PRAVO NA UDNJU

Andr Brink

Naslov izvornika THE RIGHTS OF DESIRE

S engleskog preveo RASTKO GARI

"Tmurni mjesec obasjava tmurni svijet

Predmeta koji se nikad nisu sasvim pokazali
U kojem nikad nisi bila sasvim ti I nisi eljela niti morala biti."
Wallace Stevens
"Moj sluaj temelji se na mom pravu na udnju
Na Bogu koji i ptiice natjera da zalepraju krilcima."
J. M. Coetzee

PRVI DIO

U ovoj kui ima duhova. Zato je i bila tako jeftina kad smo je kupili, davno, prije skoro etrdeset
godina ili tonije prije trideset godina i etiri mjeseca. Duhovi jo nisu bili u modi. S kuom smo
u inventar dobili duh Antje iz Bengala i Magrietu Daniels, enu u ranim tridesetim, koja je vodila
kuanstvo. Ona se brinula o meni nakon smrti Riane, nakon svih tih godina, nakon roenja naih
sinova i gubitka moje keri, u dugom sutonu koji dolazi iza sree i nesree, krivnje i nevinosti,
kad vie nema nade, niti iznenaenja, niti novog mjeseca, tek pejza duha jednolian kao
beskrajne ravni Kalaharija1(1) moga djetinjstva; niega osim kaotinih uspomena koje nou
podmuklo bude iz sna. Ona se naravno brinula i za Antje iz Bengala, nesretnu rtvu nasilnog
ljubavnika i gospodara iz ranih dana holandske kolonizacije Capea.
U tim vremenima Papenboom je bio tek usputna postaja izmeu Rondeboscha i vrtova
Kompanije u Newlandsu, jedva nekoliko kua zbijenih oko mlina, pivovare, pekare i krme na
zlu glasu i na skoro dva sata vonje koijom od naselja u Table Bayu. Od svega toga ostao je
samo naziv Papenboom Road, cesta izgubljena u labirintu uliica, u sjeni hrastova nie od
avenije Newlands. Tu se nalazi i ova kua, gotovo sva u viktorijanskom stilu, zasjela na vrstim
temeljima prvobitne rezidencije u holandskom stilu kolonijalnog Capea, od koje je ostao samo
dio kamene ograde imanja navodno impresivne veliine.
Ovdje smo Riana i ja bili sretni. Ova kua je bila simbol nae emancipacije od napadnog
ponaanja njenih roditelja, koji su to smatrali svojim pravom, nemajui razumijevanja ni
opratanja za nau odluku da ne ivimo s njima na seoskom imanju usred vinograda u dolini
rijeke Paarl, na imanju koje je bilo ponos sedam generacija obitelji Hugo, gore nego Southfork u
Dallesu. Sam Bog zna da je ve dovoljno teko prihvatiti to je kerka trudna na dan vjenanja,
ali da je zet, koji se pojavio kao vjetar iz paganske unutranjosti pun pustinjskog pijeska, bio bez
prebijene pare sa svojim imenom i mirisom knjiga oko sebe. To je tek bilo zlo. Meutim,
odbaciti sav nagomilani ponos aristokratske obitelji Boera2, svjesno i namjerno, zbog bijednog
ivota u predgrau, dovodilo je na kunju strpljivost Svemoguega koji sve moe shvatiti.
Pa ipak, uspjeli smo. I osim gubitka enskog djeteta kojeg nisam ni stigao upoznati, gubitka
bolnijeg od svega to me je moglo zadesiti (oito, prije ili kasnije, ovjek treba platiti za svoje
grijehe), lijepi smo ivot imali u ovoj kui, ivot koji nam je ona odredila, koji se nije mogao
zamisliti bez nje. Kako od mene mogu sada traiti da sve napustim; kuu, uspomene, sve ono to
mi kae tko sam, i da se zauzvrat smjestim, poput knjige u knjinici, u neku sobu ili stan u nekoj
zgradi za umirovljenike, okruen potpunim strancima?
"Ali tata, u pitanju je tvoje zdravlje", rekli su Johann, Louis i njihove ene.

1
2

Kalahari pustinja na jugu Afrike, protee se od Botswane do Namibije i June Afrike.

Bur, Afrikaner, potomak doseljenika iz Holandije.

"Ali tata, u pitanju je tvoja sigurnost", rekli su. "Ali tata, moe sebi dozvoliti da provede svoje
posljednje godine udobno, oputeno i s mirom u dui", rekli su.
"Za Boga miloga, nisam star, ezdeset i pet mi je godina. "
"Da, ali imao si srani udar. "
"Nije to bio nikakav udar, samo napad angine pectoris. S tim se ivi godinama. Lijenik mi je
dao sve potrebne lijekove, dovoljno nitroglicerina da dignem kamion u zrak. "
"Da, ali ne zaboravi na susjeda. Kako se ono ve zvao..."
"Johnny Mc Farlane. Znam tono to mu se dogodilo. Bilo je uasno. Ova je zemlja u rasulu i
nitko ni prstom da makne i zaustavi kriminal. To ne znai da e se meni neto dogoditi. Znam se
paziti, a imam i Magrietu."
"I Magrieta je u godinama, ak starija od vas."
"Ona dobro nosi svojih sedamdeset godina, i drago joj je brinuti se o meni."
"Kua se raspada. Svake godine je sve mranija i tmurnija. Ve itavu vjenost nitko se ne brine
o vrtu. Prava dungla."
"Meni se takav svia. Mjesta koliko hoe za itanje i pisanje, a nitko ti ne smeta."
I tako razgovori telefonom od sat, dva. Louis iz Johannesburga, Johann iz Sidneya, s druge
strane globusa. Johann je ak poslao Cathy da razgovara sa mnom, znajui moju slabost prema
njoj, veu nego prema vlastitoj djeci. Ali, oni su ipak sinovi.
"Hajde Rubene, budite razumni." Uvijek me je armirala, zovui me imenom. Bilo je to
simpatino, s obzirom na moje i njene godine.
"to moe biti razumnije od elje da se ivi u svojoj vlastitoj kui?"
"Rado biste promijenili miljenje kad bi Magrieta spavala u kui"
"Dobro, zna da je Magrieta konano nala svoj dom u Delftu. Mogu li sada traiti da ga
napusti?"
"Ali za Boga miloga, Rubene, molim vas...! Nemojte biti tako zadrti. Ovdje ne moete ivjeti
sami."
"Ne ivim sam. Kad Magrieta nije tu, moj duh pazi na mene."
"Ma hajdete, molim vas! Ne mislite to ozbiljno."
"Nikad nisi nala vremena upoznati Antje iz Bengala."
"Nije mi to ni najmanja elja. Molim vas, pokuajte me sasluati?"
"Sluao sam i vie nego to je trebalo. O ovome smo ve i previe priali."
"Rubene, zbog toga sam dola ak iz Australije!"
Napola podignute glave, isturene brade, crnih oiju koje su tinjale, plave kose zabaene unazad,
tankih ruku na vitkim bokovima, znala je zauzeti neki stav, kao u baletnoj pozi, s ciljem da istopi
sav muki otpor. Ali ja nisam poputao.
"Cathy, to je bio tvoj vlastiti izbor. Sluaj zlato, mnogo te volim, ali nee mnogo postii
ucjenjivanjem mojih osjeaja."
Krenula je izai bili smo upravo u radnoj sobi, meu knjigama i novinama, usnulim
makama, isprepletenim icama gramofona, pojaala, radija i raunala kad se iznenada
okrene prema meni.
"A podstanari?" zapita, "mogli biste primiti nekoliko studenata..."

"Nikakvih studenata u ovoj kud, nikakvi dolasci i odlasci, pijanevanja, puenje, kurvanje i
glasna glazba danju i nou. Hvala, ali ne dolazi u obzir."
"Rubene, onda neki brani par, pristojan, simpatian par srednjih godina. Sigurno mnogi trae
neko ugodno mjesto za boravak. Glavno je da imate nekoga."
"Ve sam navikao biti sam. elim ivjeti kako meni odgovara. Netko drugi iao bi mi na ivce."
"Kua je dovoljno velika. Moete iznajmiti par soba u stranjem dijelu. Neete ih ni vidjeti, ali
e barem biti u blizini u sluaju potrebe."
Shvatio sam da nee popustiti. Nakon dva dana muenja, na kraju sam popustio. Namjeravala je
ostati dok se stvar ne rijei, ali je onda, hvala Bogu, Johann nazvao telefonom i traio da se
odmah vrati; nije vie mogao drati djecu pod kontrolom. Unato tome, njen promuurni enski
instinkt govorio joj je da prieka na objavu oglasa prije puta. Odluio sam da emo Magrieta i ja
vjerojatno pronai nekoga tko odgovara. Nita strano, ukoliko ne uspijemo. Barem sam
pokuao.
Do sada su se javila dva para. Prvi smo odbili bez grinje savjesti. Bio je to sredovjeni par iz

"Nisam to rekao zbog prigovora, samo sam iznio injenicu."

"Zolani je divan", rekla je, sva sretna. "Njegovo ime znai miran ovjek."
"Nisam znao da poznaje jezik Xhosa?"
"Nauila sam ga u istonom Capeu." Nasmijala se oputeno. "Ali kau kako ne moe nauiti
neki jezik, ako ga ne provjeri u krevetu."
"Je li proao test?"
"Sa odlinim."
Malo sam oklijevao: Hou li postaviti pitanje ili ne? Odluio sam zapitati: "Jesi li opet doivjela
orgazam?"
"Jesam. Kako zna?"
"Vidi ti se na licu." Dodirnuo sam ga dlanom ruke. "je li se pojavila naa Antje?"
"I to s nimalo srama", rekla je. "Bila je s nama u krevetu. To me je i uzbudilo."
"Znai, opet e ga vidjeti."
"Svakako, nadam se."
Promatrao sam je bez urbe, studiozno, kao neku umjetniku sliku. Njene oi bile su uprte u
mene, ne ekajui presudu, unaprijed je trebala znati za ishod, samo je primila na znanje. Moje
ispitivanje nije ostavilo traga na njezinom licu. Jo jednom me je iznenadilo kako glatka koa
odbija svaki pogled ili ga jednostavno proputa, bez da se lomi, kao da nije zapreka svjetlu.
"Jesi li itala Pippa passes od Browninga?" upitao sam.
Zavrtila je glavom. "Jesam li trebala?"
"Vjerojatno je mislio na tebe, kad je to napisao"
"Onda to neu sigurno proitati." Opet je bose noge stavila na rub kreveta. "Moram ii. Danas
snimamo na Cedeborgu. Vjerojatno emo se vratiti sutra." Poljubac u obraz i onda je otila.
"Pazi se", promrmljao sam te rijei, a da ih nisam glasno izgovorio, znajui da nema koristi.
Sada sam se morao suoiti s Magrietom. Jo uvijek je prala sude, ali alice su ostale netaknute na
stolu. U kuhinji se mogla osjetiti teina njene utnje. Stavio sam alice u toplu vodu koja se
pjenila. Odmah se sklonila u stranu, briui ruke o pregau.
"to je bilo, Magrieta?" zapitao sam.
"To neu oprati", rekla je odluno.
Pogledao sam je u udu. Ali, zato bih se i iznenadio?
"Zolani je mladi na mjestu", rekao sam, bez sumnje elei u to uvjeriti sebe kao i Magrietu.
"Ako je drag Tessi, zato bi se mi alili."
"Meneer, ja se ne alim. Samo kaem." Izala je iz kuhinje i onda sam uo njene natikae kako
klepeu niz hodnik prema mojoj spavaoj sobi, kamo je otila napraviti krevet. Samo minutu
kasnije ve se vratila s rukama na bokovima i zastala na vratima ispunjavajui cijeli prostor.
"Ako je Meneer jo uvijek suglasan, poto Meneer ide u posjet Louisu i njegovoj obitelji, i ja u
otii na odmor."
Nakon to je u kui oistila sve do najsitnijeg detalja, na moje iznenaenje, ak i Tessine sobe,
prije nego to je otila prole noi neto ranije, isplatio sam joj nadnicu za prosinac i uz to obilatu
boinicu. Dogovorili smo da e se vratiti prvog ponedjeljka nakon Nove godine. I onda sam
odjednom ostao sam, osjeajui se naputenim, kao jedini preivjeli nakon katastrofe

apokaliptinih razmjera. Hodao sam od sobe do sobe, kao to sam to radio toliko puta posljednjih
mjeseci, ali do oaja svjestan praznine koja me okruuje. Sjeo sam na krevet u Tessinoj spavaoj
sobi. Magrieta je promijenila posteljinu, ali kad sam pritisnuo lice na jastuk, priinilo mi se da se
jo zadrao miris parfema. Opet sam pogledao tablu na zidu. Fotografije nisu ostale na istom
mjestu. Izblijedjela slika njezinog oca nalazila se sada u sredini, a fotografija sa savrenim
tijelom nage djevojke, nije vie bila na svom mjestu. Moda ju je dobio za uspomenu neki noni
posjetitelj? Prokleti srekovi.
To me je podsjetilo na mali prsten s pupka, koji sam ja dobio za uspomenu. Zato sam se i vratio
u prostor ispod moje radne sobe. Pod zasljepljujuim svjetlom lampe jedan, dva, moda tri
sata ponovno sam bio zaokupljen prekopavanjem, ostavljajui iza sebe sve veu gomilu zemlje i
praine. Nije bilo iznenaenja, sve je bilo uzalud. Izmoren, napola sam se podignuo da bih
ispravio lea. Lampa mi je pala na zemlju. Smjesta se ugasila. Pokrila me je srednjovjekovna
tama kao plat pustinjaka. Ali nije potrajalo, mutna svjetlost iz prostorije iznad glave prodrla je
kroz otvor od ispilanih dasaka u podu. Poslije nekoliko trenutaka u strahu, opet sam mogao disati
s olakanjem. Osjetio sam muklu bol u prsnom kou. Nalik vatri koja se gasi u mojim prsima.
Nije srce u pitanju, uvjeravao sam sebe. Nije srce. Ovu bol osjeam iza prsne kosti. Mala
vrtoglavica. U najgorem sluaju, pojavila se opet angina pectoris. Nije ni udo, nakon svih
napora ovog dana.
Nije vrijedno spomena, toga sam svjestan. Pa ipak, kako se ne pitati? Zolaniju je dozvoljen
pristup njezinom krevetu, meni jo nije? Grobna tama oko mene pomogla mi je sjetiti se svakog
detalja. Svakog dijela njezinog tijela, njenih udova. Prvi trenutak otkria. Nema nieg posebnog
za vidjeti. Svoju neobinu i raskonu ljepotu dijeli sirotinji kao milostinju. Samo sam ja ostao
uskraen.
Kao da me je neka sila, jaa od mene, podignula u vis i natjerala pogledati na sebe s poklopca
iznad glave, moje tijelo je nekako treperilo sablasnom svjetlou, kao ektoplazma, a onda me sa
zgraanjem pustila da se stropotam dolje. Osjeao sam samo umor. Doslovno smrtni umor.
Leao sam na neravnom tlu, kako nisam vidio prainu oko sebe, bilo mi je lake prepustiti se
krajnjoj iscrpljenosti. Vie me nije bilo briga. Zolani je mlad. Ja sam star, ja sam starac.
Moda sam zaspao ili izgubio svijest. Probudio sam se i osjetio kako neto pue po meni. Bilo je
uasno. Kako se odmah nisam mogao prisjetiti gdje se nalazim i kako sam tu dospio, na trenutak
su mi na pamet pale nestvarne misli da se nalazim u paklu. to ako komeanje i naguravanje oko
mog tijela pripada demonima, preruenim u abe, dlakave pauke, zubate takore, koji su me doli
muiti. Pipao sam po mraku i naao lampu. Pri iznenadnoj svjetlosti zamijetio sam malo dlakavo
stvorenje kako se udaljava. Ako je to stvarno, sve ostalo je moglo biti stvarno.
Ovdje se pria ne prekida. Bolje reci, ovo je nastavak. ZABILJEKA O KRAJU ILI
ZAVRETKU. Pokuavam se sjetiti vremena provedenog u suterenu kue. Mojih razmiljanja.
Ne bojim se toliko suoavanja sa smru, koliko ideje da je to kraj. itavog ivota me je pratio
osjeaj kako kraj treba izbjegavati, zaobii ili ostati izvan njegova dosega. Nikad mi Bog ili
religija nisu usadili vjeru u postojanje drugog svijeta, boljeg ili goreg. Nema drugog osim onog
kojeg vidim oko sebe. A to je od svega najtee prihvatiti. I postaje sve tee. U djetinjstvu
pretpostavljamo da e sve vjeno trajati. Sve dok se neto ne dogodi. U mom svijetu sve je
poelo s malom Lennie. Ni mjesec dana od nae igre u ambaru, meu snopovima djeteline, njena
majka je napustila farmu i sa sobom odvela djecu kod rodbine, negdje u sjeverni Transvaal.
Nikad ih vie nismo vidjeli. Godinama kasnije, doprle su vijesti do naeg kraja o smrti male
Lennie. Od difterije, rekao je moj tata. "Odnijela ju je difterija." Dugo vremena sam vjerovao
kako je difterija neki aneo ili vrag. Budi dobar ili e difterija doi po tebe. Odnijet e te nekud

odakle vie nema povratka. Ta rije, kao i njezino znaenje iznenadni nestanak (to sam saznao
mnogo kasnije), ostala je zauvijek zabiljeena u mojoj glavi kao jedna od najodvratnijih u
rjeniku. Jedna od najgorih strana tog iskustva bila je da sam postupno poeo sumnjati u moje
pamenje. Jesu li tog dalekog dana zaista moja braa pokuavala nagovoriti Lennie da skine ute
gaice? Ako je tako, jesam li im i ja pomogao u tome? Mogu li se pouzdati u uspomenu na taj
dan otkrivanja u ambaru? Ona mi je potrebna da bi to potvrdila, ali nema je vie. Njenim
nestankom, krajem koji nita nije rijeio, izgubio sam bitni dio sebe.
Koliko je uspomena ostalo bez zavretka zbog Rianine smrti? Koliko ih je otilo u grob s mojim
tatom? Moja kerkica, koja se nije ni rodila, prebrzo je nestala da bi dio mene odnijela sa sobom.
Pa ipak, nisam siguran. Naravno, ne postoje svjesne uspomene. Ali koliko vjere, nade, ljubavi,
mogunosti za budunost? Svemu predstoji kraj. Ljubav ima kraj. Sve ono cvijee, koje je
iznenada niklo nakon proljetne oluje nad mrtvim ravnima pustinje Kalahari. Svemu je doao
kraj. Ponekad je moj tata, u trenucima velikog nespokoja ili oaja, znao otii u polje i zalijevati
tratinice rakijom, uvjeren da opijene nee osjetiti bol kad se ponu suiti ili umirati. Takvo je
bilo njegovo objanjenje. Ja sam to usporeivao s mokrenjem po stopalima djevojica u zimska
jutra, ali to nije pomoglo.
Vjerojatno najvei dio onoga to radimo, ima za cilj izbjei spoznaju da to ima svoj kraj. U
priama koje priamo, u poslu koji radimo. U stvaranju djece, mrtvoroene ili ive. U strasti koja
nam pomae u njihovom stvaranju. U ljubavi ako imate sree. Pomiljam na Danteove
ljubavnike koje u paklu, dok se dre za ruke, nosi tamni vjetar. I premda sam svjestan da se i ja
pribliavam some kraju, jo uvijek ne znam to dolazi poslije kraja. to dolazi nakon tisuu i
jedne noi, kad je eherazada prestala priati, jer joj vie nije ostala ni jedna pria. Jadna Antje
koja neprekidno stoljeima luta tajno po kui da bi se znalo za njenu priu. to e biti kad tu vie
ne bude Magriete, Tesse i mene?Tko e sluati? A to e se dogoditi s mojom priom?
Moda samo ja pravim probleme. Nekome drugome, kao na primjer Tessi, sigurno ne bi ni palo
na pamet. Po njoj, barem mi se tako ini, u svemu se ve nazire kraj, te je uzalud i traiti neku
alternativu i zato i nema potrebe gubiti vrijeme i misliti na to. Moda je to tajna njezinog uspjeha
preivljavanja.
Kao vrea puna kostiju, dovukao sam se do otvora u podu, jo tuniji, ali ne i mudriji. Jedva sam
imao snage provui se kroz otvor i opet se suoio s kuom. Krajolik pustinje pod tamnim
mjesecom. Malo je trebalo da se vratim u svoje skrovite. Pomislio sam, ovako e biti ubudue.
Isto tako tamno, isto tako pusto. Da je barem Johnny iv. Nae partije aha i dugi razgovori
pomogli su mi odrati se na ivotu. Sada je i tome doao kraj, kao i svemu ostalom.
Lutao sam po mraku od sobe do sobe. Ne znam kako sam dospio u blagovaonicu. Tamo rijetko
svratim. Zaustavio sam se pred Bechsteinom, klavirom, koji nam je darovala obitelj Hugo,
lagano sam preao rukom preko blistave klavijature i nesvjesno pritisnuo srednji C. Nikad nisam
nauio svirati, ali dovoljno je bilo nasumce pritisnuti neku tipku na kojoj bi se zaustavio moj
prst, i sama pomisao, da sam dokuio tajnu, odnosno da sam naao klju zagonetke, na bogatstvo
tonova, koji bi se mogli izliti, bacio bi me u zanos. Jo jedan ton. Zatim jo jedan. Sjetio sam se
iz prolosti rasklimatanog i ratimanog pijanina iza pozornice u kolskoj sali, kad je sve poelo.
Sjetio sam se svjetlosti koja je pala na Rianinu tamnu kosu, na njene prste koji prebiru po
poutjelim tipkama. Kako sam se mogao tako ponaao prema njoj? Vrhunac izdaje
iskrivljavati istinu o njoj, sada, kad vie nije u stanju ispraviti me. Zar nisam ja pokrenuo taj
postupni pad, zar ju nisam natjerao na brak nakon to je ostala trudna, a onda jo vie pogorao
situaciju skrivajui se iza knjiga, kad je udjela biti sa ivim mukarcem? I dok sam godinama
traio razloge moje patnje, koliko sam stvarno pokuavao razumjeti njenu patnju? Kao Antje, i

ona je imala svoju priu. Da sam joj samo dozvolio da je ispria. Sada je prekasno. Ostao sam
jo ja, sam. Ono ega sam se najvie plaio u ivotu, sada se ostvaruje.
U ovom trenutku stanje je jo privremena Rumu sam izgubio, ali Tessa e se vratiti, kao i
Magrieta sa zasluenog odmora. Ali ne zauvijek. Nita vie nee biti zauvijek. Uskoro e i one
otii, a ja u ostati, tu u svojoj vlastitoj kui.
Sada je vrijeme za poetak privikavanja. Moram izbaciti iz misli Magrietu i njen svijet, koji je
bio izvan mog dosega i koji nisam elio shvatiti.
Najmunije, a moda najpotrebnije, bilo je zaboraviti, ili se pretvarati da zaboravljam, kako se u
ovoj nestvarnoj noi, negdje u dalekim planinama otrih vrhova, u vrei za spavanje, priljubljena
uz novog ljubavnika, nalazi ena koju volim. U tjednima koji su preda mnom, moju realnost e
definirati moj sin, njegova ena i nepoznati broj djece putene s lanca. Ako nita drugo, to e me
otrijezniti. Vrijeme je za tablete.

Vratio sam se iz Johannesburga. Nisam vie mogao izdrati s Louisom, Janet i njihovim bunim
domainstvom, njihovim planovima i razgovorima o Kanadi i visokim zidovima s bodljikavom
icom koji okruuju Alcatraz i kojeg zovu svojim domom. Hou li se ja moi suoiti s onim to
mene ovdje eka i to sam znao nazivati svojim domom, to je ve drugo pitanje.
Promijenio sam avionsku kartu da bih se mogao ranije vratiti. Mogue je izdrati do izvjesne
granice, ali preko toga nimalo vie. Da sam tada znao ono to sada znam, bi li se odluio za
povratak ovog popodneva? To je sada nebitno. Bi li Adam vie volio da nije zagrizao u jabuku?
Ona sada spava. Sjedim u radnoj sobi, sluam Wandu Landowski kako svira sonate Scarlatija,
toliko tiho da glazba dopire do mojih uiju kao sivo- srebrni um. Bio sam u iskuenju sii u
suteren ispod sobe da bih radio na biljekama. Bio bih jo bolje zatien, ali bilo bi nezgodno
sjediti na zemlji i pisati na priljubljenim koljenima. Ipak, kad je to bilo jae od mene, razmiljao
sam kako bi bilo dobro spustiti dolje stolac, moda i stoli za igranje aha, pa ak i svjetlo preko
produnog kabela. To mjesto mogu pretvoriti u privatni bunker, zatien od svake opasnosti
vanjskog svijeta. Ako na otvor postavim pravi poklopac, kad proe praznik graevinara, mogu
pozvati tesara iz Stanleyjeve ekipe radnika koji nisu osueni, mogu ga zatvoriti za sobom kad
dolje siem i nitko nita nee znati. Da je jadni Johnny imao tako siguran zaklon, moda bi i
preivio. Bio je ubijen, a ja u od ubojice zatraiti da moju kuu napravi sigurnom.
Mogao bih Tessu na silu zatvoriti u svoje gnijezdo, tamo zadrati i zauvijek sretno ivjeti i imati
puno djece. Kolekcionar od Johna Fowlera. Izvolite u salon, rekao je pauk. Dolje ima takora i
svih vrsta vragova. Ako pronaem prsten, mogu ih drati na odstojanju. Uvjeren sam u njegovu
djelotvornost kao i u raspelo u obliku T svetog Antuna. Posveen njenim probuenim mesom.
Sada zacijeljeno i bez ikakvog oiljka. to me je najvie iznenadilo kod njezinog abortusa, to je
lakoa s kojom je sve to prebrodila. Svjestan sam svoje nepopravljive staromodnosti, ali za to
zacijelo treba vremena, pomisao na to se vraa i progoni savjest. To ne znai da ona to porie i
da se pravi kao da se nikad nije dogodilo. Ona o tome pria, ona to prihvaa. I nastavlja svoj put
laganim korakom, mirne savjesti, naoko nepovrijeena. Ne sjeam se da sam je ikad vidio
uplakanu. (Osim one noi, kad je izgleda bila na rubu plaa?) I ovog poslijepodneva, nakon oka
zbog mog povratka, ni okom nije trepnula.
Dva tjedna provedena s Louisom i njegovom obitelji nisu bila u svemu katastrofa. Iako sam se
unaprijed plaio, i djeca su se bolje ponijela nego inae. Uvijek je postojalo neko odstojanje
izmeu mojih sinova i mene i ja sam voljan preuzeti krivnju. Kad su bili mali, bio sam s njima
oduevljen, jer su za mene predstavljali neto novo. Kadgod je Riana bila bolesna ili umorna,
drago mi je bilo uzeti ih nou k sebi. To je relativno bilo lako izvodljivo, jer nakon oba poroaja,
vrlo ih je brzo prestala dojiti. Bio sam odluan preuzeti ulogu u odnosima izmeu oca i sina dok
budu rasli, raditi s njima sve to sam mrzio, poduavao ih o svemu to nisam znao. Ali u ih isto
tako uvesti i u svijet knjiga, glazbe i onog zadovoljstva kad ostane sam sa svojim mislima.
Uvijek je postojala nada kako e se jednog dana pojaviti i ker. Nakon Louisovog roenja, Riana
i ja smo se poeli sve vie udaljavati jedno od drugoga. Barem dvije godine jedva smo i ljubav
vodili. Prosto je nevjerojatno kako je ostala trudna nakon jednog od rijetkih bliskih susreta bez

posebnog znaaja. Nakon nekoliko mjeseci, ipak nas je njena trudnoa polako zbliila. A onda,
nakon gubitka djeteta i otkria da je bilo ensko, sjenka je nepovratno pala izmeu nas. Djeaci
su me poeli manje zanimati, s Johannom, ivahnim stvorenjem aneoskog lika, jo uvijek sam
mogao uspostaviti neku vezu. Meutim, Louis je bio previe slian meni, povuen u sebe, skoro
do utljivosti.
Kad su odrasli, obitelj nikad nije za praznike bila na okupu vie od tjedan dana. (Usprkos
vanosti, koju pridaje obitelji, posebno naoj, Magrieta je imala vrst stav o tome: "Obitelj ti je
kao ribe, nakon tri dana, vie nije zajedno.") U poetku pretjerujemo u izjavama ljubavi jedni
prema drugima, ali nismo u stanju voditi razgovor vie od deset minuta. Izmijenili bi srdane
pozdrave, a onda razili svaki na svoju stranu s knjigom ili novinama u ruci.
I ovog puta smo bili spremni drati se uobiajene rutine. Meutim, blizina odlaska, koji je ve
bio utvren za kraj sijenja, uklonila je neke barijere. Posebno su me mnogo hvalili kako
elegantno izgledam, kako se sada oblaim s ukusom Odgovorio sam sa smijekom na licu, jer
nisam bio spreman objanjavati rijeima. Ali to nam je pomoglo razbiti led. Vodio sam djecu na
uasnu predstavu "Neto na ledu", astio mesom s rotilja, a otili smo i na dnevni izlet do brane
Hartebeespoort, kako bi Louis i Janet ostali malo sami.
Janet se mnogo trudila navesti nas na razgovor. Nova juna Afrika: tema koja se nije mogla
zaobii. Iako smo uvijek imali razliito miljenje u politici, nisam bio previe oduevljen tom
temom. Istina je, promatrao sam izlazak Mandele na slobodu iz zatvora Victora Verstera (bili su
spremni doletjeti avionom u Cape Town, vidjeti to izbliza, stajati satima na nemilosrdnom suncu,
ali nisu uspjeli dobiti karte za avion). Meutim, nisam glasovao 1994. godine, na izborima o
kojima se toliko govorilo. Bilo mi je dosadno ekati satima u dugom reda Louis i Janet su proveli
pet, est sati ekajui da iz nekog nejasnog zadovoljstva ucrtaju krii u mali kvadrat. Zato je
neminovno i njihovo razoaranje bilo vee od moga. Od prekomjernog oduevljenja prije skoro
pet godina, sada su doli u situaciju u kojoj ne mogu nai prave rijei, estoko osuujui sve to
je otilo u krivom smjeru (iskustvo Janetine prijateljice, koja je bik oteta i silovana, nije se
svakako moglo opravdati). Moje raspoloenje kretalo se od bijesa s razlogom, kad su me
iznenada uklonili s posla, do nezadovoljstva i neodreenog gnjeva. Jednostavno, nisam mnogo
pridavao vanosti vanjskom svijetu. Smatrao sam kako postoji ogromni nerazmjer u ovoj zemlji,
naroito otkad sam bio zateen Magrietinim priama o raznim nevoljama, ali se osobno nisam
osjeao ugroen, osim nakratko ili u posebnoj prilici, kao to je Johnnyjeva smrt. Ili sam moda,
pitao sam se dok smo razgovarali, suzdravao strah, da ne bih priznao zbunjenost koju osjeam
zbog buke koja sve jae i jae dopire do mene iz prostota koji me okruuje? Ili zbog najezde
Tessinih beskunika...? Ali to je bilo pa prolo, a ivot tee dalje kao i prije. Je li zaista tako?
Najvie alim, rekao sam, to smo tako dugo bili protiv nasilja i lai prethodnog reima, od
Malana i Verwoerda39, pa sve do de Klerka i to smo se barem nadali kako emo s novom
vladom imati mogunost biti za neto. Louis se estoko usprotivio. Njegovo miljenje je bilo da
je -za- druga rije za nacionalizam. Ima dovoljno oko nas zlih ljudi i za borbu ne treba zazivali u
pomo anele. "Nema potrebe biti za neto", bio je uporan. "Dovoljno je biti protiv."
Ipak, otkrio sam kako iza razmetanja oko odlaska u novu zemlju i elje za novim poetkom, isto
tako stoji i strah od neizvjesnosti. Je li mogue ponovno pustiti korijene? Hoe li preivjeti u
hladnoi? Mogu li zaista napustiti zemlju o kojoj sada loe govore i koju toliko mrze, ali koja ih
je stvorila onakvim kakvi jesu bilo za dobro ili zlo? To me je navelo progovoriti o vlastitim
strepnjama i strahu pred starou.
39

Verwoerd - predsjednik June Afrike u vrijeme apartheida.

Moda nisam smio o tomu govoriti. Naime, nakon to su me u poetku bockali i zadirkivali na
raun nove stanarke, pokuali su me stjerati u kut svojom velikodunou. Zato ne bih poao s
njima? Nisam bio vezan ni poslom ni obitelji, a niti prijateljima koji e mi nedostajati. Poeo
sam stariti prije vremena, i ako emigriram, mogu sebi osigurati produetak ivota. Mogu se
prepustiti svojoj ljubavi prema glazbi, muzejima, knjinicama. Dobio bih novi poticaj koji bi me
ispunio zadovoljstvom. Uvijek bih imao vremena napretek raditi ono to volim, itati, istraivati,
praviti biljeke i meditirati.
Ostao sam budan cijelu no. Kakav sam im odgovor mogao dati? Moje je miljenje kako se
obino ostaje u nekoj zemlji, jednostavno zato to si se tu zatekao, kao to ostaje u braku s
nekom enom koju si oenio. Kao to sam ostao s Rianom. Meutim, kad se bez najave nae
pred izborom koji ti nudi Louis i Janet, ne moe se dugo skrivati iza navike ili praznovjerja. U
takvu raspravu nisam elio ulaziti. Ne, u mojim godinama. Nisam imao razloga za to. Ali kako
zatvoriti oi pred injenicama s kojima su me suoili?
Bio sam svjestan toga kako nemam valjanih protudokaza kojima bi se obranio i od najmanjeg
napada. Ali, je li zaista mogue rijeiti kljune momente svog ivota dokazima? Prosjak je onaj,
koji voli iz rauna. Jesam li zato Tessu primio natrag, nakon to sam je izbacio iz kue, jer je to
bilo logina stvar? A ukoliko odluim ne otii s djecom nego ostati ovdje je li to zatc. jer je to
lake uiniti? Ni izdaleka. Nije lako ivjeti u ovoj zemlji. To je nemilosrdna, teka, o koliko
teka zemlja. Nikako teka u mukom smislu rijei, ve teka u smislu koji sam jedino primijetio
kod ena. Onaj koji odlui ostati ovdje, ne moe preivjeti bez ozljeda. Ni najmanje ovu zemlju
nije briga za nas, isti s nama prainu, ostavlja svoje krvave tragove na nama. Nema u njoj
nikakve romantike, niega od staroga Blut-und-Boden40. Moda je to vie stvar potrebe ili
nunosti. Nije mi poznato.
Moda je istina, zakljuio je Louis, da su stvari otile predaleko i ne postoji nada u popravak
izlomljenog ivota. Ipak je to jo uvijek neki ivot. Moda jedino treba pokuati popraviti ono
to je ostalo od njega. Ali ponavljam, ja to ne znam. Moda samo nisam elio izabrati.
"Ponuda i dalje stoji", rekla je Janet. "Tata, ne morate odmah odgovoriti. Ali barem obeajte o
svemu razmisliti. Doista elimo da svoje stare dane provedete u miru i spokoju."
To me je na kraju slomila Ta prevelika ljubaznost. Nisam bio spreman razmiljati o takvoj
mogunosti. Kako priznati, njima ili sebi, da se s mjesta neu pomai dok je tu Tessa? Nije to
zbog nade da e ona jednog dana promijeniti svoje miljenje, da u je pridobiti.; odavno sam
izgubio tu nadu. Nema izgleda za nas. Na ovoj udaljenosti, na kraju sam to bio prisiljen otvoreno
priznati. Niti mogu, niti je elim ostaviti. Bio bi to jedan oblik samoubojstva, ma koliko spor,
toliko djelotvoran. Imao sam potrebu za njom, ne iz nekog posebnog razloga, ve iz ljubavi, koja
je toliko iracionalna, besmislena, suluda, pred djecom bih ispao smijean, kad bih to spomenuo.
Stara budala. Moda sam podjetinjio, ali dopustite mi ja ju volim.
Zbog toga sam, njihovo zaprepatenje, odluio se vratiti kui tjedan dana ranije. Skloniti se od
dobronamjernog laskanja, vratiti se Tessi.
Razgovarali smo telefonom vie puta, tri puta. U elji da nakratko izmijenimo vijesti, popriamo
o vremenu, postavimo par bezveznih pitanja, ali i da ujem njen glas, tamni glas, plemenit kao
crno vino sazrelo u hrastovoj bavi, a moda i njen smijeh. Posljednji put kad je nazvala, uoi
40

Blut-und-boden - krv i rodna gruda (izraz nastao u njemakom romantizmu, ko|i je dobio
posebno znaenje pod nacizmom.

Boia, usput je zapitala, dok je prepriavala neki film koji je vidjela: "Kad ve priamo, ima li
to protiv ako kui pozovem nekoliko prijatelja?"
"Naravno. Ne mora me ni pitati."
"Hvala, ljubavi. Pravi si. Kad se vraa?"
"Prvog dana iza Nove godine."
im sam spustio slualicu, znao sam, vraam se kui. Neto nepredvieno kod kue, objasnio
sam Louisu ne govorei potankosti. A kad je elio vie saznati, izmislio sam neto o Magrieti.
Obitelj, kod koje je stanovala, izbacila ju je iz kue, objasnio sam ne trepnuvi okom (ranije sam
im ispriao najgore detalje onoga to je preivjela) i s obzirom na situaciju, bilo bi opasno da se
preseli u moju kuu i ostane sama. to uiniti pored svih tih skitnica i ubojica koji lutaju
naokolo... Louis je iznio vie prijedloga, a Janet ak ponudila letjeti sa mnom i pomoi u
rjeavanju tog problema, prije nego to se vrati u Johannesburg. Ali, ja nisam popustio. Na kraju,
bio je to rastanak pun emocija.
Kad sam oko dva sata poslijepodne izaao iz taksija ispred kapije, iz kue je tretala glazba. Nije
to bila moja glazba, ve neto neopisivo. Zaustavio sam se pred ulaznim vratima, koja su bila
irom otvorena, skupljajui snagu prije ulaska u kuu. Buka je dopirala iz radne sobe, ali tamo
nije bilo nikoga. Sjetio sam se neeg slinog kad su djeaci davali sebi oduka jo dok su bili u
gimnaziji ili na sveuilitu, ali to je bilo u zadnjem dijelu kue i pod strogo odreenim pravilima,
to se tie vremena i glasnosti. Gromko i s vriskom, valovi ove odvratne buke irili su se iz
svakog ugla vibracijama i odzvanjali od okolnih zidova. Mogao sam jedino razaznati dva
besmislena stiha, koja su se stalno ponavljala:
Ali ako zatvori vrata
Nikad vie neu vidjeti dan...
Ostavio sam prtljagu u hodniku da bih rukama zatitio ui i probio ispred sebe put kroz gomilu
svakovrsnog smea: boca, jastuka, pribora za jelo, posua, obue, jakni, naoala za sunce. Sve je
to lealo razbacano po podu sve do kuhinje. Ono to sam tamo naao, ne moe se ni zamisliti.
Tanjuri, posue, alice, ae svih vrsta, sve na hrpi u sudoperu, na stolu, na kuhinjskom ormaru,
pa ak i na podu. Komadii razbijenih aa i boca, posvuda naokolo. Ni znaka ivota, ak i u
njenim sobama, gdje je nered isto tako bio nevjerojatan. Izvuene ladice, jastuci i pokrivai
svuda po podu. Asirci su se kao vukovi stutili na blago u toru.
Provala, pomislio sam. Obistinilo se zloslutno proroanstvo Magriete. Kua je opljakana. A
Tessa, po svemu sudei, ubijena. Jedva sam se suzdrao da ne povratim na tu pomisao. Gdje i u
kakvom u stanju njezino nai tijelo? Zaurlaj, zaurlaj iz sve snage.
Kad sam se vratio u kuhinju, zaustavio sam se i zbunjeno bacio pogled oko sebe i zatim iz
ormara zgrabio valjak za tijesta Nije ba neko oruje, ali barem je dobro za obranu. Nisam bio
sasvim spreman imitirati ulogu policajca na televiziji, stari leima uz dovratak, pogledati as
lijevo, as desno, podii oruje i uskoiti unutra, rairenih nogu kao Kozak dok plee i bang,
bang, ali sam bacio pogled u svaku sobu du hodnika. Svugdje ludnica. Pravi kaos se sruio na
ovaj svijet. Meu poznatim predmetima koji su bili razbacani po raznim dijelovima kue, nalazili
su se uglavnom razni komadi enske odjee. Nisu pripadali Tessi, hvala Bogu, osobno sam ih
upoznao kad su se suili na konopcu. U mojoj sobi je isto tako bilo sve ispreturano, vjerojatno su
tamo spavali, zabavljali se, naganjali i bludniili. Da je u pitanju bila samo obina provala,
moda bi se i pomirio sa sudbinom. Meutim, ovdje su proli vandali, nain, na koji su razorili

ovu kuu, koja je bila dio mene, prelazilo je svaku mjeru. Jo uvijek ni traga ivota, ljudskog ili
bilo kakvog drugog. Kao da su i make pobjegle.
Netko je sjedio u mom naslonjau, jeo za mojim stolom, spavao u mojoj postelji.
A onda sam ju naao. Ipak se nalazila u radnoj sobi, nije se mogla vidjeti s vrata, leala je na
podu iza radnog stola, pokraj njenog lakta, prolivena aa vina.
Nije bila mrtva. Spavala je, zapravo, hrkala. Glazba je i dalje tretala, vjerojatno namjeteno da
se ponavlja.
Tada mi je palo na pamet, glazba je trebala iskljuiti mogunost provale. Meutim, toliko je bila
glasna, da je sve bilo mogue.
Poao sam iskljuiti gramofon, a onda sam otkrio da je ve bio iskljuen, a umjesto njega
ukljuen neiji CD player. Trebalo mi je vremena dok sam ga iskljuio. Iznenadna tiina
odzvanjala je u mojim uima kao otkucaji srca.
Pomakla se i sjela. Gledala me je trepui bunovnim oima, ispod kojih su se nazirali tamni
podonjaci. Nikad nije izgledala tako grozno. Pa ipak pomislio sam: "Kako si lijepa!" I postalo
mi je jasno, za mene vie nema spasa.
Onda je mirnim glasom rekla briljivo razdvajajui svaki slog: "Oh, Boe".
I to je bilo sve za neko vrijeme.
inilo mi se kao da je prola vjenost, kad je opet progovorila. "to ti radi ovdje?"
"Ba sam te to htio pitati", rekao sam. "to si tu radila do sada?"
Ustala je i zateturala se. Pognute glave, morala se rukama pridrati za stol. Nisam se pomaknuo.
Minutu kasnije, opet je podignula glavu, pokuavajui uz oigledan napor zadrati pogled na
meni primijetio sam njene rairene zjenice, i nesigurno mi je prila. Kao to se moglo i oekivati,
nosila je samo izblijedjelu majicu kratkih rukava i nita drugo.
"Kako mi je drago to te vidim", rekla je.
Bez razmiljanja, skinuo sam jaknu, tamno smee boje, koju mi je ona izabrala i omotao je oko
njezinog struka. Pokuala ju je zadrati. Bilo je nesnosno vrue, ali ona se tresla.
Primio sam je u naruje. Da to nisam uinio, izgubila bi ravnoteu. Osjetio sam miris dima,
znoja, alkohola i ustajale sperme.
"Za ime Boga, kakva je to glazba?" zapitao sam.
"Dobra, zar ne?" bilo je njezino pitanje. "To se zove ljubav grupe Velvet Underground
(Podzemlje od baruna). Stara stvar iz ezdesetih."
"Nimalo barunasta."
Kao da nije ula moju primjedbu. "Koji je danas dan?" upitala je.
"Nedjelja. Skoro tri poslijepodne."
"Nisi me trebao zatei u ovakvom stanju", rekla je, pokuavajui se osmjehnuti.
"to si to uradila, mila moja?" pokuao sam upitati mirnim glasom.
"Priredili smo tulum za Boi."
"Sa nekoliko prijatelja koje si pozvala?" nisam namjeravao biti sarkastian, jednostavno, nisam
mogao shvatiti.
Kimnula je potvrdno glavom. "Trajalo je due nego to sam oekivala."
"Dva dana?" pokuao sam sugerirati.

"Tako neto. Ali drago mi je to te opet vidim. Je li sve ispalo u redu? Kako su djeca?"
"Hajdemo", rekao sam odluno, drei ju ispod ruke. Usput je izgubila jaknu.
"Bit e mi dobro. Jedino..." Neodreeni blaeni osmijeh.
"Jesi li drogirana?"
"U ovom momentu sam sve to ti moe pasti na pamet"
Proli smo hodnikom, kroz moju spavau sobu i doli do moje kupaonice. Zahod je bio
neuredan, kao i sve ostalo. Pustio sam vodu, spustio poklopac i pomogao joj sjesti. Jednom
rukom sam je drao, a drugom otvorio vodu. Namjeravao sam je staviti u kadu ne skidajui
majicu, ali ju je ona nekako uspjela skinuti.
"Moe li sama, utopit e se?"
"Voljela bih da me ti okupa."
"Donijet u ti kavu", rekao sam stroga "Kad se vratim, oekujem da si se ve oprala i osuila." U
tom momentu nisam bio spreman suoiti se s njenim nagim tijelom.
Proao je otprilike jedan sat, a moda i vie, prije nego to smo se smjestili u radnoj sobi, ona na
kauu, a ja u mom naslonjau gdje sam pokuao staviti stvari na svoje mjesto. Ranije sam je
otpratio do njene spavae sobe, gdje je uzela par tableta da bi dola k sebi. Samo sam se mogao
moliti Bogu hoe li znati to uzima. Brzo je ispila dvije alice jake crne kave. (Osjeao sam se
kao moj otac kad je zalivao tratinice s brendijem.
Tessa je bolje reagirala od tratinica. Ubrzo je ivahno razgovarala. Tamni podonjaci se nisu
izgubili, ali nakon dobrog sna nestat e svaki trag. Ipak sam elio da tome prie postupno.
"Sjedi ovdje", rekao sam joj. "Idem malo dovesti kuu u red."
"Moe li to ekati do sutra?"
Pomislio sam, pod slinim okolnostima ba bi ovo zatraio od Riane. Jedino, dok smo bili u
braku, ova kua ne bi bila ni izdaleka ovako opustoena. Bio sam u iskuenju popustiti, k vragu,
zato ne? Bilo bi tako dobro, neopisivo dobro, nakon dva tjedna daleko od nje, u miru provesti
samo sat s njom, bez razmiljanja voditi duge razgovore o svemu i svaemu, moda je primiti u
zagrljaj, gledati kako spava s glavom u mom krilu, a zatim sam otii u krevet. Ali moram priznati
sebi i dozu osvetoljubljivosti. Prela je sve dozvoljene granice i to sam joj na neki nain trebao
dati na znanje. Ako se ponijela kao dijete, moja je oinska dunost i ponaati se tako prema
njoj...
Ali ako je tako, zato joj jednostavno nisam naloio da sama poisti? Odakle ta perverznost da ju
kanjavam preuzimajui na sebe ono zato sama snosi odgovornost?
"Ne moemo sve ostaviti u ovakvom stanju", mirno sam rekao. (Riana bi rekla, "to e rei
susjedi? to e misliti Bog ako svrati noas?") "Ti se odmori. Ja u poistiti."
"Ne dolazi u obzir. Nee bez mene."
"Kuu ne mogu ostaviti u ovakvom stanju", rekao sam strogo, "a sada ba nije uputno da neto
radi".
"Sad e vidjeti."
Nisam mogao jednostavno doi k sebi kad sam vidio koliko je metodina i djelotvorna u
obavljanju svog dijela posla. Prvo smo poeli odlagati sve boce na stranju verandu, zatim smo
sklonili komade stakla i opuke cigareta i napunili stroj za pranje posua, dok smo vee komade
runo oprali. Onda smo napali sve sobe, jednu po jednu, vratili na svoje mjesto sve to se moglo

vratiti, na gomilu stavili sve ono to je trebalo vratiti na drugo mjesto, cd diskove, tanjure, zdjele,
ae, komade odjee i cijelu kuu preli usisavaem. Dok smo radili, nismo mnogo priali. U
poetku sam mislio kako se uplaila, osjeala krivom ili bila samo pokunjena. Meutim, iz
nekoliko primjedbi koje mi je dobacila tu i tamo, bilo je jasno da se ni za to ne kaje. Moda joj
je zbog svega bilo ao, ali na kraju krajeva, nisam li ja kriv to sam vrati tjedan dana prije
oekivanja. Izgledala je skoro sretna dok je radila, pjevuei i zvidei meni nepoznate melodije
i napadajui portvovno i s ushitom svaku sobu kao bojno polje na kojem treba izvojevati
pobjedu.
"Da zna, nas dvoje smo dobra ekipa", rekla je kad je njena soba dola na red. "Trebao si se
ranije vratiti."
"Bolje da nisam", rekao sam.
"Ljuti li se na mene?"
"Kad sam stigao, bio sam potpuno zbunjen", rekao sam. "Nisam vjerovao to sam vidio. Ili uo."
Morao sam zastati. "Otvoreno priznajem, ni na ta nisam mislio, jedino sam se bojao nai te
mrtvu."
"Pokuala sam im zabraniti pristup u tvoju radnu sobu", rekla je. "Zaista sam pokuala. Ali
poslije nekog vremena vjerojatno sam se i ja sasvim otkaila."
"Jesi li malo pretjerala?" rekao sam, osjeajui kako mi se na tijelu, u svakoj kosti i svakom
miiu, sve vie iri umor.
"Ti se zaista ljuti na mene", rekla je mirno, kao da utvruje injenice, u njezinom glasu nije bilo
prkosa, optuivanja, niti prenemaganja
"Da je bar tako", odgovorio sam. "Bilo bi mi mnogo lake. Upravo sada, ne znam uope to
osjeam." Dok su me njene oi mirno promatrale, pokuao sam srediti misli, to nije bilo lako.
"Da, ljutim se na tebe. U isto vrijeme, nigdje drugdje ne bih volio biti noas osim s tobom.
"Rubene, ja te ne zasluujem."
"Dosta smo uradili", iznenada sam odluio. "Vratimo se malo u radnu sobu. Samo emo sjediti.
Bojim se, ne mogu ti ponuditi pie. Moda jo kave?"
"Dobro bi dola aa hladne vode", rekla je. Onda je u njenim oima zaiskrio nestani pogled,
koji sam tako dobro poznavao. "A ja imam neto za tebe."
Ono to je donijela u sobu, tako mi Boga, bio je smotuljak marihuane. Ne bih znao da mi nije
rekla.
Mogao sam jedino zavrtiti glavom u nevjerici.
"Nikad nisi probao?"
"Ni u snu. Nemam ni namjeru u ovim godinama."
"Samo par dimova. Ne budi budala!"
I dalje sam ostao na oprezu. Meutim, njena zavodljivost i moje olakanje to sam ponovno s
njom, navelo me je da uinim ono, to bi u drugoj prilici, pogotovo usred dana, odluno odbio.
Da je traila da zapleemo, a na to me je najtee natjerati, vjerojatno bih ju uzeo za ruke i
zaplesao valcer, boogie, jive ili neki drugi moderni ples.
Naalost, cigareta nije djelovala na mene, iako sam na njenu radost, a moju nevolju, popuio
cijeli smotuljak. Osjetio sam tek potmulu glavobolju i lagano lupanje srca. S druge strane, ona se
uspjela opustiti, nakon bogzna koliko istih doza, a moda i veih u posljednja dva dana i noi.
Draesna makica, koja se sve vie i vie vraala ivotu iz polutame.

"Laknulo mi je to si preivjela", izjavio sam kroz prve dimove.

"Nije bilo tako loe."
"Ne mislim samo na tulum. Mislim na ova dva tjedna."
"Snimali smo film do pred sam Boi. Praktiki sam radila dan i no."
"Jesi li jo uvijek zadovoljna s poslom?"
"Jesam." Malo se zamislila. "I nisam. Posao je fantastian, ali neki ljudi su prava govna.
Vjerojatno u ih napustiti."
"Ima li to konkretno u planu?"
"Tek je u zaetka Jedna ena iz ekipe poznaje nekoga koji se kree u krugu ljudi iz produkcije
Nicky. Osim toga, poznaje nekoga koji je spreman ui u investicije Vjeruju da imam ideja. Ako
od toga bude neto, moe biti uzbudljivo. A ako ne bude..." Slegla je ramenima. "Ali, prije svega
elim zavriti ovaj projekt. Posebno, ako je u pitanju i putovanje do Pariza krajem sijenja."
"To tako dobro zvui, to ne treba propustiti", rekao sam bolestan od zavisti. Suzdravao sam se
postaviti pitanje koje se oekuje: "S kime?" Usudio sam se jedino zapitati, to sam mogao
leernije: "Kako je Zolani?"
"Sve bolje i bolje."
"Mislio sam na njegov rad s kamerom."
"U svemu je sve bolji." Nasmijala se preko puta mene, kroz laganu izmaglicu koju je stvorio dim
cigarete.
"Via li se jo s Derekom?" postavio sam direktno pitanje.
"Tako nekako."
"Nisi ba sigurna?"
"Pa, viamo se. Meutim, on trai ekskluzivnost, a ja na to nisam spremna. U zadnje vrijeme
dosta sam u pokretu. Rubene, nisam ba sigurna s kime sam sada" Podignula se na lakat Umor je
nestao, ali ulnost je ostala. (Spremio sam rijei u memoriju, uz nejasnu nadu da u jednog dana
spoznati to one znae.) "Moram priznati kako u ovom trenutku moj ljubavni ivot nije ba
uredan. Zna, prole noi, ini mi se da je to bilo prole noi, spavala sam s dva mukarca Nikad
to prije nisam uradila."
Bio je to grubi udarac tupim predmetom. Pokuao sam ne pridati tome vanost. Sigurnost je
moda u broju?" Vjerojatno sam jedino ja bio svjestan sarkazma u tom pitanju.
Kao da je to shvatila ozbiljno. "Nije stvar u tome. Nikako. To je... Nisam sigurna. Zna , na neki
nain, kad sam s nekim, kad je netko u meni..., to me nekako smiruje. To mi daje osjeaj da
postojim, da moje tijelo postoji, da je sve u redu." A onda s potpunom iskrenou, koja se nije
mogla izbjei. "Mislim da me je abortus malo prodrmao. Nisam vie imala povjerenja u sebe.
Hou rei, drago mi je bilo znati to mogu imati djecu. S druge strane sam se nekako pustila. A
sada... ne ponosim se sobom. Ali, niti se sramim."
Neko vrijeme sam utio. Opet se ispruila na kauu.
"Je li se pojavila Antje?" zapitao sam.
"Nije ovog puta", rekla je Tessa. "udno. Misli, okirala se?"
"Vjerojatno zbog velike buke"

Nasmijala se i zatvorila oi. Primijetio sam kako je svladava san. Meutim, jo je bilo stvari o
kojima je trebalo razgovarati prije nego to se izmigolji iz mojih ruku. Priao sam kauu i
uhvatio je za ruke. "Tessa, nadam se da razumije to elim rei."
"Zabrinut si zbog mene."
"Dvije me stvari brinu", rekao sam s onoliko snage koliko sam mogao skupiti uz prvi nagovjetaj
glavobolje. "Prvo, moe se povrijediti."
"S time se mogu nositi"
"Drugo", bio sam uporan, "da se ne povrijedi."
Dugo me je promatrala. Ne putajui njene ruke, poljubio sam je u bore izmeu obrva.
"Nisam ba sigurna jesam li te razumjela."
"Brinem se da hodanjem po konopcu mora ostaviti emocije po strani i tako izgubiti sposobnost
osjeanja. To bi bilo uasno."
Prila je u moje naruje. S jedne strane, bio je to zagrljaj prepun kreposti. Bila je ogrnuta mojim
velikim, neurednim kunim haljetkom (sjetio sam se opisa svetog Antuna u mojoj knjizi o
Boschu, "pokriven ogrtaem, kao da se nalazi u nekoj peini"), s druge strane, senzualnost tog
ina me je uznemirila, jer sam u svojoj agoniji bio svjestan, pogotovo nakon dugog rastanka, da
je ispod haljetka bila potpuno naga.
Jedino mi je preostalo izustiti najstarije i najbeskorisnije rijei, bez kojih se ipak ne moe:
"Volim te", rekao sam.
Ona je rekla: "Imam osjeaj kako ulazim u period potpune kreposti."
"Uvjeren sam kako jo ima nade za tebe", rekao sam veselo, a radije bih zaplakao.
"Nada", nasmijala se, "je li to ona rije s perjem"?
Onda sam je odveo do njene postelje i ponovno se vratio mom pisanju. Ne elim objanjavati ili
izvlaiti neko znaenje iz toga, niti se pitati, niti razglabati. Samo elim staviti na papir.
Kako je ova duga no odmicala, tako su se i mace vraale u sobu, jedna za drugom, prvo
Amadeus, a zatim i ostale, kao sjenke, kao jedine mogunosti sebe samih. Sada je ve kasno sii
u podrum. Bit e sutra vremena. Treba nastaviti s traenjem. Nada je ona stvar s perjem.

Polako smo zakoraili u novu godinu. Prijelazni period, koji se po niemu nee posebno pamtiti i
koga e vrlo brzo zasjeniti dogaaji u sljedea dva tjedna. Ono to sam predosjeao, to se i
obistinilo. Juer, kasno poslijepodne, Magrieta me je napustila. Moj ivot kao da se otrgnuo sa
svog sidrita, gdje je bio vezan. Pitao sam se koliko je Tessa u stanju izmjerio dubinu moje
duevne boli. Izgubiti nekoga koji je s tobom dijelio ivot trideset i osam godina. Magrieti
predstoji svjetlija strana ivota. Njenim odlaskom kao da sam doivio smrt u obitelji. Vjerojatno
e povremeno svratili u posjet, moda u ju i ja obii i s njom popiti aj. Ali, uviam, to vie nije
isto. Jo jedan dio mog ivota je otrgnut od mene. Dugi, produeni oprotaj.
Dakle, kao to smo se dogovorili, vratila se nakon praznika, u ponedjeljak, odmah iza Nove
godine. Sve je prolo tako brzo (moda zato to se nalazim na silaznoj putanji). Sve tee
odravam korak. I tako iznenada, jednog obinog ljetnog dana, gubim neto to me jo vie slabi.
Kad se vratila tog ponedjeljka, prvo je na stol odloila veliku crnu torbu, podignula nos uvis,
onjuila zrak kao lovaki pas i upitala, "to se to ovdje dogaa?"
"Zbog ega mislite da se neto dogaa? Tessa je na poslu. Ja sam se vratio nakon praznika, ima
ve deset dana. Uredili smo cijelu kuu prije vaeg povratka."
"Vidim da je ispreturala cijelu kuu."
"Odakle vam sad to, Magrieta?"
"Moda ste malo poistili po povrini, ali ovo mjesto je nalik na gnijezdo vrapca. Dok nije bilo
Meneera, ona je opet kolo vodila."
"to se mene tie, nisam nita primijetio."
"Meneer, vi nikad nita ne primijetite."
"Nadam se da ste se dobro odmorili?" promijenio sam namjerno temu.
"Kako se odmoriti u kui kao to je Jessina? Osim toga, i Stanley ju je poeo tui."
"Zbog ega?"
"Trebate njega pitati, on je takav ovjek. Bez posla, po cijeli dan se izleava, dobar za nita.
Teko je stanje u toj kui, Meneer. Ne mogu to vie podnijeti."
"Raspitat u se ponovno telefonom oko vaeg stana. Podsjeam vas, obeali su mi da e se stvari
poeli odvijati poslije Nove godine."
"Oni i njihova obeanja!" Poela je navlaiti radnu haljinu. Izgledalo je kako se sada vie mui
sastaviti sprijeda dva kraja. Sva se zadihala od napora. "Vi znate koliko dugo ovo traje? Jo od
vremena kad su nas istjerali iz estog okruga i iskrcali na Flatse. Odonda ni dana mira. Sjeate li
se, Meneer, kad su poslali buldodere? Miss Riana je jo bila iva, jadna ena, koliko je to sve
tuno."
"Itekako se sjeam, Magrieta", rekao sam. Mogao sam jo dopuniti. Od tada je sve krenulo
naopako za nas. Toliko su me potresle rijei koje je doviknuo onaj mladi skorojevi. Rianina
elja je bila da neto uinim. Moja jedina elja je bila to prije sve zaboraviti. Svaali smo se
cijelim putem do kue. Obeao sam napisati protestno pisma Jo vie se razbjesnila. "Kakva

korist od toga? Obrisat e guzicu tvojim pismom. Nema hrabrosti braniti ono u to vjeruje.
Ako uope neto postoji u to vjeruje. Da te nisam natjerala, ne bi ovdje ni doao. Kad sam te
prvi put srela, odavao si utisak ovjeka koji se niega ne boji. Suprotstavio si se ak i mom ocu.
to se dogodilo sa svim tim? Kao ostali ljudi i ti ima skrivene mane."
Koja potreba od uzrujavanja, stalno izgovaramo rijei koje kasnije alimo. Meutim, Rianine
rijei, kao i one koje nam je dobacio onaj bubuljiavi krljavac -bijele crnuge- duboko su se
usadile u mom sjeanju. Izmeu nas se podignula barijera kako mi se sada ini, tako je i ostalo,
kad sam joj, nakon jedne nae beskrajne svae zbog gubitka djeteta i lud zbog njenih stalnih
optubi da nisam dovoljno mukarac, uzvratio najniim i najsramotnijim udarcem koji mi je
doao na pamet. "A kakva si n to ena? Ni ker mi nisi u stanju dati."
To je vjerojatno najgore to se dogodilo medu nama. To je neoprostivo, nisam to ni mogao traiti
od nje, rijei su mi zapele u grlu. Ni Alison to nije mogla izbrisati. Niti Tania, puno godina
kasnije. I jedna i drugu su me jo vie ugurale u moju ljuturu. Da, ima pravo, Magrieta. Sve je
to poelo na dan buldodera. Sravnili su me sa zemljom kao i tvoju kuu.
"Izvui emo se mi, Meneer", rekla je iznenada s mnogo topline. "Navikli smo na teke dane.
Pokazat emo im." (Tko li su to "oni"?) Izvukla je usisiva iz ormara i promijenila temu: "A
kako ste vi proveli praznike, Meneer?"
"Louis i Janet vam alju pozdrave. I dar eka na vas."
Okrenuo sam se i uputio prema radnoj sobi, ona je pola za mnom. Dar se sastojao od para
papua, moja ideja, i eka na povei iznos u utoj koverti, to ju je odmah smekalo. Latila se
ienja novom estinom, a ja sam se otiao okupati i odjenuti za novi dan. Poslije sam pokuao
dobiti telefonom gosp. Jacobsa, ali, kao to sam i oekivao, nije se jo vratio s odmora. Poetak
Nove godine, koji ba ne obeava.
Ipak me je iznenadio. Pred kraj tjedna, u petak, odjednom se javio, a da ga nisam ni zvao. "Gosp.
Olivier, imam vijesti za vas."
"Neete mi valjda rei da ste neto nali za gospou Daniels?" naalio sam se.
"Pogodak", rekao je. "Ako je dovedete u ponedjeljak, moemo potpisati dokumente." Bio sam
tako zateen, da nisam odmah odgovorio. Upitao je, "Gosp. Olivier, ujete me?"
"Da, dobro ujem." Moda se nisam trebao toliko iznenaditi. Na kraju krajeva, zar ga nisam
dobro platio. Ustvari, ja sam se pripremio da e jo protei vremena prije nego se stvar ne
pokrene. Skupio sam snagu i pribrao se. Proistio sam grlo i rekao: "Doi emo, raunajte na
nas." Ostao sam dugo sjediti sa slualicom u krilu, sve dok me Magrieta nije pronala.
"Zato tu sjedite, Meneer? Loe vijesti?"
"Vrlo loe, Magrieta". Morao sam se suzdrati da se ne ponem smijati kao hijena "U
ponedjeljak emo potpisati papire za vau novu kuicu."
"Rugate se sa mnom?"
"Ne vjerujem dok ne vidim kljueve u vaoj ruci", rekao sam. "Meutim, gosp. Jacobs je to
upravo potvrdio."
I tako je ispalo, dogodilo se prije etiri dana.
"Konano je izbrisana uspomena na esti okrug", rekao sam.
"Ne govorite unaprijed, Meneer", upozorila me je. "Nije tek tako mogue otkupio trideset
godina."

Pomislio sam: "niste vi uli ni pola prie." Ali, zadrao sam jezik. Kad bi saznala za mito, bila bi
u stanju vratiti kuicu.
"Ali to je bar poetak", popustila je i sveano mi pruila ruku. "Meneer je za sve zasluan."
"Treba zahvaliti gosp. Jacobsu", rekao sam ozbiljna lica.
Bilo je krajnje vrijeme i za jedan radostan trenutak. Ne bi se moglo red da su dva posljednja
tjedna bila povoljna za Magrietu. Uglavnom zbog Tesse.
Prvih nekoliko dana su se ustruavale. Meutim, Tessa je imala problema na poslu i bila je
razdraljivija nego inae. Kako je Zach bio velika kukavica, umjesto da se s njom direktno suoi,
vie mu je odgovaralo raditi iza njenih lea. Kad je naao izliku i najurio Zolanija (vjerojatno je
posumnjao da tu neto ima), dolo je do provale osjeaja. Uvjeren sam kako je Magrieta
doprinijela promjeni Tessinog raspoloenja, jer se ve neko vrijeme spremala za okraj. I kad se
Zolani slobodno uselio kod Tesse da bi doao sebi nakon otkaza, to je bila posljednja kap.
"Nije dobro da ostane preko noi", rekla je Magrieta. "Ali da se po kui vrti dan i no, to je ve
previe. Nisu oni na naoj razini, Meneer."
"Magrieta, moramo se nauiti strpljenju."
Nije se udostojila ni odgovoriti. Ali, postalo mi je jasno kako gubi strpljenje. I onda jednog jutra,
za dorukom, sve je puklo.
"Gospoice Tessa!" Magrieta se pojavila na vratima s krpom za prainu u ruci. Tessa i Zolani su
sjedili za stolom. Ja sam se upravo vratio iz svoje sobe s posluavnikom. "Vaa je stvar koga
ovdje dovodite, ali to ne bi trebala biti stvar i drugih ljudi."
"to je sad, Magrieta?" pokuao sam se umijeati.
Nacrtala se izmeu njih i mene: "Molim Meneera da se ne mijea u ovo." Ispod kune haljine
izvue zamotuljak rublja i okrene se prema Zolaniju. Jedino sam primijetio kako Tessino lice
poprima izraz gnjeva. "Ako ova zatrai da perem njegovo rublje, onda se ta stvar tie mene.
Onda e moj odgovor biti: sada je dosta, ni makac dalje." I s teatralnim gestom baci rublje na
podne ploice.
Umjesto da Zolani iskoristi priliku i spasi situaciju, on je uini jo gorom. Zanjihao se na
stranjim nogama stolca i nadmeno rekao: "Ne oekujete valjda da u ih ja oprati?"
Tessa je skoila na noge i poela skupljati rublje s poda. "Nema trke, ja u ih oprati", rekla je,
sva crvena u licu, nisam mogao dokuiti, od bijesa ili zbunjenosti.
Odjednom, sve se usmjerilo prema meni. Magrieta se polako okrenula: "ao mi je, Meneer. Ova
kua postaje pretijesna za sve nas. Na vama je odluka: ili ovo dvoje odlazi ili ja?"
"Nemojte, molim vas, Magrieta..." rekla je Tessa jo uvijek skupljajui rublje s poda.
Magrieta me je i dalje gledala pravo u oi.
"Vi to sigurno moete sami rijeiti", rekao sam zbunjeno i potiteno, i brzim se koracima uputio
prema radnoj sobi. U glavi su mi odzvanjale Rianine rijei prijekora svih onih godina.
Nekoliko minuta kasnije, zauo sam Zolanija kako uri hodnikom. Prvi, rekao sam u sebi.
Ubrzo nakon toga i Tessa je dola na red. Prila je ulaznim vratima, zastala, malo oklijevala na
vratima i potom ula u sobu. Bila je sva blijeda. Digao sam glavu, bez rijei.
"ao mi je Rubene", proaptala je. Kao toliko puta ranije, prola je prstima kroz moju kosu i
lagano me poljubila u glavu. "Moemo li o svemu popriati malo kasnije?"
Nakon nekoliko trenutaka zauo se buni motor Volkswagena.

Ostao sam u radnoj sobi, ekajui pojavu Magriete. Meutim, kako se cijelog ivota drala
jednog ustaljenog reda, ekala je sve do podne i onda se pojavila na vratima, ispunjavajui ih
svojim tijelom.
"Je li Meneer u poslu?"
"Oekivao sam vas."
"ao mi je, Meneer. Ovo se nije dogodilo mojom voljom. Uostalom i Meneer je bio prisutan", a
onda zajedljivo dodala, "sve dok nije odluio da sami raspetljamo cijelu stvar".
Osjetio sam se krivim, ali nije bilo pravo vrijeme da o tome razgovaramo. "Zakljuio sam kako
je bolje izbjei meusobni okraj."
"Imam ja svoj ponos, Meneer."
"Znam ja to, Magrieta", i dodao uz traak nade: "Jeste li se uspjeli dogovoriti?"
"Dajem otkaz, Meneer."
Osjetio sam kako me obuzima nemo. "To nije mogue, Magrieta", izustio sam.
"Prije dananjeg dana, Meneer, to nije bilo mogue. Ali, ne elim primati naloge od... od nekog
neznanca." Znao sam, htjela je rei neto drugo. "Ja nisam njegova slukinja, Meneer."
I stao sam, donijevi odluku. "Magrieta, ja u s njim razgovarati. Razgovarat u i s Tessom.
Znam da joj je krivo zbog svega ovoga, ve mi je to rekla."
"Meneer, cijelo jutro o tome razmiljam. Odluila sam, to je najbolje za sve nas. Dolo je u pravo
vrijeme, a sada imam i krov nad glavom. Niste sami u kui. Izmeu Tesse i mene nikad nee ii.
Dugo sam o tome razgovarala s Antje u stranjoj sobi, i ona se sloila sa mnom. Vrijeme je
povui se u mirovinu."
"Ostavimo to malo po strani, Magrieta. Neka proe ovaj vikend. Moramo to prespavati. Predugo
se poznajemo da bi sad neto rjeavali na brzinu."
"Ja za to nemam potrebe, Meneer. Razgovarala sam s Antje i to je to. I ako Meneer nema nita
protiv, ne bih ekala kraj mjeseca. Voljela bih zavriti ovog tjedna. Vratit u se sutra, iako je
subota i tako kua nee ostati u neredu."
Nastavio sam preklinjati. Strpljivo je ekala, dok se nisam uvjerio u vrstinu njene odluke. Bio je
to dan pun uzbuenja, naroito poslijepodne, kad je otila kui. Moj dan je tek poeo, u to sam
se i uvjerio.
Veer sam proveo u radnoj sobi u poslu. Rije posao ba i ne prilii, poto su moje misli bile
sasvim na drugoj strani. Pustio sam plou Telemanna, ali me nije smirila njegova magija. Zatim
sam stavio Mozartove sonate za flautu i prepustio se nostalginim mislima. Ni taj izbor nije bio
ba najbolji, jer je u meni pobudio previe uspomena. Nisam se ba mogao koncentrirati na
glazbu. Oekivao sam svaki as zvuk njenih koraka ili kljua u vratima, ili pojavu njezinog lica
iz mraka, nalik na nonog leptira.
Poslije ponoi, kad vie nije imalo smisla ekati, izvadio sam iz poda etiri daske i spustio se u
podrum s novom lampom na produnom kabelu. Nastavio sam s podzemnim istraivanjem s
jedinom zadaom, nedavno iskustvo me je tome nauilo, zadrati misli na okupu. Moja
koncentracija je bila toliko jaka, da sam izgubio osjeaj za vrijeme. Pogledao sam na sat tek
nakon otkria i shvatio u oaju da je bilo skoro est sati. Vani su se mogle ve uti jutarnje ptice.
Nisam naao prsten, naao sam Antje iz Bengala.
Prije toga pretraio sam cijelu povrinu podruma, jedino jo ostao je neistraen najudaljeniji kut
podruma pokraj vanjskog zida kojeg sam ostavio za sam kraj. Bilo je najmanje vjerojatno da u

na tom mjestu nai prsten, jer je u tom smjeru pod u usponu, i zato to je taj dio podruma bio
prekriven hrpom kamenja svili dimenzija, neki komadi toliko veliki da sam ih jedva mogao
pokrenuti. Zbog moga srca, nisam ba ni bio spreman pokuati. Zidari iz Engleske koji su se
doselili u prolom stoljeu i koji su ponovno gradili kuu na starim temeljima, vjerojatno su
smatrali kako nema potrebe ukloniti preostalo kamenje, te su ga ostavili izmeu debelih zidova.
Zaustavio sam se tek onda kad sam meu kamenjem ugledao razbacane kosti. Osjetio sam kako
mi jeza silazi niz kraljenicu, kao neka dlakava gusjenica. Nije to bio strah. Ne, nita tako
jednostavno. Naas sam se dosjetio da je to ona, iako ni po emu nisam mogao ustvrditi, ni traga
neke odjee, niti ega drugog. Sigurno je Willem Mostert sklonio svu odjeu prije nego to ju je
ovdje poloio. Moda je skinuo s vjeala tijelo bez odjee. Sve vrste bestidnih misli su mi dole
na um, ali sam ih pokuao potisnuti. Umjesto toga, paljivo i odmjereno sklanjao sam kamenje i
stavljao u stranu sve dok se nije pojavio kostur.
Jedini znak koji je ukazivao na to iji bi to kostur mogao biti, bila je injenica to se lubanja
nalazila u trbunoj upljini prekrivena kostima jedne ruke Moju panju su prvo privukle kosti
druge ruke, po svoj prilici, one koju je krvnik otkinuo.
Antje je bila mnogo manja nego to sam oekivao. Vie dijete nego ena To je potpuno
odgovaralo Magrietinom opisu. Jedini put kad sam ju ja ugledao, onda, kad me je u polumraku
iznenadila u Tessinoj sobi, bio sam u takvom stanju, da mi nije ni palo na pamet procijeniti kako
izgleda ni koliko je velika. Bila je njene grae. Runi zglobovi i glenjevi fino oblikovani, kao
da se radi o kostima neke ptice.
Blagi Boe! Nikad se do sada nisam naao licem u lice s temeljnom sutinom kostiju koja prkosi,
ali u isto vrijeme i definira ovjeji rod. Koliko malo znaimo, kad se svedemo na to. Ali ipak
tako neunitivi, tako tvrdokorni, tako vrsti, ba kao od kosti.
Nesvjestan to radim, poeo sam vrhom prsta pratiti konture kostura. Mnogo kasnije, kad sam se
sjetio tog trenutka, palo mi je na um da sam je tada milovao kao neki ljubavnik. Samo, nita nije
ostalo to bi armiralo tog ljubavnika Ovdje je bio list noge, taj delikatni, ranjivi, udesni dio
tijela. Ovdje istanana linija lista, koljena i bedra. Tanki prsti, krhki runi zglob, otri rub lakta
Ovdje su bile ui koje su pretvarale svijet u zvukove ljubavnih aptanja, zvona koje budi robove
u osvit dana, Susarinih kletvi, batinanja s jambokom. Ovdje su bile oi koje su davale oblik
ogoljeloj svjetlosti: plaama i dungli Bengala, tigrovima koji plamte u noi, lijanama, silovitim
udarima morskih valova, ushienim oima kupaca na nekoj drabi, neobuzdanoj pohoti starog
Willema Mosterta. Ovdje je bio nos, njena usta, usne. Ovdje su se nalazile grudi djevojke koje
bi se ukrutile pod rukom njezinog gospodara. U istom krevetu gdje je leala Susara, usnula ili
budna, u strahu od pakla ili pak na malom tepihu pored kreveta. Ovdje se nalazio mekani trbuh,
pupano udubljenje, donji dio trbuha koji se lagano izdizao, a ovdje breuljak koji je postupno
prelazio u spolovilo. Nita se ne primjeuje osim konkavne upljine, izloene dodiru udubljenog
dlana ruke. Nita od svega toga nije ostalo. Sva patnja, uitak, strah, je li to samo iluzija? Ostale
su samo beutne kosti. Gle, kako si lijepa ljubavi moja. Gle, kako si lijepa meu uvojcima kose,
oi kao u koute, usne kao grimizna vrpca, govor tako ljubak, tvoje sljepoonice kao ipak koji
viri kroz uvojke. Tvoje grudi kao blizanci koji pasu nasred polja ljiljana. Moja sestro, moja eno,
ti si ograeni vrt, zatvoreni izvor, zapeaeno vrelo. Neosvojiva si, van moga dosega. Tatino
svih tatina, prozbori propovjednik sve je tatina. Ili je moda krivo rekao. Moda se udo ne
moe pokoriti. Zato to je izloeno raspadanju, zato to je smrtno, zato to nita nije trajno osim
kostiju. Zauvijek je sve nestalo, ovdje i sada. Nita se ne moe usporediti sa sjeanjem
ljubavnika. Nita ne traje kao udnja.

Ovako dalje ne ide. Postajem sam sebi udan, dosadni starkelja Pokuavam se koristiti rijeima
da bih kao crv prodro do iste realnosti koju predstavljaju kosti. Koliko te samo volim, ljubljena
moja Ali, opasna je ta ljubav koju ti nudim. Ne sluaj me. Kloni me se. Pouri, ljubljena, budi
kao gazela gore u planini mirisnoj od zaina. Evo ga! Opet sam poeo. Pouri, ljubljena!
Ostavio sam ju, na trenutak, onako kako sam i naao Jedino sam pokupio sitne kosti otkinute
ruke, to sam mogao paljivije i njenije, i vratio lubanju povie vratnih kraljeaka, na mjesto
koje joj i pripada. Bar toliko sam mogao uiniti. I to je bilo previe za mene.
Uz veliki napor provukao sam se nazad kroz otvor u podu. Na licu sam osjetio svjei zrak. Bio
sam sav u znoju. Grlo mi je bilo suho. Osjetio sam potrebu za nifedipinom. Rupa u podu ostala je
otvorena. Skoro mehaniki otiao sam napuniti kadu s vodom. Cijelo tijelo mi je bilo pokriveno
prainom, pauinom i smru. Kad sam prolazio pokraj ogledala, pomislio sam, ovako je
vjerojatno izgledao Lazar kad je posrui ustao iz mrtvih. udi me kako ga nisu odmah vratili u
grob. to je takav ovjek mogao raditi meu ivim neznalicama?
Okupao sam se, obrijao i obukao, zatim sjeo na rub kreveta koji je ostao neraspremljen i priekao
dolazak Magriete.
Zaustavila se u hodniku kad me je ugledala. "to se to zbiva, Meneer?" upitala je, oigledno
zabrinuta. "Neto se dogodilo?"
"Naao sam Antje iz Bengala."
"Meneer ju je vidio?"
"Ne samo vidio Naao sam njezino tijela Njen kostur. Ispod poda radne sobe. Doite sa mnom,
treba mi vaa pomo. Moramo ju iznijeti iz podruma i propisno pokopati."
Tek kad smo stigli do otvora, shvatio sam kako uope ne dolazi u obzir da se Magrieta provue.
Predloio sam ukloniti nekoliko dasaka, ali je odluno odmahnula glavom. "Moda i mogu ui,
Meneer, ali ne i izai." Pomislio sam, je li zaista u pitanju kako sii i izai ili se bojala susreta s
mrtvima. Duh je jedna stvar, ali realnost susreta s kosturom je sasvim druga stvar.
Nije mi se svidjela pomisao iznijeti Antje u dijelovima. Bilo bi bestidno. S druge strane, otii u
grad, nabaviti sanduk, dovesti ovdje nepoznate ljude i izazvati javni skandal koji e privui
medije, bilo je jo gore rjeenje.
"Da je samo jo iv moj mu Barney, izradio bi za nju najljepi sanduk koji moete zamisliti",
rekla je Magrieta. "Taj ovjek znao je sve uraditi svojim rukama."
Preli smo u kuhinju zbog dogovora. Prvo sam provjerio jesu li vanjska vrata zakljuana.
Odjednom je kua postala vrlo ranjiva.
Magrieta je odbijala svaku pomisao premjetanja Antjeinih ostataka. "Meneer, ovo joj mjesto
pripada. Nikad nee imati mira ako ju sahranimo medu nepoznate ljude."
"Ni ovdje nije imala mira, Magrieta", pokuao sam se usprotiviti.
"Je li Meneer stavio njenu glavu na mjesto gdje je i trebala biti?"
Nesvjesno sam obrisao ruke o hlae i kimnuo potvrdno glavom.
"Onda e se sada smiriti."
"Ali tako otkrivena?" Sada, u po bijela dana, zgrozio sam se pred tom injenicom
"Meneer ju treba pokriti. Ostalo je jo par novih plahti u ormaru koje ste nabavili za nae stanare.
Nismo ih nikad upotrijebili."
"to u s njima uiniti?"

"Meneer e ju pokriti, a zatim opet staviti kamenje."

Ideja mi nije sasvim legla. Meutim, to je svakako bolje nego od svega napraviti javnu
predstavu. Magrieta je otila po jednu plahtu djevianski bijele boje koja je bila namijenjena
Tessi, prije nego to sam je i upoznao i njom sam pokrio cijeli sklop kostiju, zamren i delikatan
kao fosil paprati. Prije nego to sam podvio plahtu ispod kostiju, Magrieta me je dozvala do
otvora. unula je nad otvorom drei u ruci malu crnu Bibliju koju je toliko puta otvarala.
"elim da joj Meneer preda ovo. Stavite je paljivo izmeu ruku kao to se radi prilikom
pokopa."
"Ali to ete vi bez Biblije? Ovom se sluite jo od prvog braka."
Ljutito je kliknula jezikom. "Drugu uvijek mogu nabavio. Osim toga njoj vie treba nego meni.
Nas dvoje smo toliko dugo zajedno i neto joj elim pokloniti to je moje. To e joj biti
uspomena na mene."
Znao sam, uzalud je protiviti se. Uspio sam nekako poloiti Bibliju na uski ko kostura lijepa
si, ljubavi moja, kao Tirzah, ljupka kao Jerusalem, strana kao armija pod barjacima, i na nju
sloio ostatke ruku. Kad sam prethodne noi ispitivao kosti i vratio lubanju na svoje mjesto, nije
me uznemirio osjeaj stvarnosti. Ovog puta sam se osjeao bijedno, kao da diram u tui posjed,
kao da sam neto oskrvnuo. Nekoliko sitnih kostiju desne ruke ispustio sam na tlo i bio prisiljen
ponovno sloiti tu stranu piramidu, prije nego to sam sve pokrio velikom plahtom i malo
pomalo izgradio grobni humak, bez micanja ili gnjeenja kostiju.
Kad sam bio gotov, Magrieta mi je pruila ruku. Izaao sam vani kroz otvor, a onda sam pod
njenim budnim okom vratio daske na svoje mjesto, vjerujui da je to posljednji put.
Pravi cilj, pokuaj nalaza malog prstena s pupka, nije se ostvario. Moda sam mogao, pomislio
sam s gorinom, staviti prsten na jedan Antjein prst. Eto, oboje smo propustili svoju priliku.
Magrieta je ranije pripremila ruak. Poslije toga sam otiao malo zadrijemati. Zaspati nisam
mogao, iako sam bio umoran, takorei do kostiju. Na kraju mi je flaster s nitroglicerinom
pomogao opustiti se To je bilo potrebno, jer me je jo ekao oprotaj s Magrietom. Pokuao sam
je jo jednom odgovoriti, ali me je brzo prekinula. Donijela je odluku.
Ni ona ni ja nismo osjetili potrebu razgovarati o praktinim detaljima. Predloila je da e zbog
toga svratiti sljedeeg tjedna, jednom kad se situacija smiri. Obeao sam joj isporuiti na njenu
adresu nekoliko komada namjetaja. Ostalo je jo srediti neto oko njene mirovine i par drugih
sitnici. Meutim, kad bih neto spomenuo, ona bi odgovorila: "Kasnije, kasnije, to moe
priekati." Postoji vrijeme za dolazak i vrijeme za odlazak, vrijeme za razgovor i vrijeme za
utnju.
Skuhala je kavu. Ozbiljno, kao da se radi o nekoj ceremoniji, sjeli smo za kuhinjski stol, jedno
nasuprot drugoga. Jedina prilika da ona sebi dozvoli mali izliv osjeaja.
"to li smo sve doivjeli u ovoj kui, Meneer. I tome je sada kraj."
"To e ostati u naim srcima", rekao sam kolski pedantno. "Nikad se nee izbrisati."
"Sjeate se onog dana kad je Louis, dok je jo bio mali, donio iz vrta ivu abu i kad je njegova
majka iz ruku ispustila posluavnik s priborom za aj!"
"A onog dana kad je pas uao u kuu i odnio boinu peenku."
"Ili onog dana kad sam se udala za Reggija i kad smo priredili prijem u vrtu."
"Ili onog dana kad je noem proboden Verwoerd i kad smo sjedili pored radioaparata. Nismo
znali treba li plakali ili zahvaljivati Svevinjemu."

"Ili onog dana kad je policija zalila narod crvenom bojom iz blindiranih kola i kad su doveli
ovdje Mannija. Bio je sav uplakan."
"Ili onog dana kad su tukli kolsku djecu bievima pa i malu Mabel, kojoj je bilo tek osam
godina. Bila je prekrivena modricama, a Meneer ju je neim namazao da joj proe bol."
"Ili onog dana kad je Mabel dola s mladiem i kad mi je rekla da se stidi to ima tako prostu
majku, a onda strano uvrijedila Meneera."
"Ili onog dana kad je Miss Riana poginula, a Meneer bio daleko u Johannesburgu, mi smo satima
zvali telefonom dok vas nismo dobili."
"Ili onog dana kad smo Meneer i ja sjedili s gosp. MacFarlaneom i gledali preko televizije
Mandelu kako izlazi iz zatvora s onom enom pokraj njega."
Sveobuhvatna pria koju smo dijelili, privatna i javna, njena i moja, Rianina, nae djece, zemlje
u kojoj ivimo. Kao da je sve, na neki neobjanjivi nain, bilo usmjereno na ovu kuu, kao to
zrake sunca kroz povealo stvaraju dim, a ovaj se pretvara u plamen. Je li to plamen koji e
progutati sve to je preostalo ili tek plamen koji ostavlja za sobom gare i smee, prerano je rei.
Ono to sam znao, vie nego ikad prije, ova je ena uvijek drala moj ivot u svojim rukama i ma
koliko je to teko vjerovati, bila predstavnica Antje od Bengala na ovom svijetu, od krvi i mesa,
uvarica moje sudbine.
Nisam bio svjestan trenutka kad smo u razgovoru promijenili temu. U razgovoru smo se dotakli i
prisnijih stvari. Spomenuli smo i Antje. Magrieta je rekla u jednom trenutku:
"A onog dana kad me je Antje zvala, a ja sam dola i zatekla Meneera s drugom enom, onom
zgodnom malom..." Bilo je to prvi put, nakon toliko godina, kako je spomenula Alison.
"Bio je to nikakav dan, Magrieta."
"Bila mi je uvijek draga", rekla je Magrieta.
"Ali vi je niste ni poznavali?"
"Naravno da sam je poznavala. Koliko je puta dolazila s Miss Rianom. Tako lijepo su svirale,
Miss Riana na klaviru, a ona na srebrnoj flauti".
"Sigurno ste bili strano ljuti na mene. Riana je bila vrlo bolesna u to vrijeme." Preao sam
rukom preko lica, kao da elim ukloniti pauinu prethodne noi ili svih proteklih godina.
"Gubitak djeteta doista nas je strano pogodio."
"Sudbina tog djeteta nije bila da preivi", rekla je sa estinom koja me je iznenadila.
Rekao sam, pokuavajui prigovoriti, "Vi ste uvijek mogli nai utjehu u volji Vinjega. Ja
nisam."
"Ne govorim o Njegovoj volji", rekla je. "Govorim o nainu kojim joj je oduzeo ivot. Nije imao
nita protiv jadnog djeteta. Njegova meta je bila Riana."
"Nemojte tako, Magrieta. Dobro znate koliko sam elio tu djevojicu."
"Ta djevojica ne bi bila vaa ker, Meneer."
Pogledao sam je zaprepateno. Nita nisam razumio.
"Nikad o tome nisam priala van ove kue, Meneer", rekla je mirno, "ali sada, kad je dolo
vrijeme mog odlaska, mogu to rei."
"O emu vi to priate?"
"Meneer, to je bilo dijete drugog ovjeka."
"Kako to moete rei za Rianu?"

"Bog mi je svjedok, Meneer. Vidjela sam ih vlastitim oima, u sobi gdje sada spava Miss Tessa,
u sobi gdje su nekada kao djeca spavali Louis i Johann. Daj Boe, da sam tada oslijepila. Ona i
taj ljepotan koji poduava glazbu. Profesor, koji je esto dolazio ovamo, obino sa svojom
enom, ponekad sam."
Nastavila je govoriti, ali ja vie nisam sluao.
Vratio sam se k sebi kad sam uo: "Nikad nije eljela to dijete."
"Pokuavate mi rei...?"
"Ne tvrdim da je namjerno ubila to dijete. Ali ga je izgubila snagom svoje volje."
"Odakle znate?"
"Antje mi je rekla."
Pokuao sam je zaustaviti, ali me nije sluala. "I tako onog dana kad me je Antje pozvala i kad
sam ovdje zatekla Meneera s onom zgodnom djevojkom, skoro mi je laknulo. Vjerojatno je to
grijeh, ali sam pomislila, pravedno je to to Meneer ini."
"A cijelo vrijeme sam mislio, nikad mi neete oprostiti."
"Opratanje je u Bojim rukama", rekla je tonom pravednika.
Pomislio sam: "Kako bi sve drukije ispalo da nas tog dana Magneti nije zatekla, upravo dok
sam se svlaio kod kaua, s Alisoninom muzikalnom rukom na mom spolovilu. (A to je ono ve
bilo s njenim madeom?) Jer smo bili zaljubljeni. Kao to bi Tessa tekla, nije se trebalo dogoditi,
a dogodilo se. Mjesecima smo se borili protiv toga. A onda je dolo poslijepodne tog vikenda,
kad smo trebali biti sami kod kue. Poeli smo razgovarati o ozbiljnom koraku kojeg je trebalo
poduzeti, priznati sve Riani i traiti razvod. Ali sve se promijenilo zbog naina kako se dogodilo,
ispalo je banalno i beznaajna Alison je posebno u tome vidjela neki znak. O Antje, Antje, kako
si se stoljeima znala osveivati. Zbog toga to si bila ena, robinja druge boje koe Ne mogu te
osuivati. U ime koliko drugih, godinama luta? Isto tako, kakva teta. Koliko je toga otilo po
zlu. Uvijek treba platiti neku cijena Samo zato to smo ljudi."
Ubrzo nakon toga Magrieta je otila. Odveo sam ju kolima do postaje. Zagrlio. Bilo mi je kao da
se opratam s majkom. Oboje smo bili u suzama.

I sada sjedim na stepenicama prednje verande, ekam, piem. Danas je nedjelja, 17. sijenja
Klonim se, nadam se nakratko, moje radne sobe ispod koje su pokopane kosti. Tessa je izala
nekoliko sati ranije. Ukoliko uspije napustiti mjesto gdje treba provesti dan (u ovom trenutku ni
njen ivot nije bez krize), pristala bi sa mnom proetati poslijepodne umom Newlandsa, kao to
smo to nekad radili.
ekao sam do kasno u no, ali jo jednom nije se vratila. Nakon one scene u petak, osjeao sam
silnu potrebu razgovarati s njom. Ako na moju sramotu pogreno tumaim to to se nije pojavila,
period njezinog suzdravanja od seksa jo nije poeo. Nada visoko leti, dok izdre krila.
Pokuao sam usmjeriti panju na itanje. Biografija Prousta od Paintera koju sam itao
ezdesetih kad je upravo izala. Tiskana sitnim slovima, svakog dana ponovno otkrivam s
ljutnjom da ne vidim itati kao prije.
Postoji jedno mjesto u knjizi koje mi se urezalo u srce. Nisam bio od volje ustati i traiti gdje se
nalazi, pa sam se radije oslonio na sjeanje. Ako se ne varam, glasi: Ljubav je jedini osjeaj koji
se nikad ne uzvraa. Nakon toga, nije mi vie bilo do itanja. Utonuo sam u san, vjerojatno zbog
umora. Jutro je ve davno bilo prolo, kad sam uo da se vraa. Pourio sam do kuhinje i naao
kako ve priprema doruak za dvoje. Na trenutak sam pomislio, netko je u njezinoj sobi, moda
Zolani, dok nisam otkrio na moju radost i sramotu, to je doruak za nas dvoje. Prethodne veeri
spremao sam se biti vrlo strog ili barem rezerviran. Ali doruak, praen bezbrinim poljupcem,
smekao je moju vrstu odluku.
"Jesi li umorna?" upitao sam je. Izgledala je iznureno. Ne samo ponovno ta ljubomora
zbog besanih noi, moda neeg mnogo dubljeg (Radi to hoe, pomislio sam, samo nemoj rei
da si opet trudna.)
"Moe proi", bio je njen odgovor. Sjela je preko puta mene i poela mijeati kavu.
"Nedostajala si mi."
Podignula je oi prema meni. "Zadnjih nekoliko dana bio je pravi kaos. U petak, kad sam izala
vani, skoro sam se raspametila. Potraila sam Zacha i sasula mu u lice ono to moda nisam
trebala rei, a zatim zalupila vrata za sobom. Bolje i tako nego da me sami najure Meutim,
Nicky i ja jo nismo spremni pokrenuti na projekt. Tako je sve jo u neredu Radili smo do kasno
u petak naveer, tako sam i prespavala kod nje. Juer smo nastavili tamo gdje smo stale. Jo
nismo gotove, ali morala sam doi ovdje promijeniti ulje"
"Dokle ste dole?"
"Projekt je dobio formu, da kucnem u drvo." Dodirnula je dlanom stol ti stvaralaki prsti puni
iskustva. "Ali Gavina nije lako zadovoljiti. To je tip koji je spreman uloiti novac"
"A tvoj zadatak je kako ga smekati?"
Osmjehnula se na nain koji se mogao razliito protumaiti. "Ne ba kako ti misli."
"Ne ba?"
"Ne", rekla je ne trepnuvi okom. A onda je brzo promijenila temu "Kako je ovdje?"

"Magrieta me je napustila", rekao sam to sam mogao mirnije.

"Isuse Boe!" Na trenutak je pokrila lice rukama. "Zbog mene?"
"Prije zbog Zolanija." Pokuao sam pokazati malo odlunosti koju sam skupljao prije njezinog
povratka. "Poeljno bi bilo da ga vie ne dovodi."
Kimnula je glavom, sputenog pogleda. "Tako mi je ao, Rubene. Toliko sam toga sjebala."
"Ova kua je pretrpjela mnogo potresa u zadnje vrijeme", rekao sam. Ispriao sam joj kako sam
naao Antje iz Bengala.
Bila je sva ustreptala od uzbuenja. Morao sam sve ispriati do detalja.
Izrazila je spremnost smjesta sii u podrum, ali sam ju odvratio od toga.
"Tesso, ona sada poiva u miru. Bolje je ne remetiti taj mir."
"Bilo bi mi drago da sam bila ovdje." Namrtila se malo. "Kako je to udno koliko se moe za
nekoga vezati, a da ga i ne poznaje. Nekoga koji je mrtav i koji je ivio prije stotine godina.
Mogla mi je biti sestra. Mogla sam to biti ja"
"Teko", rekao sam. "Ima ti drugih duhova koje treba smiriti."
"Jedino svog oca." Izletjelo joj je tako spontano, bila je isto tako iznenaena kao i ja
"Nisi se s njim jo pomirila?" Htio sam dodirnuti njenu ruku.
Nije reagirala.
"Jo dri njegovu sliku na zidu", nastavio sam smireno. "I u bolnicu si je ponijela." Prvi put sam
to spomenuo.
Kimnula je glavom, ali i dalje nije progovorila.
"Otkad te je ostavio, nikad nisi pokuala stupiti s njim u vezu?"
Njen pogled se sreo s mojim. "Previe je to zamreno, bar za mene. Vidi, mrzim ga zbog onoga
to nam je uinio. Ali sam mu se na neki nain divila zbog hrabrosti, jer ini ono to eli. Ipak je
bio vrhunski odvjetnik i ostala."
"Zar nije bio profesor?"
Na trenutak je skupila oi, pogledala u mene, a zatim slegla ramenima. "Ne zaboravi, bila sam
jo mala, kad se to dogodilo. Odvjetnik ili profesor, svejedno. Meutim, ostaje injenica, najvie
je volio slikanje. I onda je jednog dana sve to napustio. Zamijenio je svoju obitelj kistom i
slikarskim platnom."
"Nije bilo druge ene?"
"Nije, ali zar bi se tu to promijenilo? ena ili slikanje... uvijek je u pitanju strast Kad je otiao,
nastavio mi je povremeno slati knjige. Pretpostavljam, kupovao ih je zbog grinje savjesti.
Posljednju sam dobila na moj dvadeseti roendan. Nosila je ig iz Pariza. Nakon toga, nemam
pojma to se zbilo s njim. Je li doivio neuspjeh, je li umro, je li postigao uspjeh? Ali prepustio
se svojoj strasti."
"Ni tebi ne ide loe."
"Nisam ba sigurna, Rubene. Moda sam popustila zadnjih dana."
"Obino ti ba dobro ide kad ima problema ili kad si u krizi."
Na trenutak je umukla. "Zbunjena sam", priznala je na kraju. "Sada si mi potrebniji vie nego
ikad."
"Ja ili moj oinski savjet?"

"Ti si mi potreban."
"Nisam dovoljno nepristran, objektivan ili nezainteresiran."
"Zato mi i jesi potreban." Iznenada je postala sva napeta. "Ma to se dogodilo, nikad te ne elim
povrijediti. Ne elim da o meni misli loe"
"Previe te volim da bi mi to palo na pamet."
Neko vrijeme oputenije smo razgovarali, jer smo mijenjali teme. Onda je ustala. "Idem se
okupati, a onda u akciju. Nicky me eka, danas je za nas dan odluke."
"Tebe i Nicky? Ili tebe i Gavina?"
"Za sve troje. U pitanju je projekt."
Tada sam rekao, "Ako se vrati na vrijeme, moemo se opet proetati umom."
Oi su joj zasjajile. "Bilo bi divno. Pokrenut u nebo i zemlju."
"Dovoljno je zemlju, to se mene tie."
Nasmijala se i otila. Na meni je ostalo oprati sue poslije doruka. Nisam imao nita protiv.
Prije nego to je izala iz kue, nakratko je svratila i pozdravila me "Vraam se prije mraka",
obeala je. "Oboma je potrebna ta etnja. Da se barem uvjerimo kako je svijet ipak lijepo
mjesto."

Proao je tjedan dana, a jo uvijek sam uasnut i ne mogu vjerovati. Meutim, vie ne mogu
odgaati. Moram doi sebi i pokuati iskljuiti emocije, ako je to mogue. Pomozi Boe!
Tog nedjeljnog poslijepodneva, 17. sijenja, vratila se kui ranije nego to sam oekivao. (Kakav
li znaaj ima taj datum od 17. sijenja? Zato se trudim zapisati ga?) Sjedio sam vani s jutarnjim
novinama pokuavajui nadoknaditi tjednu kvotu ubojstava, napadanja, otimanja, silovanja,
pljake i drugih grozota. Kao to tvrdi naslovna stranica, Cape Town e pretei Johannesburg i
uskoro postati glavni grad zloina u zemlji. Sve je to izgledalo nestvarno, pomalo besmisleno, u
tiini moga vrta, koji je s tamnim hrastovima, srebrnim kronjama drugih drvea, hibiskusom,
protejama i ruama, postao prijamo mjesto, otkad o njemu vode brigu Parkovi i Nasadi. Johnny
se vjerojatno obradovao u svom grobu. Upravo je prolo est sati. Sunce je bilo jo visoko na
nebu, iako ga je zaklanjao avolji vrh. Skoro nepodnoljiva dnevna ega poela je poputati,
osim na mjestima gdje je jo uvijek snano vibrirala sunana svjetlost, spremna okomiti se na
neoprezne prolaznike. Vlana od znoja i razdraljiva zbog vruine, Tessa je prvo otila pod tu.
Vratila se odjevena u izblijedjele traperice, bijelu majicu kratkih rukava i tenisice. Zlatni lani
bio je vidljiv na grudima u otvoru majice. Primijetio sam kako joj pulsira grlo izmeu kljunih
kostiju i njenih grudiju. Nije stavila grudnjak. Naglaavam ove detalje, ne da bih kao obino
pothranio patetinu udnju nekog starca, nego da bih bolje objasnio ono to kasnije slijedi.
Nisam samo ja bio svjestan njene fizike privlanosti.
Koliko me sjeanje slui, drali smo se iste staze kao i prolog puta. Moda su isti bili i ljudi
koje smo sretali u grupama od dvoje, troje ili est, sedam. I psi. Kao prolog puta, oni su znatno
usporavali nau etnju. Morala je svakoga pozdraviti, pomilovati, protrljati njihove ui, poljubiti.
ini mi se da smo na kraju ipak otili dalje nego proli put. Dalje. Preli smo i na drugu stazu
koja se rjee koristi. Osjeao se jaki miris borovih iglica. Posvuda su se irili jo opojniji mirisi
raznog drvea, raslinja i plodne crne zemlje.
U jednom trenutku, zaustavio sam ju kod jednog drveta i poljubio. Odgovorila je sa strau koja
me je iznenadila i uzbudila. Njen jezik se naao u mojim ustima, njene ruke iza moje glave
pritisnule su moje lice uz njezino. Njen miris se pomijeao s mirisom borova, kore drveta i
smole. Zastali smo kad je jedan drugi par proao pored nas vraajui se s vrha i zbunjeno se
osmjehnuo. Priekala je da prou, a onda nakratko, smiono i bez ustruavanja dodirnula moj
nabrekli ud ispod hlaa, podignula ruku do svojih ustiju i poljubila je. elio sam se zadrati jo
malo, ali odsjeno je rekla: "Produimo dalje." I nastavili smo etnju drei se za ruke
isprepletenih prstiju.
Vjerojatno nas je oboje uhvatio mali zanos. Zato smo i otili tako daleko i jedva obratili panju
na magiju i misterije ume koja nas je okruivala. Tako ih i nismo vidjeli kad su nam prili. Bilo
ih je petorica, iako mi u tom trenutku nije palo na pamet brojati ih. Mlai ljudi od osamnaest do
trideset godina. Tako sam kasnije izjavio pred policijom. Jedan je vukao nogu za sobom, drugi je
imao oiljak na lijevom obrazu, trei je nosio vunenu kapu preko oiju, ostali su bili gologlavi.
Kad smo postali svjesni njihovog prisustva, iskrsli su iz umarka koji se nalazio iza nas .
Okrenuli smo se na zvuk glasova i pucketanja suhog granja.

Napravili su polukrug oko nas i tako presjekli put kojim smo doli. U tom trenutku nismo jo
nita posumnjali. Tessa ih je veselo pozdravila. Dvojica, trojica su odgovorili mrmljajui neto.
Okrenuli smo se s namjerom nastaviti etnju uzbrdo, iako mi u tom trenutku nije bilo ba
svejedno to se nalaze iza nas. Tada nas je jedan od njih oslovio otrim glasom. Nisam razabrao
to je rekao, ali sam se okrenuo i primijetio kako prilaze blie i zatvaraju krug oko nas.
Tessa me je uhvatila pod ruku. Pomislio sam, trebao sam ponijeti tap. Nismo uzeli nita sa
sobom. Na na uas, iznenada su izvadili noeve. Noeve na trzaj i jo jedan dui, lovaki no
stranog izgleda.
"Je li vam to treba?" upitao sam uz mali napor. Nisam prepoznao zvuk svog glasa.
Jedan od njih se nacerio i pokazao lijevi runi zglob.
I ja sam se pokuao osmjehnuti u nadi da u ukloniti zle namjere koje su moda prikrivali i brzo
strgnuo i pruio runi sat. Drugi je pokazao na Tessu. Zakoraio sam u namjeri da je zatitim,
barem djelomino. I Tessa je skinula sat.
Onaj s kapom je rekao: "Cipele."
Pomislio sam, udnog li zahtjeva. Ali, ako su cipele ono to ele, sretan sam bio to im mogu
udovoljiti. Bio sam spreman dati bilo to. Dok sam ih na brzinu skidao, malo sam se spotaknuo.
Tessa je odvezala i predala svoje tenisice. Naas mi je dola ideja, zavukao sam ruke u depove i
spremno izvadio i predao svu gotovinu. Allegro conbrio. Onda sam prevrnuo depove da bih
pokazao da su prazni.
"To je sve", rekao sam i pokuao proistiti grlo. "To je zaista sve."
Nisu pokazali namjeru da e nas ostaviti na miru. Po prvi put sam se poeo plaiti. Stavio sam
Tessi ruku oko ramena i privukao blie
Mladi s kapom pokazao je prstom na Tessin vrat. Bacio sam pogled na nju. Ne i lani,
pomislio sam.
"Sluajte", rekao sam, "molim vas..."
"Pusti, Rubene!" Podignula je obje ruke iza glave da bi skinula lani. Osjetio sam lagani miris
znoja, iako se skoro okupala.
Odloila je lani na dlan ispruene ruke mladia u kapi.
"Eto, to je zaista sve to imamo", rekao sam mirno i odsjeno izgovarajui svaku rije jasno i
razumljivo.
Nije mi poznato kako smo dospjeli u sljedeu fazu. Samo se sjeam kako se jedan nasmijao ili
neto rekao. Nisam jo mogao naslutiti nikakvo zlo. Iznenada me je netko zgrabio za ruke i
stavio iza leda. Nekoliko njih se nalo izmeu nje i mene takvom brzinom koja me je zatekla
nespremnog. Prije toga izgledali su uspavani, skoro ravnoduni. Pritisnuli su me uz jedno stablo.
Onda sam osjetio no ispod grla. Vrh otrice mi je probio kou.
"Nemojte, molim vas", pokuao sam neto rei.
"Zaepi gubicu!" prekine me moj muitelj. To je bio onaj s oiljkom.
Gurnuo mi je glavu prema deblu. Pokuao sam se osloboditi njegovih ruku. Nastojao sam iz sve
snage okrenuti glavu i potraiti pogledom Tessu. U blizini sam zauo komeanje. Ispustila je
otri krik, a onda je uslijedio zvuk amara. Onaj s oiljkom se malo okrenuo da bi vidio to se
dogaa i potom se zacerekao. Spustili su je na zemlju. Udarala je nogama i rukama svuda oko
sebe i borila se kao takor stjeran u kut.

"Prekinite!" izustio sam promuklog glasa. "Nemojte je dirati!"

Osjetio sam ponovno no ispod grla kao zmijski ubod. Mogao sam vidjeti bjeloonice onoga koji
me je drao i osjetiti njegov dah. Ovog puta me je vjerojatno posjekao noem, jer sam osjetio
kako neto toplo klizi niz moje grlo.
"Ako opet pisne", rekao mi je na uho, "priklat u te".
uo sam Tessu kako se i dalje bori, pokuava othrvati, mie tijelom, udara nogama oko sebe.
Barem jedan udarac je pogodio cilj, jer sam zauo jednog napadaa kako jaue Nakon toga opet
estok amar. Zauo sam kako se gui.
"Ne deri se", zasiktao je jedan, "ne vii ili u te ubiti".
Opet je no pritisnuo moju ilu kucavicu. U glavi mi je builo. Pomislio sam, izgubit u svijest
Moram se boriti protiv toga, moram se kontrolirati. Ako ne uspijem, oni e je ubiti.
Onda se zauo vrisak. Nisam vjerovao da moe ispustiti takav zvuk. Dok su mi suze navirale na
oi, prvo to sam pomislio bilo je: "oni nju siluju." Onda sam shvatio, nije to krik bola ili straha.
Bio je to krik bijesa.
Netko ju je opet udario. Pomislio sam, pokuavaju joj zatvoriti usta, priguiti glas. Ali ona je
vritala i vritala, kao da se nee zaustaviti. Vrisak je odzvanjao od planina, jeka se vraala
nazad. Vritala je i vritala.
Na kraju su je pustili. Odmakli su se od nje. Onaj s oiljkom se zaletio prema meni s noem u
ruci. Ne mislim da sam uradio neto pametno, niti spretno. Spontano sam se sagnuo. Nije me
dohvatio. Lovaki no se zabio itav centimetar u drvo.
Ona nije prestala vritati.
Nisam siguran je li nas to ba spasilo. Povukli su se nekoliko koraka, inilo se oklijevaju, a onda
su opet stvorili grupu. Znao sam, ako uspiju, nita ih nee zaustaviti. Tessa je bila na koljenima.
Majica je bila poderana na jednom ramenu. Traperice su bile sputene do bedara. Jo uvijek je
vritala i da bi skupila snagu, savila se do zemlje.
Onda se zauo lave pasa. Ljudski glasovi. Pojavili su se etai s donje strane, zadihani od
tranja. Napadai su se razbjeali po umi. Nekoliko sekunda kasnije, ni traga od njih. Ispustili
su jednu Tessinu tenisicu i nita drugo. Lani je nestao.
Prestala je vritati. Ostala je savijena, s rukama na licu, bez daha. Teko sam disao. Ukoenom
rukom pipnuo sam vrat i u nevjerici se zablenuo u krvave prste.

Ne znam ni kako se zovu ljudi koji su nas spasili. ini mi se bilo ih je etvoro, ali moglo ih je
biti troje, petoro ili estoro. Je li to vano? Nekako smo se s njima spustili niz padinu Netko je
Tessi ponudio trenirku. Odveli su nas do policijske postaje u Claremontu. Muili su nas s bezbroj
pitanja. "Ljudi moji, zato ne pazite?" zapitao je policajac, koji je prethodno uzeo nae podatke.
"Zar ne znate koliko je opasno?" Neto kasnije, vjerojatno u elji da pokae razumijevanje,
izjavio je, "Ipak, nitko nije ubijen niti silovan i nije loe zavrilo." Kad sam ga upitao
namjeravaju li poslati ophodnju na planinu, bio je pomalo zateen. "Kombi nije sada slobodan",
slegnuo je ramenima. "Uostalom, sad su pobjegli. Dobro znate, ti ljudi ive u umovitom kraju i
odlino se snalaze na takvim mjestima. Ujutro emo vjerojatno nekoga tamo poslati. Je li u
redu?" Dvojica, od nekolicine ljudi koji su nam pomogli i dopratili do policijske postaje, nakon
toga su nas odveli kui svojim kolima. Vrijeme se poelo mijenjati, primijetio sam odsutno.
Vjetar, koji je u umi bio tek povjetarac, postajao je sve jai, gomile oblaka su se skupljale nad
glavom, sputajui se niz avolji vrh prema nama.
Tessa je bila vrlo napeta, ali naizgled neobino mirna. Ja se jo uvijek nisam mogao smiriti.
Poslao sam je neka se opere u toploj vodi, a zatim sam uinio isto. Poslije sam u blagovaonici
pripremio dva ista viskija i odnio u radnu sobu. Pridruila mi se obuena u dugu haljinu od
lakog indijskog platna ili neto slino, s dugim rukavima, zakopana do grla i koja je dosezala do
golih stopala. Tjedan dana ranije, kupila ju je na Greenmarket Squaru i kad je dola kui
pokazala sva oduevljena.
"Nalik si na nevjestu", rekao sam pokuavajui bezuspjeno biti veseo.
"Ne osjeam se kao nevjesta." Glas joj je bio skoro otresit.
Tek tada sam primijetio da je iz svoje sobe donijela dva jointa marihuane Ponudila mi je jedan,
ali sam odbio. Sjela je i poela polako uvlaiti dim, povremeno bacajui pogled prema meni kroz
spirale dima, kao da se nalazi daleko od mene. Ono to nam se dogodilo, ve je izgledalo
nevjerojatno, daleko, nemogue.
Palo mi je na pamet to je negdje zapisao Henry James: "Nikad vie neemo biti ono to smo
bili."
Stavio sam plou, podignuo zvunicu i uhvatio njen pogled. Polako je zavrtila glavom. Vratio
sam zvunicu na svoje mjesto i opet sjeo u naslonja.
Neto se pomaklo na vratima. Pojavio se Amadeus s repom visoko u zraku, bacio pogled po sobi,
mirno se okrenuo i izgubio negdje u kui. Osim tada kad je Tessa napustila kuu, ne sjeam se da
je ikad prije s takvim prezirom odbacio mene, Tessu ili nas oboje. Meutim, preutjeli smo to.
Bilo je opasno povesti razgovor ak i o tako maloj temi.
Dugo smo tako sjedili u tiini, potpuno prazni. Pomislio sam, ipak smo jo tu. Neto strano se
moglo dogoditi, ali nije se dogodilo.
"Nisam vjerovao koliko moe vritati", rekao sam na kraju.
"To sam naslijedila od majke."
"Mislio sam prerezat e mi vrat", rekao sam nakon duge stanke.

"Izgleda kao da si se porezao prilikom brijanja", primijetila je.

I to je sve to smo imali rei o dogaaju. Kasnije, moda vie. Sada, ne.
Bio sam mrtav umoran. Izgleda to joj je palo u oi, jer je izjavila: "Mora na spavanje, Rubene!"
"Ide li i ti?"
"I ja u, kad popuim travu."
"Jesi li sigurna da moe ostati sama?"
"Naravno. Laku no!"
Podignula je glavu da primi formalan poljubac. Na trenutak sam se prisjetio naeg poljupca u
umi, priao sam s namjerom zagrliti je, ali nije bilo reakcije. Njezino lice, sve manje vidljivo od
dima, poelo je nestajati kao da se nalazi u vodi. Nisam bio siguran je li jo uvijek tu. A ona je
bila ta koja pui marihuanu, a ne ja.
U kui je vladala sablasna tiina. Isto kao i tada po povratku iz Johannesburga kad sam je naao
u kui i kad sam iskljuio gramofon. Ona pjesma, koja mi se vraala u mislima, kad sam se
najmanje nadao. "Some kinda love". Ako zatvori vrata, nikad vie neu ugledati dan.
Otiao sam na spavanje i zatvorio vrata za sobom Nije jo bilo ni deset sati. Pokuao sam malo
itati, ali ivot Prousta nije vie mogao zaokupiti moju panju. ivot bez kontakta sa stvarnou,
suvie samozatajan. Odloio sam knjigu, ugasio svjetlo i ostao leati s rukama ispod glave.
Nisam aktivirao misli na neto posebno, jednostavno sam pustio neka slobodno lutaju u mojoj
glavi.
Rekao sam sebi: "ona je vritala traei pomo." Vikala je upomo, ljudi su uli i spasili nas.
Nisam ih ni pitao za imena. Ali, doli su. I pomogli su.
Sljedei val misli poeo se odmotavati u tom pravcu Koliko je jo glasova u mom ivotu vikalo
upomo? Riana, vie nego itko drugi. Vikala je i vikala na vie naina. Moji sinovi, isto tako.
Alison. Moda i Tania. Moja majka s one strane svijeta, moj otac iz njegove stolarske radionice
u Boosensu. Magrieta i njena tri mua, njena djeca, mala Mabel. Antje iz Bengala. Johnny
McFarlane, s koliko upornosti. Moj dragi prijatelj, koji je leao na cesti, bez snage pustiti glas,
jedino je smogao snage podii ruku, dok sam prolazio pokraj njega. Moda je i prepoznao moj
auto. Meutim, nikad to nije davao na znanje. A ja sam samo produio svojim putem. Ne
zaustavlja se zbog skitnica. Jednostavno, ne smije se zaustaviti. Svi ti povici koji dopiru iz tog
bunog svijeta. A ja, ja sam odluio ne uti. Nisam sebi dozvolio mijeati se u neiji ivot. Za
razliku od onih nepoznatih ljudi ovog popodneva. esto se alim, kao i moji znanci, osim moda
Tesse, kako ova zemlja sve vie propada. Bijeda, nasilje, teror, sve zajedno. Svi ti glasovi,
glasovi bez kraja. A meni vie odgovara ne uti, ne odgovoriti. (I Tessinim beskunicima sam
pokazao vrata.) I time to nisam elio uti, pomogao sam drutvu u zemlji stvoriti uvjete da svijet
potone u movaru. I stanje duha koje omoguava grozote. ak i stari svetac Antun, koga sam
mrzio zato to je svijetu okrenuo lea i samo se prepustio snovima, matanju, posjeivanju,
privienjima onih ljudi i nagih ena i sam Sveti Antun se usudio zai u kanal prepun krokodila
da bi posjetio svoje monahe. A ja elim biti izvan svega toga. Svijet je za mene previe nazoan.
Ne mogu ga podnijeti. Da je Tessa bila i silovana, ja bih snosio krivnju. Ne bih imao hrabrosti
umijeati se, ak i da nisam imao no ispod grla. Ja piem pisma, pravim biljeke. Ne volim
vikati.
Na kraju sam zaspao, Prije je to bila koma nego san. Ne znam to me je probudilo. to vie
mislim na to, to vie mi se namee jedini odgovor -

Antje iz Bengala. Zar Magrieta nije izjavila da e se sada smiriti? Ja to bolje znam. Je li to neka
sjenka proletjela pokraj prozora, tamni mjesec koji lebdi nad prozorom, enska prikaza? Bit e tu
jo dokaza.
Upalio sam svjetlo, tek je prolo dva sata, a osjeao sam se kao poslije dubokog sna, dugakog
sna. Digao sam se i na trenutak sjeo na rub kreveta da svladam trenutnu vrtoglavicu S gaenjem
su moje oi zapazile golotinju starog ovjeka, ne ba privlanu za oko. Noge kao u mrtvaca s
koatim koljenima, slabunjava dlakava bedra, kvrgava stopala, penis koji je uao u sebe s
neosjetljivim glaviem koji je poplavio, trbuh pun nabora. Obukao sam stari vjerni ogrta. Zaista
je vrijeme nabaviti novi. Ovaj mi je sluio preko svakog oekivanja.
Kad sam izaao u hodnik, primijetio sam kako jo uvijek svijetli u radnoj sobi. Istovremeno sam
osjetio miris dima. Spavala je na kauu, sklupana kao fetus i kao dijete s palcem u ustima. Po
svemu sudei, pepeo iz cigarete, iz jointa, pao je na novine na podu, vatra se proirila do hrpe
otvorenih knjiga na kojima sam radio. Vatra je tek tinjala, plamen bio mali, nije jo bilo
znaajnije tete Zgrabio sam jastuk s kaua i poeo udarati po vatri. Trebalo mi je samo pet
minuta.
Otrao sam do kuhinje po etku i lopaticu za smee da bih poistio a i pepeo. Sjedila je na
kauu, nogu savijenih ispod sebe i oiju jo bunovnih od sna.
"to se to dogaa?" zapitala je
"Pokuala si zapaliti kuu", rekao sam u ali. "Stari demon opet u akciji?"
"Kvragu!" Bila je deprimirana. "Treba li pomo?"
"Nije bilo tete." Uspravio sam se s lopaticom u ruci i malo zastao dok mi se kraljenica nije
otkoila, a onda letimino dodirnuo njezino lice. Ostala je crna mrlja "Mora ii u krevet gdje e
se dobro naspavati."
Kad sam ispraznio smee u kuhinjsku kantu, zatekao sam je pri povratku kako se oslanja na
dovratak radne sobe.
"Hoe li neto za spavanje?" zapitao sam.
Iznenada je poela govoriti kao da joj se mnogo uri. "Molim te, ne mogu sama spavati ove noi.
Bojim se, mogu zapaliti cijelu kuu ovog puta." Dodirnula mi je ruku. Upitala je, kao nekad, u
nekom drugom svijetu, u nekom drugom vremenu: "Primi me u svoj naruaj. Treba mi netko".
Netko, pomislio sam kao da promatram drugu osobu koja razmilja, ne ja. Taj netko to niti ti.
Odveo sam je u svoju sobu. Iz nekog razloga, o kojem nisam bio spreman razmiljati, zatvorio
sam vrata za nama. Veeras ne smije nitko doi. Ni ubojice, ni silovatelji, ni gladne skitnice, pa
ni Antje iz Bengala.
"edna sam", rekla je kao dijete koje oekuje da ga se uuka u postelji. Koliko sam to puta uo
od Johanna i Louisa kad su bili mali?
Na nonom ormariu stajala je boca s vodom. Natoio sam au, brzo je ispila vodu i vratila au
natrag.
Kad sam je vratio na svoje mjesto, digla se i poela otkopavati dugu bijelu haljinu, beskrajni niz
dugmadi, sve do samog dna haljine.
"Treba li pomo?" ponadao sam se. lagano je slegla ramenima. Oklijevao sam neko vrijeme.
Udaljeno zavijanje sirene hitne pomoi doprlo je do moje svijesti.
Kleknuo sam ispred nje i poeo otkopavati haljinu od lanaka noge prema gore, dok je ona
nastavila otkopavati prema dolje. Ritual, koji se sporo i sloeno odvija u tiini. Sreli smo se

negdje na sredini. Ispod haljine bila je naga. Podignuo sam ruke, dodirnuo njene, pogledao u lice,
u njene zamagljene oi.
Pomogla mi je ustati, onda se okrenula i pustila haljinu neka sklizne s njezinog tijela, a zatim je
odloila na pod. Po pm put sam ugledao masnice koje su pokrivale cijelo tijelo: vrat, ruke, trbuh,
bedra Zato je i obukla dugu haljinu sada nita ne skriva Podignula je glavu i lagano usnama
dotakla mali oiljak na mom vratu, koji je jo uvijek bio bolan. Sagnuo sam se i razgrnuo
postelju. Uvukla se unutra. Pokrio sam je i ostao na nogama pored kreveta, ne znajui to dalje
initi.
Naas se malo pridigla. "Mora skinuti taj stari ogrta", rekla je.
"Nemam nita ispod njega."
"Znam." Raspetljala je vor koji sam labavo vezao. Kao i Alison u dalekoj prolosti, ispruila je
ruku i dodirnuh moje spolovila Nije rekla: "Kako je lijep."
Ugasio sam svjetlo i legao pored nje. Pribliila se i sklupala uz mene kao da joj je hladno.
"Zagrli me", rekla je.
Pokuavam se opustiti i odagnati sve misli. Ne mogu naredio svom tijelu kako reagirati, to
initi, a to ne initi. A i ne elim posredovati. Poetni ar prepustio je mjesto laganoj osmozi
njene hladnoe i moje topline. Poeo sam se oputati i mirno prilagoavati obrisima njenih lea i
nogu, a jednom rukom sam zatitio dojku. Vani se vjetar pretvarao u oluju, estoko se
obruavajui surovom snagom na drvee. Grane su buno strugale po krovu, kod nas u sobi,
potpuna tiina.
Ostala je i dalje ukoena, oputajui se naas kao da prisiljava smanjiti napetost u sebi. Onda
ponovno osjetim grenje njenih miia na leima i bedrima. Meu nama je nastao tanki sloj
znoja. Odjednom, uz prigueni krik, nae se u sjedeem poloaju.
Naslonio sam se na lakat "Sve je u redu", priapnuo sam joj na uho. "Ja sam tu. S tobom."
Promijenila je poloaj, okrenula se prema meni. Vie nije skrivala nervozu. U mraku sam
osjeao kako me promatraju njene oi. Poela me milovati, bez njenosti, bez ljubavi, samo
nekom udnjom koja se ne moe utaiti.
"Ne mogu to izbiti iz glave", rekla je tiho. "im zatvorim oi, sve se vraa natrag. Oni ljudi nisu
doli..."
"Reci sve to ti prolazi glavom", rekao sam. "Izbaci sve iz sebe."
"Ne elim razgovarati o tome. Sto rei? Bio si tamo, sve si vidio."
"Nisam ti pomogao."
"A to si mogao uiniti. Bili bi te ubili. Rubene, za Boga miloga."
estoko me potezala za penis. Stavio sam ruku na njenu, da bih je zaustavio, ali ju je ona
nestrpljivo sklonila. Vratila se u sjedei poloaj, ljutito digla plahte s nas i ponudila mi se u
mutnoj svjetlosti.
"Hoe li voditi ljubav sa mnom?" proaptala je oajniki.
"Prvo se mora smiriti", rekao sam. "Tessa, priajmo. Jo bolje, ispruimo se i mirujmo."
"Zar ne eli?" upitala je pomalo bijesno. "Sada ti se gadim?"
"Ljubavi, ljubavi moja", rekao sam. "Nikad te toliko nisam volio."
"Zaboga, onda mi pomozi! Vodi ljubav sa mnom. Jebi me!"

Zgrabila me za ruku i na silu je stavila izmeu svojih nogu. Bez obzira na moj jad, spolovilo se
ukrutilo, kao beutna ivotinja, svojom voljom, neosjetljivo na strah ili bol. Ruku sam vrsto
priljubio uz njen breuljak, savrenstvo bez perja. Ostavi svaku nadu.
"Tessa", zastenjao sam, "Boe moj, Tessa!" Je li to bilo preklinjanje i to sam htio time ili izraz
udnje?" nisam znao.
"jebi me!" dahtala je. "Jebi me, proklet bio!"
Povukla me je na sebe. Kao da je bila opsjednuta nekim bijesom kojeg nije mogla kontrolirati. Je
li to sad ono za im sam mjesecima i mjesecima strastveno udio, to mi je nedostajalo, o emu
sam sanjao, fantazirao? Ovaj in uzimanja, posjedovanja, ovo jebanje? Jesam li drugima zavidio
zbog ovog? Jesam li ih zbog ovog proklinjao? Jesam li zbog ovog elio da se vjeno pre u
paklu?
Pritisnuo sam lice izmeu njezinog vrata i ramena. Rukama drim njenu glavu, malu glavu
kratko oiane kose kao u ratno vrijeme, a pod prstima osjeam jasne obrise njene lubanje.
Zamiljam strukturu njenih kostiju pod teinom svoga tijela. Lubanja i eljust. Grudni ko,
lopatica, kljuna kost, kraljeci, nadlaktina i lakatna kost, zapee izboene kosti u slabini, duga
bedrena kost i goljenica, gleanj i stopalo, lanci prstiju na rukama i nogama.
Podignuo sam svoje tijelo i rukama pritisnuo njena ramena.
"Tessa!" skoro sam zavikao ovog puta.
Na trenutak je njen divlji zanos popustio. Zurila je u mene. "Ui u mene", zacvilila je. "Molim te,
ui u mene!"
"Ne mogu ti to uiniti", skoro sam molio. "Moe li to razumjeti?"
"Ti me ne eli", izustila je kroz stisnute zube. Leala je sasvim mimo ispod mene.
"Nikad nisam vie elio nekoga ili neto kao tebe sada", ujem sebe kako govorim. "Ali, ne
moemo to uiniti. Ne sada. Ne, na ovaj nain."
Diem se s nje. Bili smo ljepljivi od znoja
Nepomino lei pokraj mene. Sjeo sam, dohvatio plahte i pokrio naa tijela. utimo. Tiina traje
do vjenosti. Nakon dueg vremena pruio sam ruku traei njenu. Naas sam se pobojao da e
je odgurnuti, ali njeni prsti su je vrsto prihvatili. Jo uvijek nije izgovorila ni rijei. Onda sam
osjetio kako se njezino tijelo polako oputa. Krajnja napetost ju je naputala. Vani je nevrijeme
bjesnilo. Olujna no je vitlala sve pred sobom i jurila u bogzna kojem smjeru. Uhvaeni smo u
samom sreditu, u ovoj neprirodnoj tiini, van dosega nade.
Neto kasnije, vani se zauo cvrkut ptica uznemirenih vjetrom.
"Ne mogu ovdje vie ostati", izustila je na kraju, tako tiho da nisam bio siguran je li to ona ili je
to samo moja mata, pokuao sam razmiljati ili je to Antje od Bengala. To ne moe biti Tessa.
Pa ipak to je ona. "Ne mogu nakon onoga to se dogodilo", dodala je.
"Misli na ono na planini?" zapitao sam. "Ili ovdje, noas?"
Nije odgovorila, nisam se usudio ponovno zapitati.
Slabano svjetlo prodrlo je u sobu kao nadolazea plima.
"Mora me se osloboditi", rekla je. "Trebam stati na vlastite noge."
"Ne razumijem", rekao sam, osjeajui se kako me zahvaa obamrlost.
Okrenuo sam glavu i pogledao ju. Prestraene oi na jastuku pokraj mene.
"Kako to moe od mene traiti?" zapitao sam.

"Ne mogu to uiniti sama."

"elim da ostane", izustio sam bez razmiljanja.
"Ne radi se samo o meni", rekla je urno. "Radi se i o tebi, i o svemu to dodirnem, o svakome
na koga naletim. Sve sam ti uzela." Naslonila je elo na moje grudi. "Razorila sam tvoj ivot.
Natjerala Magnetu da ode. Sruila sam tvoj svijet. I kuu sam skoro zapalila. Molim te, reci mi
neka odem?"
Zavrtio sam odluno glavom.
"Nita ne kae to si mi ti dala?" upitao sam na kraju.
"A to je to?"
Iznenada sam ostao bez odgovora. Ne zato to sam mislio da sam pogrijeio, ve to nisam
mogao pronai rijei. Kako joj zahvaliti na pustinji, na tjeskobi, pa i na beznau? Kako moe
razumjeti, kako i ja mogu razumjeti da pustinja u sebi nosi obeanje cvijea, da tamna no bez
mjeseca uvjetuje svjetlost, da jedino u samoi otkrivamo potrebu za drugima, da i poslije oluje
koja je vani prohujala, ptiice ponovno pjevaju? Uostalom, niega tu nema novog S time sam
odrastao. Kia, koja se kao udo pojavi nakon tri sune godine. Cvijee koje izbija iz sprene
zemlje. Letei mravi. Nakon divljanja moje brae, mala Lucie u ambaru iza snopova djeteline.
Zadrao sam pogled na njoj, uhvatio vrsto za ruku i rekao: "Onda, otii ljubavi moja!"
Neto kasnije tog jutra, izala je iz kue. Vratila se sa Zolanijem koji joj je pomogao spakirati i
odnijeti stvari: kofere i kutije, mnotvo razne odjee, knjige i cd ploe, cipele, abaure, tablu sa
zida sa svim biljekama i slikama (osim jedne vrio stare, skoro sve su bile novijeg datuma),
raunalo, natuenu gitaru na kojoj nije nikad svirala. (Jadni instrument, ni ne zna to je
propustio.)
I onda je otila. Vrata su se zatvorila i ja sam ostao suoen sa stvarnou toga dana. Moram
pozvati neku enu da pospremi kuu. Prije nego to se detaljno ne oisti, ne elim se vratiti u
sobe gdje je ivjela Tessa. Nikakvog traga od nje ne smije ostati, ispod kreveta, stolca ili ormara.
Imam svoje uspomene, imam od ega ivjeti.
Sada sam ostao sam, u bunoj pustinji u kojoj me je Tessa ostavila, nakon to je uzburkala
jednolinu povrinu moga svijeta. Meutim, nisam sasvim sam. Tu je i Antje iz Bengala. Ona e
mi pomoi, a isto tako, siguran sam i odmoi, suoiti se s onim, emu sam cijelog ivota okretao
leda. Postoji vanjski svijet kako ga je ve Rilke nazvao "kome sam potreban i koji me zanima na
neki udan nain." Antje e se pobrinuti da ga ne izbjegavam.
Vie ne sumnjam u njenu prisutnost u ovoj kui. Kad sam posljednji put otpratio pogledom
odlazak malog Volkswagena u oblacima dima, vratio sam se s verande u radnu sobu i zauzeo
mjesto za pisaim stolom. A na njemu, na gomili knjiga koje sam spasio od vatre, koju je
nehotice zapalila Tessa, naao sam na vidnom mjestu izloen mali prsten s pupka, koji je bio
izgubljen, s pravim rubinom blistavim kao kapljica krvi. Moja udnja ostala je neutaena.
Kraj

BILJEKA O PISCU

Andr Brink je jedan od tri najpoznatija pisca June Afrike (ostalo dvoje su nobelovci Nadine
Gordimer i J. M. Coetzee). Roen je u malom mjestu provincije Orange Free State, 1935.
godine, u obitelji Afrikanera, protestantskih doseljenika, koji su u 17. stoljeu napustili
Holandiju i Francusku i naselili juni dio Afrike. Nakon to je zavrio studij engleskog i
afrikaans jezika (jezik Afrikanera ije podrijeklo je Holandija), otiao je u Francusku gdje je na
Sorbonni studirao komparativnu knjievnost (1959 1961). Po povratku u domovinu postaje
profesor knjievnosti na holandskom i afrikaans jeziku na sveuilitu Rhodes u Grahamstownu.
Ponovno se vraa u Francusku (1967 1968) gdje donosi odluku o svom politikom
angairanju u knjievnosti. Doktorira na sveuilitu Rhodes 1975. godine. Potom prelazi u Cape
Town gdje od 1991. godine predaje kao profesor engleskog jezika i knjievnosti. Sada je u
mirovini i ivi u Cape Townu.
Andr Brink je poeo pisati vrlo rano. Pjesme, novele, kazaline komade, knjige za djecu pisao
je na svom materinskom afnkaans jeziku. Preveo je vie djela svjetske knjievnosti
(Shakespeare, Cervantes, Camus itd). Njegov rani period, koji se oslanja na tradicionalni izriaj,
rijetko se navodi u njegovom stvaralakom opusu.
Poetkom ezdesetih godina prolog stoljea postaje jedan od utemeljitelja Sestigersa (pisaca
ezdesetih), novog pravca u knjievnosti svoje zemlje, koji kri dotadanje tabue u religiji,
seksualnim, drutvenim i politikim odnosima i dolazi u sukob s krutim okvirima koje su
odredile institucije Holandske reformirane crkve i totalitarni sustav koji se temelji na rasnim
zakonima apartheida. Ovaj pokret ukljuuje knjievnost u borbi za bolje drutvene odnose u
zemlji.
Njegovi romani su prevedeni na vie od 30 svjetskih jezika. Bijela sezona sue i pravo na udnju
su prvi Brinkovi romani objavljeni na hrvatskom jeziku.

"Nisam to rekao zbog prigovora, samo sam iznio injenicu."

"Zolani je divan", rekla je, sva sretna. "Njegovo ime znai miran ovjek."
"Nisam znao da poznaje jezik Xhosa?"
"Nauila sam ga u istonom Capeu." Nasmijala se oputeno. "Ali kau kako ne moe nauiti
neki jezik, ako ga ne provjeri u krevetu."
"Je li proao test?"
"Sa odlinim."
Malo sam oklijevao: Hou li postaviti pitanje ili ne? Odluio sam zapitati: "Jesi li opet doivjela
orgazam?"
"Jesam. Kako zna?"
"Vidi ti se na licu." Dodirnuo sam ga dlanom ruke. "je li se pojavila naa Antje?"
"I to s nimalo srama", rekla je. "Bila je s nama u krevetu. To me je i uzbudilo."
"Znai, opet e ga vidjeti."
"Svakako, nadam se."
Promatrao sam je bez urbe, studiozno, kao neku umjetniku sliku. Njene oi bile su uprte u
mene, ne ekajui presudu, unaprijed je trebala znati za ishod, samo je primila na znanje. Moje
ispitivanje nije ostavilo traga na njezinom licu. Jo jednom me je iznenadilo kako glatka koa
odbija svaki pogled ili ga jednostavno proputa, bez da se lomi, kao da nije zapreka svjetlu.
"Jesi li itala Pippa passes od Browninga?" upitao sam.
Zavrtila je glavom. "Jesam li trebala?"
"Vjerojatno je mislio na tebe, kad je to napisao"
"Onda to neu sigurno proitati." Opet je bose noge stavila na rub kreveta. "Moram ii. Danas
snimamo na Cedeborgu. Vjerojatno emo se vratiti sutra." Poljubac u obraz i onda je otila.
"Pazi se", promrmljao sam te rijei, a da ih nisam glasno izgovorio, znajui da nema koristi.
Sada sam se morao suoiti s Magrietom. Jo uvijek je prala sude, ali alice su ostale netaknute na
stolu. U kuhinji se mogla osjetiti teina njene utnje. Stavio sam alice u toplu vodu koja se
pjenila. Odmah se sklonila u stranu, briui ruke o pregau.
"to je bilo, Magrieta?" zapitao sam.
"To neu oprati", rekla je odluno.
Pogledao sam je u udu. Ali, zato bih se i iznenadio?
"Zolani je mladi na mjestu", rekao sam, bez sumnje elei u to uvjeriti sebe kao i Magrietu.
"Ako je drag Tessi, zato bi se mi alili."
"Meneer, ja se ne alim. Samo kaem." Izala je iz kuhinje i onda sam uo njene natikae kako
klepeu niz hodnik prema mojoj spavaoj sobi, kamo je otila napraviti krevet. Samo minutu
kasnije ve se vratila s rukama na bokovima i zastala na vratima ispunjavajui cijeli prostor.
"Ako je Meneer jo uvijek suglasan, poto Meneer ide u posjet Louisu i njegovoj obitelji, i ja u
otii na odmor."
Nakon to je u kui oistila sve do najsitnijeg detalja, na moje iznenaenje, ak i Tessine sobe,
prije nego to je otila prole noi neto ranije, isplatio sam joj nadnicu za prosinac i uz to obilatu
boinicu. Dogovorili smo da e se vratiti prvog ponedjeljka nakon Nove godine. I onda sam
odjednom ostao sam, osjeajui se naputenim, kao jedini preivjeli nakon katastrofe

apokaliptinih razmjera. Hodao sam od sobe do sobe, kao to sam to radio toliko puta posljednjih
mjeseci, ali do oaja svjestan praznine koja me okruuje. Sjeo sam na krevet u Tessinoj spavaoj
sobi. Magrieta je promijenila posteljinu, ali kad sam pritisnuo lice na jastuk, priinilo mi se da se
jo zadrao miris parfema. Opet sam pogledao tablu na zidu. Fotografije nisu ostale na istom
mjestu. Izblijedjela slika njezinog oca nalazila se sada u sredini, a fotografija sa savrenim
tijelom nage djevojke, nije vie bila na svom mjestu. Moda ju je dobio za uspomenu neki noni
posjetitelj? Prokleti srekovi.
To me je podsjetilo na mali prsten s pupka, koji sam ja dobio za uspomenu. Zato sam se i vratio
u prostor ispod moje radne sobe. Pod zasljepljujuim svjetlom lampe jedan, dva, moda tri
sata ponovno sam bio zaokupljen prekopavanjem, ostavljajui iza sebe sve veu gomilu zemlje i
praine. Nije bilo iznenaenja, sve je bilo uzalud. Izmoren, napola sam se podignuo da bih
ispravio lea. Lampa mi je pala na zemlju. Smjesta se ugasila. Pokrila me je srednjovjekovna
tama kao plat pustinjaka. Ali nije potrajalo, mutna svjetlost iz prostorije iznad glave prodrla je
kroz otvor od ispilanih dasaka u podu. Poslije nekoliko trenutaka u strahu, opet sam mogao disati
s olakanjem. Osjetio sam muklu bol u prsnom kou. Nalik vatri koja se gasi u mojim prsima.
Nije srce u pitanju, uvjeravao sam sebe. Nije srce. Ovu bol osjeam iza prsne kosti. Mala
vrtoglavica. U najgorem sluaju, pojavila se opet angina pectoris. Nije ni udo, nakon svih
napora ovog dana.
Nije vrijedno spomena, toga sam svjestan. Pa ipak, kako se ne pitati? Zolaniju je dozvoljen
pristup njezinom krevetu, meni jo nije? Grobna tama oko mene pomogla mi je sjetiti se svakog
detalja. Svakog dijela njezinog tijela, njenih udova. Prvi trenutak otkria. Nema nieg posebnog
za vidjeti. Svoju neobinu i raskonu ljepotu dijeli sirotinji kao milostinju. Samo sam ja ostao
uskraen.
Kao da me je neka sila, jaa od mene, podignula u vis i natjerala pogledati na sebe s poklopca
iznad glave, moje tijelo je nekako treperilo sablasnom svjetlou, kao ektoplazma, a onda me sa
zgraanjem pustila da se stropotam dolje. Osjeao sam samo umor. Doslovno smrtni umor.
Leao sam na neravnom tlu, kako nisam vidio prainu oko sebe, bilo mi je lake prepustiti se
krajnjoj iscrpljenosti. Vie me nije bilo briga. Zolani je mlad. Ja sam star, ja sam starac.
Moda sam zaspao ili izgubio svijest. Probudio sam se i osjetio kako neto pue po meni. Bilo je
uasno. Kako se odmah nisam mogao prisjetiti gdje se nalazim i kako sam tu dospio, na trenutak
su mi na pamet pale nestvarne misli da se nalazim u paklu. to ako komeanje i naguravanje oko
mog tijela pripada demonima, preruenim u abe, dlakave pauke, zubate takore, koji su me doli
muiti. Pipao sam po mraku i naao lampu. Pri iznenadnoj svjetlosti zamijetio sam malo dlakavo
stvorenje kako se udaljava. Ako je to stvarno, sve ostalo je moglo biti stvarno.
Ovdje se pria ne prekida. Bolje reci, ovo je nastavak. ZABILJEKA O KRAJU ILI
ZAVRETKU. Pokuavam se sjetiti vremena provedenog u suterenu kue. Mojih razmiljanja.
Ne bojim se toliko suoavanja sa smru, koliko ideje da je to kraj. itavog ivota me je pratio
osjeaj kako kraj treba izbjegavati, zaobii ili ostati izvan njegova dosega. Nikad mi Bog ili
religija nisu usadili vjeru u postojanje drugog svijeta, boljeg ili goreg. Nema drugog osim onog
kojeg vidim oko sebe. A to je od svega najtee prihvatiti. I postaje sve tee. U djetinjstvu
pretpostavljamo da e sve vjeno trajati. Sve dok se neto ne dogodi. U mom svijetu sve je
poelo s malom Lennie. Ni mjesec dana od nae igre u ambaru, meu snopovima djeteline, njena
majka je napustila farmu i sa sobom odvela djecu kod rodbine, negdje u sjeverni Transvaal.
Nikad ih vie nismo vidjeli. Godinama kasnije, doprle su vijesti do naeg kraja o smrti male
Lennie. Od difterije, rekao je moj tata. "Odnijela ju je difterija." Dugo vremena sam vjerovao
kako je difterija neki aneo ili vrag. Budi dobar ili e difterija doi po tebe. Odnijet e te nekud

odakle vie nema povratka. Ta rije, kao i njezino znaenje iznenadni nestanak (to sam saznao
mnogo kasnije), ostala je zauvijek zabiljeena u mojoj glavi kao jedna od najodvratnijih u
rjeniku. Jedna od najgorih strana tog iskustva bila je da sam postupno poeo sumnjati u moje
pamenje. Jesu li tog dalekog dana zaista moja braa pokuavala nagovoriti Lennie da skine ute
gaice? Ako je tako, jesam li im i ja pomogao u tome? Mogu li se pouzdati u uspomenu na taj
dan otkrivanja u ambaru? Ona mi je potrebna da bi to potvrdila, ali nema je vie. Njenim
nestankom, krajem koji nita nije rijeio, izgubio sam bitni dio sebe.
Koliko je uspomena ostalo bez zavretka zbog Rianine smrti? Koliko ih je otilo u grob s mojim
tatom? Moja kerkica, koja se nije ni rodila, prebrzo je nestala da bi dio mene odnijela sa sobom.
Pa ipak, nisam siguran. Naravno, ne postoje svjesne uspomene. Ali koliko vjere, nade, ljubavi,
mogunosti za budunost? Svemu predstoji kraj. Ljubav ima kraj. Sve ono cvijee, koje je
iznenada niklo nakon proljetne oluje nad mrtvim ravnima pustinje Kalahari. Svemu je doao
kraj. Ponekad je moj tata, u trenucima velikog nespokoja ili oaja, znao otii u polje i zalijevati
tratinice rakijom, uvjeren da opijene nee osjetiti bol kad se ponu suiti ili umirati. Takvo je
bilo njegovo objanjenje. Ja sam to usporeivao s mokrenjem po stopalima djevojica u zimska
jutra, ali to nije pomoglo.
Vjerojatno najvei dio onoga to radimo, ima za cilj izbjei spoznaju da to ima svoj kraj. U
priama koje priamo, u poslu koji radimo. U stvaranju djece, mrtvoroene ili ive. U strasti koja
nam pomae u njihovom stvaranju. U ljubavi ako imate sree. Pomiljam na Danteove
ljubavnike koje u paklu, dok se dre za ruke, nosi tamni vjetar. I premda sam svjestan da se i ja
pribliavam some kraju, jo uvijek ne znam to dolazi poslije kraja. to dolazi nakon tisuu i
jedne noi, kad je eherazada prestala priati, jer joj vie nije ostala ni jedna pria. Jadna Antje
koja neprekidno stoljeima luta tajno po kui da bi se znalo za njenu priu. to e biti kad tu vie
ne bude Magriete, Tesse i mene?Tko e sluati? A to e se dogoditi s mojom priom?
Moda samo ja pravim probleme. Nekome drugome, kao na primjer Tessi, sigurno ne bi ni palo
na pamet. Po njoj, barem mi se tako ini, u svemu se ve nazire kraj, te je uzalud i traiti neku
alternativu i zato i nema potrebe gubiti vrijeme i misliti na to. Moda je to tajna njezinog uspjeha
preivljavanja.
Kao vrea puna kostiju, dovukao sam se do otvora u podu, jo tuniji, ali ne i mudriji. Jedva sam
imao snage provui se kroz otvor i opet se suoio s kuom. Krajolik pustinje pod tamnim
mjesecom. Malo je trebalo da se vratim u svoje skrovite. Pomislio sam, ovako e biti ubudue.
Isto tako tamno, isto tako pusto. Da je barem Johnny iv. Nae partije aha i dugi razgovori
pomogli su mi odrati se na ivotu. Sada je i tome doao kraj, kao i svemu ostalom.
Lutao sam po mraku od sobe do sobe. Ne znam kako sam dospio u blagovaonicu. Tamo rijetko
svratim. Zaustavio sam se pred Bechsteinom, klavirom, koji nam je darovala obitelj Hugo,
lagano sam preao rukom preko blistave klavijature i nesvjesno pritisnuo srednji C. Nikad nisam
nauio svirati, ali dovoljno je bilo nasumce pritisnuti neku tipku na kojoj bi se zaustavio moj
prst, i sama pomisao, da sam dokuio tajnu, odnosno da sam naao klju zagonetke, na bogatstvo
tonova, koji bi se mogli izliti, bacio bi me u zanos. Jo jedan ton. Zatim jo jedan. Sjetio sam se
iz prolosti rasklimatanog i ratimanog pijanina iza pozornice u kolskoj sali, kad je sve poelo.
Sjetio sam se svjetlosti koja je pala na Rianinu tamnu kosu, na njene prste koji prebiru po
poutjelim tipkama. Kako sam se mogao tako ponaao prema njoj? Vrhunac izdaje
iskrivljavati istinu o njoj, sada, kad vie nije u stanju ispraviti me. Zar nisam ja pokrenuo taj
postupni pad, zar ju nisam natjerao na brak nakon to je ostala trudna, a onda jo vie pogorao
situaciju skrivajui se iza knjiga, kad je udjela biti sa ivim mukarcem? I dok sam godinama
traio razloge moje patnje, koliko sam stvarno pokuavao razumjeti njenu patnju? Kao Antje, i

ona je imala svoju priu. Da sam joj samo dozvolio da je ispria. Sada je prekasno. Ostao sam
jo ja, sam. Ono ega sam se najvie plaio u ivotu, sada se ostvaruje.
U ovom trenutku stanje je jo privremena Rumu sam izgubio, ali Tessa e se vratiti, kao i
Magrieta sa zasluenog odmora. Ali ne zauvijek. Nita vie nee biti zauvijek. Uskoro e i one
otii, a ja u ostati, tu u svojoj vlastitoj kui.
Sada je vrijeme za poetak privikavanja. Moram izbaciti iz misli Magrietu i njen svijet, koji je
bio izvan mog dosega i koji nisam elio shvatiti.
Najmunije, a moda najpotrebnije, bilo je zaboraviti, ili se pretvarati da zaboravljam, kako se u
ovoj nestvarnoj noi, negdje u dalekim planinama otrih vrhova, u vrei za spavanje, priljubljena
uz novog ljubavnika, nalazi ena koju volim. U tjednima koji su preda mnom, moju realnost e
definirati moj sin, njegova ena i nepoznati broj djece putene s lanca. Ako nita drugo, to e me
otrijezniti. Vrijeme je za tablete.

Vratio sam se iz Johannesburga. Nisam vie mogao izdrati s Louisom, Janet i njihovim bunim
domainstvom, njihovim planovima i razgovorima o Kanadi i visokim zidovima s bodljikavom
icom koji okruuju Alcatraz i kojeg zovu svojim domom. Hou li se ja moi suoiti s onim to
mene ovdje eka i to sam znao nazivati svojim domom, to je ve drugo pitanje.
Promijenio sam avionsku kartu da bih se mogao ranije vratiti. Mogue je izdrati do izvjesne
granice, ali preko toga nimalo vie. Da sam tada znao ono to sada znam, bi li se odluio za
povratak ovog popodneva? To je sada nebitno. Bi li Adam vie volio da nije zagrizao u jabuku?
Ona sada spava. Sjedim u radnoj sobi, sluam Wandu Landowski kako svira sonate Scarlatija,
toliko tiho da glazba dopire do mojih uiju kao sivo- srebrni um. Bio sam u iskuenju sii u
suteren ispod sobe da bih radio na biljekama. Bio bih jo bolje zatien, ali bilo bi nezgodno
sjediti na zemlji i pisati na priljubljenim koljenima. Ipak, kad je to bilo jae od mene, razmiljao
sam kako bi bilo dobro spustiti dolje stolac, moda i stoli za igranje aha, pa ak i svjetlo preko
produnog kabela. To mjesto mogu pretvoriti u privatni bunker, zatien od svake opasnosti
vanjskog svijeta. Ako na otvor postavim pravi poklopac, kad proe praznik graevinara, mogu
pozvati tesara iz Stanleyjeve ekipe radnika koji nisu osueni, mogu ga zatvoriti za sobom kad
dolje siem i nitko nita nee znati. Da je jadni Johnny imao tako siguran zaklon, moda bi i
preivio. Bio je ubijen, a ja u od ubojice zatraiti da moju kuu napravi sigurnom.
Mogao bih Tessu na silu zatvoriti u svoje gnijezdo, tamo zadrati i zauvijek sretno ivjeti i imati
puno djece. Kolekcionar od Johna Fowlera. Izvolite u salon, rekao je pauk. Dolje ima takora i
svih vrsta vragova. Ako pronaem prsten, mogu ih drati na odstojanju. Uvjeren sam u njegovu
djelotvornost kao i u raspelo u obliku T svetog Antuna. Posveen njenim probuenim mesom.
Sada zacijeljeno i bez ikakvog oiljka. to me je najvie iznenadilo kod njezinog abortusa, to je
lakoa s kojom je sve to prebrodila. Svjestan sam svoje nepopravljive staromodnosti, ali za to
zacijelo treba vremena, pomisao na to se vraa i progoni savjest. To ne znai da ona to porie i
da se pravi kao da se nikad nije dogodilo. Ona o tome pria, ona to prihvaa. I nastavlja svoj put
laganim korakom, mirne savjesti, naoko nepovrijeena. Ne sjeam se da sam je ikad vidio
uplakanu. (Osim one noi, kad je izgleda bila na rubu plaa?) I ovog poslijepodneva, nakon oka
zbog mog povratka, ni okom nije trepnula.
Dva tjedna provedena s Louisom i njegovom obitelji nisu bila u svemu katastrofa. Iako sam se
unaprijed plaio, i djeca su se bolje ponijela nego inae. Uvijek je postojalo neko odstojanje
izmeu mojih sinova i mene i ja sam voljan preuzeti krivnju. Kad su bili mali, bio sam s njima
oduevljen, jer su za mene predstavljali neto novo. Kadgod je Riana bila bolesna ili umorna,
drago mi je bilo uzeti ih nou k sebi. To je relativno bilo lako izvodljivo, jer nakon oba poroaja,
vrlo ih je brzo prestala dojiti. Bio sam odluan preuzeti ulogu u odnosima izmeu oca i sina dok
budu rasli, raditi s njima sve to sam mrzio, poduavao ih o svemu to nisam znao. Ali u ih isto
tako uvesti i u svijet knjiga, glazbe i onog zadovoljstva kad ostane sam sa svojim mislima.
Uvijek je postojala nada kako e se jednog dana pojaviti i ker. Nakon Louisovog roenja, Riana
i ja smo se poeli sve vie udaljavati jedno od drugoga. Barem dvije godine jedva smo i ljubav
vodili. Prosto je nevjerojatno kako je ostala trudna nakon jednog od rijetkih bliskih susreta bez

posebnog znaaja. Nakon nekoliko mjeseci, ipak nas je njena trudnoa polako zbliila. A onda,
nakon gubitka djeteta i otkria da je bilo ensko, sjenka je nepovratno pala izmeu nas. Djeaci
su me poeli manje zanimati, s Johannom, ivahnim stvorenjem aneoskog lika, jo uvijek sam
mogao uspostaviti neku vezu. Meutim, Louis je bio previe slian meni, povuen u sebe, skoro
do utljivosti.
Kad su odrasli, obitelj nikad nije za praznike bila na okupu vie od tjedan dana. (Usprkos
vanosti, koju pridaje obitelji, posebno naoj, Magrieta je imala vrst stav o tome: "Obitelj ti je
kao ribe, nakon tri dana, vie nije zajedno.") U poetku pretjerujemo u izjavama ljubavi jedni
prema drugima, ali nismo u stanju voditi razgovor vie od deset minuta. Izmijenili bi srdane
pozdrave, a onda razili svaki na svoju stranu s knjigom ili novinama u ruci.
I ovog puta smo bili spremni drati se uobiajene rutine. Meutim, blizina odlaska, koji je ve
bio utvren za kraj sijenja, uklonila je neke barijere. Posebno su me mnogo hvalili kako
elegantno izgledam, kako se sada oblaim s ukusom Odgovorio sam sa smijekom na licu, jer
nisam bio spreman objanjavati rijeima. Ali to nam je pomoglo razbiti led. Vodio sam djecu na
uasnu predstavu "Neto na ledu", astio mesom s rotilja, a otili smo i na dnevni izlet do brane
Hartebeespoort, kako bi Louis i Janet ostali malo sami.
Janet se mnogo trudila navesti nas na razgovor. Nova juna Afrika: tema koja se nije mogla
zaobii. Iako smo uvijek imali razliito miljenje u politici, nisam bio previe oduevljen tom
temom. Istina je, promatrao sam izlazak Mandele na slobodu iz zatvora Victora Verstera (bili su
spremni doletjeti avionom u Cape Town, vidjeti to izbliza, stajati satima na nemilosrdnom suncu,
ali nisu uspjeli dobiti karte za avion). Meutim, nisam glasovao 1994. godine, na izborima o
kojima se toliko govorilo. Bilo mi je dosadno ekati satima u dugom reda Louis i Janet su proveli
pet, est sati ekajui da iz nekog nejasnog zadovoljstva ucrtaju krii u mali kvadrat. Zato je
neminovno i njihovo razoaranje bilo vee od moga. Od prekomjernog oduevljenja prije skoro
pet godina, sada su doli u situaciju u kojoj ne mogu nai prave rijei, estoko osuujui sve to
je otilo u krivom smjeru (iskustvo Janetine prijateljice, koja je bik oteta i silovana, nije se
svakako moglo opravdati). Moje raspoloenje kretalo se od bijesa s razlogom, kad su me
iznenada uklonili s posla, do nezadovoljstva i neodreenog gnjeva. Jednostavno, nisam mnogo
pridavao vanosti vanjskom svijetu. Smatrao sam kako postoji ogromni nerazmjer u ovoj zemlji,
naroito otkad sam bio zateen Magrietinim priama o raznim nevoljama, ali se osobno nisam
osjeao ugroen, osim nakratko ili u posebnoj prilici, kao to je Johnnyjeva smrt. Ili sam moda,
pitao sam se dok smo razgovarali, suzdravao strah, da ne bih priznao zbunjenost koju osjeam
zbog buke koja sve jae i jae dopire do mene iz prostota koji me okruuje? Ili zbog najezde
Tessinih beskunika...? Ali to je bilo pa prolo, a ivot tee dalje kao i prije. Je li zaista tako?
Najvie alim, rekao sam, to smo tako dugo bili protiv nasilja i lai prethodnog reima, od
Malana i Verwoerda39, pa sve do de Klerka i to smo se barem nadali kako emo s novom
vladom imati mogunost biti za neto. Louis se estoko usprotivio. Njegovo miljenje je bilo da
je -za- druga rije za nacionalizam. Ima dovoljno oko nas zlih ljudi i za borbu ne treba zazivali u
pomo anele. "Nema potrebe biti za neto", bio je uporan. "Dovoljno je biti protiv."
Ipak, otkrio sam kako iza razmetanja oko odlaska u novu zemlju i elje za novim poetkom, isto
tako stoji i strah od neizvjesnosti. Je li mogue ponovno pustiti korijene? Hoe li preivjeti u
hladnoi? Mogu li zaista napustiti zemlju o kojoj sada loe govore i koju toliko mrze, ali koja ih
je stvorila onakvim kakvi jesu bilo za dobro ili zlo? To me je navelo progovoriti o vlastitim
strepnjama i strahu pred starou.
39

Verwoerd - predsjednik June Afrike u vrijeme apartheida.

Moda nisam smio o tomu govoriti. Naime, nakon to su me u poetku bockali i zadirkivali na
raun nove stanarke, pokuali su me stjerati u kut svojom velikodunou. Zato ne bih poao s
njima? Nisam bio vezan ni poslom ni obitelji, a niti prijateljima koji e mi nedostajati. Poeo
sam stariti prije vremena, i ako emigriram, mogu sebi osigurati produetak ivota. Mogu se
prepustiti svojoj ljubavi prema glazbi, muzejima, knjinicama. Dobio bih novi poticaj koji bi me
ispunio zadovoljstvom. Uvijek bih imao vremena napretek raditi ono to volim, itati, istraivati,
praviti biljeke i meditirati.
Ostao sam budan cijelu no. Kakav sam im odgovor mogao dati? Moje je miljenje kako se
obino ostaje u nekoj zemlji, jednostavno zato to si se tu zatekao, kao to ostaje u braku s
nekom enom koju si oenio. Kao to sam ostao s Rianom. Meutim, kad se bez najave nae
pred izborom koji ti nudi Louis i Janet, ne moe se dugo skrivati iza navike ili praznovjerja. U
takvu raspravu nisam elio ulaziti. Ne, u mojim godinama. Nisam imao razloga za to. Ali kako
zatvoriti oi pred injenicama s kojima su me suoili?
Bio sam svjestan toga kako nemam valjanih protudokaza kojima bi se obranio i od najmanjeg
napada. Ali, je li zaista mogue rijeiti kljune momente svog ivota dokazima? Prosjak je onaj,
koji voli iz rauna. Jesam li zato Tessu primio natrag, nakon to sam je izbacio iz kue, jer je to
bilo logina stvar? A ukoliko odluim ne otii s djecom nego ostati ovdje je li to zatc. jer je to
lake uiniti? Ni izdaleka. Nije lako ivjeti u ovoj zemlji. To je nemilosrdna, teka, o koliko
teka zemlja. Nikako teka u mukom smislu rijei, ve teka u smislu koji sam jedino primijetio
kod ena. Onaj koji odlui ostati ovdje, ne moe preivjeti bez ozljeda. Ni najmanje ovu zemlju
nije briga za nas, isti s nama prainu, ostavlja svoje krvave tragove na nama. Nema u njoj
nikakve romantike, niega od staroga Blut-und-Boden40. Moda je to vie stvar potrebe ili
nunosti. Nije mi poznato.
Moda je istina, zakljuio je Louis, da su stvari otile predaleko i ne postoji nada u popravak
izlomljenog ivota. Ipak je to jo uvijek neki ivot. Moda jedino treba pokuati popraviti ono
to je ostalo od njega. Ali ponavljam, ja to ne znam. Moda samo nisam elio izabrati.
"Ponuda i dalje stoji", rekla je Janet. "Tata, ne morate odmah odgovoriti. Ali barem obeajte o
svemu razmisliti. Doista elimo da svoje stare dane provedete u miru i spokoju."
To me je na kraju slomila Ta prevelika ljubaznost. Nisam bio spreman razmiljati o takvoj
mogunosti. Kako priznati, njima ili sebi, da se s mjesta neu pomai dok je tu Tessa? Nije to
zbog nade da e ona jednog dana promijeniti svoje miljenje, da u je pridobiti.; odavno sam
izgubio tu nadu. Nema izgleda za nas. Na ovoj udaljenosti, na kraju sam to bio prisiljen otvoreno
priznati. Niti mogu, niti je elim ostaviti. Bio bi to jedan oblik samoubojstva, ma koliko spor,
toliko djelotvoran. Imao sam potrebu za njom, ne iz nekog posebnog razloga, ve iz ljubavi, koja
je toliko iracionalna, besmislena, suluda, pred djecom bih ispao smijean, kad bih to spomenuo.
Stara budala. Moda sam podjetinjio, ali dopustite mi ja ju volim.
Zbog toga sam, njihovo zaprepatenje, odluio se vratiti kui tjedan dana ranije. Skloniti se od
dobronamjernog laskanja, vratiti se Tessi.
Razgovarali smo telefonom vie puta, tri puta. U elji da nakratko izmijenimo vijesti, popriamo
o vremenu, postavimo par bezveznih pitanja, ali i da ujem njen glas, tamni glas, plemenit kao
crno vino sazrelo u hrastovoj bavi, a moda i njen smijeh. Posljednji put kad je nazvala, uoi
40

Blut-und-boden - krv i rodna gruda (izraz nastao u njemakom romantizmu, ko|i je dobio
posebno znaenje pod nacizmom.

Boia, usput je zapitala, dok je prepriavala neki film koji je vidjela: "Kad ve priamo, ima li
to protiv ako kui pozovem nekoliko prijatelja?"
"Naravno. Ne mora me ni pitati."
"Hvala, ljubavi. Pravi si. Kad se vraa?"
"Prvog dana iza Nove godine."
im sam spustio slualicu, znao sam, vraam se kui. Neto nepredvieno kod kue, objasnio
sam Louisu ne govorei potankosti. A kad je elio vie saznati, izmislio sam neto o Magrieti.
Obitelj, kod koje je stanovala, izbacila ju je iz kue, objasnio sam ne trepnuvi okom (ranije sam
im ispriao najgore detalje onoga to je preivjela) i s obzirom na situaciju, bilo bi opasno da se
preseli u moju kuu i ostane sama. to uiniti pored svih tih skitnica i ubojica koji lutaju
naokolo... Louis je iznio vie prijedloga, a Janet ak ponudila letjeti sa mnom i pomoi u
rjeavanju tog problema, prije nego to se vrati u Johannesburg. Ali, ja nisam popustio. Na kraju,
bio je to rastanak pun emocija.
Kad sam oko dva sata poslijepodne izaao iz taksija ispred kapije, iz kue je tretala glazba. Nije
to bila moja glazba, ve neto neopisivo. Zaustavio sam se pred ulaznim vratima, koja su bila
irom otvorena, skupljajui snagu prije ulaska u kuu. Buka je dopirala iz radne sobe, ali tamo
nije bilo nikoga. Sjetio sam se neeg slinog kad su djeaci davali sebi oduka jo dok su bili u
gimnaziji ili na sveuilitu, ali to je bilo u zadnjem dijelu kue i pod strogo odreenim pravilima,
to se tie vremena i glasnosti. Gromko i s vriskom, valovi ove odvratne buke irili su se iz
svakog ugla vibracijama i odzvanjali od okolnih zidova. Mogao sam jedino razaznati dva
besmislena stiha, koja su se stalno ponavljala:
Ali ako zatvori vrata
Nikad vie neu vidjeti dan...
Ostavio sam prtljagu u hodniku da bih rukama zatitio ui i probio ispred sebe put kroz gomilu
svakovrsnog smea: boca, jastuka, pribora za jelo, posua, obue, jakni, naoala za sunce. Sve je
to lealo razbacano po podu sve do kuhinje. Ono to sam tamo naao, ne moe se ni zamisliti.
Tanjuri, posue, alice, ae svih vrsta, sve na hrpi u sudoperu, na stolu, na kuhinjskom ormaru,
pa ak i na podu. Komadii razbijenih aa i boca, posvuda naokolo. Ni znaka ivota, ak i u
njenim sobama, gdje je nered isto tako bio nevjerojatan. Izvuene ladice, jastuci i pokrivai
svuda po podu. Asirci su se kao vukovi stutili na blago u toru.
Provala, pomislio sam. Obistinilo se zloslutno proroanstvo Magriete. Kua je opljakana. A
Tessa, po svemu sudei, ubijena. Jedva sam se suzdrao da ne povratim na tu pomisao. Gdje i u
kakvom u stanju njezino nai tijelo? Zaurlaj, zaurlaj iz sve snage.
Kad sam se vratio u kuhinju, zaustavio sam se i zbunjeno bacio pogled oko sebe i zatim iz
ormara zgrabio valjak za tijesta Nije ba neko oruje, ali barem je dobro za obranu. Nisam bio
sasvim spreman imitirati ulogu policajca na televiziji, stari leima uz dovratak, pogledati as
lijevo, as desno, podii oruje i uskoiti unutra, rairenih nogu kao Kozak dok plee i bang,
bang, ali sam bacio pogled u svaku sobu du hodnika. Svugdje ludnica. Pravi kaos se sruio na
ovaj svijet. Meu poznatim predmetima koji su bili razbacani po raznim dijelovima kue, nalazili
su se uglavnom razni komadi enske odjee. Nisu pripadali Tessi, hvala Bogu, osobno sam ih
upoznao kad su se suili na konopcu. U mojoj sobi je isto tako bilo sve ispreturano, vjerojatno su
tamo spavali, zabavljali se, naganjali i bludniili. Da je u pitanju bila samo obina provala,
moda bi se i pomirio sa sudbinom. Meutim, ovdje su proli vandali, nain, na koji su razorili

ovu kuu, koja je bila dio mene, prelazilo je svaku mjeru. Jo uvijek ni traga ivota, ljudskog ili
bilo kakvog drugog. Kao da su i make pobjegle.
Netko je sjedio u mom naslonjau, jeo za mojim stolom, spavao u mojoj postelji.
A onda sam ju naao. Ipak se nalazila u radnoj sobi, nije se mogla vidjeti s vrata, leala je na
podu iza radnog stola, pokraj njenog lakta, prolivena aa vina.
Nije bila mrtva. Spavala je, zapravo, hrkala. Glazba je i dalje tretala, vjerojatno namjeteno da
se ponavlja.
Tada mi je palo na pamet, glazba je trebala iskljuiti mogunost provale. Meutim, toliko je bila
glasna, da je sve bilo mogue.
Poao sam iskljuiti gramofon, a onda sam otkrio da je ve bio iskljuen, a umjesto njega
ukljuen neiji CD player. Trebalo mi je vremena dok sam ga iskljuio. Iznenadna tiina
odzvanjala je u mojim uima kao otkucaji srca.
Pomakla se i sjela. Gledala me je trepui bunovnim oima, ispod kojih su se nazirali tamni
podonjaci. Nikad nije izgledala tako grozno. Pa ipak pomislio sam: "Kako si lijepa!" I postalo
mi je jasno, za mene vie nema spasa.
Onda je mirnim glasom rekla briljivo razdvajajui svaki slog: "Oh, Boe".
I to je bilo sve za neko vrijeme.
inilo mi se kao da je prola vjenost, kad je opet progovorila. "to ti radi ovdje?"
"Ba sam te to htio pitati", rekao sam. "to si tu radila do sada?"
Ustala je i zateturala se. Pognute glave, morala se rukama pridrati za stol. Nisam se pomaknuo.
Minutu kasnije, opet je podignula glavu, pokuavajui uz oigledan napor zadrati pogled na
meni primijetio sam njene rairene zjenice, i nesigurno mi je prila. Kao to se moglo i oekivati,
nosila je samo izblijedjelu majicu kratkih rukava i nita drugo.
"Kako mi je drago to te vidim", rekla je.
Bez razmiljanja, skinuo sam jaknu, tamno smee boje, koju mi je ona izabrala i omotao je oko
njezinog struka. Pokuala ju je zadrati. Bilo je nesnosno vrue, ali ona se tresla.
Primio sam je u naruje. Da to nisam uinio, izgubila bi ravnoteu. Osjetio sam miris dima,
znoja, alkohola i ustajale sperme.
"Za ime Boga, kakva je to glazba?" zapitao sam.
"Dobra, zar ne?" bilo je njezino pitanje. "To se zove ljubav grupe Velvet Underground
(Podzemlje od baruna). Stara stvar iz ezdesetih."
"Nimalo barunasta."
Kao da nije ula moju primjedbu. "Koji je danas dan?" upitala je.
"Nedjelja. Skoro tri poslijepodne."
"Nisi me trebao zatei u ovakvom stanju", rekla je, pokuavajui se osmjehnuti.
"to si to uradila, mila moja?" pokuao sam upitati mirnim glasom.
"Priredili smo tulum za Boi."
"Sa nekoliko prijatelja koje si pozvala?" nisam namjeravao biti sarkastian, jednostavno, nisam
mogao shvatiti.
Kimnula je potvrdno glavom. "Trajalo je due nego to sam oekivala."
"Dva dana?" pokuao sam sugerirati.

"Tako neto. Ali drago mi je to te opet vidim. Je li sve ispalo u redu? Kako su djeca?"
"Hajdemo", rekao sam odluno, drei ju ispod ruke. Usput je izgubila jaknu.
"Bit e mi dobro. Jedino..." Neodreeni blaeni osmijeh.
"Jesi li drogirana?"
"U ovom momentu sam sve to ti moe pasti na pamet"
Proli smo hodnikom, kroz moju spavau sobu i doli do moje kupaonice. Zahod je bio
neuredan, kao i sve ostalo. Pustio sam vodu, spustio poklopac i pomogao joj sjesti. Jednom
rukom sam je drao, a drugom otvorio vodu. Namjeravao sam je staviti u kadu ne skidajui
majicu, ali ju je ona nekako uspjela skinuti.
"Moe li sama, utopit e se?"
"Voljela bih da me ti okupa."
"Donijet u ti kavu", rekao sam stroga "Kad se vratim, oekujem da si se ve oprala i osuila." U
tom momentu nisam bio spreman suoiti se s njenim nagim tijelom.
Proao je otprilike jedan sat, a moda i vie, prije nego to smo se smjestili u radnoj sobi, ona na
kauu, a ja u mom naslonjau gdje sam pokuao staviti stvari na svoje mjesto. Ranije sam je
otpratio do njene spavae sobe, gdje je uzela par tableta da bi dola k sebi. Samo sam se mogao
moliti Bogu hoe li znati to uzima. Brzo je ispila dvije alice jake crne kave. (Osjeao sam se
kao moj otac kad je zalivao tratinice s brendijem.
Tessa je bolje reagirala od tratinica. Ubrzo je ivahno razgovarala. Tamni podonjaci se nisu
izgubili, ali nakon dobrog sna nestat e svaki trag. Ipak sam elio da tome prie postupno.
"Sjedi ovdje", rekao sam joj. "Idem malo dovesti kuu u red."
"Moe li to ekati do sutra?"
Pomislio sam, pod slinim okolnostima ba bi ovo zatraio od Riane. Jedino, dok smo bili u
braku, ova kua ne bi bila ni izdaleka ovako opustoena. Bio sam u iskuenju popustiti, k vragu,
zato ne? Bilo bi tako dobro, neopisivo dobro, nakon dva tjedna daleko od nje, u miru provesti
samo sat s njom, bez razmiljanja voditi duge razgovore o svemu i svaemu, moda je primiti u
zagrljaj, gledati kako spava s glavom u mom krilu, a zatim sam otii u krevet. Ali moram priznati
sebi i dozu osvetoljubljivosti. Prela je sve dozvoljene granice i to sam joj na neki nain trebao
dati na znanje. Ako se ponijela kao dijete, moja je oinska dunost i ponaati se tako prema
njoj...
Ali ako je tako, zato joj jednostavno nisam naloio da sama poisti? Odakle ta perverznost da ju
kanjavam preuzimajui na sebe ono zato sama snosi odgovornost?
"Ne moemo sve ostaviti u ovakvom stanju", mirno sam rekao. (Riana bi rekla, "to e rei
susjedi? to e misliti Bog ako svrati noas?") "Ti se odmori. Ja u poistiti."
"Ne dolazi u obzir. Nee bez mene."
"Kuu ne mogu ostaviti u ovakvom stanju", rekao sam strogo, "a sada ba nije uputno da neto
radi".
"Sad e vidjeti."
Nisam mogao jednostavno doi k sebi kad sam vidio koliko je metodina i djelotvorna u
obavljanju svog dijela posla. Prvo smo poeli odlagati sve boce na stranju verandu, zatim smo
sklonili komade stakla i opuke cigareta i napunili stroj za pranje posua, dok smo vee komade
runo oprali. Onda smo napali sve sobe, jednu po jednu, vratili na svoje mjesto sve to se moglo

vratiti, na gomilu stavili sve ono to je trebalo vratiti na drugo mjesto, cd diskove, tanjure, zdjele,
ae, komade odjee i cijelu kuu preli usisavaem. Dok smo radili, nismo mnogo priali. U
poetku sam mislio kako se uplaila, osjeala krivom ili bila samo pokunjena. Meutim, iz
nekoliko primjedbi koje mi je dobacila tu i tamo, bilo je jasno da se ni za to ne kaje. Moda joj
je zbog svega bilo ao, ali na kraju krajeva, nisam li ja kriv to sam vrati tjedan dana prije
oekivanja. Izgledala je skoro sretna dok je radila, pjevuei i zvidei meni nepoznate melodije
i napadajui portvovno i s ushitom svaku sobu kao bojno polje na kojem treba izvojevati
pobjedu.
"Da zna, nas dvoje smo dobra ekipa", rekla je kad je njena soba dola na red. "Trebao si se
ranije vratiti."
"Bolje da nisam", rekao sam.
"Ljuti li se na mene?"
"Kad sam stigao, bio sam potpuno zbunjen", rekao sam. "Nisam vjerovao to sam vidio. Ili uo."
Morao sam zastati. "Otvoreno priznajem, ni na ta nisam mislio, jedino sam se bojao nai te
mrtvu."
"Pokuala sam im zabraniti pristup u tvoju radnu sobu", rekla je. "Zaista sam pokuala. Ali
poslije nekog vremena vjerojatno sam se i ja sasvim otkaila."
"Jesi li malo pretjerala?" rekao sam, osjeajui kako mi se na tijelu, u svakoj kosti i svakom
miiu, sve vie iri umor.
"Ti se zaista ljuti na mene", rekla je mirno, kao da utvruje injenice, u njezinom glasu nije bilo
prkosa, optuivanja, niti prenemaganja
"Da je bar tako", odgovorio sam. "Bilo bi mi mnogo lake. Upravo sada, ne znam uope to
osjeam." Dok su me njene oi mirno promatrale, pokuao sam srediti misli, to nije bilo lako.
"Da, ljutim se na tebe. U isto vrijeme, nigdje drugdje ne bih volio biti noas osim s tobom.
"Rubene, ja te ne zasluujem."
"Dosta smo uradili", iznenada sam odluio. "Vratimo se malo u radnu sobu. Samo emo sjediti.
Bojim se, ne mogu ti ponuditi pie. Moda jo kave?"
"Dobro bi dola aa hladne vode", rekla je. Onda je u njenim oima zaiskrio nestani pogled,
koji sam tako dobro poznavao. "A ja imam neto za tebe."
Ono to je donijela u sobu, tako mi Boga, bio je smotuljak marihuane. Ne bih znao da mi nije
rekla.
Mogao sam jedino zavrtiti glavom u nevjerici.
"Nikad nisi probao?"
"Ni u snu. Nemam ni namjeru u ovim godinama."
"Samo par dimova. Ne budi budala!"
I dalje sam ostao na oprezu. Meutim, njena zavodljivost i moje olakanje to sam ponovno s
njom, navelo me je da uinim ono, to bi u drugoj prilici, pogotovo usred dana, odluno odbio.
Da je traila da zapleemo, a na to me je najtee natjerati, vjerojatno bih ju uzeo za ruke i
zaplesao valcer, boogie, jive ili neki drugi moderni ples.
Naalost, cigareta nije djelovala na mene, iako sam na njenu radost, a moju nevolju, popuio
cijeli smotuljak. Osjetio sam tek potmulu glavobolju i lagano lupanje srca. S druge strane, ona se
uspjela opustiti, nakon bogzna koliko istih doza, a moda i veih u posljednja dva dana i noi.
Draesna makica, koja se sve vie i vie vraala ivotu iz polutame.

"Laknulo mi je to si preivjela", izjavio sam kroz prve dimove.

"Nije bilo tako loe."
"Ne mislim samo na tulum. Mislim na ova dva tjedna."
"Snimali smo film do pred sam Boi. Praktiki sam radila dan i no."
"Jesi li jo uvijek zadovoljna s poslom?"
"Jesam." Malo se zamislila. "I nisam. Posao je fantastian, ali neki ljudi su prava govna.
Vjerojatno u ih napustiti."
"Ima li to konkretno u planu?"
"Tek je u zaetka Jedna ena iz ekipe poznaje nekoga koji se kree u krugu ljudi iz produkcije
Nicky. Osim toga, poznaje nekoga koji je spreman ui u investicije Vjeruju da imam ideja. Ako
od toga bude neto, moe biti uzbudljivo. A ako ne bude..." Slegla je ramenima. "Ali, prije svega
elim zavriti ovaj projekt. Posebno, ako je u pitanju i putovanje do Pariza krajem sijenja."
"To tako dobro zvui, to ne treba propustiti", rekao sam bolestan od zavisti. Suzdravao sam se
postaviti pitanje koje se oekuje: "S kime?" Usudio sam se jedino zapitati, to sam mogao
leernije: "Kako je Zolani?"
"Sve bolje i bolje."
"Mislio sam na njegov rad s kamerom."
"U svemu je sve bolji." Nasmijala se preko puta mene, kroz laganu izmaglicu koju je stvorio dim
cigarete.
"Via li se jo s Derekom?" postavio sam direktno pitanje.
"Tako nekako."
"Nisi ba sigurna?"
"Pa, viamo se. Meutim, on trai ekskluzivnost, a ja na to nisam spremna. U zadnje vrijeme
dosta sam u pokretu. Rubene, nisam ba sigurna s kime sam sada" Podignula se na lakat Umor je
nestao, ali ulnost je ostala. (Spremio sam rijei u memoriju, uz nejasnu nadu da u jednog dana
spoznati to one znae.) "Moram priznati kako u ovom trenutku moj ljubavni ivot nije ba
uredan. Zna, prole noi, ini mi se da je to bilo prole noi, spavala sam s dva mukarca Nikad
to prije nisam uradila."
Bio je to grubi udarac tupim predmetom. Pokuao sam ne pridati tome vanost. Sigurnost je
moda u broju?" Vjerojatno sam jedino ja bio svjestan sarkazma u tom pitanju.
Kao da je to shvatila ozbiljno. "Nije stvar u tome. Nikako. To je... Nisam sigurna. Zna , na neki
nain, kad sam s nekim, kad je netko u meni..., to me nekako smiruje. To mi daje osjeaj da
postojim, da moje tijelo postoji, da je sve u redu." A onda s potpunom iskrenou, koja se nije
mogla izbjei. "Mislim da me je abortus malo prodrmao. Nisam vie imala povjerenja u sebe.
Hou rei, drago mi je bilo znati to mogu imati djecu. S druge strane sam se nekako pustila. A
sada... ne ponosim se sobom. Ali, niti se sramim."
Neko vrijeme sam utio. Opet se ispruila na kauu.
"Je li se pojavila Antje?" zapitao sam.
"Nije ovog puta", rekla je Tessa. "udno. Misli, okirala se?"
"Vjerojatno zbog velike buke"

Nasmijala se i zatvorila oi. Primijetio sam kako je svladava san. Meutim, jo je bilo stvari o
kojima je trebalo razgovarati prije nego to se izmigolji iz mojih ruku. Priao sam kauu i
uhvatio je za ruke. "Tessa, nadam se da razumije to elim rei."
"Zabrinut si zbog mene."
"Dvije me stvari brinu", rekao sam s onoliko snage koliko sam mogao skupiti uz prvi nagovjetaj
glavobolje. "Prvo, moe se povrijediti."
"S time se mogu nositi"
"Drugo", bio sam uporan, "da se ne povrijedi."
Dugo me je promatrala. Ne putajui njene ruke, poljubio sam je u bore izmeu obrva.
"Nisam ba sigurna jesam li te razumjela."
"Brinem se da hodanjem po konopcu mora ostaviti emocije po strani i tako izgubiti sposobnost
osjeanja. To bi bilo uasno."
Prila je u moje naruje. S jedne strane, bio je to zagrljaj prepun kreposti. Bila je ogrnuta mojim
velikim, neurednim kunim haljetkom (sjetio sam se opisa svetog Antuna u mojoj knjizi o
Boschu, "pokriven ogrtaem, kao da se nalazi u nekoj peini"), s druge strane, senzualnost tog
ina me je uznemirila, jer sam u svojoj agoniji bio svjestan, pogotovo nakon dugog rastanka, da
je ispod haljetka bila potpuno naga.
Jedino mi je preostalo izustiti najstarije i najbeskorisnije rijei, bez kojih se ipak ne moe:
"Volim te", rekao sam.
Ona je rekla: "Imam osjeaj kako ulazim u period potpune kreposti."
"Uvjeren sam kako jo ima nade za tebe", rekao sam veselo, a radije bih zaplakao.
"Nada", nasmijala se, "je li to ona rije s perjem"?
Onda sam je odveo do njene postelje i ponovno se vratio mom pisanju. Ne elim objanjavati ili
izvlaiti neko znaenje iz toga, niti se pitati, niti razglabati. Samo elim staviti na papir.
Kako je ova duga no odmicala, tako su se i mace vraale u sobu, jedna za drugom, prvo
Amadeus, a zatim i ostale, kao sjenke, kao jedine mogunosti sebe samih. Sada je ve kasno sii
u podrum. Bit e sutra vremena. Treba nastaviti s traenjem. Nada je ona stvar s perjem.

Polako smo zakoraili u novu godinu. Prijelazni period, koji se po niemu nee posebno pamtiti i
koga e vrlo brzo zasjeniti dogaaji u sljedea dva tjedna. Ono to sam predosjeao, to se i
obistinilo. Juer, kasno poslijepodne, Magrieta me je napustila. Moj ivot kao da se otrgnuo sa
svog sidrita, gdje je bio vezan. Pitao sam se koliko je Tessa u stanju izmjerio dubinu moje
duevne boli. Izgubiti nekoga koji je s tobom dijelio ivot trideset i osam godina. Magrieti
predstoji svjetlija strana ivota. Njenim odlaskom kao da sam doivio smrt u obitelji. Vjerojatno
e povremeno svratili u posjet, moda u ju i ja obii i s njom popiti aj. Ali, uviam, to vie nije
isto. Jo jedan dio mog ivota je otrgnut od mene. Dugi, produeni oprotaj.
Dakle, kao to smo se dogovorili, vratila se nakon praznika, u ponedjeljak, odmah iza Nove
godine. Sve je prolo tako brzo (moda zato to se nalazim na silaznoj putanji). Sve tee
odravam korak. I tako iznenada, jednog obinog ljetnog dana, gubim neto to me jo vie slabi.
Kad se vratila tog ponedjeljka, prvo je na stol odloila veliku crnu torbu, podignula nos uvis,
onjuila zrak kao lovaki pas i upitala, "to se to ovdje dogaa?"
"Zbog ega mislite da se neto dogaa? Tessa je na poslu. Ja sam se vratio nakon praznika, ima
ve deset dana. Uredili smo cijelu kuu prije vaeg povratka."
"Vidim da je ispreturala cijelu kuu."
"Odakle vam sad to, Magrieta?"
"Moda ste malo poistili po povrini, ali ovo mjesto je nalik na gnijezdo vrapca. Dok nije bilo
Meneera, ona je opet kolo vodila."
"to se mene tie, nisam nita primijetio."
"Meneer, vi nikad nita ne primijetite."
"Nadam se da ste se dobro odmorili?" promijenio sam namjerno temu.
"Kako se odmoriti u kui kao to je Jessina? Osim toga, i Stanley ju je poeo tui."
"Zbog ega?"
"Trebate njega pitati, on je takav ovjek. Bez posla, po cijeli dan se izleava, dobar za nita.
Teko je stanje u toj kui, Meneer. Ne mogu to vie podnijeti."
"Raspitat u se ponovno telefonom oko vaeg stana. Podsjeam vas, obeali su mi da e se stvari
poeli odvijati poslije Nove godine."
"Oni i njihova obeanja!" Poela je navlaiti radnu haljinu. Izgledalo je kako se sada vie mui
sastaviti sprijeda dva kraja. Sva se zadihala od napora. "Vi znate koliko dugo ovo traje? Jo od
vremena kad su nas istjerali iz estog okruga i iskrcali na Flatse. Odonda ni dana mira. Sjeate li
se, Meneer, kad su poslali buldodere? Miss Riana je jo bila iva, jadna ena, koliko je to sve
tuno."
"Itekako se sjeam, Magrieta", rekao sam. Mogao sam jo dopuniti. Od tada je sve krenulo
naopako za nas. Toliko su me potresle rijei koje je doviknuo onaj mladi skorojevi. Rianina
elja je bila da neto uinim. Moja jedina elja je bila to prije sve zaboraviti. Svaali smo se
cijelim putem do kue. Obeao sam napisati protestno pisma Jo vie se razbjesnila. "Kakva

korist od toga? Obrisat e guzicu tvojim pismom. Nema hrabrosti braniti ono u to vjeruje.
Ako uope neto postoji u to vjeruje. Da te nisam natjerala, ne bi ovdje ni doao. Kad sam te
prvi put srela, odavao si utisak ovjeka koji se niega ne boji. Suprotstavio si se ak i mom ocu.
to se dogodilo sa svim tim? Kao ostali ljudi i ti ima skrivene mane."
Koja potreba od uzrujavanja, stalno izgovaramo rijei koje kasnije alimo. Meutim, Rianine
rijei, kao i one koje nam je dobacio onaj bubuljiavi krljavac -bijele crnuge- duboko su se
usadile u mom sjeanju. Izmeu nas se podignula barijera kako mi se sada ini, tako je i ostalo,
kad sam joj, nakon jedne nae beskrajne svae zbog gubitka djeteta i lud zbog njenih stalnih
optubi da nisam dovoljno mukarac, uzvratio najniim i najsramotnijim udarcem koji mi je
doao na pamet. "A kakva si n to ena? Ni ker mi nisi u stanju dati."
To je vjerojatno najgore to se dogodilo medu nama. To je neoprostivo, nisam to ni mogao traiti
od nje, rijei su mi zapele u grlu. Ni Alison to nije mogla izbrisati. Niti Tania, puno godina
kasnije. I jedna i drugu su me jo vie ugurale u moju ljuturu. Da, ima pravo, Magrieta. Sve je
to poelo na dan buldodera. Sravnili su me sa zemljom kao i tvoju kuu.
"Izvui emo se mi, Meneer", rekla je iznenada s mnogo topline. "Navikli smo na teke dane.
Pokazat emo im." (Tko li su to "oni"?) Izvukla je usisiva iz ormara i promijenila temu: "A
kako ste vi proveli praznike, Meneer?"
"Louis i Janet vam alju pozdrave. I dar eka na vas."
Okrenuo sam se i uputio prema radnoj sobi, ona je pola za mnom. Dar se sastojao od para
papua, moja ideja, i eka na povei iznos u utoj koverti, to ju je odmah smekalo. Latila se
ienja novom estinom, a ja sam se otiao okupati i odjenuti za novi dan. Poslije sam pokuao
dobiti telefonom gosp. Jacobsa, ali, kao to sam i oekivao, nije se jo vratio s odmora. Poetak
Nove godine, koji ba ne obeava.
Ipak me je iznenadio. Pred kraj tjedna, u petak, odjednom se javio, a da ga nisam ni zvao. "Gosp.
Olivier, imam vijesti za vas."
"Neete mi valjda rei da ste neto nali za gospou Daniels?" naalio sam se.
"Pogodak", rekao je. "Ako je dovedete u ponedjeljak, moemo potpisati dokumente." Bio sam
tako zateen, da nisam odmah odgovorio. Upitao je, "Gosp. Olivier, ujete me?"
"Da, dobro ujem." Moda se nisam trebao toliko iznenaditi. Na kraju krajeva, zar ga nisam
dobro platio. Ustvari, ja sam se pripremio da e jo protei vremena prije nego se stvar ne
pokrene. Skupio sam snagu i pribrao se. Proistio sam grlo i rekao: "Doi emo, raunajte na
nas." Ostao sam dugo sjediti sa slualicom u krilu, sve dok me Magrieta nije pronala.
"Zato tu sjedite, Meneer? Loe vijesti?"
"Vrlo loe, Magrieta". Morao sam se suzdrati da se ne ponem smijati kao hijena "U
ponedjeljak emo potpisati papire za vau novu kuicu."
"Rugate se sa mnom?"
"Ne vjerujem dok ne vidim kljueve u vaoj ruci", rekao sam. "Meutim, gosp. Jacobs je to
upravo potvrdio."
I tako je ispalo, dogodilo se prije etiri dana.
"Konano je izbrisana uspomena na esti okrug", rekao sam.
"Ne govorite unaprijed, Meneer", upozorila me je. "Nije tek tako mogue otkupio trideset
godina."

Pomislio sam: "niste vi uli ni pola prie." Ali, zadrao sam jezik. Kad bi saznala za mito, bila bi
u stanju vratiti kuicu.
"Ali to je bar poetak", popustila je i sveano mi pruila ruku. "Meneer je za sve zasluan."
"Treba zahvaliti gosp. Jacobsu", rekao sam ozbiljna lica.
Bilo je krajnje vrijeme i za jedan radostan trenutak. Ne bi se moglo red da su dva posljednja
tjedna bila povoljna za Magrietu. Uglavnom zbog Tesse.
Prvih nekoliko dana su se ustruavale. Meutim, Tessa je imala problema na poslu i bila je
razdraljivija nego inae. Kako je Zach bio velika kukavica, umjesto da se s njom direktno suoi,
vie mu je odgovaralo raditi iza njenih lea. Kad je naao izliku i najurio Zolanija (vjerojatno je
posumnjao da tu neto ima), dolo je do provale osjeaja. Uvjeren sam kako je Magrieta
doprinijela promjeni Tessinog raspoloenja, jer se ve neko vrijeme spremala za okraj. I kad se
Zolani slobodno uselio kod Tesse da bi doao sebi nakon otkaza, to je bila posljednja kap.
"Nije dobro da ostane preko noi", rekla je Magrieta. "Ali da se po kui vrti dan i no, to je ve
previe. Nisu oni na naoj razini, Meneer."
"Magrieta, moramo se nauiti strpljenju."
Nije se udostojila ni odgovoriti. Ali, postalo mi je jasno kako gubi strpljenje. I onda jednog jutra,
za dorukom, sve je puklo.
"Gospoice Tessa!" Magrieta se pojavila na vratima s krpom za prainu u ruci. Tessa i Zolani su
sjedili za stolom. Ja sam se upravo vratio iz svoje sobe s posluavnikom. "Vaa je stvar koga
ovdje dovodite, ali to ne bi trebala biti stvar i drugih ljudi."
"to je sad, Magrieta?" pokuao sam se umijeati.
Nacrtala se izmeu njih i mene: "Molim Meneera da se ne mijea u ovo." Ispod kune haljine
izvue zamotuljak rublja i okrene se prema Zolaniju. Jedino sam primijetio kako Tessino lice
poprima izraz gnjeva. "Ako ova zatrai da perem njegovo rublje, onda se ta stvar tie mene.
Onda e moj odgovor biti: sada je dosta, ni makac dalje." I s teatralnim gestom baci rublje na
podne ploice.
Umjesto da Zolani iskoristi priliku i spasi situaciju, on je uini jo gorom. Zanjihao se na
stranjim nogama stolca i nadmeno rekao: "Ne oekujete valjda da u ih ja oprati?"
Tessa je skoila na noge i poela skupljati rublje s poda. "Nema trke, ja u ih oprati", rekla je,
sva crvena u licu, nisam mogao dokuiti, od bijesa ili zbunjenosti.
Odjednom, sve se usmjerilo prema meni. Magrieta se polako okrenula: "ao mi je, Meneer. Ova
kua postaje pretijesna za sve nas. Na vama je odluka: ili ovo dvoje odlazi ili ja?"
"Nemojte, molim vas, Magrieta..." rekla je Tessa jo uvijek skupljajui rublje s poda.
Magrieta me je i dalje gledala pravo u oi.
"Vi to sigurno moete sami rijeiti", rekao sam zbunjeno i potiteno, i brzim se koracima uputio
prema radnoj sobi. U glavi su mi odzvanjale Rianine rijei prijekora svih onih godina.
Nekoliko minuta kasnije, zauo sam Zolanija kako uri hodnikom. Prvi, rekao sam u sebi.
Ubrzo nakon toga i Tessa je dola na red. Prila je ulaznim vratima, zastala, malo oklijevala na
vratima i potom ula u sobu. Bila je sva blijeda. Digao sam glavu, bez rijei.
"ao mi je Rubene", proaptala je. Kao toliko puta ranije, prola je prstima kroz moju kosu i
lagano me poljubila u glavu. "Moemo li o svemu popriati malo kasnije?"
Nakon nekoliko trenutaka zauo se buni motor Volkswagena.

Ostao sam u radnoj sobi, ekajui pojavu Magriete. Meutim, kako se cijelog ivota drala
jednog ustaljenog reda, ekala je sve do podne i onda se pojavila na vratima, ispunjavajui ih
svojim tijelom.
"Je li Meneer u poslu?"
"Oekivao sam vas."
"ao mi je, Meneer. Ovo se nije dogodilo mojom voljom. Uostalom i Meneer je bio prisutan", a
onda zajedljivo dodala, "sve dok nije odluio da sami raspetljamo cijelu stvar".
Osjetio sam se krivim, ali nije bilo pravo vrijeme da o tome razgovaramo. "Zakljuio sam kako
je bolje izbjei meusobni okraj."
"Imam ja svoj ponos, Meneer."
"Znam ja to, Magrieta", i dodao uz traak nade: "Jeste li se uspjeli dogovoriti?"
"Dajem otkaz, Meneer."
Osjetio sam kako me obuzima nemo. "To nije mogue, Magrieta", izustio sam.
"Prije dananjeg dana, Meneer, to nije bilo mogue. Ali, ne elim primati naloge od... od nekog
neznanca." Znao sam, htjela je rei neto drugo. "Ja nisam njegova slukinja, Meneer."
I stao sam, donijevi odluku. "Magrieta, ja u s njim razgovarati. Razgovarat u i s Tessom.
Znam da joj je krivo zbog svega ovoga, ve mi je to rekla."
"Meneer, cijelo jutro o tome razmiljam. Odluila sam, to je najbolje za sve nas. Dolo je u pravo
vrijeme, a sada imam i krov nad glavom. Niste sami u kui. Izmeu Tesse i mene nikad nee ii.
Dugo sam o tome razgovarala s Antje u stranjoj sobi, i ona se sloila sa mnom. Vrijeme je
povui se u mirovinu."
"Ostavimo to malo po strani, Magrieta. Neka proe ovaj vikend. Moramo to prespavati. Predugo
se poznajemo da bi sad neto rjeavali na brzinu."
"Ja za to nemam potrebe, Meneer. Razgovarala sam s Antje i to je to. I ako Meneer nema nita
protiv, ne bih ekala kraj mjeseca. Voljela bih zavriti ovog tjedna. Vratit u se sutra, iako je
subota i tako kua nee ostati u neredu."
Nastavio sam preklinjati. Strpljivo je ekala, dok se nisam uvjerio u vrstinu njene odluke. Bio je
to dan pun uzbuenja, naroito poslijepodne, kad je otila kui. Moj dan je tek poeo, u to sam
se i uvjerio.
Veer sam proveo u radnoj sobi u poslu. Rije posao ba i ne prilii, poto su moje misli bile
sasvim na drugoj strani. Pustio sam plou Telemanna, ali me nije smirila njegova magija. Zatim
sam stavio Mozartove sonate za flautu i prepustio se nostalginim mislima. Ni taj izbor nije bio
ba najbolji, jer je u meni pobudio previe uspomena. Nisam se ba mogao koncentrirati na
glazbu. Oekivao sam svaki as zvuk njenih koraka ili kljua u vratima, ili pojavu njezinog lica
iz mraka, nalik na nonog leptira.
Poslije ponoi, kad vie nije imalo smisla ekati, izvadio sam iz poda etiri daske i spustio se u
podrum s novom lampom na produnom kabelu. Nastavio sam s podzemnim istraivanjem s
jedinom zadaom, nedavno iskustvo me je tome nauilo, zadrati misli na okupu. Moja
koncentracija je bila toliko jaka, da sam izgubio osjeaj za vrijeme. Pogledao sam na sat tek
nakon otkria i shvatio u oaju da je bilo skoro est sati. Vani su se mogle ve uti jutarnje ptice.
Nisam naao prsten, naao sam Antje iz Bengala.
Prije toga pretraio sam cijelu povrinu podruma, jedino jo ostao je neistraen najudaljeniji kut
podruma pokraj vanjskog zida kojeg sam ostavio za sam kraj. Bilo je najmanje vjerojatno da u

na tom mjestu nai prsten, jer je u tom smjeru pod u usponu, i zato to je taj dio podruma bio
prekriven hrpom kamenja svili dimenzija, neki komadi toliko veliki da sam ih jedva mogao
pokrenuti. Zbog moga srca, nisam ba ni bio spreman pokuati. Zidari iz Engleske koji su se
doselili u prolom stoljeu i koji su ponovno gradili kuu na starim temeljima, vjerojatno su
smatrali kako nema potrebe ukloniti preostalo kamenje, te su ga ostavili izmeu debelih zidova.
Zaustavio sam se tek onda kad sam meu kamenjem ugledao razbacane kosti. Osjetio sam kako
mi jeza silazi niz kraljenicu, kao neka dlakava gusjenica. Nije to bio strah. Ne, nita tako
jednostavno. Naas sam se dosjetio da je to ona, iako ni po emu nisam mogao ustvrditi, ni traga
neke odjee, niti ega drugog. Sigurno je Willem Mostert sklonio svu odjeu prije nego to ju je
ovdje poloio. Moda je skinuo s vjeala tijelo bez odjee. Sve vrste bestidnih misli su mi dole
na um, ali sam ih pokuao potisnuti. Umjesto toga, paljivo i odmjereno sklanjao sam kamenje i
stavljao u stranu sve dok se nije pojavio kostur.
Jedini znak koji je ukazivao na to iji bi to kostur mogao biti, bila je injenica to se lubanja
nalazila u trbunoj upljini prekrivena kostima jedne ruke Moju panju su prvo privukle kosti
druge ruke, po svoj prilici, one koju je krvnik otkinuo.
Antje je bila mnogo manja nego to sam oekivao. Vie dijete nego ena To je potpuno
odgovaralo Magrietinom opisu. Jedini put kad sam ju ja ugledao, onda, kad me je u polumraku
iznenadila u Tessinoj sobi, bio sam u takvom stanju, da mi nije ni palo na pamet procijeniti kako
izgleda ni koliko je velika. Bila je njene grae. Runi zglobovi i glenjevi fino oblikovani, kao
da se radi o kostima neke ptice.
Blagi Boe! Nikad se do sada nisam naao licem u lice s temeljnom sutinom kostiju koja prkosi,
ali u isto vrijeme i definira ovjeji rod. Koliko malo znaimo, kad se svedemo na to. Ali ipak
tako neunitivi, tako tvrdokorni, tako vrsti, ba kao od kosti.
Nesvjestan to radim, poeo sam vrhom prsta pratiti konture kostura. Mnogo kasnije, kad sam se
sjetio tog trenutka, palo mi je na um da sam je tada milovao kao neki ljubavnik. Samo, nita nije
ostalo to bi armiralo tog ljubavnika Ovdje je bio list noge, taj delikatni, ranjivi, udesni dio
tijela. Ovdje istanana linija lista, koljena i bedra. Tanki prsti, krhki runi zglob, otri rub lakta
Ovdje su bile ui koje su pretvarale svijet u zvukove ljubavnih aptanja, zvona koje budi robove
u osvit dana, Susarinih kletvi, batinanja s jambokom. Ovdje su bile oi koje su davale oblik
ogoljeloj svjetlosti: plaama i dungli Bengala, tigrovima koji plamte u noi, lijanama, silovitim
udarima morskih valova, ushienim oima kupaca na nekoj drabi, neobuzdanoj pohoti starog
Willema Mosterta. Ovdje je bio nos, njena usta, usne. Ovdje su se nalazile grudi djevojke koje
bi se ukrutile pod rukom njezinog gospodara. U istom krevetu gdje je leala Susara, usnula ili
budna, u strahu od pakla ili pak na malom tepihu pored kreveta. Ovdje se nalazio mekani trbuh,
pupano udubljenje, donji dio trbuha koji se lagano izdizao, a ovdje breuljak koji je postupno
prelazio u spolovilo. Nita se ne primjeuje osim konkavne upljine, izloene dodiru udubljenog
dlana ruke. Nita od svega toga nije ostalo. Sva patnja, uitak, strah, je li to samo iluzija? Ostale
su samo beutne kosti. Gle, kako si lijepa ljubavi moja. Gle, kako si lijepa meu uvojcima kose,
oi kao u koute, usne kao grimizna vrpca, govor tako ljubak, tvoje sljepoonice kao ipak koji
viri kroz uvojke. Tvoje grudi kao blizanci koji pasu nasred polja ljiljana. Moja sestro, moja eno,
ti si ograeni vrt, zatvoreni izvor, zapeaeno vrelo. Neosvojiva si, van moga dosega. Tatino
svih tatina, prozbori propovjednik sve je tatina. Ili je moda krivo rekao. Moda se udo ne
moe pokoriti. Zato to je izloeno raspadanju, zato to je smrtno, zato to nita nije trajno osim
kostiju. Zauvijek je sve nestalo, ovdje i sada. Nita se ne moe usporediti sa sjeanjem
ljubavnika. Nita ne traje kao udnja.

Ovako dalje ne ide. Postajem sam sebi udan, dosadni starkelja Pokuavam se koristiti rijeima
da bih kao crv prodro do iste realnosti koju predstavljaju kosti. Koliko te samo volim, ljubljena
moja Ali, opasna je ta ljubav koju ti nudim. Ne sluaj me. Kloni me se. Pouri, ljubljena, budi
kao gazela gore u planini mirisnoj od zaina. Evo ga! Opet sam poeo. Pouri, ljubljena!
Ostavio sam ju, na trenutak, onako kako sam i naao Jedino sam pokupio sitne kosti otkinute
ruke, to sam mogao paljivije i njenije, i vratio lubanju povie vratnih kraljeaka, na mjesto
koje joj i pripada. Bar toliko sam mogao uiniti. I to je bilo previe za mene.
Uz veliki napor provukao sam se nazad kroz otvor u podu. Na licu sam osjetio svjei zrak. Bio
sam sav u znoju. Grlo mi je bilo suho. Osjetio sam potrebu za nifedipinom. Rupa u podu ostala je
otvorena. Skoro mehaniki otiao sam napuniti kadu s vodom. Cijelo tijelo mi je bilo pokriveno
prainom, pauinom i smru. Kad sam prolazio pokraj ogledala, pomislio sam, ovako je
vjerojatno izgledao Lazar kad je posrui ustao iz mrtvih. udi me kako ga nisu odmah vratili u
grob. to je takav ovjek mogao raditi meu ivim neznalicama?
Okupao sam se, obrijao i obukao, zatim sjeo na rub kreveta koji je ostao neraspremljen i priekao
dolazak Magriete.
Zaustavila se u hodniku kad me je ugledala. "to se to zbiva, Meneer?" upitala je, oigledno
zabrinuta. "Neto se dogodilo?"
"Naao sam Antje iz Bengala."
"Meneer ju je vidio?"
"Ne samo vidio Naao sam njezino tijela Njen kostur. Ispod poda radne sobe. Doite sa mnom,
treba mi vaa pomo. Moramo ju iznijeti iz podruma i propisno pokopati."
Tek kad smo stigli do otvora, shvatio sam kako uope ne dolazi u obzir da se Magrieta provue.
Predloio sam ukloniti nekoliko dasaka, ali je odluno odmahnula glavom. "Moda i mogu ui,
Meneer, ali ne i izai." Pomislio sam, je li zaista u pitanju kako sii i izai ili se bojala susreta s
mrtvima. Duh je jedna stvar, ali realnost susreta s kosturom je sasvim druga stvar.
Nije mi se svidjela pomisao iznijeti Antje u dijelovima. Bilo bi bestidno. S druge strane, otii u
grad, nabaviti sanduk, dovesti ovdje nepoznate ljude i izazvati javni skandal koji e privui
medije, bilo je jo gore rjeenje.
"Da je samo jo iv moj mu Barney, izradio bi za nju najljepi sanduk koji moete zamisliti",
rekla je Magrieta. "Taj ovjek znao je sve uraditi svojim rukama."
Preli smo u kuhinju zbog dogovora. Prvo sam provjerio jesu li vanjska vrata zakljuana.
Odjednom je kua postala vrlo ranjiva.
Magrieta je odbijala svaku pomisao premjetanja Antjeinih ostataka. "Meneer, ovo joj mjesto
pripada. Nikad nee imati mira ako ju sahranimo medu nepoznate ljude."
"Ni ovdje nije imala mira, Magrieta", pokuao sam se usprotiviti.
"Je li Meneer stavio njenu glavu na mjesto gdje je i trebala biti?"
Nesvjesno sam obrisao ruke o hlae i kimnuo potvrdno glavom.
"Onda e se sada smiriti."
"Ali tako otkrivena?" Sada, u po bijela dana, zgrozio sam se pred tom injenicom
"Meneer ju treba pokriti. Ostalo je jo par novih plahti u ormaru koje ste nabavili za nae stanare.
Nismo ih nikad upotrijebili."
"to u s njima uiniti?"

"Meneer e ju pokriti, a zatim opet staviti kamenje."

Ideja mi nije sasvim legla. Meutim, to je svakako bolje nego od svega napraviti javnu
predstavu. Magrieta je otila po jednu plahtu djevianski bijele boje koja je bila namijenjena
Tessi, prije nego to sam je i upoznao i njom sam pokrio cijeli sklop kostiju, zamren i delikatan
kao fosil paprati. Prije nego to sam podvio plahtu ispod kostiju, Magrieta me je dozvala do
otvora. unula je nad otvorom drei u ruci malu crnu Bibliju koju je toliko puta otvarala.
"elim da joj Meneer preda ovo. Stavite je paljivo izmeu ruku kao to se radi prilikom
pokopa."
"Ali to ete vi bez Biblije? Ovom se sluite jo od prvog braka."
Ljutito je kliknula jezikom. "Drugu uvijek mogu nabavio. Osim toga njoj vie treba nego meni.
Nas dvoje smo toliko dugo zajedno i neto joj elim pokloniti to je moje. To e joj biti
uspomena na mene."
Znao sam, uzalud je protiviti se. Uspio sam nekako poloiti Bibliju na uski ko kostura lijepa
si, ljubavi moja, kao Tirzah, ljupka kao Jerusalem, strana kao armija pod barjacima, i na nju
sloio ostatke ruku. Kad sam prethodne noi ispitivao kosti i vratio lubanju na svoje mjesto, nije
me uznemirio osjeaj stvarnosti. Ovog puta sam se osjeao bijedno, kao da diram u tui posjed,
kao da sam neto oskrvnuo. Nekoliko sitnih kostiju desne ruke ispustio sam na tlo i bio prisiljen
ponovno sloiti tu stranu piramidu, prije nego to sam sve pokrio velikom plahtom i malo
pomalo izgradio grobni humak, bez micanja ili gnjeenja kostiju.
Kad sam bio gotov, Magrieta mi je pruila ruku. Izaao sam vani kroz otvor, a onda sam pod
njenim budnim okom vratio daske na svoje mjesto, vjerujui da je to posljednji put.
Pravi cilj, pokuaj nalaza malog prstena s pupka, nije se ostvario. Moda sam mogao, pomislio
sam s gorinom, staviti prsten na jedan Antjein prst. Eto, oboje smo propustili svoju priliku.
Magrieta je ranije pripremila ruak. Poslije toga sam otiao malo zadrijemati. Zaspati nisam
mogao, iako sam bio umoran, takorei do kostiju. Na kraju mi je flaster s nitroglicerinom
pomogao opustiti se To je bilo potrebno, jer me je jo ekao oprotaj s Magrietom. Pokuao sam
je jo jednom odgovoriti, ali me je brzo prekinula. Donijela je odluku.
Ni ona ni ja nismo osjetili potrebu razgovarati o praktinim detaljima. Predloila je da e zbog
toga svratiti sljedeeg tjedna, jednom kad se situacija smiri. Obeao sam joj isporuiti na njenu
adresu nekoliko komada namjetaja. Ostalo je jo srediti neto oko njene mirovine i par drugih
sitnici. Meutim, kad bih neto spomenuo, ona bi odgovorila: "Kasnije, kasnije, to moe
priekati." Postoji vrijeme za dolazak i vrijeme za odlazak, vrijeme za razgovor i vrijeme za
utnju.
Skuhala je kavu. Ozbiljno, kao da se radi o nekoj ceremoniji, sjeli smo za kuhinjski stol, jedno
nasuprot drugoga. Jedina prilika da ona sebi dozvoli mali izliv osjeaja.
"to li smo sve doivjeli u ovoj kui, Meneer. I tome je sada kraj."
"To e ostati u naim srcima", rekao sam kolski pedantno. "Nikad se nee izbrisati."
"Sjeate se onog dana kad je Louis, dok je jo bio mali, donio iz vrta ivu abu i kad je njegova
majka iz ruku ispustila posluavnik s priborom za aj!"
"A onog dana kad je pas uao u kuu i odnio boinu peenku."
"Ili onog dana kad sam se udala za Reggija i kad smo priredili prijem u vrtu."
"Ili onog dana kad je noem proboden Verwoerd i kad smo sjedili pored radioaparata. Nismo
znali treba li plakali ili zahvaljivati Svevinjemu."

"Ili onog dana kad je policija zalila narod crvenom bojom iz blindiranih kola i kad su doveli
ovdje Mannija. Bio je sav uplakan."
"Ili onog dana kad su tukli kolsku djecu bievima pa i malu Mabel, kojoj je bilo tek osam
godina. Bila je prekrivena modricama, a Meneer ju je neim namazao da joj proe bol."
"Ili onog dana kad je Mabel dola s mladiem i kad mi je rekla da se stidi to ima tako prostu
majku, a onda strano uvrijedila Meneera."
"Ili onog dana kad je Miss Riana poginula, a Meneer bio daleko u Johannesburgu, mi smo satima
zvali telefonom dok vas nismo dobili."
"Ili onog dana kad smo Meneer i ja sjedili s gosp. MacFarlaneom i gledali preko televizije
Mandelu kako izlazi iz zatvora s onom enom pokraj njega."
Sveobuhvatna pria koju smo dijelili, privatna i javna, njena i moja, Rianina, nae djece, zemlje
u kojoj ivimo. Kao da je sve, na neki neobjanjivi nain, bilo usmjereno na ovu kuu, kao to
zrake sunca kroz povealo stvaraju dim, a ovaj se pretvara u plamen. Je li to plamen koji e
progutati sve to je preostalo ili tek plamen koji ostavlja za sobom gare i smee, prerano je rei.
Ono to sam znao, vie nego ikad prije, ova je ena uvijek drala moj ivot u svojim rukama i ma
koliko je to teko vjerovati, bila predstavnica Antje od Bengala na ovom svijetu, od krvi i mesa,
uvarica moje sudbine.
Nisam bio svjestan trenutka kad smo u razgovoru promijenili temu. U razgovoru smo se dotakli i
prisnijih stvari. Spomenuli smo i Antje. Magrieta je rekla u jednom trenutku:
"A onog dana kad me je Antje zvala, a ja sam dola i zatekla Meneera s drugom enom, onom
zgodnom malom..." Bilo je to prvi put, nakon toliko godina, kako je spomenula Alison.
"Bio je to nikakav dan, Magrieta."
"Bila mi je uvijek draga", rekla je Magrieta.
"Ali vi je niste ni poznavali?"
"Naravno da sam je poznavala. Koliko je puta dolazila s Miss Rianom. Tako lijepo su svirale,
Miss Riana na klaviru, a ona na srebrnoj flauti".
"Sigurno ste bili strano ljuti na mene. Riana je bila vrlo bolesna u to vrijeme." Preao sam
rukom preko lica, kao da elim ukloniti pauinu prethodne noi ili svih proteklih godina.
"Gubitak djeteta doista nas je strano pogodio."
"Sudbina tog djeteta nije bila da preivi", rekla je sa estinom koja me je iznenadila.
Rekao sam, pokuavajui prigovoriti, "Vi ste uvijek mogli nai utjehu u volji Vinjega. Ja
nisam."
"Ne govorim o Njegovoj volji", rekla je. "Govorim o nainu kojim joj je oduzeo ivot. Nije imao
nita protiv jadnog djeteta. Njegova meta je bila Riana."
"Nemojte tako, Magrieta. Dobro znate koliko sam elio tu djevojicu."
"Ta djevojica ne bi bila vaa ker, Meneer."
Pogledao sam je zaprepateno. Nita nisam razumio.
"Nikad o tome nisam priala van ove kue, Meneer", rekla je mirno, "ali sada, kad je dolo
vrijeme mog odlaska, mogu to rei."
"O emu vi to priate?"
"Meneer, to je bilo dijete drugog ovjeka."
"Kako to moete rei za Rianu?"

"Bog mi je svjedok, Meneer. Vidjela sam ih vlastitim oima, u sobi gdje sada spava Miss Tessa,
u sobi gdje su nekada kao djeca spavali Louis i Johann. Daj Boe, da sam tada oslijepila. Ona i
taj ljepotan koji poduava glazbu. Profesor, koji je esto dolazio ovamo, obino sa svojom
enom, ponekad sam."
Nastavila je govoriti, ali ja vie nisam sluao.
Vratio sam se k sebi kad sam uo: "Nikad nije eljela to dijete."
"Pokuavate mi rei...?"
"Ne tvrdim da je namjerno ubila to dijete. Ali ga je izgubila snagom svoje volje."
"Odakle znate?"
"Antje mi je rekla."
Pokuao sam je zaustaviti, ali me nije sluala. "I tako onog dana kad me je Antje pozvala i kad
sam ovdje zatekla Meneera s onom zgodnom djevojkom, skoro mi je laknulo. Vjerojatno je to
grijeh, ali sam pomislila, pravedno je to to Meneer ini."
"A cijelo vrijeme sam mislio, nikad mi neete oprostiti."
"Opratanje je u Bojim rukama", rekla je tonom pravednika.
Pomislio sam: "Kako bi sve drukije ispalo da nas tog dana Magneti nije zatekla, upravo dok
sam se svlaio kod kaua, s Alisoninom muzikalnom rukom na mom spolovilu. (A to je ono ve
bilo s njenim madeom?) Jer smo bili zaljubljeni. Kao to bi Tessa tekla, nije se trebalo dogoditi,
a dogodilo se. Mjesecima smo se borili protiv toga. A onda je dolo poslijepodne tog vikenda,
kad smo trebali biti sami kod kue. Poeli smo razgovarati o ozbiljnom koraku kojeg je trebalo
poduzeti, priznati sve Riani i traiti razvod. Ali sve se promijenilo zbog naina kako se dogodilo,
ispalo je banalno i beznaajna Alison je posebno u tome vidjela neki znak. O Antje, Antje, kako
si se stoljeima znala osveivati. Zbog toga to si bila ena, robinja druge boje koe Ne mogu te
osuivati. U ime koliko drugih, godinama luta? Isto tako, kakva teta. Koliko je toga otilo po
zlu. Uvijek treba platiti neku cijena Samo zato to smo ljudi."
Ubrzo nakon toga Magrieta je otila. Odveo sam ju kolima do postaje. Zagrlio. Bilo mi je kao da
se opratam s majkom. Oboje smo bili u suzama.

I sada sjedim na stepenicama prednje verande, ekam, piem. Danas je nedjelja, 17. sijenja
Klonim se, nadam se nakratko, moje radne sobe ispod koje su pokopane kosti. Tessa je izala
nekoliko sati ranije. Ukoliko uspije napustiti mjesto gdje treba provesti dan (u ovom trenutku ni
njen ivot nije bez krize), pristala bi sa mnom proetati poslijepodne umom Newlandsa, kao to
smo to nekad radili.
ekao sam do kasno u no, ali jo jednom nije se vratila. Nakon one scene u petak, osjeao sam
silnu potrebu razgovarati s njom. Ako na moju sramotu pogreno tumaim to to se nije pojavila,
period njezinog suzdravanja od seksa jo nije poeo. Nada visoko leti, dok izdre krila.
Pokuao sam usmjeriti panju na itanje. Biografija Prousta od Paintera koju sam itao
ezdesetih kad je upravo izala. Tiskana sitnim slovima, svakog dana ponovno otkrivam s
ljutnjom da ne vidim itati kao prije.
Postoji jedno mjesto u knjizi koje mi se urezalo u srce. Nisam bio od volje ustati i traiti gdje se
nalazi, pa sam se radije oslonio na sjeanje. Ako se ne varam, glasi: Ljubav je jedini osjeaj koji
se nikad ne uzvraa. Nakon toga, nije mi vie bilo do itanja. Utonuo sam u san, vjerojatno zbog
umora. Jutro je ve davno bilo prolo, kad sam uo da se vraa. Pourio sam do kuhinje i naao
kako ve priprema doruak za dvoje. Na trenutak sam pomislio, netko je u njezinoj sobi, moda
Zolani, dok nisam otkrio na moju radost i sramotu, to je doruak za nas dvoje. Prethodne veeri
spremao sam se biti vrlo strog ili barem rezerviran. Ali doruak, praen bezbrinim poljupcem,
smekao je moju vrstu odluku.
"Jesi li umorna?" upitao sam je. Izgledala je iznureno. Ne samo ponovno ta ljubomora
zbog besanih noi, moda neeg mnogo dubljeg (Radi to hoe, pomislio sam, samo nemoj rei
da si opet trudna.)
"Moe proi", bio je njen odgovor. Sjela je preko puta mene i poela mijeati kavu.
"Nedostajala si mi."
Podignula je oi prema meni. "Zadnjih nekoliko dana bio je pravi kaos. U petak, kad sam izala
vani, skoro sam se raspametila. Potraila sam Zacha i sasula mu u lice ono to moda nisam
trebala rei, a zatim zalupila vrata za sobom. Bolje i tako nego da me sami najure Meutim,
Nicky i ja jo nismo spremni pokrenuti na projekt. Tako je sve jo u neredu Radili smo do kasno
u petak naveer, tako sam i prespavala kod nje. Juer smo nastavili tamo gdje smo stale. Jo
nismo gotove, ali morala sam doi ovdje promijeniti ulje"
"Dokle ste dole?"
"Projekt je dobio formu, da kucnem u drvo." Dodirnula je dlanom stol ti stvaralaki prsti puni
iskustva. "Ali Gavina nije lako zadovoljiti. To je tip koji je spreman uloiti novac"
"A tvoj zadatak je kako ga smekati?"
Osmjehnula se na nain koji se mogao razliito protumaiti. "Ne ba kako ti misli."
"Ne ba?"
"Ne", rekla je ne trepnuvi okom. A onda je brzo promijenila temu "Kako je ovdje?"

"Magrieta me je napustila", rekao sam to sam mogao mirnije.

"Isuse Boe!" Na trenutak je pokrila lice rukama. "Zbog mene?"
"Prije zbog Zolanija." Pokuao sam pokazati malo odlunosti koju sam skupljao prije njezinog
povratka. "Poeljno bi bilo da ga vie ne dovodi."
Kimnula je glavom, sputenog pogleda. "Tako mi je ao, Rubene. Toliko sam toga sjebala."
"Ova kua je pretrpjela mnogo potresa u zadnje vrijeme", rekao sam. Ispriao sam joj kako sam
naao Antje iz Bengala.
Bila je sva ustreptala od uzbuenja. Morao sam sve ispriati do detalja.
Izrazila je spremnost smjesta sii u podrum, ali sam ju odvratio od toga.
"Tesso, ona sada poiva u miru. Bolje je ne remetiti taj mir."
"Bilo bi mi drago da sam bila ovdje." Namrtila se malo. "Kako je to udno koliko se moe za
nekoga vezati, a da ga i ne poznaje. Nekoga koji je mrtav i koji je ivio prije stotine godina.
Mogla mi je biti sestra. Mogla sam to biti ja"
"Teko", rekao sam. "Ima ti drugih duhova koje treba smiriti."
"Jedino svog oca." Izletjelo joj je tako spontano, bila je isto tako iznenaena kao i ja
"Nisi se s njim jo pomirila?" Htio sam dodirnuti njenu ruku.
Nije reagirala.
"Jo dri njegovu sliku na zidu", nastavio sam smireno. "I u bolnicu si je ponijela." Prvi put sam
to spomenuo.
Kimnula je glavom, ali i dalje nije progovorila.
"Otkad te je ostavio, nikad nisi pokuala stupiti s njim u vezu?"
Njen pogled se sreo s mojim. "Previe je to zamreno, bar za mene. Vidi, mrzim ga zbog onoga
to nam je uinio. Ali sam mu se na neki nain divila zbog hrabrosti, jer ini ono to eli. Ipak je
bio vrhunski odvjetnik i ostala."
"Zar nije bio profesor?"
Na trenutak je skupila oi, pogledala u mene, a zatim slegla ramenima. "Ne zaboravi, bila sam
jo mala, kad se to dogodilo. Odvjetnik ili profesor, svejedno. Meutim, ostaje injenica, najvie
je volio slikanje. I onda je jednog dana sve to napustio. Zamijenio je svoju obitelj kistom i
slikarskim platnom."
"Nije bilo druge ene?"
"Nije, ali zar bi se tu to promijenilo? ena ili slikanje... uvijek je u pitanju strast Kad je otiao,
nastavio mi je povremeno slati knjige. Pretpostavljam, kupovao ih je zbog grinje savjesti.
Posljednju sam dobila na moj dvadeseti roendan. Nosila je ig iz Pariza. Nakon toga, nemam
pojma to se zbilo s njim. Je li doivio neuspjeh, je li umro, je li postigao uspjeh? Ali prepustio
se svojoj strasti."
"Ni tebi ne ide loe."
"Nisam ba sigurna, Rubene. Moda sam popustila zadnjih dana."
"Obino ti ba dobro ide kad ima problema ili kad si u krizi."
Na trenutak je umukla. "Zbunjena sam", priznala je na kraju. "Sada si mi potrebniji vie nego
ikad."
"Ja ili moj oinski savjet?"

"Ti si mi potreban."
"Nisam dovoljno nepristran, objektivan ili nezainteresiran."
"Zato mi i jesi potreban." Iznenada je postala sva napeta. "Ma to se dogodilo, nikad te ne elim
povrijediti. Ne elim da o meni misli loe"
"Previe te volim da bi mi to palo na pamet."
Neko vrijeme oputenije smo razgovarali, jer smo mijenjali teme. Onda je ustala. "Idem se
okupati, a onda u akciju. Nicky me eka, danas je za nas dan odluke."
"Tebe i Nicky? Ili tebe i Gavina?"
"Za sve troje. U pitanju je projekt."
Tada sam rekao, "Ako se vrati na vrijeme, moemo se opet proetati umom."
Oi su joj zasjajile. "Bilo bi divno. Pokrenut u nebo i zemlju."
"Dovoljno je zemlju, to se mene tie."
Nasmijala se i otila. Na meni je ostalo oprati sue poslije doruka. Nisam imao nita protiv.
Prije nego to je izala iz kue, nakratko je svratila i pozdravila me "Vraam se prije mraka",
obeala je. "Oboma je potrebna ta etnja. Da se barem uvjerimo kako je svijet ipak lijepo
mjesto."

Proao je tjedan dana, a jo uvijek sam uasnut i ne mogu vjerovati. Meutim, vie ne mogu
odgaati. Moram doi sebi i pokuati iskljuiti emocije, ako je to mogue. Pomozi Boe!
Tog nedjeljnog poslijepodneva, 17. sijenja, vratila se kui ranije nego to sam oekivao. (Kakav
li znaaj ima taj datum od 17. sijenja? Zato se trudim zapisati ga?) Sjedio sam vani s jutarnjim
novinama pokuavajui nadoknaditi tjednu kvotu ubojstava, napadanja, otimanja, silovanja,
pljake i drugih grozota. Kao to tvrdi naslovna stranica, Cape Town e pretei Johannesburg i
uskoro postati glavni grad zloina u zemlji. Sve je to izgledalo nestvarno, pomalo besmisleno, u
tiini moga vrta, koji je s tamnim hrastovima, srebrnim kronjama drugih drvea, hibiskusom,
protejama i ruama, postao prijamo mjesto, otkad o njemu vode brigu Parkovi i Nasadi. Johnny
se vjerojatno obradovao u svom grobu. Upravo je prolo est sati. Sunce je bilo jo visoko na
nebu, iako ga je zaklanjao avolji vrh. Skoro nepodnoljiva dnevna ega poela je poputati,
osim na mjestima gdje je jo uvijek snano vibrirala sunana svjetlost, spremna okomiti se na
neoprezne prolaznike. Vlana od znoja i razdraljiva zbog vruine, Tessa je prvo otila pod tu.
Vratila se odjevena u izblijedjele traperice, bijelu majicu kratkih rukava i tenisice. Zlatni lani
bio je vidljiv na grudima u otvoru majice. Primijetio sam kako joj pulsira grlo izmeu kljunih
kostiju i njenih grudiju. Nije stavila grudnjak. Naglaavam ove detalje, ne da bih kao obino
pothranio patetinu udnju nekog starca, nego da bih bolje objasnio ono to kasnije slijedi.
Nisam samo ja bio svjestan njene fizike privlanosti.
Koliko me sjeanje slui, drali smo se iste staze kao i prolog puta. Moda su isti bili i ljudi
koje smo sretali u grupama od dvoje, troje ili est, sedam. I psi. Kao prolog puta, oni su znatno
usporavali nau etnju. Morala je svakoga pozdraviti, pomilovati, protrljati njihove ui, poljubiti.
ini mi se da smo na kraju ipak otili dalje nego proli put. Dalje. Preli smo i na drugu stazu
koja se rjee koristi. Osjeao se jaki miris borovih iglica. Posvuda su se irili jo opojniji mirisi
raznog drvea, raslinja i plodne crne zemlje.
U jednom trenutku, zaustavio sam ju kod jednog drveta i poljubio. Odgovorila je sa strau koja
me je iznenadila i uzbudila. Njen jezik se naao u mojim ustima, njene ruke iza moje glave
pritisnule su moje lice uz njezino. Njen miris se pomijeao s mirisom borova, kore drveta i
smole. Zastali smo kad je jedan drugi par proao pored nas vraajui se s vrha i zbunjeno se
osmjehnuo. Priekala je da prou, a onda nakratko, smiono i bez ustruavanja dodirnula moj
nabrekli ud ispod hlaa, podignula ruku do svojih ustiju i poljubila je. elio sam se zadrati jo
malo, ali odsjeno je rekla: "Produimo dalje." I nastavili smo etnju drei se za ruke
isprepletenih prstiju.
Vjerojatno nas je oboje uhvatio mali zanos. Zato smo i otili tako daleko i jedva obratili panju
na magiju i misterije ume koja nas je okruivala. Tako ih i nismo vidjeli kad su nam prili. Bilo
ih je petorica, iako mi u tom trenutku nije palo na pamet brojati ih. Mlai ljudi od osamnaest do
trideset godina. Tako sam kasnije izjavio pred policijom. Jedan je vukao nogu za sobom, drugi je
imao oiljak na lijevom obrazu, trei je nosio vunenu kapu preko oiju, ostali su bili gologlavi.
Kad smo postali svjesni njihovog prisustva, iskrsli su iz umarka koji se nalazio iza nas .
Okrenuli smo se na zvuk glasova i pucketanja suhog granja.

Napravili su polukrug oko nas i tako presjekli put kojim smo doli. U tom trenutku nismo jo
nita posumnjali. Tessa ih je veselo pozdravila. Dvojica, trojica su odgovorili mrmljajui neto.
Okrenuli smo se s namjerom nastaviti etnju uzbrdo, iako mi u tom trenutku nije bilo ba
svejedno to se nalaze iza nas. Tada nas je jedan od njih oslovio otrim glasom. Nisam razabrao
to je rekao, ali sam se okrenuo i primijetio kako prilaze blie i zatvaraju krug oko nas.
Tessa me je uhvatila pod ruku. Pomislio sam, trebao sam ponijeti tap. Nismo uzeli nita sa
sobom. Na na uas, iznenada su izvadili noeve. Noeve na trzaj i jo jedan dui, lovaki no
stranog izgleda.
"Je li vam to treba?" upitao sam uz mali napor. Nisam prepoznao zvuk svog glasa.
Jedan od njih se nacerio i pokazao lijevi runi zglob.
I ja sam se pokuao osmjehnuti u nadi da u ukloniti zle namjere koje su moda prikrivali i brzo
strgnuo i pruio runi sat. Drugi je pokazao na Tessu. Zakoraio sam u namjeri da je zatitim,
barem djelomino. I Tessa je skinula sat.
Onaj s kapom je rekao: "Cipele."
Pomislio sam, udnog li zahtjeva. Ali, ako su cipele ono to ele, sretan sam bio to im mogu
udovoljiti. Bio sam spreman dati bilo to. Dok sam ih na brzinu skidao, malo sam se spotaknuo.
Tessa je odvezala i predala svoje tenisice. Naas mi je dola ideja, zavukao sam ruke u depove i
spremno izvadio i predao svu gotovinu. Allegro conbrio. Onda sam prevrnuo depove da bih
pokazao da su prazni.
"To je sve", rekao sam i pokuao proistiti grlo. "To je zaista sve."
Nisu pokazali namjeru da e nas ostaviti na miru. Po prvi put sam se poeo plaiti. Stavio sam
Tessi ruku oko ramena i privukao blie
Mladi s kapom pokazao je prstom na Tessin vrat. Bacio sam pogled na nju. Ne i lani,
pomislio sam.
"Sluajte", rekao sam, "molim vas..."
"Pusti, Rubene!" Podignula je obje ruke iza glave da bi skinula lani. Osjetio sam lagani miris
znoja, iako se skoro okupala.
Odloila je lani na dlan ispruene ruke mladia u kapi.
"Eto, to je zaista sve to imamo", rekao sam mirno i odsjeno izgovarajui svaku rije jasno i
razumljivo.
Nije mi poznato kako smo dospjeli u sljedeu fazu. Samo se sjeam kako se jedan nasmijao ili
neto rekao. Nisam jo mogao naslutiti nikakvo zlo. Iznenada me je netko zgrabio za ruke i
stavio iza leda. Nekoliko njih se nalo izmeu nje i mene takvom brzinom koja me je zatekla
nespremnog. Prije toga izgledali su uspavani, skoro ravnoduni. Pritisnuli su me uz jedno stablo.
Onda sam osjetio no ispod grla. Vrh otrice mi je probio kou.
"Nemojte, molim vas", pokuao sam neto rei.
"Zaepi gubicu!" prekine me moj muitelj. To je bio onaj s oiljkom.
Gurnuo mi je glavu prema deblu. Pokuao sam se osloboditi njegovih ruku. Nastojao sam iz sve
snage okrenuti glavu i potraiti pogledom Tessu. U blizini sam zauo komeanje. Ispustila je
otri krik, a onda je uslijedio zvuk amara. Onaj s oiljkom se malo okrenuo da bi vidio to se
dogaa i potom se zacerekao. Spustili su je na zemlju. Udarala je nogama i rukama svuda oko
sebe i borila se kao takor stjeran u kut.

"Prekinite!" izustio sam promuklog glasa. "Nemojte je dirati!"

Osjetio sam ponovno no ispod grla kao zmijski ubod. Mogao sam vidjeti bjeloonice onoga koji
me je drao i osjetiti njegov dah. Ovog puta me je vjerojatno posjekao noem, jer sam osjetio
kako neto toplo klizi niz moje grlo.
"Ako opet pisne", rekao mi je na uho, "priklat u te".
uo sam Tessu kako se i dalje bori, pokuava othrvati, mie tijelom, udara nogama oko sebe.
Barem jedan udarac je pogodio cilj, jer sam zauo jednog napadaa kako jaue Nakon toga opet
estok amar. Zauo sam kako se gui.
"Ne deri se", zasiktao je jedan, "ne vii ili u te ubiti".
Opet je no pritisnuo moju ilu kucavicu. U glavi mi je builo. Pomislio sam, izgubit u svijest
Moram se boriti protiv toga, moram se kontrolirati. Ako ne uspijem, oni e je ubiti.
Onda se zauo vrisak. Nisam vjerovao da moe ispustiti takav zvuk. Dok su mi suze navirale na
oi, prvo to sam pomislio bilo je: "oni nju siluju." Onda sam shvatio, nije to krik bola ili straha.
Bio je to krik bijesa.
Netko ju je opet udario. Pomislio sam, pokuavaju joj zatvoriti usta, priguiti glas. Ali ona je
vritala i vritala, kao da se nee zaustaviti. Vrisak je odzvanjao od planina, jeka se vraala
nazad. Vritala je i vritala.
Na kraju su je pustili. Odmakli su se od nje. Onaj s oiljkom se zaletio prema meni s noem u
ruci. Ne mislim da sam uradio neto pametno, niti spretno. Spontano sam se sagnuo. Nije me
dohvatio. Lovaki no se zabio itav centimetar u drvo.
Ona nije prestala vritati.
Nisam siguran je li nas to ba spasilo. Povukli su se nekoliko koraka, inilo se oklijevaju, a onda
su opet stvorili grupu. Znao sam, ako uspiju, nita ih nee zaustaviti. Tessa je bila na koljenima.
Majica je bila poderana na jednom ramenu. Traperice su bile sputene do bedara. Jo uvijek je
vritala i da bi skupila snagu, savila se do zemlje.
Onda se zauo lave pasa. Ljudski glasovi. Pojavili su se etai s donje strane, zadihani od
tranja. Napadai su se razbjeali po umi. Nekoliko sekunda kasnije, ni traga od njih. Ispustili
su jednu Tessinu tenisicu i nita drugo. Lani je nestao.
Prestala je vritati. Ostala je savijena, s rukama na licu, bez daha. Teko sam disao. Ukoenom
rukom pipnuo sam vrat i u nevjerici se zablenuo u krvave prste.

Ne znam ni kako se zovu ljudi koji su nas spasili. ini mi se bilo ih je etvoro, ali moglo ih je
biti troje, petoro ili estoro. Je li to vano? Nekako smo se s njima spustili niz padinu Netko je
Tessi ponudio trenirku. Odveli su nas do policijske postaje u Claremontu. Muili su nas s bezbroj
pitanja. "Ljudi moji, zato ne pazite?" zapitao je policajac, koji je prethodno uzeo nae podatke.
"Zar ne znate koliko je opasno?" Neto kasnije, vjerojatno u elji da pokae razumijevanje,
izjavio je, "Ipak, nitko nije ubijen niti silovan i nije loe zavrilo." Kad sam ga upitao
namjeravaju li poslati ophodnju na planinu, bio je pomalo zateen. "Kombi nije sada slobodan",
slegnuo je ramenima. "Uostalom, sad su pobjegli. Dobro znate, ti ljudi ive u umovitom kraju i
odlino se snalaze na takvim mjestima. Ujutro emo vjerojatno nekoga tamo poslati. Je li u
redu?" Dvojica, od nekolicine ljudi koji su nam pomogli i dopratili do policijske postaje, nakon
toga su nas odveli kui svojim kolima. Vrijeme se poelo mijenjati, primijetio sam odsutno.
Vjetar, koji je u umi bio tek povjetarac, postajao je sve jai, gomile oblaka su se skupljale nad
glavom, sputajui se niz avolji vrh prema nama.
Tessa je bila vrlo napeta, ali naizgled neobino mirna. Ja se jo uvijek nisam mogao smiriti.
Poslao sam je neka se opere u toploj vodi, a zatim sam uinio isto. Poslije sam u blagovaonici
pripremio dva ista viskija i odnio u radnu sobu. Pridruila mi se obuena u dugu haljinu od
lakog indijskog platna ili neto slino, s dugim rukavima, zakopana do grla i koja je dosezala do
golih stopala. Tjedan dana ranije, kupila ju je na Greenmarket Squaru i kad je dola kui
pokazala sva oduevljena.
"Nalik si na nevjestu", rekao sam pokuavajui bezuspjeno biti veseo.
"Ne osjeam se kao nevjesta." Glas joj je bio skoro otresit.
Tek tada sam primijetio da je iz svoje sobe donijela dva jointa marihuane Ponudila mi je jedan,
ali sam odbio. Sjela je i poela polako uvlaiti dim, povremeno bacajui pogled prema meni kroz
spirale dima, kao da se nalazi daleko od mene. Ono to nam se dogodilo, ve je izgledalo
nevjerojatno, daleko, nemogue.
Palo mi je na pamet to je negdje zapisao Henry James: "Nikad vie neemo biti ono to smo
bili."
Stavio sam plou, podignuo zvunicu i uhvatio njen pogled. Polako je zavrtila glavom. Vratio
sam zvunicu na svoje mjesto i opet sjeo u naslonja.
Neto se pomaklo na vratima. Pojavio se Amadeus s repom visoko u zraku, bacio pogled po sobi,
mirno se okrenuo i izgubio negdje u kui. Osim tada kad je Tessa napustila kuu, ne sjeam se da
je ikad prije s takvim prezirom odbacio mene, Tessu ili nas oboje. Meutim, preutjeli smo to.
Bilo je opasno povesti razgovor ak i o tako maloj temi.
Dugo smo tako sjedili u tiini, potpuno prazni. Pomislio sam, ipak smo jo tu. Neto strano se
moglo dogoditi, ali nije se dogodilo.
"Nisam vjerovao koliko moe vritati", rekao sam na kraju.
"To sam naslijedila od majke."
"Mislio sam prerezat e mi vrat", rekao sam nakon duge stanke.

"Izgleda kao da si se porezao prilikom brijanja", primijetila je.

I to je sve to smo imali rei o dogaaju. Kasnije, moda vie. Sada, ne.
Bio sam mrtav umoran. Izgleda to joj je palo u oi, jer je izjavila: "Mora na spavanje, Rubene!"
"Ide li i ti?"
"I ja u, kad popuim travu."
"Jesi li sigurna da moe ostati sama?"
"Naravno. Laku no!"
Podignula je glavu da primi formalan poljubac. Na trenutak sam se prisjetio naeg poljupca u
umi, priao sam s namjerom zagrliti je, ali nije bilo reakcije. Njezino lice, sve manje vidljivo od
dima, poelo je nestajati kao da se nalazi u vodi. Nisam bio siguran je li jo uvijek tu. A ona je
bila ta koja pui marihuanu, a ne ja.
U kui je vladala sablasna tiina. Isto kao i tada po povratku iz Johannesburga kad sam je naao
u kui i kad sam iskljuio gramofon. Ona pjesma, koja mi se vraala u mislima, kad sam se
najmanje nadao. "Some kinda love". Ako zatvori vrata, nikad vie neu ugledati dan.
Otiao sam na spavanje i zatvorio vrata za sobom Nije jo bilo ni deset sati. Pokuao sam malo
itati, ali ivot Prousta nije vie mogao zaokupiti moju panju. ivot bez kontakta sa stvarnou,
suvie samozatajan. Odloio sam knjigu, ugasio svjetlo i ostao leati s rukama ispod glave.
Nisam aktivirao misli na neto posebno, jednostavno sam pustio neka slobodno lutaju u mojoj
glavi.
Rekao sam sebi: "ona je vritala traei pomo." Vikala je upomo, ljudi su uli i spasili nas.
Nisam ih ni pitao za imena. Ali, doli su. I pomogli su.
Sljedei val misli poeo se odmotavati u tom pravcu Koliko je jo glasova u mom ivotu vikalo
upomo? Riana, vie nego itko drugi. Vikala je i vikala na vie naina. Moji sinovi, isto tako.
Alison. Moda i Tania. Moja majka s one strane svijeta, moj otac iz njegove stolarske radionice
u Boosensu. Magrieta i njena tri mua, njena djeca, mala Mabel. Antje iz Bengala. Johnny
McFarlane, s koliko upornosti. Moj dragi prijatelj, koji je leao na cesti, bez snage pustiti glas,
jedino je smogao snage podii ruku, dok sam prolazio pokraj njega. Moda je i prepoznao moj
auto. Meutim, nikad to nije davao na znanje. A ja sam samo produio svojim putem. Ne
zaustavlja se zbog skitnica. Jednostavno, ne smije se zaustaviti. Svi ti povici koji dopiru iz tog
bunog svijeta. A ja, ja sam odluio ne uti. Nisam sebi dozvolio mijeati se u neiji ivot. Za
razliku od onih nepoznatih ljudi ovog popodneva. esto se alim, kao i moji znanci, osim moda
Tesse, kako ova zemlja sve vie propada. Bijeda, nasilje, teror, sve zajedno. Svi ti glasovi,
glasovi bez kraja. A meni vie odgovara ne uti, ne odgovoriti. (I Tessinim beskunicima sam
pokazao vrata.) I time to nisam elio uti, pomogao sam drutvu u zemlji stvoriti uvjete da svijet
potone u movaru. I stanje duha koje omoguava grozote. ak i stari svetac Antun, koga sam
mrzio zato to je svijetu okrenuo lea i samo se prepustio snovima, matanju, posjeivanju,
privienjima onih ljudi i nagih ena i sam Sveti Antun se usudio zai u kanal prepun krokodila
da bi posjetio svoje monahe. A ja elim biti izvan svega toga. Svijet je za mene previe nazoan.
Ne mogu ga podnijeti. Da je Tessa bila i silovana, ja bih snosio krivnju. Ne bih imao hrabrosti
umijeati se, ak i da nisam imao no ispod grla. Ja piem pisma, pravim biljeke. Ne volim
vikati.
Na kraju sam zaspao, Prije je to bila koma nego san. Ne znam to me je probudilo. to vie
mislim na to, to vie mi se namee jedini odgovor -

Antje iz Bengala. Zar Magrieta nije izjavila da e se sada smiriti? Ja to bolje znam. Je li to neka
sjenka proletjela pokraj prozora, tamni mjesec koji lebdi nad prozorom, enska prikaza? Bit e tu
jo dokaza.
Upalio sam svjetlo, tek je prolo dva sata, a osjeao sam se kao poslije dubokog sna, dugakog
sna. Digao sam se i na trenutak sjeo na rub kreveta da svladam trenutnu vrtoglavicu S gaenjem
su moje oi zapazile golotinju starog ovjeka, ne ba privlanu za oko. Noge kao u mrtvaca s
koatim koljenima, slabunjava dlakava bedra, kvrgava stopala, penis koji je uao u sebe s
neosjetljivim glaviem koji je poplavio, trbuh pun nabora. Obukao sam stari vjerni ogrta. Zaista
je vrijeme nabaviti novi. Ovaj mi je sluio preko svakog oekivanja.
Kad sam izaao u hodnik, primijetio sam kako jo uvijek svijetli u radnoj sobi. Istovremeno sam
osjetio miris dima. Spavala je na kauu, sklupana kao fetus i kao dijete s palcem u ustima. Po
svemu sudei, pepeo iz cigarete, iz jointa, pao je na novine na podu, vatra se proirila do hrpe
otvorenih knjiga na kojima sam radio. Vatra je tek tinjala, plamen bio mali, nije jo bilo
znaajnije tete Zgrabio sam jastuk s kaua i poeo udarati po vatri. Trebalo mi je samo pet
minuta.
Otrao sam do kuhinje po etku i lopaticu za smee da bih poistio a i pepeo. Sjedila je na
kauu, nogu savijenih ispod sebe i oiju jo bunovnih od sna.
"to se to dogaa?" zapitala je
"Pokuala si zapaliti kuu", rekao sam u ali. "Stari demon opet u akciji?"
"Kvragu!" Bila je deprimirana. "Treba li pomo?"
"Nije bilo tete." Uspravio sam se s lopaticom u ruci i malo zastao dok mi se kraljenica nije
otkoila, a onda letimino dodirnuo njezino lice. Ostala je crna mrlja "Mora ii u krevet gdje e
se dobro naspavati."
Kad sam ispraznio smee u kuhinjsku kantu, zatekao sam je pri povratku kako se oslanja na
dovratak radne sobe.
"Hoe li neto za spavanje?" zapitao sam.
Iznenada je poela govoriti kao da joj se mnogo uri. "Molim te, ne mogu sama spavati ove noi.
Bojim se, mogu zapaliti cijelu kuu ovog puta." Dodirnula mi je ruku. Upitala je, kao nekad, u
nekom drugom svijetu, u nekom drugom vremenu: "Primi me u svoj naruaj. Treba mi netko".
Netko, pomislio sam kao da promatram drugu osobu koja razmilja, ne ja. Taj netko to niti ti.
Odveo sam je u svoju sobu. Iz nekog razloga, o kojem nisam bio spreman razmiljati, zatvorio
sam vrata za nama. Veeras ne smije nitko doi. Ni ubojice, ni silovatelji, ni gladne skitnice, pa
ni Antje iz Bengala.
"edna sam", rekla je kao dijete koje oekuje da ga se uuka u postelji. Koliko sam to puta uo
od Johanna i Louisa kad su bili mali?
Na nonom ormariu stajala je boca s vodom. Natoio sam au, brzo je ispila vodu i vratila au
natrag.
Kad sam je vratio na svoje mjesto, digla se i poela otkopavati dugu bijelu haljinu, beskrajni niz
dugmadi, sve do samog dna haljine.
"Treba li pomo?" ponadao sam se. lagano je slegla ramenima. Oklijevao sam neko vrijeme.
Udaljeno zavijanje sirene hitne pomoi doprlo je do moje svijesti.
Kleknuo sam ispred nje i poeo otkopavati haljinu od lanaka noge prema gore, dok je ona
nastavila otkopavati prema dolje. Ritual, koji se sporo i sloeno odvija u tiini. Sreli smo se

negdje na sredini. Ispod haljine bila je naga. Podignuo sam ruke, dodirnuo njene, pogledao u lice,
u njene zamagljene oi.
Pomogla mi je ustati, onda se okrenula i pustila haljinu neka sklizne s njezinog tijela, a zatim je
odloila na pod. Po pm put sam ugledao masnice koje su pokrivale cijelo tijelo: vrat, ruke, trbuh,
bedra Zato je i obukla dugu haljinu sada nita ne skriva Podignula je glavu i lagano usnama
dotakla mali oiljak na mom vratu, koji je jo uvijek bio bolan. Sagnuo sam se i razgrnuo
postelju. Uvukla se unutra. Pokrio sam je i ostao na nogama pored kreveta, ne znajui to dalje
initi.
Naas se malo pridigla. "Mora skinuti taj stari ogrta", rekla je.
"Nemam nita ispod njega."
"Znam." Raspetljala je vor koji sam labavo vezao. Kao i Alison u dalekoj prolosti, ispruila je
ruku i dodirnuh moje spolovila Nije rekla: "Kako je lijep."
Ugasio sam svjetlo i legao pored nje. Pribliila se i sklupala uz mene kao da joj je hladno.
"Zagrli me", rekla je.
Pokuavam se opustiti i odagnati sve misli. Ne mogu naredio svom tijelu kako reagirati, to
initi, a to ne initi. A i ne elim posredovati. Poetni ar prepustio je mjesto laganoj osmozi
njene hladnoe i moje topline. Poeo sam se oputati i mirno prilagoavati obrisima njenih lea i
nogu, a jednom rukom sam zatitio dojku. Vani se vjetar pretvarao u oluju, estoko se
obruavajui surovom snagom na drvee. Grane su buno strugale po krovu, kod nas u sobi,
potpuna tiina.
Ostala je i dalje ukoena, oputajui se naas kao da prisiljava smanjiti napetost u sebi. Onda
ponovno osjetim grenje njenih miia na leima i bedrima. Meu nama je nastao tanki sloj
znoja. Odjednom, uz prigueni krik, nae se u sjedeem poloaju.
Naslonio sam se na lakat "Sve je u redu", priapnuo sam joj na uho. "Ja sam tu. S tobom."
Promijenila je poloaj, okrenula se prema meni. Vie nije skrivala nervozu. U mraku sam
osjeao kako me promatraju njene oi. Poela me milovati, bez njenosti, bez ljubavi, samo
nekom udnjom koja se ne moe utaiti.
"Ne mogu to izbiti iz glave", rekla je tiho. "im zatvorim oi, sve se vraa natrag. Oni ljudi nisu
doli..."
"Reci sve to ti prolazi glavom", rekao sam. "Izbaci sve iz sebe."
"Ne elim razgovarati o tome. Sto rei? Bio si tamo, sve si vidio."
"Nisam ti pomogao."
"A to si mogao uiniti. Bili bi te ubili. Rubene, za Boga miloga."
estoko me potezala za penis. Stavio sam ruku na njenu, da bih je zaustavio, ali ju je ona
nestrpljivo sklonila. Vratila se u sjedei poloaj, ljutito digla plahte s nas i ponudila mi se u
mutnoj svjetlosti.
"Hoe li voditi ljubav sa mnom?" proaptala je oajniki.
"Prvo se mora smiriti", rekao sam. "Tessa, priajmo. Jo bolje, ispruimo se i mirujmo."
"Zar ne eli?" upitala je pomalo bijesno. "Sada ti se gadim?"
"Ljubavi, ljubavi moja", rekao sam. "Nikad te toliko nisam volio."
"Zaboga, onda mi pomozi! Vodi ljubav sa mnom. Jebi me!"

Zgrabila me za ruku i na silu je stavila izmeu svojih nogu. Bez obzira na moj jad, spolovilo se
ukrutilo, kao beutna ivotinja, svojom voljom, neosjetljivo na strah ili bol. Ruku sam vrsto
priljubio uz njen breuljak, savrenstvo bez perja. Ostavi svaku nadu.
"Tessa", zastenjao sam, "Boe moj, Tessa!" Je li to bilo preklinjanje i to sam htio time ili izraz
udnje?" nisam znao.
"jebi me!" dahtala je. "Jebi me, proklet bio!"
Povukla me je na sebe. Kao da je bila opsjednuta nekim bijesom kojeg nije mogla kontrolirati. Je
li to sad ono za im sam mjesecima i mjesecima strastveno udio, to mi je nedostajalo, o emu
sam sanjao, fantazirao? Ovaj in uzimanja, posjedovanja, ovo jebanje? Jesam li drugima zavidio
zbog ovog? Jesam li ih zbog ovog proklinjao? Jesam li zbog ovog elio da se vjeno pre u
paklu?
Pritisnuo sam lice izmeu njezinog vrata i ramena. Rukama drim njenu glavu, malu glavu
kratko oiane kose kao u ratno vrijeme, a pod prstima osjeam jasne obrise njene lubanje.
Zamiljam strukturu njenih kostiju pod teinom svoga tijela. Lubanja i eljust. Grudni ko,
lopatica, kljuna kost, kraljeci, nadlaktina i lakatna kost, zapee izboene kosti u slabini, duga
bedrena kost i goljenica, gleanj i stopalo, lanci prstiju na rukama i nogama.
Podignuo sam svoje tijelo i rukama pritisnuo njena ramena.
"Tessa!" skoro sam zavikao ovog puta.
Na trenutak je njen divlji zanos popustio. Zurila je u mene. "Ui u mene", zacvilila je. "Molim te,
ui u mene!"
"Ne mogu ti to uiniti", skoro sam molio. "Moe li to razumjeti?"
"Ti me ne eli", izustila je kroz stisnute zube. Leala je sasvim mimo ispod mene.
"Nikad nisam vie elio nekoga ili neto kao tebe sada", ujem sebe kako govorim. "Ali, ne
moemo to uiniti. Ne sada. Ne, na ovaj nain."
Diem se s nje. Bili smo ljepljivi od znoja
Nepomino lei pokraj mene. Sjeo sam, dohvatio plahte i pokrio naa tijela. utimo. Tiina traje
do vjenosti. Nakon dueg vremena pruio sam ruku traei njenu. Naas sam se pobojao da e
je odgurnuti, ali njeni prsti su je vrsto prihvatili. Jo uvijek nije izgovorila ni rijei. Onda sam
osjetio kako se njezino tijelo polako oputa. Krajnja napetost ju je naputala. Vani je nevrijeme
bjesnilo. Olujna no je vitlala sve pred sobom i jurila u bogzna kojem smjeru. Uhvaeni smo u
samom sreditu, u ovoj neprirodnoj tiini, van dosega nade.
Neto kasnije, vani se zauo cvrkut ptica uznemirenih vjetrom.
"Ne mogu ovdje vie ostati", izustila je na kraju, tako tiho da nisam bio siguran je li to ona ili je
to samo moja mata, pokuao sam razmiljati ili je to Antje od Bengala. To ne moe biti Tessa.
Pa ipak to je ona. "Ne mogu nakon onoga to se dogodilo", dodala je.
"Misli na ono na planini?" zapitao sam. "Ili ovdje, noas?"
Nije odgovorila, nisam se usudio ponovno zapitati.
Slabano svjetlo prodrlo je u sobu kao nadolazea plima.
"Mora me se osloboditi", rekla je. "Trebam stati na vlastite noge."
"Ne razumijem", rekao sam, osjeajui se kako me zahvaa obamrlost.
Okrenuo sam glavu i pogledao ju. Prestraene oi na jastuku pokraj mene.
"Kako to moe od mene traiti?" zapitao sam.

"Ne mogu to uiniti sama."

"elim da ostane", izustio sam bez razmiljanja.
"Ne radi se samo o meni", rekla je urno. "Radi se i o tebi, i o svemu to dodirnem, o svakome
na koga naletim. Sve sam ti uzela." Naslonila je elo na moje grudi. "Razorila sam tvoj ivot.
Natjerala Magnetu da ode. Sruila sam tvoj svijet. I kuu sam skoro zapalila. Molim te, reci mi
neka odem?"
Zavrtio sam odluno glavom.
"Nita ne kae to si mi ti dala?" upitao sam na kraju.
"A to je to?"
Iznenada sam ostao bez odgovora. Ne zato to sam mislio da sam pogrijeio, ve to nisam
mogao pronai rijei. Kako joj zahvaliti na pustinji, na tjeskobi, pa i na beznau? Kako moe
razumjeti, kako i ja mogu razumjeti da pustinja u sebi nosi obeanje cvijea, da tamna no bez
mjeseca uvjetuje svjetlost, da jedino u samoi otkrivamo potrebu za drugima, da i poslije oluje
koja je vani prohujala, ptiice ponovno pjevaju? Uostalom, niega tu nema novog S time sam
odrastao. Kia, koja se kao udo pojavi nakon tri sune godine. Cvijee koje izbija iz sprene
zemlje. Letei mravi. Nakon divljanja moje brae, mala Lucie u ambaru iza snopova djeteline.
Zadrao sam pogled na njoj, uhvatio vrsto za ruku i rekao: "Onda, otii ljubavi moja!"
Neto kasnije tog jutra, izala je iz kue. Vratila se sa Zolanijem koji joj je pomogao spakirati i
odnijeti stvari: kofere i kutije, mnotvo razne odjee, knjige i cd ploe, cipele, abaure, tablu sa
zida sa svim biljekama i slikama (osim jedne vrio stare, skoro sve su bile novijeg datuma),
raunalo, natuenu gitaru na kojoj nije nikad svirala. (Jadni instrument, ni ne zna to je
propustio.)
I onda je otila. Vrata su se zatvorila i ja sam ostao suoen sa stvarnou toga dana. Moram
pozvati neku enu da pospremi kuu. Prije nego to se detaljno ne oisti, ne elim se vratiti u
sobe gdje je ivjela Tessa. Nikakvog traga od nje ne smije ostati, ispod kreveta, stolca ili ormara.
Imam svoje uspomene, imam od ega ivjeti.
Sada sam ostao sam, u bunoj pustinji u kojoj me je Tessa ostavila, nakon to je uzburkala
jednolinu povrinu moga svijeta. Meutim, nisam sasvim sam. Tu je i Antje iz Bengala. Ona e
mi pomoi, a isto tako, siguran sam i odmoi, suoiti se s onim, emu sam cijelog ivota okretao
leda. Postoji vanjski svijet kako ga je ve Rilke nazvao "kome sam potreban i koji me zanima na
neki udan nain." Antje e se pobrinuti da ga ne izbjegavam.
Vie ne sumnjam u njenu prisutnost u ovoj kui. Kad sam posljednji put otpratio pogledom
odlazak malog Volkswagena u oblacima dima, vratio sam se s verande u radnu sobu i zauzeo
mjesto za pisaim stolom. A na njemu, na gomili knjiga koje sam spasio od vatre, koju je
nehotice zapalila Tessa, naao sam na vidnom mjestu izloen mali prsten s pupka, koji je bio
izgubljen, s pravim rubinom blistavim kao kapljica krvi. Moja udnja ostala je neutaena.
Kraj

BILJEKA O PISCU

Andr Brink je jedan od tri najpoznatija pisca June Afrike (ostalo dvoje su nobelovci Nadine
Gordimer i J. M. Coetzee). Roen je u malom mjestu provincije Orange Free State, 1935.
godine, u obitelji Afrikanera, protestantskih doseljenika, koji su u 17. stoljeu napustili
Holandiju i Francusku i naselili juni dio Afrike. Nakon to je zavrio studij engleskog i
afrikaans jezika (jezik Afrikanera ije podrijeklo je Holandija), otiao je u Francusku gdje je na
Sorbonni studirao komparativnu knjievnost (1959 1961). Po povratku u domovinu postaje
profesor knjievnosti na holandskom i afrikaans jeziku na sveuilitu Rhodes u Grahamstownu.
Ponovno se vraa u Francusku (1967 1968) gdje donosi odluku o svom politikom
angairanju u knjievnosti. Doktorira na sveuilitu Rhodes 1975. godine. Potom prelazi u Cape
Town gdje od 1991. godine predaje kao profesor engleskog jezika i knjievnosti. Sada je u
mirovini i ivi u Cape Townu.
Andr Brink je poeo pisati vrlo rano. Pjesme, novele, kazaline komade, knjige za djecu pisao
je na svom materinskom afnkaans jeziku. Preveo je vie djela svjetske knjievnosti
(Shakespeare, Cervantes, Camus itd). Njegov rani period, koji se oslanja na tradicionalni izriaj,
rijetko se navodi u njegovom stvaralakom opusu.
Poetkom ezdesetih godina prolog stoljea postaje jedan od utemeljitelja Sestigersa (pisaca
ezdesetih), novog pravca u knjievnosti svoje zemlje, koji kri dotadanje tabue u religiji,
seksualnim, drutvenim i politikim odnosima i dolazi u sukob s krutim okvirima koje su
odredile institucije Holandske reformirane crkve i totalitarni sustav koji se temelji na rasnim
zakonima apartheida. Ovaj pokret ukljuuje knjievnost u borbi za bolje drutvene odnose u
zemlji.
Njegovi romani su prevedeni na vie od 30 svjetskih jezika. Bijela sezona sue i pravo na udnju
su prvi Brinkovi romani objavljeni na hrvatskom jeziku.