Ante Žderić - Suton Antike U Svjetlu Arijanskog Krivovjerja

A n te D E R I
SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG

KRIVOVJERJA
Ante DERI
Petrovac 3
20343 Rogotin
UDK: 273.4(4/6 Meiteran)03"

Pregledni lanak
Revlew paper
Primljeno
Received : 1.2.2003.
U radu autor analizira pojavu, razvoj i zalaz krivovjeija koje se u 4. stoljeu

pojavilo unutar kranstva. Najprije analizira Dioklecijanov i Konstantinov odnos
prema kranstvu, zatim drutveno i duhovno okruje koje je bilo temeljem po
javi krivovjeija nazvanog po njegovu prvom propovjedniku, sveeniku Ariju iz
Aleksandrije. Autor potom naglasak stavlja na dogmatski sukob arijanaca i pra
vovjernih, te odnos Konstantina i njegovih nasljednika prema tom pitanju, sve
do crkvenog sabora u Carigradu i postajanja pravovjernog kranstva dravnom
religijom. Na kraju autor daje kratak osvrt na pojavu arijanstva na naim pros
torima.I
I
U vremenu omeenom stupanjem na vlast rimskog cara Dioklecijana
(284.) i postanka kranstva jedinom slubenom religijom Rimskog Carstva
(380.), u prostoru koji je ono obuhvaalo odigrale su se krupne politike,
drutvene, duhovne, gospodarske i etnike promjene.
To je razdoblje ponajprije bilo obiljeeno snanim uzletom kranstva, u
krilu kojeg se pojavilo krivovjerje, temeljeno na uenju sveenika Arija, koji
je tvrdio da unutar kranskog Trojstva Boanskih Osoba Sin nije jednak
Ocu, ve njemu podloan i od njega stvoren. Tako je car Konstantin, davi
kranstvu slobodu 313. godine, zapravo dao slobodu ispovijedanja religiji
koja je u sebi nosila klicu razdora, a koji e svom silinom buknuti u stoljeu
koje je tek bilo u poetku svojega drugog desetljea. Rezultat nastojanja
prevladavanja razdora meu kranima bilo je sazivanje sabora u Niceji 325.
121
A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA
DIADORA 21,2003. 121-182
godine. Rjeenje koje je sabor donio, iskazano u odredbi Nicejskog vjerovanja

o istobitnosti Oca i Sina, nije se moglo odmah uvrstiti zbog kompleksnosti
razliitih teolokih razmiljanja, razlika u shvaanjima metafizikih problema,
a i zbog podupiranja suprotstavljenih strana od dravnih vlasti. Jedna od
najznaajnijih linosti tog vremena aleksandrij sk ije biskup Atanazije, koji je
nezaobilazan kada se govori o obrani pravovjerja nasuprot arijanizmu.
Vremenom su sazreli uvjeti koji su omoguili da doe do zbliavanja nicejskih krana i arijanaca. To je ponajprije zahvaliti djelovanju kapadocijske
grupe mislilaca, na elu s Bazilijem Velikim, kao i pribliavanju pravovjernih
krana reformiranoj struji arijanaca, koji su znatno ublaili svoje stavove. Tako
je car Teodozije I., sazvavi crkveni sabor u Konstantinopolisu 381. godine, a koji
je osudio arijanizam, te proglasivi kranstvo slubenom dravnom religijom
godinu dana ranije, samo zakljuio proces konane pobjede nicejskog pravovjerja
u okviru Rimskog Imperija. Navedene injenice i naznaeni procesi dokazuju da
je antika epoha zavrila davno prije negoli je s povijesne pozornice i formalno
nestalo Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, i da je kranska religija bila
ona snaga koja je antiki svijet poela preoblikovati u srednjovjekovlje, u procesu
kojem je seoba naroda dala jo jednu novu dimenziju.
I - TEMELJI I KONTEKST
1. 1. RIMSKI SVIJET NA PRIJELAZU IZ 3. U 4. STOLJEE I
DIOKLECIJANOVE REFORME
Kada je vojska na perzijskom bojitu 284. godine za vladara proglasila Gaja
Aurelija Valerija, do tog vremena vojni zapovjednik Dioklecijan post ao je Imperator
Caesar Gaius Aurelius Valerius Diocletiartus Augustus, car ija e vladavina iz
temelja izmijeniti rimski svijet i daljnju povijest Rimskog Imperija.
Sljedeeje godine Dioklecijan kod Viminacija, dananjegKostolca, svladao
cara Karina te postao neosporan vladar itavog Carstva, koje se u to vrijeme
protezalo od Donje Britanije na krajnjem sjeverozapadu, do Mezopotamije na
istoku, od Donje Germanije na sjeveru sve do provincije Egipta na jugu.1
U stoljeu koje se pribliavalo kraju, navale germanskih plemena gotovo
su unitile rimsku obranu na Dunavu i Rajni te provalile duboko u Galiju,1
2
Goti su bili prodrli u Trakiju, Donju Meziju i Malu Aziju, sirijski limes nije
260. godine sprijeio Sasanide da opljakaju Antiohiju, kabilska plemena
u sjevernoj Africi pobunila su se protiv rimske vlasti, saksonski su gusari
prodrli sa Sjevernog mora (Mare Germanicum) i zaprijetili mediteranskim
1The Times, Atlas svjetske povijesti, Ljubljana 1986, 88, 89 (dalje: A tla s ...).
2 R E. RUBENSTEIN, VVhenJesus became God - The Epic Fight over Christ as Divinitp in the
LastD ays ofRom e, NewYork 1999,22 (dalje: V/henJesus...).
122
DIADORA 21,2003, 121-182
gradovima, Sarmati i Kvadi pljakali su obje Panonije, Parti su krenuli u

pohod na Siriju, a car Aurelijan morao se na dunavskoj granici braniti od
navala Vandala i Jaziga. Perzijanci su bili ti koji su, povrh svih, zadavali strah
bogatim rimskim gradovima istonog Sredozemlja. Njihova je vladara apura
I. zapamtila Antiohija, koji je opljakao taj grad na Orontu te zarobio rimskog
cara Valerijana s itavom vojskom i okrutno ga dao pogubiti, a tisue rimskih
graana odveo u ropstvo.
Veleposjedi u Carstvu neprekidno su rasli na raun slobodnog seljatva,
koje je na taj nain gubilo svoju ekonomsku neovisnost. Budui da se nisu
mogli nositi s konkurentnijim, jeftinijim proizvodima s veleposjeda, slobodni
su seljaci stupali u tieniki odnos (patrocinium)3 velikih zemljoposjednika.
Takve anarhine prilike pogodovale su nizu lokalnih i vojnih monika
u nastojanjima da sebi priskrbe neovisnu upravu u pojedinim dijelovima
Carstva. Dioklecijan je stupivi na vlast nakon to je porazio sve uzurpatore,
uvidio daje Rimsko Carstvo pregolemo. Stogaje poduzetni i odluni Dioklecijan
odluio provesti dalekosene reforme, kojima e dravi, upravi i vojsci dati novo
ustrojstvo uz novi tip carske vladavine: bio je to dominat u okviru tetrarhije.
Dioklecijan je podijelio carstvo u 104 provincije, u okviru 12 dijeceza: Orijent,
Pont, Azija, Tracija, Mezija, Panonija, Italija, Afrika, Britanija, Galija, Viencija i
Hispanija.4Dijecezama su upravljali vikari (vicarii). Za Dioklecijana Rim i senat
gube svoje znaenje, a Italija je u upravi izjednaena s provincijama.
Najznaajnija Dioklecijanova reforma odnosila se na izmjenu ustrojstva
i znaaja poloaja carske vlasti. Formirao je carski kolegij, tetrarhiju,
vladavinu etvorice (tetrarchia), koju su inila dva augusta u osobama
Dioklecijana i Maksimijana, te dva cezara, Galerije i Konstancije, otac kasnijeg
cara Konstantina Velikoga. Dioklecijan je upravljao istonim dijelom Carstva,
iz svoje prijestolnice u Nikomediji, dok je njegov cezar Galerije na upravu
dobio Ilirik, sa sjeditem u Srijemskoj Mitrovici (Sirmium). U Thesalonici,
dananjem Solunu, jo i danas stoje ostaci Galerijevog slavoluka, tetrapilona,
koji podsjeaju na Galerijev rat protiv Perzijanaca.5 Zapadnom je polovicom
Carstva upravljao August Maksimijan iz Milana (Mediolanum), a cezar
Konstancije upravljao je Galijom iz dananjeg Triera (Augusta Treverorum).
Ta dioba nije znaila i stvarnu podjelu drave, ve je provedena iz praktinih
razloga, koji su omoguili uinkovitije djelovanje upravne vlasti, a zakoni
jednog cara u naelu su vrijedili na cijelom teritoriju Carstva.6 Zakljuno do
3 M. BRANDT, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb 1995, 12 (dalje: Srednjo

vjekovno...).
4 P. LISIAR Grci i Rimljane Zagreb 1971,489 (dalje: G rci....).
5 H. K ELER Rimsko Carstvo, u: Umetnost u svetu - istorijske, drutvene i religiozne os
nove, Novi Sad 1970,188 (dalje: R im sk o...).
6 Povijest svijeta od poetka do danas, Zagreb 1990,273 (dalje: Povijest svijeta...).
123
DIADORA 21,2003. 121-182
kraja stoljea, tj. ravno do godine 299., uspjenim vojnim pohodima u krilu
Rima nali su se mezopotamski gradovi Nisibis i Ctesiphon, u rimskim je
rukama ponovno bila Armenija, gdje je Dioklecijan 287. za kralja postavio
Tiridata III.7 Rimske su granice sada sezale daleko na istok.
Okruen svojim osobnim postrojbama i legijama slubenika, car je nasta
njivao palau koja je, sama za sebe, bila grad u malom. Od onoga tko je prilazio
Dioklecijanu oekivalo se da se prostre na tlo tri puta prije negoli pristupi
prijestolju. Zakonom je odreeno daje svaki rimski graanin duan sudjelovati u
javnom obredu rtvovanja caru i dravnim bogovima, ime se iskazivala odanost
dravi i vladaru. T a je odredba naila na otpor kod krana, to je protumaeno
kao protudravni in. Zbog togaje, prema Dioklecijanovim shvaanjima, krane,
kao mogui izvor nestabilnosti, trebalo kazniti. Veliki je progon mogao poeti.
1. 2. KRANSTVO DO DIOKLECIJANOVIH PROGONA
U vrijeme kadaje rimski car-reformator Dioklecijan poetkom 4. stoljea
zapoeo posljednji veliki progon krana, ta je religija ve duboko (bila)
prodrla u sve slojeve rimskog drutva. Ve sredinom 1. stoljea kranstvo
je, ponajvie zahvaljujui vizionarskoj misijskoj djelatnosti apostola Pavla,
nadraslo uske duhovne okvire i etnike prostore idovstva. Pavao kranstvo
iri u Siriji i Ciciliji, Maloj Aziji, Grkoj i, na koncu, u Rimu.8 Taj primjer
slijedili su i ostali sljedbenici Isusa Krista, to je omoguilo da se rimski svijet,
ponajprije grko govorno istono Sredozemlje, upozna s novim uenjem, koje
je stasavalo u novu religiju. Do sredine stoljea kranstvo je stiglo i u sam
grad Rim. Misionarski temelj koji su prvi kranski voe postavili potakao je
vrlo brzo irenje nove vjere. Novi poticaj tome procesu dala je Neronova smrt
68. godine i prestanak progona krana koji je bio potrajao pet godina, kao i
zapisivanje Isusova ivota u obliku Evanelja, to se zbilo od sedamdesetih
godina pa do kraja prvog stoljea.9
Na prijelazu stoljea krani su ponovno progonjeni, za vladavine careva
Do mici/anaiTtq/ana.Domicijanjeprogonkranazapoeo 94. godine.10Razlog
progonima bi mogao biti i taj to su krani odbijali porez koji je bio propisan
za Zidove, budui su ih vlasti u Carstvu smatrale tovateljima Jahve.11 Sam
Trajan namjesniku Bitinije, Pliniju Mlaem, daje upute o postupanju prema
7 Velika ilustrirana povijest svijeta, VII, Rijeka 1976,2532 (dalje: Velika...).

8 Kronika kranstva, Zagreb 1998,22 (dalje: K ronik a ...).
9 W. HARRINGTON, Uvod u bibliju, Zagreb 1995,35 (dalje: Uvod...}.
10 J. JELENI, Povijest crkve Hristove I, Zagreb 1921., 49 (dalje: Povijest C rkve...).
11 ISTO, 4 9 .1 sami krani nisu pristajali da ih se smatra dionicima idovske religije, iako
su bili svjesni injenice d a je njihova vjera izrasla iz krila judaizma. Matejevo evanelje bilo je
namijenjeno judeo-kranima.
124
DIADORA 21,2003, 121-182
kranima.12 Kranska zajednica te je progone preivjela, ponajprije jer je

bila ve dobro organizirana i uvrena pod vodstvom biskupa, o emu nam
svjedoe pisma Ignacija Antiohijskoga, koji je i sam bio biskup i muenik.13
Kako smo spomenuli, uobliavanje kranskog Su Pisma zavreno je do kraja
1. stolj ea. Veliki aleksandrij ski teolozi kao to j e Panteri, koj ij e dj elovao potkraj
2. stoljea, Klement (oko 150. - 215.) i Origen (oko 185. - 254.) uskladili su
kransku misao s grkom filozofijom i pribavili joj intelektualno potovanje.
Znaajan doprinos razvoju kranske misli u tom periodu takoer su dali
Justin iz Efeza, Irinej iz Lyona, Hipolit iz Rima te Ciprijan iz Kartage.14
Novi progoni koji su se na krane oborili za cara Marka Aurelija (161.
- 180.), koji je pogansku religiju smatrao temeljem Rimskoga Carstva. U
njegovo vrijeme utjecajni su bili satiriar Lucijan, filozof Celzo, govornik
Fronton i cinik Krescent, ije je protukransko raspoloenje uvelike utjecalo
na cara-filozofa.15
Petu etapu progona zapoeo je car Septimije Sever (193. - 211.). Ti su progoni
bili razlogom zbog kojega je Tertulijan godine 197. pisao svoje Apologeticus i
Ad nationes u obranu svoje brae u vjeri.16 Car Maksimin Traanin ( 235. 238.) izdao je naredbu da se progone krani jer ih je smatrao, kako svjedoi
Euzebije Cezarejski, moguim osvetnicima cara Aleksandra Severa, koji je
titio krane, a kojeg je bio svrgnuo sam Maksimin. Za vladavine cara Filipa
Arapina (244. - 249.) progoni krana bili su ogranieni na lokalne okvire,
poput Aleksandrij e, dok se sam car dopisivao s Origenom. Sustavno su Isusovi
sljedbenici progonjeni za cara Decija (249. - 251.) zbog careva zahtjeva da se
rtvovanjem poganskim bogovima iskae lojalnost dravi.17Sam je car u jednoj
prigodi rekao da bi radije podijelio svoje prijestolje s drugim carem, nego s
rimskim biskupom.18 Ovu sedmu etapu progona krana nastavio je car Gal
Trebonijan (251. - 253.). Vladavina Valerijana (253. - 260.) obiljeena je osmom
etapom progona. Godine 257. carje izdao ukaz kojim se kranima zabranjivalo
okupljanje i obredi na grobovima muenika, a sveenici i biskupi su poslani
u progonstvo. Nakon kratkotrajna zatija za vladavine Galijena (260. - 268.),
12 T. IVANI, Isus iz Nazareta - povijesna osoba, Zagreb 1994, 24 (dalje: Isus ...).
Nekranski izvori Svetonije, Kom elije Tacit.
13 K ronik a .... 32.
14 J, PAVI - T. Z. TENEK, Patrologija, Zagreb 1993, 51 - 135 (dalje: Patrologija...).
15 J. JELENI, Povijest.... 53.
16 ISTO, 54, Apologije u obranu kranske vjere, posebno Justinove, bile su sredstvo oprav
davanja i filozofskog potkrijepljivanja kranskih istina pred optubama filozofskih, odnosno
knjievnih krugova iz poganskih redova. Propagandno djelovanje apologeta imalo je za cilj
uputiti poruku za obraenje.
17 P.LISIAR, G rci....433.
18 I. MARKOV1, Cesarizam i bizantinstvo u poviesti iztonog razkola I, Zagreb 1891, 38
(dalje: Cesarizam ...).
125
A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU AR1JANSKOG KRIVOVJERJA
DIADORA 21,2003, 121-182
nove je progone pokrenuo car Aurelijan (270. - 275.) potkraj svoje vladavine.
Do godine 250. krani su postali najdinaminija vjerska grupa u rimskom
svijetu, brojano jo uvijek ne tako velika kao idovska zajednica, ali su je
dalejco nadmaili u intenzitetu rasta.19Razlogje tom rastu socijalna sastavnica
kranske religije, duboka psiholoka protkanost njena nauavanja, a jednako
vano bilo je to to su krani koji su do kraja ostali vjerni svojim naelima
za vrijeme progona zasluili veliko potovanje. Popis onih koji su pogubljeni
zbog odbijanja traenog rtvovanja bogovima ukljuivao je niz najpoznatijih
biskupa crkve: Fabijana i Siksta II. u Rimu, Babila u Antiohiji, Aleksandra u
Jeruzalemu, Ciprijana u Kartagi i niz drugih. Iako su veina obinih vjernika i
mnoge crkvene osobe prihvatili rtvovati bogovima, junatvo nekolicine imalo
je vie utjecaja na javnost nego kompromis veine. Vana je injenica u tom
razmiljanju ta da ni poganstvo nijudaizam nisu stavili mogunost zadobivanj a
vjenog ivota u sredite svoje misli kao to je to uinilo kranstvo.20To je bilo
obeanje koje je u doba kriza 3. stoljea osobito blagotvorno djelovalo na iroke
slojeve stanovnitva, osobito na pripadnike donjih slojeva drutva.
Do 260-ih godina priljev kranskih obraenika dosegao je ogromne
razmjere, a najvie je rastao u najnaprednijim i kulturno najvanijim
gradovima Istoka. Tu je kranstvo postalo pokret duboko ukorijenjen u
masama predgraa sredozemnih centara poput Aleksandrije i Antiohije, gdje
se Istok susretao sa Zapadom. Aleksandrija je, bez sumnje, bila intelektualna
metropola onog vremena.21
1. 3. DIOKLECIJANOV PROGON KRANA
Godine 299. carevi Dioklecijan i Galerije u Antiohiji su sveano proslavili
pobjedu nad Perzijancima. Carstvo je pod Dioklecijanom djelovalo sigurno
izvana, ali to je s carevim podanicima? Dioklecijan je ve prije bio upoznat s
kranskim stavovima. Osim toga, krani su bili ti koji su i u prolosti odbijali
iskazati lojalnost rimskoj dravi time to nisu rtvovali besmrtnim bogovima
Rima i protivili se vojnoj slubi. Sad,a kada su i uzroci i povod velikom pro
gonu krana bili jasni, protukranska kampanja mogla je poeti, iako je jo
295. Dioklecijan izdao dekret o progonstvu manihejaca, jednog od kranskih
krivovjerja utemeljenih na ideji dualizma.22 Veliki progon, posljednji pokuaj
Rima da stane na kraj kranskoj vjeri, napravio je prvi korak.
Vojnici i lanovi carske garde bili su prisiljeni iskazati svoju odanost
Rimu i njegovoj civilizaciji sudjelovanjem u poganskim obredima. Cilj nije bio
poniziti krane, pogotovo ne istrijebiti ih, barem ne u ovoj, prvoj fazi velikog
19 R E. RUBENSTEIN, W h en J esu s.... 18.
20 J. HIRSCHBERGER Mala povijestfilozofije, Zagreb 2002,15 - 48 (dalje: Mala povijest...).
21 C. FITZSIMONSALL1SON, The Cmelty ofHeresy, Harrisburg 1997,83 (dalje: The crueltp...).
22 C. TOMI, Pristup bibliji. Zagreb 1986,67 (dalje: P ris tu p ...).
126
D1AD0RA 21,2003, 121-182
progona, niti je cilj bio pokazati nadmonost starih bogova nad Kristom.
Veliki Dioklecijanov razlog takva postupka bilo je pokazivanje rimskog
jedinstva nasuprot barbarskim najezdama i unutarnjim podjelama. Njegova
namjera bila je osigurati opstanak rimske zajednice obuhvaanjem mnogih
religija i integriranjem kranskog pokreta u takav sustav.
Ono to je doista Dioklecijan prezirao nije bilo osobito kransko vje
rovanje, koliko njihov ekskluzivizam, njihovo jasno odbijanje da potuju
dravne bogove i time, kako se inilo, potkopavaju snagu Carstva. Do tog su
vremena ionako mnogi Rimljani-pogani poeli vjerovati u jednog nadmonog
boga, ali zato nisu imali razloga nijekati postojanje ili odbijati tovanje manje
monih boanstava, ili ih smatrati demonima kako su to inili krani, ija
je crkva poetkom 4. stoljea dosegla svoj prvi vrhunac u razvoju vjerske
ideologije.23 Kranski se stav inio fanatinim. I sam je Dioklecijan tako
razmiljao. Jednom je prilikom izjavio: Staru religiju ne bi trebala kritizirati
nova. Jer zloinaki je htjeti sruiti ono to su preci jednom za svagda odredili,
stvari koje zauzimaju i uvaju svoje priznato mjesto i tijek.24 Sudjelovanje u
rtvenim ritualima bilo je za veinu Rimljana tek neto vie od formalnosti.
To je bila javna dunost, neto poput suvremenog pozdravljanja zastave. Tu
je dolo do sukoba dviju ideologija, kranske i Dioklecijanove.
Konano je 303. godine posljednji progon krana u povijesti Rima planuo
svom silinom.. Nitko nije imao pravo pozivati se na zakone ako nije prethodno
sudjelovao u javnom rtvovanju bogovima Rima. To je pokrenulo lavinu
pogubljenja, meu kojima su stradali krani - lanovi Galerijeve osobne
pratnje, Dioklecijanovi osobni straari koji su se kasnije tovali u Saloni,25
u rodnoj mu Dalmaciji, i niz drugih. Oni koji su odluno odbili pokoriti se
naredbi o rtvovanju besmrtnim bogovima Rima brutalno su bih kanjeni,
u najveem broju sluajeva smru. Dioklecijan je smatrao da e daleko vie
postii demoraliziranjem i dezorganiziranjem Crkve napadajui njen sam vrh;
sveenike i biskupe. Upravo je zbog toga carski edikt iz 303. godine naredio da
upravo klerici, povrh svih, moraju prinijeti rtve Intenzitet progona polako je
slabio neko vrijeme, a onda se opet intenzivirao. Razlog privremenom slabljenju
bila je najprije Dioklecijanova bolest a zatim i povlaenje s vlasti u svibnju 306.
godine. Istodobno je abdicirao i august Zapada Maksencije, kojeg je naslijedio
cezar Konstancije Klor, a Dioklecijana njegov cezar Galerije. Dioklecijanovim
odstupanjem s vlasti i skorom smru augusta Konstancija u Yorku iste godine,
na Zapadu su prestali progoni krana.26
23 M. BRANDT, Srednjovjekovno.... 28. Razvoj patristike teoloke misli doao je do vrhun
ca tijekom IV. stoljea, pa se to razdoblje u patristikoj knjievnosti naziva zlatnim".
24 K ronika..., 54.
25 E. DYGGVE; Povijest salonitanskog kranstva, Split 1996, 81, (dalje: Povijest salonitan
skog...).
26 Velika ilustrirana.... VI, 2606.
127
D1ADORA 21,2003, 121-182
1. 4. OD DIOKLECIJANA DO MILANSKOG EDIKTA KONSTANTINA

VELIKOGA (306. - 313.)
Ustrojstvo carske vlasti, tetrarhija, kakvu je Dioklecijan bio zamislio i
ostvario, nije se dugo odrala. Kada su se 1. oujka 305. godine Dioklecijan
i Maksimijan odrekli carske asti, prepustivi svoje dvije polovice carstva
dvojici cezara koji su postali augusti, tetrarhiji se pribliio kraj.27
S poganskog gledita, najslabija toka u tetrarhiji bio je cezar Zapada
Konstancije Klor, koji je bio vojni asnik iz grada Naissus na Balkanu prije
negoli je postao drugi o\jek zapadne polovice Rimskog Imperija. Teritorij kojim
je upravljao sadravao je veinu teritorija dananje Francuske, panjolske,
Britanije i Njemake do granice na Rajni.28 Konstancije se ubrzo pokazao kao
dobar administrator i vjet vojni zapovjednik. Iako ne znamo koji su bili njegovi
vjerski nazori, progoni krana u njegovu dijelu Carstva, za Dioklecijana, bili
su blai, a nakon povlaenja cara-reformatora 306. potpuno su prestali.
Moda bi ime Konstancijeve keri, Anastasia (gr. uskrsnue), koje se redovito
davalo kranskim djevojicama, moglo govoriti da je sam Konstancije
podravao kranstvo, ali potvrda za takvu pretpostavku nemamo.29 Jedan od
Konstancijevih sinova bio je Konstanta, koji e u povijesti ostati zabiljeen,
meu ostalim, kao osloboditelj kranstva i prvi kranski car.
Nakon Dioklecijanova i Maksimijanova povlaenja augustom Istoka
postao je dotadanji cezar Galerije, kako je i bilo predvieno. Meutim, na
Zapadu je augustom u Rimu proglaen Maksimijanov sin Maksencije, a
Konstancije je ve 306. godine umro, pa su njegove legije odmah za novog
augusta proglasile njegova sina Konstantina.30 Cezarima su, od strane samog
Dioklecijana proglaeni, ali na Galerijevo inzistiranje, na Zapadu Sever, a na
Istoku Galerijev neak Maksimin Doza.
Ove promjene u vladajuoj garnituri otvorile su kaotian period nasilja,
ukljuujui i graanski rat, u kojem se ak sedam pretendenata borilo za
etiri mjesta u kolegiju careva. Godine 307. Sever je bio prisiljen odrei se
vlasti, a Maksencije gaje dao pogubiti, dokje na sastanku careva u Kamuntu,
na dunavskoj granici kod dananjeg Bea, K onstan ta potvren za cezara,
27 L. PARETI, Historija ovjeanstva - kulturni i nauni razvoj III, u: II. Stari svijet - od
poetka nove ere do 500. godine, Zagreb 1967,43 (dalje: H istorija...).
28 R. E. RUBENSTEIN, W henJesus .... 41.
29 ISTO, 42. Iako se na kranskom istoku Konstantina Velikoga smatra svetim, gotovo
ravnim apostolima, pitanje njegovog pokrtavanja postaje upitno, kako je mogue da se car
priklonio religiji kojoj je sam dao slobodu ispovijedanja, religiji koja je bila u usponu, ali jo
uvijek nije bila prevladavajua religiji koja nije dozvoljavala svojim lanovima vjeru u koje dru
go boanstvo, a car je i dalje nosio titulu poganskog pontifexa? Liturgija sv. Ivana Zlatoustog
u zavrnom blagoslovu zaziva na vjernike B o gu milost zagovorom, meu ostalima, i svetog
Konstantina cara.
30 Velika ilustrirana.... VII, 2962.
128
DLADORA 21,2003, 121-182
a Licinije postavljen za augusta Zapada. U Karnuntu je Maksencije bio

proglaen neprijateljem Carstva, iako je i dalje u svojoj vlasti drao Italiju do
Pada te sjevernu Afriku.
Godine 310. i 311. donijele su neoekivane prevrate. Najprije je Maksencijev otac, bivi august Maksimijan, prebjegao od Maksencija svom zetu
Konstantinu, gdje je iste, 310. godine i umro, a mogue je da je bio ubijen.
Time su Konstantin i Maksencije dobili jo jedan razlog za konani obraun.
U travnju 311. dogodio se neoekivani obrat u odnosu rimske vlasti
prema kranima. Oboljeli august Istoka, Galerije, donio je fantastian edikt,
tzv. Edikt o toleranciji, u kojem obustavlja progon krana na Istoku. U ediktu
se objanjava d a je Galerijev jedini motiv bio prisiliti krane da se vrate vjeri
svojih predaka kako bi se uvrstilo Carstvo i obnovila njegova stara slava.31
Nakon Galerijeve smrti nanovo su oivjeli otvoreni sukobi. U listopadu
312. Konstantin je na elu svojih postrojbi stigao u Italiju kako bi se sukobio
s uzurpatorom Maksencijem. Poslije bitke kod Torina i Verone dolo je
do odluujue bitke kod Milvijskog mosta, u kojoj je Maksencijeva vojska
unitena, a on sam poginuo. Oko Konstantinova mara na Rim ispreplela se
pria kako je Konstantin pred bitku vidio na nebu plamtei kri s natpisom: In
hoc signo vinces! (U ovom znaku e pobijediti!). Konstantin sve do pred smrt
nije postao kranin, ali ipak se nikada nije jasno ogradio od poganske religije,
koja je, usprkos jaanju kranstva, bila dominantna u rimskom svijetu
ranog 4. stoljea. Bio je on jedan od naprednih pogana, koji su vjerovali u
nadmonog boga, boga iznad svih; bio je to Sol Invictus - Nepobjedivo Sunce,
kojeg se, po nekim atributima, moglo dovesti u vezu s kranskim Bogom, u
proroka Zaharije nazvanim i Mladim Suncem s visine (Lk 1, 78), a navedenu
tvrdnju potvruju i neki ikonografski elementi.32 Ipakje jasno daje Konstantin
podravao kranstvo, koje je obiljeilo itavu njegovu vladavinu. Znakovito je
da prvi kranski car poslije pobjede nad Maksencijem i ulaska u Rim nije
otiao na Kapitolij prinijeti rtvu zahvale bogovima. K tomu je jo iste godine
dao na rimski forum postaviti svoj veliki kip s kriem kao znakom pobjede.33
Natpis ispod kipa glasio je: Ovim spasonosnim znakom, koji je biljeg prave
kreposti, izbavio sam va grad ispod jarma nasilnike vlasti. Senatu i rimskom
narodu, povrativi im slobodu, povratio sam prijanju plemiku ast i sjaj.34
Konstantin je sada bio vladar Zapada i m jereni kranin. Njegov saveznik
na Istoku bio je august Licinije, iskusan politiar i vojni zapovjednik, koji
31 R E. RUBENSTEIN, W henJesus .... 43.
32 C. SCHUG - W1LLE, Bizant i njegov svijet, u: Umjetnost u slici, Rijeka 1970, 19 (dalje:
Bizant...). Kult Sol invictus bio je rasprostranjen u rimskoj vojsci, i meu vojnicima je bio veliki
takmac kranstvu. Prikaz na zlatnom mozaiku s nekropole ispod sv. Petra u Rimu prikazuje
Krista kao Sol invictus.
33 Velika ilustrirana.... VII, 2964.
341. MARKOVI, Cesarizcun.... 41.
129
DIADORA 21,2003, 121-182
je postao Konstantinov urjak, oenivi njegovu sestru. Licinije, koji je 313.

godine uklonio Maksimina Dazu, i Konstantni odluili su zaigrati na kartu
krana; njih su se dvojica 313. godine susreli u Mediolanumu, tj. Milanu, gdje
su donijeli dokument, poznat kao Milanski edikt, kojim su zabranili progone
krdna, zajamili im slobodu vjere te naredili da se sva oduzeta dobra Crkve
imaju vratiti ili nadoknaditi.
1. 5. OD MILANSKOG EDIKTA DO KONSTANTINOVE SMRTI (313. - 337.)
Nakon Konstantinove pobjede nad Maksencijem 312. godine, prilike su
se u Rimskom Imperiju donekle stabilizirale. Meutim, vremenom se august
Istoka Licinije poeo udaljavati od Konstantinove koncepcije podravanja
kranstva, u kojem je sada vidio potencijalnu snagu za okupljanje
Rimljana pod jedan stijeg; Konstantinov. Licinijeva je politika postajala
sve vie protukranskom. Zbog ega? Razloge vjerojatno treba traiti u
Licinijevu shvaanju da podravanje nove religije od strane njegovog sucara
Konstantina nema perspektivu, i da e takva politika doivjeti krah, a time
donijeti i Konstantinov pad. Licinije je sada krane smatrao potencijalnim
neprijateljima te je veinu svoje administracije oistio od njih, a od 320. godine
u svom ih je dijelu Carstva poeo i progoniti. Neizbjeni rat izmeu dvojice
sucareva izbio je 323. i potrajao nepunu godinu dana, a osim graanskog,
nosio je sva obiljeja vjerskog rata35. Konano je Konstantin u bitkama kod
Hadrianopolisa i Hrizopolisa, nedaleko od Kalcedona, te u pomorskoj bitci kod
Galipolisa 324. potukao Licinijeve vojske i sam zavladao Rimskim Carstvom
kao njegov apsolutni gospodar, i uvjereni, iako ne jo slubeno, kranin.
Konstantin je u oima suvremenika kranske vjere bio znak s neba. Za
crkvenog povjesniara Euzebija Konstantin je bio sluga i prijatelj Boga,
koji je dao da on iz najdublje tmine i najmranije noi svima zablista kao
veliko svjetlo i kao otkupitelj, opisujui kako su ...ljudi... kolom i pjesmom
iskazivali... ast... pobonom caru i njegovim od Boga ljubljenim sinovima.36
Konstantin II., najstariji Konstantinov sin, upravljao je od 317. godine
dananjim podrujem Francuske, panjolske i Britanije iz prijestolnice
u Trieru, najmlai, Konstans, upravljao je Italijom iz Milana od 333., a
Konstancije II. je od 324. iz Antiohije vladao istonim provincijama.37
Godine 330. Konstantin je posvetio svoj novi glavni grad, sagraen na mjestu
antikog Bizantija, na samom dodiru Azije i Europe. Car je grad nazvao NoviRim,
oznaujui time da to treba biti novi centar svijeta, ono to je do tada bio stari grad
Rim.38Ipak, car se nije protivio kadaje puknovi grad, gotovo odmah po posveenju,
36 H. JEDIN, Velika povijest Crkve, II, Zagreb 1995, 6 (dalje: Velika...).
37 R E. RUBENSTEIN, W henJesu s.... 140; Velika ilustrirana.... VII, 2964.
38 ISTI, n. dj.,108.
130
DIADORA 21,2003, 121-182
poeo nazivati Konstantinopolis, Konstantinov grad. U Konstantinovu gradu

nije bilo ni kapitolija, ni Vestinog kulta ni sveenikog kolegija. Sam carski dvor
predstavljao je mali grad, uz njega je sagraen hipodrom i kranska crkva! Novi
je grad bio posveen kranskoj Bogorodici. Konstantinopolis je imao postati
kranski grad kranskog Carstva. Carje umjesto naziva invictus (nepobijeeni),
koji je cara izjednaavao s bogom Suncem, upotrebljavao titulu victor {pobjednik),
Konstantin je odbacio titulu divus (boanski), dok je na novcu zrakastu krunu
zamijenio neutralnim nimbusom.39
Konstantin je umro na sam blagdan Duhova, 22. svibnja 337. godine u
carskoj palai u nikomedijskom predgrau Ankironi, u 65. godini ivota, nakon
to se na samrti pokrstio (to nije povijesno potvreno). Kolosalni Konstantinov
kip, ostaci kojeg su pronaeni 1487., a koji je bio postavljen u Maksencijevoj
bazilici na rimskom forumu jo 313. godine, u ruci je, kako se pretpostavlja, a o
tome govore i povijesni izvori, drao kri.40 Bio je to simbol vremena koje dolazi.
1. 6. KONSTANTINOVA KONCEPCIJA CARSTVA
Najvee dostignue prvoga kranskog cara, kako je Konstantin po
slije nazvan, bilo je ujedinjenje Carstva. Ono to Konstantina razlikuje od
ostalih careva bila je koncepcija ujedinjenja Carstva, koja se zasnivala, ka
ko smo spomenuli, na kranstvu. Bilo je jasno da je poganstvo bilo u stag
naciji. Ono je, svakako, bilo odigralo odreenu ulogu u romanizaciji sta
novnitva prostranog Imperija, ali je njegova snaga objedinjavanja etniki
heterogenog stanovnitva od obala Atlantika do Crvenog mora i Perzijskog
zaljeva bila neznatna. U kranstvu je Konstantin vidio taj objedinjavajui
element i zakljuio: zbog ega sada nova religija ne bi odigrala tu ulogu?
Stoga, kada govorimo o unutranjim prilikama u Rimskom Carstvu za
Konstantina i njegovih nasljednika govorimo zapravo o razvoju religije i
crkve krana od tek doputene vjerske zajednice poetkom, do slubene
dravne vjere i crkve krajem 4. stoljea. Bio je to proces koji je, meu ostalim,
u istonom dijelu Imperija, koji e prerasti u Bizant, doveo do prevage carske
vlasti nad crkvenom; car je tako postao branitelj vjere i Crkve, simbol od Boga
mu povjerenog Carstva.41 Ona snaga koja je ovu koncepciju zamalo unitila, a
krane duboko bila podijelila, bilo je arijansko krivovjerje.
39 H. JEDIN, n. dj., 15. Usprkos formalnim promjenama carskog naslova koje su Ile u
smjeru da se cara ne smatra boanstvom, Konstantin je za sebe 1 svoje nasljednike zamis
lio novu ulogu; Bojeg zastupnika na zemlji. U tom kontekstu treba shvaati njegovu ulogu
oko kranstva i njegove intervencije oko dogmatskih pitanja koja su uskoro stala potresati
novoosloboenu religiju.
40 H. KELE R R im sk o.... 216.
41 G. OSTROGORSKI, Istorija Vizantije, Beograd 1969, 51 (dalje: Istori/a ...). Crkveni
povjesniar Euzebije Cezarejski svjedoi d a je Konstantin, meu ostalim, napisao nebrojene
poslanice kako bi biskupe pouio u onome s toje korist Crkve zahtijevala.
131
_______
DIADORA 21,2003, 121-182
SI. 1. Konstantinov san i bitka naMiluijskom mostu, Iluminacija. - Fig. 1.

Constantines dream and the battle on the Pons Milvius, illumination.
Ako je stoljee izmeu 200. i 300. godine bilo zlatno doba mistinih
religija i kultova, svojevrsna talionica sinkretizma i natjecanja razliitih
vjerskih ideja na rimskom tlu, ondaje stotinu godina koje su uslijedile vrijeme
sustavnog nastojanja trijumfalnog kranstva da iz krila Rimskog Imperija
potpuno iskljui sve ono s toje bilo pogansko ili krivovjerno.42
Konstantin je za sebe smatrao da pripada kranskoj Crkvi na jedinstven
nain, budui da se osjeao kao Boji izabranik nakon pobjede nad Licinijem
324. godine. Zbog togaje smatrao da mu unutar Crkve pripada poseban poloaj,
poloaj koji mu kao obvezu stavlja reagiranje i utjecaj na sva pitanja vjere i
Crkve, emu se nitko od vodeih ljudi u kranskoj zajednici Carstva nij e usudio
usprotiviti.43 Konstantin se ponekad i sam nazivao vanjskim biskupom,
42 J. ELSNER, Imperial Rome and Christian triumph, NewYork 1998,223 (dalje: Im perial...).
43 K. BAUS - E. EWIG, Velika povijest crkve, Zagreb 1995, II, 7 (dalje: Velika...).
132
DIADORA 21,2003, 121-182
A DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARI JANSKOG KRIVOVJERJA
biskupima je podijelio pravo presuivanja u graanskim parnicama, uveo

je opi dan odmora nedjeljom te zabranio smaknue razapinjanjem na kri,
gladijatorske borbe i proricanje iz utrobe rtvenih ivotinja.44 Sazivanje prvog
opeg crkvenog sabora u Niceji, o emu e kasnije biti govora, carevo je djelo.
U tim Konstantinovim potezima lee temelji kasnijega bizantskog dravnocrkvenog prava. Mi moemo Konstantina smatrati utemeljiteljem istonoga
cezaropapizma.45
U takvu kontekstu Konstantin j e dao sagraditi dilj em Carstva velianstvene
kranske bazilike, od kojih su se neke sauvale i do danas. Istiu se one u Rimu,
Jeruzalemu, Betlehemu, Mambri, Nikomediji, Antiohiji i Trieru. Uz rimsku
baziliku svetih Petra i Marcelina dodana je grobnica za Konstantrnovu majku
caricu Jelenu.46 Za pape Silvestra I. (314. - 335.) u Rimu je po Konstantinovu
nalogu sagraeno ukupno sedam velikih bazilika: Sv. Petar u Vatikanu, Sv.
Ivan u Lateranu, S. Pavao, Sv. Kri, Sv. Agneza, Sv. Lovro i, prije spomenuti, Sv.
Marcelin i Petar.
S druge strane, car je ediktom zabranio visokim dravnim slubenicima i
upraviteljima provincija javno prinoenje poganskih rtava, dok su kranski
slubenici istog ranga mogli javno sudjelovati u crkvenim obredima, ime je
otvoren put dokidanju jednakosti graana pred zakonom.47 idovima je bilo
zabranjeno kupovati i obrezivati pokrtene robove.48 Na upranjena slubena
mjesta u dravnoj upravi postavljani su samo krani, a caru je prilikom
proslave dvadesete godinjice vladavine, usred sabora u Niceji, estitarski
pozdrav uputio biskup, a ne pripadnik poganskog vieg sloja, kako je do tog
trenutka bio obiaj.49
Kada se u Aleksandriji pojavilo arijansko krivovjerje, koje se ubrzo proirilo
diljem istone polovice Carstva, Konstantin se suoio s mogunou da kranski
temelj njegove koncepcije preobrazbe Rimskog Imperija doivi krah!
44 J. JELENI, P ovijes t.... 8. Jednom e prilikom Konstantin rei Euzebiju Cezarejskom

i drugim biskupima: "Vi ste biskupi za unutarnje crkvene stvari, a mene je Bog postavio za
njezine vanjske stvari.
45 I. MARKOVI, Cesarizam .... 60. Iako 6, opi crkveni sabor svjedoi d a je prvi opi sabor,
onaj u Niceji, sazvao Konstantin pristajanjem pape Silvestra I neosporna je presudna careva
uloga u inicijativi oko sazivanja prvog crkvenog koncila.
46 H.JEDIN, Velika..., 12.
47 ISTO, 8. Ovdje ne moemo govoriti o jednakosti graana pred zakonom u dananjem
pravnom smislu, je r takve jednakosti u antiko vrijeme nije bilo, niti je bila mogua u okviru
robovlasnikih drutvenih odnosa.
49 K. BAUS - E. EWIG, Velika..., 10. Sveti oci istiu neovisnost crkvene vlasti prema svetovnoj, i naglaavaju njenu izvrsnost nad ovom. Sv. Atanazije u jednom pismu kae: Zar je ikada
crkvena naredba valjanom postala po caru? (vidi: I. MARKOVI, Cesarizam .... 18).
133
DIADORA 21,2003, 121-182
II- ARIJANSKO KRIVOVJERJE

2. 1. ISTONO SREDOZEMLJE KAO RASKRE CIVILIZACIJSKIH
UTJECAJA I KRANSKA KRIVOVJERJA DO POJAVE ARIJANIZMA
Za razumijevanje nastanka, razvoja i gaenja duhovnih pokreta kao stoje
arijanska hereza, vrlo je vano u razmatranje uzeti duhovno, kulturno, politiko
i gospodarsko okruje u kojem se taj pokret pojavio i djelovao. Kada je rije o
veini kranskih hereza, ili krivovjerja, koje su se pojavile u razdoblju kasne
antike, ili, tonije reeno; fazi prerastanja antikog svijeta u kasnoantiki,
potom u ranosrednjovjekovni, govorimo o prostoru istonog Sredozemlja, koji
se u to vrijeme nalazio u sreditu istone polovice Rimskog Carstva.
Omeen na sjeveru Grkom i Malom Azijom, na istoku Sirijom, Libanonom
i Palestinom, a najugu Egiptom i Libijom, taj je prostor od poetka civilizacije bio
mjesto na kojem su se razvijale, susretale, izmjenjivale, mijeale i sukobljavale
razliite kulture Istoka i Zapada. U vrijeme kasne antike dolo je do pomicanja
teita Rimskog Imperija na Istok, to je bilo uzrokovano nizom imbenika,
meu ostalima, i velikom krizomkojaje tijekom 3. stoljea bilazahvatila Carstvo.
To se pomicanje najjasnije ogleda u osnivanju nove prijestolnice Rimljana,
Konstantinopolisa na Bosporu. Spajanjem helenistike kulture, koja je na
istonom Sredozemlju dominirala, kranske religije, kojaje na ovom podruju
roena, s rimskom dravnom formom nastao je srednjovjekovni Bizant, koji
svoje korijene ima upravo u vremenu o kojem govorimo.
Dva su se grada, meu ostalima, na tim prostorima isticali svojim kul
turnim i drutvenim kozmopolitizmom; bili su to Antiohija na rijeci Orontu,
u Siriji, i Aleksandrija u Egiptu. Aleksandrija je bio milijunski grad, koji se
protezao kilometrima uz june obale Sredozemnog mora.50 Njena je luka,
jo u kasnoj antici, bila okrunjena velianstvenim svjetionikom, jednim
od sedam svjetskih uda staroga vijeka. Stoljeima je Aleksandrija bila ne
samo najprometnija svjetska luka starog svijeta, ve i sredite znanosti i
naobrazbe, gdje su djelovali najvei onodobni umovi, od Arhimeda i Euklida,
do Origena i Elementa, tu je ivjela i velika idovska zajednica, za ije je
potrebe Stari Zavjet bio preveden na grki jezik.51 Upravo se meu njima bila
zaela prva aleksandrijska kranska zajednica, u Aleksandriji se kranska
misao sukobila s helenistikim mentalitetom i mnogo od njega preuzela.52
50 R E. RUBENSTEIN, VVhenJesus.... 4.
51 ISTO, 5. Prema predaji, koja po svoj prilici ima povijesno utemeljenje, egipatski je faraon
iz dinastije Ptolomejevia u 2. st. pr. Kr. Od jeruzalemskih sveenika zatraio uene ljude koji
bi za potrebe idovske zajednice preveli Stari zavjet na grki; rezultat je njihovog rada septuagintin prijevod Starog zavjeta, iji je kanon knjiga neto iri od tzv. palestinskog kanona.
52 L. PARETI, Historija.... 186. Zbog spoja s razliitim kulturnim tradicijama koje je objedin
javao helenizam, kransko se vjersko uenje na istoku sluilo razliitim oblicima izraavanja, ve
prema tome gdje se vrilo. Stoga ne udi da su se na istoku upravo oko velikih kranskih sredita
razvile i razliite liturgijske obitelji, kao to su antiohijska (sirijska) i aleksandrijska (koptska).
134
DIADORA 21,2003, 121-182
A DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARUANSKOG KRIVOVJERJA
U svojoj atmosferi proetoj helenskim, Aleksandrija je razvijala misao u

uvjetima ontologijskoga (koje ukljuuje bitak, vaan imbenik u odreenju
odnosa unutar osoba presv. Trojstva!), dok je Antiohija, sa svojim izraenije
judaistikim okrujem, isticala vie ideju moralnog primjera.53
U filozofsko-religijskom pogledu, Aleksandrija je bila mistina, koliko je
Antiohija bila racionalna.54 Aleksandrija je ivo predoavala metafiziku, dok
je u Antiohiji vie prevladavao interes za etiku. Filozofsko-teoloko uilite
u Aleksandriji niknulo je iz slobodne nastave kranskih mislilaca, koji
su predavali kransku misao na jednak nain na koji su svoje sluatelje
pouavali stoiki, ciniki ili razni drugi filozofi.55
Do pojave Arijeve teoloke misli pojavilo se unutar kranska prva tri
stoljea vie uenja koja su nosila obiljeje krivovjeija, a i poslije i za arijanizma
njihova pojava postala je redovita. Maniheizam je bio sinkretizam izmeu
judeokranskih i indoiranskih uenja. Temeljna manihejska dogma jest
dualizam izmeu dobra i zla, Boga i Materije.56 Pobornici donatovstva tvrdili su
da valjanost sakramenata ovisi o dostojnosti posvetitelja, gnostici (marcionisti)
su govorili o tajnom znanju koje treba kranin primiti odbacujui svijet kao izvor
zla, priscilijanci o razliitosti Boga u Starom zavjetu od Boga u Novom, pelagijevci
o sposobnosti ovjeka da bez Boje pomoi dosegne vrhunce svetosti.57
53 C. FITZSIMONS ALLISON, C ruelty.... 82.
54 ISTO, 82. Aleksandrijska kola zastupala je idealistiko - mistiki smjer, pod uplivom
Platona i kasnije neoplatonizma. Na taj naina nastalo je alegoriko tumaenje Sv. Pisma, to
karakterizira ovu kolu. Protivno spekulativno-filozofskom tumaenju aleksandrijske kole,
drala se antiohijska kola tradicionalno doslovnog tumaenja Sv. Pisma.
55 A. FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, Zagreb 1983,33 (dalje: Pregled...). Aleksandrijska
kola uila je teoloku filozofiju. U nauci o Kristu Aleksandrinci su polazili od boanskog Logosa, kako ga opisuje evanelista Ivan, koji se sjedinio najue s ovjejom naravi. Ovo sjedinjenje
smatrali su metafiziko-ontolokim. Zato je Marija Teotokos - Bogorodica. Na prvom mjestu u
njihovu umovanju stajao je Bog kao najvie i vjeno, a ne ovjek, vremenito.. U Kristu su vidjeli
najsavrenije jedinstvo Boje i ljudske naravi. Helenizam je njena karakteristika.
56 J. PAVI - T. Z. TENEK, Patrologija, 153. Dualistikim se moe smatrati svako
antropoloko nauavanje koje u ovjeku dijeli i odluno suprotstavlja tjelesnu i duhovnu di
menziju. Dualizam je esto znaio podcjenjivanje tijela; ovjek se poistovjeivao s duom, dok
se tijelo dralo smetnjom, nevoljom, pa i grobnicom due. Iz toga slijedi da je ovjekov cilj i
savrenstvo u osloboenju od materije i tijela.
57 ISTO, 146-158,257. Unutar kranstva niz je krivovjeija nastalo u vrijem e bujanja ari
janizm a i poslije njegovog nestanka: monarhijanizam (adopcijanizam i modalizam) ili sabelijanizam, montanizam, doketizam, patripasionizam, macedonijanizam, apolinarizam, nestorijanstvo, monofizitstvo, pneumatomasizam, pelagijevstvo, semipelagijevstvo. Openito krivovjerja
unutar prvih stoljea kranstva dijelimo s obzirom na razliita shvaanja o (nejednakosti
boanskih osoba u Trojstvu (Otac, Sin, Duh Sveti), Kristove naravi (ljudska i boanska) ili vri
jednosti djeljitelja sakramenata (s obzirom na moralnu ispravnost ili oportunizam u odnosu
na rtvovanje poganskim bogovima u vrijeme progona). Velika krivovjeija (arijanizam, pneumatomasizam-macedonijanizam, monofizitstvo i nestorijevstvo) morali su biti morali su biti
neutralizirani formuliranjem dogmi vjere na opim crkvenim saborima u Niceji, Konstantinopolisu, Efezu i Kalcedonu.
135
A. DER1: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA
DIADORA 21.2003, 121-182
2. 2. FILOZOFSKO-TEOLOKA PODLOGA ARIJANSKOG

KRIVOVJERJA
Al^ksandrija je bila kulturna prijestolnica helenizma. U tom nemirnom
i intelektualno zasienom megalopolisu istaknuti su mislioci djelovali na
osnovama posljednjih tokova u grkoj filozofiji kako bi objasnili biblijske
tekstove i odredili crkvene doktrine. Kranska misao i knjievnost u 4.
stoljeu cvale su diljem Carstva, dok su tijekom 5. stoljea poele stagnirati,
sve do vremena pape Grgura Velikoga (590. - 604.), poslije kojeg dolazi do
sutona otake knjievnosti58
Pitanje odnosa Sina prema Bogu Ocu zaokupljalo je intenzivno najvanije
teologe 3. stoljea na Istoku. Grka i latinska teologija raspravljale su ve
pola stoljea prije Arija o pitanju odnosa Oca i Sina, ve tada su teoloki
pojmovi karakteristini za rasprave u arijanskom sporu odigrali posebnu
ulogu. Jo su se na kraju 2. stoljea razvila dva monarhijanistika smjera:
adopcijanizam i modalizam, koji je kasnije dobio i naziv sabelijanizam, prema
svom najgorljivijem poborniku iz poetka 3. stoljea.59
Adopcijanisti su Krista smatrali ovjekom kojega je u nekom trenutku
ispunila boanska sila i uinila ga Bogom, tako da je izvorni Bog zapravo
samo Otac, dok je Krist prihvaeni Bog. Time adopcijanistiki Krist daje
sliku ovjeka koji obdravanjem zakona i samoispravljanjem dospijeva do
savrenstva, to je realizacija racionalnog, aristotelovskog stava.60
Modalisti su u Kristu vidjeli samo oblik pojave (modus) jednog Boga,
koji se jednom prilikom objavljuje i djeluje kao Otac, drugi put opet kao Sin,
ili trei kao Duh Sveti.61 Oba su smjera zanemarivala jednu od osnovnih
postavki pravovjerja; Sin, tj. Rije (Logos) bio je sam Krist, pa je, prema tome,
on Bog jednak Ocu, a ne njegova manifestacija ili posvojeni ovjek uzdignut
na boanski nivo. Kristologija Logosa svoje je mjesto dobila u djelima Origena.
Njegova je kristologija zastupala boansku bit Logosa-Krista, ali ona ipak nije
bila pravovjerna, jer je Sina podreivala Ocu (subordinacija), kao stoje i Duha
Svetog podreivala Sinu, a time i Ocu. Origen je naglasio d a je Sin po svojoj
biti jednak (homoousios) Ocu i da postoji oduvijek, ali je dodao da je samo
58 H. PIRENNE, Povijest Europe od seobe naroda do XVI. stoljea, Zagreb 1956, 33 (dalje:
Povijest...). ivot djela i misao starih crkvenih pisaca od zavretka apostolskih vremena (kraj
1. st.) do 7. stoljea izuava patrologija, i u tome je smislu istovjetna sa starocrkvenom pov
ijesti knjievnosti. Navedeno razdoblje nazivamo u tom smislu i otokim, a u tu knjievnost
spadaju kanonski i nekanonski spisi. Da bi neki pisac iz tog razdoblja magao biti obiljeen
kao crkveni otac, moraju biti zadovoljeni sljedei kriteriji: drevnost crkvenost, pravovjernost i
svetost ivota. Izlae li se sistematski nauku sadranu u djelima crkvenih otaca, tada je rije o
patrologiji u irem znaenju ili o patristici.
59 A. FRANZEN, Pregled..., 60.
60 C. FITZSIMONS ALLISON, Cruelty .... 86.
61 A. FRANZEN, n. dj 61.
136
DIADORA 21,2003, 121-182
Otac Bog od sebe" (autotheos) i jednostavno dobri (haplos agathos), dok

je Logos tek drugotni Bog [deuteros Theos) i slika njegove dobrote (eikon
agathotetos), a Duh Sveti jo je manji od Sina.62 Po tome to se Logos utjelovio
postao je Bogoovjek (theanthropos).63
Na postavke koje je donio Origen nadovezala su se dva teoloka smjera,
jedan aleksandrijski, a drugi antiohijski. Prvi je naglaavao istobitnost Oca i
Sina te jedinstvo dviju naravi u Kristu, boanske i ljudske, dok je antiohijski
jae isticao razlike meu boanskim osobama, posebno daje Logos tek drugotni
Bog u kojemu se jasno razdvaja boanska od stvorene naravi.64 U antiohijskoj
koli u svakom se retku evanelja prepoznavalo elemente koji su dokazivali
inferiornost Boga Sina u odnosu na Boga Oca, to je Logosu davalo obiljeja
prijelaznog boanstva, ni ovjeka, ni anela, ali ni Boga u punom smislu.65
Vano je naglasiti, kao to se i iz pojmova moe zakljuiti, da su teolozi otakog
razoblja, sluei se pri svojem izlaganju, naravno, filozofijom, svoju filozofsku
misao temeljili na Platonu (uz neoplatonizam i Stou), koji nije u tolikoj mjeri i
tako jasno kao Aristotel formirao svoju metafiziku misao, u kojoj pojam biti
(onog po emu neko bie jest to to jest) ini razliku izmeu bia66. Svima nije
bilo najjasnije da bit odreuje bie, a da boanske osobe mogu biti tri (Otac, Sin,
Duh), upravo zato to su osobe, a bit-supstancija, tj. onaj imbenik koji odreuje
jenou, ini da su Jedno, Bog jedne biti, Bog u trima osobama koje su iste biti
(.homoousios).67 Bit i bitak (princip koji ini da neko bie jest) poistovjeuju se
samo u Bogu.68 Za potpuno metafiziko razumijevanje te istine u filozofskim i
teolokim krugovima trebat e saekati 13. stoljee i misao Tome Akvinskoga.
U okviru antiohijske kole djelovao je Lucijan, koji je razmiljao strogo
subordinacijski.69 Jedan ovjek iz kruga njegovih uenika bio je Arije, koji se
" ISTI, Pregled.... 61. Teoloku misao d a je Duh Sveti jo manji i od Sina, koji je stvorenje
Oevo, razviti e kasnije pneumatomasi, nijekatelji boanstva Duha Svetoga, znani i kao macedonijevci, prema svom istaknutom biskupu.
63 ISTO, 61.
64 ISTO, 62.
65 C. FITZSIMONS ALLISON, Crueltg .... 84. Antiohijska kola uila je filozofsku teologiju.
Ona je bila realistiko - empirijska i polazila je od iskustvenog i povijesnog. Antiohijci su u
Kristu vidjeli u prvom redu ovjeka Isusa kako ga opisuju sinoptici. Za njih je bio problem
kako se ljudska samostalna narav sjedinila sa Sinom Bojim. Zato su tvrdili da ovo sjedinjenje
nije metafiziki ontoloko, nego moralno-psiholoko. Prema njima Mariji ne pripada naziv
Bogorodica, ve Kristorodica. Semitizam je njihova karakteristika.
66 P. KUNZMANN - F. BURKARD - F. WIEDMANN, Atlas filozofije, Zagreb 2000,39-53,67-71
(dalje: A tla s ...).
67 M ali teoloki leksikon, Zagreb 2001, 18 (dalje: M a li...).
68 A. MII, Rjenik filozofskih pojmova, Split 2000, 45, (dalje: R jen ik...).
69 A. FRANZEN, P regled.... 62. Subordinacija u filozofskom smislu znai podreivanje poj
ma pod drugi sarajem iri pojam, koji je odnosnom subordiniranom pojmu superordiniran,
odnosno nadreen.
137
DIADORA 21.2003. 121-182
rodio oko 256. godine negdje u Libiji, a po kojem je arijansko krivovjerje dobilo
ime. Arije je bio duobrinik baukalidske crkve u Aleksandriji, luke crkvene
opine. Prigovarao je aleksandrijskim teolozima da su pristae sabelijanskog
modalizma, a sam je Sina, tj. Rije, posve odijelio od Boga. Prema Ariju, Isus
je bio osoba takvih vrhovnih moralnih vrlina da g a je Bog posvojio kao Sina,
rtvujui ga da otkupi ovjeanstvo od grijeha, da bi ga na koncu uskrisio od
mrtvih i dao mu boanski status.70 Arije je nadalje nauavao d a je Isus zbog
svojih zasluga kao nagradu dobio besmrtnost, uinivi je tako dostupnom
ljudima, stoje rezultiralo time da ga oni slijede i oponaaju. Prema Ariju, Otac
nije rodio Sina iz svoje biti, nego ga svojom slobodnom voljom stvorio iz niega,
stoga Rije nije bila Boji Sin, pravi Bog, ve Boje stvorenje po svojoj biti.71
Temeljna je premisa Arijeva sustava tvrdnja o apsolutnoj jedinstvenosti i
transcendenciji Boga, neroenog izvora (agennetosarkhe) svekolike stvarnosti,
koji je jedini bez poetka (anahron).72 Krist, Sin je stvoren prije svih drugih
bia i po njemu su sva druga bia stvorena, ali je bilo vrijeme, kada ga nije
bilo (eri pote hote ouk en), jer prije negoli je stvoren nije ga bilo, po svojoj je biti
promjenjiv i posve razliit od Oca, ali se moe nazivati Bojim Sinom jer ga je
Bog posinio kao svoje prvo i najsavrenije stvorenje.73Krist nije istobitan Ocu,
prema Ariju, jer ako bi Bog prenio svoju supstanciju nekom drugom, koliko
god uzvienom biu, znailo bi d a je on djeljiv (diairetos) i podloan promjeni
(treptos), to je nedopustivo; iz toga slijedi da Isus ipak, koliko god bio roen
izvan vremena (akhronos gennetheis)... on nije postojao prije svog roenja*.74
Moe li se, u tom sluaju, za Krista smatrati da je stvarno od poetka bio
ovjekom? Da, smatrao je Arije; Isus iz Nazareta bio je stvarno ovjek, a ne
neka pojava Boga. Ali njegov moralni genij i njegova misija uzdigli su ga iznad
svih ljudi, on je bio Spasitelj, a ne samo roen, ve u Bojem naumu predvien
da bude stvoren i roen, ali ipak nije bio Bog sam.75 Jer, kako bi svemogui,
sveznajui i najbolji Stvoritelj svemira mogao biti kuan, uiti se mudrosti i
rasti u kreposti, kada je On sam mudrost i vrlina? Stoga je Krist morao biti taj
koji je stvoren, koji je mogao trpjeti, biti blizu savrenstva, a opet nesavren.
Logos, prvi meu stvorenjima, bio je daleko moniji od ljudi, zbog ega ga
70 R E. RUBENSTEIN, W henJesu s.... 7.

72 B. JOZI: Isus je Sin Boji - Ogled o genezi arijanizma, u Crkva u svijetu, 1-2, Split 1992.,
70 (dalje: Isus je...).
73 ISTO, 31. Zanemarujui injenicu Boje dosljednosti, Arije Bogu, Stvoritelju, a time i
Ocu svega stvorenog, pripisuje posinovljenje onog kojeg smatra stvorenjem, a koji bi mu, po
samom stvoriteljskom inu, ve bio sin. Ovdje se ne radi o posinovljenju u smislu posinovljenja ovjeanstva Kristovom otkupiteljskom rtvom. Ariju pripisana izreka o Kristu d a je bilo
kad ga nije bilo" porijeklo zapravo vue iz filozofskih rasprava o vjenosti kozmosa, na kojeg
se izravno odnosila.
74 ISTO, 70.
75 R. E. RUBENSTEIN, W h en J esu s.... 8.
138
DIADORA 21,2003, 121-182
se, prema Ariju, moglo nazivati polubogom, ali mu boanstvo ne pripada po

sebi.76 Arije se u svom nauavanju oslanjao na snanu judaistiku ideju
monoteizma, koju je batinilo kranstvo. Arijev je monoteizam bio samo
vanjtinom biblijski, ali je u zbilji bio filozofski, jer Arijev jedini Bog nema
nikakva dodira sa svijetom, on je neosjetljiv za zemaljska zbivanja i boravi
u metafizikim daljinama.77 Nije jasno je li Arije bio svjestan da na taj nain
nijee povijest spasenja i Bogu prijei ulazak u ljudski ivot.
Arije je svoje tvrdnje potkrepljivao argumentima iz Sv. pisma. inje
nica da se ovdje esto ponavlja odnos Oca i Sina upuuju, tvrdio je on,
na prvenstvo Oca prije Sinovljeva prastvaranja,78 pozivajui se i na citate
poput Rim 8, 29 gdje je rije o Prvoroencu meu mnogom braom*, i iz
Kol 1, 15 kad Pavao Krista naziva Prvoroencem prije svakog stvorenja*.79
Tako je on upotrebljavao doslovni simbolizam Oca, upuujui na onodobnu
podreenost ljudskih sinova ljudskim oevima, kako bi Krista prikazao kao
Sina sporednog boanstva u odnosu na Oca. Kako bi Krist s kria mogao
zazivati: Boe moj, Boe moj, zato si me ostavio?, ako bi On sam bio taj
kojeg zaziva?, pitao je Arije nastavljajui: zato je Krist rekao za sudnji
dan kako: ak ni aneli na nebu, ni Sin, ve samo Otac zna za taj as, ako
mu je jednak!, elei time potkrijepiti svoje tvrdnje.80 Arijevo je nauavanje
nadalje tvrdilo d a je Sin tona slika Oca, to nije znailo da Krist nalikuje
na Oca ili ga zamjenjuje u ljudskom obliku, znailo je to da je on usko
prilagoen Bojim eljama koliko samo netko moe biti tko i sam nije Bog.
Prema arijancima Bog i Krist, tj. Rije Boja ne pripadaju istom razredu
bia. Krist se Sinom naziva ukoliko je Bog predvidio da e mu biti odan i
posluan. Tako Krist nosi naziv boga, ali to nije u zbilji. Krist je po Arijancima
bio u stanju sagrijeiti, to mu je omoguavala njegova slobodna volja, ali je
po Bojoj milosti ipak bio bez grijeha; svjesno je i odluno usklaivao svoju
volju s Bojim poticajima i zato nije nikada zgrijeio, ve je napredovao u
savrenstvu te time otkupio i sebe i nas.81 Potkrepu tom vjerovanju arijanci
su nalazili u Lk 2,52: Isus napredovae u mudrosti i milosti.* Po Ariju se
u Kristu utjelovila Boja rije, ali kao posrednica stvaranja; tako je Krist
bio ljudima slian tijelom, a Boja je rije u njemu imala ulogu due kod
76 A. FRANZEN, Pregled.... 62.

77 ATANAZIJE VELIKI, Pisma o Bogu i Duhu, Makarska 1980,27 (dalje: P is m a ...).
78 C. FITZSIMONS ALLISON, C rueltg..., 85. Pojmovi Otac 1Sin, u okviru teologije presv. Tro
jstva, nemaju vremenski, ili hijerarhijski smisao, ve odnosni, analogni, budui o Bojoj biti ne
moemo govoriti izravno, je r je ovjeku nespoznatljiva, ve samo analogno. Stoga je o odnosima
Boanskih Osoba mogue govoriti koristei analogije odnosa Oca, Sina i Duha, ali nikako u
vremenskom ili hijerarhijskom smislu.
79 ATANAZIJE VELIKI, P ism a .... 27 i d.
80 R. E. RUBENSTEIN, W henJesus.... 8.
81 Vidi biljeku 79.
139
D1ADORA 21,2003, 121-182
drugih ljudi, i po toj Rijei Krist nikada nije mogao do kraja spoznati Boga,
jer je stvorenje, pa stoga Arijev Krist nije bogoobjavitelj. Rije u Kristu je
stvorena, i nije isto to i vjena Rije Boja; stoga Krist nije Bog, ali nije ni kao
drugi ljudi, iako je jedne naravi. Po tom pitanju Kristove jedne naravi koju
odreuje stvorena Boja rije, Nicejski se sabor nije oitovao, to udi, kada
znamo da pravovjerni kranski nauk govori o dvije Kristove nepomijeane
i neodvojene naravi; ljudskoj i boanskoj. Razlog takvu nicejskom stavu
vjerojatno je taj to je sama injenica da je Arije Kristu odricao boanstvo
bila u tolikoj opreci s biti kranske poruke, d a je zasjenila ostale teoloke
reperkusije koje su iz te injenice proizlazile. Ipak, ve e Atanazije Veliki u
svojim Pismima ukazati na taj teoloki problem kod Arija, ali e pravovjerne
postavke o dvjema Kristovim naravima jasno definirati, u odnosu na cijelu
Crkvu, tek efeki i kalcedonski sabori u petom stoljeu. Arije je dijelom
svojega nauavanja utjecao i na daljnji razvoj pneumatologije, tj. nauke o
Duhu Svetom. On ui da su Otac, Sin i Duh Sveti razliite hipostaze, tako
razliite, da su po svojoj naravi razliite i tue jedna drugoj i meusobno
nisu ni u kakvu unutarnjem odnosu, nemaju izmeu sebe nita zajedniko
ni po naravi, niti po slavi koja im pripada; Duh Sveti je Sinovo stvorenje i
nipoto ne pripada Bojem bitku.82
2. 3. OD POJAVE ARIJANSKOG KRIVOVJERJA DO NICEJSKOG SABORA
U vrijeme velikog Dioklecijanovog progona aleksandrijski je biskup
Petar bio prisiljen bjeati iz svojega stolnog grada kako bi izbjegao sudbinu
desetaka krana koji su osjetili dravni teror na svojoj koi jer se nisu
pokorili zapovijedi cara da rtvuju poganskim bogovima Rima. Za vrijeme
njegova izbivanja iz Aleksandrije u gradu je potajno boravio biskup Melicije
iz malog egipatskog grada Likopolisa i, bez Petrove privole, obavljao dunosti
metropolitanskog biskupa: pokrtavao obraenike, ravnao klerom Egipta i
Libije, obavljao bogosluje i zareivao sveenike.83 Jedan od sveenika koje je
Melicije u to vrijeme zaredio bio je i Arije, rodom iz Libije, a uenik antiohijske
filozofsko-teoloke kole.84 To je dovelo do sukoba izmeu Petra i Melicija,
jer je ovaj drugi bio pristalica donatistike struje u crkvi sjeverne Afrike,
pripadnici koje su odricali pravo kompromitiranim crkvenim slubenicima,
koji su bijegom ili rtvovanjem bogovima popustili pred prijetnjom carske
82 M. MANDAC, Duh Sveti u Carigradskom vjerovanju, Sluba Boja 38, Makarska 1998,4
(dalje: Duh S ve ti...).
83 R E. RUBENSTE1N, W henJesu s.... 37.
84 C. FIZSIMONS ALLISON, Cruelty .... 83. Iz antiohijske kole u patristikom razdoblju
potei e niz imena koja su obiljeila ovo razdoblje: Diodor Tarski, Ivan Zlatousti, Teodor Mopsuestijski, Teodoret Cirski, Polikronije, Hesihije Jeruzalemski, Nil Ancirski, Izidor Peluzijski,
Marko Eremit, Afrata, Efrem Sirijski i dr.
140
DIADORA 21,2003, 121-182
vlasti, da se vrate na svoje poloaje i dalje obavljaju slubu u Crkvi.85

Do 311. godine biskup Petar se vratio u Aleksandriju 1ponovno preuzeo
svoju slubu, ali spor s donatistima nije rijeen sve do provale Vandala u
sjevernu Afriku u V. stoljeu, koji su potisnuli i donatiste i kompromitirane
krane. Sam je car Konstantin, kako bi se razrijeio donatistiki spor, bio
sazvao jednu biskupsku sinodu u Arlesu 314., gdje je kompromitiranim
slubenicima u Crkvi dozvoljeno ponovno zauzeti svoje poloaje, ali te odluke
nisu imale uinka u sjevernoj Africi.86
Iako se biskup Petar vratio u Aleksandriju, a Melicije bio prisiljen povui
se, Arije je ostao djelovati kao duobrinik u Petrovu metropolitanskom
gradu, gdje su s Arijem ostale i njegove ideje vezane uz samu bit kranske
vjere, uz samu dogmu o Trojstvu. On je tvrdio, o emu smo ve govorili, kako
je: Sin Boji stvoren iz nebitka, d a je bilo vrijeme kada nije postojao, d a je po
svojoj volji sposoban za zlo kao i za kreposti, i d a je stvor i neto stvoreno.878
Kako bi njegovo nauavanje postalo razumljivijim obinom puku, Arije ga
je saeo u svojem poetskom djelu nazvanom Banket (Thalia), pisanom u
ritmikom metru, inae koritenom za puke balade, koje se pjevalo u lukim
gradovima du istonog Sredozemlja. A popularne su pjesme, kao vijesti
i ito, brzo putovale morem. Arijevo je nauavanje nailo na prihvaanje u
dijelu egipatskog i libijskog sveenstva i vjernika, to novom aleksandrijskom
biskupu, Aleksandru, nikako nije odgovaralo, ni filozofsko-teoloki, ni
juridiki, jer nije mogao dozvoliti da se unutar brojne egipatske i libijske
kranske zajednice stvaraju podjele proizile iz biti njihove vjere.
Biskup Aleksandar je, vjerojatno 318. ili 319. godine, sazvao sabor
egipatskih biskupa, koji je osudio Arijeva stajalita i 319. iskljuio iz Crkve
njega i jo pet prezbitera, est akona, osim toga biskupe Sekunda i Teona iz
Libije, a neto kasnije jo dva prezbitera i etiri akona. To je u Aleksandriji
izazvalo uline sukobe izmeu pristaa Arija i Aleksandra, jer Arije je u svojoj
sredini bio popularan, obrazovan vjerski zelot, koji je, prema nepotvrenim
podacima, poslije smrti kratkotrajnog Petrova nasljednika Ahile bio ak
predloen za novog biskupa, ali je ipak izabran Aleksandar.sa
85 R E. RUBENSTEIN, W henJesus.... 38.
86 K. BAUS - E. EWIG, Povijest.... II, 24. Donatisti, koji su nijekali valjanost posvete prezbi
tera ili biskupa od strane nedostojnih" biskupa, odrali su se u sjevernoj Africi sve do provale
Vandala tridesetih godina V. stoljea.
87 H. JEDIN, V elika.... 21. Grka i latinska teologija raspravljale su ve pola stoljea prije
Arija o pitanju odnosa Oca i Sina, upotrebljavajui formulacije koje e postati istaknute u vri
jem e ekspanzije arijanizma. Tako sredinom III. stoljea o pitanju boanstva Kristova raspravl
jaju Pavao iz Samosate, Dionizije Aleksandrijski, Origen, Berilos iz Bostre i dr.
88 R. E. RUBENSTEIN, n. dj., 52. Osim Atanazija, znaajni predsrtavnici aleksandrijske
teoloke kole bili su: Klement Aleksandrijski, Origen, Dionizije Aleksandrijski, Teognost,
Grgur udotvorac, Pamfilije, Didim Slijepac, iril Aleksandrijski, sv. Antonije Veliki, sv. Pahomije, Serapion Tmuiski, Makarije Veliki i dr.
141
DlADORA 21,2003, 121-182
Kada je car Konstantin saznao za dogaaje u Aleksandriji, odluio

je munjevito reagirati. Zato? On je imao jasnu viziju Rimskog Carstva,
svetog i monog, ujedinjenog povrh svih granica zemaljske podijeljenosti
nera^kidivim vezama vjere. Veliki oporavak koji je bio zapoeo Dioklecijan
Konstantin je trebao dovesti do vrhunca, uz pomo Krista i njegove Crkve.
Jasno, ta doktrinalna svaa izmeu istonih biskupa i sveenika mora stoga
prestati, i to brzo. Iz toga se razloga Konstantin odluio intenzivno ukljuiti u
razrjeavanje nastalog spora, iako on nije bio kranin, a kamoli prezbiter ili
filozof, a jo manje teolog.89
Stoga je car uputio u Aleksandriju svog savjetnika, biskupa Hozija iz
Cordove, s pismom koje je podcrtavalo njegovu viziju budunosti Crkve
i Carstva. Konstantin je u pismu jasno objavio da eskalaciju doktrinalnog
sukoba izmeu visoko pozicioniranih krana smatra ne samo ruenjem
crkvenog jedinstva, ve i sramotnim i potpuno nepotrebnim. Sada kada je
kranstvo konano stupilo u javnost, i kada bi moglo postati jedina rimska
religija, inilo se apsurdnim da bi jedinstvo novoosloboene religije bilo
ugroeno zbog posvaanih teologa. Carev je plan od poetka bio, pisao je u
Aleksandriju: dovesti razna miljenja koja su formirale razliite strane koje
potuju Stvoritelja u stanje dogovorene suglasnosti, i da: obnovi zdrav ton
svjetskom poretku, koji je tada patio pod snagom bolesti.90 Car se pitao zato
sve to sada riskirati borbom oko apstraktnih, tehnikih pitanja na koja nitko
ne moe odgovoriti s apsolutnom sigurnou. Jedna strana tvrdi d a je Krist
roen od O c a , a druga da je stvoren od Oca, jedna ga proglaava boanskim
od roenja, druga opet boanskim od posvojenja. Prema Konstantinu, strane
u sukobu trebale bi se pomiriti i dopustiti svojem caru da: ponovno uiva u
bezbrinim danima i noima odmora.91
Hozije je bio sklon Aleksandrovu miljenju d a je unutar Crkve potrebna
doktrinalna istoa i pravovjernost, to je Konstantinova poetna neutralnost
obeshrabrivala. Jer, aleksandrijski biskup i metropolit, ija se jurisdikcija
protezala od Libije do jugozapadnih granica Egipta i samostana u Tebanskoj
i Nubijskoj pustinji, i kojeg su vjernici njegova stada nazivali papom, igrao
je posredniku ulogu izmeu careva suvereniteta i njegovih podanika, morao
je imati potporu cara. U meuvremenu je prognani sveenik Arije uputio
pismo utjecajnom prijatelju, biskupu Euzebiju iz Nikomedije, koji mu je zimi
318. u prijestolnici Carstva pruio utoite, a sam je Euzebije u to vrijeme
bio prvi biskup grki govorne Crkve, budui d a je stolovao u gradu gdje je i
89 J. KOLARI, Istoni krani, Zagreb 1982, 20 (dalje: Iston i...). Car Konstantin Veliki,
kojemu nije bila svojstvena teoloka dubina, u elji da pomiri Arija i biskupa Aleksandra, pie
kako je stekao uvjerenje daje zapravo rije o triariji. Ni na koji nain ta stvar ne zasluuje da
se zbog nje toliko ne jadikuje."
90 ISTO, 49.
91 ISTO, 50.
142
DIADORA 21,2003, 121-182
A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARUANSKOG KRIVOVJERJA
car rezidirao. Iako Euzebije nije prihvatio sve Arijeve formulacije, jer je bio
neto umjereniji, obojica su imali sline teoloke stavove. Euzebije je pisao
ostalim biskupima u korist Arijeva nauavanja, te je sazvao crkveni sabor
s namjerom da minimalizira uinak onog egipatskoga. Godine 319. ili 320.
biskupi Euzebijeve pokrajine Bitinije susreli su se u Nikomediji kako bi
potvrdili daje Arijevo nauavanje pravovjerno, i stoga prihvatljivo za krane.
Tim e se prvi put u povijesti kranstva jedan crkveni sabor naao u poziciji
da opovrgava odluke drugog sabora jedne te iste Crkve, a sveenik, koji je
u jednom gradu i crkvenoj pokrajini izopen i prognan zbog krivovjerja, u
drugom je gradu i crkvenoj pokrajini potvren kao pravovjeran i dobrodoao
meu sveenstvo. Kada se prognani sveenik vratio u svoj grad, ohrabren
potporom dvaju sabora, u Aleksandriji su izbili ulini sukobi njegovih i
pristalica biskupa Aleksandra. Usprkos poetnom oprezu, zapadnjaku
Hoziju, i samom Konstantom, trebao je, zapravo Krist kao pravi Bog, Bog koji
iskazuje milost u okrutnom svijetu i uskrisuje na besmrtnost, a ne samo
model za spasenje, to bi reduciralo ulogu Crkve na putu spasenja. To je
bio jedan od razloga zbog kojih e Konstantin, u poetku barem, prihvatiti
doktrinu Aleksandrijskih teologa; Crkva kakvu je car trebao pomogla bi mu
odrati red meu pukom, a to bi najbolje uinila ako bi bila potrebna kao
mentor tom istom puku na putu spasa. Tu ulogu ne bi mogla izvriti ako bi
Krist bio samo model, jer tada Crkva ljudima skoro da ne bi ni trebala. Zbog
toga je Konstantinu vie odgovarao aleksandrijski Krist.
Arije se mogao pozvati na potporu gotovo svih biskupa Istoka, ukljuujui
veinu onih koji su bili priznati teolozi.92 Oni su optuivali Aleksandra za
sabelijanizam, krivovjerje koje je tvrdilo da su Bog Otac i Krist Sin jednostavno
imena za istu nepodijeljenu stvarnost Jednoga Boga.93 Kako bi stvorio
protuteu toj skupini, Aleksandar je uputio dva pisma svim biskupima izvan
Egipta, osiguravi prethodno 200 potpisa klerika koji potvruju pravovjernost
Aleksandrovih dogmatskih stavova. Jedno je od pisama napisao Aleksandrov
akon i nasljednik na tronu sv. Marka, Atanazije, ovjek koji je odigrao kljunu
ulogu u obrani kranskog pravovjerja i s pravom bio ukljuen meu crkvene
nauitelje.94
Prevaga arijanstva na Istoku i strah od intenziviranja sukoba meu
kranima naveli su Hozija da Konstantinu predloi sazivanje opeg sabora

93 A FRANZEN, Pregled..., 60. Optuiti nekog za krivovjerje unutar kranske zajednice
bilo je, na prvi pogled, vrlo jednostavno, je r velike teoloke razlike mogle su se u izriaju vjere
razlikovati tek jednom rijeju, koju su iri slojevi sveenstva i episkopata mogli lako previdjeti.
Stoga e vremenom saborske formule Vjerovanja postati kriterijem pravovjernosti.
94 R E. RUBENSTEIN, W henJesus .... 62. Izuzev Atanazija, u crkvene nauitelje s istoka
ubrajamo jo Bazilije Velikog, Gregorija Nazijanskog i Ivana Zlatoustog. Zapadni nauitelji iz
ovog razdoblja su: Ambrozije, Aurelije Augustin, Jeronim i Grgur Veliki.
143
DIADORA 21,2003, 121-182
cijele Crkve, na kojem bi se pomno i temeljito razrijeio dogmatski sukob i

konsolidirala nedavno osloboena religija. Hozijeje odluio intervenirati, jerje
za opi sabor trebalo osigurati protuarijanskog metropolitu Antiohije, kojega
se jurisdikcija protezala nad klerom Sirije, Libanona, Palestine, Kapadocije i
Arabije, sve do granica Perzije na istoku.95 Odreeni klerik bio je Eustahije,
Aleksandrov saveznik.
Dobivi od Konstantina dozvolu, u Antiohiju je poetkom 325. stigao
Hozije, u vrijeme zakljunih sjednica sabora. Veinu su imali protuarijanski
biskupi, koji su podastrli izjavu vjere, koju je odobravalo oko 60 okupljenih
otaca, a mogue je da su njeni autori bili Aleksandar iz Aleksandrije i
Atanazije.96 Od biskupa je zatraeno da potvrde, meu ostalim, da vjeruju: u
jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinoroenoga Sina, roena ne stvorena,
od Oca: d a je Sin postojao oduvijek, d a je On: Nepromjenjiv i nezamjenjiv:
da je On slika: ne volje niti ieg drugog do stvarnog postojanja (hypostatis)
Oca.97 Protiv onih koji ne bi prihvaali tu doktrinu odreeno je prokletstvo
(anathema), prvi put u povijesti Crkve.
2. 4. SVETI NICEJSKI SABOR
Prvi opi crkveni sabor u povijesti kranske Crkve trebao se odrati u
Anciri, iji je biskup Marcel bio Aleksandrov saveznik, to bi moglo utjecati
na saborske oce da osude arijanizam. Iako su pozivnice ve bile odaslane
na adrese preko 400 crkvenih velikodostojanstvenika, Konstantin se odluio
premjestiti skup iz Ancire, u unutranjosti, na anatolijskom platou, u svoju
ljetnu rezidenciju na jezeru Niceji u pokrajini Bitiniji, blizu Nikomedije, na
mjestu dananjeg sela Isnik.98Razlog iznenadnoj promjeni mjesta odravanja
prvog opeg sabora lei u tome to je sam Konstantin samog sebe vidio u
ulozi domaina biskupima; uostalom, on je sam i sazvao sabor, u dogovoru
s papom Silvestrom i odlinijim biskupima. S druge strane, smjetanje
zasjedanja sabora u Nikomediju ne bi bila dobra ideja zbog dominantnog
poloaja koji bi u tom sluaju imao tamonji biskup, proarijanac Euzebije.
Sabor je zapoeo s radom u svibnju 325. godine. Konstantin je ve 314. godine
sazvao sinodu u Arlesu, u svezi s donatistikim sporom. Stoga nema razloga
sumnjati da je Konstantin bio stvarni inicijator sazivanja sabora u Niceji.
95 ISTO, 65.
96 C. FITZSIMONS ALLISON, Cruelty .... 88
97 R E. RUBENSTEIN, W henJesus.... 66. Naziv hipostaza rabi se u teolokom razmiljanju
o Kristu i o Bogu, pa je pri tom stekao znaenje poela posebnosti, odn. samostalnog postojan
ja" i naina posebnosti, odn. posebnog postojanja". Blizak je pojmu osobe. Tako se tvrdi d aje
u Kristu jedna hipostaza - osoba u dvije naravi; B ogje pak jedno jedino bie (substantia) ili bit
(essentia) u tri hipostaze ili osobe (personae). Pridjev hipostatski znai u odnosu na hipostazu.
Pojam se u normativnim odredbama ustalio od Kalcedonskog sabora 451. godine.
144
DIADORA 21.2003.121-182
A DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA
ih./Mo.Kiiii a tm u m
V- , **., MrMCM
t)
h (m i
I .... . ? i)m i
MltM
lili nf|iin iii}iiiTiiM;iiiiiiiiftilf4Wt|

M v , (i I M I '
ir t i
K r i M rovAa.i i m * .iM*a? ^
p v A i'.i,tv *u * 5si
ililmNIJ.t# >i* k * M
nvMj
,J
SL 2. Ikona Nicejskog sabora. At

ena, Muzej ikona. - Fig. 2. Icon o j
the Nicean Council, Athens, Icon
Museum.
SI. 3. Atanazije Veliki. Atena, Muz

ej ikona. - Fig. 3. Athanasius the
Great, Athens, Icon Museum.
Broj sudionika na nicejskom saboru nije posve siguran; Euzebije iz Cezareje

donosi podatak da ih je bilo vie od 250, Atanazije jednom govori o 300, a
drugi put o 318 sudionika." Drugi izvori opet govore o 318 biskupa i preko
2000 sveenika.9
100 U kasnijim vremenima povjesniari su prihvatili broj od
9
8
318 sudionika.101 Gotovo svi okupljeni biskupi bili su iz istonog Carstva.
Samo je nekolicina zapadnih crkvenih velikodostojanstvenika dola u Niceju,
meu kojima je najvanija figura bio Hozije, koji je predstavljao i cara i Crkvu
u panjolskoj, zatim Cecilijan iz Kartage, Nikazije iz Galije te dva prezbitera
koji su predstavljali papu: Vito i Vincencije.
98 Y. IVONIDES, Zvijezde koje ne zalaze - dvadeset velikana Crkve, Zagreb 1976, 91 (dal
je: Zvijezde...). Danas je aktualno ime negdanje Niceje Izn it druga je verzija Isnik, Niceja je
nekadanja Antigoneja, koja je novo ime dobila u ast Niceje, Lizimahove supruge.
99 K. BAUS - E. EWIG, Velika..., 25.
1001. MARKOVI, Cesarizam .... 50.
101
H. JEDIN, Velika .... 25. Broj 318 imao je i biblijsko-mistiki uzor; prema Post. 14, 14
Abrahamovih je momaka bilo 318.
145
DIADORA 21,2003, 121-182
Iako nicejski koncil nije bio potpuno univerzalan, ipak se smatra prvim
opim crkvenim saborom. Nekoliko kasnijih okupljanja biskupa bili su
reprezentativniji za cijelu Crkvu; jedan od njih, sabor u Riminiju - Seleuciji iz
359. godine okupio je vie od 500 biskupa iz Istoka i Zapada. Ako ijedan susret
zavrjeuje titulu ekumenski (ili opi), ini se d a je to taj, ali njegov rezultat
prihvaanje arijanskog krivovjerja, bio je kasnije odbaen od strane Crkve.
Svi sabori koji su kasnije ocijenjeni nepravovjemima ne samo da su izgubili
oznaku ekumenski, ve su brisani iz slubene crkvene povijesti.
Raspoloenje biskupa koji su stigli u Niceju nije u poetku bilo kritiko,
arijansko proturjeje, ini se, u prvi mah nije izgledalo nepremostivim
problemom. Razlog takvu stavu vjerojatno je bila i velianstvenost Konstantinova prijema, to je na okupljene ostavilo snaan dojam; samo u
nekoliko godina od svretka progona (Licinijevih) rimski je car kranstvo
uzeo pod svoju zatitu, sam je sabor bio njegov osobni pokuaj ponovne
izgradnje jedinstva Crkve. O dogmatskim sporovima raspravljali su uglavnom
Aleksandar Aleksandrijski, Eustatije Antiohijski, Marcel Ancirski i Makarije
Jeruzalemski, pobornici pravovjerja, te proarijanski biskupi Euzebije
Nikomedijski i Euzebije Cezarejski.102Iako nam nisu sauvani svi dokumenti
velikog sabora, ipak moemo rekonstruirati tijek odvijanja saborskih sjednica
i nain donoenja zakljunog dokumenta (Nicejsko vjerovanje). Meutim,
nicejski sabor ne samo da nije ujedinio posvaane kranske strane, ve ih
je jo jae razdvojio s obzirom na dogmatsko pitanje odnosa Oca i Sina u
Trojstvu. Rasprava o arijanskoj kontroverzi potrajala je dva tjedna, prisutni
su bili i Arije i Atanazije, tajnik Aleksandra Aleksandrijskoga. Biskupi su se
oko tog pitanja raslojili u tri stranke: pravovjerne, koji su zastupali uenje o
istobitnosti Oca i Sina, arijance, predvoene Euzebijem iz Nikomedije, nazvane
jo i euzebijanci, i poveu grupu biskupa koji su podravali pravovjerje, ali
u Origenovoj maniri.103 Euzebije Cezarejski iznio je prijedlog izjave vjere,
utvren u cezarejskom obredu krtenja, koji je zapoinjao potvrivanjem
vjere: U jednoga Boga, Oca svemoguega, Stvoritelja svih stvari, vidljivih i
nevidljivih, te se nastavljalo proklamiranjem govornikove vjere u
Jednoga Gospodina Isusa Krista, Logos (Rije) Boga, Boga
od Boga, svjetlost od svjetla, ivot od ivota, jedinoroenoga
Sina, prvoroenog od svih stvorova, stvorenog prije svih
Godina od Oca, od kojeg j e sve poteklo, koji se utjelovio radi
naeg spasenja, i ubrojio se meu ljude, i patio, i ponovno
uskrsnuo trei dan, i uzaao Ocu, i doi e opet u slavi suditi
ive i mrtve. 104
102 ISTO, 26.
104 H. DENZINGER - P. HUNERMANN, Zbirka saetaka vjerovanja, dejinicija i izjava o vjeri i
udoreu. akovo 2002,32 (dalje: Zbirka...). Od Nicejskog sabora sauvan je samo obrazac Vjero
146
DIADORA 21,2003, 121-182
Problem je bio to se svaka rije iz tog prijedloga, koji je podravao i

Konstantin, mogla dvojako tumaiti; pravovjerno i arijanski, jer nije bilo
odredbe o (ne)istobitnosti Sina s Ocem.
Zbog toga je za Hozija i protuarijance problem bio kako skovati izjavu
vjere, a da je arijanci ne mogu interpretirati na svoj nain. Smatrali su da
odgovor stoji u grkoj rijei homoousios, u znaenju istobitnost. Ako bi
Vjerovanje odredilo da su Otac i Sin istobitni, arijanci to ne bi mogli prihvatiti,
a da ne promijene stav. Konstantin se sloio s tim rjeenjem, dok je taj
prijedlog izazvao burnu reakciju voe arijanaca, Euzebija iz Nikomedije, koji
je na kraju ipak pristao na homoousios. U tome je veliku ulogu sigurno imao
Konstantinov pritisak, ali drugi kljuni imbenik bio je taj to su pravovjerni
taj termin shvaali na jedan, a arijanci na drugi nain. Pravovjerni su taj izraz
shvaali kao istobitnost-identinost Oca i Sina, dok su ga arijanci shvaali
kao jednakost Oca i Sina po osobini boanstvenosti, a ne po jednakosti
izmeu tih boanskih osoba po njihovoj istoj biti, jer su vjerovali da je Bog
Krista posinio podarivi mu boanstvenost poput svoje.
Kada je dolo vrijeme da se podastre konaan dokument o izjavi vjere,
protuarijanci su pokuali eliminirati tu dvosmislenost. Nicejsko vjerovanje
tako opisuje Isusa Krista kao:
Sina Bojega, roenog od Ocajedinoroenog od biti (ousia)
Oeve, Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga
Boga, roena, ne stvorena, istobitna (homoousios) s Ocem, p o kome
j e sve stvoreno. 105
Odredba da je Sin pravi Bog od pravoga Boga bila je odgovor na
Arijeve tvrdnje da je Krist boanstven, ali ne identian Stvoritelju. Roen,
ne stvoren, bilo je suprotstavljeno stavu da je Krist stvoren poput ostalih
stvorenja Bojih. Konano, Vjerovanje je odbacivalo Arijeva nauavanja pod
prijetnjom proklinjanja i izopenja:
Ali za one koji kau d a je bilo onda kada On nije bio, i da prije
Nego j e roen On nije bio, i d a je doao k bivanju iz nieg, ili koji
Prihvaaju d a je Sin Boji razliite bitnosti, ili subjekt promjene,
Ove katolika i apostolska Crkva proklinje (anathema).106
vanja, 20 kanona ijedno sinodalno pismo. Nicejsko Vjerovanje spada u najznaajnije definicije vje
re: najbolji tekst donose: Euzebije Cezarejski (Pismo vjernicima) i Atanazije Aleksandrijski (Pismo
caru Jovijanu, pogl. 3). Meu latinskim prijevodima najvie se istie onaj u Hilarija Poitierskog.
105 ISTO, 82.
106 M a li.... 25. Anathema je grka rije koja doslovno znai d aje netko uklonjen", odgovara
hebrejskom izrazu herem kojim se oznauje ono s to je namijenjeno Bogu, pa i putem istrebljenja. Obrazac anathema sit {nekaj e izopen) mnogo puta zakljuuje doktrinalne tvrdnje,
openito u obliku kanona, nekog koncila i kae d a je onaj koji podrava neki odreeni nauk
uklonjen" iz crkvenog zajednitva.
147
DIADORA 21.2003, 121-182
Hoziju je do sredine srpnja 325. bilo jasno daje velika veina biskupa bila
voljna potpisati Vjerovanje. Zbog toga g a je proglasio za stav Crkve. Konstantin
je zatim svakom od okupljenih biskupa poslao kopiju dokumenta da ga
potpis, raunajui pri tom da e njegov autoritet utjecati na prisutne. Nicejsko
vjerovanje su potpisali svi biskupi osim dva najodanija arijanca, Teone iz
Marmare i Sekunda iz Ptolomeide, koji su, zajedno s nekolicinom sveenika,
ukljuujui Arija, naravno, smjesta poslani u progonstvo u Ilirik. Meu
najistaknutijim arijancima potpisali su oba Euzebija, Paulin iz Tira i Teoginis
iz Niceje.107Tim je inom glavni razlog sazivanja nicejskog koncila, arijanska
kontroverza, bio rijeen, ali, kako je povijest pokazala, bio je to samo privid.
Zbog Konstantinova su se pritiska mnogi biskupi kasnije mogli opravdati
za potpisivanje Vjerovanja, kao to su tri mjeseca po zakljuenju sabora
uinili biskupi Euzebije iz Nikomedije i Teoginis iz Niceje - i odmah su bili
poslani u progonstvo u Galiju.108
U sinodalnom pismu sabor istie: Prije svega se dakle ispitivalo ono
to ima veze s bezbotvom i iskvarenou Arija i njegovih sljedbenika..., i
jednoglasno je zakljueno da se njegovo bezbono uenje kazni anatemom,
isto tako i njegovi bogohulni izrazi i govori, koje je upotrebljavao kod svojih
bogohulstava, govorei: Sin Boji je (stvoren) iz niega ijednom bijae vrijeme
kad njega nije bilo... Sveti sabor nije to podnosio, to bezono uenje... i sve je
to kaznio anatemom.109
Sabor je u 20 kratkih odluka (kanona) zauzeo stav o manje vanim
spornim pitanjima i nepravilnostima, te je na taj nain crkvenom ivotu ukazao
na pravac. Meu drugim odredbama, sabor je potvrdio autoritet nadbiskupa
Aleksandrije, Rima i Antiohije nad svim drugi klericima, zabranio sveenicima
premjetanje iz crkve u crkvu i s poloaja na poloaj, te prihvatio jedinstvenu
proceduru za posvetu biskupa, a svi su biskupi odreene provincije birali novog
duhovnog pastira.110Na saboruje postignut sporazum o nainu izraunavanja
datuma Uskrsa i to za nedjelju nakon prvoga proljetnoga utapa, a biskupu
Aleksandrije preputena je obveza da svake godine drugim biskupijama
posebnim pismom objavi datum slavljenja Uskrsa.111
107 R. E. RUBENSTEIN, W henJesu s.... 83.

108 K. BAUS - E. EWIG, Velika .... 30. Kazna progonstva koja je stigla one koji su se su
protstavili odredbama sabora govori o jasnoj nakani Konstantina da silom uvede red u Crkvu,
koja bi mu posluila za upravljanje Carstvom i njegovo uvrivanje. U njegovim postupcima
naziremo prve tragove kasnijeg bizantskog cezaropapizma, koji se odrazio na cjelokupnu po
vijest Bizanta, a crkve posebno.
109 H. DENZINGER - P. HUNERMANN, Z b irk a .... 34.
110 R. E. RUBENSTEIN, W henJesu s.... 86.
111 H.JEDIN, Velika..., 21.
148
DIADORA 21,2003,121-182
2. 5. ARIJANIZAM U PRVIM GODINAMA POSLIJE NICEJE

Konstantin je iznad svega htio postii sklad u Crkvi, bio je uvjeren da
je nicejski koncil bio djelo boanskog nadahnua, i da bi Vjerovanje koje je
donio moglo posluiti za postizanje tog sklada, pogotovo stoje Nicejski koncil
nedvojbeno posjedovao ekumenski karakter. U tom smislu car Konstantin
neto kasnije pie: to je odluilo tristo biskupa, nije nita drugo do Boja
rije, jer je Duh Sveti koji je prisutan u tim muevima uinio vidljivom Boju
volju.112 Meutim, do 327. godine arijanci su bili spremni obnoviti svoju
kampanju za ponovnim priznanjem njihova dogmatskog shvaanja kao
pravovjernog i njihova ponovnog primitka u kransku zajednicu, za koju
su smatrali da joj nikada i nisu prestali pripadati. Da su arijanci tek pod
Konstantinovim pritiskom pristali na nicejsku izjavu vjere, bilo je ve jasno
i protuarijancima, tj. pravovjernima. Eustatije iz Antiohije, protuarijanski
biskup, u seriji je pisama i propovijedi stao napadati Arijeve sljedbenike jer su
pristajali uz Nicejsko vjerovanje samo nominalno. Eustatije je mogao biti lako
optuen za sabelijanizam, to se uskoro i dogodilo, jer je u svojim govorima
tvrdio da su Krist i Bog jedna te ista individualna stvarnost.113
Problem svakog tko je pokuao razrijeiti teoloku dilemu oko Kristove
biti bio je sljedei: tko je god donosio detaljno objanjenje odnosa izmeu Oca
i Sina mogao je biti optuen za krivovjerje. Gotovo je nemogue bilo opisati
Kristov odnos s Bogom Ocem na nain da ne izgleda da se nijee Kristovo
ovjetvo (sabelijansko krivovjerje, na tragu kasnijeg monofizitizma), ili da se
ne ini da se u pitanje dovodi njegovo boanstvo (ekstremni arijanizam). Po
Konstantinovoj dozvoli Euzebije Cezarejski je sazvao crkveni sabor na kojem
je, meu ostalim, Eustatije izopen i prognan u Ilirik zbog sabelijanizma, kako
spomenusmo. Za novog biskupa Antiohije izabran je simpatizer arijanaca,
Paulin iz Tira.114 Na slian su nain bili lieni svojih biskupija i Asklepije,
biskup grada Gaze te Eutropije, biskup Hadrianopolisa, a njihove su stolice
popunjene arijancima.115
U studenome 327. Konstantin je odobrio molbe prognanih sveenika
Arija i Euzoija da im se prekine progonstvo i da ih car primi u audijenciju.
Tom prilikom car Konstantin Atanaziju pie: Ja hou, da budu primljeni
u crkvenu zajednicu svi koji to pitaju. Bude li im se, dakle, najmanje
112 ISTO, 30.

113 C. FITZIMONS ALLISON, Cruelty .... 97. idovsko-kransko jednobotvo ostaje ne
taknuto ako je Sin, glavni lik spasotvome povijesti, samo puko ime i nain Oeva oitovanja.
Budui da individuum oznauje nedjeljivo, nerazdruivo, pojedinano bie, ako bi se shvatilo
u odnosu na Boanske osobe, lako je bilo Eustatijevu tvrdnju protumaiti kao negiranje osobe
Sina i njeno identificiranje s osobom Oca unutar presv. Trojstva.
114 R E. RUBENSTEIN, W henJesus..., 100.
149
DIADORA 21,2003, 121-182
protivio, uas u te liiti stolice, i bit e izagnan iz domovine.n6 Izagnanici

su podastrli inaicu Vjerovanja, temeljenu na onoj Euzebija iz Cezareje, ali
s izostavljenom odredbom o istobitnosti Oca i Sina (homoousios), a koju
je sabor u Nikomediji potvrdio poetkom 328. kao pravovjernu i primio
prognane sveenike natrag u kransku zajednicu.1
617 Na slian su nain
1
ubrzo rehabilitirani i Euzebije iz Nikomedije i Teoginis iz Niceje. Arijanci e
tih godina u osobi Euzebija iz Nikomedije, koji e uskoro postati biskup nove
prijestolnice Konstantinopolisa, dobiti svog vou, bliskog vrhovima carske
vlasti. Arije tako vie nije bio glavna figura arijanskog krivovjerja, jer jedan
se sveenik nije mogao odrati pred ugledom jednog otroumnog biskupa,
osobito ako je bio biskup prijestolnog grada.
Povratak arijanaca nije bio samo posljedica mudrog manevriranja
Euzebij a Nikomedij skoga i Arij a, ve posij edica prividnog konsenzusa biskupa
u Niceji, postignutog iskljuivo autoritetom careve volje. U isto je vrijeme
protuarijanski pokret dobio novog vou. Godine 328. umro je aleksandrijski
biskup Aleksandar, a naslijedio ga njegov tajnik, akon Atanazije. Njegovim
stupanjem na tron sv. Marka povijest arijanskog krivovjerja, a time i povijest
Crkve, krenula je novim putem. Poslije Niceje Atanazije je pet puta bio
protjeran zbog svojih protuarijanskih stajalita, izraenih osobito u njegovom
epitafu nasuprot svijetu (Athanasius contra mundum), a to su poticali
rimski imperatori, ovisno o promjeni klime arijanstva i pravovjernog utjecaja
u pokuajima da uvrste jedinstvo u Crkvi i Carstvu.118
Od Atanazija je odmah bilo zatraeno da primi natrag Arija, kako je to
bilo zakljueno na saboru u Nikomediji. Biskup je to odbio uz obrazloenje
da sabori nieg tijela ne mogu pobijati zakljuke velikog sabora u Niceji.
Time je dao do znanja da ostaje i pri odredbi Nicejskog Vjerovanja o istoj
biti Oca i Sina u Trojstvu. U Crkvi ne moe biti mjesta za neprijatelje Isusa
Krista, tvrdio je Atanazije u svom pismu Konstantinu.119Jo prije nego to je
postao biskupom, Atanazije je napisao kratku raspravu O utjelovljenju" (De
incamatione), te niz drugih djela protiv arijanaca.
Ve u godini posveenja nove prijestolnice Rimskog Imperija (330.),
Atanazije je bio prisiljen bjeati iz Aleksandrije, emu su razlog bile
iskonstruirane optube arijanaca bliskih Konstantinu protiv aleksandrijskog
biskupa, koje su se na kraju, naravno, pokazale neosnovanima, pa se Ata
nazije mogao vratiti u svoje sjedite. Svoje dane izbjeglitva Atanazije je re
dovito provodio u Tebanskoj pustinji meu monasima, koji su mu, osim skrovita, pruali i potporu u njegovim dogmatskim shvaanjima, osobito onom
1161. MARKOVI, Cesarizam .... 53.

117 R E. RUBENSTEIN, W henJesu s.... 102.
118 C. FITSIMONS ALLISON, Cruelty .... 94.
119 ISTO, 88.
150
DIADORA 21,2003,121-182
o istobitnosti Oca i Sina, to je bio, i ostao, temelj pravovjerja kod krana.

Osobita linost meu pustinjskim monasima Egipta bio je jedan od moralnih
uzora onoga vremena; Antun Pustinjak.
to se dogodilo na relaciji K onstan ta - Arije u vremenu 331. - 335, i
kakav je bio poloaj Atanazija, nije nam poznato. Znamo samo da je 335.
Arije ponovno bio u carevoj milosti, a arijanci, predvoeni Euzebijem iz
Nikomedije, sada biskupom Konstantinopolisa, ponovno su iznijeli pred cara
smiljenu optubu protiv Atanazija, ovaj put za davanje naloga da se ubije
arijanski biskup Hipsele, Arsenije. Atanazije je brzo reagirao; sklonio se u
sigurnost pustinjskih samostana odakle je poslao povjerenike da ispitaju
svjedoke koji bi potvrdili njegovu nevinost. Arsenije je pronaen iv, skriven
kod arijanskog biskupa libanonskog grada Tira, Paulina, to je bio dokaz
da su optube protiv aleksandrijskog primasa iskonstruirane. Ipak, pod
utjecajem arijanskog okruja oko Konstantina sada su se izredale optube da
je Atanazije uz pomo nasilja izabran za aleksandrijskog biskupa, zbog ega
se u Tiru potkraj 335. sastao crkveni sabor, na kojem su veinu, meu 100
biskupa Istoka, imali arijanci. Rezultati libanonskog sabora su bili oekivani;
Atanazije je bio svrgnut i protjeran! U Tiru su po prvi put nastupila i dva
biskupa iz Panonije, koji e u kasnijim sporovima odigrati neke od kljunih
uloga: bili su to Valens iz Murse i Urzacije iz Singiduna.120
Potpuno je jasno da motiv sazivanja sabora u Tiru nije bio navodni
nekanonski izbor aleksandrijskog biskupa, ve svrgavanje Atanazija pod
svaku cijenu; udarom na vou protuarijanaca eljelo se osigurati rastue
pozicije arijanskog pokreta. Sam je car bio nemoan zatititi Atanazija. Njegovo
mijenjanje miljenja moda se ini rezultatom njegove osobne nestalnosti ili
nepromiljenosti. Ipak, moramo na umu imati da su velike mase krana, a ne
samo sveenici i biskupi, bili podijeljene na arijance i pravovjerne protuarijance,
zbog ega Konstantin nije tako lako mogao zauzeti odluan i trajan stav, osobito
ako se ima na umu da je njemu za uvrenje vlasti i drave trebala jaka i
ujedinjena Crkva. Zbog toga je, ovisno o situaciji, morao mijenjati stav kako
protiv sebe nikada ne bi imao trenutno nadmoniju stranu u sukobu.
Nakon zakljuenja sabora u Tiru okupljeni biskupi uputili su itavoj
Crkvi pismo u kojem su priznali Arijevu pravovjernost i odredili da se Arije
ponovno primi u kransku zajednicu.121U isto je vrijeme Atanazije otputovao
u Konstantinopolis da se pred carem osobno opravda za optube, kojima
se pridruila i ona da je, navodno, sprijeavao izvoz ita iz Aleksandrije u
Konstantinopolis. Pod oitim pritiskom nadmonih arijanaca, Konstantin je
120
K. BAUS - E. EW1G, Velika ...,32; B. GABRIEVI, Kranstvo u Iliriku do dolaska Sla
vena, Studije i lanci o religijama i kultovima antikog svijeta, Split 1987; J.KOLARI, Povijest
kranstva na naem tlu prije dolaska Hrvata, Zagreb 1994.
121J. JELENI, Povijest.... 36.
151
DIADORA 21.2003, 121-182
Atanazija prognao u Trier.122

Godine 336. iznenada je umro sam Arije, samo dan prije nego s to je u
Konstantinopolisu trebao biti sveano primljen natrag u Crkvu.123 Sam
Atanazije u svojim djelima kae kako se nikada ne bi radovao neijoj smrti,
ali kako je sam Bog bio taj koji je odgovorio na njegove molitve i: "osudio
arijansku herezu, pokazujui time d a je nevrijedna za suivot s Crkvom.124
U Arijevoj smrti Atanazije je vidio isti onakav kraj kakav je doivio i Kristov
izdajnik. To je prognanom aleksandrijskom biskupu bila najsigurnija
potvrda ispravnosti njegova teolokog nauavanja i opravdanosti borbe
protiv arijanaca. Tako je Arijeva smrt samo dan prije ponovnog primanja
u kransku zajednicu protumaena nikako drugaije nego kao pravedna
boanska presuda krivovjerniku, iako su sljedbenici njegove teologije tvrdili
suprotno; govorili su da je rije o vrhuncu protuarijanske zavjere.125
Arijeva smrt nije imala znaajnijeg utjecaja na daljnji tijek raskola u
kranstvu, potaknute krivovjerjem nazvanim po njegovu imenu. Razlog
tome lei u injenici to je Arije bio ideoloki zaetnik krivovjerja, ali ne i
njegov voa, osobito ne nakon povratka iz progonstva u Iliriku, kada je ulogu
voe arijanskog pokreta preuzeo Euzebije iz Nikomedije, kao i drugi biskupi.
Uostalom, samim time to je bio biskup, Euzebije je bio utjecajan, a bio je i
ovjek blizak dvoru, sreditu dravne, onodobne svjetske moi, dok je Arije
bio tek obian sveenik iz predgraa megalopolisa Aleksandrije, daleko dolje
na jugu, u odnosu na prijestolnice Nikomediju i Konstantinopolis. Koliko god
su se arijanski biskupi moda divili Arijevoj osobi i dugovali mu ideoloku
podlogu dogmatskog nauavanja koje su promicali, oni su bili preponosni
da se smatraju sljedbenicima bilo kojeg sveenika. Kada je papa kritizirao
njihovu sljedbu Arija, arijanski su biskupi na tzv. Dedikacijskom saboru u
Antiohiji 341. godine, meu osta lim izjavili: Mi nikada nismo bili sljedbenici
Arija J e r kako bismo mi, koji smo biskupi, slijedili sveenika, niti smo prihvatili
nijedan drugi oblik vjere osim onog koji j e uspostavljen na poetku, ve smo
mu (Ariju) pristupili kao istraitelji i sudci njegovih vjerovanja, i slijedili ih."126
Te izjave pokazuju koliko je velika bila udaljenost u statusu biskupa u
odnosu na sveenstvo. Arije nije postao beznaajan, istina, ali sada su za neko
vrijeme njegove ideje, posebno kada su iznoene od strane biskupa, kako
122
3 7 Prognavi Atanazija na zapad carstva, Konstantin se elio rijeiti njegovog
utjecaja na episkopat, kler i vjernike, previdjevi pri tom injenicu d a je zapadna polovica im
perija bila pronicejska i d a je Atanazije mogao raunati na saveznitvo na tim stranama, oso
bito u osobi rimskog pape.
124 ISTO, 136.
125 C. FITZSIMONS ALLISON, Cmelty .... 100.
152
DIADORA 21,2003, 121-182
se moe jasno vidjeti, bile izgubile otrinu. Arijanci su time pomaknuli svoj
pokret prema centru kako bi uvjerili cara i Crkvu da, iako Krist nije identian
Bogu, daleko mu je blii nego to je to zamislivo.
Poevi od sabora u Nikomediji 328, arijanci usredotouju svoje vje
rovanje na bliskost i slinost Sina Ocu, oni ubrzo poinju govoriti d a je Krist
Boja Rije, roen prije svih vjekova, da je on jedinstveno stvorenje kao ni
jedno drugo, i da je potpuno boanstven. Ukratko, strategija modificiranja
bila je u tome da arijanci naglase slinost Sina Ocu kako bi u Crkvi postigli
konsenzus, ali koji bi teio za tim da Krist nije isti Ocu. Taj je pristup dominirao
dva desetljea, a do 350-ih je uspio osvojiti veinu krana i bio je blizu da
postane prihvaena kranska dogma. Kasnije e odigrati znaajnu ulogu u
pobjedi kranskog nicejskog pravovjerja.
Druga smrt u Konstantinopolisu 337. godine imala je daleko znaajnije
posljedice od Arijeve.Teje godine umro sam car Konstantin, ali kako Arijevom,
tako ni njegovom smru nije nestalo arijanskog krivovjerja.
III - ARIJANIZAM NA VRHUNCU
3. 1. ARIJANIZAM I PRAVOVJERNO KRANSTVO OD KONSTATINOVE
SMRTI DO JULIJANOVE REHABILITACIJE POGANSTVA (337. - 361.)
Rimsko jedinstvo nije moglo preivjeti smrt svojeg tvorca, Konstantina.
Car je iza sebe ostavio tri sina; svaki je cezar kontrolirao treinu povrine
Carstva, to e uskoro postati izvorom sukoba. Po Konstantinovoj smrti
dekretom triju vladara, Konstantina U., Konstancija i Konstansa, dozvoljeno je
bilo svim prognanim biskupima da se vrate u svoja sjedita, emu je razlog bio
tradicionalno pomilovanje prognanih nakon smrti cara Rimskog Imperija, ali
vjerojatno i elja da to potakne suprotstavljene strane na dijalog. Time je proces
novog jaanja sukoba bio otvoren, jer su arijanski i protuarijanski biskupi
ponovno bili u svojim sjeditima, a meu njima i Atanazije iz Aleksandrije.
Ve poslije nekoliko mjeseci sastao se crkveni sabor u Antiohiji, na kojem
su arijanci imali nadmonu veinu, te ponovio osudu i izopenje Atanazija. On
je odgovorio sazivanjem sabora libijskih i egipatskih biskupa koji se sredinom
338. odrao u Aleksandriji. Oko 100 okupljenih protuarijanaca, ukljuujui i
Antuna Pustinjaka, opravdalo je Atanazija i potvrdilo njegovu pravovjernost.127
Zimi 338. - 339. u Antiohiji se ponovno sastao novi dominantno arijanski
sabor, i to uz prisustvo samog cara Istoka Konstancija, koji je bio sljedbenik
Arijevog nauavanja, i ponovno svrgnuo Atanazija. Aleksandrij s k ije biskup
ponovno bio prisiljen bjeati; 16. travnja 339. stigao je u Rim kod pape ,Julija
/., a na njegovo je mjesto postavljen arijanac Grgur iz Kapadocije.128 U pismu

153
DIADORA 21,2003, 121-182
biskupima iz 340. godine Atanazije veli: Vi, brao moja, znadete to ovo
znai... elim vas samo upozoriti na ono to se sada dogaa u Crkvi... Danas
cijela crkva trpi strane nepravde. Bezbotvo progoni Boga... Brao, prenite
se, vidite li kako nas unitavaju?129
U meuvremenu su izbili nemiri izmeu arijanaca i pravovjernih u
vanim gradovima poput Aleksandrije, Antiohije, Ancire, Cezareje, Tira i Gaze.
Arijanski su biskupi stali popunjavati sva znaajnija sjedita Istoka. Poslije
smrti Euzebija iz Cezareje, zamijenio g a je vatreni arijanac Akacije.
Kada je Atanazije stigao kod rimskog pape, znao je da je doao kod
prelata strastveno predanog nicejskim naelima. Ali, zbog ega se ni Julije
I. ni drugi pape iji su pontifikati istovremeni arijanskoj kontroverzi nisu
aktivnije uplitali u razrjeavanje sukoba nastalog oko dogmatskog spora
oko Kristova boanstva? Zar i sami nisu mogli sazvati veliki koncil, poput
onog u Niceji? Odgovor na to pitanje relativno je jednostavan; u kranskom
su Carstvu veliki biskupi, poput rimskog, postali dvorjani, a vjerska su se
pitanja toliko ispreplela s carskom politikom, da bi svrstavanje rimskog
prvosveenika na jednu ili drugu stranu u estokoj teoloko-politikoj
raspravi moralo znaiti biranje izmeu razliitih lanova carske obitelji.
0 takvim se pitanjima nije odluivalo olako; kad bi carevi doli u sukob,
krv je tekla u potocima, a poduprijeti krivog ovjeka, odnosno gubitnika u
meucarskom sukobu, moglo bi se, gledajui unatrag, smatrati izdajom. Do
Grgura Velikoga (590. - 604.) papinsko prvenstvo nema izrazitu politiku
mo i proizilazi samo iz dvostrukog svojstva pape; on je nasljednik sv. Petra
1 biskup Rima. To se prvenstvo vie manifestira potovanjem, koje mu se
iskazuje, negoli vlau koju vri. A patrijarsi Antiohije, Aleksandrije, a neto
kasnije i Konstantinopolisa i Jeruzalema, smatrali su ga gotovo sebi ravnim.
Julije I. bio je oprezan; Atanazije je za progonstva u Trieru bio blizak
Konstantinu II., caru atlantskih provincija Carstva, koji je iste 339. godine,
nezadovoljan dobivenim, krenuo na svog mlaeg brata Konstansa, koji je
iz Milana vladao sredinjim dijelovima Imperija. Dok se Konstans u Iliriku
borio protiv tamo prodrlih Sarmata, Konstantni II. je provalio u Italiju, ali
je ve 340. bio poraen kod Akvileje i ubijen.130Tako od 340. do 350. godine
govorimo o dvojnom Rimskom Carstvu s Konstansom kao vladarom Zapada
i Konstancijem kao vladarom Istoka Oba su augusta napustila liniju
preutne tolerancije svojega oca prema poganstvu, u prilog emu govori
niz zakonodavnih mjera koje su donijeli. Konstancijev edikt iz 341. poinje
rijeima: "Neka prestane praznovjerje, neka se dokine ludost rtava, ime je
jasno oznaio svoj stav prema svemu nekranskom.131 Takav je carev stav
129 Y. IVONIDES, Zvijezde.... 97.

130 Velika..., VII, 2970.
131 H. JEDIN, Velika..., 35.
154
DIADORA 21,2003, 121-182
potaknuo lavinu protupoganskih djela; pisac Firmicus Matemus zahtijevao

je od careva da zakonski zatvore poganske hramove, da daju istopiti likove
boanstava i da drava zaplijeni imovinu hramova, u Siriji je biskup Aretuze,
Marko, dao sruiti jedno pogansko svetite te sagraditi na njegovu mjestu
crkvu, u kapadocijskoj Cezareji razorena su svetita Zeusa i Apolona, u Frigiji
je zatvoren Merkurov hram, u Aleksandriji je strateg Artemije dao da njegovi
vojnici opljakaju Serapeum.'32
Kada su okolnosti konano krenule u smjeru kako je odgovaralo
papi Juliju i biskupu Atanaziju, tj. kada se na Zapadu konano uvrstio
pravovjerni Konstans, rimski je biskup predloio sabor koji bi razmatrao
sluajeve nepravedno svrgnutih Atanazija, Marcela iz Ancire i drugih, te
optuio veinu istonih biskupa za krivovjerje. Koncil koji je Julije predlagao
bio je presedan; sabor je sazvao rimski prelat, a ne car, a sastojao bi se i od
istonog i od zapadnog sveenstva, u kojem bi zapadnjaci vjerojatno im a li
veinu, i, to je najvanije, sabor bi se usudio preispitivati odluke propisno
sazvanih i odranih sabora biskupa Istoka.
Odgovor biskupa Istoka na tzv. Dedikacijskom saboru u Antiohiji iz
341. bio je predvidljivo neprijateljski prema papinom prijedlogu; oni su odbili
od pape dobivenu etiketu arijanci, prihvatili nekoliko izjava vjere, koje su
predstavljale umjereni arijanizam, verziju dogmatskog nauavanja izmeu
ekstremnog arijanizma i Atanazijevog, odnosno nicejskog pravovjeija, koja je
govorila da je Sin slian (similis) Ocu s obzirom na bit (homejska struja u
arijanizmu).1
133Biskupi Istoka nadalje su odbili papin poziv na veliki sabor u
2
3
Rim te prigovorili rimskom biskupu zbog pruanja utoita biskupima koje su
oni sami bili izopili te preispitivanja njihovih odluka, jer, ako se Julije drao
nicejskih kanona, nije mogao pruiti potporu prije izopenim biskupima, niti
s njima slaviti Euharistiju.134Time je Crkvi zaprijetio raskol izmeu Istoka i
Zapada. Papina prepiska s istonim biskupima svjedoi o Julijevu shvaanju
univerzalnosti papinske vlasti, to e kulminirati u stoljeu koje je uslijedilo.
Poetkom 342. umro je arijanski voa, Euzebije iz Nikomedije, koji
je bio do smrti biskup Konstantinopolisa, umjesto prognanog Pavla. Za
njegova je nasljednika postavljan umjereni arijanac Macedonije, iako se u
meuvremenu vratio i Pavao, stoje u prijestolnici Carstva uzrokovalo nemire,
132 ISTO, 35.

133 R E. RUBENSTEIN, W henJesus..., 153. Izjava vjere je onaj jezini obrazac kojim Crkva,
odnosno Crkve, iskazuju temeljni sadraj svoje vjere. Za iskazivanje takva sadraja rabi se i
naziv Vjerovanje. Izjava vjere sabora u Antiohiji dala je ohrabrujui znak da se unutar arijanske struje vie nije razmiljalo strogo arijevski, a formuliranje takva stava u formi Izjave vjere
znailo je elju umjerenih arijanaca za pribliavanjem pravovjernima. Takva e politika na
kraju dovesti do pobjede pravovjernog kranstva.
134 ISTO, 153.
155
DIADORA 21,2003, 121-182
dok se Konstancije na istonim granicama borio s Perzijancima. Macedonije

se odrao do 360. godine, kada ga je svrgnulo krajnje radikalno arijansko
krilo, i na njegovo mjesto postavilo Eudoksija, koji je nauavao da Sin ni
biem Mije slian Ocu.135 Poraeni Pavao ponovno je poao u progonstvo, ali
samom caru Konstansu u Trier. To je rezultiralo time to je sada Konstans
svom bratu Konstanciju uputio prvo od prijeteih pisama, u kojem zahtijeva
da mu istoni car uputi poslanstvo biskupa pred kojim bi se Atanazije, Marcel
i Pavao opravdali. Zapadnije car raunao da e podravanjem podjela meu
kranima na Istoku oslabiti Konstancijevu vlast, a onda ga, u prikladnom
trenutku, i svrgnuti kao podravatelja krivovjeraca. Tako bi on, Konstans,
zavladao sam, poput svog oca Konstantina i bio branitelj pravovjerja. Kako
izaslanstvo istonih biskupa u Trieru nije uspjelo postii kompromis, iako
je tamo otputovalo s umjerenim, antiohijskim, dogmatskim stavovima,
Konstancije je pristao na papin poziv na crkveni sabor, ali ne u Rimu, kako je
Julije predlagao, ve u Serdici, zapadno od granice dviju polovina Carstva.136
U proljee 343. u Serdici se okupilo oko 200 crkvenih osoba, od kojih
su veinu imali zapadnjaci. Konstancije je smiljeno poslao relativno mali
broj biskupa Istoka, kako bi koncilske odluke djelovale nepravomono
za istonu polovicu Carstva, to bi Konstansu odnijelo pobjedu iz ruku.
Saborom je ravnao ostarjeli Hozije iz Cordove, prisustvovao je i papa Julije,
ali je glavnu rije imao car Konstans. Sabor je bio promaaj; Istonjaci su
se povukli u grad Filipolis, odakle su traili da se prognani biskupi poput
Atanazija iskljue sa zasjedanja; to im nije odobreno, a u meuvremenu je
stigla vijest da je Konstancije pobijedio Perzijance na istonim granicama.
Na to su arijanski biskupi napustili koncil uz osude prognanih i izopenje
Hozija, pape Julija i biskupa Maksimina iz Triera.137 Konano, istonjaci su
Konstansu poslali izjavu vjere identinu onoj koja je bila poslana u Trier, s
dodatkom proklinjanja ekstremnih arijanaca (to je znailo intenziviranje
podjela meu sljedbenicima Arijeva nauavanja) i Atanazijevih sljedbenika.
U meuvremenu su pravovjerni u Serdici ispitali sve optube protiv
Atanazija i drugih prognanih biskupa, donijeli zakljuak da su neosnovane
13 5 1. MARKOVI, C esarizam .... 74. Radikalni su arijanci nauavali d a je Sin potpuno i u

svemu razliit (anomoios) od Oca. Tu skupinu zovemo jo i anomejci.
136 J. JELENI, Povijest..., 38.
137 R. E. RUBENSTE1N, When Jesus ..., 154. Izopenje je glavna kazna koju predvia Za
konik kanonskog prava. Nije izjednaiva s oduzimanjem ili ogranienjem crkvenog zajednitva
u pravome smislu rijei. Iskljuuje od primanja ili slavljenja bilo kojeg sakramenta ili sakramentala, kao od obavljanja bilo koje slube i vrenja crkvene vlasti upravljanja. Upravo je
zadnja posljedica izopenja, iskljuenje od vrenja crkvene vlasti upravljanja, bila razlogom
tako este uporabe te crkvene kazne od strane sukobljenih strana, nadajui se na takav nain
rijeiti oponenata. Redovito izopenja nepriznatih sabora nisu imala gotovo nikakvog uinka,
pogotovo ne kada su se odnosila na rimskog biskupa.
156
DIADORA 21,2003, 121-182
i sveano optuenike proglasili nevinima i dostojnima da odmah stupe

u slube s kojih su ih arijanci bili svrgnuli, a arijanske voe proglasili
hereticima i izopili, meu njima Valensa iz Murse i Urzacija iz Singiduna.138
Na kraju su zapadni biskupi iz Serdike, bijesni zbog odlaska istonjaka,
svemu sveenstvu uputili pismo u kojem su arijance oznaili kao neprijatelje
pravovjerja: Arijanski su heretici esto poinjali mnoga prenagljena djela
protiv Bojih slubenika koji uvaju istinsku katoliku vjeru. Nameui svoja
patvorena uenja, pokuali su proganjati pravovjerne, a sada su napali vjeru
tako silovito da to ne promie pobonosti milostivih careva.139
Rimski carevi, ija su neprijateljstva pothranjivala dogmatske sporove,
morali su se pitati kako ujediniti Carstvo ako bi Crkva prestala postojati kao
jedinstveno tijelo. Bilo je nuno potrebno da carevi rjeavanje arijanskog
spora preuzmu u svoje ruke, ali kakvo e to rjeenje biti, ovisilo je o tome koji
e od dvojice careva preuzeti vlast u itavom Carstvu; ako bi to bio Konstans,
rjeenje bi bilo na strani Atanazija i pravovjernih protuarijanaca, ali ako bi to
bio Konstancije, Carstvo bi postalo dominantno arijansko.
Te su mogunosti i bile razlogom pomirljivog tona pisma kojim su se po
zavretku sabora u Serdici zapadni, pravovjerni biskupi obratili Konstanciju,
caru Istoka, poruujui mu da mora sprijeiti utjecaj arijanaca na dravne
strukture i obratno: "Milostivi bi i dobrostivi car trebao dozvoliti svojim
podanicima da biskupe i sveenike biraju bez uplitanja sa strane.1401
4Bila je
to jo uvijek predodba istonog cara kao Pilata koji nije svjestan pogubnosti
svojih ina kada podrava arijance. Kada Konstancije bude i dalje ustrajavao
u svojoj proarijanskoj politici, Atanazije i pravovjerni e ga usporeivati s
Judom i Neronom.
Godine 344. odran je u Antiohiji novi crkveni sabor, s arijanskom
veinom, naravno, na kojem je usvojeno uveno Drugo vjerovanje, koje je
odisalo pomirljivim duhom jer je uvrivalo duhovno jedinstvo Sina i Oca u
Trojstvu vie nego ijedan drugi proarijanski dogmatski dokument:
{Otac i Sin) ujedinjeni su bez posrednitva i udaljenosti... Oni
postoje neodvojivo, cjelina Oca obuhvaa Sina, a cjelina Sina
vezanaj e za Oca i prianja uz Njega, i poiva trajno na Oevim
grudima.'4'

139 R. E. RUBENSTEIN, WhenJesus .... 156.
140 ISTO, 156.
141 ISTO, 160.
157
DIADORA 21,2003, 121-182
Istovremeno se u Milanu 345. sastao crkveni sabor zapadnih, pravo

vjernih biskupa, zajedno s prognanim protuarijancima s Istoka, koji je takoer
ponudio pomirljive stavove, to se ogledalo u ponovnom primanju biskupa
Valenta i Urzacija u crkvenu zajednicu. Ipak, razlike koje su ostale bile su
kritine. Iako su Krista sada maksimalno pribliili Bogu, arijanci se nisu mogli
odrei miljenja da su Otac, Sin i Duh Sveti tri zasebna i nejednaka bitka.
Jednako tako, ni zapadni biskupi okupljeni u Milanu nisu mogli nezahtijevati
od poslanstva istonih klerikalaca da se odreknu Arijeva nauavanja i priznaju
ono to su pravovjerni vjerovali - da su Otac i Sin istobitni, a to su ovi odbili i
uvrijeeni napustili Milano.
Poto je milanski koncil jalovo zavrio, Konstans je zakljuio da je bilo
dosta uljudne diplomacije. U ljeto 345. poslao je Konstanciju ultimatum koji
je jasno iznosio prijetnju: Atanazije i Pavao ovdje su sa mnom. Ispitujui ih,
otkrio sam da ih progone zbog pobonosti. Prema tome, ako poduzme korake
da ih se vrati na njihove biskupske stolice i progna one koji ih bespravno
zauzimaju, poslat u ih tebi. Ali ako bi odbio poduzeti te korake, budi siguran
da u osobno doi i postaviti ih na njihova sijela, ak i protiv tvoje volje. 142
Konstancije je imao smisla za diplomaciju i znao je kada treba popustiti;
upravo u vrijeme kada je do njega stiglo prijetee pismo zapadnog cara, umro
je proarijanski biskup Aleksandrije Grgur, postavljen nakon to je protjeran
Atanazije. Sada je Konstancije dozvolio Atanaziju da se vrati u svoj grad
kako bi primirio napetosti i uklonio iz Konstansovih ruku povod da napadne
svojega brata dok se on u Mezopotamiji borio protiv Perzijanaca. Atanazije
je znao da ga Konstancije ponovno postavlja za biskupa Aleksandrije s
maem nad glavom, i da e ga, ako se odnosi izmeu dvojice brae pogoraju,
car Istoka smatrati opasnim neprijateljem. Stoga je i oduio svoj put kui
u Aleksandriju, sve dok od Konstancija u Antiohiji nije dobio garancije da
e uivanje njegove slube biti neometano. Tako se Atanazije 346. vratio u
Aleksandriju, gdje mu je doek privrenih masa bio impresivan.143 U isto su
se vrijeme i drugi istoni protuarijanci vratili u svoja sjedita, meu njima i
Pavao u Konstantinopolis. Borba za pobjedu pravovjerja na Istoku sada se
mogla nastaviti. U jednom pismu Atanazije sada upozorava d a je preko 400
biskupa Carstva sada s njim u zajednitvu.144
Prvi znak promjene doao je s perzijske fronte, gdje je kralj Shapur 349.
odustao od opsade grada Nisibisa, i time rasteretio Konstancija, koji se sada
aktivnije mogao posvetiti razijeavanju podjele meu kranima u Carstvu.
Careva reputacija kao kranskog pobjednika se nadalje poveala nizom
misija koje je on osobno sponzorirao u svrhu obraanja barbarskih naroda
142 ISTO, 162.

143 K. BAUS - E. EWIG, Velika.... 39.
144H.JEDIN, Velika....41.
158
DIADORA 21,2003,121-182
na sjevernim granicama Rimskog Imperija. Konstancije je na dvor bio primio

glasovitog gotskog biskupa Wutfilu, koji je preveo Bibliju na gotski i pokrenuo
pokrtavanje najprije Vizigota i Ostrogota, preko kojih su se zatim, naravno u
arijanskom obliku, pokrstili Vandali, Svevi, Burgundi i Langobardi.145Sljedee
su misije ile iz carskog dvora u Etiopiju, Arabiju i Indiju.146
Poloaj istonog cara dalje se ojaao dogaajima na Zapadu, gdje je sve
vie raslo nezadovoljstvo protiv Konstansove vladavine zbog rairenog mita,
korupcije, careve samovolje i neodlunosti da se zauzme za uinkovitiju
obranu sjevernih granica od neizdriva pritiska barbarskih plemena.
Konstancije je, ohrabren neprilikama na Zapadu, znao d a je vrijeme da
se obrauna s nelojalnim biskupima svojih najvanijih gradova, Aleksandrije
i Konstantinopolisa, jer Konstans nije bio u prilici da se aktivnije zauzme za
njih. Tako je 349. jedno vijee proarijanskih biskupa u Konstantinopolisu
optuilo biskupa Pavla za nelojalnost i nasilno vrenje te asne slube, te
g a je Konstancije u lancima poslao u progonstvo, ovaj put ne na zapad, gdje
bi mu Konstans mogao pruiti utoite, ve u istone provincije, u udaljene
planine Taurus u istonoj Kapadociji. Drugo se vijee sastalo u Antiohiji i po
istom receptu osudilo i svrgnulo Atanazija, koji je u novom papi, Liberiju (352.
- 366.), dobio novog zatitnika na Zapadu.
U meuvremenu se na Zapadu dogodio prevrat koji e imati dalekosene
posljedice za daljnju povijest kako Carstva, tako i nicejskog i arijanskog
kranstva. U sijenju 350. u Autunu u Galiji vojska je comesa Magnencija
proglasila carem.147 Preuzimanje vlasti bilo je dobro pripremljeno; nije
postojao doslovno nikakav otpor od strane rijetkih Konstansovih pristaa,
a on je sam bio prisiljen bjeati, ali su ga kod Narbonne, u Pirinejima,
Magnencijevi ljudi sustigli i pogubili. Rat koji se potom rasplamsao izmeu
Konstancija i Magnencija potrajao je gotovo tri godine, a obiljeen je bio ne
samo izuzetnom vojnom vjetinom uzurpatora, ve i sve to veom razlikom
izmeu istonog i zapadnog dijela Carstva koji su se sada, ustvari, meusobno
vojno sukobljavali.148Ratjezavrio nakon to su Konstancijeve vojske porazile
Magnencijeve odrede u Panoniji i Galiji 353., a sam uzurpator koncem iste
godine u Lionu poinio samoubojstvo.
Sada je Konstancije, poput njegova oca Konstantina nekoliko desetljea
145 Opa enciklopedija, izd. Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1977,1, 249 (dalje:
Opa enciklopedija).
146 R E. RUBENSTEIN, W henJesu s.... 75. Rezultati arijanskih misijskih nastojanja u tim
zemljama nisu zaivjeli. Prema jednoj etiopskoj tradiciji, Etiopija je primila kranstvo preko
dvojice Sirijaca, Frumencija i Edezija. Frumencija je za biskupa zaredio sam sv. Atanazije, a on
je osnovao prvu etiopsku biskupiju u Aksu.
147 H. JEDIN, n. dj., 41.
148 R E.RUBENSTEIN, W henJesus.... 177.
159
A. ERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU AKIJANSKOG KRIVOVJERJA
DIADORA 21,2003,121-182
ranije, postaojedini vladar Rimskog Carstva. Novimje Cezarom 355. postavljen

Julijan, koji e u povijesti dobiti pridjev Apostata {Odmetnik), budui e kao
car s kranstva prijei na poganstvo i pokrenuti kratkotrajnu rehabilitaciju
stare vjere Rimljana, stoje bio bezizgledan pokuaj kratka vijeka. Konstancije
se ve kao cezar Zapada pokazao kao vrstan vojskovoa, porazivi Franke
koji su bili razorili Koln i Mainz.149Time je Zapad privremeno bio pacificiran.
Sada, kada je Konstancije stajao na razmei latinskog i grkog svijeta,
bilo je vrijeme pozabaviti se problemom opasne nicejske nepomirljivosti.
Car je znao da su mu se mnogi crkveni voe bili suprotstavili u rivalstvu s
Konstansom i u ratu s Magnencijem. Ali on nije u prvom redu igrao ulogu
provoditelje kazni, jer bi time sprijeio svoju namjeru da unificira Rim kao
kransku zajednicu. Konstancije je namjeravao uiniti ono toje Konstantin
namjeravao uiniti s Nicejom, postii vjerski konsenzus, ali uiniti to temeljito.
Konstantin je, traei brzo rjeenje, ishitrio povrno, razdjeljujue Vjerovanje.
Zatim je, da stvar bude gora, povukao neke svoje odluke. Konstancije je sada
bio odluan ispraviti te pogreke. On je odluio sazvati niz manjih crkvenih
sabora, koji bi kulminirali doista ekumenskim susretom ujedinjenja
zapadnih i istonih biskupa. Svrha tog procesa bila bi uspostavljanje najire
mogue baze za doktrinalni dogovor, koji se ne bi zasnivao na Niceji, ve na
nekoj formuli blioj teolokom centru. Iz Crkve su prije trebali biti uklonjeni
svi fanatini i nelojalni elementi, kako bi se konsenzus mogao postii.
Konstancije je, odluivi sazvati niz crkvenih sabora koji bi doveli do
konanog dogmatskog konsenzusa, upao u greku koju je bio poinio i
njegov otac Konstantin; smatrao je da konsenzus blizak njegovim osobnim
idejama postoji meu biskupima i da e biti manifestiran kada se otkrije
ispravna formula koja bi ga oslikala. Konstancije je bio manje tolerantan od
svojega oca, za kojeg je smatrao da je bio previe popustljiv zapadnjacima;
car je smatrao da mora postojati neka kombinacija argumenata i prisile koja
bi navela biskupe da zavre meusobni destruktivni sukob i ujedine se za
dobro Carstva i njegovih krana. U svojim naporima da unificira kranstvo
i dokraji uinke arijanske kontroverze, rimski je car ishodio odravanje
barem 9 crkvenih sabora, od kojih je veina bila odrana na Zapadu. Grupe
biskupa sastale su se pod carevim budnim okom u Sirmiju (351.), Arlesu
(353.), Beziresu (353.) i Milanu (355.); u Sirmiju jo tri puta (357., 358. i
359.), a veliki zdrueni sabori odrani su u Riminiju - Seleuciji (359.) i
Konstantinopolisu (360.). Drugi su sabori odrani bez careve prisutnosti, ali
uz njegovu dozvolu, nekoliko ih je zabranjeno, a neki su se odrali u potaji. Na
prvom sirmijskom saboru (351.) izopenje i prognan sirmijski biskup Fotin, a
149
ISTO, 177. S imenom Franci prvi se put u povijesti susreemo oko polovice III. stoljea,
kada iz podruja oko Baltikog mora sve ee i sve smjelije provaljuju u Rimsko Carstvo. Na
kon to su bili potueni od cara Julijana, postaju njegovi federati.
160
DIADORA 21,2003, 121-182
na njegovo mjesto postavljen arijanac Germinije iz Cizika, koji nadalje redovito

nastupa s Urzacijem i Valensom, a njima trojici papa Liberije 357. upuuje i
pismo Quia scio, u kojem ih naziva sinovima mira.150 Na istom je saboru
(Prvom sirmijskom) usvojeno kao pravovjerno arijanski orijentirano etvrto
antiohijsko vjerovanje, koje se od tada nazvalo i Prvim sirmijskim vjerovanjem
(umjerena, homejska verzija arijanstva), a dodano je i 27 prokletstava protiv
ekstremnih arijanaca. Na sirmijskom saboru 357. prihvaeno je Drugo
sirmijsko vjerovanje i itavoj Crkvi predstavljeno kao pravovjerno, a afirmiralo
je strogo arijanstvo (anomejsko), te osuena nicejska vjera i poluarijanstvo.151
Nicejci su Drugo sirmijsko vjerovanje nazvali Sirmijska blasfemija".
Sabori ipak nisu donijeli rezultat kojem se Konstancije nadao. Svi
su, istina, potvrdili Vjerovanje bez oznake istobitnosti za odnos Oca i Sina
(homoousios), ali sukob nije bio rijeen jer su razlike i dalje postojale.
Konstancije je svakako nastojao izolirati Atanazija kao najnepopustljivijeg;
dok je zasjedao sabor u Milanu 355., Atanazije je svrgnut i prognan, a na
njegovoje mjesto 357. postavljen arijanac Juraj, kojije nakon 18 mjeseci slube
u Aleksandriji morao bjeati iz grada zbog pobune Atanazijevih pristalica.
U svom sklonitu kod monaha u Tebanskoj pustinji, gdje se skrivao pet
godina, Atanazije je napisao neke od svojih najvanijih obrambenih spisa.
U Apologiji caru Konstantinu opovrgnuo je glasine koje su se o njemu irile.
Apologija zbog svojega bijega namijenjena je cijeloj Crkvi te je postala jedno
od najitanijih Atanazijevih djela. Djelo Apologija protiv arijanaca kao izvor od
velike je vrijednosti za godine od 337. do 357. zbog brojnih dokumenata koji
se tu donose. U Povijesti arijanaca, koju je posvetio egipatskim monasima,
Atanazije osuuje sljedbenike Arijeva nauavanja, a samog cara Konstancija
naziva preteom Antikrista.152Latinsku verziju osude arijanaca i Konstancija
napisao je biskup Lucifer iz Calarisa.
Konstancije je od sinodalaca u Milanu zatraio da potpiu Atanazijevu
osudu, emu su se pokorili svi osim trojice: Euzebija iz Vercellija, Lucifera
iz Calarisa i Dionizija iz Milana, koji su smjesta poslani u progonstvo, a na
mjesto milanskog biskupa postavljen je arijanac Auksencije iz Kapadocije,
150 H. DENZINGER- P. HUNERMANN, Zbirka..., 40. Saeci Vjerovanja koje je prihvatio papa
Liberije izbjegavaju nicejski pojam homoousios", zbog ega je bio sumnji je li papa Liberije
bio na liniji pravovjerja. To se miljenje zasniva na De syr\ocLis Hilarija Poitierskoga, strogog
kritiara Liberija.
152
K. BAUS - E. EWIG, Velika.... 45. Jedno od najvanijih Atanazijevih djela donosi Arijev
nauk iz izgubljenog spisa Thalia, te pobija njegove dokaze iz Sv. pisma, snano brani Kristovo
boanstvo i odbacuje svaku subordinacionistiku sumnju. Atanazije na alost ne donosi pre
cizno tumaenje izraza ousia, koji esto upotrebljava, posebno u odnosu tog termina s pojmom
hipostaza, dakle termina koji su bili kljuni u polemici.
161
DIADORA 21.2003,121-182
koji uope nije govorio latinski jezik.153 Na saboru biskupa Galije u Beziersu
osudi Atanazija oduprli su se samo Hilarije iz Poitiersa i Rodanije izToulousea,
te su stoga morali poi u progonstvo u Frigiju, a isto se dogodilo ostarjelom
Hoziju iz Cordove koji je zavrio u tamnici u Sirmiju, te samom papi Liberiju
koji je' iz istog razloga morao u progonstvo u Bereju u Traciji, a na njegovo
je mjesto rimskog biskupa postavljen Feliks. Liberije je popustio 358. i
osudio Atanazija, poslije ega mu je bilo dozvoljeno vratiti se u Rim, gdje je
nezapaeno proveo ostatak pontifikata, dok je Feliks bio protjeran.
Konstancije nije raunao s dubokim podjelama koje su stale razdirati
arijance, a koje e na kraju uvelike pridonijeti nestanku tog pokreta. Za
Konstancija su se arijevski biskupi razdijelili na: stroge arijance, nazvanejo i
anomejci, koji su uili daje Sin neslian Ocu, semianomejce, odnosno homejce,
koji su vjerovali da je sline biti s Ocem, i na pneumatomahe, nijekatelje
boanske biti Duha Svetog, koji su nauavali da je Duh nalik na anele i
pravo stvorenje.154 Utemeljitelj anomejaca bio je akon Aecije (prema kojem
se anomejci nazivaju jo i aecijevci), koji je 356. iznio do tada najradikalnije
arijansko rjeenje dogme o odnosu Oca i Sina u Trojstvu; prema njemu Sin
nije Ocu ni jednak ni slian u biti, niti uope slian, a tu je teologiju snano
podupirao Eunomije, biskup Cizika, te Germanije iz Sirmija.155 Umjerenije
krilo anomejaca predstavljalo je semianomejce, a oni su bili u vjerovanjima
bliski nicejskim kranima. Njihovu je borbu sa strogim arijancima predvodio
Bazilije iz Ankare (Ancire), pa ih nazivamo jo bazilijevcima ili homousijcima,
prema njihovom slaganju s nicejskim homoousios.156 Ovi su homousijci na
saboru u Anciri estoko osudili arijansko Drugo sirmijsko vjerovanje i protiv
njegovih tvoraca donijeli 18 prokletstava, a sami 358. sazvali III. sirmijski
sabor na kojem su donijeli Tree sirmijsko vjerovanje, u homejskoj maniri,
blisko nicejskom, koje je potpisao i papa Liberije, zbog ega su ga neki crkveni
povjesniari drali nepravovjernim. Jedno se krilo semianomejaca, bliskijih
po nauavanju aecijevcima (jer su tvrdili da je Sin samo po volji slian
Ocu), izdvojilo od semianomejaca. Imali su svoje voe Akacija iz palestinske
Cezareje i Eudoksija, biskupa Antiohije, a do 360. Konstantinopollsa; zvali su
153 ISTO, 43.

154 Opa enciklopedija, I, 249. Za grke ,,oce" teologija je u prvom redu uenje o Bogu u
njegovu Trojstvu i Jedinstvu. Stoga su u nihovoj teologiji kljuni izrazi koji oznauju Boje atri
bute (dobrota, vjenost) u odnosu na razliku onih koji se odnose na karakteristike Boanskih
Osoba (oinstvo, sinovstvo, izlaenje).
155 K. BAUS - E. EWIG, Velika..., 46. Biskup Eunomije nauavao je d a je Sin stvorenje
Neroenoga, ali nije nipoto kao druga stvorenja. Boja je mo samom njemu neposredno dala
bitak, a s tim e i to da bude stvoritelj svih ostalih stvorenja, pa je po Sinu sve stvoreno, ali Sin
je najprije stvorio Duha Svetoga. Kako je, dakle, Sin stvorenje Neroenoga, tako je Duh Sveti
stvorenje Sinovljevo.
156 J. JELEN1, Povijest.... 40.
162
DIADORA 21,2003, 121-182
se jo akacijevci ili eudoksijeuci.157

Pneumatomasi su arijansko krilo iji su pobornici tvrdili da Duh Sveti
nije ni Bog, ni stvorenje, mada je, po njima, Duha stvorio Sin kao i ostala bia,
Duh je vei i uzvieniji od njih, on je asniji od svih anela, ali ipak nije aneo,
on nema udjela u stvaranju je r je i sam stvoren, isto tako nije izvor ivota jer
od Sina dobiva ivot; uloga mu je da vodi Bogu, ui kreposti i oplemenjuje
ovjeka.158 To su nauavanje zastupali najintenzivnije Macedonije, biskup
Konstantinopolisa od 350, te nikomedijski biskup Maratonije, pa se po njima
pneumatomasi ili duhoborci nazivaju jo i macedonijevci ili maratonijevci.
Budui da su i meu samim arijancima nastale tolike struje, Konstancije
je prije sazivanja sabora u Riminiju - Seleuciji, zaduio jedno povjerenstvo
istonih biskupa da za sabor pripremi kompromisnu verziju odreenja
odnosa Oca i Sina kao Izjave vjere. Prijedlog povjerenstva iao je za tim da
nicejsko istobitan {homoousios) zamijeni odreenijim; ...Sinpoput Oca u svim
stvarima...", za to se Konstancije nadao da e svim stranama biti prihvatljivo
i da e svi biskupi, kako u Riminiju, tako i u Seleuciji, potpisati.159
Iste godine kada se imao sastati veliki sabor Rimini - Seleucija (359.),
anomejci su se ponovno okupili u Sirmiju, gdje su donijeli etvrto sirmijsko
vjerovanje, kojim su odreivali da je ...Sin u svemu slian Ocu..., a pitanje
biti, kada se govori o Bogu, zabranili su spominjati.160Tu je verziju Vjerovanja
potpisao i sam car Konstancije i podnio biskupima Istoka i Zapada u Riminiju
i Seleuciji d a je potpiu, ali uz izmijenjenu odredbu o odnosu Oca i Sina koja
je sada govorila da su Krist i Otac ...slini po sv. Pismu... ,161
Kada se koncem 359. u Riminiju (Arminium) sastalo preko 400 zapadnih
biskupa, od kojih je etvrtina bila arijanskih uvjerenja, odluno su odbacili
izmijenjeni prijedlog etvrtog sirmijskog vjerovanja, koji je podupirao car,
te se izjasnili u korist Vjerovanja iz Niceje. Nakon est mjeseci zasjedanja i
izmijenjeni prijedlog su proglasili istim arijanizmom, jer slinost nije isto
to i istobitnost", a izopili su vodee arijance na Zapadu, na elu s Valensom
iz Murse.162 Na kraju je ipak prihvaen obrazac koji govori o slinosti po
Pismu* Oca i Sina; bilo je jasno da je rije o carevoj prisili, prihvaeni je
157 ISTO, 41.

158 BAZILIJE VELIKI, Duh Sveti Makarska 1978,25, 26 (dalje: Duh Sveti). Pravovjernu te
ologiju o Duhu Svetom razviti e, nasuprot pneumatomasima, Bazilije Veliki. Njegova e teo
logija utjecati na pobjedu pravovjerja nad nijekateljima boanstva Duha Svetoga na soboru
u Konstantinopolisu 380. godine. Drugi veliki branitelj boanstva Duha Svetoga bio je Grgur
Nazijanski.
161 ISTO, 43.
163
A. DERlC: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA
DIADORA 21.2003, 121-182
obrazac bio nedostatan i nepotpun, a formulacija o slinosti bila je namjerno

neodreena.163
U isto je vrijeme u Seleuciji u Izauriji zasjedalo oko 160 istonih biskupa,
gdje je homousijska grupa biskupa odbacila isti prijedlog vjerovanja koji je bio
predloen i u Riminiju i izjasnila se za Niceju, protiv ega su ekstremni arijanci
bili nemoni. Konstancije nije dozvolio da se sabori raziu dok svi biskupi pod
prijetnjom nisu potpisali verziju Vjerovanja u kojoj se izostavljaju sve odredbe
o odnosu Oca i Sina, a zadrava samo daje ...Sinpoput Oca... ,164
Tek kada je 31. prosinca 359. i zadnji biskup u Seleuciji potpisao od
Konstancija nametnutu verziju Izjave vjere, sabor Rimini - Seleucija bio je
rasputen. Car je nakon 20 godina imao dogmatsko rjeenje i ujedinjene
krane, ali samo formalno, a i to postignuto uz pomo prisile. Time je
zapravo radikalni arijanizam pobijedio, ali bilaje to lana pobjeda, jer nije bila
donesena konsenzusom biskupa, ve estokim Konstancijevim pritiskom.
3. 2. ARIJANIZAM INICEJSKO PRAVOVJERJE ZA JULIJANOVE
RESTAURACIJE POGANSTVA (361. - 363.)
Vojne su postrojbe u veljai 360. u Parizu cezara Julijana proglasile
augustom Zapada. Kako bi pridobio zapadne biskupe da ga podre protiv
Konstancija, Julijan je dozvolio Hilariju iz Poitiersa i njegovim saveznicima
da sazovu militantno pronicejski crkveni sabor u Parizu (360. - 361.), koji je
urodio odreknuem zapadnih biskupa od Vjerovanja prihvaenog u Riminiju
- Seleuciji, izopenjem vodeih zapadnih arijanaca i obznanjivanjem potvrde
Niceje.165Hilarije iz Poitiersa bio je jedan od odluujuih biskupa Zapada koji
je pridonio tome da latinski svijet nije postao arijanski.
Konstancije, kojije jo bio uivao znatnu potporu stanovnitva, vratio se iz
Perzij e kako bi se u predstojeem graanskom ratu borio za svoj e prij estolj e. Ali,
na putu za balkanske provincije Konstancije je u Tarzu u Ciliciji teko obolio i
umro 3. studenoga 361. godine u svojoj 44. godini ivota.166Po uzoru na svojega
oca Konstantina, Konstancije je dao da ga na samrtnoj postelji krsti arijanski
biskup Euzoj. Prije nego to je podlegao bolesti (neki pretpostavljaju daje bilo
rije o malariji), Konstancije je proglasio Julijana svojim nasljednikom, iako
je on bio uzurpator, nadajui se da e Rimski Imperij tako sauvati jedinstvo.
163 M. MANDAC, Sveti Jeronim Dalmatinac, Makarska 1995,40 (dalje: Sveti J eron im ...).
164 R. E. RUBENSTEIN, n. dj 191. Izjava o slinosti Sina s Ocem kod pravovjernih krana
nije mogla biti prihvaena, budui da izrazi rijei nita nisu govorili o biti Sina. Iza takvih rijei
kao slian i poput mogle su se skrivati ogromne teoloke razlike.
165 J. PAV1 - T. Z. TENEK, Patrologija, 192.
164
DIADORA 21,2003. 121-182
Upitno je bi li Konstancije postupio jednako da je znao na kojim osnovama

njegov neak, sada car, Julijan misli ostvariti rimsko jedinstvo i obnoviti
staru slavu Carstva. Julijan je ve rano dobio pridjev Apostata (Odmetnik),
kako ga nazivaju ve Grgur iz Nie i Augustin.167
Ubrzo poslije stupanja na prijestolje, tobonji je Aleksandar Veliki, kojim
se Julijan smatrao, objavio da nije doao samo osloboditi Istok od arijanstva,
nego i cijelo Carstvo od tereta koji mu je nametnuo kult Galilejaca. 168
Kranstvo oito nije uspjelo ujediniti Carstvo ni osigurati ga od sve
nasrtljivijih neprijatelja, kao to je onovremeni povjesniar Amijan rekao:
"Nikakve divlje zvijeri nisu takvi neprijatelji ovjeanstvu kao to je to veina
krana u njihovoj smrtonosnoj mrnji jednih prema drugima.169 Stara bi
religija, harmoninija, i s grko-rimskim duhom, mogla nastaviti tamo gdje
kranstvo nije uspjelo, mislio je Julijan, ako bi posudila najuinkovitije
organizacijske inovacije Galilejstva; racionalnu administraciju i monu
mreu drutvenih slubi.
Da bi se to postiglo, trebalo je najprije razbiti kransku Crkvu. Frontalni
napad na krane preko sustavnih progona nije dolazio u obzir; oni su sada
bili prebrojni i preutjecajni. Svi su znakovi upuivali na to da e, ako ih se
prepusti njihovim vlastitim sredstvima, sukobljene skupine krana podijeliti
svoju Crkvu u desetak konkurentskih sekti.
Tako je, uz ukidanje posebnih povlastica koje su kranskom kleru bili
dodijelili njegovi prethodnici, Julijan poduzeo i korake da ponovno raspali
arijevsko pitanje. Izdao je naredbe kojima se doputalo Atanaziju, drugim
pronicejcima i disidentskim arijevcima da se vrate iz progonstva i ponovno
zauzmu sijela iz kojih su bili prognani. Zatim je Julijan, poslije obilaska niza
poganskih svetita na Istoku, m im o ekao rasplet meukranske borbe.
Julijan je pogrijeio kadaje mislio da e administrativnim usavravanjem
i intenzivnijim djelovanjem pogana u drutvu preporoditi staru religiju
Rimljana. On nije shvaao da poganstvo, za razliku od kranstva, ono
vremenom ovjeku nije moglo ponuditi i unutarnju, duhovnu sigurnost,
sigurno utoite u kojem bi ovjek iekivao spasenje u vjenom ivotu.
To je bila kljuna komponenta koju poganstvo nije imalo. Osim toga, u
okrilju kranskog Carstva Crkva je ovjeku trebala pruiti i ovozemaljsku
sigurnost, a uspjenost vladavine careva koji bi podupirali kranstvo to je
morala posvjedoiti. Zbog ega sada sigurnost koju bi omoguio poganski car
167 ISTO, 52.

169 jg-po j g 3 iZUZev Julijana, posljednji e pokuaj restauracije poganstva izvriti tak
mac cara Teoozija L, car Eugenije (392. - 394.). Taj su pokuaj podupirali barbarski vojnici
i tradicionalistiki nastrojeni Rimljani. Porazom Eugenija na rijeci Frigidu konano je bilo
poraeno i rimsko dravno poganstvo.
165
DIADORA 21,2003.12M 8 2
tipa Aleksandra Velikoga ne bi posvjedoila o ispravnosti stare religije? To je

bila sr Julijanove ideje; kao sto je osigurao mir na granici na Rajni, sada je
namjeravao rijeiti se Perzijanaca i drugih neprijatelja Rima.
U meuvremenu je car pokuao pokrenuti preporod poganske filozofije,
kako bi se omoguilo da se stare ideje poganstva prilagode novom vremenu.
Julijan se konzultirao s vodeim neoplatonskim intelektualcima i sofistima, a
za svojuje ideju pridobio i jednog otpalog kranskog biskupa, Pegazija iz Ilija,
akje i Zidovima obeao obnovu Hrama u Jeruzalemu.170U svom djelu Cezari
ili Gozba Julijan Apostata ruga se kranskom krtenju, pokori i Isusovu liku,
te daleko nadilazi sve to je do tada o toj temi pruala poganska polemika, a u
Protiv Galilejaca iz 362. saima svoju protukransku filozofiju.171
Julijan nije raunao sa sposobnou kranskih ideologa da promijene
stil raspravljanja, toje bio njihov odgovor na carsko okretanjeleakranstvu,
ali, kako se pokazalo, samo privremeno. Rjeenje je bilo u tome to su stari
dogmatiari sada polazili s povezujuih elemenata meu suprotstavljenim
frakcijama u nauavanju. Atanazije je po povratku u Aleksandriju sve
iznenadio kadaje objavio da se oni koji prihvaaju Kristovo potpuno boanstvo,
ali jo uvijek sumnjaju u nauk o istobitnosti (homoousios) ne smiju tretirati
kao neprijatelji.172To ne znai d a je Atanazije prihvatio nekakav kompromis
s arijancima, ve da je arijanske homousijce, koji su inili znatnu veinu
meu sljedbenicima Arijevog nauavanja, prihvatio kao pravovjerne, koji
istu ideju koju zastupaju i nicejci, prikazuju drugom rijeju istog znaenja
[slian u biti) i Krista smatraju prije Bogom, negoli stvorenjem. To je bila
osnova budueg saveza nicejaca i homousijaca. Dakle, ispovijedajui d a je
Sin od Oeve biti, a ne od razliite tvari, i da On nije nainjeno stvorenje,
nego Njegov izvorni potomak, i da je On vjeno s Ocem kao Njegova Rije i
Mudrost, (homousijci) nisu daleko od usvajanja ak i homoousios", tvrdio je
Aleksandrijski biskup.173
Sada je Atanazije shvaao strah nekih arijanaca da e prihvaanje
homoousisa negirati Sina kao osobu i ponititi ljudske aspekte njegova
karaktera, to je uzrokovalo njihovo oklijevanje da prihvate dogmu o
istobitnosti. Stoga je Atanazije u pismu, koje je napisao nedugo po povratku
u Aleksandriju, objasnio da bia koja dijele zajedniku bit ipak mogu zadrati
svoju individualnost, te da Krist posjeduje ljudsku duu, a ne samo Boji
um u ljudskom tijelu. Biskup je raunao da e razlike izmeu nicejaca i
homousijaca vremenom ieznuti, to se na kraju i dogodilo, i premostilo,
barem u dogmatskom pogledu, ja z izmeu latinskog Zapada i grkog Istoka.

171 ISTO, 58.
172 R E. RUBENSTEIN, When Jesus .... 195.
173 ISTO, 196.
166
DLADORA 21,2003, 121-182
A. DBRI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA
Te je nakane potvrdio aleksandrijski crkveni sabor (362.), pod Atanazijevim

vodstvom.174
Odnosi meu kranima, koji su se od poetka 60-ih godina kretali u
korist nicejaca i njihova ujedinjenja s arijanskim homousijcima, to je
predstavljalo veinu kranskog stanovnitva Carstva, nisu bili su skladu s
Julijanovim oekivanjima. Obeshrabren izvjetajima o rastuoj solidarnosti
meu prethodno suprotstavljenim kranima, 24. listopada 362. car je izdao
edikt u kojem je naveo da dozvola koju je dao prije prognanim biskupima
njih nije ovlastila da zauzmu svoje biskupske stolice. Jasna je bila Julijanova
namjera da potakne nove sukobe izmeu nicejskog i arijanskog visokog klera
oko biskupskih sjedita. Atanazije je ponovno morao napustiti Aleksandriju i
skloniti se u Tebansku pustinju, kao i nekoliko puta do tada.
Sam je car ustrajao u naumu da stekne slavu Aleksandra Velikoga, za
poetak pobjedom nad Perzijancima. Zbog toga je, pokuavajui ostvariti
taj san, 363. prikupio veliku vojsku i stigao u Antiohiju, gdje je prinio rtvu
bogovima u Apolonovu hramu. Nakon poetnih pobjeda na Tigrisu, Julijan je
u lipnju 363. dao spaliti vlastite opskrbne brodove kako bi vojnike potakao
na odvaniju borbu, koja je tada postala borba za njihov opstanak (jednako
je bio uinio i Aleksandar), poslije ega se suoio s perzijskim protunapadom
blizu Ktezifona u Mezopotamiji. Bitka je po Rimljane zavrila katastrofalno, a
sam je Julijan u njoj izgubio ivot 26. lipnja.
Julijanov san o preporodu poganstva umro je s njim. Kasnija kranska
legenda kae daje car na samrti uzviknuo: "Pobjedio si, Galileje175! Jedno je
razdoblje bilo zavreno, razdoblje u kojem su se i nicejci i arijanci pripremali
za konanu odluku o tome hoe li Rim postati arijanski ili nicejski obojen.
IV - POBJEDA NICEJSKOG PRAVOVJERJA
4. 1. PREMA POBJEDI NICEJSTVA
Proklamacija popularnog kranina, vojskovoe Jovijana za novog cara
Imperija pokazala je da su Rimljani bili duboko razoarani Julijanovim
pokuajem restauracije stare poganske religije. Zar katastrofalan poraz od
Perzijanaca, u kojem je sam Car-Odmetnik, restaurator poganstva, izgubio
ivot, nije pokazao koja je vjera prava? Bilo je to razmiljanje poraenih
vojnika na granici s Perzijom, to je jedan od kljunih razloga to su za cara
odmah i jednoglasno izabrali istaknutog kranina. Jovijanu nije trebalo dugo
razmiljati koji mu prvi vladarski potezi u odnosu na kranstvo moraju biti.
175 R E. RUBENSTEIN, W henJesu s.... 199; H. JED1N, Velika.... 58.
167
DIADORA 21,2003, 121-182
Jovijan je bio uvjereni nicejski kranin. Na vijest o njegovu izboru za

cara sam je Atanazije iz Tebanske pustinje otputovao u Mezopotamiju da
provjeri careva vjerska uvjerenja, sam je ostarjeli aleksandrijski biskup bio
JovijanO uz bok kada je on sveano ujahao u Antiohiju. Car je odmah dozvolio
prognanom biskupu da zauzme svoje mjesto na tronu aleksandrijskih
biskupa. Sam Jovijan nije imao prilike nita vie uiniti kao vladar Rima;
umro je iste godine kada je i izabran za cara, uguivi se u dimu zapaljenog
atora u kojem je spavao.
Njegov nasljednik, poduzetni panonski general imenom Valentinijan I.
(364. - 375.) bio je sposoban vojskovoa i upravitelj, koji je uskoro po izboru
krenuo na Zapad kako bi uinkovitije organizirao obranu sjevernih granica
od nadiruih Franaka. Imenovao je Valensa (364. - 378.), svog mlaeg brata,
augustom Istoka. Dok je Valentinijan bio nicejski kranin, Valens je bio
arijanac radikalnog tipa (aecijevac).
Ali vremena su se od Konstancija do Valentinijana promijenila; sada car
sebe vie nije vidio kao vou Crkve i organizatora sabora, ve kao branitelja
Carstva od barbara. Crkva je trebala jako Carstvo, i Carstvo je trebalo jaku i
ujedinjenu Crkvu, ali Valentinijan je odluio kranima samima prepustiti
inicijativu da svoje dogmatske sporove rjeavaju sami. Biskupima na Zapadu
dao je slobodu upravljanja svojim biskupijama i organiziranja Crkve i njenih
sabora, ali u dogmatska pitanja nije zalazio. Jednako je tako Valentinijan
prepustio inicijativu svojemu bratu Valensu na Istoku. Meutim, Valens ne
samo d a je bio razliita dogmatskog uvjerenja nego njegov brat, ve je imao i
drugaiji stav o uplitanju carske vlasti u kompetencije Crkve, to e postati
jo jedna epizoda u pokuaju arijanizma da prevlada uz pomo dravne vlasti
Rima, pa makar u istonoj polovici Carstva.
U godinama od 365. do 369. Valens je bio toliko zaokupljen borbom
protiv uzurpatora Prokopija, i od 367. ratom protiv Gota, da je uplitanje
u religiozna pitanja morao ostaviti po strani.176 Ta je stanka omoguila
nicejcima da znatno ojaaju svoj poloaj; stvorio se prostor za konstruktivni]u
i miroljubiviju raspravu o teolokim pitanjima meu svima zainteresiranima.
Pod takvim okolnostima oformila se nova teoloko-filozofska kola u Maloj
Aziji, u Kapadociji, s tenjom da ujedini kranske strane u konstruktivnom
dijalogu, rastereenom utjecajem dravne politike, barem u vrijeme dok
je Valens ratovao protiv uzurpatora Prokopija i Gota. Najvei eksponenti
kapadocijske kole bili su Bazilije iz Cezareje Kapadocijske (330. - 379.),
njegov mlai brat Grgur iz Nie (umro oko 394.) te Grgur Nazijanski (329. 389.). Njima se prikljuio i Bazilijev suradnik Amfilohije iz Ikoniona.
Kljuno ijeenje koje su kapadocijanci ponudili bio je pojam hgpostatis
za tri vjene osobnosti Boga koje imaju istu bit, tj. homoousios, ime se dolo
176 K. BAUS - E. EWIG, Velika.... 6 2 ; H. JEDIN, Velika.... 63.
168
DIADORA 21.2003, 121-182
do formule: Jedna ousia (bit) u tri hypostaseis (osobnosti, ili osobe); Ocu,
Sinu i Duhu Svetom.177 Sabor u Konstantinopolisu iz 381. godine prihvatit
e te termine kao osnovne u kranskom navijetanju iskustva trojednog
Boga. Kako ne bi dolo do brkanja pojmova, odreeno je da se homoousios na
latinski prevodi kao substantia, a hypostatis kao persona.'78
Taj sporazum o uporabi termina primjer je novog duha tolerancije i
promiljanja u razmiljanjima Atanazija i kapadocijanaca, te je usmjerio
tijek sukoba arijanaca i nicejaca na konano rjeenje postignuto na saboru
u Konstantinopolisu.
S druge strane, Bazilije je, kao strastveni pronicejac i biskup Cezareje
kapadocijske, upotrijebio svoj utjecaj (i relativnu Valensovu pasivnost) da
progura izbor pronicejskih kandidata za biskupe irom Male Azije, osnivajui
u tu svrhu i mnoge nove biskupije u maloazijskim gradovima.1791
0Grgur iz
8
Nazijane bio je najbolji govornik meu kapadocijskom trojkom. Bazilijev
mlai brat Grgur bio je biskup Nie, veliki teolog i jo vei filozof. Zajedno
su ta tri kapadocijanca razvila ideje koje su omoguile nicejskim kranima
i umjerenim arijancima stapanje. Ono to je pokrenulo lavinu njihovih
teolokih promiljanja bila je injenica da su ekstremni arijanci Duha
Svetoga smatrali podreenim Sinu, kao to su i Sina smatrali podreenim
Ocu (pneumatomasi). Oni su iznijeli pobjedu nauka o Duhu Svetom na
osnovama uenja da Duh Sveti s Ocem i Sinom dijeli istu bit (homoousios), tj.
s njima je subitan, njima jednak, ali ima svoju osobnost tj. hypostatis.m
Ta je doktrina konano nicejsku vjeru odvojila od sabelijanizma. Krist
je mogao biti Bog, a da se ne skriva u ljudskom obliku. Tim razlikovanjem u
osobnosti umjereni arijanci (homousijci) prestali su se zabrinjavati da e Sin
potpuno nestati u Bogu Ocu, jer je on sa svojom posebnom osobnou, ali
istobitnou s Ocem, mogao postati ovjekom, a da ostane Bog ne negirajui
Oca i svoje boanstvo.
Doktrinalno, u toj su toki dogmatike krani u drugoj polovici 360-ih
prekinuli s nainom vjerovanja svojih otaca, kojima, misli se na iri krug
vjernika, odnos Krista koji je Bog, i Oca, koji je opet Bog, koji je jedan, nije bio
potpuno jasno teoloki razjanjen.
177 C. FITZSIMONS ALLISON, Cruelty .... 97.

178 ISTO, 99. U objanjenju presv. Trojstva kapadocijanci su se sluili Platonovom filoz
ofijom, kao i patristika u cjelini, pripisujui realnost opim pojmovima. Tako prema Gregoriju iz Nie ovjek" znai narav, a ne individuum. Prema tome, Petar, Pavao, Marko ne znae
tri ovjeka, nego jednoga. Rije Bog znai brojano jednu narav, a ne narav podijeljenu na
pojedinane posebne osobe. Otac, Sin i Duh Sveti jejed a n Bog, a ne tri boga. Kako se vidi, Gregorije je pomijeao logiki i realni red. Htio je na taj nain presv. Trojstvo uiniti shvatljivim.
Inae je njegova trinitam a teologija ispravna.
180 ISTO, 206
169
DIADORA 21,2003,121-182
Valens je 365. godine odredio da svi nicejci moraju napustiti svoja

sjedita koja su bili ponovno zauzeli za Julijana. Bio je to carev pokuaj da
ponovno uspostavi arijansku prevagu u svom dijelu Carstva. U progonstvo
je ponovno morao Atanazije, Melecije iz Antiohije, iril iz Jeruzalema, Grgur
iz Nie' Amfilohije iz Ikonija, zatim biskupi Laodiceje, Edese, Batne i drugi.
Kada je 373. umro Atanazije, car je smjesta prognao i njegova izabranog
nasljednika Petra, koji se sklonio kod pape Damaza (366. - 384.), a na njegovo
je mjesto postavljen proarijanski biskup Lucius, koji na to mjesto imenovan
jo za Atanazijeva progonstva. Taj je in bio Valensova osveta za egipatsku
osornost prema njegovim arijanskim nazorima. Svi su biskupi morali staviti
svoj potpis na formulu Vjerovanja prihvaenu na saboru Rimini - Seleucija
(S in je poput Oca), a tko je oklijevao, izgubio je biskupsku stolicu.
Iako nije vie bio voa nicejaca, Atanazije je zauvijek ostao personifikacija
nicejske vjere, pravovjerja. Ubrzo poslije smrti proglaenje svetim, a s pravom
i nauiteljem Katolike Crkve 1568. godine.181Voa nicejaca na Istoku poslije
njegove smrti postao je Bazilije, a na Zapadu papa Damaz.
Valensa samog je 366. ili 367. krstio konstantinopolski biskup Eudocije,
koji je 360. na tom poloaju naslijedio Macedonija, i od anomejaca preao
homojusijcima, iji je postao voa.182
Godine 374. prelaskom Vizigota na teritorij Carstva zapoela je Velika
seoba naroda. Valentinijan je do smrti 375. ratovao protiv Kvada i Sarmata u
provincijama Pannonia Secunda i Moesia Prima, gdje su u jednom trenutku
barbari bili potisnuli rimske legije sve do Drave. Valentinijana je na zapadu
naslijedio sin mu Gracijan (375.-383.). Valens je poginuo u boju protiv
Vizigota kod Hadrijanopolisa.
Careva sm rti unitenje njegovih legija dobilaje interpretaciju od nicejske,
pravovjerne strane u arijanskoj kontroverzi; u Milanu je poznati biskup
Ambrozije odrao propovijed u kojoj je istaknuo d a je straan poraz zapravo
Boja kazna za arijanske heretike, a daje sigurnost teritorija Zapada nagrada
za pravovjernost njegova cara i stanovnitva (carevi Valentinijan I. i Gracijan
bili su osvjedoeni nicejski krani). inilo se daje sam Bog konano odabrao
stranu u arijanskoj kontroverzi.
Ti su dogaaji duboko uzdrmali arijance, a nicejske krane uvrstili u
uvjerenju da njihova Crkva mora biti vrsta, ujedinjena i pravovjerna, kao
bi ih u nemirnim vremenima, poput tog povijesnog trenutka, bila spremna
okupiti i zatititi. Osjeaj ranjivosti i bezvrijednosti, koji je naveo Rimljane
da potrae pomo i zagovor muenika, sada ih je uputio da oboavaju
Krista, koji je sada, bez sumnje, morao biti Bog sam. Takvo je duhovno
181 Suvremena katolika enciklopedija, Split 1998, 58 (dalje: Suvrem ena...).

182 BAZILIJE VELIKI, Duh Sveti, 10.
170
DIADORA 21,2003, 121-182
stanje onovremenog rimskog drutva potporu nalo u nauavanju trojice

kapadocijanaca, Bazilija Velikog, Grgura Nazijanskog i Grgura iz Nie. To
su bili elementi koji su omoguili konanu pobjedu nicejskog pravovjerja,
koje e svoj trijumf doivjeti na predstojeem crkvenom saboru sazvanom
u Konstantinopolisu, emu e veliki doprinos dati Valensov nasljednik na
prijestolju istonih careva, TeodozijeI., kasnije s pravom nazvan Velikim.
4. 2. SABOR U KONSTANTINOPOLISU I SLOM ARIJANIZMA
ovjek kojegje imenovao Gracijan da zamijeni poginulog Valensa na Istoku
bio je hispanski general Teodozije. Bilo je to u sijenju 379. godine. Teodozije
je najprije iz svog sjedita u Thesalonici (Solunu) nanio poraz Vizigotima, a
onda ih naselio na prije odreenim podrujima u svojstvu federata, ali ovaj
put uz ispunjavanje preuzetih obveza prema njima. Zajameno im je izuzee
od poreza te puna autonomija s dopunskim plaama za graniarsku saibu.
Car je zabranio poganske kultove kako bi pridole Germane to vie asimilirao.
Uskoro poganski kultovi nee biti zabranjeni samo barbarima. Teodozije je
odluio konano Rimsko Carstvo pretvoriti u kranski Imperij.
Kratko prije toga, u Antiohiji se pod Bazilijevim nasljednikom, Melecijem,
okupila sinoda 153 biskupa, kojaje ispovjedila svoje jedinstvo u vjeri s Rimom,
tj. s pravovjernim nicejstvom, ime je oznaen smjer razmiljanja sljedeoj
sinodi, koja bi se imala odrati.183
U sijenju 380., nakon to je umirio Balkan, Teodozije se vratio u
Milano, glavni carski grad. Kao uvjereni nicejac, Teodozije je u ondje zatraio
od biskupa Augustina da ga temeljitije poui pravovjerju, a 28. veljae car
je donio edikt Cunctos populos kojim obznanjuje pravovjerje utvreno na
saboru u Niceji 325. Tim e je prvi put pravovjerje carskim aktom dobilo snagu
zakona184. Teodozije je obznanio da su pravi krani oni koji vjeruju u ...Jedno
boanstvo Oca, Sina i Svetog Duhajednake veliine i pravovjemogTrojstva...,
oznaivi papu Damaza iz Rima i biskupa Petra iz Aleksandrije kao primjer
episkopalne pravovjernosti. Istona liturgija sv. Ivana Zlatoustoga i sv.
Bazilija do danas obiluje isticanjem istobitnosti triju boanskih Osoba,1851
6a u
8
kalendaru istonih crkava do danas se jedna od nedjelja tijekom liturgijske
godine obiljeava kao Nedjelja Svetih Otaca.'*6
183 H.JEDIN, Velika..., 6 8 .

184 ISTO, 220.
185 Vidi Bizantsko - hrvatski liturgikon, iz. Katolikog bogoslovnog fakulteta, Zagreb
1999.
186 Vidi: Boanski asoslov:jutarnja i veernja i druga bogosluenja za sve nedjelje i blagda
ne u godini, izd. Glas koncila i Viceprovincija sv. Bazilija I sv. Makrine, Zagreb 2000.
171
DIADORA 21,2003, 121-182
Kadaje Teodozije uskoro tee obolio te se pokrstio od pravovjernog Akolija,

biskupa Soluna, a potom ozdravio, za rimskog cara nije bilo sumnje da je
Bog na njegovoj strani, a on je bio taj koji je ediktom proklamirao nicejsku
vjeru; dakle, Bog je potvrdio ispravnost njegovih postupaka. Nakon oporavka,
Teodozije je bio spreman igrati ulogu za koju je vjerovao da ju je odredio Bog;
ulogu branitelja pravovjeija, neprijatelja svih nevjernika i bia za arijance.
Takvo poimanje uloge cara zadrali su svi kasniji istonorimski, odnosno
bizantski carevi.
Uistosuvrijemepronicejskibiskupinalstokupreuzeliinicijativu.Melecije,
prognani biskup Antiohije, voa nicejskog pokreta na Istoku nakon smrti
Bazilija Velikoga (umro 379.), vratio se u svoj grad odmah poslije Valensove
smrti i smijenio arijanskog protubiskupa Euzoja, a u Konstantinopolisu, u
kojem je ve vie godina biskupom bio arijanac Demofil, isti je bio smijenjen, a
na njegovo je mjesto doao Grgur Nazijanski. Jednako tako su svoje poloaje
morali napustiti arijanski biskupi u Anciri, Cezareji, Tiru, Gazi i Aleksandriji,
gdje se vratio prognani biskup Petar, ali je preuzimanje trona sv. Marka
morao odgoditi do Teodozijeva dolaska u Konstantinopolis. U isto je vrijeme
Ambrozije iz Milana uspio ishoditi izbor pronicejskog kandidata za novog
biskupa Sirmija, koji je do tada bio sredite arijanaca u Iliriku. Ve na sinodi
u Antiohiji pokazalo se da je znatno porastao broj istonih biskupa koji su
podravali nicejsku vjeru 1871
.
8
Kratko prije antiohijske sinode pojavio se edikt cara Gracijana, suvladara
mu Valentinijana II. i Teodozija, kojim su zabranjene sve hereze, a na snazi
ostavljeni samo oni edikti koji idu u prilog nicejstva.
U studenome 380. novi je august Teodozije stigao u Konstantinopolis.
Teodozije je zapovjedio prefektu Egipta da progna arijanskog biskupa Lucija iz
Aleksandrije, kako bi pravovjerni Atanazijev nasljednik Petar mogao preuzeti
svoje sijelo. Nadalje, arijancima je bilo zabranjeno okupljati se na bogotovlje
unutar zidina ma kojega grada u Carstvu. Bilo je to prvi put u povijesti da
je grupi krana zabranjeno okupljanje i udruivanje iz isto dogmatskih
razloga.
Kako bi ti dekreti bili podrani od strane same Crkve, Teodozije je odluio
sazvati novi opi crkveni sabor, u svibnju 381. Taj je naum ostvaren vrlo
brzo. Ne cjelovito sauvani dokumenti govore o 150 okupljenih sinodalaca u
Konstantinopolisu 381.'88Taj sabor ima kljunu ulogu u povijesti arijanske
kontroverze. Iako je Vjerovanje koje je na njemu prihvaeno zapravo ono
nicejsko, s manjim promjenama, openito se smatra d a je taj sabor dokrajio
herezu. Na saboru je gotovo polovica okupljenih biskupa (71) dola iz dijeceze
187 K. BAUS - E. EWIG, Velika .... 6 8 .

188 ISTO, 69
172
D1AD0RA 21,2003. 121-182
Oriens, i na elu s Melecijem inili su premonu pro-nicejsku veinu, dok je

pod vodstvom Eleuzija iz Cizika 36 pneumatolokih biskupa inilo saborsku
manjinu189. U vrijeme odravanja sabora umro je nicejski voa na Istoku
Melecije, a u Antiohiji je na njegovo mjesto doao biskup Paulin.
Papa Damaz je preko solunskog biskupa Skolija bio obavijeten o
sazivanju sabora i o carevim planovima. Godine 382. rimski sabor je prihvatio
dogmatske odluke sabora u Konstantinopolisu.190Nazonost na saboru bila
je daleko od ope jer je sabor bio preokupiran unutarnjim raspravama, a
njegova vanost nije bila odmah prepoznata. Za razliku od Konstantina u
Niceji 325, Teodozije nije prisustvovao saborskim sjednicama, nije poslao
svoje predstavnike niti se konstantinopolski sabor odvijao na carskom dvoru.
Nisu nam sauvani protokoli sjednica, kao ni s nicejskog sabora, ali moe se
rekonstruirati da je rije najprije bila o ustolienje Grgura Nazijanskoga za
biskupa prijestolnog grada, zatim se vodila rasprava o pneumatomasima, da
bi se na kraju raspravljalo o boanstvu Kristovom.191Upotrebljavajui nicejski
govor, Konstantinopolsko vjerovanje afirmiralo je d a je Isus Krist:
Jedinoroeni sin Boji, roen od Oca prije svih vjekova,
Svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, roen, ne stvoren,
Istobitan (homoousios) s Ocem, po komej e sve stvoreno.
Izjava vjere nadalje proklamira vjeru:
U Duha Svetoga, Gospodina i ivotvorca, koji proizilazi od Oca,
Koji se Ocem i Sinom skupa asti
Afirmirana je i kranska vjera u:
Jedinu svetu katoliku i apostolsku Crkvu,
Sa zakljukom:
Ispovijedamo jed no krtenje za oprotenje grijeha,
Iekujemo uskrsnue mrtvih i svijet koji dolazi. Amen.192
Formulom za Duha Svetog htjelo se suprotstaviti tezi pneumatomaha
prema kojoj je Duh stvorenje koje je stvorio Sin. Podrobnija analiza teksta
189 i s t o , 69
190 Suvrem ena.... 248.
191 H. JEDIN, Velika.... 72.
192 H. DENZINGER- P. HUNERMANN, Z b irk a .... 45. Taj se simbol vjere od kraja 17. stoljea
prenosi pod nazivom nicejsko-carigradski, kao d a je on samo dalje razvijen, odnosno proiren
nicejski simbol vjere. Pitanje je je li carigradski simbol sastavljen na samom saboru, ili je
postojao ve prije. 374. godine, nalazimo Epifanijev saetak simbola, vrlo slian carigradskom
saetku.
173
D1ADORA 21,2003, 121-182
prihvaenog u Konstantinopolisu pokazuje da su sinodalni oci ostali vjerni

tekstu iz Niceje iz 325. godine.
Nova je Izjava uklonila odredbu nicejskog vjerovanja o prokletstvu svih
koji nijeeu istobitnost Oca i Sina. Teodozije Veliki nije ostavio sumnje da eli
donijeti osudu svih koji nisu prihvaali dogme nicejskog pravovjerja. Stoga je,
im je sabor zavrio rad, car donio odluku:
Sada odreujemo da se sve crkve predaju biskupima koji ispovijedaju
Oca, Sina i Svetog Duha jednakog velianstva, iste slave i koji ne uspostavljaju
razliku razdvajanjem Svetih, ve koji potvruju Trojstvo priznavajui osobe
u jednom Bogu.193 Nedugo poslije toga, opravdavanje arijanskih stajalita
i posjedovanje arijanskih pisanih djela postati e zloin kanjiv smru.
Teodozije je takoer zapovjedio zatvaranje poganskih hramova i rasputanje
njihova sveenstva, a iz zgrade Senata odstranjen je kip Nike.194 Time su i
arijanizam i poganstvo, barem slubeno, bili poraeni.
Kako smo ve istaknuli, sabor u Konstantinopolisu obuhvatio je
samo Istok, ali ni Zapad nije zaostajao. Sabor odran u Akvileji 381., pod
Ambrozijevim vodstvom, potvrdio je konstantinopolsko Vjerovanje, svrgao
je i izopio i posljednje podupiratelje arijanizma na Zapadu. Iako su Goti,
Burgundi, Vandali i jo nekoliko drugih barbarskih naroda jo vie od
stoljea podupirali arijansko kranstvo, i oni su se vremenom preobratili
na nicejsko pravovjerje, osobito nestankom njihovih kraljevstava, a meu
samim je Rimljanima taj pokret brzo nestao. Vjerovanje utvreno na
konstantinopolskom saboru konano je ope prihvaeno na saboru u
Kalcedonu 451. godine, a sam sabor u Konstantinopolisu je tek poetkom 6.
stoljea poeo biti smatran opim saborom Crkve, drugim po redu.195
V. ARIJANSKI ILIRIK
Govorei o kranstvu i arijanskom krivovjerju tijekom 4. stoljea, ne
moemo ne istaknuti posebnu ulogu rimskog Ilirika u tom razdoblju.196
193 ISTI, n. dj 223.

i 94L.PARETI,
S tari....310.
195 Taj je sabor nazvan opi" ve u pismu mjesne sinode u Carigradu (382.) papi Damazu,
ali je kao takav bio openito priznat tek mnogo kasnije. Taj je sabor zapadnoj Crkvi bio odbo
jan, je r je kan. 3 bio odbojan, je r je traio povlastice patrijarhata za Stolicu Novog Rima", bio je
ukljuno prihvaen, i to samo u odnosu na dogmatske izjave, time sto je papa Vigilije potvrdio
2. carigradski sabor 553. godine.
196 Opirnije na hrv. jeziku o toj temi: M. PAVI, Arijanstvo u Panoniji Sriemskoj, Zagreb
1891, u novije vrijeme: M. JARAK, Povijest starokranskih zajednica na tlu kontinentalne Hr
vatske, Od Nepobjedivog Sunca do Sunca Pravde - Rano kranstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj
(katalog izlobe), Zagreb 1994, str. 17-39.
174
DlADORA 21,2003, 121-182
Pouzdanih svjedoanstava o kranstvu na tlu Ilirika nemamo prije

sredine 3. stoljea. Iako sveti Pavao u R im 15,19 kae kako je Od Jeruzalema
i naokolo do Ilirika potpuno izvrio dunost propovijedanja, ne znai d a je
Apostol naroda kranstvo irio i u samom Iliriku. Jednako tako, Pavao u Tim
4, 10 govori da je njegov uenik Tit otiao u Dalmaciju. Meutim, nemamo
nikakvih tragova o kranima u Dalmaciji ili Panonijama ni krajem prvog,
ni u drugom stoljeu. Nepouzdane su i tvrdnje sv. Epifanija (umro 403.)
da je Pavlov uenik, sv. Luka djelovao u Dalmaciji, kao i tvrdnje Euzebija
Cezarejskoga da je sv. Marko boravio u Akvileji, ili Pavla Orozija da je sv.
Petar boravio u Dalmaciji.1971
8Jedna legenda govori d a je sv. Element papa,
9
trei nasljednik sv. Petra, osnovao biskupije Mursa, Singidunum i Sardica u
Panoniji, a da su Pavlovi uenici Tito i Herma bili biskupi negdje u Iliriku,
a neki izvori navode da su rimski muenici, koji se spominju u starom
rimskom kanonu, Kornelije i Marcel, bili rodom iz Siscije. Svakako sredinom
III. stoljea imamo zasvjedoeno muenitvo svetog biskupa Venancija,
negdje na Duvanjskom polju, u vrijeme Decijeva progona krana. Prema
nekim nepouzdanim podacima, u Sisciji 249. rezidira biskup Castus.m
Godine 283. za papu je izabran sv. Kajo - Gaj (283 - 296.), rodom iz Salone.
Zasvjedoene muenike u Iliriku imamo za Dioklecijanovih progona krana,
i to u Dalmaciji Domnija, Anastazija, Asterija, Feliksa, Galijana, Paulijana,
Telija, Antiohijana i druge, a u Panoniji Kvirina, Ireneja, Demetrija, Urzicina,
Sinerota, Montana, Maksimu, Anastaziju, Poliona, Euzebija, Klaudija,
Kastorija, Simfronija, Nikostrata, Simplicija i niz muenika nepoznatih
imena.
Provincija Dalmacija obuhvaala je dananje hrvatsko priobalje i dobar
dio dananje Bosne i Hercegovine, Pannonia Savia bila je praktiki u cijelosti
na podruju sjeverne i sredinje Hrvatske, a Pannonia Secunda djelomino.199
Juridiki je crkvena organizacija u Iliriku u 4. stoljeu bila sastavljena od
dviju metropolija, sa sjeditima u Saloni i Sirmiju. Sirmijska se metropolija
protezala od Petovija i Emone na zapadu, do Oescus (Gigen kod Nikopolja
u Bugarskoj) na istoku, doseui na sjeveru granice Rimskog Imperija.
Na dananjem tlu Hrvatske obuhvaala je biskupije Siscia, Iovia, Mursa i
Cibalae.200Podruje salonitanske metropolije isprva se poklapalo s podrujem
rimske provincije Dalmacije, ali kada se 441. Huni poharali Sirmij, granice
salonitanske metropolije su se protegle na sjever, obuhvaajui biskupiju
197 J. KOLARI, Povijest kranstva na naem tlu prije dolaska Hrvata, Zagreb 1994, 7
(dalje: Povijest...).
198 I S U n . d j 13.
199 N. CAMBI, Antika, Zagreb 2002,210 (dalje: Antika).
200 Vidi biljeku 198.
175
DIADORA 21,2003.121-182
Siscia i dio Panonije.201 Tijekom 4. i 5. stoljea salonitanska je biskupska

stolica batinila veliki ugled; Hezihije, biskup Salone, dopisuje se sa sv.
Ivanom Krizostomom, sv. Augustinom i papom Zozimom,202 kralj Teodorik
pie biskupu Januariju, car Justinijan biskupu Frontinijanu, papa Grgur
Veliki biskupu Maksimu, svrgnuti rimski car Glicerije god. 474. se sklanja
u Salonu gdje postaje biskupom. Poznato nam je dvadesetak salonitanskih
biskupa; oni grade velianstvene bazilike i sazivaju crkvene sabore 530. i
533. Salonitanska je metropolija imala ukupno 12 sufraganskih biskupa.
Biskup Jadera Feliks spominje se na saborima odranima 381. u Akvileji i
390. u Milanu.
Vanost metropolitanskog sijela u Sirmiju oslikava sazivanje etiri
crkvena sabora tijekom 4. stoljea, kao i izjava biskupa Anemija na saboru
u Akvileji 381., kada za svoje biskupsko sjedite kae d a je u Sirmiju koji je
glava itavog Ilirika ,203
Poznato nam je da je Arije nakon sabora u Niceji bio prognan u Ilirik.
Ne zna se gdje je u Iliriku Arije boravio prije ponitenja progonstva 327, ali
pretpostaviti je d a je taj aleksandrijski sveenik i u Dalmaciji i u Panonijama
za svoje teoloko promiljanje pridobio mnoge istomiljenike. Arije je u Ilirik
mogao stii ili morskim putem, moda preko Salone, glavnog grada provincije
Dalmacije, ili preko Soluna, Naisa i dalje u Ilirik.
Arijanizam se odrazio i na prilike u Iliriku, i to intenzivnije u Panoniji,
negoli u Dalmaciji. Koji je razlog tom rasporedu opredjeljenja? Moemo samo
pretpostaviti da je dalmatinski episkopat, budui je prirodno-geografski
upuen na zapadni svijet, osobito na prefekturu Italije i sam Rim, intenzivno
kontaktirao s tamonjim episkopatom, koji je bio izrazito pravovjeran, na elu
s rimskim papama. Istona jadranska obala, zbog svoje konfiguracije i velikog
broja otoka prirodni pomorski put od zapada na istok, kao i najkrai pomorski
put iz Rima u Panoniju pravcem preko luke u Saloni, omoguili su intenzivan
utjecaj pravovjerne teoloke misli sa zapadnog Sredozemlja, a na osobit nain
s prostora Italije, na episkopat rimske provincije Dalmacije. Ovdje posebno
mislimo na utjecaj crkvenih sredita Rima i Milana. I usprkos tome, imamo
201 Na poznatim salonitanskim crkvenim saborima u prvoj polovici 6 . stoljea sudjelovali

su biskupi Siscije, najprije lohannes, a zatim Constantius. Kako je jasno da na saborima crk
vene pokrajine, metropolije, a to je Salona nesumnjivo bila, sudjeluju svi biskupi-sufragani
nadbiskupa-metropolite, ustvrditi je da prisustvo biskupa Siscije moe znaiti samo to d a je
Siscija bila dio salonitanske metropolije nakon unitenja sirmijskog metropolitanskog sijela.
202 N. CAMBI, Problemi starokranske arheologije na istonoj jadranskoj obali, MatSADSJ 12, 1976, 244 (dalje: P roblem i...). Biskup Hezihije prekida svojevrsno koketiranje nekih
salonitanskih biskupa s arijanskim nauavanjem, a prema pismu pape Zozim a Hezihije je za
priklanjanje nicejskom pravovjeiju imenovan metropolitom Dalmacije.
203 B. GABRIEVI, Kranstvo u Iliriku do dolaska Slavena, Studije i lanci o religijama i
kultovima antikog svijeta, Split 1987., 282 (dalje: Kranstvo...).
176
DIADORA 21,2003, 121-182
A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARJJANSKOG KRIVOVJERJA
indicija o priklanjanju arijanizmu nekih biskupa iz Dalmacije, ali njihova se

uloga ni u kojem sluaju ne moe mjeriti s ulogom proarijanskih biskupa u
Panoniji. Na saborima u Niceji i Sardici ne pojavljuje se niti jedan dalmatinski
biskup imenom, iako ih Atanazije spominje u jednom pismu navodei da su
biskupi iz Dalmacije bili na saboru u Sardici.204 Indicija da je salonitanski
biskup Maksim bio blizak jednoj grupi arijanskih disidenata umjerenog
teolokog smjera temelji se na pismu koje je jedna takva grupa biskupa uputila
sa sinode u Filipolisu, a koje je potpisao i biskup Maksim.205U spisu Rasprava
protiv Ambrozija, koji govori o teolokom dranju Paladija, biskupa Racijarije
u Poijenoj Daciji, spominje se da je sinoda u Milanu, odrana koju godinu
prije akvilejskog sabora 381., izopila salonitanskog biskupa Leoncija, ali ga je
papa Damaz ponovno primio u zajednitvo Crkve.206To navodi na mogunost
da je Leoncije Salonitanski bio izopen zbog proarijanskog stava, u vrijeme
kad je nicejsko pravovjerje potisnulo arijanstvo. Tu pretpostavku mogla bi
potvrivati injenica da na saboru u Akvileji nije bilo salonitanskog biskupa.
Razlog bi mogao biti, meu ostalima, taj d aje salonitanski biskup u to vrijeme
bio iskljuen iz Crkve zbog prije opisanih razloga.
O graditeljskoj i umjetnikoj ostavtini arijanskih krana na tlu Hrvat
ske, od pojave tog krivovjerja na naem tlu pa do unitenja Istonogotskog
Kraljevstva207za Justinijanove rekonkviste u 6. stoljeu, nije mogue govoriti.
Iako su arijanci i pravovjerni krani bili dogmatsko-teoloki suprotstavljeni,
te se razlike na liturgijskom planu nisu opaale, izuzev moda molitvenih i
liturgijskih izriaja, koje, naravno, nije mogue dokazati arheolokom graom.
Iako znamo da su arijanski krani trebali svoje bogoslune prostore, oni nisu
posebno arheoloki prepoznatljivi, ukoliko nam nisu zajameni u povijesnim
izvorima ili toponomastikim vrelima.208 Stoga u bogatstvu starokranske
arhitekture u Hrvatskoj n ijedan spomenik ne moemo ni priblino povezati
s arijanskim krivovjerjem, iako se u strunoj literaturi jednu cemeterijalnu
baziliku s grobljem u Saloni pokuavalo povezati s arijancima.209
Krani i njihovi biskupi u Panoniji daleko su intenzivnije bili zahva
eni arijanskim krivovjerjem, nego to je tomu bio sluaj s provincijom
Dalmacijom. Razloga za to bilo je vie; Panonija je bila izoliranija od utjecaja
pravovjernog Rima i Milana, a u njenu je srcu bio prijestolni velegrad Sirmium,
glavni grad Panonije Sekunde, u kojem su stolovali carevi, poput vatrenog
204 ISTO, 293.

205 M. IVANIEVI; Salonitanski biskupi, VAHD 8 6 , 1993, 230 (dalje: Salonitanski...).
206 ISTO, 230.
207 Poznato je da su Istoni Goti bili arijanski krani.
208 N.CAMBI, Antika, 235.
209 N. CAMBI, Problem i..., 244.
177
DIADORA 21,2003, 121-182
arijanca Konstancija. Oko careva u Sirmiju uvijek su bili okupljeni arijanski

biskupi. Do Sirmija su dunavskim prometnim pravcem prilino brzo mogle
doi filozofsko-teoloke ideje s Istoka. Tako je, izuzev arijanstva, Sirmij u 4.
stoljeu bio znan i po nauavanju biskupa Fotina, koji je Krista oslikavao
u ambijentu sabelijanskog modalizma, negirajui osobnost Sina Bojega, a
njegove je kristoloke doktrine preuzeo Bonoz, biskup Naisa.2102
1Intenzivniji
crkveni utjecaj pravovjernog nicejstva s Apeninskog poluotoka na prostor
Panonije ostvarit e sv. Ambrozije u drugoj polovici 4. stoljea.
Iako je na koncilu u Niceji Panoniju zastupao pravovjerni biskup Sirmija
Domnus, ipak je Panonija na poseban nain bila obiljeena arijanskim
krivovjerjem. Vatreni pobornici arijanstva, pa ak i njegovi voe, bili su
biskupi iz Murse u Panoniji i Singiduna u Meziji, Valent i Urzacije. Ve na
saboru u Tiru 335. godine igrali su vanu ulogu suprotstavivi se pravovjerju
nauavanom od biskupa Atanazija iz Aleksandrije. U pismu papi Juliju,
pravovjerni biskupi sa sabora u Sardici 343. godine kao predvodnike
krivovjeraca navode Valenta i Urzacija. Upravo su u Sirmiju odrana etiri
crkvena sabora, 351., 357., 358. i 359. godine, koji su donijeli Izjave vjere, koje
su redom bile arijanski obojene, razliite samo u jasnoi izraaja. Zasluga je
upravo Valenta iz Murse to je na saboru u Riminiju donesena Izjava vjere,
koja je bila u umjereno-arijanskom (homejskom), a ne pravovjemo-nicejskom
duhu, kako je bilo na saboru predvieno. Valens iz Murse, kada se promotri
njegova uloga u arijanskom sporu, bio je uporniji od Urzacija, bio je ovjek
koji je za cilj jedinstva dravne crkve, podupiran od cara Konstancija, utroio
mnogo snage, bio je tip politikog biskupa svog vremena, vjeran svojim
idejama, ali i sklon kompromisima, kojima je pod svaku cijenu elio postii
jedinstvenu crkvenu politiku.2" Sirmijski biskup Germinije koncem 3604h
godina distancira se od gorljivih arijanaca i pridruuje se umjerenoj struji,
na saboru u Rimu 269. ili 370. papa Damaz izopuje arijanske biskupe u
Panoniji i Meziji. Nakon to je poslije Germinija na sirmijsku biskupsku
stolicu, zalaganjem sv. Ambrozija iz Milana, doao osvjedoeni nicejac
Anemije, i kada su sabori u Konstantinopolisu i Akvileji nicejsko pravovjerje
potvrdili za vjeru Crkve, to je potvrdio i provodio sam car Teodozije Veliki,
arijanizam je u Iliriku, kao i na itavom teritoriju Carstva, bio poraen.
ZAKLJUAK
Kada je 4. stoljee zavrilo, Rimska Drava i svijet u malo su elemenata
nalikovali na ono to su bili na poetku tog istog stoljea. Carstvo koje je na
210 B. GABRIEVI, P ovijest.... 289.

211 D. PINTEROVI, Mursa i njeno podruje u antiko doba, Osijek 1978,145 (dalje: Mursa...).
178
DIADORA 21,2003, 121-182
A. DER1: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARUANSKOG KRIVOVJERJA
poetku stoljea bilo gorljivo pogansko, s carem na prij estolju kao boanstvom,
sada je osvanulo duboko obiljeeno kranstvom. Dioklecijanovi progoni
krana nisu bili potaknuti nekom fiktivnom netrpeljivou samog cara
prema religiji Kristovih sljedbenika, ve su carev pokuaj da kazni one koji su
odbijanjem sudjelovanja u javnim rtvama poganskim bogovima iskazivali
svoju nelojalnost njegovom, Dioklecijanovom konceptu Carstva. Meutim,
progoni nisu postigli eljeni uinak jer se kranstvo pokazalo iznimno
ivotnim u odnosu na pogansku religiju, a i na duhovnom planu nova je
religija, za razliku od stare, imala obinom ovjeku neto novo ponuditi.
Osnova koja je mogla idealno posluiti Dioklecijanovoj namjeri, a to je religija
kao integrirajui element koji bi objedinio aroliko Carstvo, bilo je kranstvo.
Tu je injenicu uoio car K onstan ta Veliki, i bio odluan uspjeti u onome u
emu Dioklecijan nije; ujediniti i osnaiti Rimski Imperij na osnovu religije, a
pod patronatom i neogranienom vlau cara.
Ono na to K onstan ta nije raunao bio je razdor koji se javio meu
kranima u njegovo vrijeme. Razdor je bio potaknut nauavanjem aleksandrijskog sveenika Arija, koji je tvrdio da unutar kranskog Trojstva
osobe Oca i Sina nisu jednake, ve da j e Sin oevo stvorenje, najsavrenije
od svih. To je nauavanje nailo na estoku reakciju pravovjernih krana,
predvoenih aleksandrijskim biskupom Atanazijem. Kako bi razrijeio nastali
dogmatski spor, car K onstan ta sazvao je prvi opi crkveni sabor u Niceji
325., koji je osudio arijanizam i afirmirao pravovjerno nicejsko vjerovanje,
koje je potvrdilo \jeru u istobitnost (homoousios) Oca i Sina. Konstantaovi
su nasljednici, zakljuno s Teodozijem, mijenjali svoju religijsku politiku u
odnosu na nicejstvo i arijanstvo. Rimski carevi nisu smjeli dopustiti da se u
bilo kojem trenutku nau na strani koja je u sukobu trenutno bila u manjini.
Tako se dogodilo daje u vrijeme Konstancijeve samovlade, pedesetih godina 4.
stoljea, arijanstvo toliko bilo zasjenilo pravovjerno nicejstvo, daj e praktiki
postalo dravnom religijom.
Period uzleta nicej skog pravovj erj a do nj egove potpune pobjede predstavlja
vrijeme u kojemu se sam arijanski pokret raspao na nekoliko inaica, od kojih
su homousijci, oni koji su vjerovali u slinost s obzirom na bit Oca i Sina, bili
najutjecajnija i najmnogobrojnija struja, teoloki vrlo bliska pravovjernima.
To je bila osnova na kojoj su Atanazije i kapadocijski oci Bazilije Veliki i Grgur
Nazijanski gradili savez izmeu nicejaca i homousijaca.
Pogibijom cara Valensa 378. i stupanjem na vlast Teodozija Velikoga,
rodom s nicej skog Zapada, rezultati Atanazijeve i borbe svih nicejaca konano
su mogli ubrati plodove svojega rada. Car je sazvao sabor u Konstantinopolisu
koji je definitivno utvrdio nicejsko pravovjerje kao onu verziju kranskog
vjerovanja koja je trebala postati religijskim temeljem kranskog Carstva,
o kojem je razmiljao jo K onstan ta Veliki. Isto je tako konstantinopolski
sabor potvrdio vjerovanje u Duha Svetoga kao jednakopravnu osobu Ocu i
Sinu, ime se stalo na kraj onom krilu arijanaca [pneumatomasima) koji su
179
DIADORA 21,2003,121-182
zagovarali uenje o podreenosti Svetog Duha i Ocu i Sinu. Time je arijanstvo

u okviru Rimskog Imperija bilo poraeno, a nastavilo je ivjeti u krugu dijela
kristijaniziranih barbarskih naroda, gdje je opstalo koliko i njihove dravne
tvorevine svrlo kratko.
180
DIADO RA 21,2003, 121-182
A n te D E R I
THE T M L IG H T OF ANTIQ U ITYIN THE LIGHT OF THE ARIAN HERESY

Abstract
The author analyzes the appearance, development, and decline of a heresy that
appeared wlthin Christianity in the 4th century. First, the attitudes of Diocletian
and Constantine to Christianity are analyzed, followed by the social and spiritual
environment that was the basis for the appearance of the heresy named for its first
propagator, the priest Arius of Alexandria. Further emphasis is placed on the dogmatic confllct of the Arians and those following the orthodox line, as well as the at
titudes o f Constantine and his heirs to this question, leading to the church council
in Constantinople and the genesis of an orthodox Christian State religion. A brief
review follows of the appearance o f Arianism in the region of Croatia.
Translated by Barbara Smith-Demo
181
DIADORA 21,2003, 121-182
A n te D E R I
TH E TW ILIG H T O F A N T IQ U IT Y IN TH E LIG H T O F TH E ARIAN H ERESY
Summary
At the beginning of the 4th century, the Roman emperor Dlocletian carried out
a major persecution of the Christians, considering the attitudes of this growing religious communlty unacceptable in reference to his ideas about the reformation and
reinforcement of the Roman Empire and the power of the emperors. Constantine the
Great granted freedom of worshlp to the Christians only a few years after the end of
Diocletians reign (313 AD), wishing to make the church the backbone of his authority
and a factor in the uniflcation and administration of the weary Empire. At this time
the region it encompassed, from Mesopotamia in the east, to Britannia and Hispania
in the west, was flooded by various religious movements, most of which originated in
the east among which Christianity was the most dominant and organized religion.
In such a context and in fact in the bosom o f Christianity, which in Constantines eyes was to take on the role o f a buttress of the state and sociely, a heresy
was born, called Arianism after its first propagator and preacher, the priest Arius
from Alexandria. Arius teachings claimed that within the Christian Trinity, the di
vine character of the Son, Jesus Christ, in its essence was not the same as the divine
essence of God the Father, but rather had been created from him, just like the Holy
pirit. Arius doctrine found supporters among the Christian clergy and episcopates,
as well as among some of the emperors that succeeded Constantine. The doctrinal
conflict caused the first general church council to be held in Nicea (325 AD), which
declared an orthodox position about the identical substantiality o f the divine individuals of the Trinity, but because of the inconstancy o f Constantine and his heirs,
this did not immediately achieve the dogmatic effect it was to have later, and which it
has retained to the present day. An ardent defender of the Nicean orthodoxy was the
Alexandrian Bishop Athanasius.
Several church councils were held throughout this time, none o f which were
quite successful, but the ranks of the Arians had split into several branches that
supported various interpretations of Arius doctrine about the Trinity. Historical
events, as well as the tireless efforts of Athanasius, the Popes in Rome, and their followers to strengthen and unify the Nicean Creed, led to the final end of Arianism and
its condemnation at the second general church council in Constantinopolis in 381
AD. Arian Christianity continued to survive among some of the Germanic peoples
during the period of the just begun great migrations, but even this was eventually
conquered by the Nicean orthodoxy.
Translated by Barbara Smith-Demo
182

Ante Žderić - Suton Antike U Svjetlu Arijanskog Krivovjerja

Diunggah oleh

Informasi Dokumen

Judul Asli

Hak Cipta

Format Tersedia

Bagikan dokumen Ini

Bagikan atau Tanam Dokumen

Opsi Berbagi

Apakah menurut Anda dokumen ini bermanfaat?

Apakah konten ini tidak pantas?

Hak Cipta:

Format Tersedia

Ante Žderić - Suton Antike U Svjetlu Arijanskog Krivovjerja

Diunggah oleh

Hak Cipta:

Format Tersedia

A n te D E R I

SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG

UDK: 273.4(4/6 Meiteran)03"

U radu autor analizira pojavu, razvoj i zalaz krivovjeija koje se u 4. stoljeu

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

DIADORA 21,2003. 121-182

godine. Rjeenje koje je sabor donio, iskazano u odredbi Nicejskog vjerovanja

DIADORA 21,2003, 121-182

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

gradovima, Sarmati i Kvadi pljakali su obje Panonije, Parti su krenuli u

3 M. BRANDT, Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka, Zagreb 1995, 12 (dalje: Srednjo

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

DIADORA 21,2003. 121-182

7 Velika ilustrirana povijest svijeta, VII, Rijeka 1976,2532 (dalje: Velika...).

DIADORA 21,2003, 121-182

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

kranima.12 Kranska zajednica te je progone preivjela, ponajprije jer je

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU AR1JANSKOG KRIVOVJERJA

DIADORA 21,2003, 121-182

D1AD0RA 21,2003, 121-182

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU AR1JANSKOG KRIVOVJERJA

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

D1ADORA 21,2003, 121-182

1. 4. OD DIOKLECIJANA DO MILANSKOG EDIKTA KONSTANTINA

DLADORA 21,2003, 121-182

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

a Licinije postavljen za augusta Zapada. U Karnuntu je Maksencije bio

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

DIADORA 21,2003, 121-182

je postao Konstantinov urjak, oenivi njegovu sestru. Licinije, koji je 313.

DIADORA 21,2003, 121-182

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

poeo nazivati Konstantinopolis, Konstantinov grad. U Konstantinovu gradu

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

DIADORA 21,2003, 121-182

SI. 1. Konstantinov san i bitka naMiluijskom mostu, Iluminacija. - Fig. 1.

DIADORA 21,2003, 121-182

A DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARI JANSKOG KRIVOVJERJA

biskupima je podijelio pravo presuivanja u graanskim parnicama, uveo

44 J. JELENI, P ovijes t.... 8. Jednom e prilikom Konstantin rei Euzebiju Cezarejskom

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

DIADORA 21,2003, 121-182

II- ARIJANSKO KRIVOVJERJE

DIADORA 21,2003, 121-182

A DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARUANSKOG KRIVOVJERJA

U svojoj atmosferi proetoj helenskim, Aleksandrija je razvijala misao u

A. DER1: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

DIADORA 21.2003, 121-182

2. 2. FILOZOFSKO-TEOLOKA PODLOGA ARIJANSKOG

DIADORA 21,2003, 121-182

A. DER1: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

Otac Bog od sebe" (autotheos) i jednostavno dobri (haplos agathos), dok

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

DIADORA 21.2003. 121-182

70 R E. RUBENSTEIN, W henJesu s.... 7.

DIADORA 21,2003, 121-182

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

se, prema Ariju, moglo nazivati polubogom, ali mu boanstvo ne pripada po

76 A. FRANZEN, Pregled.... 62.

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA

D1ADORA 21,2003, 121-182

DIADORA 21,2003, 121-182

A. DERI: SUTON ANTIKE U SVJETLU ARIJANSKOG KRIVOVJERJA