daa&Bocca

A.D.Miller

VISIBABE

Zagreb, prosinac 2015.

prvo izdanje

1
Knjigoteka

daa&Bocca

Visibaba
1.
Ranocvatua
lukoviasta
proljetnica bijelog objeenog cvijeta. 2. Moskovski
sleng. Tijelo mrtvaca, zakopano ili sakriveno pod
snijegom, koje biva pronaeno tek nakon topljenja
snjenog pokrova.

2
Knjigoteka

daa&Bocca

Za Arkadija, Becky, Guya,

Marka, a posebno za Emmu.

3
Knjigoteka

daa&Bocca

Nanjuio sam ga prije nego to sam ga vidio.

Na ploniku i na kolniku okupila se gomila ljudi, veinom policajci;
neki su razgovarali mobitelima, neki su puili, neki su samo gledali to
se dogaa, dok su neki gledali u stranu. Iz smjera iz kojega sam dolazio
zaklanjali su mi pogled pa sam isprva, budui da ih je puno bilo u
odorama, pomislio kako se vjerojatno dogodila prometna nesrea ili su
moda uhitili ilegalne imigrante. Uto sam osjetio miris. Bio je poput
mirisa koji te doeka kod kue kada zaboravi baciti smee prije
odlaska na godinji - prezreo i kiselkast, dovoljno jak da nadjaa
uobiajene ljetne arome piva i revolucije. Upravo ga je miris odao.
S udaljenosti od desetak metara ugledao sam stopalo. Samo jedno,
kao da njegov vlasnik polako izlazi iz limuzine. Jo uvijek se dobro
sjeam kako je izgledalo to stopalo. Na sebi je imalo jeftinu crnu
mokasinku, iznad mokasinke se vidio djeli sive arape i malo
zelenkaste koe.
Zbog hladnoe se tijelo tako dobro ouvalo, rekli su mi. Nisu znali
koliko je dugo bilo ondje. Moda cijelu zimu, nagaao je jedan od
policajaca. Sredili su ga ekiem, moda ciglom. Prilino traljavo
obavljen posao, rekao je. Pitao me elim li vidjeti ostatak. Odgovorio
sam ne, hvala. Tijekom te posljednje zime vidio sam i saznao puno
vie nego to sam trebao.
Stalno govori kako nikada ne priam o vremenu provedenom u
Moskvi, niti o razlozima zbog kojih sam odande otiao. U pravu si,
uvijek sam pronalazio neki izgovor, a ubrzo e shvatiti zato. Nastavila
si me zapitkivati pa u posljednje vrijeme, zbog neega, stalno o tome
razmiljam - ne mogu prestati. Moda zato to je do velikog dana
preostalo jo samo tri mjeseca pa mi se to ini poput dobre prilike da
podvuem neke crte. Osjeam kako moram nekome ispriati o Rusiji,
ma koliko to bilo bolno. Takoer, ti bi vjerojatno sve to trebala znati,
budui da emo razmijeniti sve te zavjete kojih emo se moda i
pridravati. Smatram da ima pravo sve znati, ali sam zakljuio da e
biti lake ako ti to napiem. Tako se nee morati pretvarati da je sve to
u redu, a ja neu morati gledati kako se trudi.
4
Knjigoteka

daa&Bocca

Evo to sam napisao. Htjela si znati kako se sve zavrilo. Tog

poslijepodneva kada sam ugledao stopalo bio je gotovo kraj, ali poetak
tog kraja bio je godinu prije, u rujnu, u metrou.
Uzgred budi reeno, kada sam ispriao Steveu Walshu o stopalu on
je rekao: Visibaba. Tvoj prijatelj je visibaba. Tako ih Rusi zovu, rekao
mi je - trupla koja budu pronaena nakon to se otopi snijeg. Veinom
su to pijanci i beskunici koji jednostavno dignu ruke i legnu pod bijeli
pokrov, ili rtve ubojstava koje su njihovi ubojice skrili ispod snjenih
nanosa.
Visibabe: zlo koje je prisutno, uvijek prisutno i vrlo blizu, ali koje
ovjek nekako uspije ne primijetiti. Grijesi koje zima sakrije, nekad.

5
Knjigoteka

daa&Bocca

JEDAN
Ako nita drugo, barem sam siguran kako se zvala. Maria Kovalenko, za
prijatelje Maa. Prvi put sam je ugledao dok je stajala na platformi
stanice Trg revolucije. Zagledao sam se u nju, ali ona je nakon pet
sekundi izvadila maleno zrcalo za minkanje i prinijela ga licu. Drugom
rukom je stavila sunane naoale, sjeam se da sam pomislio da ih je
moda upravo kupila na kiosku u nekom od pothodnika. Bila je
naslonjena na stup na kraju platforme gdje su kipovi sportaa,
inenjera, prsatih kolhoznica i majki s miiavom dojenadi na rukama.
Gledao sam je due nego to sam trebao.
Kada se s platforme s kipovima stanice Trg revolucije prelazi na
zelenu liniju, u jednom trenutku se dogaa svojevrstan vizualni efekt.
Dok se preko malenog povienog mosta prelazi preko tranica, sjedne
strane se vidi flotila lustera u obliku diskova, koja se protee uzdu
platforme u mrak tunela odakle stiu vlakovi, dok s druge strane
putnici prelaze preko paralelnog mostia, tako blizu ali ipak odvojeni.
Kada sam toga dana pogledao udesno, primijetio sam da je djevojka sa
sunanim naoalama krenula u istom smjeru kao i ja.
Uao sam u vlak kako bih se odvezao do stanice Pukinskaja. Stajao
sam u vagonu ispod ute oplate i prastarih neonskih svjetiljki zbog
kojih sam se, svaki put kada bih se vozio metroom, osjeao kao statist u
nekom paranoinom filmu iz sedamdesetih s Donaldom Sutherlandom.
Na stanici Pukinskaja krenuo sam gore eskalatorom sa svjetiljkama u
obliku falusa, na izlazu sam kao uvijek pridrao teka staklena vrata
metroa osobi iza sebe i uao u labirint podzemnih prolaza niskih
stropova ispod Pukinova trga. U tom trenutku ona je vrisnula.
Bila je nekih pet metara iza mene, a osim to je vritala, otimala se,
dok joj je mravi mukarac s repom pokuavao ukrasti torbicu (jasno se
vidjelo, laan Burberry). Viui je dozivala upomo, a njezina
prijateljica koja se odnekud pojavila - Katja, kako se poslije ispostavilo takoer je vritala. Nekoliko trenutaka samo sam promatrao, ali
mukarac je zamahnuo stisnutom akom kao da e je udariti. Netko iza
mene je viknuo, nastojei joj nekako pomoi pa sam zakoraio naprijed
i povukao mravog mukarca za ovratnik.
6

Knjigoteka

daa&Bocca

Pustio je torbicu i zamahnuo laktovima prema meni, ali nije me

uspio udariti. Pustio sam ga, on je izgubio ravnoteu i pao. Sve se
odigralo vrlo brzo pa ga nisam stigao bolje pogledati. Bio je mlad,
moda kojih deset centimetara nii od mene, djelovao je posramljeno.
Zamahnuo je nogom i okrznuo me po cjevanici, nekako se osovio na
noge i potrao niz pothodnik pa uza stube na njegovu kraju, koje su
vodile na ulicu Tverskaja - moskovski Oxford Street, samo to se u njoj
svi parkiraju kako i gdje im se prohtije - koja se sputala od Pukinovog
do Crvenog trga. U podnoju stubita stajala su dvojica policajaca, ali
oni su bili previe zauzeti puenjem i traenjem imigranata koje bi
mogli maltretirati kako bi uope obratili panju na lopova.
Spasiba,rekla je Maa. (Hvala.) Skinula je sunane naoale.
Na sebi je imala vrlo uske traperice s nogavicama uguranim u
smee konate izme do koljena i bijelu bluzu na kojoj je bio otkopan
jedan gumb vie nego to treba. Preko bluze je nosila smijean jesenji
kaput, kao iz Brenjevljevog doba, kakve znaju nositi Ruskinje koje
nemaju ba puno novca. Ako ih pogleda izbliza, izgledaju kao da su
napravljeni od tepiha ili runika za plau, s ovratnikom od majeg
krzna, ali izdaleka, djevojka u takvom kaputiu izgleda kao zavodnica iz
trilera o Hladnom ratu. Imala je ravan, uzak nos, blijedu put i dugu
svijetlo-smeu kosu s crvenkastim odsjajem i da joj se malo vie
osmjehnula srea, mogla je u tom trenutku sjediti pod pozlaenim
stropom nekog preskupog restorana kao to su bili Dudeva palaa ili
Lovaka kua, jesti crni kavijar i krotko se smijeiti kakvom nikalskom
magnatu ili trgovcu naftom s dobrim vezama. Moda je sada na nekom
takvom mjestu, iako sumnjam.
Oj, spasiba,rekla je njezina prijateljica i stisnula mi prste desne
ruke. Ruka joj je bila topla i lagana. Po mojoj procjeni, djevojka sa
sunanim naoalama bila je u ranim dvadesetima, moda je imala
dvadeset tri godine, ali njezina prijateljica djelovala je mlade, imala je
devetnaest, moda manje. Nosila je bijele izme, ruiastu mini suknju
od umjetne koe i istu takvu jaknu. Imala je maleni prasti nos, ravnu
plavu kosu i otvoreno zavodljivi osmijeh kakav imaju ruske djevojke
dok gledaju ovjeku ravno u oi. Taj osmijeh bio je nalik na osmijeh
malenoga Isusa kojega smo vidjeli - sjea li se? - u onoj crkvi u selu na
obali juno od Riminija: mudri osmijeh starca na mladome licu, osmijeh
koji govori: znam tko si, znam to eli, roen sam znajui.
Nievo,rekao sam. (Ma, nije to nita.) A onda sam ponovno na
ruskom dodao: Je li sve u redu?
7

Knjigoteka

daa&Bocca

Vsjo normaljno,rekla je djevojka sa sunanim naoalama. (Sve je u

redu.)
Harao,rekao sam. (Dobro.)
Nasmijeili smo se jedno drugome. Naoale su mi se zamaglile od
topline koja je tijekom cijele godine prisutna u metrou. Sjeam se da se
iz jednog kioska s CD-ima u pothodniku ula narodna glazba. Rijei
pjesme iskaljavao je jedan od onih pripitih ruskih ansonjera koji
zvui kao da je poeo puiti jo u majinoj utrobi.
U nekom paralelnom svemiru, u nekom drugom ivotu, tu pria
zavrava. Mi se pozdravljamo, ja tog poslijepodneva odlazim kui, a
sljedeeg dana vraam se svojem odvjetnikom poslu. Moda sam u
tom ivotu jo uvijek u Moskvi, moda sam pronaao neki drugi posao i
ondje ostao, nikad se nisam vratio kui, nikad nisam sreo tebe. Djevojke
pak odlaze onamo i s onime, tko god bio, da se nisam pojavio ja. Ali
mene je preplavilo uzbuenje, jer sam iz rizine situacije izaao kao
pobjednik, a usput sam uinio neto dobro. Plemenito djelo na
nemilosrdnom mjestu. Ispao sam kakav-takav junak, pustile su me da
to budem i ja sam im bio zahvalan.
Mlaa djevojka se nastavila smijeiti, ali starija me samo gledala.
Bila je via od prijateljice, negdje metar sedamdeset pet ili est, a
budui da je bila na visokim petama, njezine su zelene oi bile u istoj
ravnini s mojima. Prekrasne oi. Bio je trenutak da netko neto kae pa
je ona upitala na engleskom: Odakle ste?
Odgovorio sam: Iz Londona. Kao to zna, ja zapravo nisam iz
Londona, ali mjesto odakle sam nije od njega daleko. Na ruskome
sampitao: A odakle ste vi?
Sada ivimo ovdje u Moskvi, rekla je. Tada sam se ve bio
naviknuo na te jezine igre. Ruske djevojke su uvijek ponavljale kako
ele vjebati engleski, ali ponekad su takoer eljele uiniti da se
mukarac osjea sigurnim, kao da on vodi glavnu rije dok u njihovoj
zemlji govori na svojem materinskom jeziku.
Nastupila je jo jedna stanka ispunjena osmijesima.
Tak, spasiba,rekla je prijateljica. (I tako, hvala vam.)
Nitko se nije pomaknuo s mjesta. Tada je Maa pitala: Kamo ste
krenuli?
Kui, rekao sam. A vi?
U etnju.
8

Knjigoteka

daa&Bocca

Paguljajem,rekao sam. (Proeimo.) To smo i uinili.

Bila je sredina rujna. To doba godine koje Rusi zovu bablje ljeto gorko-slatki daak barunaste topline koji je nastupao nakon to bi
seljanke zavrile sa etvom - sada je u Moskvi oznaavalo posljednju
priliku za popiti pie na otvorenom, na trgovima i po Bulevaru
(prekrasnoj staroj cesti oko Kremlja, izmeu ijih trakova se mjestimice
prostiru parkovi s travnjacima, klupama i kipovima poznatih pisaca i
zaboravljenih revolucionara). To je najljepe vrijeme za putovanje
onamo, iako nisam siguran da emo ikada ii. Na tandovima ispred
stanica metroa prodavale su se kineske rukavice od lanog krzna za
nadolazeu zimu, a turisti su u dugakim redovima jo uvijek ekali da
vide muzej nakaza, Lenjinovu grobnicu na Crvenom trgu. Za toplih
poslijepodneva polovica ena u gradu jo uvijek se odijevala vrlo
lagano.
Popeli smo se ulatenim uskim stubama iz podzemnog prolaza
ispod trga do armenskog supermarketa. Preli smo ulicu zakrenu
automobilima i stigli do irokog poploanog dijela na sredini Bulevara.
Na nebu je bio jedan jedini oblak, a iz neke tvornice ili gradske
elektrane uzdizao se paperjasti dim jedva vidljiv na ranoveernjem
plavetnilu. Bilo je predivno. Zrak je mirisao na jeftin benzin, meso s
rotilja i poudu.
Starija djevojka je upitala na engleskom: to radite u Moskvi, ako
nije tajna?
Odvjetnik sam, odgovorio sam na ruskom.
Djevojke su razmijenile nekoliko rijei, prebrzo i pretiho kako bih
mogao razumjeti.
Mlada je upitala: A koliko ste godina u Moskvi?
etiri, odgovorio sam. Skoro etiri godine.
Svia vam se? upitala je djevojka sa sunanim naoalama. Svia
vam se naa Moskva?
Rekao sam da mi se jako svia, jer sam mislio da ona to eli uti.
Kako sam otkrio, veina njih osjeala je nacionalni ponos, ak i ako im
je jedina elja bila to je prije mogue pobjei u Los Angeles ili na
Azurnu obalu.
A to vi radite? pitao sam je na ruskom.
Radim u trgovini. Prodajem mobitele.
9

Knjigoteka

daa&Bocca

A gdje se nalazi ta trgovina?

S druge strane rijeke, rekla je. Blizu Tretjakovske galerije.
Nakon nekoliko koraka prijeenih u tiini dodala je: Izvrsno govorite
ruski.
Pretjerivala je. Govorio sam ruski bolje od veine pridolih bankara
torbara i konzultanata arlatana - bolje od kvazi-otmjenih Engleza,
Amerikanaca sa savrenim osmijesima i prepredenih Skandinavaca,
koje je groznica za crnim zlatom privukla u Moskvu i koji su se nekako
snalazili s dvadesetak rijei dok su se kretali izmeu svojih ureda,
stanova u uvanim zgradama, javnih kua iji su trokovi ili na raun
kompanije, skupih restorana i zrane luke. Ja sam gotovo teno govorio
jezik, ali uvijek bi me, ve negdje kod prvog sloga, odao naglasak. Maa i
Katja sigurno su procijenile da sam stranac ak i prije nego to sam
otvorio usta. Pretpostavljam da to nije bilo teko uoiti. Bila je nedjelja,
ja sam se vraao kui s dosadnog okupljanja kolega stranaca koje se
odravalo u momakom stanu nekog raunovoe. Sjeam se da sam na
sebi imao prilino nove traperice, cipele od antilopa, tamni demper s
V-izrezom, a ispod njega koulju iz Marks & Spencera, Mukarci u
Moskvi nisu se tako odijevali. Oni koji su imali novca odijevali su
koulje kakve nose filmske zvijezde i talijanske cipele, dok su oni bez
novca, a to su uglavnom bili svi ostali, nosili odjeu iz vojnih zaliha,
jeftine bjeloruske cipele i hlae sumornih boja.
Maa je pak izvrsno govorila engleski, iako je pomalo epala s
gramatikom. Neke Ruskinje kao da su cijukale kada su s prenaglaenom
dikcijom govorile engleski, ali njezin glas bi postao dubok, gotovo nalik
na reanje, pogotovo kada je izgovarala treperavo R. Glas joj je zvuao
kao da je dola s cjelonone zabave. Ili se vratila iz rata.
Hodali smo prema atorima s pivom koji se podiu prvog toplog
dana u svibnju, kada cijeli grad izae na ulice i svata se moe dogoditi,
a ponovno se sklapaju u listopadu, kada zavri bablje ljeto.
Kaite, molim vas, rekla je mlaa djevojka, prijateljica mi je
ispriala da u Engleskoj imate dvije...
Zastala je kako bi se s prijateljicom posavjetovala na ruskom. uo
sam topla, hladna, voda.
Kako se kae, rekla je starija, ono odakle curi voda? U
kupaonici?
Pipa.
10
Knjigoteka

daa&Bocca

Da, pipa, nastavila je mlaa. Moja prijateljica kae da u Engleskoj

imate dvije pipe. Vrua voda nekad spri njene ruke.
Da, eto pravda,rekao sam. (Da, to je istina.) Bili smo na stazi
posred Bulevara blizu klackalica i rasklimanih tobogana. Debeljukasta
babuka prodavala je jabuke.
A je li istina, rekla je, da u Londonu uvijek velika magla?
Njet,rekao sam. Tako je bilo prije sto godina, ali vie nije. Ona je
pogledala u tlo. Maa, djevojka s naoalama, se nasmijeila. Kada se
pokuavam sjetiti to mi se kod nje svidjelo tog prvog poslijepodneva,
osim izduenog vrstog tijela kao u gazele, glasa i oiju, sjetim se
njezinog pomalo ironinog ponaanja. Kao da je ve znala kako e se
sve zavriti i gotovo kao da je eljela da i ja to znam. Moda mi se sada
samo tako ini, ali mislim da se na neki nain ve tada ispriavala. ini
mi se da su za nju ljudi i njihova djela bili nekako odvojeni - kao da
ovjek moe jednostavno zakopati neto to je uinio i zaboraviti na to,
kao da njegova prolost pripada nekom drugom.
Stigli smo do raskrija s mojom ulicom. Osjeao sam se omamljeno,
kao uvijek prije nego to sam tebe sreo. kada bih bio u drutvu vrlo
zgodnih ena - napola ivano, napola plaho, kao da glumim, kao da
ivim tui ivot i moram to iskoristiti na najbolji mogui nain dokle
god mogu.
Pokazao sam prema zgradi. Ja ondje stanujem. Zatim sam uo
samoga sebe kako govorim, elite li k meni na aj?
Tebi e se uiniti smijenim, znam, to sam to pokuao tako izvesti,
ali samo nekoliko godina prije, kada su stranci jo uvijek smatrani
neim egzotinim u Moskvi, a odvjetnik bio netko s plaom zbog koje se
isplatilo rei da, moda bi upalilo. Obino jest. Rekla je ne.
Ali ako nas elite nazvati, dodala je, moete. Pogledala je
prijateljicu, ona je izvadila kemijsku olovku iz depa iznad lijeve dojke i
napisala broj telefona na poleini trolejbusne karte. Pruila mi ju je i ja
sam je uzeo.
Zovem se Maa, rekla je. Ovo je Katja. Ona je moja sestra.
Ja sam Nick, rekao sam.
Katja se nagnula prema meni u svojoj ruiastoj suknjici i poljubila
me u obraz. Nasmijeila se onim njihovim tipinim, drugim osmijehom,
azijatskim, koji ne oznaava nita posebno. Udaljile su se Bulevarom i ja
sam za njima gledao due nego to sam trebao.
11

Knjigoteka

daa&Bocca

Bulevar je bio pun pijanaca, usnulih beskunika i parova koji su se

ljubili. Skupine tinejdera okupljale su se oko gitarista koji su uei
svirali. Jo uvijek je bilo dovoljno toplo pa su svi prozori restorana na
uglu moje ulice bili otvoreni kako bi se mini-oligarsi i srednje skupe
prostitutke koji su se ondje okupljali ljeti rashladili. Morao sam
nastaviti kolnikom kako bih zaobiao dugaki niz crnih Mercedesa i
Hummera koji su zauzeli plonik oko restorana. Skrenuo sam u svoju
ulicu pa uz crkvu boje senfa produio do svojega stana.
Moda se to zapravo dogodilo neki drugi dan - moda mi se samo
ini da je taj prizor nekako povezan sa susretom u metrou, zato ih se
sjeam u istom kontekstu - ali u mojim mislima te iste veeri sam prvi
put primijetio stari iguli. Bio je s moje strane ulice, stijenjen izmeu
dva BMW-a poput duha iz ruske prolosti ili kao odgovor na
jednostavnu zagonetku: Tko je ovdje suvian? Izgledao je poput djejeg
crtea automobila: kutija na kotaima s jo jednom kutijom povrh nje u
koju je dijete moglo ucrtati vozaa nalik na Joicu koji dri upravlja i
smijene okrugle farove - a ako je ba imalo bujnu matu, dijete je
moglo nacrtati zjenice da farovi izgledaju kao oi. Bila je to vrsta
automobila kakvog je neko veina mukaraca u Moskvi morala ekati
pola ivota da moe kupiti, ili su barem tako uvijek priali; tedjeli su,
udjeli za njime, upisivali se na liste ekanja, a zatim su otkrili - nakon
to je Zid pao mogli su gledati amerike programe na TV-u, a njihovi
sunarodnjaci s boljim vezama u meuvremenu su uspjeli kupiti
najnovije uvozne automobile - da su ak i njihovi snovi bili bijedni.
Nisam mogao procijeniti sa sigurnou, ali taj je automobil neko bio
hravo naranaste boje. Poput tenka nakon bitke, imao je blata i ulja po
bonim stranama - tamni skrutnuti sloj, a ako ste bili iskreni sami
prema sebi, znali ste da tako izgleda vaa nutrina nakon nekoliko
godina boravka u Moskvi, a moda ak i vaa dua.
Rub plonika koji je vodio prema ulazu u moju zgradu, kao mnogi
ruski plonici, s vremenom se izravnao s kolnikom. Proao sam pokraj
crkvenog dvorita i igulija do svoje zgrade, pritisnuo svoj broj na
interfonu i uao.
Stanovao sam u jednoj od moskovskih etvrti u kojoj su imuni,
osueni na propast trgovci, malo prije revolucije izgradili prelijepe
otmjene zgrade. Kao i sam grad, zgrada je puno puta nevjeto
preureivana pa je izgledala kao nekoliko razliitih graevina spojenih
u jednu. Nakaradno dizalo pripojeno joj je s vanjske strane, nadograen
12

Knjigoteka

daa&Bocca

je peti kat, ali na stubitu se sauvala izvorna ograda od kovanog

eljeza. Veina ulaznih vrata stanova bila je izraena od neprobojnog
elika i uljepana nekom vrstom konate presvlake - moda zbog koje
se ponekad inilo kao da je cijeli otmjeni dio Moskve ludnica otvorenog
tipa. Na treem katu, iz stana mojeg susjeda Olega Nikolajevia, dopirao
je miris maaka i cvile neke psihotine ruske simfonije. Na etvrtome
katu sam otkljuao tri brave na svojim tapeciranim vratima i uao.
Poao sam u kuhinju, sjeo za maleni samaki stol i izvadio iz novanika
trolejbusnu kartu s Mainim brojem telefona.
U Engleskoj sam prije tebe imao samo jednu vezu koja bi se mogla
nazvati ozbiljnom. Mislim da zna za nju - Natalie. Upoznali smo se na
fakultetu, iako sve do neijeg roendanskog tuluma negdje u
Shoreditchu, na kojem se puno pilo, nismo jedno na drugo gledali kao
na mogueg kandidata za vezu. Nakon to smo poeli izlaziti nijedno od
nas dvoje nije imalo snage prekinuti pa se tako ona, est ili sedam
mjeseci poslije, preselila u moj stari stan. Ja nisam bio ni za ni protiv.
Nisam osjetio posebno olakanje ni kada se iselila, objasnivi kako
mora razmisliti i kako bih i ja trebao uiniti isto, ali nisam bio ni
posebno nesretan. Izgubili smo svaki kontakt ak i prije mog odlaska u
Moskvu.
Bilo je nekoliko Ruskinja koje su bile na najboljem putu da postanu
prave djevojke, ali nijedna veza nije potrajala due od jednog ljeta.
Jednu od njih je ivciralo to nisam imao i nisam htio nabaviti
stvari koje je eljela i oekivala: automobil, vozaa, smijenog malog
psa kakve naokolo vuku sa sobom po dizajnerskim trgovinama u
ulicama poploanim makadamom u blizini Kremlja. Druga, mislim da se
zvala Daa, nakon to je triput prespavala kod mene, poela je kriom
ostavljati svoje stvari u garderobnom ormaru i u ormariu iznad
umivaonika: maramu, praznu boicu paema, poruke na kojima je na
ruskom bilo napisano I ja tebe volim. Pitao sam Stevea Walsha o emu
je rije (sjea se Stevea, pohotljivog inozemnog dopisnika - bila si sa
mnom kada sam se naao s njime u Sohou, nije ti se svidio). Objasnio mi
je da ona tako obiljeava teritorij i svakoj drugoj koju dovedem kui
daje do znanja da netko ve postoji. Tog rujna ste ve morali paziti s
kim se uputate u vezu - zbog AIDS-a, ali takoer zato to se znalo
dogoditi da se stranci koji su ili po klubovima, upoznavali djevojke,
ostavljali pie na stolu kada su odlazili na zahod, probude bez
novanika na stranjem sjeditu taksija, ne sjeajui se kako su uope u
13
Knjigoteka

daa&Bocca

njega dospjeli, ili s licem u kakvoj lokvi. Jedanput ili dvaput, vjerojatno
kada su dobili pogrenu dozu, nisu se ni probudili.
Nikada nisam pronaao ono to imaju ljudi poput mojega brata,
ono to je moja sestra mislila da ima sve dok to nije izgubila, ono u to
se nas dvoje spremamo upustiti: ugovor, nagodbu, biti s jednom
osobom od sada pa zauvijek - a u zamjenu dobiti podrku, ime od milja,
milovanje po glavi usred noi kada ti se plae. Ako eli iskreno, uvijek
sam mislio da to ne elim. Nikada. Da sam od onih ljudi koji su sretniji
bez toga. Moda su mi roditelji sve ogadili - vezali su se premladi, ne
razmiljajui izrodili djecu, zaboravili to su voljeli jedno kod drugoga.
U to vrijeme mi se inilo da su moji mama i tata jednostavno digli ruke,
poput dva stara psa privezana za istu kuicu, ali previe umorni da bi se
uope svaali. Kod kue su cijelo vrijeme gledali televiziju kako ne bi
morali razgovarati jedno s drugim. Uvjeren sam da su u rijetkim
prilikama, kada su izlazili van neto pojesti, izgledali poput onih tunih
parova koje ponekad moe vidjeti kako vau u tiini.
Ali kada sam toga dana u rujnu upoznao Mau, pomislio sam da bi
to moglo biti to, ona prava koju nisam ni traio. Sama nevjerojatna
mogunost da je tako inila se prekrasnom. Da, fiziki me privlaila, ali
ne samo to. Moda je bio pravi trenutak, ali odmah mi se uinilo da
mogu zamisliti kako joj rasputena kosa pada niz stranji dio kunog
ogrtaa od frotira dok kuha kavu, ili kako je naslonila na mene glavu
dok spava u zrakoplovu. Ako ba eli iskreno, pretpostavljam da bih to
mogao ak nazvati zaljubljivanjem.
Miris topola lagano se uvlaio kroz otvoreni prozor moje kuhinje
zajedno sa zvukom sirena i lomljave stakla. Djeli mene elio je da ona
bude moja budunost, dok je drugi elio uiniti ono to sam trebao i
kroz kuhinjski prozor baciti kartu s telefonskim brojem u ruiasti
suton pun obeanja.

14
Knjigoteka

daa&Bocca

DVA
Nazvao sam je sljedeeg dana. U Rusiji se ne zamaraju lanom
suzdranou, ekanjem i sitnim lukavstvima, cijelom tom ratnom
igrom zavoenja koju smo ti i ja igrali u Londonu - meutim, bojim se
da se jednostavno nisam mogao zaustaviti. Na njezinoj govornoj poti
ostavio sam svoj broj mobitela i broj u uredu.
Oko tri tjedna nije bilo odgovora pa sam zamalo uspio prestati
razmiljati o njoj. Zamalo. Pomoglo je to sam imao jako puno posla,
kao i svi ostali zapadnjaki odvjetnici u Moskvi u to vrijeme. U Sibiru je
gotovina kuljala iz zemlje, dok je istovremeno jo jedna poplava novca
pristizala izvana. Novi soj ruskih konglomerata mahnito su komadali
jedni druge, a inozemne banke pozajmljivale su im milijarde potrebne
za takve akvizicije. Bankari i ruski biznismeni dolazili su u na ured
kako bi dogovorili uvjete: bankari u svojim kouljama s manetama i
izbijeljenim osmijesima, naftai, bivi kadar KGB-a irokih vratova u
preuskim odijelima i mi, koji smo obavljali svu papirologiju u vezi
zajmova i uzimali svoju malenu proviziju. Ured je bio u be tornju s
krunitem na Paveleckom trgu, u zgradi koja nije sasvim ostavljala
dojam elegantnog bogatstva emu se arhitekt nadao, ali svejedno bila je
klimatizirani dnevni dom polovice stranih poslovnih ljudi u Moskvi. S
druge strane trga bio je eljezniki kolodvor Paveleckaja, mjesto
prepuno pijanaca, ljudskih olupina i djece koja su snifala ljepilo, jadnih
beznadnih nesretnika koji su pokleknuli pod teretom ruske
svakodnevice. Kolodvor i toranj gledali su se preko trga poput po snazi
nesrazmjernih vojski prije bitke.
Na poslu smo imali pametnu novu tajnicu po imenu Olga, koja je
nosila pripijene kostime s hlaama, mislim da je bila podrijetlom iz
Tatarstana, i za koju sam siguran da danas rukovodi kompanijom koja
uvozi cijevi ili se bavi distribucijom rueva za usne i ivi novi ruski san.
Imala je tamnosmee oi, prekrasne jagodine kosti i znali smo se esto
bezazleno aliti kako u ja njoj pokazati London, a to e ona pokazati
meni zauzvrat?
Negdje sredinom listopada nazvala je Maa i onim svojim hrapavim
glasom pitala elim li veerati s njom i s Katjom.
15

Knjigoteka

daa&Bocca

Dobro jutro, Nicholas, rekla je. Maa ovdje.

Oito je smatrala da ne mora pojasniti koja Maa i bila je u pravu.
Osjetio sam kako mi se vrat zacrvenio.
Halo, Maa, kako ste?
Dobro sam hvala, Nicholas. Recite molim, to radite veeras?
Ba su zabavni, ne misli li, ti prvi telefonski pozivi kada
razgovara s novom osobom koja ve ivi u tvojim mislima, iako je jo
uvijek uope ne poznaje? Ti nezgrapni trenuci koji mogu biti
prekretnica u tvojem ivotu, koji mogu znaiti sve ili ne moraju znaiti
nita.
Nita, odgovorio sam.
Pozivamo vas na veeru. Znate li restoran po imenu Meta
Vastoka?
Mata Istoka.Znao sam ga. Bio je to jedan od kierajskih
kavkaskih restorana koji su plutali na velikim usidrenim platformama
na rijeci nasuprot Parka Gorkog - da te u Londonu pozovu na takvo
mjesto samo bi frknula nosom, ali u Moskvi ono je podrazumijevalo
ljetne etnje uz nasip, tamnocrveno kavkasko vino, nostalgiju prema
veselim sovjetskim praznicima, blesavo plesanje i slobodu. Rekla je da
su rezervirale stol za osam i trideset.

Istog tog dana poslijepodne, u to sam siguran, upoznao sam

Kozaka. Pojavio se u naem uredu na devetom katu tornja na
Paveleckom trgu sa samozadovoljnim osmijehom na licu.
Dobili smo zadatak zastupati konzorcij zapadnih banaka. One su
davale zajam koji je trebao biti isplaen u tri rate i vraen s masnim
kamatama. Novac je eljelo uzajmiti dva poduzea za zajedniki posao,
logistika tvrtka, za koju nikada nismo uli, i tvrtka Narodneft. (Moda
si itala o Narodneftu: to je ona velika energetska kompanija koja je
progutala imovinu koju je Kremlj pomou lanih tubi i izmiljenih
poreznih potraivanja prisilom preoteo oligarsima). Namjeravali su
zajedniki sagraditi plutajui naftni terminal negdje u Barentsovom
moru - ako emo iskreno, nisam pretjerano obraao panju na tonu
lokaciju sve dok napokon nisam otputovao onamo. Planirali su
prenamijeniti veliki sovjetski tanker i trajno ga usidriti, a cjevovodom
bi do njega s obale stizala nafta.
16
Knjigoteka

daa&Bocca

Narodneft se spremao izai na njujorku burzu s velikim paketom

svojih dionica pa je bilo potrebno da izgleda financijski stabilno. Kako
se na bilancu ne bi odrazili trokovi tog projekta, uprava je pronala
partnera i osnovala zasebnu tvrtku koja bi ga vodila. Ta tvrtka bila je
registrirana na Britanskim Djevianskim otocima. Njezin frontmen
bio je Kozak.
Iskreno, Kozak mi se sviao, barem u poetku, a mislim da je i on
mene na neki svoj nain simpatizirao. Bilo je neeg dopadljivog u njemu
- moda hedonizam kojega se nije sramio, ili nonalantno huligansko
ponaanje. Moda bi ispravnije bilo rei da sam mu zavidio. Bio je to
nevisok mukarac, moda kojih metar ezdeset sedam, petnaestak
centimetara nii od mene, sa ikama kakve su nosili lanovi boybendova, odijelom vrijednim deset tisua dolara i osmjehom ubojice. U
pogledu mu je bilo jednako srdanosti koliko i prijetnje. Iz dizala je
izaao praktiki bez iega - nije imao ni torbu za spise, ni papire, ni
odvjetnike - samo tjelohranitelja nalik na tenk s izbrijanom glavom u
obliku kule.
Sastavio sam mandatno pismo, neku vrstu preliminarnog ugovora
koji je Kozak trebao potpisati u ime zajednikog poduzea. Nekoliko
dana prije, poslali smo faksom kopiju njegovim odvjetnicima: glavna
banka preuzela je na sebe zadatak da prikupi novac, uvukavi u posao
jo nekoliko banaka kako bi podijelili rizik, a Kozak je obeao da nee
pozajmljivati novac od nekog drugog. Poveli smo ga u sobu za sastanke
sa staklenim zidovima u kutu naeg open-space ureda. S nae strane
smo bili ja, moj ef Paolo i Sergej Borisovi, jedan od mladih
ambicioznih Rusa iz naeg korporativnog odjela. Iako se pribliavao
pedesetoj, Paolo je jo uvijek bio prilino mrav i uglaen, onako kako
Talijani srednjih godina znaju biti, imao je ivopisni snjenobijeli
pramen kose koji mu je rastao s jedne strane glave i suprugu koju je
izbjegavao to je vie mogao. Negdje sredinom devedesetih probudio se
jednog ranog jutra u svojem udobnom milanskom stanu, nanjuio miris
novca koji je dopirao s istoka, krenuo za njim i ostao predugo. Sergej
Borisovi bio je nizak i imao je krumpirasto, zbunjeno lice. Zavrio je
teaj engleskog u okviru programa razmjene studenata u Sjevernoj
Karolini, a budui da mu je prvi posao bio za MTV, najdraa rije mu je
jo uvijek bila guba.
Pruili smo Kozaku dokument. On je otvorio prvu stranicu,
zatvorio je, gurnuo spis u stranu, naslonio se u stolcu i napuhao obraze.
Pogledao je oko sebe, kao da oekuje jo neto - moda da pone
17

Knjigoteka

daa&Bocca

striptiz ili da netko bude napadnut noem. Plave i zlatne lukoviaste

kupole Novospaskog samostana s druge strane rijeke Moskve
namigivale su nam kroz prozor devetog kata. Tada je on poeo priati
viceve.
Kozakov smisao za humor bio je poput neke vrste ratne igre. Kada
ste se smijali njegovim alama osjeali ste krivnju, kada niste, osjeali
ste se ugroeno. Osobna pitanja koje vam je postavljao uvijek su se
inila predigrom za ucjenu.
Ispriao nam je da je kozak, iz Stavropolja ini mi se, ili negdje iz
junih pustara. Pitao nas je znamo li tko su kozaci? Objasnio je da je
njihova povijesna misija da u Rusiji, dolje, Bogu iza nogu, dre
tamnopute na uzdi. Pitao nas je hoemo li ga doi posjetiti gore na
sjever, gdje e biti naftni terminal i njegovo novo radno mjesto. Rado bi
nam pokazao kako izgleda kozaka gostoljubivost.
Moda jednoga dana, odgovorio je Paolo. Ja sam rekao da imam
suprugu u Moskvi koja ne voli kada putujem. Zato znam da je to sigurno
bilo istoga dana kada i veera s Maom i Katjom, jer se sjeam da sam,
dok sam izgovarao te rijei, osjeao kao da su samo trietvrt neistinite,
da je to moda samo privremena la.
Pa, rekao je Kozak na ruskom, mogli biste imati dvije supruge jednu u Moskvi i jednu na Arktiku.
Puio je stiui zubima cigaretu i kesio se. Zatim je potpisao
mandatno pismo i ne pogledavi ga, podrignuo se i nacerio. Ispratili
smo njega i njegova tjelohranitelja do dizala. Dok se pozdravljao
iznenada se uozbiljio. Deki, rekao je dok se s nama rukovao, ovo je
velika stvar. Rusija vam je zahvalna.
Moe namazati svinji ru... rekao je Paolo nakon to su se vrata
zatvorila. Tako smo obino govorili kada smo poslovali s divljim
biznismenima poput Kozaka - ali medu nama, u to vrijeme su nam slini
poslovi donosili polovicu zarade, i koliko god se mi trudili, nikakvi
legalni ugovori, jamstva, informacije o poslovanju tvrtke nisu mogli
promijeniti injenicu o emu je zapravo bila rije. Ponekad sam imao
osjeaj da se bavimo neim prljavim, poput neke vrste legalnog pranja
novca. Obiavao sam se tjeiti da bi se sve to ionako dogaalo i bez nas,
da smo mi samo posrednici, da nismo mi ti koji financiraju to god to
bilo, to su Rusi radili sa zajmovima. Na je posao samo bio osigurati da
nai klijenti na kraju dobiju svoj novac natrag. Uobiajeni izgovor
odvjetnika.
18

Knjigoteka

daa&Bocca

se.

... moe joj namazati ru, ali ona e i dalje biti svinja, sloio sam

Guba, rekao je Sergej Borisovi.

Ostatak poslijepodneva osjeao sam se nekako rasijano i
oamueno, kao pred razgovor za posao ili prije zloslutnog pregleda
kod lijenika, kada ovjek samo kima glavom, zapravo ne slua to mu
se govori i automatski odgovara kada mu se obrate. Minute su prolazile
kao vjenost, inilo se da je ostalo tako puno vremena, da ga je prolo
tako malo otkako sam posljednji put gledao. Kada sam iznenada osjetio
nervozu i poeo razmiljati o tome da sve otkaem, vrijeme kao da je
proletjelo. Oko est poslijepodne otiao sam kui presvui odijelo i
malo pospremiti kupaonicu, za svaki sluaj.

19
Knjigoteka

daa&Bocca

TRI
U to vrijeme, prije nego to sam ga poeo izbjegavati, viao sam svojeg
susjeda Olega Nikolajevia skoro svaki dan. Kada sam se penjao ili
silazio stubama on je obino stajao na hodniku ispred svojega stana
pretvarajui se da me ne eka. Kada sam se tek doselio i nisam
poznavao gotovo nikoga u Moskvi uivao sam razgovarati s njime. On
se strpljivo trudio razumjeti moj pidin ruski i davao mi dobre savjete,
recimo kojih dijelova grada da se klonim. Kasnije, kada sam se ve
udomaio, nije mi bilo teko askati s njime nekoliko minuta. Osjeao
sam se nekako dunim, a tu i tamo je znalo biti zabavno.
Ako ne raunamo maku, Oleg Nikolaevi je ivio sam. Nosio je
bijelu kozju bradicu, a iz uiju su mu strale dlake. Jedanput mi je
ispriao kako je bio urednik nekog knjievnog asopisa, ali nisam bio
siguran je li asopis jo uvijek postojao. Bio je poput jednog od onih
opreznih ruskih rakova koji se dre morskog dna, koji znaju kada se
treba sakriti i utjeti, koji se klone zla i nastoje ga nikome ne priiniti.
Bio je star i usamljen. Besposleno je stajao na hodniku s unikatnom
svilenom maramom zavezanom oko vrata upravo kada sam krenuo na
veeru u Matu Istoka.
Dobra veer, Nikolaju Ivanoviu, rekao mi je na ruskom. Kako je
na poslu, odvjetnie?
Oleg Nikolajevi me uvijek tako pozdravljao. Nakon to je saznao
da se moj otac zove Ian, poeo me oslovljavati s Nikolaj Ivanovi, kako
bih se zvao da sam Rus. Obiaj je zvati ljude osobnim imenom i imenom
oca dok ih bolje ne upozna, a ako su stariji ili su ti nadreeni tako e
ih uvijek oslovljavati. Budui da me nitko drugi nije tako zvao ak mi se
i svialo, jer je podrazumijevalo da me je nekako prihvatio, a odisalo je i
pristojnou nekih prolih vremena. Odgovorio sam da je sve u redu i
pitao ga kako je on.
Normaljno,odgovorio je. (Nije loe.)
Zamolio sam ga da me ispria, jer sam se dosta urio. Izgleda da je
bilo oito zato. Zalio sam se losionom poslije brijanja - istim onim koji
jo uvijek povremeno koristim, a za koji ti kae da smrdi kao konjska
20
Knjigoteka

daa&Bocca

pialina - na sebi sam imao dreavu tirkiznu koulju kakvu sam obino
nosio na vjenanjima. Kosu sam ne ba uspjeno zalizao.
Nikolaju Ivanoviu! rekao je podigavi dlakavi prst. Odmah sam
znao da e uslijediti jedna od njegovih ljubljenih ruskih poslovica.
Jedino mjesto gdje je sir besplatan je miolovka.
Miris maje dlake, prastarih enciklopedija i ustajale kobasice iz
njegova stana sustigao me dok sam urno silazio niza stube, preskaui
po dvije odjednom.

Ako zatvorim oi mogu gledati cijelu veer na unutranjosti svojih

kapaka, kao da je sauvana na zrnatom starom kunom filmu iz
sedamdesetih.
Kada sam izaao iz kue poeo je padati mrak, u hladnome zraku
osjeala se kia. Dok sam iz zgrade iao prema Bulevaru vidio sam
dvojicu mukaraca kako sjede u naranastom iguliju. Takve tipove
dijete sigurno ne bi narisalo u svojem crteu automobila. Na trenutak
mi se pogled sreo s pogledom jednoga od njih pa sam brzo okrenuo
glavu u stranu, onako kako se radi u Londonu, a pogotovo u Moskvi,
gdje se esto zna dogoditi da kroz nadsvoene prolaze, na
parkiralitima ili u pothodnicima vidi neto to bi bolje bilo da nisi.
Pourio sam do zavoja pronai taksi. Drugi ili trei automobil se
zaustavio na moju podignutu ruku. (Nikad nisam imao vlastiti
automobil u Rusiji. Kada sam tek stigao, Paolo mi je rekao da odmah
ponem voziti, jer ako budem ekao da se prvo priviknem na potpuni
kaos na cesti, na led i na prometnu policiju nikad neu poeti, i bio je u
pravu. Ali sustav divljih taksija bio je iznenaujue siguran nain
prijevoza dokle god se pridrava dvaju jednostavnih pravila: ne ulazi u
vozilo ako voza pokraj sebe ima i prijatelja i nikada se nemoj voziti s
njime ako je pijaniji od tebe.)
Moj voza te veeri je, mislim, bio Gruzijac. Na kontrolnoj ploi je
imao prilijepljene dvije minijaturne ikone, malene Majke Boje, zbog
kojih sam se uvijek osjeao sigurnije, ali i ranjivije - bilo je manje
vjerojatno da e mi prerezati grkljan, ali takoer, ivot mi je moda bio
u rukama ovjeka koji je smatrao da su gledanje u retrovizor i koenje
Boja briga, a ne njegova. Ispruio sam ruku prema sigurnosnom
pojasu, ali on me ozbiljno upozorio kako ih je vrlo opasno vezati te me
nastavio uvjeravati da odlino vozi. Bio je izbjeglica nakon jednog od
prljavih malih ratova koji su izbili na Kavkazu nakon raspada Imperija
21

Knjigoteka

daa&Bocca

zla, ratova za koje nisam ni uo sve dok se nisam poeo voziti

moskovskim taksijima. Poeo mi je o njemu priati dok smo ulazili u
tunel ispod vjeito prometno zakrenog Novog Arbata (iroke,
nemilosrdne avenije prepune butika i kasina), a zatim ubrzao pokraj
Gogoljeva kipa. Kada smo stigli do stanice metroa Kropotkinskaja i
obale rijeke na kojoj se nalazila kopija nekadanje katedrale, u urbi
izgraene devedesetih, on vie nije drao upravlja, ve je objema
rukama pokazivao to je netko uinio s dijelovima tijela nekog drugog.
Napokon se zaustavio kod nasipa. Dao sam mu sto rubalja, za koje
smo se unaprijed dogovorili, jo pedeset koje je vjeto iskamio kao
napojnicu i pretrao preko ceste do obale rijeke. Kroz sitnu kiu koja je
poela padati vidio sam kako se bjelasa svemirska letjelica Buran i
petlje klimavih tobogana smrti u Parku Gorkog s druge strane tamne
vode. Sjeam se da sam, dok sam se sputao malenim mostom do
plutajueg restorana, na susjednoj platformi vidio mukarca u
pripijenim kupaim gaama kako izlazi iz rijeke.
Iz lokala je dopirala uobiajena restoranska graja, svi su se trudili
nadglasati jedni druge. lanovi orkestra odjeveni u arene nacionalne
kostime svirali su Sinatru u azerbejdanskom stilu. Prila mi je
konobarica, i dok sam joj objanjavao da imam dogovor shvatio sam da
ne znam na koje ime je Maa rezervirala stol i zove li se ona uope
Maa. Na trenutak sam se zapitao to uope radim u toj ludoj zemlji u
svojoj tirkiznoj koulji. Bio sam prestar za sve to, imao sam trideset
osam godina, bio sam podrijetlom iz Lutona. Uto sam ih ugledao kako
mi mau iz udaljenog dijela restorana koji je bio ureen poput
srednjovjekovne galije. Ustale su da me pozdrave i ja sam zaobilazei
tue stolove krenuo prema njima.

Zdravo, Nicholase, rekla je Katja na engleskom.

Taj kontrast uvijek je bio pomalo uznemirujui. Njezin glas zvuao
je kao da pripada kolarki ili liku iz crtia, ali uz to su ile duge noge u
bijelim konatim izmama, gole od koljena do ruba plisirane suknje
kakvu nose navijaice ili konobarice u restoranu Hooters. Plava kosa
prekrivala joj je ramena. Znam da bi za mnoge mukarce ona bila
glavna atrakcija, ali za moj ukus bila je malo premlada, prenapadna. Jo
uvijek je isprobavala to moe postii svojim hodom i kosom i
oblinama.
22
Knjigoteka

daa&Bocca

Zdravo, Nikolaju, rekla je Maa. Na sebi je imala minicu koja se

bojom gotovo podudarala s mojom kouljom i relativno skroman crni
demper, na licu ru i maskaru, ali nije bila previe napadno
naminkana kao neke djevojke. Nokti su joj bili arko crvene boje.
Sjeo sam im nasuprot. Za stolom iza mene bilo je est, sedam
bunih poslovnih ljudi, a s njima sedam ili osam djevojaka, dovoljno
mladih da im budu keri, ali nisu bile.
Naravno, nismo ba imali o emu razgovarati.
Due nego to je potrebno prouavali smo jelovnike s beskrajnim
popisima jela od mesa i umaka (pokraj kojih su bile dvije kolone
brojeva: cijene i, kao u veini moskovskih restorana, teina sastojaka u
svakom jelu, podatak koji je izgleda trebao uvjeriti goste kako e za svoj
novac dobiti odgovarajuu vrijednost). Sjeam se kako mi je pogled
nehotice odlutao do cijene Carskih ranjia i Morskog iznenaenja.
Samaki ivot naui ovjeka da postane tedljiv ak i kada je pun novca.
I, Kolja, napokon je rekla Maa na engleskom oslovivi me ruskim
imenom od milja. Zato ste doli u nau Rusiju?
Hajdemo govoriti na ruskom, rekao sam.Mislim da e tako biti
lake.
Molim vas, rekla je Katja.Moramo vjebati engleski.
U redu, rekao sam. Nisam doao u Matu Istoka kako bih se
raspravljao s njima. Od tog trenutka nadalje uglavnom smo se drali
engleskoga, osim kada smo bili u drutvu drugih Rusa.
I tako, rekla je Katja. Zato Rusija?
Pribjegao sam jednostavnom odgovoru, kao i uvijek kada su me to
pitali: Zaelio sam se avanture.
Iako, to zapravo nije bila istina. Razlog je bio, a to razumijem sada,
to sam u dobi od trideset i kusur godina upravo ulazio u zonu
razoaranja, kada zanos i ambicije poinju blijedjeti, roditelji prijatelja
poinju umirati, vrijeme kada se pitamo: I ovo je sve to postoji?
Prijatelji u Londonu, koji su bili u braku, poinjali su se razvoditi, a oni
koji nisu bili, poinjali su nabavljati make. Neki su trali maratone dok
su se drugi preobraali na budizam kako bi lake prebrodili tu fazu. Ti
si pak, kao to si mi jedanput spomenula, bila na nekoliko udnih
evangelikih seminara prije nego to smo se sreli. Istina je sljedea: u
tvrtki su me pitali hou !i ii u Moskvu, na godinu, rekli su, moda na
dvije. Natuknuli su kako je to bri nain da postanem partner. Pristao
23

Knjigoteka

daa&Bocca

sam i pobjegao iz Londona i od injenice da vie nisam tako mlad. One

su se nasmijeile.
Rekao sam: Moja tvrtka je predloila da doem raditi u moskovski
ured. To je za mene bila dobra prilika. Takoer, dodao sam, uvijek
sam elio posjetiti Rusiju. Moj djed je bio u Rusiji za vrijeme rata.
Kao to zna, to je istina. Nisam ga dobro poznavao, ali kada sam
bio dijete esto se spominjala njegova vojnika prolost.
U kojem rodu vojske je va djed sluio? pitala je Maa. Je li bio
pijun?
Nije, rekao sam. Bio je mornar na jednom od brodova koji su u
konvojima iz Engleske dopremali svakojaku pomo Rusiji. Konvoji su
plovili na Arktik. U Arhangelsk i u Murmansk.
Maa se nagnula prema Katji i neto joj apnula. Meni se uinilo da
joj prevodi.
Stvarno? pitala je. Ne alite se? Bio je u Murmansku?
Da, vie puta. Imao je sreu. Njegov brod nisu pogodili. Mislim da
je elio posjetiti Rusiju poslije rata, ali u sovjetsko doba to nije bilo
mogue. Otac mi je sve to ispriao - djed je umro dok sam bio malen.
Ba zanimljivo, rekla je Katja, jer i mi smo iz tog grada. U
Murmansku je na dom.
U tom trenutku je stigao konobar uzeti narudbu. Obje su naruile
ranjie od jesetre. Ja sam naruio janjetinu i tanke azerbejdanske
pogae punjene sirom i zainskim travama, rolice od patlidana
punjene pestom od mljevenih oraha, bijelog luka i zaina, umak od nara
i pola boce votke.
Tada se inilo kao da je injenica to je moj djed bio u njihovom
rodnom gradu neka vana sluajnost ili podatak. Pitao sam ih zato je
njihova obitelj ivjela ondje. Znao sam da je Murmansk bio jedan od
vojnih gradova u koji je pristup bio ogranien, kamo su ljudi odlazili
samo s razlogom, ili ako je netko drugi imao razlog da ih onamo poalje.
Maa me pogledala u oi i crvenim noktima desne ruke kucnula se
po ramenu. Uinilo mi se da moram rei ili uiniti neto zauzvrat, ali
nisam znao to. Nakon nekoliko sekundi i ja sam prstima kucnuo rame.
Poele su se smijati, Maa zabacivi glavu, Katja suzdravajui se i
crvenei, kao kolarka nasred sata, koja pokuava ne prasnuti u smijeh
kako se ne bi uvalila u nevolje.
24
Knjigoteka

daa&Bocca

Ne, rekla je Maa. Kako se zove ono to mukarci nose u vojsci?

Ponovno je kucnula rame.
Epolete? upitao sam.
Kada u Rusiji pokazuju ovako, rekla je i nastavila kuckati, to
znai da je ovjek u vojsci, u policiji ili u nekoj slinoj slubi.
Va otac?
Da, odgovorila je. Bio je mornar. Njegov otac takoer je bio
mornar. Kao va djed.
Da, rekla je Katja. Na djed je titio konvoje. Moda su se
poznavali.
Moda, rekao sam.
Svi smo se nasmijeili, malo promekoljili na svojim mjestima.
Pogledao sam Mau pa odvratio pogled kad me ulovila da je gledam.
Tipina igra make i mia, kao na prvome spoju. Iza djevojaka, kroz
zamagljeno staklo i kiu koja je poela padati nad rijekom, vidio sam
prazan luna-park, Krimski most, a neto dalje golemi osvijetljeni
nakaradni spomenik Petru Velikom na rijeci blizu tvornice okolade
Crveni oktobar.
Pitao sam ih kako je izgledalo njihovo odrastanje u Murmansku.
Naravno da je bilo teko, rekla je Maa. Nimalo nalik na Moskvu, ali ljeti
je bilo svijetlo dvadeset etiri sata na dan i moglo se etati umom u
pono.
A imali smo i onakav jedan! rekla je Katja i pokazala prema
panoramskom kotau u Parku Gorkog. Ponovno se nasmijeila pa je
izgledala kao bezazlena, naivna djevojica za koju je panoramski kota
bio poput Disney Worlda.
Samo, rekla je Maa, bio je preskup. Mislim vonja. Kada sam
bila mala, osamdesetih, u vrijeme Gorbaova mogla sam samo gledati
taj kota. inio mi se prekrasnim.
Pitao sam: Zato ste otile odande? Zato ste dole u Moskvu?
Iako, mislim da sam odgovor ve znao. Veina mladih ruskih
provincijalki dolazila je u grad tek s onoliko novca koliko je bilo
dovoljno da izgledaju dobro nekoliko tjedana dok su spavale na neijem
podu i pokuavale pronai posao, ili jo bolje, mukarca koji bi im
omoguio ivot u elitnim kuama iza elektrinih ograda na Rubljovskoj
cesti. Ili moda, ako je ve bio oenjen, smjestio bi je u stan oko
Patrijarih Prudov - Patrijarhovih ribnjaka, pandan londonskog
25

Knjigoteka

daa&Bocca

Hampsteada, samo s vie automatskog oruja - gdje bi je smetao samo

dvaput tjedno, a onda joj poklonio stan kada bi je se zasitio. U ono
vrijeme su, poslije nafte, glavni ruski nacionalni proizvod bile oajne
dugonoge djevojke. Mogli ste ih naruiti putem interneta iz Leedsa ili
Minneapolisa.
Zbog obitelji, rekla je Maa.
Roditelji su se preselili u Moskvu?
Ne, rekla je. Roditelji su ostali u Murmansku, ali ja sam morala
otii. Pokazala je gestu koju sam shvatio.
Podigla je ruku i kaiprstom kvrcnula svoj bijeli vrat sa strane.
Alkohol. Univerzalni ruski znak za alkoholiara.
Va otac?
Da.
Zamislio sam svae i suze tamo gore u Murmansku, sve plae koje
su momentalno nestajale u pijankama, malene djevojice koje su se
skrivale u svojoj sobi i sanjale o velikom kotau na kojem si nisu mogle
priutiti vonju.
Sada je, rekla je Maa, jo samo majka iva.
Nisam bio siguran trebam li izjaviti suut ili ne.
Ali, rekla je Katja, i u Moskvi imamo rodbinu.
Da, potvrdila je Maa, u Moskvi nismo same. Imamo tetu. Moda
je upoznate. Ona je stara komunistica. Mislim da bi vam to moglo biti
zanimljivo.
Vrlo rado bih upoznao vau tetu, rekao sam.
U Murmansku, rekla je Maa, nismo znale nita. Sve smo nauile
u Moskvi. Sve dobro, ali i sve loe.
Donijeli su sve odjednom, kako to uvijek rade u kavkaskim
restoranima, ne marei za koncept predjelo/glavno jelo koji
podrazumijeva uitak od polaganog unosa hrane. Prionuli smo jelu. Iza
nas, biznismeni su s hrane preli na pipkanje djevojaka nimalo se ne
ustruavajui. Svi su strastveno puili. Pretpostavljam da su to inili i
pod tuem.
Pokuao sam saznati gdje Maa i Katja stanuju. Rekle su da
iznajmljuju stan na Lenjingradskoj cesti, uvijek zakrenoj prometnici
koja je vodila na aerodrom eremetjevo i na sjever. Pitao sam Mau
svia li joj se posao u trgovini mobilnim telefonima.
26

Knjigoteka

daa&Bocca

Posao ko posao, rekla je Maa. Nije uvijek zanimljiv. Kratko se i

ironino nasmijeila.
A to vi radite, Katja?
Studiram na MDS-u, rekla je. MDS je kratica za Moskovsko
dravno sveuilite, rusku varijantu Oxforda, ali za koje je bilo
potrebno platiti mito za upis i onda ponovno za stjecanje akademskog
stupnja. Studiram poslovno upravljanje, rekla je.
Bio sam zadivljen kako se i oekivalo. Poeo sam im priati o
svojim studentskim godinama u Birminghamu, ali Maa me prekinula.
Hajdemo plesati, rekla je.
Orkestar je dvostrukom brzinom svirao I Will Survive, a kada su
glazbenici slono zapjevali refren, zvualo je kao da pjevaju alopojku
na kavkaskom ukopu. Jedini plesai bili su uzbueno dijete i pripiti otac
kojega je ona uspjela odvui na prostor ispred orkestra. Maa i Katja su
se izvijale i izbacivale bokove lagano simulirajui lezbijski odnos, to je
bila trenutna moda na moskovskim plesnim podijima, potpuno bez
kompleksa kako ine ljudi koji nemaju to izgubiti. To je bila jo jedna
stvar koja mi se svidjela kod Mae: znala se prepustiti trenutku,
potpuno ga odvojivi od prolosti i budunosti, sve kako bi bila sretna.
Jasam se mrdao i trzao, pokuao plesati tvist, osjetio da sam moda
pretjerao (znam, nisam zaboravio, morat u ii na teaj kako bismo
mogli plesati na prvi ples na dan vjenanja). Maa me primila za ruku
pa smo nekoliko minuta zajedno teturali dok sam se ja drao za nju i
pustio je da vodi. Osjetio sam olakanje kada je pjesma zavrila pa smo
se mogli vratiti za stol.
Predivno pleete, rekla je Katja i one su se nasmijale.
Za ene! izrekao sam standardnu zdravicu, a budui da u Rusiji
piju i oni kojima se nazdravlja, one su se kucnule malenim aicama za
votku sa mnom i svi smo ispili pie.
Jo uvijek nisam bio siguran na emu smo, jesmo li uope, ili se
samo radilo o radoznalosti i prilici da besplatno veeraju. U Moskvi je
glavni obino bio trei spoj, kao i kod nas u Londonu - a vjerujem i na
Marsu - ili moda drugi, ako je bilo ljeto. Nisam znao to s Katjom.
Moda biste htjeli vidjeti nae fotografije, rekla je Maa.
Kimnula je Katji i ona je izvadila mobitel. Djevojke u Rusiji voljele
su fotografirati jedna drugu - moda zbog noviteta koji su te kamere
predstavljale ili same ideje da su dovoljno vane da ih netko slika.
27

Knjigoteka

daa&Bocca

Ovo je u Odesi, rekla je Katja. Bile su ondje poetkom ljeta,

objasnile su. Izgleda da su ondje imale roaka. Manje-vie svatko je
imao roaka u Odesi (mjeavini Tenerifa i Palerma).
Nagnuli smo se prema sredini stola pa nam je Katja pokazivala
fotografiju za fotografijom na malenom ekranu njezina mobitela. Na
prvoj fotografiji su bile u baru, njih dvije i jo jedna djevojka. Katja je
gledala na drugu stranu i smijala se, kao da se ali s nekim izvan kadra.
Na drugoj su bile na plai, stajale su jedna uz drugu u bikinijima, dok je
iza njih bilo neto nalik na egipatsku piramidu. Na sljedeoj je bila samo
Maa. Slikala je samu sebe u zrcalu ormara: jednu ruku je drala na
boku, u drugoj je drala telefon tako da joj je zaklanjao etvrtinu lica. U
odrazu se vidjelo da na sebi ima crvene bikini gaice i nita vie.
Naslonio sam se u stolcu i pitao ih bi li voljele doi k meni na aj.
Maa me znaajno pogledala ravno u oi i rekla da.
Mahnuo sam konobaru rkajui zrakom imaginarnom kemijskom
olovkom. Bio je to meunarodni znak za pustite me odavde. Kada si
tinejder i vidi roditelje da to rade misli da nikada nee tako.
Kada smo izali iz restorana vani je ve bilo zahladilo. Nakon tri
godine u Rusiji znao sam da je doista poelo: velika hladnoa i ledeni
zrak sve do travnja. Bijeli dim koji se uzdizao iz dimnjaka elektrane niz
rijeku izgledao je smrznut na tamnom nonom nebu. Jo uvijek je
padala sitna kia, kapljice su se slijevale niz stakla mojih naoala i
maglile mi vid pa je sve djelovalo jo udesnije. Maa je na sebi imala
kaput s krznenim ovratnikom, a Katja je odjenula plastinu ljubiastu
kabanicu.
Ispruio sam ruku, a automobil koji je ve proao pokraj nas i bio
udaljen dvadesetak metara, zakoio je, krenuo u rikverc i zaustavio se
uz ivinjak. Voza je zatraio dvjesto rubalja, pa iako je to bila prava
pljaka, pristao sam i sjeo na prednje sjedalo. Vozio nas je debeli, neim
ozlojeeni Rus s brkovima, ije je prednje staklo po sredini imalo
pukotinu nastalu od udarca neijim elom, a moda od metka. Imao je i
minijaturni televizor spojen na upalja na kojem je gledao
sinkroniziranu brazilsku sapunicu dok nas je vozio uz rijeku. Ispred nas
su treperile zvijezde na vrhu kremaljskih tornjeva, vidjele su se i
bajkovite kupole Svetog Vasilija Blaenog u dnu Crvenoga trga, dok je
jo nezamrznuta tamna rijeka Moskva tajanstveno vrludala kroz divlji
28
Knjigoteka

daa&Bocca

grad. Iza mene su se Maa i Katja doaptavale. Vozilo debelog Rusa bilo
je raj na kotaima, desetominutno blaenstvo nade i ushita.

Ako se paljivije pogleda strop mojega stana vidi se blijeda mrea

crta koje se isprepliu i priaju povijest tog mjesta, poput godova na
panju ili bora na licu pjesnika. Neko je to bila komunalka, komunalni
stan u kojem su zajedno, a ipak odvojeno, ivjele tri ili etiri obitelji.
Znao sam zamiljati kako bi neki stanar umro, zatim bi to otkrili
sustanari, ili bi umro pa to dugo nitko ne bi shvatio. Kao i milijuni
drugih, sigurno su skidali vlastite zahodske daske sa zida u WC-u i
stavljali ih na koljku kada su ili srati, svaali su se oko toga ije je
mlijeko u zajednikoj kuhinji, cinkali, ali i spaavali jedni druge. A onda
je devedesetih netko sruio sve pregrade izmeu nekadanjih
spavaonica i pretvorio to mjesto u stan za bogataa. Sve to je ostalo od
prolosti bile su crte na stropu gdje su se neko spajali zidovi. Sada je
stan imao samo dvije spavae sobe, jednu za goste, kojih gotovo nikada
nije bilo. Ispoetka sam se zbog povijesti toga stana i injenice koliko se
meni posreilo to u njemu ivim ak osjeao pomalo krivim.
Njih dvije su se izule onako kako su Rusi naueni pa smo poli u
kuhinju. Maa mi je sjela u krilo i poljubila me. Usne su joj bile hladne i
vrste. Pogledao sam Katju, ona se smijeila. Znao sam da postoji
mogunost da e me orobiti, ali u svojem stanu nisam imao nieg to
sam elio vie od Mae, a nisam mislio da e me ubiti. Primila me za
ruku i povela u moju spavau sobu.
Poao sam do prozora i navukao zastore od nabranog smeeg
muslina, koji su izgledali kao da se iza njih krije operna pozornica. Kada
sam se okrenuo, Maa je ve bila skinula demper i sjedila na rubu
mojeg kreveta u kratkoj suknji i crnom grudnjaku. Katja je sjedila u
fotelji i smijeila se. To se vie nikada nije ponovilo, ali te je noi cijelo
vrijeme ostala ondje, kao da uva Mau, ne znam. Pomalo nastrano i
uznemirujue, ali opet, sve je djelovalo nekako nestvarno, a i votka je
pomogla ublaiti napetost,
Maa se razlikovala od engleskih djevojaka. Bila je drugaija od
tebe, drugaija od mene. Nije se ustruavala, nije izgledalo kao da glumi
ili da se pretvara. Posjedovala je neku sirovu prirodnu energiju,
oaravajuu, ohrabrujuu i radosnu, bila je eljna zadovoljiti i
improvizirati. Kad god bih digao pogled, Katja je bila ondje i smjekala
se, dovoljno blizu da to vidim ak i bez naoala, potpuno odjevena, kao
da promatra znanstveni pokus.
29

Knjigoteka

daa&Bocca

Poslije, dok smo leali zagrljeni, a Maa jo uvijek ubrzano disala, u

polusnu je jae privukla moju ruku koju sam prebacio preko njezina
ramena kao da je rasklimana igraka - kako bih je jo jae privinuo k
sebi ili da se uvjeri kako smo ta ruka i ja stvarni, kao da smo bili upravo
ono to joj je trebalo. Ili se barem meni tada tako inilo. U dnu kreveta,
koji se inio tako dalekim, sjeam se da je obavila svoju nogu oko moje
pa sam osjeao kako se namazani nokti njezina bijelog stopala urezuju
u moje listove.
Kada je ujutro svjetlost polako poela prodirati u moju sobu,
primijetio sam da Katja, jo uvijek odjevena, spava u naslonjau s
bradom naslonjenom na podignuta savijena koljena dok joj je plava
kosa prekrivala lice poput vela. Maa je leala pokraj mene s licem
okrenutim u stranu, s kosom na mojem jastuku i svojim mirisom na
mojoj koi. Ponovno sam zaspao, a kada sam se probudio njih vie nije
bilo.

30
Knjigoteka

daa&Bocca

ETIRI
Stigli smo, rekla je Maa.
Stajali smo ispred tipine stare moskovske zgrade s napuknutom
fasadom pastelne boje i prostranim unutarnjim dvoritem u kojem je
gospoda neko drala konje, a posluga dolazila spletkariti. Sada su u
dvoritu bila samo dva otuna drveta s objeenim smeim listovima i
tri, etiri automobila, dovoljno fina da pokau kako u zgradi stanuju
imuni ljudi. S ulice smo skrenuli u nadsvoeni prolaz pa lijevo u
udaljeni dio dvorita, do metalnih vrata s prastarim interfonom. Zrak je
bio pun vlage - bremenit neim izmeu susnjeice i snijega, ruskom
vlagom s okusom ispunih plinova koja vam se uvlai u oi i usta. Za
takvog vremena u Moskvi gleda u nebo i eli da se to prije otvori,
kao to osuenik na smrt gleda u otricu giljotine.
Maa je utipkala broj stana. Nakon stanke zaulo se isprekidano
zujanje. enski glas je rekao: Da?
Mi smo, odgovorila je Maa na ruskom. Maa, Katja i Nikolaj.
Uite, rekao je glas.Trei kat.
Ponovno se ulo zujanje, vrata su se otvorila i mi smo se poeli
uspinjati mramornim stubitem.
Prije je bila komunistica, rekla je Maa. Ali mislim da vie nije.
Ponekad je zaboravljiva, rekla je Katja. Ali jako je dobra.
Mislim da nije previe sretna, rekla je Maa.Ali mi se trudimo da
je razveselimo.
ekala nas je na hodniku ispred stana. Bila je to jedna od onih
malenih bakica s figurom kao u bacaice kugle i licem koje je unato
sijedoj, sovjetski pragmatino kratko podianoj kosi djelovalo mlae.
Na sebi je imala crne cipele na vezanje, arape u boji koe i urednu, ali
iznoenu vunenu suknju i vestu po kojima je odmah bilo jasno da njezin
stan nije taj u kojem stanuje novac. Imala je pametan pogled i ugodan
osmijeh.
Draga naa, rekla je Maa, ovo je Nikolaj... Primijetio sam da je
shvatila da ne zna kako se prezivam. Mislim da je to bio na tek etvrti
susret, ne raunajui onaj prvi put u metrou. Jo uvijek smo zapravo bili
31

Knjigoteka

daa&Bocca

stranci, a moda smo to i ostali. Ipak, tada mi se inilo nekako

prirodnim to me upoznaje sa svojom tetom. inilo se kao da e naa
veza moda potrajati.
Platt, rekao sam, a zatim nastavio na ruskom dok smo se jo
uvijek rukovali: Drago mi je.
Uite, rekla je smijeei se.
Plaim se da sam preskoio neke stvari, ali elio sam ti ispriati
kako sam je upoznao - kako sam upoznao staru gospou, Tatjanu
Vladimirovnu.

U tim danima zlatne groznice - kada je polovica zgrada u centru

grada bila prekrivena reklamama za Rolex veliine podmornice, a
stanovi u neboderima nalik na svadbene torte iz Staljinova doba se
prodavali po cijenama kao u Knighstbridgeu - novac u Moskvi imao je
vlastite navike. Novac je znao da ga u bilo kojem trenutku netko u
Kremlju moe uzeti natrag. Nije se odmarao uz kavu ili se etao s
kolicima na tri kotaa po Hyde Parku, kao to to ini londonski novac.
Moskovski novac emigrirao je na Kajmansko otoje, vile u Cap Ferratu
ili bilo kamo gdje bi mu pruili topao dom i ne bi postavljali suvina
pitanja, ili se pompozno i nemilice troio, namakao u jacuzzijima punim
ampanjca i vozio naokolo privatnim helikopterima. Novac je posebno
volio salone skupocjenih automobila na Kutuzovskom prospektu 1,
kojim se dolazilo do ratnog muzeja i Parka pobjede. Kitio je svoje
Mercedese i dodatno jaao Hummere treperavim plavim svjetlima
hitnih slubi, koja su za otprilike trideset tisua dolara dijelili usluni
inovnici ministarstva unutarnjih poslova, svjetla pred kojima su se
moskovske prometne guve rastvarale kao Crveno more. Ti automobili
su se, poput nadmenih mesodera koji su se sunali pokraj pustinjskih
pojila, producirali ispred mondenih restorana i nonih klubova, dok je
novac iao unutra prodirati kavijar i ampanjac Cristal.
Jednog petka uveer, potkraj listopada - dva ili tri tjedna prije nego
to sam pred vratima njezina stana upoznao Tatjanu Vladimirovnu, i
otprilike isto toliko nakon prve noi provedene s Maom, poveo sam
djevojke u Rasputin. Tada je to bio jedan od najelitnijih nonih klubova,
na uglu izmeu Vrta Ermita i policijske postaje na Petrovki (ondje se
snimala ruska varijanta emisije Zaustavimo zloin, u kojoj je leeva i
1

Prospekt, iroka, dugaka ulica, avenija.

32

Knjigoteka

daa&Bocca

vjeto rekonstruiranih pucnjava bilo napretek). Zapravo, pokuao sam

ih uvesti u Rasputin.
Do ulaza smo se probijali vrludajui izmeu ponosno parkiranih
automobilskih monstruma zatamnjenih stakala. Ulaz su uvali
djelatnici kluba koje Moskovljani zovu face-control 2: dva ili tri
himalajska izbacivaa i ohola plavua sa slualicama s mikrofonom, iji
je posao bio da ne puta unutra nedovoljno glamurozne ene i
nedovoljno imune mukarce. Plavua je otvoreno, od glave do pete,
odmjerila djevojke kako to ruske ene obino rade. Katja je na sebi
imala mini suknju s uzorkom leoparda i bijele izme, a Maa je, koliko
se sjeam, natapirala svoju dugu kosu, a na ruci je imala narukvicu s
minijaturnim satom u obliku srca. Mislim da sam ja kriv to su nas
zaustavili. Pokuavao sam se uklopiti u taj mafijaki milje svojim
tamnim poslovnim odijelom i crnom kouljom, ali vjerojatno sam
izgledao kao lan zbora u kolskom mjuziklu Deki i cure. Vidio sam
da ena na vratima pokuava procijeniti kakvu tetu mogu napraviti
ako se naljutim, kakvu imam ukriu" 3- zatitniki ljudski krov, po
mogunosti suradnika neke od sigurnosnih slubi, potrebnog svakom
Rusu ako eli uslugu, platiti manji porez ili recimo ui u Rasputin u
petak naveer. Od trgovca na trnici, koji je imao svojeg prijateljski
raspoloenog policajca koji je gledao na drugu stranu, do oligarha s
blagonaklonim kremaljskim gospodarom, svi koji su eljeli napredovati
trebali su kriu": nekoga tko e za njih urgirati, priapnuti, kakvog
roaka, ili prijatelja, ili samo nekog monog iju kompromitirajuu
tajnu sreom znaju. ena je neto apnula jednome od izbacivaa i on
nas je poveo iza ugla do reda ograenog uetom za sve one koji su
odbijeni. Moda nas puste poslije, rekao nam je, ako bude mjesta meu
vanim gostima.
Snijeilo je. Lagani, vlani listopadski snijeg, Rusi ga zovu mokri
snijeg, koji se zadrava na njenim povrinama kao to su grane
drvea i krovovi automobila, ali nestaje im dotakne nemilosrdni
moskovski asfalt. Pahulje zahvaene zapusima nisu se uspijevale
spustiti jako nisko. Lelujale su iznad ulinih lampi, a onda izvodile
2Facecontrol

(engl.
doslovce,
kontrolalica)
prakticirasenaulazuumnogimruskimotmjenimnonimklubovima,
slinojedresscodeuuklubovimanaZapadu.
Osnovnarazlikaje
tosepotencijalnigostiocjenjujunesamopoodjei, ve ipoprivlanosti.
3 K, rus. - krov.

33

Knjigoteka

daa&Bocca

piruete na umjetnome svjetlu pa se ponovno dizale, kao da su se

predomislile.
Bilo je hladno, jo uvijek ne pretjerano, ali koketiralo je s nulom.
Ostali ekai u naem redu odbijenih uvukli su ake u rukave pa su
izgledali kao da su im udovi amputirani. Izbacivai su proputali
probrane kriminalce, pukovnike sigurnosnih slubi i inovnike
srednjeg ranga iz Ministarstva financija, od kojih je svaki dolazio s
osobnim haremom na visokim petama. Bio sam ljut, posramljen,
spreman odustati i otii odande. U tom trenutku stigao je Kozak.
Bio je u pratnji dvojice ili trojice mukaraca i etiriju visokih
djevojaka. Zazvao sam ga i on je zastao dok su njegovi prijatelji prolazili
kroz barunasti zastor na vratima. Bio je to jedan od onih trenutaka
kada se dijelovi tvojeg ivota koji trebaju biti razdvojeni sretnu, kao
kada nabasa na efa u predvorju kina ili u svlaionici na bazenu.
Dobra veer, rekao je. Obraao se meni, ali je gledao u djevojke.
Nije loe.
Dobra veer, odgovorio sam.
S Kozakom sam se bio ponovno sreo nekoliko dana prije toga.
Doao je na Pavelecki trg potpisati neke dokumente, dati kojekakva
obeanja i podrigivati se. Pristao je da mi imenujemo nadzornika, koji
je svakih nekoliko tjedana trebao posjeivati mjesto gdje se nalazio
naftni terminal kako bi potvrdio da radovi napreduju po planu. To je
trebalo pomoi dokazati kako e povrat duga uslijediti u dogledno
vrijeme i da e, kako je vrlo detaljno bilo opisano u ugovoru koji smo mi
sastavili, banke imati to zaplijeniti ako Kozak i njegovi prijatelji ne
budu izvravali svoje obaveze. Nadzornik kojega smo angairali bio je
mravi mukarac nalik na krticu po imenu Vjaeslav Aleksandrovi. Ve
smo jedanput suraivali s njime prilikom financiranja razvoja luke
dolje na obali Crnoga mora.
Zar nas neete upoznati?
Ispriavam se, rekao sam. Ovo su moje prijateljice, Maa i Katja.
Enchant 4 rekao je Kozak. Koja od vas je Nicholasova supruga?
Iako je znao da to nije istina, prihvatio je moju bezazlenu la o
tome da sam oenjen. Zacrvenio sam se. Katja se poela hihotati. Maa
mu je pruila ruku. Koliko znam, to je bio njihov jedini susret, ali u neku
4Enchant,

franc. - drago mi je.

34
Knjigoteka

daa&Bocca

ruku, drago mi je to su se upoznali. Nekako mi pojednostavljuje stvari

ta uspomena na Mau i Kozaka zajedno.
Imate problema? upitao me.
Ne, odgovorio sam.
Imamo, ispravila me Maa. Uvijek je bila tako spokojna, odluna i
samouvjerena. Uvijek. I to mi se kod nje svialo. Moda, priznao sam.
Samo trenutak, rekao je Kozak.
Poao je do plavue sa slualicama. Bio nam je okrenut leima pa
nisam mogao vidjeti izraz njegova lica, ali sam primijetio kako je trgnuo
ramenom prema nama i ena nas je pogledala. Dok je govorio njezino
se lice objesilo, spustila je glavu, rekla neto u mikrofon i pokazala nam
rukom da priemo.
Uivajte! rekao nam je Kozak.
Zna ono, kada u akcijskim filmovima prikazuju kako izgledaju
vojnici kada ih gledaju kroz naoale za nono promatranje - kao da su
okrueni treperavom termikom svjetlou. ini mi se da je Kozak
uvijek tako izgledao. Iz njega je isijavala nasilnost, bila je nevidljiva, ali
svi su znali da je ondje.
Hvala, rekao sam.
Nema na emu, odgovorio je Kozak.
Rukovali smo se i on je zadrao moju ruku u svojem stisku
trenutak predugo, moda samo nekoliko sekundi, kako bi mi dao do
znanja da moe. Pozdravite mog prijatelja Paola, rekao je.
U klubu je na podiju bilo troje plesaa - dvije energine crnkinje u
toplesu, a izmeu njih patuljak u tanga gaama s tigrastim uzorkom.
Katja je pokazala prema stropu. Dvije gole djevojke s krilima i obojene
u zlatno kako bi izgledale poput anela leprale su iznad naih glava.
Krenuli smo prema baru sa staklenim podom ispod kojega je bio
akvarij s jesetrama i nekoliko bezvoljnih morskih pasa. Bar je bio pun
skupocjenih ena i opasnih mukaraca.
Naruio sam tri koktela Mojito od barmena koji je imao tipian
namrgoeni izraz lica kao svi potplaeni, umorni barmeni bilo gdje na
svijetu kada je naveer guva, i sui sumnjive kvalitete, koji je tada bio
standardno jelo u svim moskovskim nonim lokalima. Osjeao sam se
kao dobitnik na lutriji dok sam sjedio u Rasputnu sa svim tim velikim
igraima i njihovim kirurki uljepanim curama - ja sa svojom
neukrotivom gustom kosom, izduenim, blijedim engleskim licem i
35

Knjigoteka

daa&Bocca

podbratkom koji mi se pojavio oko trideset i pete; svakog jutra sam s

nadom provjeravao u ogledalu nije li moda sam od sebe nestao.
Osjeao sam se kao da sam Netko, a ne kao recimo neki anonimni
bezveznjak koji je u tom trenutku prelazio preko Londonskog mosta u
gomili slinih bezveznjaka. Pretpostavljam da je cilj bio uiniti da se
tako osjeam.
Katja me nastavila ispitivati o Engleskoj. Uobiajena pitanja: Je li
Sherlock Holmes stvaran? Je li bilo teko dobiti vizu? Zato je Churchill
ekao sve do 1944. s otvaranjem druge fronte? Zakljuio sam da se
ispod te mikro mini suknje skriva dobra cura, puna potovanja prema
sestri, koja se eljela nekako probiti u tom ne tako jednostavnom
svijetu.
Maa se raspitivala o mojem poslu.
Kolja, rekla je, ti poznaje samo engleske zakone, ili ruske
takoer?
Odgovorio sam joj da sam izuio englesko pravo, ali da i rusko
dobro poznajem, posebno korporativno. O kakvim je poslovima rije?
Objasnio sam da se uglavnom radilo o zajmovima, pokojem
spajanju ili preuzimanju tvrtki.
Znai, ne bavi se nekretninama? Gotovo je nisam uo od ruske
dance glazbe koja je pulsirala u ritmu srca i graje bandita.
Rekao sam da se time ne bavim. Znao sam neto malo o
imovinskom pravu, ali ne pretjerano - zapravo samo onaj dio koji se
ticao dugotrajnog najma poslovnih zgrada.
Znam da sam se trebao malo vie zamisliti emu sva ta pitanja, ali
bio sam zauzet mislima o Mai, o povratku u moj stan i je li to to sam
osjeao bila ona znamenita prava stvar.

Katja je rekla da ide na neki roendan. Ponudio sam da je

otpratimo, ali ona je odbila, uvjerila me da je sve u redu i uurbano
nestala u vjetrovitoj noi u smjeru Boljoj teatra dok je padao rani
snijeg.
Predloio sam da pronaemo taksi, ali Maa se eljela proetati.
Krenuli smo prema Pukinovom trgu, proli pokraj lijepe crkve koju su
komunisti potedjeli i striptiz-kluba lijevo od nje, koji se nalazio u
zgradi kina Pukin (nekoliko mjeseci poslije ondje je, u separeima na
katu, izgorjela skupina maarskih biznismena). Preko puta je bio
36

Knjigoteka

daa&Bocca

kasino, a ispred njega, u nagnutoj vitrini, sportski automobil. Vlani

snijeg kao da je smekao obrise grada, rubovi kua jedva su se nazirali,
kao na impresionistikoj slici. Ispred nas je bio trg osvijetljen neonskim
svjetlima s restoranima brze hrane i kipom poznatog pjesnika i bljetao
poput gizdavog mongolskog tabora.
Maa mi je te veeri ispriala kako je zabrinuta za Katju, kako osim
tete nemaju nikoga u Moskvi, kako su oduvijek sanjale u nju doi, ali
kako je tu teko. Morala je nekako prikupiti petsto dolara kako bi uope
dobila posao, rekla je, uobiajeni mito za poslovou njezine trgovine, a
onda joj je trebalo est mjeseci da otplati novac koji je pozajmila. Rekla
je da se nada kako e moda jednoga dana ivjeti na nekom sigurnijem,
iem mjestu.
Kao to je London, rekao sam. Moda u Londonu. Znam, brzao
sam, pogotovo ako se usporedi kako je napredovalo izmeu nas dvoje,
ali nekako mi se ta zamisao nije inila neobinom, barem ne u poetku.
Pokuavam biti iskren s tobom. Mislim da je u ovome trenutku to
najbolje za oboje.
Moda, rekla je. Primila me za ruku kada smo skliskim stubama
poeli silaziti u pothodnik u kojem smo se upoznali i nastavila me
drati nakon to smo sili.
Izali smo s druge strane ulice Tverskaja i neko vrijeme se etali
sredinom Bulevara. Gradske slube iupale su cvijee iz lijeha, kao to
rade svake godine potkraj sezone i odvezle ga nou, poput osuenika
na smrt, kako njihova pogibija ne bi bila javna. Rusi su ve nosili neto
topliju odjeu, ene vunene kapute ili ogrtae s leopard-uzorkom, sve
dok ne doe vrijeme za izvlaenje krznenih bundi iz naftalina. Na
klupama su leali beskunici lagano prekriveni snijegom, poput mesa
posutog solju na mesarskome panju. U mojoj ulici poklopac motora
zahrdalog igulija bio je prekriven pahuljama snijega koje su se topile.
Kada smo uli u stan, Maa je ukljuila CD, skinula kaput, a zatim
polako, kao da je to radila uz glazbu i prije, skinula sve ostalo.
Poslije je napunila kadu. Uspjela se zavui iza mene - njezine
podiane stidne dlaice bockale su me po trtici - i omotala svoje duge
noge oko mojeg mlitavog trbuha. Tono pred njezinim oima bila su
maljava mjesta na mojim ramenima i na gornjem lijevom dijelu lea,
asimetrina ala koju su moji geni igrali na moj raun, a to se ni tebi
ba ne svia. Napola je pjevala napola pjevuila tunu rusku narodnu
pjesmu dok je mokrim prstima prolazila kroz moju kosu. Za mene je to
37

Knjigoteka

daa&Bocca

bilo posve novo iskustvo golotinje, tijela su nam bila oputena i

otvorena, a ne eksponati ili oruje. Zajedniko brkanje u vodi djelovalo
je tako iskreno, a proarana kada od lanog mramora s mlaznicama
koje nisu radile bila je naa mala utroba.
Sjeam se da mi je u kadi priala koliko se kao mala ponosila ocem,
ali kako se sve promijenilo nakon pada starog imperija, kada su mu
prestali isplaivati dohodak. Tada je poeo ozbiljno piti, rekla je.
Ispriala mi je kako su je, kada je bila malena, u koli uili potovati
nekog klinca iz Staljinova doba koji je denuncirao vlastitog oca jer je
skrivao ito. Pjevali su pjesme i crtali tog malog sibirskog gada, sve dok
im jednoga dana uiteljica nije rekla da prestanu pjevati te pjesme i da
poderu crtee pa je ona shvatila da se dogodilo neto strano.
Zar se nisi osjeala slobodnom? pitao sam je. Zar nisi osjetila
slobodu kada je komunizam pao?
U Murmansku, odgovorila je, samo smo osjetili neimatinu. I
hladnou. Ljudi su govorili: Slobodu ne moemo jesti.
Kada je imala sedamnaest godina, njezina majka trebala je biti
operirana. Kao i sve ostalo to je u teoriji osiguravala drava, od
primalje koja te donijela na svijet pa do parcele na groblju, i to su
morali platiti - podmititi lijenika, kupiti lijekove, sapun, konac kojim su
je zaili. Maa je zato morala napustiti fakultet samo tjedan dana poslije
upisa, rekla je, kako bi radila u kantini u pomorskoj bazi. Jo uvijek je
svaki mjesec majci slala novac. Prilino dobro sam procijenio: ona je
imala dvadeset etiri, a Katja dvadeset godina.
Pitao sam je kako se osjeala zbog svega toga - prekida kolovanja,
zaposlenja, rtvovanja vlastite budunosti za majku.
Tada je to bilo normalno, rekla je. Zna, Kolja, u ono vrijeme
nismo imali tako velika oekivanja. Loa hrana. Loi ljudi. Loa srea.
Nita iznenaujue.
Naravno, sve to je pruala bilo je nekako dobro izbalansirano, ta
kombinacija snage i nedaa koje su je snale, ona vrlo odluna i iskusna,
iako puno mlaa kao da je bila starija od mene (premda po
moskovskim mjerilima razlika u godinama bila je sasvim u redu).
Istovremeno je djelovala bespomono onako gotovo sama na svijetu.
Tono je znala pogoditi prave ice: pobuditi u ovjeku potrebu da
nekoga spasi, ili da misli da to moe, to pretpostavljam osjeaju svi
mukarci, ali i potrebu da sam bude spaen.
38
Knjigoteka

daa&Bocca

Znao sam da nemam onoliko novca koliko se ona moda nadala, ali
mislio sam da joj barem mogu ponuditi osjeaj sigurnosti.
Pitao sam je na kakvom je brodu njezin otac sluio. Rekla je da to
ne bi smjela nikome rei, pogotovo ne strancu. Zatim se glasno
nasmijala i rekla kako to vjerojatno vie nije vano.
Bio je na brodu - kako vi to kaete? - na brodu koji lomi led. Kako
bi prokrio put za druge brodove.
Ledolomcu.
Da, rekla je, ledolomcu. Bio je na atomskom ledolomcu. I moj
djed je sluio na ledolomcu. Za vrijeme rata je pomagao lomiti led kako
bi zapadnjaki brodovi mogli prolaziti. Moda i za tvojeg djeda.
Kako se zvao brod? Mislim, onaj na kojem je sluio tvoj otac.
Mislio sam da je to jo jedno od onih pitanja koje se obino postavlja u
vezi moreplovaca.
Rekla je da nije sigurna, da je zaboravila, ali zamislila se na
trenutak i rekla: Petrograd. Ledolomac se zvao Petrograd, u ast
revolucije. Smjekala se poput nekoga tko se iznenada sjetio davno
zaboravljene, ali vane injenice iz prolosti.
Ujutro, dok je ona jo uvijek spavala s glavom na jastuku tako da se
jasno ocrtavao profil, otkrio sam kvricu dvije treine od vrha njezina
nosa, nevidljivu sprijeda - pretpostavljam nastalu nakon oeva udarca
nadlanicom ili grubou deka mornara. Pronaao sam i jednake tamne
pjege posred zaobljenih bijelih polutki njezine stranjice. Takoer sam
primijetio siune bore koje su joj se poele pojavljivati oko kutova
oiju. Sjeam se da sam je zbog tih bora poelio jo vie, jer su je inile
stvarnom, neim fizikim to moe umrijeti, ali ne samo to.
Kasnije, dok smo u kuhinji pili aj s krikama limuna - iz Ikea alica,
na Ikea stolcima, jer veina stvari u mojem stanu bila je iz Ikee koja je u
tom trenutku u Moskvi bila neizbjena poput smrti i utaje poreza (ali i
ciroze jetre) - ona je ponovno spomenula tetu, onu koja ivi u Moskvi.
Rekla mi je da se ona i Katja viaju s njom to ee mogu, ali ne
onoliko koliko bi trebale. Rekla je da bi me uskoro voljela upoznati s
njom.
Moda idui tjedan, rekla je. Ili tjedan poslije. Sama je u Moskvi
pa se veseli kada joj doemo u posjet. Svidjet e joj se. Mislim da ona
ne poznaje puno stranaca. Moda nijednoga. Molim te.
Da, rekao sam. Naravno da u se upoznati s njezinom tetom. Maa
je popila aj, poljubila me u nos i otila na posao.
39

Knjigoteka

daa&Bocca

Pribliavala se sredina studenog. Sav mokri snijeg bio se istopio, ali

zadralo se neto leda koji se primio za vrijeme naleta hladnoe u
listopadu; sada ga je uglavnom bilo po pukotinama na plonicima i
rupama na cestama, zarobljen poput vodova koji ekaju pojaanje.
Uite, rekla je Tatjana Vladimirovna.
O Sovjetima moete govoriti to god elite, ali to se parketa tie, u
tome su bili neprikosnoveni svjetski prvaci. U njezinome se stanu
parket sa arom riblje kosti iz doba Hruova prostirao ve od
neuglednih ulaznih vrata, a po sredini bio je prekriven izblijedjelim
turkmenskim tepihom. Tu je jo bio i svjetlucavi luster iz doba
komunizma, koji je izgledao prekrasno sve dok mu ne biste prili.
Izuli smo cipele, skinuli kapute i krenuli niz hodnik za Tatjanom
Vladimirovnom. Sjeam se njezina stana puno bolje nego to bih volio.
Proli smo pokraj sobe s dva odvojena kreveta - samo je na jednom bila
posteljina - tamnim drvenim ormarom i bijelim toaletnim stolom s
kitnjastim zrcalom. Sljedea soba bila je napola zakrena kutijama za
pakiranje, zatim vrata od kupaonice i kuhinja s otrcanim linoleumom i
prastarim hladnjakom. Zidovi dnevne sobe u koju nas je uvela bili su
prekriveni nekakvim smeim dlakavim tapetama koje su se u jednom
kutu pri stropu poele lagano odljepljivati. Polica za knjige bila je krcata
starim sovjetskim enciklopedijama, a veliki drveni pisai stol prekriven
zelenom ojom. Na stolu su bila tipina ruska jela od kojih me uvijek
hvatala strava, jer su bila onoliko nejestiva koliko su bila
ekstravagantna. Vjerojatno je na njih, na te ljigave ribe, na hladetinu od
neprepoznatljivih dijelova ivotinja, na rusku okoladu razlomljenu na
velike komade, na palainke koje su se hladile, na vrhnje i poseban
slatki sir koji se u obliku rolica prio na ulju potroila mjesenu
mirovinu i dva tjedna priprema.
Prozori su bili zatvoreni, a centralno grijanje - jo uvijek, kao i u
stara vremena, pod centraliziranom kontrolom gradskih vlasti - grijalo
je kao ludo. Tatjana Vladimirovna pokazala je prema olinjaloj sofi. aj,
rekla je izjavno, a ne kao pitanje i nestala.
Djevojke su sjele i poele se doaptavati. Ja sam se proetao po
sobi. Stan Tatjane Vladimirovne gledao je na Bulevar i park istije prudi
("isti ribnjaci - tipina ruska pusta elja, barem to se vode tie, ali
sve otmjeniji dio u centru Moskve). S velikog prozora vidio se ribnjak i
drvee oko njega. Beduinski ator, u kojem je preko ljeta bio restoran
na platformi na vodi, ve je bio sloen i pospremljen, a gondole na
40

Knjigoteka

daa&Bocca

kojima su po paprenim cijenama pjevali serenade bile su nasukane na

obali. S druge strane ribnjaka bila je neobina plava zgrada ukraena
reljefima stvarnih i bajkovitih ivotinja, jedna od ljepota na koju moe
nabasati u tom gradu, kao cvijee na bojnome polju. Razaznao sam
sove, pelikane, dvoglave grifone, krokodile s dva jezika, pse koji su
trali, ali nekako bez radosti. Nebo, koje se nikako nije moglo odluiti
hoe li se razvedriti ili naoblaiti, podsjealo me na crno-bijeli televizor
na kojem programi nisu bili namjeteni.
Na jednom zidu sobe visjeli su tanjuri s klasinim plavo-zlatnim
peterburkim uzorkom i svjedodba tehnikog fakulteta iz
Novosibirska. Stari bakelitni radio bio je u kutiji od lanog mahagonija,
velikoj kao sanduk koji se otvarao s gornje strane. Na polici za knjige
bile su dvije uramljene crno-bijele fotografije. Na prvoj je bio mladi par
naslonjen na vjetrovite stijene na obali mora. Ona je nasmijeena
gledala u njega, on, prerano proelav, s naoalama strogih okvira,
gledao je u objektiv aparata. Par je izgledao sretno, onako kako sam
mislio da ljudi u Sovjetskom Savezu nisu trebali biti. U donjem desnom
kutu fotografije bijelim ablonskim slovima bilo je ispisano Jalta,
1956. Na drugoj fotografiji neka je djevojka stajala u velikom kolutu
nalik na one u kavezima za hrke i rukama se drala za rub. Izgleda da
je to bila toka sinkronizirane ritmike gimnastike, jer su se u pozadini
vidjela jo dva kotaa s dvjema djevojkama unutra. Kada sam nagnuo
glavu i pogledao izbliza shvatio sam da je to ista ona djevojka kao na
fotografiji na plai, moda nekoliko godina mlaa. Na sebi je imala
kratke hlaice za tenis, prilino seksipilne, iako vjerojatno nisu trebale
biti, i iroki usiljeni osmijeh. To je bila ona, napokon je shvatila moja
sagnuta glava. To je bila Tatjana Vladimirovna.
Iza komode s posuem na pisaem stolu bila je jo jedna
fotografija. Na njoj je isti onaj mukarac s naoalama, samo neto stariji,
sjedio za tim stolom na kojem su bili uredno sloeni papiri, pepeljara i
starinski telefon s okruglim brojanikom. Samo se napola okrenuo
prema osobi koja ga je fotografirala, kao da je posao koji je radio toliko
vaan da ga ne moe sasvim zanemariti.
To je moj mu, rekla je Tatjana Vladimirovna na ruskom. Zastala
je iza mene s malim srebrnim samovarom u rukama. Pjotr Arkadjevi.
Pripremila je aj na ruski nain, tako to je u alice nalila jaki
koncentrat iz ajnika pa ga razrijedila vruom vodom iz samovara.
Svakome je dala malenu zdjelicu s demom i liicu, kako bismo mogli
41
Knjigoteka

daa&Bocca

naizmjence pojesti malo dema, zatim otpiti gutljaj aja. Nikad nisam
zapravo razumio zato se to tako radi.
Zapoeo je razgovor. Na trenutke mi se inilo kao da sam doao na
intervju za posao, na trenutke kao da sluam izlaganje turistikog
vodia o ruskom zemljopisu.
ime se bavite, Nikolaj?
Odvjetnik sam.
ime se bavi va otac?
On je uitelj. Moja majka takoer, ali sada su u mirovini.
Svia li vam se Moskva?
Da, jako mi se svia.
Osim u Moskvi, gdje ste jo bili u naoj Rusiji?
Odgovorio sam da sam bio u nekoliko samostana u okolici Moskve,
ali sam naalost zaboravio kako se zovu.
Jesam li bio u Sibiru posjetiti nae veliko Bajkalsko jezero"? Znam
li da je to najvee jezero na svijetu? Znam li da u rijekama Kamatke
ivi jedanaest vrsta lososa?
Poeo sam automatski odgovarati na pitanja. Pogled mi je svako
malo bjeao prema Mainom zaobljenom bedru. A onda je u jednom
trenutku, kao to stariji Rusi imaju obiaj, Tatjana Vladimirovna
spomenula neto zbog ega sam se osjetio beskrajno naivnim, kao juer
roenim u usporedbi sa svime to je ona proivjela i vidjela. Bila je to
ekstremna varijanta onoga kako se osjea s dvanaest godina kada tvoji
roditelji potpuno nerazumljivo razgovaraju o porezu ili o tome kako se
netko razvodi. U Rusiji je to mogla biti pria o ujaku koji je zavrio u
Gulagu iz kojega se nikada nije vratio, ili opis nekog obinog
svakodnevnog junatva ili ponienja - kako je neki mukarac stanovao
u istoj sobi s roditeljima do svoje etrdesete, kako su nekoj eni
cenzurirali potu ili kako je netko tri dana stajao u redu za krumpir.
Pitala me jesam li bio u Sankt Peterburgu. Odgovorio sam kako jo
uvijek nisam, ali da me majka planira posjetiti, moda uskoro (to je bila
istina, prijetila je da e doi) pa se nadam da emo onamo poi zajedno.
Jasam iz Sankt Peterburga, rekla je.Iz Lenjingrada. Roena sam u
selu pokraj njega.
Nastavila je priati o tome kako je na selu njezina majka muzla
krave i molila se Bogu u tajnosti. Otac je radio u kolhozu. Preselili su se
u grad nakon njegove smrti, rekla je Tatjana Vladimirovna, malo prije
42

Knjigoteka

daa&Bocca

poetka Velikog domovinskog rata, kada je ona imala sedam ili osam
godina. Izgubila je sestru i majku za vrijeme opsade grada. Stariji brat,
rekla mi je i dalje nasmijana, poginuo je u bitci kod Kurska. Poslije rata,
uskoro nakon udaje, preselila se s muem, mukarcem na
fotografijama, u Novosibirsk, sveuilini grad u Sibiru. Ondje je bilo ba
neobino, rekla je, u Sibiru su se osjeali gotovo slobodno, vie nego u
Lenjingradu prije rata ili poslije u Moskvi. Njezin mu bio je
znanstvenik - tu me znanje ruskog gotovo izdalo, iako nisam siguran da
bih shvatio i na engleskom - mislim da je pomogao stvoriti boju koja se
mazala s unutarnje strane silosa, ili tako neto, koja je bila dovoljno
otporna, rekla je ona, da izdri toplinu prilikom lansiranja raketa.
On je bio veliki znanstvenik, rekla je Katja na engleskom.
Zato Tatjana Vladimirovna ima ovaj stan u centru Moskve, rekla
je Maa na ruskom. Za zasluge pred domovinom.
Da rekla je Tatjana Vladimirovna. Drug Hruov dao je mojem
muu stan 1962. U ono vrijeme to je bio veliki problem - kako lansirati
rakete, a ne spaliti silose. Pjotr Arkadjevi je naporno radio i na kraju
pronaao odgovor.
Rekla je zatim kako ona jo uvijek radi honorarno, kao vodi u
muzeju blizu Parka Gorkog, posveenom nekim poznatim ruskim
znanstvenicima za koje nikada nisam uo. Bila je prilino taktina, kao
to ponekad znaju biti stariji ljudi prema mladima, pa je brzala dok je
priala svoju ivotnu priu kako ne bi oduzela previe naeg
dragocjenog, mladenakog vremena. Tatjana Vladimirovna mi se
sviala. Odmah mi se svidjela, i tako je bilo sve do kraja.
I, Nikolaj, rekla je. to kaete o naem malom planu?
Nisam imao pojma o emu govori. Bacio sam pogled na Mau. Ona
je kimnula.
Mislim da je plan odlian, rekao sam elei joj ugoditi.
Da, rekla je Tatjana Vladimirovna. Odlian. Svi smo se
nasmijeili.
Nikolaj! uskliknula je Tatjana Vladimirovna i skoila s mjesta
promijenivi temu. Djevojke! Niste nita jeli.
Svi smo se okupili oko stola gdje nam je Tatjana Vladimirovna
podijelila tanjure i pobrinula se da dobijem ba ribu koju nisam volio.
Uzeo sam dovoljno hladnih palainki kako bih je mogao sakriti ispod
njih.
43

Knjigoteka

daa&Bocca

Sjeli smo. Tatjana Vladimirovna pitala je Katju kako je na fakultetu.

Moram puno raditi, rekla je Katja, ali jako je zanimljivo.
Uskoro je nastupila pomalo nelagodna tiina.
Riba oboava plivati! uskliknula je Tatjana Vladimirovna. Ustala
je, pola u kuhinju i vratila se s punom bocom votke i etiri stare aice
na kojima su bile ugravirane pahuljice. Natoila je i svi smo ustali kako
bismo se kucnuli.
Za va uspjeh, djeco! rekla je Tatjana Vladimirovna i ruski vjeto
iskapila svoju votku.
Nas troje smo uinili isto. Osjeao sam kako mi votka pali grlo,
zatim eludac, a nakon toga toplinu u grudima i trenutani ushit zbog
kojega je ona bila takvo prokletstvo. Osjetio sam kako mi se obrazi
rumene, a ni do oteenja jetre i nepromiljenih postupaka vie nije
bilo daleko. Nisam se zamarao time da nekoga od njih upitam o kakvom
se planu radi.
Deset minuta poslije ("Za Rusiju!, Za nas!, Za englesku
kraljicu!") pitao sam Mau na engleskom hoemo li krenuti. Rekla je da
ona jo ne moe, jer mora razgovarati s Tatjanom Vladimirovnom. Znao
sam da e se moda smatrati nepristojnim to odlazim prije nego to je
boca ispijena, ali rekao sam Tatjani Vladimirovnoj da naalost moram
stii na jedan sastanak.
Ali niste nita pojeli, pobunila se ona i sklopila ruke pred sobom
gledajui u moj prenatrpani tanjur.
ao mi je, rekao sam i dodao kako mi je bilo veliko zadovoljstvo
upoznati je.
Djevojke sam poljubio u obraze. Tatjana Vladimirovna me pratila
dok sam se sklizao preko parketa obui kaput i cipele.
Dovienja, rekao sam. Veliko hvala. Do naeg sljedeeg susreta.
Ali, niste nita jeli, ponovila je ona dok je za mnom zatvarala
vrata. Pojurio sam niza stube, bjeei iz tog stana koji je oajniki
odisao nedostatkom djece.
Kasnije toga dana zatekao sam Olega Nikolajevia na odmoritu
izmeu naih katova. Na sebi je imao crno odijelo, koulju i crni eir.
Sve besprijekorno uredno, osim nekoliko majih dlaka na reveru.
Uinilo mi se da je podiao bradicu. Izgledao je kao da ide na vlastiti
pogreb.
44
Knjigoteka

daa&Bocca

Kako ste, Olegu Nikolajeviu? Mislim da sam jo uvijek bio

pomalo pripit.
Dobro, Nikolaju Ivanoviu, rekao je. Kako vi ono kaete na
engleskom? Dobra je vijest kada nema vijesti. Jedino to ne mogu
pronai naeg susjeda, Konstantina Andrejevia.
Kakva teta, rekao sam. Ba mi je ao.
Moj prijatelj Konstantin Andrejevi, nastavio je on, stanuje u
zgradi iza crkve. Ne javlja se na telefon. Zagledao se u mene kao da je
oekivao da bih mogao rei: Ah, taj Konstantin Andrejevi, to ne
kaete, on je gore u mojoj kuhinji.
Umjesto toga pokuao sam se nasmijeiti i izgledati zabrinuto u
isto vrijeme. Uvjeren sam da je sve u redu, rekao sam. Sjeam se da
sam pomislio kako je Konstantin Andrejevi, ma tko on bio, vjerojatno
iskljuio telefon ili se toliko napio pa privremeno nije uo. Ali potrudio
sam se shvatiti Olega Nikolajevia ozbiljno.
Moda je otputovao bratu u Tver.
Moda, rekao sam.
Moda, rekao je, mi vi moete pomoi. Da ga pronaem.
Vrlo rado, rekao sam. Ali nisam siguran da mogu ita uiniti.
Jo kako moete, rekao je.Vi ste odvjetnik. Amerikanac.
Ja nisam Amerikanac.
No dobro, bio je uporan, imate kreditnu karticu. Imate tajnicu.
Moete se obratiti policiji ili u ured javnog tuitelja. Ja sam stariji
ovjek. Ovo je Rusija.
U redu, rekao sam. Naravno. Ako budem mogao, pomoi u vam.
Pokuat u. Obeavam, Olegu Nikolajeviu.
Krenuo je prema meni i na trenutak mi se uinilo kao da e me
zgrabiti ili udariti. Umjesto toga, spustio je ruku na moje lijevo rame i
prislonio usne vrlo blizu mojeg desnog uha pa mu je, kada je
progovorio, jezik gotovo bio u njemu.
Potovani Nikolaju Ivanoviu, rekao je, samo se idioti cijelo
vrijeme smijee.

45
Knjigoteka

daa&Bocca

PET
Pretpostavljam da je barem u teoriji postojalo vrijeme, moda u rana
poslijepodneva, kada je Steve Walsh uspijevao izdrati pet minuta bez
gutljaja kave ili crvenog vina - kao to u teoriji sigurno postoji kratka,
prijelazna faza Ruskinja u tridesetima izmeu ekshibicionizma na
visokim potpeticama i oputenosti srednjih godina kada se ponu
debljati. Uglavnom, kad god bih vidio Stevea on je ispijao jednu od
svojih droga. Poput veine stranih iseljenika alkoholiara imao je
taktiku kojom je uvjeravao samoga sebe da to nije: naruivao je vino na
ae, ak iako ih je znao popiti dvanaest ili dvadeset za vrijeme jednog
izlaska, to je bilo loe za njegov novanik, ali dobro za njegovo
samopotovanje. Nali smo se na ruku, a kada sam mu ispriao o Mai
i o sebi ve je bio preao s kave na vino.
I, rekao je Steve nakon to sam saeo na dosadanji odnos, je li
te ve traila da joj neto kupi? Dijamante? Automobil? Plastinu
operaciju cica?
Na odnos nije takav.
A kakav je?
Drugaiji je, Steve. Nemoj.
Misli da je s tobom zbog tvog izgleda?
Steve je tehniki gledano bio Britanac, ali pokuavao je izbjegavati
Englesku i samoga sebe ve veoma dugo i na mnogim dalekim mjestima
- mislim da je prije Moskve bio tri ili etiri godine u Meksiku, prije toga
na Balkanu, a prije toga na nekom mjestu kojega se ni ja, a moda ni on
ne sjea - a kad sam ga ja upoznao ve je bio postao jedan od onih
izgubljenih stranih dopisnika o kojima itate u knjigama Granama
Greenea, graanin republike cinizma. Iskoritavao me kako bi dobio
podatke koje mu zapravo nisam smio odavati - natuknice o tome koji
kartel, koliko i od koga posuuje kako bi preuzeo odreenu naftnu ili
aluminijsku kompaniju. Sve te jednadbe pohlepe pomagale su mu da
shvati tko je gore, a tko dolje u Kremlju, tko e biti sljedei predsjednik,
a tko e zavriti u zatvoru u Magadanu, Steve se pretvarao da
provjerava moje informacije, ali zatim ih je koristio u lancima koje je
pisao za Independent i neke kanadske novine, to njegov londonski
46

Knjigoteka

daa&Bocca

poslodavac nije znao. I ja sam njega iskoritavao kako bih razgovarao s

nekim na engleskom o drugim temama osim o bonusima. Iskoritavali
smo jedan drugoga. Drugim rijeima, bili smo prijatelji. Mislim da je
moda on bio moj jedini pravi prijatelj u Moskvi.
Punaan, plave kose, neko sigurno zgodan, Steve je tada ve bio
naboran, s licem rumenim kao vino Rioja. Pomalo je podsjeao na
Borisa Jeljcina.
Steve, rekao sam, nemoj me zezati, ali mislim da sam se
zaljubio.
Ti nikad nisi bila od ljubomornih ena, iako, s druge strane, nisi
nikada imala zato biti. Pretpostavljam da e nekako moi ivjeti s
ovom informacijom.
Isusa ti miloga, rekao je Steve maui aom po zraku.
Jeli smo govedinu Stroganoff u francuskom restoranu u dnu
trgovakog centra Smolenski, gdje su se ljubavnice mini-oligarha
sastajale kako bi izmeu pedikura popile preskupi aj. Mislim da je
gotovo bio kraj studenog. Nou je padao pravi, veliki snijeg i kao od ale
u sat vremena preobrazio cijeli grad. Rune stvari postale su lijepe,
lijepe su postale arobne. Crveni trg izgledao je poput filmskog seta - s
mauzolejom i Kremljem prekrivenim snijegom s jedne strane i robnom
kuom izgraenom u doba posljednjeg ruskog cara s druge,
osvijetljenom poput vaara. Na gradilitima i u crkvenim dvoritima
opori pasa lutalica optimistino su njukali po bljuzgavici. Divlji
taksisti povisili su cijene: mogli ste procijeniti koliko je stranac dugo u
Moskvi po tome koliko su dugo stajali na snijegu i pregovarali. Starice
prosjakinje zauzele su je iznuivake zimske poze, rairenih ruku
kleale su na plonicima prekrivenim snijegom. Ali znao sam da su pod
krznenim kaputima i namrgoenim licima Rusi zapravo sretni. Jer, uz
fatalizam i bor, snijeg ih je inio onime to jesu.
Mislim da i ona mene voli. Ili bi me mogla zavoljeti. Barem joj se
sviam.
Je li ti to rekla?
Nije.
uj, rekao je, ako ti kae, bit e iskrena. Bit e iskrena u trenutku
dok to bude izgovarala, ali dvadeset minuta poslije e ti s jednakom
iskrenou ukrasti kreditnu karticu. One sve rade iskreno.
Jesi li ti ikada bio zaljubljen, Steve?
47

Knjigoteka

daa&Bocca

Zna li to bi ti trebao, Nick? Trebao bi zaboraviti neke udoredne

principe, jer si inae gotov.
Promijenio sam temu. Odluio sam zamoliti Stevea da mi pomogne
kako bih ja mogao pomoi svojem susjedu Olegu Nikolajeviu pronai
prijatelja. Prvo sam se obratio policiji, kako to sam obeao, ali nisam
nita saznao. Maa je ila sa mnom: Oleg Nikolajevi je pred sam
odlazak rekao da ima hitan sastanak i da ne moe poi, iako ja mislim
da ga je sprijeio njegov uroeni strah od uniformi. Detektiv, pritavi
adolescent koji nas je primio, nosio je traperice i sluao gangsterski rap.
Iznad stola imao je natpis na kojem je pisalo Bombonijere i cvijee ne
mogu piti te crno-bijele portrete ruskog predsjednika lasijeg lica i
Erwina Rommela. Odmjerio nas je posebnim pogledom kakav osim
ruskih ena znaju imati i neki ruski mukarci procjenjujui nau
platenu sposobnost uz osmijeh u smislu prvo novac. Mora platiti,
apnula mi je Maa na engleskom. Odbio sam pa mi je detektiv rekao
kako, budui da nema dokaza da se dogodio zloin, on ne moe nita
uiniti. Dok smo odlazili rekao mi je da mi, ako ikada budem u urbi da
stignem na sastanak ili na aerodrom, moe osigurati pratnju na
motociklima. ("Pa, rekao je Oleg Nikolajevi kada sam mu ispriao to
se dogodilo u policiji, dokle god smo ivi mogue je da emo jednoga
dana biti i sretni")
Mislio sam da Steve moda poznaje kakvog prijateljski
raspoloenog policajca, ili blagonaklonog obavjetajca, ili provalnika,
bilo koga tko bi se mogao malo raspitati, protresti neije sjeanje ili
savjest.
Steve je rekao da mu je ao, ali da policajci koje on poznaje nisu od
one vrste koja je meni potrebna. Rekao mi je da ne gubim vrijeme, jer je
Konstantin Andrejevi vjerojatno mrtav - pao je u rijeku ili pod
automobil, ili je popio lou briju pa se stropotao negdje u umi.
Nemoj se previe vezati za njih, rekao je Steve. Oni ti ive samo
negdje do ezdesete. Ostane li ovdje dovoljno dugo, ljudi koje
poznajepoet e umirati. Ako zna dvoje Rusa starijih od ezdeset
godina, velike su anse da e jedno od njih krepati. Pogotovo mukarci.
Ubiju se alkoholom prije nego to uope stignu doivjeti do mirovine.
Ako ti je u metrou dosadno, moe igrati igricu, zove se Pokuaj uoiti
starca.
Ima li jo kakvu zamisao, Steve? Mislim, kako bi mi pomogao da
ga pronaemo. Ozbiljno. Taj moj susjed je stari dobriina, ali nema
48

Knjigoteka

daa&Bocca

novca, nema niiju zatitu ili neto slino. Mislim da sam mu ja jedina
nada.
Tako ti je u Rusiji, rekao je Steve. Moe se pomoliti.
Odustao sam i upitao ga zna li ita o mojem novom poslovnom
znancu, Kozaku. Njemu je Kozak bio puno zanimljiviji.
Nizak tip? upitao je Steve. S blijedim, vodenastim oima? Da,
rekao sam. To je bio on.
On nije nafta, rekao je Steve. On radi za FSB. U sluaju ako ne
prepoznaje kraticu, FSB je nova varijanta KGB-a, samo oduzmi
komunistiku ideologiju i bilo kakve zakone. Pria se da je poetkom
devedesetih negdje na Uralu osuen zbog ubojstva. FSB ga je vrbovao
jo dok je bio u zatvoru, izvukao ga odande i poslao na istok zemlje da
im pomogne u mutnim poslovima s krivolovom. Nisam se nikada s njim
upoznao, ali kada sam bio u nekom baru na otoku Sahalinu, jedan
kotski pilot helikoptera mi ga je pokazao. Na Kamatki je bio glavni za
nelegalnu trgovinu kavijarom, mislim da je pilot rekao, sve dok ga nisu
prebacili na trgovinu lososom. Trebao je postati zamjenik guvernera
otoka, ali onda su ga odande povukli. Odonda nisam uo nita o njemu.
Pretpostavljam da je tako dobro vodio poslove s ribom da su ga
unaprijedili u ekipu koja radi s naftom. Kriminal, biznis, politika,
pijunaa - uobiajeni ruski vrtuljak.
Moda je napustio FSB kako bi se bavio biznisom, rekao sam.
Svi se oni bave biznisom, rekao je Steve, ali nikada ne naputaju
slubu. Kako predsjednik kae - nema bivih KGB-ovaca.
Pitao sam ga zna li neto o poslu s naftnim terminalom na sjeveru
koji se financirao pomou naeg zajma. inilo se da sve dobro
napreduje: Kozak je uskoro trebao dobiti prvi dio novca. Banke koje su
mu davale zajam ve su imale sva izvjea o novanom toku i studije
isplativosti za taj projekt, koje je za njih izradila uobiajena gomila
konzultanata, dok smo mi sastavili stotine stranica s tokama o
odtetama i osloboenju od obveza. Pokuavali smo, pro forma, dobiti
garancije o suradnji od guvernera regije gdje se terminal gradio, od
Narodnefta podatke o koliini nafte koja e prolaziti kroz terminal
jednom kad bude izgraen,a od Kozaka iznos koji e se izdvajati na
zaloni raun za povrat zajma. Uvjeravali su nas da emo sve uskoro
dobiti. Na sjeveru je sve napredovalo po planu, rekao nam je Kozak: bio
je uvjeren da e ve potkraj sljedeeg ljeta se iz terminala pumpati
nafta u tankere koji e uz njega pristajati. Jedino je malo zapelo kada je
49

Knjigoteka

daa&Bocca

nadzornik, Vjaeslav Aleksandrovi, htio krenuti u inspekciju. Kozakovi

ljudi su mu rekli da je izbio manji poar pa da prieka nekoliko tjedana.
Zvui vjerodostojno, rekao je Steve. Rusi su manje-vie iscrpili
sve svoje naftovodne kapacitete pa oajniki trae nove puteve izvoza.
Predsjednik je o tome govorio u svojem posljednjem telefonskom
obraanju naciji u jednoj televizijskoj emisiji: To je jedan od velikih
izazova za rusko gospodarstvo, zato nam je dobrodola potpora i
investicije naih inozemnih partnera. Uobiajena bombastina fraza.
Izvoz nafte morem bit e novi veliki hit. Moi e je dopremiti na
europsko trite bez oslanjanja na bive sovjetske republike s kojima
Rusi svako malo imaju problema. Negdje gore imaju zaljev koji se ne
smrzava - valjda zbog golfske struje - njega e koristiti. Tko su
partneri?
Samo logistika tvrtka i Narodneft, rekao sam.
Zanimljivo. uj, uvjeren sam da tvoje banke nee imati problema.
Rusi imaju naftu i moraju je prodati. Oni znaju pravila: mogu potkradati
vlastiti narod dokle god su korektni prema strancima, ali svejedno, u
svakom poslu se znaju snai tako da izvuku korist, Nick. Pretpostavljam
da e koristiti logistiku tvrtku kako bi obrali vrhnje s dijela dobiti kada
novac pone pristizati, kako Narodneft to ne bi morao dijeliti s
narodom. Ti zna to Narodneft znai?
Da.
Narodna nafta. Kakva jebena sprdaina.
Stevea su jedanput pozvali na razgovor u Ministarstvo vanjskih
poslova kako bi vritali na njega jer je bio u eeniji bez doputenja, a
zatim u svojim novinama objavio intervjue sa samoproklamiranim
ruskim ratnim zloincima. Ministarstvo je priprijetilo da e mu oduzeti
vizu, a on im je, kako se pria, odgovorio da slobodno mogu, da ga
izbace iz zemlje i uine mu uslugu. Ako se doista tako dogodilo, on je
blefirao, jer je Steve, kao i svi novinari koje sam upoznao u Moskvi,
oboavao Rusiju. Imala je puno finih restorana i uvoznog piva kakvog
su samo poeljeti mogli, ali je zadrala i dosta loih navika iz prolih
vremena pa su piskarala imala dovoljno materijala za svoje kolumne,
to im je omoguavalo da ostanu u njoj, daleko od svega od ega
supobjegli. Veina njih, posebno Steve, skrivala je svoju ljubav nekom
vrstom moralnog maizma. Kao da je imao ugovornu obavezu da vidi
ono najgore u svima i u svemu, ili da se pretvara da to vidi. Koliki god
degenerik bio, povremeno je znao biti pravi moralizatorski seronja.
50

Knjigoteka

daa&Bocca

Ne znam, Steve, rekao sam. Ti dobro zna da je to uobiajena

praksa svih velikih naftnih kompanija: osnuju zasebnu tvrtku za nove
investicije kako se dugovi ne bi vidjeli u poslovnim knjigama. To ne radi
samo Narodneft, ve i velike zapadnjake kompanije. To je bila istina,
bio je to uobiajeni knjigovodstveni manevar, iako, moda sam samo
pokuavao braniti Kozaka, jer me Steve zafrkavao u vezi Mae.
Ali nije rije o zapadnjakoj tvrtki, Nick, rekao je i otpio gutljaj
vina, daj shvati, Sovjetski Savez stvorio je potpunu suprotnost od
onoga kako je trebalo biti. Svi su se trebali meusobno voljeti, a
zavrilo je tako to nikome ni do koga nije stalo. Ni do naroda, ni do
dioniara pa ak ni do samih sebe.
Znao sam u kojem e se smjeru dalje razvijati njegova retorika: nije
komunizam unitio Rusiju, ve ona njega, a nakon jo tri ae, prie o
ponovnom jaanju KGB-a, o nasljeu Ivana Groznog i komparativnim
prednostima ena iz Sankt Peterburga. Dok sam gledao u njegove
mutne oi proarane tokicama, zakljuio sam da je Steve ljubomoran na mene i Mau, na sve koji su se nadali i stremili ka srei. Njegova
lekcija iz ruske povijesti upravo je dolazila do dijela o dugoronom
utjecaju mongolskog jarma kada sam ga prekinuo.
Osjeam se pomalo usrano, slagao sam i odgurnuo tanjur.Sino
sam tulumario s Maom. Mislim da bi bilo dobro da poem. Oprosti,
Steve. Hajdemo se uskoro ponovno nai, dobro?
Svi se osjeamo usrano, rekao je Steve, podigao obrvu prema
konobaru i kucnuo svoju au. Ovo je jebena Rusija. Alkohol.
Zagaenost. Loa hrana. Jebeni avioni. Govna koja po nama padaju
zajedno s kiom, o emu ne eli ni razmiljati. Rusija je kao polonij.
Napada sve organe odjednom.
O emu trenutno pie? upitao sam ga dok sam stavljao al oko
vrata.
O vanoj energetskoj temi, rekao je. Puno vanijoj od tvojeg
malenog naftnog terminala.
S naglaskom na to? Biznis ili politiku?
U Rusiji, rekao je Steve, nema pria o biznisu. Nema pria o
politici ili o ljubavi. Postoje samo prie o zloinu.

51
Knjigoteka

daa&Bocca

EST
Bilo je trenutaka za vrijeme svake ruske zime kada sam mislio da neu
izdrati. Trenutaka kada bih, da nisam znao kako su jezivo zakrene
ceste, zamalo krenuo ravno na aerodrom. Hodanje ulicom postalo je
poput treninga u zaobilaenju prepreka - trebalo je savladati sve te
gomile snijega i nekako se izboriti za svoje mjesto na uskim
raienim dijelovima plonika dok su s druge strane nadirali pjeaci.
Zna ono kad se u Londonu gotovo sudari s nekim na ulici pa ga
pokua zaobii, a ta osoba skrene na istu stranu kao i ti pa ste jo
uvijek jedno drugome na putu - ali na kraju se ipak nekako uspijete
mimoii, nasmijeite se jedno drugome zbog te sluajne prisnosti i
bezazlene nezgode pa nastavite dalje? To se u Moskvi ne dogaa.
Najmanje jednom mjeseno, kada se ne bih uspio zaustaviti u mjestu,
moja stopala u krznom podstavljenim gojzericama poletjela bi prema
gore, guzica prema dolje i ja bih nekoliko trenutaka dugih kao vjenost
osjeao stravu dok sam padajui ekao da udarim o led.
Zatim, tu su ljudi u naranastom. Svake godine, nakon prvog
pravog snijega, netko u uredu gradonaelnika pritisne tipku i vojska
ljudi u naranastim kombinezonima - kmetovi novog doba iz
Tadikistana. Uzbekistana i Bogtepitakojegstana - pojavljuje se kao iz
zemlje, ili s druge strane velikog transportnog prstena oko grada, poput
poslune vojske vanzemaljaca. Voze se naokolo u pretpotopnim
kamionima, lopatama zgru snijeg na gomile i otapaju tvrdokoran led
jakim kemikalijama u rangu oruja za masovno unitenje. U mojoj ulici
su gomilali sav snijeg sjedne strane, zatrpavajui sve automobile koji su
ondje nemarnoostavljeni, a jedan od njih je te zime bio i zahrali iguli.
Svake noi oko etiri sata ujutro pojavljivali su se ljudi u naranastom i
lopatama razbijali i istili led s plonika, proizvodei zvukove uz koje su
samo mrtvaci mogli spavati - ta buka bila je neto izmeu grebanja
noktiju po staklu, nabijanja u brodogradilitu i zavijanja maaka koje se
tjeraju. Najgora od svega bila je moja prokleta nezahvalnost. Ili su mi
na ivce, ali istovremeno sam znao da sam tek igrom sudbine ja bio
unutra na toplom, ponekad sa enom pokraj sebe, dok su oni vani
rintali.
52
Knjigoteka

daa&Bocca

Jedne veeri, negdje potkraj studenog, kada sam bio posebno

neraspoloen, umjesto da pobjegnem na aerodrom pourio sam do
Mae i trgovine mobilnim telefonima u kojem je ona radila blizu stanice
metroa Novokuzneckaja. Nije me oekivala. Skrenuo sam desno prema
Tretjakovskoj galeriji, proao pokraj oronule crkve preko puta koje je u
podrumu bio kafi u koji sam jedanput zaao. U njemu su privilegirani
ruski klinci sluali protestne pjesme pretvarajui se da su disidenti.
Odmah iza njega bila je Maina trgovina. Provirio sam kroz prozor.
Sjedila je za stolom s rajfom u kosi i sluala mladi par sav u traperu
dok su joj objanjavali kakve telefone ele. Trgovina je imala recepciju
gdje se iz aparata uzimao broj, zatim je trebalo ekati poziv u ured gdje
su sjedili Maa i ostali agenti za prodaju. Vladala je prilina guva,
atmosfera kao ona kakvu zamiljam da je bila u Noinoj arki. (Tada je u
Moskvi, kako se prialo, bilo vie mobitela nego Moskovljana, uglavnom
zbog svih onih mukaraca koji su imali zasebne brojeve kako bi mogli
razgovarati s ljubavnicama.) Neka ena u udaljenom kutu zavijala je
kao da raa. Obrisao sam zamagljena stakla naoala i poeo se probijati
kroz guvu kada su se otvorila vrata ureda i Maa mi izala ususret.
Kolja, rekla je svojim nevjerojatnim, hrapavim glasom koji me
dirao ravno u nutrinu, molim te odi do Raskoljnikova u Pjatnickoj ulici
i ekaj me ondje. Doi u za dvadesetak minuta.
Dobro, rekao sam. Gledao sam je dok se vraala za radni stol.
Donji dio njezina tijela bio je utegnut u crne uredske hlae, dok je
obline gornjeg dijela obavijala jarkozelena majica njezine tvrtke.
Uinio sam kako mi je reeno i ekao je za stolom pokraj prozora u
Raskoljnikovu, toplom kafiu skrivenom u malenom dvoritu, koji se i
nije previe trudio da bude otkriven. Nakon nekog vremena Maa je
napokon ula u dvorite. Imala je kaput nalik na crveni tepani poplun,
samo to je na njoj izgledao seksipilno. Nosila je potpetice od nekih
osam centimetara koje je obula poslije posla i na kojima je hodala
posnijegu kao Isus po vodi. Savreno je odravala ravnoteu. Ula je,
skinula kaput i sjela preko puta mene.
Kako je bilo na poslu? upitao sam.
to te mui?
Htio sam joj rei da nemam pojma to uope radim i to ne samo u
Rusiji, da sam usamljen, da je volim, ali nisam joj to rekao. Vjerujem da
te to nije iznenadilo. Umjesto toga promrmljao sam neto tipino
englesko. Rekao sam kako se osjeam pomalo potiteno, pomalo
53

Knjigoteka

daa&Bocca

umorno, da sam je elio vidjeti, da se nadam da mi nee zamjeriti to

sam tako nenajavljeno banuo.
Sad me sluaj, rekla je. U subotu idemo na dau.
Kakvu dau?
S jedne strane, ruska daa je obino mjesto kamo se ovjek moe
povui kako bi sadio krumpir, kiselio krastavce i lovio ribu, ali to je
takoer mjesto o kojem svatko mata, neto to nije u Moskvi, gdje
nema zastoja u prometu, prevaranata i policije.
Na dau djeda moje prijateljice Anje. On nikada ne ide onamo.
Imaju i banju 5, pei emo rotilj s Katjom. To e te oraspoloiti.
U redu, rekao sam. Dobro.
Ali prvo, ujutro idemo u Butovo.
Zato u Butovo?
Otpratit emo onamo Tatjanu Vladimirovnu, rekla je Maa.
Zato Tatjana Vladimirovna mora u Butovo?
Butovo je predgrae koje se naslanja na udaljeni juni rub
monstruozno velikoga grada. Pretpostavljam da je neko, prije nego to
se Moskva poela iriti, bio odvojeno selo poput onih u Middlesexu,
koja je London usisao pomou podzemne eljeznice.
Razmilja o tome da se onamo preseli, a u subotu idemo s njom
kako bismo joj pomogli da se odlui.
Sjetio sam se da su onog poslijepodneva, kada su me Maa i Katja
upoznale s tetom, spominjale neki plan. Zakljuio sam da su oito
mislile na preseljenje.
Maa je gurnula ruku pod stol, spustila je na moje koljeno, zatim
poela prelaziti noktima po unutarnjoj strani mojega bedra. Nemoj biti
tako zabrinut, Kolja, rekla je. Volim te.
U subotu smo nas troje poli do zgrade Tatjane Vladimirovne,
pozvonili na pucketavi interfon i pitali je li spremna. Uvijek spremna,
odgovorila je i pustila nas unutra kako ne bismo ekali na bljuzgavici.
Kako mi je objasnila Maa, Uvijek spreman bio je slogan pionira sovjetskog ekvivalenta izviaa, koje su uili ne samo kako paliti
logorske vatre, ve i kako prepoznati pijune i prokazivati kulake.
Tatjana Vladimirovna sila je u prizemlje odjevena u neku vrstu
utopljene zimske tunike smee boje, jarkoplavi al, vunene rukavice i
5,

rus. - parna kupelj, banja.

54
Knjigoteka

daa&Bocca

izme kakve smo osamdesetih u Lutonu zvali moon boots. Nosila je

veliku plastinu vreicu u kojoj je, kako se ispostavilo, bila plastina
Tupperware kutija s ukiseljenim haringama, nekoliko tvrdo kuhanih
jaja i termosica sa slatkim ajem, ime nas je poela nutkati odmah
nakon to smo na stanici Borovickaja preli na drugu liniju metroa i
pronali mjesta i odakle nas je ekala duga vonja do Butova. Umotala
je i malo soli za jaja u smei papir.
Prije puno godina, apnula mi je Tatjana Vladimirovna na
ruskom, Pjotr Arkadjevi i ja znali smo ii u Butovo u umu brati gljive
i plivati u jezeru. Ali u ono vrijeme nije bilo metroa. Ili smo autobusom,
zatim pjeice. Mi smo pak ili onamo, kako mi je Maa objasnila, jer je
Tatjana Vladimirovna poznavala ovjeka po imenu Stjepan Mihajlovi
ija je tvrtka gradila stambeni kompleks na samom rubu grada i Tatjana
Vladimirovna je razmiljala o tome da se preseli onamo. Na proljee je
namjeravala prestati raditi u muzeju, rekla je Maa, pa se htjela
maknuti iz centra Moskve u kojem je bilo previe automobila i
kriminalaca, a premalo zelenila. Plan je bio da zamjeni svoj stan kod
ribnjaka za onaj u Butovu.
Obiaj da se zamjenjuju stanovi bio je nasljee sovjetskih vremena,
objasnila je Maa. Tada ljudi nisu bili vlasnici stanova, rekla je - nita im
nije pripadalo, osim moda vlastitog groba - ali mogli su barem
zamijeniti svoje pravo da ive u nekom stanu za tue pravo da ivi
negdje drugdje. Jo uvijek je bilo ljudi koji su se na to odluivali, rekla je
Maa, dijelom zato to nisu imali povjerenja u same sebe da ne propiju
novac koji bi dobili za svoje nekretnine. U sluaju Tatjane
Vladimirovne, Stjepan Mihajlovi je izgleda trebao nadoplatiti neto
novca, jer je njezin stan u centru vrijedio vie od novog stana u Butovu.
Nisu jo bili dogovorili toan iznos, jer su o pojedinostima trebali
razgovarati poslije. Toga danasmo se samo trebali s njime nai,
pogledati stan, zatim vratiti u Moskvu, uzeti namirnice pa se inobusom
odvesti na dau.
Kada manijakalnom tiraninu da sav mramor, oniks i raspoloivu
radnu snagu kakvu si on samo zamisliti moe, dobije podzemnu mreu
metroa kao u centru Moskve, ali to su stanice dalje od centra to je sve
manje malahita, vitraa i kitnjastih bareljefa. Pruga izlazi na povrinu
puno prije nego to stigne do konane stanice, Butova. Kada smo izali
iz metroa svud naokolo ugledali smo nove stambene nebodere, bijele ili
55
Knjigoteka

daa&Bocca

boje breskve i ne tako rune kao to su bili sovjetski, s malim strnitima

izmeu zgrada.
Zaustavili smo neki automobil, sjeam se da je voza na putu do
zgrade rafalnom paljbom lamentirao o svojoj izgubljenoj mladosti i
domovini. U sovjetsko vrijeme navodno je bio inenjer. Danas su
Kinezi puno lukaviji od nas, rekao je, dok mi naokolo dijelimo nae
prirodne resurse... ma svi u Rusiji stariji od etrdesete su gotovi. Kada
smo stigli do mjesta gdje su neboderi zavravali skrenuo je ulijevo.
Zgrada pred kojom smo stali oznaavala je svojevrstan kraj
Moskve. S jedne njezine strane bio je grad i sav stres, ali s druge, iza
ceste, bilo je onakvo Butovo kakvog se Tatjana Vladimirovna sjeala od
prije, treperava ruska idila s kuicama nakoenih zidova oko i iza kojih
su se prostirali maleni vrtovi. Dalje, iza kua s kitnjastim prozorskim
okvirima, rasklimanim ogradama i zahralim krovovima bio je
umarak sa srebrnim brezama, a iza njega zelena uma koja je izgledala
kao da se u njoj jo uvijek mogu brati gljive.
Bilo je oko deset i trideset ili jedanaest sati prijepodne. Stajali smo
pred ulazom u zgradu, cupkali s noge na nogu i ekali da se Stjepan
Mihajlovi pojavi. Bilo je hladno i ja sam tada ve nosio svoju najtopliju
crnu skijaku zimsku jaknu s termonuklearnom podstavom u kojoj sam
izgledao kao Michelineov lutak, ali koja je omoguavala da mi krv
normalno struji tijelom ak i na temperaturama koje su pogubile
Napoleonovu vojsku. Zrak je bio manje jedak nego u centru grada. ak
se osjeao miris borova.
Maa je nekoga nazvala i rekla: Stie. Stjepan Mihajlovi tek to
nije.
Stjepan Mihajlovi stigao je nakon pet minuta. Bio je to mrav
mukarac s repom i nervoznim osmijehom. Nije mu moglo biti vie
oddvadeset pet godina, ali budui da su mnogi ruski biznismeni u
usponu praktiki bili pubertetlije nisam bio previe iznenaen.
Rukovao se s Maom, Katjom i sa mnom te naklonio Tatjani
Vladimirovnoj. Uli smo u zgradu, Stjepan Mihajlovi posljednji, traio
je prekida za svjetlo. Zgrada nije bila dovrena: zidovi su bili
neobojeni, pod u predvorju neoploen, a inilo se da ni grijanje ne radi.
Bilo je jednako hladno kao na ulici. Dizalo nije bilo instalirano pa smo
betonskim stubama krenuli na sedmi kat u stan koji je uskoro mogao
biti u vlasnitvu Tatjane Vladimirovne, razmiui elektrine kablove
koji su ispali iz kutija na stropu. Tatjana Vladimirovna nije prihvatila
56

Knjigoteka

daa&Bocca

moju ruku, ali je dvaput zastala, presavila se u pasu i primila za koljena

hvatajui zrak. Zgrada je mirisala na boju i ljepilo.
Na sedmom katu Stjepan Mihajlovi je pomou kljua i ramena
otvorio tvrdoglava vrata stana. Ni stan nije bio dovren, sve je bilo golo,
u boji buke, ali unato tome nije bilo teko zamisliti kako bi mogao
izgledati: maleni Ikea raj s velikim prozorima i relativno visokim
stropovima, dvije velike kvadratne sobe i dnevni boravak s ugraenom
kuhinjom. Bila su tu i dva balkona, iz onoga u spavaoj sobi vidjela se
Moskva, dok se s balkona dnevne sobe vidjela uma.
Pogledajte, Tatjana Vladimirovna, rekla je Maa dok smo stajali u
dnevnoj sobi, ovdje vie neete morati nositi hranu iz kuhinje.
Tatjana Vladimirovna nije komentirala, samo je izala na balkon.
Krenuo sam za njom drei se dovoljno blizu vrata kako bih stigao
uskoiti natrag ako balkon pone propadati. Odozgo su se vidjele
kaotino isprepletene parcele s druge strane ceste, nekoliko zavezanih
koza otpornih na hladnou i odsjaj smrznutog jezera negdje iza drvea.
Iznad njih sunce je krto sjalo na mlijenome nebu pretposljednjeg
mjeseca u godini. Kladim se da je u travnju - izmeu topljenja snijega i
eksplozije ljetnog zelenila - ili sredinom listopada, sve izgledalo nekako
golo i depresivno, ali u trenutku dok smo stajali ondje nisu se vidjeli ni
odbaeni dijelovi traktora i starih hladnjaka ni mnotvo praznih boca
votke ni strvine koje su se znale zatei u ruskoj prirodi potpuno
prekrivene snjenim zaboravom. Snijeg je omoguavao, poput
privremene amnezije looj savjesti, da ovjek zaboravi oiljke i sve
runo.
Tatjana Vladimirovna je duboko uzdahnula. Uinilo mi se da
zamilja ostatak svojega ivota, neoekivano sretni zavretak njegova
posljednjeg stavka, koji e provesti kao mnoge ruske starice,
pripremajui gnjecave vone kompote, razgovarajui s drugim
babukamas rupcima na glavama, pretvarajui se da se posljednjih
sedamdeset godina nikada nije dogodilo.
Svia li vam se, Tatjana Vladimirovna? viknula je Maa iznutra.
Tatjana Vladimirovna ponovno nije nita odgovorila ve se vratila
unutra i obila cijelu dnevnu sobu. Zastala je pokraj bonog prozora s
kojega su se vidjeli i kraj grada i poetak sela, ali i bijeli zvonici crkve,
napola skrivene u umi, s malenim zlatnim kupolama i srebrnim
pravoslavnim krievima na vrhu.
57
Knjigoteka

daa&Bocca

A ovdje bih, rekla je Tatjana Vladimirovna, mogla staviti pisai

stol Pjotra Arkadjevia. Sto vi mislite, Nikolaju?
Mislim da bi to bilo jako dobro, rekao sam. Doista sam mislio da
e joj ondje biti lijepo, da je to odgovarajue mjesto za nju, uvjeren sam
da jesam, ali nisam se vie time zamarao. elio sam se vratiti u grad,
krenuti na dau, gdje su nas ekali banja i no.
Da, rekla je Katja i nasmijeila se svojim zagonetnim osmijehom
dok joj se slatki nosi crvenio od hladnoe, ba je ugodno ovdje,
Tatjana Vladimirovna. Jako lijepo. A kako je samo zrak ist!
Maa, umotana u crveni tepani kaput, prila je Stjepanu
Mihajloviu s drugog kraja hladne sobe, dotaknula ga za ruku i upitala:
Stjepane Mihajloviu, to mislite, kada e zgrada biti dovrena?
Mislim za nekih mjesec dana, rekao je Stjepan Mihajlovi. Taj rok
inio se previe optimistinim, iako u Rusiji nikad ne zna kako e se
stvari razvijati. Mogli su se valjati u blatu i votki itavo desetljee, ali
kada bi se odluili ozbiljno primiti posla, a uz to imali i dobar poticaj,
znali su nekim udom stvoriti neboder ili strijeljati cijelu kraljevsku
obitelj u jednom poslijepodnevu.
Stjepan Mihajlovi je zastao, a zatim rekao: Mislim da e Tatjana
Vladimirovna biti jako sretna ovdje. Cisto je, nema puno automobila i
imigranata.
Tatjana Vladimirovna se nasmijeila i ponovno izala na balkone,
ovaj put sama. Vidio sam kako primie ruku u rukavici oima. Pomislio
sam da moda plae, ali stajao sam iza nje pa nisam bio siguran.
Nisam uinio nita zbog ega bih se trebao sramiti, zar ne? Nita
to bi mi ti mogla zamjeriti? Ne za pravo. Jo uvijek nisam.

Ponudili smo Tatjani Vladimirovnoj da emo je otpratiti kui, ali

ona je samo odmahnula rukom. Pozdravili smo se s njom, izali iz
vagonai preli na crvenu liniju, odakle smo imali jo dvije stanice do
stanice Pukinskaja. Spustili smo se niz ulicu Boljaja Bronaja do
supermarketa koji se nalazio blizu moje zgrade, odmah iza ugla. Na
odjelu mesa pokazao sam jo jednu gestu, koju su ini se razumjeli svi
Rusi, kao i kvrcanje prstima po vratu i tapkanja nevidljivih epoleta, koju
me Maa nauila one veeri u Mati Istoka. Ispruio sam ruke i okretao
akama, kao da vrtim dvije nevidljive slavine. Mukarac iza pulta
razumio je znak za ranjie i zamotao mi kilogram marinirane janjetine.
S Bjeloruskog kolodvora s kitnjasto ukraenom fasadom, koji se nalazio
58

Knjigoteka

daa&Bocca

na potpuno suprotnom kraju grada od Butova, nastavili smo inobusom

prema obeanoj dai.
Sjeam se da je u sat vremena, koliko smo proveli u kloparavom
vlaku, pokraj nas proao cijeli otrcani kabare - kroz vagon su se
smjenjivali as prosjaci as trgovci koji su prodavali pivo, kemijske
olovke, cigarete, prene sjemenke suncokreta, vercane DVD-e,
vienamjenske parfeme (za mirisanje i pie). Jedni su svirali
harmoniku, drugi su priali kako su ostali bez noge ili mua u eeniji.
Bilo je prostitutki i bjegunaca i svakojakih gubitnika. Dao sam sto
rubalja starici iskrivljenog lica, odjevenoj u tanki kaput. Negdje oko tri
sata, ini mi se, sili smo svlaka.
Doekala nas je ljepota. Postaja se sastojala od jedne drvene
platforme na stupovima sa starinskim znakom na kojem je pisalo
Orehovo, Polinkovo ili neto slino, uglavnom, neki od onih
simpatinih ruskih dorevolucionarnih naziva sela koji je promijenjen za
vrijeme sveope kolektivizacije, zatim vraen nakon pada Zida. Samo
smo nas troje stajali na platformi i bacali duge sjene na snijeg, dok se
topli dah iz naih usta isprepletao. Svud oko nas bila je uma, grane
drvea prekrivene snijegom izgledale su kao ocrtane eernom
glazurom. Oprezno gazei poti smo do stuba na kraju platforme pa
preli preko ina na drvenim pragovima. Maa i Katja vrsto su me
primile pod ruku. Nastavili smo prema naselju jedva zamjetnom
stazom okruenom srebrnim brezama, ije su grane lukavo rasle pod
kutom koji nije doputao da se na njima taloi puno snijega.
Neobina je zemlja ta Rusija, sa svim svojim talentiranim
grenicima i pokojim svecem, istinskim svecem kakvog moe iznjedriti
samo mjesto bezgranine okrutnosti, suluda mjeavina prljavtine i
bljetavila. Ista kombinacija mogla se vidjeti i tog poslijepodneva. Bilo
je to jedno od onih ruskih sela koja su izgledala kao da je neki rat
upravo zavrio, iako zapravo nije: mjesto iz kojega su svi dovoljno
snani umom i tijelompobjegli, ostavljajui za sobom samo luake,
kriminalce i policiju. Selo je imalo jednu trgovinu. Ispred nje su stajala
dvojica propaliteta obrasla u brade; moda su ekali treeg kako bi s
njime podijelili bocu votke. Uli smo u trgovinu, kupili vodu za pie i
ugljen.
Djevojke su nosile vreice iz Moskve i ugljen, a ja vodu. Ruice
velikih plastinih spremnika usijecale su mi se u dlan kroz debele,
zimske rukavice. Nastavili smo stazom koja je vodila uz blok sivih
stambenih zgrada do malene zahrale ograde. Maa ju je otkljuala
59

Knjigoteka

daa&Bocca

velikim starinskim kljuem kakve obino imaju zatvorski upravitelji i

mi smo uli u Rusiju s boinih estitki, s brezama i bujnim borovima
okruenim djevianskom bjelinom. Dok smo gazili kroz snijeg tu i tamo
bi puknula granica pa je zvuk nalik na pucketanje bia odzvanjao
izmeu drvea oko nas. Sto metara dalje bio je napola smrznuti potok
ija je voda uborila izmeu komada leda koji su se polako stapali.
Preli smo na drugu stranu preko uskog mostia kojemu je nedostajalo
nekoliko daski i ugledali vrtuljak. Osjeao sam se kao statist u
sibirskom Indiana Jonesu.
S te strane potoka, rasporeene meu drveem, bile su dae trone drvene kuice koje su virile iz snijega. Vidio sam kako dim izlazi
iz jednog dimnjaka, ali ostale su djelovale naputeno. S rubova krovova
visjele su sige nalik na ukraene bodee. Nigdje traga ljudima.
Naa daa bila je peta ili esta kuica po redu, okruena vrtom
prekrivenim snijegom na kojem su se vidjeli samo geometrijski uzorci
od ptijih nogu. Graevina je bila nagnuta pod zloslutnim kutom,
gotovo kao toranj u Pisi. Sliila je na kuicu iz kominih nijemih filmova
koja se mogla u svakom trenutku uruiti ostavljajui samo nas
nepovrijeene iza jedinog preostalog prozorskog okna, okruene
ruevinama. Iznutra je, meutim, izgledala puno prostranije negoli se
inilo moguim. U prednjoj sobi je bio veliki starinski sat s nepominim
klatnom, fotografije umrlih predaka u patiniranim okvirima, sa stropa
je visjela gola arulja. Bila je tu i sofa, prije puno vremena oito neije
blago, presvuena zlatnom tkaninom sa zakrpama, Na drvenim
ploama ispod naslona za ruke bile su izrezbarene rode koje su se
umiljavale jedna drugoj. U drugoj, malenoj sobi pronali smo plinsko
kuhalo s jednim plamenikom i bocom, stol i, neoekivano, stubite koje
je vodilo u spavau sobu na tavanu. U njoj je bio namjeteni krevet za
jednu osobu i prozor pokriven injem s kojega se vidjela uma.
Maa je smjesta prionula na posao. Kleknula je i iz koare pokraj
vrata vadila cjepanice i stavljala ih u pe - starinsku rusku uzidanupe
na kakvoj su nekada spavali kuni kmetovi. Katja je pola naloiti vatru
u banji, odvojenoj kuici s vlastitom pei i dimnjakom, koja se nalazila
nekih dvadesetak metara iza dae, gotovo u umi. Maa mi je pokazala
ispod stola gdje se skrivao rotilj, funkcionalno metalno korito s
odvojivim nogama.
Razmotao sam meso koje smo kupili u Moskvi, nanizao komade na
metalne tapie hrapave od zapeene stare masnoe i iznio rotilj i
ugljen u vrt. Sam, okruen zimskom tiinom, upalio sam vatru. Ponovno
60

Knjigoteka

daa&Bocca

je poelo snijeiti pa su iroke lagane pahulje pucketale u dodiru sa

eravicom. Sjeam se da sam, dok sam tako stajao, osjeao blaeno
zadovoljstvo kakvo povremeno zna obuzeti strance koji ive u Rusiji.
Bio sam daleko od stvari i ljudi o kojima nisam elio razmiljati ukljuujui o samome sebi i kakav sam prije bio, obian odvjetnik s
umalim ivotom, kojega sam ostavio iza sebe u Londonu. Onakav ja
kakvog me danas poznaje. Nalazio sam se na mjestu na kojem se u
svakome trenutku, svakoga dana, gotovo bilo to moglo dogoditi.
Otprilike sat vremena poslije sjedili smo jedno pokraj drugoga na
sofi u toploj dai, jeli janjee ranjie, tanki, plosnati armenski kruh,
ljuti gruzijski umak od ipka i iz malenih, okrnjenih aa pili votku
ohlaenu u snijegu, a nakon svake aice pivo. Maina rasputena kosa
padala joj je preko ramena. Obje su jele u tiini, potpuno koncentrirane
na hranu, to je kod Rusa ini se nasljedno.
Svidio mi se tvoj prijatelj, rekla je Katja.
Koji prijatelj?
Onaj iz kluba. Iz Rasputina. Prijatelj koji nam je pomogao.
On nije moj prijatelj, rekao sam.
Moda bi trebao biti, rekla je Maa.On je koristan ovjek. Iako
se nasmijeila, uinilo mi se da se ne ali. Sviala mi se njezina
otvorenost, ali ipak nisam elio razgovarati o Kozaku.Tko je Anja?
upitao sam ih. Tko? upitala je Katja. Djevojka iji je djed vlasnik ove
dae.
Njezin djed dobio je dau jer je radio na eljeznici, objasnila je
Katja. eljeznica je, kao vlasnik ove zemlje, svakome od uposlenika
dala dio, ali on nikada ne dolazi ovamo, a Anja ivi u Ninjem
Novgorodu. Mislim da je djed moda ak i umro. I ona je naa sestra.
Imate jo jednu sestru?
One su se nasmijeile i malo zastale.
Zna, Kolja, rekla je Maa, na ruskom rije sestra ne oznaava
samo ker tvojih roditelja. Takoer moe znaiti ker brata ili sestre
roditelja. Mislim da u engleskom imate drugaiju rije za sestru takve
vrste, zar ne?
Sestrina, rekao sam. Nisam to znao.
Da, rekla je Maa. Sestrina.
A u kakvu vrstu sestre spada Katja?
Ona je takoer sestrina, rekla je Maa nakon stanke.
61

Knjigoteka

daa&Bocca

Da, rekla je Katja, obraza rumenih od umaka i votke. I ja sam

sestrina. Polizala je ostatke umaka s prstiju.
I tvoja obitelj je u Murmansku, kao i Maina majka?
Ovaj... da, rekla je Katja.Da, u Murmansku.
Znai, nisu bile sestre. Nisu bile ba sve ono to sam mislio da jesu.
Prvi put u njihovom drutvu osjeao sam se kao ponekad, kada bih,
vozei se na stranjem sjedalu moskovskog taksija, shvatio da je taksist
pijan ili lud pa bih poeo ovla prelaziti prstima preko ruice za
otvaranje vrata, razmiljajui kada da iskoim, znajui da zapravo neu.
Nikad nisam.
Mogao sam ih jo ispitivati o obitelji i u kakvom su rodu, ali Maa je
spustila svoj tanjur na stol i rekla: Hajdemo, banja je spremna.
Kuica u kojoj je bila banja imala je majuno garavo predsoblje
veliine ormara s nekoliko kukica na zidu i vratima pei u koju je Katja
ubacila jo nekoliko cjepanica. Stajali smo ondje nekoliko sekundi
poput stranaca koji su se nekako zatekli u hladnome dizalu. Zatim smo
poeli skidati odjeu, sluajno se sudarajui i trljajui stranjicama i
laktovima. Obje su nosile tanga-gaice - imao sam dojam da su ih u
Rusiji neudate ene jednostavno po zakonu bile dune nositi. Katjine su
bile ipkasto ruiaste i uz njih je nosila odgovarajui grudnjak, ne
sjeam se kakve su bile Maine. I to su skinule. Ja sam skinuo skupe
bokserice, koje sam s velikom panjom izabrao za tu prigodu i ubacio
naoale u jednu od svojih izama. Spremni, rekla je Maa, brzo! i mi
smo uskoili u banju prije nego to je toplina stigla pobjei.
U banji nije bilo nikakvih prateih sadraja kao u otmjenim
moskovskim banjama u koje sam povremeno odlazio s Paolom - ni aja
od limuna, ni grubih masera, ni tihih razgovora monih, maljavih
mukaraca - ali tu sam banju, bez sumnje, zapamtio najbolje od svih.
Imala je grubu, runo izraenu klupu i prozor kroz koji je izvana
dopirala sve slabija svjetlost. Dio zida preko puta prozora sastojao se
od metalne ploe, stranjeg dijela pei: kako bi se dobila para trebalo je
iz malenog vjedra bacati vodu na plou. Bilo je neizdrivo vrue. Sjeli
smo na klupu pokuavajui ne doticati stopalima vrui pod. Ja sam bio
na najuarenijem mjestu, odmah pokraj pei, Katja na
poluosvjetljenom mjestu pokraj prozora. Bila je to jedna od onih
situacija kada se trudi ne gledati, ali ti ne uspijeva pa se tjei milju da
62
Knjigoteka

daa&Bocca

se vjerojatno oekuje da gleda. Imala je grudi vrste kao lutka iz izloga,

vee od Mainih, i nije bila prava plavua.
Sjedili smo dotiui se, znoj nam se spajao i tekao na pod.
I, Kolja, rekla je Katja, to misli o Butovu? Kao domu za Tatjanu
Vladimirovnu.
Svidjelo mi se.
Ne znam ba, rekla je Maa, ije su se dugake noge jedva vidjele,
a lice bilo u mraku. Daleko je. Stari stan Tatjane Vladimirovne nekako
mi se vie svia.
Ali ako se ona ipak poeli preseliti u Butovo, rekla je Katja,
moda bi joj ti mogao pomoi, Kolja. Mislim, s dokumentima i ostalim
pravnim poslovima. Dokumentima za njezin sadanji stan, koje bi
Stjepan Mihajlovi moda mogao traiti. Ona je ena starog, sovjetskog
kova i ne razumije se u te stvari.
Bilo mi je teko odgovoriti, jer im sam otvorio usta u njih je
prodro topli zrak i poeo mi paliti stranji dio grla, zato sam samo
rekao: Dobro.
Parili smo se moda dvadesetak minuta. Omamljen votkom htio
sam izai ve nakon pet minuta, ali nisam elio biti prvi koji e odustati.
Sad emo se oprati, napokon je rekla Maa.
Gdje?
U snijegu, rekla je Katja.
Skoit emo u snijeg, rekla je Maa.
Zar to nije opasno? Daui sam pokazivao na grudi u mraku. Za
srce.
ivot je opasan, rekla je Maa i zagrlila me mokrom rukom.
Nitko ga jo nije preivio.
Skliui se po podu mokrome od znoja doli smo do vrata, izali i
zatvorili ih za sobom. Nismo se zadravali u predsoblju. Maa i Katjasu
se smijui bacile u duboki, netaknuti snijeg kod stranje ograde ispod
velikog bora. Ja sam se tresao oko tri sekunde, zatim skoio za njima.
Osjeaj je bio kao da su me iamarali po cijelome tijelu, ili da me
ubolo tisuu osa, ali zato je snijeg u trenu neutralizirao vruinu banje.
Ne samo to, osjeao sam se kao da sam uinio neto vrlo smiono skoio u vodu s velike visine ili opljakao vlak i preivio. Bolno
peckanje bilo je dokaz da sam iv, svaki djeli mene ivlji no ikad.
63
Knjigoteka

daa&Bocca

Ima jedna ruska osobina koju sam shvatio tek kada je ve bilo
prekasno: Rusi e uiniti ono nemogue, ono to misli da im nikako ne
bi moglo uspjeti, ono to ti ak ne bi palo na pamet. Zapalit e Moskvu
dok Francuzi nadiru ili e trovati jedni druge po stranim gradovima.
Uinit e to, a zatim e se ponaati kao da se nita nije dogodilo. A ako
dovoljno dugo ostane u Rusiji i ti e se poeti tako ponaati.
Kada smo ustali, pogledao sam dolje u snijeg. Iako sav isprevrtan,
blistao je u tami, a mojim se slabim oima bez naoala uinilo da je
Maino tijelo u njemu ostavilo otisak u obliku anela. Potrali smo
natrag u kuicu dok su nam se stopala smrzavala, a inje hvatalo po kosi.
Katja je zgrabila svoje stvari i gola otrala u dau. Dignuo sam izme s
poda, ali Maa mi ih je uzela, pustila da ponovno padnu na pod i povela
me natrag u vrelinu.
Jeste li imali banju u Murmansku? pitao sam. Jedva sam je vidio
kroz usijani mrak.
Jesmo, odgovorila je i to je bilo sve to je rekla.
U poetku mi se inila tako neobinom na dodir, sva hladna od
snijega kao mrtvac, jedino su usne bile tople, ali sva mokra i
naelektrizirana. Ona je bila moj osobni zaborav, osobna lavina koja se
obruila na mene u banji s razrijeenim zrakom. U tih nekoliko minuta
uspjela je istisnuti iz mojih misli Kozaka od kojega me hvatala jeza,
moje uludo protraene tridesete i sve moje sumnje.

Probudio sam se tijekom noi i shvatio da nemam pojma gdje se

nalazim. Sjeam se da sam se pokuao umiriti milju kako leim u
svojem krevetu u Birminghamu, u posljednjem studentskom domu u
kojem sam stanovao, u jednoj od ne tako otmjenih ulica Edgbastona.
Uto sam ugledao Mau kako spava pokraj mene ispod pohabanog
pokrivaa na uskom tavanskom krevetu. Fine, plave dlaice uzdu
njezine kraljeniceblistale su na mjeseini to je dopirala s prozora,
poput ljubavnog pisma napisanog na njezinome tijelu nevidljivom
tintom.
Morao sam na zahod. Ta nona slabost koja me zaskoila u zrelim
tridesetima bila je, kada ovjek bolje razmisli, jedan od prvih putokaza
prema grobu, kao i razdraujui mamurluci od kojih puca glava koji su
se kod tebe pojavili u dvadesetima. Odjeven samo u bokserice siao
sam kripavim stubama u prizemlje, proao pokraj Katje koja je spavala
na sofi, navukao izme i kaput i odgegao van. Piao sam i gledao kako
64

Knjigoteka

daa&Bocca

moja ivotinjska toplina topi duboki snijeg preda mnom. Na mjeseini

se moglo vidjeti zeleno lie na dnu rupe koju sam napravio u bjelini.
Kada se sada, dok ovo piem, sjetim svojih izgubljenih
moskovskih godina, unato svemu to se dogodilo i svemu to sam
uinio, jo uvijek mislim kako je ta no bila neto najsretnije u mojem
ivotu, vrijeme u koje bih se vratio da mogu.

65
Knjigoteka

daa&Bocca

SEDAM
Dok sam ivio u Moskvi s vremena na vrijeme sam na ulici ili kroz
prozor znao uti - ili mi se inilo da ujem - prepoznatljivi zvuk koenja
londonskog crnog taksija prije nego to e prijei preko leeeg
policajca ili skrenuti. Tu i tamo poelio sam da mi se ljudi ispriaju
nakon to bih im u metrou stao na nogu, kao to to rade putnici u
londonskoj podzemnoj eljeznici. Sudei po tim reakcijama
pretpostavljam da bi se moglo zakljuiti kako mi je Engleska ipak
pomalo nedostajala. Bilo je trenutaka kada sam se elio, barem na sat,
dva opustiti na mjestu gdje su se potivali zakoni, manje uurbanom i
dobro mi poznatom. Ali taj osjeaj nikad nije bio dovoljno jak da se
poelim preseliti natrag, pa ak ni pred sam kraj boravka u Moskvi.
London i Luton vie nisu bili moj pravi dom.
Te zime na Badnjak me je kroz sivu bljuzgavicu na aerodrom
Domodedovo vozio ovjek koji je vrlo rado podijelio sa mnom svoju
znanstveno potkrijepljenu teoriju o tome kako su Ruskinje, ako se
izuzmu Venecuelanke, najljepe ene na svijetu. Njegova je teorija,
sjeam se, izmeu ostalog bila povezana s injenicom kako je poslije
Drugog svjetskog rata u Rusiji bio manjak mukaraca pa su oni u tom
izobilju djevojaka mogli izabrati najbolje, koje su im zatim raale
prelijepe keri. Izgleda da se netko vaan vozio gradom, jer su ulice bile
privremeno zabarikadirane policijskim automobilima pa smo zapeli
kod Lenjinova kipa, ispod njegove ispruene ruke prekrivene snijegom
na Oktobarskom trgu. Blie predgrau, led na umjetnom jezeru bio je
naikan ribolovcima koji su sjedili pokraj rupa koje su u njemuizbuili.
Na aerodromu, dok su mi stavljali peat u putovnicu, osjetio sam
olakanje koje svi, ak i oni koji vole Moskvu, uvijek osjete kada iza
sebe ostave neljubazne trgovce, lopovsku policiju i grozno vrijeme,
olakanje ovjeka koji naputa Rusiju.
Kada smo stigli u London ve je bio mrak. Iz zraka se inilo kao da
su svjetla to su mirkala uz ceste i uzdu rijeke i bljetala na
nogometnim igralitima izvodila svoju elektrinu predstavu samo za
mene, u moju ast, u ast korporativnog odvjetnika, junaka i osvajaa.
Tri sata poslije, u kui mojih roditelja u Lutonu, ve sam u sebi
urlao dok sam ispijao oev kotski viski robne marke supermarketa.
66

Knjigoteka

daa&Bocca

Oni se uvijek trude, ali zna kakvi su - u njihovu drutvu ovjek se

istovremeno osjea klaustrofobino i osamljeno. Stigao sam prije
ostalih pa sam spavao u sobi koju sam dijelio s bratom sve dok on nije
otiao na studij. Mama je ponovila kako me eli posjetiti, vidjeti Sankt
Peterburg, zanimalo ju je to mislim o tome da doe poetkom oujka?
Hladno je, rekao sam joj, tada je jo uvijek vrlo hladno. Primijetio sam
da oca bole lea, ali on se trudio to ne pokazivati. Pitao me kako je na
poslu i je li ruski predsjednik doista tako grozan kakvim ga prikazuju u
novinama. Ne znam zato, ali uvijek mi se inilo da je zapravo
razoaran mnome. Moda zbog nekog moralnog principa, budui da se
moj posao vie vrtio oko novca nego oko toga da pokuam uiniti svijet
boljim. A moda sasvim suprotno - ja, Moskva i novac koji sam
zaraivao podsjeali su ga na sve to nije i to nikada nee uiniti.
Na Boi je iz Readinga stigao moj brat sa enom i djecom,
Williamom (on ti je ukrao iPod na proslavi sedamdesetog roendana
mojega oca) i Thomasom, dok je moja sestra iz Londona dola sama.
Podijelili smo jedni drugima uobiajene bezline, ali praktine darove:
arape, alove i vauere za robne kue Johna Lewisa. Ja sam djeci donio
drvene ruske matrjoke i krznene kape, ostalo sam kupio u Duty Free
trgovini.
Moglo je biti ugodno, nije bilo razloga da ne bude, ali problem je
bio to smo svi krenuli nekim svojim putem i udaljili se, vie nismo
imali nieg zajednikog, osim nekoliko napola zaboravljenih anegdota,
kao jahanje na magarcima i predoziranja sladoledom, koje smo svi uli
desetke puta, ali tu su bile i stare zamjerke koje bi sijevnule poput
fantomskih bolova kada smo bili zajedno. Brat i ja smo mislili da e nas
djeca ponovno povezati, ali i ta se nada izjalovila. Jeli smo puricu,
komentirali kako je sona, zapalili boini puding za djeake, zatim se s
naherenim papirnatim kapama na glavama preselili na cvjetaste sofeu
dnevnoj sobi i nastavili piti kako se u toj prilici oekivalo, to je prije
moglo zavriti ubojstvom negoli istinskim veseljem.
Vodili smo ivahnu raspravu o novim ogranienjima parkiranja u
centru grada i imali ritualno neslaganje oko toga hoemo li gledati
kraljiinu boinu poruku - otac je uvijek bio za. Kada mi je zazvonio
mobitel osjeao sam se kao da u sklonitu ujem sirenu za prestanak
opasnosti.
Kako je u Engleskoj, Kolja?
Osjetio sam ushit, vrtoglavicu, kao da e mi pozliti. Nije loe.
Dobro je. Kako je u Moskvi?
67

Knjigoteka

daa&Bocca

U Moskvi sve po starom, rekla je Maa.Ulice su zakrene, ima

puno budala. Nedostaje mi. Kada sam na poslu mislim na tebe. I nou
mislim na tebe, Kolja.
Sekundoku,rekao sam: Samo sekundu na ruskom. Taj
makinalni pokuaj kamuflae jo je vie otkrivao nego da sam nastavio
govoriti na engleskom. Izjurio sam iz sobe kao tinejder kojega je
nazvala djevojka. Otiao sam u kuhinju gdje je majka na hladnjaku
imala brojeve telefona svoje djece privrene magnetom iz Durhamske
katedrale. Na prozorskoj dasci bio je boini televizijski vodi u kojem
je patetinim zvjezdicama oznaila programe koje je htjela gledati. Bio
sam kao i uvijek usisan u obiteljski vremeplov koji me vratio u ulogu
koju sam ve bio prerastao.
I ja na tebe mislim, rekao sam. Ispriao sam svojoj obitelji o tebi,
Maa. To nije bila istina - ali inilo mi se da bi joj moglo biti drago iako prvi dio jest. Sebe i nju sam ve zamiljao kao neto znaajno i
stvarno, dok je sve ostalo bilo daleko i manje vano. elio sam joj
ispriati o svemu to mi se dogaalo, kao da nekako, ako ona to nije
znala, onda nije ni bilo stvarno. Zna li to mislim?
Pitao sam kako su Katja, njezina majka u Murmansku, Tatjana
Vladimirovna.
uj, Kolja, rekla je, moda bi mogao donijeti neto Tatjani
Vladimirovnoj, neki novogodinji dar. Mislim da ih ne dobiva ba puno.
Svakako, rekao sam. Dobra ideja. Uinit u to. to da donesem?
Ve e se neega sjetiti, Kolja. Neto englesko.
Razgovarali smo jo neko vrijeme, vie se ne sjeam o emu, ali
znam da je na kraju rekla: Vidimo se uskoro, Kolja. Mislim na tebe.
Volim te.
Kada sam se vratio u dnevnu sobu svi su bre-bolje pogledali na
drugu stranu pretvarajui se kako ih se to uope ne tie. Osjeao sam se
zarobljenim, kao ono u zrakoplovu kada, nakon to pojede poslueni
obrok, jedva eka da stjuardesa odnese tacu kako bi mogao slobodno
ustati i to ti se ini najvanijim na svijetu. Uza sve to bilo je i saznanje
kako sam mogao ispasti isti kao i moji roditelji i strah da je to jo uvijek
mogue, da moda neu uspjeti izgraditi vlastiti ivot.
Sjedili smo i gledali djecu elei da oni uine neto slatko ili
ekscentrino. Izdrao sam jo dva dana, a zatim pomaknuo datum
povratka za tjedan unaprijed, kako bih se vratio kui, natrag u Moskvu,
do Nove godine.
68

Knjigoteka

daa&Bocca

Progurao sam se kroz gomilu mravih ruskih mladaca koji su se

hrvali tko e prije s pokretne trake dohvatiti roditeljsku prtljagu i
izaao u dvoranu za dolaske, gdje me doekala jednaka takva gomila
taksista nalik na kriminalce i specifian svakodnevni ruski rat u kojem
se svatko bori protiv svakoga. Ne usporavajui stigao sam do blagajni i
kupio kartu za vlak u grad.
Bilo je ledeno, onako kriogeniki, to sam prvo osjetio po zubima,
zatim po cijelome tijelu kada sam poslije vlaka i metroa izaao iz
vlanog pothodnika na surovi zrak Pukinova trga. Nije bilo tako
hladno kada sam otiao u Englesku, moda minus deset. Sjeam se da
mi se, dok sam Bulevarom iao prema svojem stanu, dah nekako
drugaije smrzavao nego prije Boia i pretvarao u gotovo opipljivu
maglicu. Otkriveni dio obraza, izmeu dignutog ovratnika i sputene
kape prvo je pekao pa utrnuo. Nosnice su mi se spojile od mraza, dlake
u njima zagrlile nastojei se spasiti. Na elektronskom termometru kod
McDonaldsa pisalo je minus dvadeset sedam. Bilo je toliko hladno da
gotovo nitko nije puio na ulici. Prometni policajci nosili su starinske
filcane izme - prastara ruska mjera opreza, pomou koje su sprjeavali
da im ne otpadnu stopala dok su iznuivali mito od sugraana.
Nazvao sam Mau i dogovorio se da provedem s njom i Katjom
Silvestarsku no, a s Tatjanom Vladimirovnom barem prvi dio te veeri.
Ostala su jo dva radna dana do poetka zakonski propisanog
novogodinjeg odmora u trajanju od deset dana, nacionalne terevenke
koju su moji kolege zvali skijaki praznici oligarha. Nisam imao
pametnijeg posla pa sam svratio u ured dan nakon povratka.
Jebeni nadzornik, rekao je Paolo nakon to sam zatvorio vrata
njegova ureda. Ispod njegova prozora ljudi u naranastom koji su istili
snijeg na Paveleckom trgu izgledali su poput vojske ljutitih mrava.
Jebeni Kozak.
Sretna Nova godina, Paolo.
Sve je gotovo privedeno kraju, rekao je. Klijent je gotovo sretan.
Svi su gotovo sretni. Sve je u redu osim nadzornika. Gdje je on,
Nicholase?
Ne znam.
Zna, ima trenutaka kada poelim da nikada nismo sreli Kozaka.
Zato smo ba morali financirati taj projekt? Zato su ba morali biti
69
Knjigoteka

daa&Bocca

Britanski Djevianski otoci? Uvijek ti Britanski Djevianski otoci. A

kako si ti?

70
Knjigoteka

daa&Bocca

OSAM

Istina je da tada ak ni bankarima nije bilo osobito stalo hoe li banke

za koje su radili dobiti novac natrag. Oni su zaraivali bonuse ve za to
to su ga pozajmljivali i vjerojatno su odlazili na druga radna mjesta ili
su napredovali prije nego to bi Rusi, ili bilo tko drugi, uspjeli proglasiti
steaj. Sve zapadnjake banke oajniki su eljele poslovati u Moskvi,
jer se inilo da svi ondje posluju, pa se veina njih nije zamarala time za
to se koriste njihovi zajmovi. U pedeset posto sluajeva, kada su davali
zajmove nekoj od velikih energetskih ili metalurkih tvrtki, nisu traili
nikakvu garanciju povrata novca: Rusi su se davili u petrodolarima, a
efovi tih tvrtki znali su da e, dugorono gledano, postati jo bogatiji
budu li se pridravali pravila - zar ne?
Unato tome, budui da je Kozakova tvrtka bila nova i nije imala
nikakvu kreditnu povijest, morala je zadovoljiti neke uvjete. Dobili smo
pismo regionalnog guvernera, koji je potvrdio da podrava projekt.
Narodneft je potpisao ugovore u kojima je bilo navedeno koliko e
nafte pumpati iz sjevernih buotina u terminal, jednom kada on bude u
funkciji te kolike e izvozne pristojbe plaati. Dobili smo izjave o
zainteresiranosti potencijalnih kupaca iz Nizozemske i Amerike. Banke
su se osigurale od politikog rizika (to ih je pokrivalo u sluaju
eksproprijacije i dravnih prevrata). Osnovni ugovor o zajmu bio je
paljivo sroen, detaljan i jasan.
Svejedno, to nije bilo dovoljno bankama da puste prvu transu
gotovine. Traili su izvjee nadzornika, Vjaeslava Aleksandrovia,
koje bi potvrdilo kako je mjesto izabrano za terminal odgovarajue
tekako napreduju poetni radovi. To nam je izvjee trebalo smjesta,
ako smo eljeli da banke prebace novac - mislim da se radilo o sto
pedeset milijuna dolara ili tako nekako - prije kraja godine.
Kozaku je gotovina trebala jo juer. Rekao je da mora ispuniti
obveze prema graditeljima i dobavljaima. Bankari su mu je eljeli dati,
jer bi u sluaju da ekaju do sljedee godine njihov bonus za tekuu bio
manji. Meutim, dolo je do zastoja. Sredinom prosinca Vjaeslav
Aleksandrovi napokon je stigao do Arktika. Zatim mu se izgubio svaki
trag.
71

Knjigoteka

daa&Bocca

Mi smo se zabrinuli da nije moda propao kroz rupu u ledu ili se

spetljao s pogrenom damom u hotelskom baru. Kozak je rekao da
ondje nema nikakvih rupa u ledu i da je uvjeren da je sve u redu.
Pozvao nas je da na Staru godinu doemo na sastanak u glavni
moskovski ured Narodnefta kako bismo potpisali posljednje
dokumente koje smo trebali poslati u New York i London prije nego to
banke puste novac. Paolo je pristao. Rekao je da misli kako je to gubitak
vremena, ali da e nam ti sati ionako biti plaeni. Poveo je mene i
Sergeja Borisovia sa sobom.

Narodneft je vie nalik na dravu nego na tvrtku. Osim buotina,

naftovoda i tankera ima hotele, avione i nogometne klubove, vlastite
sanatorije na Kavkazu i otok na Karibima, podmornicu u Finskome
zaljevu i kako se uka, nekoliko satelita u svemiru. Tvrtka takoer
upravlja s vie specijaliziranih bordela i plaenih ubojica. U to vrijeme
se prialo da podmiuje pola lanova ruskog parlamenta. Razmetala se i
neobinim glavnim uredom u junom dijelu Moskve izgraenim
devedesetih, u vrijeme krajnje ekscentrinosti ruske arhitekture, koji je
izgledao poput preokrenutog svemirskog broda. Paolo, Sergej i ja stigli
smo pred tu graevinu prilino rano ujutro, negdje oko pola devet. Bio
je posljednji dan u godini, moje posljednje Silvestrovo u Rusiji.
Zimi se obino nada da e te dvadeset ili trideset sekundi grijati
toplina automobila ili zgrade iz koje si izaao prije nego to iezne i
iznenada osjeti hladnou - to je privremena iluzija, poput onih
nekoliko trenutaka koje ima obezglavljeno pile da tri naokolo prije
nego to shvati da je mrtvo. Na minus dvadeset sedam nema ni traga toj
iluziji. Nosnice ti se momentalno smrznu, a oi zasuze. (Dok sam bio u
Engleskoj netko iz mojega ureda je, dok je bio na Paveieckom trgu,
skinuo rukavicu kako bi se javio na mobitel pa mu se ureaj zalijepioza
dlan.) Pourili smo prema kuici sa zatitarima ispred kompleksa
Narodnefta, predoili im putovnice pa nastavili preko lijepo ureenog
dvorita sa smrznutim fontanama do glavne zgrade. Doekala nas je
crvenokosa djevojka u zelenoj mini suknji i povela u dizalo, a iz njega u
sobu za sastanke blizu same krme svemirskog broda. U prostoriji je
sa strane bio stoli, na njemu votka, ae i haringa narezana na
komadie u koje su bile zabodene akalice. S velikog prozora od poda
do stropa pruao se pogled na ledeni grad. Nebo je bilo bijelo poput
snijega na tlu, moda bjelje, jer ispuni plinovi nisu dosezali tako
visoko.
72

Knjigoteka

daa&Bocca

Djevojka je sjela na jedan od stolaca pokraj zida i nasmijeila nam

se. Sergej Borisovi je pojeo malo haringe. ekali smo pravei se da ne
gledamo djevojku.
Nakon otprilike sat vremena, oko pola deset, pojavio se Kozak. Bio
je u pratnji dvojice odvjetnika i jednog od zamjenika direktora
Narodnefta, koji je izgledao kao da mu je devetnaest godina. Poslije sam
saznao da je to bio zet efa ruske vojne obavjetajne slube. Kozak je
neto apnuo djevojci i pljesnuo je po stranjici dok je izlazila.
Moe votka? upitao je na ruskom.
Guba, rekao je Sergej Borisovi na engleskom.
Ne, hvala, odgovorio sam.
Ma dajte, rekao je Kozak, Stara godina je.
Prvo posao, rekao je Paolo, zatim emo piti. Po Paolovom
ponaanju moglo se shvatiti da je u Moskvi veteran. Na zabave je
dolazio u pono, na aerodromima juriao prema alterima za provjeru
putovnica poput ivotinje u stampedu kako bi izbjegao ekanje u redu,
izlazio je na ulicu puiti na minus dvadeset i nikada se niemu nije
udio.
U redu, rekao je Kozak. Sjeli smo za konferencijski stol. On je
neto apnuo jednome od odvjetnika koji je na pet minuta napustio
prostoriju pa se vratio. Zapoeo je prilino leeran razgovor o nekim
pravnim pojedinostima. Dvadesetak minuta poslije Paolu je zazvonio
mobitel.
Moda napokon dobre vijesti, rekao je Kozak.
Paolo se javio i odetao do prozora kako bi ondje razgovarao. uo
sam ga kako govori: Gdje ste? zatim psovke na talijanskom.
Rukom je poklopio donji dio slualice i pitao koji je broj telefona u
sobi za sastanke. Jedan od zaposlenika Narodnefta mu je odgovorio, on
ga je ponovio pa prekinuo vezu.
To je bio Vjaeslav Aleksandrovi, rekao je Paolo i ponovno sjeo.
U Soiju je.
Vjerojatno zna da je Soi na Crnome moru, a to je nekih tri tisue
kilometara udaljeno od mjesta na kojem je Vjaeslav Aleksandrovi
trebao biti. Nazvat e nas.
Nasred konferencijskog stola zazvonio je telefon. Kozak je ispruio
ruku prema njemu i ukljuio zvunik.
73
Knjigoteka

daa&Bocca

Vjaeslav Aleksandrovi je rekao da mu je ao, zamolio nas je da ga

ispriamo, morao je hitno otputovati iz obiteljskih razloga, ali tako
neto vie se nikada nee ponoviti. Dodao je kako se ne moramo
brinuti, bio je na Arktiku sa svojim pomonicima, proveo je ondje
gotovo tjedan dana i sve je u redu. Gradnja napreduje bre nego to je
dogovoreno, pridravaju se budeta. Poeli su zavarivati cjevovod koji
e se protezati od obale do plutajueg terminala, stigli su prvi dijelovi
crpne stanice i samo se ekalo da se vrijeme pobolja kako bi ih poeli
montirati. Supertanker se nalazio na suhom doku uz obalu gdje su
poeli radovi kako bi ga prenamijenili (prilagodili trup broda za prijem
nafte iz naftovoda s jedne strane i pumpanje u brodove kupaca s
druge). Odredili su mjesta na morskome dnu na kojima e biti fiksirano
dvanaest sidara. Sve to opisao je u svojem slubenom izvjeu koje je
dovravao i iju emo papirnatu kopiju uskoro dobiti. Govorio je
dvadesetak minuta navodei gomilu mjerenja i statistikih podataka decibara, barela na dan, metara u sekundi, tona na godinu. Ponovno se
ispriao i prekinuo vezu.
Paolo, Sergej Borisovi i ja smo se u stolcima odmaknuli od
konferencijskog stola kako bismo se posavjetovali.
Je li sve to koer? upitao me Paolo apatom.
Njima svakako, rekao sam.
I to on uope radi u Soiju? upitao je Sergej Borisovi.
S druge strane, rekao je Paolo, on zna to radi. Uostalom, koja je
razlika je li to telefonski poziv ili njegovo izvjee?
Imamo i druge garancije, dodao sam.
A i Stara godina je, rekao je Sergej Borisovi.
Ne mogu se sada tono sjetiti o emu smo uope razmiljali na tom
sastanku. Uvjeren sam da smo eljeli dati bankarima ono to smo znali
da oekuju, a to je osigurati da svi njihovi problemi nestanu, a da se
novi ne pojave. Bilo nam je jasno da je Kozak beskrupulozni oportunist,
ali s druge strane, po kaubojskim standardima toga vremena, to nije
bilo tako neuobiajeno. Ve smo i prije suraivali s
VjaeslavomAleksandroviem, svi dokumenti su bili u redu. to je
najvanije, Narodneft je stajao iza tog projekta, ak iako nije bio
zakonski odgovoran, a budui da je uskoro izlazio na burzu, zakljuili
smo da mora voditi rauna o svojem ugledu. Za tako monstruozno
veliku tvrtku, otplata tog duga bila je sitni: njegovo rukovodstvo
vjerojatno je troilo toliko novca godinje na oping-ture svojih
74

Knjigoteka

daa&Bocca

supruga, koje su tvrtkinim privatnim avionima letjele u Pariz. Iza svega

je stajao Narodneft, a negdje iza Narodnefta bio je ruski predsjednik.
Izgleda da smo zakljuili da je Steve Walsh bio u pravu i da su Kozak,
njegovi prijatelji u Kremlju, FSB-u ili gdje god, eljeli malo podebljati i
svoje novanike. Pritom smo, uvjeren sam, vjerovali da e ispuniti sve
obaveze prema naim bankama.
Konana odluka bila je na Paolu. U redu, rekao je, uinimo to.
Otiao je do prozora, nazvao glavnog bankara koji je spavao u svojem
krevetu negdje na Manhattanu i probudio ga kako bi mu priopio dobru
vijest. Rusi su se primili votke i haringe. Kucnuli smo se.
Svi su bili zadovoljni. Banke su bile zadovoljne, kao i Paolo. Kozak
takoer. Kozak je bio veoma zadovoljan. Pozvao je Paola i mene da
idemo s njime na Altajsko gorje u lov. Rekao je da e nas nauiti kako se
puca iz minobacaa. Pitao me koji je moj najdrai film o Jamesu Bondu.
Je li istina to piu o Freddieju Mercuryju? Kada se sada svega sjetim,
ini mi se kako je on smatrao da je njegov nain poslovanja sasvim u
redu - da je u redu da zajedno pijemo, alimo se, priamo jedni drugima
o svojim obiteljima, a zatim da on svejedno uini ono to je bilo
zacrtano. Mislim da je smatrao da smo svi mi prijatelji.
I? rekao je Kozak. Nicholase, kada ete nam doi u posjet? Ondje
vas eka nova supruga. Iako, rekao je, jako su mi se svidjele i vae
moskovske ene. Namignuo mi je nekako ucjenjivaki pa strusio jo
jednu aicu votke.

Paolo nas je pozvao na slavljeniki ruak u Veselu pustinjsku devu,

uzbeki restoran u ulici Neglinaja. Kako bismo stigli onamo, Sergej
Borisovi i ja uskoili smo u Volgu koju smo zaustavili ispred naeg
tornja na Paveleckom trgu. Veseli, krupni voza pokuavao je nauiti
engleski: izvadio je biljenicu iz pretinca za rukavice, naslonio je na
upravlja i svako malo u nju zapisivao rijei koje bi mu se
svidjele(lunch... unsecured loan... leveraged buy-out... ExxonMobil 6).
Oito je vozio pomou sonara. Ispred restorana stajao je vratar crnac
koji se tresao u bijelom medvjeem kostimu. Unutra, u garderobi, dva
pijetla kljucala su po reetkama svojih siunih kaveza, spremajui se
iskopati jedan drugome oi tijekom doeka Nove godine. U sali su bile

6Lunch, engl. - ruak Unsecured loan, engl. - bjanko zajam Leveraged buy-out, engl.
- otkup poduzea s vanjskim zajmom ExxonMobil - amerika multinacionalna naftna
i plinska korporacija.

75

Knjigoteka

daa&Bocca

dvije trbune plesaice. Prva je bila sitna plavua koja je svojim ustrim
plesom i izgledom vie nalikovala striptizeti nego pravoj trbunoj
plesaici. Rub njezinih gaica bio je naikan novanicama od sto
rubalja. Druga je bila debela prirodna brineta, koja je naizmjence tresla
svakim od svojih trbuha i na koju nitko nije obraao panju.
Tatarka Olga ponaala se vrlo prijateljski, skinula mi je naoale,
dahnula na stakla i obrisala ih, ali ubrzo je odustala i prebacila svoju
panju na Paola - ili sam emitirao zauzet sam feromone ili je kriv
zadah iz usta. Tijekom jela Sergej Borisovi ispriao nam je o svojim
nastojanjima da izbjegne regrutaciju, budui da se u ruskoj vojsci
izgleda njegovao masovni sadizam, a vojnici koristili kao robovska
radna snaga. Njegova obitelj imala je dvije mogunosti, objasnio je:
podmititi asnika za novaenje da ga ne uzme, ili platiti lijeniku
prevarantu da ga proglasi invalidom. Platili su asniku deset tisua
dolara, rekao je Sergej Borisovi, ali tip ih je prevario i svejedno ga
stavio na popis pa su na kraju morali platiti i lijeniku.
Kakvo je bilo vae miljenje poslije? pitao sam. Mislim, o vojsci i
Rusiji, nakon to vas je asnik prevario? Sergej Borisovi pogledao je u
stranu i ozbiljno se zamislio oko dvadeset sekundi.
Pa, rekao je. Vjerojatno sam trebao prvo podmititi lijenika.
ini mi se da sam je upravo u tom trenutku ugledao - ugledao sam
Katju. Posluivala je goste na drugom kraju restorana. Na sebi je imala
kratku crnu konobarsku suknju, jednostavnu bijelu bluzu i uredno
ispletenu pletenicu. U prvi tren nisam bio siguran je li to doista ona, ali
kada sam shvatio da jest ustao sam od stola i presreo je dok je nosila
ostatke vone plate u kuhinju.
Zdravo, Katja, rekao sam.
Vidimo se vani za dvije minute, rekla je na ruskom. Izlaz u
sluaju poara je odmah pokraj anka.
Na ulici je bilo nenormalno hladno. Katja je preko konobarske
odjee prebacila neiji kaput i vrsto se obgrlila rukama im je izala
kako bi se zatitila od hladnoe.
Kolja, rekla je odmah, ali sada na engleskom i neto staloenije,
nemoj rei Mai da si me vidio ovdje. Molim te, Kolja. Molim te.
Potreban mi je dodatni novac da platim studij, ali Maa ne zna za ovaj
posao. Mogla bi se ljutiti jer ne uim cijelo vrijeme.
Spustila je ruku skvrenu u rukavu kaputa malo iznad mojeg boka i
ozbiljno me pogledala. Jo minutu i ostali bismo bez udova.
76

Knjigoteka

daa&Bocca

U redu, rekao sam osjeajui prema njoj saaljenje, to je oito

bio njezin cilj: da mi bude ao jer povrh studiranja mora u tajnosti
dodatno raditi, ao jer je u ivotu izvukla krau slamku od mene.
Obeavam. Vidimo se veeras.
Vratili smo se unutra.
Poslije, dok je na taksi kroz guvu milio natrag prema naem
tornju na Paveleckom trgu, onako polupijanog ozarila me jedna misao.
Oni su poput djece, pomislio sam, svi ti Rusi sa zatamnjenim prozorima
na limuzinama i Uzijima, s pubertetskim nagonima da pokazuju snagu,
poevi od tjelohranitelja preko Kozaka pa sve do predsjednika koji je
zveckao orujem. Unato svemu kroz to su proli, svoj njihovoj
svjetovnosti i patnji, pomislio sam tada, Rusi su poput djece.
Kakva teta, naalila se Tatjana Vladimirovna dok smo ponovno
svi sjedili u njezinoj pretoploj dnevnoj sobi. Ovakva zima, a nema rata.
Bilo je oko devet uveer tog istog dana. Stara godina. Na Bulevaru i
oko ribnjaka tinejderi su vikali i bacali petarde jedni na druge. Katja se
presvukla iz konobarske odjee. Ona i Maa sada su na sebi imale
suknje po kojima mi je bilo jasno da poslije idemo jo nekamo. Maa je
imala frizuru kakvu prije nisam vidio, zategnutu u rep zavezan u vor,
to je naglaavalo njezine zelene oi i vrsto stisnute usne. Dok smo se
pozdravljali poljubila me u unu koljku. Tatjana Vladimirovna si je
ponovno dala truda s hranom. Kada sam joj predao darove iz Londona kotske kekse s maslacem, englesku okoladu i Earl Grey aj u limenci
koja je izgledala kao autobus na kat - na trenutak mi se uinilo da e
zaplakati.
Stavila je limenku s ajem pokraj crno-bijelih fotografija nje i Pjotra
Arkadjevia. Otrijeznio sam se od ruka u uzbekom restoranu
upravona vrijeme za veernje zdravice. Nazdravili smo novoj godini,
ljubavi, anglo-ruskom prijateljstvu. Sjeam se da se Katji, dok smo se
kucali, zadignula bluza i ja sam primijetio da ima probueni pupak.
Razgovarali smo o planu zamjene stanova.
Tatjana Vladimirovna je bila uzbuena, ali i zabrinuta. Pitala se
gdje e kupovati namirnice. to ako zgradu u Butovu ne dovre na
vrijeme? Da, doista se eljela maknuti iz centra grada, bila je ve
prestara i umorna, ali s druge strane u njemu je tako dugo ivjela i za
drugo nije znala.
77
Knjigoteka

daa&Bocca

Maa je rekla kako je Stjepan Mihajlovi uvjeren da e zgrada u

Butovu biti dovrena do travnja, ali kako bi se dodatno osigurali trebali
bi priekati do svibnja ili poetka lipnja prije potpisivanja konanog
ugovora. Bilo kako bilo, Tatjana Vladimirovna e se preseliti onamo do
ljeta.
Zatim je objasnila kako e Tatjana Vladimirovna i Stjepan
Mihajlovi morati pripremiti nekoliko vanih dokumenata prije nego
to zakljue ugovor. Morat e pribaviti dokaze o vlasnitvu za oba
stana, kao i dokument koji potvruje legalnost privatizacije stana
Tatjane Vladimirovne. Takoer potvrdu da njezina zgrada nije na
popisu za ruenje u sklopu neke od arhitektonskih istki moskovske
gradonaelnice. Naime, ona je znala po kratkom postupku proglasiti
kako je neka graevina za ruenje, a zatim bi njezin brat dobio izdanu
proviziju za izgradnju nove na istome mjestu. Bio je potreban i
dokument koji bi potvrivao kako nitko osim Tatjane Vladimirovne nije
prijavljen na toj adresi - netko, tko je recimo bio u zatvoru ili brani
drug s kojim ve dugo ne ivi, koji bi se iznenada mogao pojaviti i
ustvrditi kako ima pravo na prebivalite. (Vidi li, u Rusiji jo uvijek ne
moe tek tako stanovati gdje god eli, ne moe se jednostavno
nekamo useliti, kako to smo ti i ja uinili u Kenningtonu. Prvo se mora
prijaviti na odreenoj adresi, kako bi vlasti znale gdje te mogu pronai.)
Zatim je bila potrebna tehnika dokumentacija za oba stana s tlocrtima,
vodovodnim instalacijama, strukturom zgrade itd. Na kraju, bio je
potreban i ugovor. Obino je, rekla je Maa, sve to pripremao agent za
nekretnine za suludi honorar.
Zato e ti Kolja, rekla je na ruskom, pruiti Tatjani
Vladimirovnoj svu potrebnu pravnu pomo, zar ne?
Da, naravno, odgovorio sam. U banji sam obeao da hou i
nijedno od nas dvoje to nije zaboravilo.
Vi ste pravi engleski dentlmen, rekla je Tatjana Vladimirovna.
Ba nam se posreilo to vas poznajemo.
Ma nije to nita, rekao sam.
Dogovorili smo se da prvoga dana poslije dugakih novogodinjih
praznika odmah ujutro poemo javnom biljeniku izraditi za mene
punomo kako bih mogao obavljati razliite poslove u ime Tatjane
Vladimirovne.
78
Knjigoteka

daa&Bocca

Malo prije ponoi Tatjana Vladimirovna je otvorila bocu preslatkog

krimskog ampanjca. Gledali smo vatromet koji je praskao iznad one
arobne graevine pokraj ribnjaka.
Neka vas Bog uva, rekla je Tatjana Vladimirovna.
Otili smo im smo mogli, pazei da ne ispadnemo nepristojni, ili
trenutak prije. Zaustavili smo automobil koji je vozio pritavi
adolescent, naoko esnaestogodinjak. Prvo nas je vozio Bulevarom pa
preko ulice Tverskaja, zatim pokraj kockarnica na Novom Arbatu koje
su blistale u zimskoj noi poput oaza u arktikoj pustinji i naposljetku
preko zamrznute rijeke do hotela Ukrajina.
Hotel se nalazio u jednoj od velianstvenih gotikih palaa
izgraenih u Moskvi za vrijeme Staljinove vladavine. Zgrada je imala
aave kipove na fasadi i bila puna gruzijskih kriminalaca,
drugorazrednih moldavskih prostitutki i skupina europskih kolaraca,
kojima ondje oito nije bilo mjesto. Paljivo smo gazili oko zgrade po
zaleenom ploniku, djevojke na svojim vrtoglavim potpeticama, do
stranje strane hotela gdje smo se uspeli poarnim stubama i pozvonili.
Maa je izgovorila lozinku koju je dobila od jednog od svojih kolega i
nas su pustili u golem, ilegalan noni klub.
Izali smo odande u etiri ujutro - Maa se sa mnom vratila u moj
stan, Katja je otila sama u ledenu novogodinju no. Pokuao sam
nagovoriti Mau da me povede u njihov stan, ali ona nije htjela. Nikad to
nije uinila. Tada sam mislio da ga se jednostavno srami.

79
Knjigoteka

daa&Bocca

DEVET

Ujutro, prvog dana nakon novogodinjih praznika - pretpostavljam da

je bio 10. sijenja ili tako nekako, otiao sara kod javnog biljenika s
Tatjanom Vladimirovnom, kao to smo se dogovorili, kako bi mi ona
dala punomo. Maa je tog jutra morala na posao pa je Katja ila s
nama.
Javnih biljenika je, poput graditelja, gruzijskih restoratera i
prostitutki, u Moskvi bilo puno. To su u biti besmisleni inovnici
zaostali iz vremena carstva, iji je posao da izdaju i stavljaju peate na
pravne dokumente, potrebne za obavljanje gotovo svih poslova u Rusiji.
Javno-biljeniki ured u koji smo nas troje toga jutra otili nalazio se u
staroj zgradi cirkusa, malo sjevernije od centra grada. Pretpostavljam
da su, nakon to je glazba prethodnog reima utihnula, imperij zla
prestao postojati, a Rusi na trenutak pogledali jedni drugima u oi prije
nego to su poeli grabiti to su stigli, ti javni biljenici nekako uspjeli
zauzeti prostoriju koja je nekada pripadala trupi akrobata ili krotitelja
lavova.
Plonik ispred cirkusa bio je sklizak, ali Tatjana Vladimirovna se po
ledu kretala puno bre nego ja. Zimi je bila u svojem elementu, snalazila
se poput pingvina u vodi. Proli smo kroz mrani cirkuski hodnik i sjeli
u primaoj sobi javnog biljenika. Na zidu je ponosno visjela velika
karta Sovjetskog Saveza. Mislim da je u opis njihova posla ulazilo da nas
natjeraju da ekamo. Svaki Rus koji ima mo nad drugima (javni
biljenik, medicinski tehniar u hitnoj pomoi, konobar) kao da je
duan tako se ponaati prije nego to pomogne, jednostavno kako bi
dao do znanja da to moe.
Dok smo tako sjedili i ekali, Tatjana Vladimirovna mi je ispriala
kako je prije vie od etrdeset godina bila na predstavi u tom istom
cirkusu. Imali su dva slona i lava, rekla je.
Jedan od slonova propeo se na stranje noge, prisjeala se ona sa
smijekom i digla ruke kao hrak ape, kako bi mi pokazala to je slon
radio, a kada smo vidjeli toga slona, Pjotr Arkadjevi i ja smo shvatili
da smo stigli u Moskvu i da je ona doista glavni grad svijeta. Zamislite
samo - slon!
80

Knjigoteka

daa&Bocca

Pitao sam je nedostaje li joj Sibir ili selo kod Lenjingrada u kojem je
odrasla.
Naravno, odgovorila je. ume, ali i ljudi. U Sibiru su ljudi drugaiji.
U Moskvi sam pak svata vidjela, a moda bi bolje bilo da nisam. Ne
samo slonove.
Katja je digla pogled sa sms poruke epskih razmjera koju je pisala i
rekla Tatjani Vladimirovnoj da mi ne dosauje. Rekao sam da mi te
prie nisu dosadne, upravo suprotno, bile su vrlo zanimljive. Tako sam
sebe doivljavao dok sam bio u Moskvi - da sam zainteresiran,
angairan i puno plemenitiji od ostalih stranih odvjetnika koji su ondje
boravili samo dvije, tri godine ne obraajui posebnu panju ni na to, a
zatim je naputali kako bi pruali usluge uglednijim lopovima u
Londonu ili u New Yorku, ponekad kao partneri u kakvoj
Beskrupulozan & Neetian odvjetnikoj tvrtki. Iz Moskve su odlazili
sa zgodnim iznosom na offshore bankovnom raunu i priama o
komadima i kriminalu na Divljem istoku, koje su im pomagali opravdati
svrsishodnost nomadskog naina ivota.
Pitao sam je kako je uspjela to preivjeti - Staljina, rat i sve ostalo.
Znam, pitanje je bilo glupo, ali mene je jako zanimalo.
Postojala su tri pravila, rekla je Tatjana Vladimirova. Ako ste ih
se pridravali, s malo sree bilo je mogue normalno ivjeti. Nabrojala
ih je na kratkim, naboranim prstima jedne ruke. Prvo, nikad ne vjeruj
bilo emu to oni govore. Drugo, nemoj se bojati i tree, nikad ne
prihvaaj usluge od bilo koga.
Osim ako nije rije o stanu, rekao sam.
Osim ako nije rije o stanu.
to u vezi stana? upitala je Katja ponovno diui pogled. Nita,
rekla je Tatjana Vladimirovna smjekajui se. Pitao sam je to misli o
aktualnom prepredenom predsjedniku (kako mi se ini, masovni
ubojica, kao i svi ruski vladari prije njega). Reklami je da je dobar
ovjek, ali kao jedan dobar ovjek koji se upustio u borbu s mnogim
loim ljudima, on ne moe sam rijeiti sve probleme u zemlji. Rekla je to
tiho, osvrui se oko sebe, iako u njezinim rijeima nije bilo nieg
nepristojnog. Pitao sam je zar joj ne smeta to ljudi na vlasti neprestano
kradu? Da, odgovorila je, naravno da joj smeta, ali nije imalo smisla
dovoditi nove ljude u Kremlj, jer bi i oni krali. Oni koji su trenutno
ondje barem su se ve obogatili pa su tu i tamo imali vremena
razmiljati i o drugim stvarima.
81

Knjigoteka

daa&Bocca

Pitao sam je li sada bolje nego prije. Rekla je da je sada bolje,

pogotovo nekima. Bez dvojbe, mladima je bilo puno bolje, rekla je
gledajui Katju i smjekajui se.
Neko vrijeme smo utjeli. S Katjinog telefona zauo se zvuni
signal. Ona je proitala poruku, namrtila se i rekla: Moram ii.
Nagnula se prema meni tako da sam mogao osjetiti njezin dah na
svojem uhu i apnula na engleskom: Molim te, Kolja, nemoj rei Mai
da sam vas ostavila. Moram na sveuilite. Ustala je i nastavila na
engleskom kako je Tatjana Vladimirovna ne bi razumjela: Kolja, ne
zaboravi, ona je stara gospoa pa se ponekad zna zabuniti, pogrijeiti.
Obukla je kaput i otila.
Osim tih petnaest minuta koje smo proveli u neobinoj cirkuskoj
ekaonici, prije nego to nas je javni biljenik pozvao da uemo, jo sam
samo jedanput bio nasamo s Tatjanom Vladimirovnom. Sljedei put je,
sada to shvaam, ve bilo prekasno, ve sam preduboko zaglibio, ve
sam se previe odmaknuo od onoga kakav sam bio prema onome kakav
sam postajao. Bilo kako bilo, mislim ili se barem nadam, da sam tog
sijeanjskog jutra jo uvijek bio onaj stari. Uvjeren sam da je sve moglo
biti drugaije da sam postavio nekoliko jednostavnih pitanja, umjesto
to sam sjedio u tiini, smjekao se i gledao kako se snijeg s naih
izama topi na parketu.
Na kraju sam je pitao o prijatelju Olega Nikolajevia.
Tatjana Vladimirovna, znam da je vjerojatnost vrlo malena, ali
svejedno bih vas pitao poznajete li starijeg gospodina po imenu
Konstantin Andrejevi? On stanuje u mojem kvartu.
Samo trenutak, rekla je, zatvorila oi i pritisnula prstima
sljepooice. Konstantin Andrejevi... nisam sigurna. Tko je on?
Prijatelj mojeg susjeda, Olega Nikolajevia. Ne moemo ga
pronai.
Ne, rekla je, ao mi je, ne poznajem ga.
Ponovno smo zautjeli.
Jo jedanput se zahvaljujem na pecivu i aju, rekla je Tatjana
Vladimirovna da prekine tiinu. Ba je lijepo dobiti neto originalno iz
Engleske.
Moda je jednoga dana i sami posjetite, rekao sam.
Buckinghamsku palau. Londonski Tower.
Moda, rekla je.
82

Knjigoteka

daa&Bocca

Sljedei, uite, doviknula je javna biljenica.

U uskoj prostoriji za dvama stolovima sjedile su dvije ene. Sjeam
se da se s jedinog prozora kroz zahrale reetke vidjela sivo-bijela
ulica. Bio je predivan zimski dan, nebo isto, blistavo i mediteranski
plavo, onakvo kakvo smo nas dvoje vidjeli kada smo bili na odmoru u
Italiji. Mlada ena za desnim stolom bila je poput nedostajue karike
izmeu normalnih ljudskih bia i javnih biljenika. Starija, efica pretila ena s naoalama, u demperu i s dlakavim madeom - bila je
krajnje neljubazna. Da smo bili u nekoj drugoj zemlji pomislio bih kako
se radi o skrivenoj kameri.
Uzela je nae putovnice i poela ispunjavati obrazac za punomo.
Ciknula je od zadovoljstva kada je primijetila da se ime u mojoj
putovnici razlikuje od imena koje sam upisao u njezinom registru.
Djelovala je pokunjeno kada sam joj objasnio da u putovnici prvo pie
moje prezime. Kada je zavrila, tridesetak je puta udarila peat na obje
kopije dokumenata, gurnula ih je preko stola ne diui pogled i rekla da
njezinoj kolegici platimo etiristo rubalja. Tatjana Vladimirovna je
uzela jedan primjerak, ja drugi. Sada sam imao pravo u njezino ime
potpisivati i raspolagati svim dokumentima u vezi zamjene stana. Plan
zamjene stana sada je postao i moj plan.
Odsklizali smo se natrag do metroa kako bi se Tatjana
Vladimirovna mogla vratiti kui, a ja otii na posao na koji sam kasnio.
Zahvalila mi se i poljubila me u oba obraza dok smo se pozdravljali.
Polako se odgegala prema eskalatorima.
Zbog neega mi se u sjeanje urezala scena koju sam vidio dolje u
metrou pokraj blagajni za prodaju karata - to se obino zna dogoditi
kada to ne elimo, nekad moda ba zato to ne elimo. Dvojica
mukaraca su se prepirala. Jedan je bio krupni Rus, drugi ljutiti
debeljukasti Gruzijac obrijane glave. Rus je bez prestanka ponavljao:
Daj mi no, Nika, daj mi no.
Te veeri zatekao sam vrlo uzrujanog Olega Nikolajevia na
hodniku ispred njegova stana. Odmah sam shvatio da mene eka, jer na
sebi nije imao ni kaput ni eir, znai nije iao nikamo i nije se niotkuda
vratio. Stajao je pred vratima izgledajui poput pacijentova roaka koji
od lijenika oekuje lou vijest. Pokuao se nasmijeiti, pitao je kako
sam. Odgovorio sam mu da sam dobro, ali vrlo umoran. Njega to nije
smelo.
83
Knjigoteka

daa&Bocca

Nikolaju Ivanoviu, rekao je, moram vas jo jedanput zamoliti da

mi pomognete.
Znao sam da je rije o starcu. Olegu Nikolajeviu, rekao sam,
oprostite, ali to jo mogu uiniti?
Molim vas, Nikolaju Ivanoviu. Poite do zgrade mojeg prijatelja.
Samo kako biste pogledali to se ondje dogaa. ini mi se da je netko u
njegovu stanu. Bio sam na stubitu i uo kako netko odande silazi.
Molim vas.
Pogledao sam ga u oi, a Oleg Nikolajevi je pogledao u stranu.
Vidjelo se da ga je sram to me to moli. Sada, kada o tome razmislim,
ini mi se da je u cijeloj prii njemu sve to bilo vano ne toliko zbog
prijatelja, koliko zbog toga to se opirao promjenama, borio s
vremenom. Mislim da je samo elio sauvati svoj prepoznatljivi nain
ivota to je mogue due - svoje prijatelje, svoju maku, svoje knjige,
svoje navike. Mislim da je zato ostao u svojem stanu u centru umjesto
da ga iznajmi i ivi od najamnine poput veine Rusa koji su imali sline
nekretnine Nnjihova ostala manje opipljiva imovina uglavnom je
ieznula za vrijeme ekonomskog masakra devedesetih). Oleg
Nikolajevi elio je zaustaviti vrijeme.
U redu, naposljetku sam rekao. Recite mi gdje on stanuje.
Izdiktirao mi je adresu. Jo uvijek je se sjeam: stan trideset dva,
Kalinjinskaja 9 (uliica izmeu moje zgrade i Bulevara, koja se nalazi sa
strane crkve).
Znai, kada izaem odavde skrenem desno, zatim u prvu cestu
lijevo i zgrada je ondje, pokraj crkve?
U Rusiji, rekao je Oleg Nikolajevi, nema cesta, postoje samo
smjerovi.

Ponovno sam navukao kapu, rukavice i spustio se niza stube.

Krenuo sam svojom ulicom prema Bulevaru i skrenuo u ulicu
Kalinjinskaja. Bio je mrak i jedina iva bia koje sam vani vidio bile su
debele, crnevrane koje su se okupile oko kontejnera za smee. Led koji
se nahvatao ispod oluka na zgradama izgledao je kao da je crn, dok se
presijavao na ulinom svjetlu.
Kada sam stigao do ulaznih vrata zgrade Konstantina Andrejevia
uinio sam ono to rade moskovski beskunici za vrijeme pogibeljnih
zimskih noi u nadi da e im netko iz nepanje, suosjeanja ili u
pijanom stanju otvoriti kako bi mogli spavati na stubitu: pritisnuo sam
84

Knjigoteka

daa&Bocca

zvona svih stanova. Netko se javio, rekao mi da odjebem, ali me

svejedno pustio unutra, moda grekom, pa sam se popeo na trei kat
stubama koje su vijugale oko icanog ahta dizala. Pronaao sam vrata
stana Konstantina Andrejevia.
ulo se neije disanje. Pozvonio sam, muki glas je neto
promrmljao, cipele su zakripale na neizbjenom parketu. uo sam
kada je zastao nekih dvadesetak centimetara od vrata, kripu konatog
kaputa kada se nagnuo da pogleda kroz pijunku. Po njegovom
hripavom disanju se moglo zakljuiti da je strastveni pua. Bio je
dovoljno blizu da mi prui ruku ili pak preree vrat.
inilo mi se da cijelu vjenost stojimo tako okrenuti jedan prema
drugome dok su nas razdvajala vrata, ali trajalo je moda tridesetak
sekundi. Uto se on iskaljao i pljunuo. Tko god to bio, pretvarao se kao
da nikoga nema, ali istovremeno je elio jasno pokazati da mu uope
nije stalo ako netko kao ja zna da je ondje. Okrenuo sam se i poeo
silaziti niza stube, u poetku polako, zatim preskaui po dvije, tri stube
odjednom, onako kako bi ovjek trao nastojei pobjei od medvjeda,
nadajui se da ivotinja nije shvatila koliko je prestraen.
U prizemlju sam zatekao staricu koja je vadila svoju potu iz
jednog od vandaliziranih sanduia.
Oprostite, rekao sam na ruskom, znate li tko stanuje u stanu
trideset dva, u stanu Konstantina Andrejevia?
to manje ovjek zna, rekla je ne gledajui me, dulje ivi.
Molim vas, rekao sam.
Ona se okrenula prema meni. Imala je pronicljive oi i bijele dlaice
na bradi. Tko ste vi?
Zovem se Nicholas Platt. Ja sam prijatelj Konstantina Andrejevia.
Gospodine Platt, rekla je, ja mislim da je u stanu njegov sin. Tako
su mi barem rekli.
Jeste li ga vidjeli?
Moda i jesam.
Kako izgleda?
Ne sjeam se.
Vani je vjetar ibao kroz kanjone koje su stvorile stare kue u
kojima su nekada ivjeli trgovci i bacao snijeg ravno u moje lice pa mi je
poeo curiti nos, a oi suziti. Na putu nazad zaboravio sam staviti kapu.
Da sam se malo dulje zadrao ostao bih bez uha. Stresao sam snijeg sa
85

Knjigoteka

daa&Bocca

izama dok sam se uspinjao stubama do ulaza u zgradu i pozvonio

Olegu Nikolajeviu.
Olegu Nikolajeviu, pitao sam ga kada se pojavio na vratima, ima
li Konstantin Andrejevi sina? Oleg Nikolajevi odmahnuo je glavom.
Budui da smo samo stajali, znao sam da moram neto rei.
Iznenada mi je sinulo da to ne znam pa sam ga pitao kako se zove
njegova maka.
Zove se George, rekao je Oleg Nikolajevi dok se okretao.

86
Knjigoteka

daa&Bocca

DESET

Zna li kako to rade? Zna li kako to ozbiljni igrai rade? Prvo pronau
nekog pijanca ili skitnicu, daju mu petsto dolara, fotografiju rtve i
obeanje da e dobiti jo petsto nakon to obavi posao. Skitnica si misli:
Zato ne? To mi je dovoljno za godinju zalihu metamfetamina ili
antifriza. I tako on sredi rtvu noem ili ekiem u rtvinoj vei ili u
kakvoj uliici. Ako je posebno domiljat, moda to uini zranim
pitoljem prepravljenim u pravo oruje u radionicama u Litvi.
Zato ba u Litvi?
Sluaj dalje, to nije kraj. Slijedi onaj lukavi dio, Nick. Klijent zatim
plati profesionalcu deset tisua dolara da ukoka skitnicu - pedantno,
zna ono, s priguivaem, hitac u glavu radi sigurnosti, prvoklasna
usluga. Tako ne postoji nikakva ivua veza izmeu klijenta i originalne
rtve. Finito.
Sjeam se da je u tom trenutku Steve zastao i zapiljio se u dvije
crvenokose striptizete dugih nogu koje su se natjeravale oko tange iza
mojeg lijevog ramena. Jedna je bila odjevena kao zeica (zeje ui,
upavi bijeli rep), druga kao medvjedica (pande, grudnjak od
medvjeeg krzna, maleni smei medvjedi nos). Mislim da se striptizklub zvao Ruski safari. Steveov najdrai lokal te vrste, negdje na
Komsomolskom prospektu.
Opa, rekao je i iskapio pie.
Njegovo blagoglagoljivo izlaganje o ubojstvu poelo je nakon to
sam ga pitao to se dogodilo s velikom priom o energetskoj kompaniji
koju je jesenas pisao. U posljednji tren su je odluili ne objaviti, jer su
seurednici prestraili kada su im priprijetili da e ih optuiti za klevetu.
U meuvremenu on je bio u Sibiru, u jednom od relativno nepoznatih
ruskih okruga, triput veem od Europe. Ondje je temperatura bila
minus trideset sedam i malo je nedostajalo da ostane bez prstiju na
nogama. Otputovao je onamo mjesec dana nakon to je guverneru te
regije iznenada prekipjelo: zapoeo je borbu protiv korupcije, naljutio
nekoga u ministarstvu unutarnjih poslova i nedugo nakon toga
pronaen je mrtav u banji u dnu vlastitog vrta. Oito samoubojstvo,
87
Knjigoteka

daa&Bocca

objasnio je Steve, tako su barem tvrdili tuilatvo i lokalne novine.

Guverner se upucao u glavu - dvaput.
Obojica smo se nasmijali. Nakon nekog vremena nauite se smijati
na takve stvari.
I tako mi je on poeo priati kako funkcionira rusko trite
naruenih ubojstava. Cijena je sve vie rasla, rekao je Steve. Moglo se
pokuati unajmiti umirovljenog eenskog pobunjenika, ali do takvih se
dolazilo preko njihovih prijatelja u ruskoj vojsci, koji su im prodavali
oruje, to je poveavalo cijenu. U suprotnom, smatrao je on, kako bi
pronaao kompetentnog ubojicu za manje od deset tisua dolara,
ovjek je morao otputovati u Ekaterinburg ili na jug, u Kalugu. Inflacija,
rekao je. Grozno, komentirao sam.
Medvjedica je ulovila zeicu, ili obrnuto pa su poele jedna drugoj
pruati oralni seks. Kada su svrile, plavua koja je na sebi imala samo
avijatiarske naoale i visoke pete popela se na vrh tange odakle je
visjela naglavake pridravajui se stopalima. Steve je zadovoljno otpio
gutljaj crvenog vina.
Ja sam, pretpostavljam da bih to trebao priznati, prve godine
boravka u Moskvi u slinim striptiz-barovi ma bio puno, ako ne i
previe puta - u Snjenoj kraljici, Pigalleu, Kama Sutra baru. Kao da mi
je to bio dio posla. Dok sam ivio u Londonu bio sam jedanput ili dvaput
u striptiz-lokalu u Clerkenwellu na momakoj veeri, inae nisam
zalazio onamo, ali u Moskvi su izgleda svi oni koji su imali kitu i
kreditnu karticu - uglavnom svi strani odvjetnici, bankari i pola ruskih
mukaraca koji su si to mogli priutiti - provodili najmanje jednu veer
tjedno zatiui rubaljske novanice u gaice ukraene ljokicama. Ipak,
negdje te zime, to mi se poelo initi poniavajuim - mislim u odnosu
na mene, ne na djevojke. Vjerujem da o njima ba i nisam razmiljao. Uz
to, dogodio se nemili incident kada je barmen nakrcao moj raun
preskupim koktelima koje nisam pio, a kada sam se poeo
raspravljati,izbacivai su me odveli u maleno dvorite iza kuhinje, gdje
su me vukli naokolo za kosu sve dok mi nisu odletjele naoale, a ja
pristao platiti. Tada se ve pojavila Maa i ona mi je bila dovoljna. Ve
dugo nisam bio tako zagrijan za neku djevojku. Obino, ak i kada su mi
se sviale, poeo bih gledati naokolo nakon mjesec, dva. Ali Maa je s
vremenom postajala sve bolja, sve strastvenija, sve sebinija, ali nekako
pozitivno. Imao sam osjeaj da smo bili iskreni, dva sisavca u mraku.
88
Knjigoteka

daa&Bocca

Ve mjesecima nisam proveo nijednu veer u toj pomalo gay

polupijano-narajcanoj atmosferi striptiz-klubova, ali Steve je elio ii pa
sam pristao.
Kako je ljubav tvog ivota? upitao me. Ona koju si upoznao u
metrou?
Dobro je.
Je li se ve preselila kod tebe?
Nije. Pa, gotovo. Mislim, nije. Ne jo.
to je s babukom iz Murmanska? Kada e se ona pojaviti?
Odjebi, Steve.
Bio je, mislim, poetak veljae. Snijeg u crkvenom dvoritu izmeu
moje zgrade i Bulevara bio mi je do pojasa, ak i vii na neoienoj
strani moje ulice. S Maom mi je bilo dobro, s nama je sve bilo u redu.
Tada je ve znala prespavati kod mene dvije ili tri noi tjedno. Poeo
sam kupovati hranu koju ona voli, marinirane gljive, sok od bobiastog
voa i neki ruski napitak slian jogurtu koji mi se nikada nije sviao.
Zaposlio sam istaicu podrijetlom iz Bjelorusije da odrava stan istim.
Uli smo u onu fazu odnosa u kojoj bi se Maa potpuno preselila k meni
da smo ivjeli u Londonu, u gradu gdje, kao to vrlo dobro zna,
praktini razlozi i trite nekretnina pretvaraju poudu u stalan odnos,
pomijeaju sadanjost i budunost, a romansa ima konani cilj. Maa bi
mogla triput bre stii od stanice metroa Pukinskaja do trgovine
mobitelima blizu Tretjakovske galerije nego to joj je trebalo od
Lenjingradskog prospekta do posla, ali ona to nije spominjala, a ja
nisam radio pritisak na nju.
Ona ima sestru, rekao sam Steveu. Katju. Plavua, draga
djevojka. Ima dvadeset godina. Nekako naivna i odrasla istovremeno.
Studentica Moskovskog dravnog sveuilita. Svidjela bi ti se.
Vjerujem da bi.
Samo, ona nije njezina prava sestra, ve sestrina.
Aha, rekao je Steve. Iza mene su se na pozornici poele okupljati
konobarice u mini suknjama s uzorkom leoparda i uskim zmijskim
izmama do bedara kako bi otplesale Ples dungle koji se izvodio
svakih sat vremena pa je on pomalo prestao pratiti to mu govorim.
Dogodilo mi se neto neobino, rekao sam. Bio sam sa svojim
suradnicima u onom uzbekom restoranu u ulici Neglinaja. Ili smo
onamo na Staru godinu, nakon to smo potpisali neke dokumente s
89

Knjigoteka

daa&Bocca

Kozakom. Katja je ondje konobarila. Zamolila me da ne kaem Mai da

sam je vidio.
Nisam ispriao Steveu o prvoj noi koju smo proveli zajedno, noi
kada je Katja sve promatrala. Nisam nikome to ispriao, iako sam, kao
svi mukarci, to poelio. Bilo mi je vanije sauvati tu ideju o Mai, o
nama dvoma kao o neem posebnom, moda ak i istom.
Kada ih donese kui i raspakira, rekao je Steve rasijano,
obino se ispostavi da im neto nedostaje.
Ispriao sam mu kako sam upoznao njezinu tetu, o Butovu - kako
se Tatjana Vladimirovna eljela preseliti iz centra grada, kako sam joj ja
u tome pomagao. Bilo je birokratskih redova u kojima se moralo stajati,
agencija u koje je trebalo otii, a koje su radile samo dva sata svakog
drugog etvrtka. Morao sam se osobno pojaviti na nekoliko mjesta
potpisati neke papire, a ostalo sam, koliko god sam mogao, prepustio
Olgi Tatarki iz svojeg ureda da ona rjeava - ona je nedavno kupila
svoju malenu nekretninu pa je, ini se, znala kako se to radi. Dao sam
joj adresu stana Tatjane Vladimirovne kod ribnjaka, ali i adresu novog
stana u Butovu, jer smo trebali provjeriti njegove dokumente: stan
dvadeset tri, zgrada broj etrdeset est, ulica Kazanskaja. Obeao sam
Olgi da u je, ako uspije sve prikupiti, odvesti na pie u preskupi bar na
vrhu hotela blizu Boljoj teatra.
Nema tu puno posla, rekao sam Steveu. Nee me nita kotati,
uostalom, ona je doista fina stara gospoda. Za vrijeme rata ivjela je u
opkoljenom Lenjingradu.
Aha, rekao je Steve. Tatjana Vladimirovna imala je barem pedeset
godina previe pa nije mogla odvui njegovu panju od Plesa dungle.
Zato smo gledali. Sjedili smo u neurednom, malenom separeu lijevo
od pozornice. Nakon nekoliko minuta zvuci bubnjeva su utihnuli, a
konobarice ponovno odjenule svoje haljine. Steve je zapljeskao.
Pitao me za Kozaka.
Zna li tko stoji iza njega? Mislim, iza tvojeg prijatelja, Kozaka?
A to ti misli?
Najvjerojatnije zamjenik efa administracije predsjednika ili
predsjednik Vijea sigurnosti. Deki iz Sankt Peterburga preuzimaju
vlast pa se stara ekipa iz ministarstva obrane unervozila. Pokuavaju
izvui jo malo novca dok mogu. Pretpostavljam da e zadrati udio
tvrtke koju su osnovali kako bi i poslije imali neto deparca.
90

Knjigoteka

daa&Bocca

Moe biti, rekao sam, ali, nismo ni mi sasvim naivni, Steve.

Vjerojatno si u pravu, ali projekt napreduje po planu i to je sve to nas
zanima. U sljedeih nekoliko tjedana oni e dobiti drugi dio novca, a
posljednji za nekoliko mjeseci. Procjenjuju da e potkraj ljeta poeti
pumpati naftu kroz terminal. Ponu li vraati kredit tek nakon sljedeeg
proljea, stupit e na snagu kaznena klauzula.
Siguran sam da znate to radite, Nick, ali svejedno sam se
raspitao. Ona logistika tvrtka za koju si rekao da sudjeluje u poslu
zajedno s Narodneftom - to ti je fantomska tvrtka. Nitko nije uo za nju.
Kladim se da je jedina logistika kojom se ona bavi pumpanje novca u
Lihtentajn. Ako sazna tko stoji iza svega javi mi.
Nije iskljueno, Steve.
Tri djevojke s krznenim kapama Crvene armije na glavama
marirale su oko stolova nosei lane automatske puke (barem se
nadam da su bile lane) i opasae za metke omotane oko svojih oblina
tako da nita ne skrivaju. Bilo je tu puno silikona i vrlo malo dlaica po
tijelu.
Hoe li putovati na Kavkaz? pitao sam ga. Ondje dolje, u jednoj
od nemirnih, malenih muslimanskih regija u kojima je vjeito netko
dizao bune i umirao ponovno se zahuktavalo, govorili su na vijestima.
Vjerojatno hou, rekao je Steve. Iako, tu priu nee biti iako
prodati. Londonski odjel vijesti zainteresirat e se tek kad broj rtava
bude imao tri nule, a Rusi se trude onamo nikoga ne putati. Morat u
proi kroz eeniju i platiti da me prebace dalje preko granice. Moda
poem idui tjedan. Bila bi teta to propustiti.
Dvojica turista povukli su se u separee blizu zahoda i sa sobom
poveli zeicu i medvjedicu. Budui da ti pokuavam sve ispriati,
pretpostavljam da moram priznati da sam radio takve i sline stvari.
Mislim da sam u Moskvi ukupno triput za njih platio. Prvi put bilo je
sluajno, a kada sam shvatio to se od mene oekuje bilo je prekasno da
se zaustavim, druga dva puta, nakon to sam ionako ve prekrio tabu
pomislio sam: Ma zato ne? Jedanput, na samome poetku, uspio sam
nagovoriti ukrajinsku manekenku da besplatno poe sa mnom
kui,iako je radila. Nemoj me mrziti zbog toga. U Londonu nikada ne bih
uinio tako neto. Nemoj me mrziti, ne jo.
Steve, rekao sam, razmilja li ikada o svemu ovome? Mislim,
brine li te nain na koji ovdje ivimo? Mislim, to bi rekla tvoja majka
da te vidi?
91

Knjigoteka

daa&Bocca

Moja majka je mrtva.

Ma zna na to mislim.
Rusija je, rekao je Steve iznenada se uozbiljivi, gledajui me
svojim zakrvavljenim oima, poput Lariama. To ti je lijek protiv
malarije koji kod nekih ljudi moe izazvati divlje snove zbog kojih ak
znaju skoiti kroz prozor. Ako si od onih koji su podloni strahovima ili
te mui grinja savjesti, ne bi smio to raditi, Nick. Ne bi smio biti u
Rusiji, jer e puknuti.
Uvjeren sam da si govorio kako je Rusija poput polonija.
Stvarno?
Ponovno me prestao sluati. Oi su mu bile fokusirane na tangu
oko koje je bila omotana plavua. Na sebi je imala samo eir Stetson i
konate navlake za hlae i lasom je lovila omanje stado brineta u
bikinijima od kravlje koe. Steve je mahnuo konobarici i kucnuo po
praznoj ai da mu donese jo jednu au moldavskog Merlota.

92
Knjigoteka

daa&Bocca

JEDANAEST

Tatjana Vladimirovna je negdje sredinom veljae jo jedanput posjetila

Butovo, mislim s Katjom. Vidio sam ih sve uskoro nakon toga, kada smo
ili trati na skijama u park Kolomenskoe, koji se prostire iznad
smrznute rijeke Moskve. Mislila si da ne znam skijati? E pa, bila si u
pravu.
Ostavili smo Tatjanu Vladimirovnu u malenom kafiu blatnjava
poda kod ulaza u park. Mahala nam je dok smo odlazili pa si naruila aj
i palainke. Maa i Katja su donijele vlastite skije, due i ue od onih
kakve sam imao kada sam tijekom studija iao tjedan dana u planine
(ondje smo se izmeu ostalog natjecali tko e vie popiti, koristili
umivaonik planinske kolibe umjesto pisoara, iaio sam gleanj).
Unajmio sam skije u kiosku iza glavnog ulaza, kao i filcane izme koje
su izgledale kao da su noene jo tijekom ruske invazije na Finsku.
U to je vrijeme snijeg nabacan uz ogradu crkvenog dvorita u mojoj
ulici poeo sliiti na onu vieslojnu talijansku slasticu koju ti voli: bijel
odozgo, kremast ispod, zatim ukasti sloj proaran tekuinom kao iz
akumulatora, sloj naikan smeem (razbijene boce, vreice od
grickalica, pokoja odbaena cipela zarobljena u prljavobijeloj lavi), a
ispod svega, na dnu, temelj od zlokobnog crnog mulja. Ali u parku
Kolomenskoe snijeg je jo uvijek bio upravo smijeno bijel. Ispod
povrine od nekoliko centimetara bio je tvrd i kompaktan pa je bilo
bolno pasti na njega, to se meni dogaalo svaki put kada sam se
uspinjao ili sputao niz padinu. Jedanput ili dvaput su mi pritom pale
naoale pa sam u debelim rukavicama tapkao po snijegu kako bih ih
pronaao.
Maa i Katja skijale su s istom priroenom lakoom kojom su
hodale na vrtoglavo visokim potpeticama ili plesale. Smijale su mi se
kad bih pao, ali bi usporile sve dok ih ne bih sustigao. U parku, u
hrastovom gaju, bila je brvnara koju je navodno sagradio Petar Veliki i
stara crkva posveenja - kao to je ovdje obiaj - nekoj mitskoj pobjedi
nad Poljacima. Crkva je bila zatvorena i obloena skelama zbog
renoviranja, a s horizontalnih daski skele visjele su dugake iste sige
poput ogrlica od kljova. Bio je ondje i mukarac koji je nudio vonju
kroz umu saonicama s praporcima koje su vukla tri bijela konja.
93

Knjigoteka

daa&Bocca

Djevojke su na sebi imale odgovarajuu odjeu za tranje na skijama,

tanke vodootporne hlae i aerodinamine jakne. Ja nisam pa mi je bilo
vrue i uznojio sam se. Ali kada smo usred ume golog drvea izali na
greben ponad smrznutog jezera to vie nije bilo vano. Prizor je bio
predivan.
Kada smo se vratili u kafi, one su, jedna po jedna, pole u zahod
presvui se u traperice i popraviti frizure dok sam se ja odmrzavao u
drutvu Tatjane Vladimirovne.
Bravo, Kolja, rekla je kada smo svi sjedili za stolom. Uskoro ete
biti kao jedan od nas. Pravi Rus.
Moda, rekla je Maa. Ne umije skijati, ali voli banju. Pogledala
me smijeei se samo jednim kutom usana osmjehom putene pobjede.
Zacrvenio sam se.
Tatjana Vladimirovna nam je ispriala o svojem posjetu Butovu.
ini se da radovi ba nisu napredovali, rekla je, ali Stjepan Mihajlovi
joj je objasnio kako su bili zauzeti popravljanjem elektrinih instalacija.
Ipak, najvanije je to, rekla je Tatjana Vladimirovna, to je ondje jako
lijepo kada je sve prekriveno snijegom, s puteljcima koje je izmeu
stabala i oko jezera preko puta njezine nove zgrade utrla zimska obua.
Kada je ona bila mala, nastavila je priati Tatjana Vladimirovna,
prije selidbe u Lenjingrad, sami su izraivali skije od kore drveta. U
velikim staklenkama kiselili su kupus, ciklu i rajice za zimu, a u
studenome bi zaklali svinju, to je bilo dovoljno da ih prehrani gotovo
do proljea. Njezina obitelj bila je siromana, rekla je, ali nisu toga bili
svjesni. Primijetio sam maleni svijetli brk iznad njezine gornje usne koji
prije nisam vidio. Izgleda da ga je izbjeljivala.
Znate, rekla je, s prozora stana u Butovu vidi se crkva. Znate li
kakva je to crkva, Kolja?
Vidio sam crkvu na koju je mislila, s bijelim zidovima i zlatnim
kupolama, ali nisam znao u spomen kojeg sveca ili cara je izgraena.
To je vrlo posebna crkva, rekla je Tatjana Vladimirovna.
Izgraena je u spomen Staljinovim rtvama. Pria se da je dvadeset
tisua ljudi strijeljano blizu nje. Moda vie. Nitko ne zna tono... Ja
nisam religiozna osoba kao to je bila moja majka, toliko toga smo
izgubili u Lenjingradu, ali mislim da je dobro to u moi vidjeti tu
crkvu sa svojeg prozora.
94
Knjigoteka

daa&Bocca

Nisam znao to da na to kaem. Maa i Katja takoer su utjele.

Prozori kafia bili su zamagljeni i proarani tragovima potoia koji su
se niz njih slijevali.
I, Kolja, hoete li imati djece? naposljetku je pitala Tatjana
Vladimirovna.
Nisam siguran zato - moda je bilo povezano s injenicom to
ivot tee dalje, ili potrebom da u to vjerujemo - ali nakon razgovora o
crkvi u ast Staljinovih rtava i masovnim grobnicama, pitanje se inilo
vrlo prirodnim. Pokuavao sam ne gledati u Mau, ali osjetio sam kako
se usredotoila na aj i okrenula na drugu stranu.
Ne znam, Tatjana Vladimirovna, rekao sam. Volio bih. To
zapravo nije bila istina. Uvijek sam gledao na svoje prijatelje koji su
postali oevi s mjeavinom prezira i ivotinjskog straha. Promatrao
sam malu djecu kako puu i grabe stvari, njihove odlune, ali nekako
nasumine pokrete ne osjeajui nita. Ne brini, sada je drugaije. Znam
da ti eli djecu, dogovorili smo se.
Tog poslijepodneva sam jednostavno rekao ono to sam mislio da
Maa eli uti, to veina ena eli uti. Da mi je u tom trenutku rekla da
je trudna, moda bih poelio zadrati to dijete, moda bih ak bio
sretan zbog toga - ne zbog djeteta, ve zato to bi to znailo da
pokuavam ostvariti trajnu vezu. Ipak, u isto vrijeme se pitam jesam li
negdje, duboko u sebi znao da naa veza ne moe imati sretan kraj, je li
mi se upravo kod nje svialo to to umije ivjeti u sadanjem trenutku.
Mislim da sam primjeivao, ak iako se nisam trudio, kako neto
nedostaje, ili je neeg bilo previe.
Ja elim djecu, rekla je Katja. estero, moda sedmero, ali tek
nakon to zavrim fakultet. Kakva naivna dua, otvorena knjiga,
pomislio sam, prava bajka.
I tebe, Maa, rekla je Tatjana Vladimirovna, mogu zamisliti kao
majku.
Da, elim djecu, rekla je Maa tihim, napetim glasom ne diui
pogled. Ali ne u Moskvi.
Maenjka, rekla je Tatjana Vladimirovna, primila me za ruku.
drugom je primila Mau, kada bih mogla neto promijeniti u svojem
ivotu, onda bih promijenila to. Pjotr Arkadjevi i ja nismo imali sree,
ali on je imao svoj posao, na zajedniki ivot bio je dobar, ali na
kraju...
Dosta o tome, rekla je Maa ozbiljno i povukla ruku.
95

Knjigoteka

daa&Bocca

Pogled Tatjane Vladimirovne ispod polukrunih sijedih iaka

prelazio je s nje na mene. Pod naim nogama pod je bio sklizak od
snijega koji se topio.
Naruili smo votku i haringu u bundi (mariniranu ribu zakopanu
pod slojem naribane cikle i majoneze). Razgovarali smo o zamjeni
stanova.
Rekao sam da u se ja pobrinuti za sve dokumente koji se tiu
prava vlasnitva i da mislim da emo imati sve potrebne potvrde u roku
od nekoliko tjedana.
Hvala vam, Nicholase, rekla je Tatjana Vladimirovna. Puno vam
hvala.
Zatim smo razgovarali o novcu.
Mislim da je to bio prvi put da su detaljno govorile o novcu. Maa je
rekla da, budui da novi stan u Butovu ima manju vrijednost od starog
stana Tatjane Vladimirovne, Stjepan Mihajlovi treba isplatiti jo
pedeset tisua dolara. (Tada se u Moskvi sve, ukljuujui i mito,
izraavalo u dolarima, barem kada je rije bila o ozbiljnim iznosima,
iako su se za sve legitimne poslove koristile rublje.)
Istini za volju, pedeset tisua bilo je malo. Za stanovima u centru,
poput onog Tatjane Vladimirovne, vladala je velika potranja meu
bogatim strancima koji su trgovali naftom i imunijim Rusima, koji su
eljeli preseliti ljubavnice to blie svojem uredu. U Moskvi je bilo boca
vina koje su kotale gotovo onoliko koliko je Stjepan Mihajlovi nudio i
ljudskih bia iji su ivoti vrijedili puno manje. Ali Tatjani
Vladimirovnoj je pedeset tisua dolara ini se zvualo jednako
nevjerojatnim kao i dvadeset tisua ljudi sahranjenih pod snijegom u
Butovu.
Prvo je rekla da uope ne eli nita, jer ne zna to bi radila s tolikim
novcem, ali je na kraju priznala kako njezina mirovina nije dovoljna za
ivot, kako niija mirovina nije - s druge strane, imala je neto novca
koji je utedjela tijekom godina rada, doplatak koji je od drave
dobivala kao rtva opsade Lenjingrada i neto malo to je mu zaradio
radei za boljitak sada propale sovjetske drave. Ipak, rekla je, ba bi
bilo lijepo kada bi jednoga dana mogla ponovno posjetiti Sankt
Peterburg...
Uzmite taj novac, rekla je Maa.
Uzmite ga, rekla je Katja.
96
Knjigoteka

daa&Bocca

Tatjana Vladimirovna, rekao sam, mislim da biste trebali uzeti

taj novac.
Ona nas je ponovno sve paljivo promotrila. Uzet u ga, rekla je i
zapljeskala. Moda otputujem u New York! Ili u London, dodala je i
namignula mi.
Svi smo se nasmijali i digli ae.
Za nas! rekla je Tatjana Vladimirovna i ispila votku u jednom
gutljaju. Dok se smijeila, njezina tanka koa, jo uvijek zategnuta preko
visokih ruskih jagodica, na trenutak je izgledala poput koe one sretne
djevojke na fotografiji u Krimu 1956.

Te veljae - otprilike dva tjedna prije posjeta moje majke - dobio

sam ubojitu moskovsku prehladu. Simptomi su se smjenjivali poput
glazbenika koji sviraju solo prije nego to e se ujediniti u zavrnici:
prvo mi je curio nos, zatim boljelo grlo pa glava pa cijelo tijelo. Maa je
prepisala med, konjak i apstinenciju od oralnog seksa. Proveo sam dva,
tri dana u krevetu bez pretjeranog entuzijazma gledajui amerike
drame na DVD-u, sluajui kako na ulici struu led i prolaze
pretpotopni kamioni za odvoz smea, a iz stana odozdo povremeno se
ulo tuno George ovo mijaukanje.
Kada sam se vratio na posao u ured na Paveleckom trgu, Tatarka
Olga mi je, naslonjena na rub mojeg pisaeg stola, pokazala koje smo
sve dokumente prikupili za stan Tatjane Vladimirovne. Privatizacija je
bila legalna, svjedoila je jedna potvrda. Druga je potvrivala kako
gradonaelnik trenutno nema namjeru ruiti tu zgradu. Trea kako
nitko osim Tatjane Vladimirovne nema pravo stanovati u tom stanu. Na
jednom od dokumenata bio je naveden suprug Tatjane Vladimirovne,
ali netko je precrtao njegovo ime i iznad njega napisao preminuo.
Imali smo tehniku specifikaciju u kojoj su se navodile dimenzije
prostorija i tlocrt s ucrtanim vodovodnim i elektrinim instalacijama.
Svi dokumenti bili su prekriveni peatima, kao djela moderne
umjetnosti mrljama boje. Svi ti papiri, pomislio sam, a ovjek jo uvijek
nije bio istinski vlasnik neega. U Rusiji nikada nije. Car, predsjednik ili
tko god drugi bio na vlasti, mogao je oduzeti bilo to bilo slobodu, kad
god poeli.
to je jo potrebno? upitao sam Olgu.
97
Knjigoteka

daa&Bocca

Dokumenti o prijenosu prava vlasnitva iz Odjela za registraciju

imovine. Takoer, staru gospou treba pregledati lijenik kako bi se
dokazalo da nije alkoholiarka ili slaboumna.
To je bilo neophodno, objasnila je Olga, jer se znalo dogoditi da
Rusi prodaju svoje stanove pa nekoliko mjeseci poslije tvrde kako su u
vrijeme kada se obavljala transakcija bili pijani, drogirani ili psihiki
poremeeni. Na osnovu toga prodaja se ponitavala i oni bi dobili svoj
stan natrag ili bi se pojavio kakav daleki roak i tvrdio to u njihovo ime.
Na ruskim sudovima za odgovarajuu cijenu moe dokazati to te
volja, ali lijenika potvrda ipak oteava posao onima koji se u tako
neto uputaju.
Rekao sam Olgi da je pravi aneo.
Pa ba i nisam, rekla je, ali zvuala je vie tuno nego koketno.
to je sa stanom u Butovu?
to se njega tie, rekla je, I tu napredujemo. Zgrada je legalno
izgraena na teritoriju koje pripada moskovskim gradskim vlastima. U
stanu koji bi trebao pripasti staroj gospoi, na kunom broju dvadeset
tri, nitko nije prijavljen. Spojen je na gradski vodovod i elektrinu
mreu. Vlasnik je tvrtka MosStrojInvest.
Rekao sam da mislim kako je vlasnik stana Stjepan Mihajlovi.
Moda je MosStrojInvest njegova kompanija, rekla je Olga.
Drala je dokumente iznad moje glave poput mamca. I, kada
idemo na pie?
Sjetio sam se neega to mi je Paolo rekao nedugo nakon to sam
stigao u Moskvu. Rekao je da ima loih vijesti u vezi bavljenja
odvjetnikim poslom u Rusiji, ali i neto dobrih. Loe su bile te da je
postojao beskonaan broj besmislenih, nerazumljivih i kontradiktornih
zakona. Dobra je vijest bila da nitko ne oekuje od tebe da ih se
pridrava. Bio sam uvjeren da postoji nain da nekako zaobiemo
MosStrojInvest.
Uskoro, rekao sam i pruio ruku da uzmem papire.
Sjeam se da se Sergej Borisovi, ovjek s krumpirastim licem,
upravo bio vratio s odmora na Tajlandu pa smo svi morali gledati
PowerPoint prezentaciju s njegovim fotografijama. Inae, u uredu je,
barem to se posla tie, vladao polet: Kozaku je odobrena isplata
drugog dijela zajma, a prema procjeni nadzornika Vjaeslava
Aleksandrovia, sudei po tempu kojim su radovi napredovali, uskoro
je trebao dobiti ostatak. Kozak nam je poslao kasetu ivih rakova (iz
98

Knjigoteka

daa&Bocca

mora oko novog terminala, rekao je). Kada bih pogledao kroz svoj
prozor u tornju, vidio sam jatozgrtaa snijega u naranastim
kombinezonima kako na drugoj strani trga iste krovove puui opasno
blizu rubu kako bi dohvatili oluke.

Zbog centralnog grijanja u mojoj spavaoj sobi bilo je pakleno

vrue. Otvorio sam prozor da pustim unutra malo hladnog zraka i
razgrnuo one neobine nabrane zastore. Maa je bila odozgo, stisnutim
akama se oslanjala o moja prsa, gledala nekamo iza moje glave u zid,
usredotoeno diui, poput trkaa na srednje staze.
Nisam je vidio vie od tjedan dana. Dok sam bio bolestan uinilo mi
se da je otputovala na nekoliko dana - njezin telefon se odmah
prebacivao na govornu potu - iako, kada sam je pitao, ona je to
porekla. Iznenada sam se sjetio to mi je Olga rekla, to me brinulo pa
sam elio znati o emu je rije.
to je MosStrojInvest, Maa?
Molim?
to je MosStrojInvest?
Molim? Prestala se njihati i izvijati, ali jo uvijek je ubrzano
disala. Ne znam, rekla je.
To je tvrtka kojoj pripada stan u Butovu, Maa, rekao sam. Onaj
za Tatjanu Vladimirovnu.
Ona se otkotrljala u stranu. Leala je na leima pokraj mene pa
smo zajedno gledali u hijeroglifske crte na mojem stropu. Vie se nismo
dodirivali.
MosStrojInvest... mislim da je to tvrtka Stjepana Mihajlovia, ili kako vi to kaete? Mua jedne od sestara Stjepana Mihajlovia.
urjaka.
Da, tvrtka njegova urjaka. Aha, mislim da se tako zove MosStrojInvest.
Bilo bi dobro da tono znamo, rekao sam. Inae bi Tatjana
Vladimirovna mogla imati problema. Tih je dana openito bilo puno
problema s ruskim graditeljima. Znalo se dogoditi da prodaju sve
stanove u nekoj zgradi i nestanu prije nego to sve bude dovreno.
Kupci bi se zatim iz protesta ulogorili ili zapalili ispred sredinjice vlade
koja se nalazila u Bijelome domu, nedaleko od hotela Ukrajina.
99
Knjigoteka

daa&Bocca

Maa se zamislila. Glava joj je bila okrenuta na drugu stranu i

zagnjurena u jastuk. Vrat joj se zajapurio. Moji prsti su ostavili crvene
otiske na njezinom prsnom kou.
Ma nee biti nikakvih problema, rekla je. Okrenula se na bok
prema meni, stisnula moj dlan objema rukama i pogledala me u oi. Oi
su joj bile praumski zelene. Koa joj je izgledala mlado, a tijelo bilo
jako, zategnuto i miiavo, kao u plesaice ili nekoga tko se bavi
borilakim vjetinama. Uostalom, Kolja, rekla je nekako vie hladno
nego njeno, zamolili smo te da pripremi samo dokumente potrebne
za prodaju stana Tatjane Vladimirovne. Dokumente od Butova e
pripremiti Stjepan Mihajlovi. Ti se ne treba oko toga brinuti. Imamo
ve sve to je potrebno. Tvoj zadatak je samo da kae Tatjani
Vladimirovnoj da su svi dokumenti u redu. Mora joj to rei, Kolja.
utio sam. Ona me dotaknula.
Vrati se, rekao sam. To je bio kraj razgovora, ali oboje smo znali
to to znai. Odluio sam da u joj vjerovati. Stao sam na njezinu stranu.
Dobro, rekla je i vratila se.
Moram ti priznati da je Maa posebna osoba. Uvjeren sam da je s
takvom usredotoenou i samokontrolom mogla biti odlian kirurg, ili
moda, u nekom drugom stoljeu, sjajna asna sestra ili glumica -mogla
je postati izvrsna glumica. Ma, ona je ve bila izvrsna glumica.

Sljedei put kada sam iao u posjet Tatjani Vladimirovnoj i s

Bulevara skrenuo u park istije prudi vidio sam da se ljudi skliu na
zamrznutom ribnjaku. Iz njezina stana upravo je izlazio neki meni
nepoznat mukarac. Imao je etrdesetak godina, ugodnu vanjtinu i
skupocjeni kaput od antilopa. Bankar, odmah sam pomislio. Na malom
prstu nosio je peatnjak i izgledao kao da se nedavno oiao u nekom
skupocjenom salonu. Vidjelo se da ima novca. Katja je koketirala s
njime dok je odlazio, smijeila mu se, izvijala i isticala grudi. Mukarac
mi je na ruskom rekao dobra veer, podigao ovratnik kaputa i otiao.
Nije mi izgledao kao netko tko je mogao imati razlog posjetiti Tatjanu
Vladimirovnu.
Tko je to? pitao sam dok sam skidao izme.
Ne znam, rekla je Katja i poela se smijati.
Uto je Maa u arapama dosklizala preko parketa, zgrabila nas
oboje za ruke i rekla: Ljudi, hajdemo jesti palainke!
100
Knjigoteka

daa&Bocca

Rusi su slavili Maslenicu, polupoganski praznik u veljai, nekako

povezan s Velikim postom, ali i s krajem zime, kada posvuda odzvanjaju
crkvena zvona i obiaj je jesti palainke. Nas troje smo se nagurali u
kuhinju Tatjane Vladimirovne i jeli palainke s vrhnjem i
crvenimkavijarom. Okviri kuhinjskih prozora bili su oblijepljeni kreptrakom kako ledeni zrak ne bi prodirao u prostoriju - pretpostavio sam
da je to stara sibirska navika koje se nije mogla rijeiti. Naravno,
nazdravili smo nekoliko puta.
Prikupio sam gotovo sve dokumente za ovaj stan, rekao sam
Tatjani Vladimirovnoj.
Veliko hvala, rekla je i poljubila me u oba obraza.
Kolja e pripremiti i sve dokumente za va novi stan u Butovu,
dodala je Maa obraajui se njoj, ali gledajui u mene.
Odlino, rekla je Tatjana Vladimirovna. Ja sam se samo
nasmijeio i odluio odutjeti.

101
Knjigoteka

daa&Bocca

DVANAEST

Volio bih da upozna moju majku, Maa.

Molim?
Moja majka e sljedei tjedan doputovati u Rusiju. U etvrtak u je
doekati u Sankt Peterburgu, a u subotu stiemo u Moskvu. Ostat e do
drugog utorka. Volio bih da je upozna, Maa.
Zato?
Ni sam nisam znao zato. Tebe sam takoer elio upoznati s njome,
kako bi vidjela u kakvu obitelj ulazi (znam da nikada nisi razumjela
zato me toliko ivcira majina sitniavost, ali pretpostavljam da na
tue roditelje uvijek tako gledamo). U Mainom sluaju rije je bila o
neem drugom. Ona se nikada nije osobito raspitivala o mojoj obitelji, a
ne sjeam se da sam zamiljao da e provoditi puno vremena s njima.
Razlog je djelomice bio taj to sam se elio njome pohvaliti, pokazati
majci kako je potpun moj ivot u Rusiji bez nje i svih ostalih. Moda
sam je djelomice elio umiriti, a Maa je trebala biti dokaz koliko sam
zadovoljan ivotom, samim time dokaz da je moja majka donekle bila
uspjean roditelj. Moda sam pak elio ili oekivao da Maa odjene ili
kae neto krivo, narui pogreno pie, da naljuti ili uvrijedi, da uini
ono za to ja nisam imao petlju. Moda sam ak nekako pokuavao
uvui majku u sve to, podijeliti s njome tamnu mrlju za koju sam
podsvjesno znao da e uskoro ukaljati moju savjest. Mislim da sam
pokuavao Mai poruiti: Gle, nemam nikakvih tajni, evo odakle i od
koga potjeem, ali nema se zato brinuti, ja vie nisam takav,
promijenio sam se, vidi kako sam daleko dogurao.
Samo sat vremena, Maa, rekao sam. Molim te. Nee te nita
kotati.
Dobro, Kolja, rekla je, upoznat u se s tvojom majkom.
Hvala. Tvoj sam dunik, Maa.
Dobro.
Sumnjam da je ba imala veliku elju doi u posjet. Mislim da je
osjetila neki zakanjeli spazam majinske zabrinutosti, ili barem
102

Knjigoteka

daa&Bocca

podraaj da treba biti zabrinuta. Moda je to bilo izazvano gomilom

loih vijesti koje su poele stizati iz Rusije - bombe u metrou, zagonetne
eksplozije naftovoda i dogaaj s helikopterom biveg ministra financija.
Volio bih da su u nekom paralelnom svijetu odrasli Nick i Rosemary
moglio svemu otvoreno razgovarati, rei jedan drugome da se vole na
neki svoj nain i sloiti se da je pet dana ili sto dvadeset sati previe,
kada si ljudi nemaju puno toga za rei, i puno previe kada bi se usudili
ili kada bi im bilo stalo rei to doista misle. Ali oni to nisu uinili pa je
tako poetkom oujka ona dola: moja majka je dola u posjet.
ekao sam je na aerodromu u Sankt Peterburgu. Trenutak kada
ugleda gomilu sretnih neznanaca kako se pojavljuju na izlazu, nakon
to su letjeli zrakom i preivjeli, uvijek se ini nekako uzvienim, zar
ne? Istovremeno osjeti zavist i alost dok ih gleda kako grle svoje
roake, ponekad plau, zatim se uhvate za ruke i vrate ivotima o
kojima ti nita ne zna. Majka je napokon izala s ostalim britanskim
turistima. Nezgrapno smo se izljubili, poput politiara na kakvom
sastanku na vrhu. Pronaao sam taksistu da nas odveze u grad. Putem
smo razgovaralii on mi je ispriao da je umirovljeni pukovnik. Rekao
mi je da, ako me zanima, ima dobar izbor falsificirane vojne odjee.
Rezervirao sam nam sobe u hotelu na krivoj strani Nevskog
prospekta - u jednom od onih sovjetskih kompleksa veliine grada, s
tisuu soba, kuglanom, casinom, praznim kafiem na svakom katu i
kuplerajem u podrumu. Hotelske prostitutke sjedile su za stoliima u
predvorju i askale kada smo stigli. Na recepciji su me natjerali da
unaprijed platim obje noi, razumljiva mjera opreza s njihove strane
kada se uzme u obzir stanje soba (elektrini kablovi visjeli su preko
stropa poput telegrafskih ica, u kupaonicama sa sumnjivo vlanim
smeim otiraima nije bilo umivaonika). Mama je rekla da je umorna
pa smo jeli u hotelu. Natjerala me da pitam je li losos koji se nudio na
jelovniku svje. Konobarica jeodgovorila kako je samo jedanput
smrzavan. Nasred restorana sjedila je omanja skupina treerazrednih
kriminalaca i nekoliko na nogama nesigurnih djevojaka koje su
mukarci neprekidno gurali s njihovih mjesta kako bi plesale jedna s
drugom izmeu stolova i maltretirali konobare da pojaaju glazbu.
Kada smo se povukli u sobe netko me svako malo zvao da me pita
je li mi dosadno i elim li se upoznati s vrlo lijepom enom. Negdje oko
tri ujutro skinuo sam slualicu s aparata i spavao sve do kasne, mlijene
peterburke zore. Zbog sjeverne svjetlosti ima osjeaj da nakon
ustajanja hoda u snu ili da si budan, dok zapravo jo uvijek sanja.
103

Knjigoteka

daa&Bocca

Dan i pol smo proveli razgledavajui Rembrandte i pozlatu u

Ermitau, brzo hodajui uz smrznute kanale (nisam znala da e biti
ovako hladno, kretenski je zakljuila moja majka), zavirujui u uta,
negostoljubiva peterburka dvorita s drhturavim makama i
gomilama smrznutog smea. Naravno, obili smo i crkve, sve opkoljene
prosjacima - pijancima, osakaenim vojnicima, pijancima koji su glumili
vojnike, pravim, jo uvijek neosakaenim mladim novacima koji su
pretpostavljam prosili kako bi mogli kupiti alkohol za asnike. Crkve su
bile pune ikona, tamjana, oaloenih ena u maramama, u njima je
lelujala izmaglica starinskih predrasuda, odisalo je ovisnikim
opijumom za duu koji je propagirala Ruska crkva: ideju kako ivot na
nemilosrdnom mjestu moe biti lijep.
Priao sam joj o svojem poslu, o Paolu, poneto i o Kozaku, ali
prestala je pratiti kada sam preao na Narodneft i financiranje projekta.
Ona je meni ispriala da se brine za mojeg oca - i to ne samo za njegovo
zdravlje. Priala mi je i o njihovim djetinjstvima. Njegov otac se vratio iz
mornarice poslije rata, rekla je, ali u mislima je uvijek bio negdje
drugdje. Zakljuila je kako to moda objanjava nedostatak bliskosti
izmeu oca i nas djece. Nije produbila tu temu, a ja nisam navaljivao.
Tako je izgledao na zajedniki vikend: zapoinjali smo razgovore koji
su nas mogli dovesti do povjeravanja ili bliskosti, ali smo ih na vrijeme
prekidali. Ona je udugako priala o vrlo hladnom godinjem odmoru u
Walesu na koji je s roditeljima ila pedesetih. Njezin otac, koji je radio
na eljeznici i kojega nisam upoznao, natjerao ih je da naprave piknik
za vrijeme oluje s gradom. Snijeilo je dok je priala. Njezine okrugle
naoale svako malo bi se zamaglile. Na nogama je imala vrlo neugledne
izme.
Dolje kraj rijeke Zimska palaa je u rani sumrak blistala poput
ruiaste halucinacije. Kip Bronani konjanik kao da je bio posut
prhuti. Zastao sam na kiosku i kupio Tatjani Vladimirovnoj
sentimentalni dar, snjenu kuglu s minijaturnom katedralom Svetog
Isaka. Ba neobino, ali nekako mi je nedostajala.
To je dar, objasnio sam. Za jednu enu koju poznajem.
Ah, tako, rekla je moja majka. Gledala me je dok smo polako
hodali ledenim plonikom uz zamrznuti kanal. Bilo mi je jasno kako je
tim svojim pogledom eljela neto rei, zapoeti ozbiljnu, odraslu temu,
ali nije joj uspjelo pa je usplahireno pogledala u stranu.
104
Knjigoteka

daa&Bocca

Nije to to misli, rekao sam. To je za jednu gospodu koju

poznajem, Tatjanu Vladimirovnu. Ona je prije ivjela u Sankt
Peterburgu.
Aha.
Ona je Maina teta.
Maa... je li te ona zvala na Boi?
Da.
Aha. Dobro.
Uputili smo se natrag prema Nevskom prospektu. Bilo je oko
minus deset stupnjeva. Uvijek mi se inilo da zima u oujku postaje
ea, jer joj vidi kraj i oajniki ga oekuje, kao to se vojnici ponu
vie plaiti kada shvate da njihov rat tek to se nije zavrio.
Ba lijepo to si upoznao njezinu obitelj, Nicholase. Mislim da je
to bio njezin nain da pita je li veza ozbiljna.
Zasad samo sestru, rekao sam. Mislim, njezinu sestrinu. I tetu.
Teta stanuje blizu mene u Moskvi. Neki dan nam je pekla palainke.
Ba lijepo, rekla je. Krasno. Palainke.
Mislim da je bila pomalo ljubomorna na nju - Rosemary je bila
ljubomorna na Tatjanu Vladimirovnu. Pretpostavljam da je ak imala
razlog. U posljednjih nekoliko mjeseci sam s tom starom gospodom
proveo vie vremena nego s majkom u posljednje etiri godine, to je
znailo da je samo jedna od njih vidjela u to sam se pretvorio. Hvala
Bogu, nisam ih meusobno upoznao.
U Moskvu smo putovali poslijepodnevnim vlakom. Vonja je trajala
pet sati. Ispred kolodvora u Sankt Peterburgu stajala je starica u
kabanici i u naruju drala malenog smrznutog psa. Na krovu zgrade
prekoputa velikim slovima je pisalo: Lenjingrad, grad heroj. U vlaku
smo u tiinigledali kroz prozor zamrznuta tresetita i stabla, od kojih su
mnoga nedavno sasjeena leala na ledenim pjeanim istinama. U
vagonu se osjeao miris dagestanskog konjaka, naizmjenino se ula
zvonjava razliitih mobitela. Naila je konobarica s kolicima.
Kada sam pokuao naruiti pivo i au gazirane mineralne vode
rekla mi je: Vi se alite i gledala me u oi sve dok nisam zatraio
konjak. Na kolodvoru u Moskvi, u glavnoj dvorani oko Lenjinova kipa,
kao da su se okupile sve ljudske olupine propalog imperija.
105
Knjigoteka

daa&Bocca

Pronali smo taksi da nas odveze u moj stan. Ba je ugodno, rekla

je mama ogledavajui se na ulazu, kao da se plaila krenuti dalje u
sluaju da imam prostoriju za puenje opijuma ili sprave za sado-mazo
igrice u dnevnom boravku. Zna kakva je kada doe u posjet: silno se
trudi djelovati oputeno, ali sve kritiki procjenjuje i razmjeta dok ne
gleda. Potiho nastoji od mojega stana napraviti neto slino naem
obiteljskom domu, inei da se osjeam kao da iz njega nikada neu
pobjei. Sat poslije krenuli smo se nai s Maom u Cafe Lermontov preskupi restoran ureen kao boljarska palaa, na Bulevaru, malo dalje
od mojega stana, na putu do Pukinova trga.
Sada, kada o tome razmiljam, ini mi se da je Mau te veeri bilo
sram. Mislim da je ipak bila u stanju osjeati tako neto. Moja majka se
nikako nije uklapala u cijelu tu shemu. Maa nije bila nepristojna prema
njoj, samo nekako srameljiva i utljiva kao nikad dotad. Na sebi je
imala crne traperice uvuene u izme, crni demper i vrlo malo minke.
Izgledala je kao da poslije naeg susreta ide u pljaku banke ili mijenjati
kulise na kazalinim daskama. Njezina odjea kao da je govorila nisam
doista ovdje.
Nicholas mi je ispriao da radite u trgovini, rekla je moja majka
dok je jela bor - tipino jelo za turiste.
Da, rekla je Maa. Radim u trgovini. Prodajem mobitele i tarifne
planove.
To zvui zanimljivo.
Stanka. Srk. Glasno gakanje otmjenih ljubavnica ugledne gospode
za stolom u kutu.
Kolja mi je rekao da ste uiteljica, napokon je uspjela izustiti
Maa.
Da, bila sam uiteljica u osnovnoj koli, rekla je moja majka, ali
sada sam u mirovini. Moj mu je takoer bio uitelj.
Stol je bio krcat peljmenima, pirokima (malenim ruskim
pogaama punjenima mesom i gljivama), ali votke je bilo premalo.
Sutra idemo u Kremlj, rekao sam.
Da, rekla je Maa. Kremlj i Crveni trg su jako lijepi.
Da, rekla je moja majka, ba sam uzbuena. Ne, hvala, desert
nam nije bio potreban.
Nicholas mi je rekao da niste iz Moskve.
106
Knjigoteka

daa&Bocca

Ne, rekla je Maa. Ja sam iz grada koji se zove Murmansk. Jako je

daleko od Moskve.
Dobro je to ovdje imate rodbinu.
Rodbinu?
Tatjanu Vladimirovnu, rekao sam.
Da, rekla je Maa. Da. Imamo tetu. To je prava srea.
Maa je pogledala u stranu kroz prozor, zatim u replike lustera iz
osamnaestog stoljea.
Nadam se da emo se jednoga dana vidjeti u Engleskoj, rekla je
moja majka, smatrajui izgleda da se to od nje oekuje, iako je moda to
bilo upueno meni.
Maa se nasmijeila. Cijeli taj susret bio je prava agonija, ali
napokon se zavrio.

Sutradan sam odveo mamu u Kremlj da vidi obnovljene crkve,

golemo napuknuto zvono koje nikada nije zvonilo i moni top koji je bio
prevelik da bi se iz njega pucalo. Dvojica vojnika na ulazu pokuali su
iskamiti posebnu doplatu za ulaz. Poslije smo svratili do trnice u
Izmailovu kako bi ona izabrala suvenire u tom kaosu ikona, kljova
uljeura, astronautskih kaciga, pritiskivaa za papir iz Staljinova doba,
gas-maski, samovara, uzbekog pamuka, nacistikih runih granata,
matrjoki s likovima Britney Spears i Osame bin Ladena, tepiha,
izmuenih, ispijenih medvjeda koji su plesali i tunih, debelih gospoa
koje su turistima pjevale Kaljinku Maljinku. Ocu je kupila krznenu
kapu, a sebi malenu kutiju za nakit na kojoj je bila naslikana ruska
uma. U ponedjeljak sam uzeo slobodan dan pa smo otili do
Novodjevijeg groblja, gdje su u kitnjastim grobnicama sahranjeni
Hruov i druge velike zvjerke. Neustraiva ruska djeca sputala su se
niz padinu na improviziranim sanjkama, sve od zidina oblinjeg
samostana do smrznutog ribnjaka, dok se suneva svjetlost kasnog
poslijepodneva presijavala na srebrnim kupolama. Na putu kui otili
smo obii stanicu metroa Majakovskaja. Na stropu je imala jarke
mozaike koji su prikazivali cepeline, padobrance, borbenezrakoplove
oko kojih su diskretno bili razbacani srpovi i ekii koje se nitko jo
uvijek nije sjetio maknuti.
Naveer smo ili na koncert klasine glazbe u Konzervatorij u ulici
Boljaja Nikitskaja. Odravao se u glavnoj dvorani s portretima
kompozitora na zidovima. Poelo je s manjom scenom, jer su dvije
107

Knjigoteka

daa&Bocca

starije ene sjedile na naim mjestima. Uspio sam ih pomaknuti odande

samo uz pomo nemilosrdnog razvodnika. Ne sjeam se to smo sluali,
ali se sjeam da sam pogledao majku nakon stanke. Sklopila je ruke u
krilu i vrtjela palevima i najednom mi se uinilo da je to ona djevojica
na hladnim praznicima u Walesu. Kao da sam vidio osobu kakva je bila
prije nego to je postala moja majka i shvatio koliko je zapravo malo
poznajem.
Kui smo se vraali po ulici Boljaja Nikitskaja, proli pokraj zgrade
koja pripada jednoj od laljivih ruskih novinskih agencija, s velikim
prozorima nalik na akvarije pa skrenuli u Bulevar. Pola plonika u
mojoj ulici bilo je ograeno plastinom vrpcom razapetom izmeu
metalnih tapova, poput mjesta na kojem se dogodio zloin, kako bi se
zatitili pjeaci od po ivot opasnih siga koje su zlokobno visjele s
oluka. Gomila snijega ispod koje je bio naranasti iguli imala je oblik
uruenog iglua ili pogrebnog humka, povrina joj je bila posuta smeem
i iz nje su virile boce i granice.
Oleg Nikolajevi je bio na svojem odmoritu. U ruci je drao vreicu
koja je smrdjela po majem izmetu i bespomono se smjekao kao
aristokrat kojega u dvokolici voze na giljotinu. Istini za volju, u to
vrijeme sam se trudio izbjegavati susrete s njime kako ne bismo morali
razgovarati o njegovom nestalom prijatelju, ili kako ne bih morao
gledati razoaranje u njegovim oima. Obino sam koristio dizalo kako
bih zaobiao mjesto na kojem je on vrebao i uvjeren sam da je on to
primijetio.
Olegu Nikolajeviu, rekao sam, ovo je moja majka, Rosemary.
Drago mi je, rekao je Oleg Nikolajevi na ruskom. Primio ju je za
ruku, uinilo mi se da e je poljubiti, ali se predomislio. Zatim je na
svojem rudimentarnom engleskom upitao: Kako vam se svia naa
Rusija?
Jako mi se svia, odgovorila je ona glasno, to znaju raditi Englezi
kada razgovaraju sa strancima, kao da su svi oni pomalo gluhi.
Prelijepa zemlja.
Stajali smo tako dok nas je guila toplina centralnog
grijanja,pristojnost i tiina. Sjeam se da sam primijetio kako su oi
Olega Nikolajevia jako crvene, kao da je plakao.
Nema vijesti o Konstantinu Andrejeviu?
Nikakvih, odgovorio je Oleg Nikolajevi.
Kako je George?
108

Knjigoteka

daa&Bocca

George je u oujku uvijek nesretan.

A kako ste vi, Olegu Nikolajeviu? upitao sam.
U carstvu nade, rekao je Oleg Nikolajevi, nikada nije zima.
Poelio sam mu laku no, mama je uinila isto, i upravo smo se
okrenuli prema stubama da nastavimo gore kada je Oleg Nikolajevi
ispustio vreicu s pijeskom za make i uhvatio mamu za rukav kaputa.
Gospoo Platt, rekao je na engleskom smijenim teatralnim
apatom, pazite sina. Pazite ga,

Kada smo se vratili u moj stan mama je nestala u kupaonici. Dok

sam sjedio u kuhinji uo sam kako iz pipa, zatim iz kotlia curi voda,
pranje zuba, automatsko jednostavno umivanje ene od ezdeset i
kusur godina pomirene sa sudbinom.
Prepustio sam joj svoj krevet, a sebi sam razvukao futon u
gostinjskoj sobi. uo sam kako ulazi u moju sobu, izlazi iz nje i tapkajui
papuama ide prema kuhinji. Na sebi je imala spavaicu do glenjeva
koja je neko moda bila ljubiaste ili lila boje, ali je pranjem svedena
na sivkastosmeu. Uzela je vodu iz hladnjaka, krenula natrag u krevet
pa zastala i okrenula se prema meni.
to je onime htio rei, Nicholas? Mislim, tvoj susjed.
Ne znam, mama. Uzrujan je jer mu je nestao prijatelj. Mislim da
pije. Rekao sam to iako nisam mislio da je tako. Koliko znam, kad god
bih ga vidio, Oleg Nikolajevi je uvijek bio trijezan.
Stajala je i pokuavala dalje ne komentirati, vidio sam da se doista
trudi.
Jesi li siguran u vezi one djevojke, Nicholase? U vezi Mae?
Zato?
ini mi se nekako... hladnom. Moda previe hladnom za tebe,
Nicky.
Da, rekao sam. Siguran sam.
Jesi li sretan, Nicholase?
To je bilo najozbiljnije pitanje koje mi je postavila u posljednjih
dvadesetak godina. Malo sam razmislio i iskreno odgovorio. Da, rekao
sam. Sretan sam.
Dugovao sam Mai uslugu i ona me na to podsjetila.
109

Knjigoteka

daa&Bocca

Mislim da se pribliavala sredina oujka. Na rubu desnog rukava

moje napuhane zimske jakne imao sam mrlju nalik na debeli skrutnuli
sloj sperme, jer sam mjesecima njime brisao nos dok sam se gegao
ulicama. Mau nisam vidio nekih tjedan dana, jo od veere s mojom
majkom. Izgleda da je ponovno otputovala izvan Moskve, ali ni ovaj put
nije nita rekla. Katju nisam vidio jo due. Nas troje smo se nali u
restoranu blizu ulice Tverskaja, preko puta ulaza u gradonaelnikov
ured ispred kojega se protezao grijani plonik. Temperatura je jo
uvijek bila ispod nule, ali Maa je ponovno nosila svoj jesenski kaput s
ovratnikom od maje dlake. Katja je kasnila.
Kako ti se svidjela moja majka? upitao sam Mau.
Meni je susret bio zanimljiv. Ona je - kako vi to kaete na
engleskom? - scared. Prestraena. Neto kao i ti.
Kosa joj je bila vrsto zalizana prema natrag dok joj se u oima
presijavala svjetlost reflektorskih lampi sa stropa. Pogledala me, a ja
sam pogledao u stranu. Stigla je konobarica i mi smo naruili votku i
kotlete.
A kako je tvoja majka, Maa? pitao sam.
Nije loe, rekla je, ali jako je umorna. Stari.
Volio bih je upoznati, rekao sam.
Moda jednoga dana.
Kako ti je na poslu?
Pravim se da radim, a oni se prave da me plaaju.
Stigla je i Katja. Bila je samo est mjeseci starija nego kada sam je
upoznao, ali to je bilo dugih est mjeseci za djevojku njezinih godina.
Bokovi i usne su joj se popunili, pred njom su se otvorile nove
mogunosti. Bilo je to dugih est mjeseci za sve nas - ili dugih i kratkih
istovremeno, kao sve ruske zime. Uvijek se ini da nikada nee proi, da
e trajati vjeno, sve do odreenog toplog trenutka kada se ini da ih
nikada nije bilo.
Katja je skinula kaput i sjela. Ispod ruba koulje primijetio sam da
na boku ima novu jebozovnu tetovau.
Kako je na faksu? pitao sam je.
Dobro, rekla je. Odlino. Druga sam po uspjehu u svojoj grupi.
Uskoro e poeti ispiti.
Zatim nam je ljutito i udugako priala kako su te veeri dvojica
mukaraca uli u njezin tramvaj i iznudili po deset rubalja od svakog
110

Knjigoteka

daa&Bocca

putnika pravei se da su kontrolori. Budui da gotovo nitko od putnika

nije imao kartu svi su platili, iako su znali da su mukarci prevaranti.
Grozno, rekla je Maa.
Grozno, rekao sam i ja, kao da je to najstraniji dogaaj koji je
netko od nas mogao ili elio zamisliti.
Te veeri su eljele sa mnom razgovarati o dvije stvari. Sada
shvaam da je jedna od njih, i to prva, imala za cilj da me oraspoloi.
Naime, potkraj svibnja ili poetkom lipnja one su planirale putovati u
Odesu na dui vikend pa su eljele znati bih li i ja poao s njima?
Sjea se fotografija? pitala je Katja.
Fotografija koje su mi pokazale one prve veeri poetkom zime, u
azerbejdanskom restoranu na rijeci. Jesam li se sjeao? Da,
odgovorio sam. Sjeam se.
Rekle su da njihov daljnji roak ima stan blizu plae u kojem bismo
mogli odsjesti. Plivat emo, obilaziti none klubove. Ba bi bilo
klasno 7, rekla je Katja. Ma savreno, dodala je Maa. Rekao sam da
u rado putovati s njima u Odesu.
Druga stvar o kojoj su eljele razgovarati bio je novac.
Stjepan Mihajlovi ima problema s novcem koje bi trebao isplatiti
Tatjani Vladimirovnoj, objasnila je Maa. To je nekako povezano s
njegovim poslom. Kae da gradnja napreduje polako. Mora platiti
radnicima iz Tadikistana. Mogao bi platiti policiji da uhiti sve te
Tadike - to bi bilo jeftinije - ali onda bi morao pronai nove radnike.
Za Tatjanu Vladimirovnu ima spremnih dvadeset pet tisua, ali problem
je onih drugih dvadeset pet. Budui da Tatjana Vladimirovna ionako ne
trai toliko novca, moglo bi se dogoditi da joj Stjepan Mihajlovi
jednostavno kae da e dobiti pola iznosa - samo dvadeset pet tisua.
Tako mu je jednostavnije, ali mi mislimo da bi bilo potenije prema njoj
da on uzajmi novac kako bi joj isplatio cijeli iznos.
Zato joj Stjepan Mihajlovi ne isplati drugi dio poslije, kada bude
imao novca?
I to je mogue, rekla je Maa, ali, iskreno govorei, nakon to
zamjene stanove, Stjepan Mihajlovi mogao bi zakljuiti kako je bolje da
zadri taj novac i ne daje ga nekoj tamo starici. Ali, bude li duan
nekome vanom, vjerojatno e ga vratiti. Recimo strancu, odvjetniku.
7Klas

ili klasno rus. - tosno, izvrsno.

111
Knjigoteka

daa&Bocca

Trebalo mi je malo vremena da shvatim. Kada? Kada e mu biti

potreban novac? napokon sam pitao.
Prvo se moraju dogovoriti oko datuma prodaje. Mislim da e to
biti negdje za dva ili tri mjeseca. Moda ubrzo nakon Odese.
Ja nikad nisam kupio nekretninu u Londonu. Neko vrijeme sam
iznajmljivao stan u kojem sam ivio sa svojom nekadanjom djevojkom
(mislim da sam ti to ispriao ono kada smo ili na veeru eni s kojom
si radila u svojoj bivoj agenciji, ne sjeam se kako se zvala). Oklijevao
sam dok su cijene nekretnina rasle i odluio priekati dok ne ponu
padati. Imao sam dosta novca koji je besposleno sjedio na mojem
bankovnom raunu i ekao da se ja odluim to u s njime, to u uiniti
s njime kada odrastem. Dobro sam zaraivao, vie nego to su moji
roditelji ikada zaraivali zajedno: to moda nije bilo puno po novim
ruskim standardima, ali dovoljno da mogu izdvojiti dvadeset pet tisua
dolara na nekoliko mjeseci. I prije sam znao posuivati Rusima novac tajnici u uredu, zatim djevojci iz Sibira, koju sam upoznao na jednoj
zabavi, koja je htjela kupiti motor - i uvijek bih ga dobio natrag.
Smatrao sam da znam dobro procijeniti. U sluaju Mae i Katje vjerovao
sam da smo mi, to god se dogaalo, bili na istoj strani. Istovremeno,
nekako sam bio sretan to mogu dati taj novac, ak sam osjetio
olakanje - to me uinilo korisnim, ali to je vanije, mislim da sam
uvijek znao da sve to ima cijenu. Ispostavilo se da je cijena, barem u
mojem sluaju, bio samo novac. to se tie njih dvije, mislim da su me
zamolile da ga im posudim jednostavno zato to su mogle, kao da im je
to bila neka vrsta moralne obaveze.
Maa je rekla da je tih dvadeset pet tisua dolara za Tatjanu
Vladimirovnu, ali oni su takoer bili za veeru s mojom majkom, a
posebno za predstojei vikend na plai u Odesi, moda ak u istoj onoj
sobi gdje se Maa gotovo sasvim gola slikala u ogledalu. Tu sliku jo
uvijek mogu vidjeti kada zatvorim oi, kao to prognani vjernik moe
vidjeti najdrau ikonu.
U redu, rekao sam. Reci Stjepanu Mihajloviu da sam mu
spreman posuditi novac. Reci da inzistiram na tome.
Dobro, rekla je Maa.
Dobro, rekla je Katja i natoila svakome po aicu.
Za nas! rekla je Maa i mi smo se kucnuli. Usne su joj bile vlane
od votke, meni je gorjelo grlo, a koa postala nekako ljepljivo vlana,
moda zbog uzbuenja izazvanog nekom nejasnom slutnjom.
112

Knjigoteka

daa&Bocca

Ja nisam prestraen, rekao sam.

Kada sam se te veeri vratio kui, ugledao sam krvavu mrlju na

zidu stubita u hodniku svoje zgrade u visini pasa. Na drugome katu,
ispred jednih vrata, mrlja se sputala prema podu, kao da se osoba koja
se oslanjala o zid i krvarila ondje sruila. Na podu je bila malena lokva
krvi, a pokraj nje par starih crnih cipela koje su stajale paralelno jedna
pokraj druge uredno zavezane.
Kada sam ujutro silazio u prizemlje vidio sam da je netko oprao krv
sa zidova, ali cipele su jo uvijek bile ondje. Poslije mi je netko ispriao
da je alkoholiar s gornjeg kata pao. Nita zbog ega bi se trebali
brinuti, rekli su.

113
Knjigoteka

daa&Bocca

TRINAEST

Potkraj oujka smei moskovski snijeg poeo se topiti, zatim se

pokuao ponovno zamrznuti, kada se na dan-dva spustila temperatura.
Imao je oblik gadnoga mulja koji Rusi zovu sljakot, iz kojega gotovo
oekuje da e se pojaviti prethistorijska ruka, zgrabiti te i povui
unutra. S one strane moje ulice koja je bila zatrpana snijegom polako su
se poeli pomaljati plonik i ivinjak trotoara. Ledeni brjegovi su se
povlaili centimetar po centimetar. Ispod onog gdje je bio zakopan
iguli prvo se pojavio jedan umrljani far, namigujui poput blatnjavog
zakrvavljenog oka.
Bio je kraj oujka, ili moda poetak travnja. Dogovorili smo se da
emo se nai u stanu Tatjane Vladimirovne kako bi ona potpisala
preliminarni ugovor koji sam pripremio koristei se njezinom
punomoi: mijenjala je svoj stan kod ribnjaka za onaj u Butovu, uz
nadoplatu od pedeset tisua dolara koja joj je trebala biti isplaena
poetkom lipnja.
Do njezina stana sam stigao Bulevarom gacajui po
poslijepodnevnoj bljuzgavici. Sjeam se da je u pothodniku ispod
Pukinova trga starac svirao harmoniku, dok mu je u krilu kao
omamljena spavala makica, ali bio sam u urbi pa mu nisam nita dao.
Uranio sam, moda namjerno. elio sam stii onamo prije Katje i
Mae, premda nisam tono znao zato. Osim onih nekoliko minuta u
ekaonici kod javnog biljenika, kada nas je Katja zbog neega
napustila, to je bio tek drugi put da sam bio nasamo s Tatjanom
Vladimirovnom. Tog poslijepodneva, prije nego to su se djevojke
pojavile, saznao sam da ona nije njihova teta - ni u kojem smislu, nina
engleskom, ni na ruskom, ni na kojem drugom jeziku. Bila je to moja
posljednja prilika.
Izuo sam cipele. Ona se ve bila poela pakirati. Uzdu hodnika, na
parketu, bile su naslagane otvorene kartonske kutije pune papira i
kojekakvih triarija (iz jedne je virio krak lustera poput ruke mrtvaca iz
lijesa) te jedna ili dvije goleme torbe s uzorkom kakve obino imigranti
navlae po aerodromima. Ali u dnevnoj sobi je jo uvijek sve bilo na
svojem mjestu. Fotografije graciozne djevojke iz Staljinova doba i
114

Knjigoteka

daa&Bocca

njezina mrtvog mua, pljesnive enciklopedije i starinski telefon jo

uvijek su bili ondje poput eksponata u muzeju Kako su neko ivjeli,
zajedno s mojom kutijom engleskog aja u obliku autobusa. S druge
strane ribnjaka, kroz poslijepodnevnu izmaglicu, gledale su me
fantazmagorijske ivotinje. Tatjana Vladimirovna posluila me ajem i
demom.
Dao sam joj snjenu kuglu s katedralom koju sam kupio u Sankt
Peterburgu. Nasmijala se poput djeteta, zatim me poljubila i stavila je
na radni stol izmeu telefona i fotografije mua.
Pitala me je li mi se svidio Sankt Peterburg. Istini za volju, ondje je
bilo pomalo naporno i nekako sablasno, ali rekao sam bezazlenu la da je ondje jako lijepo, da je to najljepi grad na svijetu. Ne sjeam se
jesam li je ja potaknuo da o tome pria ili je ona sama zapoela, ali
razgovor je nekako prirodno skrenuo u smjeru opsade grada.
Rekla mi je da je, kada razmilja o Lenjingradu, u njemu je uvijek
hladno i uvijek snijei - pogledala je moj poklon i nasmijeila se- iako
zna da je dio vremena koje je ondje provela moralo biti ljeto, toplo
vrijeme i puno svjetla. Naravno, rekla je, sveti Izak tada nije bio
katedrala. Komunisti su je pretvorili u muzej ateizma ili u bazen, ne
sjea se vie tono u to, izgleda da je postajala senilna.
Sve se okrenulo naglavake, rekla je. U poetku su nam s radija
poruivali kako smo svi heroji, kako je Lenjingrad grad heroj pa smo se
svi tako i osjeali, ali uskoro su se ljudi pretvorili u ivotinje, razumijete
li? A sve druge ivotinje su postale hrana. Imali smo psa, bio je malen,
ali smo ga morali skrivati od drugih ljudi. Svejedno je uginuo pa smo ga
na kraju mi pojeli. Bilo bi bolje da smo to uinili dok je jo bio
uhranjen!
Nasmijala se kratkim, nemilosrdnim ruskim osmijehom.
Najbogatiji su bili ljudi s puno knjiga, rekla je. Oni su imali to
spaljivati, shvaate?
Da, rekao sam, iako naravno nisam.
Knjige su koristile kao ogrjev, psi kao hrana. Konji takoer,
ponekad dok su jo uvijek bili ivi. Znali su se sruiti na cesti, a ljudi bi
navalili s noevima. Juha se kuhala od izama i cipela.
Zastala je i teko uzdahnula trudei se da joj osmijeh ostane na licu.
ivjela sam u podrumu... a poslije rata, u djejem kampu, sjeam
se da su mi dali sladoled, rekli mi da sam imala sree.
115

Knjigoteka

daa&Bocca

Zar doista elite posjetiti Sankt Peterburg? pitao sam.

Moda. Zatvorila je oi na pet sekundi, ponovno ih otvorila. Ne.
Pitao sam je li Maina i Katjina obitelj bila s njom u Lenjingradu za
vrijeme opsade.
Ne znam, rekla je. Bilo je puno ljudi u Lenjingradu. Pogotovo u
poetku, naravno.
Zar niste ivjeli zajedno?
Molim?
Mislio sam da ste moda ivjeli zajedno.
A zato bismo ivjeli zajedno?
Jer ste roaci.
Roaci? Ne, one nisu moje roakinje.
Da, bio sam iznenaen, iako, moda ne sasvim, ali odluio sam to
ne pokazati. Odluio sam odbiti posljednju ansu koja mi se pruala.
Oprostite, Tatjana Vladimirovna, rekao sam. Pogrijeio sam.
Mislio sam da ste vi njihova teta.
Teta? Ne, nisam, rekla je Tatjana Vladimirovna. Odmahivala je
glavom, ali se smijeila. Ja vie nemam roaka. Nemam nikoga.
Pogledala je u stranu lagano se njiui u naslonjau.
A odakle ih poznajete? upitao sam najmirnije to sam mogao.
Nisam je htio straiti, samo sam elio znati injenice. Odakle znate
Katju i Mau?
Bilo je to ba neobino, rekla je namjetajui se u naslonjau kao
da se priprema ispriati dugaku, fascinantnu priu. Upoznale smo se
u metrou.
Vratit u se na taj dio s Tatjanom Vladimirovnom, obeavam, ali
prvo bih ti htio ispriati to se dogodilo samo nekoliko sati poslije.
elim ti ispriati to se dogodilo kasnije toga dana. Mislim da e ti to
pomoi da shvati moje tadanje ponaanje. Pod pretpostavkom da to
eli. To meni pomae da shvatim: iz ove perspektive ta dva sastanka
mi se ine dijelom jednog dogaaja. Bilo je to jedno maleno otkrie koje
se protezalo preko tog poslijepodneva i veeri.
Nakon to smo otili od Tatjane Vladimirovne, ja sam s Paolom
poao na sastanak s nadzornikom, Vjaeslavom Aleksandroviem i
Kozakom. Mislim da je bila nedjelja, ali morali smo se hitno s njima
nai. Banke su sljedeeg dana trebale isplatiti posljednji, najvei dio
116

Knjigoteka

daa&Bocca

zajma: dvjesto pedeset milijuna dolara, plus-minus koji milijun. Kozak

nas je pozvao u uredsku zgradu na obali rijeke, u blizini nekadanje
britanske ambasade, preko puta zidina Kremlja boje mesa. Poslije smo
saznali da to nije bio njegov ured. Sumnjam da je tada Kozak uope
imao ured. Imao je samo Hummer, svoju drskost i onoga koji je titio
njegov posao.
Dizalom obloenim zrcalima smo se odvezli na trei ili etvrti kat u
prostoriju s impozantnim konferencijskim stolom i prozorima s kojih
se pruao pogled na rijeku. Bilo je kasno, oblano poslijepodne, ali
moglo se vidjeti kako se dolje na rijeci led izvija i puca. Velike ledene
ploe su se trljale i gurale jedna drugu dok ih se rijeka nastojala rijeiti,
poput velike zmije koja odbacuje staru kou. Dalje, niz obalu rijeke,
vrhovi utih i sivih zgrada nestajali su u prljavim oblacima pa su
osvijetljeni prozori na gornjim katovima mirkali iz tame poput svjetala
niskoleteih NLO-a.
Posluili su votku (i neto crnog kruha i kiselih krastavaca, reda
radi).
elite li neto popiti? upitao je Kozak dok je iao prema stolu s
piem.
Samo jednu, rekao je Paolo. Moe, rekao sam ja.
Ne, hvala, rekao je Vjaeslav Aleksandrovi. Paolo ga je poznavao
jo od prethodnog puta kada je radio za nas, ali ja sam ga upoznao tek
poetkom zime, kada smo ga angairali zaposao s naftnim terminalom.
Bio je to nizak, blijed mukarac guste kose s naoalama debelih stakala
kao iz sovjetskog doba i zabrinutim pogledom. Pretpostavljam da bi ti
mogla zakljuiti da u neku ruku izgleda kao komprimirana ili goljava
verzija mene. Odijelo mu je mirisalo po cigaretama i Brenjevu. Sjeam
se da je u uima imao komadie vate, koje su neki prehlaeni Rusi znali
iz predostronosti nositi kada su izlazili na ulicu.
Boca votke imala je oblik kalanjikova. Kozak ju je primio za
kundak i natoio etiri malo vee aice. Dok mi je pruao pie
primijetio sam da njegove minijaturne manete imaju oblik dolarskih
novanica.
Izvolite pie, rekao je Vjaeslavu Aleksandroviu, i to nije bila
ponuda, ve zapovijed, dok mu je pruao au koju ovaj nije elio.
Za nas! rekao je Kozak, iskapio pie u jednom gutljaju i obrisao
usta reverom odijela crnog kao za sprovode. Paolo i ja smo se kucnuli i
117
Knjigoteka

daa&Bocca

otpili. Bila je to votka vrhunske kvalitete, pitka, nije pekla, gotovo bez
okusa.
Vjaeslav Aleksandrovi je malo otpio i slabano se nasmijeio.
Pijte, rekao je Kozak bez osmijeha na licu.
Vjaeslav Aleksandrovi je duboko udahnuo, poput ronioca koji se
sprema zaroniti, iskapio pie i zagrcnuo se, dok su mu krtije oi
mirkale i suzile iza stakala naoala.
Kozak se nasmijao i udario ga po leima. Bili su otprilike iste
visine, ali Kozak je bio graen poput zatvorskih bildera, dok je
Vjaeslav Aleksandrovi, onako pogrbljen i s trbuiem, imao jednu od
onih neuglednih figura koje su istovremeno djelovale i punano i
mravo. Zanio se prema naprijed, zatim povratio ravnoteu i ponovno
se pokuao nasmijeiti.
Bravo, rekao je Kozak. Sjednimo.
Sastali smo se kako bismo ovjerili dokumente potrebne bankama
da ispiu posljednji ek ili pritisnu tipku za odobravanje prijenosa
novca. Obje strane, i mi i oni, imale su laminirane kopije garantnih
pisama regionalnog guvernera s Arktika. Imali smo i obeanje
Narodnefta o isporukama velikih koliina nafte. Banke su se osigurale
od politikog rizika, imale su i na paljivo sroen ugovor debljine
knjige, ali bilo nam je potrebno i najnovije izvjee Vjaeslava
Aleksandrovia o tome kako napreduju radovi.
Ja sam vodio zapisnik. Svi ostali su puili, Vjaeslav Aleksandrovi
vrlo uurbano. Sa svakim dimom izgledao je sve manje oputeno. Rekao
nam je da je supertanker u potpunosti preureen te da e ga tegljai
uskoro odvui do mjesta gdje e biti stalno usidren. Ondje je ve bilo
potopljeno dvanaest kotvi koje e ga drati, morsko dno bilo je
pripremljeno. On je ustao i odrao prezentaciju, prikazujui slajdove na
ekranu na zidu. Na njima su bili nacrti i fotografije dijelova iljaste
opreme koja je neumorno svrdlala blato. Na jednoj od njih bio je dio
cjevovoda napola zakopan u led, poput nemarno odbaenog trupla i
mutna slika navodno dna Arktikog oceana. Prezentacija je u jednom
trenutku zapela i ja sam mogao vidjeti grake znoja na vratu i nosu
Vjaeslava Aleksandrovia dok je nabijao po kompjuteru kako bi ga
ponovno pokrenuo.
U zakljuku je rekao kako je uvjeren da je oprema spremna te da
izvoz nafte uskoro moe poeti. Na kraju je spustio pogled u stol i puio,
kao da mu o tome ivot ovisi.
118

Knjigoteka

daa&Bocca

Odline vijesti! uskliknuo je Kozak.

Paolo i ja smo se posavjetovali. Te sam veeri, priznajem, bio
pomalo odsutan duhom, ali sve je ionako bila samo formalnost. ak i da
smo eljeli, bilo je prekasno da savjetujemo bankama da se povuku. A
nismo eljeli: Vjaeslav Aleksandrovi je izgleda temeljito obavio posao,
a i Narodneft je jo uvijek podravao projekt. Nismo se dugo
savjetovali. Paolo je rekao da misli kako bi banke trebale osloboditi
sredstva. Ja sam se s njim sloio. Rekli smo to Kozaku.
U redu, rekao je on cupkajui ike.
Ali glavni razlog zbog kojega se sjeam te veeri i zbog kojega je
povezujem s mojim ranijim razgovorom s Tatjanom Vladimirovnom,
razlog zbog kojega sam ti htio ispriati o tome - nije sam sastanak ili
struan i nonalantan nain na koji je Kozak muio Vjaeslava
Aleksandrovia, ve ono to je uslijedilo. To je jedini put kada sam vidio
Paola doista ljutitog, ukljuujui i ono to se dogodilo poslije, te jedini
put da smo se uope svaali, budui da je on bio ovjek iji je ivotni cilj
bio pretvarati rasprave u dogovore i pronalaziti prihvatljive rijei
kojima bi se uljepala neugodna zbilja.
Zavrili smo sastanak. Osvjetljene kremaljske palae blistale su s
druge strane rijeke u tami koja se iznenada spustila. Kozak nas je
pozvao na veeru da proslavimo.
A poslije veere, rekao je, tko zna? Pogled mu je blistao dok su
mu mislima izgleda prolazile kojekakve sheme kako pokrasti, poharati,
oprati novac.
Vjaeslav Aleksandrovi se ispriao i otiao. Paolo, Kozak i ja smo
odetali niz ulicu do Kozakova Hummera sa zatamnjenim staklima.
Paolo je podignuo ovratnik svojeg talijanskog kaputa. Sjeam se da je
Kozak na glavi imao jednu od onih kapa napravljenih od krzna neke
ugroene ivotinjske vrste, koje ruski mukarci nose navrh tjemena,
ostavljajui ui nepokrivene, samo kako bi pokazali kolike su face. U
vozilu je imao plazma-televizor, hladnjak i vozaa s ljubiastim
oiljkom preko obraza. Voza je spustio prozor pa je u kabinu uao
ledeni zrak kasne zime. Drugom rukom je posegnuo ispod suvozaeva
sjedala, izvadio plavo policijsko svjetlo i privrstio ga na vanjsku stranu
krova. Pritisnuo je gumb i mi smo krenuli kroz sumrak uz rijeku, dok je
plavo svjetlo bljeskalo. Proli smo pokraj hotela u kojem je nedjeljni
brunch kotao dvjesto dolara, Kuu na obali rijeke, zgradu s loom
karmom, u kojoj su tridesetih godina, dokle god su bili u milosti,
119

Knjigoteka

daa&Bocca

stanovali Staljinovi pobonici i na ijem je vrhu sada bio golem

rotirajui znak Mercedesa. Na Kropotkinovom trgu, uzdu vanjskog
zida katedrale, bio je dugaak red u kojem su starice pod utom
svjetlou ulinih lampi tiho pjevale crkvene pjesme dok su ekale da
vide repatriranu relikviju - pramen svetake kose ili komadi svetakog
koljena - koja je ondje bila izloena. Djelovale su nekako nestvarno,
poput statista na filmskome setu, u tome gradu punom neonske poude
i pomahnitalog grijeha. Zapeli smo na semaforu pa je Kozak opsovao i
udario nogom stranji dio vozaeva sjedala.
Zaustavili smo se ispred elitnog restorana/kluba u ulici Ostoenka.
Mislim da se zvao Apsint, Plavo svjetlo se ugasilo. U redu je ekalo
nekoliko pretendentica na ulogu supruge oligarha, koje su drhtale na
bljuzgavici, nadajui se da e im se blagonaklono nasmijeiti autoritet
za face-control. Gomila se rastvorila pred Kozakom, isto kao to se
prometna guva rastvorila pred njegovim mirkavim plavim svjetlom.
On je nosio muku konatu torbicu, dovoljno veliku da u nju stane
manje polu-automatsko oruje - one su tada bile vrlo moderne meu
moskovskim razbijaima i bogataima. Krajnje ekstravagantan, kiast i
enskast asesoar koji kao da je izazivao da bude ukraden. On je izvadio
neto iz torbice, mahnuo time prema izbacivaima i uaou obeanu
zemlju. Mi smo se uetali za njim i predali svoje kapute lijepoj
garderobijerki.
to je ono bilo? pitao sam nakon to smo sjeli.
to to? upitao je Kozak zazivajui konobara lijenim, ali vrlo
odlunim pokretom prsta. Zrak je bio gust od dima, ruske tehno glazbe
i mirisa luksuznih ena.
to ste pokazali izbacivaima?
On je otvorio torbicu i izvadio iskaznicu s dvoglavim orlom sjedne
strane i njegovom fotografijom i podacima s druge. Na njoj je pisalo da
on radi u tajnitvu za ekonomske poslove u Kremlju. Okretao je lanu
karticu u ruci.
Zabranjeno, rekao je, samo znai skupo.
Naruili smo koktele, a kada su ih donijeli, Kozak je ustao, odrao
zdravicu, zatim jo jednu pa jo jednu: Za nae prijateljstvo... za nau
suradnju... za uspjeh vaih obitelji... za to da nae zemlje uvijek ive u
miru... da nam doete u posjet na sjever. Ruske zdravice su zapravo
alkoholom natopljeni snovi o drugaijem ivotu.
Neto bih vas pitao, rekao sam.
120

Knjigoteka

daa&Bocca

Samo dajte, rekao je Kozak, rairio ruke i nevino me pogledao.

Jeste li uli za tvrtku MosStrojInvest? zanimalo me.
MosStrojInvest? MosStrojInvest... ne, mislim da nisam. Iako, da,
moda jesam. Zato?
Imam prijateljicu koja eli neto od njih kupiti. Stan. elim znati
jesu li pouzdani.
Razumijem, rekao je Kozak. Raspitat u se, dobro? Pitat u svoje
prijatelje koji se bave gradnjom pa u vam javiti. Najvjerojatnije idui
tjedan. Dobro?
Hvala vam.
A sada bih ja vas neto pitao, prijatelju, rekao je Kozak. U vezi
onih djevojaka. Mahao je prstom prema meni. Kojih djevojaka? pitao
je Paolo.
Jeste li bili samo s jednom, pitao je Kozak, ili moda s objema?
Moda s objema u isto vrijeme?
One su sestre, rekao sam.
Pa, onda je jo zanimljivije, rekao je Kozak. Mislim da su ruske
pijune upravo uili da tako rade: da saznaju neto o ovjeku,
ulovetrunicu niega, a onda to upotrijebe protiv njega kako bi se pitao
odakle to znaju, to su sve otkrili i kome bi mogli rei pa se zabrine.
Jesu li one dobre djevojke, Nicholase?
Mislim da jesu.
Pazite se, rekao je Kozak. Ponekad, u naoj Rusiji, ljudi znaju biti
manje dobri nego to se ine. Razumijete?
Kozaku je zazvonio telefon (njegov ringtone bio je The Final
Countdown). Javio se, neto promrmljao, zatim odrao posljednju
zdravicu, omiljenu meu moskovskim razbijaima: Za vrstu kitu i
puno novca! Konobaru je pruio kreditnu karticu, izljubio nas obojicu u
obraze, Paolu rekao ciao i otiao.
Vie ga nikada nisam vidio niti sam razgovarao s njime, ne
raunajui onih nekoliko puta, mjesecima poslije, na vijestima - za
vrijeme najnovijeg rata na Kavkazu, kada je postao zamjenik ministra
obrane. Uinilo mi se da sam ga vidio kako se u pozadini zlobno
smjeka, dok se predsjednik obraao srditome ruskome narodu.
Barbarin, promrmljao sam sebi u bradu, ili sam moda rekao
neto manje pristojno.
121

Knjigoteka

daa&Bocca

Moda zato to je smatrao da nisam u pravu, ili je u sebi osjeao da

jesam, moda zato to ga je ena gnjavila da joj kupi novi BMW ili joj
plati facelifting, ili zbog nekog drugog razloga koji nisam mogao pojmiti,
Paolo je prasnuo.
Misli da si puno drugaiji od njega, Nicholase? Iskesio se pa je
iznenada, na svijetloljubiastom restoranskom svjetlu, djelovao staro.
Poeo je zapinjati i s gramatikom. Gospodin engleski dentlmen, misli
da u Londonu posluju puno drugaije? Suptilniji su, ecco, zato su finiji,
ii, trljao je koate ake kao da ih pere. Svugdje je isto, i u Italiji i
bilo gdje drugdje. Jaki i slabi, moni i oni bez moi, novac, novac, novac.
Nije stvar u Rusiji. Takav je ivot. Moj ivot, Nicholase, tvoj takoer.
Moda sam razmiljao o onome to ranije toga dana nisam rekao
Tatjani Vladimirovnoj. Dio mene je moda osjeao potrebu da se
pretvara - te veeri vie nego ikad - da sam bolji nego to sam bio. Da
sam bolji nego to jesam. Rekao sam mu da mislim da grijei. Rekao
sam da nismo isti. Mi smo imali pravila, imali smo granice. Rekao sam
da nisam kao oni.
Nisi? upitao je Paolo. Rei u ti onda jo jednu stvar, gospodine
engleski dentlmenu. Uz Kozakovu pomo smo zaradili bonus,
razumije? Nema Kozaka, nema bonusa. Jesi li siguran da si drugaiji?
Jesi li siguran? Ti i ja smo tek buhe na Kozakovoj guzici.
Svata je jo izgovorio. Paolove ukaste bjeloonice bile su
proarane tamnocrvenim tokicama. Nakon nekog vremena vie se
nisam imao snage raspravljati. Pogledao sam u stranu prema
nevjerojatno velikoj kupoli katedrale. Tinejderi su puili i ljubili se na
bljuzgavici oko spomenika nekom zaboravljenom revolucionaru.
To je bila lekcija, ista lekcija zapravo koju sam nauio kod Tatjane
Vladimirovne: da nismo drugaiji. Da ja nisam drugaiji. Moda sam ak
bio gori.
Podigao sam gotovo praznu koktelsku au i rekao: Za mazanje
rua svinji!
Moe, rekao je Paolo. Za svinjin ru! Kucnuli smo se.
Upoznale su se u metrou, ispriala mi je Tatjana Vladimirovna, ba
kao Maa i ja. Rekla je da je pola na Dorogomilovsku trnicu kupiti
arana - sjeam se da je spomenula kako ga je donijela kui ivoga i
uvala u kadi - a djevojke su joj pomogle s vreicama od stanice metroa
Kijevskaja. Zamiljao sam kako su joj prile izmeu platformi, u dvorani
122

Knjigoteka

daa&Bocca

s mozaicima koji su prikazivali tobonje veliko prijateljstvo izmeu

Rusije i Ukrajine. To se dogodilo u lipnju, rekla je Tatjana Vladimirovna.
Mogao sam zamisliti djevojke u ljetnim haljinama sa srdanim
osmijesima, armantne i odlune, dok se Tatjana Vladimirovna znojila u
ljetnoj bluzi kratkih rukava i pretoploj suknji.
Rekla je da ih je za to kratko vrijeme doista poela doivljavati kao
prave roakinje, ali ne, ona im nije bila roena teta. Sjedio sam i utio
vrsto stiui dlanove. Moje ake su mi izgledale kao tue.
Pretpostavljam da su djevojke zakljuile kako e, budu ti je predstavile
kako tetu, to zvuati uvjerljivije, ne tako sumnjivo, a budu li oprezne,
istina se uope nee saznati.
Ne brinite, rekla je Tatjana Vladimirovna smijeei se, to nije
vano. Sada, kada se toga sjetim, pitam se je li zapravo htjela rei:
Neka vas nita od toga ne brine.
Polako sam plutao prema etrdesetoj. Isto kao to sam doplutao do
Moskve, do Mae i do cijele te prie. Trebalo je samo jo malo plutati,
prei preko te lai i nastaviti ivjeti s time. Ako eli iskreno, nije mi
palo tako teko. A istina - mislim, istina o meni, i koliko sam daleko bio
spreman ii - vjerojatno je uvijek bila tu negdje, jako blizu, i ekala da je
otkrijem.
Promijenio sam temu. Popio sam aj. Rekao sam da mi je drago to
se blii kraj zime. Rekao sam da razmiljamo o putu u Odesu. Kada su
djevojke stigle, nismo spomenuli ni rijei o onome to mi je Tatjana
Vladimirovna ispriala. Oito je i ona odluila sve to zaboraviti.
Posluila nas je tortom i okoladom. Potpisala je sve potrebne
dokumente.
Neto kasnije skinuo sam dvadeset pet tisua dolara s rauna u
banci. Maa i ja smo se nali sa Stjepanom Mihajloviem u praznome
jazz-klubu blizu Konzervatorija, u mranome separeu, kako bih mu
predao novac (on ga je teatralno odbio izbrojati). Rekao sam Olgi
Tatarki kako se ne mora zamarati prikupljanjem dokumenata za stan u
Butovu. Ve smo ih imali, rekao sam joj. Kao to sam obeao, odveo sam
je na pie u pomodni bar hotela blizu Boljoj teatra.

123
Knjigoteka

daa&Bocca

ETRNAEST

Iz vlastitog sam iskustva stekao dojam da se razina

izopaenostislavenskoga grada moe procijeniti po vremenu koje je
potrebno da ti nakon dolaska ponude ene. U Odesi nisam stigao ni
izai s aerodroma. Dok smo s terminala iz sovjetskih vremena ili
prema automobilu, taksist me upitao elim li da me upozna s nekim
djevojkama. To to su u mojem drutvu ve bile dvije djevojke nije ga
omelo u tome.
Mislim da je bio prvi vikend u lipnju. Malo prije odlaska iz Moskve
ponovno je snijeilo - kasnosvibanjski jebite se snijeg, kojim je Bog
Rusima davao do znanja da jo nije gotov s njima. Zato je u
pretpotopnom avionu bilo vrue kao u banji. Negdje blizu mojega uha
piskutavi cvile motora postajao je sve glasniji pa mi se inilo da je pad
aviona neizbjean. S druge sirane prolaza sjedio je neki ludi, debeli
maarski biznismen koji je prvih pola sata leta piljio u mene i psovao
na etiri ili pet jezika, kao da eli zapodjenuti tunjavu. Zatim se smirio,
obrisao elo i poeo se aliti na promjene koje su se dogodile u Ukrajini
otkako je novi predsjednik preuzeo vlast (moda si ga vidjela na
vijestima - to je onaj tip kojemu je unakaeno lice kada su ga Rusi
pokuali otrovati). Ukrajina, po rijeima Maara, jednostavno nije vie
dovoljno korumpirana. Prije est mjeseci, rekao je tuno, znao sam
kome, kada i koliko moram platiti. Sada je nemogue bilo to obaviti.
U avionu je smrdjelo po znoju i konjaku. Stjuardesa je stala pokraj
zahoda u dnu aviona i za manju naknadu bila spremna iskljuiti dimni
alarm. Dvojica pijanih Rusa mahnito su plesala u prolazu za vrijeme
slijetanja, dok su putnici oko njih pljeskali.
Crnomorska toplina ranog ljeta milovala mi je kou dok smo silazili
stubama i prelazili preko napukle piste. Jo uvijek nije bilo vrue, ali
inilo mi se kao da sam u raju. Obuzeo me pravi djeji osjeaj kakvog se
sjeam s dva ili tri obiteljska putovanja na Costa Bravu - neka toplina,
jer sam nekanjeno stigao na mjesto kamo nisam smio, ili sam se lako
izvukao nakon neke psine.
I jesam. Bio sam u Odesi: tehniki u Ukrajini, ali za Ruse je to bila
nirvana iz bajke, mjesto nesputane zabave i bijega od svakodnevice.
124

Knjigoteka

daa&Bocca

Maa i Katja su polako hodale ispred mene u mini suknjama i

sandalama s remeniima i visokim petama koje su obule dok smo bili
u avionu. Za sobom su vukle malene lane Louis Vuitton kofere, nosile
su naoale kao filmske zvijezde, uvijek spremne osmijehe i, gotovo sam
siguran, bile su bez gaica. Maa je otvorila jarkocrveni suncobran koji
se njihao u istom ritmu kao i njezina stranjica.
Izgledale su kako da neto slave. Jo malo i uspjele su. Ili smo svi
gotovo uspjeli. Prije naeg puta u Odesu preostalo je jo samo nekoliko
odlazaka u banku i sve je bilo rijeeno.
Ukrajinski graniar se muio s deifriranjem moje egzotine
putovnice. Starija ena koja je stajala u redu iza mene kucnula me po
ramenu i paeniki upitala: Hoete li im morati platiti, mladiu?
Graniar je napokon udario peate, ja sam proao kroz carinu i krenuo
traiti djevojke. Pronaao sam ih u dvorani za dolaske gdje su
pregovarale s taksistom (imao je zlatne sjekutie, konatu jaknu za sva
godinja doba, sjajne cipele dovoljno piaste da njima moe obiti
bravu).
Bili smo na putu prema parkiralitu kada me upitao: elite li da
vas upoznam s nekim djevojkama?
Nasmijao sam se poput nervoznog stranca. Katja se takoer
nasmijala.
eli li? pitala je Maa glasom koji nisam prepoznao, ironinim,
ali nekako ljutitim i podrugljivim, kao da svodi raune. eli li upoznati
djevojke, Kolja?
U Moskvi su iskljuili centralno grijanje nekih pet tjedana prije
nego to smo otputovali u Odesu, otprilike potkraj travnja. Bio sam kod
kue s Maom - ona je na sebi imala moj kuni ogrta i gledala reality
TV, dok sam ja uivao u laganoj predigri sa svojim novim
BlackBerryjem - kada smo uli znakovito kloparanje u cijevima za
grijanje, kratko, ali karakteristino: startni pitolj dao je znak za
poetak ljeta, za uurbanotiskanje ivota i poude u to malo toplih
mjeseci. Naveliko su se topili sniijeg i led, voda je tekla s krovova kao
kia iz niskih oblaka. Stranci su se s olakanjem smjekali jedni
drugima u restoranima, poput nijemih svjedoka katastrofe koju su
preivjeli. Nije vie bilo uurbanog hodanja po ledenim ulicama od
jedne do druge pregrijane zgrade, beskonanog odijevanja i skidanja
125
Knjigoteka

daa&Bocca

slojeva odjee, maratonske ruske zime u kojoj nijedan razuman ovjek

ne bi dobrovoljno pristao ivjeti. inilo se kao da se dogodilo udo.
I na odnos, Main i moj, bio je nekako topao i blaen. Sada
shvaam da sve to nije bilo stvarno. Moda sam i tada shvaao, ali u
neku ruku, inio se stvarnim i iskrenim. Jo uvijek sam bio zaljubljen,
iako bi se, u tom trenutku, to moglo nazvati ovisnou. Mislim da ti
moram to priznati. Oprosti ako boli.
Puno smo razgovarali. Ona mi je priala o zimama svojeg
djetinjstva,o gangsterskim ratovima koji su zahvatili njezin grad ranih
devedesetih izmeu gradonaelnikovih huligana s jedne strane i
guvernerovih razbijaa s druge. Prisjetila se kako su, kada je jedan od
tih kriminalaca ubijen, njegovi prijatelji dali napraviti nadgrobni
spomenik, njegov kip li prirodnoj veliini, kako dri kljueve od
automobila. Ljudi su ih nazivali spomenici rtvama ranog kapitalizma.
Priala mi je kako je kao tinejderica eznula otii u Moskvu, ako ne u
Moskvu onda u Sankt Peterburg. Ako joj ni to ne bi polo za rukom,
moda u Volgograd, Samaru ili Ninji Novgorod. U neko civilizirano
mjesto, rekla je, bilo koje, gdje je bilo radnih mjesta i normalnih nonih
klubova. I ja sam njoj svata priao o stvarima o kojima nikada nisam
razgovarao ni sa kim, osim moda s tobom. Nisu to bile neke tajne, tada
ih i nisam imao puno, ve se radilo o osjeajima i strahovima - o mojem
poslu, budunosti, o tome kako u na kraju ostati sam.
ak smo ponovno razgovarali o tome kako e ona jednoga dana
doi ivjeti sa mnom u Englesku, ali to je nekako vie bilo nalik na
kakav scenarij ili na igru. Premda, poelo mi se initi upitnim hou lio ja
vie ikada ondje ivjeti: pomalo sam se osjeao poput onih vjeitih
kolonista o kojima smo uli prie, koji ostanu predugo u Africi pa se
nikako ne mogu priviknuti na ivot u domovini kada se napokon u nju
vrate. Vie nisam mogao zamisliti kako bi trebao izgledati ivot u
Londonu bez snijega, daa i pijanih armenskih taksista. Nestalo je moje
slike o samome sebi. Patio sam od sindroma dugogodinjeg iseljenika,
to je mislim moda samo ekstremnija varijanta zbunjujueg
osjeajakoji obuzme neke ljude na prijelazu iz mladosti u srednje
godine, kada im se ini da su izgubili korijene, I Maa je u neku ruku
traila sebe. ali ona kao da je znala kamo ide.
Dva ili tri puta sam je ekao nakon kraja njezine smjene u trgovini
pa smo se etali uzdu nasipa rijeke ili ili na pie u Irski pub u ulici
Pjatnickaja. Jedanput smo ili pogledati ikone u Tretjakovsku galeriju,
kliui se naokolo u smijenim najlonskim navlakama za cipele koje te
126

Knjigoteka

daa&Bocca

uvijek natjeraju obuti u ruskim muzejima. Osjeao sam se nelagodno

sve dok nisam primijetio da ih svi nose. Iako je Maa znala imena svih
svetaca i nesretnih gradova na slikama, koje je Ivan Grozni ili netko
drugi pljakao, to je nije istinski zanimalo, a ja sam se samo pretvarao
da mi je stalo. Ponekad mi se inila tako ranjivom, pogotovo dok je
leala u mojem naruju nakon seksa i jedanput ili dvaput kada je ujutro
obukla jednu od mojih loe izglaanih koulja da mi donese kavu.
Zahvaljujui Olgi imali smo gotovo sve potrebne dokumente za
stari stan Tatjane Vladimirovne. Uoi Dana pobjede, Maa, Tatjana
Vladimirovna i ja otili smo u psihijatrijsku kliniku pribaviti posljednji slubenu potvrdu da je ona pri zdravoj pameti pristala na razmjenu
(Katja je uila za ispite, rekla je Maa, pa nije ila s nama). Babuka.
prelijepa odluna gazela i stranac s naoalama: sumnjiva kombinacija,
pretpostavljam, bilo kome tko nas je moda primijetio.
Svaki podzemni sustav ima svoja slubena i neslubena pravila. U
Londonskom metrou morate stajati s desne strane na eskalatoru, prvo
propustiti putnike koji izlaze iz vlaka, nikad ne razgovarati sa
strancima niti se ljubiti u vagonima prije doruka. U Moskvi, nakon to
vlak krene s vae pretposljednje stanice morate ustati i nepomino stati
okrenuti prema vratima zajedno s ostalim putnicima koji namjeravaju
izai, poput vojnika koji se spremaju u boj, ili krana koji e izai u
rimsku arenu. Zatim se nekako progurate iz vlaka kroz gomilu bakica
koje nemilosrdno pokuavaju prodrijeti u vagon pomaui se
laktovima.
Onoga dana kada smo ili po potvrdu, uli smo na stanici
Krasnoseljskaja i izali u rajonu Sokoljniki. Vani je uz ivinjake jo
uvijek bilo neto leda koji se zadrao u pukotinama plonika, dok je
nekoliko malenih crno-sivih humaka jo uvijek obavijalo podnoja
ulinih svjetiljki. Plonik je izgledao kao da ga je netko zalio ohlaenim
umakom, ali djevojke su ve nosile kratke suknje. Ulice su ponovno
zamirisale na pivo i revoluciju.
Klinika koju smo izabrali bila je stijenjena u labirintu otrcanih
sedmerokatnica iz sovjetskog doba. Goleme debele cijevi centralnog
grijanja vijugale su izmeu zgrada podsjeajui na dvorite onog Centra
za umjetnost u Parizu, ali manje ivopisne i obloene azbestom. Uli
smo, proli pokraj medicinskih sestara koje su puile u predvorju i
popeli se na drugi kat na odjel psihijatrije. Osjeao se blagi miris plina i
ulo glasno kapanje. Vidjeli smo dvojicu pacijenata u bolnikoj odjei,
jedan je na glavi imao slamnati eir irokog oboda. Psiholog je na zidu
127

Knjigoteka

daa&Bocca

imao uramljenu svjedodbu, naoale u stilu Johna Lennona i bradu od

tri dana. Na stolu je imao hrpu razbacanih papira, stari crveni telefon i
dvije plastine ae od kojih je jedna leala na boku. Na njegovoj bijeloj
kuti bilo je krvi.
Ona pije?
Ne, rekao sam.
Ne, potvrdila je Maa.
Doktore, rekla je Tatjana Vladimirovna, ja jo uvijek nisam
mrtva. Mogu vam i sama odgovoriti na pitanja.
Ako pije, rekao je lijenik, mogue je dobiti potvrdu. Samo, tada
e biti neto skuplja. Sklopio je ruke na stolu i nasmijeio se.
Ja ne pijem, rekla je Tatjana Vladimirovna.
Psiholog je naborao nos. Neto je zapisao. Izgledao je razoarano.
Moda uzima drogu? pitao je s nadom u glasu. Tatjana
Vladimirovna se poela smijati.
A tko ste vi? upitao me razdraljivo iznenada se sjetivi
odgovarajue procedure.
Ja sam njezin odvjetnik, rekao sam.
Odvjetnik? Ah, razumijem.
Psiholog je poeo traiti neto meu svojim papirima. Preao je na
test za utvrivanje mentalnog zdravlja.
Kako se zovete? upitao je Tatjanu Vladimirovnu i nagnuo se
preko stola.
Josif Visarionovi Staljin, odgovorila je Tatjana Vladimirovna. Bila
je sloila pravo pokerako lice - ili je to moda bilo lice uvjebano jo
davno, u sluaju sasluavanja. Nije ni trepnula pa je psiholog malo
ivnuo u nadi da je pronaao izgovor kako bi poveao svoj honorar.
Zatim je rekla: To je bila ala.
Navela je svoje pravo ime, datum roenja, ime lukavog
predsjednika i odgovorila na jo jedno ili dva pitanja na koja bi i veina
certificiranih luaka znala odgovoriti. Platili smo etiristo rubalja te jo
tristo to je po rijeima psihologa navodno bilo za tajniki posao
pisanja potvrde. Uzeli smo potvrdu da je Tatjana Vladimirovna
mentalno zdrava i otili odande.
Nakon toga vidio sam je jo samo jedanput prije puta u Odesu.
Ovoga puta sam siguran u datum. Bio je 9. svibnja: Dan pobjede.
128

Knjigoteka

daa&Bocca

Pozvao sam ih k sebi u goste - Mau, Katju i Tatjanu Vladimirovnu.

Planirali smo na televiziji gledati paradu tenkova i raketa na Crvenome
trgu, a zatim se odetati Bulevarom do Pukinova trga i odande gledati
vatromet koji e praskati iznad Kremlja u ast praznika.
Poslijepodne je bilo predivno. Maa i ja smo posluili palainke,
dimljeni losos i jo kojeta. Toga dana mi je priutila da se osjeam da
smo poput drugih parova, parova koji pozivaju goste na veeru,
pokazuju im koliko su sretni, kako se bez rijei razumiju, koliko su
zaljubljeni ak i kada se raspravljaju. Poslije parade na radiju su svirale
patriotske pjesme pa nam je Tatjana Vladimirovna pokazala nekoliko
plesova koje su plesali za vrijeme rata, mislim da je jedan bio valcer,
drugog se ne sjeam. Prvo je plesala sa mnom dok je Maa pljeskala, a
Katja se smijala. Zatim je djevojkama pokazala kako se plee, prvo
jednoj pa drugoj. Pomaknuli smo u stranu stoli iz Ikee u dnevnoj sobi i
svi zaplesali, ja uglavnom s Maom odjevenom u laganu zelenu ljetnu
haljinu, a Tatjana Vladimirovna s Katjom. Tatjana Vladimirovna se
znojila dok se smijala i kao tinejderica prebacivala Katju as na jednu
as na drugu stranu. Jedanput ili dvaput je cijuknula, glasno i visoko, a
taj neobini seljaki usklik kao da je dolazio odnekud duboko iz grla ili
njezina sjeanja i gena.
Na kraju se presavila u pasu sva zadihana, dok smo se nas troje
sruili na kau. Bravo, djeco, rekla je. Bravo i hvala vam.
Uvijek sam drao da je ruska opsjednutost ratom pomalo muna,
ali tog poslijepodneva sam jasno shvatio da razigranost Tatjane
Vladimirovne nema nikakve veze sa Staljinom, Istonim frontom niti
bilo ime slinim. Bila je povezana s izgubljenim ljubavima, mladou.
prkosom i izletom na Jaltu 1956.
Poslije plesa Maa je donijela dokumente.
Tatjana Vladimirovna, rekla je, htjela sam vam samo rei da je
Kolja prikupio sve dokumente za va novi stan u Butovu. Ovo je
potvrdao pravu vlasnitva, a ovo tehnika specifikacija - sve to je
potrebno kako bi se osiguralo da prodaja bude legalna i bez problema.
Izvolite. Digla je i rairila papire kao kakva kneginja iz Sankt
Peterburga lepezu. Takoer imamo sve dokumente za va stan koje
trebamo pokazati Stjepanu Mihajloviu. Podigla je fascikl koji je
pripremila Tatarka Olga koji sam joj dao ranije.
Pokai joj, Kolja, rekla je Katja smijeei se.
129

Knjigoteka

daa&Bocca

Da, molim vas, Nikolaj rekla je Tatjana Vladimirovna. Uvjerena

sam da su u redu, ali ipak bih voljela da mi sve objasnite. Tek tada u
biti sasvim mirna.
Izvoli, Kolja, rekla je Maa i pruila mi svoju lepezu
dokumenatai fascikl.
Jo nije izumljen dokument koji u Rusiji ne moe kupiti. Na
Paveleckom trgu, u pothodniku koji vodi iz metroa u smijeni toranj u
kojem sam radio, moe kupiti sveuiline diplome, dozvole boravka i
potvrde koje svjedoe da si kvalificirani neurokirurg. Zna se dogoditi da
lanjaci budu pravi, u smislu da su ih izradili korumpirani inovnici
pravih sveuilita, gradske vijenice ili kremaljske administracije
(postoji razgranato trite praznih papira s originalnim vodenim
peatima, zaostalih iz devedesetih, na kojima se mogu ispisati ugovori s
bilo kojim datumom). Po nekima se odmah vidi da su krivotvoreni. Ne
znam gdje je Maa nabavila dokumente za Butovo koje sam vidio prvi
put tog poslijepodneva. Izgledali su dovoljno uvjerljivo, s
odgovarajuim oznakama i gomilom vjerodostojnih biljega. Moda su
samo potpisi bili malo neobini, vidjele su se i sjene koje zna ostaviti
fotokopirka na jednom ili dva bijela kuta listova, ali nita previe oito
ili alarmantno.
Rasprostro sam dokumente po svojem kuhinjskom stolu i sjeo
pokraj Tatjane Vladimirovne. Prvo smo pregledali sve dokumente za
njezin stari stan, zatim sam joj pokazao dokument u kojem su se
navodile sve pogodnosti zgrade u Butovu, potvrdu kako nitko drugi nije
prijavljen u stanu koji je trebao biti njezin te dokument u kojem je kao
zakonski vlasnik bio upisan Stjepan Mihajlovi.
Bilo je prekrasno poslijepodne, bilo ga je teta kvariti. Trebali smo
putovati u Odesu pa je i to bilo teta kvariti. Nalazili smo se na toki s
koje je gotovo bilo nemogue ii natrag. Ali istina je bila puno gora i
jednostavnija od svih tih isprika. Moram ti priznati da nisam
osjeaonita posebno dok sam na Dan pobjede tumaio dokumente
Tatjani Vladimirovnoj, inilo se to neizbjenim, gotovo prirodnim.
Svjestan sam kako to zvui, ali nemam vie to dodati.
Odlino, rekla je ona nakon to ih je letimice pregledala.
Nikolaju, vi ste poput anela.
Da, rekla je Maa. Kolja je na aneo. Prola je prstima kroz
moju kosu, vrlo lagano, samo jedanput.
Ma nije to nita, rekao sam.
130

Knjigoteka

daa&Bocca

Poimo, rekla je Katja, ustala i protegnula se. Uskoro e poeti

vatromet.

Te veeri smo, dok smo izlazili, naletjeli na Olega Nikolajevia.

Dizalom smo samo proli pokraj njegova kata, ali on je upravo ulazio
kada sam otvorio vrata zgrade. Na sebi je imao crno odijelo i bijelu
koulju, kao da je jazz glazbenik ili pogrebnik. Nosio je torbu za spise
koja je, gotovo sam siguran, bila prazna. Maa i Katja su bile iza mene,
Tatjana Vladimirovna iza njih.
estitao sam mu na velikoj pobjedi njegove zemlje, onako kako
Rusi rade na Dan pobjede. I on je meni estitao na pobjedi Velike
Britanije. Neka je slava tvojem djedu! rekao je. Prije, kada smo znali
ee razgovarati, ispriao sam mu o konvojima i povezanosti moje
obitelji s Rusijom.
Olegu Nikolajeviu, rekao sam, dopustite mi da vas upoznam sa
svojim prijateljicama, Maom i Katjom.
Da, da, rekao je kao da ih je prepoznao. Vae prijateljice.
Sretan vam Dan pobjede! rekla je Katja i poela se kikotati.
Djelovali su poput opreznih pripadnika razliitih civilizacija koji tek
sluajno govore istim jezikom.
Da, rekao je Oleg Nikolajevi. I vama, djevojke.
Vrijeme je da poemo, rekla je Maa. Ispriajte nas, molim vas.
Oleg Nikolajevi se prislonio uza zid kako bi propustio djevojke. One su
skliznule pokraj njega na ulicu. Ah, sve to je lijepo, kratko traje,
rekao je on tiho.
Tatjana Vladimirovna jo je uvijek bila unutra, stajala je pokraj
mene. Nisam znao kako objasniti tko je ona pa sam samo rekao njezino
ime.
Drago mi je, rekao je Oleg Nikolajevi.
I meni, rekla je Tatjana Vladimirovna.
U oima njih oboje primijetio sam oprez, osjetio kako procjenjuju
jedno drugoga - podrijetlo, obrazovanje, koliinu krvi koju su oni ili
njihove obitelji morali oprati s ruku - onako kako stariji Rusi rade,
pomalo nalik onome kako Englezi jedni drugima procjenjuju cipele,
naglaske i frizure. Uskoro su im se pogledi smekali, ramena opustila,
oprez popustio.
131
Knjigoteka

daa&Bocca

I vama estitam praznik, Tatjana Vladimirovna, rekao je Oleg

Nikolajevi.
ezdeset godina, rekla je Tatjana Vladimirovna. Zar je ve
ezdeset?
Tako nekako, rekao je on.
Mislim da je ona bila est ili sedam godina starija od njega, ali oboje
su sve to preivjeli - rat, Staljina, cijelu tu rusku nonu moru. Oboje su
bili dovoljno stari da su neko vjerovali u neto, ak iako se to u to su
vjerovali pokazalo kao varka. Oni mlai, veina njih, nisu imali u to
vjerovati ak i da su htjeli. Nije vie bilo komunizma, nije bilo Boga. ak
je i sjeanje na Boga bilo zaboravljeno.
Mi smo tada otputovali u Kazan, iznenada je rekao Oleg
Nikolajevi, Na Volgu. Moj otac je radio kao tehniar u laboratoriju za
fiziku. Izbivali smo iz Moskve dvije godine.
Lenjingrad, rekla je Tatjana Vladimirovna. Samo ime grada, nita
vie.
Oleg Nikolajevi je kimnuo.
Krenuli smo i upravo bili na izlazu kada je on rekao: Samo
trenutak, Nikolaju Ivanoviu. Minutu nasamo, molim vas. Tatjana
Vladimirovna je izala u gotovo topli sumrak i pridruila se djevojkama,
dok smo on i ja stajali na vratima. ene su bile udaljene nekoliko
metara od nas. Pretpostavljam da su mogle uti o emu govorimo da su
napregnule ui ili da su eljele sluati.
Montiraju Jacuzzi, rekao je Oleg Nikolajevi.
Gdje?
U stanu Konstantina Andrejevia. Netko se onamo uselio. Ve
neko vrijeme nisam razmiljao o prijatelju Olega Nikolajevia. Iskreno,
nije mi bilo odvie stalo. Tko?
Ne znam. Nemam pojama. Rekla mi je poznanica koja ivi u toj
zgradi. Vidjela je.
to je vidjela?
Jacuzzi.
ekao je neki komentar, ali ja nisam imao to rei, niti o jacuzziju
niti o njegovom prijatelju. Pretpostavljam da je jednostavno imao
potrebu nekome to ispriati. Uvjeren sam da je shvaao kako je
prekasno da od mene oekuje neku veliku pomo, kao to je bilo
prekasno da njegovo miljenje bude vano bilo meni bilo djevojkama.
132

Knjigoteka

daa&Bocca

Kako bih prekinuo tiinu, rekao sam mu da poetkom lipnja

putujem u Odesu na nekoliko dana.
Oleg Nikolajevi me pogledao u oi, zatim na trenutak Mau i Katju
u njihovim haljinama na bretele. Kada je progovorio, kao da se obraao
nekoj toki na mojoj kljunoj kosti.
Pozovete li svinju na veeru, rekao je, ona e i noge dii na stol.

Gledali smo vatromet s Pukinova trga. Tatjana Vladimirovna je

stajala izmeu mene i Mae, ruke su nam bile isprepletene s njezinima.
ini mi se da je voljela biti u drutvu zaljubljenih parova, ak iako ta
ljubav nije bila namijenjena njoj. Katja je imala paketi prskalica koje
nam je podijelila pa smo njima mahali jedno prema drugome. Kada je
poelo praskati pogledali smo u nebo iznad Kremlja, uzvikivali ooo! i
hura!
Uivajte, djeco, rekla je Tatjana Vladimirovna kada nam je
poeljela laku no, poslala nam svima zrane poljupce, a meni
namignula.

Uzeo sam jo jedan slobodan dan pa smo odletjeli u Odesu u petak

ujutro. Ispostavilo se da nismo mogli odsjesti u stanu na plai, ako je
uope ikada i postojao, pa smo odsjeli u hotelu. Naravno, ja sam platio,
a zauzvrat sam mogao izigravati veliku facu kada sam se prijavio u
hotelu i pojavljivao na doruku s njima dvjema. Hotel je bio u
prekrasnoj, tihoj aveniji prepunoj drvea u cvatu i kipova mrtvih
Odeana, ponad velianstvenih starih stuba koje su vodile prema obali
mora. Imao je lijepo drveno stubite, restoran koji je neko sigurno
izgledao kao Ritz i prekrasan pogled na more, tamno poput nafte, na
kojem se brkalo rano ljetno sunce. Dok ti ovako priam, sva mi se
sjeanja vraaju.
Iznajmili smo sobu i pol - veliku spavau sobu s jednokrevetnim
aneksom za djecu i zajednikom kupaonicom. Katja je odmah izala
proetati i koketirati. Priznajem, zamolio sam Mau da skine haljinu,
otvori vrata ormara i stane ispred zrcala, isto kao na fotografiji kojusu
mi pokazale na samome poetku naeg poznanstva. Samo sada sam ja
sjedio iza nje, gledao u njezina lea pred sobom, grudi u zrcalu i sebe u
njemu zajedno s njom. Pogledi su nam se sreli, nai odrazi su bili tako
bliski, ali mi smo se zapravo ve poeli odvajati, ve smo bili daleko
jedno od drugoga.
133

Knjigoteka

daa&Bocca

Ja sam sjedio, ona je stajala, samo su nai pogledi govorili, sve dok
mi se Maa nije obratila u zrcalu, istom onom estinom kao i na
aerodromu: Je li sada dosta, Kolja? U Odesi je vrlo paljivo, na vrijeme
i usluno ispunjavala sve moje potrebe koje je dobro poznavala, ali kao
da nije bila doista prisutna, ili moda kao da ja vie nisam bio ondje, u
njezinoj glavi. Moda zato to vie nisam bio ondje mogla si je priutiti
da bude velikoduna prema meni.
Odjenuli smo se. Pri vrhu stuba koje su vodile od nae sjenovite
avenije prema obali, ugledali smo patuljastog krokodila, sovu rijetkog
perja i nervoznog majmuna koji su ekali da naie kakav sugestibilan
turist i slika se s njima. Na suncu je bilo toplo, ali u sjeni gotovo hladno.
Bio je poetak sezone i kafii u Odesi su poinjali s radom, otvarajui
suncobrane i tende poput ivotinja koje su se protezale nakon
zimskoga sna. Srameljivi Amerikanci nezgrapno su se dogovarali to
e naruiti s jelovnika s nevjestama koje su pronali putem interneta i
zbog kojih su doletjeli ovamo kako bi se upoznali. Dvije djevojke u
plastinim izmama do koljena i halterima etale su naokolo i dijelile
letke za striptiz-klub. Moda sam bio u krivu jer sam mislio da religija
tih razmetljivo grenih Slavena umire. Moda ovjek, kako bi bio tako
nemoralan, mora imati neku religiju, da mu daleko u podsvijesti ue
oronuli bogovi, bogovi kojima e odluno prkositi.
Sredinom poslijepodneva smo se taksijem odvezli na plau.
Kako su proli ispiti? pitao sam Katju.
Kakvi ispiti?
Tvoji ispiti na Moskovskom dravnom sveuilitu.
Ah, da, rekla je. Ispiti. Odlino.
Sjeli smo u maleni kafi od bambusa na plai. Mravi djeaci,
tinejderi, sputali su se u hladnu morsku vodu s klimavih tobogana na
kraju ruevnog gata. Izdaleka, pijesak je sliio onome kakvog sam
neko vidio na vulkanskoj plai na Tenerifima (davno, prije tebe, prije
Rusije). Izbliza se ispostavilo da je to uglavnom pepeo od cigareta. Katja
je na sebi imala prozirnu haljinu, a ispod nje crveni bikini. Maa je
vrtjela suncobran. Nisam joj mogao vidjeti oi iza sunanih naoala.
Koje si predmete polagala, Katja?
Biznis... ekonomiju... i puno drugih. Nasmijeila se. Ja sam jako
dobra studentica.
Najbolja u svojoj klasi, rekla je Maa pa su se obje nasmijale. I ja
sam se nasmijao. Betonska staza koja se protezala iza plae smrdjela je
134

Knjigoteka

daa&Bocca

po pialini, ali ne pretjerano. Neki starac je stajao pokraj automata s

boksakom krukom, a starica tunog lica je ponudila da e nas izvagati
na starinskoj vagi. Gomila pasa je drijemala. inilo se da vie nema
puno toga za skrivati. One nisu bile sestre. Tatjana Vladimirovna im nije
bila teta. Katja je radila kao konobarica u uzbekom restoranu. Sve je
izlazilo na vidjelo.
Sjeli smo na plau (Maa i Katja su rasprostrle plastine vreice
ispod sebe da zatite odjeu). Dogovorili smo se da emo se naveer
vratiti u jedan od nonih klubova na plai pokraj kojih smo proli.
Kupili smo tri sladoleda od ene koja me podsjetila na Tatjanu
Vladimirovnu i lizali ih u tiini.
O Serjoi sam saznao u hotelu, dok smo se spremali ponovno izai.

Maa se povukla u kupaonicu i zakljuala vrata. ulo se kako iz

slavine tee voda. Katja je zaspala. Kroz vrata njezine sobe vidio sam
kako lei na trbuhu s rukama pokraj tijela, kao le. Nakon otprilike
etvrt sata pokucao sam i pitao Mau je li sve u redu. Nakon due
stanke rekla je da glasom koji je zvuao kao neto izmeu orgazma i
smrtnog hropota. Ukljuio sam televizor. Na programima se prikazivao
natjeaj u dizanju utega, polupornografske reklame za talijanske chatlinije, gomila mukaraca u tijesnim odijelima koji su pokuavali zadaviti
jedni druge u, ini mi se, ukrajinskom parlamentu i neobina vojna
ceremonija u kojoj su sudjelovali limeni orkestar i deve, koja se izravno
prenosila iz Turkmenistana. Ugasio sam televizor. Negdje iza hotela
zauo sam neto to je mojem amaterskom uhu zvualo kao dva hica iz
pitolja. Uto sam na nonom ormariu ugledao Mainu ruiasto
obrubljenu torbicu, uzeo je i pogledao unutra.
U njoj su bile dvije putovnice - meunarodna i domaa, koju Rusi
obino moraju nositi sa sobom. Zato sam siguran u to kako se preivala.
Poslije sam shvatio da sam mogao potraiti i njezinu adresu i zapisati
je. Moda sam trebao, ali bio sam u urbi i rasijan pa nisam. Imala je i
lansku iskaznicu za fitness klub kao i za noni klub u rajonu
Taganjkaza koji nikada nisam uo. Imala je diskontnu karticu za
trgovinu s modnim dodacima na Novome Arbatu, tri naljepnice na
kartici kupi est jedna besplatno kafia na Pukinovom trgu, pokaz za
metro, oko dvije tisue rubalja i pedeset dolara. Pronaao sam papiri s
njezinim brojem telefona, to svi praktini Moskovljani nose, kako bi
osoba koja je ukrala torbicu mogla nekoliko dana poslije poslati svoju
baku da joj proda natrag dokumente. Imala je i fotografiju.
135

Knjigoteka

daa&Bocca

Maleni djeak na fotografiji izgledao je tako nevino. Iako je

fotografija bila crno-bijela i veliine kao za putovnicu, ispod zimske
kape zavezane ispod brade mogao se vidjeti plavi uperak, kao u
Tintina. Nisam mogao tono odrediti - sve te promjene koje su se
dogaale iz mjeseca u mjesec, sva ta ljupka dostignua zbog kojih su
roditelji bili izvan sebe od sree, bila su mi nekako strana - ali sam
procijenio da mu je bilo negdje oko godinu dana. Vidio mu se samo
gornji dio tijela, ali kao da je na sebi imao minijaturno mornarsko
odijelo. Bio je napola okrenut prema fotoaparatu dok je gledao gore u
enu na ijem je krilu sjedio. To je bila Maa.
Okrenuo sam fotografiju. Netko je na poleini napisao: Sa
Serjoom i datum. Bilo je to pet ili est mjeseci prije nego to sam je
upoznao. Izraunao sam da je u vrijeme kada smo bili u Odesi taj
maleni djeak imao oko dvije godine. Vratio sam fotografiju u torbicu, a
torbicu onamo gdje sam je pronaao.
Obje su te veeri nosile pripijene kombinezone - Maa tamnoplavi,
a Katja, ini mi se, ljubiasti - i previe minke. Veerali smo u
restoranu sa vedskim stolom punim ukrajinskih delicija. Natrpao sam
pun tanjur valjuaka, ali nisam ih gotovo uope pipnuo, samo sam
sjedio i pitao se: Tko je Serjoa? Tko je Serjoa? Tko je Serjoa? Njih
dvije su razgovarale o tome kamo bi ile na godinji da si to mogu
priutiti (na Maldive, na Sejele, u Harrods). Poslije smo u baru popili
Pina colade pa krenuli taksijem u noni klub na plai. Mislim da se zvao
Ramzes ili Faraon.
Bio je to prvi vikend sezone, rana veer, moda deset i trideset i
prohladno. Klub je bio poluprazan. Pozornica se kupala u pari od suhog
leda, a oko plesnog podija na kojem nije bilo ni due, bili su stolovi i tri
plastine egipatske piramide. Sjeli smo i ekali da se neto dogodi.
Nismo se ni trudili nadglasavati preko tehno glazbe. Prvo polako, a
zatimodjednom, kao to zna biti na zabavama i u nonim klubovima,
mjesto se napunilo. Maa i Katja su pole plesati. Ja sam otiao do bara
gdje sam stajao sam, pio i gledao oko sebe.
Osim desetak stereotipnih gangstera u opakim crnim konatim
jaknama, s vratovima irokima kao debla i frizurama osuenika na
smrt, ja sam bio petnaestak godina stariji od ostalih posjetitelja.
Dugonoge Odeanke gledale su me kao da sam egzibicionist ili prosjak,
onako odjeven u traperice i majicu. Poeo je striptiz - neobian goli
balet u kojem su glavni protagonist bili nepomini gorostas i dvije
136

Knjigoteka

daa&Bocca

razoaravajui stare ene s objeenim grudima. Posjetitelji, kojima

ironija nije bila strana, pljeskali su i navijali.
Nakon to su striptizete pokupile svoju odjeu i uurbano se
povukle, popeo sam se na jednu od piramida kako bih potraio djevojke
na plesnome podiju. Sada mi vie nije ba najjasnije to se dogaalo te
noi, ali maglovito se sjeam da sam se probijao do mjesta na kojem su
stajale u kutu pokraj pozornice, neujno se ispriavajui vlasnicima
prstiju na koje sam stao, dok su mi se naoale maglile, a u uima
bubnjalo. Sjeam se da su bile u drutvu s jo jednom djevojkom i
mladiem, ali ti stranci su nestali u dungli udova kada su primijetili
kako se pribliavam.
Stao sam ispred Mae, zgrabio je objema rukama za glavu kako je
ne bi micala i viknuo to sam glasnije mogao: Tko je Serjoa?
Molim? Lice joj se ukoilo, ali tijelo je pokuavalo nastaviti
plesati.
Tko je Serjoa, Maa?
Nemoj sada, Kolja.
Je li Serjoa tvoj sin, Maa?
Nemoj veeras, Kolja.
Je li on kod tvoje majke? Je li ona doista bila bolesna kada si bila
mala? Ima li uope majku, Maa?
Nemoj veeras. Veeras je tvoja no, Kolja. Hajdemo plesati,
Kolja. Tijelo joj se ponovno poelo micati. Jo uvijek sam drao njezinu
glavu, ali ona je ispruila ruku iza mene, prema Katji. Osjetio sam
Katjine ruke preko svojih ramena, njezine prste kako se isprepliu s
mojima na Mainom zatiljku, Katjin dah na svojem vratu i njezine
vrste grudi posred svojih lea.
Bio sam napola pijan od Pina colada, napola od svega to sam
shvatio. Dopustio sam Katji da makne moje ruke s Mae, prestao samna
nju vikati i poeo se njihati u svojem uobiajenom kolski disco stilu.
Vjerujem da smo izgledali kao prizor iz jeftinih mukih snova.
Ali u Odesi, ak vie nego u Moskvi, uz odgovarajuu rasvjetu i
odgovarajuu koliinu alkohola, moe nekako postii da sve izgleda
bolje nego to doista jest, moe uiniti da stvari budu onakve kakvima
eli da budu. Ljudi to rade, moi e i ti. I ja sam, te duge posljednje
noi. Para od suhoga leda se rasprila i ja sam vidio kako iza pozornice
nonog kluba blista Crno more i pjenu valova koji su nas poli traiti na
137

Knjigoteka

daa&Bocca

mjeseini. inilo mi se da umijem plesati poput svih tih tijela koja su se

izvijala na stolovima i penjala na podije kako bi pokazala cijelome
svijetu koliko su mlada i lijepa dok se raalo ljeto. inilo se kao da
gangsteri nikome ne ele zlo i da me Maa iskreno ljubi. Piramida je
izgledala kao piramida, sav taj privid mirisao je na sreu, a no je imala
okus slobode.

Bili smo u postelji samo oko sat vremena kada se svjetlost poela
razlijegati preko vode, kroz drvee i izmeu naih hotelskih zastora. Na
bedrima i trbuhu usnule Mae traio sam znakove, tragove, strije, ali
nisam ih mogao pronai.

138
Knjigoteka

daa&Bocca

PETNAEST

Kada smo se vratili iz Odese ve je nastupilo ljeto. U Moskvi proljee

jednostavno proleti, kao da je gotovo preko noi ili dok gleda film:
probudi se, ili mirkajui izae iz kina na sve topliji zrak i shvati da
je bilo pa prolo. Gotovo se osjeao okus hormona i energije. Neto se
moralo dogoditi sa svom tom energijom, netko je morao uiniti neto s
njom.
Nekoliko dana nakon povratka kui - dan, dva prije nego to smo
dogovorili potpisivanje ugovora za stanove - Maa i ja smo ponovno
svratili do Tatjane Vladimirovne. Doekala nas je na vratima, predloila
da izaemo pa smo zajedno poli u etnju oko ribnjaka na kojem se led
otopio. Dali smo joj jo jedan maleni dar koji smo za nju kupili, magnet
za hladnjak na kojem je bila opera u Odesi, a pokraj nje portret ponosne
carice. Prinijela ga je blie oima pa ga spremila u dep tankog
tamnoplavog proljetnog kaputa. Rekla je da bi jednoga dana voljela
ponovno posjetiti Crno more.
I hoete, rekao sam.
Moda, rekla je ona.
Nakon toga Maa joj je priopila da je iskrsnuo problem sa
stanovima. Zapravo dva. Prvi, koji sam po Mainim rijeima navodno ja
otkrio, bio je da e, ako Tatjana Vladimirovna zamijeni svoj stan za novi
onako kako su se dogovorili, moda morati platiti stotine tisua rubalja
poreza na nekretnine. Vlasti e, rekla je Maa, procijeniti koliko po
njihovom vrijedi novi stan i dodati to iznosu od pedeset tisua dolara
kako bi izraunali nominalnu vrijednost njezina starog stana.
Ukupan iznos bit e vii od praga nakon kojega se plaa porez.
Tako bi Tatjana Vladimirovna mogla ostati bez pedeset tisua dolara i
moda morala platiti jo.
Je li to istina, Nikolaj? pitala me Tatjana Vladimirovna. Ne znam
zato mi je toliko vjerovala. Maa me gledala u oi, nije mi namigivala
niti mi je ohrabrujue ili lukavo kimala glavom, jednostavno je ve
znala to sam u tom trenutku bio spreman rei i uiniti.
139
Knjigoteka

daa&Bocca

Da, istina je, rekao sam svojim najboljim odvjetnikim tonom,

iako je to bio prvi put da sam za tako neto uo. Poslije sam provjerio:
nije bila istina, ali je zvualo kao da jest.
Postojalo je rjeenje, objasnila je Maa. Mogli bi sastaviti dva
odvojena ugovora: jedan o prodaji stana pokraj ribnjaka Tatjane
Vladimirovne za pedeset tisua dolara, drugi za kupovinu novog stana
u Butovu. U drugom ugovoru bi naveli neki realniji iznos za taj stan,
dovoljno visok da vlasti ne posumnjaju kako je prodaja lana. Sam iznos
nije bio vaan, jer ga Tatjana Vladimirovna ne bi morala doista platiti.
Dva ugovora, rekla je Tatjana Vladimirovna. Razumijem. A kada
trebam potpisati drugi ugovor, onaj za moj novi stan?
Uskoro, rekla je Maa.
Tatjana Vladimirovna je zastala i nekoliko trenutaka gledala u
svoje cipele. Slegnula je ramenima i rekla: U redu. Drugi problem,
rekla je Maa, bio je to je Stjepan Mihajlovi nazvao da joj kae kako je
stan u Butovu gotovo dovren, ali ne sasvim. Bit e za tjedan ili dva,
obeao je, tri tjedna najvie. Maa je predloila da Tatjana Vladimirovna
svejedno proda svoj stan - da potpie dokumente i uzme novac. Rekla je
da smo ve dogovorili termin u banci gdje e prebrojiti novac, to emo
morati platiti ak i ako se sve odgodi. (Tih dana, trgovanje
nekretninama, kao i sve vee ruske transakcije - kupovina sudaca,
podmiivanje poreznih inspektora obavljala se uvijek i samo u
gotovini.)
Zar i to moramo platiti banci?
Da, Tatjana Vladimirovna, rekao sam.
Tatjana Vladimirovna e, nastavila je Maa, svejedno moi ostati
ivjeti u stanu pokraj ribnjaka sve dok stan u Butovu ne bude dovren.
Trebalo je srediti samo kuhinju, rekla je, i im Stjepan Mihajlovi ugradi
radne povrine i perilicu sua gotovo je. Jedino to je jo Tatjana
Vladimirovna morala uiniti bilo je da se odjavi sa stare adrese - to jest,
da obavijesti nadlene vlasti da vie ondje ne stanuje. Nee bitinigdje
prijavljena. Maa je sve to izgovorila polako, ne zamuckujui, ne
pokazujui nervozu ili emocije. Bila je nevjerojatna.
Perilica suda! rekla je Tatjana Vladimirovna i poela se smijati.
Zatim je zastala - stanka je due trajala pa sam se zabrinuo da bi mogla
pristati - ali priznajem - vie sam se brinuo da nee. Sjeam se da sam
gledao u pod i razmiljao kako je nevjerojatno suha staza oko ribnjaka.
Drvee je ponovno izgledalo ivo, prepuno zelenila, a iz restorana pod
140

Knjigoteka

daa&Bocca

atorom s druge strane ribnjaka ulo se nabijanje. udesne ivotinje

koje su puzale i spremale se na skok na zidu zgrade preko puta zgrade
Tatjane Vladimirovne blistale su kao da ih je netko uljepao za ljeto.
Napokon je Tatjana Vladimirovna rekla: U redu. Nai emo se u
banci, pa smo nas troje nastavili etnju.

Zakopani iguli u mojoj ulici izvirio je iz svoje snjene ahure. Imao

je pukotinu na vjetrobranskom staklu, ali je djelovao ie nego prije
nestanka, kao da je zima oprala sve njegove mrlje. Dok sam prolazio
pokraj zgrade u kojoj stanuje, ili je stanovao prijatelj Olega Nikolajevia,
vidio sam kako skupina radnika Tadika gura kolica puna pijeska i nosi
daske od iverice i kante s bojom uza stube. Ljetni kafi na uglu Bulevara
otvorio je prozore kako bi pustio unutra topli zrak. Topole koje je neki
genijalni sovjetski urbanist dao posaditi po cijelome gradu bile su u
punome cvatu pa su posvuda razbacivale paperjasto bijelo sjemenje benigna lipanjska napast koju su Moskovljani zvali ljetni snijeg znala
se lijepiti u kosu, ponekad u grlu i taloiti uz ivinjake u grumenima
koje su pijani adolescenti palili.
Banka u kojoj smo trebali potpisati ugovor i prebrajati novac
nalazila se blizu stana Tatjane Vladimirovne u dijelu Moskve koji se
zove Kitaj gorod 8. Tik do banke bila je kockarnica, a prekoputa, sjeam
se, bio je diskont s DVD-ima. Kasnio sam. Bio je radni dan, mislim
ponedjeljak, i u uredu smo imali jako puno posla oko nekog novog
zajma. Gotovina je i dalje u slapovima pritjecala u Moskvu, ak i nakon
svega to je Kremlj uinio arogantnome naftnome tajkunu, njegovom
nesretnom odvjetniku i manjem dijelu Ijutitih dioniara. Kada sam
stigao ve sustajali ispred banke, Maa i Katja u kostimima s hlaama u
kojima ih prije nisam vidio (vrlo uskim na bokovima), Stjepan
Mihajlovi sa svojim takorskim repiem i u sakou od nekakvog
materijala nalik na tvid, Tatjana Vladimirovna u dugakoj plisiranoj
suknji i smeoj bluzi. Uli smo i proli pokraj niza sumornih blagajnika
iza neprobojnih stakala pa kroz vrata sa sigurnosnim kodom u neku
vrstu sobe za sastanke s prozorima gotovo blizu stropa, kao u zatvoru i
vrem mlake vode na stolu.
8Kitaj gorod - povijesni dio u centru Moskve. Iako se u ruskom jeziku Kina naziva
Kitaj, naziv tog dijela grada ne oznaava kinesku etvrt. Vjerojatno nazvan prema
zastarjelom izrazu kita - sveanj.

141

Knjigoteka

daa&Bocca

ekala su nas dva bankovna inovnika: jedan je trebao supotpisati

dokumente koji su se slali u dravni ured za registraciju nekretnina,
drugi izbrojiti novac koji je Stjepan Mihajlovi donio sa sobom u
pohabanoj konatoj torbi za spise. (Nikada nisam saznao podrijetlo
preostalih dvadeset pet tisua dolara.) Na drugom kraju prostorije bila
su vrata sa sigurnosnom reetkom, poput onih kakve se nou mogu
vidjeti na izlozima trgovina kada su zatvorene. Otvorili su reetku pa
smo svi mi - bankovni inovnici, Stjepan Mihajlovi, Tatjana
Vladimirovna i ja kao njezin pravni zastupnik proli kroz vrata jedan po
jedan i spustili se niz spiralne metalne stube u tiini. ulo se samo
odzvanjanje naih koraka i nekoliko tekih uzdaha stare gospoe. Ona
je bila ispred mene pa kada se zauo zvuk zatvaranja i zakljuavanja
reetke, vidio sam kako joj se glava trgnula i ona je pogledala iza sebe
grevitim, automatskim pokretom svojstvenim sovjetskim ljudima.
Prostorija u dnu stubita bila je zaguljivi nemilosrdni trezor bez
prozora s malenim drvenim stolom na sredini, onakav za kakvim smo ti
i ja neko pisali ispite, iznad kojega je visjela jedna svjetiljka. Na
zidovima su bili sefovi. Bankovna inovnica iji je zadatak bio da
prebroji novac - mislim da je bila Armenka, debeljukasta ena srednjih
godina, ljubazna, ali nekako umorna - sjela je na jedini stolac. Stjepan
Mihajlovi je izvadio novac iz torbe, pedeset tisua dolara u
novanicama od po tisuu rubalja, i predao joj da ga pregleda. Mi ostali
smo stajali oko nje diui, dok je ona provjeravala novanice rairivi ih
poput lepeze pod fluorescentnom svjetiljkom. Pregledala ih je
povealom kakvo koriste trgovci dijamantima, zatim je ubacila
svenjeve novanica u buni broja. Podijelila ih je u tri hrpe, zavezala
elastinim vrpcama i spremila u tamnosivu depozitnu kutiju. Ispisala je
potvrdu i napokon ugurala kutiju u otvor na zidu.
Teko diui popeli smo se uza stube. Tatjana Vladimirovna je sjela
za stol sa Stjepanom Mihajloviem. Ja sam stao uza zid s Maom i
Katjom. Tatjana Vladimirovna je potpisala novi kupoprodajni
ugovorkoji je na moju molbu na brzinu sastavila Tatarka Olga: njezin
stan za pedeset tisua dolara. Ona ga je brzo potpisala ne proitavi
dokument i okrenula se prema nama s osmijehom. Kopija ugovora bit
e proslijeena u Ured za registraciju nekretnina, objasnili su bankovni
inovnici. Kada za tjedan, dva, po njihovoj procjeni, iz Ureda poalju
potvrdu da je Stjepan Mihajlovi postao novi vlasnik, on e dobiti
duplikat kljueva nekretnine koji e se uvati u banci, a Tatjana
Vladimirovna moe doi po svoj novac.
142

Knjigoteka

daa&Bocca

estitamo! rekla je Maa.

Oj, Tatjana Vladimirovna! rekla je Katja, priskoila i zagrlila je s
meu dok je ona sjedila za stolom. estitam! rekao sam. Hvala,
rekao je Stjepan Mihajlovi.
Perilica sua! uskliknula je Tatjana Vladimirovna i poela se
smijati.

Nekako u to vrijeme ponovno je nestao na nadzornik Vjaeslav

Aleksandrovi. Zajam je isplaen u cijelosti, ali on je trebao potvrditi da
se potuju svi uvjeti i rokovi - pogotovo uvjet da e terminal isporuiti
prvu poiljku nafte toga ljeta te da je tvrtka koja je pozajmila novac na
dobrom putu da pone vraati dug prema dogovorenom rasporedu. Ali
njegov telefon je bio iskljuen, a s njegove e-mail adrese stizao je
zagonetan automatski odgovor u kojem je pisalo da mu je veoma ao,
da moli za ispriku, jer neko vrijeme nee biti u mogunosti odgovarati
na poruke. Do Kozaka se takoer iznenada nije moglo doi. Sergej
Borisovi je svratio u zgradu preko puta Kremlja gdje smo imali
posljednji sastanak s njime. Ispostavilo se da pripada tvrtki za trgovinu
naftom u vlasnitvu pretilog uzbekog ubojice. Sergeju Borisoviu su
rekli da nikada nisu uli za Kozaka te ga otpratili iz zgrade. Kada smo
kontaktirali Narodneft oni su nas, u pisanom obliku, podsjetili da
nemaju nikakvu pravnu odgovornost za poslove koje sklapa jointventure tvrtka. Paolo je rekao kako jo uvijek nije potrebno zamarati
banke time, ali vidjelo se da je uzrujan: imao je tamne krugove oko
oiju i poeo je psovati na talijanskom. Kada je spominjao Kozaka
uglavnom je govorio o njemu kao o Nicholasovom prijatelju. Ljudi su
ga izbjegavali u uredu, a kada bi se nali s njime u dizalu nervozno su
motrili kako se crvene brojke iznad vrata smjenjuju jedva ekajui da
se vonja zavri.
Nisam mogao izai s posla onoga dana kada je stigla potvrda pa
nisam bio ondje da vidim Tatjanu Vladimirovnu dok se gegala, kako
sam zamiljao, s pedeset tisua dolara u rubljima u plastinoj vreici
natrag u stan u kojem je ivjela etrdeset godina i u kojem je raunala
da e stanovati jo nekoliko tjedana. Mislim da se to dogodilo nekih
deset dana nakon prvog odlaska u banku, sredinom lipnja, kada su dani
dugi, a zima se ini poput sna. Taj dio nisu mogli namjestiti. Banka je
bila u posjedu novca i njezini zaposlenici su ga smjeli dati samo njoj,
tako da ga je vjerojatno imala, barem neko vrijeme.
143

Knjigoteka

daa&Bocca

Ali prije nego to smo se rastali, onoga dana kada su brojali novac u
trezoru, Tatjana Vladimirovna nas je posljednji put pozvala k sebi. Stan
je bio vrlo blizu banke. Njezine kutije su bile uredno poslagane u
hodniku. Namjetaj je izgledao nekako nelagodno golo. Na zidovima
vie nije bilo tanjura i svjedodbi. U kuhinjskom sudoperu bila je
gomila cvijea koju je potkraj proteklog tjedna, kada je bio njezin
posljednji radni dan, dobila od kolega iz muzeja, objasnila je Tatjana
Vladimirovna, kao i novi radioprijemnik.
I ja sam od nje dobio dar. Rekla je da ima previe stvari, nije znala
hoe li u Butovu za sve njih biti mjesta, uostalom to e joj? eljela je da
imam podsjetnik na nae prijateljstvo. Bila je to fotografija na kojoj je
bila u gimnastikom kolutu, snimljena u vrijeme kada su pred njom bila
jo etiri desetljea komunistikih lai i nestaica, zatim desetljee nade
pa nove lai i nestaice i na kraju Maa, Katja i ja. Nisam je elio uzeti,
ali ona je ustrajala. Mislim da si je vidjela jedanput u ladici i pitala me
tko je to, a ja sam promrmljao neto o suvenirima, nisam ti ba
odgovorio. Od svih stvari koje posjedujem - a nemam ih ba puno,
priznajem, ako se uzmu u obzir moje godine i stanje na bankovnom
raunu - tu fotografiju Tatjane Vladimirovne iz njezine crno-bijele
mladosti najradije bih izgubio, najradije bih od nje pobjegao, ali nekako
ne mogu.

144
Knjigoteka

daa&Bocca

ESNAEST

Kao to sam ve rekao, odao ga je smrad.

Cvijee je ponovno bilo u lijehama posred Bulevara, red za redom
gizdavih mauhica i tulipana. U skladu s tajnim lankom ruskog ustava,
polovica ena ispod etrdesete poela se odijevati poput prostitutki.
Kada bi preko casina na Novom Arbatu pogledala prema rijeci i hotelu
Ukrajina, toplina i benzinska isparavanja stvarala su neobinu
izmaglicu poput fatamorgane. Bila je sredina lipnja i Konstantin
Andrejevi je poeo vonjati.
U ranu veer izaao sam iz svojega stana kako bih se, koliko se
sjeam, naao sa Steveom Walshom u Amerikoj zalogajnici blizu Trga
Majakovskog. Kada sam se spustio stubama do odmorita ispred stana
Olega Nikolajevia, ugledao sam Georgea kako sjedi na otirau ispred
njihovih ulaznih vrata. Bio je to stari, artritini bijeli maak s ruiastim
uima i uznemirujue ruiastim oima, debeo kao brea maka, ali s
vrlo tankim repom. Piljio je u zid kao da pati od posttraumatskog
poremeaja. Nagnuo sam se preko njega i vie puta pritisnuo zvono
Olega Nikolajevia, ali nije bilo odgovora. Georgeov prazan ruiasti
pogled sreo se s mojim. Ostavio sam ga ondje i nastavio se sputati
stubama prema ulaznim vratima i svjeem veernjem zraku.
Prvo sam ugledao Olega Nikolajevia. Bio mi je okrenut leima, ali
ja sam ga prepoznao dok je stajao ondje u izguvanom odijelu pognute
glave, kao da se moli ili plae. Oko njega su se kretali i razgovarali ljudi,
ali on je ukoeno stajao potpuno sam, s njime nije nitko razgovarao.
Iz smjera iz kojega sam dolazio gomila ljudi mi je zaklanjala pogled,
ali odmah sam ulovio miris - slatkasto-gnjili smrad koji je odao
Konstantina Andrejevia. S nekih deset metara udaljenosti ugledao sam
stopalo.
Samo jedno, virilo je iz prtljanika naranastog igulija, visjelo
preko umrljanih registarskih tablica. Na stopalu je jo uvijek bila cipela,
sjeam se. Iznad cipele se vidio djeli arape, a iznad arape zelenkasta
koa.
Od koljena prema gore jo uvijek je bio u prtljaniku, hvala Kristu,
ali nekako sam odmah znao da je to Konstantin Andrejevi, nestali
145

Knjigoteka

daa&Bocca

prijatelj Olega Nikolajevia. Priao sam Olegu Nikolajeviu i stao pokraj

njega, zagledao se u rijetke bijele pramenove na vrhu njegove pognute
glave, a zatim zajedno s njime gledao u tlo tri minute ili cijelo jedno
stoljee, on i ja, odvojeni, a zajedno. Oleg Nikolajevi nije pogledao gore
ili u stranu, ali ja sam shvatio da on zna da sam ondje.
Napokon sam rekao: Strano. Jednostavno strano.
On je pogledao gore pa u mene, otvorio usta, ali samo je progutao i
ponovno spustio pogled.
Oko automobila je stajalo pet, est policajaca. Dvojica ili trojica
razgovarali su mobitelima. Na sebi su imali smijene svijetloplave
koulje kakve nose moskovski policajci ljeti - napete preko trbuha s
elastinim rubom oko pojasa, ispod kojega su im preko bedara visjeli
pitolji. Izgledali su poput uzvanika na jednom od onih ruskih rotilja
koji traju cijelu vjenost. S druge strane automobila, na haubi je sjedio i
puio onaj mlaahni detektiv kojemu sam se obratio prije nekoliko
mjeseci i kojega sam odbio podmititi, kada sam pokuavao, iako ne ba
usrdno, pomoi Olegu Nikolajeviu da pronae svojeg nesretnog
prijatelja.
Pozdrav, rekao sam.
Pozdrav, Englezu, odgovorio je. inilo se da mu je drago to me
vidi. Na sebi je imao crne traperice, laneni sako i tamnu majicu sa
slikom pinte Guinnessa na grudima.
Znate li tko je to uinio? pitao sam ga.
On se nasmijao. Imao je vie priteva nego prije. Jo ne. Moda
emo znati sutra.
Zato su ostavili tijelo ovdje?
Ne znam, rekao je detektiv. Moda je netko naiao kada su ga
micali. Vjerojatno su zakljuili kako je preopasno da se voze naokolo sa
starcem u prtljaniku. Moda su se namjeravali poslije vratiti, ali zbog
neega nisu. ini se da je bio dugo unutra. Moda jo od prole godine.
Sjetio sam se to mi je Steve Walsh ispriao o metodi kada prvo
koriste ubojice amatere, zatim ubojice profesionalce. Pitao sam
detektiva je li moda tako bilo i u sluaju Konstantina Andrejevia.
On se na trenutak zamislio. Moe biti, rekao je. Traljavo obavljen
posao. Koristili su eki, ili moda ciglu. elite pogledati?
Ne, hvala.
146
Knjigoteka

daa&Bocca

Odmaknuo sam se malo u stranu, do ograde crkve. uta trava

pokuala je oivjeti u blatu. Nazvao sam Stevea. Mrtav je, rekao sam.
Hoe li kasniti? Mislio sam da poslije svratimo do Alfieja To je
bio lokal blizu zoolokog vrta kamo su zalazile ruske djevojke koje su se
pretvarale da su prostitutke i prostitutke koje su se pretvarale da to
nisu kako bi plesale na stolovima dok su u njih piljili sredovjeni
stranci. Uvijek mi se svialo kod Alfieja.
Konstantin Andrejevi, rekao sam, prijatelj mojeg susjeda. Mrtav
je.
Ispriao sam Steveu o stopalu i o ekiu (ili cigli). Rekao sam ti da
je mrtav, primijetio je Steve pa dodao: Vjerojatno zbog stana.
Molim?
Zbog stana. Ima li stan?
Da, rekao sam. Ima. Imao je.
Eto, rekao je Steve, to je to. U tome je stvar, kaem ti. To se
uvijek dogaa zbog stana, osim kada nije rije o alkoholu ili preljubu.
Netko ga je koknuo zbog stana.
Kriminal povezan s nekretninama bio je jo ei devedesetih,
objasnio je Steve nostalginim tonom kakvim govore svi moskovski
veterani kada spominju to tako im drago desetljee kraa i razvrata.
Nakon pada komunizma moskovske vlasti su dale veinu gradskih
stanova ljudima koji su u njima ivjeli za smijene iznose. Odmah se
poelo s prijevarama, rekao je Steve. Ponekad bi se prevarantice
vjenale s vlasnicima, zatim dovodile roake ili brau iz Rostova ili
odakle god, kako bi ih se rijeili i mogli naslijediti stan. Ili bi
jednostavno toliko izmuili jadne idiote koji bi im prepustili pravo
vlasnitva, a zatim bi ih rastvorili u kiselini ili bacili u rijeku Moskvu.
Ali sada kada je Rusija postala civilizirana, rekao je Steve,
razradili su laki nain. Pronau nekog osamljenog starca, koknu ga,a
podmitljivi sudac izda potvrdu kako su oni zakoniti nasljednici. To je to,
stan je njihov.
Zar ne trebaju tijelo? upitao sam. Mislim, da dokau da je mrtav.
Zar ne trebaju da bude pronaen?
Isuse, Nick, mislio sam da si odvjetnik. Ne, tijelo nije potrebno. U
Rusiji, ako te nema pet godina, mrtav si. Finito. Ali - i to je najbolji dio blagonakloni sudac moe proglasiti nekoga mrtvim est mjeseci nakon
nestanka. Potraiva samo mora dokazati da je nestala osoba posljednji
147

Knjigoteka

daa&Bocca

put viena u opasnoj situaciji. to nije teko. To moe biti ribolov na

ledu. Moe biti plivanje u rijeci u pijanom stanju. Mogu biti i otrovne
gljive koje je netko grekom ubrao u umi. est mjeseci, osoba je mrtva,
a stan njihov. Kada je Konstantin kako-se-ve-preziva nestao?
Ne znam, rekao sam. Ne sjeam se. Moda u listopadu, tako
nekako.
Dovoljno davno. Dovoljno da su stan ve prodali.
Sve do tog trenutka mislim da sam uspijevao uvjeravati samoga
sebe, koliko sam uope o tome razmiljao, da nije sve tako strano, to s
Maom i Katjom i Tatjanom Vladimirovnom - da nije ba lijepo, moda
je ak i loe, ali ne toliko loe. Ne kao ovo. Trebao sam paljivije sluati
to govore. Trebao sam shvatiti to se dogaa. Moda i jesam, ali sam se
nastavio ponaati kao da nisam. Ali kada se iz prtljanika igulija
pojavila noga Konstantina Andrejevia, a Steve mi ukratko ispriao
povijest makinacija sa stanovima, nisam se vie mogao pretvarati da ne
shvaam.
Ali kako bi se dogovorili sa sucem, rekao sam, prevarantima
treba novac, zar ne? Trebaju im veze. to ako ih nemaju? Mislim, ti
prevaranti. to ako su nekakvi sitni kriminalci, ako su iz provincije,
mlaarija?
Postoje druge metode, rekao je Steve. Potrebno je pronai nekog
lakovjernog, po mogunosti bez roaka. Uz malo strpljenja i
domiljatosti vjerujem da je sve mogue. Dogaa se to na razliite
naine. Savreni moskovski zloin. Privatizacija, cijene nekretnina koje
su probile strop i nedostatak skrupula i eto ti ubojstva. A zato misli
da je rije o sitnim kriminalcima?
Ne mislim, rekao sam i malo zastao. Ma ne znam. Nakon
nekoliko sekundi dodao sam: On je bio u automobilu, Steve. U mojoj
ulici. Ispod snijega. Mislim, automobil je bio pod snijegom. ini se da je
bio ondje cijelu zimu. Bio je zakopan u snijegu.
Visibaba, rekao je Steve. Tvoj prijatelj je visibaba.
Tako ih nazivaju, rekao mi je - tako nazivaju tijela koja budu
pronaena nakon to se snijeg otopi. Uglavnom su to pijanci, beskunici
koji jednostavno dignu ruke od svega pa legnu u snijeg, ali i pokoja
nestala rtva ubojstva. Visibabe.
Kao to sam ti rekao, Nicky, dodao je Steve, kada pone kraj
svijeta, krenut e iz Rusije. uj, hoe li doi do Alfieja?
148
Knjigoteka

daa&Bocca

Prekinuo sam vezu i vratio se do Olega Nikolajevia. On se

uspravio, ali se nije pomaknuo.
Olegu Nikotajeviu, rekao sam, ao mi je. Jako mi je ao.
Do Boga je visoko, rekao je Oleg Nikolajevi gledajui u ono
stopalo, do cara daleko.

Mogao bih rei da me savjest natjerala da to uinim. Volio bih ti to

rei. Moda je ak bila savjest, kao i radoznalost, ali i neto drugo, neto
gadnije, neka vrsta divljenja onome u emu sam sudjelovao, koja je bila
daljnji roak ponosa. Takoer bih volio da ti mogu rei da sam to
odmah uinio, jo te iste veeri kada sam ugledao stopalo. Ali istina je
da to nisam uinio te veeri, moda ak ni sljedeeg dana, iako nije
prolo puno vremena, uvjeren sam da je tako. Moda negdje unutar
tjedan dana, moda samo tjedan dana, krenuo sam traiti Tatjanu
Vladimirovnu premda nisam bio uvjeren da u je pronai.
Nisam se uo s Maom ili Katjom od dana kada smo svi ili u banku
kako bi prebrojali novac i potpisali ugovor. To je neto to nisam
oekivao - tako iznenadan kraj.
Nazivao sam Mau vie puta, ali samo bih dobio ruski signal da je
linija u kvaru - tri visoke note od kojih je prva bila dovoljna da razbije
staklo ili izludi pse, ostale jo vie - a zatim obeshrabrujuu poruku da
je njezin telefon iskljuen ili izvan podruja pokrivanja. Pokuao bih
ponovno kada bih se sjetio stare gospoe. Na kraju sam otiao do stana
Tatjane Vladimirovne i pozvonio.
Zvonio sam minutu, moda dvije, dok sam jedne prekrasne tople
subote stajao u hladovini njezina dvorita. Napokon je vrata otvorila
neka Japanka koja je izlazila. Nasmijeio sam joj se, uao i krenuo uza
stube. Kucao sam po vratima Tatjane Vladimirovne, prvo tiho, kao da
unutra spava dojene, ili kao da nisam elio da netko doista otvori.
Zatim sam kucao sve glasnije i glasnije, bre i bre, kao da sam agent
KGB-a u noi punoj posla. Ali nitko nije otvarao, samo se s kata iznaddo
pola stubita dokotrljala debela plavua u kunoj haljini i uvijaima u
kosi, primila se za ogradu i piljila u mene sve dok nisam otiao.
Otiao sam do ribnjaka i zastao na stazi oko njega. Tada je ve bila
suha i pranjava, s nje se u oblaiima dizala bijelo-siva praina s
okusom krede koja se nahvatala po mojim hlaama. Proetao sam do
metroa i uao kroz staklena vrata, teka vrata koja su se s osvetom
zalijetala na putnike, kao njihova prolost. Odustao sam od toga da ih
149

Knjigoteka

daa&Bocca

kao neko pridravam za sljedeu osobu koja e naii, samo sam ih

pustio ne osvrui se, odbijajui besplatnu priliku da pokaem malo
milosti u tom gradu gladijatora.
Metroom sam se odvezao do Butova: teoretski, Tatjana
Vladimirovna se moda ve stigla preseliti. Ovaj put taksist kojega sam
zaustavio ispred stanice metroa bio je nonalantno ogoreni
Uzbekistanac, koji mi je objasnio kako e uskoro, tek to nisu,
Muslimani ustati protiv Rusa i svih ostalih u konanom ratu. Kada smo
skrenuli u ulicu na kraju grada primijetio sam da se druga strana ceste
pretvorila u pravu dunglu. Drvee i grmlje razlistalo se tipinom
ruskom ljetnom uurbanou. Vidio sam ljude kako prolaze izmeu
starih drvenih kuica i odlaze u umu, neki s malom djecom, drugi s
bocama. Zaustavili smo se ispred zgrade u ulici Kazanskaja - zgrade
Tatjane Vladimirovne, ili Stjepana Mihajlovia, ili MosStrojInvesta ili
niije.
Pritisnuo sam na interfonu brojeve za stan u kojem smo bili
tijekom zime. Nitko se nije javio. Pritisnuo sam sve brojeve odjednom,
zatim u razliitim kombinacijama. Ovoga puta taj trik nije upalio. Nakon
nekog vremena shvatio sam da ice koje su virile iz interfona, jedna
zelena, jedna crvena i jedna plava, jednostavno vise ispod njega i nisu
spojene. akom sam lupao u metalna vrata. Preao sam na drugu stranu
ulice i pogledao zgradu.
Iza nje je sjalo sunce pa sam skupio kapke. Koliko sam mogao
procijeniti, unutra nigdje nije gorjelo svjetlo. Dugo sam piljio u kutni
prozor balkona na sedmome katu gdje je trebao biti stan Tatjane
Vladimirovne. Iza prozora kao da nije bilo ive due. Uinilo se da vidim
kuhinjske ormarie na zidu, ali nita vie. Balkon je bio prazan. Zatim
sam pogledao gore i primijetio da na posljednjem katu jo uvijek nisu
ugraeni prozori. Jedna od onih debelih moskovskih vrana sjedila je na
goloj prozorskoj dasci posred penthousea.
Krenuo sam pjeice prema metrou. Odluio sam upitati nekoga u
vezi te zgrade - to me to moglo kotati? Znao sam da vie nikadaneu
svraati u Butovo. Odluno sam proao kroz vrt obrastao travom
najblie dae i uspeo se stubama do ulaznih vrata. Tek sam poslije
primijetio da pokraj gomile cjepanica spava golemi smei pas. Pokucao
sam. Otvorio mi je stariji mukarac od kojih sedamdeset pet, a moda
pedeset godina, uvijek mi je to bilo teko odrediti. Na sebi je imao
zimski kaput, ali na nogama nije imao ni cipele ni arape.
150
Knjigoteka

daa&Bocca

Ispriao sam se to mu smetam i pitao ga moe li mi ita rei o

novoj zgradi preko puta ceste.
Ne, odgovorio je.
Nita?
Prouavao me nekoliko sekundi. Pretpostavljam da je pokuavao
dokuiti u koju vrstu prevaranata ja spadam. Imao je zakrvavljene oi,
trodnevnu blijedu bradu, nedostajao mu je svaki drugi zub.
Mislim, rekao je, da im je ponestalo novca.
Kome je ponestalo novca?
Ne znam. Slegnuo je ramenima. efovima. Pria se da e je
sruiti.
Tko to pria?
Ljudi.
Znai li to da ondje nitko ne stanuje?
Nitko, rekao je. Mislim, ne znam. to manje zna, bolje spava.
Suutno mi se nasmijao svojim krezubim ustima dok je zatvarao vrata.

Imao sam samo maglovitu predodbu gdje Maa i Katja stanuju, ali
sam svratio na sva ostala mjesta kojih sam se mogao sjetiti, ili na
gotovo sva. Da si me tada pitala to radim, vjerojatno bih ti odgovorio
da jo uvijek traim Tatjanu Vladimirovnu, ali istini za volju, to je bilo
samo djelomian razlog i to ne najvaniji. Bilo je tu jo i pitanje mojeg
novca, onih dvadeset pet tisua dolara, ali zapravo nije se ni o tome
radilo.
Prvo sam otiao do trgovine mobitelima u blizini Tretjakovske
galerije. Dan je bio topao, a trgovina puna pregrijanih kupaca koji su se
hladili letcima sa specijalnim ponudama. Prva djevojka kojoj sam se
obratio rekla mi je da je Maa dala otkaz, a da je ona zauzeta. Poslovoa
mi je rekao da nemaju Maine kontaktne podatke i zamolio me da
napustim trgovinu. Svratio sam do restorana u ulici Neglinaja gdje sam
na Staru godinu zatekao Katju kako konobari. Bilo je ondjepuno Katji,
rekli su mi alei se, mogu izabrati, ali one koju sam ja traio vie nije
bilo.
Nakon Odese bio sam prilino siguran da Katja nikada nije nogom
kroila u Moskovsko dravno sveuilite, ali svejedno sam poao
onamo, do manijakalnog Staljinovog tornja na Vrapevim brdima.
Sjeam se da se mladi, tek vjenani par, slikao na etnici ispred
151

Knjigoteka

daa&Bocca

sveuilita, odakle se preko rijeke i Kremlja, crkvi i cijelog tog kaosa

vidi itav grad. Mlada je bila u haljini na bretele, napuhanoj kao kola
od bjelanjaka, napadnijom od one kakvu zamiljam da e tvoja biti, ako
nakon svega ovoga uope bude vjenanja. Njezine prijateljice bile su
odjevene u arene oprave, poput pauna, a kum i ostali mukarci u
stroga gangsterska odijela. Djelovali su mi nekako dirljivo osueni na
propast. uo sam kako svatovi viu: Gorko, gorko, ritualni znak da se
par zagrli, poljupcima odagna svu gorinu i uini novi ivot slatkim.
Kipovi na fasadi sveuilita - slavni intelektualci koji su drali knjigu u
ruci, dodirivali globus ili idiotski bili zagledani u budunost, podsjetili
su me na kipove na platformi stanice Trg revolucije, gdje sam prvi put
ugledao Mau. Zatitar na glavnom ulazu nije me htio pustiti u zeleno
predvorje, a ja nisam ni znao to bih ondje radio ak da sam uspio ui.
Stajao sam vani i zapitkivao zgodne djevojke u kratkim suknjama i
mladie u jeftinim trapericama poznaju li Katju sve dok se nisam poeo
osjeati smijeno i poniavajue staro. Kada sam odlazio umalo me
sruio mladi na koturaljkama. Zvijezda povrh glavnog tornja mirkala
je na nemilosrdnom suncu.
Zvao sam u MosStrojInvest. To je potrajalo - ini se da je tvrtka
propadala - ali na kraju sam ipak uspio. Rekli su mi da nikada nisu uli
za Stjepana Mihajlovia ili Tatjanu Vladimirovnu. Zakljuio sam da je
Stjepan Mihajlovi oito imao prijatelja u toj tvrtki ili je znao nekog od
graditelja tko mu je posudio kljueve stana u Butovu. Moda je od toga
sve poelo, od mamca. Sigurno su imali jo kojeg prijatelja da sredi
lane dokumente. S jedne strane, to im je bilo gotovo dovoljno, ali bio
sam potreban i ja da pribavim prave dokumente za stan Tatjane
Vladimirovne i da joj ulijevam osjeaj sigurnosti. Vjerojatno su ocijenili
da e onih pedeset tisua koje su joj dali pomoi da sve izgleda kao
legalan posao.
Jedino mjesto kamo sam pretpostavljam trebao otii, a nisam, bila
je daa, ona za koju su mi rekli da pripada starcu koji je neko radio na
eljeznici - ona s banjom veliine ormara i arobnom spavaom sobom
na tavanu, mjesto na kojem sam otkrio kako Maa i Katja nisu sestre.
Nekako mi se to inilo previe svetim, tu uspomenu sam elio
sauvati smrznutu u zimskome ledu, ne prljati je znojem i
razoaranjem koje je donijelo ljeto. To bi ve bilo previe. Moda e
pomisliti da sam se mogao obratiti policiji, da sam se morao obratiti
policiji. Ve te zamiljam kako to misli, ali to sam im mogao rei? to
se uope dogodilo? Neka ena je prodala stan. Neke djevojke su
152

Knjigoteka

daa&Bocca

otputovale. Nita se nije dogodilo. Uostalom, to god da je uinjeno, i ja

sam u tome sudjelovao.
Jedanput, u onih nekoliko dana dok sam je jo traio, uinilo mi se
da sam na trenutak ugledao Tatjanu Vladimirovnu, ili sam samo elio
misliti da jesam. Bilo je to na poetku ulice Tverskaja, blizu Crvenoga
trga. Iao sam se nai s Paolom kako bismo na brzinu ruali u ljetnom
kafiu na terasi ispred Konzervatorija. Uinilo mi se da sam na ploniku
nekih pedeset metara ispred sebe prepoznao njezinu etvrtastu figuru i
odluan hod - polagan, ali uporan, poput nadirue vojske - i njezinu
kratku, briga me to mislite frizuru. Ukopao sam se u mjestu, samo na
sekundu, zatim potrao. Ali na ploniku je bilo puno ljudi, a oko tanda
na kojem su prodavali majice s Lenjinovim i matrjoke sa Staljinovim
likom okupila se velika gomila turista. Osjeao sam se kao u snu u
kojem tri i tri, ali kao da se ne mie. Kada sam stigao do ugla gdje
se nalazi zgrada Centralnog telegrafa vie je nije bilo. Pogledao sam
preko ruba niskog zida na vrhu stuba koje su vodile u pothodnik.
Nastavio sam hodati ulicom Tverskaja sve do trgovine Levis. Starici ni
traga.
Mogue je da je to bila ona - ne kaem da nije. Mogla je biti ona.
Moda jo i danas luta po Moskvi ili Sankt Peterburgu s pedeset tisua
dolara u plastinoj vreici i onim djetinjim osmijehom na licu. Moda
nju nisu dirali. Na kraju krajeva, imali su njezin stan koji ona nikad ne
bi uspjela dobiti natrag. Zahvaljujui Olgi, svi dokumenti su bili
ispravni. Starica Tatjana Vladimirovna nije mogla nita poduzeti i nije
se imala kome poaliti. Osim moda meni. Da je eljela, znala je gdje me
moe pronai.
Ipak, ona nikada nije svratila. Ne vjerujem da su joj eljeli dopustiti
da na ulici pone raditi probleme, ili da jednostavno potroi sav onaj
dodatni novac koji je mogao biti njihov. Nema ovjeka, nema
problema, kae stara ruska poslovica pa pretpostavljam da su poduzeli
sve to je potrebno da ih ne bude. To nije predstavljalo neki problem,
ak i bez snijega. Nikad neu tono znati, ali mislim da je tako bilo.
Nisam ak uvjeren da je i sama Tatjana Vladimirovna ikada
oekivala da e se doista preseliti u Butovo. Moda nije vjerovala da e
doista ii brati gljive u umu, plivati u jezeru, koristiti se perilicom sua
i gledati kupole crkve sa svojeg novog balkona. Ne znam to je
oekivala, ali poeo sam sumnjati da su cijelo vrijeme svi znali vie od
mene, i Tatjana Vladimirovna i Maa i Katja, i da su to od mene skrivale,
kao to se od djeteta skriva neka prljava tajna dokle god je mogue.
153

Knjigoteka

daa&Bocca

Ponekad pomislim da je na neki bizaran nain od poetka sve to moda

bila urota protiv mene.
A moda i nije. Moda je - a budui da sam iskren, rei u vjerojatno
je zapravo to bila moja urota protiv sebe samog, kako bih od sebe
sakrio istinu. A ta je istina bila da sam u nekom trenutku prestupio
granicu, bilo to u restoranu, na stranjem sjedalu taksija, leei na Mai
ili ispod nje ili u dizalu na Paveleckom trgu. Nekako sam postao osoba
koja je bila suglasna prihvatiti igru, ma kakva ona bila, osjeajui, ali ne
marei da to to radim nije u redu. Sa smijekom sam sreivao
dokumente dokle god sam dobivao ono to je meni bilo potrebno.
Postao sam osoba za kakvu sam mislio da nikada ne mogu biti sve dok
nisam doao u Rusiju. Ali mogao sam i bio sam.
To sam nauio kada se moja posljednja ruska zima otopila. Lekcija
nije imala veze s Rusijom. Kada se neka veza zavri ne sazna neto
novo o svojem ljubavniku. Sazna neto novo o sebi.
Ja sam bio mukarac s druge strane vrata. Ja sam bio svoja
visibaba.

154
Knjigoteka

daa&Bocca

SEDAMNAEST

Na kraju smo, pod pritiskom bankara i naih londonskih efova, Paolo i

ja otputovali na sjever provjeriti Kozakov posao s naftom. Poletjeli smo
s aerodroma eremetjevo, terminala za domae letove nalik na
klaonicu, u zrakoplovu koji je izgledao kao da ga itavim odravaju
samo selotejp i nada. Podruje Arktika je iz zraka izgledalo prekrasno:
borove ume jo su uvijek bile posute snijegom koji se nije elio istopiti,
maleni potoci su krivudali i pjenili se meu drveem, a more je bilo
tamno i mirno.
Aerodrom najblii naftnom terminalu bio je u Murmansku, gradu u
kojem su Maa i Katja rekle da su odrasle. To sam povezao tek kada
smo krenuli na put. Sada, kada se toga sjetim, ini mi se istovremeno
ispravnim, ali i bolnim to sam se naao u tom gradu. Tada sam bio
uzbuen, iako je ve bilo prekasno i sve je polo po zlu. Bio sam
uzbuen to u vidjeti parkove u kojima su one moda sjedile, plonike
po kojima su hodale, prizore koji su okruivali njihove ivote. Moj djed
je takoer bio ondje, u vrijeme pravoga pakla, ali ne vjerujem da sam
ba puno o njemu razmiljao. Na kraju grada nalazio se ratni memorijal,
ali nisam ga posjetio. Nisam imao vremena.
Kozakova tvrtka bila je na adresi za koju nam je hotelska
recepcionistica objasnila da se nalazi u naselju izgraenom jo u
sovjetsko doba. Rekla je da je to gore, blizu panoramskog kotaa koji se
okretao vrlo sporo na brdu iznad dokova. Nazvali smo broj koji smo
imali, ali se u uredu nitko nije javljao.
Sljedeeg dana, Paolo i ja otili smo do mjesta na obali s kojega je
kroz cjevovod, sukladno Vjaeslavu Aleksandroviu, uskoro trebala
poeti stizati nafta u supertanker. Cesta se zavravala nekoliko stotina
metara od obale. Izali smo iz taksija i neureenom stazom krenuli
onamo. Bilo je vrue i bilo je puno komaraca. Prebacili smo sakoe preko
ramena i psovali. Na ravnom dijelu uz samu obalu nalazila se
pravokutna jama, veliine otprilike deset na est metara, blato u njoj se
sasuilo, nalik na mjesto na kojem bi kakav kriminalac u trileru drao
otetu enu. Ali nije bilo naftovoda, nije bilo supertankera, nije bilo
nafte. Nije bilo niega.
155

Knjigoteka

daa&Bocca

Paolo je zapalio cigaretu i popuio je jednim udahom. Stajali smo

ondje kojih deset minuta pokuavajui shvatiti dimenzije naeg zajeba,
ili sam se barem ja tako osjeao. Zatim smo se vratili u hotel piti.
Sjedili smo u baru na posljednjem katu, kojim su upravljali barmen
iz Dagestana i madame iz Koreje. Pili smo dugo i puno. Ljeti je ondje
bilo svijetlo dvadeset etiri sata pa smo kroz prozor u tri u noi mogli
vidjeti dizalice na dokovima, iji su obrisi na sentimentalnim ruiastim
oblacima bili nalik na ukoene kukce dok su oko njih kruili galebovi.
Krivnja zapravo nije bila naa, govorili smo jedan drugome. Sva
dokumentacija koju smo pripremili bila je ispravna. Moda smo bili
popustljiviji prema Kozaku vie nego to je zasluio. Moda moje misli
nisu uvijek bile skoncentrirane na posao, ali mi nismo bili inenjeri ili
privatni istraitelji, mi smo samo bili odvjetnici. Sve u svemu, sloili
smo se da smo imali tu nesreu da nas iskoriste u trenutku kada je
Kremlj promijenio pravila - kada je netko odluio da je voenje poslova
i dobivanje zarade od njih iz mjeseca u mjesec bilo previe naporno te
da je umjesto toga lake novac na prijevaru izmusti iz banaka.
Svejedno, shvaali smo da se od te ljage nikada neemo moi
oprati. Meni nee predloiti da postanem partner, Paolo e vjerojatno
dobiti otkaz, bilo je gotovo s bonusima za obojicu, najvjerojatnije s
Moskvom i sa ivotom bez ogranienja.
Jebeni Britanski Djevianski otoci, rekao je Paolo dok sam ja
gledao u Lenjinov kip ispred hotela, prekriven ptijim izmetom. Jebeni
Kozak. Jebena Rusija.
Zjenice su mu se smanjile pa su izgledale poput opakih crnih
tokica. Poslije sam se zamislio u vezi Paola - zapitao sam se je li moda
i on bio u sve to umijean. Razmiljao sam o njegovom ponaanju
prema Kozaku, kako je znao izgledati kao da se na njega ljuti, o
sastanku naStaru godinu u Narodneftu, kada smo odobrili zajam.
Pokuavao sam se sjetiti nekog trenutka ili geste koja mi je moda
promakla, ali nije bilo nieg znaajnog da potvrdi moje sumnje.
Pili smo za nas, zatim za Moskvu i za prepredenog predsjednika.
Paolo je za utjehu poveo jednu od punanih suradnica korejske
madame u svoju sobu. Ja sam leao na krevetu i piljio u mlijenobijelo
arktiko nebo. Osjeao sam se kao da u zaplakati, ali nisam.
Nekoliko sati poslije - nisam siguran koliko je bilo sati, jo uvijek
sam bio pijan i potiten, ali istovremeno nekako uzbuen, kao ovjek
koji vie nema to izgubiti - ustao sam, izaao iz hotela i odetao se u
156

Knjigoteka

daa&Bocca

smjeru dizalica i dokova. Preao sam eljezniku prugu preko

pjeakog mosta iaranog grafitima i stigao do sidrita za teretne
brodove. uo sam glazbu i primijetio da malo dalje uz obalu radi kafi.
U kafiu su na podu bile ploice, imao je ank, a iza njega jedno
ljudsko bie, debeljko s pregaom i rukama punim tetovaa.
Dobro jutro, rekao sam.
Sluam, rekao je on.
Kavu molim.
On je nasuo liicu Nescafa u alicu i pokazao mi prema aparatu s
toplom vodom na kraju anka. Ulio sam vodu, promijeao kavu i sjeo. U
kafiu je mirisalo po nafti. Prastari hladnjak zloguko je brujao.
Sjetio sam se to mi je Maa ispriala o svojem ocu. Je li ovdje baza
nuklearnih ledolomaca? pitao sam vlasnika kafia.
Nije.
A gdje je?
S druge strane zaljeva. Ondje je zasebno vojno postrojenje. Tajno.
Ondje su bile i podmornice, rekao mi je. Onamo su dovukli i onu koja je
prije nekoliko godina potonula kako bi izvukli tijela jadnih nadutih
mladia. Vidjelo se da eli razgovarati, ali morao se pretvarati da nije
tako.
Je li ondje pristaje i Petrograd?
A to je to?
Petrograd. Ledolomac.
Nema tamo nikakvog Petrograda
Kako nema? Siguran sam da ima. Zapravo, mislim da postoji... Ili je
moda postojao, ali ga vie ne koriste?
Ne, rekao je debeljko. Ne postoji Petrograd. Radio sam u toj bazi
dvadeset etiri godine. Bio sam mehaniar. Ne postoji Petrograd?
vrsto sam stisnuo alicu. Ruke su mi se tresle. Sjetio sam se jo
jednog podatka koji mi je Maa ispriala o svojem djetinjstvu u
Murmansku.
Recite mi, a kota - onaj veliki panoramski kota, pokazao sam
iza svojeg ramena u smjeru brda na kojem se nalazio. Osamdesetih, je
li bio skup? Mislim, jesu li si sva djeca mogla priutiti vonju na njemu?
Osamdesetih ga jo uvijek nije bilo, odgovorio je debeljko.
Podigli su ga 1990. To je bila posljednja stvar to je Sovjetski Savez
157

Knjigoteka

daa&Bocca

uinio za nas. Sjeam se, jer sam se te godine oenio. Nakon matiara,
poli smo se provozati na novi kota. Na trenutak je spustio pogled,
moda se neega sjetio s njenou ili aljenjem, nisam mogao
procijeniti.
Vonja je kotala dvadeset kopejki, rekao je. Ali osamdesetih ga
ondje nije bilo.

Narodneft je odbio preuzeti bilo kakvu odgovornost za Kozakovu

prijevaru. Oni su samo obeali da e dostavljati naftu i plaati sve
naknade nakon to, kako su naglasili, terminal bude napravljen. Njihov
izlazak na burzu bio je odgoen. U nekoliko dravnih ministarstava
kojima smo se obratili rekli su nam da odjebemo, samo ne tako
pristojno. Nikada se vie nismo uli s nadzornikom, Vjaeslavom
Aleksandroviem. Oito su ga pridobili na svoju stranu, vjerojatno jo
prvi put kada je nestao, a zatim se pojavio s lanim izvjeem. Moda su
mu prijetili, moda su ga podmitili novcem ili enama, vjerojatno sve
troje. Ne mogu njega kriviti. Naa se tvrtka jedino tjeila time to je na
arktiki debakl zasjenila poplava jo gorih ruskih novosti: velikih
eksproprijacija u Moskvi, tenkova na Kavkazu, strahova i
neprijateljstava koji su izbili u Kremlju pa se ini se poeli iriti od
Crvenog trga po cijeloj opustoenoj, ali zapanjujuoj Rusiji. Nas su u
nekoliko reenica spomenuli u Wall Street Journalu i Financial Timesu, a
Steve Walsh nam je pokuao spasiti obraz u lanku o naivnim
bankarima na Divljem istoku.
Uskoro nakon toga Rusi i Amerikanci su ponovno poeli
izravnavati stare raune, Kremlj je odgodio izbore, a veina stranaca je
ve ionako bila na pola puta prema aerodromima. Mislim da bi Paolo
ostao da ga nisu otpustili kako bi smirili bankare. uo sam da se
preselio u Rio.
Kao to zna, umjesto da me otpuste pozvali su me natrag u glavni
ured u Londonu, u korporativni odjel da radim na poslovima
analiziranja poslovnih entiteta: da sjedim u podrumima tvrtki koje se
kupujuili prodaju, pregledavam njihove spise i nikada ni pod kakvim
uvjetima ne razgovaram s klijentima. To je pomalo kao da te vrate da
patrolira ulicama nakon to si bio detektiv. Vratio sam se dosadnom
ivotu kakvog sada vodim. Starim sveuilinim prijateljima s kojima je
druenje nekako nelagodno i iz obaveze. Poslu koji me ubija. A tu si i ti.
158
Knjigoteka

daa&Bocca

Da sam jo uvijek imao Mau, mislim da bih dao otkaz i ostao u

Moskvi. Moda bih se pokuao zaposliti kod kakvog elinog magnata
ili aluminijskog baruna u usponu. Znam da me nije doista voljela - ne bi
ni morala. Mislim da bih se nastavio s njome viati dvaput tjedno, vodio
bih je svojoj kui, znajui da ne postoji drugo ja ili bolje ja na nekom
drugom mjestu, bio bih usidren u Moskvi tekom inercijom srednjih
godina koje su se pribliavale. Mislim da me ne bi pretjerano brinulo je
li sve to mi je rekla ili ak uinila istina. Mogao sam ivjeti bez Tatjane
Vladimirovne. Moda bih je ak uspio zaboraviti. Zato mislim da je na
kraju krajeva Maa ispala bolja od mene. Ona je imala Serjou - bolji
izgovor i barem se ponaala kao netko tko zna da ini neto loe. Ne
znam tko je od njih bio glavni, ali se nadam da su je pristojno nagradili.
Nekoliko dana prije odlaska iz Rusije ponovno sam svratio do
staroga stana Tatjane Vladimirovne. Bio je to posljednji put, i ako hoe
iskreno, mislim da me najvie vukla nostalgija, a ne neki moralni ili
plemeniti poriv. U dvoritu sam nasumce pritiskivao brojeve na
interfonu sve dok mi netko nije otvorio. Stubama sam se popeo do
njezina stana. Otkako sam ih posljednji put vidio, vrata su presvuena u
smee-crvenu kou, a u gornjem lijevom kutu iznad njih bila je
montirana sigurnosna kamera koja je slijedila svaki moj pokret dok
sam se pribliavao pragu i spremala se da me pokosi laserom. Pozvonio
sam, sluao kako se pribliavaju koraci, osjetio kako me netko gleda
kroz okance i uo kako se otkljuavaju tri, etiri brave i povlai zasun.
Mukarac je na sebi imao svileni kimono, na licu razmazanu zelenu
masku pa ga nisam odmah prepoznao.
Rekao sam: Ispriavam se... i zastao dok sam se pokuavao sjetiti
tko je on. Znao sam da se poznajemo, ali nisam se mogao sjetiti odakle.
Moda smo se vidjeli poslovno, pomislio sam, ili smo se upoznali na
nekoj zabavi, ili ono jedanput kada sam bio na prijemu u Britanskoj
ambasadi u ast Kraljiina roendana.
Da?
Oprostite...
Na njegovom elu sam vidio kako se bore osjeaji dosade i blage
uzrujanosti, dok smo obojica ekali da ja zavrim reenicu. Tada sam se
sjetio. Bio je to Rus u skupocjenom kaputu koji je prije nekoliko mjeseci
izlazio iz stana Tatjane Vladimirovne upravo kada sam ja stigao. Kosa
mu je i dalje bila savreno podiana. Bacio sam pogled iza njegovih
svilom pokrivenih ramena i primijetio da vie nema sibirskog lustera i
159

Knjigoteka

daa&Bocca

da je hodnik obojen jarkozeleno. Jedino je vjeni parket jo bio ondje.

uo sam kako iz slavine curi voda, zvuk radija i pomislio: preprodali su
stan ak prije nego to su ga od nje dobili.
Htio sam vas pitati, znate li moda gdje je stara gospoda koja je
ovdje stanovala? Gdje je Tatjana Vladimirovna.
Ne, rekao je. Ne znam. ao mi je.
On se nasmijeio i polako zatvorio vrata.
Izaao sam iz zgrade i otiao do ribnjaka. Odluio sam jo jedanput,
posljednji put, nazvati Mau. Ovoga puta telefon je zvonio i zvonio, nije
se ukljuila automatska poruka da telefon ne radi. Zvonio je i zvonio i
ona se napokon javila.
Halo? ulo se nestrpljivim tonom u stilu vrijeme je novac, kakvog
znaju imati Rusi.
Nije zvuala kao Maa pa mi je trebalo nekoliko sekundi da
shvatim. Bila je to Katja.
Halo?
Katja?
Ona je utjela. Negdje s druge strane ribnjaka, blizu ivotinja iz
mate okupanih suncem, uo se zvuk lomljenja boce. Izgleda da je na
SIM-kartici ostalo neto novca pa nisu htjele pustiti da propadne.
Pretpostavljam da su zakljuile kako sam ja ili bilo tko drugi koga su se
pokuavale rijeiti i s kime nisu eljele razgovarati odustao od zvanja
tog broja pa su ga mogle ponovno ukljuiti.
Katja, to sam ja, Kolja.
Nastavila je utjeti, zatim rekla: Da, Kolja.
Kako si?
Dobro.
Mogu li razgovarati s Maom?
Ne, Kolja. To nije mogue. Maa je otputovala.
Posjetiti Serjou? upitao sam glasom koji je zvuao tue. Je li se
otila vidjeti sa Serjoom?
Da, Kolja. Sa Serjoom.
Nisam unaprijed razmislio to elim rei, to elim dobiti od tog
razgovora. Znao sam da bi svakoga trenutka mogla prekinuti vezu.
Vratio sam se na poetak: Zato ja, Katja? Zato ste izabrale
mene?
160

Knjigoteka

daa&Bocca

Ona je zastala, izgleda kako bi razmislila hoe li je ita kotati ako

mi kae istinu. Vjerojatno je zakljuila da im ne mogu nita.
Predugo si gledao u nas, Kolja. U metrou. Vidjele smo da si laka
meta. Imale smo i druge opcije, ali zatim smo saznale da si odvjetnik. To
nam je bilo jako zanimljivo, jako korisno. Kao i to to si stranac. Mogle
smo izabrati nekog drugog. Bio nam je potreban netko kome e ona
vjerovati.
I to je sve? Mislim na Mau. To je sve to sam bio. Samo koristan.
Moda nije sve, Kolja. Moda nije. Ne znam. Molim te, Kolja. Jo
uvijek je zvuala kao prije, napola dijete, ali jako umorno.
Bio je to posao, rekla je. Samo posao.
A novac? pitao sam. Zato ste uzeli moj novac?
Zato ne?
Sjeam se da nisam bio onoliko ljutit koliko sam elio biti.
Zna ono kada sam te zimus vidio u uzbekom restoranu - zato
nisi eljela da to spominjem pred Maom?
Brinula sam se da e se naljutiti i pomisliti da si moda shvatio to
se dogaa. Po mene nije dobro kada se ona ljuti.
Jeste li uope roakinje, Katja? Reci mi. Jeste li doista iz
Murmanska? Tko je Stjepan Mihajlovi?
To nije vano.
Preostalo je jo samo jedno pitanje.
Gdje je ona? pitao sam. Gdje je Tatjana Vladimirovna? Prekinula
je vezu.
Tog poslijepodneva, prije nego to sam napustio Rusiju,
posljednjeg dana etiri i pol godine za koje mi se inilo da su trajale kao
cijeli ivot, poao sam na Crveni trg. Krenuo sam Bulevarom, proao
pokraj ljetnog kafia i atora s pivom do Pukinova trga. Zatim sam se
spustio ulicom Tverskaja do pothodnika i proao ispod sulude ceste sa
est trakova. Malena skupina zagrienih komunista raupanih obrva, s
dronjavim zastavama sa srpom i ekiem koja je odravala
demonstraciju, polako je pristizala iz smjera Ferrarijeva salona i
Marxova spomenika. Bilo je tristotinjak interventnih policajaca, veina
je sjedila u smijenim,rasklimanim autobusima kojima su ih uvijek
161
Knjigoteka

daa&Bocca

dovozili, nekoliko ih je stajalo vani, puili su i lupkali palicama o titove.

Imitator Lenjina se slikao sa skupinom kineskih biznismena.
Proao sam kroz nadsvoeni prolaz. Preda mnom su se iznad trga
obloenog kaldrmom izdizale neobine kupole crkve Svetog Vasilija.
Visoko iznad astekog mauzoleja goleme kremaljske zvijezde blistale su
na suncu krvavocrvenim sjajem. Bila je sredina ljeta, ali ve se tada
moglo osjetiti kako se negdje preko rijeke Moskve oporavlja zima
pripremajui se za svoj povratak. Osjealo se kako hladnoa klija na toj
toplini. Stajao sam posred trga udiui zrak i miris grada sve dok nije
naiao policajac i zamolio me da se maknem.
Htjela si znati zato ti nisam priao o Rusiji. Djelomice zato to mi
se ini da je sve bilo tako davno i tako daleko, taj moj stari ivot pun
uzbuenja o kojem mi je bilo previe teko bilo kome priati, previe
osobno. Pretpostavljam da je tako sa svaijim ivotom. Nitko ga ne
moe ivjeti umjesto tebe, bilo u Chiswicku ili Gomori, i nema ga puno
smisla pokuavati oivjeti rijeima. Djelomice zbog naina na koji se
sve zavrilo smatrao sam da je najbolje to vie ne spominjati. Sve dosad
nisam vjerovao da u ti biti u stanju ispriati cijelu priu, zato sam
utio.
Ali nije samo to. Budui da sam iskren, ili pokuavam biti, budui
da ti otkrivam gotovo sve, trebao bih ti rei jo jedan razlog, moda
najvaniji. Na tebi je da odlui to e nakon toga.
Naravno, kada se svega sjetim, osjeam krivnju, barem malo, ali
najvie osjeam gubitak. To me najjae boli. Nedostaju mi zdravice i
snijeg. Nedostaje mi jarka neonska svjetlost na Bulevaru posred noi.
Nedostaje mi Maa. Nedostaje mi Moskva.

162
Knjigoteka