako da nastavim sada bez sebe, bez sopstvene
teine i vizija u jednom svetu bez teine i iluzija?
Sama teina moga oaja raskrilila je kapiju na koju sam se naslanjao i
gurnula me, mene ve starca, otealog oveka sa sedinama u kosi u bezbojno
polje, u prazno polje. Nikada vie da ne ujem eho, nikada vie da ne vidim
Ali kako se moe opisati svet kroz oi oveka koji je izgubio sebe?
Nedostaju rei za to. Plavo, crveno - ak i ti pojmovi odvraaju panju, ak i
oni skrivaju smisao svojom gustinom, umesto da propuste svetlost. Kako je
mogue opisati, ili ponovo progovoriti o bilo emu artikulisanim reima? - sem
da on bledi, da trpi postepeni preobraaj, da postaje, ak i posle jedne kratke
etnje, banalan - kao i sam ovaj prizor. Slepilo se vraa dok se ovek kree i za
njega nema razlike meu liem. A kad ovek pogleda, ljupkost se vrati
praena utvarama reenica. On poinje smireno i duboko da die; dole u dubini
voz se vue preko polja zakovrenih uvojcima dima.
I samo za trenutak seo sam na zelen busen negde visoko iznad nemira
mora i zvukova ume i ugledao sam kuu, vrt i talase kako se lome. Stara je
dadilja prestala da okree stranice na slikovnici i rekla, Znaj. Ovo je cela
istina.
O tome sam razmiljao dok sam se veeras vraao aftsberijevom
avenijom. Mislio sam na tu stranicu iz slikovnice. I kada sam vas sreo na mestu
gde se veaju kaputi, rekao sam sebi, Ne marim s kim u razgovarati. Maloj
paradi ivljenja doao je kraj. Nemam pojma ko je ovaj ovek; niti mi je stalo
to da znam; tek, veeraemo zajedno. I tako sam obesio kaput, kucnuo vas po
ramenu i rekao, Sedite pored mene.
A sada je obed zavren; okrueni smo ljuskama od voa i mrvicama
hleba. Pokuao sam da otkinem ovu evenku i da vam je ponudim; samo ne
znam da li u njoj ima sonosti ili istine. Niti tano znam gde se nalazimo. Koji
to grad ovu traku neba posmatra pod sobom? Da li to sedimo u Parizu, ili u
Londonu, ili na jugu Evrope u nekom gradu ruiasto obojenih kua to lee
pod kiparisima u podnoju visokih planina na kojima se viju orlovi? Ne oseam
se siguran ni u ta u ovom trenutku.
Poinjem da zaboravljam; poinjem da sumnjam u postojanje ovih
stolova, u stvarnost svega to je ovde i sada, poinjem da diskretno kuckam
nadlanicom o ivice oigledno vrstih predmeta i da pitam, Jesi li tvrd? Video
sam mnogo razliitih stvari, skovao sam mnogo razliitih reenica. Predajui se
rutini jela i pia i troei vid na povrinsko posmatranje stvari, izgubio sam onu
tanku i tvrdu ljuturu koja u mladosti obavija duu i sobom zatvara oveka - i
otuda ona svirepost i nemilosrdno kljucanje kljunovima mladih. I zato se pitam,
Ko sam ja? Spominjao sam Bernarda, Nevila, Dini, Suzanu, Rodu i Luja. Da
li sam sav satkan od njih? Da li sam jedan i jasan? Ne znam. Sedeli smo ovde
zajedno. A sada je Persival mrtav i Roda je mrtva; razdeljeni smo, odsutni smo.
Pa ipak ne mogu da pronaem nijednu prepreku koja nas razdvaja. Ne postoji
nikakva podela izmeu mene i njih. Dok sam govorio osetio sam, Ja sam vi.
Otklonili smo i razlike koje su nam se inile toliko znaajne i na identitet koga
smo tako grozniavo gajili. Jeste, jo od trenutka kada je gospoa Konstabl
podigla suner i polivi me toplom vodom obukla me u meso, postao sam
senzitivan i prijemiv. Ovde, na elu, imam trag od udarca Persivalove smrti.
Ovde, na potiljku, lei poljubac koji je Dini dala Luju. Moje se oi pune
Suzaninim suzama. Vidim negde daleko, podrhtava kao zlatan koni, onaj stub
to ga je videla Roda i oseam britki vetar koji je izazvalo njeno telo u letu kada
je skoila.
I tako dok ovde, za ovim stolom nastojim da rukama uobliim istoriju
svog ivota i da je celovitu izloim pred vama, moram da se opomenem
nekadanjih dogaaja koji su potonuli u dubine ove ili one egzistencije i stopili
se sa njom; moram da se setim i snova, svega to me okruava, svojih
saputnika, onih starih napola izraenih sablasti koje ne prestaju da me poseuju
i dan i no; koje se prevru u snu i putaju zbrkane krikove, koje ire svoje
fantomske prste i hvataju me njima ako pokuam da pobegnem... senki ljudi
koje bih mogao biti, neroenih ja. Pored njih postoji i ona ostarela ivotinja,
onaj divljak, onaj rutavko to zavlai prste u klupko svog droba; to dere i
podriguje; to govori iz grla, iz utrobe - evo ga, prisutan je. ui u meni.
Veeras je sladio peenu jarebicu, salatu i krezle. A sada dri u api au finog,
starog brendija. areni se i prede kao maak od ega mi niz kimu prolaze
marci dok srkuem. On zaelo pere ruke pre jela, pa ipak su mu maljave.
Zakopava dugmeta na pantalonama i prslucima ali pod njima su isti organi.
Buni se ako kaem da mora da prieka na ruak. Benavi se bez prestanka i
poluidiotskim gestovima punim pohlepnosti i poude ukazuje na stvari koje
eli. Verujte mi, ponekad imam velike muke da ga savladam. Taj maljavi,
majmunoliki ovek odigrao je svoju ulogu u mom ivotu. Zahvaljujui njemu
sve to je zeleno dobijalo je zeleniji odsev, jer je svakom liu prinosio svoju
baklju crvenog plamena iz koje je sukljao gust i otar dim. Zbog njega je ak i
hladni vrt zablesnuo. Zamahivao je svojom bakljom kroz polumrane sokake u
kojima je izgledalo da devojke umeju iznenada da zablesnu crvenom i opojnom
prozranou. O, i te kako visoko je dizao svoju baklju! Uvlaio me u mnoge
lude igre!
Ali dosta. Veeras se moje telo uzdie sve sprat po sprat kao kakav
prohladni hram iji je pod prekriven tepisima i kroz koji se razleu umovi i
dime oltari; meutim sasvim gore, do moje vedre glave dopiru samo fini vihori
melodije i talasi tamjana, dok izgubljeni golub cvili i zastave podrhtavaju na
grobovima, dok pononi vetar trese drveem napolju iza otvorenih prozora.
Ako pogledam sa ove nadmone visine kako divne izgledaju ak i mrvice
hleba! Kakve skladne spirale stvara oljutena kora kruaka - kako su samo
tanke i arene kao jaje neke morske ptice. ak i viljuke poreane pravo jedna
pored druge izgledaju jasne, logine, egzaktne; a rogovi kifli koje nismo pojeli
uglaani, tvrdi, obloeni utim ploicama. Mogao bih da se divim ak i vlastitoj
aci sa lepezom kostiju isprepletanih tajanstvenim venama i njenom
zauujuem izgledu spretnosti, gipkosti i sposobnosti da se blago skupi ili
namah smrska neto - mogao bih da se divim njenom beskonanom
senzibilitetu.
Bezmerno prijemivo, obuhvatajui sve, podrhtavaju od punoe, pa ipak
jasno i pribrano - tako izgleda moje bie sada poto ga elje ne podstekuju vie
da krene nekud i sve dalje; sada poto ga ljubopitstvo ne boji vie hiljadama
boja. Lei ono negde duboko, bez plime i oseke, bezbedno otkad je on umro,
otkad je umro ovek koga sam zvao Bernard, ovek koji je u depu nosio
belenicu i u nju zapisivao beleke - fraze o mesecu, ili opis neijeg lica,
opaske o tome kako ljudi posmatraju, kako okreu lea i bacaju pikavce; pod L
leptirov prah, pod S perifraze o smrti. Ali voleo bih sada da vidim da se otvore
vrata, ova staklena vrata to se navek okreu na arkama. Nek ue neka ena,
nek ue neki mladi sa brkovima u sveanom odelu i neka sednu pored mene;
da li bi oni imali ta da mi kau? Ne! Sve znam to i oni znaju. A ako se ona
iznenada digne da ode, Draga moja, rekao bih tada, ne izazivate vie elju u
meni da vas pogledom pratim. Udar talasa u padu koji je umeo itavog mog
ivota, koji me je budio da bih ugledao zlatnu kariku na ormanu, ne deluje vie
tako da mi u ruci zadrhti ono to drim.
I zato bih sada, poto sam primio na svoja plea tajanstvo stvari, mogao
da krenem kao kakva uhoda, a da ne napustim ovo mesto, a da se ne maknem iz
ove stolice. Mogao bih da odlutam do dalekih granica pustinje, tamo gde neki
divljak sedi pored logorske vatre. Dan se raa; boanska devojka prinosi elu
vodene dragulje ija su srca od vatre; sunce je upravilo zrake pravo na pospalu
kuu; talasi su jo dublje izdubili svoje lukove; bacaju se na obalu; crna, rasipa
im se pena; rasprostirui svoju vodu opkoljavaju brod i morsku biljku. Ptice
pevaju u horu; duboki tuneli krivudaju izmeu stabljika cvea; kua se
zabelasala; u njoj se protee spava, malo-pomalo sve se budi. Svetlost plavi
sobu i goni senku za senkom do mesta gde se one, neprodirne nadnose u
naborima. ta to skriva u sebi ova sredina senka? Neto? Nita? Ne bih umeo
da kaem.
O! ali gle vaeg lica. Uhvatio sam vam pogled. Ja koji sam sebe smatrao
ogromnim kao hram, kao katedrala, kao itava vasiona, koji nisam dozvolio da
budem omeen i koji sam bio u stanju da se naem na ivici svake stvari, i ovde
takoe, sada nisam nita drugo do ono to vidite pred sobom - stariji, prilino
oteao ovek, sa sedinama na slepoonicama; jednim laktom nalaktio sam se na
trenutak. Poto sam vas izgrdio zbog udarca od koga sam se zateturao meu
ljuskama, mrvicama i bajatim otpatcima mesa, hou u nekoliko kratkih rei da
podvuem da sam takoe pod uticajem vaeg pogleda, koji je imao za mene
snagu prinude, poeo da zapaam ovo, ono i neto tree. Otkucava sat; ona se
ena useknjuje, dolazi konobar - postepeno se moja oseanja prikupljaju,
slivaju u jedno, nastaje izvesno ubrzavanje, sjedinjavanje. ujete li: razlegao se
pisak pitaljke, tokovi se okreu, kripe arke na vratima. Vraa mi se oseanje
kompleksnosti, stvarnosti i borbenosti, na emu imam da zahvalim. I sa pomalo
saaljenja, pomalo zavisti i pomnogo dobre volje, stiskam vau ruku i elim
vam laku no.
Neka je hvala nebesima koja su nam podarila samou. Ostao sam sam.
Otiao je ovaj skoro nepoznati ovek da uhvati neki voz, da pronae neki taksi,
da ode na neko mesto, ili kod neke osobe koju ne poznajem. Nestalo je lice koje
me je posmatralo. Spao je pritisak. Preda mnom se nalaze prazne oljice od
kafe. I stolice su tu, ali niko ne sedi na njima. I prazni stolovi su tu, mada
veeras niko vie nee doi da veera za njima.
A sada da zapevam svoju pesmu slave. Neka je hvala nebesima to su
nam podarila samou. Sad hou da budem sam. Hou da zderem i odbacim ovaj
veo bia, ovaj oblak ! to ga menja i najmanji daak i danju i nou, po itav dan
i po itavu no. Menjao sam se i dok sam sedeo za ovim i stolom. Posmatrao
sam nebesa kako se menjaju. Video sam kako oblaci pokrivaju zvezde, da zatim
otkrivaju zvezde, pa opet pokriju zvezde. Sada ih posmatram, a oni se ne
menjaju vie. Neka je hvala nebesima to su nam podarila samou koja je
otklonila pritisak oka, izazivanje tela i svu potrebu za laima i fraziranjem.
Moja belenica nabijena reenicama pala je na pod. Lei pod stolom da
je pomete istaica kada umorna stigne u zoru da skupi otpatke hartija, stare
tramvajske karte, i tu i tamo po koju ceduljicu zguvanu u loptu i baenu da sa
ubretom bude poiena. Koju sam ono bee reenicu skovao o mesecu? A
koju o ljubavi? Kakvim imenom treba da nazovemo smrt? Ne znam. Potreban