OSNOVE FIZIKALNE MEDICINE I REHABILITACIJE

Prof.dr.sc. Marija Graberski Matasovi

Zagreb, 2003. godine (oujak 2003.g.)

(skripta za studente)

stranica
Sadraj:

1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.

uvod
3
elektroterapija
5
galvanizacija
7
iontoforeza
17
dijadinamske struje
20
interferentne struje
25
TENS (transkutana elektrina ivana
31
stimulacija)
elektrostimulacijska terapija
34
funkcionalna elektrina stimulacija (FES) 44
ultrazvuk
47
niskofrekventna elektromagnetska terapija 55
termoterapija
57
krioterapija
61
parafinoterapija
65
psamoterapija
66
helioterapija i lijeenje umjetnim
ultraljubiastim zraenjem
67
ljekovito sunanje-helioterapija
67
sunanje ultraljubiastim zrakama
umjetnih izvora
71
hidroterapija
73
laser
78
kratkovalna dijatermija
80
literatura
83

UVOD
Fizikalna medicina je grana medicine koja prouava bioloko djelovanja pojedinih oblika
fizikalne energije i njihovu primjenu u dijagnostici, lijeenju, predobrani i rehabilitaciji
bolesti, ozljeda i priroenih mana. Stoga se ona dijeli na fizikalnu dijagnostiku, fizikalnu
terapiju i fizikalnu predobranu.
U lijeenju se koriste elektricitet, magnetizam, zvuk, svjetlost, toplota i mehanika energija.
Mehanika energija se primjenjuje u vidu kinezioterapije, terapije radom, masae i drugih
pasivnih kinezioterapijskih metoda. U lijeenju se, takoer, koriste i prirodni ljekoviti inioci:
balneoloki (peloidi, mineralne vode i zrak), klimatski i talasoterapijski (ljekoviti inioci
svojstveni moru i primorju).
Fizikalna dijagnostika se koristi primjenom fizikalnih inioca radi utvrivanja dijagnoze
bolesti ili povrede, kao i radi utvrivanja stadija u kojem se nalazi bolest odnosno povreda.
Fizikalna profilaksa se sastoji u primjeni fizikalnih ljekovitih imbenika radi poveavanja
otpornosti organizma, sprijeavanja oboljenja, i radi predobrane posljedica oboljenja ili
povreda.
Fizikalni inioci koji se koriste u fizioterapiji imaju nespecifino stimulativno djelovanje,
izuzev kinezioterapije i elektrogimnastike. Jednaki se uinci mogu postii razliitim
sredstvima. Fizikalni imbenik podraujui izaziva reakciju organizma. Odgovor organizma
je kompleksan i obuhvaa niz fiziolokih zbivanja: hiperemiju, promjene u vegetativnoj
inervaciji, aktiviranje hormonalnog sistema, tj. dovodi do promjene reaktivnosti organizma u
cjelini.
Veliina reakcije i ljekovitog uinka ovisi o, s jedne strane: vrsti podraajne energije, nainu
primjene, veliini povrine na koju se djeluje i trajanju djelovanja, a s druge strane o
reaktivnosti organizma: konstituciji, dobi, psihofizikom stanju (ukljuujui i umor),
vegetativnom tonusu.
Kako je u poetku fizioterapije teko proraunati fizioterepijski uinak (posebice ev.
neeljeno djelovanje) u poetku lijeenja primjenjujemo prvo male doze, koje potom,
postupno moemo poveati. Meutim, ta nespecifinost imbenika fizikalne medicine ne
znai da su oni beznaajni po uinkovitosti. Postoje fizioterapijski postupci kojima je
djelovanje potpuno i teoretski objanjeno (kinezioterapija), kao i oni koji su nedvoumno
djelotvorni (djelovanje topline, ope masae), s time da se primjena veina postupaka osniva
na simptomatskom lijeenju. Prednost simptomatskog lijeenja je nesumnjivo u njegovom
neposrednom djelovanju. I upravo brzi nastup djelovanja i s time povoljan utjecaj na
raspoloenje bolesnika objanjava omiljenost takove terapije. Bolesnici, esto trae snane
procedure u elji za to brim uinkom, to je rijetko kada dobro. Organizam bolje podnosi
manje podraje i na njih svrsishodnije reagira. Pri propisivanju fizioterapijskih postupaka
treba se uvati i polipragmazije, kao to je i besmisleno nakon dvije do tri procedure mijenjati
terapiju (osim kada smo na to prinueni estokom reakcijom ili nepodnoljivou postupka),
a isto tako nema smisla na istom bolesniku ustrajati na istom postuku radi akomodacije.
Pojavu refrakternosti treba predusresti postepenim poveanjem doze, a isto tako nema ni
smisla na istom bolesniku iskuati cjelokupni arsenal fizioterapijskih postupaka. I na kraju, ne
smije se zanemariti ni sam uinak vremena na ishod fizioterapijskog lijeenja.

4
Ne smijemo zaboraviti da je svrha fizikalne medicine svrsishodno lijeenje bolesti i bolesnih
stanja, i svaki puta kada je u interesu bolesnika trebamo primijeniti ostale grane medicine.

ELEKTROTERAPIJA

Pod elektroterapijom se podrazumijeva direktna primjena elektrine energije u svrhu lijeenja.

U literaturi se navodi podatak da je jo u drugom stoljeu nove ere, lijenik na dvoru rimskog
cara Klaudija, primjenjivao statiki elektricitet ribe Torpedo marmorata u lijeenju bola.
Tijekom prolih desetljea, elektroterapija je, naglim razvojem tehnike i elektronike,
napredovala u svom razvoju. Danas se koriste razni oblici elektrinih struja koji se dobivaju
pomou modernih aparata.
Klasifikacija
U elektroterapiju se ne ubraja primjena onih energija, odnosno terapijskih metoda gdje se
elektrina energija prethodno ne pretvara u druge oblike energije, npr. svjetlosnu, toplinsku,
mehaniku.
Iako elektroterapiju u pravilu dijelimo u onu niskofrekventnim i visokofrekventnim strujama,
osnova te podjele nije fizikalne ve uglavnom fizioloke prirode. Znai, primarno uzimamo u
obzir kako elektrina energija djeluje na organizam. Tako je glavna karakteristika lijeenja
konstantnom istosmjernom strujom da ona ne izaziva nastanak miine kontrakcije (barem ne
primjenom struja primjerenih, fiziolokih jaina), ve primarno djeluju na podraljivost i
provodljivost neuromuskularnog aparata. Glavna je karakteristika elektrostimulacijske
terapije izazivanje nastanka miine kontrakcije, bez obzira kojim smo to oblikom postigli,
dok je glavno obiljeje terapije visokofretventnim strujama u preobraavanju elektrine
eneregije u toplinsku, i to ( u vie ili manje) dubljim dijelovima tijela.
Elektroterapiju u fizikalnoj medicini i rehabilitaciji klasificiramo prema frekvenciji i smjeru
struje kao:nisko, srednje i visokofretventnu struju; te kao istosmjernu, izmjeninu i impulsnu
a prema uinku na subliminalnu (koja se ne zamjeuje), traskutanu elektrinu stimulaciju
(TENS), i neuro-muskularnu (elektro)stimulaciju (NMES).

KLASIFIKACIJA PREMA VRSTI STRUJE:

I)FREKVENCIJI:
:1)niskofrekventnim strujama (frekvencije do 1000 Hz: klasina galvanizacija;
etvorostanina i galvanska kupka; iontoforeza);
2)srednje frekventnim strujama (frekvencije od 1000 do l00000 Hz:interferentne struje); i
3)terapiju visokofrekvetnim strujama (frekvencije vie od l00000 Hz.: teslinizacija i
arsonovalizacija; dugovalna i mikrovalna dijatermija, dijatermija decimetarskim valom)
II) SMJERU STRUJE

A. Istosmjerne struje:
2. Istosmjerna konstantna struja: tvz. galvanska struja:
a) galvanizacija (klasina)
b) etvorostanina galvanizacija i galvanska kupka
c) iontoforeza
3. Istosmjerna impulsna struja:
a) pravokutni impulsi
b) eksponencijalni impulsi
c) neofaradska struja

B. Izmjenine struje:
1. Niskofrekventne struje:
a) faradska struja
b) interferentne struje
2. Srednjefrekventne struje:
a) sinusoidne modulirane struje
3. Visokofrekventne struje:
a) d'Arsonvalove struje
b) dugi valovi
c) kratki valovi
d) ultrakratki valovi
e) mikrovalovi
Danas se teslinizacija, arsonvalizacija i dugovalna dijatermija uglavnom vie ne primjenjuju.

GALVANIZACIJA
Galvanizacija je primjena istosmjerne struje u terapijske svrhe. Galvanska struja je
istosmjerna konstantna struja koja ne mijenja ni smjer ni jainu, jer se ioni, odnosno elektroni
kreu u istom smjeru i istom brzinom.
Grafiki prikazana, izgleda u vidu ravne linije, paralelne s apscisom (slka 1).
Sl. 1. Grafiki prikaz galvanske struje

Za dobijanje galvanske struje ranije su se koristili galvanski elementi:baterije i akumulatori.

Danas se takovi aparati primjenjuju izuzetno, u didaktike i eksperimentalne svrhe. Poetkom
ovog stoljea uvode se aparati koji se ukapaju u gradsku mreu. Takova izmjenina struja
frekvencije 50 Hz i napona 220 V treba se pretvoriti u istosmjernu konstantnu struju. Pomou
transformatora smanjuje se napon struje gradske mree, a ispravljanje se vri pomou
elektronskih poluprovodnih dioda. Tako ispravljena struja je pulzirajua impulsna,
(polusinusoidna). Proputanjem kroz elektrini filter, koji se sastoji od dva kondenzatora i
jedne prigunice, dobije se istosmjerna tvz. galvanska struja..
Jaina struje se regulira pomou potenciometra, a mjeri pomou miliampera, pa stoga
potenciometar slui za reguliranje jaine struje (mA) koja ulazi u organizam.
Radi lakeg rukovanja mnogi ureaji za galvansku struju sadre i mjenja polova- komutator.
Struja se na mjesto primjene dovodi pomou elektroda. One su na aparatu oznaene sa +
(anoda) i - (katoda).
Elektrode
Elektrode kojima se danas sluimo u galvanizaciji sastavljene su od dobro savitljivog
materijala debljine 0.5 mm i to od stanuma, cinka, aluminija ili neke druge legure. Sluimo se
elektrodama raznih veliina (5-400 cm2 ) i oblika, ovisno o lokalizaciji i drugim uvjetima
primjene.
Elektrode se prije primjene oblau oblozima da se sprijei prodiranje kaustinih tvari (koje
nastaju pojavom elektrolize) u kou. Oblozi su nainjeni od:1). hidrofilne tkanine, debljine12 cm; ili od 2). spuvastih ili plastinih vreica. Oblog mora biti dovoljno velik da sa svih
strana obavije metalnu elektrodu, tako da metal ne doe u direktni kontakt s koom.
Obloge treba prije upotrebe namoiti toplom vodom ili blagom otopinom soli da se povea
vodljivost. Fiksiraju se sa zavojem, trakom, remeniem, vreicom pijeska da izmeu koe i
obloga ne bi nastao sloj zraka.
Neophodna je higijena obloga koja podrazumijeva: pranje toplom vodom, peglanje,
namakanje u dezificijensu radi prevencije prijenosa mikroorganizama i gljivica.
Oblici primjene galvanske struje:

1. SUHA galvanizacija: primjena putem elektroda obloenih hidrofilnom tkaninom ili

spuvastom (plastinom) masom natopljenom vodom.
2. SPECIJALNI oblici: odreeni su anatomskim obiljejima nekog dijela tijela pa se
ne moe primjenjivati suha ili vlana galvanizacija.
3. VLANA galvanizacija: dio tijela na koji se primjenjuje galvanska struja mora biti
uronjen u vodu.
Biofizike osnove djelovanja
ovjeji organizam je sloena otopina elektrolita, koja se sastoji od tekuih i polutekuih
sredina. Dio neorganskih soli (Na, K, Mg, Ca) rastvorenih u tekuoj fazi disociran je na ione.
Organske metarije nisu same po sebi elektroliti, ali, budui da imaju sposobnost da na svojoj
makromolekularnoj povrini adsrbiraju pozitivne ili negativne ione, ponaaju se kao
elektrizirane estice.
Kada se ovjeji organizam ukljui u strujni krug galvanske struje, nastaje kretenje
elektriziranih estica prema suprotno nabijenim elektrodama. Ta se pojava naziva elektroliza.
Od svih elektrolita, u tkivima ima najvie NaCl, tako da se galvanska struja najvie prenosi
ionima Na+ i Cl-. Kada doe na katodu, ion Na + prelazi u atom Na, a na anodi ion Clprelazi u atom Cl. Za razliku od iona, atomi Na i Cl su elektriki neutralne, a kemijske jako
aktivne estice. One stupaju u reakciju s vodom, pri emu se na anodi stvara klorovodina
kiselina i oslobaa kisik, a na katodi natrijev hidroksid i oslobaa vodik. Prema tome na
elektrodama se dogaaju slijedee reakcije:
a) na anodi: Cl- e- = Cl
4 Cl + 2 H2O = 4HCl + O2
b) na katodi: Na+ + e+ = Na
2 Na + 2 H2O = 2 NaOH + H2
HCl i Na OH su kaustine materije, koje kada dou u kontakt s koom ili drugim tkivima,
izazivaju nekrozu: HCl suhu (koagulacionu) i NaOH vlanu (kolikvacionu). Da bi se
sprijeilo kaustino djelovanje produkata elektrolize, izmeu elektroda i koe stavlja se
hidrofilna tkanina ili spuva.
Elektrina provodljivost tkiva ovisi o sadraju tekuine u njima; ona je utoliko vea ukoliko
tkiva sadre vie iona i ukoliko je otpor njihovom kretanju manji. Struju dobro provode krv,
limfa, cerebrospinalna tekuina, zatim parenhimatozni organi i miii, dok su slabi provodioci
masno tkivo, tetive, ivci i kost. Struju ne provode ronati sloj koe, nokti i dlake. Kroz kou
struja prolazi izvodnim kanalima lojnih i znojnih lijezda. U poetku primjene galvanske
struje otpor koe je najvei (inicijalni), a potom se smanjuje i ustaljuje. Budui da struja ide
putem najmanjeg otpora, a i najkraim putem, linije struje nisu uvijek pravolinijske.
Budui su stanine membrane selektivno propusne, one predstavljaju barijeru za pojedine
ione i ionizirane molekule, koje se stoga nagomilavaju na membranama, tako da se od
istosmjerenih iona stvaraju polarizaciona polja. Izmeu polarizacionih polja stvara se razlika
potencijala, pod ijim utjecajem nastaje polarizaciona struja , koja ima suprotan smjer od
primarne struje i predstavlja joj otopor.
Slika: Primarna (a) ; polarizaciona struja (b)

U podruju anode osmotski se pritisak smanjuje, a u podruju katode poveava. To izaziva

kretanje vode od anode prema katodi, pa stoga anoda, kod otoka tkiva, ima resorptivno
djelovanje.
Fizioloko i terapijsko djelovanje
Djelovanje konstantne galvanizacije oituje se kao:
1. iontoforeza
2. elektroforeza
3. elektromasaa
4. promjena ionske koncentracije na graninim povrinama
Na organizam je vodljiv zbog prisutnosti elektrolita ili vodia drugog reda. Elektroliti su
kiseline, baze i soli. Ioni putuju u razliitim smjerovima i pri sudarima oslobaaju odreeni
kvantum energije. Stavljanjem dijela tijela izmeu elektroda tj. u polje galvanske struje, bre i
usmjerenije prema Joulovom zakonu o transportu iona nastaje toplina. Stvaranje topline ovisi
o jaini strujanja iona, otporu tkiva i duljini djelovanja galvanske struje.
ELEKTROFOREZA: Djelovanjem galvanske struje ne putuju samo ioni ve i neutralne
estice i to tako da im se prethodno nadovee jedan pozitivni ili negativni ion. Na taj nain
prethodnom apsorpcijom iona mogu prema jednom polu putovati krvne stanice ( npr.eritrociti
i leukociti), razne bakterije i pojedine druge estice (bjelanevine i sl.) Ta se pojava zove
elektroforeza.
PROMJENA IONSKE KONCENTRACIJE NA GRANINIM POVRINAMA: dogaa se
po utjecajem galvanske struje budui da:
1. ioni putuju razliitom brzinom /ion vodika (H +) putuje etiri puta bre od iona klora
(Cl-) i sedam puta bre od iona natrija (Na+)/.
2. u razliitim sredinama ioni putuju razliitim brzinama radi razliitog otpora tih sredina
3. stanine mambrane razliito proputaju razne ione.Tako se utjecajem konstantne
galvanske struje poremeti ionska ravnotea pa se ionska koncentracija na jednom
graninom podruju povea, a na drugom smanji.

ELEKTROMASAA: Transportom iona dolazi do trenja i na taj nain do stvaranja topline.

Toplinski e uinak biti vei to je struja jaa, to je vei otpor u tkivima i to je due vrijeme
protjecanja galvanske struje. Na mjestu primjene galvanske struje na nastaje kemijsko ve
iskljuivo fizikalno djelovanje.
FIZIOLOKA DJELOVANJA GALVANSKE STRUJE

10
Oituju se na vazomotorne ivce, motorne ivce, CNS i bol. Poznato fizioloko djelovanje
koristi se u terapijske svrhe. Za djelovanje galvanizacije vaan je odnos polova. Uinak se u
pravilu oituje ispod katode. Zbog toga primjenjujemo katodu tamo gdje elimo terapijsko
djelovanje, a anodu na suprotnu stranu.
Djelovanje na vazomotorne ivce
Ovaj se uinak postie dominantno ispod katode. Koa postaje toplija jer temperatura poraste
za 1-2o C, crvenija i vlana. Koni otpor se smanjuje. Zbog toga na to mjesto moemo
primijeniti druge oblike elektroterapije, npr. elektrostimulaciju i s manjim jakostima
podraaja. Zbog ovog razloga galvanizacija predstavlja uvodnu proceduru u
elektrostimulaciju. Crvenilo i ostali znakovi koe znak su aktivne hiperemije, koja se razvija
na mjestu aplikacija. Za vrijeme vazospazma u miiu je vladao kiseli medij ili niski pH. U
tom mediju lako se podrauju receptori za bol (nociceptori). Postizanjem aktivne hiperemije
narmalizira se pH i smanjuje bol zbog smanjene mogunosti podraivanja nociceptora. Iz
navedenog je za zakljuiti da galvanska struja preko djelovanja na vazomotorne ivce izaziva
aktivnu hiperemiju i analgeziju.
Djelovanje na motorne ivce
Galvanska struja djeluje na motorne ivce tako da poveava njihovu podraljivost i
provodljivost podraaja. Prvi se uinak dokazuje upotrebom manje jakosti podraaja, a drugi
mjerenjem brzine podraaja. Nakon aplikacije galvanizacije, elektroneurografijom (ENG)
registrira se vea brzina provoenja podraaja perifernim ivcem.
Djelovanje na bol
Galvanska struja potiskuje ili uklanja bol u ivanim vlaknima odgovornim za prijenos boli.
Takova galvanizacija djeluje na bol tj. ima analgetski uinak na dva naina:
1. kroz aktivnu hiperemiju
2. blokiranjem prijenosa boli u stranje rogove kraljenine modine
Djelovanje na CNS
Ne koristi se u ljudskoj patologiji, ve kod eksperimentalnih ivotinja, kod kojih se postie
galvanonarkoza ili galvanotaksija.
Djelovanje na popreno prugaste miie
1. konstantan tijek galvanske struje ne nadrauje neuromuskularni aparat (NM) aparat, tj.
ne izaziva miinu kontrakciju. Miinu kontrakciju izaziva samo u momentu zatvora
(na katodi) i pri otvoru strujnog kruga (na anodi), tj. samo u momentu ukljuivanja i
iskljuivanja strujnog kruga (Pfluger-ovo pravilo).
2. pojaavanje miinog tonusa
3. smanjenje praga podraaja
4. miina kontrakcija nastaje na slabiji podraaj
5. ubrzava reparaciju motornog ivca u nekom popreno-prugastom miiu (nakon
ozljede ivca).

11
Odreivanje polariteta elektroda
Kod primjene galvanske struje potrebno je znati polaritet elektroda, posebice kod povratka
aparata s popravka.
Za odreivanje polariteta elektrode u praksi se najee koriste slijedee metode:
1. metode oslobaanja plinova
U au napunjenoj vodom stave se na dostatnoj udaljenosti kablovi sa ijih je krajeva
skinuta izolacija. Ukljui se strujni krug i ve pri intenzitetu od nekoliko miliampera, u
podruju jednog kabla oslobaa se vie mjehuria plina. To je katoda, a osloboeni
plin je vodik. U podruju drugog kabla oslobaa se znatno manje mjehuria. To je
anoda, a osloboeni plin je kisik.
2. metoda promjene pH sredine. Ako se namoeni lakmusov papir ukljui u strujni krug
galvanske struje, promijeniti e boju u podruju jednog pola. Plavi e lakmusov papir
promijeniti boju u crvenu na mjestu anode, a crveni e poplaviti na mjestu gdje je
katoda.
Tehnike primjene galvanske struje
Primjena galvanske struje naziva se galvanizacija. Ako je jedna elektroda manja, gustoa
struje na njoj je vea, i to je aktivna (diferentna elektroda), dok je druga elektroda pasivna
(indiferentna). To je monopolarna metoda primjene galvanske struje. Kada su obje
elektrode priblino jednake veliine one imaju isto djelovanje, i to je bipolarna metoda.
Prema poloaju elektroda, galvanizacija moe biti:
1. poprena ili transregionalna (slika )
2. uzduna ili longitudinalna (slika )
3. tokasta (slika )
Ad 1. elektrode (dvije jednako velike) se postavljaju na suprotnim stranama, tako da su linije
sila poprene u odnosu na uzdunu osovinu organa. Postie se cjelovitije prostrujavanje svih
dijelova tijela koji su ispod elektroda, pa je to ujedno i najbolja tehnika primjene galvanske
struje radi homogenizacije i mogunosti djelovanja na dublje smjeteni bolni podraaj.
Ad 2. obje se elektode smjetene na istoj strani, a linije sila su uzdune, neposredno uz i ispod
koe, u odnosu na uzdunu osovinu tijela.
Koristimo dvije elektrode od kojih se jedna postavlja proksimalno i druga distalno, a ovisno o
bolesti djelovanje moe biti
1. sedativno djelovanje: katoda distalno, anoda proksimalno postiemo silazni tok
galvanizacije
2. ekscitirajue djelovanje: katoda proksimalno, anoda distalno postiemo uzlazni tok
galvanizacija
Ad 3. primjenjuju se pomou malih elektroda, promjera 1-5 cm, a koristi se kod stanja kod
kojih je bol locirana na malom mjestu (epikondil).

12

Poprena galvanizacija:

Uzduna galvanizacija:

Doziranje galvanske struje

13
Doziranje ovisi od mjesta primjene, uzrasta i individualne podnoljivosti bolesnika. Osnovni
elementni za doziranje galvanske struje su: jaina struje, izraena obino u miliamperima
(mA) a ovisi i o povrini elektroda (cm2) i subjektivni osjeaj bolesnika.
1. gustoa struje po jedinice povrine
2. subjektivni osjeaj bolesnika
Ad 1. Ljudska koa je osjetljiva na elektrinu struju i granica podnoljivosti osjeta se kree
izmeu 0.1-0.5 mA/cm2 koe. To je fizioloka tolerancija ljudske koe na struju. Neke regije
imaju vei otpor, a neke manji. Kosmati dijelovi kao i vanjski dijelovi ekstremiteta imaju vei
otpor koe, a fleksorni znatno manji. Starije osobe imaju vei otpor koe nego mlade. Panju
treba obratiti mjestima koja su atrofina (oiljci i sl.) ili patoloki promijenjena uslijed rana ili
nekih bolesti. Ne tim je mjestima koni otpor znatno manji, pa je vodljivost vea i u svezi s
tim i jae djelovanje struje. Zbog toga moramo prilagoditi gustou struje dobi bolesnika i
podruju koe. Uvijek se nastoji primijeniti mala gustoa struje koja se tijekom procedure
moe poveati. U tijeku galvanizacije, a zbog njena djelovanja, smanjuje se omski otpor. Za
veinu bolesnika gustoa struje kree se oko 0.3 mA/cm 2. Gustou struje odreujemo tako da
broj odreenih mA podijelimo s povrinom elektrode.
Ad 2. subjektivni osjeaj bolesnika:
Struja koja prodire u kou podrauje zavretke senzibilnih ivaca. Stoga svaka osoba s
ouvanim senzibilitetom mora osjetiti galvansku struju tijekom aplikacije. Slabi strujni
podraaji osjeaju se kao marenje i bockanje. Ove kvalitete osjeta spadaju u tolerantne. Jai
podraaji izazivaju peenje i bol. Ako bolesnik osjea peenje, bol i pritisak u dubini to je
znak poveane ili prekoraene doze i prijeti opasnost da se razviju opekline. Opekline nastaju
u dubini tkiva i teko se lijee. Pri doziranju koristimo se mjerama opreza. Atrofirana koa,
svjei oiljci i rane smanjuju otpor koe i ta mjesta predstavljaju podruja kroz koja galvanska
struja lako ulazi u organizam. Potpuno zdrava koa ima povieni otpor i struja e prolaziti
kroz locus minoris resistentiae. Posljedica toga je mogunost razvoja opekline. Razliite
bolesti mijenjaju povrinski osjet ili senzibilitet pa bolesnici smanjeno osjeaju ili ne osjeaju
struju (dijabetiari). Postoji niz neurolokih i metabolikih bolesti koje oteuju senzibilitet;
rad s tekim metalima (olovo, iva), u proizvodnji alkohola i sl.
Sve ove mjere opreza treba imati na umu kod doziranja galvanske struje. U sluaju
nemogunosti koritenja subjektivnog osjeaja koristimo se objektivnim pokazateljem
(gustoa struje u mA). U tom sluaju biramo i niu (manju) gustou struje.

SPECIJALNI OBLICI GALVANIZACIJE:

1. Bergonijeva polumaska
2. erbakov okovratnik
3. erbakove hlaice
1. Bergonijeva polumaska za lijeenje neuralgije n. trigeminusa. Elektrode su u obliku
polumaske. Apliciraju se na mjesto neuralgije n. trigeminusa. Katoda se aplicira na
najbolnije mjesto, a anoda na prsnu kost ili straga izmeu lopatica.

14
2. erbakov okovratnik: jedna se elektroda stavi na zatiljak i ramena (u obliku
okovratnika), a druga, vea, indiferentna (300 cm2) na LS regiju. Koristi se kod
iritacije vegetativnih ganglija u podruju vratne kraljenice ili gornjeg dijela torakalne
kraljenice (ganglion stellatum, ganglion cervicale superius, truncus simpaticus).
Smanjuje povien tonus simpatikusa.
3. Galvanske ili erbakove hlaice: jedna se elektroda (300 cm 2) stavi na podruje
kria, a druge dvije (svaka od po 150 cm 2) na prednju stranu proksimalnog dijela
natkoljenica. Koriste se za reguliranje tonusa simpatikusa zbog iritacije vegetativnih
ganglija u podruju male zdjelice.

Bergonijeva polumaska

erbakov okovratnik

erbakove hlaice

15
VLANA GALVANIZACIJA je primjena galvanske struje se na ljudsku kou putem vode.
Time postiemo bolji kontakt izmeu struje i koe, veu podnoljivost struje i bolji uinak.
Najvea gustoa primijenjene galvanske struje nalazi se na graninim povrinama koe i
vode, i ne opaaju se opekline. Voda se, uz to, moe zagrijati po volji, pa stoga uz elektrina
djelovanja galvanske struje imamo i dodatni toplinski uinak vode.
Postoje dva oblika primjene vlane galvanizacije:
1. hidroelektrina kupka
2. galvanska kupka
Ad 1. HIDROELEKTRINA STANINA KUPKA
Kod ove primjene struja se dovodi na okrajke ekstremiteta koji su uronjeni u vodu. Ruke ili
noge, ili ruke i noge uranjaju se u male kadice u kojima se nalazi voda temperature 32-38 o C, a
prosjek je 36o C. Kadice su graene od porculana, plastine mase ili pleksi stakla. Veliina
kadica za donji ekstemitet je 8 litara, a za gornji 5 litara.
U kadicama je s unutarnje strane oznaeno do kuda se mogu napuniti vodom. U svakoj je
kadici postavljena ugljena ili metalna elektroda koja je izolirana od koe. Ako se primjenjuje
stanina kupka za dva ektsremiteta onda je to dvostanina kupka, za tri ekstremiteta
trostanina, za etiri etverostania kupka. Postoji mogunost kombinacije jednostanine
kupke i suhe galvanizacije. Jakost struje koja se koristi kree se izmeu 20-30 mA. Trajanje
kupke je 20-30 min. Vodi u kadici se mogu dodati razliite kemijske supstance (sumpor, tanin
ili sl.) da bi se izazvala hiperemija koe, mogu se dodavati i lijekovi koja galvanska struja
unosi u organizam (iontoforeza) ime poveavamo uinak. Tijekom procedure ne smije se ni
dodavati ni odlijevati voda. Uinak staninih kupki nastaje zbog djelovanja:
1. galvanske struje
2. tople vode
3. kemijskih supstancija
4. djelovanjem dodatnog lijeka

stanina kupka

16

Ad 2. HIDROELEKTRINA GALVANSKA KUPKA

Predstavlja nain primjene galvanizacije na ljudsko tijelo u kojem je ono uronjeno u vodu do
glave (36-38o C). Jedna se elektroda postavlja u podnoje, a druga na uzglavlje i preko njih se
dovodi struja jakosti 300-1500 mA.
Kako je voda vodi prvog reda, a ljudsko tijelo drugoga, 2/3 primijenjene struje zadrava se
na graninoj povrini izmeu vode i koe. Na tim mjestima e nastati najvei uinak
galvanske struje. Postupak traje 30 min. Vodi se moe dodati neka kemijska supstanca ili lijek
(kao kod 1.) Svi navedeni uinci mogu se postii u galvanskoj kupki. U suvremenim kadama
nalazi se ugraen i jedan mali elektromotor koji tjera vodu kroz tu snagom 1-3 atmosfere.
Time se moe provoditi i podvodna masaa.

Indikacija za galvanizaciju:
1.
2.
3.
4.

pareza perifernih ivaca

reumatske bolesti, ali ne u akutnoj fazi (RA)
cirkulacijski poremeaji (algodistrofije)
bolesti krvnih ila (endarteritis obliterans, M. Raynaud)

Kontraindikacije za galvanizaciju:
1.defekti koe na mjestu aplikacije elektroda
2.lokalno prisutni maligni tumori i sumnje na maligne tumore
3.febrilna stanja i kaheksije
4.krvarenje i sklonost krvarenju
5.akutne upale (specifine-TBC, nespecifine)
6.metalno tijelo u podruju tretmana (elektrinom polju)
7.dekompenzacija srca, plua, jetre, bubrega
8.pace-macker
9.trudnoa

17

IONTOFOREZA elektroforeza lijekova

To je postupak unoenja lijekova u ljudsko tijelo putem konstantne galvanske struje.
Postoje brojni eksperimenti ( npr. Enchov pokus) kojima se dokazuje da se lijekovi i druge
kemijske supstancije mogu unijeti u organizam pomou konstantne istosmjerne struje i na taj
nain djelovati.

ENCHOV

POKUS

Slika Enchov pokus:

Prednje noge ive abe stave se u posudu napunjenu fiziolokom otopinom, a zadnje noge u
posudu napunjenu otopinom kalijevog jodida. U posudu ispunjenu fiziolokom otopinom
stavi se platinasta igla na koju se nabode komadi oguljena krumpira i spoji sa pozitivnim
polom galvanske struje. U posudu s otopinom kalijevog jodida takoer se stavi platinasta igla
i spoji s negativnim polom. Ukljui se struja jaine 5 mA. Nakon 45 minuta krumpir se oboji
u plavo. Plava boja potie od elementarnog joda, koji se apsorbirale micele kroba.
Obzirom da je brzina kretanja joda u strujnom krugu galvanske struje 1 cm/h, za zakljuiti je
da se jod kretao putem krvi kroz organizam abe.
Navedeni pokus pokazuje da se lijekovi unijeti pomou galvanske struje raznose kroz
organizam krvlju, ispoljujui ope djelovanje, a isto se tako mogu i eleminirati iz organizma
posredstvom galvanske struje (plazmafereza).
Da bi se lijekovi mogli uvesti galvanskom strujom u tijelo potrebno je poznavati ionsko stanje
lijeka. Proizvoa lijeka mora dati informaciju da li je lijek anion ili kation. Samo tako i
nakon pravilne aplikacija moe se postii pravilan uinak.
U iontoforezi koristi se pravilo da kationi putuju prema katodi, a anioni prema anodi. Da bi se
to postiglo ion moramo staviti ispod elektrode koja ima isti naboj. Razlika potencijala
elektrode privui e ione, koji na taj nain putuju prema suprotnom polu i na tom putu uu u
kou. Kada bismo to uinili suprotno od opisanog ion bi ostao na svom mjestu i bio bi jo vie
privuen prema suprotno nabijenoj elektrodi, tj. ostao bi na koi.

18
Priprema bolesnika:
Bolesnik se za iontoforezu mora pripremiti. Nakon odabira mjesta za aplikaciju koa se oisti
benzinom od masnih naslaga i otvore se pore koe. Potom se pristupi primjeni lijeka. Lijek
moe biti u obliku tekuine, kreme, masi ili spreja. Obino se lijek ugrauje u masnu podlogu
ili kremu u koncentraciji od 1%. Krema ili mast se postavlja na mjesto oiene koe na
povrini do 20 cm2. Ako se radi o spreju takoer se lijek postavi na oienu regiju. Lijek u
tekuem obliku stavlja se na filter-papir prikladne veliine i nakon toga na kou. Navlaeni
filter-papir moe se postaviti i na mjesto primjene ostalih oblika lijekova (mast, krema, sprej).
Potom se postavi elektroda kao za galvanizaciju i pusti se galvanska struja. Dio tijela na koji
se aplicira ili provodi iontoforeza treba biti relaksiran. Koliko e lijeka prodrijeti u kou i
dublja tkiva ovisi o:
1. istoi otopine (H2O)
2. veliini elektroda
3. jaini struje
4. vremenu protjecanja galvanske struje

Primjenom vee elektrode trebe oekivati da e vea koliina lijeka prodrijeti u kou. Za
galvanizaciju se koristi jakost struje oko 0.2-0.3 mA/cm 2, a kod iontoforeze obino oko 0.5
mA/cm2. to je vrijeme protjecanja galvanske struje due za oekivati je prodor vee koliine
lijeka u kou. Vrijeme protjecanja struje je ogranieno na koncentraciju lijeka, pa tako to je
lijek u veoj koncentraciji traje krae i obratno. Primjena lijeka putem iontoforeze ima i
nedostatke.
Prednosti:
1. ciljana primjena lijeka na tono odreeno mjesto(npr. epikondil)
2. postizanje relativno velike koncentracije lijeka na ogranienom podruju
3. sam uinak galvanske struje
Nedostaci:
1. nemogunost tonog doziranja lijeka
2. nemogunost davanja velikih doza lijeka
Koristimo jakost struje 0.1-0.5 mA (teimo da bude 0.5 mA). Trajanje procedure je 5-30 min.,
ovisno o koncentraciji lijeka.
Lijekovi prodiru kroz kou i zbog toga se iontoforeza koristi u svrhu lijeenja konih i
reumatskih bolesti. Ovdje apsorpcija igra glavnu ulogu za mehanizam aktivnog transporta.
Lijek koji prodire u kou dalje se resorbira preko spleta tankih krvnih ila i ulazi u opi
krvotok te se zatim u najkraem vremenu rairi po cijelom tijelu. No lijek moe ostati u koi
vie sati ili ak dana. Iontoforezom postiemo bolji uinak od samog nanoenja lijeka na kou
sa ili bez utrljavanja.
Lijek se moe unositi u kou putem UZ-a, tu metodu zovemo sonoforeza ili fonoforeza. Pri
tom se lijek unosi u kou putem visokofrekventne ultrazvune energije. Za primjenu lijeka
putem UZ nije potrebno poznavati ionsko stanje jer ultrazvuna energija potiskuje anione i
katione.

19
Budui se lijek ovim metodama unosi u tijelo primjenom preko bilo kojeg dijelu tijela, moe
se unositi i u zglobove. Naime, lijek nakon peroralnog uzimanja dospijeva u serum i dalje u
sinovijalnu tekuinu, ali u koliini od 50% od one koja se postie u serumu. Meutim, vea
koncentracija lijeka u sinovijalnoj membrani zgloba se postie iontoforezom na aficiranom
zglobu.Upalni proces je smjeten u sinovijalnoj membrani i u njoj se odvija, a ne u
sinovijalnoj tekuini. Sinovijalna tekuina ima nekoliko funkcija, a jedna od njih je skupljanje
produkata metabolizma hrskavice iz sinovijalne membrane. U sinovijalnim stanicama se
stvaraju imunoglobulini koji odravaju upalu. Ako primijenimo antireumatike koji se
skupljaju u veoj koliini u toj membrani usporit e se ili ukloniti upalni proces. Galvanizacija
je kontraindicirana kod reumatoidnog artritisa i drugih upalnih reumatskih bolesti u akutnoj
fazi. Meutim, primjena iontoforeza je indicirana u sluajevima kada postoji jedan ili vie
zglobova koji ne reagiraju na sistemsku terapiju.
Iontoforeza se primjenjuje u dva oblika:
1. lokalna iontoforeza
2. opa iontoforeza
Danas se lijekovi u obliku iontoforze koriste gotovo iskljuivo na mala lokalna podruja.
Postoje bolesti koje zahtijevaju i opu iontoforezu, npr. psihogeni reumatizam stanje s puno
tegoba, u kojeg se lijenikim pregledom i drugim pretragama ne moe nai patoloki nalaz.
Bolesnici s tom bolesti dobro reagiraju na opu iontoforezu. Jedna elektroda se postavlja na
grudnu kraljenicu, a druge na stranju stranu potkoljenica. Kao lijek koriste se razni
antireumatici. Ovdje ne oekujemo niti ne nastaje antireumatski uinak lijeka, ve postupak
djeluje kao psihoterapija. Uinak ovisi o aplikaciji.
Indikacije za inotoforezu:
1.
2.
3.
4.

reumatske bolesti i upale

kone bolesti
cirkulacijski poremeaji
smrzotine

20

DIJADINAMSKE STRUJE

Ove struje je prvi uveo u medicinu stomatolog Bernard 1938.g. u lijeenju zubobolje. Potom
se metoda usavrila i danas se od terapijskih metoda najee koristi. Radi se o sinusodinim,
puno ili poluvalnim ispravljenim strujama frekvencije 50-100 Hz NF struje.
Glavno im je djelovanje u ublaivanju boli i u izazivanju aktivne hiperemije.
Zgodnom kombinacijom razliitih frekvencija i dodavanjem struje male jakosti postie se vie
modulacija ili odvoda dijadinamskih struja. Danas je poznato oko 10 odvoda.
1. Odvod 1 MODULACIJA I (DF diphas fixe)
Odlikuje se frekvencijom od 100 Hz, jedan impuls traje 10 ms bez pauze.
Indikacije: bolna stanja u podruju glave i vrata; cirkulatorni poremeaji: Burgerova bolest,
Raynaudov sindrom, algodistrofija refleksna dinamika distrofija; funkcionalni poremeaji:
diskinezije (segmentalna primjena), gastralgija, kronina opstipacija.
Sva ova stanja vezana su za poremeaj vegetativne inervacije gdje je povien tonus
simpatikusa.
Djelovanje modulacije I: analgetsko i koenje simpatikusa ime se normalizira i postie
ravnotea u vegetativnoj inervaciji.
2. odvod 2 MODULACIJA II (MF monophas fixe)
Odlikuje se poluvalno ispravljenim strujama frekvencije 50 Hz. Jedan impuls traje 10 ms,
pauza takoer 10 ms.
Indikacije: poremeaj trofike vezivnog tkiva. Vezivno tkivo ima potpornu ulogu za tokove
krvnih ila i ivaca i tako ih titi od ozljeda pri razliitim pokretima.
Djelovanje modulacije II: analgetsko i toniziranje vezivnog tkiva te utjee ne vegetativnu
funkciju u smislu uspostavljanja ravnotee.
Glavno indikacijsko podruje: stanje nakon traume, luksacije, distorzije.
3. odvod 3 MODULACIJA III (CP courtes priodes)
Odlikuje se kombinacijom poluvalno i punovalno ispravljene struje. Prvi dio ove struje ima
frekvenciju od 100 Hz, a drugi od 50 Hz. Prema tome je MOD III kombinacija MOD I i MOD
II. Najbolji uinak se postie ako MOD I traje 1 s, a MOD II takoer 1 s.
Indikacije: stanje nakon ozljeda (kontuzije, distorzije, ozljede miia), edemi, artralgije,
neuralgije, cirkulacijski poremeaji i akrocijanoza, stanje nakon smrzavanja, stanje nakon
upale vena.
Djelovanje: antiedematozno, uklanjanje hematoma.
Uklanjanjem edema ili preveniranjem njegova pojavljivanja omoguava MOD III normalnom
cirkulacijom limfe. Nakon ozljede hematom se moe razviti u tkivu ili zglobu. MOD III
pomae u resorpciji hematoma. Analgetsko djelovanje postie smanjenjem tonusa skeletnih
miia. Ta se dva djelovanja mogu postii i drugim elektroterapijskim postupcima.

21
4. odvod 4 MODULACIJA IV (LP longues priodes)
Fizikalna obiljeja ove modulacije su sinusoidne ispravljene struje frekvencije 50 HZ. Izmeu
pojedinih impulsa dodaju se rastui impulsi, a drugi dio modulacije sastoji se od 50 HZ bez
umetanja rastuih impulsa. Najbolji se terapijski uinak postie ako prvi dio traje 10 s, a drugi
dio 6 s. Glavni uinak ove modulacije je analgeski. Zbog toga se ova metoda naziva
elektroanalgezijm ili elektroblokadom.
Indikacije: bolni sindromi kraljenice (cervikalni, torakalni, lumbalni) i izvanzglobni
reumatizam (bolni sindromi ramena, epikondilitis, neuralgije, mialgije). Analgetski uinak je
intenzivan i jai od ostalih modulacija, a po svom trajanju je dugotrajan.

Vrste elektroda
Dijadinamske struje se primjenjuju putem elektroda razliitog oblika:
1. PLOASTE: razliite veliine, ovisno o indikaciji i kreu se od nekoliko cm 2 (npr.
epikondilitis) do 50 cm2 i vie (npr. bolni lumbalni sindrom).
2. Elektrode u obliku ALICE su okrugle, na njihovom dnu se nalazi elektrini kontakt,
a prostor u obliku alice je ispunjen spuvastom ili plastinom masom koja se natapa
mlakom vodom. Jedan par ili dvije elektrode su spojene drkom. Taj oblik podsjea na
glaalo pa se nazivaju i elektrode u obliku glaala.

22
3. VAKUUM elektrode: u obliku alice koje se fiksiraju na odreeno podruje gdje
nastaje vakuum prostor. Ovom tehnikom aplikacije se postie jaa hiperemija. Naime,
nedostatak kisika ispod tih elektroda uzrokuje irenje krvnih ila i na taj nain dovod
kisika putem krvi u vakuum prostor.
Djelovanje dijadinamskih struja
1. analgetsko djelovanje je osnovno djelovanje dijadinamskih struja. Ono se postie
putem fenomena prikrivanja i koenja simpatikusa.
2. djelovanje na skeletnu muskulaturu:
a) dijadinamske struje poveavaju podraljivost skeletne muskulature
smanjenjem praga podraaja. Izazivaju miinu kontrakciju ako primijenimo
impulse MOD V i MOD VI i dalje zbog stvaranja trokutastih ili
eksponencijalnih impulsa.
b) MOD III i MOD IV djeluju obrnuto, tj. smanjuju povien tonus miia.
3. hiperemija nastaje na mjestu aplikacije zbog neposrednog uinka dijadinamskih struja
i reflektornim putem na udaljenijem podruju.
4. uspostavljanje ravnotee vegetativnog ivanog sustava, ime se smanjuje povien
tonus simpatikusa koji je izraen kod nekih bolesti krvnih ila. Time se normalizira
vegetativna inervacija i uspostavlja normalan odnos izmeu simpatikusa i
parasimpatikusa.
5. uklanjanje edema i hematoma (MOD III), ali i preveniraju nastanak edema.
Doziranje
Doziranje dijadinamskih struja se odvija u dvije etape:
1. basis (2-3 mA)
2. dosis
Basis je ona mala koliina galvanske struje jakosti 2-3 mA, kojom ispitujemo podnoljivost
bolesnika. Ako bolesnik tu jakost osjea kao normalni osjeaj (mravinjanje, trnci, marci)
nastavljamo davanjem vee koliine struje, odnosno apliciramo dozu ili onu jakost za koju
mislimo da e postii terapijski uinak. Ako bolesnik reagira s nepodnoljivosti na basis
odustajemo od dosis. Pri doziranju dijadinamskih struja koristimo parametre koji nam slue u
orijentaciji primjene odgovarajue doze. Baziramo se uglavnom na subjektivnom osjeaju
bolesnika za pojedinu modulaciju:
U MOD I bolesnik osjea fine titraje i vibracije.
U MOD II bolesnik osjea brze vibracije.
U MOD III treperenje je jae i vibracije su trajnije.
U MOD IV kao MOD III, a za vrijeme periode od 100 Hz (mravinjanje i bockanje)
Ako bolesnik osjeti peenje i bol, to je znak prekoraenja doze.

Tehnike i metode primjene

23

1. transregionalna koja moe biti poprena i uzduna. Ova tehnika odgovara onoj kao
kod galvanizacije. Katoda se uvijek postavlja na bolno mjesto, a anoda nasuprot
katodi.
2. primjena na bolnim tokama .Neka se bolna stanja manifestiraju na manjim regijama
ili tokama (npr. bolni lumbalni sindrom, bolno rame) pa se DDS primjenjuje po tim
tokama.
3. primjena po bolnim tokama uzdu zahvaenog ivca .Distribucija perifernih ivaca
je razgranata pa sa svojim ograncima do periferije prelaze dugi put. Iritacija spinalnog
ivca (korijena) uzrokuje irenje boli du distribucije. Bol kod takovih iritiranih ivaca
najee se manifestira na mjestima gdje periferni ivac prelazi prema periferiji
neposredno ispod koe i podkoja. Tih toaka (bolnih toaka) tijekom jednog ivca
moe biti vie
4. paravertebralna ili segmentalna tehnika koja se primjenjuje na pojedine segmente, tj.
pojedine korjenove spinalnih ivaca.
5. gangliotropna dijadinamske struje se apliciraju na pojedine vegetativne ganglije
(ganglion cervicale superius, ganglion stellatum, truncus simpaticus) kada su oni
podraeni patolokim procesom i kada se ta iritacija manifestira odreenim klinikim
simptomima.
Ganglion stellatum: elektrode se postave tako da se jedna stavi s lateralne strane
sternokleidomastoideusa uz hvatite na kljunu kost, a druga elektroda na lateralnu
stranu ( 3 cm) istog miia.
6. vazotropna ova se tehnika koristi kod bolesti krvnih ila. Ona se primjenjuje
popreno ili uzduno. Najee se koristi kod stanja nakon preboljele upale vena
(posttromboflebitiki sindrom).

Dijadinamske struje se nikad ne primjenjuju kod akutne upale.

Doziranje i trajanje lijeenja

Da bi se sprijeila adaptacija tkiva svaka se modualacija primjenjuje odreeno vrijeme:

24
DF(mod I) do 1 min (za blokadu simpatikusa 3 min); CP(mod III) 2-4 min, LP(modIV) 2
min, rjee 4 min.
Dijadinamske struje izazivaju fenomen prikrivanja pa je njihovo trajanje ogranieno. Stoga se
one daju 6 odnosno 10 dana, nakon toga slijedi pauza u istom trajanju. Tek nakon toga ako
postoji indikacija mogu se primijeniti dijadinamske struje u istoj indikaciji.
Trajanje jedne aplikacije je 3-6 min, a iznimno 12 min. Ako postoji samo jedna toka
primjene trajanje procedure je 3-6 min, a ako postoji vie bolnih toaka trajanje aplikacije je
produeno na 12 min s tim da za najbolniju toku traje 3 min, za drugu manje bolnu 2 min, a
na ostale bolne toke raspodijeli se vrijeme trajanja do 12 min.
Indikacije:
- distorzije, kontuzije,subluksacije
- kontrakture
- Morbus Sudeck
- izvanzglobni reumatizam
- vertebralni i vertebrogeni sindromi kraljenice
- neuralgije, neuritisi, radikulopatije, herpes zoster,migrena
- adneksitis, parametritis
Kontraindikacije:
- akutni i subakutni tromboflebitis, tromboza
- ope i lokalne kontraindikacije kao i za primjenu galvanske struje

25

INTERFERENTNE STRUJE
Interferentne struje su izmjenine struje sinusoidnog oblika koje nastaju endogeno, u tkivima,
iterferencijom (superpozicijom) srednjefrekventnih struja iz dva samostalna strujna kruga koja
se razlikuju u frekvenciji od 1 do 100 Hz. Zovu se i Nemecovim strujama, prema austrijskom
fiziaru Hansu Nemecu, koji je (1947.g.) predloio njihovu primjenu u terapiji, kako bi se
otklonili nedostatci niskoferekventnih struja koje se koriste iz egzogenih izvora.
Najvei nedostatak u primjeni niskofrekventnih struja je to primjena nekih jaina struja
potrebnih za terapijsko djelovanje, djeluje podraajno na receptore u koi, pri emu se postie
prag bola (senzitivna barijera) s jedne strane, a s druge, koa im prua znatan otpor.
Poveanjem frekvencije smanjuje se nadraajni podraaj i kapacitivni otpor koe, pa se
srednje frekventne struje mogu primijeniti znatno veim intezitetom od niskofrekventnih
struja. Pri primjeni niskofrekventnih struja, u tkivima izmeu elektroda, nastaje disperzija
strujnih linija, tako da se na mjestu patolokog suspstrata ne postie dostatna gustoa struje.
Meutim, pravilnim postavljanjem elektroda, na mjestu krianja srednjefrekventnih struja, tj.
u podruju interferencije, postie se odreena gustoa, to ima terapijski uinak

Princip dobijanja interferentnih struja

Interferentne struje se dobivaju krianjem ukrtanjem strujnih linija dva strujna kruga
srednjefrekventnih sinusoidnih izmjeninih struja (tvz. komponentne struje) koje se
meusobno preklapaju u odnosu na jainu, frekvenciju i fazu. Na mjestu ukrtanja,
fenomenom interferencije, nastaju interferentne struje. Zgodnom kombinacijom frekvencija,
jakosti i pomakom faze moe se dobiti vie vrsta inteferentnih struja.
Kombinacije u interferenciji dviju sinusoidnih struja mogu
osnovne i to su (slika):
1. aditivna ili sumirajua superpozicija
2. suptrakcijska ili oduzimajua superpozicija
3. suptrakcijska superpozicija s ponitavanjem intenziteta

biti razliite, ali su tri

Ad 1. Ako dvije sinusoidne struje teku s istom frekvencijom i razliitom jakosti preklapanjem
u fazi nastaje prva superpozicija a superpozicija (slika a)
Ad 2. Ako dvije sinusoidne struje teku istom frekvencijom, ali razliitim intenzitetom i faznim
pomakom za polovicu vala nastaje druga superpozicija, koja je manja od svake pojedinane
druga ili b superpozicija (slika b)
Ad 3. Ako dvije sinusoidne struje teku istom frekvencijom i iste su jakosti s faznim pomakom
za vala nastaje suptrakcijska superpozicija s ponitavanjem intenziteta - superpozicija c
(slika c)
U terapijskoj primjeni kombiniraju se dvije sinusoidne izmjenine struje, koje se ukrtaju pod
pravim kutom. Frekvencija u jednom strujnom krugu je konstantna i iznosi 4000 Hz, a u
drugom strujnom krugu u opsegu od 4001 do 4100 Hz (ili 3901 do 4000 Hz) , moe biti

26
konstantna ili se ritmiki mijenjati. Rezultira interferentna struja stalne frekvencije od 100 Hz,
i ritmike frekvencije od 1 do 100 Hz, 1 do 10 Hz i 90-100 Hz, kao razlika frekvencija struja
koje se ukrtaju.
Zbog razliite frekvencije stalno dolazi do faznih pomaka te povremeno do aditivne i
supstrakcijske i ponitavanje intenziteta .Kao rezultanta takovih interferentnih superpozicija
nastaje novi tip titranja s podraajnim uinkom (slika).
Na slici (slika d) imamo dvije sinusoidne struje iste jaine (intenziteta), ali razliite frekvecije,
koje se ukrtaju pod kutom od 90 st. i rezultirajuu interferentnu struju, koja stalno mijenja
intenzitet od maksimuma (100% interferencija ) do nule i obrnuto.
Na slian nain moemo postii i druge interferentne frekvencije, npr. od 10 Hz tako da se
razlika struja koje se ukrtaju podesi na 10 Hz.Analizom interferentnih struja u homogenom
mediju pomou vektora pokazalo se da se ove struje stvaraju s najveom jakosti pri otklonu
od 45 stupnjeva (slika)
Slika a: aditivna (sumirajua)superpozicija

Slika b: oduzimajua (suptrakcijska )superpozicija

Slika c:suptrakcijska superpozicija s ponitavanjem intenziteta

Slika d:

Tehnika i metode primjene

Interferentne struje se primjenjuju pomou standardnih i specijalnih elektroda.

27
Postoje dvije vrste standardnih elektroda: ploaste fiksne ili savitljive za prilagoavanje na
neravne povrine, i vakuum-elektrode. Vakuum-elektode se povezuju s ureajem koji stvara
negativni pritisak od 0,1 do 1,0 bara za isisavanje zraka izmeu elektroda i koe. Tretman
vakuum-elektrodama osobito dolazi u obzir gdje elimo postii jau aktivnu hiperemiju, a
prednost im je to se pomou njih lako rjeava problem fiksacije elektroda.
Elektrode se spajaju sa etvorostrukim kablom, pri emu su dva kabla crvene boje i pripadaju
jednom strujnom krugu, a druga dva bijele boje i pripadaju drugom strujnom krugu. Elektrode
se postavljaju tako da se linije silnica dva strujna kruga kriaju u podruju patolokog
poremeaja. Elektrode se postavljaju direktno na kou, jer su interferentne struje izmjenine,
pa nema elektrolitikog djelovanja u podruju elektroda.
Postoji vie vrsta specijalnih elektroda, kao to su jastuaste etvoropoljne i dvopoljne.
etvoropoljne elektrode sasatoje se od dva spljotena jastuka i svaki ima etiri spljotene
elektrode, a moe biti i samo jedan jastuk s takovom elektrodom.
Dvopoljne elektrode imaju dva spljotena jastuka sa dvije spljotene elektrode. Jedne i druge
elektrode takovog tipa slue vie za povrinsku primjenu (npr. tretman tendovaginitisa).
Postoje i male one elektrode za transcerebralnu primjenu, kao i elektrode u obliku rukavica
za kinetiku (labilnu) tehniku primjene.
Tehnika primjene
Obzirom na tehniku primjene razlikujemo statiku ili stabilnu interferenciju, kinetiku ili
mobilnu, i dinamiku interferenciju.
Kod statike interferencije elektrode ostaju stalno na mjestu gdje smo ih stavili, njihov je
pritisak na kou stalan, ne mijenja se ni optereenje ni fiksacija na kou. Na mjesto primjene
postavljaju se etiri ploaste elektrode, tako da se oba strujna kruga ukrtaju.Veliina
elektroda varira od 50-200 cm2, a moe biti i manja u sluaju tretiranja manjih podruja. U
principu elektrode se postavljaju se na meka tkiva, a kotana izboenja treba izbjegavati.
Djelovanje struje je preteno izmeu elektroda, a ne cijelo terapijsko polje.
Kinetika interferencija (primjena) sastoji se u stalnom mijenjanju mjesta primjene elektroda.
Tako se odreeno podruje stalno terapijski obuhvaa svih strana. U tu se svrhu sluimo
elektrodama poput rukavica. Obje rukaviaste elektrode su spojene s jednim crvenim i jednim
bijelim kabelom. Drugi crveni i bijeli kabel spoje se s dvije ploaste elektrode, koje su
nepomine i dijagonalno postavljene nedaleko od polja tretmana. Fizioterapeut s pominim
elektrodama na rukama ini pokrete u razliitim smjerovima i vri odreeni pritisak u dubinu
tkiva, te se terapijski obuhvaa relativno iroko podruje. Pritisak elektroda se mijenja runo
kao pri masai, tako da elektroda puzi na mjestu primjene, blaim ili jaim pritisakom. Veim
se pritiskom smanje otpor koe, pa je struja koja se primjenjuje jaa.
Dinamika je interferencija obiljeena stalnim-automatskim mijenjanjem vektora
interferencija na mjestu aplikacije. Time se ostvaruje najvea vektorska vrijednost na irem
podruju u dubini tkiva, kao i jednakomjerno prostrujavanje sva etiri kvadranta u podruju
tertmana.Ovom interferencijom postie se to da e se izvorite tegoba s veom vjerojatnou
zahvatiti. Konani rezultat je vei uinak nego dvije prethodne interferencije.
Mjesta primjene
Interferentne struje (IFS) se primjenjuju na vie naina, i to:

28
1. lokalno na mjestu zahvaenog tkiva
2. preko kutanovisceralnih zona poznato je da se bol iz unutranjih organa projicira ili
manifestira na nekoj regiji koe. Tako se npr. u bolesnika s afekcijom ui bol projicira
u podruju desnog ramena; bol iz eluca (ulkus ir) u podruju lea u visini L1.
Blokiramo li te zone moemo utjecati na bol iz visceralnih organa.
3. na simpatike ganglije i truncus simpatikus kod iritacije ovih vegetativnih struktura
koje redovito idu s povienim tonusom simpatikusa nastaju vaskularni poremeaji.
Blokiranjem vegetativnih ganglija i trunkusa simpatikusa uklanjaju se lokalni
poremeaji (algodistrofija, Sudeck-ov sindrom).
4. na odgovarajue segmente lene modine (segmentalna primjena)
5. transcerebralna primjena IFS ona se povodi preko malih onih elektroda
Fizioloko i terapijsko djelovanje
Kliniki i eksperimentalno je utvreno da interferentne struje izazivaju u tkivima aktivnu
hiperemiju, imaju analgetsko, trofiko i nadraajno djelovanje.
One djeluju slino dijadinamskim strujama, meutim, postoje razlike u nainu primjene i u
lokalizaciji djelovanja. Primjenjuju se za tretman dublje smjetenih struktura (npr. koksartroza
kuk koji je smjeten u dubini gdje dijadinamskim strujama ne moemo postii nikakav
uinak (budui djeluju povrinski), te kada bolesnik ne podnosi primjenu niskofrekventnih
struja (bolja podnoljivost) .
Kinetikom i dinamikom interferencijom kod patolokih procesa kuka postie se dobar
terapijski uinak, ukljuujui i efekt stvaranja kalusa kod prijeloma kostiju.
Kako se frekvencija interfrekventnih struja kree od 1-100 Hz prikazat emo djelovanje
pojedinih frekvencija na odreene tkivne strukture i pojedine klinike znakove:
1. motorne ivce tako da poveavaju podraljivost, ali i brzinu provoenja podraaja.
Pod utjecajem interferentnih smanjuje se vrijednost reobaze, kronaksije i poveava
sposobnost akomodacije.
2. analgetski uinak se postie najbolje frekvencijom 30-100 Hz
3. uinak na simpatikus je dvojak. Primijenimo li frekvenciju od 100 Hz s m a nj i t
emo tonus simpatikusa. Nasuprot tome frekvencije 1-10 Hz p o v e a v a j u tonus
simpatikusa.
4. uinak na parasimpatikus frekvencijom od 20-40 Hz postiemo p o d r a a j n i
uinak na parasimpatikus
5. regeneraciju (napose ivanog tkiva) to se oituje regeneracijom te obnavljanjem
ivane inervacije gdje je bila ranije oteena
6. djelovanje na krvne ile djeluju dvojako na tonus krvnih ila. Male frekvencije tj.
one izmeu 1-20 Hz p o v e a v a j u, a frekvencije od 50-100 Hz s m a n j u j u
tonus krvnih ila.
7. djeluju na metabolizam i edeme tkiva - izazivaju aktivnu hiperemiju, a time ire krvne
ile koje bre odvode krv i dovode svjee hranjive sastojke. Zbog toga se ubrzava
krvni i limfni protok to ima za posljedicu uklanjanje edema. Kroz ovaj uinak
stimulira se funkcija stanice i stimulira stvaranjem kalusa. IFS stimuliraju kotane
stanice-osteoblaste na pojaano stvaranje osnove za kalus. Ovaj se uinak koristi tako
da se nakon imobilizacije u gipsu izreu 4 mjesta za smjetaj elektroda. One slue za
stimulaciju kotanih stanica, a stimulacija poinje odmah nakon stavljanja gipsa i traje
4 tjedna. Uz to se mogu provoditi stalne vjebe miia zahvaenog podruja. Ovom se

29
stimulacijom postie znatno bre zaratavanje prijeloma nego se to postie prirodnom
imobilizacijom.
8. IFS frekvencije 25 Hz smanjuju kontrakturu miia refleksno uvjetovanu. To
djelovanje na smanjenje miinog tonusa odnosi se i na centralno uvjetovane
kontrakture, ne samo na one uvjetovane miinim spazmom uslijed boli, hladnoe i sl.
Npr. nakon otekline koljena zbog upale (sinovitis) nastaje reflektorno uvjetovana
kontraktura kvadricepsa. Slino nastaje kontraktura drugih miia oko zgloba. IFS
prevenira ili uklanja, smanjuje povien miini tonus.
9. na simpatike ganglije uslijed vazodilatacijskog djelovanja dovodi do povienja
kone temperature od 1-2 C. To povienje traje 1-2 sata. Zbog toga se takva primjena
preporuuje u tretmanu posttraumatskih ishemija i arteritisa.
Doziranje
Primjena intenziteta interferentnih struja zavisi od veliine elektroda i subjektivne
osjetljivosti bolesnika i iznosi od 4 do 50 mA. Tijekom primjene struje ritmike frekvencije
bolesnik osjea ugodnu, duboku vibracionu masau, a tijekom primjene konstantne
frekvencije: trnjenje, peckanje, mravinjanje. Pri primjeni viih frekvencija podnosi se vei
intenzitet nego pri primjeni niih frekvencija. Na mjestu aplikacije elektroda ne javlja se
crvenilo, jer nema elektrolitikog djelovanja. Pri primjeni vakuum-elektroda javlja se
prolazno crvenilo i lagani otok koji potiu od vakuum masae.
Trajanje jedne procedure je razliito i ovisi o indikaciji: iznosi 10-20 min., najvie 30 minuta
(za izazivanje elektrosna i elektronarkoze:60 min.). Ukupan broj procedura koje se provode
svakodnevno se kree od 6-20, osim stimulacije kalusa gdje traje 28 dana. Nakon toga slijedi
pauza. Ponovna primjena interferentnih struja (ukoliko postoji indikacija), mogua je nakon
prekida od 6 do 20 dana, ovisno o indikaciji.

Indikacije
-usporeno stvaranje kalusa;
-kronina bolna stanja;
-izvanzglobni reumatizam (mialgija, miozitis, periartritis, epikondilis);
-degenerativne bolesti zglobova (artroze razliite lokalizacije);
-neuralgije i neuritisi;
-upalne bolesti u remisiji (RA, AS, psorijatini artritis);
-posttraumatska stanja uglavnom radi stimulacije stvaranja kalusa i uklanjanja
cirkulacijskih poremeaja;
-algodistrofija koja nastaje zbog poremeaja vegetativne inervacije; povien je
tonus-simpatikusa pa se njegovim smanjenjem prevenira ili lijei to stanje;
-bolesti krvnih ila i smetnje cirkulacije (Buergerova bolest, Raynaudov sindrom);
-atonija ili hipertonija crijeva;
-ginekoloke bolesti (upala jajnika-adneksitis, parametritis; smetnje menstruacijedizmenoreja) .
Kontraindikacije
-akutni i subakutni tromboflebitis, tromboza;
-Parkinsonova bolest;

30
-spastike oduzetosti;
-ope i lokalne kontraindikacije kao za galvanizaciju
Metalna tijela u tkivima nisu kontraindikacija za primjenu interferentnih struja, jer
interfernetne struje struje stalno mijenjaju smjer za razliku od istosmjernih pa se ne stvaraju
produkti elektrolize i ne nastaje oteenje tkiva.

31

TRANSKUTANA ELEKTRINA STIMULACIJA (TENS)

Transkutana elektrina stimulacija je metoda koja se koristi za suzbijanje akutne i kronine

boli.Transkutana elektrina stimulacija (transcutaneous electrical nerve stimulation), TENS,
se osniva na elektroanalgeziji, gdje se stimuliraju A ivana vlakna. Na taj nain,
stimulacijom A ivanih vlakana dolazi do koenja C vlakana odgovornih za prijenos boli na
vie razine ivanog sustava. Dokazano je da elektrini podraaji od 75 do 125 Hz i trajanja
impulsa 0,8 ms najbolje stimuliraju A ivana vlakna.
Poetak metode datira od 1965. godine, kada su Melzack i Wall iznijeli svoju teoriju gate
Control. Gate (vrata) za prolaz ili zaustavljanje impulsa koji prenose bol nalaze se u
gelatinoznoj supstanciji.
Postoje dvije teorije kako TENS umanjuje bol:
1) teorije kontrolnih vrata (gate control) (frekvencija 75-125 Hz)
2) teorija endogenih opijata (frekvencija 1-5 Hz)

Ad1)
Vjerojatni mehanizam djelovanja se temelje na teoriji kontrole ulaza (gate-control 1965.)
Melzacka i Walla (stimulacija velikih A vlakana modulira transmisiju boli kroz mala A-delta i
C vlakna u dorzalnom rogu lene modine), tj. na neurofiziolokim promjenama u stranjem
rogu medule spinalis.
Naime, selektivnom stimulacijom (koritenjem odgovarajuih elektrinih podraaja) konih
aferentnih ivanih niti na mjestu dermatoma koji odgovara odnosnom segmentu lene
modine dolazi do blokiranja boli, odnosno do zaustavljanja njezina prijenosa u vie nivoe
ivanog sustava.
U mehanizmu osjeta (blokiranja) boli, bitnu ulogu ima kompeticija (nadmetanje) izmeu
tankim nemijeliniziranih C-niti (koja prenose bolne podraaje) i debljih A-niti (koja prenose
osjet pritiska i blagog dodira). Na aktivaciju nociceptora, tankih A delta i C vlakana, inhibiraju
se interneuroni u supstanciji gelatinozi, reducira presinaptika inhibicija, aktivira stanina
transmisija i otvaraju vrata, ime je omoguen prijenos bolnog podraaja prema proksimalno,
tj viim sreditima. Ukoliko se aktiviraju deblja, mijelinizirana A-alfa i A-beta vlakna, i to sa
niim pragom podraaja od onog koji treba za tanja vlakna za prijenos boli, a to se dogaa
pri primjeni TENS-a, presinaptika inhibicija malih interneurona u supstanciji gelatinozi se
facilitira, vrata se zatvaraju a prijenos boli do transmisijskih stanica se blokira.. Znai,
aktivnost A-niti koi irenje boli pa elektrostimulacija A vlakana (putem TENS-a) predstavlja
osnovu analgezije.
Razna patoloka stanja (razaranja mijelinske ovojnice A-niti) uvjetuje sekundarno
prevladavanje (radi oteenja A-niti) stimulusa C-niti, premda C-niti tada nisu zasebno
stimulirane.

32
Dokazano je da elektrini podraaji frekvencije 75-125 Hz; 0.8 ms najbolje aktiviraju A-niti.
Bolesnik mora osjeati samo podnoljiv osjeaj struje, i nikada se ne smije dosei
prag motornog podraaja. Obino se tijekom prvih 5-10 minuta stimuliranja (primjene
TENS-a) smanjuje senzibilni podraaj na koi (zbog smanjenja otpora koe), pa tada
trebamo poveati intenzitet struje, dok se ne dobije prvotni senzibilni osjeaj.
Ad 2)
Po neurofarmakolokoj teoriji analgezija se provocira poveanjem nivoa endogenih opijata u
centralnom ivanom sustavu, to je dokazano. Naime primjenom TENS-a analgezija se
provocira elektrinim podraivanjem inhibitornih sustava neurona stranjeg roga lene
modine, putem descendentnih putova koji su posredovani opijatima (endorfinima i
enkefalinima), uz napomenu da frekvencija iznosi od 1-5 Hz.
Najvjerojatnije, TENS djeluje u smislu modulacije boli putem opijatnog i neopijatnog sustava,
pri emu se uoava velika varijabilnost u intenzitetu i duini trajanja efekta.

Tehnika primjene
TENS se provodi pomou malih jednokanalnih (jedan par elektroda) ili dvokanalnih (dva para
elektroda) aparata odreenog formata.
Aparat se sastoji od: izvora elektrine energije (baterije), kabela, elektroda, ljepljive trake i
visoko provodljive paste. Broj elektroda je dva ili etiri ovisno o broju kanala. Bifurkacijom
kabela moe se dobiti vie odvoda odnosno postaviti vie elektroda. Napon baterije je
maksimalno 9 V, a jakost struje je maksimalno 75 mA. Frekvencija impulsa, kao i njihov
oblik mogu se regulirati.
Postoje dva oblika elektroda:
1) ugljena impregnirana silikonom zbog poveane propusnosti. Ovaj se oblik najee
koristi.
2) srebrene elektrode ( u stvari elektrode su posrebrene), koje se koriste gotovo iskljuivo
u kirurgiji kod bolnih postoperativnih rana. Graene su tako zbog lake sterilizacije i
visoke provodljivosti. Na mjestu amplikacija elektroda na kou postavlja se
konduktivna pasta, gel kojim se smanjuje omski otpor koe i tako stoga tedi baterija i
povea provodiljvost.
Elektrode se apliciraju na podruje koe gdje se projicira bol kod zahvaenog segmenta
inervacije. To podruje nazivamo dermatom. Da se podsjetimo, bol se moe prenositi i na
miotome (to su svi miii inervirani od istog korijena spinalnog ivca) i na sklerotome.
Meutim ta podruja radi lokalizacije nisu pristupana za primjenu TENS-a.
Elektrode se postavljaju tako da se jedna stavlja na mjesto najvee boli unutar zahvaenog
dermatoma, a druga na odgovarajui segment lene modine direktno.
U pravilu uz svaki aparat postoji prirunik s grubom shemom dermatoma, na osnovu koje
moemo aplicirati TENS.
to se tie vremena trajanja alikacije ono je od najmanje 20, obino 30-60 minuta u jednoj
seansi, vie puta na dan. To znai da si bolesnik moe i sam kod kue amplicirati TENS
onoliko dugo koliko je potrebno da se postigne bezbolno stanje ili stanje s minimalnom boli.

33
Ponovno javljanje boli je razliito kod pojedinih ososba. U prosjeku nastaje nakon 4 sata, a
kod nekih znatno rjee. Stoga, primjenu treba prilagoditi svakoj osobi.
INDIKACIJE:
1) akutna i kronina bolna stanja u razliitim granama medicine :
a) u fizijatriji i reumatologiji (dugotrajna i tvrdokorna bol), npr.: vertebrogeni sindromi
(CB i LS); bolno rame, artroze;
b) u traumatologija (bolna stanja);
c) u kirurgija (post.op. stanja);
d) u onkologiji (bolna stanja);
e) u neurologiji;
Opaeno je da se prilikom primjene TENS-a smanjuje potreba za analgeticima.
2) tijekom poroda i u trudnoi
3) preboljelom herpes zoosteru
4) fantomska bol
U tretiranju postoperativne boli treba znati:
-koristimo specijalne elektrode
-TENS se aplicira 3 puta dnevno
-trajanje svake amplikacije: najmanje 20 min.
-interval izmeu stimulacija: 4 sata
-jakost struje:20-30 mA
-trajanje stimulusa: 0.25-0.4 ms
Pri primjeni TENS-a bolesnici (ali ne svi) moraju osjeati trnce i mravce. Ukoliko se osjeti
peenje i bol, to je znak prekoraene doze kojom ne postiemo eljeni terapijski uinak nego
dostiemo prag motornog podraaja, tj. izazivamo miinu kontrakciju , a time i bol.
KONTRAINDIKACIJE:
1. pace macker
2. dekompenzirano srce
3. potreban je oprez pri stimulaciji podruje glave i vrata u podruju subokcipitalne regije
(moe doi do spazma miia grkljana i drijela i posljedino do smetnji disanja, pa i
guenja; u takvim sluajevima potrebo iskljuiti aparat i na to podruje vie nikada ne
apliciramo TENS.)
4. epilepsija

34

ELEKTROSTIMULACIJSKA TERAPIJA (EST)

Uvod
Elektrostimulacija (EST) je postupak primjene elektrinih impulsa u svrhu izazivanja miine
kontrakcije. Zbog toga se ona naziva i elektrogimnastika. Kada se EST kombinira s
kinezioterapijom tada govorimo o elektrokinezioterapiji.
Mii moemo pobuditi na kontrakciju pomou razliitih impulsa ili podraaja. Tako npr.
kapljicom solne ili duine kiseline (kemijski podraaj) izazivamo miinu kontrakciju, ali i
koagulaciju proteina od kojih je graen mii. Nastaju ireverzibilne promjene.
Miinu kontrakciju moemo izazvati i ugrijanim predmetom (iglom) pa govorimo o
termikom podraaju. Uz izazivanje miine kontrakcije nastaju ireverzibilne promjene u
miiu.
Mehanikim stimulusom (ubodom igle) u miiu nastaje kontrakcija, ali se razvije krvarenje i
opet ireverzibilne promjene.
Kemijski, mehaniki i termiki stimulusi izazivaju osim opisanih ireverzibilnih promjena i
neugodan osjeaj te averziju bolesnika na te podraaje.
Najblii stimulusi koje koristimo, slini onima koji dolaze iz CNS-a, za miinu kontrakciju,
su elektrini. Naime, ovi se stimulusi mogu regulirati po jakosti, trajanju, frekvenciji i pauzi
izmeu pojedinih impulsa i dr.
Sva se obiljeja elektrinih (el.) stimulusa mogu izraziti u mjernim jedinicama. Tako se moe
mjeriti jakost ili amplituda el. impulsa (mA), krak uspona i silaza (ms), trajanje impulsa (ms),
pauza izmeu pojedinih impulsa (ms) i frekvencija (Hz). Elektrini. impulsi odabrani pomou
ovih pokazatelja, u granici tolerancije ljudskog tkiva (koa, mii) ne izazivaju ireverzibilne
promjene i gotovo su identini stimulusi koji dolaze iz kore velikog mozga na mii. Svi se
nabrojeni pokazatelji mogu napisati u iskaznicu za fizikalnu terapiju i tako se
elektrostimulacija pod istim uvjetima moe provoditi u bilo kojoj zdravstvenoj ustanovi u
koju se bolesnik obrati.
NEUROMUSKULARNI APARAT
Elektrostimulacija kao i kinezioterapija provode se u cilju poboljanja i odravanja funkcije
neuromuskularnog aparata. Za razumijevanje dijelova uinka stimulacije podsjeamo se da se
neuromuskularni aparat sastoji od:
1. motornog ili eferentnog ivca koji dovodi svjesne impulse iz CNS-a u mii
2. senzornog ili aferentnog ivca koji dovodi ugodne ili neugodne impulse s miia u
stranje rogove medule spinalis i dalje u CNS, gdje se oni svjesno doivljavaju
3. vegetativni ivci
4. mii odnosno miofibrile

35
5. motorna ploa koja spaja eferentni ili motorni ivac sa sarkolemom (ovojnicom)
miobibrile. Motorna ploa obino pojaava primljeni impuls do te mjere da dosegne
prag motornog podraaja miofibrile.
6. tetive koje prenose snagu miine kontrakcije na poluge tj. kosti za izvravanje
odreenih zadataka ili funkcija.
Svaki od nabrojenih sastavnih dijelova neuromuskularnog aparata moe biti pogoen
patolokim promjenama. Koliko e impulsa mii dobivati iz CNS-a ovisi o intenzitetu i
ekstenzitetu (proirenosti) promjena sastavnih dijelova neuromuskularnog aparata. Da bi
prevenirali propadanje miia u sluajevima kada mii ne prima u dovoljnoj mjeri impulse iz
CNS-a uvodimo vanjske elektrine impulse (vrimo elektrostimulaciju miia).
Ovisno o stupnju oteenja, voljna kontrakcija denerviranih miia nije mogua (paraliza) ili
je oslabljena (pareza), a nastupa i njihova atrofija. Atrofian mii moe biti zamijenjen
masnim i vezivnim tkivom, jer proces regeneracije perifernih ivaca traje dugo (odvija se
dinamikom: oko 1 mm za 24 sata).
Elektrostimulacija se tada primjenjuje radi odravanja trofike miia, tj. usporavanja ili
sprijeavanja njihove atrofije.
Indikacije za EST:
1. mlohave kljenuti (potpuna -plegija i djelomina oduzetost -pareza)
2. zaostale kljenuti
3. inaktivitetne miine atrofije
4. psihogene kljenuti ili pareze
Kod svih oblika indikacija za EST potrebno je provesti elektro-dijagnostike testove (EMG,
ENG, i-t krivulju) i manualni miini test. Na osnovu toga utvrujemo da li se radi o
potresanju (komociji) ivanog tkiva, potpunom prekidu ivca ili o odranom kontinuitetu
ivca gdje je oslabljena provodljivost podraaja. Kad je ivac potpuno presjeen govorimo o
anatomskom diskontinuitetu. Nasuprot tome kada je kontinuitet ivca odran, a provodljivost
smanjena govorimo o fiziolokom diskontinuitetu. U sluaju anatomskog diskontinuiteta
neurokirurg u suradnji s fizijatrom ini suturu (ivanje) okrajaka presjeenog ivca, potom se
tek provodi elektrostimulacija miia, a u sluaju fiziolokog diskontinuiteta EST se provodi
odmah .
Duljina provoenja elektrostimulacije je ovisna o procjeni oporavljanja ivca ili reinervaciji.
Poinje se provoditi to ranije i nastavlja paralelno s pasivnim vjebama. Ova oba postupka se
provode dok se ne pojavi aktivni pokret, kada se poinju uvoditi aktivno potpomognute i
aktivne vjebe s otoprom. EST se u pravilu NE provodi do eutrofije tj. dok se ne postigne
stanje miia kao prije ozljede (normalno stanje trofike). Kao orijentacija o stanju aficiranog
miia slui nam stanje istoimenog miia druge, tj. zdrave strane tijela. U sluaju izostanka
EST denervirani mii prelazi u hipotoniju, hipotrofiju i atrofiju. Atrofija se javlja 14 dana od
prekida svjesne inervacije. Zbog toga EST moramo poeti primjenjivati prije toga, najbolje 24
sata nakon nastanka ozljede.
1. mlohava kljenut nastaje kod miia koji dobiva svjesnu inervaciju, lezija gornjeg
motornog neurona (GMN), ouvana je neuromuskularna veza (NMA), izgubljena
shema pokreta
2. zaostala kljenut kljenut miia koja nastaje u bolesnika koji dugo lei zbog neke
bolesti. Mii odlazi u atrofiju ako se atrofija ne prevenira kinezioterapijom (npr.
statikim vjebama). Nakon izljeenja bolesnik nije u stanju izvesti pokret jer izgubi

36
osjeaj za izvoenje pokreta. U tom sluaju provodimo sinhrono EST zahvaenog
miia i bolesniku kaemo da u isti trenutak pokua izvesti aktivni pokret. Sinhronom
vanjskom akcijom i svjesnim impulsima moemo izvesti kontrakciju i na taj nain i
pokret. Nakon toga nastavljamo s aktivno potpomognutim ili aktivnim pokretom.
3. inaktivitetne miina atrofija nastaje zbog inaktivnosti miia
4. psihogena kljenut je simptom neke psihijatrijske bolesti gdje bolesnik zauzme jedan
prisilni poloaj. Ove psihogene pareze obiljeava sauvan neuromuskularni aparat.
EST provodimo da bi bolesniku dokazali da se ne radi o parezi, ve o zdravom
ekstremitetu. Uvoenjem kontrakcije tih paretinih miia bolesnik dalje moe
izvoditi normalne aktivne pokrete. U ovom sluaju radi se o psihoterapiji.

MOTORNE TOKE su mjesta s kojih najlake podraujemo mii na kontrakciju. One se

nazivaju Erbovim tokama po autoru koji ih je prvi opisao. Postoje dvije vrste:
1. miine motorne toke nalaze se na miiu i to na ulasku eferentnog ivca u mii.
To se mjesto obino nalazi na prijelazu trbuastog dijela miia prema tetivama. Ova
toka nije uvijek u svim miiima na istoj visini. Stoga ju prije primjene EST moramo
potraiti. Sama bolest neuromuskularnog aparata moe utjecati na lokalizaciju miine
motorne toke. Ona se obino pomie prema distalno. Tada govorimo o
longitudinalnom pomaku motorne toke. Podraivanjem miia preko njegove
motorne toke imamo samo kontrakciju tog miia, ali ne i drugih miia iste skupine.
Stoga govorimo o selektivnoj stimulaciji miia. Podraivanje po miinim motornim
tokama je DIREKTNO PODRAIVANJE:
2. ivane motorne toke nalaze se na mjestu gdje ivac prolazi najblie povrini koe.
Zbog toga ivci koji u svom tijeku vie puta prolaze ispod povrine imaju vie
motornih toaka. Ovo vrijedi napose za n.ishiadicus (najdui ivac ovjejeg
organizma). Podraivanjem ivane motorne toke nastaje kontrakcija svih miia koji
dobivaju inervaciju od tog ivca ispod mjesta stimulacije. Ovime postiemo
neselektivnu stimulaciju, a prvenstveno se podrauju miii koji imaju visok prag
podraivosti. Zbog toga ovim nainom podraivanja ne postiemo promjenu
metabolizma i preveniranje trofike u paretinom miiu. Stimulaciju preko ivanih
motornih toaka koristimo iznimno. Podraivanje po ivanim motornim tokama je
INDIREKTNO PODRAIVANJE.

Zavisno od stupnja denervacije, za elektrostimulaciju se koriste pravokutni ili eksponencijalni

(trokutasti) impulsi, a takoer i prelazni oblici izmeu ove dvije vrste, kao to su trapezoidni
impulsi.

37
Oblici elektrinih impulsa:
1. pravokutni
2. trokutasti (eksponencijalni)
3. modulirani po jakosti (rastui impulsi)
4. kombinacija serijskih i pojedinanih impulsa

Pravokutni impulsi imaju nagli porast intenziteta. Kada se grafiki prikau, imaju oblik
pravokutnika. Eksponencijalni trokutasti impulsi imaju postepeni porast intenziteta, koji,
kada se grafiki prikae, ima izgled zakrivljene linije, a kada se matematiki izrazi odgovara
eksponencijalnoj jaini; zato se i zovu eksponencijalnim, a obzirom na to da slie na trokut
zovu se trokutastim impulsima.
Da bi izazvali miinu kontrakciju, elektrini impulsi trebaju imati odreenu jainu, trajanje i
pauzu. Devervirani miii imaju snienu elektrinu podraljivost i produenu refrekternu
fazu, pa je potreban vei intenzitet i due trajanje impulsa i pauze. Pri primjeni pravokutnih
impulsa, s veim intenzitetom i duim trajanjem, brzo se dostie prag bola, pa je takovo
podraivanje bolno i prije nastaje kontrakcija antaganostikih i susjednih zdravih miia nego
denerviranih.
Akomodacija, tj. sposobnost prilagoavanja na podraaj postepenim porastom intenziteta, kod
denerviranih miia je sniena ili izgubljena. Pri primjeni eksponencijalnih impulsa, koji
imaju postepeni porast intenziteta, prilagoavaju se receptori za bol, tako da se moe
primijeniti vei intenzitet nego pri primjeni pravokutnih impulsa; takoder prije nastaje
kontrakcija denerviranih miia, jer je njihova akomodacija sniena ili izgubljena nego
kontrakcija zdravih miia, koji se postupno prilagoavaju na postepeni porast intenziteta a
reagiraju tek na vei intenzitet.
PRAVOKUTNI se impulsi iznimno u elektrodijagnostici. Glavni razlog tome je da oni
izazivaju jake senzibilne smetnje. Naime, oni se osjeaju ve kod male jakosti podraaja, tj.
kod jakosti od 8-10 mA. Pri primjeni velike jakosti, npr. 20 mA oni postaju nepodnoljivi
zbog popratne pojave boli. Zdravi miii na stimulaciju pravokutnim impulsima reagiraju
munjevitom reakcijom, a pri degenerativnoj reakciji kontrakcije na pravokutne impulse su
spore i trome. Da bismo dobili izdanu kontrakciju pri degenerativnoj reakciji moramo
upotrijebiti pravokutne impulse veoma velikih jakosti, koji su praeni velikim senzibilnim
podraajem. Osim toga, tako jaki podraaji stimuliraju dodatne zdrave miie. To su sve
razlozi radi kojih se pravokutni impulsi ne koriste u EST.

38
Zakonitosti EST:
1. EST mora biti selektivna to znai da moramo stimulirati samo paretini mii, a ne
okolne zdrave miie, koji imaju sasvim drugi prag podraaja.
2. miina kontrakcija mora biti dovoljno jaka, da bi postigli eljeni efekt. Stimuluse
moemo koristiti za odravanje metabolizma miia, za izazivanje hipertrofije ili
hiperplazije. Stimulusi koje koristimo za odravanje metabolizma miia obino su
male jakosti. Na osnovu te kontrakcije preveniramo kod odravanja trofikih promjena
hipotrofiju i atrofiju. Da bismo mogli izazvati hipertrofiju miia (poveanjem mase
miinih stanica ili miofibrila) kontrakcija mora biti jaka, iznad 75%.
3. jaina podraaja mora biti dovoljna da izazove eljeni uinak
4. senzibilne podraaje treba izbjegavati
Zakonitosti 3 i 4 ukazuju da i s podraajem manje jakosti moemo dobiti dobru kontrakciju
ako smanjimo prag podraaja. To postiemo primjenom galvanizacije, soluxa ili fena s kojim
izazivamo aktivnu hiperemiju koe na mjestu gdje emo kasnije primijeniti EST.
5. mii se ne smije prenaprezati to znai da se mora unaprijed planirati uvjete
stimulacije ukljuujui jakost podraaja.
6. trajanje impulsa ne smije biti dugo
7. pauza izmeu pojedinih miinih kontrakcija mora trajati dvostruko od trajanja
impulsa

Elektrostimulacija TROKUTASTIM impulsima

Trajanje impulsa ovisi o stupnju oteenja NMA:
1. kod najteeg oteenja NMA 400-600 ms
2. kod teke degenerativne reakcije 150-400 ms
3. kod srednje teke degenerativne reakcije 50-150 ms
4. kod neznatnog oteenja NMA 10-50 ms
5. kod zdravog NMA (psihogene pareze) 0.5-1 ms
Trajanje pauze izmeu impulsa ocjenjuje se prema stupnju oteenja NMA:
1. pauza traje dvostruko due nego impuls
2. optimalno trajanje pauze kree se do 5000 ms, a preko toga vremena nije preporuivo
3. kratko trajanje pauze je tetno
4. optimalno trajanje pauze: a) kod vrlo teke degenerativne reakcije
2000-5000 ms
b) kod teke degenerativne reakcije
1000-3000 ms
c) kod srednje teke degenerativne reakcije 500-1000 ms
d) kod neznatne degenerativne reakcije
50- 150 ms
RASTUI IMPULSI su impulsi oni gdje se u seriji impulsa postupno poveava njihov
intenzitet. Impulsi najmanje jakosti u toj seriji su ispod motorikog praga podraaja, a zatim
se poveanjem jakosti podraaja dostie motoriki podraaj gotovo svih miofibrila u jednom
miiu. Postupno se zatim smanjuje jakost impulsa i tako se iuljamo iz miia. Impulsi
modelirani po jakosti koriste se preteno kod inaktivitetne atrofije, ali zbog malih senzibilnih
smetnji sve iru primjenu imaju i kod stimulacije denerviranog miia.

39
KOMBINACIJA SERIJSKIH I POJEDINANIH IMPULSA
Imaju prednost u odnosu na primjenu pojedinanih, npr. trokutastih impulsa. Prednost se
sastoji u tome da izazivaju naizmjence tetanike kontrakcije i pojedinane kontrakcije. Ovom
se kombinacijom stvara mogunost modeliranja impulsa po frekvenciji. Postiu se dulje pauze
i tako bolje obnavlja metabolizam miia i vri bolja priprema za slijedeu novu kontrakciju.
Ova kombinacija takoer izaziva hiperemiju to pozitivno djeluje na metabolizam miia.
Zakljuno, za elektrostimulaciju denerviranih miia koristimo eksponecijalne impulse, jer je
njihovo podraivanje selektrivno i bezbolno. Pravokutni se impulsi mogu primijeniti samo pri
najlakem stupnju denervacije.

Tehnike elektrostimulacije
Elektrostimulacija se primjenjuje bipolarnom ili monopolarnom tehnikom.
Kod bipolarne tehnike obje su elektrode aktivne, jer su iste veliine, i stavljaju se prema
polazitu i hvatitu miia, na podjednakoj udaljenosti od motorne toke. Motorna toka
miia je mjesto gdje ivac ulazi u mii; obino se nalazi na poetku miiog trbuha.
Motorna toka ivca je mjesto na kojem je ivac najpovrniji u odnosu na kou.Kod
monopolarne tehnike jedna je elektroda aktivna, jer je znatno manja od druge, koja je
inaktivna; aktivna se elektroda stavlja na motornu toku miia, a inaktivna na donji dio
cervikalne kraljenice kada se provodi elektrostimulacija na gornjim ekstremitetima, a kada
se provodi stimulacija na donjim udovima inaktivna se elektroda postavlja na lumbosakralnu
regiju (LS); dok se pri stimulaciji miia lica inaktivna elektroda postavlja na vanjsku stranu
suprotne nadlaktice.
Monopolarna tehnika se primjenjuje za elektrostimulaciju miia lica, ake i stopala, kao i za
velike miie udova i trupa, kada se bipolarnom tehnikom ne moe izazvati kontrakcija.
Bez obzira koju tehniku koristimo ili koju emo tehniku planirati za stimulaciju je vano
slijedee:
1. veliina miia o veliini miia ovisi koju emo tehniku koristiti
2. da li se tretira jedan ili vie miia
3. treba odrediti polaritet elektroda
4. veliina elektroda
5. poloaj ekstremiteta ekstremitet u toj pripremi mora biti namjeten tako da su svi
miii relaksirani. To se postie namjetanjem zgloba u fizioloki poloaj i duevnom
relaksacijom bolesnika.
BIPOLARNA TEHNIKA koristi dvije elektrode prilagoene veliini miia, s time da se
jedna elektroda postavlja na polazite miia, a druga na prijelaz miinog trbuha u tetivu.
Aktivna se elektroda postavlja na mjesto ulaska motornog ivca u mii. To mjesto nazivamo
miinom motornom tokom. Ona se nalazi na prijelazu trbuastog dijela miia prema tetivi.
Prije stimulacije ta se motorna toka mora pronai. Motorne toke dvaju istoimenih miia ne
moraju biti u istoj visini, to upuuje da se one moraju potraiti.Kod bipolarne tehnike

40
elektrostimulacije obje se elektrode postavljaju na mii koji elim stimulirati. Bez obzira na
intenzitet oteenja pogoeni mii uvijek ima jednak prag podraaja, a on je uvijek manji od
okolnog, zdravog miia. Bipolarna tehnika se koristi kada elimo stimulirati velike miie,
odnosno kada dvije elektrode moemo smjestiti na isti mii.
MONOPOLARNA TEHNIKA koristi jednu aktivnu elektrodu koja se postavlja na motornu
toku miia kojeg elimo stimulirati. Inaktivna elektrode se postavlja na udaljenije mjesto.
Ako se radi o stimulaciji miia gornjih ekstremiteta ona se postavlja na prsnu kost ili izmeu
lopatica, a kod elektrostimulacije donjih ekstremiteta na kria ili prednju trbunu stjenku.
Inaktivna se elektroda moe postaviti i na pojedinane dijelove ekstremiteta (nadlaktica,
podlaktica, natkoljenica, potkoljenica) ako su dovoljno udaljeni od mjesta aktivne ili
podraajne elektrode. Monopolarna tehnika uglavnom se koristi za stimulaciju malih miia
ake, stopala, mimine muskulature, odnosno tamo gdje ne moemo smjestiti obje elektrode
na jedno mjesto (mii). Stimulaciju miia preko ivca koji daje inervaciju za mii
(n.ulnaris, n.radialis) ne koristimo. Ne moraju biti pogoeni svi miii inervirani od istog
ivca. Stoga se njihov motoriki prag podraaja razlikuje. Uvijek e se na primijenjeni
podraaj stimulirati zdravi mii, a kljenuti samo kada primijenimo jaki podraaj.
Prednost dajemo stimulaciji miia preko njegove motorike toke, a od dviju tehnika
bipolarnoj.

STIMULACIJA GLATKIH MIIA

Postoji razlika podraljivosti glatkih i popreno-prugastih miia. Glatki miii nisu pod
kontrolom nae volje pa stimulacijom tih miia kontrakcija ne nastaje brzo i nakon primjene
samo jednog impulsa. Glatki se miii ponaaju na elektrine impulse kao denervirani skeletni
mii. To proizlazi iz injenice da oni nemaju sposobnost akomodacije i da je vrijednost
korisnog vremena visoka. Podraljivost glatkih miia je niska, a vrijeme refrakternosti dugo.
Kontrakcije su spore i trome. Glatki miii se kontraktiraju tek nakon primjene vie impulsa.
Zbog toga opisani fenomen nazivamo ITERATIVNOST.
Stimulacija glatkih miia je indicirana kod atonine i spastine opstipacije i kod
postoperativne atonije mokranog mjehura.
1. U sluaju spastine i atonine opstipacije koriste se impulsi jaine struje 25-30 mA, s
trajanjem impulsa 100-150 ms i trajanje pauze izmeu impulsa 2000-3000 ms.
Stimulacija se provodi 20-40 min. Kada se radi o velikoj povrini koriste se elektrode
200-300 cm2. Inaktivna elektroda se stavlja na kria, a aktivna na prednju trbunu
stjenku.
2. postoperativna atonija mokranog mjehura: trajanje impulsa za ovaj postupak je 200
ms, a trajanje pauze 1000-3000 ms; jaina struje je 15-20 mA, a trajanje procedure 1015 min. Podraajna elektroda (katoda), veliine 100-200 cm2, postavlja se iznad
simfize, a inaktivna (anoda), veliine 200 cm2, na kria u projekciji krstae.

41
3. respiratorna muskulatura moe biti zahvaena razliitim procesima, ime se
smanjuje fizioloka respiracija, a patoloki procesi plua (bronhitis, astma, emfizem)
mogu izazvati respiratornu insuficijenciju. U tim sluajevima u cilju poboljanja
respiratorne funkcije provodi se EST sama ili u kombinaciji s respiratornim vjebama.
U cilju stimulacije stimulira se n.frenicus i tako maksimalno stimulira dijafragma i dio
respiratorne muskulature. Koriste se dva strujna kruga. S jednim se stimulira inspirij, a
drugim ekspirij. Moe se koristiti i samo jedan strujni krug, s kojim npr. stimuliramo
ekspirij. U EST respiratorne insuficijencije koristimo rastue impulse jer oni gotovo ne
izazivaju sporedne senzibilne uinke.

42

43

44

FUNKCIONALNA ELEKTRINA STIMULACIJA (FES)

Funkcionalna elektrina stimulacija se primjenjuje pri oteenju gornjeg motornog neurona
(GMN), a sastoji se u tome to se tijekom lokomocije podrauju periferni ivci radi izazivanja
kontrakcije odgovarajuih miia i poboljanja voljne kontrole pokreta. Osim neposrednog
uinka, stimulacija utjee i na reorganizaciju motorne aktivnosti, kao i uspostavljanje
reciprone inervacije agonista i natagonista. Metodu je predloio Liberson (1961), a razradila
skupina strunjaka iz Ljubljane (Dimitrijevi, Vodovnik, Graanin).
Kod oteenja gornjeg motornog neurona (GMN) oteenje se nalazi do iznad poetka donjeg
motornog neurona (DMN). Kod lezije DMN nastaje mlohava kljenut, a kod lezije GMN
nastaje spazam, poveani tonus miia, izostaje koordinacija i integracija pokreta.
Elektrostimulacija kod lezije GMN moe provoditi kao:
1. eferentna ili motorika koja se provodi preko ivane motorne toke
2. aferentna ili senzorna koja se vri preko receptora i senzibilnih ivanih zavretaka
Da bi se uope i mogla provoditi stimulacija kod oteenja gornjeg motornog neurona, moraju
biti zadovoljene neke postavke:
1. mora biti sauvana elektrina podraljivost, tj intaktan donji motorni neuron (DMN)
2. sauvanost receptora u senzornim granama (koa, zglob, mii)
3. mogunost kontrole osnovnih refleksnih motorikih mehanizama
Indikacije
Funkcionalna elektrina stimulacija se najvie se primjenjuje kod hemiplegija za stimulaciju
n. peroneus comm. Osim hod hemiplegije bilo koje etiologije, primjenjuje se i kod djeje
cerebralne paralize i drugih oteenja gornjeg motornog neurona, kao i kod deformacija
lokomotornog aparata neurogenog uzorka (kada je skolioza posljedica oteenja refleksnog
luka).
Naziv funkcionalna elektrina stimulacija (FES) uvrijeio se za stimulaciju n. peroneus
communisa kod hemiplegiara.U tu se svrhu koristi aparat FEPA 10 (funkcionalni elektrini
peronealni aparat) pomou kojeg stimuliramo n.peroneus comm. FEPA 10 ima zadau da
odie stopalo u dorzalnu fleksiju.
FEPA 10 se sastoji od:
1. stimulatora aparata ili izvora struje stalnog napona
2. elektrode
3. uloka za cipelu s prekidaem
4. elastine koljenice
Stimulator je vezan za tranzistorsku bateriju od 9 V. Aparat daje pravokutne impulse trajanja
0.1 ms ili vie. Frekvencija impulsa je 20-50 Hz i moe se regulirati prema potrebama
bolesnika.
Stimulator, tj. generator elektrinih impulsa napaja se standardnom tranzistorskom baterijom
od 9 V i nozi uz tijelo. Elektrode se postavljaju na motorne toke n. peroneus comm., iza

45
glavice fibule i uz unutarnju rub m. biceps femorisa, i privruju (ako nisu implantirane)
pomou elastine koljenice. U cipelu se stavlja uloak s prekidaem, koji je kabelom spojen
sa stimulatorom. Stimulator se ukljuuje odizanjem, a iskljuuje sputanjem pete na podlogu.
Na taj se nain, postie ekstenzija i everzija stopala u fazi zamaha noge pri hodu, tj postiu se
pokreti koji pri hodu bolesniku s hemiplegijom najvie nedostaju.
Postoje dva naina aplikacije FEPA 10:
1. preko koe ili perkutano gdje se aktivna elektroda postavlja na kou s lateralne
strane glavice fibule prema fosi poplitei, a iznad prolaza n.fibularisa. Druga elektroda
se postavlja ispod pete u cipelu.
2. implantacijska gdje se aktivna elektroda postavi operativnim putem pod kou iznad
prolaza n.fibularisa na istom mjestu kao pod 1.
Okida se postavlja takoer ispod pete u cipeli. Bolesnik odizanjem pete i u zamahu
noge aktivira elektrodu ime se postie dorzalna fleksija i time omoguava normalan
hod. Stimulacija se prekida dodirom pete o podlogu. Bolesnik sam regulira frekvenciju
impulsa i prema potrebi hoda.
Za stimulaciju se koriste pravokutni impulsi trajanja 0,5 ms i frekvencije 25 do 50 Hz.
Trajanje stimulacije iznosi 0,3 do 1,8 s, a podeava se prema brzini hoda, odnosno zamahu
noge. Jainu struje podeava sam bolesnik.
Za primjenu funkcionalne elektrine stimulacije peronealnog ivca potrebno je:
zadovoljajavue ope fiziko stanje i motivacija bolesnika, sauvana elektrina podraljivost
ivca i kontraktilna sposobnost miia; ne smiju biti prisutni spazmi, kontrakture i deformiteti
ekstremiteta. Najbolji se rezultati postiu ako se stimulacija pone u najranijoj fazi bolesti,
dok se u kasnijoj fazi funkcionalni peronealni aparat moe koristiti kao ortotsko sredstvo.

Funkcionalna elektrina stimulacija primjenjuje se kod hemiplegije za stimulaciju n. radialisa

(funkcionalni elektronski radijalni aparat-FERA), ime se postie otvaranje ake i hvatanje
predmeta.
Stimulacija ruke znatno je kompliciranija jer je funkcija ake drugaija nego funkcija stopala.
Funkcije ake su mnogobrojne i njihova prezentacija u kori velikog mozga je znatno vea.
Ruka nam slui ne samo za obavljanje nekih radova, ve i za komuniciranje, govor i razne
druge funkcije. Zbog toga je stimulacija ruke znatno kompliciranija. Svi pokuaji rjeenja tog
problema doveli su samo do mogunosti otvaranja ake i hvata u obliku tipaljke.
Stimulacijom se do danas nisu uspjele uspostaviti druge funkcije.
Funkcionalna elektrina stimulacija se primjenjuje i kod djeje paralize za edukaciju hoda
(aparat FEPA-14), iako prema podacima iz literature pokazuje skromne rezultate.
STIMULACIJA MIIA KOD DEFORMITETA LOKOMOTORNOG SUSTAVA
NEUROGENOG PORIJEKA
Tu spadaju tzv. idiopatske skolioze. Meutim, idiopatske skolioze nemaju podlogu u
neurogenoj etiologiji. Kad govorimo o neurogenom porijeklu skolioze mislimo na defekte
refleksnog luka. U idiopatske skolioze spadaju i stanja koja se zbivaju u miiu, a uz ouvani
refleksni luk. Tada se obina radi o promjenama u grai kolagena miia. I jedan i drugi oblik
skolioze moe se podvrgnuti stimulaciji. No meutim, jo nisu rijeeni neki problemi sa
stimulacijom. Neki autori govore o potrebi stimulacije na konkavnoj, a drugi na konveksnoj

46
strani. Zbog tih nejasnih stavova i nerazjanjene etiologije rezultati stimulacije djece sa
skoliozom su skromni.

47
ULTRAZVUK
Ultrazvuk je mehanika energija koja se od od izvora iri u okolicu kao izmjenina zgunjenja
(kompresije) i razreenja (dilatacije) estica elastinog medija. Radi se, dakle, o
longitudinalnim titrajima i mehanikoj energiji. Kopnene ivotinjske vrste i ljudi imaju organ
prilagoen primanju mehanikih zvunih titraja u zraku. Ultrazvukom oznaujemo takove
frekvencije titranja koje vie ne moe uti ljudsko uho. Naime, ljudsko uho uje frekvencije
zvunih titraja izmeu 20 Hz i 20 kHza. Titraji ispod 20 Hz nazivaju se infrazvukom, a oni
iznad 20 kHz ultrazvukom.
Zvuk i ultrazvuk ire se u zraku brzinom od 331 m/s, u vodi 1497m/s, a u krutim tijelima
4-6000m/s. Brzina je irenja u ljudskom tijelu oko 1600 m/s, a zvuk se iri kuglasto na sve
strane od mjesta izvora. Poveanjem frekvencije i skraivanjem duine ultrazvunih valova
oni se poinju ponaati sve vie kao zrake: ire se u jednom smjeru., daju se fokusirati i
usmjeriti, reflektiraju se i rasipaju na granici medija razliite gustoe. Osim toga, poveanjem
frekvencije sposobnost prodiranja ultrazvuka postaje sve manjom. Ova opisana svojstva
ultrazvuka obilato se iskoritajavaju u dijagnostici, posebice dijelova tijela gdje postoje organi
razliita sadraja i gustoe (opstetricija, kardiologija). Ultrazvuk se u fizikalnoj medicini
upotrebljava u prvome redu kao terapijsko sredstvo.
Terapijski ultrazvuk u fizikalnoj terapiji je konverzivna metoda termoterapije u kojoj se
ultrazvune mehanike vibracije frekvencije 0.5-5 MHz-a u ljudskom tijelu pretvaraju u
toplinu. Poeci primjene u medicini datiraju od dvadesetih godina prolog stoljea.
Ultrazvuk koji se primjenjuje u terapiji dobija se na principu obrnutog piezoelektrinog
efekta. Naime, kada se piezoelektrini kristal (prirodni-kvarc, sintetski-barijev titanat) nae u
polju djelovanja visokofrekventne elektrine struje pri rezonantnoj frekvenciji nastaju
mehanike vibracije kristala koje preko ultrazvune glave unosimo u bolesnika. Znai,
kvarcna ploica, ukljuena u strujni krug izmjenine struje visoke frekvencije, mijenja svoju
debljinu sinhrono s oscilacijama struje, proizvodei pri tome mehanike vibracije kristala ,
koje su izvor ultrazvunih valova i koje preko ultrazvune glave unosimo u bolesnika. Na taj
nain elektrina energija prelazi u mehaniku, odnosno zvunu . Ploica je smjetena u glavi
ultrazvunog aparata, a sa generatorom struje visoke frekvencije je povezana koaksijalnim
kabelom. Stoga i kaemo da je terapijski ultrazvuk konverzivna metoda termoterapije u
kojoj se ultrazvune mehanike vibracije frekvencije 0,5 do5 MHz u ljudskom orgaizmu
pretvaraju u toplinu.
Amplituda vibracije kvarcne ploice ovisi o intenzitetu struje, a frekvencija je jednaka
frekvenciji struje.
Pod intenzitetom ultrazvuka podrazumijeva se zvuna energija koju emitira izvor ultrazvuka
na jedinicu povrine u jedinici vremena, tj. snaga na jedinicu povrine:
P
J= ----------S
gdje je: J...intenzitet ultrazvuka
P...snaga ultrazvuka
S...povrina presjeka snopa ultrazvuka
U medicinskoj se praksi intenzitet obino
kvadratnom(W/cm2).

izraava

vatima

po

centimetru

48
Kada se ultrazvuna energija emitira neprekidno dobija se konstantni ultrazvuk, a kada se
emitira s pauzama dobija se impulsni ultrazvuk. Odnos jaine trajanja impulsa i pauze je
razliit i iznosi 1:1 do 1:10.
Fizike osobine, biofiziko i terapijsko djelovanje
Brzina irenja ultrazvuka nije konstantna, nego se mijenja zavisno od zvunih osobina
(elastinosti i gustoe) sredine kroz koju prolazi. U tekuim sredinama ovjeka ona iznosi oko
1500 m/s, u parenhimatoznim organima 1400 do 1600 m/s, a u kostima vie od 4000 m/s.
Obzirom da je brzina promjenljiva, promjenljiva je i valna duina i ona u tkivima ljudskog
organizma pri frekvencijama od 175 do 1500 kHz iznosi 8 do 0,2mm.
U homogenoj sredini ultrazvuk se iri pravolinijski, slino svjetlosnim zrakama. Na granici
izmeu dvije sredine s razliitim zvunim otporom (zvuni otpor (Z) jednak je umnoku
gustoe sredine (p)i brzine irenja (v): Z=pv) ultrazvuk se prelama i odbija. To znai da samo
dio ultrazvune energije prelazi u drugu sredinu, dok se drugi dio odbija. Postotak odbijanja
ovisi od razlike o zvunom otporu, tj. irenje ultrazvuka kroz tkiva razliite gustoe ovisi o
akustinoj impendanciji tkiva i to je razlika vea biti e manja transmisija, vea refleksija i
koncentacija topline na mjestima gdje se spajaju reflektirani i nadolazei valovi (stojni
valovi).
Na granici izmeu metala i zraka odbijanje je skoro potpuno pa je potreban kontaktni medij
izmeu ultrazvune glave i koe, kako bi se omoguilo prodiranje ultrazvuka u organizam.
Kao kontaktni medij koriste se tekui parafin, vazelin i voda.
U ovjeem je organiznu najvee odbijanje na graninim povrinama, posebice izmeu mekih
tkiva i kosti. Kroz tkiva, kao i kroz sve materijalne sredine, ultrazvuk se iri u vidu
zgunjavanja i razreivanja, pri emu se stvara izmjenini ultrazvuni pritisak. Na tkiva
djeluje i konstantni ultrazvuni pritisak, koji se stvara na preprekama koje se nalaze na puta
njegovog irenja. Od znaenja je i ubrzanje estica, koje se javlja pri njihovom kretanjutreperenju.
Prolazei kroz razliite sredine, amplituda vibriranja estica i intenzitet ultrazvunog vala se
smanjuje, budui se dio ultrazvune energije apsorbira i pretvara u toplinu. Apsorpcija zavisi
od frekvencije ultrazvuka i toplotne provodljivosti sredine, tj. tkiva. Ako je frekvencija vea i
apsorpcija je vea, pa je dubina prodiranja manja i obratno.
Primjenom frekvencije do 800 kHz dubina prodiranja iznosi 7 cm, primjenom frekvencije od
1000 kHz iznosi 6 cm, a od 3000 kHz oko 2 cm. Znai, kada elimo postii uinak u dubini
primjenjujemo frekvenciju od 800-1000 kHz, a kada je potrebno djelovanje pri povrini
primjenjujemo frekvenciju od 3000 kHz.
U miinom tkivu je apsorpcija dva puta vea od apsorpcije u masnom tkivu, a u ivanom je
3 do 4 puta vea od apsorpcije u miinom tkivu. Visoki stupanj apsorpcije u ivanom tkivu
objanjava se specifinom strukturom ivaca (ivanog tkiva), koja se sastoji od snopova s
vie graninih slojeva, kao i velikim sadrajem lipoida.
Frekvencija od 800 kHz (do 1 MHz) izabrana je kao kompromisna. Naime, ultrazvuni se
valovi kod te frekvencije ve dobrim dijelom ponaaju kao usmjereno zraenje, a sposobnost
im je prodiranja jo uvijek dovoljno velika (7-8 cm u dubinu organizma).
Ultrazvuk ima: mehaniko, toplinsko, fizikalno-kemijsko i bioloko djelovanje, odnosno
termalne i netermalne bioloke uinke.
Mehaniko djelovanje se sastoji u izmjeninom ultrazvunom pritisku i ubrzanju estica
koje vibriraju, a oituje se u vidu mikromasae tkiva (mehanikom zbijanju i razreenju tkiva
i gibanju pojedinih estica tkiva) koja se odvija na staninom i u substaninom nivou, pri

49
emu se mijenja odnos jezgre i citoplazme, poveava se propusnost membrane i ubrzava
metabolizam.
Mikromasaa tkiva, kao glavni uinak mehanikog terapijskog ultrazvuka, unapreuje
staninu mijenu tvari, regeneracijsku sposobnost, prokrvljenost i bolju opskrbu kisiskom.
Toplinsko djelovanje ultrazvuka temelji se uglavnom na apsorbiranoj energiji koja se pri tom
pretvara u toplinsku. Uloga pojave refleksije izmeu slojeva tkiva je velika, ali se opet svodi
na apsorpciju koja se znatno povea zbog veeg gomilanja energije na mjestu refleksije.
Poveanje permeabilnosti staninih membrana nastaje ne samo zbog mehanikog djelovanja
ultrazvuka, nego i uslijed njegovog toplinskoga djelovanja.
Fizikalno-kemijska djelovanja se temelje na mehanikom i na toplinskom djelovanju
ultrazvuka.Naime, primjenom terapijskih doza ultrazvuk u tkivima uzrokuje korisne fizikalnokemijske procese: oksidacijski i redukcijski se procesi poboljavaju, razvijaju se
farmakoloki djelotvorne tvari u tkivima (histamin, acetil-holin). U koloidnim se sistemima
ulae voda, dolazi do prijelaza gel-modifikacije u sol-modifikaciju. U tkivima dolazi do
pomaka pH tkiva na alkalnu stranu, to ubrzava proces izlijeenja kod upala (gdje je pH
pomaknut na kiselu stranu). Primjenom velikih doza ultrazvuka, biljei se pak, pomak na
kiselu stranu, to je fizioloki tetno. Primjenom terapijskog utrazvuka visokomolekularne
bjelanevine se cijepaju na niemolekularne, to je vano u tretmanu induriranog i oiljnog
tkiva.
Pri primjeni ultrazvuka, u fazi razrjeenja (dekompresije), u tekuim se sredinama stvaraju
male upljine-kavitacije. Na zidovima upljina nagomilavaju se elektrini naboji, koji djeluju
jonizirajue na susjedne atome i molekule i izazivaju sekundarne kemijske reakcije. U fazi
zgunjavanja (kompresije) kavitacione upljine nestaju, pri emu se oslobaa veliki pritisak
i javlja elektrino pranjenje, koje izaziva luminiscenciju. Kavitacioni se efekt javlja pri
primjeni intenziteta veeg od 0,5 W/cm2, iako postoji miljenje da se pri primjeni terapijskih
doza ne javlja. Kada u tekuim sredinama postoje plinovi, stvaranje je kavitacija olakano
(govorimo o pseudokavitaciji).
U toplinu se pretvara samo apsorbirana ultrazvuna energija. Dakle u ultrazvuku imamo
mogunost zagrijavanja dublje smjetenih struktura, dakle dijatermije, pa govorimo u
ultrazvunoj dijatermiji. Primjenom ultrazvuka moemo selektivno zagrijati strukture u
blizini kosti. Termalni uinci nastaju zbog apsorpcije ultrazvuka, a ovise o vrsti tkiva, stupnju
vaskularizacije, frekvenciji i trajanju zagrijavanja. Bioloki signifikantan uinak postie se
ako tkivo zagrijavamo 5 minuta.
Pri primjeni ultrazvune energije najvea se koliina topline stvara na graninim povrinama,
naroito ozmeu potkonog masnog tkiva i miia, te izmeu miia i periosta. Primjenom
impulsnog ultrazvuka smanjen je toplinski uinak, a mehaniki povean zbog mogue
primjene veeg intenziteta.
Netermalni uinci su kavitacije, akustino mikrostujanje, stojni valovi i efekt mirkomasae.
Kavitacije su mikromjehurii ili upljinice koje nastaju u tekuinama s plinovima. Ovisno o
tlaku koji se stvara u tkivima one su stabilne (benigne, poeljne) ili nestabilne (destruktivne,
tetne). Kod terapijskih intenziteta nastaju benigne kvitacije koje vibriraju i podrauju okolne
stanice. Nestabilne kavitacije djeluju destruktivno. Kolabiraju zbog prevelike koliine
energije, tkivo se razara i stvaraju se slobodni radikali koji dodatno oteuju okolinu.
Akustino mikrostrujanje je fenomen jednosmjernog gibanja tekuine u ultrazvunom polju i
sraza tekuine sa stanicama, mjehuriima i tkivnim vlaknima. Mehanike vibracije utiskuju

50
tkivnu tekuinu kroz membranu to mijenja ionsku ravnoteu i ekscitabilnost stanice. Stojni
valovi nastaju na granici dva tkiva razliite akustine impedancije zbog refleksije pa moe
doi do oteenja tkiva i lize ertitocita. Zone kompresije i dekompresije tkiva u ultrazvunom
polju djeluju kao mikromasaa i mogu smanjiti edem.
Bioloka djelovanja ultrazvuka
Bioloki uinci ultrazvuka ovise o njegovu intenzitetu, frekvenciji i o vremenu ozvuavanja.
U odnosu na intenzitet razlikujemo: male doze (do 1,5 W/cm2); srednje doze (do 3W/cm2) i
visoke (vie od 3W/cm2).
Primjenom doze od 0,9 W/cm2 u veini sluajeva imamo stimulacijski uinak bez
morfolokih promjena stanica. Te i doze do 1,5 W/cm2 djeluju na aktivaciju zatitne funkcije
retikuloendotelnog sustava, bolju trofiku u tkivima, veu regeneracijsku sposobnost i
zaratavanje rana. Uslijed aktivne hiperemije poboljava se i cirkulacija. Permeabilnost
staninih memebrana se povea, osobito za kalij i kalcij, to znatno unapreuje fizioloke
procese.
Poveanjem doze iznad 1,5 W/cm2 postepeno se razvijaju upalni procesi, a primjenom doze
od 3W/cm2 na vie dolazi do teih oteenja strukture i funkcije ozvuenih stanica. Za ta su
oteenja prvenstveno odgovorni kavitacijski procesi.
Osim ivanog tkiva i krvnih ila na ozvuenje su osjetljivi i unutarnji organi. Da stoga ne bi
dolo do razaranja stanica i krvarenja unutarnjih organa, njihovo se ozvuavanje provodi
indirektno preko odgovarajuih refleksnih zona.
Iako kosti nisu osobito osjetljive na ultrazvuk, iznimku ine kosti u rastu, koje su osjetljive i
na terapijske doze. Osobito je osjetljiva epifizna hrskavica pa vee doze mogu zaustaviti rast
kosti. Isto vrijedi i za druga tkiva u rastu, te se stoga u mladih ososba u rastu openito ne
primjenjuje trapijski ultrazvuk.
Osobito su osjetljivi na terapijski ultrazvuk: spolni organi ene i mukaraca, gravidni uterus,
oko.
Razlikujemo lokalna i opa bioloka djelovanja ultrazvuka.
Lokalno djelovanje se odigrava na samom mjestu primjene i podrazumijeva poveenje
mijene tvari uslijed permeabilnosti membrane. U uvjetima vazodilatacije i aktivne hiperemije
(preteno uvjetovanih toplinskim djelovanjem ultrazvuka) poveava se transport svih
produkata stanice i tkiva. Uslijed mehanikog djelovanja dolazi do promjena u kolagenim
vlaknima (temeljna se tvar omeka).
Ozvuavanjem miia i motornih ivaca poveava se njihova podraljivost i provodljivost (to
se elektromineurografijom (EMNG) oituje smanjenjem praga podraaja i veom brzinom
irenja podraaja kroz ivac).
Iako je samo eksperimentalno dokazano hemolitiko djelovanje izbjegava se ozvuavanje
podruja bogatih krvnim ilama.
Opa djelovanja u vidu opih reakcija organizma nastaju preteno preko vegetativnog
ivanog sustava i neuralnim putem. Za djelovanje u obliku nespecifine podraajne terapije
preteno su odgovorne komijske promjene na bjelenevimana (cijepanje visokomelekularnih
bjelanevina u niemolekularne). Vibracijsko djelovanje ultrazvuka oituje se u njegovom
analgetskom uinku preko ivanog vegetativnog puta (na refleksnom putu uinkom
prekrivanja), ali i uinkom opeg sediranja (koenjem centara tonusa). Spazmolitiki uinak
pri pojavi miinog spazma se tumai koeim djelovanjem na simpatike ivane putove koji
su nosioci boli.

51

Iako je djelovanje ultrazvuka sloeno i jo nedovoljno proueno, eksperimentalno je i kliniki

utvreno da primjena ultrazvune energije u terapijskim dozama ima: analgetsko,
vazodilatorno, fibrinolitiko, resorptivno i antiinflamatorno djelovanje; na vegetativni
ivani sustav djeluje simpatikolitiki (smanjuje povien tonus simpatikusa); na povieni
tonus miia djeluje spazmolitiki.
Osim nabrojenog lokalnog djelovanja, ultrazvuk ima uinak i na udaljena podruja, koja
nastaju neuroreflektornim putem, te tako npr. moe imati uinak i na funkciju unutranjih
organa.
Ultrazvuk djeluje kao katalizator kemijskih reakcija. Pod njegovim se utjecajem
poveavaju oksidativni procesi, mijenja se pH reakcija prema alkalnoj, nastaje raspadanje
hijaluronske i hidroitinske kiseline i stvaraju se bioloki aktivne materije.

Tehnika primjena ultrazvuka

Ultrazvuk se aplicira preko ultrazvune glave na nekoliko naina:kontaktna metoda
(direktnim kontaktom aplikatora s koom i to stabilnom, nepokretnom i pokretnom glavom
aplikatora), u vodenoj kupelji-kroz vodu, pomou vodoskoka, preko vodenog jastuia i
sonoforeza.
Aparat za primjenu ultrazvuka sastoji se od generatora izmjenine struje frekvencije do 800
kHz, koji se dovodi na kristal smjeten u glavi aplikatora. Izmjenina polarizacija kristala
dovodi do njegova titranja iste frekvencije, koji se prenosi na okolinu. Za razliku od zvuka,
ultrazvuk ove frekvencije nije u stanju prijei granicu toliko razliitih medija kao to je metal
glave aplikatora i zrak, pa se ultrazvuk moe primijeniti samo ako se glava dovede u tijesan
kontakt s koom.
Stoga je za primjenu ultrazvuka neophodan je kontaktni medij izmeu membrane ultrazvune
glave i koe, budui da sloj zraka ve od 0,01 mm izaziva potpunu refleksiju i shodno tome
onemoguuje prijenosa ultrazvuka na tijelo. Da bi se izbjegla prisutnost zraka u naborima i
neravninama koe, primjenjuje se kontaktno sredstvo. Kao kontaktni medij koriste se: tekui
parafin, vazelin, lanolin ili prokuhana (destilirana voda bez mjehuria) voda.
U praksi se kontaktna metoda najee primjenjuje. Tretman nepokretnom glavom
uglavnom treba odbaciti budui zbog interferencije, te nastanka stojnih valova, dolazi do
znatnog pregrijavanja tkiva i nastanka kavitacija.
Kada se kao kontaktni medij koristi voda, govorimo o primjeni ultrazvuka putem vode, u
vodenoj kupki (imerziona metoda). Primjena ultrazvuka putem vode indicirana je za
primjenu na neravne povrine tijela , kao to su lakat, aka, noni zglob.
Neravne povrine mogu se insonirati i preko vodenog jastuka(voda u gumenoj rukavici ili
slino) koji zbog svoje elastinosti omoguava dobar kontakt i prijenos energije.
Zbog toga to je ultrazvuno polje, koje se generira u glavi aplikatora i iri na okolicu,
nehomogeno, potrebno ga je stalnim micanjem glave (to radi fizioterapeut prilikom primjene
ultrazvuka) homogenizirati.
Kada je ultrazvuna glava fiksirana na dio tijela to je stabilna metoda, a kada se pokree
pomicanjem glave ultrazvunog aparata sporim, krunim ili uzdunim pokretima, to je
mobilna metoda.
Ozvuavanje u vodenoj kupelji (imerziona metoda) podrazumijeva primjenu u kadicama
koje moraju biti od keramike, stakla, plastine mase, ali nikako od metala. Moraju biti
dovoljno velike jer se kod malih ultrazvuk reflektira od njihovih stijenki i interferira s

52
valovima u tijeku te nastaje neujednaeno polje primjene. Voda ne smije sadravati mjehurie
zraka (treba ju prehodno prokuhati).Vana je temperatura vode. Najprikladnijom se pokazala
temperatura vode izmeu 36 i 37 st. C. Aplikator se dri udaljen otprilike 2 cm od koe i
polagano pomie, ime se omoguava ravnomjerno ozvuavanje svih tkivnih struktura unutar
ultrazvunog polja.
Metoda pomou vodoskoka se rijetko primjenjuje. Provodi se u posudi ispunjenoj vodom, na
dno koje se stavi ploa od koje se reflektiraju ultrazvuni valovi. Na tu se plou usmjeri glava
aplikatora te se refleksijom snopa na povrini vode stvori mali vodoskok. Podruje koje
elimo ozvuiti (tretirati) dovedemo u dodir s vodoskokom. Budui se na malom podruju
koncentrira velika energija, uinak je znatan, to valja uzeti u obzir u doziranju, tj. intenzitet
mora biti nii.
Generator ultrazvuka se ukljuuje i iskljuuje samo kada je ultrazvuna glava u kontaktu s
koom ili u sluaju primjene putem vodenog medija, dok je u vodi. U suprotnom, zbog
pregrijavanja bi se otetila kvarcna ploica.
Ispravnost ureaja za ultrazvuk se provjerava tako to se na ultrazvunu glavu stavi nekoliko
kapi vode i ukljui maksimalni intenzitet. Ako je ureaj ispravan, tj. ako kvarcna ploica
vibrira i emitira ultrazvuk, nastaje isparavanje vode kao rezultat rasprivanja njenih estica.
Metodom votanog unja sluimo se u dermatologiji za uklanjanje bradavica. Komadi
pelinjeg voska ili krutog parafina stavi se na sredinu radne plohe aplikatora, nakon ega
ukljuimo ureaj. Vosak se poinje taliti od sredita prema periferiji i formira stoac, u koji se
uroni bradavica. Tada se intezitet smanji na nii nivo od potrebnog za taljenje voska, budui
bolesnik osjea intezivnu toplinu i bol u bradavici zbog izuzetne koncentracije ultrazvune
energije. radi sprijeavanja boli moe se dati lokalna anestezija. Ekspozicija potrebna za
unitenje bradavice je sveha 40 sekundi, i bradavica ubrzo otpadne bez oiljka.
Ako na prema gore okrenutu glavu aplikatora kapnemo kap vode i ureaj ukljuimo na veliki
intenzitet, nastaje mlaz magle (nebulizacija) koja se iri iznad aktivne plohe. Ta rasprena
voda moe sluiti kao nosa nekih lijekova (antibiotika, kemoterapeutika) za inhalaciju.
Doziranje
Ultrazvuk se dozira prema intenzitetu i trajanju ozvuavanja.
U odnosu na intenzitet, razlikujemo niske doze: 0,1 do 0,4 W/cm2; srednje doze:0,5-0,8
W/cm2 i visoke:0,9 do 1,2W/cm2. Kada se primjenjuje impulsni ultrazvuk, kao i ozvuavanje
putem vode, mogu se koristiti vee doze, a pri primjeni stabilne metode, koristi se intenzitet
od 0,1 do 0,3 W/cm2.
Najee primjenjujemo intenzitet od 1 W/cm2 tijekom 4 minute sa sondom od 1MHz kojom
prodiremo dovoljno duboko. Ako je lezija smjetena povrnije bolja je sonda od 3 MHz.
Trajanje procedure zavisi od povrine koja se ozvuava.
Polje povrine od 150 do 200 cm2 ozvuava se 3 do 5 minuta; a u tijeku jedne procedure
mogu se ozvuavati 2 do 3 polja.
Trajanje aplikacije iznosi od 2 minute kod akutnih stanja do 8-10 minuta kod kroninih stanja
i veih povrina.
Jedna serija lijeanja sastoji se od 10 procedura, koje se primjenjuju svakog ili svakog drugog
dana. Tretman se moe ponoviti nakon 4 tjedna.

53
Indikacije:
-akutne i svjee ozljede (u kojima bi izazivanje hiperemije bilo suvino ili ak tetno), kao i
stanja sa sklonou krvarenju;
-keloidi i oiljci;
-tendovaginitis, burzitis, periatritis ramena i drugih zglobova, miofibrozitis, mijalgije,
miogeloze;osificirajui miozitis;
-Dupuytrenova kontraktura (zadebljanje palmarne i/ili plantarne aponeuroze);
-usporeno stvaranje kalusa, posttraumatske kontrakture zglobova;
-artorze, diskopatije, ankilozantni spondylitis.
Kontraindikacije i mjere opreza:
-malignomi i prekancerozna stanja;
-flebotromboza i tromboflebitis u akutnom stadiju;
-aktivna pluna tuberkuloza, bronhiektazije;
-krvaranje i sklonost krvarenju;
-izraena srana oboljenja;
-hemofilija (je strikna kontraindikacija zbog opsanosti krvarenja).
Terapijski se ultrazvuk ne primjenjuje :
na strukture sredinjeg ivanog sustava;
u podruju podruje srca i gravidni uterus ( i openito u trudnoi);
kod djece (posebice u podruje kostiju u rastu);
a treba izbjegavati primjenu na senzorne organe, epifizne hrskavice i gonade.
Insonaciju zvjezdastog ganglija treba provoditi s najveim oprezom, jer bolesnici a naroito
srani mogu dobiti refleksnu stenokardiju.
Gastritiari i bolesnici od ulkusne bolesti mogu nakon ozvuavanja imati eluane smetnje,
radi oslaobaanja histamina i njegovog djelovanja na sekreciju eluca.
Kod lijeenja ultrazvukom ponekad nastaju nuzpojave: vrtoglavice, mamurluk, pospanost ili
razdraljivost, smetnje sna.
Prisustvo metala u predjelu ozvuavanja nije kontraindikacija za primjenu ultrazvuka, ali
treba primijeniti manju dozu, jer postoji opasnost od pregrijavanja tkiva na koja djeluje i
ultrazvuna energija odbijena od metala.

SONOFOREZA
Sonoforeza je postupak unoenja lijekova u organizam pomou ultrazvuka.To je metoda u
kojoj je kontaktno sredstvo neki lijek koji se pomou ultrazvuka utiskuje u organizam.
Hiperemija, akustino mikrostrujanje i bolja propusnost (permeabilitet) membrana doprinosi
boljoj apsorpciji ljekovitog sredstva.
Sve navedene metode primjenjuju se kontinuiranim ili impulsnim dotokom energije.
Kontinuirani ultrazvuk znai da je tijekom procedure stalan izvor ultrazvunog snopa i
energija kontinuirano dospijeva u organizam. Impulsni ultrazvuk primjenjujemo kada elimo

54
izbjei toplinske efekte, a koristiti podraajne, netermalne efekte jer energija dolazi
isprekidano u intervalima.

55

NISKOFREKVENTA ELEKTROMAGNETSKA TERAPIJA

Niskofrekventna elektromagnetska terapija karakterizirana je istim impulsnim magnetskim

poljem i definirana frekvencijom od 2 do 50 Hz i maksimalnom gustoom magnetskog polja
do 10 mT (militesla).
Biofiziki uinci
Magnetsko polje nastaje intermolekularnim krunim strujanjem zbog brze promjene
elektrinog polja. Ono prodire kroz tijelo i svaku stanicu. Na tome se osnivaju glavni bioloki
uinci.
Magnetsko polje niskog intenziteta izaziva netermike, odnosno atermike uinke. Netermiki
se uinci oituju u djelovanju na vegetativni i sredinji ivani sustav i na lijezde s
unutarnjim luenjem. Dolazi do funkcionalnih promjena ivanog i kardiovaskularnog
sustava te kotane modine. Opisani su uinci na stanini metabolizam (DNA, RNA), na
krvotvorne organe, a i na morfoloki oblik pojedinih organa.
Glavna su djelovanja elektromagnetskog polja poveanje energijskog metabolizma koje se
moe mjeriti koliinom ATP-a, poveanjem parcijalnog tlaka kisika i njegove utilizacije (to
je osobito vano za tkiva koja se opskrbljuju difuzijom-npr.intervertebralni disk), poboljanje
cirkulacije i stabilizacija K/Na pumpe, odnosno membranskog potencijala.
U medicini se koriste generatori promjenljivih magnetskih polja. Mogue je proizvesti valove
razliitih obilka ( sinusoidne valove, poluvalove, trapezoidne i trokutaste impulse). Impulsi
koji se primjenjuju su pulzirajui, tj. javljaju se s odreenom frekvencijom. Samo trajanje
primjene ovisi o frekvenciji.
Doziranje elektromagnetske terapije mora biti strogo individualno.
Ipak se, naelno, kod upotrebe viskofrekventnih aparata iza akutne sluajeve i povrinske
lezije mogu preporuiti nie frekvencije (100-200Hz) i krae trajanje (do 15 minuta), a za
kronine bolesti i dublje lezije vie frekvencije (300-400-600 Hz) i due trajanje primjene
(20-30 minuta).
Kod upotrebe niskofrekventnih aparata u akutnim se sluajevima preporuuje intenzitet do 3
mT i niska frekvencija do 6 Hz , a u kroninim bolestima intenzitet do 6 mT i frekvencija 2550 Hz ktoz 15-20 minuta.
Terapija se u poetku primjenjuje svakodnevno (6-10 aplikacija), a poslije svaki drugi dan.
Broj postupaka moe biti od svega nekoliko dana (svjee traume) pa do nekoliko mjeseci
(pseudoartroza, osteoporoza). Terapijski su uinci dvojaki. Tu je prvenstveno antiflogistiki i
antiedematozni uinak, a zatim i podraivanje reparacije tkiva. Iz tih dvaju uinaka slijede i
indikacije.
Bolesnikove reakcije ovise o frekvenciji, jakosti polja, spolu, dobi, dobu dana i individualnoj
predispoziviji. Da bi se izbjegle mogue neugodne reakcije, preporuuje se postupno
pojaavati intezitet i trajanje primjene do postizanja ordinirane doze (uuljavanje).
Indikacije za primjenu niskofrekventne elektromagnetske terapije su:

56
-

bolesti i ozljede lokomotornog sustava (ozljede zglobova i miia, svjee rane,

odgoeno sratavanje kosti, labave endoproteze; Sudeckova distrofija), upalne
i degenerativne reumatske bolesti;
bolesti sredinjeg i perifernog ivanog sustava ( neuralgije, glavobolje,
pareze, ekstrapiramidni sindrom);
bolesti srca i krvotoka (poremeaji cirkulacije:arterijske (klaudikacije) i venske
(ulcus cruris); dekubitus, Raynaudova bolest; hemoroidi;
bolesti respiratornog sustava (sinuitis, otitis, bronhijalna astma)
bolesti urogenitalnog trakta (prostatitis, dismenoreja);
poremeaji izmjene tvari:staraki dijabetes s polineuropatijom, uriki artritis,
hiperlipemija;
psihosomatski poremeaji (gastritis, ulcus, iritabilni kolon, ulcerozni
kolitis,smetnje spavanja);

Kontraindikacije su:
- akutni i ozbiljni cirkulatorni poremeaji;
- dijabetika angiopatija;
- koronarna insuficijencija, pacemaker;
- opasnost krvarenja iz gastrointestinalnog trakta, hipotenzija;
- trudnoa;
- juvenilni dijabetes;
- akutne infekcije i gljivine bolesti.

57

TERMOTERAPIJA

Termoterapija spada u skupinu fizioterapijskih postupaka kojima nastojimo, primjenjujui

termike podraaje, postii jaanje svrsishodnih fiziolokih reakcija, priguivanje pretjeranih i
promjenu psihofike reakivnosti bolesnika.
Toplinske podraaje moemo vrlo tono dozirati uzimajui pri propisivanju slijedee:
1)
2)
3)
4)
5)
6)
7)

termofizikalne okolnosti prijenosa toplinske energije

osjetni kvalitet podraaja
trajanje toplinskog podraaja
intenzitet podraaja
podruje tijela i veliinu povrine na koju se djeluje
nain nastupa podraaja
izmjenu podraaja

1)Termofizikalne okolnosti prijenosa toplinske energije

Pri kontaktnom prijenosu topline djelovanje ovisi o termofizikalnim svojstvima tvari
(termoterapijskog sredstva) koja je u dodiru s povrinom tijela.Ta su svojstava odreena:
a) toplinskom vodljivou
b) toplinskim kapacitetom
c) specifinom toplinom
d) vremenom zagrijavanja
Ad a) Toplinska vodljivost je veliina koja pokazuje koliko topline u cal proe u 1 sek kroz 1
cm2 sloja tvari debljine 1 cm, kod razlike temperature od 1 st. C.
Plinovi (CO2, zrak) imaju malu toplinski vodljivost. Toplinska vodljivost tvari koji se koriste
u termoterapiji raste ovim slijedom: parafin, treset, voda,mulj.
Ad2) Toplinski kapacitet je koliina topline u cal, potrebna da se 1 ml tvari ugrije za 1 st. C.
Najmanji je kod zraka, neto vei za CO2, a znaajno vei redom: parafin, mulj, treset, voda.
Ad3) Specifina toplina je koliina topline u cal, potrebna da se 1 gram tvari ugrije za 1 st. C.
Ona je najmanja kod CO2, a raste ovim redom: zrak, mulj, parafin, treset, voda.
Ad 4) Vrijeme zagrijavanja neke tvari izraava se u sekundama potrebnim da se 1 ml te tvari
zagrije za 1 st.C, te je vrlo kratko za zrak,a znaajno se produava slijedeim redom:mulj,
voda, treset, parafin ( treset u ovim nizovima sadri 83% vode).
Ad 2) Osjetni kvalitet podraaja podrazumijeva odgovor na pitanje je li primijenjeni
podraaj topliji ili hladniji od fizioloki indiferentnog.
Fizikalno uzevi svaka je temperatura iznad apsolutne nule izvjestan stupanj topline.
Meutim, na je osjet topline subjektivan ali i ovisan o termofizikalnim osobinama sredine s
kojoj smo u dodiru. Naime, mi imamo za svaki kontaktni medij temperaturno podruje unutar
kojeg subjektivno ne osjeamo ni toplo ni hladno.

58
Toplo i hladno su osjeti koji se odnose na temperaturu okolia, viu ili niu od
indiferentne. Naime, osjetno indiferentna temperatura nije istovjetna s metaboliki
indiferentnom temperaturom, te stoga u indiferentnoj kupki s ugljinim dioksidom (32-34
st.C) dolazi do umjerenog ohlaivanja, dok u indiferentnoj tresetnoj kupki do lokalnog
pregrijavanja organizma.
Ad 3) Trajanje toplinskog podraaja
Ad 4) Intenzitet podraaja ne ovisi samo o razlici od indiferentne temperature-razlici
temperatura, nego i o toplinskoj vodljivosti kontaktnog medija i mogunosti fizikalne
termoregulacije ljudskog organizma. U vlanoj i vruoj sredini te su mogunosti minimalne,
pa je kumulacija topline u tijelu neminovna. Suhu vruinu, pak, podnosimo znatno due, zbog
efikasnog hlaenja isparavanjem znoja.
Ad 5) Podruje tijela i veliina povrine na koju djelujemo toplinskim podraajem.
Ad 6) Nain nastupa podraaja. Razliita je reakcija tijela na podraaje koji postepeno rastu
u intezitetu, nego na nagle temperaturne promjene (gdje je reakcija energinija a esto i
kvalitetno razliita /paradoksna reakcija/)
Ad 7) Izmjena podraaja tijekom iste procedure po intenzitetu, trajanje pojedinih
intenziteta, uestalost i vrst zakljunog (krajnjeg) podraaja procedure imaju znaajnu ulogu.
Izmjena podraaja znaajnije pobuuje termoregulacijni aparat. Pri tome o zadnjem
intezivnom podraaju ovisi reakcija i uspijeh postupka. Stoga se u pravilu, veina toplih,
vruih i izmjeninih procedura zavrava kratkim energinim hladnim podraajem, jer bi inae
zbog vazodilatacije perifernije nastupilo naknadno gubljenje topline. Ne smijemu pri tome
zaboraviti ni znatne individualne razlike u reagiranju na toplinske podraaje.
FIZIOLOKI UINCI TOPLINE (HLADNOE) NA ORGANIZAM
Osnovni prirodni medij s kojim dolazi u dodir ljudska koa je zrak. Stoga je i prirodna
rekativnost naeg organizma usklaena s karakterstinim fizikalnim osobinama zraka.
Promjene okoline koje dovode do smanjenja dodirne plohe izmeu koe i zraka zamjenom s
nekim drugim kontaktnim medijem uzrokuju promjenu pritiska na tijelo, promjenu teine i
razmjene topline s okolinom. I dok fizikalne osobine zranog omotaa onemoguuju naglo
dovoenje (ili odvoenje) topline, u uvjetima prirodne ventilacije, ostale sredine znatnije
testiraju prilagodljivost periferije.
Budui da voda ima nekoliko desetaka puta veu toplinsku vodljivost od zraka, vodena kupelj
hladnija od indiferentne oduzima tijelu znatno vie topline do zrane jednake temperatue i
trajanja.
U reagiranju organizma na toplinske podraaje osim koe sudjeluju i bubrezi i to tako , to
ve 10-15 minuta po poetku djelovanja vruine na kou, se smanjuje izluivanje vode i
natrija putem bubrega. Ukoliko se pak, u sluaju intenzivnog znojenja smanji volumen krvi u
optoku, uz porast kalija u plazmi, nadbubrena lijezda poinje luiti aldosteron-hormom koji
pospjeuje kaliurezu uz istovremenu retenciju natrija. Diureza je djelomino ovisna o tjelesnoj
aktivnosti i o poloaju tijela, te tako pod utjecajem vruine ovjek koji stoji izluujuje znatno
manje vode i soli od onog koji lei.

59
Pod utjecajem topline ire se krvne ile koe: arteriole, kapilare i venule (kapilare koje su bile
u mirovanju se otvaraju). Posljedica je poveanje i ubrzanje krvnog protoka kroz tretirano
podruje (aktivna hiperemija).
Aktivna hiperemija nastaje djelovajem autonomnog ivanog sustava, a ne neposrednim
utjecajem topline. Naime toplina poveava tonus parasimpatikusa, a to ima za posljedicu
vazodilataciju. Za to potrebni impulsi prenose se putem vegetativnih ivanih vlakana iji
terminalni ogranci ovijaju i najmanje ilice. irenje krvnih ila nije ogranieno samo na
tretirano podruje, ve se ispoljava na itavoj povrini koe, iako u manjoj mjeri. Ta pojava je
naroito izraena na simetrinim regijama, nastaje reflektorno, a nazivamo je po Mulleru
konsenzualna reakcija. Ona te trodimenzionalna, jer reflektorno dolazi do hiperemije miia,
veziva i organa koji se nalaze ispod zagrijavanog dermatoma. Taj uinak nastaje ve nakon
nekoliko sekundi, a moe se blokirati paraneuralnom infiltracijom stranjih korjenova.
Hiperemija miinih masa dovodi do podizanja temperature u njima. Duboka hiperemija i
duboko zagrijavanje tkiva nastaje kod svih naina aplikacije topline ( a ne samo kod primjene
kratkovalne dijatermije).
Dok lokalna primjena topline dovodi do povrinske i dubinske hiperemije podruja
obuhvaenog konsenzualnom reakcijom, kod grijanja itave (ili skoro itave) povrine tijela,
nastaje hiperemija koe, a za to potrebnu koliinu krvi organizam prebacuje iz unutranjih
organa stezanjem krvnih ila u njima. Taj antagonizam povrinskih i dubokih krvnih ila
poznat je pod nazivom Dastre-Moratovog pravila. To pravilo ima i iznimke: krve ile srca,
bubrega i mozga ponaaju se kao one u koi.
Pri primjeni hladnoe prvo dolazi do suavanja krvnih ila, a potom slijedi vazodilatacija, no
poveanje prokrvljenosti nije tako izraeno kao pri primjeni topline.
Dugotrajno djelovanje hladnoe dovodi do paralize vazomotora i do usporavanja protoka krvi,
to je praeno cijanozom.
Nabrojene se reakcije odvijaju na razliitim dijelovima tijela razliito.
Cirkulacija krvi u koi aka, stopala, uki i nosa reagira na hladnou na poseban nain. Protok
krvi opada u tim organima ako se ohlauju, do 18 st. C. Daljnje hlaenje, do otprilike 10 st. C
ne smanjuje bitno cirkulaciju. Ispod 10 st. C pojavljuju se naizmjence vazodilatacije i
vazokonstrikcije. Tu je rekaciju Lewis nazvao hunting reaction- reakcija lovljenja. Tumai
se na slijedei nain:
ohlaivanje tkiva na 5 st. C inaktivira vazokonstriktorne supstancije, koje vie ne djeluju na
glatke miie krvnih ila, pa nastaje relaksacija te muskulature i vazodilatacija. Uslijed
vazodilatacije, sada, dolazi do zagrijavanja koje reaktivira vazokonstriktore.Tako opet nastaje
ohlaivanje, pa vazodilatacija i sve se opet ponavlja.
Izgleda da postoji podudarnost izmeu hunting rekacije i gustoe arteriovenoznih anastomoza
u koi, jer se vjerojatno vei dio poveanog protoka krvi odvija kroz te anastomoze.
Reagiranje podlaktice pri uranjanju u hladnu vodu od 1 st. C je slabije i sporije od reakcije
ake i prstiju. Odnos prokrvljenosti kod hladnoe i topline iznosi na ljudskoj ruci 1:30, dok je
na prstima u ekstremnom sluaju 1:600. Stoga na podlaktici praktiki ne dolazi do hunting
reakcije, ali je opaeno da ispod 18 st. C pada volumen cirkukacije, a potom se kod daljnjeg
ohlaivanja poveava. Te reakcije na udovima uvjetovane su stanjem toplinskog gazdinstva
u cjelini, pa e reakcije ugrijane osobe biti jae i bre od reakcije osobe kojoj je ve hladno. U
sluajevima kroninih poremeaja toplinskog gazdinstva endo ili egzogenih uzroka, u
interesu tijela kao cjeline iskljuuju se pri nastupajuem toplinskom deficitu iz toplinskog

60
gazdinstva pojedini udovi (npr. kronine hladne noge). Ekstremitet satima ostaje hladan i
samo najnunije prokrvljen, sve dok se dopunom topline na bilo koji nain deficit ne poravna.
Lokalna primjena hladnoe na podruje srca usporava sranu akciju, dok lokalna primjena
topline neznatno utjee na rad srca.
Naprotiv, vrua kupka itavog tijela povisuje sranu frekvenciju.
Za svaki C stupanj porasta tjelesne temperature povisi se puls za 18 do 20 kucaja na minutu.
Zajedno sa pulsom povea se i minutni volumen.
Arterijski krvni tlak, koji simultano ovisi o radu srca i otporu krvnih ila, povisi se kod
hladnih procedura, dok se kod kupki od 37 do 39 st. C sputa zbog vazodilatacije periferije.
Vrue pak procedure dovode do povienja arterijskog pritiska.
Djelovanje topline i hladnoe na krv: pod utjecajem topline dolazi do smanjenja albuminoglobulinskog kvocijenta i broja eozinofila, a do poveanja broja leukocita i nivoa eera u
krvi. Mijena tvari ide prema acidozi. Pri primjeni hladnoe stanje je obrnuto.
Toplina i hladnoa djeluju na hipofizu kao i stress, tj povea se izluivanje ACTH, to
pobuuje sekretornu aktivnost nadbubrenih lijezda, iako se utjecajem veih vruina
smanjuje luenje 17-kortikosteroida i 17-ketosteroida.
Nagli hladni podraaj izaziva brzu rekaciju centra za disanje: nastupa brza i duboka
inspiracija, koju prekida apnoa-stane dah. Nakon razvuene ekspiracije slijedi serija dubokih
udisaja. Slino djeluju i tople kupke, produbljujui disanje, ali se frekvecija disanja povea
tek nakon dueg trajanja procedure, s time da disanje postaje povrnije.

61

KRIOTERAPIJA

Krioterapija je primjena hladnoe u svrhu lijeenja bolesti ili ozljede, a termoterapija je

primjena topline. Izvori topline mogu biti:kemijski, mehaniki i elektromagnetski.
Hladnoa je stanje u kojem je gibanje estica usporeno. Toplina je energija koju materija
pohranjuje u obliku gibanja estica (elektroni, atomi, molekule). Doivljaj topline ili hladnoe
ovisi o broju podraenih receptora za toplo ili hladno.Toplina uvijek prelazi s toplijeg na
hladnije tijelo. Ako ljudsko tijelo devedemo u blizinu nekog hladnog objekta taj e hladni
objekt apsorbirati toplinu ljudskog tijela to emo osjetiti kao hladnou.
Termoregulacija je kontrolni sustav u centralnom ivanom sustavu koji reagira na signale
termoreceptora.Receptori za toplo i hladno nalaze se u koi, dubokim tkivima i u centralnom
ivanom sustavu. Podraivanjem termoreceptora impulsi odlaze u hipotalamus gdje se
regulacija temperature tijela odrava povratnom spregom. Temperatura krvi koja dolazi u
hipotalamus je drugi fizioloki mehanizam termoregulacije.
Prema tome, temperatura krvi i stimulirani termoreceptori su odgovorni za termoregulacijske
mehanizme.
Hipotalamus odrava stalnu temperaturu tijela budui svaki porast ili pad temperature
organizma izaziva odgovarajue fizioloke odgovore: vazokonstrikcija i drhtanje u hladnim
uvjetima, a vazodilatacija i znojenje u toplim uvjetima. Preoptika regija prednjeg dijela
hipotalamusa i stranji dio hipotalamusa najvaniji su za primarnu termoregulaciju.
Aferentni termalni podraaj izaziva autonomnu reakciju, ali i svijesnu percepciju jer u
korteks dolazi to to tada osjeamo kao toplo ili hladno, stvarajui na termalni doivljaj i
odnos prema osjetu to se moe koristiti u terapijske svrhe (termalna bioloka povratna
sprega).
Bez obzira na odabir krioterapijskog ili toplinskog sredstva efekti su u organizmu uvijek
jednaki. Samo je jedna vrsta topline, a ona se u organizam moe unijeti ili stvoriti na vie
naina, po emu se onda i razlikuju termalne procedure. Jednom kada se toplinska energija
apsorbira potpuno je svejedno iz kojeg je izvora topline dovedena u tkiva.
Fizioloki uinci hladnoe
Fizioloki se uinci hladnoe mogu podijeliti na one lokalne i na sistemske.
Lokalni uinci se oituju na:
1)metabolizam
2)krvne ile
3)kolagena vlakna i zglob
4)mii
5)ivano tkivo
6)regeneraciju tkiva

62
Ad 1) metabolizam
Padom temperature usporavaju se bioloki procesi i enzimska aktivnost, a vitalnost stanice
ovisi o intracelularnoj ravnotei elektrolita. Utjecajem hladnoe gubi se selektivna propusnost
(permeabilitet) membrane stanice (Na i K pumpa) za elektrolite, pa stanice gube kalij.
Oteenje stanica zbog hladnoe (smrzotina) nastaje pri padu lokalne temperature na 0 st. C.
Naime, tada u citoplazmi nastaju kristali leda i gubi se tekuina iz stanice jer voda izlazi u
intersticij (povea se viskoznost). Tipina vaskularna krioozljeda nastaje zbog okluzije krvne
ile agregatima trombocita i eritrocita.
Ad 2) krvne ile
Promtni odgovor na hladnou je vazokonstrikcija krvnih ila. To je obrambena rekacija kojom
se uva toplina i odrava homeostaza putem termoreceptora.
Najodgovorniji faktor protoka je promjer krvne ile, a poveava ga toplina i smanjuje
hladnoa. Isti uinak ima i direktan utjecaj hladnoe na glatke miie arteriola i venula. Taj je
efekt posebice vaan kod arteriovenskih anastomoza, koje na taj nain kontroliraju sredinju
tjelesnu temperaturu sprijeavanjem gubitka topline tijela.
Pri uranjanju aka u hladnu vodu 0-12 st.C prvo nastaje vazokonstrikcija, nakon 5 minuta i
vazodilatacija, pa opet vazokonstrikcija. Taj fenomen izmjene smanjenog i poveanog
lokalnog protoka naziva se reakcijom lovljenja (Lewisova hunting reakcija). Smatra se da
nakon nekog vremena izlaganja hladnom podraaju dolazi do paralize glatkih miia krvnih
ila koje se tada ire i u njih dolazi topla krv koja ih ponovno stimulira. To je protektivni
mehanizam koji titi tkivo do relativne ishemije i kriooteenja, a najizraeniji je na apikalnim
povrinama (jagodice prstiju, vrak nosa, uke, usne). Protok krvi kroz mii je reguliran
metabolikom aktivnou miia, a ne termalnim refleksima. I pod utjecajem topline i pod
utjecajem hladnoe nastaje eritem koe, koji se razlikuju po boji. Kod topline je tamnije
crven, a kod hladnoe ruiaste djeje boje radi usporenog koritenja oksihemoglobina. Stoga
je krioterapija snano sredstvo hemostaze, ali ne i pomo kod cijepljenja tkiva.
Ad 3) kolagena vlakna i zglob
Budui hladnoa poveava viskoznost tkiva i zakoenost, ohlaivanje zgloba prije medicinske
gimnastike je indicirano samo radi anelgetskog uinkka. Dokazan je pad intraartikularne
temperature kada temperatura koe padne na 20 st. C. Hipotermija svakog tkiva ovisi o
odabranom sredstvu i o vremenu izlaganja. Aplikacija leda kroz 30 minuta sniava
temperaturu koljenog zgloba na 16 st. C.
Ad 4) mii
Hladnoa ima spazmolitiki efekt na miie, usporava senzornu i motornu provodljivost
ivaca ( to se objanjava inhibicijom miinog vretena, alfa motornih neurona, gama vlakana,
neuromuskularne veze i samog miia). To se postie aplikacijom duom od 20-40 minuta ,
ovisno o veliini miiaa.
Kratkotrajna primjena kriomasae, pak, poveava tonus miia. Stoga je vano odrediti nain
(kriomazaa, kriooblog) i vrijeme primjene ( za ohlaivanje miia je potrebno oko 30
minuta). Budui hlaenje miia poveava viskoznost tekuih dijelova i smanjuje
metabolizam, inicijalna je reakcija redukcija miine snage. Oko jedan sat nakon prekida
hlaenja dolazi do oporavka, pa ak i do poveanja miine snage.
Ad 5) ivano tkivo
Hladnoa mijenja doivljaJ boli, smanjuje podraljivost i usporava provoenje ivanih
impulsa., to se objanjava teorijom vrata. Najosjetljivija su na hladnou mala
mijelinizirana A vlakna koja provode bol i slobodni ivani zavreci. Pod utjecajem hladnoe

63
poveava se prag boli u trajanju od 30 minuta s najveim efektom neposredno po primjeni.
Kratkotrajno ohlaivanje ispod 12 st. C izaziva prolazne senzorne i motorne paralize
perifernih ivaca.
Ad 6) regeneracija tkiva
Hladnoa umanjuje krvarenje i edem na mjestu ozljede, djeluje analgetski i relaksirajue na
zatitni spazam miia., smanjuje metabolizam hlaenog tkiva.
U fizikalnoj terapiji krioterapiju primjenjujemo lokalno tako da su sistemski uinci
zanemarivi.
Krioterapija je lokalna primjena hladnoe sa svrhom lijeenja.
Direktan je uinak pad temperature koe i potkonog tkiva, a manje miia i zgloba.
Postie se analgetski i spazmolitiki uinak, facilitira miina kontrakcija, smanji upala i
krvarenje. Budui hladnoa prodire dublje u tkiva ima dui uinak od primjene toplinskih
procedura.
Kod akutne ozljede mekih tkiva prioritet je zaustaviti krvarenje (sa svrhom izbjegavanja
otekline, boli i osjetljivosti tkiva). Poznato je da se manji hematom bre resorbira i stvara
manji oiljak.
Stoga je neophodno po ozljedi primijeniti hladnou, izvriti bandau i podii ozlijeeni dio uz
mirovanje. Stoga i znaaj akronima RICE (R-est/mirovanje/; I-ce /led/;C-opmpresion
/kompresija/; E-levation/elevacija/) u postupku prve pomoi kod ozljeda ekstremiteta.
Primjena topline je indicirana tek 72 sata nakon ozljede.
Efekt krioterapije je ovisan o vrsti hlaenja. Da bi ostvarili eljene efekte potrebno je tkivo
hladiti dovoljno dugo i obuhvatati dovoljno veliku povrinu. to je vea razlika temperature
izmeu koe i izvora hladnoe vei je pad temperature.
Terapijski postupci su:kriooblog, kriomasaa, kriokupka.
Kriomasaa je najei nain primjene krioterapije. Tijekom primjene bolesnik osjea 4
razliite senzacije: intenzivnu hladnou, peenje, bolnost i na kraju analgeziju. Osjeaj
peenja i pojaane osjetljivosti kratko traje. nakon lokalne vazokonstikcije slijedi refleksna
vazodilatacija. Kona temperatura pada do 15 st. C pa nema opasnosti od smrzavanja. Voda se
zaledi u plastinim aama sa drvenim tapiem, pa se po zaleivanju dobiju cilindrini
komadi leda s drkom ime se vri kriomasaa (krunim ili uzdunim pokretima). Procedura
traje dok se ne postigne analgezija (do 10 minuta).
Ukoliko elimo postii niu temperaturu koristimo krioobloge.
Hladna voda - kriokupka indicirana je za tretman veih povrina. U sluaju afekcije distalnih
dijelova udova koristimo hladnu kupku u koju uranjamo cijeli ekstemitet. Temperatura vode
je 13-18 st. C. Ekspozicija je to kraa to je kupka hladnija. Temperatura vodene kupke od 13
st. C je vrlo neugodna.
Ukoliko elimo umanjiti bol na mjestima s malo potkonog tkiva (npr. pretibijalna regija)
koristimo sprejeve za hlaenje.
Indikacije za primjenu krioterapije se temelje na fiziolokim uincima koji nastaju zbog pada
temperature tkiva., te je stoga primjena indicirana:
- akutnih ozljeda
- aktivnih i septikih artritisa
- spastikih miia i krvarenja u miino tkivo

64

Mjere opreza su potrebne u sluaju:

- ateroskleroze i bolesti perifernih krvnih ila
- preosjetljivosti na hladnou
- krioglobulinemije
- Raynaudovog sindroma
- prethodnih smrzotina na mjestu primjene
- u mravih ljudi
- koronarne bolesti ( da se aplikacijom leda na lijevo rame ne provocira
stenokardija)
- hipertenzija (da se hipertenzija ne bi pogorala nije poeljno hlaenje veih
povrina tijela u bolesnika s hipertenzijom )

65

PARAFINOTERAPIJA
Parafini su zasieni ugljikovodici koji se dobivaju preradom nafte, a ima ih plinovitih, tekuih
i krutih.
Za fizioterapijske svrhe upotrebljava se kruti parafin talita oko 50 st. C. On mora biti
kemijski ist, bez primjesa koje bi pri aplikaciji mogle nadraivati kou, kao i bez primjesa
vode koja bi uzrokovala opekline, budui se parafin upotrebljava zagrijan na 50-70 st. C.
Po konzistenciji i masnom opipu parafin je vrlo slian pelinjem vosku, ali se kemijski jako
razlikuje budui je vosak ester visokomolekularnog miricilnog alkohola i palmitinske kiseline.
Da bi kruti parafin preao u tekue stanje potrebno mu je dovesti znatnu koliinu topline, koja
se pri vraanju parafina u kruto stanje oslobaa.
Za terapijsku se primjenu parafin grije u metalnim posudama s ugraenim elektrinim
grijaima. Te posude imaju izmeu grijaa i parafina unutar dvostrukih stijenki vodeni sloj da
se parafin ne pregrije, a i radi laeg odravanja tempereture pomou termostata.
Primjena
Parafin se aplicira neposredno na kou bolesnika i to na nekoliko naina:
2) nanoenjem kistom (etkicom)
3) nalijevanjem na kou
4) uranjanjem (tj. kupkom)
5) pomou obloga
Toplinski uinak parafina nastaje oslobaanjem topline (sodifikacija).
Trajanje je toplinskog uinka kratko pri primjeni premaza i obloga, budui je sloj parafina
tanak i brzo se hladi, a i raspoloiva je koliina topline relativno mala.
Bolja je primjena zagrijavanje tretiranog dijela tijela viekratnim uzastopnim uranjanjem u
parafin, kada se umjesto zamatanja skida parafinska ljuska i tretirani se dio stavlja u komoru
sa vruim zrakom (70 st. C) u kojoj se vri aktivno razgibavanje.
Ukrueni se parafin lako slika s koe, budui hermetiki pokriva kou, pa znoj ne moe
ispariti te se nakuplja izmeu koe i parafinskog sloja odiui ga.
Uz toplinski uinak, jo je znaajnije pri primjeni parafina to to rastopljeni parafin vraajui
se u kruto stanje postaje sve gui, postepeno sve ilaviji i tvri, a to se koristi za vjebe s
progresivno rastuim otporom, spajajui toplinski uinak s kineziterapijskim. Vjebe u
ovakvom mlakom parafinu mogu se izvoditi i u najskromjijim uvjetima i slue za
mobilizaciju ukoenih zglobova i u fazi remisije reumatoidnog artritisa.
Pri primjeni parafinoterapije potreban je oprez kod perifernih vazopatija i algodistrofije.

66
Ve jednom upotrebljeni parafin moe se ponovno primijeniti nako to se zagrije na 100 st. C
i procijedi kroz gazu.

PSAMOTERAPIJA (PJEENE KUPKE)

Pijesak takoer moe posluiti kao prenosnik topline. Toplinska je vodljvost suhog pijeska
malena, pa se stoga u pjeanoj kupki podnose vie temperature nego u vodenoj.
Granica tolerancije je izmeu 52-55 st. C, a trajanje kupke je 20-60 minuta.
Najpogodniji je kremeni ili silikatni pijesak, prosijan radi ukljanjaja praine, koji se zagrijan
na 52 st. C sipa u drvenu kadu do debljine sloja od 30 cm. Na taj se sloj polegne bolesnik, s
time da mu se pod glavu stavi mali jastuk. Potom bolesnika zatrpamo vruim pijeskom od
nogu dao vrata, ali prednja strana grudnog koa ostavi nezasuta ( da bolesniku ne bi oteali
disanje). Potom se prekrije vunenim prekrivaem da se pijesak prebrzo ne ohladi.
Za ponovnu upotrebu potrebno je pijesak oprati u tekuoj vodi i potom sterilizirati
zagrijavanjem na preko 100 st. C.
Indikacije za primjenu pjeane kupke istovjetne su indikacijama za opu i lokalnu primjenu
topline.

67

HELIOTERAPIJA I LIJEENJE UMJETNIM ULTRALJUBIASTIM ZRAENJEM

I)LJEKOVITO SUNANJE -HELIOTERAPIJA

Sunanje u svrhu lijeenja kombinirana je terapija svjetlom i toplinom. Pri tome su
najznaajnije nevidljive zrake sunanog spektra, ultraljubiaste i infracrvene. Toplinske
infracrvene zrake, osim to zagrijavaju obasjane povrine, dovode kod masivne ekspozicije do
pojave toplinskog eritema: mrljaste hiperemije koe, ak i na djelomice prekrivenim
povrinama tijela. Eritem se javlja 5-10 minuta nakon poetka obasjavanja, a traje jo do 1
sat nakon zavretka ekspozicije.
Ultraljubiaste zrake su krae valne duine od vidljivog sunevog spektra (380-280
milimikrona i krae), a imaju snano bioloko djelovanje izazivajui kemijske reakcije u
ozraenom organizmu.
Udio ultraljubiastih zraka u sunevom svjetlu ovisi o apsorpciji u dubljim slojevima
atmosfere kroz koje prolaze. Stoga se sastav sunevog svjetla neprestano mijenja ovisno o:
dobu dana i godinjoj dobi, o naoblaci, zagaenju zraka, nadmorskoj visini i geografskoj
irini.
Koliina ultraljubiastih zraka kod potpuno naoblaenog neba padne za 50% od onog kod
vedrog neba. Osim direktnog sunevog zraenja djeluju na organizam difuzno zraenje neba,
reflektrirano zraenje atmosfere zemljine povrine (znatno na snijegu, pijesku i vodi, manje
na zelenim povrinama), i toplinsko zraenje okoline.
Ultraljubiaste zrake dijelimo po biolokom djelovanju na tri valna podruja:
A-valne zrake valne duine od 380-315 milimikrona uzrokuju neposrednu pigmentaciju ve
nakon nekoliko minuta, a maksimum djelovanja nastupa nakon pola do jednog sata. Radi se o
pretvorbi svijetle forme melanina, koji se nalazi u dendritskim stanicama koe ( budui
djeluju najdublje) u kisikom bogatiju tamnu boju. Na mjestima, gdje je zbog lokalne anemije
(npr. uslijed pritiska) oskudica kisika, pigmentacija ne nastupa. Trajnost te pigmentacije je
vie tjedana.
B-zrake (Dorno zrake) valne duine 315-280 milimikrona uzrokuju nakon latencije od 3-7 sati
svjetlosni eritem, koji po stiavanja upalnih simptoma prelazi nakon 3-4 dana u pigmentaciju,
ija je kulminacija 6-8 dana nakon sunanja, a trajnost oko 14 dana.
C-zrake krae od 280 milimikrona djeluju snano baktericidno, no veinu tih kratkovalnih
zraka apsorbira sloj ozona u stratosferi na visini od stotinjak kilometara, a ostatak upija kisik
u dubljim slojevima atmosfere.

68
Fizioloko djelovanje ultraljubiastih zraka
Ultraljubiaste zrake djeluju podraajno na ljudsku kou izazivajui u njoj niz rekacija, kao i
u cijelom organizmu.
Koa nije samo zatitini omota i prema okolini najizloeniji dio naeg tijela, ve je ona i po
svojoj masi najvei organ s unutarnjom i vanjskom sekrecijom. Stoga su direktna djelovanja
sunanja na kou neodvojiva od indirektnih na organizam kao cjelinu, budui je koa s njime
neposredno funkcionalno spojena krvotokom i vegetativnim ivevljem.
Eritem koji nastaje kao posljedica sunanja je upala koe, izbija nakon latencije od nekoliko
sati. Nastaje crvenilo koe od svijetlo ruiastog pa sve do ljubiasto-crvenog, praeno
edemom, bolom, a u teim se sluajevima stvaraju na koi mjehuri, ovisno o stupnju
opekline. Eritem dosie kulminaciju za 2-3 dana, a zatim se upala postepeno kroz 3-4 dana
smiri, i koa posmei. Smea se boja koe pojavljuje zbog nastajanja melanina i njegove
selidbe iz slojeva bazalnih stanica u povrni sloj epitela. Uz primarnu i sekundarnu
pigmentaciju koa se zatiuje od daljnjeg eritemskog djelovanja sunevih zraka jaim
oronjavanjem i zadebljanjem ronatog sloja. Najjae eritemsko djelovanje imaju zrake valne
duine od 297 milimikrona.
Kako ultraljuiaste zrake na oku izazivaju upalu ronjae, potrebno je zatiti oi kod terapije
ultraljubiastim zrakama iz umjetnih izvora, a i kod sunanja.
Individualna osjetljivost na sunevu svjetlost je razliita u vrlo irokim granicama, te je vea u
bjeloputih, svjetlokosih osoba.
Postoje i sezonska kolebanja: u proljee je osjetljivost na ultraljubiaste zrake najvea, pa
sunanje u oujku ili travnju ima vei uinak, nego jednaka ekspozicija ljeti.
Stanovitu ulogu ima i dob ivota, te je tako osjeljivost najvea izmeu dvadesete i pedesete
godine ivota.
Pojedine regije koe takoer razliito reagiraju: najosjetljivija je koa trbuha, bonih strana
trupa do aksile i lumbosakralne regije. Lica, ramena i grudi su manje osjetljivi. Slijede
ekstremiteti, u kojih su fleksorne strane osjetljivije od ekstenzornih, a ake i stopala su
upadljivo neosjetljivi.
Djelovanjem ultraljubiastih zraka nastaju u koi, a potom u cijelom organizmu biokemijski
procesi, koji zahvaaju i opu mijenu tvari ukljuujui i promet minerala, zbog djelovanja na
lipoide koe, prvenstveno na estrogen.
Djelovanjem ultraljubiastih zraka, naroito onih valne duine 250-315 milimikrona, prelazi
na koni kolesterol vezani ergosterin u vitamin D3, koji mobilizacijom fasfata omoguava
poveano ulaganje kalcija u kotani matriks.
Bjelanevine takoer pokazuju visoku osjetljivost, te ozraene preleze iz sol-stanja u gelstanje. Radi toga kod eritema dolazi do masovnog oteenja stanica epidermisa, a raspadni
produkti tih stanica dospijevaju u krvotok i djeluju u smislu podraajne proteinske terapije.
Kliniki se uinak sunanja oituje: ubrzanjem bila, snienjem krvnog tlaka, hiperemijom
jetre, slezene i bubrega-to moe biti znaajnog opsega. Bazalni metabolizam i respiratorni
kvocijent rastu, a miinim radom uvjetovani utroak kalorija pada to omoguuje poveanje
snage i dovodi do porasta miinog tonusa.
Miii jaaju i u stanju potpunog mirovanja (npr. u imobilizaciji), budui utjecajem sunevog
svjetla dolazi neprestano do brojnih pojedinanih minimalnih inervacija miia, te porasta
mijene tvari u miiima. Na taj nain, sunanje u stanovitoj mjeri zamjenjuje nepokretnim
bolesnicima kretanje.

69
Zbog stimulativnog djelovanja na ivani sustav dolazi do intenziviranja
funkcija. Izluivanje mokrane kiseline raste usporedo s poveanom
bjelanevina; ubrzava se eritropoeza i sinteza hemoglobina; raste sposobnost
krvi; rane brzo cijele i epiteliziraju; u bijeloj krvnoj slici nastaje pomak udesno
leukocitozu.

vegetetivnih
razgradnjom
zgruavanja
uz umjerenu

Podnoljivost sunevog zraenja ovisi o individualnoj reakciji, a koja je uvjetovana uz ostalo:

perifernom prokrvljenou, debljinom koe i potkonog tkiva, sposobnou proizvodnje
pigmenta i luenjem znoja. Tolerancija ovisi i o temperaturi i relativnoj vlanosti okolinezraka, budui kod visoke relativne vlage nije mogue isparavanje znoja s odgovarajuim
rashlaivanjem. Kumulacija topline u vruoj i vlanoj sredini dovodi do pojave toplotnog
udara, koji nastaje uz veliki gubitak soli i vode. Stoga osim smjetaja u hladnu prostoriju
potrebno je hitno nadomjestiti izgubljenu sol i vodu.
Intenzivno, direktno sunanje glave i ije moe uzrokovati sunanicu, koja se kliniki oituje
kao serozni meningitis. U tom je sluaju oboljelog potrebno trenutno sklonuti u sjenu.
Osim u ovim ekstremnim prilikama, mogue je oteenje zdravlja u normalnim uvjetima ali
pri pretjeranom izlaganju suncu. Tipini su znakovi takovog oteenja nesanica, razdraljivost
i glavobolja, opi umor.
U pravilu bolesnik prije izlaganja sunca-sunanja treba biti dobro odmoren, ispavan i nakon
to je toga dana imao urednu i dovoljnu stolicu.
Kontraindikacije za sunanje su i laka oboljenja: hunjavica, angina, bronhitis, glavobolja,
bolovi u elucu, opstipiranost; a nije preporuljivo za vrijeme menstruacije (moe dovesti do
greva).
Izlaganje suncu u kretanju, koje ukljuuje lake igre na slobodnom prostoru omoguuje
ravnomjernije sunanje, a djeluje i psiholoki stimulativno.
Radi razlike toplinskih i ultraljubiastih zraka dijelimo terapeutsko sunanje na nizinsko i
visinsko.
Nizinsko sunanje
Zbog relativno veeg udjela infracrvenih zraka u sunevom svjetlu nizinsko se sunanje
odlikuje jaim toplinskim, a smanjenim kemijskim djelovanjem, prema visinskom.
Mjesto za sunalite u nizini treba: biti otvoreno prema jugu; zaklonjeno (po mogunosti) sa
svih strana ( i od vjetra i od nepoeljnih pogleda). Pogodne su terase i ravni krovovi zgrada;
livada u blizini ljetovalita. Sunalita se opremaju s jednim ili vie nizova leajeva okrenutih
tako da uzglavlja trebaju biti okrenuta sjeveru; leajevi moraju omoguavati i leanje
potrbuke.
Na sunalitu je neophodno potreban tu (najbolje magleni) radi rashlaivanja nakon
sunanja. Treba biti osiguran i prostor za nesmetano presvlaenje, s garderobom i spremitem
za rekvizite.
Bolesnika treba postepeno privikavati na sunanje. Prvog dana sunanje poinjemo s
izlaganjem suncu prednje strane tijela 10 minuta i jednako dugo sunamo stranju stranu.
Potom sunanja produujemo, svakog dana za po 5 minuta po strani tijela, dok ne doeno do
trajanja od dva puta po 30 minuta. Due trajanje nizinskog sunanja nema terapijskog
opravdanja, a zbog suvinog izlaganja vruini moe biti tetno.

70
Helioterapija, ije se djelovanje oituje u poboljanom tonusu miia, sprijeavanju atrofije i
procesa deformacije, u sluaju primjene u upalnih reumatskih bolesti, primjenjuje se tek
nakon smirivanja upalnih simptoma.
Kontraindikacija za sunanje je postojanje svjeeg upalnog procesa i poviena tjelesna
temperatura, srana dekompenzacija.
Indikacije su:mijalgije, neuralgije, kone bolesti, giht, profilaksa osteoporoze (i rahitisa);
poremeaji fizioloke pretvorbe hrskavice (M. Perthes, epifiziolize...)
Visinsko sunanje
Sunanje na visinama se oituje visokim udjelom ultraljubiastih zraka, niom temperaturom
okoline i smanjenjem atmosferskog tlaka, a s time i smanjenim parcijalnim tlakom kisika.
Radi toga je potrebno prilagoavanje bolesnika na visinsku klimu u trajanju od 7 do 14 dana.
U poetku bolesnici lee radi aklimatizacije lagano odjeveni u sobi kod otvorenog prozora, a
potom na natkritoj verandi, i konano na otvorenom prostoru ali u sjeni.
Suanje poinjemo u pravilu na donjim udovima, osim u sluaju patolokih procesa na njima.
Prvog se dana sunanja izlau noge do glenja 3-4 puta po 5 minuta, slijedeeg jutra sunaju
se i potkoljenice 3-4 puta po 5 minuta a stopala dvostruko. Treeg dana na isti se nain u
tretman ukljujuju natkoljenice, te potom redom: trbuh, prsa, lea, tako da nakon tjedan dana
cijelo tijelo, osim glave i vrata, bude izloeno suncu. Ukupno vrijeme sunanja produujemo
do 5-6 sati dnevno.
Indikacije za visinsko sunanje su: anemija, neuroze, vegetativne distonije, tuberkuloza plua,
kostiju i zglobova.
Budui je naa domovina primorska zemlja treba rei neto u sunanju na moru.
I na moru je potrebna prvo solidna aklimatizacija. Bolesnik bi prvo trebao provesti nekoliko
dana odjeven vani, a potom bi trebalo poeti sa sunanjem.
Tijekom ljeta, kada je klima vrua i umara, a noi nisu svjee, bolesnik se lake umara i sporo
oporavlja. U takovim se uvjetima lako umara, a kod nerazumnog sunanja tome se pridruuje
i glavobolja i nesanica uz opu razdraljivost. Zato je na Jadranu najpogodnije vrijeme za
helioterapiju proljee i jesen, kada nema velikih vruina, atmosfera je bistra, a intenzitet je
suneve svjetlosti znatan, budui je pojaan refleksima s vode, pijeska i kamena. Povoljno
djeluje i vea vlanost zraka, sadraj soli u atmosferi i ujednaenost temperature zraka.

71

2)LIJEENJE ULTRALJUBIASTIM ZRAENJEM UMJETNIH IZVORA

Da bi se terapija ultraljubiastim zrakama mogla provoditi neovisno o vremenskim prilikama
(naoblaka, magla ,smog, velika studen) sluimo se umjetnim izvorima tih zraka, od kojih je u
praksi najvanija kremena svjetiljka sa ivinim parama - kvarc lampa. ivine pare emitiraju
svijetlo diskontinuiranog spektra, bogato kratkovalnim ultraljubiastim zrakama sve do 250
milimikrona. Da bi se to zraenje moglo iskoristiti mora svjetlo ivinih para svjetliti u
materijalu propusnom za ultraljubiaste zrake, a kako je kremen, za razliku od stakla
propustan za to zraenje upotrebljava se za izradu arnika.
arnik je kremena cjevica s ugraenim arnim elektrodama. U cjevici se nalazi mala
koliina ive, a zrak je isisan. Kada se na elektrode dovede elektrini napon, nastaje
posredstvom ivinih para elektrini luk, koji svijetli plavkastim plamenom. Neposredno
nakon paljenja nije jo iva potpuno isparena, pa kremena svjetiljka treba oko tri minute dok
se razgori do punog inteziteta. Tada tlak ivinih para naraste do vie atmosfera, a zraenje se
ustali. Tijekom uporabe taloi se na unutarnjoj strani-povrini arnika crni prah od isparenih
estica materijala elektroda, pa propustljivost kremenog stakla opada. Stoga treba arnike
kremenih svjetiljka svakih 800-1000 sati rada zamijeniti novim.
Kod modernih ureaja je arniku pridodan izvor infracrvenog zraenja, pa su obje vrste
zraenja pomijeane u omjeru ultraljubiasto : infracrveno= 1:25 do 1:30, budui su
istraivanja pokazala, da se najbolji uinak ultraljubiastog zraenja postie, ako se
istovremenim infracrvenim obasjavanjem potakne poboljanje prokrvljenosti.
Doziranje ovisi o osjetljvosti bolesnika. Modernim se ureajima postie na udaljenosti od
jednog metra kod prvog obasjavanja doza za eritem prvog stupnja za 2 minute (doza
eritemskog praga) . Zimi i u proljee ta se doza postie zbog poveane osjetljivosti za
ultraljubiasto zraenje za 1 i minute, a sredinom ljeta tek za 5-8 minuta. Prekoraimo li
dozu eritemskog praga, dolazi do eritema drugog stupnja, s ljutenjem koe nakon 3-4
dana (podraajna doza). Kod jo dueg obasjavanja dolazi do prave sunane opekotine
(eritem treeg stupnja=upalna doza). Na kraju, kod ekscesivnog prekoraenja tolerancije
nastaje bulozni dermatitis (eritem etvrtog stupnja).
U pravilu terapiju poinjemo eritemskom dozom (otprilike 2 minute ekspozicije). Interval
izmeu pojedinih obasjavanja treba biti 2-3 dana. Trajanje se ekspozicije produuje isprva za
1-2 minute, a nakon 5-6 obasjavanja za 2-4 minute. U svakom sluaju treba pripaziti na
individualnu reakciju, a podraaju dozu nikada ne pralazimo.
Sasvim se precizmo moe odrediti eritemska doza uz pomo jednostavnog dozimetra,
nainjenog od lista papira neprozirnog za svjetlo, veliine oko 20x30 cm, na kojem su
izrezani okrugli otvori promjera 2 cm, njih 5 u nizu. Tu masku poloimo na dio bolesnikova
tijela koji treba tretirati, pa obasjavamo kremenom svjetiljkom, onoliko koliko mislimo da
trebamo za laki eritem. Tada jedan otvor zatvorimo nastavljajui obasjavanje ostalih otvora;
nakon jedne minute pokrijemo jo jedan otvor, i nakon svake slijedee minute po jedan
preostali otvor. Na taj nain dobijemo pet razliitih eksponiranih mjesta na koi s razlikom
osvjetljavanja od jedne minute. Nakon 24 sata je eritem potpuno razvijen, pa je lako utvrditi
optimalno vrijeme prve ekspozicije.

72
Prostorije, u kojima provodimo lijeenje umjetnim ultraljubiastim zraenjem treba redovito i
temeljito prozraivati, jer djelovanjem zraenja nastaju nitrozni plinovi (N2O, NO,NO2) i
ozon, to se osjeti po mirisu. Kao su ti plinovi dijelom otrovni, kod osoblja i u bolesnika
mogu izazvati muninu i glavobolju.
Trapija ultraljubiastim zraenjem moe biti lokalna ili opa (obasjavanje cijelog tijela). Kod
oba postupka treba oi zatititi tamnim naoalama, koje su zatvorene i sa strane, jer zbog
refleksije sa susjednih svjetlih ploha moe doi do oteenja oka.
Lokalna primjena ultraljubiastog svjetla ima za svrhu postizanje eritema (eritemski
tretman). Za ispravno doziranje preporuljivo je raditi uvijek s istim razmakom od arnika
kremene svjetiljke do koe.
Kod ope primjene bolesnik lei potpuno svuen. Svjetiljku postavljamo okomito iznad
bolesnika, tako da je arnik jedan metar daleko do koe, a okomica sputena od arnika
dodiruje toku neto ispod sredine bolesnikova trupa.
Poetna je doza po 2 minute za prednju i 2 minute za stranju stranu tijela. Interval izmeu
procedura je dva dana, a ekspozicija se svaki puta produuje za dva puta po dvije minute, do
ukupno dva puta po 30 minuta.
Ukupno se ne daje vie od 20 obasjavanja u seriji, budui koa postaje potpuno neosjetljiva na
zraenje. Ponovno umjetno sunanje dolazi u obzir tek nakon 8 tjedana.
Indikacije i kontraindikacije za umjetno sunanje jednake su navedenim u helioterapiji.

73

HIDROTERAPIJA
Lijeenje vodom, toplom ili hladnom je vrlo stara termoterapijska metoda. Voda ima niz
povoljnih svojstava kao sredstvo toplinskog podraaja. Povoljne termofizikalne osobine,
jednostavnost u pripremi i izvedbi postupaka, kao i njezina ekonominost stavljaju vodu u
poloaj najvie uporabljanog prenosnika topline u fizioterapiji.
Bioloko djelovanje
Djelovanje hidroterapije na ljudski se organizam osniva na toplinskom i na mehanikom
uinku na vegetativni ivani sustav preko povrine koe. Ti mehaniki uinci mogu biti
neznatni (kod maglenog tua) pa sve do vrlo intenzivnih (podvodni tu). U kupkama se
povrinskom mehanikom djelovanju pridruuje kompresija uronjenih dijelova tijela zbog
hidrostatskog tlaka.
Hidrostatski tlak mijenja odnose unutranjih tlakova u tkivima i upljim organima, a preko
niskotlanih sistema venoznog i limfnog toka utjee na raspodjelu volumena i povienje tlaka,
ak i u udaljenim dijelovima tijela, koji se mogu susprostaviti hidrostatskom tlaku uz pomo
skeleta (grudni ko, glava).
Arterijski dio velikog optoka, zbog relativno malog volumena (oko 750 ml krvi u odraslog) i
visokog vlastitog tlaka, inertan je na promjene vanjskog pritiska, za razliku od limfnog
sistema i venoznog povratnog toka, ukljuujui tu i mali krvni optok do lijeve predklijetke.
Vene i krvni depoi u organizmu sadre glavninu krvne mase (od ukupne koliine od 50006000ml). Kako ve pritisak vodenog sloja kod kupke u kadi od 30-40 cm dubine znatno
premauje fizioloki tlak u veni cavi (5-12 cm vodenog stupca), dolazi do znaajnog
pomicanja krvnog volumena u mali krvotok. Premda je porast minutnog volumena zbog toga
relativno malen (5-25% kod termoindiferentne slatkovodne kupke) i lei u podruju vrlo
lakog tjelesnog rada, u sluaju latentne insuficijencije lijevog srca mogue je, da u kupki
nastane akutni edem plua.
Optereenje srca i krvnog optoka kod hidroterapijskih postupaka ovisno je o temperaturi i
tlaku, a iskljuivo je hidrostatsko samo kod izotermne kupke.
Hidroterapija omoguuje primjenu niza fino doziranih i individualno prilagoenih postupaka,
kojima potiemo bolesni organizam smjerom onih reakcija, koje vode ozdravljenju. Stvar je
od strunog znanja i iskustva, a ponekad i intuicije odabrati pravu proceduru i dozu za
pojedinog bolesnika. Pravilno odabrana i izvedena hidroterapijska procedura dovodi do opeg
smirenja bolesnika. Vegetativne funkcije teku mirnije, opada osjetljivost na podraaje, tonus
miia i krvnih ila. Povrni i duboki senzibilitet pokazuju povoljne reakcije: bol i parestezije
se ublaavaju ili nestaju.
Tako, npr. djelovanje kupke s postepenim zagrijavanjem se oituje: neujednaena raspodjela
topline se u tijelu izjednaava; hladni udovi postaju topliji, a vrui se ohlauju; disanje se
produbljuje; broj se udisaja smanjuje a ekspirij se produava; krvni tlak pada a bilo postaje

74
ravnomjernije; uz neznatno poveanje frekvencije srca postiemo bolje prokrvljenje periferije;
isparavanje se koe i sluznica poveava.
Kao i svi ostali fizioterapijski postupci i hidroterapija djeluje prvenstveno neposredno preko
koe, koja je na najvaniji organ konfrontacije s okolinom. Koa je sa svojom gustom
mreom ivaca i ila, granina povrina dvaju temperaturnih gradijenata, izmeu okoline i
koe i izmeu koe i unutranjosti tijela, zbog ega u njoj neprestano nastaju promjene
staninih potencijala. To objanjava zato moemo preko koe fizioterapijom utjecati na
kibernetike procese u organizmu. Ono to se opisuje kao stjecanje otpornosti (elianje) je
u stvari osposobljavanje adaptacionih i regulatornih elemenata, da preko koe brzo i
svrsishodno djeluju na promjene u okolini.
Na kou, osim utjecaja izvana, djeluju u bolesti impulsi iz unutranosti tijela projicirani preko
Haedovih zona. Tretiranjem takovih mjesta na koi moemo djelovati i na unutarnje organe.
Sumirano moemo rei da kupke s postepenim zagrijavanjem, oblozi i omoti djeluju
umirujue, dok hladne ili izmjenine kupke, kini i kotski tu djelujue podraajno, a ponekad
i neeljeno uzbuujue.
Pravila hidroterapije:
1) pribor i vodu potrebne temperature treba pripremiti prije poetka
postupka (a ne tijekom postupka trkarati traei neophodni pribor)
2) bolesnika treba pripremiti. Bolesnik mora biti umiven, ist, prikladno
odjeven, a kod kupanja u bazenu treba na glavi imati kapu (ili rubac).
Pogreno je hladni podraaj primijeniti na prozeble dijelove tijela,
ve za iste bolesnik mora biti dobro ugrijan, s vikom topline.Isto je
tako pogreno hladne ili prozeble udove odmah strpati u vruu kupku,
parafin ili pijesak, ve ih valja postepeno zagrijavati. Naprotiv, na
vrue se tijelo mogu odmah aplicirati i topli i hladni postupci.
Ukoliko bolesnik doe na terapiju zbog (bolesnike) ruke, a ima
prozeble noge, prvo bi mu trebati Hauffeovom kupkom zagrijati
noge, te potom prijei na lijeenje ruke, kada je toplinski deficit
uklonjen.
3) ako bolesnik na hladnu proceduru reagira zimicom ili tresavicom,
promaili smo osnovni cilj
4) reakcija je jaa, to je intenzivniji podraaj hladnoom, a izostaje to
je temperatura blia indiferentnoj. Bezmisleno je za hladne procedure
upotrebljavati ustajalu ili mlaku vodu. Ona doista mora biti hladna, a
trajanje postupka potrebno kratko.
5) mlitavu rekaciju moemo pojaati intenzivnim kretanjem bolesnika
(vjebom)
Hidroterapijske procedure
Hidroterapijski postupci se dijele na: umivanje, polijevanje, vlana trljanja, obloge, ovoje i
omote, te tueve i kupke.
Umivanje je tehniki najjednostavniji postupak, koji nam slui u profilaksi, a i kao zavrni
postupak drugih hidroterapijskih procedura. Umiva se vodom 10 stupnjeva hladnijom od
tjelesne temperature, ovim redom: noge, ruke, trbuh, prsa. Dio po dio se umije i zatim dobro

75
otare do suha. Za izmjenino umivanje se uzima prvo topla, a zatim hladna voda i potom
frotiranje.
Vlano trljanje se moe raditi na dijelove ili kao obrada cijelog tijela istovremeno. Trljanje na
dijelove je relativno potedna procedura, koja djeluje pobuujui krvotok, disanje i ostale
vegetativne funkcije. Bolesnik mora biti prethodno dobro ugrijan, te se stoga u pravilu
provodi ( u stacionarima) ujutro neposredno nakon ustajanja.
Za provoenje trljenja trebamo pripremiti vjedro hladne vode (10-15 st. C), dva runika od
lanenog platna koje namoimo u vodi i jedan frotirni runik za trljanje do suha.
Bolesnik lei potpuno svuen, prekriven plahtom i vunenim prekrivaem. Fizioterapeut uzima
jedan od mokrih runika i dobro ga iscijedi. Bolesnik mu tada ispui jednu ruku, koju
fizioterapeut ovije po cijeloj duini, do ramena, vlanim runikom. Gornji kraj runika
pridrava drugom rukom bolesnik, dok donji kraj vrsto stegne akom, koju upre o bok
fizioterapeuta. Sada fizioterapeut dugim potezima svojih dlanova trlja preko runika (ne s
runikom) dok se runik ne zagrije. Tada skine runih i odloi ga u vjedro, a bolesnikovu ruku
otare suhim frotirom. im je to gotovo stavlja obraenu ruku pod pokriva, te zatim na isti
naim obrauje redom drugu ruku, pa jednu i drugu nogu. Nakon toga bolesnik sjeda, a lea
mu se pokriju vlanim runikom. Gornje uglove runika pridrava bolesnik s obje ruke, a
donji kraj se podvue pod zadnjicu, nakon to smo podmetanjem suhog frotira spijeili
moenje podloge. Sada se uzdu i poprijeko istrljaju lea. Zavrno se u leeem poloaju
istrljaju prsa i trbuh. Po zavretku trljanja bolesnik ostaje leati pokriven tako dugo, dok se
dobro ne zagrije.
Trljanje cijelog tijela, je energinija metoda, jer hladni podraaj obuhvaa itavu povrinu
tijela najednom, pa je optereenje naroito kardiovaskularnog aparata vee. Stoga se
primjenjuje samo u osoba sa zdravim srcem i ilama, budui ta procedura ima snaan uinak
na vegetativni sistem.
Oblozi, omoti i ovoji se razlikuju samo po veliini povrine tijela, koju obuhvaaju, i trajanju
primjene, dok im je sutina djelovanja ista.
U principu se svaki omot sastoji od dva dijela: vlanog i suhog. Za vlani je dio najbolje
deblje laneno platno. Vanjski suhi dio (omota) moe biti neto deblji, i mora biti iri od
vlanog dijela sa svih strana, barem za dva prsta.
Kod omota itavog tijela kojeg rijetko ostavljamo na bolesniku due od jednog sata, a pri
tome treba bolesnika uvijek dobro pokriti vunenim omotaem.
Kod omota i ovoja koje ostavljamo due na tijelu, bolesnika pokrivamo znatno lake, jer bi u
protivnom bolesniku bilo nesnosno vrue, a terapijski bi uinak propao.
Najmanji oblik vlanog omota je Preissnitzov oblog, koji se sastoji od vlanog rupca ili
komprese prikladne veliine, namoenog u hladnoj vodi i dobro ocijeenog. Suhi dio obloga
mora biti od materijala propusnog za vodu i vodenu paru. Priessnitzov se oblog nakon
poetnog hladnog podraaja za 1-2 minute ugrije do temperature tijela. Od tog asa oblog
sprijeava u znatnoj mjeri otputanje topline u okolinu, pa se obloeni dio tijela zagrijava.
Obino se oblog ostavlja tako dugo dok se ne osui.
Za razliku od Priessnitzovog, hladni oblog treba trajno ostati hladan, jer mu je zadaa da za
itavo vrijeme oduzima tijelu toplinu. Stoga se hladna kompresa ne pokriva, kako bi
isparavanjem samu sebe, a time i obloeni dio tijela hladila. Hladni oblog treba ee
mijenjati, jer postepenim smanjivanjem razlike temperature izmeu koe i tijela postaje
neefikasan.

76

Kupke, imaju radi hidrostatskog tlaka posebno mjesto u hidroterapiji. ovjeji je organizam
normano prilagoen na pritisak zraka od jedne atmosfere i svaka promjena vanjskog pritiska i
specifine teine okolne sredine dovodi do reakcije, koju iskoritavamo kao terapijski pristup
kod primjene kupki.
Teina je ljudskog tijela u slatkoj vodi smanjena na jednu desetine one u zraku ( u zraku
iznosi oko 1,025) , dok smo u morskoj vodi skoro u besteinskom stanju. U vodenoj kupki
sve se kretnje izvode bez utjecaja inae prisutne gravitacije. Zglobovi i potporna tijela lieni
su optereenja, a miii osloboeni protupokreta neophodnih za odupiranje djelovanju sila
tee, pa se itav lokomotorni sustav moe usredotoiti na svrsishodne pokrete. Stoga su u
takovoj sredini, slobodnoj od sile tee, mogue kretnje ak i s najslabijim ivanim impulsima
i oslabljenim miiima. Meutim ne smijemo pri tom zaboraviti, da se sve kretnje u vodi vre,
premda doista besteinski, ipak protiv znatno veeg otpora trenja nego u zraku. To jo vie
vrijedi za slane, blatne i tresetne kupke.
Prema temperaturi vode dijelimo kupke na :
- hladne (ispod 34 st C)
- indiferentne (34-36 st. C)
- tople (iznad 36-38)
- vrue (38-43).
Kupkom se moe tretirati itavo tijelo (cijela, potpuna kupka), ili samo dio tijela (polukupka,
sjedea kupka, kupka udova).
Mlake i tople kupke slue za smirenje, kod vegetativnih distonija i poputanje tonusa miia
kod spastinih stanja. Njihovo se djelovanje moe pojaati dodatnim mehanikim podraajem
(etkanjem, dok se ne javi rumenilo koe).
Vrue i hladne kupke su veliko funkcionalno optereenje za organizam, pa se njima danas
manje sluimo. Temperatura tijela slijedi temperaturu vode na razmaku od 1-2 st. C, no jo se
neko vrijme die i nakon prestanka dolijevanja vrue vode, pa ju je potrebno na vrijeme
prekinuti. Puls ne smije prijei granicu od 140 /min. Puls se mjeri na a. temporalis, a
temperatura tijela oralno.
Indikacije za hipertremike kupke su: kronine forme reumatizma, prostatitis, adneksitis.
Kontraindikacije su: bolesti srca, hipertonija, ateroskleroza, opa iscrpljenost.
Sjedea kupka se izvodi u kadi s udobnim naslonom za lea. Temperatura vode se bira izmeu
38-42 st. C, a trajanje kupke 10-20 minuta. Dio tijela koji nije u kupki pokrije se vunenim
gunjem. Indikacije su: bolesti zdjelinih organa (preteno kronine upale andeksa i uterusa,
prostatitis).
Od kupki udova najvanije su po Schwenningeru i Hauffeu. One uvijek poinju indiferentnom
temperaturom vode, koja se postepeno povisuje dolijevanjem (ili zagrijavanjem) vrue vode
do 42 st. C kroz 20 minuta. Dio tijela koji nije u vodi treba biti pokriven (umotan).
Premda izuzetno jednostavne, Schwenninger-Hauffeove kupke su meu najvrednijim
hidroterapijskim postupcima, zbog toga to ne izazivaju poetnu vazokonstrikciju niti
paradoksne reakcije, ve postepenu i izdanu hiperemiju. Stoga su indicirane u svih stanja
gdje je potrebno tititi srce i oteene ile ili olakati prenapregnutu cirkulaciju. Radi svog
refleksnog djelovanja povoljno utjeu na koronarnu insuficijenciju, oteenje miokarda,

77
hipertoniju i ekstrasistoliju. Indicirane su kod Buergerove i Raynaudove bolesti, dijabetikih i
arteriosklerotskih promjena na perifernim ilama.
Kod tueva terapeutski uinak osim toplinskog ima i mehaniki podraaj vode u pokretu, u
obliku mlazeva ili kapljice. Najintenzivniji mehaniki uinak ima mlazni tu. Kod mlaznog
tua brizga voda iz mlaznice promjera 0,5 do 1 cm. Voda udara punim mlazom u bolesnika, te
kod jaeg tlaka mehaniki podraaj potpuno potiskuje toplinski osjet. Stoga je djelovanje
mlaznog tua nalik na djelovanje masae. Snaga se mlaznog tua moe smanjiti, ako prstom
djelomino prekrijemo mlaznicu tj. njezin otvor. Tada voda prska u obliku lepeze, pa otuda
proceduri ime lepezasti tu.
Kada se voda iz mlaznice proputa kroz metalnu plou sa puno malih otvora dobije se kini
tu, koji uglavnom slui u higijenske svrhe.
Ukoliko su otvori na mlaznici tua vrlo sitni, a tlak vode visok voda se rasprava kao magla i
imamo magleni tu.
Postoji varijanta mlaznog tua s izmjeninom temperaturom vode, tvz. kotski tu. Poinje se
s mlazom vode 40 st. C kroz 1-2 min., a potom se neposredno tuira s mlazom od 20 st C,
kroz samo 10-20 sekunda. Postupak se ponavlja tri puta, a cijela procedura traje 6 minuta.
U terapijske svrhe se koristi i podvodni tu i podvodna masaa. Djelovanje podvodnog tua
je slino djelovanju mlaznog tua.

78

LASER

Laser je akronim za engleski naziv Ligh Amplification by Stimulated Emission of Radiation

to se prevodi sa: pojaanje svjetla stimuliranom emisijom zraenja.
Ideja o laseru potjee jo od Alberta Einsteina ali je tek 1960 godine Theodore Maiman
konstruirao prvi, rubinski laser. Prvi radovi o biostimulirajuem uinku lasera potjeu od
Endre Mastera 1965.godine. Laseri slabog intenziteta imaju svoju primjenu u fizikalnoj
medicini.
Biofizika
Izvor laserskog svjetla je stimulirana emisija elektrona. Stimulacija se vri elektrinom
strujom a temeljena je na nestabilnosti elektrona dovedenog na viu energetsku razinu, s koje
se vraa, u brzoj lananoj reakciji. na matinu putanju i pri tome odailje najmanji kvant
svjetlosne energije-foton. Lanana reakcija se pojaava izmeu dva reflektirajua zrcala od
kojih je jedno polupropusno za lasersku zraku.
Lasersko je svjetlo:
Monokromatsko ima samo jednu valnu duinu
Koherentno- iste faze u prostoru i vremenu
Kolimirano- paralelno, u terapijskim uvjetima bez divergencije
Laseri se dijele prema snazi i potencijalnom oteenju tkiva u 4 skupine:
I i II skupina su slabi laseri, do 1 mW, sigurni za oi i kou;
III skupina ima dvije podgrupe:
-A snage do 5 mW i moguim oteenjem oka (pri dugotrajnom direktnom gledanju ili
optikom pojaanju)
- B snage do 500 mW s potencijalnim oteenjem oka i pri manjoj ekspoziciji. To je
ujedno skupina koja se u fizikalnoj medicini najee koristi
IV skupina lasera iznad 500 mW , koja je destruktivna za kou i oi; to je ujedno skupina
kirurkih lasera.
Laseri slabog inteziteta poznati su pod nazivom mekih ili hladnih lasera jer ne oteuju
tkiva a mogu imati atermalne (mikrotermalne) uinke na bioloke procese; poznati su i pod
nazivom fotobiostimulirajuih lasera, na osnovi istraivanja djeluju na ubrzanje cijeljenja rana
i staninih funkcija.
Kod nas- u Hrvatskoj, najee koriteni laseri su:
Helij-neonski koji daje crvenkasto zraenje valne duine 632.8 nm. Noviji tipovi imaju
fiberoptiki kabel za primjenu tehnikom direktnog kontakta.
Diodni laseri (Ga-As; Ga-Al/As) su najvie koriteni u fizikalnoj medicini. Mogu imati
kontinuiran i impulsni izlaz. Vie laserskih dioda razliite valne duine moe biti ukljueno u
jednu sondu za tretiranje veih povrina (po potrebi razliitih valnih duina -cluster sonde).

79
Na svom je putu lasersko svjetlo apsorbirano od biomolekula i dubina prodiranja ovisi o
valnoj duini. Prodirui kroz tkiva nastaje i raspravanje snopa ovisno o indeksu refrakcije
tkiva, to rezultira gubitkom koherencije.
Fotobiomodulirajui uinci lasera temeljeni su upravo na apsorpciji svjetla.
Tehnika primjene
Zbog boljeg prodiranja i slabije atenuacije najee se koristi metoda direktnog, vrstog
kontakta aplikatora s tkivom.
Kada se primjenjuje na otvorene rane, tada sonda mora biti na udaljenosti od 0,5-1cm od
povrine tkiva.
Primjenjuje se na bolno mjesto i na bolne toke i/ili akupunkturne toke.
Doziranje
Snaga je izraena u mW, i zadnih se godina primjenjuju naprave jae snage (30-200mW) u
odnosu na ranije aparate (1-10).
Intezitet izraen u mW/cm2 je odnos izlazne snage i veliine sonde. Primijenjena energija (J)
za toku tretmana izraunava se prema formuli:
snaga u W x vrijeme u sek. Npr. 30 mW je 0,003Wx60 sek=1,8J.
Gustoa energije se izraava u J/cm2, a najee se primjenjuje doza 1-12 J/cm2.
Indikacije:
kronine rane (ulkusi)
ublaavanje boli u muskuloskeletnim bolestima
Kontraindikacije:
primjena u podruju oiju, tumora,utersusa i hemoraginih podruja
Mjere opreza su potrebne u:
inficiranih rana,
kardiolokih bolesnika
bolesnika s epilepsijom
fotosenzitivnih bolesnika
bolesnika s promijenjenim konim osjetom

80

KRATKOVALNA DIJATERMIJA
Dijatermija je primjena visokofrekventnih izmjeninih struja (0.5-3000 MHz) sa svrhom
zagrijavanja tjelesnih tkiva. Do stvaranja topline dolazi uslijed transmisije i apsorpcije
elektromagnetskih valova i njihova pretvaranja u terapijsku toplinu.
Uinak na organizam je iskljuivo termalni, a javlja se na najkraem putu struje gdje je
najvea gustoa silnica. To je konverzivna dubinska metoda termoterapije u kojoj u ljudskom
tijelu dolazi do pretvaranja elektromanetskih valova u toplinu.
Svaka naprava koja proizvodi elektrinu struju stvarati e istodobno elektrino i magnetsko
polje. Ovisno o kemijskom sastava tkiva neka e od njih vie apsorbirati magnetsko a neka
elektrino polje. Tkiva graena preteno od masti pruaju otpor elektrinoj struji (djeluju kao
izolator), i zbog pruanja otpora koja takova tkiva pruaju prolazu viskokofrekventne struje
(VF) dolazi do stvaranja topline. Masno tkivo, pak, ne prua otpor magnetskom polju.
Toplinski efekt visokofrekventne iuzmjenine struje na organizam poznat je jo od 19.
stoljea. Jo je 1890.g. D Arsonval kroz vlastito tijelo i tijelo svog asistenta propustio VF
struju od 10 MHz i jakosti 1 A, to su opisali kao osjet topline. (ne smijemo zaboraviti da je
ista koliina elektriciteta niskih frekvencija fatalna za ovjeka).
Kratkovalni su aparati (frekvencije do 100 MHz) u upotrebi od 1920.godine. Opaen je porast
temperature u koi, a znatno vei u supkutanom masnom i miinom tkivu. Napretkom
elektronike dolazi do razvoja mikrovalne dijatermije (MV) iji se raspon frekvecije kree od
100 do 10000 MHz. Mikrovalna dijatermija (MV) je u klinikoj primjeni od 40-tih godina
prolog stoljea, i do 1972.g. primjenjivala se samo frekvencija od 2456 MHz (valna duina
12 cm), koja izaziva znaajan porast temperature u mekim tkivima koja su smjetena u dubini
od 3 do 5 cm.
Nedostatak i KV i MV dijatermije je prejako zagrijavanje supkutanog masnog tkiva ( u
supkutanom masnom tkivu debljine 1 cm stvara se temperatura od 45 st. C, a u miiima
ispod masnog tkiva neznatna ili ak pada). Konano je razvoj uporabe ultrazvune energije
koja prozvodi znaajan porast temperature u dubini bez zagrijavanja okolnog masnog
supkutanog tkiva koje lei iznad toga, smanjio potrebu za primjenom kraktovalne i MV
dijatermije.

Tehnike primjene
Kratkovalna se dijatermija primjenjuje u kondenzatorskom polju i magnetskom polju.
U kondenzatorskom polju se dio tijela nalazi izmeu ramaknutih elektroda, tj. one ne dolaze
u direktan dodir s koom. Izolator, koji odjeljuje elektrode od tretiranog dijela tijela, moe
biti:zrak, guma, filc itd. Ako su elektrode presvuene filcom ili gumom, prislonjene se uz
tijelo, ali su ipak razmknute samo drugom vrstom dielektrika.
Kod primjene u magnetskom polju tretirani se dio tijela nalazi unutar zavoja svitka, koji je
od metala. Oni su takoer ovijeni izolatorom o ijoj debljini ovisi koliko je svitak razmaknut
od dijela tijela koji se tretira. Znai i tu postoji distanciranje tkiva.

81

Elektrode KV dijatermije u kondenzatorskom polju

KV se dijatermija primjenjuje pomou dva tipa elektroda:
1.krute ili fiksne i
2.savitljive elektrode.
Krute se sastoje do okruglastih metalnih ploa smjetenih u kuitu od stakla ili pleksistakla
istog oblika. Razmak elektroda se moe regulirati po elji. Savitljive se elektrode sastoje od
metalne mree koja je umetnuta izmeu dvije gumene ploe. Da bi se postigla njihova vea
udaljenost od tijela, one se podlau rupiastom ploom od filca, i to u jednom ili vie slojeva.
Savitljive se elektrode iz higijenskih razloga presvlae lanenim platnom (vreom) koja se lako
pere.
Fiksne elektrode imaju prednost u tome to svojom udaljenou od tijela ne vre nikakav
pritisak. Prednost je pak, savitljivih, to sa daju prilagoditi uzdignutim (neravnim) dijelovima
tijela, ime se postie ravnomjernije zagrijavanje. Uz to bolesnici mogu i lei na elektrodu
kada je to potrebno (npr. nepokretni bolesnici), pri emu ne smijemo zaboraviti da zbog jaeg
pritiska na tijelo izazaivaju neto veu toplinu uslijed staze na povrini.
U kondenzatorskom polju bolje se zagrijavaju dijelovi tijela slabije elektrine vodljivosti, tj.
veeg otpora: koa i masno tkivo. Slabije vodljivi dijelovi: miii, vezivno tkivo i bolje
prokrvljeni organi zagrijavaju se znatno slabije. Glavno indkikaciono podruje su sluajevi
gdje je potrebno vee dubinsko zagijavanje.
Primjena u magnetskom polju
Dok kod primjene u kondenzatorskom polju izmeu elektroda nastaje elektrino polje, dotle
primjenom u magnetskom polju ( u svitku) nastaje djelovaje tog polja i to toplina nastaje
djelovanjem vrtlonih struja, koritenjem induktivnih elektroda. Vrtlone struje stvaraju se u
tkivima koja imaju bolju provodljivost struje (elektrinu provodljivost): miii, krvne ile i
organi koji su dobro prokrvljeni, dok su koa i potkono tkivo zbog loe vodljivosti praktiki
poteeni od zagrijavanja. Tu je dubinsko djelovanje manje nego kod primjene u
kondezatorskom polju, pa se primjena u magnetskom polju korisiti kada elimo zagrijati
miie i zglobove koji su smjeteni vie na povrini i dobro pristupani (slino kao kod
primjene MV dijatermije).
Po obliku su slektrode: spiralne, u obliku bubnja, monode, preklopne, u obliku navojnice za
omatanje udova.
Pri primjeni kratkovalne dijatermije vano je da na mjestu primjene ne bude metala ( u
bolesniku), sintetskog materijala, ni oteenja koe i cirkulacije. Bolesnik mora osjetiti
ugodnu toplinu, ne mlako, ni vrue. Temperatura raste kada tkivo apsorbira energiju bre nego
nego to ju gubi, to izaziva vazodilataciju kojom se oslobaa viak topline dok se opet ne
postigne ravnotea dobitka i gubitka topline. Prilagodba krvnih ila na ove reakcije traje 1520 minuta, to je razlogom trajanja procedure cca 20-30 minuta.

82

Indikacije za KV dijatermiju su kao za termoterapiju uope:

svi bolni sindromi lokomotornog sustava;
traume;
hipetonus miia;
zagrijavanje miia kao priprema za kineziterapiju.
Kontraindikacije i mjere opreza:
Kontraindikacije su :
elektrostimulator srca;
matal u tijelu ili na tijelu;
oteenje termalnog osjeta;
nesuradnja bolesnika;
menstruacija;
ishemina regija;
malignomi;
venska tromboza;
aktivna infektivna bolest ( npr. TBC);
pireksija;
koa koja je bila izloena radijaciji.
Mjere su opreza ( i rizici) potrebni kod primjene u sluaju:
opeklina;
poremeaja rada srca;
egzacerbacija reumatskih bolesti;
trudnoa;
epifize;
pretilosti (pregrijavanje masnog tkiva);
primjena na oi.