Anda di halaman 1dari 5

Aleksandar K.

Mitrović, psiholog,
isečak iz knjige Arhetipski snovi:
(kontakt sa autorom preko email-a: etoszabios@gmail.com)

Amor i Mars

Videh kako se uspinjem, poput nekakvog alpiniste, na nepoznatu planinu. Bio


sam veoma nesiguran. Kada sam čekićem udario potporanj za nogu, stenu sam
odlomio i počeo sam padati zajedno sa još jednom osobom koja je nadgledala kako
napredujem. Zaustavio sam se tako što sam u malo udubljenje, gde je bila ZEMLJA
U KAMENU zabio parče odlomljenog stakla.
Našao sam se u prostoriji u kojoj se snimao film »Lavirint«. U njemu su glu-
mila dva kepeca. Potom sam se našao u drugoj, većoj prostoriji. S desne strane
ugledao sam naslikano oko Žana Koktoa i čini mi se sebe u središtu, zenici toga oka.
Otvorio sam vrata s leve strane i ušao u drugu prostoriju. Postao sam svestan da je
zidove oslikao Žan Kokto, i da slike govore o stupnjevima oboženja. To je praktički
značilo da sam ja u svakoj od njih morao nešto učiniti ne bih li napredovao na putu
oboženja.
U toj prostoriji nalazili su se luk i strela zlatne boje. Tada sam zamolio da mi
se predstavi nepoznata osoba kako bih lakše spoznao šta mi je činiti. Iznenada, pre-
damnom se pojavio bog ljubavi, Amor. Bio je omali i podeblji, a na licu je imao
masku. Uzeo sam luk i strelu, što je i Amor učinio. Luk i strela koje sam ja držao bili
su u obliku srca. Tada sam shvatio da u stvari ja igram ulogu boga ljubavi Amora, a
da je božanstvo koje je mojom strelom ciljalo mene - bog rata, Mars. Rekao sam da
još uvek nisam spreman, budući da u tom trenutku nisam bio napeo luk. Hteo sam
da mi daju još vremena ne bih li ispunio zadatak. Kako je moj luk bio slab i nesigu-
ran, napeo sam ga nakrivo. Pogodio sam boga u genitalije. Ovo stvorenje nije ni
uspelo da odapne strelu. Kada sam se približio video sam da je to zaista bio Amor, i
da sam ga zapravo pogodio u desno bedro. Na licu je imao masku. Tada mi je, iako
ranjen, rekao da je predstava gotova i da moram da idem.
Labirint je na klasičnom grčkom sinonim za reč dvosekla sekira (labris). Inače,
30 ovakvih sekira nađeno je 1979. godine prilikom iskopavanja kod planine Juktas.
Nađen je i kamen sa slikama koje prikazuju sveštenika minojske kulture kako se
sprema da žrtvuje bika na oltaru. Ali na pronađenom oltaru ležali su ostaci mladića sa
prerezanim grlom. Očito je da minojska kultura nije bila tako miroljubiva kao što se
mislilo. Labirint je, prema alhemičarima, put kojim se ide u središte, ali i put kojim se
odatle izlazi. U središtu je minojskog labirinta bio Minotaur, dete Minojeve supruge
Pasifaje i pomamnog bika, koga je Minoj zatočio u labirint koji je Dedal sagradio i
hranio ga ljudskim mesom.
Ovaj arhetip koji je dominanta kolektivno nesvesnog, ja nazivam arhetipom
moći. U snu njegova predstava je Eros. Suština zamene Erosa za Marsa je u samoj
prirodi arhetipa moći. Jer, kosmički Eros nije samo bog-stvaralac, koji obezbeđuje
neprekidnu obnovu sveta suprotnosti ili objekata, već ovaj kosmički Eros u sebi sje-
dinjuje i Marsa (koji je sin Junone, rimske boginje Meseca) kao boga rata i stoga raza-
ranja, koji na konačištu uništava takav svet. U Sparti su Erosu prinošene žrtve pred
polazak u rat. Na to upućuje i simbolika sekire sa dve oštrice, labrisa: jednom oštri-
com usmrćuje i uništava, a drugom oslobađa i oplođuje. Otuda i vezivanje sekire za
munju, koja probija i oplođuje zemlju. I strela je simbol oplodnje, zraka Sunca, lIstoa.
Ona je slika ujedinjenja suprotnosti, asimilacije oplođene i preobražene suprotnosti.
Ona oplođuje, ali i oslobađa iz utrobe arhetipa moći, Erosa, iz labirinta. Otuda u Upa-
nišadama strela je ona kojom se oslobađa iz samsare, kruga večnog ponovnog rađa-
nja.
Labirint je i utroba Minotaureva, i alhemičarska posuda, i pećina u kojoj se kri-
je zmaj, i more na čijem dnu drema Levijatan. I kao što je Jahve savladao ovakvu
neman, i sam čovek mora to učiniti ne bi li se poistovetio sa slikom Božijom u sebi. Po
svemu sudeći, Ja ne može sopstvenim snagama asimilirati nesvesne sadržaje, već
samo uz pomoć Jastva.
U jednom snu npr. Hristos, koji je stajao u predsoblju moga stana sa moje
leve strane, rukom mi je poslao svoju energiju u vidu Sunčevih zraka, koju sam des-
nom rukom preusmerio prema đavolu u kuhinji, koji se usled toga u potpunosti
istopio.
Oko Žana Koktoa je masonsko oko, oko boga Šive, stvoritelja i razoritelja sveta
suprotnosti. Treće oko Šivino simbolizira razum, i stvaralački princip i princip raza-
ranja. Biti u središtu toga oka ne znači ništa drugo negoli biti u središtu kolektivno
nesvesnog, u nutrini Šive ili kosmičkog Erosa. Eros se obično predstavlja kao krilati
dečak ili mladić sa lukom i strelama što odgovara natalnom znaku zoodijaka snevača.
Zanimljivo je da je u snu ime božanstva rimsko, Amor (lat. ljubav), a ne grčko, Eros.
Ali ono je pogođeno u bedro, što, s jedne strane, ima erotsko značenje, a, s druge
strane, to je upravo staza atua Mesec iz egipatske knjige Tahutija, koja označava
alhemičarski nigredo i u kojoj se javljaju dva aspekta arhetipa moći: jedan muški, u
grčko-rimskoj mitologiji to je Eros ili Amor, a drugi je ženski, Hekata, koja je poisto-
većivana sa Mesecom, ali i sa Artemidom, Dijanom, Afroditom i Velikom Majkom.
Kada govorim o slici ili mitološkoj predstavi arhetipa moći mislim na ono stvorenje
koje u sebi objedinjuje ova dva aspekta, a koje je na atua Mesec prikazano u liku egi-
patskog boga Kefre (izlazeće Sunce) ili skarabeja (negde raka) koji ispred sebe gura
Sunčev disk - kao što u stvarnosti ovaj balegar ispred sebe valja balegu koja mu služi
za ishranu i prehranu larvi, pa se u mitološkoj svesti smatralo da se iz sebe ponovo
rađa. To je zapravo Eros kao Fanes (identičan sa Panom), prvozačetnik i demijurg
orfički, koji se kao prvorođeni rađa iz Jajeta sveta. On je dvopolni stvoritelj Neba
(Uran) i Zemlje (Geja). Živeo je skriven pećini pošto je Suncu predao vlast nad sve-
tom.
U jednom snu npr. video sam kako otpada deo po deo ljuske od jajeta. Tada
shvatih da sam ja u jajetu i da izlazim iz njega. I Eros sa zlatnim krilima rađa se iz
jajeta srebrnog.
Otuda i nije čudno što se u snu za trenutak poistovećujem sa Amorom. Delimi-
čno poistovećenje Ja sa arhetipom nužno je pre asimilacije njegove i ontološke dife-
rencijacije. To je put od nediferenciranog lIstoa preko diferenciranja arhetipa moći
kao prvog i dominantnog do rađanja svesti iz nesvesnog. Ali samo onaj koji uspe da
iziđe iz ove igre suprotnosti između svesti i nesvesnog, koji uspe da probije oklop,
utrobu arhetipa moći, izičiće iz njegove pećine, iz labirinta nesvesnog ka svetlosti Jas-
tva.
Jasno je da se zemlja u kamenu odnosi na duh koji prebiva u kamenu. Za
Ničea u Zaratustri, to je bio natčovek. Zemlja je pak materia prima, koja se izjedna-
čavala, pored ostalog, i sa hermafroditskim čudovištem iz koga se ono u stvari rađa.
To je zemlja koju na leđima nosi skarabej. Očito je da je duh skriven u tvari u stvari
Eros. Za mene to je arhetip moći na izvorištu kolektivno nesvesnog. Jer, on je otac
nesvesnih sadržaja. U tom smislu, padanje s planine znači pad u tvar, u nesvesno. Ali
pad nije bio potpun, do podnožja planina, već je bio zaustavljen zemljom u kamenu i
odlomljenim staklom.
Prema tome, za mene arhetip moći u sebi objedinjuje: 1) muško i žensko -
Fanes kao dvopolno biće, 2) dobro i zlo - smatralo se da postoji jedan dobri Eros, sin
Afrodite Uranije, i jedan zli Eros, sin Afrodite Pandemos, 3) Sunce i Mesec - čeono,
treće oko Šivino, koje označava vatru pročisćenja, sjedinjuje desno i levo oko, koje se
u Upanišadama poistovećuje sa Suncem i Mesecom. A to zapravo znači da arhetip
moći sjedinjuje svest i nesvesno. On je kao prvi i najstariji arhetip čuvar prolaza ka
nadsvesnom. On boravi na dnu nesvesnog. Ako pođemo od toga da mitološka stvore-
nja i božanstva predstavljaju arhetipsku projekciju, onda je mitološka predstava arhe-
tipa moći po pravilu stvorenje ili božanstvo koje drema, jer ga nismo ni svesni, pored
ili unutar pećine koja je zapravo put ka svetlosti nadsvesnog. On je izvorište sveg
nesvesnog znanja i moći. Kao što je oko bez kapaka simbol spoznaje i znanja, i kao što
kroz oko sveta Bog posmatra vaseljenu, ali oko je i put i izlaz iz ovog sveta suprotnosti
ka Bogu. Biti u središtu trećeg oka otuda znači biti u središtu vatre, goreti u ognju koji
uništava ego, pročišćava i donosi novi život.

Hristos

Videh nepoznate ljude u predelu novom, i proročanstvo Enohovo u kome


nedostaje nekoliko reči. Ja dodadoh: MOĆNI I HEMOĆNI - ispred BOGATI I
SIROMAŠNI, a iza isto tako neke suprotnosti. Tada postadoh svestan da je to proro-
čanstvo o staroj biblijskoj propasti sveta, ali da u potpunosti odgovara propasti,
apokalipsi današnjoj.
Dok sam čitao, Hristos naiđe. Ili je dopisao jednu reč u knjigu ili je već bila
napisana, a on je skrenuo pažnju na to. Tu reč ja sam čitao kao »NAMR«, ali kada
je Hristos došao meni je postalo jasno da ona znaci - »NAMERA«. Ispred tog naslo-
va bio je dalji tekst.
Tada poljubih ruku Hristovu, i zamolih. ga: »Oprosti mi grehe moje, Gospo-
de«. Pri tome nisam smeo Isusa da pogledam u lice. Ipak, ubrzo sam sebe ohrabrio i
pogledao ga. Video sam kako mi se Hristos smeši. Rukom me je pomilovao po glavi.
Mislio sam da mi je time oprostio grehe. Hristova ruka bila je slaba i tamnije puti. A
lice me je obradovalo, jer je lice Gospoda bilo nasmejano i poput dečjeg lica.
Hristos nekud pođe, i ja pođoh za njim i sa još jednom osobom, a možda sam i
imao nekoga u krilu. Dođosmo do posude sa providnom poput želea tvari srebrnas-
te boje. Hristos uze drvenom kašikom tu tvar i ponudi je onome koji mu je bio s leve
strane a čije lice ja nisam mogao videti, a potom i meni s njegove desne strane. Čini
mi se da smo sedeli na zemlji. Tada je Hristos već bio prineo kašiku meni. U trenut-
ku pomislih da me ne spopadne muka ako to progutan. Uzeh u usta tvar iz Hristove
ruke, a Hristos me rukom svojom snažno udari po grkljanu stavljajući mi do znanja
da moram to progutati. Kao da je znao šta sam u tom trenutku pomislio. Iznenadih
se, ali i progutah tvar. Zapravo u tom trenutku sam se poluprobudio i počeo sam
gutati pljuvačku na javi, odnosno tvar u polusnu.
Zanimljiv je položaj tela u trenutku buđenja. Ležao sam na leđima, ruke su mi
bile spojene kao u molitvi i činile su krug, a noge prekrštene. To me je asociralo na
krst upisan u krug kao simbol Hrista, koji je u evharistiji sol invictus. U Brdu iznad
oblaka (str. 24-7) Vesna Krmpotić opisuje san svoga sina Igora u kome se javlja Điza-
sov, tj. Isusov simbol: ravnokraki krst u krugu, u ruži. Ovakav istomerni krst potiče
još iz paleolita i kao simbol života ovozemaljskog i posle-smrtnog ima bezbroj znače-
nja. U vinčanskoj kulturi pronađen je tzv. rajski krst, istomerni, koji je praobraz
prvobitnog srpskog krsta kakvog nalazimo u Hilandaru na ikoni na kojoj su Sveti
Sava i Simeon Nemanja. To je krst u krugu, koji predstavlja srpsku mandalu. Vukašin
Mrnjavčević razbio je krug na krstu i utisnuo četiri vizantijska slova možda zato što je
rimski papa bacio anatemu na krug kao mađijsku zaštitu. Godine 1726. mitropolit
Mojsije vraća krug na krst, pa takav prvobitni, srpski krst možemo pronaći na grbu
karlovačke mitropolije. Krug je slika svetlosti Božje, a krst je simbol lika Božjeg, Hris-
ta. Podsetiću na Hristove reći: Božji Lik skriva njegova Svetlost (Jev. po Tomi). Taj
krug koji se može shvatiti i kao točak, zapravo je solarni simbol. To je unutarnje Sun-
ce u čijem središtu je Jastvo, slika Božja - Hristos kao sol invictus, nepobeđeno Sun-
ce.
A san upravo govori o unutarnjoj evharistiji. Osoba s leve strane Hristove je
Duh Božji. Hebrejska reč Ruah, koja se prevodi kao Duh, znači Dah što izlazi iz usta i
nosnica Božijih i ženskog je roda. Ruah je i Dah i Duh i Reč Božja, što stvaraju, oživ-
ljavaju i održavaju život. Treću osobu u snu ne mogu videti. Ona je u tmini, dakle
većim delo je nesvesna. Duh nema lica ni imena. Ja dakle kršćavam vas vodom za
pokajanje… On će vas krstiti Duhom svetijem i ognjem (Mat. 3,11).
Nesvesno u muškarca je žensko. Otuda bi treća ličnost iz sna trebala biti žen-
skog roda. Ako je to Duh, onda je Duh Sofija -- kako sa mislili katari, pa i sam Jung, U
psihološkom kontekstu ovo trojstvo je zapravo četvorstvo kojeg čini osa Ja-Jastvo. U
snu Hristos, ja i nepoznata ličnost sedimo na zemlji, a to znači iznad nesvesnog, koje
je Majka Zemlja, materia prima. Ona predstavlja ženski aspekt Jastva - slika Velike
Majke. U mitološkom paru brat-sestra imamo sjedinjene muški i ženski aspekt Ja.
Svoje ženstvenosti muškarac po pravilu nije svestan kao što ni žena ne zna ništa od
svojoj muževnosti. Reč je o tome da ni Jastvo, a ni Ja nisu polno određeni, već su u
suštini androgini. Osa Ja-Jastvo ima poput rimskog božanstva Janusa dva lica. Ako
osvestimo jedno, drugo će biti nesvesno. Ženski aspekt Ja u muškarca u mitovima se
često javlja u antropomorfnom obliku kao devojka zatočena od strane nekog čudoviš-
ta, često zmaja, koje je slika arhetipa moći. Zadatak heroja, koji je predstava Ja-svesti,
jeste da oslobodi zarobljenicu i uzme je za ženu čime će steći blago.
Psihološki gledano, reč je o izvlačenju ženskog aspekta Ja iz nesvesnog ili
osvešćivanju ženske strane ličnosti u muškarca. Erih Nojman je smatrao da je mitolo-
ško oslobađanje zatočenice, koja je za njega predstavljala sliku Jungovog arhetipa
anime, bila psihološka prekretnica koja je označavala početak zrelosti i plodnosti u
muškaraca, a u povesti ljudskog roda označavala je trenutak kada je započeo patri-
jarhat kao vlast muškaraca nad svojim porodom.
Ali to je samo delić istine. U prvoj, ekstravertnoj polovini života muškarac pos-
taje zaista zreo kada se psihički odvoji od roditelja, kada iz nesvesnog, iz lika Velike
Majke izvuće pozitivni aspekt večnog ženskog. Otuda je Frojd imao za pravo kada je
govorio o strahu od kastracije u mladića, ali ta kastracija nije fizička, već psihološka i
ispravno ju je tumačiti samo kao kastraciju svesti od strane nesvesnog. Reč je o stra-
hu mladića pred strašnom stranom Velike Majke koja je uvek spremna da proguta
heroja koji se odvaži da joj se suprostavi. Otuda u psihički nezrelih muškaraca, još
uvek zavisnih od roditelja, i u zrelom dobu imamo pojavu straha pred ženom, oduze-
tosti pred suprotnim polom. Ovaj strah ima svojih korena upravo u tome što Ja-svest
nije uspela da asimilira i savlada negativni aspekt nesvesnog, zapravo negativni
aspekt ženske ali nesvesne strane Ja. Međutim, u drugoj polovini života tokom mogu-
ćeg, ali malo verovatnog procesa individuacije, mitološka predstava oslobađanja zato-
čenice iz vlasti čudovišta, npr. zmaja, ima posve drugojačije značenje. Reč je o oslo-
bađanju ženske strane Jastva iz nesvesnog, odnosno o rođenju Jastva iz nesvesnog.
Zamislimo se za trenutak i zapitajmo se da li postoji nesebična ljubav? O njoj može-
mo sa setom čitati u romantičnim romanima, ali u stvarnosti svaka ljubav je više ili
manje sebična. To je zbog toga što se ljubav temelji na psihološkom mehanizmu pro-
jekcije sopstvene duše na voljenu osobu. U drugome vidimo same sebe. Upravo tako,
drugi postaje najvredniji deo nas samih, Ja postaje Ti. Muškarac će postati zaljubljen
uvek kada naiđe na osobu koja je zgodan nosilac nesvesne projekcije njegove duše,
ženskog aspekta Jastva. Proces individuacije označava proces osvešćivanja i asimila-
cije nesvesnih sadržaja. Otuda oslobađanje zatočenice sada ima značenje osvešćivanja
onih sadržaja nesvesnog koji su bili projektovani prevashodno na voljenu osobu. A to
je i proces razuslovljavanja od unutarnjih i spoljnih objekata. Ako smo uslovljeni
objektima bilo onih iz nesvesnog ili osobama iz spoljnjeg sveta na koje projektujemo
nesvesne sadržaje, mi zapravo nismo slobodni, robovi smo nesvesnog. Otuda u jogi
zahtev za vairagjom ili nevezivanjem ili odvojenošću misli od veza sa svetom. Savr-
šeni čovek, Jukta, pošto je odbacio želju za plodom dela, dostiže večito blaženstvo;
nesavršeni čovek, vezan požudom za rezultat akcije, nije slobodan (Bhagavad-Gita,
V). Večito blaženstvo postiže se kroz poistovećenje Atmana i Brahmana, Ja i Jastva. A
jedina nesebična ljubav je ljubav Boga prema čoveku. I zato, umesto da Boga tražimo
u drugome, radije ga potražimo u samome sebi, jer u svima nama je založen njegov
lik, njegova slika u predstavi Jastva. Svaka druga osoba samo je jalova zamena, falsi-
fikat koji nikada neće verno odgovarati originalu.
Tvar koju mi je Hristos prineo ustima bila je znatno gušća od vode, boje srebr-
ne, a providila se poput vode. Jedino živa na običnoj temperaturi tvori tome sličnu
žitku tečnost. Očito je reč o živi, jedinom metalu u tekućem stanju. Ona je i voda živo-
ta, nebeska, čista ili gornja, silazna voda, a kada isparava slika je pneume, Duha Sve-
tog. To je zapravo kamen mudrosti, ali ne u čvrstom, već u tekućem stanju. On daje
večni život kao elixir vitae. On transformiše nesavršene u savršene supstance, grubi
metal u Duh, spiritus Mercurii, filius hermaphroditus. U tom smislu san govori o
procesu preobražaja Ja u Jastvo, odnosno poistovećenju Ja sa Jastvom. Tajanstvena
tvar je lIstoo, duh Jastva, koja je krv i telo Hristovo. Ja sam hljeb živi koji siđe s
neba; koji jede od ovoga hljeba živjeće vavijek (Jovan, 6,51)… (itd.)

Anda mungkin juga menyukai