TEORIJA INSTITUCIJA I RAZVOJA U DJELU ELINOR OSTROM: POVODOM NOBELOVE NAGRADE ZA EKONOMIJU 2009.

Zdravko Petak
Fakultet politikih znanosti, Sveuilite u Zagrebu

Osvrt

vedska kraljevska akademija znanosti ovogodinju je Nobelovu nagradu za ekonomiju prvi put dodijelila jednoj eni, amerikoj politologinji Elinor Ostrom. Profesorica Ostrom, ili jednostavno Lin, kako je od milja zovu oni koji su imali prigodu raditi i suraivati s njom, dobila je tu prestinu nagradu zajedno s Oliverom E. Williamsonom, poznatim amerikim institucionalnim ekonomistom. Nobelovu nagradu za 2009. godinu zasluili su za svoje doprinose ekonomskom upravljanju, ona za doprinose razumijevanju upravljanja zajednikim dobrima (commons), a on za istraivanja odnosa institucionalnih znaajki trita i hijerarhijskih organizacija kao to su tvrtke. Njihova su istraivanja komplementarna Williamson je usmjerio pozornost na problem reguliranja transakcija koje nisu pokrivene detaljnim ugovorima i

pravnim odredbama, a Ostrom je velik dio svojih istraivanja posvetila problemu provoenja pravila u lokalnim zajednicama. Oboje su pokazali da se ekonomske transakcije ne odvijaju samo na tritima, ve i u okviru tvrtki, razliitih asocijacija i zajednica, kuanstava i agencija. Ekonomska je teorija glavninu svojih istraivanja posveivala razmatranju trita, njegovih prednosti i nedostataka, a na izvjestan je nain zapostavila ulogu ostalih institucionalnih oblika u ekonomskim transakcijama. Dodjeljivanjem Nobelove nagrade za ekonomiju 2009. upravo njima dvoje zapravo se htjelo naglasiti da se ekonomska znanost treba vie okrenuti prouavanju razliitih oblika drutvene organizacije koje je dosada zanemarivala, a ne samo tritu. Jednostavnije reeno, eljelo se ukazati na injenicu da je ekonomija prije svega drutvena znanost, a ne znanost koja

205

Osvrti i recenzije

bi se trebala razvijati kao neki oblik prirodne znanosti zasnovane na matematikom izboru. Elinor Ostrom ve je niz desetljea jedna od vodeih svjetskih politologinja iji je rad dobro poznat i naoj znanstvenoj javnosti. Prije nekoliko godina u nas je prevedeno njezino kapitalno djelo Upravljanje zajednikim dobrima: evolucija institucija za kolektivno djelovanje (Ostrom, 2006), a niz je domaih drutvenih znanstvenika suraivao s njom i njezinim suprugom Vincentom Ostromom.1 U svojim radovima uvjerljivo je pokazala da treba dovesti u pitanje raireno shvaanje da se zajednikim vlasnitvom loe upravlja i da ga zbog toga treba nadomjestiti nekom vrstom dravne regulacije ili da ga treba prepustiti tritu. Prouavajui bezbrojne primjere upravljanja zajednikim dobrima diljem svijeta, pokazala je da su ishodi upravljanja na temelju razliitih oblika zajednikog vlasnitva esto znatno bolji nego to pretpostavlja konvencionalna ekonomska teorija. Dokazala je tako da korisnici resursa koje oznaavamo zajednikim dobrima uspijevaju razviti vrlo sofisticirane mehanizme odluivanja i provoenja pravila, koji se u veini sluajeva pokazuju kao uinkoviti institucionalni aranmani za prevladavanje konflikta interesa i postizanje ravnotenih ishoda u raspodjeli takvih resursa. Zajednika dobra jest izraz koji upotrebljavamo kao zajedniki nazivnik za dobra kao to su panjaci, irigacijski sustavi, zalihe riba u morima i oceanima,
1

zalihe pitke vode, ume. Tu vrsta dobara razlikujemo od javnih dobara (public goods) prije svega zbog njihove iscrpivosti, odnosno svojstva koje se u ekonomskoj literaturi oznaava konkurentnou u potronji. Za razliku naime od javnih dobara, kod kojih potronja dodatnog, novog potroaa ne smanjuje koliinu tog dobra za druge potencijalne potroae koji bi mogli poeljeti to dobro, zajednikim je dobrima svojstveno da dodatna potronja smanjuje koliinu koja ostaje na raspolaganju ukljuivanjem u potronju novih konzumenata. Zanimanje drutvenih znanstvenika za zajednika dobra poraslo je naroito krajem 1960-ih, nakon to je ameriki znanstvenik Garrett Hardin u asopisu Science upotrijebio izraz tragedija zajednikog dobra da bi upozorio na problem devastacije prirodnih resursa to ju je prouzroila industrijska civilizacija. Pitanje zajednikih dobara od tog je trenutka pobuivalo sve vei interes znanstvenika iz drutvenih, ali i iz prirodnih znanosti, a Elinor Ostrom tom je pitanju posvetila cjelokupnu znanstvenu karijeru. Poavi od injenice da u alokaciji zajednikih, jednako kao i javnih dobara, trite u pravilu zakazuje i pokazuje znaajne manjkavosti, zapoela je istraivati institucionalne mehanizme pogodne za njihovo pribavljanje. To ju je dovelo do ve iroko prepoznate programske inaice Ni s tritem ni s dravom (Neither markets nor states), koja je postala nekom vrstom aksioma u novom pristupu upravljanju zajednikim dobrima, kao iscrpivim resursima (Ostrom, Walker, 1997: 35-72).2 I dok je za tipi2

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2009

Na njihovu Workshopu, kao gostujui znanstvenici, boravilo je vie profesora Sveuilita u Zagrebu: Ozren unec s Filozofskog fakulteta, Branko Smerdel s Pravnog fakulteta te Inge Perko eparovi, Ivan Grdei i Zdravko Petak s Fakulteta politikih znanosti.

Upravo takav naslov nosi njezin zajedniki rad s ekonomistom Jamesom Walkerom (McGinnis, 2000: 427-471), koji je priredila

206

na javna dobra poput nacionalne sigurnosti ili reda i poretka posve jasno da ih moe pribavljati drava, kao institucija koja moe sankcionirati sve one koji ne doprinose pribavljanju dobara to ih pribavlja drava koji se stoga oznaavaju vercerima ili neplatiama (free-rider) u sluaju zajednikih dobara pitanje sankcioniranja neplatia mnogo je sloenije. Nakon to je sredinom 1960-ih doktorirala politiku znanost na Sveuilitu UCLA, Elinor Ostrom postala je profesoricom na Sveuilitu Indiana u Bloomingtonu. Zajedno sa svojim suprugom, takoer istaknutim amerikim politologom Vincentom Ostromom, zapoela je istraivaki program iz politike teorije i analize javnih politika, koji e s vremenom dovesti do stvaranja znamenitog Workshopa.3 Rije je o istraivakom

institutu i institutu za poslijediplomsku nastavu koji je pokrenuo multidisciplinarni istraivaki program prouavanja institucija i razvoja i koji je Sveuilitu Indiana priskrbio svjetski znaaj u suvremenoj politikoj znanosti. Premda je i prije objavljivanja knjige Governing the Commons Elinor Ostrom bila poznata i cijenjena politologinja, pojavom te knjige stekla je svjetsku slavu. Utjecaj tog djela na politiku, ali i na druge drutvene znanosti bio je izniman. U knjizi se razmatra problem zajednikih dobara (commons), iscrpivih prirodnih resursa koji jednako kao i javna dobra zahtijevaju neki oblik kolektivnog djelovanja u procesu njihova pribavljanja. Ali za razliku od javnih dobara zajednika dobra izloena su, kao to smo ve naglasili, konkurentnosti u potronji potronja dodatne jedinice te vrste resursa ostavlja smanjenu koliinu narednim, novim potroaima. Upravo zbog tog svojstva, koje ih razlikuje od javnih dobara, zajednika dobra zahtijevaju uspostavljanje institucionalnih aranmana koji su u stanju ublaiti posljedice te njihove imanentne karakteristike. Osim tog djela, koje se u mnogim istraivanjima razvoja politike znanosti kao discipline esto navodi kao jedno od najutjecajnijih i najcitiranijih politolokih djela uope, objavila je vie od trideset knjiga i preko dvije stotine lanaka u asopisima, te poglavlja u knjigama. Velikim dijelom te je radove objavila u suautorstvu s kolegama iz Bloomingtona, ali i s mnogim istraivaima diljem svibranih radova nastalih u okviru Workshopa nalazi se u trotomnoj ediciji koju je uredio Michael McGinnis, profesor politike znanosti na Sveuilitu Indiana i jedan od najbliih suradnika Ostromovih. Vidi McGinnis (1999a, 1999b, 2000).

za jedan zbornik o perspektivama teorije javnog izbora. Naime u pregledu doprinosa eksperimentalnih istraivanja teoriji javnog izbora oni ukazuju na injenicu da slogani kao to su privatizacija ili regulacija najee ne nude adekvatna rjeenja za zajednika dobra i esto vie zamuuju sliku nego to su korisni vodii u provedbi politike prema tim dobrima.
3

Workshop in Political Theory and Policy Analysis, iji su suprunici Ostrom utemeljitelji i intelektualni gurui, smatra se jednom od najznaajnijih znanstvenih institucija u istraivanju teorije javnog izbora i institucionalne analize. Workshop od svojeg osnutka nastoji povezati politiku teoriju (utemeljenu velikim dijelom na Tocquevilleovu uenju) i politiku ekonomiju s praktinim problemima javnih politika. Bloomingtonska kola tradicionalno se smatra jednom od tri najvanije kole u podruju teorije javnog izbora, uz virginijsku, s Buchananom i Tullockom, te rochestersku, s Williamom Rikerom. Vidi Mitchell (1988, 101-119). Sustavna zbirka oda-

207

Osvrti i recenzije

jeta. Osim pitanjem zajednikih dobara bavila se i pitanjem javnih dobara, naroito lokalnih javnih dobara vezanih uz sustav organizacije policijskog sustava u metropolitanskim podrujima, pitanjem socijalnog kapitala, odrivog razvoja, ali i pitanjima dodatnog priskrbljivanja javnih usluga (coproduction in service provision), primjerice u sustavu obrazovanja. Osim toga znaajan dio svog rada posvetila je i metodolokim pitanjima politike znanosti, poput odnosa politologije i ekonomije, pitanjima daljnjeg razvoja teorije javnog izbora, a napose mogunostima povezivanja te teorije s razliitim vrstama teorijskih orijentacija vezanim uz institucionalistiki pristup.4 U nastojanju da istrai znaajke institucionalnih aranmana kojima se mogu smanjiti negativne strane konku4

Osim Upravljanja zajednikim dobrima, kao njezina najznaajnijeg i najpoznatijeg rada, svakako treba spomenuti barem jo dva iznimno vana rada. Prvi je napisala zajedno s kolegama s Workshopa Royom Gardnerom i Jamesom Walkerom, inae profesorima ekonomije na Sveuilitu Indiana. Rije je o knjizi Pravila, igre i resursi zajednike zalihe (Ostrom, Gardner, Walker, 1994). U tom je radu Ostrom do kraja zaokruila metodologijski okvir postavljen etiri godine ranije u Upravljanju zajednikim dobrima. To se naroito odnosi na mnogo konzekventniju primjenu teorije igara u prouavanju pravila kojima se ljudi rukovode u prisvajanju prirodnih resursa. Znaajnu pomo u razvoju takvog, sofisticiranijeg pristupa dobila je zahvaljujui suradnji s dvojicom spomenutih ekonomista, vrsnih znalaca teorije igara i openito matematiki vrlo potkovanih znanstvenika. Drugi vaan rad njezina je novija knjiga Razumijevanje institucionalne razliitosti (Ostrom, 2005), u kojoj je podastrla jedno od najuvjerljivih suvremenih tumaenja nastanka i razvoja ekonomskih, politikih i drutvenih institucija.

rentnosti u potronji koja je na djelu kod zajednikih dobara Ostrom je zapoela sustavna empirijska istraivanja zajednikih dobara diljem svijeta, od rodne Amerike preko zemalja Latinske Amerike, panjolske, vicarske i Turske do Nepala i Indije. Nastojala je precizno utvrditi i objasniti konkretne mehanizme u upravljanju razliitim vrstama zajednikih dobara, poput irigacijskih sustava, zaliha ribe u morima i oceanima, zaliha uma i pitke vode. Time je dola do niza preciznih uvida o znaaju razliitih vrsta samoupravnih aranmana zahvaljujui kojima lokalne zajednice uspijevaju racionalno gospodariti tom vrstom prirodnih resursa bez oslanjanja na trite i upletanja drave. Pokazala je, primjerice, na koji nain nepalski irigatori ili turski ribari uspijevaju dogovoriti nain koritenja irigacijskih sustava za natapanje riinih polja, odnosno za ulov ribe, samostalno odreujui sankcije za prekritelje pravila. Kombinirajui teoriju racionalnog izbora sa spomenutim matricama upravljanja, postupno je zaokruila svoj pristup kao neku vrstu racionalnog institucionalnog izbora, kojem pripadaju i neki drugi znameniti autori, poput, primjerice, njemakog sociologa Fritza Scharpfa. Premda bi netko mogao oekivati da takva tema ne moe ponuditi nita vie od golih situacijskih dvojbi s kojima se susreu akteri zainteresirani za prisvajanje resursa zajednike zalihe (common-pool resources), Ostrom je u Upravljanju zajednikim dobrima, kao i u ostalim radovima, razvila vrlo sofisticiran jezik formalne politike analize, snano oslonjen na teoriju igara. Zahvaljujui takvom metodolokom konstruktu razvila je posve originalan pristup menadmentu prirodnih resursa, kojim se inae bave znanstvenici od ekonomije do prirodnih

208

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2009

znanosti. Svi ti pristupi nastoje dati odgovor na pitanje kako izbjei pretjerano koritenje iscrpivih resursa od strane pojedinaca koji pri njihovoj eksploataciji nastoje maksimizirati jedino vlastite interese. Konvencionalni odgovori na to pitanje, poput centralizacije ili privatizacije, smatra ona, nisu donijeli zadovoljavajua rjeenja. Uobiajene preporuke da se prirodni resursi prepuste tritu, jednako kao i nastojanja da potpunu kontrolu nad njima preuzme drava, pokazali su se zapravo vrlo ograniavajuim izborom. Oslanjanjem iskljuivo na ta dva pristupa nije mogue rijeiti njihovu makrodimenziju pretjeranu eksploataciju, ali ni njihovu mikrodimenziju neuinkovito koritenje na bazi privatnih interesa. U prvom sluaju ostaje problem iscrpljivanja te vrste dobara, a u drugom problem raspoloivih koliina koje ostaju drugim zainteresiranim potroaima. Jedino zadovoljavajue rjeenje koje moe doprinijeti rjeavanju obiju strana problema ona pronalazi u oblikovanju odrivih kooperativnih institucija. Samo je na taj nain mogue organizirati djelovanje aktera zainteresiranih za resurse zajednike zalihe koje nee dovesti do vercanja, varanja ili oportunistikog djelovanja. Prouavajui niz empirijskih sluajeva u upravljanju zajednikim dobrima diljem svijeta, pokazala je da postoje, u osnovi, tri bitna problema koja se pokazuju u svakom od tih sluajeva: problem ponude novih institucija, problem vjerodostojnog preuzimanja obveza i problem uzajamnog nadzora. Te probleme pak valja povezati s hijerarhijski ustrojenim sustavima pravila u skladu s kojima se raspolae resursima zajednike zalihe. Na najnioj su razini operativna pravila, kojima se u svojim dnevnim odlukama

vode prisvajai resursa. Operativni izbor koji nastaje kao rezultat primjene takvih pravila odnosi se na etiri temeljne odluke: o nainu prisvajanja, pribavljanja (pruanja usluga), nadzora i provoenja odluka vezanih uz resurse zajednike zalihe, poput riba u morima ili zaliha pitke vode. Na vioj razini analize institucionalnih aranmana valja uzeti u obzir pravila kolektivnog izbora. Rije je o pravilima koja indirektno utjeu na svakodnevne izbore. Izraz kolektivni izbor, koji Ostrom rabi kao oznaku za djelatnu primjenu takvih pravila, odnosi se, s jedne strane, na primjenu pravila koja u svom odluivanju slijede opunomoeni zastupnici prisvajaa resursa na pitanja koja se odnose na sloeni problem menadmenta, upravljanja resursima zajednike zalihe. Drugo, kod spomenute vrste izbora rije je i o procesima ukljuivanja vanjskih vlasti, odnosno o kreiranju politika vezanih uz pitanje na koji nain upravljati resursima zajednike zalihe. Na najvioj razini analize nalazi se konstitucionalni izbor, koji se odnosi na procese formulacije i modifikacije operativnih pravila odluivanja. Pravila konstitucionalnog izbora utjeu na operativne aktivnosti i rezultate svojim utjecajem na pravila kolektivnog izbora. Na toj razini izbora odreuje se tko je uope prikladan i na koji nain moe odreivati specifina pravila koja se koriste u menadmentu, kreiranju politika ili u donoenju pravnih odluka koje se tiu resursa zajednike zalihe. Sve tri razine izbora i pripadajua im pravila nisu meutim neto to je mogue lako izdvojiti i uiniti neovisnim jedno o drugome. Upravo suprotno, Ostrom u nizu radova pokazuje da su ta pravila povezana, tovie da su ugnijeena jedno u drugo (nesting of rules).

209

Osvrti i recenzije

Sva pravila, napominje ona, ugnijeena su u drugi sklop pravila koja odreuju kako se prvi skup pravila moe promijeniti. Gnijeenje pravila unutar pravila na razliitim razinama slino je, smatra ona, gnijeenju raunalnih jezika na nekoliko razina. Ono to je mogue uiniti na vioj razini ovisit e o mogunostima i krajnjim granicama softvera (pravila) na toj razini, o softveru (pravilima) na dubljoj razini te o hardveru (resursu zajednike zalihe). Institucije se u takvoj analizi de facto mogu odrediti kao skupovi radnih pravila koja se koriste kako bi se odredilo tko je ovlaten donositi odluke u nekoj areni djelovanja operativnoj, kolektivnog izbora ili konstitucionalnoj. Pomou institucija odreuje se koje su akcije doputene, a koje ograniene, koja e se pravila prisvajanja resursa koristiti, koje procedure treba slijediti, koje se informacije moraju, a koje se ne smiju davati te koje e naknade davati pojedinci. Ono to je u svemu tome moda i najvanije, radna pravila uvijek nadziru i provode, barem u nekoj mjeri, oni koji su izravno ukljueni u prisvajanje resursa. U bilo kojoj situaciji moe se stoga pretpostaviti da su pojedinci, na osnovi svog iskustva, u stanju dobro procijeniti razine nadzora i provoenja odluka vezanih uz prirodne resurse. Upravo na tome Elinor Ostrom zasniva svoju tezu da je u upravljanju zajednikim dobrima neka vrsta samoupravljanja zainteresiranih aktera esto bolji mehanizam alokacije nego to su to trite ili dravna regulacija. Osim analize pravila za razumijevanje institucionalnog racionalnog izbora Elinor Ostrom vano je i razumijevanje arena djelovanja (action arenas). Na svakoj razini analize moe postojati jedna ili vie arena u kojoj e se pojavljivati razliiti tipovi odluka. Izraz arena od-

nosi se na institucionalni kontekst neke odluke, koji moe imati svoju formalnu i neformalnu stranu. Osim toga odnosi izmeu arena i pravila rijetko ukljuuju samo jednu arenu i njezin odnos s jednom skupinom pravila. Najee vie arena kolektivnog izbora utjee na skup operativnih pravila koja koriste prisvajai kako bi izabrali strategije ubiranja plodova i ulaganja u resurse zajednike zalihe. Odluke koje nacionalna zakonodavna tijela i sudovi donose u vezi s pristupom resursima odreenog tipa u pravilu utjeu na operativna pravila koja se primjenjuju u prisvajanju tog resursa. Vierazinska dimenzija analize institucija postala je tijekom vremena zatitnim znakom Ostromovih i bloomingtonske kole. Danas se taj pristup istraivaa okupljenih oko Workshopa oznaava kao IAD okvir (Institutional Analysis and Development Institucionalna analiza i razvoj). Za sam pristup presudno je insistiranje Ostromovih i njihovih suradnika na vanosti prouavanja utjecaja odluka donesenih na jednoj razini na odluke donesene na nekoj drugoj razini analize. Minuciozna analiza pravila i akcijskih arena treba omoguiti analitiarima da utvrde na koji nain specifina pravila dovode do posljedica za strukturu i dinamiku drugih razina (Aligica, 2005: 161). U teoriji Elinor Ostrom i pripadnika bloomingtonske kole jedan je od kljunih elemenata njihovo razumijevanje javne ekonomije. Izrazom javne ekonomije Ostromovi oznaavaju razliite oblike kolektivnih potroakih jedinica, od malih ruralnih opina do velikih metropolitanskih cjelina. Njihova kljuna uloga vezana je uz pribavljanje (provision) javnih usluga, funkciju koja se odnosi na postupak odluivanja o nainu na koji e se osigurati pristup javnim uslu-

210

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2009

gama, njihova regulacija i prisvajanje. Proizvodnja javnih usluga se, sukladno tome, promatra kao funkcija koja je odvojena od pribavljanja. Razlikovanje pribavljanja i proizvodnje je u sluaju privatnih dobara nevano. Potroa koji, primjerice, kupuje automobil ne obavlja taj posao s proizvoaem automobila, ve u autosalonima ovlatenih prodavaa. Autosalon se u tom sluaju pojavljuje kao posrednik izmeu proizvoaa i potroaa, no sam salon nije pribavlja tog dobra jer konanu odluku o kupnji donosi potroa. Budui da je dakle individualni potroa de facto i pribavlja, spomenuto razlikovanje nema nekog naroitog smisla u razmatranju transakcija na privatnim tritima. Kod kolektivnih dobara meutim razlikovanje fizikog procesa putem kojeg e dobra biti stvorena (proizvodnja) i procesa kolektivnog odluivanja putem kojeg e taj proizvod postati dostupan potroaima (pribavljanje) ima itekako smisla. Na tu elementarnu injenicu ukazali su jo 1961. u svom znamenitom lanku Organizacija vlasti u metropolitanskim podrujima: teorijsko istraivanje Vincent Ostrom, Tiebout i Warren (McGinnis, 1999a: 31-51), te je spomenuto razlikovanje postalo jednim od temeljnih postulata bloomingtonske kole javnog izbora. Ukazivanje na injenicu da u privatnoj ekonomiji nije potrebno organizirati kolektivne potroake jedinice, jer odluke o potronji privatnih dobara donose sami potroai putem mehanizma trita, posluilo je kao dobar temelj za isticanje sutinskih razlika izmeu javne ekonomije i privatnih trita. U javnoj ekonomiji alociraju se dobra koja nije mogue podvrgnuti naelu iskljuivanja, poput svih vrsta zajednikih ili javnih dobara. Sutinsku znaajku trinog mehanizma, da se iz potronje dobra is-

kljuuje potroa koji ne plati odreeno dobro, nije mogue jednoznano primijeniti u sluaju spomenutih dobara. Za ta je dobra naime karakteristina pojava neplatia, odnosno onog to se u kolokvijalnom jeziku oznaava izrazom vercer. Razlika je samo u tome to se sa svakom dodatnom potronjom zalihe zajednikih dobara, poput zaliha vode ili riba u morima ili oceanima, smanjuju i postaju u manjim koliinama raspoloive novim, potencijalnim potroaima. Za razliku od tih, iscrpivih dobara, u sluaju istih javnih dobara, kao to su, primjerice, nacionalna sigurnost (obrana) i odravanje javnog reda i mira (policija), potronja dodatnih potroaa u pravilu ne smanjuje potencijal potronje koji ostaje na raspolaganju dodatnim, novim potroaima. Nakon istraivanja naina na koji se pruaju usluge u amerikim metropolitanskim podrujima, ime se uvrstila meu najznaajnije istraivae javnih dobara u SAD-u, Elinor Ostrom postupno se poela okretati detaljnijem prouavanju iscrpivih resursa. Resursi zajednike zalihe (common-pool resources) pokazali su joj se kao izazovniji istraivaki zadatak. Sve vee iskoritavanje iscrpivih resursa dovelo je tijekom vremena u pitanje opstanak osnove tih dobara, jer je razina sjee uma, izlova ribe ili pak iscrpljivanja zaliha pitke vode poela dovoditi u pitanje ekoloku ravnoteu same prirode. Pri svemu tome ona je nastojala pokazati da se efikasni sustavi regulacije tih dobara mogu zasnivati i na oblicima koji se ne odnose na trine mehanizme ili pak na hijerarhijsko usmjeravanje drave. Minucioznom analizom aranmana putem kojih se donose odluke o eksploataciji resursa zajednike zalihe ona je nastojala pokazati da razliiti oblici samoupravljanja, od-

211

Osvrti i recenzije

nosno samoodluivanja lokalnih zajednica mogu biti jednako tako dobra osnova za pruanje usluga vezanih uz takve, iscrpive resurse. Spomenute aranmane nastojala je rasvijetliti uporabom sloenih, analitikih postupaka zasnovanih na formalnoj politikoj analizi proetoj matematikim modelima, s teorijom igara kao glavnim oruem. Razmatrajui konkretne primjere alociranja resursa zajednike zalihe, pokazala je da su akteri koji sudjeluju u pribavljanju te vrste dobara u stanju rijeiti sve probleme koji proisteknu iz njihova kolektivnog djelovanja, bez bilo kakvog upletanja sa strane. Tradicionalni metodoloki pristupi takvim situacijama, poput Olsonove logike kolektivnog djelovanja, tragedije zajednikog dobra Garretta Hardina ili pak zatvorenikove dileme Rusella Hardina, pokazali su se, prema njezinu miljenju, odve pesimistinim u odnosu na probleme koji mogu nastati u kolektivnom djelovanju vezanom uz zajednika dobra. Ona stoga odbacuje pretpostavku da pojedinci nee osmisliti vlastita pravila alociranja tih dobara. Nasuprot tome, uvjerljivo pokazuje da se to moe desiti, tovie da se vrlo esto i deava! Naime pojedinci suoeni s problemom kolektivnog djelovanja u procesu pribavljanja zajednikih dobara osmiljavaju vlastita pravila te se obvezuju na njihovo potovanje i nadzor kako bi na taj nain promijenili strukture odnosa koje bi mogle dovesti do neuspjeha kolektivnog djelovanja zasnovanih na takvoj, kooperativnoj osnovi. Pokazalo se da je kapacitet pojedinaca da restrukturiraju svoje meusobne odnose u procesu kolektivnog djelovanja esto znatno vei nego to su pretpostavljala sva tri prethodno spomenuta pristupa. Ona je pritom pokazala da pretjerano oslanjanje na prevelika ana-

litika pojednostavljenja teorije racionalnog izbora, koje dolazi do izraaja u razliitim modelima teorije igara, esto onemoguuje ispravno razumijevanje ishoda kolektivnog djelovanja. Stoga u znatno veoj mjeri treba uzimati u obzir specifine institucionalne znaajke konkretnih situacija (action situation) unutar kojih se odvija kolektivno djelovanje, to ju je postupno dovelo do pristupa koji se danas oznaava institucionalnim racionalnim izborom.5 Pozivanje na kontekstualnost institucionalnih aranmana dovelo ju je dakle do djelominog odbacivanja deduktivne logike teorije racionalnog izbora. Usmjeravajui svoju istraivaku pozornost na konkretnu akcijsku situaciju, Elinor Ostrom veliki je broj konstantnih pretpostavki pretvorila u promjenjive veliine, irei na taj nain opseg svog istraivanja. Zbog toga njezin istraivaki pristup dobiva oblik okvira (framework), koji moe biti podudaran s nizom modela. Njegova je funkcija da utvrdi bitne, a ne jednu jedinu varijablu koja objanjava ishod kolektivnog djelovanja. No takav pristup koji se, kao to smo prethodno naglasili, u literaturi naziva institucionalnim racionalnim izborom, stvara neke dodatne probleme. Za razliku od drugih pristupa kolektivnom djelovanju institucionalni pristup suoava se ne samo s problemima vezanim uz pribavljanje zajednikih i javnih dobara ve i s problemom prisvajanja (appropriation). Rije je o preuzimanju resursnih jedinica iz nekog tipa resursnog sustava, tako da se pojam prisvajaa moe odno-

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2009

Rije je o pristupu koji se uobiajeno navodi kao jedan od triju temeljnih pristupa unutar novog institucionalizma: sociolokog institucionalizma, historijskog institucionalizma i institucionalizma racionalnog izbora.

212

siti na pastire, navodnjavae u irigacijskim sustavima, ribare i sve druge koji se koriste resursima zajednike zalihe. Za razliku dakle od istog javnog dobra ija su proizvodnja i potronja nedjeljive, tako da se, primjerice, svatko tko bi mogao zagaditi atmosferu mora svojevoljno suzdrati da to ne uini, proizvodnja i potronja zajednikih dobara naprosto su djeljive. Zbog djeljivosti i mogunosti privatnog prisvajanja, po emu su zajednika dobra slina privatnim dobrima, prisvajai se moraju suglasiti o raspodjeli proizvedenih koliina. Problem je u tome to u sluaju privatnih dobara tu zadau razmjerno efikasno obavlja trite, koje se kod zajednikih dobara pokazuje neefikasnim alokacijskim mehanizmom. Naredni problem koji nastaje naputanjem tradicionalnih deduktivnih pristupa racionalnog izbora oituje se u nemogunosti da se problem kolektivnog djelovanja razmotri iskljuivo na jednoj, operativnoj razini analize. Pristup institucionalnog racionalnog izbora, na nain na koji su ga razvili Elinor i Vincent Ostrom, pretpostavlja razlikovanje triju razina izbora: konstitucionalnog izbora, kolektivnog izbora i operativnog izbora. Pravila kolektivnog izbora odreuju tako operativnu razinu izbora, a ta su pak pravila odreena konstitucionalnom razinom izbora. Razlikovanje tih triju razina izbora omoguilo je Elinor Ostrom slojevito formuliranje triju temeljnih zagonetki vezanih uz pitanje kolektivnog djelovanja: problema ponude novih institucija, problema vjerodostojnog obvezivanja i problema uzajamnog nadzora. Prvi se problem odnosi na stvaranje novog skupa institucija. Pozivajui se na kritika promiljanja novog institucionalizma, ona je pokazala da institucionali-

zam ima problema s odgovorom na pitanje zato uope nastaju institucije. Da bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je ponovno posegnuti za teorijom igara, gdje teorije ponovljenih igara u situacijama neizvjesnosti objanjavaju na koji se nain moe proizvesti suradnika ravnotea koja vodi uspostavljanju povjerenja i osjeaja zajednice. Drugi problem vezan je uz pitanje vjerodostojnog obvezivanja. Je li mogue da se bez sustava vanjskih sankcija osigura pridravanje preuzetih obveza? Standardne teorije racionalnog izbora tvrde da to nije mogue, no prouavanje konkretnih sluajeva raspolaganja resursima zajednike zalihe dovelo je Elinor Ostrom do zakljuka da je to pod odreenim uvjetima mogue. I na kraju, standardna teorija kolektivnog djelovanja ne pokazuje na koji se nain moe osigurati uzajamni nadzor prisvajaa nekog zajednikog dobra. Ostrom je, za razliku od takvih pristupa, pokazala da se to, pod odreenim uvjetima, moe rijeiti unutar same skupine prisvajaa. Pri svemu tome od kljune je vanosti uspostavljanje ovisnosti svih triju navedenih problema. Bez nadzora nema ni vjerodostojnog obvezivanja, jednako kao to bez vjerodostojnog obvezivanja nema ni razloga da se predlau nova pravila. Prouavajui probleme upravljanja resursima zajednike zalihe diljem svijeta, Elinor Ostrom dola je do vanih metodolokih zakljuaka o znaajkama evolucije institucija vezanih uz pribavljanje zajednikih dobara. Jedna od najvanijih implikacija njezine analize jest tvrdnja da traganje za jednim opim modelom analize treba jednostavno napustiti. Umjesto toga ona predlae usmjeravanje pozornosti na kontekstualnost i detaljno prouavanje specifinih institucionalnih aranmana vezanih uz pojedine situaci-

213

Osvrti i recenzije

je. To se, po njezinu miljenju, pokazalo kljuem za razumijevanje sloenih situacija raspolaganja resursima zajednike zalihe. Lokalni obiaji i znanje mogu, drugim rijeima, biti rjeenjem dilema kolektivnog djelovanja. Metodologijski pristup Elinor Ostrom i itave bloomingtonske kole moe se zbog svega toga ocijeniti kao kombinacija zgusnutog, detaljistikog pristupa koji insistira na nizu pojedinanih znaajki predmeta koji se prouava i razmjerno mravih teorijskih pretpostavki od kojih se poetno polazi (Boettke, Coyne, 2005: 157). Usporedi li se takav pristup sa standardnom ekonomijom, ubrzo dolazimo do slinosti u pogledu mravosti teorijskih pretpostavki od kojih se polazi, za razliku od, primjerice, glavnog toka sociologije ili antropologije. S druge strane, standardna ekonomija ne pridaje veliku vanost ispitivanju empirijskih pretpostavki na kojima se zasniva IAD okvir bloomingtonske kole. Pristup standardne ekonomije je ist, bez pretjeranih detaljiziranja o pojedinanim situacijskim znaajkama predmeta istraivanja. S te toke motrita glavni je tok ekonomije slian politikoj znanosti zasnovanoj na strogim kvantitativnim mjerenjima i sofisticiranoj statistici, koja ne pokazuje previe interesa za zgusnute, detaljistike opise predmeta istraivanja. U mnogo se veoj mjeri oslanja na ope, bihevioralne znaajke u ponaanju aktera. Takva politika znanost, opet, dijeli sa sociologijom i antropologijom iroko konstruirane teorijske pretpostavke istraivanja, za razliku

od mravih pretpostavki IAD okvira i glavnog toka ekonomije. Kombinirajui empirijske pretpostavke istraivanja zasnovane na detaljistikim opisima i razmjerno ogranien niz teorijskih pretpostavki, Elinor Ostrom razvila je, zajedno s drugim pripadnicima bloomingtonske kole, originalan metodologijski pristup, koji predstavlja jedan oblik novog institucionalizma jer povezuje pristup racionalnog izbora s prouavanjem institucija. Pozivanje na Tocquevillea trebalo im je, pritom, omoguiti da temelje svoje analize ne zasnivaju samo na metodologijskom individualizmu ili pak na holizmu, koji tako snano obiljeavaju teoriju racionalnog izbora. Umjesto toga razvili su pristup koji su prvotno oznaili metodologijskim komunitarizmom, a u novije vrijeme Tocquevilleovom analitikom. Elinor Ostrom pritom pripada zasluga to je razmjerno iste empirijske pristupe glavnog toka ekonomije nadopunila detaljistikim, zgusnutim pristupom, ostajui vjerna mravim teorijskim pristupima kakve gaji uobiajena ekonomska znanost. Prouavajui pritom mnogobrojne institucionalne znaajke u kojima ljudi odluuju o zajednikim ili javnim dobrima, nepovratno je zaduila politiku znanost, ali i stvorila osnovu za oblikovanje pravednijih politika upravljanja prirodnim resursima i socijalno-ekonomskim razvojem. Zbog toga je, uostalom, i dobila Nobelovu nagradu za ekonomiju 2009. godine, kao prva ena u povijesti kojoj je uspjelo postii takvo priznanje.

214

Anali Hrvatskog politolokog drutva 2009

GLAVNI RADOVI ELINOR OSTROM: Ostrom, E. (1990) Governing the Commons: The Evolution of Institutions for Collective Action. Cambridge: Cambridge University Press [hrvatski prijevod: Ostrom, E. (2006) Upravljanje zajednikim dobrima: evolucija institucija za kolektivno djelovanje. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk]. Ostrom, E., Gardner, R., Walker, J. (1994) Rules, Games, and Common-Pool Resources. Ann Arbor: University of Michigan Press. Ostrom, E. (2005) Understanding Institutional Diversity. Princeton: Princeton University Press. SEKUNDARNA LITERATURA O ELINOR OSTROM I BLOOMINGTONSKOJ KOLI: Aligica, P. D. (2005) Institutional analysis and economic development policy: notes on the applied agenda of the Bloomington School: Extending Peter Boettke and Christopher Coynes Outline of the Research Program of the Workshop in Political Theory and Policy Analysis. Journal of Economic Behavior & Organization 57 (2): 159-166. [Cjelokupni broj ovog asopisa posveen je doprinosu Elinor i Vincenta Ostroma politikoj znanosti, a priloge su napisali redom: P. D. Boet-

tke i C. J. Coyne, P. D. Aligica, M. D. McGinnis, R. E. Wagner, R. Herzberg, Sj. J. Shivakumar, T. Dietz, C. C. Gibson, M. Sproule-Jones, A. Sawyer, P. T. Leeson.] Aligica, P. D., Boetke, P. J. (2009) Challenging Institutional Analysis and Development: The Bloomington School. New York: Routledge. Boettke, P. J., Coyne, C. J. (2005) Methodological individualism, spontaneous order and the research program of the Workshop in Political Theory and Policy Analysis. Journal of Economic Behavior & Organization 57 (2): 145-158. McGinnis, M. D. (1999a) Polycentricity and Local Public Economies: Readings from the Workshop in Political Theory and Policy Analysis. Ann Arbor: University of Michigan Press. McGinnis, M. D. (1999b) Polycentric Governance and Development: Readings from the Workshop in Political Theory and Policy Analysis. University of Michigan Press. McGinnis, M. D. (2000) Polycentric Games and Institutions: Readings from the Workshop in Political Theory and Policy Analysis. University of Michigan Press. Mitchell, W. C. (1988) Virginia, Rochester, and Bloomington: Twenty-Five Years of Public Choice and Political Science. Public Choice 56 (2): 101-119.

215

Osvrti i recenzije