Anelko Vuleti KLESAR TADIJA TEGOBA

1.
Iznad Moranice, malog sela na granici Hercegovine i Dalmacije, izdiu se kamene litice, s kojih, za vrijeme vedrih dana, pucaju daleki vidici, i golim okom jasno se naziru mnogi otoci, mali primorski gradovi, a onaj ko se popne na najvie vrhove, na stijene, tamo odakle polijeu orlovi, moe ugledati ak i Dubrovnik. Tu, u tom ljutom kru, gdje samo pee sunce i cie zmije, a zimi brie otri sjeveraci upa i ono malo sitnog i krhkog drvea, neka udna nesrea, bolest ili ratnika nevolja zaustavila je, nekad davno, cijelo jedno uskoko pleme, i prikovala ga, tu, za zemlju, i natjerala na ivot kakvim se tu oduvijek jedino i moglo ivjeti. Ali hrabri ratnici, nenavikli na mirovanje i tiho umiranje, nisu mogli promijeniti zanimanje, prevrtati kamenje, traiti u njegovim vrtaama aku po aku zemlje, podizati male vrtove i tako sebi pribavljali hranu za ivot, pa su u tom kamenjaru oajavali i tugovali za dalekim svojim zaviajem, za gradom Senjom i njegovom okolicom. Onaj ko je ma kada prolazio Moranicom morao se zapitati: zaista, ta se moglo desiti jednoj odvanoj i na surove uskoke okraje naviknutoj druini pa da se konano smiri pod ovim orlovskim stijenama i da se pomiri s njihovim siromatvom, neimatinom i sa zmijama otrovnicama. Takva pitanja odvodila su i putnika i namjernika u daleku prolost, u dubinu stoljea i stoljea, i narodnih predanja, koja su se prenosila s oca na sina.

A predanje je govorilo: da je uskoko pleme krenulo u boj da osveti svog uvenog junaka Senjanina Tadiju, da je, na putu od mora u ove kreve, saznalo da je Tadija ve pogubljen, i da se njegov grob krije negdje u ovom kamenjaru, ali ga je teko i skoro nemogue pronai, pa su se uskoci zavjetovali: ostati u tom kraju, u tom ljutom kru sve do svoje smrti ili dok ne pronau grob uvenog senjskog junaka. Po drugoj prii, opet, uskoci su zaprli tu, i nastanili se, zato to su vjerovali da nigdje u Primorju, pa ni u Hercegovini nema takvih gromada gdje bi se moglo sviti jedno novo, jo stranije i neosvojivije "uskoko gnijezdo", ali da su se u tome prevarili, jer go kamen po kome ljeti puze otrovnice a zimi zvide gromovi ne moe biti gnijezdo ak ni orlu, ni leglo vuku, pa su uskoci, vremenom, poeli pobolijevati i tako nestajali, izumirati. Postoje jo mnoge legende i prie o tom udesnom uskokom udesu, i nikad ih sve, moda, ne bismo mogli ni nabrojati, ali treba jo, svakako, pomenuti i onu koja kae da je u jednom stranom okraju pred njihovog, uskokog, vou, iznenada, udario grom, i da su oni to shvatili kao znak, kao signal, kao opomenu da borbu i ratni pohod prekinu, i da saekaju novi poziv iz oblaka pa tek onda da krenu u juri. I, tako, od jednog do drugog, stotine i stotine razloga da se tu zaustave, i na stotine pria o tom uvenom uskokom plemenu. Ali, teko je iz te ume i praume predanja izvui onu pravu priu, onu punu istinu, i mi se time i neemo baviti, nego emo, radije, pratiti ono to se kasnije deavalo, ono to se posigurno zna, i priati o ljudima i dogaajima koje smo zaista poznavali i upamtili.

2.
Kako se uskoko pleme, usljed bolesti, gladovanja ili ko zna jo kakvih nedaa, stalno osipalo, tako je jednog dana, koji je za njih bio koban, spalo na jednog ovjeka, koji ne samo da se vie nije mogao baviti hajdukovanjem i "uskakanjem" na neprijateljsku teritoriju nego je imao i suvie posla i briga oko jednog nepredvienog i neoekivanog zadatka: da odrava i da uva grobove svojih predaka i svojih umrlih drugova, s tim da i sam, na koncu, kad mu istekne ljudski vijek, tu, umre, ako ga, ve prije, ne stigne sudbina ostalih uskoka. Meutim, ma koliko da je bio ugroen, i ma koliko da je stalno imao na umu grobove i smrt svojih blinjih, ovjek se nikad ne predaje, ne posustaje, eli da se odhrve, nadjaa sve nedae i izie pobjednikom. I, taman kad je taj posljednji ovjek iz ratnikog plemena bio prevalio prvu polovinu ljudskog vijeka, i poeo naglo pobolijevati, zauo je, negdje iza ponoi, dozive i zapomaganja. Kad je ustao i malo bolje osluhnuo, zakljuio je da je to enski glas, i odmah se obradovao. Spremio se i odmah poao u susret, tamo odakle su vapaji dolazili. No, pla i glas koji je zvao u pomo bio je noen vjetrom, i to god mu se vie inilo da se primie nesretnici u noi, izgledalo mu je, isto tako, da ona nestaje, da bjei ispred njega. Pa je
2

tek pred zoru uspio popeti se uz stijenje i spasti to ensko eljade to je plakalo u noi. Ne boj se! bile su prve rijei koje je izgovorio. Vode! Ima li vode? zapomagao je enski glas. Odakle bjei? Otuda! pokazala je prema sjeveru, prema Mostaru. Jesi li sama? Ne znam. Kako ne zna? Kad smo pobjegle, bilo nas je vie. Koliko? Ne znam. Pa gdje su ostale? Razbjegle smo se. Svako na svoju stranu. Kud si ti bjeala? Prema moru. Zato? Bjeala sam da sretnem uskoke. Da me spasu. Ja sam uskoki sin. Ne vjerujem ti. Poi sa mnom. Pokazau ti uskoko groblje. Vode! Ima li vode? Poveu te na izvor. To je daleko? Nije. Dolje pod stijenama. Mogu li ti vjerovati? Kako nee vjerovati uskoku! Dok je vodio prema izvoru, ona mu je priala kako je pobjegla iz roblja, kako je davno odvedena iz svog zaviaja, i kako je mislila da se radije ubije nego da dopusti da je stignu gonioci, i kako je o uskocima sluala lijepe prie jo od malih nogu. Kad je napojio i nahranio, odluio je da je zaprosi. I tako se taj ovjek, taj uskoki potomak, kad je ve prevalio polovinu ljudskog vijeka, oenio. I pleme je, i ime njegovo, i korijenje njegovog roda, spaeno, i sauvano. U ednom moru kra, na putu izmeu Dubrovnika i malog grada Plavnika, u Moranici, ednjelo se i gladovalo i ivjelo upravo od te ei, od hljeba ne, od vode jo manje.

3.
3

Taj posljednji ovjek uskokog plemena, koje nije moglo odoljeti nekoj tekoj nevolji zaboravio je ili ko zna zato ostavio svoje pravo, porodino, plemensko prezime i sam sebe nazvao Tegobom. Od tada pa do danas ive u tom malom mjestu samo Tegobe. U to nekadanje "uskoko gnijezdo", u to malo mjesto Moranicu, teko i nepodesno za putnika skoro niko i ne dolazi, niti je kome stalo da doe. Ako se putuje iz Plavnika prema Dubrovniku, treba, poslije jednog sata vonje, ostaviti autobus, kola ili voz, i krenuti u to malo selo u paklenom kru. Ono to bi, moda, privuklo panju sluajnog prolaznika to je duga, otegnuta, alovita pjesma: "Teko Klisu jer je na kamenu, i kamenu jer je Klis na njemu!" koja se tu u Moranici pjeva jo od onih dana kad su se uskoci tu zaustavili. A pjevali su je, i pjeva se i danas, u znak sjeanja na uskoke borbe oko tvrdog grada Klisa i njegove odbrane od Turaka, u kojoj su sudjelovali i preci dananjih Tegoba, to ive u ovom kamenitom mjestu. Samo, ta pjesma rijetko kad doe do uiju onih to koraaju zemljom: vjetrovi to duvaju ponad visokog i surog stijenja odnose je sa sobom, u visine, i uje je jedino oblak kad donosi kiu ili orao kad se izvije iznad planinskih gromada no od toga koristi nema, oni pjesmu uju, ali ne razumiju. Samo se nebo hrani njenim odjecima: "Teko Klisu jer je na kamenu..." No ako je svijet takav prema Tegobama, nisu oni, Tegobe, prema svijetu. Ako je prebivalite uskokih potomaka Tegoba nedostupno svijetu, ne znai i da je, isto tako, svijet nedostian Tegobama. Ima li makar jedan oenjen ovjek u selu, niko se od mladia koji prirastaju ne moe tu zadrati. im se napuni desetak godina, a ponekad ak i manje, poe se najprije na drum DubrovnikPlavnik, a odatle kud te sudbina ili vjetar odnese. Tako je to bilo odvajkada, od onih dana kad su od uskoka postale Tegobe. Kako su, s vremenom, usljed propadanja Turskog carstva uskoci sve manje poduzimali ratne pohode, tako su ih prilike sve vie tjerale da se laaju drugog posla i drugog zanata. Moda je upravo zbog toga i onaj posljednji uskoki potomak odluio da se prozove Tegoba. Iako je Tadija Tegoba, Kamov i Domov otac, o kome emo sada priati, bio jedino dijete u svojih roditelja, otisnuo se u svijet vrlo rano, kao i njegovi ostali seljani. Posao ili zanat nije trebalo da trai i bira znalo se: zidar, klesar, kamenorezac, a ponekad i jedno, i drugo, i tree. U stvari ivjeli gdje ivjeli, Tegobe su uvijek vjerovali najvie u dvije stvari: u kamen i sunce. Oni koji su ostajali u selu, kud god bi se okrenuli i ta god bi poeli raditi, sve im je
4

poinjalo od kamena i sunca, i sve se zavravalo na kamenu vrelom od sunca. Oni koji bi se rasprili po svijetu prihvatali bi se posla samo ako se radilo o kamenu. I tako su nadaleko, diljem cijelog svijeta, po svim kamenolomima, gradilitima i klesarskim radionicama Tegobe bili poznati kao vrsni i vjeti majstori. Klesali su nadgrobne spomenike, ukrase na bogatakim kuama, ukraavali luke i lukobrane, gradili puteve, obraivali onaj najplemenitiji kamen od koga se prave kipovi, pomagali po majstorskim radionicama, sudjelovali pri izradi velikih spomenika poznatim historijskim linostima, podizali mostove, izrezivali slova i pisma na portalima uvenih svjetskih hramova i bogomolja... Pa, naravno, ni Tadija Tegoba nije bio drugaijeg talenta ni drugog opredjeljenja. I, ko zna dokle bi on sve stigao od Dubrovnika do Kalifornije, od svoje male Moranice do najjunijih taaka i malih otoka daleke Argentine, ko zna gdje bi ga stigla posljednja nadniarkska plaa, posljednji nadniarski dan da mu, vrlo mladom, tek to je bio osjetio vjetinu i aroliju pokreta dlijetom, jedan ogromni spomenik, koji je upravo zavravao, nije ozlijedio desnu nogu u koljenu. Od tada klesar Tadija Tegoba nije bio vie sposoban za brze pokrete, za putovanja, za hitna premjetanja s jednog radilita na drugo, niti se pak usuivao s tako povrijeenom nogom krenuti na dalek i neizvjestan put, jer je jo otprije znao kakva je bila sudbina onih njegovih roaka i suplemenika koji su se bili povrijedili na dalekim radilitima du Sjeverne i June Amerike: nikad nisu uspjeli ponovo se vratiti na rodnu grudu jer su ih nemilosrdni i uvijek novca eljni poslodavci izrabljivali do posljednjih snaga. Tako je taj nesretni sluaj, ta povreda noge u koljenu, prisilio Tadiju Tegobu da se zauvijek nastani i ostane u blizini svog ueg zaviaja, u malom tihom kamenom gradu, na mirnoj i modrozelenoj rijeci Plavni. Prije nego e napustiti svoju Moranicu, Tegoba je dugo razmiljao: kako i na koji nain poeti? kako stei ono najosnovnije za otvaranje male klesarske radionice? od ega poeti? u kakav i u koji kamen udariti najprije? ekiem ili dlijetom? Jer, po starom vjerovanju, kad kamenoresci, klesari i zidari odlaze iz svog rodnog kraja po svijetu trbuhom za kruhom oni su mnogo drali i do naina kako e otii, kako e uiniti prvi korak i kakav posao prihvatiti poto su uvijek bile znaajne razlike, po njihovom miljenju, hoe li u prvi mah prihvatiti da izrade nekom spomenik koji e se postaviti na groblju ili na gradskom trgu, zatim: hoe li otpoeti posao u nekoj pomorskoj ili rijenoj luci i tome slino. Budui da je od one teke povrede ostao hrom u desnu nogu, Tadija Tegoba nije raunao na mogunost da ode bilo kud, u bilo koje mjesto, koje bi bilo malo vie udaljeno od njegovog zaviaja, a u malom gradu na Plavni, gdje je odluio da se nastani, postojalo je nekoliko problema koje je teko bilo razrijeiti. Najprije, taj mali i tihi grad na Plavni koji je po toj rijeci i dobio ime i zvao se Plavnik imao je svud unaokolo tvrave, bunkere i kamene kule na vrhovima brda koje je pravila austrougarska vojska, i Tadiji Tegobi je bilo teko gledati taj kamen, koji su, kako je on govorio, "zarobile i u nesreu ugradile surove vojnike, tuinske ruke".
5

Ali, kad je sve izraunao, kad je promislio ko zna po koji put, ispalo je, opet, da nema ta drugo i da nema kud na drugu stranu nego ipak u Plavnik. Otiao je, tako, i nastanio se kilometar-dva van grada, tamo gdje se nikom nije stanovalo, jer je odmah tu, u blizini, na jednom uzvienju pored Plavne, leao ogromni barutni magazin, koji su ljudi iz Plavnika i okoline ironino nazivali "Tras-bum", raunajui, valjda da se najlake umire od vatrenog oruja ili da je bar ta ljudska nesrea i slatka i laka u odnosu na umiranje od gladi, od ei i slinih nevolja i tegoba koje u tom pustom, i praznom, i paklenom kamenu, iz kakvog je i klesar Tegoba potekao, nisu nita neobino. Kad su to saznali njegovi prijatelji, zaudili su se: Majstor-Tadija, ta uini? ta sam uinio? udio se on. Odselio si? Jesam. I drugi sele. Nisam sam. Jesi. Niko ne seli kao ti. Niko i nije kao ja. Jedva hodam. Ne mislimo na to. Onda ne razumijem? Izabrao si loe mjesto. Ne mogu dalje iz Plavni!", Ne mora. Ali zato ne misli na sutra? Poeu polako, pa dokle se stigne. Ti nee daleko. Zato? Izabrao si lo poloaj. Mali Plavnik? Veliku nesreu! Zna li ta je oko tebe? Znam. Ali, treba ivjeti. Ti i ne sluti, a jednog dana... ... barutni magazin? Jeste, sve moe planuti. Nama klesarima nikad se ne zna. Mogao si bar otii na drugu stranu grada? Tamo nema kamena kakav mi treba. U vjetim rukama svaki je kamen dobar. I za dobrog majstora svaki je poloaj dobar. Uostalom, tamo si i sam. Nikog oko tebe. Moda je to i bolje. Vie u raditi. U toj pustoi? U toj samoi? Njegovi prijatelji nisu prestajali da se ude, pa i da zamjeraju majstoru Tegobi to nije vie vodio rauna gdje i na kom mjestu da se nastani i podigne svoju klesarsku radionicu.
6

Ali ta pusto i odvojenost od svijeta, zajedno sa opasnou od eksplozije barutnog magazina koja se mogla desiti svakog asa samo ako straara prevari san (koji i jest samo zato, taj vojniki san) upravo su godile Tadiji Tegobi da uskladi oporu pjesmu svog dlijeta i ekia, da se hrani i umiva tiinom, koja je kao plavi pokrov polegla po kamenu i koju samo, s vremena na vrijeme, probadaju i reetaju jauci sunca. Dugo je Tadija, u zebnji i neizvjesnosti, radio pod vedrim nebom, dok se, kao i sve ostale Tegobe, nije prouo kao vrstan majstor za kamene ukrase, gradske spomenike i nadgrobne natpise. Bio je smogao tek toliko novca da podigne neki mali kuerak, koji je predstavljao ostavu za alat i sklonite od jakih vjetrova i ubitanih ega.

4.
Kad se u gradu i okolini poelo na sve strane priati o novom odlinom, "nevienom" majstoru, kakav do tada nikad nije stigao u Plavnik, porudbine su stizale sa svih strana, i Tadija Tegoba jedva da je stizao da svima udovolji, a nekima, za koje je znao da pare stjeu na sirotinjskoj grbai, nije pristajao da izradi spomenik, pogotovu ako je trebalo da ga ukrasi, ili ako je znao da e taj spomenik biti postavljen u groblje, na grobnicu pokojnika, i na taj nain izdvajati i uveliavati sjeanje onog koji je za ivota bio gulikoa. Tako je Tadija Tegoba odmah u poetku imao sukob sa nekim trgovcem kome se nije znalo pravo ime, a koga su svi zvali, i tajno i javno, Bodiroga. Bodiroga je elio potopoto da mu, jo za njegovog ivota, ba Tadija Tegoba isklee nadgrobni spomenik i uree epitaf u kome se u stihovima slavi i hvali njegov znaaj za ekonomski i kulturni procvat grada Plavnika i njegove okolice, pa je od nekog stihotvorca naruio ove stihove: "Ovdje spava umna glava Bodiroge trgovca na glasu. Kada prolazi, sagni se u pasu i pomoli za njegovu duu. On otjera iz Plavnika suu, i spase ga i ostalih jada. Mir i hvala neka mu je sada!" i traio da mu se ukleu na kamen nad grobnicom. Ali majstor Tegoba nije na to htio pristati. Zato? ljutio se Bodiroga.
7

 Dugako je pismo! odvratio je Tegoba. Ne moe krae! Mora. Teko je to uklesati. Nemoj tako, majstore. Tako je, Bodiroga. Naopako! otpljunuo je trgovac. Onda se, na kraju, Bodiroga pomirio s tim da se to ne moe isklesati, da je predugako, pozdravio se s majstorom i otiao za svojim poslom kazavi na rastanku da e porazmisliti i da e mu drugi put donijeti neki krai epitaf, samo da jo razgovara sa svojim "pjesnikom". No prolo je dugo vremena, a Bodiroga se nikako nije pojavljivao, sve dok se najedanput Plavnikom i okolinom nije raulo da je uveni trgovac, mada ve u godinama, strano debeo i ogromnog stomaka, uestvovao u konjanikim trkama na Bilinom polju i da je slomio nogu kad je pao s konja, i da je sad, i po svom pokuaju da osvoji prvo mjesto u trkama, to je nemogue s obzirom na njegovu tjelesnu teinu i njegovu tromost, i po tome kako sada nahero hoda, postao predmet podsmjehivanja i ruganja. Kad je za to doznao, Tadija je sam poruio po Bodirogu da doe i da se dogovore da mu sad, konano, uredi nadgrobni spomenik. Mislei da je majstor Tegoba pristao na one prvobitne stihove, odmah je dojurio, zapravo dokaskao na konju, radostan i presretan to e imati lijepu nadgrobnu plou. im ga Tadija vidio kako jedva silazi s konja i kako hoda nakrivo, pitao ga, kao da nita ne zna: ta se desilo? Nesrea, moj majstore. Da nisi iao u lov? Vraga sam iao. Ne mogu nikud. Da ta je bilo? Iao sam na trke. S kornjaama? A gori sam i od kornjae. Stvarno, kud si iao? Nikud, moj majstore. Luda glava. Hoemo li to i uklesati? Vala, ta hoe. Onda ga majstor Tegoba zapitao da li se slae da mu sad on predloi ta da ukleu na to je Bodiroga, otpuhujui i stenjui, odgovorio da ini to god misli da je pametno. Tegoba je tada zavikao: Evo, posluaj me. Ovako... ta? pitao je, drei se za nogu, trgovac Bodiroga. Evo, ovako e sada glasiti natpis: "Ovdje spava luda glava Bodiroge trgovca na glasu..."
8

 Ne to, zaboga! podvrisnuo je trgovac. A ta drugo, na trgove asni? pitao je majstor. Bilo ta. Eto i to: na trgovac asni... I tada su se sloili. Trgovac Bodiroga odrijeio je kesu i skupo platio majstoru Tegobi da mu izradi nagrobni spomenik i epitaf na njemu. Kad je prolo jedno vrijeme, trgovac, vjerujui da je posao ve gotov i uraen, poalje svog slugu do majstora da donese kamen poto se sam, kako je slomio nogu, teko ma kuda kretao. Majstor Tegoba je ljubazno doekao slugu, zamolio ga da nabavi zapregu ili dobrog konja da bi mogao otpremiti isklesani kamen. No, ne znajui kakva je bila pogodba izmeu majstora i trgovca, sluga je bez rijei sve posluao i natovario nadgrobni kamen, umotan u stare, poutjele vree od cementa. Trgovac Bodiroga je gorio od nestrpljenja, i nije ekao ni trenutka; im je sluga stigao i dotjerao kamen na konju, odmah je poletio i razmotao cementne vree. Ali imao je ta i vidjeti. Na nagrobnom spomeniku je bilo isklesano: "Ovdje poiva u miru Bodiroga, na trgovac asni. Sve mu venulo, a trbusi rasli." Trgovac je odmah skoio i stao juriti slugu po dvoritu, psujui na sav glas. Psovao je i prijetio, nekoliko dana ne prestajui, tako da je sluga pobjegao i vie mu se nije vratio, a snage nije imao da uzjae na konja i ode do majstorske radionice klesara Tadije Tegobe da se sa njim obrauna, i tako je cijela stvar propala.

5.
Na periferiji Plavnika svakim danom je izrastala sve ljepa, sve modernija, sve uvenija radionica, sve vie se slijegao svijet iz svih krajeva. Posla je bilo napretek. I djeca su u majstora Tegobe rasla, sve krnije od krnijeg, tako da se bolji napredak nije mogao poeljeti, a ni sam Tadija nije mnogo zavidio svojim susjedima koji su se rasuli po svijetu i otuda javljali, dodue o dobrim zaradama, ali i neprebolu i nostalgiji za rodnim kamenom, za zaviajem. Istodobno, svakim danom, sve ee i ee, ali istinitije i zloslutnije sluale su se prie o ratu koji bjesni cijelom Evropom, i, kao poar, prijeti naoj zemlji, sa svih strana. Oko barutnog magazina i skladita municije, iz dana u dan, vialo se sve vie vojnika, vojnih kamiona, vojnog materijala i patrola; strae su pojaane, a straarska mjesta udvostruena. Nijemo i tiho, kako to samo vojnici rade, prolazile su kolone pored Tadijine radionice. A
9

on bi udarao dlijetom i ekiem o kamen kao da je sam pod tim plavim, i sve do tada tihim, i samo lastama naseljenim nebom. No jednoga dana, vojnici su, udei se Tadijinoj upornosti i stianosti, navratili do njega, i zapodjenuli razgovor, sasvim izdaleka. Govorili su: Radi li, majstore, a? Radim, vala. A ta u drugo? Ti kao da nema veze sa svijetom. A to e mi? Zalud mi! Ti tako uporno udara dlijetom... ... kao da e sto godina ivjeti... ...kao da e orlov vijek doivjeti. Vidi li ti ta se u svijetu radi? Ja znam samo ta ja radim. Vojnici bi se na to nasmijali, odlazili i opet se navraali. I opet, iznova, zapoinjali razgovor: Klee li ti i za vojnike? Ko god narui. Ali vojnik ne zna gdje e poginuti. Ne znam ni ja. Onda bi zavladala stanka, jer su jednako mudrovali i vojnici i majstor Tadija Tegoba. E, majstore, kad bih ja znao gdje e me tane stii, odmah bih naruio jedan nadgrobni kamen, i natpis na njemu. Ja ne bih ni da mi ga poklanja! dodao je drugi vojnik. Ima i pravo! umijeao se trei vojnik. Dosta e mi biti i zemlju drati na sebi. A ne jo i kamenje. Bie ti i teka i preteka! Tako i jest, moj brajane. ta e mi kamen! Kad me sutra nestane, posadi mi drau ili podigni spomenik to sam ivio, ivio! Zemlja ne progovara. A ni vojnik pod zemljom. Je li tako, majstore Tadija? Zapitkivali su, tako, i alili se vojnici, a Tegoba nije prestajao prevrtati kamenje, namijetati ga i traiti najpodesniji nain da ga pone klesati. Pri tom je klecao skoro cijelim tijelom i pridravao se desnom rukom za desni bok, sve dok se lijepo, udobno ne bi spustio na zemlju, opljunuo dlanove, stavio naoari i udubio se u svoj posao. Samo bi ponekad, prijekorno i ganutljivo, pogledao vojnike i procijedio: E, djeco moja... Mi smo vojnici! A Tadija, kao da nita nije uo, samo je nastavljao: E, djeco moja, nita se tu ne zna...
10

 U ratu? Ni u ratu ni u ivotu. Kako? ovjek je sam sebi, pa bio vojnik, dijete ili starac, najvea zagonetka, a da o svijetu i ne govorim. Vojnici bi se na to nasmijali i zadirkivali majstora: Hoe li biti rata, stari? Hoe li biti kuge? Gladi? Bie svata! jektao je Tegoba. Pa ta onda? hihotali su vojnici. Nita, djeco moja. uti i radi. Dok moe i dok ima ta. Lako je tebi, majstore, raditi. Mi nemamo posla. Mi smo besposleni. E, djeco moja... Vojnici su odlazili, a Tadija bi nastavljao, kao cvrak uporno, kao djetli uurbano, dupsti i glaati kamenje. Tihi otkucaji veernje Ave Marije s crkvenog tornja, iz Plavnika, opominjali su njegove ruke da treba prekinuti posao. Ali on bi se, ponekad, toliko unio u obrubljivanje i aranje slova na kamenu koji bi klesao da su ga, esto, i zvijezde, drhtave, tople i junjaki nemirne, zatjecale kako na jednom pustom prostoru ispod uzvienja s barutnim magazinom neumorno okree svoje dlijeto, i tihim kucakanjem odgovara na damaranje potmule i pokorne noi, koja se uvijek probije nad krem i Plavnikom kao bolesno i ishlapjelo plavetnilo beskrajnog svemira. Kad su se vojnici, jednog dana, u predveerje rata, spustili s uzvienja, i, tik uza samu Tadijinu kuu i klesarsku radionicu, poeli podizati bunkere, vie nije imalo ta da se oklijeva. Najprije je to osjetila njegova ena Barbara, pa je rekla: ta ekamo ovdje? Tegoba je slegnuo ramenima. Ti kao da si gluh za sve oko sebe. A ta ja mogu? Na noge, pa kretati. Kuda? Tamo. A radionica? A kamen? Ima dobrog kamena gdje god doe opominjala ga Barbara. Nema. Ovdje je najbolji. I za bunkere. Vidi li? Vidim. E, pa bunkeri te gone. Eh! uzdahnuo je Tegoba, i odmah zatim dodao: A gdje me ne eka ono to me odavde goni?
11

Barbari je sijevala ljutina iz oi: Ti me ne razumije! Razumijem. E, pa onda... ja hou da spasim djecu, pa nek me eka gdje god hoe i nek me goni ko god hoe. Shvata li: hou da spasim djecu. Pa taman da u bjeati do na kraj bijelog svijeta. Eh, jadnog mog ivota! Tako je obino uzdisao majstor Tegoba, i tako su se obino zavravali njihovi razgovori otkako su uvidjeli da moraju seliti nekud na drugu stranu, na bolje i sigurnije mjesto.

6.
Tadija i Barbara imali su dva sina, Doma i Kama, koji su esto pomagali ocu u klesarskom i kamenorezakom poslu, a subotom poslije podne, nedjeljom ili drugim danom, kad otac nije kod kue otrali bi na obalu Plavne ili u Plavnik i po cijeli dan posmatrali nogometne utakmice. Dok su jo bili mali, najradije bi stajali iza gola i gorjeli od sree ako bi nekad uhvatili loptu i dodali je golmanu, koji bi ih, onako miiav, razvijen, gibak, vitak i za dvije glave vii od njih, toplo pomilovao po licu. Stajali bi i gladni iza gola i divili se onim ludim skokovima i padovima u noge koje ini mladi vratar kad mu se protivniki igra nae u esnaestercu. Malo kasnije, njima se pridruila i njihova sestra Rona, koja nikako nije mogla da ostane iza brae i da sjedi kod kue i pomae majci. A to je esto ljutilo majstora Tegobu, pa je znao zagrmjeti: Prokleti svijet danas! To je bilo ono doba kad gumene, plastine ili prave nogometne lopte nigdje nije bilo i sestra Rona samo je pomagala brai Domu i Kamu da lake dou do arape, igle i konca i da tako sklepaju loptu "krpenjau", a kasnije ih je pratila i do ledine na obalama Plavne, gdje bi dva brata do iznemoglosti igrali na male golove. Kad god bi ih uhvatio da igraju ili da se za igru spremaju, Tadija bi im, u ljutini, rasjekao loptu nadvoje, a njih pak kanjavao da po vrelom suncu po cijeli bogovetni dan dubu kamen i ispisuju slova, jednom rijei: da se ue klesarskom zanatu. Uz to, majstor Tegoba ne bi prestajao grditi i vikati na sav glas: Ciganska igra! Nogomet... Djeca su, zaboga... pravdala ih je majka. Kao da nemaju ta ljepe igrati. To to vide od drugih... Ne vide nita. O, boe, ta je ovom ovjeku!
12

 Nogomet! Ciganska igra! Slomi vrat... Samo gleda kad e ti neko slomiti nogu ili kimu, ili razbiti glavu... Opet je Barbara jadikovala: O, boe, ta je ovom ovjeku! Vidjee ta mi je! grmio je Tadija, otrih, gortakih crta lica. Samo nek ja doznam da se ne okanjuju te ciganske igre, ja u im pokazati. Ja sam ih rodio, ja u ih i... Vo ima rogove, pa mu je vie stalo do njih nego svoj toj plavnikoj ciganiji, tim nogometaima, za svojom glavom, koja treba da upravlja i da bude motor jednom stvorenju... kao to je ovjek... Uskokog porijekla, gortake udi, odrastao zatvoren u svojoj radionici, upuen samo na dlijeto, eki i kamen, Tadija Tegoba nije mogao ni razumjeti zanose i ari nogometne vjetine, koja nije osvajala samo Plavnik, kako je on mislio, nego i cijeli svijet. Ipak, majstor, otac Domov i Kamov, nije prestajao grmjeti iz dana u dan, a sinovi bi ipak, makar radili i cijeli dan, izili poslije veere, spustili se na Plavnu, i tu na mjeseini, odigrali kratku utakmicu na male golove ili "opucali" jedan drugom, po deset jedanaesteraca, tako da ne proe dan a da se ne zabiljei ko je danas u vodstvu, ko je u odreenom razdoblju bio bolji strijelac i vratar, Dom ili Kam koje su dijelile dvije godine. Ali, vojnici su podizali neka udna utvrenja sve grozniavije, i, htio ne htio, Tadija je bio primoran da svoje sinove i njihovu igru pusti kraju, i da se baci na pronalaenje nekog novog mirnog kutka, gdje bi mogao podii malo kuice, radionicu gdje ima dovoljno podesnog kamena za njegov klesarski i kamenorezaki posao, gdje ima dosta mira i tiine koji mu omoguuju rad na spomenicima i nadgrobnim natpisima, tom ovjekovom vjenom miru i tiini. I im je Tadija odluio da preseli na drugi kraj Plavnika, u jednu uvalu pod visokim brdom Prodorom, vojnici su to jedva doekali, i kao orlovi skoili na njegovu kuu, razruili najprije njen krov, i ve im je i prazna kua, sa etiri gola zida, bila odlino utvrenje. Dok je naputao svoju malu radionicu, dok je na zapregu bacao svoj alat, svoje skromno pokustvo i posue kakvo moe imati skromna radnika obitelj, njemu je preko usana tekla sama od sebe ona pjesma koja i njega i njegove pretke prati jo od onih dana kada su napustili okolicu Senja i krenuli u obranu grada Klisa, pa sve do Moranice i sada do Plavnika. "Teko Klisu jer je na kamenu, i kamenu jer je Klis na njemu." No teko je povjerovati da klesar Tadija Tegoba nije u tim trenucima isto toliko koliko na Klis mislio i na svoju tvrdu i zlehudu sudbinu. Na putu, preseljavajui se, Tadija je susreo jednog svog poznanika, koji je ostao iznenaen: Koje dobro, majstore? Nikakvo! ta si naumio?
13

 ta u naumiti?... ovjek snuje, a ... ...bog odreuje! kae narod. Vrag! Vrag odreuje. Jesi li uo ta se pria? Nisam. E, i nee. Pa reci mi, majstor-Tadija. Zlo i naopako. Morao sam pobjei. Lopovi? Ma kakvi. Lako je s lopovima. Nego ta? Ko te otjerao? Pria se svata o barutnom magazinu. "Tras-bum"? Jeste. E, pa... svakog je strah da jednog dana ne bude: tras-bum! Tamo su tone i tone eksploziva. Govori se da bi, u sluaju da se zapali, eksplozija unitila cijeli Plavnik i svu okolicu. Zato onda bjei? Svi emo jednako nastradati. Eto, prijatelju, ovjek se uvijek nada boljem, a vidi, i ova djeca... teko mi je sa njima. Onda su, kao to to inae i ine dobri stari prijatelji, zapalili jo po jednu cigaru, i poli svako svojim putem i svako svojim poslom.

7.
Dubrava, ta mala dolina pod namrgoenim Prodorom, gdje je Tadija Tegoba sad stigao, takoer je bila pusta, bez igdje ikog, bez ikakve ive due. Rasle su tu jedino nekolike smreke i dva-tri empresa. Dolje ih je, pri korijenju, prio kamen, a iz neba ih zasipali vreli pogledi sunca. Kako su se uope odravali u ivotu to nikom ne moe biti jasno. Dolazak u Dubravu obradovao je Doma i Kama. Samou i pusto ostavili, to isto ovamo nali. Ali, ako nita, ovdje su mogli podii jedno malo igralite, a i ono veliko, pravo, u Plavniku sad je bilo dosta blie. Veselila se ovom prelasku i njihova majka Barbara, jer nikad nije vjerovala da bi tamo gdje su do sada bili, u podnoju uzvienja na kome se nalazi barutni magazin "Tras-bum", u sluaju rata jednostavnije i lake proli. Dok su tamo ivjeli, dovoljno bi bilo da u onoj praznoj i kao zvono zvonkoj noi zauje reske vojnike povike, prilikom smjene strae, pa da pone buditi i zvati Tadiju: uje li ti ita? Majstor bi samo neto neodreeno promrmljao. Opet bi ga zvala:
14

 Tadija, Tadija! Ali Tegoba bi i na to ostao gluh. Barbara je drhtala: O boe, kakav je ovo panj od ovjeka! Pa bi onda nastavljala sve tie i preplaenije, priguenim i zimomornim glasom: Napao neko vojsku! Na-pa-o ne-ko voj-sku. Umoran od ekia i dlijeta, i od prevrtanja velikih kamenih blokova u kojima bi traio podesan materijal za svoje klesarske i kamenorezake poslove, Tadija bi samo progunao: Ko je napao vojsku? Ostavi me da spavam... Sad e zapaliti magazin, uje li, ustaj! nije prestajala Barbara. I to se ponavljalo iz noi u no, sve dok Barbara, zovui i budei svoga mua, majstora Tegobu, nije uznemirila i svoje sinove, koji su, mada jo mladi, odmah poskakali iz kreveta: Mama, zato plae? pitao je Kam. ta se desilo? vikao je Dom. Nita, spavajte, djeco. Je li opet dola vojska? Nije. Vojnici su otili. Jesu li traili tatu? Nisu. On nee u vojsku. Hoemo li mi biti vojnici? Kad porastete. Porasli smo. Spavajte. Ali Dom i Kam nisu mogli tako jednostavno da se smire, da opet legnu u krevet i nastave drijemati.

8.
Sad, ovdje, pod visokim Prodorom, sa koga se pogled rui u daljinu, na dubrovake zidine, Barbara se nadala da e cijela njihova obitelj nai stalan i nepomuen mir, tim vie to ih je od njihove bive naseobine i stranog barutnog magazina "Tras-bum", o kome su kolale svakojake prie, odvajala rijeka Plavna i jedan dosta visok greben to se die ponad njenih obala. Odmah po dolasku u Dubravu, Tadija se unaprijed obavezao mnogim ljudima da e im izraditi niane, spomenike, natpise, krieve, are na kamenim vratnicama, a da oni njemu, zauzvrat, pomognu podii novu kuu, to nije bilo ni naroito teko ni skupo, budui da je kamena, ve gotovog, bilo na sve strane. Dok se podizala kua, Dom i Kam su primijetili da su u onoj urbi prilikom preseljenja zaboravili na svoga malog psa Murvara. A postoji cijela pria i oko tog njihovog psa i oko
15

njegovog imena. Nali su ga na drumu, bio je sav krljav, mrav, teko je hodao, jektao, tako da se vidjelo da ga veoma rano zahvatila neka udna psea bolest, i kad su ga braa donijela kui, ocu to nije bilo drago i, bojei se da im u kuu ne donese neku zarazu, traio je da ga opet odnesu na drum i bace, ali je to Domu i Kamu teko padalo i oni su molili klesara Tegobu, svog oca, da im dopusti da ga njeguju i lijee. Poto nisu imali kome da se poale i da ispriaju o bolesti malog psia, a u gradu, pa ni u okolici, nije bilo veterinara, sami se brinuli o njemu i njegovoj bolesti. Donosili su i davali, najprije, sve ono to su i oni sami u roditeljskom domu spremali i jeli, donosili su mu i posebno peene komadie mesa, i mlijeka i eera, ali je psi teko otvarao svoje slabane vilice. Onda su se sjetili i, vie iz ale i igre, donijeli mu onih velikih, crnih murava, to zru, gore, visoko, na granama to ne padaju prema zemlji, nego su okrenute prema nebu. Zaudo, pas je, sasvim neoekivano, poeo jesti, i, iz dana u dan, postajao sve veseliji, sve zdraviji, i sve vie spreman na igru. Tako su mu i dali ime Murvar. Ali, ipak ostao je nekako manji od ostalih, mrav i krljav, i majstor Tegoba je stalno govorio da takvu ivotinju ne treba drati i uzalud gubiti oko nje vrijeme, sa ime se Dom i Kam nikako nisu slagali, ali nisu mogli ni protivrjeiti svom ocu, pa je mali Murvar ivio, tako rei iskljuivo pod njihovim starateljstvom i skoro u ilegalnosti. Murvar nije imao ni hod, ni skok, ni lave, ni zube, ni brzinu kao ostali psi, pa ipak je Domu i Kamu bio neobino mio i drag, i oni su bili rijeili da ga hrane i izdravaju dok god budu mogli. Kad su preseljavali u Dubravu, nisu ga mogli ponijeti da otac vidi, a i preseljenje je izbilo naglo, pa je u onoj guvi bilo hitnijih i za cijelu porodicu ozbiljnijih poslova, tako da se moe rei da Murvar nije ostao samo zato to je zaboravljen. Da su se odluili, Kam i Dom, da idu spasti i donijeti Murvara po danu, otac bi to opazio najprije zato to je znao svaki as gdje se nalaze, a i vidio bi kad psa donesu pa su zato radije rijeili da odu nou, po mjeseini. Kad je majstor Tegoba, jedne veeri, svaljen i oboren umorom, zahrkao, Dom je gurao u Kama: Vrijeme je! Tiho! opominjao ga Kam. Vedro je. Pogledao sam kroz prozor. Jo tie! Stari hre. uje on i u snu. Dobro je. Obuci se. Ne zaboravi vreu. Zato?
16

 Za psa. Ako nas ko sretne... Izali su kroz prozor i izgubili se prema rijeci. Bila je duboka no, mjeseina. Tiina. Drumom su koraali samo njih dvojica, Dom i Kam. Tiho su razgovarali. Plaim se rekao je Kam. Zato? pitao je Dom. Hoemo li ga nai? ta mu se moglo desiti? Ko zna. E, niko ne eli onakvog psa. Svi trae jake zube i brze noge. Ako nam ga neko ipak ukrao? Svejedno. I mi smo ga ukrali. Kako? Tako. Nali smo ga na drumu. Pa, eto: nali smo ga. A ako ga je neko bio ostavio? Na drumu? Pored druma. A mi ga odnijeli. Spasli smo ga. I nahranili. A on tuguje. To to nita ne jede, to nije htio jesti moda ali... Nigdje mu bolje ne bi bilo nego kod nas... Ili su, ili, nigdje nisu zastajkivali. Tek kad su u noi zauli topot vojnikih cokula, uurili su se i saekali da vojnici prou. Pogledali su im, kriom, u lea i nestali. Morali su se oprezno prikradati svojoj nekadanjoj kui. I ne govorei, pitali su se u sebi: "Ko je sad tamo? ta se desilo kad smo mi otili?" Na nekoliko stotina metara, iza jednog grma, zasvjetlucalo je oruje. Stali su. Pitao je Kam: ta emo sad? Naprijed! Vidi li oruje? Vidim. Pa ta nam moe? To su straari. uvaju barutni magazin. To znai da su se spustili odozgo? Ovo je sad sve vojniko. Kreimo naprijed! Ako nas zaustave? Kazaemo zato smo se vratili. Hoe li nam vjerovati? Traiemo psa. Pogureni, utiani, Dom i Kam su poli prema svojoj kui. Primjeivali su da vie nema krova. I sve se nekako izmijenilo.
17

Taman kad su htjeli zakoraiti u svoje nekadanje dvorite, odjeknuo je uzvik: Stoj! Kam se uplaio i potegao Doma za ruku: Bjeimo! Kud? Nazad. A Murvar na? Poginuemo. Uhvatie nas vojnici. Sve emo im kazati. No njihovi apati nisu bili oprezni straar ih je uo i ponovo zavikao: Stoj! Ko ide? Dom je jedva promucao, vie iz straha: Mi smo... Stoj, pucau! prolomio je odjek. Traimo psa. Naeg psa. Malo iza toga, pred njima je, s uperenom pukom, stajao vojnik i odmah naredio: Ruke uvis! Dom i Kam su zadrhtali. Vojnik je grmio: Lopovi! Doli smo traiti naeg psa. Kakav pas? Na pas Murvar. Gdje vam je pas, lopovi? Ostao nam je ovdje. Kada? grmio je vojnik. Kad smo se odselili. Vojnik nije mogao shvatiti. Dom je objasnio: Mi smo ovdje stanovali: Vojnik se trgao: Jeste li vi sinovi Tadije Tegobe? Jesmo! odgovorili su uglas. Pa ta traite ovdje? Nema ovdje nita vae. ta ste traili ovdje? Naega psa Murvara. Vojnik se odobrovoljio: Spustite ruke... Sjedite! Tako... Poznavao sam ja vaeg oca. I sve to ste imali. Ali psa... ne sjeam se. Ostao nam je ovdje. Onaj mali... viali ste ga. Ona mala strvina? Koja strvina ? pitali su oni vojnika. Ono goljavo, ugavo pae? To je na Murvar.
18

 Zato ga zovete Murvar? Volio je murve. E, vie ih nee voljeti! kazao je podrugljivo vojnik. Mislite: odrastao je. Nee ni odrasti. Zato? Zato to ne moe. Pa dobro. Nama je i takav, mali, drag. Nee biti ni mali. Gotovo je. Neko nam ga ukrao? Gotovo je! odmahnuo je vojnik rukom. Ubili smo ga. Bio je ugav i zaraen. Bojali smo se da koga ne ujede. Jao, ta ste uinili! kazao je Dom. On je uvijek bio miran. Mi smo vojska. Mi nikom ne vjerujemo. Je li jasno? Dom i Kam su ostali u utnji. Sve dok ih vojnik nije opomenuo da moraju bjeati, ii nazad ili e ih odvesti u kasarnu i tamo zatvoriti u podrum. A gdje ste nam sahranili Murvara? Nigdje. Kako? Lijepo. Eno ga tamo, za onom draom. Moemo li ga vidjeti? Ne moete. Gubite se. Opet su Dom i Kam molili vojnika da im dopusti da posljednji put vide svog malog psa, ali uzalud. Vojnik je ostao tvrd i gluh. Dom i Kam su urili da se vrate kui prije nego svane, prije nego se otac probudi, i, uz put, stalno se pitali, ne vjerujui vojniku, ta je zaista bilo sa njihovim psom, da li je moda i sad gladan, i da li e, ako je iv, pobjei jednog dana od vojnika i doi k njima, svojim spasiocima i hraniteljima, pod Prodor u Dubravu?

9.
Dubrava se nalazila prilino daleko od rijeke, pa je Tadija odluio sagraditi i jednu malu atrnju. Moda ta udaljenost od rijeke i nije bila tako velika, ali sve ee se govorilo da vojnici prosipaju smee i zagauju rijeku. A izgradnja atrnje, makar i malih razmjera, nije bila tako jednostavna stvar. Trebalo je najprije izdupsti kamen i zemlju, pa onda podignuti svod, pa vratnike, pa urediti naplav, a, prije svega, poto je u to predratno doba bilo nestalo cementa, trebalo je "spriti" jednu malu klainu.
19

A kako se samo "prila" klaina! Jo u stara vremena, dok nije bilo cementa, svi zidovi su se, uglavnom, podizali uz pomo gaenog krea, odnosno klaka. A sve je to, opet, pravljeno od obinog kamena. Nae se obino teren gdje raste ikara, ipraje i sitno raslinje, koje ne koristi bogzna emu, od koga nema neke naroite koristi, a inae brzo se omladi. Pa se u takvom predjelu, najednom odreenom mjestu, iskopa jama, koja se lijepo obrubi i obzie suhim zidom, gore se zatvori svodom, emerom, sa strane se ostave dva mala otvora, unutra nabaca dosta kamena, onda se natrpa tog sitnog raslinja koje se posijee i zapali, i loi se tako tri dana i tri noi, bez prestanka, sve dok kamen ne "izdahne", dok ne postane porozan. Kasnije, taj kamen se zalije vodom i postane gaeni kre, koji se onda mijea sa pijeskom i dobije se malter za gradnju. E, na takav posao spremali su se sad Dom i Kam, zajedno sa svojim ocem. Dom je predloio: Podijeliemo posao. Kam se sloio: Ja u sjei, a ti e prikupljati ikaru. Tako su i uinili. Otac je ve sam podizao klainu. Kad su nasjekli dovoljno ikare, poeli su loiti. Dimilo je i udarao je plamen u nebo. Ali, danju se jedva ta primjeivalo. Tek kad je pala prva no, u gradu se zaula sirena. I najedanput sve je hrlilo, neka vozila, ljudi, psi, pijetlovi prema njihovoj klaini. Najprije su se zauli ljudski glasovi: Zapalio se kamen! Svata se deava... Moda gori uma. To je rat. Moda su neki razbojnici. Eto, i kamen moe gorjeli! Nema nita jae od vatre... Ali pred vozilima su, na motorima, jurili vojnici s pukama preko grudi. im su se primakli klaini, zavikali su: Ko je zapalio kamen? Iziao je pred njih Tadija Tegoba i odgovorio: Nije niko. ija je ovo vatra? pitali su. Moja! odgovorio je Tegoba. Vidi li da je to poar? Nije poar, nego klaina. Kakva klaina? Gradiu atrnju i treba mi malo krea. Zna li da je zabranjena svaka vatra i svako paljenje nou? Ne znam, vojsko odgovorio je Tadija. Mi emo te nauili! Risu! Gasi poar!
20

Vatra je udarala kroz svod klaine i lizao je plamen kroz suhozidinu. Iz daljine, zaista, sve je liilo na poar. Zabranjena je vatra! A pogotovo nou! vikali su vojnici. Onda je Tadija bio prisiljen da zajedno sa svojim sinovima nabaca na klainu kamenje i da je ugasi. Sutradan dimio se samo pepeo. Majstora Tadiju Tegobu i njegove sinove sve vie je zahvatao strah.

10.
Ali, ipak, majstor Tegoba nije imao mira: odluio je da, po svaku cijenu, podigne jednu malu atrnju, makar i ne onakvu kakvu je bio zamislio, makar, dakle, i bez prethodnog "paljenja" klaine. I tek to je Tadija Tegoba, u Dubravi, pod Prodorom, kako se kae, stao na noge, Plavnikom su se poele pronositi vijesti da e uskoro nestati ulja, eera, brana i svih ostalih prehrambenih proizvoda, koji su se do tada mogli kupovati u neogranienim koliinama. Majstor Tadija Tegoba nije nita za sve to mario. Njegovi su sinovi, iako i dalje jo snanije privreni lopti "krpenjai", ve polako ulazili u udan svijet ara, slova, natpisa, oblika, oreola, znakova, ukrasa, koje su, uz pomo oevih ruku, urezivali u kamen. Otac i sinovi su stalno bili u radionici zabavljeni oko kamena. U kratkim predasima Tadija je priao Domu i Kamu kako ga onaj sluaj sa velikom stijenom koja mu je prignjeila desnu nogu, natjerao da se zauvijek nastani u svom uem zaviaju, zatim im je pripovijedao o uskokom porijeklu njihove loze, njihovog plemena i, na kraju, kad bi zavrio priu, samo bi uzdahnuo gledajui kamene gromade, od kojih je ljudskim rukama i ljudskim zamislima, trebalo stvoriti spomenike ili ljudske prilike. Nekad bi ostao u utnji, a onda se opet prihvatio dlijeta i ekia, a nekad bi uzdah dodao i onu pjesmu koja je i sama sliila na uzdah: "Teko Klisu jer je na kamenu, i kamenu jer je Klis na njemu!" Mada ve postarija, Barbara je vjeto vodila cijelo poslovanje. Ni vrijeme, ni teak ivot nisu ostavili mnogo traga ni bora na njenom licu. Lako je i hitro odlazila u Plavnik i oblinja sela, i ugovarala izradu natpisa, bista, kipova, umjetnikih vratnica i tome slinih narudbina. Ona je najee bila i model svom muu da u kamenu isklee spomenik nekoj eni koja je nastradala pored druma i iju je bistu trebalo raditi bez fotografije, po sjeanju. Vrlo esto, skoro svakodnevno, vodio se u radionici ovakav razgovor, ovakva debata, kad bi majstor radio neki enski lik, glavu ili bistu: E, majstore, ovdje si pogrijeio! rekla bi njegova ena Barbara. Kako?
21

 Zar ne vidi? Sinovi bi se okupili oko njih i paljivo sluali i gledali. U emu je greka? Vidi elo... Vidim. A sad pogledaj fotografiju. Pogledao sam. elo si suvie zakosio. ije? Pogledaj na fotografiji. Tada bi Tegoba prinio fotografiju ene iju bistu klee, zagledao, omjerao, ispitivao, i zavrtio glavom: Ne, nisam. Jesi. Nisam. Ovo je sjenka. Gdje? Na fotografiji. Nije. Ti ne vidi dobro. Jeste. Nije. To je loe izraena fotografija. Kad bi se u to zaista i uvjerio, Tegoba bi zagrmio: Ah, ti majstori... Fotografi? smijala se Barbara. Svi majstori grijee. E, zato ti nemoj. Ne vidim. Vidi ovu prainu? A Tegobina radionica zaista je uvijek bila sva u praini, a njegove oi, i plua, u stalnoj opasnosti. Ili, recimo, drugi put, opet, vodio bi se ovakav razgovor: Barbara, ta misli o ovom poslu? pitao bi majstor i pokazivao prstom na lik gortaka koji bi izraivao njegovoj porodici, porodici koja nije mogla prealiti njegov nestanak, pa od Tegobe naruila "vjeno sjeanje" na svog najmilijeg. Ha, tako, tako. Ne svia ti se? Neto mu nos ne izgleda ba... Ne moe drugaije. Zato? Ne smijem "lagati". Mora biti kao i na slici. Pa i jeste. Ne smijem ga uljepavati.
22

Kad je rekao ne smijem "lagati", Tadija je mislio da njegova skulptura mora biti potpuno vjerna crteu ili fotografiji ovjeka iji lik klee. Izbacio si mu suvie jagodice. Naprotiv! Jesi. Vidi kako stre. Bio je mrav. Imao je upale obraze. Moda. Ali samo posljednjih godina. Ne kleem ga ja prema cijelom ivotu, nego prema jednoj uspomeni, prema jednom sjeanju, prema fotografiji koju imam, koju su mi ponudili. Svejedno, ali izboio si mu jagodice. Zaista? Tada bi se Tadija primicao skulpturi i odmicao od nje. ta ti misli, Dome? pitao je sina. Ja mu ne vidim zube. Ali jagodice? Dobre su. Kao lopta. Svi bi se nasmijali. A ti, Kame? pitao je. Velike su mu ui. A ramena? I ramena su velika. A brada? I brada. A elo? I elo. A nos? I nos. A lice? I lice. E, pa onda? povisio bi glas majstor Tegoba. ta ja tu mogu? Ne mogu ja stvarati ovjeka. Kakav je takav je. Nije ovo radionica za uljepavanje, ja sam klesar, ja radim onako kako vidim i kako jest. I tako je posao u klesarskoj i kamenorezakoj radionici tekao iz dana u dan.

11.
Harmoniju porodinog ivota i poslovanja prekinuli bi jedino, s vremena na vrijeme, Dom i Kam kad bi, bez pitanja i bez oevog znanja, ostavili klesarski eki i klesarsko dlijeto i otili
23

na malo igralite, podignuto vlastitim rukama, da opet odmjere svoje snage u nogometu. Tadija bi tad zagrmio da i Prodor odjekuje: Dosta vie te ciganske igre! Barbara ga smirivala: Pusti djecu. Moraju se igrati. Tadija bi nastavljao: Hoete li da budete ljudi ili... niko i nita... ? Dom i Kam bi sluali oborene glave, a kad bi otac zavrio svoju "grmljavinu", potrali bi, potuljeno i postieno, i prihvatili eki i dlijeta, ne izgovarajui ni rijei. Uz udare malog ekia i malog dlijeta, izraenih posebno za djeje ruke, Dom i Kam bi razmiljali o svojoj igri i o svom ocu: On e nas stalno grditi rekao je Dom. Nee? odgovorio je Kam. Ne prestaje. A ta smo uinili? Nismo ga pitali. Da smo ga pitali, ne bi nas pustio. Moda i bi. Ne bi. Vidi, ne moe smisliti nogomet. Boji se. Strah ga. Zato? Zato to se esto nogometai povrijede, pa onda... Pa... onda, noga u gips, pa onda take... Mi igramo sami. Ali, otac to ne zna. Hoemo li mu rei? Nikako. A hoemo li opet igrati? Ne znam. Ja volim igrati. Volim i ja... Kad bi se malo smirio i uao u radionicu, majstor Tegoba bi cvjetao od zadovoljstva im bi ugledao kako Domove i Kamove vjete i lake ruke okreu dlijeto i savlauju kamen. Vjerovao je tad da je sigurno da e danas-sutra nadmaiti i zasjeniti sve Tegobe u "razgovoru s kamenom" kako se esto, u tom kraju, nazivao klesarski i kamenorezaki zanat. Naravno, trebalo je tim mladim i jo neizvjetenim rukama staloenosti, oputenosti, privrenosti poslu, i, kao i svemu, iskustva. esto se deavalo da Tadiju, u Dubravi, posjete njegovi drugovi iz prvih nadniarskih dana, kad jo nisu mogli usidriti se i ostati na jednom mjestu, ili pak da mu doe neko od blie ili dalje rodbine iz njegove rodne Moranice, gdje ive samo Tegobe, i uvijek su se svi razgovori vodili i kretali, uglavnom, oko Doma i Kama. Rodbina i Tadijini drugovi nisu tedjeli hvale za Doma i Kama, a u proricanju njihove
24

sudbine bili su nesvakidanje izdani: E, to jest jest, nije se dosad ni u jednog Tegobe rodila ovakva sila. Pogledaj samo kako im lako i jednostavno igraju dlijeta po kamenu! Pa ti djeaci znaju ta misli kamen! Kladim se da e Dom i Kam zasjeniti sve ono to su dale Tegobe otkako ih je uskoka sudbina zadesila u onom klancu. U Moranici? Jeste... Zaista, bie to veliki klesari i zasjenie... Ma: ta zasjeniti? Neka samo prou jo nekolike godine, Dubrovnik e kao kruha zaeljeli da vidi ovakve majstore i kipare. Ah, kao da je Dubrovnik neto... Moj prijane... Znao je Ivan Metrovi ta radi, pamet je tu bila, pa i pored Dubrovnika i pored Splita, kao i da ne postoje... Vie, mogu ovi djeaci vie i od Dubrovnika i od Splita, moj brajane... Pogledaj ti ruke njihove i dlijeta... ... I kamen pred njima, kao da je roeno jedno za drugo. To samo Tegobe mogu raditi! Dar je tu, i e da se osvoji kamen... Dom i Kam su radili sve uurbanije, i, kriom, kao da to nije njihov posao, oslukivali razgovor uvijek ozbiljnog i tunog oca. A kad bi ih Tadija, zadovoljan i ganut hvalama, pozvao da prestanu, da se odmore, da odeu do grada i kupe to ele, oni bi u jedan glas, kao da su navijeni, vikali: Hoemo jednu loptu! Majstor Tadija, koji nikako nije mogao shvatiti ni razumjeti elje svojih sinova, a njihovu igru jo manje, samo bi zakripao zubima, smrknuo se i, uvrijeen to ne moe utjecati na Doma i Kama da promijene igru, procijedio kroz zube: Grad ako hoete, cijeli grad! Cijeli Plavnik, samo recite. Ali loptu ne. Ciganska posla. Zato, majstore? pitali bi prijatelji. Tako... Ima neki razlog? Ima ih vie. Pa daj djeci loptu. Ne dam. To je najjeftinije. Kako se uzme. Moda i nije. Jeste, kako god se okrene. Rekao sam: ne dam. Svi danas igraju tako. Ja nisam igrao nikako, pa... misli: ne moraju ni oni. Ima i drugih igara.
25

 Ali, kad ih oni ne vole. Zavoljee. Teko je zavoljeti igru koja se ne voli. Vrijeme sve uini. Ali, oni e onda odrasti. Tim bolje. Mogu, i kad odrastu, ostati djeca. Tad bi ovjek bio najsretniji. Prijatelji ne bi prestajali uvjeravati majstora Tegobu da grijei, da se njegovi sinovi ne mogu veseliti i zabavljati drugaije nego i ostala djeca, ali je on ostajao neumoljiv ona prava, prijeka, estoka uskoka narav. No prijatelji su nastojali saznati zato Tadija toliko zazire od nogometne lopte, I on je onda, na njihova navaljivanja, objasnio. Priao je: Bila je nedjelja, poslije podne, davno, vraao sam se sa posla, iao sam da gledam jedan naputeni majdan, u kome je bilo jo dobra kamena, kad najednom prosvirae i projurie pored mene, drumom, kola hitne pomoi: udio sam se ta je. Odmah su mi odgovorili: voze ovjeka u bolnicu. ta mu je? Kau: slomio nogu. Gdje? Na nogometnoj utakmici. Pa zar se tamo noge lome? pitao sam. Ih, moe i glava. Eto, od tada. Ne dam, loptu ne dam! Dok je to priao, Tadija bi se ponekad uhvatio za svoju desnu nogu, koja je bila povrijeena kamenom stijenom i na koju je stalno hramao, i sigurno mora biti da ga i taj njegov sluaj i sluaj tih kola hitne pomoi sa povrijeenim fudbalerom stalno opominjao i podsjeao na nezgodu. No Dom i Kam nisu bili u stanju shvatiti zebnju i strepnju svog oca, njegovu zabrinutost, njegov nespokoj, kao to, s druge strane, ni on nije mogao razumjeti, njihove, djeje i djeake male, sitne radosti i uzbuenja na fudbalskom igralitu i oko njega. I poto bi otac ostajao tako tvrd, njima ne bi preostajalo nita drugo nego da, krijui, epaju svoju krpenjau, pa se prokradu na igralite i otponu svoje omiljeno natjecanje u izvoenju udaraca sa esnaest metara. A majstoru Tegobi ne bi preostajalo nita drugo do da se potui i rodbini na neshvatljive i njemu udne elje svoje djece: Ali, zamislite, molim vas, bolestan sam, evo, nabolovao sam se ovog ljutog bijelog svijeta, nogu ovu nesretnu imam kao i da je i nemam, i nekako je vuem za sobom, dosta sam sretan i s djecom i sa cijelom obitelji, samo... samo da nije tog prokletog nogometa... Igra, moj Tadija! Na to bi on zakripao zubima: Nije igra, nego kuga! Svi danas igraju... Ludorija nad ludorijama. Vrijeme, moj majstore.
26

 avo, avo... Vrijeme donosi, vrijeme odnosi. Neka ga vrag odnese. Vrijeme? Nogomet. Odnijee. Kad mu doe vrijeme. A kad e doi? To se ne zna. Kako je doao, tako e i... ... otii. Ali kad? Kad nas nestane. E, onda nek i gora zlato raa. Moda e i raati... Ah, da nemam ove djece... Gosti su ga uvjeravali da je to obina, prolazna bolest, ta igra, koju mora odbolovati svako djetinjstvo, i da to sve nije nita u odnosu na njihovu nadarenost i budunost, koja e biti vie nego blistava, posebno ga podsjeajui da je i uveni kipar Ivan Metrovi iz isto tako jednog siromanog, pustog krakog mjesta kao to je i selo porodice Tegoba. Isprativi goste i zahvalivi im se na posjeti i na lijepim rijeima za njegove sinove, Tadija bi odmah, mada probadan kostobolnim igovima iz svoje ozlijeene noge, sjedao za kamen i obrubljivao osnovne crte, tako da bi Dom i Kam lake mogli ispisivati slova, minijaturne likove, inicijale i ostalo to je ko poruivao, ili elio da mu se nae na spomeniku, iznad ili ispod imena. Sputao bi se ve i sumrak i stropotavao se, s Prodora, u Dubravu, samo je vrh jo uvijek izgledao svijetlosiv kao da ga se mrak i ne tie, a Doma i Kama jo nije bilo da dou. Kad bi izgubio svako strpljenje i kad bi se mrak poeo zavlaiti i pod zaspalo kamenje, Tadija bi dojurio na malo igralite, dugo svega dvadesetak metara, i zatekao bi ih u unoj prepirci: omjer primljenih i postignutih zgoditaka bio je jednak, i sad nisu znali na koji nain da rijee dananje takmienje. im bi ugledali oca, koji se teko kretao, hramljui i oslanjajui se na tap, najedanput bi umukli. Potiteni i postieni, hitno bi krenuli kui, a Tadija bi za njima siktao kao otrov: Opet ta ciganska posla! I, tako, kao smjena dana i noi, zahvatala je i drala u neizvjesnosti Tadiju Tegobu neviena okretnost i umjenost njegove djece u "razgovoru s kamenom" i isto toliko snana, uroena, reklo bi se, ljubav prema fudbalskoj igri. Takoer, za razliku od ostalih djeaka svoje dobi, Dom i Kam su pokazivali izuzetnu hrabrost i spretnost kad bi njihovom ocu, njihovoj obitelji, ili njihovom poslu zaprijetila kakva opasnost. Posebno su bili odvani u susretu i u sukobu sa zmijama.

27

12.
Jo od Tadijinog rodnog sela Moranice, a moda ak jo i od uskokog Senja, pa sve do ovog posljednjeg boravita, u Dubravi, pod Prodorom, Tadiju Tegobu je, pored ostalih nedaa i zlih udesa, stalno, kao sjenka, pratila opasnost od zmija otrovnica. Tadija nikad nije zaboravio i stalno je prepriavao, kako je kao djeak, kad je prvi put bio otiao iz svog sela, doao u smrtnu opasnost. Vraajui se kui, skrenuo je pored puta bio ga je povukao svojim opojnim mirisom vrijesak pun pela, i htio je nabrati jedan sveanj i ponijeti kui u svoju Moranicu, gdje je od sue sve bilo spaljeno i saeeno, ali je, berui bilje reskog i tedrog mirisa, "probudio" iz sna zmiju koja je bila spletena oko stabljike i tu drijemala na opojnom poslijepodnevnom suncu. Tadiju Tegobu je, kao djeaka, pratila srea, jer je zmija, kad je on, ne vidjevi je prethodno, malo "oeao" rukom, samo uinila: "Puh-puf!" i jo jae se obmotala oko vrijeskove stabljike. Tegoba je odskoio kao oparen vrelom vodom, za trenutak mu se zanesvijestilo, zateturao je, sruio se od straha, usta su mu se sva slijepila, koljena zadrhtala, a ruka se zgrila od naglog trzaja. Zvao je, ali nikoga u okolini nije bilo. Samo je sunce i dalje nemilosrdno sipalo svoju vatru iz neba. Onda je epao jedan, prilino velik, kamen, podigao ga, osmotrio za trenutak, nanianio, mada je to bilo uzalud i smijeno, jer su mu ruke drhtale, svom snagom udario po bunu vrijeska u kome je itala otrovnica sa crno-bijelim arama po leima, i odmah se dao u bijeg. Okrenuo se tek kad je uo itanje i ciku iza sebe, i imao je ta i vidjeti: zmija je krenula u potjeru za njim! Vie nije bilo vremena za premiljanje i za odluivanje ponovo se dao u vratolomno bjeanje. Dok je bjeao, sinule su mu, kao munja, samo dvije misli koje je uo od starijih: da zmija nikad ne napada prva, i, drugo, da postoji zmija kojoj niko iv ne moe umaknuti, koja se, u sukobu sa ovjekom, ne povlai pod kamen, nego se naprotiv, daje u potjeru za njim i koja se, stoga i zove tjeralica. U svom ludom bjeanju, kao to se bjei samo ispred kuruma da se spase iva glava, u tom lomljenju niz kamenje i neprohode u pravcu svog sela Moranice, Tegoba se vie instinktivno nego to je to sam elio okrenuo i vidio ono to je do tada mogao samo sanjati: zmija se ljeskala u zraku, i on je du njenog tijela vidio ne samo crno-bijele vezove i are nego sve dugine boje. A kako je jurila za njim to je posebna pria! Ako je put bio ravan ili posut sitnim kamenjem, onda je kao ilo vijugala desno-lijevo i hitro osvajala stazu, a kad bi naila na visoko kamenje, propela bi se, posadila na rep, ugnula do tla i, u snanom zaletu, preskakala na drugi kamen, i tako redom. Na domaku Moranice naiao je na pastire, koji, u prvi mah, nisu mogli ustanoviti ta mu se dogodilo, zato je tako sav u znoju, prestraen, jer Tegoba od straha i iscrpenosti nije mogao ni progovoriti. Kad su ga polili vodom, on je jedva izustio:
28

 Zmija! Jao! zavikali su pastiri i odmah ga poeli svlaiti: koulju, arape i ostalo, elei to prije pronai ranu, i uiniti ono to se u takvim sluajevima ini, ispiti otrov iz rane dok se jo nije razlio po cijelom tijelu ili vatrom oprljiti ranu da se tako i otrov spri. Ali Tadija je, vie rukama nego glasom, govorio: Ne! Ne! Je li u ruku? Ne. U nogu? Ne... Pa ta je onda bilo? Potjerala me. Odakle? Zaboravio sam. ta si joj radio? Brao sam vrijesak, i... ta je onda bilo? Bacio sam kamen. Jesi li je ranio? Ne znam. Nita nisam vidio... Pastiri su tada zakljuili da je zmija ve morala stii, ak i prestii Tegobu, samo ako nije ranjena, u glavu ili u kimu, jer kad se ona posadi na rep i pone premetali s repa preko glave, ne moe joj ni konj u trku pobjei. Da se pripremimo za obranu? govorili su oni meu sobom. Da zapalimo vatru? Ali s koje e strane udariti? ta da uinimo? Zvaemo u pomo. Koga? Cijelo selo. Protiv jedne zmije? Ko zna koliko ih je. Tako je. Ne ivi ni zmija sama. Tada se Tegoba prisjeti da je na putu, ako ga sjeanje ne vara, zamijetio jo tri kornjae. E, onda je u redu! povikae pastiri, jer su vjerovali da zmija i vrana moraju stati kad im kornjaa preprijei put. Tadija Tegoba je tad lake i sigurnije disao. A neto slino kao i njemu desilo se, naravno mnogo godina kasnije, i njegovim sinovima.

29

13.
Tadija je tragao, u kru, za jednim dosta dugim kamenom, koji je onaj pravi "ivac" kamen, koji nisu naele svojim zubom ni kie, ni sunane ege, a ni zub vremena, i iz koga se moe isklesati iroka vratnica za porodinu kuu i porodini natpis. Kad je naiao ba na onaj koji mu najvie odgovara i za koji je vjerovao da e biti podesan za obradu, ostavio je Doma i Kama da "uvaju strau", da se, kasnije, lake zna vratiti, jer se u sivilu i monotoniji kra sve to lako zagubi. Pored toga, dao im je u zadatak da oko kamena, izokola, polako raiavaju ono sitno kamenje, a on sam je otiao da potrai jednog radnika koji e mu pomoi "izvaliti" kamen i iskotrljati ga do druma. Dom i Kam su se odmah dali na posao. Najednom, dok su izbacivali kamenje, zauli su isprekidano itanje. Najprije je zavikao Kam: Stoj, neto se uje. Zastali su, osluhnili. To nije zmija. Nije. Mi glodar? Pobjegao bi. Zgledali su se. Nisu znali ta da ine. im bi poeli zvektati kamenjem, opet bi se zaulo prijetee itanje. Nisu imali skoro nikakvog alata. Bili su golih ruku. Poizmakli su se, odlomili jednu poduu granu i nastavili roviti kamenje. Tad je itanje postajalo sve snanije. Ovo je kuna rekao je Kam. Kunica? Da, ona ivotinja to se od nje, kad je lovci ubiju, dobije lijepo krzno. Nije. Ne moe ona ovako duboko. Prepala se. Od nas? Moda je mislila da su lovci? Eh, da sad imamo psa. Ne moe ni njegova njuka duboko. Nanjuio bi je. Znao bi tano ta je: zmija, kuna, takor... Da imamo psa. Ipak, nastavili su i dalje raiavati sitno kamenje, ali itanje nije prestajalo. Tad su se prisjetili jednog lukavstva. Nabrali su i nakupili suhog granja, lia, trave i mahovine, napravili krug, kao vijenac, oko onog mjesta odakle je izbijalo itanje, dodali jo
30

tome kada, suhe govee balege, koja, kad gori, daje otar i nepodnoljiv miris, i sve to zapalili. Mislili su ta god bilo, zmija ili takor ili kunica, mora poeti bjeati. Tako je i bilo. im se poeo rasprostirati neugodan miris i lizati plamen, najednom se samo kamenje uskomea, a ispod kamenja neto kao dobro sasuen i svjetlucav umski panj. Kroz dim i plamen, u prvi mah, nisu dobro odmah ni primijetili da su to zguvane, spletene zmije. Cijelo klupko zmija! Ali tako spletene da se ni same nisu mogle odmrsiti. Kao da im je bilo zima, kao da su zavezane u vor! Kam se uplaio. Zadrhtao je: Bjeimo! Vatre! Jo vatre! vikao je Dom. Ali Kamu su drhtale ruke. Loi... Jo jae, da ih spalimo. Hvatali su to god im je dolo do ruku i bacali u vatreni obru, u prsten koji je bio na sve strane oko zmijskog gnijezda. Bjeimo! opet je vikao Kam. A ako one za nama? Kako? Na nogama. Zmije nemaju nogu. Sad bi se vidjele. Zmije puu. Imaju, ali ih kriju. A da se ponu uskakati? S repa na glavu pa odskok! Odmah su shvatili da ih, te iznenadne opasnosti, samo vatra moe spasti, pa su sve jae loili vatru. Zmije su bile kao pijane: nisu znale na koju e stranu, i tako su sve stradale. Ali skoro i nagorjele, crne kao drvo kad sagori, one su se izvijale, i njihova ve polumrtva tijela pravila su kolute, lukove, propnje, odskoke. No to su bili posljednji trzaji. Kad je vatra splasnula, poeo se iriti neugodan zadah: speeno zmijsko meso. Dom i Kam su likovali. Rekao je Dom: Zato si se bio uplaio? Bilo ih je mnogo... a sve crne. inilo ti se; nisu crne. Samo je jedna bila bijela. Vara se. Sve su bile crno-bijele. Vidi, i zmije se boje vatre. Vatra je jaa i od zmije. I od vuka. I od orla. I od ovjeka?
31

 Ne, mi smo najjai. Samo da se nismo uplaili... I kad radimo slono. Ali to jo nije bio zavren posao, niti dobijena bitka. Na pepelitu, ili oko kamena iz koga treba isklesati neki fin, lijep oblik, kakav mogu stvoriti samo klesarske, kamenorezake ruke, ostali su i zmijski kosturi. A nita nije tako opasno kad ubode ili lovca ili putnika u kru kao zmijska kost. Zato je pred njima stajao jo jedan vaan dio posla. Trebalo je u duboki otvor meu stijenama, u taj procijep, gdje nikad nee doprijeti ljudska noga i papak neke domae ivotinje, sasuti cijelo pepelite to je ostalo iza lomae gdje su spalili zmije. Ali kako? Rukama ne smiju. Ii po lopatu bilo je daleko. A mogao je svakog asa dunuti vjetar i rasuti i pepeo i sitne koice po kru. Nije bilo mnogo vremena za odluku. Poizmakli su se, pogledali svud oko sebe: kamen, go, siv pust kamen. Sluajno, pogled im je pao na jedan osuen hrast koji se ljutio kora mu je otpadala. Sinula im je misao: odlomie koru, koja je na nekim mjestima iroka kao lopata, pa e njome nagrnuti pepelite sa zmijskim kosturima i prosuti ga u duboku jamu, meu rascijepljene stijene. Kam je rekao: Eto nam lopate. Dom se s nevjericom smijao: A dralo? Nae ruke. Ne boji se? Zmije... Sad su izgorjele. Ti im vjeruje? Kome? Zmijama. Kad su mrtve? ta mogu? A zubi? I oni su mrtvi, Vara se. Zub ne moe izgorjeti. Moe otrov. Moe i gvoe. Pa ta to znai? To znai da gvoe, kad izgori, postane jo jae. Misli da jo ima otrova? U zmijskim zubima? Jo kljua. Ti se boji?
32

 Strah me. Ne boji se, ali te strah! Sve je to bilo kazano vie u ali. Ali sad je trebalo prionuti na posao. Odvalili su dobar komad hrastove kore, i njom malo-pomalo poeli natrgati i raznositi pepelite lomae u kojoj su zaegle zmije. Ubrzo sve je bilo posvravano. Kad je stigao otac, nije se mogao nauditi i nadiviti svojim sinovima. I, naravno, to se esto ponavljalo. A nije to ni bilo nita izuzetno, taj rat sa zmijama, jer ovjek koji ivi na kamenu, i jo vie ovjek koji, kao majstor Tegoba, ivi od kamena, to moe uvijek i oekivati.

14.
Tako su, uz svog oca, slijedei njegov posao, njegov zanat, i njegovi sinovi veoma brzo stekli ugled, potovanje i dobar glas u tom kraju. Prosto, nije bilo dana da se neko Tadiji Tegobi, na ulici, u radionici, u sluajnom susretu ili ma gdje, ne poali na svoje obiteljske prilike, posebno na poslunost i uenje djece, hvalei i odajui pri tom svako priznanje njegovim sinovima, Domu i Kamu, koji su pored odlinog uenja u koli, podnosili skoro sav teret oeve kamenorezake radionice, i, na taj nain, ne samo izdravali, jo kao djeca, sami sebe, a dobrim dijelom i svoje roditelje, ve su ak ponekad neto slali blinjima u Moranici, i tako pomagali neke od ostalih Tegoba, koji se u tegobnom svijetu nisu ba najbolje snali. I skoro redovno su Tadijino zadovoljstvo i radost bili pomueni im bi se sjetio opasnosti koja bi, kako je on strahovao, jednog dana mogla potpuno okrenuti pamet njegovoj djeci i sasvim ih baciti na nogometno igralite, a tu, moda, u sluaju povrede ili kakve nezgode... Ta zebnja nikad nije mogla napustiti Tadiju Tegobu, jer su njegovi sinovi jednako zauivali i iznenaivali svijet svojim pretjerano preranim savlaivanjem klesarstva i primijenjenog kiparstva, kao i napredovanjem u prodore i tajne, i udi, nogometne lopte. Pa i onda kad se rat, neoekivano, svom svojom teinom oborio na Plavnik i okolinu, i kad je mora pritiskala na sve strane, a jauci i plaevi odjekivali nebom kao strane poplave, majstor Tegoba je neprestano cvokotao nad sudbinom svojih sinova u nezapamenom vrtlogu. Istina, posla je svakim danom bilo sve vie; nadgrobne spomenike, epitafe i reljefe naruivali su ak i mlai ljudi, jer je svako strahovao da iz rata iv nee izii i elio je da bar ima znak njegovom ivotu, i zapis i oznaka njegovom "vjenom boravitu". Tadija je pokuao odvraati mlade ljude da jo na to ne pomiljaju: E, jaka je kobila ljudski vijek... Ali i kobila jednom krepa! odvraali su oni majstoru. I to bi bio samo povod da se zametne razgovor, kome ne bi bilo kraja: I narod je jaka mazga, pa...
33

 ... vidi ta mu se sve dogaa. A smrt nema oiju. Nikad ih nije ni imala. U ratu pogotovu. Ako se bude ginulo, nee biti razlike. Hoe. Kako? Lijepo. Ako udari kuga, i glad... Sve e poharati? Nee. Koga e potedjeti? I glad, i kuga, i... smrt... imaju svoj veliki i mali ealj. Pa samo eljaju? Samo vuku. A male ribe, mali i sitni ljudi uvijek izmigolje. Nije ovo vrijeme za mudrovanje nego pustimo ovjeka da radi, da nam izrauje epitafe i inicijale u kamenu, da se sutra zna da smo nekad hodali po ovoj jadnoj i crnoj zemlji... Ba si ga mudrac! Koliko je ljudi hodalo! Koliko ih se rodilo. A oni to su poginuli u ratu? I oni su hodali. Pa, koliko ih je hodalo? Onoliko koliko ih je bilo u ivotu. Ba si ga mudrac! Tada bi se umijeao majstor Tegoba i smirivao prepirke i zadirkivanja meu ljudima: Ima kamena dovoljno. A hoe li biti ruku? Dok je glava, bie kapa! odvratio bi Tegoba. Ima glava, nema kapa. Koja nema kapu i ne treba joj! ali se s nama, majstore? alite se vi sa mnom. Kako? Priate kojeta. Strah nas je ove ratne oluje. I mene je strah. Oluje? Ne. Bojim se vihora. Isto je. E, pa i ja kaem isto je. I meni kao i vama.
34

 Ti si majstor, zna ta radi. Ako pogrijeim? ta onda? Popravie. A da bude kasno? Ko god doe, i to god se desi majstoru e biti dobro. Ako budem sluao. E, pa, razumije se. Ali, ja ne razumijem. Neu svakog da sluam. Ljudi koji su majstoru Tegobi dolazili da porue izradu natpisa, datuma i godita roenja u kamenu, nisu se nikad mogli sloiti izmeu sebe kad bi zapoeli razgovor, kako su to oni govorili, o vihoru ili oluji rata koji pustoi svijetom. Jedino kad bi Tadija stavio taku na svu prepirku i na zadjevice, ljudi bi se utiali, razili i krenuo svako za svojim poslom.

15.
Kad bi, uveer, Dom, Kam i njihova mala sestra Rona polijegali, Tadija bi do dugo u no ostajao, sjedei s Barbarom. Trebalo bi, obino, da se dogovore ili da rijee da li i dalje klesati natpise i epitafe, to je oduzimalo mnogo vremena, a donosilo malo koristi, pogotovu kad je to trebalo urezivati u kamen sa malim razmjerom i jo manjim promjerom. Jer nije se jednom desilo da tek to nije zavrio posao, a kamen, ta kamena ploa na kojoj je uklesana ara, vez, datum ili neki znaajan porodini dogaaj, neoekivano popuca, i onda sve iznova. No kad bi ostajali sami, teko bi progovarali, vie su se sporazumijevali utnjom. Barbara je strahovala za njihov dalji ivot u vremenu kad ljudski ivot sve vie postaje nita. Jednom je rekla svom muu: Eto, posla koliko hoe, sve nekako ide, a dokle e ovo, to niko iv ne moe znati. Koje? Ovaj mete meu ljudima. U svijetu? U svijetu i u nas. Tie, ue nas djeca! Nek sluaju. Bolje da uju od nas nego od drugih. Meu njima bi, tad, nastala duboka utnja. Opet bi poela Barbara: Eto, sve mi se ini da bi najpametnije bilo da i nama izradi jedan kamen, na njemu uklee godinu i mjesto roenja... i ostalo... pa da... ta?
35

 Da imamo za svaki sluaj. Kapetan posljedni silazi s broda, a majstor... recimo, obuar, sebi najposlije napravi obuu... Zna li ti ta govori? Znam. Sav ovaj na posao na dobro izii nee. A ko to moe znati? ini mi se. Meni se ini drugaije. Neko ore zemlju, neko kopa rudu, neko gradi mostove ... ... neko podie vinograde, neko tvornice, a ja aram slova po kamenju i to prodajem ljudima... za novac... Treba misliti na sutra! bila je uporna Barbara. Svata se danas deava. Mislim koliko mogu odvratio je Tadija. Treba jo vie. Nema koristi. Pogledaj svijet oko sebe. to vie gledam, sve manje vidim. Barbara je opet predlagala Tadiji da izabere lijep, bijel kamen u koji se lako daju urezati njihovi likovi, slova, godina roenja, da to isklee i da ostavi u stranu, kao oporuku, kao amanet u sluaju da im se to nepredvieno desi, da ih ratni vrtlog prije vremena, kako je ona govorila, "pomete sa zemlje", na kojoj su i onako preivjeli teak i oskudan ivot. Zar to nije slutnja? pitao je Tadija. Treba se pripremiti. Za kuda? Za odlazak. Pripremljeni smo. Ali nismo vini... A ivot se neprestano okree... Jedni odlaze, drugi dolaze. Treba se naviknuti. I treba znati da nismo sami... ivot tee! Tadija bi zastao, povukao dim iz svoje zamotane cigare, zagledao se u daljinu, pa nastavio: A kako emo uvati "kamen"? Od koga? Od svoje djece. Nema razloga. Ima. Oni su mladi. Treba da se raduju. Ali i da spoznaju ivot. Treba im sve rei. Kazae im se samo. Neto treba i od nas da naue. Ne treba ono najgore. A ta je najgore.
36

 To da e nas jednog dana izgubiti. Pa to i onako znaju. A da i ne znaju... Premladi su. Danas se bre ivi nego jue i vie se zna, i vie se eli znati, uostalom ako ti smatra, moemo... Ne razumijem te? Moemo svoj "kamen" sakriti. Na kom mjestu? Gdje god hoe. irok je kr. Ali mislim da nema razloga... Zato? Zato to smatram da su naa djeca dosta pametna i da treba, i da mogu da znaju isto koliko i mi, i sve to i mi. Rat je, zla vremena i nesrea nikoga ne pita za godine... Ko zna koliko e potrajati rat? ovjek nita ne zna. A svata oekuje. Isklesaemo "kamen", pripremiti ga, i gotovo... Nek se i sutra zna, ako neko poslije nas ostane, da je tada i tada... u tom i tom mjestu... od tada i tada... tako i tako, ve emo se o pojedinostima dogovoriti, ivio taj i taj ovjek, da je prevrtao kamenje, urezivao slova, ljudske likove, krieve, epitafe, tubalice... Da je bio i da ga vie nema... Kao to su bili oni prije njega, i kao to e biti oni poslije njega, i kao to ih, opet, jednog dana nee biti... Eto ti... ovjek je kao krhka granica! A ponekad i kao hrastovo deblo... Na ove posljednje rijei oboje se, u jedan glas, nasmijae.

16.
Rat je ve plamtio punom snagom. Odsvuda iz zemlje, i iz svijeta dolazile su samo loe vijesti. U Plavniku je ivot postajao sve tei, sve nesigurniji. Zato je majstor Tegoba bio prisiljen da sve vie i ee razmilja o svom vlastitom "kamenu", kako su on i njegovi naruioci najradije nazivali nadgrobne spomenike i kamene ploe u ast ili zahvalnost podignute. Samo Tadija nije imao s kim da se posavjetuje, nije imao kome da povjeri svoju tegobu koja ga titala. Sluajno, jednog dana navratio je kod njega jedan njegov stari roak koji se ve davno bio vratio iz pealbe, iz Amerike, i ivio svoje posljednje dane u rodnom selu Moranici. Zvao se Martin. Majstor Tegoba bio je neobino obradovan kad je ugledao svog roaka. Dobro mi doao! pozdravio ga Tadija. I tebe bolje naao! rekao je roak.
37

 E, nije prilika. Bolestan si? Nisam ja. Nego... ... nego svijet oko mene. Kuga! ta govori? Zar ti ne vidi? Kugu? Rat. Isto je. Ah nije prvi ni posljednji u mom vijeku. E, ti si se naivio ivota i nagledao svijeta. Pa, kakva mi korist. Zna ta znai ivjeti. Kakav mi je ivot u tuini! Nisi bio gladan kruha. Jeo sam ga sa suzama. Tadija bi zautio kratko i opet se, odmah, poeo alili svom roaku. Ne znam ta e s nama biti. Pazi djecu, i to je sve. A kako? Radi, radi... i nita drugo. A vidi kakav mi je posao. Neko i to mora raditi. A, eto, zapalo ba mene. Gore sam ja radio u Americi. Ne moe biti gore. Moe. U svojoj zemlji i smrt ti je laka od ivota u tuoj. Tadija se nakaljao i oklijevao. Vidjelo se da se za neto pripremao. Ali rije mu je zapinjala u grlu. Nego sluaj, rekao je neto bih te, otvoreno, pitao. Pitaj i zatvoreno i otvoreno! blago se nasmijao njegov roak. Vidi, ja sam ovjek u godinama. I ja sam! dodao je roak. Vidi, ja sam uz to i majstor. Kao i ja. Ali ja sam i hrom ovjek, i nikakva mi vojska, sigurno, nita ne moe, nego bojim se da cijeli grad ne plane jednog dana, pa ta onda? A htio bih da bar neko, poslije moje smrti, upamti da sam bio klesar i kamenorezac. I to uven, i na glasu. Na vragu, a ne na glasu. Da sam bio, i gotovo. I da me vie nema.
38

 Pa ta sad hoe? Jednu plou ili "kamen". Pa zar to ve nisi uinio? Nisam. Iz kakvih razloga? Nisam na to ni pomiljao. Mislio si vjeno ivjeti. Majstori nikad ne misle na sebe. E, sad poni misliti. U Americi je tako. To mi je i ena savjetovala. Svako bi ti savjetovao. Zar to nije ludost? To je mudrost. Klesati sam sebi "kamen"? Misliti na svoju sutranjicu. Teko mi to pada. Onda ti ne vidi ta se deava u svijetu. Tadija je naglo zautio. Roak je samo klimao glavom.

17.
Iako se u sebi protivio, i stalno iznalazio nove razloge da ne poslua savjet svog roaka, iako je duboko u sebi vjerovao da ne moe biti vie nesree koja bi zadesila njega i njegovu obitelj, jer je drao da je dovoljno to to je ostao hrom, to je stalno bio prisiljen da se premjeta ispod jednog barutnog magazina do drugog, Tadija se ipak, jednog dana, odluio na posao, ali tiho, tako rei tajno, da niko ne zna. U brdu, u kru, daleko od kue i radionice, pod vedrim nebom, otcijepio je iz velikog kamenog bloka jednu dosta dugu plou, obradio je, izglaao, obrubio, klesao je krijui od svojih sinova. Dugo je smiljao ta, i kako, da uree. Koja slova, kakve misli, kakve poruke. Da li da na kamenu napie i oporuku? Ili samo ime i prezime, dan i godinu roenja i jo... ta jo? Konano, rijeio je i uklesao najmanje to je mogue rijei i znakova. Urezao je ovo: Ovdje poiva u miru boljem obitelj... nastradala zajedno sa ostalim svijetom u ratnoj oluji. Ono mjesto gdje je trebalo staviti "klesara Tadije Tegobe" ostavio je za svaki sluaj prazno, bojei se da ko ne proita i da se o tome ne pronesu glasovi po Plavniku i okolini. Neto kasnije, videi kako prilike postaju sve tee, majstor je uznapredovao za jednu
39

rije, dodao je jo: klesara, tako da su sad ostale samo dvije rijei pa da spomenik koji podie sam sebi bude gotov i potpun. Za cijelo vrijeme, dok je radio na tom malom i skromnom spomeniku, krio se kako god je znao i umio od svojih poznanika, od svoje djece i od okoline. "Kamen", naravno, nije ni pomiljao donositi u svoju kuu ili u radionicu, nego ga, dobro skrivena, ostavio u sivilu kra gdje ga je teko bilo i pronai i opaziti. No i da ga neko i pronae, nita se ne bi doznalo, jer na nadgrobnom spomeniku nije bilo imena ni prezimena.

18.
Bile su prole prve dvije godine velikog svjetskog rata, kome se jo tada nikako nije mogao sagledati kraj. Iz dana u dan, eterom su stizale nemogue i nevjerovatne vijesti. ovjek je mogao samo drhtati kao prut. No sasvim neoekivano, i tajno, ne putem etera, nego od usta do usta, u etiri oka, izmeu etiri zida, potekoe meu Plavnianima prie: kako se "zamrzao" front, i na Istoku i na Zapadu, kako niko ne napreduje ni za korak, kako ni najmoderniji topovi ni avioni ne mogu nita, pa da se sad i jedna i druga zaraena strana baca na usavravanje bojnih otrova i proizvodnju dotad nepoznatog oruja raketa. Naroito su bili nepovjerljivi stariji ljudi i stari ratnici. Dodue, znali su za bojne otrove i za njihovu razornu i unitavajuu mo kad kanu na ljudski organizam, ali nikako nisu mogli shvatiti da postoje takva tehnika dostignua koja omoguuju da tane ili bomba lete iz jednog grada, ili pak iz jedne zemlje u drugu, a da ih ne nose avioni ili da se ne izbacuju iz topovske cijevi. Starci su govorili: Ne leti ni tica koliko hoe... Nego dok se ne umore krila. Pa tada stane i crkne. A ne da leti, samo od sebe, topovsko ule. I da onda ubija. Jok! Kau da su te rakete kao bombe to same lete. Onda su to avijuni? ta ree? Avijuni? Nego ta! Kako e bomba letjeti? To je teina. Kao i kamen. E, brao draga, i te lai: da kamen moe plivati po zraku kao ptica. I to kao soko. E, nikad se vie nije lagalo nego danas! A i nee akobogda.
40

 Mi emo u zemlju. Bolje i u zemlju nego da ivimo u ovakvom vaktu. Vrijeme kule niz kotare gradi... Ne gradi, jadan, kule nego vraga... Ih, da lete avioni i nose bombe, to vidim, i to je istina, ali da bomba leti iz grada u grad, sa fronta na front e, to je debela la. Varka i la valjaju nekad u ratu vie nego oruje. Ali i lai imaju granice. U lai su kratke noge. Doao kijamet pa, eto ti... Kako je doao tako e i proi. Nas nee biti. Nastradae ova jadna mlade. Ja ne vjerujem u to to se pria. Lae se i dolaguje! Za to vrijeme iz klesarske radionice mogli su se uti samo ustri i odmjereni udarci ekia i dlijeta. Radilo se na smjenu. Kad bi otac iziao da se odmori, dlijeta i ekia prihvatali su se njegovi sinovi.

19.
Meutim, ne proe dugo vremena, a u Dubravu, pod Prodorom, nedaleko od Tadijine kue banu prava uma od uniformi, i, dan za danom, poee tu osvanjivati kamioni, builice, kompresori, a svud naokolo bodljikava ica. Dubrava ostade pusta. Od tada niko vie ne doe i ne narui od Tadije bilo kakav "kamen" ili spomenik. Sve kao da se uvue u sebe i zamrije. Tadija Tegoba je proivljavao teke trenutke. Samo bi ponekad odgegao u grad. A tamo ga niko nije rado primao. Opaao je da ga ljudi gledaju nepovjerljivo, saaljivo, prijekorno. Nekako, kao da mu neto ele rei, ukoriti ga, opomenuti, ali ne znaju kako. Prolazile su sedmice za sedmicama, sve dok jednom, u gradu, ne srete svog starog prijatelja, nadniara, sad potpuno iznemoglog ovjeka zvanog Raul. Bio je nekoliko decenija u Junoj Americi, i tamo je, pored nekoliko oiljaka i ogrebotina, dobio i nadimak, koji je, za uspomenu, donio nazad, sa sobom, u Evropu, u svoju zemlju, i u svoj zaviaj. Raul se udio: ta je tebi, Tadija? Majstor Tegoba ga gledao, takoer, s uenjem. Raul je nastavljao:
41

 Hoda li ti ovom zemljom ili te oblaci nose? Vidi kako hodam. Na takama! Ali ne mislim na to. Noga me sve vie pobolijeva. Nije sad u pitanju noga. Nije mi ni ova druga dobro. A kako ti je glava? Zato me pita? Zato to vidim da dobro ne vidi. Pa onda me pitaj za oi. Oi su u glavi. Prijatelju, Raule... ti se smije mojoj nevolji. Nevolja nam je zajednika. Sjeli su. Zapalili po jednu debelu cigaru. Puili su utei. Raul je prekinuo tiinu: Vidi li ti ita oko sebe? Kakva mi korist to vidim! Meni se ini da ne vidi. Meni se pak, ini da je svejedno. Miri se sa sudbinom? ta u svom jadu! E, kad bi to bio samo tvoj jad ne bi se tako ni zvao. Jad je jad iji god bio. Ostavimo sad to... Nego: zna li ti ta radi ona vojska u Dubravi? Oko moje radionice? Pod Prodorom... Oko tvoje glave? Vojska kao vojska. A one builice? Kompresori? Kamioni? Bunkeri neki, utvrenja... Pa emu onda onkoliko rovanje kao da e putovati u pakao. Ja, brate, mnogo je materijala, i mnogo posla... I ti misli: za bunkere. I za vea utvrenja. Ludi posao... A to ba u Dubravi? Zato to je van grada. Zato onda ne prave oko barutnog magazina "Tras-bum"? Kao da ja znam vojne planove. Raul se, zavrtjevi glavom, blago zahihotao: Zna cijeli svijet. A, eto, ti ne zna. Vojne planove?
42

 Zar nisi u Plavniku nita uo? uo sam, svata. Na primjer? Ko bi sve popamtio... Ono to se o tvojoj koi radi. O mojoj radionici? Dubrave vie nema. Pii: propalo. Opet vojska? Sam si vidio. Valja ti nekud seliti, moj Tadija. Kuda? Traiti neko bolje mjesto. Vojska je dola klesar treba da ode. Na koju stranu? poskoio je Tadija. Lako ti je bilo prije pored barutnog magazina, sad su tek muke. Zar vojsci nije dosta jedan barutni magazin? Treba im sto i jedan. Ali nije sad rije o tome. I nije sad u pitanju barutni magazin... nego... Nego? Majstor Tegoba je irom otvorio oi. Nego, rekao je Raul za Tegobe nema mira na ovom svijetu. Treba seliti! Hej... Pa cijelog ivota seljakam tamo-amo. E, sad mora onamo. Pod barutni magazin? Tamo sam bio. to dalje od Plavnika. Prema Senju? Moda i tamo. Jesi li otud doao? Moji stari. No, pa treba se vraati. Vidi da se i s tobom neto deava kao i sa mnom. Kako? Eto, ja u Americi, sve iz grada u grad, s graevine na graevinu, pa opet u svoj zaviaj, a Tegobe, u stara vremena, kao uskoci, iz borbe u borbu, pa opet u Senj, pa sad opet dolo vrijeme da i majstor Tadija, poslije toliko potucanja i proganjanja po svijetu, opet doe u svoj pravi zaviaj... Tadija se, naglo, ljutnuo i otro pogledao Raula: Ti samo pria i pria. Daj kai mi ako ima ta vano. Vano je! poskoio je Raul. Vidi li da vojska bui tunele u Prodoru? Vidi svako. A zato e to, opet te pitam? Ne znam. Opet ti kaem: sprema se zlo...Sad e tamo, im izgrade dovoljan broj tunela i podzemnih hodnika i skladita, dovui bojne otrove.
43

 Bojne otrove? Tadija nije vjerovao. Kau da su ve stigli. Pa, gdje su? Eno ih na stanici... To su ona burad i cisterne to su prekrivene vlanim sijenom i to ih vojska uva na stanici... Skladite je ve tamo davno moralo biti gotovo. Zato se i radi tako uurbano, navrat-nanos... Uh, uh, majko moja! Tadija Tegoba je otirao znoj sa ela. Kao da nije mogao doi sebi. Kad je vidio kako majstora oblijeva hladan znoj, Raul se pobojao da Tegoba sve to je sad uo ne ispria, u strahu, svojim poznanicima ili sluajnim sagovornicima, pa ga opomenuo: Nikom o ovom ni rijei. A sam radi ta zna. Sad ne znam nita. Ljudi se snalaze svakako. A rekao si: nikom ni rijei. Jesam. Jer svi znaju. A prave se kao da nemaju pojma. Zato, uti i ti, a radi svoj posao. I to su zaista bojni otrovi? Ne vjeruje mi? Tek sam tamo, u Dubravu, bio preselio i podigao kuu, i radionicu, malu atrnju... Rat je, i nikom se trud ne priznaje. Kad si ti uo za ovo? Za bojne otrove? Davno. im je vojska stigla pod Prodor... A niko mi nita ne govori... Tadija Tegoba je gledao oko sebe nije mogao da se snae. Raul je objanjavao: Niko se ne usuuje da ti kae u lice, a kad god ti ko vidi djecu ili Barbaru u gradu, zavrti, saaljivo, glavom: "E, ba nemaju sree. Pobjegli ispod barutnog magacina 'Tras-bum', pa nagazili na zmiju doli tano u 'Dolinu suza'... eto ti ovjekove sudbine!" Kakvu "Dolinu suza"? Niko vie ne kae Dubrava, nego "Dolina suza". Zato? Kad bi eksplodirao barutni magacin, ovjek bi, isto kao i grad, nestao za tili as, a kad bi eksplodirale bave i cisterne sa bojnim otrovima, i kad bi se ta mrka tekuina razlila po Dubravi, onda bi i Dubrava, i Plavnik i cijela okolica bila samo jedna velika dolina suza. ovjek bi umirao guei se u plau i u ranama. Sluao sam ja o bojnim otrovima: ovjeku je dovoljno manje od kapi, pa da nestane. Nije tano da nestane. ovjek ostane, ali sav u ranama, koje se samo ire i ne prestaju, sav u opekotinama! I ba su izabrali Prodor! E, to su vojni planovi. To niko ne zna.
44

 I Dubravu, u koju sam se ja naselio! A moda su oni planirali da se tamo nasele jo prije tebe... Svata, moj Raule... uvaj djecu i ivu glavu. Eh, da nikad nisam micao iz svog zaviaja. Kasno je danas! Nije kasno mojim sinovima. Sinovi i onako ne idu nikad oevim stopama! Moji e ii. Postae klesari i kamenoresci? To ili nita. A imaju li volje? Imaju. Ide li im od ruke? Kao od ale. I zadovoljan si? Tadija se poesao po potiljku, kao da je htio izraziti samo malu sumnju i ogradu od potpunog zadovoljstva: Jesam, ali vidi i rat. Stalno se selim, progone me kao kanjenika. Nemam mira, a za majstora je vano da se usidri na jednom mjestu. Nita to. Sad se uvaj bojnih otrova. Tadija se opet uhvatio za glavu: A bio sam na Dubravi ponovo podigao dom, i ponadao se... Raul ga je tjeio i upozoravao na opasnost: Sve e biti dobro... Samo ovo to smo priali... nikom! Danas i zidovi imaju ui. to si uo nisi uo. Raul mu je stegao ruku i poelio sretan put.

20.
Prodor je bio toliko visok i pleat, da je izgledao kao da je stup na koji se oslonilo nebo da tako ivotari i snatri. Ali,
45

otkako su poela rovanja i prekopavanja u njegovom podnoju, uzdrhtao je, i trese se kao prut: njegova kamena rebra cvokou kao da u njegovoj tamnoj i zagonetnoj nutrini poinju orljati strani vulkani. Jo prvih dana mumlavo su zajaukale sirene, prelomila se staklena tiina i eksplozija je sparuila i kao kap udarila ona nekoliko empresa koji se sad hlade i venu na suncu proklinjui sav svijet kao mrtvaci koje niko nee da sahrani. Rascvjetela se bodljikava ica tik uza samu kuu majstora Tadije Tegobe, i, premda im niko od vojnika ni rijei nije rekao, Barbara je bila prva koju je opet poduzela jeza: ta emo mi ovdje? nekud se mora ii, bjeati odavde! I te nijeme sivozelene uniforme, i kamen koji su rovale, i bojni otrovi o kojima su se po gradu irile najfantastinije, najlue, najudesnije najsurovije prie koje je ikad, jo od dolaska Slavena na Balkan,
46

jo od pojave na Plavniku prvih vila i zmajeva, koje je ikad... koje je ikad moglo uti uplaeno ljudsko uho sve je to, za Tadiju Tegobu, bilo prekriveno crnim dubokim devetostrukim velom tajne. Dok su se u gradu Plavniku i u njegovoj okolici prolamali oblaci od praine i pjesme tih istih vojnika, u to isto vrijeme, pod visokim Prodorom sve je izgledalo satkano i saliveno od hladnog i muklog elika. Brujali su strojevi jektalo kamenje, i pitala, zemlja u nebo a ljudi su se kretali i mimoilazili, ne otvarajui usta, kao da je rije najvee ljudsko zlo ili sramota ili ruglo.

21.
Tadija bi zaposlio djecu, odredio im ta da rade, koji kamen da dotjeraju, a koji da ponu glaati, naotrio im dlijeta, pozvao bi Barbaru i poeo joj objanjavati: Eto, kako da ti kaem, sad e tu, u tunele pod Prodorom, dovui nekakav otrov... Za zmije? udila se Barbara. Bojni otrov... Za borbu. Protiv koga? Ko zna protiv koga. Otrov za borbu.
47

 I prosue ga? Ne, uvae ga. Sluaj... Taj otrov... samo ga udahne kao svje zrak ili ga omirie kao lijep cvijet... Kao cvijet? Otrov je opojan. Ti ne zna da e se otrovati... Ali najedanput se po tebi ive rane otvore, i nema ti spasa ni ivota. Ali: ni da umre tako lako! Barbarine se oi ire: Ko e lijeiti takve ranjenike? Nema tu lijeka. Pa ta e biti s ljudima? To to e biti. Umirae sve ovjek za ovjekom, dok... Pa to je smak svijeta. Nije! Kako smak? Mjesto da ivi umire, a dok god neto radi, to jest dok umire ivi. Samo iv ovjek moe neto raditi... umirati. Tako ti je. Ponekad bi takav ili slian razgovor prekinulo urlanje sirena, koje su opominjale da uskoro cijeli snopovi mina treba da ospu pakleni vatromet iz kog e se po nebu prosuti kamenje, rasprtati zemlja i razliti crni oblaci dima. I cijeli taj posao, to buenje pod Prodorom izgledalo je kao nabijanje i naduvavanje otrovnih paklenih plua koja e se u jednom odreenom trenutku rasprsnuti i proliti i svoju krv i svoj otrov
48

na sunce da ga ugase i da ostane crno i hladno kao grumen ara poliven vodom. Tadija Tegoba bi tad naputao kuu i radionicu i, zajedno s Barbarom i djecom, odlazio u Plavnik da uje najnovije vijesti. Gdje god bi se naao, na ulici ili kafani, svud bi se jednako lijepili za njega smolavi apati: To je taj majstor to ivi u Dubravi. A ne zna da je svako ve odavno zove "Dolina suza". To su ti te budale, majstori i umjetnici, koji bjee od svijeta i ive u samoi. Ah, bie mu samoa kad mu jednog dana kua osvane preplavljena bojnim otrovom... Lako je njemu: ivi u "Dolini suza", a ne plae... Ba je ovaj svijet nepoten kad niko ovom hromom ovjeku ne kae ta mu se u Dubravi sprema... Kau da su mu djeca roeni kipari... To je u krvi svim Tegobama! Onda je majstor Tadija zapao u jednu krmu, mranu i zaguljivu, gdje su se razbijale ae, svjetlucale razne uniforme, pjevale pjesme na nekoliko jezika i zabadali u pod i sto noevi iz nekoliko zemalja. U jednom kutu prepirali su se jedan jo od noanje vonje garav i podbuo eljezniar i stari plavniki beskunik i skitnica Erud. Erud je vikao na sav glas: Plaaj da Erud pije. Uzalud su ga opominjali, on je nastavljao: Plaaj da vidimo ta je ko! Dosta ti je vina, Erude... Plavnu je vina Erud popio pa se nije umorio. Smiri se! govorili su mu. Gledaj me, nastavljao je on svako me psuje, svako me pljuje, svako me po glavi i po srcu tue. I jo e te tui! dobacuje neko. Kao raspeti sam Isus na ovom svijetu. Dosta ti je pia, Erude. Erud se cereka: Lijevaj, lijevaj ljute elje!
49

Erud skae iza stola, polupijan, samotan i ojaen, visoko iri ruke, dronjci vise na sve strane niz njega, i, onako utih i rijetkih zuba, otrih kosa prosutih u bievima niz lice, duguljastog i mravog nosa i pocijepane odjee, slii u toj krmi na strailo to ga u noi vjetar njie na pustoj njivi. eljezniar toi neko pie i salijeva ga Erudu, pola u usta, pola u njedra. Ne ali... ne ali, ne ali, pio bi Erud i benzin, i pirit i otrov! grca taj tuni beskunik, rakljast i oronuo. Ali Erud ne prestaje, on i dalje samo trai da pije i da toe. Neko u toj gomili dobacuje: ekaj dok se u Dubravi otvori mehana! U "Dolini suza"! dodaje drugi. Zatim nastaje kr od glasova: Bie tamo besplatnog vina. Za svakog jednako. Ali ukidae s nogu. Ukidae i iz ivota! Nee biti ni pijanih ni trijeznih. Svi e biti kao majka zemlja. Svi e biti u zemlji. Ukoliko se ne raspadnu od rana. Ah, ive rane od ivog alkohola. Bie utog vina za Eruda. Za cijeli Plavnik... I za svijet. Erude, okani se djetinjarije. Uskoro, u Dubravi, bie besplatnog vina... Besplatnih mirisa. Napie se do grla, Erude! Erud ponovo skae na noge, i, videi da ti to mu dobacuju misle na bojne otrove u Dubravi, kae: Pio je Erud na stanici kad se istovaralo. I to iz one velike cisterne... A sve kau da je u njoj smrt cijelog svijeta, taj otrovni plin... Od koga se krepaje kao od kuge! dobacuju mu. Lau, lau... Kakva smrt. to se meni nita ne desi? to Erud ne umrije, a? E, eh, svijeta nestati moe, a mene... Eruda, ovog jada, ne! Tako je! i ve se deset ruku sruilo na Eruda. Neko ga tape, neko ga u zemlju pritiskuje. Tadija sjedi, sam, tuan, za jednim stolom i samo oslukuje. Krmar se razletio, tri izmeu stolova, desno-lijevo, i sike, ljut na Eruda, niz ije se dronjke cijedi vino.
50

Krmar prijeti: Sve bi ovakve, gospodo, sve do jednog, trebalo povezati, pa otjerati u Dubravu, i napiti ih tim otrovom, pa da se vie nikad ne otrijezne. Nema za njih drugog lijeka! im to zau, Tadija istrese na sto neku sitninu, stavi odozgo ispijenu au, i othrama na ulicu. Ispred hotela, na domaku rijeke Plavne, i ivicom plavnikih ulica rasli su visoki platani, zamiljeni i zagnjureni u more nebeskog plavetnila, pa su, u te teke ratne dane, bili jedina sidrita mira i spokoja. Gledano s otvorenih plavnikih ulica, podnoje visokog Prodora sliilo je na razgaen i izrovan mravinjak. Dubrava se crnjela od kamiona, kompresora, drobilica, dinamo-strojeva, dizalica, glodalica, builica za mine, i podrhtavala je cijela okolica. Naavi se na ulici, praznoj, tunoj i gladnoj ljudi, pria, apata i psovki, majstor Tegoba nije znao kud da se makne izmeu tih kua, koje su grozno zatvorene i koje su, svaka za sebe, osamljenije i bolnije od zaralih brava. Rijetki prolaznici i jo rjei poznanici proli bi pored Tadije bez rijei, ili bi promumljali sebi neto, vie u bradu, jer ih je zahvatao strah, tako da su do njega dopirali samo neki odlomci, neki dijelovi reenice. I, skupljajui te glasove kao opalo lie koje vjetar vitla ili kao zalutale kapi kie, Tegoba je sliio na pribjeite, na sve
51

i svata to je osakaeno, osamljeno, izgubljeno, nedovreno i grcavo. Na kraju grada, Tadija se udruio s jednim oronulim starcem koji je skoro cijeli dan proveo u ambulanti, u ekaonici, da bi bar pogledima, oima, izmolio pomo od lijenika, koji je, tog dana, u onoj guvi i navali kad bolesnici postanu nestrpljivi, liio vie na ovjeka kog upravo hoe da popljuju i kamenuju nego na ovjeka od koga se trai i oekuje rije ozdravljenja. E, ta sam ti sve uo, moj majstore, bolje bi bilo da me avo nije nikud ni nosio sa kunog praga prvi se starac poeo jadati. A ako je i stoti dio to se pria istina, bolje je da odmah ovdje, na putu, krepam kao pseto. Mi idemo i traimo da nam lijenici pomognu da se otarasimo ove nesretne nahlade i kostobolje, a, eto, kau, sprema se cijeli grad da, za koji dan, nekud seli kud? Ja ne mogu biti pametan. U jamu na glavu, u bijele dvorove smrti, moj prijatelju! Padaju Tadijine rijei kao vrele kapi ulja. Starac se ali i dalje i jadikuje: Grad cijeli seli! Pomor... i kuga zavladali. Za desetak dana u Plavniku e osvanuti pusto. Ona eljezna burad to ih vojska uva na stanici to ti je otrovni plin... Ta, vidi i sam ta se u Dubravi radi. Ja ne mogu da se iudim kako si jo iv od muke i jada. Ti kao da nita ne zna, a danas, u ekaonici, kod lijenika, svako te pominje i ali govorei da e najprije ti izgorjeti u tom otrovu. Prvi poeti umirati, ne: izgorjeti! Nije to benzin, ne ide to tako lako! ispravlja ga Tadija. Svejedno... ali, zato nekud ne bjei? To samo i radim. Tako i ivim. Bjeei? ivot mi tako proe... od predaka do potomaka... od Senja do Plavnika, Ipak, porazmisli, pa put pod noge... bjei... Kamo? kud?... Iz Moranice, svog sela u ljutom kru, pobjegao sam u svijet, iz svijeta u podnoje barutnog magazina "Tras-bum", pa odatle ovdje, gdje sam sad, u Dubravu, koju ve svako zove "Dolina suza"... I ta dalje? ekau da vidim ta e ostali svijet. ekau dok se cijeli grad ne pone seliti. Tebi je najtee. Ti si prvi na udaru. Ti mora prvi dizati sidro.

22.
52

Prolo je deset, prolo je mjesec, pa dva, pa tri mjeseca dana; utroba Prodora bila je proarana hodnicima kao staraka ruka nabreklim ilama. Nekoliko noiju grad je polijegao ranije nego obino, i, za to vrijeme, nesnosno su brektali motori vojnih kamiona, prevozili cisterne i burad, a ujutro, u cik zore, prekidali svaki, i najmanji, um i pokret. Oni koji su bili bolje obavijeteni znali su da se tu radi o obinim bojnim otrovima koji su ve manje-vie oprobani u prolim ratovima. Ali to ipak nije nita smetalo da se, kao zaraza, gradom rairi opet pria i javna tajna vijest da e se tu, u Dubravi, stvoriti veliki pokusni centar za bojne otrove i da e cijeli grad, ako i ne doe do upotrebe tih otrova ili bombardiranja, pomrijeti kao od kuge jer e samo pare i slaba hlapljenja iz ogromnih buradi biti dovoljna da na mjestu dananjeg grada ne ostane ni ive due. ta se stvarno radilo i ta se sve spremalo pod Prodorom to niko nije tano znao, samo se primjeivalo da su radovi svakog dana sve zamaniji i uurbaniji. A bilo je vie nego jasno da nema razloga nadati se neem dobrom, pa je Tadija trao na sve strane i traio novo mjesto gdje bi se bar izvjesno vrijeme pritulio kao izmeu dva naleta kie. I dok je majstor Tegoba tragao za novim prebivalitem, Dom i Kam su, mada su uvijek imali jasno odreen zadatak u klesarskoj radionici, sve vie odlazili na nogometno igralite zanemarajui klesarski i kiparski posao, a sa igralita se, ponekad, primicali i podnoju Prodora, gdje su se upravo iskrcavala burad sa bojnim otrovima. Poslije jednog takvog "izleta", kad su se suvie primakli bodljikavoj ici, straar je zavikao i zapucao za njima, a oni su bezglavo jurnuli nazad. Bjeei, zastali su na prvoj esmi, i, onako uznojeni, napili se hladne vode preko svake mjere. Naveer, legli su umorni i gladni, jer nita nisu mogli ni okusiti. Majka im nita na to nije rekla, vjerujui da je to onaj svakidanji umor koji ih savlada poslije pretjeranog tranja za loptom. Ali sutradan, oni su se, ne ustajui, samo prevrtali u vruici i buncali nerazumljive rijei. Majstoru Tegobi su odmah sinule najcrnje misli i poeo je ispitivati Doma i Kama: ta ste radili juer? to i svaki dan. Jeste li ili na igralite? Dom i Kam su to priznali. ta ste jo radili? Klesali kamen... u radionici. Kud ste jo ili? Tu je nastala utnja. Izgleda sa su se bojali priznati. Tadija je grmio: ta ste jo radili? Ili smo gore. Kamo?
53

 Pod Prodor... Dom i Kam su sve tee disali. Jao, majko moja! zapomagao je Tegoba. Tada je stigla i majka, Barbara. Pitala je: ta se dogodilo? Ili su gore. Kud? Pod Prodor... A zna ta je gore... Barbara se uhvatila za glavu: Jesu li pili? ta ti je, zaboga, eno? vikao je Tadija. To se ne pije. To se udie. Kau i da se pije. Tadija je nastavljajo grmjeli: Jeste li ta pili? Jesmo. Vode... I vie nita? Nita. Pee li vas u grlu? Pee. To nije od vode! Moda. Jeste li osjetili to gorko u ustima? Nismo... No tadija se nije smirivao. Othramao je odmah u grad i potraio lijenika. Pred ambulantom je bila guva kao i obino. Tegoba je traio da ga puste preko reda da ue i pozove lijenika u pomo jer mu umiru djeca. Ljudi su ga shvatili i saaljevali. Govorili su: To je onaj majstor, tamo ispod Prodora, gdje se podie skladite bojnih otrova. Da ga pustimo? Nego ta! Nesretan ovjek. Mora da su mu se sinovi otrovali! Djeca kao djeca... Jadan ovjek. Eto mu sudbine. Kad je uao u ordinaciju, Tadija nije imao vremena ni da pozdravi. Sav zadihan, uplaen i izgubljen, vapio je: Doktore, ako znate ta je nesrea... ta je, majstore? pitao je lijenik. Zlo, moj doktore. Jesi li bolestan? Nisam... Nego djeca. Izgleda: otrovala se.
54

 ime? Bojnim otrovima. Odakle im to? Pa, ah, jadan ti sam... znate, doktore, tamo u Dubravi, pod Prodorom... Imaju li temperaturu? Gore... Vidio sam, gore ko da si ih na vatru naloio. Kao tane, kao strijela, lijenik je prodro kroz gomilu bolesnika, koji su jeali, kaljucali, plakali i cviljeli u predvorju traei lijeka za svoje nevolje, i odjurio s majstorom Tegobom u Dubravu pod Prodorom. Kad je pregledao djeake, lijenik je vrtio glavom: Ne, nije u pitanju trovanje. Nego? radovao se ojaeni otac. Temperatura. Nahlada. Kako su se mogli nahladiti? E, to ja ne znam. Za to ne treba mnogo: hladan kamen, hladna voda, uznojeni na vjetru i slino. Pri odlasku, Tegoba nije odolio a da na uho ne apne i ne upita lijenika: Due ti, reci mi pravo: kakva je bolest? Nahlada. Zdravlja ti, doktore? drhtao je majstor. I zdravlja mi i sree mi. Slobodno mi reci, dosta sam jada pretrpio pa u i ovo malo jo dana... dosta sam jada vidio... Kad ti kaem, majstore... Ali, ni tada, pa ni narednih dana kad su Dom i Kam sasvim ozdravili i ponovo se prihvatili ekia i dlijeta i nogometne lopte, majstor Tegoba nije imao povjerenja ni u koga, ni u ta, pa ak ni u ono to njegove roene oi vide. Mada je bio presretan i prezadovoljan onim to je lijenik utvrdio i to se kasnije pokazalo tanim, on se vie ni dana nije elio zadrati u "Dolini suza", pod Prodorom, i inio je sve to je bilo u njegovoj moi da ode odatle, pa bilo ma kud.

23.
Kad je ve bilo ponestalo i muterija, kad je ve skoro svako, ak i stari prijatelj, usljed straha od zaraze i bojnih otrova, digao ruke od majstora Tadije Tegobe, on je, jednog nedjeljnog dana, plavog nedjeljnog dana, zajedno s Barbarom i djecom, preselio na sasvim drugu stranu Plavnika, u jedno malo selo na prilazu gradu kroz koje vodi put prema Dubrovniku, koje zapravo predstavlja izlaz prema Dubrovniku, i koje, zato, zovu Dubrovaka
55

Kapija. Bjeei ispred zaraze i smrti od otrovnih plinova to su se u hrastovoj i elinoj buradi sve vie nagomilavali u utrobi Prodora, bjeei iz nekad tihe i plave Dubrave, koju su sad zaposjele cokule i horde, majstor Tegoba je vjerovao da e na Dubrovakoj Kapiji naii na prijateljstvo, pomo i razumijevanje. Ali prevario se. Naprotiv, na Dubrovakoj Kapiji doekali su ga rijeima nepovjerenja i podozrenja. Govorili su mu, u lice i u lea: Ako su te otud potjerale nevolje i strahovanja nije ni ovamo bolje! Ako se tamo umire od bojnih otrova, ovdje se umire od praznog stomaka. Nemamo ni mi od ega ivjeti. Majstor si, ima zlatne ruke, seli dalje. Svuda u svijetu za tebe ima mjesta. I ovdje ivi bijeda i sirotinja. No najgore je bilo sa enama, koje nita nisu shvatale, koje nisu imale pojma ta je to bojni otrov, kako on djeluje, pa su mislile da obitelj Tadije Tegobe zaista donosi pravu kugu u njihove domove. Zato su ene kukale i naricale na sav glas, sklanjajui svoju djecu i svaki svoj predmet od Tadije i njegovih sinova. Niko nije htio ni da mu se priblii, ni da s njim izbliza razgovara. Samo je Dubrovakom Kapijom odjekivala kuknjava i kletva na sve strane: Eto nam ivog groba u selo! ta smo mi bogu skrivili? to nije otiao na neko drugo mjesto? Ko ga nama poslao? Izbezumljeni i uplaeni ljudi izmiljali su svakakve prie oko majstora Tegobe, ili su samo prepriavali svoja privianja im bi im taj nepoeljni doljak pao na pamet. ak su izmiljali i nemogue stvari da bi natjerali okolinu da ga prisili na bijeg ili da u drugima, u toj okolini, izazovu gnjev i srdbu na neoekivanog gosta. Govorili su: Pa on nije prije ni hramo? Pogledaj, kako hoda. Izgleda da je sakat. A ono to se ne vidi... Ni kima mu nije u redu? Naravno da nije... Otrovi najprije u kosti uu. I ponu svoje. Nije ala, moj brajane! Bojni otrov! I zmija od njih crkava...
56

Onda su se ljudi skupljali, razgovarali do dugo u no i vijeali ta da s njim urade i kako da ga se najlake oslobode. uli su se razni glasovi i udni prijedlozi. Jedan je rekao: Ljudi moji, hajde da mu damo jednu pojatu na kraju sela, i neka ga avo nosi! Ne! odgovorio je drugi. Neka on nama napravi zajedniki nadgrobni spomenik, cijelom selu, dok bolest i zaraza nisu poeli mesti po kuama? Kad mene vie ne bude ne treba meni... Treba meni... treba mi znak da sam ivio, da sam hodao po zemlji... Ni draa crna! Glavno je da me nema! Ljudi, dajte ostavimo budalatine... Doao je ovjek u selo i gubu donio. Nije to guba. Guba se lijei sumporom. Donio je zarazu. Kugu! ta da radimo? Posljednji je sat! Ali, kako je to bila gomila ljudi, svjetina koja se sabrala da strahuje, klevee i napada majstora Tegobu, koji je najmanje bio kriv to je doao ispod Prodora, gdje su se podizala podzemna skladita bojnih otrova, i kako je svako iznosio po jedan prijedlog, nastao je pravi haos, pa je, od skupa koji je trebalo da rijei vane stvari, ispala ista lakrdija. Govorili su svi uglas, govorile su babe, nedozrela djeca, pomatujeli starci; dojenad su ciala, psi kevtali, magarci revali u oblinjim stajama, i ovjek nije mogao razabrati ta se sa tim iteljima deava... Neuki i neupueni nisu prestajali zapitkivati ta su to bojni otrovi, i ispadali su smijeni, a odgovori koje su dobijali bili su jo smjesu. ta je gore: kuga ili bojni otrovi? Ili guba? Blago nama ako je to guba. Malo pocrni, malo se operuta, pa ta? Ko danas na ljepotu gleda! Nego, druga je tu pjesma, brajane moj. Kugu je on nama donio! Dotakni ga samo, prui mu ruku, zapali cigaretu ili ta, i avo te odnese! Otrov kao otrov. Pravo je udo kako se jo onako vue zemljom... Nije svako jednak! Tako je. Neko se opije od kapi, neko od ae, a neko ni od bureta. Ali on je pijan, to jest otrovan, i gledaj samo kad ga danas-sutra ospu rane kao drijen cvjetovi. I tebe e, samo nek popusti neki ep, ili neka cijev, tamo u Dubravi, pod zemljom. Znam da e. Znam. Samo ovjek voli sutra nego danas. Kao da ne zna: "Kruh na svagdanji daj nam danas..." Tako su doekali Tadiju Tegobu, i trebalo je da prou mjeseci i mjeseci pa da se i
57

najplaljivije ene uvjere da mogu slobodno naii pored njega, pomilovati njegovu djecu ili dozvoliti, pak, svojoj da se igraju s Domom i Kamom. Svoj vlastiti spomen, svoj "kamen", koji je poeo klesati jo u Dubravi, ostao je propala stvar, jer nije bilo nikakvog naina da se prenese na Dubrovaku Kapiju, pa je Tadija, u onim danima kad mu niko iz sela i okolice nije htio doi, poeo raditi sebi dva spomenika: jedan za sluaj da iznenada ode iz ivota, a drugi ako "pogine ili nastrada u opem ratnom pustoenju". Tadija je uporno i marljivo, uz pomo svojih sinova, klesao, obrubljivao kamen i urezivao u njega svoje misli i svoje poruke. No taman kad je posao trebalo privesti kraju, njegova ena Barbara sve ee je zagledala u slova i ureze na kamenu i vrtjela glavom. Bila je nezadovoljna. Majstor Tegoba je osjetio. Pitao ju je: Tebi se ne dopada ovo to radimo? Sve mi se neto ini. Da nismo na dobrom putu? Da nee ispasti dobro. Da ne valja kamen? Valja i kamen. Nego ta je posrijedi? Bie opet kao i prije. Kad? Kad smo bili u Dubravi ili pod barutnim magazinom. Na ta misli? Na ponovno seljenje. E, ovog puta "kamen" ide sa nama kud god krenemo. Ali, nije vano da ide sa nama, nego da ostane i da neto znai. Majstor Tegoba je podizao naoari i pogledivao as u svoju enu, as na slova koja je urezivao u kamen. Tegoba je rekao: Sad je posao ve gotov. Ne moe se nazad. Zato emo sljedei put drugaije. Kako? Ja u ti rei. A hoe li meni dotei ivota za to? Tek smo poeli. A kako emo zavriti? Majstor nita ne treba da ali: iza njega ostaju sinovi i spomenici.

24.
58

Na Dubrovakoj Kapiji muno su tekli dani, alosni i prazni kao prosjaki dlanovi. Veui se jedan za drugi, sliili su na prljave i hladne garave vagone koje sipljiva lokomotiva vue uz strano planinsko bilo, i samo se eka trenutak kad e sve veze popustiti, pa se i dani i ono to ih odmotava i ono emu teku survati u provaliju bez jauka i bez glasa.
59

Otkako su se otvorila vrata novom frontu u Italiji, gdje su se Saveznici ve bili iskrcali, avioni su sve ee nemilosrdno parali plava nebeska polja iznad Dubrovnika i Plavnika traei i prebirajui po kru gdje ne moe nai nita ni onaj ko se tu rodio. Ogromno skladite bojnih otorva drijemalo je u tamnim i hladnim njedrima visokog Prodora, koji je, kao da je dobro znao ta krije u sebi, gledao na sunce nekako postideno i neveselo. U drvenim, betonskim i elinim buradima legle su se larve smrti
60

i trebalo je samo da doe ljudska ruka, koja sve to i smije, pa da se larve raspre po bijelom svijetu, kao pele, kao oblaci, kao cvjetovi ili jauci i da sve ostane, i osvane, kao iz usta kuge izbljuvano. Ali sve se to zaboravljalo i otresalo kao pepeo s malog prsta kad Plavnik zahvati jedan novi zemljotres, jenda utava pria, koja je tekla samo ljudskim ilama ili negdje duboko ispod zemlje kao ponornica. Ta pria je drhtavo i klecavo doaptavala da e se kopati jedna ogromna jama, u koju e se proliti sav bojni otrov, jer je poeo hlapiti, a da e u podzemne hodnike natrpati neki novi, dosad nepoznat, tek nedavno otkriven otrov od koga je dovoljna samo jedna kap pa da njena para uniti ak grad od nekoliko hiljada dua. A kako se umire to je, opet, bilo posebno udo: ovjek niti ta vidi, niti ta osjeti, a najedanput mu se skupe zjenice. Zatim zadrhte, pa se stegnu, zgre miii, tijelo sagorijeva na mukama, u znoju i hropcu, propinje se i odskae uvis kao odsjeen rep guterice. Ko zna ve po koji put, eto, nesrea se bila urotila protiv grada Plavnika, njegovih stanovnika i njegove okolice, a naroito protiv majstora Tadije Tegobe i njegove obitelji. Strahovalo se, cvokotalo, proklinjalo na svakom koraku.

25.
Budui da jo nije bilo nikakvih zvaninih obavijesti i nareenja o tome ta e se desiti i kako treba postupati, svuda po gradu, po ulicama, pred vratima, pred pragovima sirotinjskih
61

kua mogle su se vidjeti grupice uplaenih ljudi, najvie i najee staraca i ena, kako "proriu" i "predskazuju" svoju vlastitu sudbinu, kako proklinju svoj ivot i vrijeme rata, kad ovjek vie ne zna kolika je njegova cijena i gdje je njegovo pravo mjesto. Govorilo se i ogovaralo: Ovaj kr je svakako proklet, niti ta ima, niti im raa! Naseljen je samo zmijama. I sad, eto, otrovom najveom nesreom ovog svijeta! Ako nesrea odnekud i treba da ustane na ovjeka, neka to onda bude iz ovog kamena, jer svako je, u stvari, samo ono to raa i hrani. Okreni se svud oko sebe nigdje ni vuka, ni vuje staze, a ne da ovjek tu sebi svija gnijezdo. Tako je. Kad ve nita ne moe i nita nema, neka makar ovaj kr smru proklija da je dotekne cijelom svijetu! Ne treba ti govoriti "neka" i "kad bi"! Neki su dan tamo zalutala nekolika konja, i ljudi su vidjeli kad su grozno zafrktali, poeli se prevrtati i za tren pokrepali, nogu zgrenih i okrenutih u nebo. Eto, a kako e tek onda ovjek? Samo nekoliko dana poslije tog sluaja, bahnue iz Slanog dva ovjeka i poee se raspitivati za konje. Rekoe da su negdje u Popovom polju kupili tri mlada, lijepa konja i da su im jedne veeri omrkli, a ujutro nisu osvanuli, da su ih traili svuda i da im je neko rekao da je vidio kako cestom prema Plavniku jure tri lijepa ata i da su doli da pogledaju nije li ih ko savladao, uhvatio i privezao dok im se gospodar ne javi. Koga god su pitali, u gradu i okolici, svako je upirao prstom: Dubrava, ali ni vlasnici ni bilo ko drugi, ak ni najodvaniji, nisu smjeli poi tamo, nadomak buradi s bojnim otrovima, da i njih ne zadesi ista sudbina. Kad su tragai izgubljenih konja bili upueni na majstora Tadiju Tegobu i njegovu obitelj, koja je do nedavno ivjela pod Prodorom gdje su primijeeni crknuti konji, vlasnici su odmah dojurili i molili starog klesara ne bi li on, uz veliku novanu nadoknadu, otiao tamo i izvidio da li su to te kljusine koje se trae. Ali ih je Tadija, znajui ta ga tamo eka, odbio. I onda se razgovor poveo o drugim stvarima. Pored ostalog, Dom i Kam su se tragaima za nestalim konjima hvalili da su oni bili jednom tik uza samu bodljikavu icu, da su ih vojnici najurili, ali da nije bilo nita naroito i da bi oni i sad rado tamo otili, jer da ih vue elja da odu vidjeti gdje su se do koliko juer igrali, iz dana u dan. Tog trenutka majstor Tegoba je nekud bio iziao, tako da su tragai i majstorovi sinovi ostali sami i na brzinu se dogovorili za taj mali podvig. Zapravo, Dom i Kam su jedva ekali neki povod da se ponovo nau pod Prodorom. Kad se Tadija vratio, vidio je da nema djece. U prvi mah pomislio je da su otili u radionicu i da tamo kleu i obrauju kamen. Ni tamo ih, razumije se, nije bilo. Tegoba se vratio tragaima za nestalim konjima i pitao:
62

 Gdje su mi sinovi? E, majstore... majstore, to su sokolovi! Gdje su mi djeca? ponovo je pitao Tadija. Pogodili smo se rekli su tragai. Ne igrajte se ivotom! vikao je majstor. Oni su odmah pristali. Kamo su nestali? Odjurili su kazali su tragai. Opet nogometna lopta. Ah, boe... Nogometna lopta ? Jesu li odjurili na igralite? Gdje ima igralite? udili su se tragai. Ta prokleta lopta! Vi ste im dali loptu? Obeali smo im... Loptu? Dobru nagradu, samo ako... Ljudi boji, ne igrajte se sa mnom! To su vrijedni mladii. Sami su se prihvatili posla. Kakvog posla, zaboga? Da odu... potraiti konje. One krepale konje? Ne znamo jo sigurno. Tadija se naglo podboio, otpuhnuo i zagalamio. Poslali ste mi djecu u Dubravu? Pod Prodor? Da mi se otruju. Otud sam ja pobjegao... ta vi mislite?... Napolje iz moje kue! Napolje. Majstore, smirite se... uli smo da bojni otrovi ne mogu nita mladim ljudima... djeacima, imaju zdrava plua, koa se lako podmlauje... Smirite se, majstore... Meutim, Tegoba ne samo da se nije smirivao nego je jektao svom silinom razljuenog i uvrijeenog ovjeka: Gdje vam je pamet? I gdje vam je dua? Kako ste poslali djecu u smrt...? Ta, otud sam pobjegao da ne bih lipsao... Gubite mi se iz kue... Dola je Barbara, Tadijinu galamu zauli su i susjedi, skupilo se mnotvo, i poeli su, cijelo selo, prijetiti da e tragae za nestalim konjima kamenovati. Jedva su umakli i spasli glavu. Tek predveer, pojavili su se Dom i Kam. Stigli su znojavi, usplahireni i radosni. Ali otac ih je doekao estinom groma. Ne znajui jo koliko se u Tadiji razgorjela srdba, kazali su: Nali smo konje. Tadija je kripao zubima. Dom i Kam su pitali: Gdje su oni ljudi?
63

Tadija je hodao, a iz oiju mu je sipao bijes. Sinovi su vikali. Konji su mrtvi. Tegoba je planuo: Dosta! Djeaci su se udili. Objanjavali su: Na konjima nema nikakvih rana. Tadija je grmio: ta sam rekao? Sinovi su se potpuno zbunili. Tragaa za nestalim konjima nigdje nije bilo. Ko vama zapovijeda? vikao je Tadija. Ko vam nareuje? Ti, oe. Jeste li vi moji sinovi? Jedva su procijedili: Jesmo... Imate li vi svoju glavu? Nita nisu odgovorili. Znate li ta se nalazi pod Prodorom? Otrovi. Kakvi otrovi? Bojni otrovi. Znate li da se od toga umire? Znamo, tata, ali... Tadija je pozvao svoju enu i rekao: Vidi ta nam rade? Barbara je nijemo gledala. Ovo je neka urota protiv nas. Svi nas mrze. Ni ovdje nam, na Dubrovakoj Kapiji, nema stanja. ta su bili obeali djeci za odlazak pod Prodor, u izvianje? ta im mogu obeati? ive rane po tijelu! Dome, pitala je majka ta su vam obeale one konjokradice? Dom je plakao. Kame, pitao je otac ta su vam obeali oni razbojnici to su traili konje? I Kam se guio u suzama. Cijela obitelj Tadije Tegobe jecala je u gru. Poslije duge utnje, majstor je, u znak oprotenja, pomilovao svoje sinove, popriao sa njima, jo jednom im objasnio kakva opasnost vreba pod Prodorom, ta znae bojni otrovi, a onda ih zapitao: Jeste li vi moji sinovi?
64

Dom i Kam su, briui suze, kazali: Jesmo. Hoete li sluati samo mene? Hoemo... Hoete li biti dobri kamenoresci i klesari? Hoemo. E, onda na posao... Hou da budete ljudi. Pravi majstori... i umjetnici. I da svijet o vama pria, ali samo o lijepom i dobrom...

26.
Iznenada, pod Prodorom su ponovo poeli zamani radovi, a sa njima udne i nerazumljive prie. Zavladao je strah. Gradom i okolicom tekla su pitanja i strahovanja kao bujice i potoii poslije oluje: Kakva nam se sad nesrea sprema? Zar sve mora da se srui na nas, na Plavnik? Zato ne isele cijeli grad? Ovdje vie nema ivota. I onaj ko preivi, umirae od rana. Bojni otrovi e unititi ne samo ovjeka nego i svako stablo, i svaki bun, Je li mogue da je istinita ona pria da e se sav bojni otrov unititi?... Ako jest, kako je to mogue? Hoe li ga spaliti ili zaista prosuti u kr da ga, opet, sutra, iznesu ponornice i razliju krakim poljima? Ta drhtava, ta puna zebnje pria... I pria se jo nije bila dovoljno ohladila ni proeljala, a vojnici u sivozelenim uniformama svim silama su poeli drobiti kamenje i kriti put prema jednoj dubokoj prirodnoj pukotini u kru. Kad je put bio dovoljno irok i nasut pijeskom, kamioni su po cijele noi odvlaili ogromnu burad, elinu, betonsku i onu od nekog masnog drveta, i sve to stropotavali u jamu. Uzalud su bili protesti seljaka iz okolice, koji su, u grupama, u povorkama, sa zastavama, transparentima, dolazili da se ale i da opominju: to to se danas sruuje i prolijeva u jame ve sutra e, im dou kie, biti izbljuvano i vraeno opet na povrinu, samo ne u bavama, nego razliveno u kapi, u valove, u bujice, i linue tako po siromanim krakim poljima, krakim vrtaama, po atrnjama, po vinovoj lozi, po kukuruzu, po duhanu, po pelinu, i... ivota vie... nikad... u ovom kraju nee biti. Ali sivozelene uniforme, mrane i slubene, nisu doputale seljacima ni da im se priblie.
65

Priali su, kasnije, da su neki seljaci izgubili i glavu, ali njihovi protesti i upozoravanja nisu urodili plodom. A utroba Prodora ostade najedanput prazna, i u nju se poee zavlaiti i tamo ludovati skitniki vjetrovi. Meutim, tek to se i posljednje bure gurnulo u prezasiti otvor ednog kamena, i odozgo sve zatrpalo kamenjem, granjem i vlanom zemljom, i kreom, eljeznika stanica postade, naglo, sa svih strana zakrena zatvorenim vagonima u kojima se nije znalo ta je, a strae postavljene svud naokolo, u pet-est koncentrinih krugova. Izgledalo je da nikad toliko vojnika, uvara i straara nije bilo u Plavniku. Na svakom koraku presretali su i mladie, i starce i ene i provjeravali dokumente i kretanje. Nikud se nije moglo putovati, i eljeznika stanica mogla se promatrati samo iz velike daljine. Nekoliko dana iza toga, Prodor je opet udahnuo smrt, i avioni su, vjerujui da je ona sila u mrane podrume samo da se odmori i prikupi snagu, skoro svakog dana nadlijetali Plavnik i okolinu, i vraali se u pravcu Italije. inilo se kao da je avionima neko doapnuo da je iz njedara Prodora, iz njegovih podzemnih hodnika, izbaen stari, dotrajali, ishlapjeli bojni otrov, a na njegovo mjesto uskladiten svje, tek iz tvornica smrti dovezen. Zato su i Plavniani imali razloga da se zabrinu nad svojim ivotima i nad cijelim gradom. Sad su poele kolati prie da je u Plavnik, u tunele u podnoju Prodora, stigao najmoderniji, najubitaniji bojni otrov, najotrovniji meu svima, posljednja rije vojne tehnike, najlaki i najbri nain da se ovjekov ivot uniti. A priama nije bilo kraja ni poetka, jer u njih niti se moglo do kraja vjerovati niti im se moglo odoljeti, jer njima je izvor bio u strahu od nonih mora, a zvanina obavjetenja i
66

upozorenja puanstvu niko nije davao. Tako su i prie o bojnim otrovima postajale svojevrsna poast, neto jo gore i od samih bojnih otrova.

27.
Jer, ovaj kraj u kru, koliko god da je oskudijevao u svemu to je ovjeku i ivotu potrebno, pria i prianja imao je uvijek napretek. Tako su se i sad, kad je gradu i okolici opasnost zaprijetila iz utrobe Prodora, prisjeali onih starih kazivanja kad su se po Hercegovini prolamala i prolumbavala visoka brda, a na njihovim mjestima ukazivala se polja. I ovdje, pred Plavnikom, pred ulazom u grad prostire se neveliko Plavniko polje. Stara narodna legenda kae da je, poslije jedne uvene bitke, u kojoj je izginulo strahovito mnogo ljudi, na najvii vrh ponad Plavnika, koji se zvao Vjetrovita Kula, doletjela ogromna ptica nosei i konja i junaka u kljunu, i da je tu, na tom vrhu, htjela predahnuti na svom putu u neku daleku zemlju preko mora. Ali tek to se oprla kandama o tle i rairila ogromna krila, zauo se posljednji jauk junaka koji je izdisao i istovremeno ulegnulo se, propalo, rasjeo se taj veliki vis, ta Vjetrovita Kula. Neto kasnije iz njegovog podnoja potekla je bistra hladna voda i otvorili se vidici ravnog, zelenog polja. Oni koji dobro pamte i koji se u pamenje uzdaju prepriavali su tu staru legendu vjerujui da e se i ovog puta, toliko godina, toliko stoljea poslije, dogoditi, moda, opet neto slino s Prodorom i njegovim otrovnim skladitem. Samo, vie niko nije elio da se prolomi Prodor i da se ukae polje, i rijeno korito, a odmah zatim i potoci bojnih otrova iz elinih i hrastovih buradi, nego da se sam Prodor stropota u svoje podnoje i da se sve ugne i srui, obrui i strmoglavi u duboku, nesaznatljivu dubinu crne zemlje. No, umjesto davne ptice, za koju se nikad nije doznalo kako se zvala i kamo je namjeravala odletjeti, sve ee su se, i sve upornije, pojavljivali avioni iz Italije ili iz saveznikih baza iz sjeverne Afrike i izviali Plavnik i okolinu, kruei tik nad samim vrhovima visokog Prodora. Na sve strane irila se drhtavica, nevjerica, cvokotanje zuba i leden apat: Nita je bilo ono prije... Tek sad su prave muke pod Prodorom. Najnoviji otrovni plin. Najtajnija od svih smrti. Da bar ko zna kako se zove! Niko nije ni prije znao. Znao je... ta je i bilo prije... iperit... fozgen...
67

 A sve je to kao obina ustajala barska voda prema ovim novim tipovima otrova... Vino! Kakva ustajala barska voda? Vino... I to ono s Visa... ili "blatina" iz itluka. Iperitom te treba politi kao kiom! Da bi umro... A sad je dovoljna jedna mala kia cijelom svijetu. Kafa je ono prije bila! aj bez eera. Naranada... Nagaanja i razgovore Plavniana, njihove tihe rasprave, une i sumorne, prekidalo bi lako podrhtavanje i odjekivanje neba kad bi avioni, kao lae, i njihovi brodolornnici koji tonu poeli strugati i roniti kroz nepregledno more usnulog i vijekovima ve sivog i besplodnog kra.

28.
Na dva kraja grada Plavnika drijemala su, sad, dva rasadnika smrti: onaj uveni barutni magazin bio je ono to je ve davno prolo i imao je okus movarne vode i ustajalog vremena, a onaj drugi, u njedrima nebolomnog Prodora, zaudarao je na sveopi pale i miris garita. Ti bojni otrovi, stari i ve poznati i davno oprobani, jo u prvom svjetskom ratu, i novi, tako rei juer usavreni, proizvedeni i oprobani na vojnim poligonima prosto kao da su neka potmula grmljavina i jeka pred oluju i najezda nekog vremena-nevremena za koje se nije znalo, niti se moglo pretpostaviti, ta krije i ta u sebi nosi. Avioni iz saveznikih baza u Italiji i sjevernoj Africi pokazivali su toliku upornost i lukavost kao orlovi kad, sapeti glau i ostalim samotnikim nevoljama, osjete plijen negdje u
68

blizini naselja ili bilo gdje van ovog prostranstva svoje iroke slobode pa ni da se odmaknu, a ni da se odlue na ono to ele. Nije bilo dana prozranog i vedrog a da se nekad jedan, a nekad i vie aviona po nekoliko sati ne vrza i ne plete osmice u visinama iznad kamenjara, koji, zaslijepljen suncem i umoren eu, uti i ne progovara o svojim tajnama. I sve je to toliko bilo uznemirilo cijelo stanovnitvo da je svako bio uvjeren da se eka samo trenutak ili taj crni dan pa da potoci bojnog otrova poplave, vjetrovi i oluje udare na sve strane svijeta kad avioni osjete i tano doznaju gdje se nalaze oba skladita, pa istodobno prolome rebra i onim ogromnim sanducima topovskih granata, i ambarima baruta, i elinim cisternama bojnog otrova. Dii e se u nebo takav plamen, suknue takav dim i dunue otrovni vjetrovi da e se, kao od ale, kao olovo istopiti: i kamen, i nebo, i Prodor, to udara u oblake, i sunce se stropotati kao mala ulina svjetiljka i postati sve nita. I u tom trenu kome bi onda padalo na pamet, ko bi imao vremena da pita ta mu bi s
69

majkom, ta s bratom, ta s ovjekom inae, s visokim empresom ili sa irokim hrastom?

29.
Pa, iako su taj udes zamiljali kao potop ili smak, Plavniani su, tjerani neodoljivom eu za ivotom, ipak imali uvijek spremljene najpotrebnije stvari da nekud krenu i da bjee. Po svim kuama, kriom, pakovani su koferi, spremane konzerve, atorska krila, sakrivene dragocjenosti, naruivani kljuevi i katanci, mada su mnogi pomiljali da se vie nikad tu nee vratiti. Spremala se i planinska odjea, jer se vjerovalo da ih moe spasti samo: put na sjever, prema ledenim planinama, zasutim snijegom i vjetrovima, prema predjelima gdje ni rosa, ni para, ni mirisi bojnih otrova ne mogu stii i ugroziti ovjeiji organizam. Stanovnitvo se spremalo za noivanje, u planini, pod bukvama, pod jelama, u zemunicama ili pod otvorenim nebom, na snijegu, a odjee, hrane i opreme bivalo je sve manje i manje, sve dok se nije dolo dotle da su se iz kua poele prodavati najvee dragocjenosti i najdrae uspomene samo da bi se osigurao nepromoiv injel ili tople izme. Ali onda, najednom, kao grom iz vedrog neba, pue gradom vijest, i pronese se utjena, ohrabrujua pria koja je svakom ulijevala nadu. Po toj prii, za koju se tvrdilo da potjee od pravih vojnih strunjaka i da joj zato treba vjerovati, ni Plavnik ni njegovu okolicu nee zadesiti nikakva nesrea, kijamet ili potop. Tanije, odreenije: sve bombe koje danas postoje u svijetu, svi avioni i svi topovi ne bi mogli razbiti svodove od kamena i betonske zidove barutnog magazina, a pogotovu tunele i hodnike u podnoju Prodora. Govorilo se: Nije lud bio onaj inenjer, onaj vojni strunjak koji je odredio da se bojni otrovi dovuku ba u Dubravu! Ni zemljotres ne moe Prodoru nita! Kao da na drugom mjestu nije bilo lake podii skladite... ta moe bomba Prodoru i njegovim kamenim rebrima? ta i muha medvjedu! Kakvi avioni kakvi vrapci... Nije gljive jeo onaj koji se sjetio Prodora... Meutim, mnogima to ni izdaleka nije bilo dovoljno uvjerljivo, izmeu ostalih ni Tadiji Tegobi, i on se sve vie nosio milju da je i onako ve vrijeme da se vrati u svoje rodno selo, jer sad mu je to sve ee padalo na pamet stara poslovica kae: svud je poi, ali doma doi. A pored toga, njegov zaviaj, njegova Moranica je ipak najtopliji kutak od svih u kojima je do sada prebivao, i tamo e mu i kao kamenorescu sve vie ii naruku. Ako nita, mislio je on ta dva blagotvorna mora more nebeskog plaventila i more
70

tiine, i tako e zaspati, na izdanim zrakama sunca, na otrom i uzavrelom kru, meu zmijama, iji se otrov, u odnosu na onaj u Plavniku, i dalje du cijelog bijelog svijeta moe i na rane privijati. Ali te njihove misli remetila je zebnja njegove ene Barbare. Ona ga stalno podsjeala da je on majstor na glasu, da niko tako kao on dosad nije "znao razgovarati s kamenom", da je on vezan za grad Plavnik, da svi oni ukrasi, portali, porodine grobnice, spomenici po trgovima i parkovima slue njemu i njegovom potomstvu na ast, i... ko zna ta e se desiti u ovom ratnom meteu, pa... da i sebi, i cijeloj obitelji, uklee u kamenu neki znak... Barbara je govorila: Hou da znam zato sam ivjela ... Tegoba je odgovarao: Za svoju djecu. A prije djece? Ja sam ti pomagala. Jesi. E, pa... zapii to. Kako? Dlijetom... Kad nemamo kue. Imamo kamena. Nema... Onog pravog. Otii emo gore. U Magnetno brdo. U Magnetnom brdu moglo bi se, zaista, nai lijepog, jedrog, izdrljivog, za klesanje pogodnog kamena, ali kako mu i samo ime kae narod je vjerovao da u tom brdu ima dosta ruda i magneta, da tamo najee padaju kie i udaraju munje, pa se bilo teko odluiti i krenuti
71

u njegove visove. Jo prije toga, kad je razmiljao o svom kamenu, i o znaku koji bi odgovarao njemu, Tadiji Tegobi, uvenom majstoru, sjeao se kako je nekad davno vodio boj kako je to on isticao s nekim Putnikoviem iz Uvala, koji je bio odluio da minira i razbije u komade jedan veliki nadgrobni spomenik, steak, a majstor ga od toga odvraao. Na reljefu tog bogumilskog spomenika razaznavale su se konture konjanika, sunca, koplja, neke divlje zvijeri, i jedva nekoliko rijei: "A se leit... na plemenitoi na svoi... grabacki..." Postavljena onako nasred njive, ta gromada, ta stijena, sa svih strana lijepo i skladno sjeena, smetala je Putnikoviu prilikom oranja, a, neuk i nepismen kakav je bio, nije mogao ni slutiti da taj kamen predstavlja kulturnu i historijsku vrijednost. Tadija je, tada, uspio odvratiti naprasnog i kruha gladnog seljaka od njegovog zlog nauma i, davno prije nego to su ga vojske, ratovi, skladita otrova i baruta tik uz njegove radionice tjerale da luta od nemila do nedraga, majstor je elio isklesati jedan etvrtast kamen u koji e urezati slova s crteom kako je namjeravao i govorio "ostaviti spomen na svoje vrijeme i dogaaje". Sad je zbog toga zdvajao. I da nije opasnosti od gromova i olujnih kia u predjelima Magnetnog brda, kamen kakav je zamiljao majstor Tegoba bilo je teko prenijeti na ravno i klesati. S druge strane, vidio je da, zaista, vie nema ta ekati ni na Dubrovakoj Kapiji: avioni su sve nemilosrdnije parali nebo, i samo je udo moglo spasti Plavnik i njegovu okolinu ako jednog dana avionska bomba pogodi skladite baruta ili podnoje Prodora, gdje lee bojni otrovi. Najlake od svega, i najsigurnije, bilo bi pobjei, i to glavom bez obzira. A moe li jedan majstor, uven nadaleko, dalekim porijeklom iz uskokog gnijezda, tako uiniti?

30.
Razmiljao je o tom da sudbinu svoju i grada Plavnika uklee na nekoliko kamenih ploa, koje bi onda eljeznim spojnicama vezao u jedno... Razmiljao je i o razmjeru i promjeru tih kamenih kocaka... Ili, moda, da ve vrsto urasloj stijeni, koju ne moe uzdrmati i pokrenuti nita drugo do propast cijelog svijeta, uree reljef iz koga e se dati proitati povijest i sudbina majstora Tadije Tegobe, njegovih sinova i njihovog grada Plavnika... Dugo je razmiljao. I jedino sa im je bio naisto, i nasigurno, jeste da se taj rez, taj crte, taj reljef u kamenu ima zvati "Povijest grada Plavnika". To to je naumio i zamislio, majstor je odmah saopio svojoj eni Barbari i sinovima Domu i Kamu. Sada je jo bio problem: na kakvom kamenu? odakle? iz Magnetnog brda? ili s neke druge strane? Tegobu je opet opsjedala vizija onog kamena koji je seljak Putnikovi htio razbiti i na
72

kome je pisalo: "A se leit..." Da li takav kamen? Barbara mu je savjetovala: Nema vie vremena za to. Ni snage. Mi smo ostali sami. Ja se jo nisam predao kamenu! odvratio je Tadija. Predae se bojnim otrovima... Ni njih se ne bojim. Imam zdrava plua. Za veliki kamen nisu potrebna samo zdrava plua nego ruke, i to deset ruku, a mi ih toliko nemamo. Umijeali su se Dom i Kam: Zar mi ne moemo pomoi? Moete... samo klesati. A ostalo? A znate li vi ta znai ostalo? pita ih majka. Ne znate? Naravno... Znamo. Odlomiti kamen iz stijene, a to je teak posao... Ne moe tei biti dodao je Tadija nego iupati, golom rukom, hrastovo korijenje. Ej, svako svoje uva. I kamen osjea, mada je mrtva stvar. Ne da ni njega njegova majka iz utrobe, zemlja iz svojih njedara... Tadija je prekinuo razgovor novim pitanjem: Moemo li se pouzdati u prijatelje? Imamo li ih? Zamoliemo susjede. Nisu oni klesari, ni majstori, ni umjetnici. Nisu. Ali imaju duu. I njima je stalo do sudbine koja je zadesila njihov grad. Koja e ga tek zadesiti. Misli na bojne otrove? I na njih, i na avione, i na sve ono to nas tjera iz jednog mjesta u drugo. Dom i Kam su se opet javili: Mi emo sami. Moemo. Ko? Nas trojica. Nas trojica? Taman koliko jedan zdrav i snaan ovjek. A za kamen... Koliko treba ljudi? Bar sedam. Klesara? Radnika. Klesara je dovoljno. Nebo nad Plavnikom, njegovo plavetnilo, njegovu tiinu rasjekao je svojom bijelom brazdom avion, u velikim visinama. Ujedno, on je opominjao i pourivao klesara Tegobu da nije trenutak za oklijevanje i
73

dugo premiljanje. Majstor je rekao: Kako bi bilo ovako: Koga pita? gledala ga zaueno Barbara. Sve vas. Ja tek tako, poneto... razumijem se u to. A Dom i Kam...? ta e ti oni kazati? ta i ja sam. Treba da znaju vie od mene. To su gotovi klesari. I bolji od mene. Moda e biti. Ve sad su. Zato ih i pitam. Doma i Kama je to radovalo: otac ih dri gotovim kamenorescima i kiparima, a tek... kad se vinu do pune snage i zamaha. Pitam vas, sinovi moji, ovako: da uzmemo vie kamenih ploa i da na njima ureemo?... "Povijest grada Plavnika". I grada Plavnika i klesara Tadije Tegobe, i njegovih sinova. Na jednoj ploi ili...? Recimo... na sedam ploa. Poslije toga majstor Tegoba je ostao u razmiljanju nekoliko dana, a onda je sazvao obitelj i objavio odluku. ak je, prilikom izricanja odluke, bila prisutna i mala sestra Rona. Tadija je kazao: Evo kako ja mislim, a vi ete mi pomoi da vidim nema li moda neko bolje rjeenje... Sedam kamenih ploa, metar sa metar, tako da se, u sluaju potrebe, mogu prenositi s jednog mjesta na drugo, i to iz kamena cjelca. Savreno bijele... na prvoj ploi... ta e biti? Dom i Kam su nestrpljivi. Ono to je i bilo prvo. Kad? Kad smo doli u Plavnik... Zapravo, kad sam ja stigao... Na drugoj? Naa obitelj. To emo klesati zajedniki. Svi mi? Svi. Makar i po jedan udar dlijetom i ekiem. Na treoj? Naa radionica pod brdom sa skladitem baruta. Na etvrtoj? E, to e raditi sami Dom i Kam. Svi su zautjeli jer je slijedilo pitanje: a ta e biti na njoj? koje niko nije htio da postavi. Radie, klesae i crte, prije toga, izraditi sami Dom i Kam. A na ploi e biti ono to ja ne volim, ali to je bilo i to, takoer, predstavlja nau povijest... igre, vae igre koje ja ne volim. Dom i Kam su poskoili: To e biti najbolja ploa!
74

Majka ih je smirivala: ekajte. Ima vremena. Vidjeemo! Dom i Kam su opet uskliknuli: Najljepa ploa! Majstor Tegoba se sumnjiavo podsmjehnuo, i nastavio: Na petoj: visoki Prodor ponad grada, buenje tunela i hodnika u njegovim njedrima, vojska, crni oblaci... bojni otrovi... Ko e to raditi? pitali su Dom i Kam. Opet, samo vas dva. Ja u nadgledati. Na estoj? Dolazak na Dubrovaku Kapiju, avioni nad gradom... Na sedmoj? Eh, mladii moji, polako... Dugo je jo do tog dana, treba da se sad najprije bacimo na posao. Bie vremena. Treba raditi. Klesati od zvijezde do zvijezde. Nikad se do tada Dom i Kam nisu tako zduno bacili na posao. Najprije je trebalo "odlomiti" iz kamene gromade ploe na kojima treba urezati motive iz "Povijesti grada Plavnika", pa ih zatim obrubiti, uglaati, izraditi grube poteze crtea i dlijeto u ruke.

31.
Ponad Dubrovake Kapije, jo od starih vremena, iz onog doba kad je Turska Carevina nairoko trgovala s Dubrovakom Republikom, nalazi se kamenolom, u kome se vadio kamen, nazvan "biser". Ta vrsta kamena bila je na glasu sa svoga bljetavog sjaja i sa svoje cijene, koja je stajala visoko, odmah iza mramora. "Biser" se u stara vremena prodavao Dubrovanima, a oni su ga na svojim laama raznosili po svim trgovima i lukama diljem Sredozemlja. Tako su i danas palae najpoznatijih vladara irom Mediterana obloene i ukraene uvenim biserom iz okolice Plavnika. Sve do pojave Napoleona, do njegovog ulaska u dubrovaku luku, do propasti Republike, njen predsjednik, njen knez sjedio je na "biseru" i gledao svud oko sebe "biser" u svojoj palai. E, iz tog ve skoro naputenog kamenoloma Tadija Tegoba je, zajedno sa svojim sinovima, "odlomio" kamene ploe, obrubio ih, uglaao, i posao je krenuo. Dok je Tadija izraivao reljef grada Plavnika onako kako ga on vidio i zapamtio kad je tek bio doao i otvorio svoju prvu klesarsku radionicu, Dom i Kam su urezivali u kamen svoje najdrae uspomene iz tih dana. Radili su zajedniki. Bila je samo jedna stvar oko koje se nisu mogli sloiti: hoe li u kamen uklesati jedino svoje vlastite igre i podvige ili i pobjede i uspjehe svog tima "Tornada". Na Dubrovakoj Kapiji, mada se stari majstor tome i dalje protivio, Dom i Kam su
75

"osnovali" i svoj mali nogometni tim i dali mu ime stranog vjetra. Pa ako ime moe neto i znaiti i predskazivati, onda zaista i nisu bili pogrijeili. Njihov "Tornado" pobjeivao je sve uline timove u Plavniku i one iz oblinjih, prigradskih naselja. Dom i Kam su se time ponosili jednako kao i svojom vjetinom u rukovanju dlijetom i u udesnom "razgovoru s kamenom", kako se to najee govorilo. Najzad, sloili su se da jedan od detalja reljefa na njihovoj ploi bude posveen njihovom golotrbom i bosonogom timu "Tornadu". Domu i Kamu je, iznad svega, godilo to se njihov otac ni najmanje nije mijeao u njihov posao i to ih je potpuno prepustio sebi samima. S jedne strane, to je trebalo da znai da on do kraja vjeruje u sigurnost pokreta njihovog dlijeta, a, s druge strane, preputajui im na volju, on, time, daje do znanja i njima dvojici, kao i cijeloj okolini na Dubrovakoj Kapiji, da ih ve smatra sigurnim, zrelim i za najkompliciranije zahvate doraslim klesarima i kamenorescima. Po Plavniku i okolici raulo se da e se nogometni tim koji vode braa Dom i Kam Tegoba ovjekovjeiti, da e se urezati u kamen i tako, bez obzira kakvim e ko putem od njegovih igraa kasnije krenuti, za sljedea pokoljenja sauvati sjeanje na momad koja je u svoje vrijeme, u tom kraju, bila nesavladiva, i nepobjediva. Svi su djeaci gorjeli od elje da zaigraju u "Tornadu" i da vide svoj lik na kamenoj ploi. A timovi su sa svih strana pozivali "Tornado" u posjete i gostovanja, subotom ili nedjeljom poslije podne. Vrijednost nekog tima maliana, iz vee ulice ili iz prigradskog naselja, nije se vie mjerila po vlastitim pobjedama i porazima, niti po sluajnom uspjehu i igri protiv "Tornada", nego upravo po tome ko je imao, i ko e imati, to bolji rezultat na utakmici sa "Tornadom".

32.
Majstor Tegoba je klesao svoje "ploe", a ljudi su ga salijetali sa svih strana, udili se njegovom naumu, i njegovom rezu po kamenu, i njegovom siromanom paenikom ivotu u vrijeme kad smrt postaje ovjekova svakidanjica, i kad bi jedan takav klesar i kamenorezac mogao imati posla, i zarade, napretek. Tegoba je s mukom stizao svima odgovoriti, a ljudi se nisu okanjivali lako i ostavljali ga na miru. Jo vie je zabune unosio sam majstor, koji nasrtljivcima i radoznalcima nije ni htio rei pravu istinu, jer je vjerovao da ni u normalnim prilikama, a pogotovu u ratno doba, ovjek niti hoe niti moe da se bavi, da shvati ili pak prihvati, i odobri, takve poduhvate kao to je bio njegov. Zato je majstor Tadija Tegoba na mnoga pitanja i zapitkivanja odgovarao aljivo i neobavezno. Ponekad sasvim pogreno, kao da je htio prikriti i samo za ui krug sauvati pravu istinu.
76

Ljudi su ga okruivali i navaljivali: Majstore, oprosti, ali ti kao da si podjetinjio? Zato, ljudi moji? Pa, nita ti ne razumijemo to to radi. Nisam jo dovrio. Nisi jo zamrsio? Ja sam majstor, ja ne znam zamrsivati. Naprotiv! Je li ovo neko naruio? Jeste. Ko, ako boga zna? Budunost. Ti se ali s nama, majstore? Govorim vam istinu: ovo je naruila budunost. Ovakvu aru na kamenoj ploi? To to vidite. Sve vidimo, ali ne razumijemo. Zagledajte se bolje... Hoe li to biti skupo? Nita. Da ko e to platiti? Onaj ko je naruio. Videi da od majstora ne mogu dobiti potpun, zadovoljavajui odgovor, ljudi bi odlazili, postieni i pomalo ljuti to nisu uli u tajnu koju Tegoba ispisuje na kamenu. Tek to su se malo poodmakli, odmah su poeli raspravljati o tome to su vidjeli i uli: Njemu vie nema spasa. Majstoru? Nego ta, Ostario je, misli? Ostario i nije toliko koliko je postao matuh, pa vie ne zna ni ta radi. Ne treba mu se ni uditi. Gluh majstor, gluh kamen po kom lupa, ko bi im bio trei! Nije to posrijedi. Nego? Otrovi. Kad ovjeka i vlaga malo zahvati, ili kostobolja, on vie nije kao i prije, a pogotovu... Mogu li otrovi ui u kosti? Mogu i u mozak. Zato on i jest takav! On sam ne zna ta ara po kamenu. Nee nikad ni znati. Skapae na kamenu.
77

 Vraga! Nee imati vremena. Kako? Otrovi! On je pun bojnih otrova kao spuva. Koliko je ivio u Dubravi a da pojma nije imao gdje se nalazi. Kau da otrovni plinovi najprije napadaju ivce? Nije, nego oi. Nije ni oi, nego krv. Nije ni krv, nego modani... Ali koliko god svijet oko njih bio uporan u sumnjama, omalovaavanjima i nerazumijevanjima za ono to rade, i majstor Tegoba i njegovi sinovi svi su podjednako bili uporni i rijeeni da zapoeti posao na izradi reljefa "Povijest grada Plavnika" privedu kraju. ak su Dom i Kam nadmaivali svog oca: bili su poneseniji, razdraganiji, matovitiji, pa je njihov reljef sve vie izrastao u kompoziciju. Strahovali su samo da se otac suvie ne naljuti kad ugleda jedanaest nogometaa na kamenoj ploi i da im ne naredi: ponovo. Pa su ga, pred zavretak, izokola iskuavali, ta misli i ta e im rei. Govorili su: Mi smo gotovi. Zavrili smo. estitam! Pokaite mi. Moda e se naljutiti. Zato? Uklesali smo "Tornado". Vau druinu? Ne kae se druina. Pogrijeio sam. To se zove tim. "Tornado"? A zar to nije vjetar? Strani vjetar. Zato smo na tim i nazvali tako. Zato sam vam ja i rekao: ukleite to god elite... zato to je vjetar. to samo vjetar? To to vas danas zanima sutra e ve proi, pa se ne mogu ljutiti. Mladost je kao vjetar... Vjetar! A Dom i Kam su, kleui svoju plou i pravei kompoziciju koja predstavlja njihove "mlade dane, zanose i radosti", mislili podjednako i na "Tornado" na zelenom polju.

33.
Mada je ovo bilo jedno od najteih preseljenja majstora Tegobe, mada je na Dubrovaku
78

Kapiju doao pravo ispod brda u kome iz cijevi i buradi kaplju bojni otrovi, i mada ga tu nisu doekali s dobrodolicom, Tadija se brzo snaao, bar u ovom radu koji ne donosi zaradu, u radu na reljefu "Povijest grada Plavnika". U tom zanosu nita nisu zaostajali ni njegovi sinovi. Ali ba tada, kad se to najmanje oekivalo, jedne noi zau se strahovita pucnjava negdje u predjelu Prodora, i cijeli se Plavnik, slutei ono najgore, die na noge. Sutradan, kad ogranu sunce i kad se umjesto utihle pucnjave razlijegoe nad gradom oblaci barutnog dima i gara, pue pria i val straha da je prethodne noi izveden neuspio napad na skladite bojnih otrova, da su se, poslije napada, zapalile vatre na vrhu Prodora i da su se onda pojavili avioni. Istog dana neki su ljudi nali i letke u kojima se stanovnitvo Plavnika i okoline opominje na opasnost, jer se kako se tamo kae bojni otrovi moraju, i po cijenu velikih rtava, unititi, i to iz aviona. Kad se dan-dva iza toga, sve uestalije, avioni poee motati oko Prodora i iznad Plavnika, Tadija Tegoba zakljui da je nastupio posljednji as i da vie nema ta zdvajati. Sazvao je obitelj i sve im to objasnio. I svi su se odmah sloili. Dom i Kam su alili najvie zbog odlaska. Teka im je bila i pomisao da se rastaju od "Tornada". Kao jedinu mogunost i jedini izlaz, majstor Tegoba je oznaio svoje rodno selo Moranicu. U irokom bijelom svijetu, za njega, za razliku od mnogih drugih Tegoba, nije bilo mjesta. Upravo za onaj dan kad se Tadija bio spremao da se vrati u selo i da, cestom, dokle se moe, poveze na kolima plou koju je ve bio dovravao, kao i reljef koji su Dom i Kam takoer ve skoro bili zavrili, bila je ugovorena vana, presudna utakmica izmeu "Tornada" i jednog dosta jakog tima iz centra grada. Barbara je ve nekoliko dana na selu da objasni rodbini svog mua zato se vraaju. Dom lei bolestan, tako da je sav posao pao na Kama i malu sestru Ronu, koji pomau ocu da slamom i starim, grubim papirima obloe ploe, na kojima je zapoeto ispisivanje "Povijesti grada Plavnika", da se po loem i neravnom putu ne bi otetile. Uprkos tolikom poslu oko spremanja za seobu, Kam se nije mogao pomiriti s tim da se utakmica odigra bez njega. Ali ta rei ocu? Ako mu kae istinu, nee mu dozvoliti da ode i da odigra, moda, posljednju utakmicu u Plavniku, jer u Moranici nee imati s kim. Zar da slae? Dugo se lomio izmeu svog oca i svojih drugova iz "Tornada", koji su ga eljno oekivali. Na koncu, popustio je. Rekao je jedan moj drug da bi elio vidjeti nae selo slagao je Kam, drhtavim glasom. Nae selo? udio se Tadija. Nikad nije bio na selu. Tadija je protrljao elo i pomislio: dobro, ako se desi nesrea u Plavniku, bar e ostati iv. A zatim je rekao:
79

 U redu. Povedi ga. Mogu li odmah? Moe. Samo pazi... Neu trati. Ne mislim na to." Nego... da ste ovdje najdalje do deset sati. Tadijine su rijei bile roditeljski stroge i otre. Eto, to je bio jedini nain da se Kam izvue i da odigra svoju, moda oprotajnu, utakmicu za "Tornado", u kom je inae igrao krilo, a Dom igrao na golu i bio kapiten. Kad su ga drugari, neto prije devet, u koliko je trebalo da pone utakmica, ugledali kako radosno tri, bili su sigurni u svoju pobjedu. Dodue, Domova bolest im je zadala mnogo briga i potekoa, ali je njegova zamjena, novi vratar, ipak naena i na brzinu isprobana. Ugovoreno je da se poluvrijeme igra trideset minuta, to znai da je utakmica trebalo da se zavri tano u deset. Sve do nekoliko minuta pred kraj "Tornado" je vodio; rezultat je bio 2: l. Ali u tim posljednjim trenucima, umjesto da izbije loptu u korner ili u aut, desni brani je tukao u svoj gol ee nego protivniki navalni igra. "Tornadovi" igrai su popadali kao pokoeni od ljutine i bijesa, psovali brania i gurali ga da napusti igru, a neki su ak i plakali. A niko od njih, pa ni sudac, nije imao vie od deset do petnaest godina. Majstor Tegoba je postajao sve nestrpljiviji, i ve je nekoliko puta izlazio na jedan povisok kamen, na hrid, i pogledom traio Kama, koji je morao biti tu najdalje do deset. Na putu, spremna da povue teret u pravcu zaviaja nekadanjih senjskih uskoka, a sada klesara, stajala je snudena, stara, mrava mazga, upregnuta u rasklimana kola. I u tom kru, na koji je sunce survavalo svoje plamene i paklene lavee, izgledalo je kao da je mazga, sa svojim dugim i uvenulim uima i otrim grebenom jedino
80

ivo bie koje na neki nain prkosi suncu i njegovom nepodnoljivom zrikanju. Zanesen utakmicom, i, jo vie, njenim rezultatom, Kamu nije ni na kraj pameti da mu je otac naglasio da se vrati najkasnije do deset, i da je to vrijeme ve prolo i da tamo, na putu, na samoj ivici Dubrovake Kapije, stoji i "pee se" na suncu mazga koja treba da odveze nekoliko kilometara prve ploe "Povijesti grada Plavnika", Ronu i bolesnog Doma. Poslije sudijinog zviduka koji je oznaio zavretak utakmice, nastala je neviena guva, svaa pa i tunjava. Rezultat je 2:2, i igrai "Tornada" su se vie obraunavali meusobno nego s protivnicima. Nastalo je primirje i zatije: dogovorili su se da igraju jo dva puta po deset minuta. Pa, kako je i tad rezultat ostao nepromijenjen, pala je odluka da se izvode jedanaesterci, svaki tim po pet. I, taman kad je Kam namjetao loptu, u trenutku kad se naginjao na desnu stranu da, pokretima gornjeg dijela tijela, prevari vratara, iza bljetavih litica Prodora, kao cikcakajue munje, zvonko je zaparala nebom jedna eskadrila lovaca, osmotrila grad i odmah se vratila u susret tekim bombarderima, koji su brundali i ljuljali se nebom kao steone krave. Lovci su oblijetali oko njih kao ose, pravili izlete lijevo-desno, naprijed-nazad. Ve prvi nalet lovaca kao da je noem ubo u slabinu, u vita rebra sve ivo i mrtvo u Plavniku, tako su zaciale, zavritale, zajaukale, zakukale zaplakala sirene. Bilo je to neto
81

kao pustinjski vjetar koji je pomeo sve, i zavitlao, i ljude, i kamenje, i drvee, u nigdinu. Na malom igralitu nasta guva, i svaki igra, kao da je vratar, uven, i na glasu, napravi tigrov skok i prui se po zemlji kao mrtvac. Iznenaen i izbezumljen, Kam je i loptu, koju je bio poeo namjetati na bijelu taku, epao i s njom prigrlio zemlju. Lovaki avioni su kruili po krajnjim takama plavnikih vidika, a bombarderi su se kao razjareni bikovi zatravali i iskaljavali na malo, ubogo, krljavo sirotinjsko predgrae, tik uz Plavnik, na Dubrovaku Kapiju. Pa, iako su tu, a i svud okolo, sve kue, crkva, kola i ostalo, bile od kamena, dim je puzao na sve strane, i, kao poplava, zahvatio cijeli grad, a plamen je bio tako velik da se ve uo miris nagorjelog nebeskog plavetnila. im se sruio teret, to jest jauk iz neba, izdana kao i uvijek, zemlja bi desetostruko odgovarala jekom i frktanjem kamenja, pijeska, korijenja, rijetkih stabala... i ostalog to dobra i draga zemlja uva na svom dlanu i hrani u svojoj utrobi. Kad je i posljednji avion istresao svoj teret, zaorilo se nebo od fijukanja lovaca i rike bombardera, koji su preko Prodora i Dubrovnika nestajali u pravcu Italije, uvjereni da je sva nesrea njihovog eksploziva pala upravo na nesreu barutnog magazina i na skladite bojnih otrova. ta sam uinio, ta sam...! cvokotao je Kamov glas dok su ga ostali igrai odljepljivali od zemlje. Kriv sam, kriv... sam! erava su otrovna bile te Kamove rijei i prile sve oko sebe. Oko njega su se okupili igrai "Tornada" i, budui da su svi bili s Dubrovake Kapije, koja gori u plamenu, poeli su jecati i naricati u jedan glas. Njihovi domaloprijanji protivnici, s kojima su se borili za svaku loptu i za svaki milimetar na aut-liniji, prili su im, zagrlili ih, tjeili i plakali s njima.

34.
Kasno je ljeto pretposljednje godine rata, i sunce junog neba
82

lije svoju vatru i svoj sjaj po kru oko Plavnika. Blistaju vrhovi Prodora, tee tiha plavooka Plavna, ogledaju se u njoj jablanovi i topole u ije se grane zapleu mladi vjetrovi. A sravnjena sa zemljom, pod pepelom i dimom, izdie neduna Dubrovaka Kapija, naseljena sve pukim siromasima. I, kako samo moe onaj odvratni Prodor da onako hladno bulji u barutni magazin dok ovamo ovo sirotinjsko predgrae Plavnika krvi svojom potapa muke, i zmije, i nesree koje su bile namijenjene upravo onom to Prodor pod svojim krilom grije i krije? Jesu li avioni sluajno pogrijeili? Je li ih na Dubrovaku Kapiju navelo nekoliko utkastih tvrava koje je gradila jo Austrija? Ili su obavjetenja o skladitu bojnih otrova bila pogreno otkucana? Sad svejedno. Sad nita. Igralite je ostalo pusto i postieno, a igrai, i jednog i drugog tima, plaui kao jesenja kia, kreu prema Dubrovakoj Kapiji, koje vie nema. Ulice su oivjele kao mravinjak na suncu, i, kako su sirene zatekle razdvojene, rasute porodice, svako je izlazio da vidi i pronae svoje najblie, ive ili mrtve. Grad Plavnik bio je saaljivo i tronuto miran i spokojan, prezahvalan sluaju to se na njegove bijele kue i previsoke platane nije izbljuvalo nebo. Iz sirotinjskog predgraa navaljivao je dim, izvijao se iznad Plavne i nestajao na prostranstvima nepreglednih visina. Na izlazu iz grada, u tom tunom predgrau koijaa, putara, preprodavaa duhana, staretinara, beskunika, zidara, eljezniara, smetljara, lovaca zmija-otrovnica, podvornika i ostalih beshljebovia, sleglo se sad toliko svijeta, neko iz radoznalosti, neko da zaplae, neko... Gomile kamenja, proarane ponegdje sprenom zemljom, tako su velike i bujne da se skoro ni po emu ne razlikuju od okolnih uzvienja, breuljaka i glavica.
83

I nigdje znaka da je to do maloprije bila neka ljudska naseobina! Samo, malo dalje od ruevina, izvrnuta i korijenja okrenutog u nebo, zjapi i narie stogodinja murva samotnik kra nekad, a sad, eto, posljednji otkucaj ivota. Na njenom spljotenom korijenju, koje se s mukom probijalo kroz pukotinu u kamenu, njiu se potkovice ubijene mazge, koja je, upregnuta, stajala na putu, pekla se na suncu, i, zajedno s Domom i Tadijom ekala da odbake neravnom cestom tamo do na pomol Moranice, malog i zabaenog sela, u kome ive samo Tegobe, daleko od svijeta, daleko od galame i guve koja sapinje kao e i u zemlju tjera. Ali... Kama nije bilo ni "najkasnije u deset", ni u deset i trideset, ni u jedanaest. Doao je tek sad, kad i sav ovaj tuni i smueni svijet koji neto trai a ne zna ta, koji nekog zove a niko se ne odaziva. Kam je lutao do dugo u no po ruevinama, i njegovim su ilama, umjesto krvi, tekle i strujale rijei: kriv sam... ta sam uinio! Svijet se polako razilazio, a na ruevine je padala no ruevina dana.

35.
Kad se, poslije stranih i uzastopnih eksplozija u Plavniku, izvijao dim u nebo, Barbara je, kod rodbine svog mua, u Moranici, slutei da su avioni pronali skladite pod Prodorom, vikala na sav glas: Bjeimo u zemlju, o ljudi... bjeimo! Tegobe su je gledale nepovjerljivo i saaptavali se meu sobom: Svakom je rat... poludjela ena. Nije se ni uditi! Avioni su zapalili skladite bojnih otrova! Bjeite, ljudi... Smak svijeta! odvezalo se njeno grlo i urlalo snagom pustinjskog vjetra. ta ima da se bojimo? odvraali su oni. Nikad nismo ni znali ta je ivot. Iz jednog pakla u drugi. Zar nije tako? ta smo drugo i vidjeli ovdje, u Moranici, posijanoj kamenom kao avlima i naikanim zmijama, i zatvorenim nebom?... Barbara je jecala, nije prestajala: Ali otrov se prolio, i zapalio, i sad e buknuti po svijetu... Nek se prolijeva, nek gori! Ne vjerujem ja u to! Moranica, i cijeli ovaj kr i jest samo za oganj i poar... Jedan drugi Tegoba, koji je kao nadniar proputovao i prepjeaio svijet, mudruje i kikoe se: Nek gori, nek kuga mori! Sunce, zmije, otrov, e, kamen... Nikud tamo, a nikud ovamo. Ovdje sam se rodio, bijeli me svijet odgojio... Ali, kad je, predveer, dim poeo splanjavati i nestajati, svakom je ve bilo jasno da su Barbarina strahovanja potpuno suvina i da avioni nisu pronali bojne otrove i ostala skladita
84

oruja i municije. Sutradan, rano, u praskozorje, koje je u kru tako ljekovito i kristalno, Barbara je, zajedno sa jo nekim blinjim svog mua, pohrlila u Plavnik, odnosno na Dubrovaku Kapiju. Nadomak grada osjetila je kako zrak jo uvijek zaudara na eksploziju i paljevinu. A kad se pred njom, iza jedne nagle okuke, ukazalo predgrae koje se nije nimalo razlikovalo od ostalog kra, Barbari je samrtna struja zatresla kosti, sruila je i razbila o cestu kao ljuturu. Morali su je, tako, blinji njenog mua, na rukama, donijeti na ruevine, gdje je promuklim, klecavim glasom naricao njen sin Kam, bosih, krvavih nogu i lica premrlog od bola i kajanja. Kame moj! zaridala je Barbara. Majko... ja sam... i tu je jauk, koji je odjeknuo u nebo, zaguio njegov pla. Onda se majka i sin zagrlie, sruie se na otro i svjee izlomljeno kamenje, i ostadoe dugo, dugo tako guva plaa, klupko jauka, gomila jecaja.

36.
Plavokoso je sunce plivalo nebom, i, ponekad, s pakosnim osmijehom provirivalo, dolje, da vidi ljude, njihov trud, i ljubav meu ljudima, i plodove svega toga. I, stvarno: imalo se ta i nagledati! Tadijini roaci su uzalud pokuavali podii i postaviti na noge Barbaru i Kama, koji su bili saliveni u grudvu suza. Barbara je obgrlila Kama i zajecala: Miimo, sine... iz ovog svijeta! I poli su, bosi, pocijepani, ranjavih nogu, iscijeeni plaem. Na ruevinama je ravnoduno kunjala tiina nekadanja jedina utjeha kamenoresca i klesara Tadije Tegobe, to lei sad, kao i njegov sin Dom i kerka Rona negdje duboko pod krem kamena i zemlje, s dlijetom u rukama, s licem okrenutim nedovrenoj ploi, koja je trebalo da bude poetak velikog reljefa "Povijest grada Plavnika".

37.
Ja ve odavno nisam bio u Moranici, meu Tegobama koji su preivjeli i meu onima koji se vraaju iz irokog bijelog svijeta. Ako nekad krenete prema Dubrovniku ili njegovoj okolici, raspitajte se za njihovu

85

sudbinu, ili pak ako se smijete pouzdati u svoje noge otiite malo do Moranice, gore, u onaj ljuti kr. Pa ete sami zapisati, i zapamtiti, ono to sam ja, moda, zaboravio u ovoj istinitoj prii.

BILJEKA O PISCU
Anelko Vuleti je roen u Trebimlji kod Trebinja 1933. godine. Filololski fakultet je zavrio u Beogradu. Vrlo rano je poeo da pie poeziju i prozu. Do sada je objavio romane: Gorko sunce, Drvo s Paklenih Vrata, Deveto udo na istoku, Klesar Tadija Tegoba, Dan hapenja Vile Vukas, udotvorna biljka doktora Engela. Objavio je sljedee knjige pjesama: Gramatika ili progonstvo, Jedina nada, Sedam vjenih pitanja, Zmije odlaze s onu stranu svijeta, Kraljica puteva, Poezija, Putnik na svoju odgovornost, Kad budem velik kao mrav. Anelko Vuleti sada ivi i radi u Sarajevu.

86