HRISTOS PLAE

Ovdje pusta polja, tamo brda siva, Gdje alosno umi kupina i draa; Red ubogih sela san pokojnih sniva Ja ne vidim nigdje rala i oraa... Pod tavnim drvetom, uz mirnu rijeku, Ne uje se zvono prethodnika ovna; Svud grob i emer, mrak, magla olovna, I zapjevke tune to srce sijeku. Sela naa, gdje su vae ruke radne? Gola, crna njivo, gdje je ora, brana? Ah, drugove vae, nevoljne i gladne, Odvela je sudba preko Okeana. U podzemlju crnom, bez sunca i neba, Sad kopaju oni komad crna hljeba, Dok za vama srce sve im cvili jae. O, ali li kogod tebe, zemljo gola? Nigdje za te suze, nigdje jednog bola. Samo negdje blizu, ujem Hristos plae...

MI ZNAMO SUDBU...
Stevanu Sremcu

Mi znamo sudbu i sve to nas eka, No strah nam nee zalediti grudi! Volovi jaram trpe, a ne ljudi Bog je slobodu dao za ovjeka. Snaga je naa planinska rijeka, Nju nee nigda ustaviti niko! Narod je ovi umirati svik U svojoj smrti da nae lijeka. Mi put svoj znamo, put bogoovjeka, I silni, kao planinska rijeka, Svi emo poi preko otra kama! Sve tako dalje, tamo do Golgote, I kad nam muke uzmete ivote, Grobovi nai borie se s vama!

MOJA OTADBINA

Ne plaem samo s bolom svoga srca Rad zemlje ove uboge i gole; Mene sve rane moga roda bole, I moja dua s njim pati i grca. Ovdje, u bolu srca istrzana, Ja nosim kletve svih patnji i muka, I krv to kapa sa dumanskih ruka To je krv moja iz mojijeh rana.

U meni cvile due miliona Moj svaki uzdah, svaka suza bona, Njihovim bolom vapije i ite. I svuda gdje je srpska dua koja, Tamo je meni otadbina moja, Moj dom i moje roeno ognjite.

OTADBINO, GDJE SI?

S njedara tvojih davno nisam brao Nijedne rue... Sve gorom i gorom Grozei mukom, led je ljuti pao I svojom tvrdom okiva me korom. Proljea tvoga gdje je pozdrav mio I klik orlova na svijetloj besi? Vaj, ja bih topla zagrljaja htio... ...Hladno je, hladno... Otadbino, gdje si? Nijemo gledam kroz potoke suze, Po otrom mrazu tebi dua bludi Vapije, cvili... Pita ko te uze, O, ko te tre sa mojijeh grudi... edan sam... Tvoga izvora bih pio, No svuda samo smrzle bare desi', Vaj, ja bih vihor tvoje due htio... ...Hladno je, hladno... Otadbino, gdje si? Prelazim klance, putanje i mee, Prebirem gore i polja i selo, Ne bih li samo ugledao nee Tvoj lik i tvoje osveeno elo... No tebe nema... Umrla si nama... A narod?... uti u tralji i ljesi. Vaj, nigdje nita do leda i kama!... ...Hladno je, hladno... Otadbino, gdje si?

JEDNA NO DESPOTA URA BRANKOVIA

(Smederevo. No. Sam despot sjedi u svojoj sobi)

Umorne oi moje ne sklapa pokoj sveti, Ranjena dua moja od crnih dre slika: K oblak burom gonjen, zloslutna mis leti Po zemlji roda moga, po zemlji muenika. Kroz fijuk notnjeg vjetra ja ujem kako kosti Srbalja mojih prte u valji zmije gladne; Uzalud boga molim da jadnom Srbu prosti I s muenika digne taj pokrov noi hladne. O Nemanjii hrabri, neokaljana krvi, ija se slava vije na strunama guslara, Vae se pokoljenje u tuni raspad mrvi, A manastire vae nesita ruka hara. Pod njihovijem svodom ledena samrt bludi, Da zbrie sveti spomen vaih boanskih djela; Iz okovanih grla zalud se kletva budi Daleko u no crnu zastala zora bijela...
(Napolju se uje grmljavina i vjetar)

K da i nebo sprema, u riku groma plamna, Silu osvete strane svrh jadne zemlje ove! uj kako gore jee, dru nebesa tamna, I gladni gavran grake i trai rtve nove. O, plamti, munjo, plamti! Porazni grome, tresi, Tresi, gruhaj i lomi krvave gore moje, Al' srpsku mis nee sruit adski bijesi, Srbin e voljno pregnut za sreu zemlje svoje! Al' gdje je srea naa? O, Srbin sree nema,

Zaludu lavskom snagom u smrtnu borbu kree, Kad hladna sudba uvijek nemilost grdnu sprema, I na put slave nae bezdani ponor mee. Nesreni, jadni ure, kako je teka kruna Na glavi tvojoj! Teka k onaj oblak mutni! Tvoja je dijadema otroga trnja puna, K to je zemlja ova prepuna rana ljuti'. Na svakoj tvojoj stazi crni te udes sreta... O, umri, greni stare, kad s tobom sree nije! Moda sa grobom tvojim sinue zora sveta, Na elo srpske majke da zlatne vijence svije.

JUTRO NA KOSOVU

Probuene trepte daljine i mee Razdraba se blesak po kosi i luci, K da Boko, s alaj-barjakom u ruci, U oklopu sjajnom sam projezdi nee... Puklo polje. irom, na etiri strane, Preko dugih njiva i ravnica svije', Svud orae vidi i rala i brane, I kako iz mrkih brazda para bije. A tamo, k gora srebrna i ista, Pokrivena nebom Graanica blista I sjaj s krsta siplje... Trepte daljne mee Razdraba se blesak po kosi i luci, K da Boko, s alaj-barjakom u ruci, U oklopu sjajnom sam projezdi nee.

MOJA MOLITVA

Budite sveti!... Hristovu raspeu Stupajte smjerno na licu sa maskom! Slavite oca sa bezbonom laskom, Ali ja s vama moliti se neu! Molitva moja prazan govor nije, Ni lana krotost to pred krstom klei; Molitva moja nije broj rijei, No osveteni oganj to me grije. Kad u dnu polja jutro me zatee, Pa ujem toplo pojanje sa grana, I gledam kako, preko rodnih strana, Rijeka pokraj zlatnih ita tee; Il' kada tiho po brdima plavim Veeri mile blaga crven plane, Ja u te ase, znam, gospoda slavim! Primi li u dom onoga to grca U sinjem jadu pod studenim nebom, I utjeim ga sa solju i hljebom, I ogrijem mu rane vatrom srca; U svetom uvstvu kada silno gorim, Pa ruke irim da zagrlim svijet, Sve ljude, zemlju, svaki grm i cvijet, U ove ase, ja znam, s bogom zborim... Budite sveti!... Hristovu raspeu Stupajte smjerno na licu sa maskom! Slavite oca sa bezbonom laskom, Ali ja s vama moliti se neu! Molitva moja prazan govor nije, Ni lana krotost to pred krstom klei; Molitva moja nije broj rijei, No osveteni oganj to me grije.

MOJE SRPSTVO

to je nebu sunce sjajno, to krepou vinjeg blista; to je polju cv'jee bajno, a cvijeu rosa ista; to j' sokolu kr i st'jena gdje stari, gdje se vije. Vie koga razjarena sto ljuta munja bije; to je orlu smjelog leta ta visina neba sveta, S koje gordo, u praini, on prezire crva kleta; to je gori izvor-vrelo, lipe cvjetne, jele vite, I u travi mirisave ljubiice one skrite; to j' lahoru miris rua tihim letom to ga nosi, Pa ga milo svakom daje, njim se dii i ponosi; to je pjesma slavlju milom, to je tici lako krilo, to je oku vid i svjetlost: to je meni Srpstvo milo! Kao oganj, vatra iva u mom srcu ono gori! S njime moja dua sniva, o novome danku, zori... Svi oblaci da s' razviju - srdbe strane ponajvee, Pa na njega da se sliju, ugasit' ga srcu nee! Da s' njega gorda sila digne, demon... onaj ljuti, Iskru svetu Srpstva mila ne moe mi otrgnuti. Njemu sluim, vjerno, pravo, svetinja mi mila to je! Zdravo da si, Srpstvo slavno, ponajvee blago moje!
1889.

SRBIMA U MITROVICI NA KOSOVU

koji su zapoeli zidati crkvu, hram Svetog Save

Ja ne snivam... moju duu Aneoska diu krila, Pa Kosovu leti ravnom, Da vas grli, brao mila! Da vas grli, i da ljubi Vae lice, vae elo, Na koje je mutno doba Mueniki v'jenac splelo; Da vas ljubi, da vam suzom Svoju velju radost kae: Blago rodu, blago zemlji, Gdje se bratac s bratom slae! Vi ste braa, vi ste ljudi, Zainici srpske zore, Svete sjenke sa Kosova Blagoslov vam danas zbore! C'jelo Srpstvo danas klei I krst asni mee na se, A molitva ista, sveta U visini talasa se: "Daj im, Boe, volje jake, Da izdrat' muke mogu, Da dovre sveto djelo, Posveeno tebi - Bogu; Pa kad kube sjajnog hrama U tvom jarkom suncu sine,

I zabruje zvona sveta Jasnim zvukom sa visine, uj molitvu njinog srca, uj im elje, uj im glase... Pa nek' jekne ar-planina: Srpstvu zora rodila se!"

1896.