Anda di halaman 1dari 3

Anoreksija

Anoreksija je težak gubitak apetita čiji su


razlozi emocionalne prirode. Anorexia nervosa je poremećaj
jedenja u središtu kojeg se nalazi preplavljujući strah od
debljanja. Anoreksija ne nastaje zbog gubitka apetita već je
riječ o borbi protiv gladi zbog stalno prisutnog i potpuno
nerazumnog straha od debljanja koji ne popušta ni onda kad je
mršavost dostigla takve razmjere da je ugrožen život
bolesnika/ce. Iako je u središtu bolesti hrana, anoreksija je
bolest uma. Često započinje relativno prirodnom željom za
gubitkom nekoliko kilograma.

Oboljela osoba postaje opsjednuta slikom svog tijela i često doživljava sebe debelom iako
je istina suprotna.

Dok neka istraživanja ukazuju na to da geni mogu donekle predodrediti anoreksiju, većina
istraživača vjeruje da su ključni psihološki čimbenici. Anoreksičari imaju nisku razinu
samopoštovanja. U adolescenciji takve osjećaje mogu pogoršati hormonalne promjene,
kulturološke poruke koje veličaju mršavost te pritisci ili napetost unutar obitelji.

Psihoterapija, redovito medicinsko praćenje i


vođenje prehrane trebali bi biti dijelom svakog
programa liječenja anoreksije. Liječenje
anoreksije će se razlikovati , a ovisno o stadiju u
kojem se prepozna i pacijentovoj spremnosti na
suradnju. Hospitalizacija je obično nužna, ako je
pacijent izgubio više od 25% svoje uobičajene
tjelesne težine. U središtu liječenja se nalazi
prvenstveno individualna psihoterapija kako bi
se otkrili emocionalni problemi i teškoće
međuljudskih odnosa koji se možda nalaze u
pozadini bolesti. Obiteljska terapija je također
vrlo važna , ako pacijent živi sa obitelji.Osim
toga trebalo bi postaviti cilj u obliku točno
određenog raspona težine, a važni su i prehrambena edukacija i medicinsko praćenje.
Osim cinkovog sulfata često se propisuju i dodatne količine ostalih hranjivih tvari, sredstva
za pojačavanje apetita, antidepresivi, kao i sredstva protiv tjeskobe.

Simptomi

 Znatan gubitak na težini


 Strah od debljanja, čak i u omršavljelom stanju
 Pretjerano držanje dijeta i vježbanje
 Iskrivljena slika o tijelu
 Abnormalna zaokupljenost hranom, poput zbrajanja kalorija ili opsjednutog
proučavanja kuharica
 Zatvor
 Suha, žućkasta koža
 Rast dlaka na licu i tijelu,
gubitak dijela kose
 Prestanak menstruacije
 Potiskivanje spolne želje
 Hladne ruke i stopala na
uobičajenoj sobnoj temperaturi
 Kronična nesanica,
neobjašnjiv pad energije

Uz anoreksiju kao poremećaj hranjenja povezujemo i bulimiju. Bulimija je također


psihološkog podrijetla. Dok se anoreksičari jednostavno izgladnjuju, bulimičari se "čiste"
povraćanjem koje su sami izazvali. Oboljeli od bulimije također često koriste pilule za
mršavljenje, laksative i diuretike da bi smanjili težinu, iako su esktremno mršavi. Čišćenje
može imati dvije svrhe: sprječavanje dobivanja na težini, a i privremeno
ublažavanje depresije i ostalih negativnih osjećaja. Bulimija,
poput anoreksije, pogađa uglavnom mlade žene.

Bulimija se može javiti sama za sebe ili naizmjenice s


anoreksijom. U tom naizmjeničnom uzorku - koji se javlja
otprilike u svakom petom slučaju - djevojka neko vrijeme ne
želi jesti, pripremajući se za prejedanje; moguće je da u fazi
nejedenja upotrebljava i sredstva za potiskivanje apetita.
Unatoč preklapanju, ova dva poremećaja povezuju se s nekim
različitim crtama ličnosti: anoreksičari su skloni potiskivanju svojih poriva, uključujući
spolne; oboljeli od bulimije, s druge strane, obično udovoljavaju svojim žudnjama,
prenagljujući se, upadajući u nevolje s drogom, promiskuitetnim ponašanjem, krađom po
trgovinama ili nekontroliranim kupovanjem.

Smatra se da su pritisci i sukobi unutar obitelji prvotni znak bulimije. Bulimičarka je obično
osoba koja želi previše postići i teži savršenstvu, a osjeća da ne može zadovoljiti
očekivanja svojih roditelja. Njezino samopoštovanje je na niskoj razini i pati od depresije.
Možda je kao dijete bila fizički ili spolno zlostavljana; oko polovice svih obojelih od bulimije
ima u prošlosti iskustvo zlostavljanja.

Liječnik ili psiholog bi morao postaviti dijagnozu bulimije, ako postoje najmanje dvije
bulimične epizode tjedno u trajanju od tri mjeseca. Psihoterapija - često kombinirana s
antidepresivima - prvotni je način liječenja, zajedno sa savjetovanjem
o prehrani. Psihološko liječenje bulimije može uključivati pojedinačnu, obiteljsku ili skupnu
psihoterapiju.
Klara Pavlić, 8.a