Antropocentrizam i svjetonazori
"Bol je bol, bilo da je nanesena čovjeku ili životinji, i biće koje ga podnosi, bilo čovjek ili
životinja, kako je osjetljivo na njegove muke, dok on traje, pati opako ... Bijeli čovjek ... ne
može imati prava, na osnovu boje svoje kože, da porobljava i tiranizira crnog čovjeka ... Zbog
istog razloga, čovjek ne može imati prirodnog prava da zlostavlja i muči životinje."
Osvrnimo se oko sebe i uvidimo da postoje milioni i milijarde životinjskih i biljnih vrsta na
ovoj planeti; ljudi su samo jedna među njima. Reći ćete možda da smo mi najviši oblik života,
a svi ostali su ispod. Ali da li to opravdava zlostavljanje, mučenje, preziranje i neosjetljivost
na bilo kakve patnje onih koji su ispod, a za koje smo mi odgovorni? Ako je tako, zar se isti
princip ne bi mogao (ili morao) primjenjivati i na ljude? Da li su svi ljudi jednaki? Ne, ljudi se
razlikuju po mnogim svojstvima (inteligenciji, snazi, karakteru, ljepoti, ...) i razlike, kao što je
razlika između genija i idiota, mogu biti ogromne. Da li to znači da je puno manji zločin
zlostavljati idiota u usporedbi sa zlostavljanjem genija? Ukoliko bi se prihvatio takav princip,
morali bismo pod hitno mijenjati zakone!
Mi smo (u ovom trenutku) ljudi, i ljudi su najviši oblik života na Zemlji. Može biti ugodno
saznanje da pripadamo najvišem obliku života na jednom planetu; ali mi ovu činjenicu
koristimo da bi se prezirno odnosili prema svim drugim oblicima života. Pritom, čini se, nitko
ne postavlja pitanje kako se uopće dogodilo da je bilo tko od nas kao pojedinac rođen kao
čovjek, a neko drugo biće kao životinja ili biljka? Odnosno, da li mi uopće imamo ikakvih
zasluga za to? Jer, ako nemamo, to znači da smo jednostavno imali puno sreće, dok su neka
druga bića imala manje sreće, i to je sve! Drugim riječima, izvukli smo glavni zgoditak na
velikoj lutriji rađanja, a ponašamo se u najmanju ruku kao da smo dobili Nobelovu nagradu,
kao da iza toga stoji nekakva ogromna vlastita zasluga, godine mukotrpnog, sistematskog i
strpljivog rada i truda poduprtih velikim talentom i znanjem.
S tog stanovišta, izvrgavanje ruglu, preziranje, zlostavljanje, korištenje kao objekata uvreda i
pogrda onih živih bića koja su na lutriji života imala manje sreće i izvukla slabiji zgoditak
posve je istovjetno hipotetskom postupku čovjeka koji bi, dobivši glavni zgoditak na lutriji ili
Jack Pot na lotu, izvrgavao preziru, omalovažavanju i ismijavanju sve one koji nisu dobili, te
si uzimao pravo da ih zlostavlja, muči i ubija zbog svojih pretpostavljenih ciljeva ili čak samo
iz pukog zadovoljstva (?), bez ikakve grižnje savjesti, osjećaja niti žaljenja.
S ovog aspekta gledano, u osnovi postoje tri različita svjetonazora, sve ostalo su uglavnom
samo varijacije na temu.
Po prvom, (oficijelnom) kršćanskom, ljudi su Božji miljenici (a da to ničim nisu zaslužili jer
prije svog rođenja u ljudskom obliku nisu niti postojali. Bog ih je obdario besmrtnim dušama,
dok ih sva ostala Njegova stvorenja nemaju. Bog je dao ljudima vlast nad svim ostalim bićima
i životinjama, koje nije grijeh mučiti, zlostavljati ili ubijati, jer one nisu osobe (nemaju dušu).
Osim toga, kažu da je jedna od osobina Boga koji je nekim svojim stvorenjima podario sve, a
drugima ništa, te koji je tako širokogrudno dozvolio jednima da slobodno i nekažnjeno
zlostavljaju druge - pravednost!
Drugi svjetonazor (materijalizam) kaže da nema Boga kao ni duša, i da postoji samo materija.
Prema tome, mi smo rođeni samo jednom i kad umremo umrli smo zauvijek; sažetak ovog
svjetonazora predstavlja izreka: "samo jednom se živi". Svaka jedinka, čovjek ili bilo koje
drugo živo biće, doživljava iskustvo života na Zemlji samo jednom, i sa stanovišta te jedinke,
u to iskustvo ona je bačena sasvim slučajno, hirom onoga što nazivamo slučaj, sreća (dobra ili
loća). U to iskustvo bačena je iz ništavila, i čim ono završi, ona prestaje postojati, ponovo
tone u ništavilo iz kojeg je nekim čudom tako nenadano izronila. U ovom učenju prisutan je
još jedan momenat. Za razliku od teoloških shvaćanja koja vjeruju da su sve milijarde
životinjskih i biljnih vrsta na ovom planetu stvorene odjednom, činom Božjeg stvaranja,
materijalizam tvrdi da je do razvoja svih živih vrsta došlo evolucijom od najnižih,
jednostaničnih oblika života prema sve složenijim i složenijim oblicima. Prema tom
shvaćanju sasvim je jasno da ljudska vrsta ne bi nikad mogla nastati bez postojanja svih
njenih prethodnika u tom lancu; ali začudo, ta činjenica nije nimalo uzdrmala narcisoidni,
samoobožavalački trans ljudske vrste niti dovela bar do minimalnog poštovanja i minimalnog
humanog odnosa prema drugim vrstama. Preziranje i omalovažavanje nižih oblika života s tog
je stanovišta jednako kao kad bismo prezirali vlastito postojanje u dobi dojenčeta ili malog
djeteta, kad nismo mogli čak ni hodati ni govoriti ni kontrolirati izlučivanja iz tijela - jer da
nismo bili mala djeca nikad ne bismo mogli postati odrasli ljudi.
Oficijelno kršćanstvo implicira da je u samoj osnovi svijeta koji je Bog stvorio nejednakost, a
što dalje znači da je bio nepravedan, okrutan, i bez ljubavi prema bićima koja je stvorio, te da
se pri stvaranju svijeta ponašao kao "pijani kockar", što dakako izravno i snažno protivrječi
istodobnim i obilatim tvrdnjama oficijelnog kršćanstva o Božjoj pravednosti i ljubavi.