TEMELJNA OPCIJA
ANDERSONOV POTPIS
Ubrzo se ukazae obrisi Novog Beograda. Ovo nije bila ekipa koja je
odrasla na hamburgerima i hot-dogovima. im smo izali iz vozila, kvadra se
zaputi do najblieg stambenog bloka iza hotela Interkontinental i u
supermarketu se snabde cipovkama hleba, patetom, parizerom i pivom.
ovee, kao da imam petnaest godina rekoh, dok smo u mesari
ekali da nam izreu salamu. ivot je ponovo predamnom.
Sve je to deo retro aranmana primeti igi.
Setivi se prie o afrikom plemenu, rekoh: Pre tri decenije propustili
smo svirku. Sada je dolo vreme da se vidi kuda ide Detro tal.
***
***
prodao preko 60 miliona ploa i odrao preko 2500 koncerata irom sveta od Karnegi hola do Perua i Istambula, uao je u automobil koji je potom
proao na svega nekoliko metara od naeg kombija. Nije liio na onog kosatog
i bradatog divljaka koji se beio sa postera iz moje tinejderske sobe. Bio je to
ozbiljan ovek, proelavi muziar s izgledom poslovnog magnata, koji je
mnogo toga preturio preko glave, a sada je kretao u nonu vonju
Beogradom, da oseti aromu grada koji je pre trideset godina bio izvan
gvozdene zavese a u meuvremenu je dopustio da mu se dese udne stvari.
Refren poslednje koncertne pesme govorio je da lokomotiva jo radi
punom parom - no way to slow down. No da li e beogradski susret imati jo
jednu reprizu? upitah se. Teko.
Kombi sa hoklicama i glavninom kvadre napravi manevar na parkingu
i zaokrenu prema glavnoj saobraajnici. Bliila se pono. Radnici obezbeenja
zatvarali su staklena vrata Sava centra. Uskoro ode i drugi automobil, ali nigde
nije bilo Ivane. Nabiu je u katodu zapretio je voza, dobujui prstima po
krovu automobila. Nismo imali broj njenog mobilnog telefona. Krenusmo da
je potraimo, ali nije je bilo ni kod junog ni kod severnog ulaza. Posle
izvesnog vremena, voza telefonom pozva igija. Stigla je.
Malo sam se zanela re ona maznim glasom. Proetala sam
unaokolo, da sredim utiske. Sedela je na prednjem seditu, s jednom nogom
izbaenom kroz irom otvorena vrata, zavaljene glave. U pomrini, na njenom
licu mogao se razabrati izraz blaenstva. Ko zna, moda se roknula nekom
dopunom pomislih, smetajui se do igija na zadnje sedite.
]utke smo proli entu, Perlez i Stajievo. Negde kod Eke, Ivana dobi
napad glagoljivosti. Saznali smo da je modna krojaica, da je apsolvirala na
TEMELJNA OPCIJA
***
16
18
19
***
20
21
24
***
Zatekoh Zorana na mestu gde je bio i pre nekih pola sata. Poloih
kljueve na sto i potapah ga po ramenu. vaui, on odloi viljuku i mahnu
mi rukom.
Ve si zavrio? promrmlja punim ustima.
Ispalo je da ne treba da idem rekoh. Jesi li video moje drutvo?
Sonju? Siniu?
On mi prstom dade znak da nije.
Za stolovima, meu borovima kraj crkvice, sve je vrvelo od ljudi. ulo
se zveckanje tanjira, amor, smeh. Niko nije obratio panju na nas. Naosmo
25
26
Ne, nisam ni ponela mobilni. Dugo sam etala po starom gradu. Pila
sam espreso u jednom kafiu. ini mi se da sam tada prvi put videla tog tipa,
Marena. Proao je sa jo dvojicom vojnika. Mislim da je to bio on. Ne znam
da li je i on mene primetio. Kad sam pogledala na sat, shvatila sam da kasnim.
Onda sam se vrtela u krug i traila hotel Leotar, a kad sam ga nala, nisam
znala da je to zadnji ulaz.
Zato nisi uzela taksi? upita Sonja.
Htela sam. Traila sam taksi stanicu, a onda izbila na parking kod
saborne crkve. Shvatila sam da je to put kuda smo doli. Jednostavno sam
ispruila palac. Nije prolo mnogo i naila je ta kolona. Kad sam videla
Unprofor nisam htela da stopiram, ali Maren se ipak zaustavio. Pitao me je
kuda idem, a zatim mi predloio da me poveze. Staa se naas zamisli, zatim
se nasmeja. U stvari, vie je to bila naredba. Ostatak kolone je na sledeoj
raskrsnici skrenuo nalevo, prema gradu, a mi smo produili do Sedlara. To
jest do raskrsnice Kako je tvoj stric?
Bolje mu je ree Sonja. Pridigao se i veerao, ali je ostao da lei.
Sluaj, moj brat je doveo drutvo iz grada. Jeste da su klinci, ali imaju dve
gitare i odlini su akustiari. Prave urku u jednoj kui. Idemo?
Sve je bolje od ovih gangi ree Sinia.
Sve troje ustae u isti mah i zaputie se nizbrdo stepenicama. Mene niko
nije pitao za miljenje. Izgleda da se podrazumevalo da ja nikad nemam
primedbi. Odluih da sluam gange. Naposletku, bio je to nepatvoreni
hardkor u odnosu na akustiku.
Preavi nekih pet metara, Staa zastade i osvrnu se. Ide? Uinilo mi
se da je njena ozarenost malo potamnela u trenutku kad je to rekla.
]utke se pridigoh i pooh za njima.
27
***
nisu mogli promeniti; nee ni ti; strpljivo ekaj da se ispie tvoj krug samsare.
Ali ovek, ovek je bio razapet. Je li ovaj kamen opsena, maja, ili tvar
ispunjena boanskom blagodati? Je li mogue da se u jednoj osobi
nerazmrsivo sjedine nadnebesni Bog i ljudski organizam? Prema Deni de
Rumonu, to su bila kljuna pitanja, temeljne opcije koje predodreujuju
celokupan sklop civilizacija. Na ovim stranama, pod znakom krsta, borba,
trpljenje i nada bili su vie nego stvarni. Nemir, udnja za preobraajem, bili
su u samom srcu te opcije. Ali stvarno je bilo i pitanje da li se verom, u
objavljenu ili odabranu istinu, zaista moe u isti mah itati i dopisivati
kosmika knjiga?
Opet su se uli koraci i kotrljanje kamenja. U kuama na obroncima
palila su se i gasila svetla. Ljudi su odlazili na poinak. U pojatama, gde su bile
smetene koze i ovce, povremeno bi se oglasila klepetua. I ovo vee
okonavalo se banalno, iako je poelo sa puno ara. Tako biva i sa ljudskim
ivotom, a moda i sa celokupnom istorijom. Po delu staze koji se video sa
verande proe nekoliko tamnih prilika. Predvodnik je u ruci drao baterijsku
lampu. uo sam kako jedan od njih objanjava: Tamo poinje staza. Ako
pouri, na moru si za tri sata. Ali sad se ne moe. Druga drava. Usledi
nekoliko nerazgovetnih reenica. Neko se zasmeja, zatim uspeh da razaberem
samo re Bajica, ili majica. Obazreh se oko sebe. Na niskom stolu nalazila
se buteljka vina sa dve prevrnute ae. Odigoh bocu. Bilo je to gusto, uljasto
vino, tamno kao no. Natoih i otpih gutljaj. Bilo je oporo, bez trunke
groanog eera. Smesta osetih njegovo dejstvo. Oputalo je i nagonilo u
vode melanholije. Nedaleko odavde, jednog avgustovskog dana, pre petnaest
godina, obukao sam civilno odelo i izaao kroz kapiju Junog logora. Pre no
30
to sam uhvatio autobus za Mostar, iao sam sredinom ulice, miran i lak.
Slobodan. Disao sam punim pluima i upijao ljudske likove, obrise
mediteranskog gradia, belinu hercegovakog leta, bilje, uzavrele ulice
Mostara i nadrealnu geometriju mosta nad Neretvom. Sve opcije bile su
otvorene. Ali, poev od tog trenutka, svaki naredni izbor suavao je put,
sputavao slobodu, nagrizao arkadijsku istotu blaenog avgustovskog dana.
Postojala je jedna muna slika. Da li se to stvarno zbilo ili sam samo sanjao?
Vratio sam se u svoj stan, u svoju sobu. Ono to je bilo iza mene bilo je lepo, i
bilo je dobro: snovi, zaljubljenosti, putovanja, maturski rad o Crnjanskom,
ak i truckanje vojnim kamionima i ljuljanje u desantnim amcima kraj
ipana i Peljeca. Ali sad je tu bila soba sa etiri zida, jesen na pomolu, i ja
nisam znao ta da radim niti kuda da se denem. Nije bilo izlaza. Liilo je na
slobodu, ali se pretvorilo u krletku. U toj sobi ostao sam do dananjeg dana.
Ali svet oko mene proao je jo gore. Drava se raspadala u dugoj agoniji,
sruen je i stari most nad Neretvom. Znao sam da se u nekadanjoj prijavnici
kasarne Juni logor sada nalazi spomen soba sa tri stotine portreta. Bila su to
lica mladia i ljudi iz ovog kraja, koji su stradali u ratu.
Zato mi se u svest urezalo ime Bajica, ili re majica? Iz glave nisam
nikako mogao da izbijem ono to mi je te veeri na raskrsnici rekao
nakinureni Francuz. Da vas ena voli enski, morate sa njom postupati
muki. To me je iz nekog razloga zabezeknulo. Bio je to aforizam koji sam ve
negde proitao, neto sasvim poznato. U trenutku kad mi se oficir uneo u lice,
osetio sam da mi se neto u mozgu otkailo. Bio je to samo titraj, ali bio sam
potpuno svestan da prolazim kroz iskustvo dea vi. Parapsiholozi su ovo
tumaili kao dokaz da je mogue zaviriti u prethodnu inkarnaciju. Ali to bi
znailo da je Nie bio u pravu: svaka inkarnacija potpuno je jednaka
31
33
34
36
sebi imao sivo odelo i sivu kravatu, komplet koji je mogao biti poslednja re
mode u vreme kubanske krize 1962. Dospeo sam u ivotno doba kad sam
imao potekoa da odredim ima li neka mlada ena devetnaest ili dvadeset
est godina. Isto tako, trebalo je biti strunjak za procenu neijeg uzrasta posle
osamdesete. Po onome to sam uo, preda mnom je bio ovek od devedeset
etiri godine. Omanjeg stasa, ivahnih oiju i sede kose koja je ve poprimila
utu boju duvana, kao osoben znak drevnosti.
Da, ja sam Leonid Jovanovi, jedinac u majke, roen 29. juna 1910. u
Beogradu. Zavrio sam niu Vojnu akademiju 1930. godine, a na Vioj vojnoj
akademiji diplomirao sam neposredno pred poetak Drugog svetskog rata, u
oktobru 1940. Stanovali smo u Beogradu, u optini Palilula. Majka Bosiljka,
ije je devojako prezime bilo Jeftovi, je od starih Beograana. to se kae
jo od Turaka. Otac mi je, negde krajem 19. veka, kao deak dospeo u
Beograd iz Bosne. Otac je rano umro, a majka je pre Prvog svetskog rata
dobila nametenje kao profesor srpskog i nemakog jezika u Velesu u
Makedoniji. Za vreme rata je cela kola bila evakuisana u Solun. Tamo se
moja majka udala za jednog Grka, Kipranina, mog ouha, po imenu
Konstantin Kiriakidis. Na tom venanju kum je bio Jovan Dui, knjievnik i
diplomata. Moj ouh je za vreme Prvog svetskog rata bio vojni lekar u srpskoj
vojsci, a posle rata je preao u nau zemlju. iveli smo u Skoplju. Tamo sam se
kolovao od treeg razreda osnovne kole do estog razreda gimnazije. Posle su
se razili - ouh se vratio u Grku, a majka i ja u Beograd.
Ovako je, kao iz topa, priu o svojoj neobinoj sudbini zapoeo
nekadanji oficir vojske Kraljevine Jugoslavije.
Dragan, koji je sedeo na drvenoj stolici nedaleko od mene, odjednom
viknu: Leo, ispriaj kako si dospeo u Italiju!
38
nisam dugo zadrao. Traio sam raskid radnog odnosa, jer sam eleo da
pronaem posao u Rijeci. Dati otkaz - takvo neto bilo je gotovo nepojmljivo
u ono vreme, ali ipak su mi izali u susret. Tako sam otiao u Rijeku i zaposlio
se u rafineriji Romsa.
Na pitanje otkuda to da je izabrao ba Rijeku, moj sagovornik
zavereniki izvi obrve:
Pitanje je na mestu. Imao sam naime plan da se to vie pribliim
Italiji. A otkriu vam i zato. Kao to znate, u to vreme kod nas je vladala
diktatura proletarijata, po Marksovoj doktrini. Na pijacama se nije moglo
nita kupiti. Ustajao bih ujutru, po mrklom mraku, da na bonove kupim hleb
u pekari, ali pekar bi mi rekao da hleba nema sve je ve bilo razdeljeno. Pa i
u Rijeci, u kantini bismo za ruak dobili graak sa ikom. Kupio sam bio
neto kukuruznog brana i mesecima sam za veeru jeo iskljuivo proju. To mi
je dodijalo.
Starina na trenutak zastade, popravi naoari, zatim otvori stari kofer i
izvadi nekoliko knjiga sa naslovnim stranama na italijanskom i engleskom
jeziku. Jedna je bila pesnika zbirka, objavljena u Torontu pre samo dve
godine. Jednostavni, gotovo detinji stihovi u njoj slavili su posveenost veri.
Druga knjiga bila je teoloka studija rasprava o angeologiji, objavljena u
Italiji sedamdesetih godina. U zaglavlju je stajalo ime autora: Leo T.
Jovanovich.
Jednog dana, 1952. godine nastavi on krenuli smo brodom iz
Rijeke. Bilo nas je etvorica mukaraca i jedna ena. Duvala je jaka bura,
motor nam se kvario i mislio sam da e nam tu biti kraj. Ipak smo stigli do
Italije. Dospeo sam u logor za izbeglice Fraskete, u provinciji Frozinone, nekih
sto kilometara juno od Rima. Potom sam u Rimu ekao emigraciju za
40
Kanadu i uz put se, iako za to nisam imao dozvolu, zaposlio kao nadzornik na
izgradnji jedne fabrike za hromiranje. Vlasnik je eleo da me zadri, ali mene
je neto vuklo preko okeana. U Kanadu sam krenuo aprila 1954. godine iz
Napulja, brodom koji se zvao Vulkanija.
Leo je studirao u Torontu ree Dragan. Pitaj ga kako je postao
misionar.
Studirali ste teologiju? upitah.
Tri godine. Prikljuio sam se kanadskom ogranku baptistike crkve
ije je sedite u Pensilvaniji. Zapravo, moje zanimanje za religiju je nasleeno.
Majka je bila veoma religiozna, kao i njen otac. Pre Prvog svetskog rata, pre
nego to bi poeo posao u radnji, on nikad nije proputao jutarnje
bogosluenje u beogradskoj Sabornoj crkvi. Kao misionar evangelista, 1961.
godine doao sam u Firencu, gde sam propovedao biblijsko uenje. Kasnije
sam dospeo u Peruu, gde sam diplomirao na tamonjem Univerzitetu za
strance. Posle toga nastanio sam se u Trstu, da bih bio blie Jugoslaviji i majci.
U Trstu sam ostao sve do oktobra 1984. Onda sam se vratio u Kanadu.
Neko vreme smo utali, razmiljajui o onome to je reeno. Kum
Jovan Dui, logor Vestone, Pjetro Badoljo, bekstvo preko Jadrana, brod
Vulkanija Ovaj ovek je bio iva enciklopedija dvadesetog veka.
A onda nadovezah se ja povratak na rodnu grudu. Zato ba
Banat?
Bog me je rukovodio. U Srbiju sam doao u julu 2003. Voen duhom,
odabrao sam Zrenjanin, gledajui mapu. Ovo je miran, spokojan grad, sa
mnogo lepih graevina. eleo bih da na neki nain budem od koristi
zajednici. Imam mnotvo rukopisa. Moda bi neke novine ili asopisi eleli da
ih objave. U tom sluaju bila bi mi potrebna sekretarica, jer se teko sluim
41
44
TAJNI GRAD
Kada je, decembra 1991, prela grku granicu i stigla na Krit, Gordana
Petrovi Palfi nije ni slutila da e protei itavih jedanaest godina pre nego to
ponovo vidi rodni grad. Iza nje je bila diploma arheologa steena na
beogradskom Filozofskom fakultetu, uspomene sa brojnih koncerata na koje
je volela da odlazi - i drava to je sve zahuktalije srljala u kataklizmu.
Par meseci kasnije, februara 1992, kada su Gordana i njen mu Erne u
putnikoj agenciji na Kritu zatraili dve avionske karte za London, slubeniku
je bilo neobino to to nisu povratne, ve karte u jednom smeru. Morao je
telefonom da zatrai miljenje britanskog konzulata, a tamo se zatekao neko
ko je zaudo rekao kako nema nikakvih problema, pod uslovom da su putnici
vlasnici starog jugoslovenskog, tada jo jedino vaeeg pasoa.
To je kratak prolog za priu o egzodusu kroz iglene ui, koju mi je Goga
ispriala onda kad je jedno burno, u poneemu muno, a u svakom sluaju
neponovljivo desetlee bilo za nama.
Na koncertu u beogradskom Studentskom kulturnom centru 1989.
godine, sastav Haustor svirao je pesme sa najnovijeg albuma Tajni grad.
Meu malobrojnim poznatim licima u publici video sam tada i Gordanu
Petrovi. Retko je ko u tom trenutku pretpostavljao da e proi vie od
decenije pre nego to voa zagrebakog Haustora Darko Rundek ponovo
doe u Srbiju. A kad je, u decembru 2002, u baroknoj sali pozorita Toa
Jovanovi, Rundek odrao koncert sa svojim francuskim sastavom, svirajui,
pored ostalog, melodije sa albuma U irokom svijetu, u publici je ponovo
45
bila Goga. Bio je to onaj decembar, posle jedanaest godina. Tajni grad njenog
utoita u decenijskom intermecu bio je britanska prestonica, kao to je
Rundekovo utoite u irokom svetu bio Pariz.
Jo osamdesetih godina nekoliko puta sam bila u Londonu, gde mi
ivi tetka, ali Erne je tada prvi put doao u Englesku rekla mi je kada smo
posle koncerta naruili kafu u klubu Zeleno zvono. Iako mi je odmah dala
do znanja da joj je porodica sada glavna briga, da je u Engleskoj rodila sinove
Danijela i Vinsenta, bilo je oigledno da se nije mnogo promenila od vremena
Studentskog kulturnog centra. Visoka, dugih nogu, s kovrdavom kosom boje
kestena i radoznalim plavim oima, i dalje je zraila gorljivou koja joj je
nalagala da se uvek nae u sreditu drutvenih zbivanja. Poto je zapalila
cigaretu, ona razmota pakovanje vaka i stavi jednu u usta.
Iznajmili smo stan, a moj mu, koji je studirao elektrotehniku, dosta je
brzo naao posao, najpre u Sonijevom servisu u trgovakoj ulici Portobelo
roud. to se mene tie, vrlo kratko sam matala da u se u ivotu baviti
arheologijom to je bilo u studentskim danima. Kada sam dola u Britaniju,
jedna od prvih vesti koje sam zapazila bila je ona o masovnim otputanjima
arheologa.
Na prvi pogled, bila je to jedna od bezbroj pria o mladim ljudima koji
su u predveerje balkanskog krvoprolia otili u inostranstvo, ne slutei, kao
uostalom ni veina onih koji su ostali u zemlji, koliko e dugo komar trajati.
Erne je nastavi ona neko vreme radio u servisu u kraju gde ive
mnoge poznate linosti. Jednog dana u radnju je svratio Nik Kejv da popravi
vokmen. Sin Vinsent je posle svima oduevljeno priao kako je njegov tata
popravio vokmen uvenom pevau. Mu je kasnije pronaao bolje plaen
46
47
vest pas ujeo oveka. Ali pria o stanovniku metropole koji je kao pogodno
mesto stanovanja odabrao Bekerek pomalo lii na idealnu novinsku vest...
ovek ujeo psa?
Da rekoh. Poznajem Londonca koji je ovde doao da pone iz
poetka.
Da ujem tu priu sevnu ona plavim oima.
***
49
kojim se brzo moe stii na odredite kad je saobraaj gust. Zbog toga danas
poznajem London kao svoj dep, iako mi to vie nita ne vredi ree on i
nasmeja se.
Posle izvesnog razmiljanja, dodade:
Tamo imam devojku. Ili sam je imao, vie nisam siguran. Zove se
Melita i roena je u Osijeku. Zabavljali smo se devet godina. Ona je pozorini
reditelj i nedavno je magistrirala. Shvatio sam da joj je izuzetno stalo da tamo
nastavi karijeru i pomislio sam da bi bilo lake da ne ivimo zajedno, da svako
pronae svoj ivot. Ali ipak mi nedostaje, kao i ja njoj. Povremeno se ujemo
telefonom. Ona bi htela da ja doem u Englesku da je posetim, a ja bih voleo
da ona doe ovde. Videemo
Iskoristivi trenutak tiine, ubacih se:
Na ta si mislio kad si rekao da ploa moe da se popravi? Nisam
mogao da se suzdrim, jer mi ovo pitanje nije dalo mira. Kako e popraviti
staru long-plejku?
Jednostavno. Optereti glavu gramofona gvozdenjakom, i ploa vie
ne preskae.
ta planira sada? Moda bi mogao da se zaposli u nekoj koli stranih
jezika? upita ga jedna od devojaka, koja je te veeri prvi put svratila kod
njega, iako je stanovala u istom ulazu, na gornjem spratu.
Ne znam. U Engleskoj sam se dosta naradio. Sad bih hteo malo manje
da radim. Pokuau da razvijem posao sa internet trgovinom. Ali moram prvo
da ispitam kako radi ovdanja pota. ta sada da pustim? upita on krenuvi
prema gramofonu marke torens.
Moe flamenko ree devojka. Da ujem i to udo.
51
***
Uvek sam a nikad do kraja, veer u gradu ti donese neki lek, u nekom
kutu gde samoa se zbraja. Stihovi su to iz pesme Bi mogo da mogu,
izvedene pri samom kraju gotovo troasovnog koncerta koji je Darko Rundek
sa svojim Kargo orkestrom odrao u pozoritu Toa Jovanovi s prolea
2005. Ono to se te veeri dogaalo u Talijinom kutu gde se zbrojilo oko tri
stotine poklonika muzike nekadanjeg voe Haustora moglo bi se opisati i
kao seansa ili neka vrsta javne probe, koju bi ponajbolje bilo snimiti u duhu
dogma manifesta Larsa fon Trira - kratki rezovi, kamera iz ruke, manje-vie
prirodno osvetljenje.
Violinistkinja mukog pola Izabel izgarala je na sceni i enstveno
odgovarala na aplauze, Rundek je popuio par cigareta, razgovarao sa
publikom, ispriao nekoliko anegdota koje su mogli da razumeju oni s
odlinim ulom za njegov zbrzano-zapinjui govorni manir. Koncert je imao
pauzu i u guvi u foajeu tada sam, po drugi put za nekoliko dana, ugledao
osobu koja mi se uinila poznata. Da, Goga je ponovo bila u gradu, a Rundek
je po svemu sudei bio neka vrsta medijuma.
Koncert se okonao neto pre ponoi. Bilo je svee majsko vee, ali u u
centru su ve radile letnje bate. Naosmo dva slobodna mesta u kafeu na
Trgu slobode, nedaleko od pozorita.
Rundek se promenio ree ona. A verovatno smo se promenili i
mi. U ustima je imala vaku, ali ovog puta nije zapalila cigaretu.
Da, mnogo je vode proteklo Begejom rekoh, i ne dovrih misao.
Posmatrao sam je. Imala je isti, prodoran pogled, a plave oi odavale su
radoznalost. Sa moje take gledita, nije se promenila, ali niko nije mogao
52
previe. Nekih sedam godina izlazio sam u grad doslovno svake veeri. Tek u
poslednje tri poeo sam vie da ostajem kod kue. Kada bih sakupio sve
drugove i devojke sa kojima sam se druio, bilo bi ih jako, jako puno. Ali na
kraju mi je ostalo samo dva ili tri druga. Ljudi menjaju prebivalita, odlaze u
inostranstvo, u drugi grad ili u drugi deo Londona
U malom gradu, ljudi uglavnom ostaju gde jesu i svi uglavnom znaju
ime se bavi ree Goga. To je ono to ti odgovara?
Sve to nije problem, ako u gradu nema nasilja. Ovde je prilino
mirno. Kada sam doao pre nekoliko godina, grad je bio isti onakav kakvog ga
se seam iz detinjstva. ak sam naao stan u istom ulazu u kojem ivi moja
tetka. Brzo sam obnovio znanje jezika sad mi se deava da se setim neke rei
za koju nisam ni znao da je znam. Jedino to sam u Londonu navikao da u
pabovima uvek ima puno ljudi koji se tiskaju oko anka. To je lake za
upoznavanje. Ovde su ljudi vie navikli da sede za stolovima. A priznae malo je glupo da priem za neiji sto sa izjavom: Zdravo, ja sam Vasko.
Konobar prie i odnese prazne oljice. Vie nisu sluili pie. Vasko
zaklatara narukvicama i zapali jo jednu cigaretu. Stigne li na koji koncert,
tamo na ostrvu? upita on.
Izgleda da sam za koncerte imala vie apetita dok sam bila ovde. Tamo
sve na dohvat ruke, ali ar se malo izgubila. Ipak, tu i tamo stignem na pokoju
svirku. Jedna mi je ostala posebno u seanju. Kupili smo karte za koncert
Boba Dilana, 5. oktobra 2000. Pre nego to smo krenuli, uli smo za najnovije
vesti iz Srbije. Bio je to za sve nas dupli praznik.
Goga uzdahnu i pogleda na sat. Deca su kod kue verovatno ve bila
zaspala, ali neto joj nije dalo mira. Postajalo je sve hladnije i na trgu je bilo
sve manje prolaznika. Kruila je pogledom, posmatrajui as gradsku venicu,
54
55
PUSTINJSKA RUA
Sve u svemu, u Africi sam proveo etrnaest godina. Nisam bio jedino
u Kongu, Somaliji i Obali Slonovae. A u rodni grad sam se vratio sa dve
hiljada nemakih maraka i 40 ekova. Ostao sam bez kue, porodice i
uteevine. U firmi sam dobio otkaz, iako mi je navodno sledovala
otpremnina. Imao sam i 16 hiljada dolara na raunu u jednoj zagrebakoj
banci, ali taj novac ne mogu da izvuem. Nekad sam bio nepoeljan jer sam
izbegao uee u ratu, ali kau da je u meuvremenu proglaena amnestija. U
svakom sluaju, do novaca do danas nisam doao.
iva Markov predahnu, otvori kredenac i izvadi flau domae rakije. Ja
odbih ponudu - pisao sam beleke i bila mi je potrebna bistra glava. Moj
sagovornik natoi sebi pola aice, opet iz poslovnih razloga - bilo mu je
potrebno da mu se razvee jezik.
Prolo je bilo ve pet godina otkako su ukinute meunarodne sankcije,
ali za putovanje u inostranstvo i dalje su bile potrebne vize. Plate su, kao uvek,
bile male, a ovekovi prohtevi, kao svuda, preveliki. Uz to, nije mi padalo na
pamet da se mrcvarim u redovima pred stranim ambasadama. Sve me je to
navodilo da razmiljam o pouci Andersenove prie o arobnim kaljaama.
Srea se, u toj prii, opkladila sa Brigom da e priutiti nepojamno
zadovoljstvo svakome ko obuje kaljae to poseduju mo da presele oveka u
vreme ili prostor koji ovaj smatra savrenim.
Nuto belaja, svako ko je oprobao ovu maiju loe je proao, pa i onaj
student koji je vie od svega matao o putovanjima. U vajcarskoj je sav
56
kroz naoari velike dioptrije. Imao je uglaeno dranje, onakvo kakvo, bez
obzira na obrazovanje, vremenom steknu ljudi koji su u velikom svetu radili za
ozbiljne poslodavce.
Bilo je to - ree on - 1981. godine. Imao sam trideset tri godine i
petnaest godina radnog staa. Radio sam kao mainbravar u fabrici radijatora.
Bio sam razveden, zarada je bila mala, a firma me je izbacila iz dodeljenog
stana. Jednostavno, nisam imao reenje. Ali te godine upoznao sam Zlatu
uak, koja je dola u posetu sestri u Aradcu. Reili smo da se uzmemo. Majka
moje budue supruge bila je Slovakinja iz Bakog Petrovca, a udala se u
Posuju u zapadnoj Hercegovini za Ljuba uka, roenog brata Gojka uka,
koji e mnogo kasnije postati jedan od najbliih saradnika Franje Tumana.
Zlata i ja smo odluili da se odselimo u Zagreb, gde su postojali izgledi da se
zaposlimo u graevinskoj firmi.
Sluajui, krajikom oka osmotrih bronzanog marala koji me je
posmatrao sa nahtkasne. On kao da je s ponosom poruivao: osamdesete
godine bile su idiline u odnosu na ono to e uslediti naredne decenije. Moj
sagovornik nastavi:
Oboje smo brzo dobili posao. ena se zaposlila kao ef raunovodstva
u Hidroelektri. Mene je ista kompanija ve 1983. poslala na teren u Alir.
Tamo sam s prekidima ostao godinu i po dana. Bilo je to dobro nametenje za dobijanje takvog posla ispod ruke se plaalo i po dve hiljade nemakih
maraka. Firma nam je plaala i trokove za iznajmljenu kuu u zagrebakom
naselju Trnovii. To je kraj u kojem veinom ive doljaci iz zapadne
Hercegovine, za koje se obino kae da su zadrti, a za koje je izvesno da su,
pored doljaka iz Janjeva sa Kosova, najbogatiji u Zagrebu. to se mene tie,
moram rei da sa susedima nisam imao nikakvih problema, sve do 1991.
58
Seam se, ispred kafane u adu visio je, kao reklama, oderani komad
jagnjetine, po kojem su se skupljali rojevi muva. Kad smo naruili jelo, desilo
se neto to nismo oekivali. Vlasnik je jednostavno lupio taj komad da
rastera muve, i stavio ga da se pee. Tako je to bilo - ti jede njega, a on jede
tebe. Ali mora da jede da ne bi napravio haram - greh i uvredu domaina.
On uzdahnu i slee ramenima. Sigurno neete rakiju?
Moda kasnije rekoh. Rekli ste da su poetkom devedesetih
dogaaji poeli da se zgunjavaju?
Tako nekako. Krajem 1990. radio sam u Medeji, svetom gradu na
istoimenoj planini u Aliru. Jednog jutra, 14. oktobra te godine, kao ef
smene krenuo sam na gradilite sa vozaem autobusa. U tom kraju
svakodnevno smo sretali jednog pastira. Tog jutra zatekli smo ga mrtvog, a
ubijen je bio i njegov unuk, kao i sve ovce. Bila je ostavljena poruka na kojoj
je pisalo FIS - Front islamskog spasa (Front Islamique du Salut). Neto je
puklo u meni i istog asa reio sam da razduim opremu i vratim se u
Jugoslaviju. Menader mi je rekao da u zbog toga verovatno dobiti otkaz, ali
to me nije zabrinjavalo. Istog dana imao sam avion i vratio sam se u Zagreb.
Tri godine kasnije, 14. decembra 1993, u kampu Tamesguida kraj Medeje,
islamski ekstremisti pogubili su 14 mojih kolega, koji nisu verovali u ono na
ta sam ih upozoravao.
U Zagrebu je ivu Markova oekivala nova drama:
Poeli su sukobi, zuckalo se o otkazima, a naslutio sam i da u dobiti
poziv za mobilizaciju u hrvatsku vojsku. Nisam eleo da u tome uestvujem, a
predoseanja su se obistinila. Jedne veeri, 1991. godine, vojna policija je
osvanula na kapiji moje firme. Prijatelj mi je pomogao da se sakrijem u krugu
preduzea, a kasnije te veeri preskoio sam ianu ogradu i zaputio se pravo
60
Znate li ta je ovo?
Pustinjska rua rekoh.
Tano ree on, blago razoaran to iznenaenje nije bilo potpuno.
Naao sam je u Aliru, u Gardaji, najveoj saharskoj oazi. Formira se u
pesku, od kapljica rose. Da bi nastala, potrebne su decenije. Ovakve stvari vrlo
je teko izneti iz Alira. Ali meni je to nekako polo za rukom.
Odlino - rekoh. Eto pravog motiva za novinsku fotografiju.
Dok je digitalni aparat foto-reportera beumno nizao snimke, u
predsoblju dvorine garsonjere u ulici Dr Emila Gavrile ulo se samo setno
odbijanje plastinog vekera. U ruci inenjera ive Markova poivao je kameni
cvet, saharska rua, za iji nastanak su potrebne decenije, itav ivotni vek. Ali
u mojoj svesti zadrala se jedna druga slika iz stana koji je negdanji afriki
panter nasledio od majke. Kazaljke sata na nahtkasni kraj starog radija
Nikola Tesla kao da su poruivale neto drugo: kad se jednom opie pun
krug, stvari se ponovo vraaju na poetak.
Ponekad se telefonom ujem sa sinom Duanom - ree on, kao da se
toga iznenada setio. Uveane oi mirkale su mu iza stakala naoara na
deaki nain. Nisam ga video od poetka devedesetih. On u Splitu studira
arhitekturu. Nekoliko puta je pokuavao da doe kod mene, ali tada je bio
maloletan i to mu nije polo za rukom. Od ene sam se rastao. Cela ta stvar je
bila osuena na propast. to se mene tie, oekujem poziv od one panevake
firme, za posao po ugovoru. Jesen je vreme za remont turbina, a posla u Africi
ima na pretek.
Prolo je neko vreme, moda godinu dana. Sreo sam poznanike,
suprunike koji su iveli u ulici Dr Emila Gavrile.
62
63
ONI POSTOJE
Je li bio sam?
Sa njim je bila devojka.
Zgodna?
Onako. Plavua sa ikama. Prast nos. Bundica.
Otkriu ti jednu tajnu kaem. To sam zaista bio ja. Imao sam
poverljiv obavetajni zadatak.
Aha. A plavuu su ti podmetnuli, sa ciljem da te zavede?
Ne, Plavuu sam sredio jo pre toga. Napravio sam od nje dvostrukog
agenta. Ona sad radi za nas.
Shvatam. Tvoje ime je Bond. Dejms Bond.
***
66
***
69
rokera nema vajde. Ali zato se ovde (u Hard rok kafeu!) moe naruiti fensi
veera.
ta emo? pita Gabrijela.
Zna se. Naos odgovara Sonja. Zatim se obraa meni: Fina
zakuska. Navadile smo se na tu stvar. Meksiko jelo - kukuruzni ips sa
prelivom od sira i peurki. Sedamsto pedeset rubalja.
Koliko vidim, mnogi ovde i dolaze uglavnom da bi veerali kaem,
posmatrajui kravatae u japi opremi.
Gabrijela se osmehuje. Sve u svemu, Ruje vole dobro da njupaju. Ne
samo u restoranima, ve i u kafeima, barovima, ak i na koncertima. Zato e
te na ulici vrlo udno gledati ako neto vae s nogu.
Ali u metrou sam video studentkinje koje suu pivo iz konzerve. Na
njih niko ne obraa panju velim.
To je ve druga stvar. Razdaljine su velike. ovek oedni.
U Hard rok kafeu ima raznog sveta. Meaju se kone jakne sa nitnama i
poslovni blejzeri, visoke potpetice i retro martinke. No panju na sebe skreu
likovi u imikama - pravim pravcatim, dva broja veim piceroljkama, nalik na
hidro-glisere. Model 1977.
Ovo treba dekretom zabraniti kaem, s balkanskom nadobudnou.
Prijaviu stvar Putinu.
Oko ponoi izlazimo na ulicu. Sneg je napadao ve toliko da ga moraju
raiavati mehanizacijom. Kreemo ka metro stanici kod Lenjinove
biblioteke. Na trgu, izliven u bronzi, stari boljevik i dalje zamiljeno ita
marksistiku literaturu. Pokretne stepenice se velikom brzinom slivaju u
podzemlje. Odjednom, itava konstrukcija kao da se ljulja, zanosi. Je li to
zemljotres, ili najzad poinje da deluje crno vino? Ljudi koji se na susednoj
70
traci kreu uzbrdo deluju ukoeno, kao roboti. Pred prolazima sa obrtnim
mehanizmom stvaraju se guve. Zatim se putnici utke, hitrim korakom
razilaze na razne strane. Uvaaemi pasaeri - uje se metalizirani glas iz
zvunika Biblioteka imeni Lenina. Sledea stancija Smolenskaja.
Platforma sprava. Voz nailazi i koi uz veliku huku. Ulazimo, vrata se
zatvaraju. Kompozicija se uz trzaj pomera, zatim jo neko vreme stoji u mestu.
Kroz prozor vidim buljuk ljudi koji izlaze iz voza na suprotnoj strani. Meu
njima je vitka devojka glatkog lica i kose boje breze, u konim izmicama i
kaputu sa krznenim okovratnikom. Hoda nervozno, uurbano, kao da e joj
kod kue prebacivati zbog kanjenja. Zatim mi je pogled odlutao nalevo.
Tamo je bilo to lice. Dva krupna oka presekoe me hladnoom ledenog
okeana u zelenim zenicama. Isti stas, ista mimika lica. Trajalo je to samo
trenutak. Sve se ponovo zaljuljalo. Jesu li to tektonski poremeaji, ili je voz
krenuo? Vlanim dlanom grevito dohvatih Sonjinu ruku. Ona se osmehnu,
zatim primeti unezveren izraz na mom licu.
Jesi li dobro?
Klimnuh glavom. Voz se pokrenu i zamaknu u tunel. Ali zelene oi kao
da su svejednako mirkale iz prozorskih stakala.
Koliko naih ima u Moskvi? pitam.
Kau oko etrdeset hiljada veli Gabrijela.
Fina varo kaem, i pomiljam kako e se mnogi od njih, ostvarivi
nedosanjani san Vuka Isakovia, i nehotice rastvoriti u beskrajnom plavom
krugu.
***
71
72
73
74
Znate, njen sin Aleks je osniva poznate rok grupe Ra. Moda ste
uli za njih? Upravo su na evropskoj turneji. Obeleavaju treu deceniju od
objavljivanja prvog albuma.
Da li sam uo za grupu Ra? Naravno da sam uo. Za gimnazijskih
dana, dok je svetskim i domaim scenama uveliko tutnjao novi talas, spadao
sam u zadrte reakcionare koji su istrajavali na starim vrednostima. Moj fah
dodue nisu bili ovejani klasici rokenrola, ve ono pomalo nadobudno i
pseudointelektualno usmerenje koje se u svoje doba nazivalo simfo-rokom, a
kasnije progresivnom muzikom. Ra moda nisu bili udarna pesnica ovog
usmerenja, poput sastava Jes i Denezis, ali o gitarskom umeu njihovog
voe Aleksa Lajfsona uvek se govorilo samo u superlativima. Setih se da su, za
razliku od veine najpoznatijih simfo-rokera, koji su poticali iz Britanije, Ra
najpre stekli popularnost u Americi.
Poput odrednice iz kakve stare rok enciklopedije, u glavi mi sinu
podatak da je to zapravo kanadski bend, osnovan potkraj ezdesetih u
Torontu. Zar je mogue da grupa Ra i dalje ide na turneje? Zar je mogue
da je Aleks Lajfson poreklom Banaanin?
Kako vas mogu pronai? - upitah svog sagovornika.
Moje ime je Milan egarac. Mi stanujemo na Gradnulici. Moete doi
u svako doba, ali se prethodno najavite. Obeah da u doi iste veeri.
***
75
kojima oni koji je poznaju zacelo mogu da nazru svetli trag Neve i sumaglicu
belih noi Petrograda, jasno se razabirao vodnjikav znak nabujalih oseanja.
Sve je tu - Gimnazija, Kapetanija, zgrada Partizana - rekla mi je, kao
u neverici, opisujui popodnevnu etnju i razgledanje starih fasada. I sve je
ostalo isto, samo to je sada mnogo umivenije. Nema samo bioskopa Avala i
poslastiarnice preko puta, gde smo navraali na kolae. Seam se i kupalita
Fier, kao i igranki kod Dunerca, preko velikog mosta, koje su trajale od 6
do 9 uvee.
Na pragu osme decenije ivota, Melanija je te jeseni jo jednom dola u
rodni grad. Bila je to prilika za susrete sa davnanjim prijateljicama iz kolske
klupe. Naravno, i vreme je inilo svoje: izvesna drugarstva bespovratno su se
preselila u uspomene.
Milanova ena Cvetana ue u trpezariju i na sto rasporedi oljice sa
kafom. Sa nama su sedela i njihova deca sin i erka. Bila je to mala
porodina sveanost pria goe iz belog sveta na putu je da dospe u
medijsku sferu.
Melanijino devojako prezime je Mohnaev objasni mi domaica.
Njen otac Nikola roen je u malom mestu Lida kraj Sankt Petersburga. Na
izmaku Prvog svetskog rata izbegao je u Banat, zajedno sa drugim ruskim
emigrantima. U Bekereku je upoznao Persidu Stojadinov iz Neuzine. U
braku sa njom, pored Melanije dobio je jo dva sina.
Zar e ovo ii u novine? upita Melanija ozlojeeno.
Pa, hm, mislili smo da ne bi ree Milan, i ne dovri reenicu. On
mi uputi upitni pogled, kao da sam ja izazvao zabunu.
Ne, to nikako. U ovim godinama, to mi nije potrebno ree odluno
Melanija.
76
ve i on deda. Ima sinove Dastina i Edrijana. Njegova supruga jako voli nau
srpsku hranu ja celog ivota nisam odustala od kuvanja na banatski nain.
Snajka posebno voli gibanicu. U Torontu imamo prodavnice gde moemo da
kupimo nae proizvode - varke, prokulu, vodu knjaz milo
ekajte, rekoh, setivi se najednom pojedinosti koju sam malo pre
toga uo. Rekli ste da je vae prezime ivojinovi. Ima li to neke veze sa
prezimenom vaeg sina Lajfson?
Da nasmeja se ona. To je pseudonim, pokuaj doslovnog prevoda.
Sa pevaem Gedijom Lijom, Aleks je osnovao grupu jo kao
petnaestogodinjak. Podrum nae kue se doslovce ljuljao od muzike.
Menader im je bio kolski drug, koji je biciklom obilazio kole u Torontu i
pronalazio poslove. Zanimljivo je da je on ostao menader grupe do dananjeg
dana. A Ra danas predstavlja itavu malu fabriku, u kojoj je tokom turneja
zaposleno pedesetak ljudi.
***
79
PRUSTOV EFEKAT
Trg se vie nije zvao po Marksu i Engelsu. Bio je to sada Trg Nikole
Paia. Ali unutranjost zgradurine sa iskrzanim plastinim oplatama na
zidovima i ispranim vinas ploicama i dalje je po svemu odisala sumornim
duhom mamutskog dravnog izdavakog preduzea iz vremena realnog
socijalizma. Ono to se zbivalo na ulicama spadalo je u sumornost kakvu nisu
mogli da proizvedu ak ni pravoverni boljevici. Za to su bili potrebni
boljevici zombiji, koji i pored najbolje volje nisu mogli da se upokoje. Vetar
je po plonicima raznosio zguvane novanice sa ogromnim brojem nula. Za
te novanice pre samo tri dana neto se moglo kupiti. Ali danas vie ne, jer su
iz tamparije upravo izale nove novanice, sa jo veim brojem nula. Na kraju
Knez Mihailove, kod Kalemegdana, besplatno su se delili paketi sa osnovnim
namirnicama. Red se protezao do Terazija, a bio je irok toliko da je u njemu
naporedo stajalo po pet osoba.
Odvezao sam se liftom na etvrti sprat. U hodniku, ispred redakcije,
koja se sastojala od omanje sobe zatrpane rukopisima i starim brojevima
asopisa, stajala je zgodna, visoka ena, sa razrogaenim oima i ispruenim
rukama, u pozi nekoga ko odailje bioenergiju na daljinu. Na desetak metara
od nje stajao je bradat ovek u teksas jakni. Posmatrao ju je umornim
pogledom.
Ha? Oseate neto? upita ona, s ponesenou koja jedva da je
ostavljala prostora za odrian odgovor.
80
ovek neodreeno klimnu glavom. Bio je to Duan, pesnik koji je, kao
spoljni saradnik, imao redovnu rubriku u asopisu. Shvatio sam da je upravo
na delu eksperiment, koji nisam eleo da ometam.
U redakciji me doekae urednik i njegov pomonik. Doneo sam jedan
od napisa o mistikim motivima u delima klasika i modernih pisaca. Bio je to
serijal za koji sam se nadao da bi jednog dana mogao biti objavljen u zasebnoj
knjizi. Urednici su me u tome podravali, a ja sam bio zadovoljan to
objavljujem u listu koji se raznosi irom zemlje. Vreme je bilo takvo da se
inilo kako je Armagedon na pomolu. Ljudi su oslukivali onostrane objave,
otkrivenja o poslednjim stvarima. inilo se da su proroanstva jedino to jo
ima realnu cenu. asopis je bio specijalizovan upravo za takve teme. Ali
urednici nisu bili puke iardije. Naprotiv, verovali su da izvestan oblik
duhovnosti zaista moe ljudima pruiti utehu. Zaista, da li se u vedrim, dobro
ureenim drutvima, gde ljudi bezbedno mogu sticati i umnoavati bogatstva,
mogu pojaviti ljudi kao Jakob Beme ili Majster Ekhart? Izuzetak je moda bio
Plotin, koji se doselio u srce bogatog carstva, a itav ivot posvetio onostranim
realnostima. Ali u njegovo vreme uveliko su ve besneli graanski ratovi i sea
vladarskih glava. Kuda su se meutim denuli srpski Beme i Ekhart? Umesto
toga, sve je vrvelo od Raspuina i Kaliostra.
Ovog puta, neto o Njegou rekoh, sputajui rukopis na sto, pun
spisateljskog poleta. Mnogi su u Lui mikrokozma navodno prepoznali
gnostike uticaje, ali mislim da on ipak nije sledio ideju o emanaciji. Kod
njega se ipak ne nazire ideja o izlivanju iz Jednog, kao iz posude koja se sama
po sebi nikad ne prazni.
Dok sam to govorio, zabio sam opuak u pepeljaru, a dim iz nje izlivao
se kao da ilustruje Plotinove Eneade. Urednik me strpljivo saslua, zatim i
81
85
***
87
89
visokih tonova, po mogustvu efektan pad na kolena. Lep pokuaj, ali prohtev
kojem nisam mogao udovoljiti. Sve, ak i to, bilo je odavno iza nas.
Svakako ne da bih pokuao da te odobrovoljim rekoh.
Krajikom oka zirnuh ka vratima. Vie je nije bilo tamo. Ponovo se uo
klavir.
***
90
91
92
96
97
98
***
100
103
104
BORISOVKA
uglavnom sve bilo poznato. Pomenuti Nikolaj, moj pradeda, deda moje majke
po oevoj liniji, dospeo je, u dobi od dvadesetak i neto vie godina, na imanje
zemljoposednika Danijela u Elemiru. (To imanje bee nekadanji posed grofa
Erne Kia, velikog protivnika banatskih Srba iz 1848. godine, imanje koje je
udajom Kiove unuke krajem 19. veka pripalo porodici Danijel.) Nikolaj se
ovde obreo na poetku Prvog svetskog rata, pa nema sumnje da je bio
zarobljen negde na istonom frontu i sproveden na rad u unutranjost
tadanje Austrougarske. Velim - nema sumnje, jer o svom ivotu pre 1914.
godine Nikolaj Stepanjuk e blinjima otkriti tek nekoliko sasvim turih
injenica. Sinovima Aleksi, Josifu i Nikoli, mome dedi, jedva da je ispriao
neto vie od onoga to je pisalo u linoj karti izdatoj za vreme Kraljevine
Jugoslavije - da je roen od oca Haralampija u mestu Borisovka. Najmlai
Aleksa, koji se najdue zadrao u oevoj kui i sa njim stoga izgradio prisniji
odnos nego ostala braa, seao se da je vie puta pokuavao privoleti oca da
ispria neto odreenije o svojoj "ruskoj predistoriji"; ishod je uvek bio nekoliko uoptenih rei i promena teme.
Ovaj ovek, koji je do svog upokojenja 1969. godine zadrao upadljivo
umekan ruski izgovor i od koga za uspomenu imam fotografiju na kojoj me,
kao jednoipogodinjeg derana, posauje na konja u svome dvoritu u mestu
Stajievo (a uveren sam da se kroz maglu priseam toga neobinog doivljaja),
bio je preduzimljive naravi, vetih ruku i naglaenog oseaja za red. Kada je
paroh Sava Staji 1922. godine osnovao novo naselje u okolini tadanjeg
Bekereka i kad su u njega poele da se doseljavaju familije iz okolnih mesta,
Nikolaj - ije se prezime pod uticajem okoline preobrazilo u Stepanov - bio je
meu prvima koji je pribavio modernu mehanizaciju za obradu zemlje.
Stolarsko, mehaniarsko i druga zanatska znanja oveka ije je osnovno
108
Rusu. Jednog dana svom najstarijem sinu je rekao: "Nikola, ja sada idem. Ako
te neko neto pita, reci da sam otiao u Kikindu da nabavim sersam (opremu
za konja)".
Naredne etiri godine porodica i prijatelji nisu uli nikakvu vest o
njemu. U oktobru 1944. godine, ujak moje majke - roeni brat ene
Nikolajevog najstarijeg sina Nikole, nalazio se u partizanskim jedinicama koje
su u sadejstvu sa crvenoarmejcima stezale obru oko Beograda. U predgrau
prestonice, u mestu Beli Potok, sluajno je ugledao oveka koji mu se uinio
poznat. Ali taj ovek, Nikolaj Stepanov, bio je gluvonem i pretvarao se da ne
razume radosne rei koje mu je upuivao mladi u partizanskoj uniformi:
"Bauka, pa to sam ja, ivojin, gotovo je sa Nemcima, stie sloboda!" Trebalo
je da protekne jo neko vreme dok se Nikolaj, koga je put 1941. naveo u Beli
Potok da tu do kraja rata ostane kao pomaga u gazdakim kuama, nije
privikao na ovu novu realnost. Kasnije su ga - po vlastitom svedoenju ukrcali u kamion i odredili da bude "tolma" izmeu Rusa, srpskih partizana i
Nemaca. (Majin ujak je na alost bio isuvie mlad da bi shvatio ovu lekciju o
opreznosti, ili isuvie nemoan da izmakne drobnom kamenu trijumfalnog
komunizma; ivojin je kao dvadesetogodinjak poginuo godinu dana kasnije
na Sremskom frontu, zajedno sa hiljadama mladia na brzu ruku prikupljenih
i bez obuke odaslatih da poloe ivote za slavu "nove klase", u to vreme zauzete
prisvajanjem burujske imovine u Beogradu.)
ivot je donosio svagdanje brige; Stepanovi su imali vanijih poslova
nego da propituju ionako autoritativnog oca o stvarima o kojima je on oito
bio reio da uti. Kau da je, nakon to je proao Drugi svetski rat, u jednoj
prilici pokuao da se preko njemu znanih naina raspita o prilikama u starom
kraju, no da je jedino to je uspeo saznati bilo to da je narod u onim
111
112
114
116
BELEKA O PISCU
117
Sadraj:
Andersonov potpis
Temeljna opcija
Itaka u Zmaj Jovinoj
Tajni grad
Pustinjska rua
Oni postoje
Majka Aleksa Lajfsona
Prustov efekat
Odlazak Jovana Latinovia
Flotila panonskog pomorca
Borisovka
Beleka o piscu
118