1
Zakon domaćeg prava
1. Po jednom shvatanju, bitno obilježje građanskopravnog odnosa je u jednakosti subjekata, za razliku od
upravnopravnog odnosa u kome je na jednoj strani državni organ kao nosilac vlasti kome je druga strana
potčinjena. Ovaj kriterij se smatra nedovoljnim, jer se državni organi mogu pojaviti kao ravnopravne
stranke u međusobnom odnosu, ali taj odnos neće samim tim biti građanskopravni. Po drugom shvatanju,
bitan kriterij za razlikovanje građanskopravne od upravne stvari je u tome da li u konkretnom slučaju organ
državne vlasti vrši ovlaštenja koja su mu zakonom povjerena, ili se javlja kao nosilac prava i obaveza koja
ima svaki drugi subjekt.
2. Obzirom da ovi kriteriji nisu dovoljni za kategorijalno razlikovanje, pribjegava se kriteriju formalno-
pravnog razgraničenja. Po formalno-pravnom kriteriju, građanskopravnim predmetima se smatraju oni za
čije su rješavanje nadležni sudovi u parničnom postupku, a upravnim oni koji se rješavaju u upravnom
postupku.
U savremenom pravu se upravna djelatnost i sudska funkcija međusobno približavaju u mnogim aspektima. Za
djelatnost upravnih organa, kao i za djelatnost sudova, važi načelo zakonitosti.
Karakteristika odnosa između upravnog i sudskog postupka jeste i međusobno dejstvo akata, tj. dejstvo presude
u upravnom postupku i dejstvo upravnog akta u parničnom postupku. Ako se u parničnom postupku kao
prethodno pitanje pojavi stvar koja je već pravnosnažno riješena u upravnom postupku, sud je vezan za odluku
upravnog organa u okviru njene pravosnažnosti. Važi i obrnuto. Ovaj princip vezanosti za akte drugog organa je
u funkciji očuvanja jedinstva pravnog poretka.
Razgraničenje nadležnosti između sudova i upravnih organa vrši se po pravilima o apsolutnoj nadležnosti: ako
je pokrenut parnični postupak, a radi se o upravnopravnoj stvari, sud će se oglasiti apsolutno nenadležnim i
odbaciti tužbu. Važi i obrnuto.
Odnos građanskog procesnog prava i krivičnog procesnog prava
Sličnosti i razlike. Sličnosti su uslovljene time što i građansko i krivično pravosuđe vrše jedinstveni sudovi, a
razlike time što se funkcija sudova u jednom i drugom postupku ostvaruje u različitim predmetima.
Ono što je zajedničko za krivični i građanski postupak prvenstveno su ustavna načela na kojima je zasnovano
organizacijsko i funkcionalno uređenje sudova: zakonitost, nezavisnost sudova, zbornost, dvostepenost itd.
Takođe su im zajednička i načela kojima se osigurava pravilno ostvarenje sudske funkcije. To su načela:
kontradiktornosti, usmenosti, javnosti, slobodne ocjene dokaza i materijalne istine.
Razlike između krivičnog i građanskog postupka uslovljene su razlikama njihovih predmeta. Predmet
građanskog postupka je raspravljanje i odlučivanje u sporovima iz građansko-pravnih odnosa, a predmet
krivičnog postupka je raspravljanje i odlučivanje o tome da li je učinjeno krivično djelo, da li postoji krivčna
odgovornost učinioca, te izricanje sankcije. Svojstvo krivično-pravne stvari ima samo ono djelo koje je
zakonom utvrđeno kao krivično djelo.
Osim toga, razlike između građanskog i krivičnog postupka manifestuju se i na području nekih načela. Načelo
dispozitivnosti i raspravno načelo su specifična načela parničnog postupka. Ona postoje i u krivičnom postupku,
ali je njihov domet sasvim neznatan. Građanski postupak tužbom pokreće subjekt osporenog ili povrijeđenog
prava, a krivični postupak pokreće javni tužilac po službenoj dužnosti. Ostvarenje krivičnopravnih normi
postiže se samo u krivičnom postupku. S druge strane, pravna zaštita povodom povrijeđenog ili osporenog prava
može se postići i putem arbitraže. U krivičnom postupku ne postoje ustanove povlačenja tužbe, odricanja od
tužbenog zahtjeva, sudskog poravnanja i druge ustanoev kojima se ostvaruje načelo dispozitivnosti u parničnom
postupku.
- Vezanost suda u građanskom postupku za presudu donesenu u krivičnom postupku. Postoje 3 situacije u
kojima je sud u građanskom postupku vezan za presudu donesenu u krivičnom postupku. To su slijedeće
situacije:
- kad je istom radnjom prouzrokovano krivično djelo i neka građanskopravna posljedica;
- kad krivično djelo ima karakter prethodnog pitanja u parničnom postupku;
- kad presuda donesena u krivičnom postupku ima karakter pravno relevantne činjenice građanskog prava.
Ako ista radnja proizvodi i krivičnopravnu i građanskopravnu posljedicu, titular građanskopravnog ovlaštenja
ima 2 alternativne mogućnosti:
1. da raspravljanje i odlučivanje o građanskopravnom zahtjevu pridruži krivičnom postupku (adhezioni
postupak);
2. da pokrene samostalan građanski postupak.
Ako ako sud u krivičnopravnoj stvari donese oslobađajuću presudu ili obustavi postupak, on ne može odbiti i
građanskopravni zahtjev stranke iz adhezionog postupka, već tu stranku upućuje na pokretanje parničnog
postupka. Razlog tome je činjenica da je parnični postupak redovni način raspravljanja i odlučivanja o
građanskopravnim zahtjevima, pa se samo u tom postupku može donijeti odluka sa dejstvom res iudicata.
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 2
Pravosnažna osuđujuća krivična presuda veže sud u parničnom postupku, koji ne može utvrđivati činjenice koje
bi isključile odgovornost za štetu uzrokovanu umišljajnim krivičnim djelom. Tada se ne može umanjiti ni
naknada štete zbog slabog imovinskog stanja štićenika.
Građanska subjektivna odgovornost je strožija od krivične. U krivičnom pravu po pravilu se odgovara za
umišljaj, a izuzetno i za nehat. U građanskom pravu se odgovara za sve oblike krivice, zaključno sa
objektivnom odgovornošću. Stoga, kad je sud u krivičnom postupku utvrdio postojanje krivičnog djela i
krivične odgovornosti, onda razlozi pravne sigurnosti i ekonomičnosti, kao i sama logika daju opravdanje za
vezanost parničnog suda za činjenice utvrđene u krivičnom postupku. S druge strane, ako je pred krivičnim
sudom donesena oslobađajuća presuda, parnični sud nije vezan za nju jer nepostojanje krivične odgovornosti ne
znači da istovremeno ne postoji ni građanska odgovornost.
Ako se krivično djelo i krivična odgovornost javljaju u građanskom postupku kao prethodno pitanje, sud u
građanskom postupku je vezan za odluku donesenu u krivičnom postupku i to bez obzira na to da li je ona
presuđujuća ili oslobađajuća. Npr, nedostojnost za nasljeđivanje nastupa usljed određenih krivičnih djela
nasljednika kao npr.umišljajno lišavanje života ostavioca, upotreba sile ili prijetnje u cilju sastavljanja
testamenta i sl.
U određenim situacijama se pravosnažnoj presudi u krivičnom postupku daje karakter pravno relevantne
činjenice, za koju se veže nastanak određenih pravnih posljedica. Npr.pravosnažna presuda kojom je jedan
bračni drug osuđen za krivično djelo kaznom zatvora duže od 3 godine, predstavlja pravno relevantnu činjenicu
za koju porodično pravo vežu posljedicu - pravo drugog bračnog druga na razvod.
Ekletičko shvatanje parnice, kroz sintezu odabranih postavki učenja o njenoj pravnoj prirodi, čini se
najprihvatljivijim u pogledu objašnjavanja pravne prirode parničnog postupka.
8. PRAVNA PRIRODA ANGLOAMERIČKE CIVILNE SUDSKE PROCEDURE /samo pročitaj/
Fundamentalna doktrina Common Law-a je "stare decisis", koja u angloameričkom pravu ima dvostruko značenje: s jedne
strane sudu daje mogućnost da se u svojoj odluci pozove na ranije presuđenu stvar, a s druge strane ostavlja sudu priliku da
zauzme samostalan stav i donese odluku koja ubuduće može imati značaj sudskog precedenta. Ovaj princip je osnovno
pravilo sistema precedentnog prava.
Građanski parnični postupak za BiH stupio je na snagu 1883.godine. Rađen je po uzoru na austrijski parnični zakonik.
Zasnivao se na načelima materijalne istine, neposrednosti, kontradiktornosti, usmenosti, javnosti i slobodne ocjene dokaza.
Nakon ovoga, na prostorima BiH primjenjivan je Zakonik o sudskom postupku u građanskim parnicama Kraljevine
Jugoslavije iz 1929.godine, a predstavljao je recepciju austrijskog parničnog zakonika iz 1895.godine.
Po okončanju II svjetskog rata, prvih 10 godina nije donesen ZPP, već se sudska praksa zasnivala na općim pravnim
pravilima predratnog prava. To je rezultiralo neefikasnim sudovanjem, pa je 1955.godine donesen Zakon o ubrzanju
parničnog postupka pred redovnim sudovima, a 1957.godine Zakon o parničnom postupku.
Novi ZPP donesen je 1977.godine. Bio je zasnovan na istim načelima kao i Zakon iz 1957, s tim što je prilagođen određenim
rješenjima ustava iz 1974.godine. Izraz novog ustavnog opredjeljenja je načelo da se postupak vodio na jeziku koji je u
službenoj upotrebi u sudu, a stranke i drugi učesnici u postupku imali su pravo da se služe svojim jezikom i pismom.
Novi ZPP je u FBiH donesen 1998.godine i u svom najvećem dijelu predstavlja recepciju ZPP iz 1977, uz izvjesne novine.
Eksperti Vijeća Evrope su ocijenili da je tekst Zakona usklađen sa zahtjevima pravičnog suđenja po odredbama Evropske
konvencije o ljudskim pravima.
18.7.1. Kompenenz-kompetenz problem u osnovi se svodi na pitanje da li je arbitražni sud nadležan da odlučuje
o vlastitoj nadležnosti za suđenje u konkretnom sporu. Većina teoretičara je saglasna da arbitražnom sudu treba
priznati to pravo, uz mogućnost naknadne državne (sudske) kontrole.
Osim toga, postoji dilema da li je arbitražni sud ovlašten da sudi o valjanosti arbitražnog sporazuma, te o
valjanosti glavnog (osnovnog) ugovora i posljedicama njegove eventualne ništavosti. U pogledu prva dva
segmenta, odgovor je potvrdan, a kad su u pitanju pravne posljedice ništavosti, mišljenje je da bi za takvo
odlučivanje arbitraža morala imati izričita ovlaštenja.
18.8. Sastav i imenovanje arbitražnog suda
Osnovno pravilo je da broj arbitara mora biti neparan (po pravilu 1 ili 3). Tako npr.određuju pravila stalnog
međunarodnog arbitražnog suda u Beču, poznatija kao "Bečka pravila" iz 1991.godine. Prema Arbitražnim
pravilima Evropskog arbitražnog suda, ako sudi vijeće od 3 arbitra, svaka strana bira po jednog arbitra, a
predsjedavajućeg vijeća stranke imenuju sporazumno.
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 17
18.9. Arbitražni postupak
Kod ad hoc arbitraža postupak određuju same stranke, a ako to ne učine, pravila određuju arbitri. Kod
institucionalnih arbitraža pravila postupka utvrđena su pravilnikom.
18.10. Primjena materijalnog prava
Evropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži strankama daje slobodu da ugovore nacionalno
pravo koje će sud primijeniti na njihov spor. Ako one to ne učine, arbitri će primijeniti pravo na koje upućuje
koliziona norma za koju se ocijeni da je najprikladnija u konkretnom slučaju, vodeći računa o ugovornim
odredbama i trgovačkim običajima.
18.11. Suđenje po pravičnosti u arbitražnom pravu - stranke mogu ugovoriti primjenu načela pravičnosti (ex
equo et bono).
18.12. Presuda arbitražnog suda i poravnanje stranaka
Presuda arbitražnog suda prema strankama (ali ne i trećim osobama) ima snagu pravosnažne sudske presude
(ukoliko ugovorom nije predviđena mogućnost pobijanja te presude pred arbitražom višeg stepena, što je
rijetkost). Presuda arbitražnog suda predstavlja izvršni naslov. Institucionalne arbitraže same stavljaju klauzulu
pravosnažnosti i izvršnosti svojih presuda, a na presude ad hoc arbitraža klauzulu stavlja redovni sud koji bi bio
nadležan da nije zaključen arbitražni sporazum. Stranke mogu okončati spor i poravnanjem pred arbitražnim
sudom, koji ima svojstvo izvršne isprave.
18.13. Pobijanje arbitražne presude
Moguće je ostvariti samo tužbom za njeno poništavanje, o čemu odlučuje sud koji bi bio nadležan da postupa u
predmetnom sporu u slučaju da arbitražni sporazum nije zaključen. S tim u vezi važe neka općeprihvaćena
pravila:
- arbitražna presuda se u principu ne može preispitivati zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i
pogrešne primjene materijalnog prava, izuzev zbog povrede javnog poretka zemlje;
- procesne povrede kao razlog za pobijanje arbitražne presude najčešće su određene izričito, ili pozivanjem na
razloge za ponavljanje parničnog postupka;
- nakon poništenja arbitražne presude, novi postupak je dozvoljen pred arbitražnim sudom samo ako to nije u
suprotnosti sa razlogom zbog kojeg je odluka poništena.
Smatra se da nakon poništenja arbitražne presude arbitražni sporazum može konvalidirati, ali samo ako se
razlog poništenja ne odnosi upravo na taj arbitražni sporazum.
19. PRAVOSUDNI PRINCIPI O ORGANIZACIJI I DJELATNOSTI SUDOVA
19.1. Opće napomene
Osnovni principi o organizaciji i djelatnosti sudova suutvrđeni – u ustavima entiteta i oni su obavezni za sve
sudove. Organizacija i djelatnost sudova zasnovani su na jedinstvenim pravosudnim principima, od kojih su
najvažniji legalitet, sudska nezavisnost, javnost raspravljanja, pravo na žalbu, jednakost građana pred sudom,
pravo na upotrebu jezika, inkompatibilnost, sudska nepristrasnost i izuzeće sudija.
19.2. Legalitet
Suština principa zakonitosti se sastoji u potčinjavanju i vezanosti sudova u vršenju sudske funkcije za zakon.
Sudovi sude na osnovu ustava i zakona.
Princip da je sud vezan za zakon važi i za procesno i za materijalno pravo. Vezanost za zakon ne znači da je uloga
suda mehanicistička. Naprotiv, ta uloga je stvaralačka jer je sudija taj koji utvrđuje sadržinu pravne norme putem
tumačenja.
19.3. Sudska nezavisnost
U vršenju svoje funkcije sudovi su nezavisni i vezani samo za zakon. Nezavisnost je dvostruka: organizacijska i
funkcionalna. Organizacijska neovisnost se ogleda u tome što su sudovi samostalni organi i nad njima ni jedan
drugi organ vlasti nema hijerarhijsku niti naredbodavnu vlast.
Funkcionalna nezavisnost ogleda se u primjeni apstraktnog pravnog pravila na konkretan slučaj. Isključivo
pravo sudije je da na činjenično stanje, koje utvrđuje primjenom načela slobodne ocjene dokaza, primijeni
odgovarajuću pravnu normu. Smisao i sadržaj te norme sudija utvrđuje putem vlastite interpretacije.
3. Sudija u istom sporu učestvuje u nekoj drugoj ulozi: kao svjedok ili vještak, ili je u istom predmetu
učestvovao u donošenju odluke nižeg suda (ako se radi o postupku po žalbi).
Razlozi za izuzeće po ocjeni suda. Osim razloga koji ex lege dovode do izuzeća sudije, i svaka druga okolnost
može biti razlog za izuzeće ako bi mogla dovesti u pitanje nepristrasnost sudije. Sudu je ostavljeno da u svakom
konkretnom slučaju ocjenjuje u kojoj mjeri takve okolnosti dovode u pitanje nepristrasnost suda.
Nepristrasnost kao procesna pretpostavka. Na razloge za izuzeće po sili zakona sud pazi po službenoj dužnosti
tokom cijelog postupka. Čim sudija sazna za postojanje nekog od tih razloga, dužan je prekinuti svaki rad na
tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda koji će mu odrediti zamjenika. Ako se radi o izuzeću
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 19
predsjednika suda, on će sebi odrediti zamjenika iz reda sudija istog suda, a ako to nije moguće, obavijestiće viši
sud. Viši sud u takvom slučaju odlučuje da u postupku postupa neki drugi sud iste stvarne nadležnosti sa
njegovog područja.
Ako sudija smatra da postoji neka druga okolnost koja dovodi u sumnju njegovu nepristrasnost, a nije razlog za
izuzeće ex lege, obavijestit će o tome predsjednika suda, koji će odlučiti o izuzeću. Do donošenja rješenja
predsjednika suda, sudija može preduzimati samo one radnje koje ne trpe odlaganje.
Izuzeće može tražiti i stranka, i to čim sazna za postojanje razloga, a najkasnije do okončanja rasprave pred
prvostepenim sudom. Ako rasprave nije bilo, onda do donošenja odluke. Zahtjev za izuzeće višeg suda stranka
može staviti u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek, a ako se pred višim sudom održava rasprava, onda do
okočanja glavne rasprave. Zahtjev za izuzeće mora biti obrazložen.
O zahtjevu za izuzeće odlučuje predsjednik suda. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, onda odluku donosi
predsjednik neposredno višeg suda. O izuzeću predsjednika Vrhovnog suda FBiH odlučuje opća sjednica tog
suda. Protiv rješenja o izuzeću nije dopuštena posebna žalba (bez obzira da li je zahtjev za izuzeće prihvaćen ili
odbijen).
Ako je sudija koji je trebao biti izuzet već donio odluku, ta se odluka može pobijati zbog apsolutno bitne
povrede parničnog postupka i to kako redovnim, tako i vanrednim pravnim sredstvima.
Odredbe o izuzeću primjenjuju se i na druge učesnike u postupku: zapisničara, prevodioca i vještaka.
20. SASTAV SUDA
Sastav prvostepenog suda. Prvostepeni sud po pravilu sudi u vijeću od trojice sudija, od kojih je jedan
predsjednik vijeća. Izuzetno, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi određeni iznos, funkciju suda vrši sudija
pojedinac. Pomenuta vrijednost je u imovinskopravnim sporovima do 20.000KM, a u privredno-pravnim do
30.000KM. Stranke se mogu sporazumjeti da im sudija pojedinac sudi imovinskopravne i radnopravne sporove,
bez obzira na vrijednost predmeta spora.
Sastav drugostepenog suda. Drugostepeni sud kao žalbeni sud uvijek sudi u vijeću koje se sastoji od trojice
sudija.
Sastav trećestepenog suda. Kad odlučuje o zahtjevu za zaštitu zakonitosti koji je podnio kantonalni tužilac,
kantonalni sud postupa u vijeću od 5 sudija. Ako ne može osigurati vijeće sastavljeno od 5 sudija, o zahtjevu
odlučuje isti kantonalni sud u sjednici svih sudija.
Kad odlučuje povodom vanrednih pravnih lijekova - revizije i zahtjeva za zaštitu zakonitosti federalnog tužioca,
Vrhovni sud FBiH uvijek postupa kao sud trećeg stepena, u vijeću sastavljenom od 5 sudija.
Povreda pravila o sastavu suda. Posljedice povrede zavise od toga da li je njome dovedeno u pitanje načelo
zbornosti. Ako je u sporu odluku donijelo vijeće, a trebalo je da odlučuje sudija pojedinac, odluka se ne može
pobijati. U obrnutom slučaju, presuda od strane sudije pojedinca umjesto od strane vijeća predstavlja apsolutno
bitnu povredu parničnog postupka, koja čini ništavom i presudu i postupak koji joj je prethodio.
21. OSTALI ORGANI OD ZNAČAJA ZA PRAVOSUĐE
Tužilaštvo je samostalan državni organ čija osnovna funkcija je gonjenje učinilaca krivičnih i drugih kažnjivih
djela, te preduzimanje zakonom određenih mjera za zaštitu interesa društvene zajednice i ulaganje pravnih
sredstava radi zaštite ustavnosti i zakonitosti. Ono je ustavno kategorija i ustavom se utvrđuju osnovn
organizovanja i djelovanja a sva ostala pitanja uređuju se zakonom.
Najveći dio svoje funkcije javni tužilac ostvaruje u krivičnom postupku. U građanskom postupku se uglavnom
javlja u 3 uloge: kao stranka, kao treće lice i kada ulaže vanredna pravna sredstva za zaštitu ustavnosti i
zakonitosti.
- Kao stranka u postupku javni tužilac se javlja u ograničenom broju slučajeva, kad je nekim posebnim
zakonom ovlašten na podizanje tužbe (npr.poništenje braka iz javnopravnih razloga).
- Kao treće lice u parnici javni tužilac se može pojaviti kao zakonski intervenijent u cilju pravilne primjene
prinudnih propisa.
- Najvažnija uloga javnog tužioca u građanskom postupku je kod ulaganja zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
OMBUDSMEN Federacije je institucija sa zadatkom da štiti ljudsko dostojanstvo i ustavom zagarantirana
prava i slobode.Tri ombdusmena imenuje Parlament Federacije BiH. Svoje zamjenike imenuju sami uz
saglasnost Predsjednika FBiH. U parničnom postupku se ombudsmen može pojaviti u 2 uloge:
1. Kao pokretač parničnog postupka u slučajevima koje određuje Ustav FBiH;
2
Funkciju organa starateljstva vrši općinski organ uprave nadležan za poslove socijalne zaštite.
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 21
Uloga advokature. Osnovna funkcija advokature je pružanje pravne pomoći. Sastoji se u: sastavljanju
podnesaka (tužbe, žalbe, predstavke, molbe itd), sastavljanju isprava (ugovor, testament i sl), te zastupanju
stranaka pred sudovima i drugim organima.
Advokatura kao javna i društvena služba je nezavisna profesionalna služba koja se uređuje Zakonom o
advokaturi. Advokatura ima karakter nezavisne službe, kako u organizacijskom tako i u funkcionalnom smislu.
Organizacijska samostalnost se ogleda u tome što se advokati organiziraju u advokatske komore, samostalno
odlučuju o prijemu u advokaturu, privremenoj zabrani i prestanku rada advokata.
Funkcionalna nezavisnost se ogleda u tome što su advokati nezavisni u vršenju pravne pomoći. Ova nezavisnost
daje javnopravni karakter advokatskoj funkciji. Advokat je dužan da savjesno pruža pravnu pomoć i da sa
ciljem zaštite interesa stranke primjenjuje samo sredstva koja su zakonom dopuštena.
Uslovi za vršenje advokature se dijele na opće i posebne. U opće spada državljanstvo, a posebni uslovi su
završen pravni fakultet i položen pravosudni ispit. Svojstvo advokata stiče se upisom u imenik advokata.
Advokat je dužan pružiti pravnu pomoć stranci koja mu se obrati. Tu dužnost mu nameće i pravo i etika.
Advokat je dužan odbiti pružanje pravne pomoći u slijedećim slučajevima:
1. Ako bi to bilo inkompatibilno vršenju advokatske funkcije. To su slučajevi ako je u istoj stvari već pružao
pomoć suprotnoj stranci, te ako je u istoj stvari postupao kao sudija, javni tužilac ili službena osoba organa
uprave;
2. Ako bi pružanje pravne pomoći bilo od štete za interes stranke. Advokat je dužan da stranci koja mu se
obratila ukaže na to da li je potrebno pokrenuti postupak za zaštitu prava i kakvi su izgledi za uspjeh. U
duhu advokatske etike je da advokat odvraća stranku od suvišnog parničenja, pa i po cijenu vlastitih
ekonomskih interesa. Ako ocijeni da se stranka obijesno parniči, advokat joj može otkazati punomoć.
Organizacija advokature. Organizacije advokata su advokatske komore i zajednice advokatskih komora.
Advokatske komore su osnovni oblik organizovanja advokata. Članstvo u njima je obavezno i svojstvo advokata
se stiče tek upisom u imenik advokata koji se vodi u advokatskoj komori.
22. NADLEŽNOST SUDOVA (COMPETENTIA)
22.1. Pojam
Nadležnost se pojmovno određuje dvojako: u objektivnom i subjektivnom smislu. U objektivnom smislu,
nadležnost je djelokrug poslova jednog suda. U subjektivnom smislu, nadležnost se može posmatrati sa aspekta
suda i sa aspekta stranaka. Sa aspekta suda, nadležnost se ispoljava kao pravo i dužnost određenog suda da
postupa u određenoj pravnoj stvari. Sa aspekta stranke, nadležnost se određuje kao pravo kao pravo da joj sudi
zakonom određeni nadležni sud.
U funkcionalno-procesnom smislu, nadležnost sudova se dijeli na apsolutnu i relativnu. Relativna nadležnost se
zatim dijeli na stvarnu, funkcionalnu i mjesnu.
22.2. APSOLUTNA NADLEŽNOST (iurisdictio)
Pojam. Pravilima o apsolutnoj nadležnosti utvrđuje se djelokrug poslova koji spadaju u nadležnost sudova
uopće i vrši se razgraničenje prema spolja i to dvojako: prema svim drugim domaćim državnim organima i
prema inostranim organima i sudovima.
Apsolutna nadležnost ili sudska jurisdikcija postoji u svim predmetima u kojima je nadležan da postupa bilo
koji od sudova koji spadaju u jedinstven sudski sistem. Sudsku funkciju u jedinstvenom sistemu vlasti vrše
redovni sudovi. Stoga pod pojmom apsolutne nadležnosti ili sudske jurisdikcije podrazumijevamo nadležnost
bilo kojeg od ovih sudova.
Jurisdikciju redovnih sudova u našem parničnom postupku određuje ZPP. Konkretizacija odredbe o apsolutnoj
nadležnosti redovnih sudova vrši se posredno, putem odredaba o stvarnoj nadležnosti redovnih sudova.
Apsolutna nadležnost kao procesna pretpostavka.
a. Kada sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u BiH, po službenoj dužnosti će se
oglasiti nenadležnim, ukinuće provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Izuzetak su slučajevi u kojima
nadležnost suda u BiH zavisi od pristanka tuženog, a tuženi je dao svoj pristanak. Dakle, bitno je da sud
rješenjem odbacuje tužbu kao nedopuštenu i ne ustupa je stranom sudu. Ako sud u FBiH ocijeni da je
nadležan sud u RS, neće odbaciti tužbu, već će se oglasiti stvarno nenadležnim i postupiti po odredbama
međuentitetskog sporazuma o komuniciranju sudova entiteta.
Položaj i ovlaštenja. Zakonski zastupnik ovlašten je da u ime zastupanog parnično nesposobnog lica preduzima
sve parnične radnje koje spadaju u redovno zastupanje. Međutim, pojedine parnične radnje prelaze okvire
redovnog upravljanja pravima i interesima zastupanog, te bi za njih zakonski zastupnik morao imati posebno
odobrenje. To su dispozitivne radnje, kao što su povlačenje tužbe, priznanje ili odricanje od tužbenog zahtjeva,
sklapanje sudskog poravnanja i sl.
Zakonsko zastupanje kao procesna pretpostavka. Sud po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka vodi
računa o ispravnosti zakonskog zastupanja. Nedostaci u zakonskom zastupanju imaju karakter procesne
povrede koja je razlog apsolutne ništavosti donesene presude. Zbog nedostataka koji se tiču pravilnosti
zakonskog zastupanja mogu se ulagati i svi vanredni pravni lijekovi, a ponavljanje postupka se može tražiti i po
isteku objektivnog roka od 5 godina.
Diligentia3 processum. Sud nadalje pazi da li zakonski zastupnik vrši savjesno svoja ovlaštenja u parnici. Ako
zakonski zastupnik ne pokazuje potrebnu pažnju u vršenju zastupanja, sud će o tome obavijestiti organ
starateljstva koji može u konkretnoj parnici zastupanom postaviti posebnog staraoca. Međutim, ako zakonski
zastupnik zbog svoje nestručnosti nije u mogućnosti uspješno obavljati svoje zadatke, sud će mu pružiti
potrebnu pomoć u smislu poučavanja neuke stranke, a može mu savjetovati i da uzme punomoćnika.
Curator ad litem – privremeni parnični zastupnik. U konkretnoj parnici sud može tuženom postaviti
privremenog parničnog zastupnika i to ako bi postupak oko postavljanja redovnog zakonskog zastupnika trajao
dugo, i ako bi zbog toga mogle nastati štetne posljedice za jednu ili obje stranke. Zakon konkretizira nekoliko
situacija u kojima će sud postaviti privremenog zastupnika tuženom:
1. ako tuženi nije parnično sposoban, a nema zakonskog zastupnika;
2. ako su interesi tužeenog i njegovog zakonskog zastupnika u suprotnosti;
3. ako obje stranke imaju istog zakonskog zastupnika;
4. ako je boravište tuženog nepoznato, a nema punomoćnika;
5. ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik koji nemaju punomoćnika u FBiH nalaze u inostranstvu, a
dostavljanje se nije moglo obaviti.
O postavljanju privremenog zastupnika sud odmah obavještava organ starateljstva, a privremeni zastupnik vrši
prava i dužnosti sve dok se tuženi ili njegov punomoćnik ne pojave pred sudom, odnosno dok organ starateljstva
ne obavijesti sud da je postavio staratelja.
26.4. PUNOMOĆNIK
Pojam. Punomoćnik je zastupnik koji u parnici zastupa parnično sposobnu stranku. Parnične radnje
punomoćnika proizvode posljedice neposredno za zastupanu stranku. Punomoćnik može biti svako poslovno
sposobno lice, osim lica koja se bave nadripisarstvom. U ulozi punomoćnika se najčešće javlja advokat, ali to
nije privilegija po pravu, nego po stručnosti.
Pactum de quota litis. Punomoćstvo se može obavljati sa ili bez naknade. Advokatu se naknada plaća po tarifi.
U nekim pravnim sistemima moguće je ugovoriti naknadu koja će biti srazmjerna punomoćnikovom uspjehu u
parnici (pactum de quota litis).
Procesna punomoć (mandatum ad processum). Punomoć je ovlaštenje na vršenje zastupanja. Parnična
punomoć ima karakter procesne pretpostavke, kao uslova za dopuštenost preduzetih radnji od strane
punomoćnika. Punomoć treba razlikovati od osnovnog pravnog odnosa iz kojeg se izvodi. Osnovni odnos je
ugovorni, a punomoć uvijek predstavlja jednostranu izjavu volje. Ona je u svojoj egzistenciji neovisna u
odnosu na pravni posao. Punomoć može biti generalna /za sve radnje zastupanja u postupku/ i specijalna /samo
za pojedine, određene procesne radnje/.
Mandatum ad litem (parnična punomoć). Punomoć mora biti izdata u pismenoj formi ili na zapisnik kod suda
usmeno. Ona može biti parnična punomoć i punomoć za obavljanje određenih radnji u parnici. Parnična
punomoć u užem smislu je punomoć u kojoj se punomoćnik ovlašćuje na vođenje parnice, bez bližeg
određivanja ovlaštenja. Ako je punomoćnik advokat, on na osnovu parnične punomoći može preduzimati sve
radnje u parnici. Advokatu je posebna punomoć potrebna samo za podnošenje prijedloga za ponavljanje
postupka, ako je od pravosnažnosti odluke prošlo više od 6 mjeseci.
Ako je punomoćnik lice koje nije advokat, on na osnovu parnične punomoći može preduzimati sve radnje osim
dispozitivnih (povlačenje tužbe, odricanje od tužbenog zahtjeva, sudsko poravnanje, odricanje i odustanak od
3
Diligentia – lat. briga, pažnja, skrb
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 30
pravnog lijeka, podnošenje vanrednih pravnih lijekova). Za dispozitivne radnje takav punomoćnik mora imati
posebno ovlaštenje.
Punomoćnik advokat može prenijeti punomoć na drugog advokata, pri čemu odgovara za njegov izbor (culpa in
eligendo), ali i za data uputstva. Pred prvostepenim sudom advokata može ex lege zamijeniti njegov pripravnik,
za čiji rad odgovara.
Učešće stranke koja ima punomoćnika. Stranka može u parnici i sama, pored punomoćnika, preduzimati
parnične radnje, bilo samoinicijativno ili na poziv suda. Ako se radnje stranke razlikuju od radnji njenog
punomoćnika, relevantne su radnje stranke. Stranka može izmijeniti ili opozvati radnje svog punomoćnika sve
do trenutka kad su te radnje proizvele određene procesno-pravne posljedice (dakle isto kao i vlastite radnje).
Ako je punomoćnik priznao neke činjenice, a stranka to priznanje kasnije izmijeni ili opozove, sud će po
slobodnoj ocjeni cijeniti da li će takve činjenice smatrati priznatim ili osporenim.
Punomoć kao procesna pretpostavka. Sud po službenoj dužnosti vodi računa da li lica koja se pojavljuju u
ulozi punomoćnika mogu biti punomoćnici, te da li se kreću u okviru ovlaštenja iz punomoći.
Punomoćnik je dužan da punomoć podnese u pismenom obliku prilikom preduzimanja prve radnje u parnici. Iz
razloga ekonomičnosti, sud može odrediti i da punomoćnik u naknadno određenom roku podnese punomoć, ali
ako to propusti učiniti u ostavljenom roku, sud će nastaviti postupak ne uzimajući u obzir radnje koje je
preduzelo lice bez punomoći.
Ratificatio (odobrenje) je parnični institut kojm stranka može naknadno otkloniti nedostatak urednog
zastupanja. Ono može biti parcijalno, za pojedine procesne radnje.
Ako sud donese odluku na osnovu radnji lica koje nije imalo ovlaštenje za zastupanje, takav nedostatak u odluci
ima karakter apsolutno bitne povrede postupka.
Prestanak punomoći nastupa okončanjem parnice ili okončanjem određene faze postupka, ako je punomoć data
samo za tu fazu. Prije toga, punomoć može prestati opozivom ili otkazom. Stranka može svakodobno otkazati
punomoć. Ako punomoćnik otkaže punomoć, dužan je još mjesec dana obavljati radnje ako je potrebno da od
davaoca punomoći otkloni neku štetu koja bi mogla nastati.
Opoziv i otkaz proizvodi dejstvo prema sudu i suprotnoj stranci od trenutka kad im je saopšten. Sudu se opoziv
ili otkaz mora saopštiti u pismenom obliku ili usmeno na zapisnik.
Punomoć prestaje i smrću punomoćnika. U slučaju smrti stranke, punomoćnik je i dalje ovlašten na obavljanje
radnji u parnici, sve dok punomoć ne opozovu nasljednici ili novi zakonski zastupnik stranke. Prestanak
pravnog lica ima za posljedicu prestanaka punomoći koju je ono izdalo.
Zastupnik pravnog lica. Pravna lica ispoljavaju i vrše parničnu sposobnost preko svojih organa. Prilikom
registrovanja pravnog lica u odgovarajući registar se obavezno navodi ime i prezime osobe ovlaštene za
zastupanje pravnog lica (posebno u zemlji i u inostranstvu).
Zastupnik po pravilu može u ime pravnog lica preduzimati sve radnje u parnici. Ako se parnica vodi povodom
pravnog posla za čije je zaključenje zastupnik morao imati posebno ovlaštenje, onda će takvo posebno
ovlaštenje zastupnik morati da ima za preduzimanje dispozitivnih radnji.
Potrebno je naglasiti razliku između zastupnika i punomoćnika pravnog lica. Zastupnik može u konkretnom
slučaju prenijeti svoja ovlaštenja na drugo lice i to lice se u parnici javlja kao punomoćnik.
27. UČEŠĆE TREĆIH LICA U PARNICI
27.1. Pojam
Učešće trećeg lica u parnici naziva se i procesna intervencija. Pravni interes trećeg lica može biti različit i s
obzirom na to se razlikuju 2 oblika procesne intervencije: obična intervencija i zakonska intervencija u užem
smislu. U običnoj intervenciji može se pojaviti svako lice čiji je vlastiti pravni interes angažiran u parnici. U
ulozi zakonskog intervenijenta javlja se javni tužilac i ombudsmen Federacije.
27.2. Sporedno miješanje u parnicu (interventio accessoria)
Pojam i pretpostavke. Procesna intervencija je ustanova koja svakom licu omogućava da učestvuje u tuđoj
parnici i u vlastitom interesu pomaže stranci na čijoj strani se miješa.Takvo treće lice dobija položaj umješača.
Postoje 2 osnovne pretpostavke za mogućnost učešća umješača: postojanje parnice i postojanje pravnog interesa
za miješanje u parnicu.
Postojanje parnice je logična pretpostavka da bi moglo doći do miješanja. Umješač može u parnicu stupiti u
bilo kojem njenom stadiju, pa čak i nakon podnošenja vanrednog pravnog lijeka.
Postojanje pravnog interesa utvrđuje se na osnovu postojanja određenog pravnog odnosa između stranke i
umješača. Postojanje nekog ekonomskog, emotivnog ili nekog drugog interesa nije razlog za miješanje. Pravni
Rokovi za preduzimanje parničnih radnji teku posebno za svakog suparničara. Međutim, radnja može biti
preduzeta sve dok rok teče u korist bilo kojeg od suparničara. Problem postoji u situacijama kad nužni
suparničari preduzimaju međusobno protivrječne (kolidirajuće) radnje. Mada to Zakon ne reguliše izričito,
smatra se da procesno-pravno dejstvo proizvodi radnja koja je najpovoljnija za sve suparničare.
28.5. EVENTUALNO ILI SUPSIDIJARNO SUPARNIČARSTVO
Tužilac može istom tužbom obuhvatiti 2 ili više tuženih, i to tako što će tražiti da tužbeni zahtjev bude
prihvaćen prema slijedećem tuženom, u slučaju da bude pravosnažno odbijen prema onome ko je u tužbi
naveden prije. Dakle, svi oni koji su navedeni iza prvotuženog su eventualni ili supsidijarni.
Do eventualnog suparničarstva može doći samo u situacijama u kojima tužilac prema svim tuženima postavlja
isti zahtjev, ili različite zahtjeve koji su u međusobnoj vezi i za koje je stvarno i mjesno nadležan isti sud.
Ustanovom eventualnog suparničarstva izbjegava se rizik pokretanja druge parnice. Ako se pokaže da
prvotuženi nije pasivno legitimisan, sud će donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan i
tada dolazi do rasprave o osnovanosti tužbenog zahtjeva prema drugom tuženom. Ako se tužbeni zahtjev prema
prvotuženom usvoji, prema eventualnim suparničarima će se odbiti kao neosnovan.
28.6. SUPARNIČARSTVO NA OSNOVU ZAKONA
Zakon izričito propisuje da glavni dužnik i jemac mogu biti zajednički tuženi, ako se sadržaj ugovora o jemstvu
tome ne protivi. Jemac ne može tražiti od povjerioca da u slučaju tužbe ustaje prvo protiv glavnog dužnika. Ako
se jemac nalazi u obavezi samo ukoliko glavni dužnik ne bude mogao platiti dug, glavni dužnik i jemac ne
mogu biti zajednički tuženi jer bi to bilo u suprotnosti sa sadržajem ugovora o jemstvu.
28.7. Glavno miješanje u parnicu (interventio principalis)
Lice koje traži stvar ili pravo povodom kojeg se već vodi parnica između drugih lica, može pred istim sudom
pred kojim teče ta parnica tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak pravosnažno ne okonča.
Tužbom tog lica pokreće se tzv.intervencijski postupak, pa otuda i naziv ustanove "glavna intervencija" ili
"glavno miješanje". Ova tužba dopuštena je samo ako su ispunjene 2 pretpostavke: da već postoji prethodna
parnica, te da je zahtjev intervenijenta upravljen na stvar ili pravo o kome između stranaka teče parnica.
Tužba glavnog intervenijenta za posljedicu ima zasnivanje suparničarstva na pasivnoj strani: tužilac i tuženi iz
već pokrenute parnice dobivaju položaj tuženih.
Što se tiče postupanja suda, obzirom da odlučivanje o tužbenom zahtjevu glavnog intervenijenta ima
prejudicijelan značaj za ishod prve parnice, najcjelishodnije je da sud prvo raspravi i odluči o tužbenom
zahtjevu glavnog intervenijenta, pa tek onda da nastavi raspravljanje o tužbenom zahtjevu iz prve parnice.
Ovi elementi mogu se podijeliti u 2 grupe. U prvu grupu spadaju podaci koje obavezno sadrži i svaki drugi
podnesak: oznaka suda, stranaka i predmeta spora.
Predmet spora označava se prema njegovoj pravnoj prirodi. Uz oznaku predmeta navodi se i njegova novčana
vrijednost. Ako je tužbeni zahtjev usmjeren na novčano potraživanje, za određivanje vrijednosti je mjerodavna
visina glavnog tužbenog zahtjeva. Ako tužbeni zahtjev nije usmjeren na novčano potraživanje, tužilac je dužan
da naznači vrijednost predmeta spora. Oznaka vrijednosti predmeta spora ima višestruku funkciju. Za nju se,
prema vrijednosnom kriteriju, veže određivanje nadležnosti, sastava suda, ulaganje revizije ili vrste postupka.
U drugu grupu spadaju elementi koji su karakteristični za tužbu kao posebnu procesnu ustanovu. To su: tužbeni
osnov, dokazi i tužbeni zahtjev.
33.2. OSNOV TUŽBE
Razlikuju se činjenični i pravni osnov tužbe. Činjenični je obligatoran, a pravni fakultativan.
Činjenični osnov obrazuju pravno relevantne činjenice iz kojih tužilac kao pravnu posljedicu izvodi tužbeni
zahtjev. Karakter pravno relevantnih činjenica imaju samo one činjenice za koje pravne norme vežu određene
pravne posljedice.
Činjenični osnov mora u tužbi biti prezentiran u obimu koji omogućava dopuštenost raspravljanja o tužbenom
zahtjevu, a ne i u obimu koji omogućava odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ovo iz razloga što sud
svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva donosi na osnovu činjenica utvrđenih na glavnoj raspravi, a ne na
osnovu činjenica iznesenih u tužbi.
Teorijski aspekti utvrđivanja identiteta tužbenog zahtjeva. Tužilac je dužan da u tužbi iznese činjenično stanje u obimu
koji omogućava odlučivanje o dopuštenosti tužbe. U odgovoru na pitanje koji je to obim postoje 2 teorije: Prema teoriji
individualiziranja, dovoljno je da tužilac iznese osnovna materijalno-pravna obilježja pravnog odnosa iz kojeg izvodi tužbeni
zahtjev, bez navođenja pojedinih činjenica. Prema teoriji supstanciranja, tek na osnovu konkretnih činjenica moguće je
potpuno odrediti identitet istaknutog tužbenog zahtjeva.
Međutim, ispravnost jedne ili druge teorije zavisi od konkretnog predmeta. Npr. ako jedna osoba tuži drugu za ispunjenje
ugovora o kupoprodaji, a to je jedini ugovor te vrste koji su zaključili, onda je za određenje identiteta tužbenog zahtjeva
dovoljno da se on odredi prema pravnoj prirodi odnosa iz kojeg se izvodi. Međutim, ako je između tih osoba zaključeno više
istovrsnih ugovora, onda će biti neophodno iznijeti i faktičke činjenice u obimu koji je potreban da bi se istaknuti tužbeni
zahtjev individualizirao (npr.mjesto ili vrijeme zaključenja ugovora).
Pravni osnov je fakultativan element (za razliku od činjeničnog osnova). Pravnu prirodu predmeta spora
utvrđuje sud putem pravne kvalifikacije, tako što stvarne činjenice supsumira pod odgovarajuće norme
materijalnog prava. Zato pravne tvrdnje tužioca ne obavezuju sud, niti tužilac može imati štetne posljedice jer je
dao pogrešnu pravnu kvalifikaciju.
Indicije. Indicije su posredno relevantne činjenice iz kojih se izvodi zaključak o tačnosti pravno relevantnih
činjenica. Indicije se ne mogu smatrati pretpostavkama, već vrstom posrednih dokaza, jer sud koristi indicije u
svrhu dokazivanja pravno relevantnih činjenica onda kad ne raspolaže neposrednim dokazima.
Sud mora u potpunosti biti ubijeđen u istinitost činjenica koje su u funkciji indicije, jer iz njih izvodi zaključak o
tačnosti pravno relevantne činjenice. Dokazivanje putem indicija se znatno više koristi na području krivičnog
prava u odnosu na građansko pravo.
35.3. Teret dokazivanja (onus probandi)
Pojam. Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve /onus proferendi/ i da
predlože dokaze kojima se može utvrditi tačnost spornih činjeničnih tvrdnji. Prezentiranje procesne građe -
činjenica i dokaza odvija se u okviru zahtjeva koje postavljaju raspravno i istražno načelo. Dakle, ako stranke
ne ponude dovoljno dokaza za pravilno utvrđivanje činjenica, sud je dužan da označi i dopuni dokazna sredstva.
Ako rezultati izvedenih dokaza ne daju osnova za izvođenje činjeničnog zaključka o tačnosti spornih činjenica,
sud će primijeniti pravila o teretu dokazivanja - presudu će donijeti na štetu one stranke koja nije bila u stanju
pružiti dokaze koji bi kod suda stvorili uvjerenje u istinitost njenih činjeničnih tvrdnji.
Preraspodjela tereta dokazivanja. ZPP ne sadrži opća pravila o preraspodjeli tereta dokazivanja između
stranaka. U krivičnom postupku se ovaj problem rješava u skladu sa principom prezumpcije nevinosti.
Actio denegare i teret dokazivanja - U građanskom pravosuđu, najvažnija pravila o preraspodjeli tereta
dokazivanja su obuhvaćena u 3 maksime:
1. Teret dokaza leži na stranci koja nešto tvrdi, a ne na onoj koja poriče;
2. Ako tužilac ne dokaže tvrdnje na kojima zasniva svoj zahtjev, tuženi se oslobađa;
3. Ulaganjem prigovora, tuženi postaje tužilac u pogledu dokazivanja tvrdnji iz tih prigovora.
Predmet dokazivanja (thema probandi). Sve činjenice koje se javljaju kao predmet dokazivanja se u pravnoj
teoriji dijele u 4 grupe:
1. činjenice kojima se pravo stvara - dokazuje stranka koja se na njih poziva, a to je najčešće tužilac;
2. činjenice kojima se pravo mijenja (modificira) - dokazuje tuženi (npr. da je produžen rok za ispunjenje
ugovora);
3. činjenice kojima se pravo gasi - dokazuje tuženi (npr.da je protekao rok zastare, da je dug plaćen itd);
4. činjenice kojima se sprečava nastanak prava - dokazuje stranka koja se na njih poziva, a to je najčešće
tuženi.
35.4. DOKAZ (PROBATIO)
Vrste dokaza. Dokaz kao pojam se upotrebljava u značenju dokaznog sredstva, dokazne građe, dokaznog
osnova ili dokazne činjenice itd. Međutim, značajno je razlikovati pojmove dokaznih činjenica i dokaznih
sredstava.
Dokazne činjenice (dokazni osnov) su sve one činjenice iz kojih sud crpi saznanje na osnovu kojeg izvodi
zaključak o tačnosti pravno-relevantnih činjenica. Dokazna sredstva su određeni izvori iz kojih se crpi to
saznanje. Npr. svjedok je dokazno sredstvo, a sadržaj njegovog svjedočenja je dokazna činjenica ili dokazni
osnov.
U teoriji se dokazi dijele na stroge ili dokaze u užem smislu i posvjedočenja, kao dokaze u širem smislu.
Obzirom na vezu između dokaznih činjenica i predmeta dokazivanja, dokazi se dijele na nesporedne i posredne.
Posredni dokazi ili indicije ne dopuštaju mogućnost izvođenja neposrednog zaključka o postojanju pravno
relevantnih činjenica, već je potrebna dodatna misaona operacija koju sud izvodi po pravilima logike i općeg
životnog iskustva. Zato dokazivanje putem indicija nije poželjno, jer je nepouzdano.
Obzirom na način njihovog pribavljanja, posredni i neposredni dokazi se dijele na izvorne i izvedene. Npr.
sadržaj iskaza svjedoka koji pred sudom svjedoči o onome što mu je poznato iz vlastitog saznanja je izvoran
dokaz, dok je sadržaj iskaza svjedoka o činjenicama koje je saznao na osnovu pričanja drugih izveden dokaz.
Sadržaj oba iskaza spada u neposredne dokaze, jer se neposredno odnose na pravno relevantne činjenice.
35.5. Dokazna sredstva (media, instrumentum probandi)
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 48
Prema vrsti izvora dijele se na lična i stvarna. Lična sredstva su svjedoci, vještaci i saslušanje stranaka, a u
stvarne spadaju isprave i predmeti uviđaja.
Svjedoci. Svjedok u postupku je svaka osoba koja pred sudom iskazuje svoje saznanja o određenim čnjenicama.
Obično su to događaji iz prošlosti o kojima se saznanje više ne može steći opažanjem. Bitno je naglasiti da
svjedok sudu saopštava svoje saznanje, ali ne i mišljenje kao vrijednosni sud.
Svjedok obično saopštava sudu svoje saznanje o činjenicama do kojih dolazi neposrednim čulnim opažanjem.
Iskaz svjedoka je relevantan i onda kad sudu saopštava saznanje do kojeg nije došao neposredno, nego tek
posredstvom drugih lica. Pravilo koje ne dozvoljava svjedočenje "po čuvenju" je napušteno u većini procesno-
pravnih sistema, osim u angloameričkom.
Jedno od najvažnijih pravila dokaznog postupka u angloameričkom pravu je institut "hearsay" (dokaz po
čuvenju), koji se primjenjuje i u parničnom i u krivičnom postupku. Prema tom pravilu, svjedok može svjedočiti
samo o činjenicama koje je neposredno saznao čulnim opažanjem. Nije mu dopušteno da ponavlja ono što mu je
neko treći rekao o tim činjenicama, niti da podnese pismeni iskaz u kome to lice daje opis činjenica o kojima
svjedok svjedoči. U oba slučaja to je hearsay (rekla-kazala) dokaz i kao takav je, uz određene izuzetke,
nedopustiv u angloameričkom sudskom postupku.
Sposobnost i dužnost svjedočenja. U načelu je svaka fizička osoba sposobna da se pojavi u funkciji svjedoka.
Uzrast, zdravstveno stanje, zainteresiranost i druge okolnosti same po sebi nemaju uticaja na sposobnost da se
bude svjedok, ali imaju značaj kod ocjene dokazne snage svjedokovog iskaza.
Mogućnost pojavljivanja u svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici razlikuje se od opće sposobnosti da se bude
svjedok. Naime, u svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici ne može se pojaviti osoba koja je u istoj parnici
sudija, stranka ili zakonski zastupnik stranke.
Dužnost svjedočenja je opća, za sva lica pod jurisdikcijom domaćih sudova. U tu dužnost spada obaveza
odazivanja na poziv suda, davanja iskaza pred sudom, te istinitog svjedočenja. Za lažno svjedočenje je
propisana krivična odgovornost. ZPP nije predvidio mogućnost svjedočenja pod zakletvom. Inače, u uporednom
pravu postoje 2 sistema sudske zakletve: promisorni /sistem u kome se zakletva daje prije davanja iskaza/i
asertoni /sistem u kome se zakletva daje poslije davanja iskaza/.
Ograničenja svjedočenja tiču se samo dužnosti davanja iskaza, ali ne i dužnosti odazivanja pozivu suda. Od
dužnosti svjedočenja oslobađaju se:
1. lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja službene ili vojne tajne, dok ga nadležni organ ne
oslobodi ove dužnosti. O ovom razlogu sud vodi računa po službenoj dužnosti;
2. lice koje bi u funkciji svjedoka moglo svojim iskazom dovesti u pitanje integritet profesije (punomoćnik,
ispovjednik, advokat ili ljekar);
Osim potpunog oslobađanja od dužnosti svjedočenja, u pojedinim slučajevima svjedok ima pravo uskratiti
odgovor na pojedina pitanja. Uskraćivanje odgovora na pojedina pitanja moguće je samo iz važnih razloga i to
naročito ako bi svjedok odgovorom na to pitanje izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom
gonjenju sebe ili svoje srodnike.
Svjedok ne može zbog opasnosti od imovinske štete uskratiti svjedočenje o pravnim poslovima pri kojima je bio
prisutan kao pozvani svjedok.
Slobodna ocjena iskaza svjedoka – svjedoci su dokazno sredstvo koje se najčešće koristi, a istovremeno i jedno
od najnepouzdanijih izvora saznanja iz razloga ljudskog bio-psihološkog sastava.
Izvođenje dokaza-saslušanje svjedoka je procesna radnja koja se izvodi u određenoj procesno-pravnoj formi.
Ta forma određena je prvenstveno zahtjevima načela neposrednosti, usmenosti i javnosti. Prilikom ispitivanja
svjedok ima pravo na upotrebu vlastitog jezika. Osim toga, ima pravo na naknadu troškova i izmakle dobiti.
Izjavu svjedoka sud ocjenjuje po načelu slobodne ocjene dokaza.
Vještak je stručno lice koje se javlja u funkciji dokaznog sredstva, u situacijama kad je za utvrđenje određenih
činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Sadržaj vještačenja u svakom konkretnom slučaju
utvrđuje sud, obzirom na prirodu i karakter činjenica koje su predmet dokazivanja. U tom smislu moguće je da:
1. Vještak samo utvrđuje određene činjenice - npr. kad ljekar utvrđuje tjelesne povrede oštećenog u sporu za
naknadu štete;
2. Vještak upozna sud sa osnovnim pravilima jedne naučne oblasti ili struke, a koja su relevantna za pravilno
saznanje određenih činjenica;
3. Vještak izvodi zaključke iz činjenica koje mu se prezentiraju - npr. vještak daje mišljenje da li isporučena
roba odgovara ugovorenom kvalitetu;
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 49
4. Najčešće sadržaj vještačenja obuhvata i utvrđivanje određenih činjenica i istovremeno izvođenje zaključaka
iz tih činjenica. Vještak faktički obavlja ono što bi radio sud da je raspolagao stručnim znanjem. Međutim,
sadržaj vještačenja ne zamjenjuje niti potiskuje aktivnost suda na području utvrđivanja činjenične osnove za
donošenje odluke.
Za razliku od vještaka, svjedok stručnjak je lice koje sudu saopštava svoje saznanja o činjenicama iz prošlosti, s
tim što su takva saznanja zasnovana na posebnom stručnom znanju.
U funkciji vještaka može se pojaviti svako lice koje raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a vještačenje se
može povjeriti i odgovarajućoj stručnoj ustanovi. Vještaci se prvenstveno određuju iz reda stalnih sudskih
vještaka. Vještačenje najčešće vrši jedan vještak, a sud može odrediti 2 ili više vještaka ako ocijeni da je
vještačenje složeno.
Položaj vještaka u postupku određen je činjenicom da se vještak smatra dokaznim sredstvom i u tom smislu se
ne razlikuje od bilo kojeg drugog dokaznog sredstva. Obzirom da sadržaj vještačenja po svom krajnjem dometu
zadire u određene prerogative suda, on može biti izuzet iz istih razloga kao i sudija.
Za razliku od svjedočenja, opća dužnost vještačenja ne postoji, jer je vještak zamjenjiv. Dužnost vještačenja
obuhvata dužnost odazivanja na poziv suda i dužnost iznošenja nalaza i mišljenja. Zbog neispunjenja ove
dužnosti, vještaku se mogu izreći samo novčane sankcije, dok svjedok može biti prinudno doveden, pa i
zatvoren do 30 dana.
Izvođenje i ocjena vještačenja. Vještak svoj nalaz i mišljenje po pravilu iznosi usmeno na raspravi, s tim što
mu sud može odrediti da u određenom roku prije rasprave podnese pismeno svoj nalaz i mišljenje, koje uvijek
mora biti obrazloženo.
Vještačenje se može obnoviti sa istim ili drugim vještacima u slijedećim slučajevima:
1. ako se nalazi 2 ili više vještaka o istom pitanju bitno razlikuju;
2. ako je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili protivrječan sam sa sobom, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti
ponovnim saslušanjem vještaka;
3. ako se pojavi osnovana sumnja u pravilnost datog mišljenja. Ovdje se radi o primjeni tzv.nadvještačenja ili
supervizije, koja se povjerava specijaliziranim ustanovama (institutima).
Mišljenje vještaka sud ocjenjuje po načelima slobodne ocjene dokaza. Sud je dužan u obrazloženju iznijeti
razloge, bilo da usvaja ili odbija mišljenje vještaka.
Saslušanje stranaka kao dokazno sredstvo. Kao posljedica uvođenja slobodne ocjene dokaza, umjesto instituta
stranačkih zakletvi, funkciju posebnog dokaznog sredstva dobilo je saslušanje stranaka. Saslušanje stranaka kao
dokazno sredstvo neophodno je razlikovati od informativnog saslušanja stranaka. U funkciji informativnog
saslušanja, stranke se pojavljuju kao subjekti parničnog postupka.
Do saslušanja stranaka u funkciji dokaznog sredstva dolazi tek na kraju glavne rasprave. Izjave koje stranka daje
u funkciji dokaznog sredstva nemaju karakter procesnih radnji. Kad je u pitanju pravno lice, saslušava se njegov
zastupnik.
Stranke su supsidijarno dokazno sredstvo, jer sud može izvesti dokaz saslušanjem stranaka samo ako nema
drugih dokaza ili kada i pored izvedenih drugih dokaza nađe da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica.
Obzirom da su stranke zainteresirane za ishod odlučivanja, stranke se smatraju najnepouzdanijim izvorom
saznanja.
Izvođenje dokaza saslušanjem stranaka je procesno uobličeno kao i saslušanje svjedoka. Sud dokaz izvodi
saslušanjem obiju stranaka. On može saslušati samo jednu stranku:
- ako se druga stranka ne odazove pozivu ili uskrati davanje iskaza;
- ako saslušanje druge stranke nije moguće.
Prema stranci koja se nije odazvala pozivu se ne mogu primjenjivati nikakve prinudne mjere, niti se stranka
može prinuditi na davanje iskaza jer iskaz dat pod takvim okolnostima ne bi mogao imati nikakvu dokaznu
vrijednost. Za davanje lažnog iskaza stranka u funkciji dokaznog sredstva odgovara kao i svjedok.
ISPRAVE spadaju u stvarna dokazna sredstva. Pod ispravama se podrazumijeva svaki fizički predmet na kome
je određenim znacima zapisana neka misao. Dokazni osnov kod isprava je uvijek njihov sadržaj, za razliku od
predmeta uviđaja, gdje predmet sam po sebi predstavlja dokazni osnov.
Razlikuje se više vrsta isprava, u zavisnosti od kriterija koji se uzima u razmatranje. Među najvažnijim
kriterijima su sadržaj isprave, forma isprave i izdavalac isprave.
Obaveze na ime sudskih taksi regulišu se Zakonom o sudskim taksama, čiji sastavni dio je i taksena tarifa.
Takseni obveznik je lice koje pokreće postupak, odnosno lice u čijem interesu se preduzimaju procesne radnje.
36.2. Funkcija parničnih troškova
Sve parnične troškove snose stranke. Svaka stranka unaprijed snosi troškove koje je prouzrokovala svojim
radnjama, a u krajnjem rezultatu snosi ih ona stranka koja je izgubila parnicu. Obaveze koje nastaju na osnovu
plaćanja parničnih troškova ne smiju biti prepreka za traženje i ostvarivanje pravne zaštite. Neplaćanje ili
nedovoljno plaćanje takse ne može biti smetnja za pokretanje i tok postupka, ali se može zahtijevati prinudno
izvršenje ako stranka odbije platiti taksu.
36.3. Prethodno snošenje parničnih troškova
Svaka stranka prethodno snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama. Ako obje stranke predlažu isti
dokaz, ili ga sud određuje po službenoj dužnosti, iznos troškova u jednakim dijelovima polažu obje stranke. Ako
je po službenoj dužnosti odredio izvođenje dokaza, sud može odrediti da troškove plati samo jedna stranka.
Svjedok i vještak moraju zahtijevati naknadu odmah nakon saslušanja. U suprotnom gube pravo na naknadu.
Dužnost suda je da ih na ovo upozori.
Ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen, sud će odustati od izvođenja dokaza ali ga to ne
oslobađa obaveze da sporne činjenice utvrđuje drugim dokazima. U sporovima u kojima je jače izraženo načelo
inkvizitornosti, ako stranke ne polože dužni iznos, troškovi izvođenja dokaza isplatiće se iz sredstava suda.
36.4. Konačno snošenje parničnih troškova
Osnovni kriterij je kriterij uspjeha u parnici. Stranka koja je izgubila parnicu u cjelosti snosi svoje vlastite
troškove i nadoknađuje troškove suprotne stranke. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može odrediti da
svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Obaveza
na uzajamnu naknadu postoji onda kad je razlika u uspjehu znatna.
Što se tiče suparničara, po pravilu svaki od njih snosi jednak dio troškova. Ako postoji znatna razlika u pogledu
njihovog udjela u predmetu spora, sud će obzirom na visinu tih udjela srazmjerno podijeliti i troškove.
U sporovima u kojima učestvuju u ulozi stranke, javni tužilac i ombudsmen imaju pravo na naknadu troškova,
ali ne i na nagradu. Kad se javljaju u ulozi trećeg lica, njihovi troškovi se podmiruju iz budžetskih sredstava.
36.5. Ostali kriteriji naknade parničnih troškova
Neovisno od ishoda parnice, stranka je dužna da protivnoj stranci nadoknadi troškove koje je prouzrokovala
zloupotrebom procesnih prava, svojom krivicom ili slučajem koji se njoj dogodio.
Naknada se odnosi samo na nužne troškove, tj. troškove koji su bili neophodni za vođenje parnice. O kojim
troškovima se u konkretnom slučaju radi odlučuje sud uzimajući u obzir sve okolnosti. Nagrada advokatu se
određuje prema advokatskoj tarifi.
Tužilac koji je povukao tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje
tužbe uslijedilo odmah nakon što je tuženi ispunio svoju obavezu. Stranka koja odustane od pravnog lijeka je
dužna suprotnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u postupku povodom pravnog lijeka. Zahtjev za naknadu
troškova može se staviti u roku od 15 dana od dana prijema obavještenja o odustanku, odnosno o povlačenju
tužbe.
Ako je parnica završena sudskim poravnanjem, svaka stranka podmiruje svoje troškove ako drugačije nije
dogovoreno. Troškovi neuspjelog poravnanja ulaze u parnične troškove.
36.6. Odlučivanje o naknadi
Sud o naknadi parničnih troškova odlučuje bez raspravljanja i to samo na prijedlog stranaka. Zahtjev za naknadu
stranke mogu staviti najkasnije do okončanja rasprave. Odluka o troškovima po pravilu je sastavni dio presude o
meritumu. Posebnim rješenjem se odlučuje o naknadi troškova samo ako pravo na naknadu ne zavisi od odluke
o glavnoj stvari.
U postupku povodom pravnih lijekova, odluka o naknadi troškova zavisi od stava višeg suda prema žalbi. Ako
odbaci ili odbije pravni lijek, viši sud neposredno odlučuje i o troškovima tog pravnog lijeka. Ako preinači
odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, ili je ukine i odbaci tužbu, viši sud će odlučiti o troškovima cijelog
postupka. Ako ukine odluku i predmet vrati na ponovno suđenje, ostaviće da se o troškovima postupka
povodom pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.
38.3. PROTIVTUŽBA
Protivtužba je tužba koju podiže tuženi u parnici koja teče povodom tužbe, i njome protiv tužioca ističe
samostalan tužbeni zahtjev. Protivtužba može biti odbrambena radnja čisto defanzivnog karaktera, a može biti i
ofanzivna radnja. U prvom slučaju, tužbeni zahtjev iz protivtužbe je usmjeren na odbijanje zahtjeva iz tužbe
(prejudicijelna i kompenzaciona protivtužba). Kao ofanzivna radnja, protivtužba omogućava da u istoj parnici
tuženi ostvari neko svoje pravo protiv tužioca (koneksna protivtužba).
Vrste protivtužbe su:
1. Koneksna protivtužba se određuje obzirom na vezu (koneksitet) koja postoji između zahtjeva iz tužbe i
protivtužbe. Koneksitet postoji kad se oba zahtjeva zasnivaju na istom činjeničnom stanju. Npr. prodavac
ustaje tužbom i traži isplatu kupoprodajne cijene za isporučenu robu. Kupac ustaje protivtužbom i traži
naknadu štete zato što isporučena roba ne odgovara ugovorenom kvalitetu.
2. Prejudicijelnom protivtužbom tuženi ističe zahtjev da se utvrdi (ne)postojanje pravnog odnosa od kojeg
zavisi odluka o tužbenom zahtjevu. Npr.tužilac kondemnatornom tužbom traži ispunjenje ugovora, a tuženi
protivtužbom traži da se utvrdi da kupoprodajni ugovor ne postoji. Prejudicijelna protivtužba najčešće ima
karakter deklaratorne tužbe negativnog utvrđenja. U ovakvim situacijama tuženi može upotrijebiti
protivtužbu ili obični prigovor. Ako tuženi ima pravni interes da se o prejudicijelnom spornom pravnom
odnosu donese odluka sa dejstvom pravosnažnosti, onda će se poslužiti protivtužbom.
3. Kompenzacionom protivtužbom tuženi protiv tužioca ističe tužbeni zahtjev upravljen na potraživanje
podobno za kompenzaciju sa zahtjevom tužioca. Dakle, tuženi se može poslužiti prigovorom kompenzacije
ili kompenzacionom protivtužbom. Protivtužba ima prednost u situacijama kad je protivpotraživanje veće
od potraživanja.
Pretpostavke dopuštenosti. Protivtužba je dopuštena od trenutka zasnivanja litispedencije povodom tužbe do
okončanja glavne rasprave. Mora ispunjavati sve procesne pretpostavke kao i tužba. Zahtjev iz tužbe i
protivtužbe mora biti raspravljan u istoj vrsti postupka. Za protivtužbu je po pravilu nadležan sud pred kojim
teče parnica (atrakciona nadležnost). Izuzetak postoji u slučaju kad je za zahtjev iz protivtužbe stvarno nadležan
viši sud.
Postupak po protivtužbi. Povodom protivtužbe se zasniva samostalna parnica. Sud raspravljanje o zahtjevu iz
tužbe i protivtužbe može razdvojiti, ali iz razloga ekonomičnosti najčešće zajedno raspravlja o oba zahtjeva.
Okončanje parnice povodom tužbe nema uticaja na tok parnice povodom protivtužbe.
39. SUDSKE ODLUKE
Sudske odluke su radnje preduzete u zakonom propisanoj formi, a kojima sud zauzima svoj stav prema
određenim pitanjima koja se javljaju u procesu raspravljanja i odlučivanja o predmetu spora. Obzirom na
procesnu formu, sudske odluke se dijele na presude i rješenja. Presudom sud odlučuje o predmetu spora, tj. o
tužbenom zahtjevu. U formi rješenja sud odlučuje o tzv.procesnim pitanjima, tj. pitanjima koja se ne tiču
neposredno predmeta spora, ali se javljaju u vezi sa raspravljanjem i odlučivanjem. Izuzetno, sud o predmetu
spora odlučuje u obliku rješenja u postupku izdavanja platnog naloga i u postupku zbog ometanja posjeda.
Presude se uvijek izrađuju kao poseban dokument, a samo pojedina rješenja se uobličavaju kao posebni
dokumenti, dok se ostala unose u sudski zapisnik.
39.2. Presude
Značenje. Presuda je završni akt kojim se okončava raspravljanje i odlučivanje o predmetu spora u
prvostepenom postupku. Njome se ostvaruje sadržaj sudske funkcije kao konkretizacije općih pravnih normi na
pojedinačne životne situacije.
Sudski silogizam. Sud presudom odlučuje po principu "ili-ili", tj. usvaja ili odbija tužbeni zahtjev, a na osnovu
zaključka o njegovoj osnovanosti. Taj zaključak se izvodi silogističkom operacijom: donju premisu (praemisa
minor) čine pravno-relevantne činjenice, a gornju (praemisa maior) čine odgovarajuće norme materijalnog
prava. Čijenično stanje sud po pravilu utvrđuje izvođenjem dokaza, a sadržaj pravnih normi tumačenjem.
Kad je utvrdio obje premise, sud supsumira, tj. podvodi utvrđeno činjenično stanje pod odgovarajuće norme
materijalnog prava i izvodi zaključak o osnovanostu tužbenog zahtjeva.
4
odgađanje donošenja kontumacione odluke
GPP – dr. Branko Čalija; dr. Sanjin Omanović 60
Res iudicata. Najvažniji aspekt dejstva pravosnažnosti u materijalnom smislu jeste dejstvo presuđene stvari (res
iudicata), što znači da je isključena mogućnost pokretanja nove parnice o istom predmetu i između istih
stranaka pred bilo kojim sudom. Ovo dejstvo je izraz zahtjeva načela ekonomičnosti i pravne sigurnosti. Za
određivanje identiteta predmeta spora mjerodavan je tužbeni zahtjev. Dakle, sud će kao nedopuštenu odbaciti
tužbu kojom se želi pokrenuti nova parnica sa istim tužbenim zahtjevom, bez obzira da li se zahtjev zasniva na
istom ili drugačijem činjeničnom ili pravnom osnovu.
Dejstvo presuđene stvari. Pravosnažna presuda ima značaj negativne procesne pretpostavke (smetnje) na koju
sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Osim toga, pravosnažnost ima prejudicijelno dejstvo, a
po pravilu predstavlja i preduslov za izvršnost presude. Prejudicijelno dejstvo se ogleda u tome što pravosnažna
presuda o određenoj stvari vezuje svaki drugi sud ili državni organ pred kojim se ta stvar javlja kao prethodno
(prejudicijelno) pitanje u nekom drugom postupku.
39.13. GRANICE PRAVOSNAŽNOSTI
Određuju se u 3 aspekta: objektivno (obzirom na predmet odlučivanja), subjektivno (obzirom na lica) i
vremenski (obzirom na vrijeme koje je mjerodavno za presuđivanje).
Objektivne granice. Predmet pravosnažnosti je samo odluka o tužbenom zahtjevu. Dakle, njome je zahvaćen
samo dispozitiv presude. Ako je na zahtjev stranaka o prejudicijelnom pitanju odlučivano kao o glavnom
pitanju, ova odluka se takođe unosi u dispozitiv i predstavlja predmet pravosnažnosti. Isto važi i za odluku o
prigovoru kompenzacije (tj.odluka o postojanju ili nepostojanju protivpotraživnja). Elementi koji se unose u
obrazloženje odluke ne mogu biti predmet pravosnažnosti, kao npr:
a) Činjenice koje čine osnov odluke o tužbenom zahtjevu;
b) Opća pravna pravila na osnovu kojih je sud donio odluku;
c) Odluka o prethodnom pitanju;
d) Prigovori tuženog, sa izuzetkom prigovora kompenzacije.
U našem pravu, svojstvo pravosnažnosti odluke stiču i u onom dijelu u kome sud prekoračuje tužbeni zahtjev,
pošto na prekoračenje tužbenog zahtjeva sud ne pazi po službenoj dužnosti.
Subjektivne granice pravosnažnosti. Dejstvo pravosnažnosti se u principu proteže samo na stranke. Izuzetno,
presuda može da proizvodi dejstvo pravosnažnosti erga omnes (npr.presuda kojom se utvrđuje da brak postoji
ili ne postoji).
Prošireno dejstvo pravosnažnosti presuda ima prema pravnim sukcesorima stranaka. Oni svoj pravni položaj
izvode iz pravnog položaja svojih prethodnika. Ovakvo dejstvo presuda ima i prema neposrednom posjedniku
stvari.
Vremenske granice pravosnažnosti. Pravosnažnost odluke se vremenski veže za stanje u materijalno-pravnom
odnosu koje je postojalo u trenutku zaključenja glavne rasprave. Stranka koja je do okončanja glavne rasprave
propustila iznijeti sve pravno relevantne činjenice jer joj nisu bile poznate, može tražiti ponavljanje postupka, ali
ne može na osnovu tih činjenica pokretati novu parnicu sa istim tužbenim zahtjevom.
39.14. PRAVOSNAŽNOST RJEŠENJA
Sva rješenja protiv kojih je dopuštena posebna žalba podobna su za pravosnažnost. Za pravosnažnost nisu
podobna rješenja protiv kojih uopće nije dopuštena žalba ili protiv kojih nije dopuštena posebna žalba. To su
prvenstveno rješenja kojima se upravlja parnicom. Ona proizvode dejstva samo unutar parnice.
40. PRAVNI LIJEKOVI
40.1. Pojam
Žalba se može posmatrati sa 2 aspekta: kao pravo i kao pravni lijek. Kao pravni lijek, žalba je procesno-pravno
sredstvo u ostvarenju žalbe kao prava.
40.2. Sistem pravnih lijekova
Pravni lijekovi se dijele na redovne i vanredne. Redovni se ulažu protiv nepravosnažnih presuda i njihovim
ulaganjem se odlaže nastupanje pravosnažnosti. Redovni pravni lijek je žalba. Vanredni pravni lijekovi se ulažu
protiv pravosnažnih presuda. To su: revizija, zahtjev za zaštitu zakonitosti i prijedlog za ponavljanje postupka.
40.3. Redovni pravni lijekovi
Osnovna obilježja redovnih pravnih lijekova su:
- suspenzivnost – pravni lijek odlaže nastup pravosnažnosti odluke protiv koje se ulaže;
- devolutivnost – ovo dejstvo sastoji se u zasnivanju nadležnosti višeg suda u odnosu na onaj koji je donio
pobijanu presudu;