Aleksandar Isajevi Solenjicin (ruski: ,

Aleksandr Isaevi Solenicyn; Kislovodsk, 11. prosinca 1918. - Moskva, 3.

kolovoza 2008.), ruski prozaist.
Studirao na Fiziko-matematikom fakultetu u Rostovu na Donu, izvanredno i u
Institutu za povijest, filozofiju i knjievnost u Moskvi. Nakon napada nacistike
Njemake na Sovjetski Savez dobrovoljno se prijavio u vojsku, gdje je napredovao
od obinoga vojnika do zapovjednika topnike bitnice. Godine 1945. je, zbog
pisama u kojima je indirektno kritizirao Staljina, uhien kao asnik sovjetske
vojske u Istonoj Prusiji, te osuen i zatoen u sibirskom logoru, od 1953. u
progonstvu u srednjoj Aziji. Nakon rehabilitacije 1956. uitelj u Rjazanu.
Djelo
Solenjicin je najistaknutije ime knjievnoga otpora sovjetskom totalitarizmu.
Glasovitim ga je uinila pripovijest "Jedan dan Ivana Denisovia", 1962, koja se
temelji na opisu "obinoga" dana "obinog" Rusa u logorskom zatoenitvu. Tema
je do tada bila tabuizirana, ali je pripovijest pokazala i stilsko umijee pisca koji se
oslonio na tradiciju ruske klasine proze (Lav Tolstoj, Fjodor Dostojevski). Umijee
fabuliranja oitovalo se zatim u "Dogaaju na postaji Kreetovka " (1963.), a
orijentacija na "seosku prozu" u stilu i ideologiji u noveli "Matrjonino
domainstvo" (1963), crtici o napaenoj seoskoj eni koja i u posvemanjoj bijedi
znade ouvati visoke etike kvalitete.
Vrhunac su prvoga razdoblja romani "Odjel za rak" (1968.), i "U prvom krugu"
(1968.), koji su kruili u prijepisima, a objavljeni su prvi put u inozemstvu. "Odjel
za rak" je poluautobiografski (bivi zatoenik, iskustvo u odjelu za tumore u
takentskoj bolnici) roman koji uz sredinji lik Kostogutova daje niz dojmljivih
portreta sovjetskih birokrata, lijenika i medicinskoga osoblja te raznih pacijenata.
Istodobno dirljiv ljubavni roman (ili roman o nerealiziranoj ljubavi), satira na
poststaljinistiku epohu i studija o ljudskom ponaanju u ekstremnoj situaciji
smrtonosne bolesti, taj je veliki roman u najboljim tradicijama ruske klasike koja
ljudskou i ivotnou nadilazi suvremena joj ostvarenja zapadnoeuropske i
amerike pripovjedne umjetnosti. "U prvom krugu" (asocijacija na prvi,
"privilegirani" krug Danteovoga pakla) rekreira pievo iskustvo prvih godina
zatvora, kada je radio u araki, znanstveno-tehnikoj ustanovi za logorae
znanstvenike. Glavni lik, Gljeb Nerin, opet je utjelovljenje samoga autora, a
prikazane su i neke druge osobe koje su igrale vanu ulogu u Solenjicinovu
ivotu (njegova prva ena, prijatelj Lev Kopeljev, rusko-idovski komunistiki
"vjernik", po struci germanist, dan u liku Leva Rubina). Mnogobrojne niti ovoga
djela imaju tematsku srodnost s prethodnim djelom: satira je nazona na svim
razinama, a poglavito u sarkastinom portretu Staljina (u doba njegova sukoba s
Titom); moralna kunja u mjeavini prijetnji i zavodljivih ponuda zatvorskih vlasti.
Realistiki je prikazan ivot izvan logora za znanstvenike i u njemu. No, kao i
prethodni roman, i ovo Solenjicinovo djelo uspijeva ponoviti udo ruske klasine
proze koju je Thomas Mann ne bez razloga prozvao "svetom": vjeru u pobjedu
hrabrosti i veliinu ljudskosti, koja je ukorijenjena u kranskom poimanju bitno
spiritualnoga dostojanstva ljudskoga bia.

Nakon romanesknih ostvarenja, uslijedila je dokumentarna, ali i duboko osobna

optuba sovjetskoga sustava koncentracijskih logora, "Arhipelag Gulag", (1973.75.), golemo trosvezano djelo temeljeno na preplitanju osobnih iskustava i
mnotva pisama, zabiljeki i ostalih dokumenata koje je pisac dobivao od bivih
supatnika, a koja su skupljena i obraena u okolnostima krajnje konspirativnosti.
Ta je unitavajua optuba sovjetskoga sustava za propast i smrt milijuna ljudi
slomila i posljednje komunistike apologete na Zapadu.
Brenjevljev SSSR nije mogao podnijeti ni ideju da se o tabuiziranoj temi pie, pa
je Solenjicin uhien i protjeran iz SSSR-a. Najprije je ivio u vicarskoj, zatim u
SAD-u (Vermont), da bi se u 1990-ima vratio u Rusiju, gdje je doekan i kao
ideolog ruske nacije. U egzilu je nastao niz romana koji slijede u ruskoj knjievnoj
svijesti opstojni uzor, Tolstojev "Rat i mir", i revidiraju povijesni model kakav su
nametnuli boljevici, s gledita ruske nacije, i to od "Kolovoza etrnaeste", 1971.,
proireno 1983, preko "Listopada esnaeste", 1984 i "Oujka sedamnaeste ",
1986. do "Travnja sedamnaeste", 1991. Zajedniki im je naslov: "Crveni kota ". I
dok u koncepciji "povijesne epopeje" Solenjicin slijedi Tolstoja, dotle njezinu
strukturu nastoji modernizirati: sam svoja djela naziva "polifoninima" (Bahtinov
pojam za romane Dostojevskoga), emu odgovara razliitost fragmenata od kojih
se u vor (uzel) cjeline vezuju fabule o ljudskim sudbinama (preteno ruskih
asnika; ratni protivnici, Nijemci, ostaju uglavnom izvan teksta), dokumentarni
umetci, lirske digresije. Jezik je arhaiziran i korespondira s namjerama
oiglednima u njegovu "Ruskom rjeniku jezinog proirivanja" (1995.) u smjeru
staroruskoga leksika. Solenjicin je na taj nain istodobno modernizirao prozu
(mjeavina dokumentarnosti, prikaza povijesnih osoba, izvadaka iz tiska slina je
postupcima u djelu Johna Dos Passosa, dok je upotreba vremenskih skokova i
preplitanje stilova i anrova podsjea na Faulknera), a jezinom arhaizacijom je
ostvario posebnu patinu koja ne ide za modelom jezinih igara karakteristinih za
sterilnost postmodernizma, nego joj je svrha regeneracija ruskoga nacionalnoga
bia u zrcalu pieva djela.
Vanija su mu publicistika djela: "Kako da preuredimo Rusiju" (1991.), "Rusko
pitanje krajem XX. stoljea", (1994.), "Dva stoljea zajedno", (2003). Kako u
inozemstvu, tako po povratku u Rusiju nakon sloma komunistikoga sustava,
Solenjicin je esto donekle povrno etiketiran kao ruski pravoslavni nacionalist,
antisemit, antikatoliki bigot, mrzitelj Zapada, apologet carizma i slavjanofilski
ksenofob. Iako su te optube besmislene, sam auktor snosi djelominu "krivicu"
nekim svojim nezgrapnim izjavama i povrnim generalizacijama (valja rei i da se
u ocjeni rata u propaloj Jugoslaviji nije proslavio politikom lucidnou). No, snaga
je Solenjicinove kritike u njegovim jasnim opaajima duhovne praznine i
kukaviluka koji lee u srcu ispraznoga sekularnog hedonizma koji dominira
zapadnjakim drutvima.
Po sveukupnom djelu Solenjicin je jedan od najznaajnijih prozaista 20. stoljea,
pisac koji je istovremeno nastavio tradicije klasine ruske pripovjedne proze,
napose Tolstoja, no inoviravi ju nizom postupaka karakteristikih za europski
modernizam. Ironija koja prati njegovo djelo je i posljedak razliitoga ivotnoga
iskustva i svjetonazora u odnosu na veinu suvremenika koji su ivjeli ili ive u

normalnijim i lagodnijim ivotnim uvjetima: u doba kada je stvarao svoj

najopseniji i najambiciozniji prozni ciklus, "Crveni kota", svjetskom knjievnou
je dominirao (i jo dominira) poneto trivijalniji pristup umjetnikom djelu,
ozbiljen u postmodernistikim fikcijama Umberta Eca, Thomasa Pynchona ili
Salmana Rushdieja. Pisac kao prorok je anakronizam, i veina nesporazuma
izmeu Solenjicina i njegovih kritiara proistjee iz sukoba nepomirljivih
svjetonazora o ovjekovom ivotu i sudbini.
Na hrvatski su prevedeni Solenjicinovi znaajni romani iz prve faze, "Odjel za
rak" i "U prvom krugu", te "Jedan dan Ivana Denisovia" i "Matrjonino
domainstvo". Naalost, odmak hrvatske italake publike od "ruskih tema"
(dijelom uvjetovan i jasnim svrstavanjem nemaloga dijela ruske inteligencije, uz
asne iznimke poput Vasilija Aksjonova i nekolicine drugih autora, na stranu
srpskoga agresora), doveo je do toga da najznaajnija Soenjicinova djela iz
druge faze, od "Arhipelaga" do publicistikih spisa, a najvie "Crvenog kotaa"
nisu dostupna na hrvatskom jeziku.