Aleksa anti je bio srpski pesnik i akademik.

Roen je u Mostaru, od oca Rista i majke Mare, gde je

proveo veinu ivota. Otac mu je umro u ranom detinjstvu, pa je iveo u porodici strica Miha zvanog
Ada. Poto je iveo u trgovakoj porodici, ukuani nisu imali dovoljno razumevanja za njegov talenat.
Zavrio je trgovaku kolu u Trstu i Ljubljani, potom se vratio u Mostar. Iz Trsta se vratio u Mostar 1883.
godine i tu zatekao neobino mrtvilo, koje je bilo posledica nedavnog uguenog hercegovakog
ustanka protiv Austrije. Bio je prvo vreme prilino povuen, vodio knjige u oevoj trgovini i itao
listove i knjige do kojih je mogao u Mostaru doi. Nekoliko godina kasnije zapoeo je svoj knjievni i
drutveni rad. Aleksa anti je stvarao na razmeu dva vijeka i vie nego drugi pesnici svog narataja
povezivao je idejne i pjesnike patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesnikom stasavanju najvie udjela su
imali srpski pesnici Vojislav Ili i Jovan Jovanovi-Zmaj a od stranih najvaniji uticaj je imao Hajnrih Hajne
koga je i prevodio. Svoju najveu pesniku zrelost Aleksa anti dostie izmeu 1905. i 1910. godine kada
su i nastale njegove najljepe pjesme. antieva poezija je puna snanih emocija, ljubavne tuge a i bola i
prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na
razmeu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaenog naroda. 1907. Mostar ga je izabrao kao jednog
od svoja etiri predstavnika za prvu skuptinu Narodne organizacije. 1908. Aleksa anti je poeo da
ozbiljno poboljevati, najpre od kamena u bubrezima, a posle, iza Svetskog rata, od toboparalize. Za
vreme aneksione krize bio je, sa Svetozarom oroviem i Nikolom Kaikoviem, prebegao u Italiju i
stavio se na raspoloenje srpskoj vladi, kao to e to ponoviti i 1912. godine, na poetku Balkanskog
rata. Kupio je 1910. vilu u Borcima kod Konjica, gde je iveo 1913. godine kada su ga austrougarske
vlasti proterale iz Mostara. U toku Prvog svetskog rata zatvoren je kao talac i u dva puta ponavljanoj
parnici optuivan zbog svojih pesama. Po zavretku rata izabran je u Mostaru za lana Srpskog odbora.
Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaeg ognjita ("Moja otadbina"). U nekim od svojih
najpotresnijih pjesama Aleksa anti pjeva o patnji onih koji zauvjek naputaju domovinu i odlaze u tui
svijet ( "Ostajte ovdje", "Hljeb" ). anti naglaava patnju i muenitvo kao najvanije momente u
istorijskoj sudbini srpskog naroda ("Mi znamo sudbu"). Ljubavna poezija Alekse antia razvila se pod
jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je
ambijent bata, behara, hamama, edrvana. Djevojke koje su u njima pojavljuju se okiene erdanima,
bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma "Emina", a duh te pjesme je toliko pogoen
da je pjesma ula u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je anti napisao. U
ljubavnim pjesmama najei motiv je enja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa enja
najee prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promaenosti mukog ivota. Najpoznatije njegove
pesme su: Emina (1903), Ne vjeruj (1905), Ostajte ovdje (1896), Pretprazniko vee (1910), to
te nema? (1897), Vee na kolju (1904), O klasje moje (1910), Moja otadbina (1908). anti je
bio je jedan od osnivaa kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevakog Drutva "Gusle". Tu
je upoznao i druio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom oroviem, Jovanom Duiem,
Osmanom ikiem... Izabran je za dopisnog lana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914. Aleksa
anti je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizljeive bolesti, tuberkuloze.

Emina
Sino, kad se vratih iz topla hamama, prooh pokraj bate staroga imama; Kad tamo, u bati, u
hladu jasmina, s ibrikom u ruci stajae Emina. Ja kakva je, pusta! Tako mi imana, stid je ne bi
bilo da je kod sultana! Pa jo kad se ee i pleima kree... - Ni hodin mi zapis vie pomo
nee!... Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina, ne e ni da uje lijepa Emina, no u srebren ibrik
zahitila vode pa po bati ule zalivati ode; S grana vjetar duhnu pa niz plei puste rasplete joj one
pletenice guste, zamirisa kosa ko zumbuli plavi, a meni se krenu bururet u glavi! Malo ne
posrnuh, mojega mi dina, no meni ne doe lijepa Emina. Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alak, to za njome crko'!...

Vee na kolju
Puina plava spava, prohladni pada mrak. Vrh hridi crne trne zadnji rumeni zrak. I jeca zvono
bono, po kru dre zvuk; S uzdahom tuge duge ubogi moli puk. Klee mrave glave pred likom
boga svog - Itu. Al' tamo, samo uti raspeti bog. I san sve blie stie, prohladni pada mrak, vrh
hridi crne trne zadnji rumeni zrak.

Ako hoe
Ako hoe da o zori pjevam tebi pjesme moje, oj, ne bjei sa prozora, da ja gledam lice tvoje!
Ako hoe da ti pjevam o sunanom toplom sjaju, oj, pogledni okom na me, divotane, mili raju!
Ako hoe da ti pjevam onu tihu nojcu milu, razvij tvoju gustu kosu - mirisavu meku svilu! Ako
hoe da ti pjevam miris divnog pramaljea, oj, razgrni njedra bijela - da udiem miris cvijea! Il'
ako e pjesmu moju o izvoru slasti bujne, hodi, hodi na grudi mi, da ti ljubim usne rujne!...

Ostajte ovdje
Ostajte ovdje!...Sunce tueg neba, nee vas grijat k to ovo grije; Grki su tamo zalogaji hljeba
gdje svoga nema i gdje brata nije. Od svoje majke ko e nai bolju?! A majka vaa zemlja vam je
ova; Bacite pogled po kru i polju, svuda su groblja vaih pradjedova. Za ovu zemlju oni bjehu
divi, uzori svijetli, to je branit znae, u ovoj zemlji ostanite i vi, i za nju dajte vrelo krvi vae.
K pusta grana, kad jesenja krila trgnu joj lisje i pokose ledom, bez vas bi majka domovina bila;
A majka plae za svojijem edom. Ne dajte suzi da joj s oka leti, vrat'te se njojzi u naruju sveta;
ivite zato da moete mrijeti na njenom polju gdje vas slava sreta! Ovdje vas svako poznaje i
voli, a tamo niko poznati vas nee; Bolji su svoji i krevi goli no cvijetna polja kud se tuin
kree. Ovdje vam svako bratsku ruku stee - u tuem svijetu za vas pelen cvjeta; Za ove kre sve
vas, sve vas vee: Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta, Ostajte ovdje!... Sunce tueg neba nee vas
grijat k to ovo grije - Grki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije...

Ne veruj
Ne vjeruj u moje stihove i rime kad ti kazu, draga, da te silno volim, u trenutku svakom da se za
te molim i da ti u stabla urezujem ime Ne vjeruj, no kasno, kad se mjesec javi i prelije srmom
vrh modrijeh kra, tamo gdje u grmu proljee lepra i gdje slatko spava na jorgovan plavi, Doi,
ekau te U asima tijem, kad na grudi moje priljubi se vre, osjeti li, draga, da mi tjelo

dre, i da silno gorim ognjevima svijem, Tada vjeruj meni, i ne pitaj vie jer istinska ljubav za
rijei ne zna; Ona samo plamti, silna, neoprezna, niti mari, draga, da stihove pie.

Moja otadbina
Ne plaem samo s bolom svoga srca rad zemlje ove uboge i gole; Mene sve rane moga roda bole,
i moja dua s njim pati i grca. Ovdje, u bolu srca istrzana, ja nosim kletve svih patnji i muka, i
krv to kapa sa dumanskih ruka to je krv moja iz mojijeh rana. U meni cvile due miliona - moj
svaki uzdah, svaka suza bona, njihovim bolom vapije i ite. I svuda gdje je srpska dua koja,
tamo je meni otadbina moja, moj dom i moje roeno ognjite.

Tica u zatvoru
Gledam tebe, tico mala i skuene tvoje dvore, pa se pitam: kako ti je bez tvog druga i bez gore?
U tavnome sjenu kruga, gdje se bol i tuga slama, zar ti srce jote ivi milim glasom u pjesmama?
Lahki polet tvoga krila svezala je ica pusta; Mjesto gore nad glavom ti tvrdih ica mrea gusta.
Izumrli slatki asi kad se ono sunce rodi, ti sa grane pozdravlja ga slatkom pjesmom u slobodi.
A sad tude, u zakutku, me' zidinam' mranog dvora, niti znade kad je vee ni kad sunce budi
zora. Ista uvijek tavna sjenka na iani dvor ti slijee, a ti pjesmu milu pjeva k da j' srce puno
sree. Ko mi moe pjesmu uzet to potie iz mog srca, sa plamena mog ognjita, na kom nadom
vrije krvca?! Ko mi moe pjesmu uzet kad ljubavi izvor tekne, po talasi mog izvora moja pjesma
da zajekne?! Lanac! Gvoe! Lomno tijelo malaksae u tom bijesu, duh moj ili slobodan je,
misli moje slobodne su. to god ivi izumrijee: Neko s tugom, neko sladom; Ja u s pjesmom
na ustima, a u srcu vrelom nadom.

ivot
Ne daj mi, oe, zemne prei pute dok plod smrti budem i da ivim da polje smrti budem i da
ivim u drugom iu i vjerujem u te. Ko nikad nije gorio na ognju roenog srca i grijao druge, ko
nije pozn mo ljubavi duge i uo kako blagosilja bog nju; Ko nikada nije jedan ivot dao
izvorom ivim krvi bogom dane, k zdravo stablo plodove i grane, - taj je s prokletstvom iz
utrobe pao. On nije bio sjeme svete njive, ni atom tijela to dri i spaja; On je izdajnik ljudskih
narataja - ubica onih to u njemu ive. Sva blaga zemna milosti beskrajne prezr je srcem i
duom nemarnom, niti se grij svjetlou oltarnom i bio arcem vjene misli sjajne. I kad
dokona i, bez jedne suze, kad zaspu zemljom vrh leine mrtve, doli, u mraku, pogrebne rtve,
proklee oca to im duu uze. Pa zato, oe, ne daj mi da pute dovrim zemne dok plod ne
odnjivim, da polje smrti budem i da ivim u drugom iu i vjerujem u te.