Miroslav Krleza - Poezija

Miroslav Krlea: Poezija
Miroslav Krlea
Poezija
(izbor)
SADRAJ
PJESME I (1918) ______________________________________________5 PIET _________________________________________________5 PJESMA ________________________________________________6 TRI PJESME IZ NOVEMBRA GODINE HILJADU DEVET STOTINA I PETNAESTE ________________________________7 PODNE ___________________________________________7 KIA______________________________________________8 NEDJELJNA PJESMA ________________________________9 SMRTNI DAN RUJNA ____________________________________10 NAA KUA____________________________________________11 PLAMENI VJETAR ______________________________________12 JESENJA PJESMA _______________________________________13 PJESME II (1918) ____________________________________________14 CRVENI SUTON ________________________________________14 PREDVEERJE _________________________________________14 NOKTURNO____________________________________________15 SMRT KARNEVALA _____________________________________15 PJESME III (1919) ____________________________________________16 RAT __________________________________________________16 PJESMA OVJEKA I ENE U PREDVEERJE_________________17 VEERNJA PJESMA U BOLNICI ___________________________18 NA TRGU SVETOGA MARKA ______________________________19 VELIKI PETAK GODINE HILJADU DEVET STOTINA I DEVETNAESTE ______________________________________20 LIRIKA (1919) _______________________________________________21 RIJE MATI INA _______________________________________21 U OEKIVANJU NEEGA ________________________________21 U PREDVEERJE _______________________________________22 CRNO UMORNO POPODNE _______________________________23 DAN CRVENIH OBLAKA__________________________________23 VELIANSTVO SVIBNJA _________________________________24 PREDVEERJE _________________________________________24 PJESMA MRTVOM OVJEKU _____________________________25 KNJIGA PJESAMA (1931) ______________________________________26 GOSPOA U POSJETI KOD BOLESNOG DJETETA SVOJE SLUKINJE__________________________________________26 PJESMA SVJETIONIARA ________________________________29 SAT___________________________________________________29 SEOSKA CRKVA ________________________________________30 SRCE _________________________________________________30
MILOSTINJA ___________________________________________31 BIJEDA SVOJIM RUKAMA DOTIE SE SVEGA _______________32 STARI NASLONJA ______________________________________33 VJETAR U NOVEMBARSKOJ NOI _________________________33 KONJI PRED KRMOM __________________________________34 JESENJA SAMOA ______________________________________34 OVJEK POSLIJE SVOJE SMRTI HODA GRADOM _____________35 O SNOVIMA ____________________________________________36 TUALJKA NAD MRTVIM TIJELOM A. G. MATOA ___________37 SAMOUBOJSTVO NONE DJEVOJKE U BARU________________39 PJESMA O PJESMI ______________________________________40 CRNA ENSKA RUKAVICA NA STOLU ______________________40 SUTON NA POSTAJI MALOG PROVINCIJALNOG GRADA _______41 NO U PROVINCIJI______________________________________42 MLADI NOSI SVOJE PRVE PJESME NA OGLED _____________43 USPOMENE U NAMA ____________________________________46 NOKTURNO U SAMOTNOJ SOBI___________________________46 REZIGNACIJA __________________________________________47 SNIJEG________________________________________________48 VEERNJI VJETAR ______________________________________49 SMRT TRAVE U PREDVEERJE ___________________________50 BADNJAK ______________________________________________51 PJESMA STARINSKOGA ORMARA _________________________52 LIJENIK KOD SIROMAHA _______________________________53 PJESME U TMINI (1937) ______________________________________54 GOLA ENA NA STAROJ SLICI ____________________________54 PISMO ________________________________________________54 LOZA _________________________________________________55 U PREDVEERJE _______________________________________56 Stari crkveni toranj kao svjetionik stoji __________________56 Zemlja pod nogom starog crkvenog tornja lei i die ________56 Tiho se ljeska sjaj razlivenih voda ______________________57 S neba mlazovi modri svijetlih potoka lopte _______________57 Daljine se gledaju s tornja ko razlistano vrijeme ___________58 Pod tornjem je starinsko groblje: razgovor lubanja _________58 Pod tornjem cvate kult srnine kretnje ___________________59 Pod tornjem cvre pjesme cvraka______________________59 Oko tornja uma tiho uti, u visine stremi ________________60 Strai nad umom toranj nad sitnim naporom ljudi _________60 Strai toranj nad krajem ko brljanom ovita kula ___________61 Dimnjak se pui ko laa nad talasom modrine _____________61 U nama vrije vrutak vrue lave_________________________62 udi se prastari toranj i pali svjetlost od mirisna loja________62 Kretnje su stroja svakodnevne i jasne ___________________63 Dimnjaci tvorniki plove ko predveernje lae_____________63 Pjeva nam dimnjak, aavo, olovno, mrano ______________64 Kako je Zemlja sestra us'janih meteorita _________________64 ZIMA NA ODLASKU _____________________________________65
JERUZALEMSKI DIJALOG ________________________________65 LIRSKI MOTIVI U PROZI ______________________________________66 GOLGOTA _____________________________________________66 LIRSKA VARIJACIJA O JESENJEM SUTONU _________________66 MONOLOG GNJILA OVJEKA _____________________________70 NO U BOLNICI ________________________________________70 PJESMA U PROLJETNOJ NOI ____________________________71 DJEVOJKA MEU ZVIJERIMA _____________________________71 ENJA _______________________________________________72 NEMIR ________________________________________________72 MRTVI ________________________________________________72 SAMOA POSLJEDNJA ___________________________________72 PJESMA UMORA, TUGE I NESPOSOBNOSTI_________________73 ENE NA KII __________________________________________73 PJESME IZVAN ZBIRKI________________________________________76 IZ KNJIGE "DAVNI DANI" 1914-1919 SANJAM O SJENI ________76 IZ LEGENDE O MICHELANGEU BUONARROTIJU GOSPODINE! GOSPODINE! ____________________________77 IZ DNEVNIKA 1942 EVROPA GODINE TISUU DEVET STOTINA ETRDESET I DRUGE ________________________78 IZ "ZASTAVA I" UJ, O, UJ ______________________________82 IZ "PUTA U RAJ" MOJE RIJEI ____________________________83 ABECEDNI POPIS PJESAMA ___________________________________84
PJESME I (1918)
PIET
Glazba modrih nevidljivih sfera. Na polituri starog ifonera zelene boje dru mladog dana i jedna svijea plamti blijedim plamom, i jedna jadna ena, nad bijelim leom krvavim i nagim, narie ko rodilja to vie nad plodom srca, srca plodom dragim. Obrisi se njeni biju s polutamom, a jedna svijea plamti blijedim plamom. "Ja Ti nosim balzam, paome i mir! Mir s Tobom, tuni sine moj!" Tih jecaj zvona i pobjedniki poj. Na barikadi negdje tee krv, i gori plam, tutnji boj, i crveni se smije stijeg u modrini visina, a jadna mati oplakuje stjegonou sina. I ini se da mrtvi stjegonoa govori: "Po lai mirie u naem stanu, tu, mati, po lai mirie, i demon neki die, i dira moju ranu. O, mati! To danas strano laan Uskrs svanu. Mi smo se klali, mati moja draga, i srce tvoje sedam puta zaklano krvari. Mi smo se klali ko pijani barbari za stvarnost crne tvrdoglave stvari. A sve je La, La grozna, ni crna ni bijela, La barikade, knjige, rijei i raspela, i niega nema, ni boga ni vraga. O, zato smo se klali, mati moja draga?" Glazba modrih nevidljivih sfera. Na polituri starog ifonera zelene boje dru mladog dana i jedna svijea plamti blijedim plamom.
PJESMA
Noas, kad Nevidljiv je Netko iz svijetloga nebeskog kraga lijevao plavu mjeseinu po zvjezdanoj tkanini, ja sam na groblju pjevao o Srei. I krstovi oajno ispruili su ruke. Mrki, nijemi mramorni krstovi pruili su ruke za Sreom... Bilo je sveano tiho. Dugi drvoredi i bronane sfinge, sve je bilo tiho, mrtvo. Tek su moje rijei ko velike bijele ene pjevale na groblju. U dolu su gasla svijetla, a modra je mjeseina tekla po zvjezdanoj tkanini.
TRI PJESME IZ NOVEMBRA GODINE HILJADU DEVET STOTINA I PETNAESTE

PODNE
Pale se bolesni sunani traci i zvone ko strune nebeske harfe Hip je svean, modro-ut i tih. Na strunama sunane harfe prebire Nevidljiv Netko podnevni stih. Sveti sjaj Sunca sjaji, modro se vino toi, u silno tihoj samoi alostan ovjek plae, djeje mu srce podnevnu pjesmu zae. Tiho je, uasno tiho. Lijeu sablasne slutnje. Negdje daleko na jugu topovi tutnje... Burleskno hihoe Sunce, i topovi tutnje. "O, Ti si svijetlo nebesko dijete - i igra se zlatnom naranom, i Tebi je modro Tvoje plandovanje vjeno boino podne. Nad glavom plamte Ti zvijezde ko dugobojna kandila. O, Sunce! Ti si svijetlo nebesko dijete, Ti se jo igra ivota. O, baci tu ognjenu loptu svoju na nakovanj kljastoga boga koji kacige kuje, oklope, maeve, bodee, koplja, za nas kojima je tuni pogled ene i pseta i biljke katastrofa. Za nas kojima je uas sjeverne sobe tragiki bolan. Za nas koji se igramo stihom o podne, za nas kacige kuje, ljemove i koplja kljasti bog!" Sunce burleskno hihoe i dira ice vatrene Lutnje. Negdje daleko na jugu topovi tutnje.
KIA
Oajno crni golub, pokislo jadno ptie, pod sivom sadrenom sisom umorne karijatide, to nosi na glavi fasadu samrtno blijede zgrade, alosno gue. Modre se pare kade. Ve cijeli dan i cijelu no i jue plae kia posmrtnu sivu pjesmu bez napjeva, bez nade. Na cesti mrtvaci jau u tutnju luake kavalkade, a nariu za njima crni kestenovi, i tee sprovod alosnih stvorenja. Svi jure po kii, i jure kao da plivaju, as tonu, as snivaju, te se gube ko snovi. Djevoje bolesno bijelo naglavce juri, s njom sjena u crnom asfaltu, i kaplju tuni uti kolobari, i plae dama u crnini, a onda se ini kao da nas stari Gospodin Gospodin mrvi i bije i mui i niti. O, koliko sad ih plae i gine i proklinje i vriti. Milijarda ljudska ranjava, prokisla, kune Tajnu prokletog Besmisla. A pleu oblici. Svilene arape ena, topla tjelesa u svili. Miriu crvenokose ene, dobre ene, svete ene, ene, ene... A za njima edni ljubavi na kii pleu i biskupi u mitri i djeca i gubavi. A na greve i kletve, cjelove i suze ko melem kaplju stihovi bolesne Muze: "O, kada e zavjese kie i bola i tmine zapaliti oganj crvenog Svitanja? Kada e utihnut kor precrnih pitanja? Kada e umrijeti Razum i Nagon, Saznanje i Dojam,
kada e sinut ko Lu Sveivotni Pojam?" Na cesti luaci jau u tutnju mrtvake kavalkade u krajeve vjeno sivih tajna materije, i grmi bronca pijane baterije, jecaju negdje trube, urliu ete, i sve je sivo i kino i bez nade.
NEDJELJNA PJESMA
Nad gradom lijee danas bolesna vjetica Ukleta Nedjelja. U polutmini dana zvonila su zvona magleno Pozdravljenje, pred podne su zvonila zvona na mrtvake mise, o podne su zvonila zvona kino jesenje Podne, po podne su zvonila zvona na Ukop, navee su zvonila zvona krvavi Suton, i cijeli boji dan su tutnjali sanduci prekriveni crno-utim tkaninama. A crkvene su lae sve oajno pune, i zrak je nabijen munjinom bune. Crni stjegovi vise. Kraljevi umiru, Kraljevi se krune, i zvona zvone na mrtvake mise. Sanduci tutnje, tkanine crne i ute, a ljudi ute. Grmjeli su bubnjevi, svirale i trube, a mi smo sprovode gledali gdje se u maglama gube. uli smo mrtvaku pjesmu. Gruvale su salve, ile su kolone, i plakale su alosne tri boje, i mnoge su due pile da ne zdvoje, a pijane su pjevale kolone. O, cijelu smo Ukletu Nedjelju sluali tuni da posmrtna zvona zvone. I sada, u noi, umorni pijemo zvijezde. Crni je vjetar ledenim maem poubijao oblane orluine to su kao leinari prekrili modre nebeske snove, pribijene draguljnim avlima na nijemoj Golgoti. O, prokletstvo krvi, ludila i ploti! A zelene zvijezde gore ko ukleti ognji nad gigantskom movarom. Ba si prokleta movara, Nebo,
i zvjezdane boje - boje su movarnog plina! Grad tone u poplavi bluda, omame i vina, a gomila negdje vjea bojega sina, i nariu tri boje... Svi ljudi dru i Neega se boje. Djeca su se utopila u bijelim dojkama matera; muevi (smioni borci) zagnjurili su glavu u utrobe toplih ena, i svi se boje Bezimenog Uasa to lijee nad Gradom, i plae ga vinom, snovima i enom, i bogom i glazbom. O, kako je dobro glavu u tople grudi zagnjuriti i biti lud i muriti. Ali bdjeti i gledati Crno gdje nad nama leti! Stajati na cesti. O, da mogu pasti u krilo materi, eni, sestri. Oajno plau za zavjesom utom orkestri i lijee nad gradom bolesna vjetica Ukleta Nedjelja.
SMRTNI DAN RUJNA

Danas je Nedjelja, Smrtni Dan Rujna. Na sprovod Rujnu idu magle alosne a lie se crveno smije, pijano gorueg vina jesenjih karmina. Ah, danas je Nedjelja, Smrtni Dan Rujna. Svi smo mi znali da e Rujan umrijeti, jer umire sve. I dugo smo, dugo, ekali Rujna prozirnu smrt: i cvrci su tuno naricali u noi, i stihovi su tiho kapali u srce, i vatre su gasle crvene i ute, ali od stvari to tihu Smrt slute je li sanjao itko da e Nedjelja biti Smrtni Dan Rujna? Da e Nedjelja biti Smrtni Dan Rujna, to nije sanjao Nitko.
10
NAA KUA
Kua je naa prokleta, bolesna, pakao! I nema bojega dana kad krv ne bi iz novih briznula rana, i nema bojega dana kad ne bi netko plakao. O, naa kua je prokleta, bolesna, pakao! U kui se naoj ljudi bodu ko otrovne ose, po hodniku, gdje petrolejke gasnu u prljavoj spirali, crne sanduke nose. O, koliko dua se kod nas u kui tali, a ljudi oajno viu po stubama u spirali. Oi bolesnih ena, to peru u pari rublje, u ognjici gore ko grozniave zublje! I viu grozne crne stube, u kui se naoj ljudi i ene sa strahom u dui ljube. Na krovu kue nae pjeva crni uk, i bijesovi se biju u duama ljudi; na krovu kue nae Smrt svoju pjesmu gudi, a nad kuom naom gori zvjezdan luk. I bijesovi se biju, i pokustvo se lomi, i ljudi se svaaju, a rodilje viu. Ve opet se negdje krofulozni gnomi raaju i novi martiri niu. I negdje breni harfa. To luak neki svoje mrtve oplakuje sne. I to je Sve.
11
PLAMENI VJETAR
Jednoga e dana krvavo jutro svanuti, jednoga e dana crljeni vihor planuti, o, jednoga dana, nad piramidom mrtvih domobrana buknut e plamen iz bezbrojnih rana. U potresu e onda strahotnom rasplinut se simboli kletve i tamjana, komedija i crkvi, bolnica i kavana, ludnica, bordela i samostana, jednoga dana, o, jednoga dana! A pjevat e zvona, stjegovi i glazbe i gnjev kazniona. Pjevat e plameni vjetar svetu pjesmu vatre, kaosa i eona: "Ulico! Krvavi talas nek te kovitla danas! Proklet je pean zlata, i dok miriu ene, svila i okolata, vjeaju gologa boga na trgu ko tata. O, Ulico, danas budi crveni talas!" Tako e urlati plameni vjetar jednoga dana, nad piramidom mrtvih domobrana, i crni e stjegovi crveno liznut ko gorui jezici, okna e samrtnoblijedih kua planut ko luake oi, a vatrena nebeska kia u mlazu na grad e da se toi. Sverazorni e ritam po ulici da ori: "Gori! Gori! Kugla nebeska gori!" I u tom kolu roblja, kraljeva, ena i smea, tramvaja, volova, konja, topova, vjetra, kartea, u ludom ciklonu vatre i krvi gdje bukti Slobode Srea, gdje se boanstvo Lai ko sveto sunce vrti, hihot e jecati glasan Njezinog Velianstva Pobjednice Smrti.
12
JESENJA PJESMA
Nepoznat Netko donio je Jesen u Sjevernu Sobu. O, sada, kad sve je boja, berba i miris vina, i kada se uje pjesma Stvari i ivin, i kad mrtvaci viu od enje u grobu, Nepoznat Netko donio je Jesen na srebrnom pladnju u sobu: groe i kruke, jabuke i smokve. A vani se pue sunanog soka lokve, i uje se kroz prozor gdje u svili dana pjeva negdje ena. I cvrkuu ptice.
13
PJESME II (1918)
CRVENI SUTON
Suton je danas crveni akvarel po kome lahor igra, modar i ut i bijel, i jato boja pijue i leti po bojoj paleti. U tiini djetinji zvoni glas o sutonu to gine u radostan as: Na brdu su kr'jesovi planuli, oblaci tiho lete, zvuci su veernji kanuli i svijetla veernja svijete. Suton je danas crveni akvarel po kome lahor igra, modar i ut i bijel.
PREDVEERJE
Jugozapadnjak u grimiznom veernjem platu crvene oblake bije, starih palaa okna sjaju u zelenoj boji, mlade bijele ene se smiju i sunce ko paun stoji nad modrom umom i perje mu cakli i vrije. Snovi u dui kipe ko krvave pjene, nad umiranjem dana kad os zemlje od bola tiho kripi, praina sunana kad sveano sipi, udovica zemlja tunu svoju glavu zavija u crno velo sjene. Ubio je vihor pauna sunanog, po umi tee krv, i crna ptica nekog beznadno doziva, a mutne boje ko potoci romone. Magle tuguju bone, polja nariu siva, a vjetrovi u grimiznom platu oblake biju i gone.
14
NOKTURNO
To nou biva: oajna mrena svijesti ko velo pre i stvari sve crne kao pocijepane stre, i kad se spomeni kre, kad predmeti lijeu ko fantomi, o, onda se sve lomi. O, osjea se onda da sve gine i sve da trune, i mumljanje se neko onda uje, to zemlja sama u praznini kune, i njena kletva bolnu duu truje. To nou biva kada zemlja kune, kada sve gine i sve kada trune, i kada se spomeni kre, a stvari kao pocijepane stre.
SMRT KARNEVALA
Past e sve maske me etiri crnolakirane daske gdje kraljevi i hulje u crno bulje. Tako titra cilik violina u cjelova plimi i poplavi vina, a alosna i modra Pepelnica je pala do nogu mrtvog princa Karnevala. Past e sve maske me etiri crnolakirane daske gdje kraljevi i hulje u crno bulje.
15
PJESME III (1919)

RAT
No. Sad kraljuje Tmina, i ljudi tuno viu u krvavom snu, a vozovi plau u maglenoj daljini kao pseta. U ai na stolu crna rua cvjeta. Sad kraljuje Tmina i osjea se kako gasi svjetlost bijelog boga. Sablasni pokli vatrogasnog roga ori, to avo kuglu pali, kugla gori. I Mir, i Tmina, i opet jeca kia. U lijebu kaplje voda. Sada tih po ulicama hoda Crni Lupe, svih zloina kralj, a zvono na poar bije i pada na mozak, k malj. Kukavni ljudi u strahu pred vatrenim vihorom rata zabijaju avlima vrata, k rake. O, sada nou Nepoznati Netko drma i lomi kvake i crne vjea po kuama barjake. A za sivog jutra po ulici se tope krvave stope.
16
PJESMA OVJEKA I ENE U PREDVEERJE

Fragment ena pjeva: Posljednje jesenje vatre gore crvenim plamom i magle veernje sipe. U mojoj mati boje sve sveano kipe, i ja, kao ranjena lasta, u krvavoj oluji tonem, nestajem i sebe samu gubim. O, ovjee! Ja te ljubim! ovjek uti dugo, a ena pjeva: Kada me bije nogom, o, kako si mramorno divan! Kada prkosno die, krasan, silan i gol, srce mi krvavo gnjei, kaos riga i hol, i bije me, ovjee divlji, munjevno kivan. O, kako si dobar! Kako si mudar, kako si divan! O, bij me i gazi, ovjee! Mrvi me nogom! ovjek pjeva: Zato da te pocijepam, o, topla bijela eno? O, danas, kad blagdan piruju mirisne boje i kad se cjeluju sjene crvene, zlatne, ute, i plau jesenje vode, umiru vrbe i hvoje, zato da te pocijepam, o, topla bijela eno? Klekni! Daj mi da pobonu tvoju duu ko toplu ranjenu pticu na dlanu milo cjelunem. O, sad u predveerje, kad graku gavranovi i radosti ginu i tuni vriju snovi, da te, eno, cjelunem, i da se turobno, tiho, u samotnu tminu sunem. uj, kako tuno uzdiu kukuruzi! Ve pale veernja svijetla na aavoj pruzi i umi rijeka. ena: O, sada u suton kad bijela svjetlost gine, uz suhi jecaj topolinog lista, ja, ena, u velu sveane bjeline, mlada, topla, dobra, cjelujem ti skute, Gospodine! U ruci tvojoj kraljevski sam plijen!
17
Nad elom tvojim mrki titra sjen, i krvave ti usne mrtvu tajnu ute. Ja pred tobom u predveerje plaem i cjelujem ti skute.
ovjek: Ja se bojim, eno, ene koje nema!

Ja ne znam je li ona robinja il' hulja, je l' bludnica lana il' trpki zao san, od pauine veo otrovan i tkan, il' tajna li je, to je crna pije rulja? Ja ne znam je li vatra nad bezdnom gnjilog mulja to putniku je tunom njen oganj dobro znan. O, ta je ena za me neostvareni plan, muku crpe moju i plod moga ulja! O, Nitko! To je ona! Besramno grozno Nita to bije me u lea kad teglim proklet krst. O, da sam tvrd, nepolomljen i vrst! Da! eno! To je ona! ena koje nema!
VEERNJA PJESMA U BOLNICI

Crveni biljezi gore na mom bolesnom tijelu, u vatri ognjice plamti bijelo kreena soba. Pije me bolest ko Joba, sluam napjeve groba i tonem u propasti sna, a udnu pjesmu poju otrovni moji bacili i gnjila utroba sva. Tako u predveerje umirem beznadno ja. U bolnom voru Stvari pjevam slijep i tuan, i krvi osjeam plimu po globusu to tee. O, Majmune presveti, praoe arijskih rasa, jo urlaju strasti tvoje, ko opori krvavih pasa, i sada u polutmini, kad pada bolesno vee, gigantski tvoj se mozak gnoji ko ir i pee, i vor se nerazrijeen pui krvav i kuan, a ja mu pjevam bolestan, ranjav i tuan. O, kidaj se, kidaj, moja veernja pjesmo! Trne nas eto tmina edne, bolesne, bijedne.
18
O, kidaj se, kidaj, moja veernja pjesmo! Gasnemo tuni, a mladosti pili nijesmo.
NA TRGU SVETOGA MARKA

Hrvatsko-srpskoj koaliciji Ton Hrvatskoga sabora po stenografskom zapisniku mjeseca srpnja godine devetsto sedamnaeste, u treoj godini internacionalne vojne: "Vaa politika je riet!" "Ako ne dobijemo ono, to nam pripada, onda rat Madarima!" "Vi ste lakrdijai!" "to vi radite, samo je politiki vindl!" "Vi nas izdajete i prodajete vabama iza lea." "Vi ste vlaki lopov!" "Vi ste svinjski spekulant!" "Ti si svinja!" "Evo druge svinje!" "Ja se ne trebam prati nego ti!" "Ja nisam lopov kao ti!" "Svinjski spekulant!" "Vi ste u vogoriji sa svinjama!" "Vi ste idov!" "A ti si Vlah!" "Vi varate s vinom!" "Vi spadate u Mitrovicu! U Lepoglavu!" "Vi ste denuncijant!" "A vi hulje!" "Tolike ste ljude povjeali!" "Vratite nam naega prijestolonasljednika!"
Na Trgu svetoga Marka sablasni napjev se poje, na Trgu svetoga Marka se luake furije gone, na Trgu svetoga Marka mrtvih pleu kolone, na Trgu svetoga Marka gasnu hrvatske boje. Matere dojenad bijelu hrvatskom lai doje, bolesni bijesovi kliku, na crveni poar zvone, a laa Hrvatske Lai u krvavom potopu tone, i kao posljednji jarbol jo crna vjeala stoje, na Trgu svetoga Marka, na Trgu svetoga Marka. Na jarbolu Hrvatske Lai slobodna Hrvatska Miso pjeva svoj labui pjev: "Tri ve krvava ljeta davim se oajno nijema. Tri ve krvava ljeta tonem u bezdnu krvi. Na crnom jarbolu lae tri ve krvava ljeta vjeaju hrvatske sne. I zar na galiji ovoj doista nikoga nema, da jarbole polomi zadnje, da lai hrvatske smrvi, pa neka potone Sve!"
19
VELIKI PETAK GODINE HILJADU DEVET STOTINA I DEVETNAESTE

Karlu Liebknechtu u spomen
O, Veliko Bezglavo Neto, prokleto ime tvoje, u sve vijeke vjekova! Krvavi avli opet ovjeju ruku gnoje, a zloguka ptica tmine mrtvaku pjesan poje. Zloguka ptica tmine, slijepa ptica sova. O, Veliko Bezglavo Neto, prokleto ime tvoje u sve vijeke vjekova! U borbi s krdom lanih i krivih bogova pao je ovjeji Sin. Krstove svoje je golgotski prenio cirkus iz gubave Judeje u carski Berlin. U krvavom uznikom svjetlu crvene pandurske lampe, to moe hrvatski ovjek? On hrvatske guta suze, slanu i gorku sol. Ideal hoe li bijeli prezren i popljuvan, gol, razapet biti dovijek? U krvavom uznikom svjetlu crvene pandurske lampe, to moe hrvatski ovjek, na Evropski Veliki Petak? Kad Sina ovjejeg kolju, rane mu pale i deru, na glavu mu siplju kletvu i kamen i metak, na oblani, crni Evropski Veliki Petak, kad trese se krvava kugla zemlja, od Pekinga do Rima, od Transvala do Kremlja, hrvatski ovjek posmrtni iak pali, karmine tune pije i razbito pjeva: "Jedna je glava opet ko krvavo sjeme pala. Na jarbolu lae su opet pribili admirala. Al' nita! Svie. Internacionala."
20
LIRIKA (1919)
RIJE MATI INA
Rije je trudna ena, to kolose raa, cvile njeni nervi i utroba se njena puna krvi kida, kroz Rije sijeva sviju stvari os. Rije je trudna ena, i in, taj krvavi kolos, je tihe Rijei sin. Gorostasni i granitni in, to vulkanski tminu razdire, i zvijezde kree ko kocke na pladnju, taj in je dijete Rijei, tihe bolne Rijei, trudne ene, pred porodom to bolno u predveerje jeca.
U OEKIVANJU NEEGA
Ko plameni luk mlaa, ene to u krvi oekuju tune slutnje pune, i moje misli u maglenoj boli slute boga. Ve ide bog: Ljepota, Um i Mir. Ja ve dugo primam iste vjesnike u sutonu. I pjeva vjesnik prvi: "Sve stvari treba uskrisiti Ljepotom, i onda stvari ive, pjevaju i pleu. O, ljepota u utom boleivom leu uskrisuje vatru." A pjeva vjesnik Uma: "Ti, ovjee, tone u bezdnu tunog zla, ti toranj zida na rtu golog maa. O, sluaj pjesmu radosnih pjevaa, to napjev poju sunanoga sna." I pjeva vjesnik Mira, i modra samoa vjee mi mazi. Ja snivam i boga ekam tako.
21
U PREDVEERJE
Plastika gori u meni mrtvoga dana ko blijedi titraj svjetla zamrle zvijezde, i meni je sad u predveerje ivo i jasno sve. Ja pjevam sada utom poaru neba, i pjevam plesu dalekih veernjih svjetala, i svili pjevam, modroj sutonjoj svili, i u nju zamatam nerve umorne i tihih boja kolute bolesne. Sad je as kad nevidljiva ruka para krvavu utrobu trudnog oblaja, i kad za crnom strminom gradskog krovovlja crveno klike novoroene. Iz vreva nebeskih tee mjeseina. A ljudi pjani krvi, rakije i vina, kad vjetar svira po lirama drvea i kad se djeca igraju modrim fenjerima, ljudi pjani krvi, rakije i vina s limenom glazbom u sprovodu idu u rat. U crkvama sad grme orgulje, i ene poju, da ide boji sin. I silne sive valjaju se trupe, trobojne nose goleme stjegove, a na prvom Hristosovu glavu, nacerenu, groznu, krvavu. I ja, koji svili pjevam modroj sutonjoj i tihom plesu svjetla veernjeg i koji pozdravljam Utap novoroene, u omaglici ovoj mutnoj, alosnoj, Ja pozdravljam Te, glavo Kristova, na trobojnom stijegu golemom! Ja dugo, dugo sanjam o sveivotnoj svijesti, i dugo, dugo mislim o sveponjatnom snu. O, ipak ima negdje jedan Sveti Netko koji sve to zna, i kome je jasna disonanca sva. I on u srcu nosi sintetinu strunu. Ja vjerujem: ta e struna jednom titrati, i ljudske e milijarde himnu pjevati. I ove nae bolne slutnje glazbene to raaju se sad u predveerje, i ove sive ete pijane, i ena povorke i tune orgulje, svi pjevat e napjev Harmonije Tvari. A svi ovi mrtvi raspeti tesari,
22
to odsjeene im glave na barjacima nose, i pseta krvava, oficiri i mesari, svi ti grade sveto glazbalo, i dave se u krvi sa sjekirom u ruci, a pjevat e svijetli nai unuci napjev to ga rodie barbari, svijetli napjev Harmonije Tvari. Plastika gori u meni mrtvoga dana ko blijedi titraj svjetla zamrle zvijezde, i meni je sad u predveerje ivo i jasno sve.
CRNO UMORNO POPODNE

Popodne je danas crno, umorno, po dvoru pada mrak i plau modre sjene, koplje pogleda mog o sive se lomi stijene. Koplje pogleda mog se lomi o stijene sive, aave, crne i tune, bez perspektive. Svjetiljka umi i bolesni ginu glasovi ptica, u povorci plau umorni veernji asovi i pada tmica.
DAN CRVENIH OBLAKA

Danas je crvenih oblaka sveani dan, i danas vatrena glazba u pei radosno igra, i neke udne ptice danas pjevaju. Sijevaju danas uti kolobari. Konobari stoje u kavani, umorni i tuni, pa se ini da je sve san. Danas je crvenih oblaka sveani dan!
23
VELIANSTVO SVIBNJA
Sad osjea se modro velianstvo svibnja. Vidio sam danas jedno lastavije gnijezdo, i dijete su ene nosile na krst. Dobrog nekog boga elo tako mi je prst. Ko stokraki svijenjak gori sunani majalis, u modrom velianstvu, nad ravnicom vriju pjege ljubiaste glazbe. Sve proljetne snage danas uskrs slave i oblaci danas ko modri Pegazi lete nebom i stihovi prijete ko srebrni oklopnici i metalnim kopljem grme po najdubljoj ici. Ja danas bjeim od svojih kobnih zala i kao dijete skrivam glavu u toplo krilo Majke, svibanjske pjesme.
PREDVEERJE
Toranj na zapadnom nebu okrutno crno se koi. U drvoredu tihom utih kestenova ide naa topla sveta Iluzija. Da li je sfinga i zlatna kopita nosi, te joj gori munjina u kosi, i arape ima svilene? Oh! Tko to zna? U drvoredu tihom utih kestenova ide sveta naa Iluzija. Zadnji cvre cvrci i mjesec se proljetno smije, i oblaci srebrno zvone, ko titravi plesai. Iza obrisa mrkih gradske gomile kua kotrlja se nebom zlatni skupocjeni disk. U srebrnim nitima prska mjeseev zeleni vrisk. I jedno dijete crven fenjer nosi.
24
PJESMA MRTVOM OVJEKU

U spomen Zlatka Galla
udna stvar. U tvojoj sivoj sobi gori svijea, a tebe nema. U sivom ruhu austrijskog oficira ti ve si stao pred sud Gospodnji. Da l' stoji lijevo ili stoji desno? udna stvar. U tvojoj sivoj sobi gori svijea, i suton je, a tebe, dragi, nema. Titra plam po prljavom plafonu, a jedan drugi putnik, to u tvojoj sobi sada u grob putuje, taj pjeva neke tune napjeve. Gle, cvatu jabuke. Ja gledam modro ljetno nebo, i kuu gledam utu, kuu gledam mrtvu, a zrelo ivi ova mrtva kua u elijama crvenim mog mozga: srpanj je, i cvatu rue. U sobama su zelene rolete popile sve svjetlo, pa je polutmina, i one gospe stare u svili krinolina na zidu u okviru ute crnom ovalnom. Ja ujem glas tvoj, tvoj ujem sad ja glas. To glupa neka pest oborila je nas, ti pao si i s tobom razdrti su pali djetinjstva naeg bijeli stjegovi. Stjegonoo tuni mrtve radosti, tvoj ujem sad ja glas.
25
KNJIGA PJESAMA (1931)

GOSPOA U POSJETI KOD BOLESNOG DJETETA SVOJE SLUKINJE
Vladimiru Nazoru
Bolest je ponijela sobu ko sivo oblano jedro i soba plovi ko laa. Putuje soba, putuje pokustvo trulo, putuju duge, mokre, izribane daske, sve se mie u sobi: miu se gadne prikaze i maske. Negdje iza stijene surovi glasovi, vino, pijana svaa. Dijete snatri: ulicom luta. Ko uta krpnjaa lutka, u sivoj parhetnoj bijedi, dijete nepomino gleda stolnjak na stolu gumeni, gdje se ko krvava vrpca meander vijuga rumeni, i odraz se dimljive svjetiljke po linoleumu cijedi. A dijete snatri: ulicom luta, svi su ljudi umorni, alosni, blijedi, strojevi iza zida sipljivo sopte. Kanali crni bljuju i masne vode iz tamnih rupa lopte, iza plota skau bijele vunene lopte i gospoice viu loptama udne engleske rijei. Tu na rubu postelje, u krznu, ljubazna, draga, Gospoa strana, tiha, s kretnjama votanim, blaga. Njeno se bijelo lice mie u sjaju na svijei. Bolest je ponijela sobu ko sivo oblano jedro i soba plovi ko laa. Putuje soba, putuje pokustvo trulo, putuju duge, mokre, izribane daske. Sve se mie u sobi: miu se gadne prikaze i maske. Febra namata sutone, jesen, crvene kronje, febra namata mutne i bezbrojne slike u klupko. Tu se gospoa strana smijei ljubazno, ljupko, i al joj se vijori svilen, posljednje pariske nonje. Sve se u vruicu slijeva: crkve i stabla i potoci, daleke slike putuju ko crni bazaltni otoci. Mie se zavjesa, svjetlucaju ormari, miu se u kutu nevidljive stvari; pucketa plamen svijee u svijenjaku od bronce, nad posteljom Konac plete svoje pljesnive konce.
26
Dijete leti na oblaku: za njim se pruaju ruke, a jastuci plove ko lae u rasvijetljene luke. Lijevo i desno ostaju aave strehe i tramovi, zvekeu zvonca trojke, zvekeu orme i hamovi, zvekee lica u ai. Srca nemirno kucanje, ruka u ruci Gospoe: tjeskobno mucanje. Malo se tijelo znoji, oi potonue nikom kod dodira mutnog s udnom i nejasnom slikom: da ima milostivih dama koje ne slue, a ruke im nisu crvene nabrekle ribe u modroj vodi plebe, i zubi se cakle, blistavi, bez krnja. Tkanina mirie, to nije majina prnja, njena je ruka topla, mekana, ne zebe, ona daruje breskve, ananas, smokve, rue. "Zato majine oi tako zbunjeno krue? Zato su majine ruke tako crne i grube? O, zato mati muca kroz gnjile i bolesne zube?" O, sramno rumenilo stida to cvate na obrazu djejem, o, spoznajo tamna, crna ko mrtvaka jama, kad dijete guta gvalje neizrecive muke od stida za majine zube, za njene hrapave ruke! Kad dijete spoznaje mutno da njegova slukinja mama nije dama ko ova bijela i strana dama. Izvor je patnje mutan. U toploj sutonjoj stravi treperi uljeni jezik na staroj polituri. Mie se kazalo crno na niklastoj uri, olovne misli se dime u bolesnoj djejoj glavi: kako je majina gospoa mirisna, blaga, strana, grimizno, divno plamti aa hipermangana. Bolesne minute. Na usni okus slatkoljepljive vodice, sjena na stijeni sadrene Bogorodice. A krevet plovi ko laa. Svjetiljka tinja. Mirie ljeto: sunane lokve, miris bresaka, dinja, a no je zimska. Vjetar. Snijeg praminja. Dijete je dijete. Gradove gleda, crkve, tamne drvorede, i sve se u bunilu mota. Tu je soba, tu je miris pikota, tu se ananas lijepi za prste, miriu smokve, kruke, nad mekanim gnjilim tijelom dah hladne samrtne njuke.
27
Dijete ne zna da njegovo umorno tijelo u sivoj povorci grede, po zakonu podrijetla, po sivom zakonu bijede. Dijete ne zna da jedni sa sobom nose uljene slike i hrtove, dvorce, lovake puke, engleske vrtove. A drugi venu u dvoritu: plijesan ljepljiva, siva, gdje zamire zviduk aavih lokomotiva. Jedine igrake tu su olovne lice, stare limene kante, jedni plove kraj drugih kao ledene sante, jedni s kletvom, a drugi s frazom od guvernante. O, sive alosti soba kad kao sablast pluta podstava starog poderanog kaputa, a suica gviri ko bolesno vile iz kuta. O, tranice, smetita, lomot lokomotiva, plotovi sivi, prazni lagvovi piva, sve se u djetetu plete u fosforne kolute: boje se kreu, maske, zelene, sumpornoute. O, ona tavanska tmina, gdje vonjae starih kaloa gumija i gdje su takori grizli frizure sagnjilih lutki ko hijene lice sagnjilih mumija. Gdje su padale kie, beskrajne sumrake duge, gdje je svirao vjetar na harmonici tuge. Me krpama gnjilim, starim razbitim crijepom, u svijetu krinja i stare prebite metle, tu su blistale te djeje oi svijetle to sada gasnu i sanjaju o tavanu arobnom, lijepom, o tavanskim tajnama, o sutonu i smeu, kamo su posljednji jesenji leptiri pod krov pred mrazom znali da dolijeu. takori, vjetrovi, krinje, polusjaj razbitog zrcala, aavi barjak dimnjaka gdje iskra bi rujna zavrcala, kie, jesenje kie i vjeno mokre ponjave, mamine nabrekle ruke, po lugu i pepelu vonjave, sve se to mota i gine u polumraku tmine, a u grlu raste skerletni prsten angine i grize meso bodljikav otrovan pauk. Soba je slukinje prazna. Treperi svijea. Ko bolesno pseto cvili u polutmini jauk.
28
PJESMA SVJETIONIARA
Ja sam potpuno sam sa svojom praznom sobom, sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom, ja sam potpuno sam sa samim sobom. Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom, sa svojom laom i svojim brodolomom. Svjetlosti moje putuju po tmini i lete kao rakete plamena signala, iz blata i magle, iz gluposti i kala, opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.
SAT
to je ivot ovjeka spram kucanja sata? Krhko i lomno savitljiva vlat. Odlaze ljudi, zatvaraju za sobom vrata, u samoi sobe ostavljeno, mudro kuca sat. Zamire posljednji uzdah na usni od voska. Sklapaju se ruke, svijea svjetluca. A ura kuca, mirno kuca i kuca, tiina je u sobi kao no seoska. Zvone ae. Gozba. Stolnjaci i vino. Viu ljudi. Radost. Ure idu. A sat kuca, govori na zidu staru pjesmu o protjecanju pijeska to iz ruke smrti tee, iskri se i ljeska.
29
SEOSKA CRKVA
Dvije stijene. Tri brida, okomita, vitka, toranj kao tvra u oblake raste, oko gromovoda iglat cvrkut laste; obris tornja: slika smiona i vitka. O, kako je boja zraka mirisna i itka! Na jabuci bakar boje zelenkaste, rastu magle olovne i tmaste, grmljavine glas, u oblacima bitka. Ljepote to su umornog uitka i radosti plave, djetinjaste: sumorno i nijemo sanjati u klupi, u polutmini crkve. Odjeci prazni, tupi, akustika groba: tu se slatko drijema. Mrtvi sveci, trule knjige, boga nema. Meket ovce iz crkvenog trijema.
SRCE
Srce u ovjeku kuca i kao kucaj ure iz srca kucaji krvi po krvavim ilama cure. Od djetinjstva naeg ko nevidljiva sjena prati nas nae srce: na sprovodu i u zagrljaju ena. Srce u nama kuca pred zavjesama lai, u molitve strahu, u stravi na nonoj strai, i onda kad smo se peli na tamne drvene stube gdje se ljudi za srebrnu kudu ljube. O, kucaji srca davni, pred sjenom ene, nadstvarne pojave, Ljube, kad smo u ensko meso zagrizli svoje zube. Dobro te ujem, saputnie stari, svjedoe tihih samotnih minuta, kada sam sm sa sobom, a ti se u meni mie. Ti esto iz mene iza glasa vie na tunom putu naeg krinog puta, ti mi se javlja mudrim polutihim glasom u grlu, prstu, radosti i suzi,
30
kad sjaju svjetla i u mranoj tuzi tvog glasa glas se glasa glasnim glasom. I tako e jednog predveerja stati pred putokazom naeg posljednjega puta. Lubanja e moja ispijena, uta ostati bez pratnje to je od poetka prati. Ti e ostati negdje gdje stoji siva nepoznata soba, a ja u se odvesti sam bez tebe ulicama gradskim do mokroga groba, a bit e suton: kino jesenje doba.
MILOSTINJA
Ko tvrde oklopne lae u sivoj poplavi bijede crkve plove i plove kroz alost ve duge godine. Crkve poju u slavu Tebi, Mudri Gospodine, koji grede pred crkvom ko repaa zvijezda to pred laom grede. U lau krvave oi prosjaka gladnih glede, a laa je krcata blagom i obiljem skupih plodina! Crkva je silna, ogromna kamena brodina na kojoj sveci ko kormilari sjede. Pred crkvom se prosjaka ruka ko prazna rastvara koljka za rukom sveca i tustih bogomoljka. Milostinja je igra laljiva i voljka za ugodnike boje masnoga podvoljka to prolaze u umu crne suknje, kad sljepake rupe gvire ko paklene luknje.
31
BIJEDA SVOJIM RUKAMA DOTIE SE SVEGA

Bori Prodanoviu
Svojim blijedim sagnjilim licem i svojim suhim rukama bijeda se dotie svega to jedemo i to pijemo: pod branjavim licem pajaca kome se siti smijemo umorna bijeda kunja u svojim nijemim mukama. Stvari ni predmeta nema ni bijele krunice stola to je ne dotaknu bijeda svojom smrdljivom prnjom; koulje nae, sagovi, posue, sobe, tanjiri, iz svega zeleno, gladno oko bijede viri. Pod strunom u potezu gudala, u aru us'jane pegle, sjene su bijede preko svega legle, negve osuenika ruke su bijede stegle, u rudniku bijedina djeca nijemo umorno tegle. Parkete je bijeda lizala da nama blistaju votani, a iza izloga mesarskih kosturi gladuju kotani. Bijeda cvrlji spise, optuuje, sudi i vjea, prstom se dotie mrtvoga gavana i nepoznatog lea. Bijeda svira glazbalom i nosi crvene frakove, servira divlja, gljive, skupocjene morske rakove i edna rastae pivo i ogromne vinske akove. Bijeda rastvara zavjese tihih gospodskih soba, da je dotakla nije, nema ni posude ni kvake. Bijeda je dvorkinja gozbe, prstom zatvara rake, gola i prezrena, klecava, nemone bijedne ake. I to e bijedi rijei epavog hidalga svetoga Lojole i pjesma suncu gospodina mladog iz grada Asizi? To su skupocjene rijei u brokatnoj rimskoj rizi, a bijedu pee bijeda u njenoj krvavoj brizi. to e joj pisane strofe u bojoj premudroj knjizi kad bijedu bolovi piju i krvave rane bole. U bijedi se ljudi klanjaju i sklopljenim rukama mole, u svijetu gdje blinji blinjega ko sami sebe vole, pod nebom svetoga Franje, svetoga Tome i svetoga Lojole.
32
STARI NASLONJA
Ko izlizana dlaka slijepa konja sjaji se sukno starog naslonjaa, iz njega mirie miris trula draa i godina islo kroz blijedo sukno vonja. Mladenka je u oblaku od kolonja ekala u njem prvi zvuk svadbene koije, i pokojnik jedan u samrtnoj noi je sluao pjesmu uka, na naslonu se starom grila njegova uta, ispijena ruka. I tako stolac traje. epav, razdrt, otrcan ko prnja. Gleda oko sebe, uti, slua, ko u ubonici stara odbaena dua kojoj se iz krnja cijedi samrt crna od crnine crnja.
VJETAR U NOVEMBARSKOJ NOI

Sve su kljuanice noas vjetra pune, crni glasovi vjetra sviraju iz tmine, prole jo noi je budio pingvine po santama u tmini sjeverne daljine, a noas staklima trese, na icama svira i dira po oknima june oprane musline. Ta je svirka vjetra jesenja, i platna kestenjarska lepeu mokra, prljava, siva, kao djevojka nona vjetar se iza oglasnog stupa skriva i mlati cimere nad vratima ko klatna. Sasvim je crno. Orgulje se vjetra ore u granju, po icama i na starom krovu. Noas vjetar trga jedra, jarbole i provu laa to se s tamnim talasima bore.
33
KONJI PRED KRMOM

Crvene zavjese krme, vino kiselo vonja, pred krmom uti alosna lubanja konja. Svjetiljke pruga klizi po sivom dlakavom stegnu, lubanja konjska eka, da je dignu i stegnu, da udari kopitom kamen, da se umorno krene niz ulicu maglenu, sivu: alosne uspomene niu u glavi konjskoj. Titraju sjene u krugu vlane, pospane, tune zjene. I tako ekanje traje. Pod svjetiljkom kod ugla smiju se djevojke none. Miu se lica u krznu. A lubanja konjska uti. U velu stida i rugla konji pred krmom ekaju i itave noi mrznu.
JESENJA SAMOA
Sve vie sam, sve lue sam, sve tue i sve tunije, sve tamnije, sve sramnije, sve biva runije. Sve hladnije, sve gadnije, sve ledenije, samoa prazna, jesenja, a biva sve jesenije.
34
OVJEK POSLIJE SVOJE SMRTI HODA GRADOM

Branku Gavelli
Kamenje plonika kao djeje glave, zvonik crkve, slika starinska i dina. A spodoba moja nikom nije slina. O, gdje su slike moje mrtve jave? Gdje su igre, rijei, osjeaji, slave? U kuama ovim drugi ljudi stanuju, dane ove strana lica danuju, a lice je grada tamno, puno strave. Zar ovi ljudi ne znaju da ja sam umro? Umro sam, a oni hodaju i viu i veselo se smiju i ulicama miu i kliu i bue, u povorkama idu, ko da u mojoj praznoj sobi sjena lubanje ne treperi na zidu. O, kako je sve runo! Neponjatno micanje nepojmljivih stvari, sve tue i udno. Tijelo je moje olovno i trudno i bolno je ovo boleivo ticanje slika, stijena, ulica i grada ticalima bolnih uspomena. Preko svega satkana od sjena koprena crna polagano pada. to ja znaim rulji prolaznika? Tko su, kamo idu, odakle sam doo? Ulicama ovim i ja sam nekad hodao i proo kroz vrevu, graju, kroz okvire slika to pogasle su davno. Nieg nema, ni smijeha djevojakog niti djejeg straha. Sve tren je i hir. Dah mlaki mlakog daha i aka sjene, pepela i praha, satkana od tihih trenutaka prozirnih ko daak na zrcalu i mrena. Ko krunica u islu blistav tren do trena: tu kolijevka, tu gozba, tu stradanje, tu raka! O, kako je gluho u gluhom mraku mraka, o, kako je teko ovo nono lutanje!
35
I alosna tmina: u praznini utanje, a smrt je aa sna i gorak okus maka.
O SNOVIMA
Ima starinskih snova punih pauine te prijaju ko sive stoljetne butelje, a ima snova olovnih i mranih kad nas kamen mlinski ko pakleni mlin melje. Ima snova udnih ko gusta brabantska slika: na ulicama strava, rat, poar i vika, a avo gviri pod lukom crkvenog zvonika, krajina je mrana, puna modrih i zelenih vidika. Ko stari sanovnici i truli kalendari, u snu lee mnoge nepoznate stvari. Gibaju se sjene, u oklopu, viteke, govore se rijei iskrene i teke. U snu je slika lika ljudskog oblana i dobra, u srcu blinjeg sniju riovka i kobra. Bacaju se karte, cekina zvei zveket, na mjeseini mlanoj polutihi kreket. Stvari su budne nejasne i jasne, u snovima svijea uma gasne, a pale se boje neobine i krasne. Spram jutra snovi gasnu ko sjaj starih slika, po slici se snova pukotine miu, pjega za pjegom kao sjene niu i gasne lik za likom u bezliju bez lika. Boje su jo snova ko ptice na dlanu, na vrku prsta topal udar krila, lepet, a u srcu odsjaj, titraj, oblak, trepet.
36
TUALJKA NAD MRTVIM TIJELOM A. G. MATOA

S mrkog tornja bat Broji pospan sat, Blaga svjetlost sipi sa visina; Kroz samou, muk, Sve je tii buk: eljeznicu guta ve daljina.
A. G. Mato, "Notturno", 1914, marta
U grkljanu rana, miris klora, krvava kanila, krvava vata, povoj mlake krvi. U sivoj mreni mozga, u ilama svima, oblaci nesna, vonj karbola, krpe dima; i grkljan i tijelo, krevet, soba, sve pline u krvi, u ivcima i nepcu, u utrobi i mesu grizu crvi i grizu, grizu, u jastucu prsta, u kucaju bila, a rana kao krga, nesvijest, krvava kanila, mlaki lepet crnog polusnenog krila, a tijelo je gnojna, crna, raskrvarena ila. U sukrvici grla staklena mala cijev, kroz musavo staklo grgoe posmrtni pijev: to Pjesnik umire i slua gdje eljeznica sopti u daljini. A no je mlana. Nokturno prazne sobe u praznoj tiini. A sve je oko Njega krma. Stjeniava soba, graja sajma; i to je ivot: stjeniave sobe, mlin mjenica i najma. Sve kiselkasto vonja i sve je crna, smradna, neista pukotina, a Pjesnik je tu putnik, prolaznik i popljuvana skotina. I koja korist od srebrnih rijei, kad vie vrijedi srebrnjaka stotina? I koja korist od lepeta svilenih reenica, kad sve je krma, graja sajma, mlin dugova i mjenica? U oku sunan odsjaj nebeskih oblanih sjenica, u oku blinjeg mrnja mutnih, maglenih zjenica, a sve je stjeniava soba s vonjem stjenica. Uznemireni obraz u odrazu ogledala, strano, mrano, boleivo lice sa svijeom u ruci. Nemir svijetlih pruga u dubljini sobe. U mozgu sunane livade, miris rosnoga luga, a oko Njega tmina i glupost crna, crna kao kuga, i svijetle lopte snova nad maglama jaruga sjaje kao most na oblacima i svodovima duga.
37
Ovdje smrde tampana slova kao otvorene jame! Ovo je zemlja Khuena bana i madarske tame, gdje pjesma ko svijea na crnom vjetru tinja u ogromnoj rupi bez svjetala, me lancima madarskih inja, i samo se uju po zakucima svrake kako graku nad strvinom i lokvama krvave mlake. Iza pjesnikih lea nakaze, privienja tmurna, o, trajanje strano sablasnog nokturna! Strano je leati ranjen u mokrom papiru smolavih, svjeih novina, ko prazna crkva bez zastave spava prazna domovina. A pjesme su krvave krpe i odjek mrtvakih lubanja. Strano je kleti u sudnici uz jeku crnih bubanja, ko sjena se vui u kostreti prosjaka, pijane lole, u zavoju mokra papira, katrana, slagarske smole, u oblaku gnusnih lai, pakleno smrdljivih kleveta. Svetokrug blista nad daskom samrtnog kreveta. Stee se gorue tijelo, gri se ilava pesnica, na usni treperi pjesma: blijeda, fosforna krijesnica, i svijetli i sjaji kroz guste i mrane hrvatske tkanine, kroz jaruge blatne i crne granitne planine. O, kako su teke strofe, ko zemlja na olovnoj lopati, u svakoj smo pjesmi poeli vlastiti grob svoj kopati. A gdje su ona grozniava bdjenja u dodiru s posljednjim stvarima, gdje su svijetle koprene tiine i svjetiljke i knjige po ormarima, kada gvalja bola raste u klupku krvava klupka, pjevati tako pjesme je paklena blatna kupka. U jalovim tminama, uz pasju pjesmu bijesnu, o, kako je teko bdjeti i pisati u nesnu. A gdje su zastave? I kakve su to bitke, i gdje su pjesme to kao truba zvekeu i sijeku blistave i britke, i gdje su gradovi i sutoni i umne svijetle ulice? U grlu krga krvava, u rani staklo: ubod sulice. I svjetiljke i bolovi i rane, sramotno tamno trajanje, i none pijanke po krmama: suludo opajanje. I svitanje po praznim crkvama i jalovo kajanje. Oganj lie kroz grkljan ko iz krvava grotla, kuha se tijelo u pari bolesnog kotla, kulja krvava vrpca po platnu mokre ponjave. Ura na zvoniku. Odjek zvonjave. U cjevici gnojnoj hropac, glas opijela, na stijeni sjena sjene: sjen raspela. Pokoj tijelu ovog krvavoga Tijela.
38
SAMOUBOJSTVO NONE DJEVOJKE U BARU

Dosta je caklene igre crvenih svjetiljaka, crnih smokinga rulje u spilji toj noas je dosta! Iz pijane njuke hiljadutridesettreega gosta cijedi se smrdljivo vino. Zmijuljasta traka svjetla se cakli u ai na stolnjaka bridu, frakovi se smiju, mau, pleu, idu, stjenice puu pod masnom tapetom na zidu. ovjek govori rijei: rijei i duge reenice, i ko da govori u no, u crne lagvove tmine. Odjekuje rije za rijeju i sve nevidljivo pline, i djevianstvo, i djevojaki plave, mirisne, iste pletenice, i srce i grkljan i meso, vosak se tali srca, tako se srce ko krpa trule tkanine trca. U ovoj otrovnoj magli svirala, frula i bubanja, na gnjilom ramenu enskom nagnjile lutke lubanja. U krunici gorkog patvorenog vina ljeska se jedna daleka djevianska mjeseina. Nikada ne bi mjeseine vie! Vrevi srebra cure po kamenom pragu, zelena se tajna cijedi po zelenom sagu, nijedne noi ne bi zelenije ni tie. Kronje blistaju staklene: grane se cakle i zvone. po vlatima rosa klizi. Oleandri, krijesnice. Miriu rue: zrelog ljeta vjesnice, i nebo lipanjsko jedri, plovi, bubri, tone, i oblaci se u vedrini gone. Na mjeseini stoje pritvorena vrata, ko da je netko uo. utaj bijele lakokrile haljine; jo sipi amor pod bosom nogom pijeska, nikoga nema. Mjeseina, daljine, i zelena se svjetlost u polutmini ljeska. Iz ovih blistavih ljusaka i muka i svirke i kala, glavobolje, ljubavnih pisama, ruma i kreozotala, iz ove smrdljive spilje, dima i prljavih svjetala, jedna se djevojka nona mjesenom noi proetala.
39
Bubnjevi, crnake frule, trube, ice i piska, strava, grevi, otrov, djevojaka vriska, razbite ae, znojni plastroni, zvek raspuklog stakla, jedna se nevina dua spasila iz pakla.
PJESMA O PJESMI
Petru Konjoviu
Pjesma kroz rijei bije ko kucaj bolesnog zuba to boli i boli i boli i nee da stane, iz pjesme esto gnojna sukrvica kane i stihovi su samo krvav povoj rane. Putuje pjesma ko putnik u nonom vlaku. Vijuga se vlak u tmini, svijetle etvorine crvene, kretnje su ljudske pospane, olovne, teke, drvene, i uje se glas bola gdje jeca u polumraku. Na sprovod netko opet putuje, u pranu sobu sive sudnice, u bolnicu pod no, u viku ludnice. Putuju ljudi puni briga, krinja, kiobrana, vlakovi tamni plaze u modar osvit dana, a pjesma putuje s njima ko otvorena rana.
CRNA ENSKA RUKAVICA NA STOLU

Rukavica na ruci konana i dugi tanki prsti, lanci krhki, nokti modri, nagnjili i prhki: tu lei slika smrti skonana. Ko predstava prazna i dokonana, ta je ruka tamna, enska, hladna, a kretnja je ruke umorna i jadna i mekana ko glina lonana. O, ruko smrti na stolnjaka bridu, ti javlja se ko slika, taman znak, te trnci trnu u mome mesu, idu
40
uspomene mutne, neprozirne ko mrak, ja gledam crno i u mome vidu javlja se prkos, lavlji, silan, jak!
SUTON NA POSTAJI MALOG PROVINCIJALNOG GRADA

Tu stoji jo pognute glave bolesno bijelo kljuse, spustivi utege bola u svoju alost i u se, bolesno bijelo posljednje ranjavo kljuse. A ljudi nose kovege, slamu, masne pakete, zamotke u papiru mokrih zguvanih novina, svjetluca tu i tamo niklenog gumba podvornikog kovina, a sve su boje sive sa prljave sive palete. Sve su kretnje teke, pojave pognute, nijeme, jedna grbava ena nosi tri krizanteme i umi suknja mlada isusovca. Mekee negdje u krinji gladna stisnuta ovca, prolaze povorke sivih prnja, a elavi slijepac prua ruke za zveketom novca. Signal. Ko jahta od tua i laka, progrmi elini lomot luksuznog plavog vlaka kroz ove sive krpe i sivu bijedu mraka, us'jana okna, iskre, ognjena grimizna traka, u oblaku dima, u talasu parnog barjaka, kovezi od vepra, arenilo hotelskih maraka, stolnjaci, srebro, ae rajnskoga vina, viskija, araka, kroz sive plotove trule alosnih sivih baraka, od ute mjedi kvake, crveni mahagoni, etvorine svijetla, blistavi vagoni, rein de chevreuil, ctelettes de poulardes, fromage,1 u oblaku dima ognjena nebeska la! Tu stoji jo pognute glave bolesno bijelo kljuse, spustivi utege bola u svoju alost i u se, bolesno bijelo posljednje ranjavo kljuse.
(franc.), srnei hrbat, piletina, sir
41
I slijepac narie glasno kraj plota zabitne postaje, rukama mae, zuri u tminu, klei i kleei ostaje, a sve je mrano i sve mranije postaje.
NO U PROVINCIJI
Psi laju a karavana prolazi. Stara arapska poslovica.
Zato tako laju psi po naim mranim noima? Odjeknu li cestom korak nepoznata stranca il' zavonja usred tmine vuk? Na tren je tiho: sve glasove proguto je muk, i dok hladno klizi zvek pasjega lanca, u daljini neka lampa tiho mirka oima. Sve je gluho. Potom opet lave poima. Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo, psi laju glupo, krvavo i uludo na sve to se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene, na mjesec, slutnje i nepoznate ljude, psi pasji laju pjesme pasje lude, psi laju noi i noi, tamne i vjetrovite, a te su pjesme pasje jalove i prokletstvom ovite. O, pasji sabore, ti laje, a karavane idu, i uje se zveket orme, kopita i tokova kripa. Zaludu lave tvoj svu pasju mrnju na prolaznike sipa, svi prolaze i nestaju, a ti na lancu, kao sjena slijepa, sudbinu eka da s tobom tu pod plotom pasji krepa.
42
MLADI NOSI SVOJE PRVE PJESME NA OGLED

Il y a encore, dans la posie, certaines choses ineffables et qu'on ne peut expliquer. Ces choses sont comme les mysteres. Isusovac Rapin, 1621-1687.2 Ta tua tamna vrata, ta siva stakla, lokot, to udno strano ime na porculanskoj ploi! U srcu mladia krv se topla toi, fontane stiha zvoni srebrn klokot, a tu je tako sivo, gluha vrata, mrano, ta gnjila tmina vonja beznadno i plano. O, kako je teko na tuem pragu zvoniti, na sprovodu samoga sebe kako je alosno zvoniti. O, kako je pakleno gorka ova krvava muka, o, kako bui u nama srca naeg buka, kako se olovno die naa nervozna ruka! Ta sve su nae pjesme alosne, prazne, sive, gnjili leptiri, umorne bolesne ptice, a za tim vratima ivi prazno, bezlino lice to e nam nau najintimniju sanju da sjekirom lupi na mesarskom panju! Ta tua tamna vrata, to lice i ta sjekira, taj zvona iglati zvek, zvek kobnog zvekira. Ta zakljuana vrata, ta zavjeena stakla, sjena se siva iza stakla makla; dok stravino jei jeka panine zvonjave, mie se neije lice u sjeni trule ponjave i govori glas iz polutmine vonjave: - to elite? Tako se brutalno zvoniti ne sme! - Pardon, oprostite, ja sam donio pjesme! - A tako? Vi ste pjesme donijeli, velite? Ko kuhano riblje meso, uta je ruka mlaka dotakla ruku pjesnika, propalog aka; u kratkovidnom staklu kostobolnog starog gospodina treperi bolestan mladi i blistavih dvadeset godina;
2
U poeziji uvijek ostaje neto neiskazivo i nerazjanjivo. Neto poput tajni. Rapin Ren, francuski teolog (1621-1687), predavao humanistike znanosti. Pjesniko djelo mu je zaboravljeno, ostao zanimljiv kao historiar jansenizma
43
u oku mladosti cakli se mramorna, ista Evropa, a pogled po njemu kopa umornog mizantropa, i jedan se pauk sputa sa aavog stropa. I tako stanka, u polutmini ganka. Daske vrata kripe: daske aavog lijesa, a rukopisi ute: paket krvavog mesa. "Pisati pune koare pjesama, disati pjesme ko ribe kad miu krgom, nositi brokatne stihove ko svilena neba trgom, biti srebrna koljka, sjati u vodama blatnim, srkati vreve lune, loptat se breskvama zlatnim, pisati pjesme po stablima, raunima, kavanskom stolu, vijati sunane stjegove, klicati u bolu, plesati po krovu, tople rane ispirati, vikati, disati, cviliti, ljubiti, svirati, harfa biti milosti pjesnike puna i tako dati papire od sebe i drhtati ko bluna, jer ovom je sivom licu sve to - "nered i buna"! I itava naa krvava kaskada njemu su - "papir i limonada"!
Pjesnik: - Jedan pogled, drhtaj progutane rijei moe da u nama krene veliko micanje slika, sjenu ljubljene ene ili trzaj dragog lica, pri mrtvakoj svijei. Sivo lice: - Da, to je tako, al' ritam treba pravilno tei! to ste u stihu pravilniji, to ete biti vei! Pjesnik: - Pjesma ne govori nita, i nita nee da spozna, pjesma ni kole, ni ritma, ni pravila ne pozna, pjesma je srebrna igraka u ruci stoljea pozna! Sivo lice: - Va je govor mutan! Uzmite prozirnost slika, metafore naih bronanih spomenika jo su i danas poetike nae dika! Pjesnik: - Pjesma je intimno mucanje, skriveni ar to svijeti, to moe da ga pokret usne poremeti.
44
Sivo lice: - ovjee mladi, va je vidljivo prenapet govor, rabotom takvom nikad neete stei lovor! Pjesnik: - Pjesma je suludo titranje, to mozak u nama titra. Mi smo luaka glazbala i zvonimo kao citra, ako nas takne ruka arobna i hitra!
Govori deko tako, srce mu nervozno kuca, po oku mu sivi pogled kljunom ko vrana kljuca; govori sivo lice, mui se, muca, pljuca: kako pjesnika pravila treba pravilno glodati, ko oblak se ne smije dimiti, niti po krovu hodati! itati treba pjesme ko tampane retke, po zakonu olovnog sloga i mokre slagarske etke! I ako postoji tajna harfinih ica, to je tajna sivih hemoroidnih lica! Ta tua tamna vrata, ta siva, prljava stakla, to pakleno sivo lice na vratima od stana, sve to je zinulo ko crna trula rana, sve to je tako tuno, gluho, mrano, sve vonja gnjilo, beznadno i plano. A to je sveto bunilo i znai: biti sam i hodati po krovu, i aptati tihe tajne u bezdan dlakavog uha. U blatu i smradu i smeu sluati kako se kreu ljepote skrivenih rijei za koje su siva lica gluha. I tako s rijeima nijemim pred tuim vratima stajati, sluati prljave glasove iz polutmine vonjave, zvoniti stihova zvonjave i pjevati i trajati. Gleda mladi ta tua tamna vrata, to blijedo sivo lice, u njemu grmi harfa, u njemu grme ice. Plima se u njemu fosfornog zanosa digla udnih trepetljivih rijei, treperi magnetska igla, a to je tajna svetog bunila: biti sam i hodati po krovu, i svojom vikom buditi sive i pospane ljude. To je tako i tako treba da bude.
45
USPOMENE U NAMA
Pod naim mesom rastu spomena tamni koluti ko prstenje pod sonom korom stabla, ko iz dubine zdenca mi s uspomene kabla diemo sliku iz tmine to u nama uti. O, kako su duboki zdenci naih slika, trajanja, magle, greva i plaa. Voda nas iva uspomene jaa, lijei nas tajna potonulih slika. Gradovi sniju u nama, prostori, pjesme ptica, zaboravljene sobe, predveerja kasna, i javljaju se draga pokojna tiha lica. I tako sja u nama krunica zdenca jasna ko pladanj srebrn u okviru tmica, uspomena prhne iz nas ko splaena ptica.
NOKTURNO U SAMOTNOJ SOBI

U tkivu zavjese putuju zvijezde tiho cijelu boju no. Modrozelena svjetlost ko fosforni pauk pue od ipke do ipke, od ljiljana do rue, o, zvijezde tako nijemo blistaju i krue. Kupola modra zvoni, putuju nebeske osi, ovjek sjeme sije, smrt gnjilo voe kosi. Kupola modra se oko satanskog prsta vrti, nema, nema radosti ni groba ni smrti! No je puna tekih uzdaha i nesna, a postelja je tvrda i kao sanduk tijesna. Sve su due nae skupocjene urne bola, jada i pepela pune. U nama duboko tajna crna trune, u nervima nam glazbe luduju i poju nervi ko napete strune: pjesme mesa, pjesme pijane i burne. U tkivu zavjese putuju zvijezde tiho cijelu boju no, i cijela soba, kao kajita na lai, vodama zvjezdanim plovi.
46
Od suza slani talasaju se snovi, i jedri laa crna sa zastavom smrti. U tkivu zavjese putuju zvijezde tiho cijelu boju no, i cijela soba, kao kajita na lai, plovi po posljednjoj crti. Svaka boja no po smrti mirie. Portali sna su crni kao tuneli tame, i ovjek nikad ne zna kud smjera put: na pir, na sprovod ili na karmine? Ujutro sve se ko sjenka raspline to je mutni vjetar po oblacima rie. Svaka boja no po smrti mirie. Mi sanjamo, i krv nam gori i tijelo se dimi i teemo tuno u nebeskoj plimi. as jesmo, as nismo. Kao Sve! I Svi Mi! I opet e svjetlost rasti, trudnjet mjesec i mirisati voe, a nas biti nee! Nad nama e due da nove snove toe, i sve e tei ko to i sad tee.
REZIGNACIJA
Rastu smee horizontale sutona od zemlje k nebu i boje se sada slau u tihe akorde i prkos atoma u tijelu umornom gasne, kao da netko u nama svira violinu, i tako pada pepeljasti mrak. Umoran i slomljen hodam u polutmini. Osjeam kako mi mozak svijetli kao svjetiljka. Osjeam kako sam zemlja koja je ustala i koja e opet lei kada joj doe vrijeme. Jo nije proljetno doba. To zvone uvertiru prve vode meu brazdama i tuno plau u sjeni oblaja to pui se u gnjiloj sivosti na horizontu. Gledam te oblake na horizontu i ko da sluam citru starinsku.
47
Kakav je ono oblak na sivom nebosklonu to tako tuno gasne u mrtvoj modrini? Je l' potonula laa? Ili se samo ini da je potonula laa i lae da uvijek tonu? Kakve su to bolne sutonje gorine kad dan ko biljka vene i sve boje gasnu kao ake blijedih tunih cvjetova? to nema ovjek snage da sve teine skine i da uz svirku luaku i strasnu poleti letom novih letova? Boje se slau u tihe akorde i zvoni tiho imaginarna citra, a ovjek zemlja hoda sam po sebi, i opet e lei kad mu doe vrijeme.
SNIJEG
Na bijelom transparentu snijega sve se sada maske, pojave i stvari prljavima ine. I lijepe, tene ene votano su sive, a crvene im usne ranjave i trule i zubi uti kao stare nule domina. Glasovi su tupi i silno i prazno zvone i bijeda je naa jasnija i vea kad nema sedmorostruke lai boja i sve je samo ledeno i sivo. U bijeloj umnoj tiini snijega ja hodam i osjeam jalovu bol. Mislim da to sve nee dugo trajati. Jo hitrije nego snijeg moje stope zamest e se moj trag u svemu. I nitko nee znati da sam i ja bio tu i proao.
48
VEERNJI VJETAR
Sad vlat je svaki glazbalo, a vjetar, svira pjan, udara napjev svadbeni. Sad cvijet je svaki svjetiljka, pa kad umire dan, u aci svakoj mirie veernjih boja plam. Sad vlat je svaki glazbalo, a vjetar svira pjan. Na kljunu stojim orlokrile lae i gledam bijele ptice valova gdje rone i kristale sluam na morskom dnu to zvone. Vedra boja neba veeras je gorka i slana, miriem miris soli, joda i katrana i pjevam pjesmu radosnu na puini dana. Kestenovi ume kao more, o, kao more ume kronje kestenova. O, lijepo je, lijepo ploviti s livadom ko laom po puini na veernjem vjetru. A taj sam put, na kome plovim veeras kao laa po vedrome moru, ja orao taj put sam kao crnu brazdu. I tekla je smola za tupim plugom kletve, oaja i bola. I sve je bilo brodolom i smrt. Veeras plovim na veernjem vjetru i more divno pjeva, a kljun mi lae sijee u luku modrih sanja, gdje vatre gore, pobjeda se slavi, trube se ore i praporci zvee, iz vreva vino klokoe i tee. Sad vlat je svaki glazbalo, a vjetar, svira pjan, udara napjev svadbeni.
49
SMRT TRAVE U PREDVEERJE

Veeras umire trava. Lipanjska modrina mudro uti, a smrt je trave na livadi veeras kobna drama. O, moja draga travo! Koliko puta sam ja svoje bolove donosio tebi, moja draga travo! I tamne sile i misli grene i uljive kletve, sve sam nosio tebi, travo, na ranjenome dlanu, a ti si me u nijemom razgovoru uvijek smirila i logika je tvoja tiha meni bila lijek. Dolazio sam k tebi itav lipanj ko ranjenik to mora nekud lei, jer dlanovi ga peku i krv mu tee niz probijene noge. Pa ipak, za hvalu tvojih lijekova i melema tiine, za samaritanstvo tvoga okrilja, sto hiljada sam tvoje nijeme djece, to pruila su ruke za rodiljom sve vatre, sto hiljada sam tvoje djece zgazio ja divlji, ludi, ranjeni gigant! Polomio sam lanke djeci tvojoj i koljena i vratove i kosti, i potekla je tvoje djece krv u kojoj sam se ja ko Herod lud i demon kupao od svojih tunih zala. A ti si bila nijema, dobra, tiha, i primila si u naruaj zloinca, jer mudrost je tvoja tiha od poetka, a poetak stoji nad vrelom dobra i nad vrelom zla. O, draga travo, pokoj vjeni tvojoj mudrosti, i slava. Kalei jo tvoji nisu ispijeni i posljednji jo zvuci nisu pali s tvojih glazbala i zrela pelud tvoja jo milijarde hrani utim branom cvijea i boje tvoje jo postelja su meka sunanoj traci to na njima sniva od svitanja do noi, pa ipak, travo, krvniki se blii veeras tebi tvoja rana smrt! Ti bila si vrhunac za srebrne koljke iz kojih je neki puji filozof ispijao svoje plamno podne i zvjezdana si slama bila za pauke to kao meteori na dugobojnoj slini kroz svijet putuju, i sjenata prauma si bila za liinke to u zelenoj tmini pod zemljom predu sveto prhko tkivo, a sada ide svemu tamna smrt!
50
Ve umi zamah kose i zvei gvozden brus to ga ovjek nosi u volujskom rogu i ori se kao grmljavina crna nad glavom trave tragian princip. Veeras, kad su vrbe crne ko mrlje crnog tua na modrikastoj svili, tvoj mirisni finale plae tuno, draga travo. Pokoj ti vjeni, draga, pokoj ti vjeni!
BADNJAK
Juliju Beneiu
Hristos se raa za siromahe u pari boine litre po pivnicama mokrim uz svirku razbite citre, dok Hristos za bogatae, gospodu i bankire, silazi na zemlju u smokingu uz pristojne manire. Hristos siromaha u vinskom bunilu kune na minus sedam Celzija u gru pasivne bune, dok Hristos, gospodin fini, pohaa bogate kue uz svirku gramofona, "Bescherung"3 i sveano nadahnue. U toplim salonima Hristos na Badnjak plee imi, dok se u prostakim grlima ko fraklec pirita dimi. U varijanti sree Hrist je poklon od kristala, svile i srebra, lisnica od zmije, krokodilska koa, oderana zebra. U varijanti bijede Hrist je gladna, suiava febra, od rakije teka, surova krvava pljuska, nagnjila jabuka, orahova ljuska, pijana pjesma slukinje, slatka enja moluska, to na dnu ivotne tuge od antikog Rima do dana dananjeg umiru, i pjevaju boine pjesme dvoglavom drvenom kumiru, koji je za bijedne i bogate dao ivot na kriu, koga siti i gladni za pokrovitelja diu, kome jedni i drugi krvave noge liu.
(njem.) - poklon, dar
51
Hristos se raa za gospodu ko simbol Svjetla, Ljepote! U podzemnom svijetu gdje se ljudi ko pravi Isusi kote, po talama, u pari goveda i gnoja, kod ukastog svjetla od vonjava loja, Hristos, to udno boanstvo s apstraktna dva lica, okrenuo jednu je masku to ne zapaa trica: da se na jednoj strani plae i jaue i gladuje, dok se na drugoj plee i pjeva i raduje. Bogataima daruje Hristos parfeme, kamate, svile, a siromasi gladuju i tuguju i cvile. Hristu u poast sviraju glazbe, lete rakete, narane, banane. Hristu u poast se gnoje gubave, krvave rane. I dok tako u kranskom svijetu prolaze duge godine, siromani graani gladuju na Badnjak, na Boi i preko Nove Godine!
PJESMA STARINSKOGA ORMARA

Beli za Badnjak 1928.
Ja sam starinski ormar iz Osamsto Dvadeset Druge! Pod mojim kljuem je mnogo zakljuano tuge, mene su grizli crvi, po mojoj su polituri titrali odrazi svjetla, o sjajnoj pononoj uri, kad zvone badnja zvona i zvonii saona. U meni su trunula pisma, dugovi i tajne, bolesni ljudi u meni su lijekove uvali; i dok su u srcima ljudskim smrtonosni bolovi kljuvali i dok su tiinama soba sudbonosni vihori duvali, i dok je nevjesta s mirtom stupala preko praga, ja sam stajao nijemo poput sarkofaga. U meni su trunula pisma, dugovi i tajne, ja sam uo povorke svadbene i grmljavinu karuce, pogrebne, staromodne i sjajne. I gdje su sve one ruke to su moja otvarala vrata, gdje su ti prsti blistavi od starinskoga zlata, gdje su ona svjetla, zelena, modra i uta to su padala na me kroz kronje sa gradskoga puta, kad bi po koja lasta znala da do mene doluta? Ja sam ve putovao diliansom i parnom lokomotivom,
52
po kii i jesenjoj tuzi u kraju tunom i sivom. Mene su brisale djevojke, majke, udovice i ene stare i mlade, sa pjesmom na usni i s licem to od alosti vene. Mene su prali firnisom, uljem i kineskim lakom, u mene su teke i gvozdene zabijali avle; ja sam uvao pelene, samrtne svijee i mirisne enske kose i ja sam stajao tiho u onoj paninoj minuti kada mrtvaca diu i posljednji put kroz sobu nose. U zimi kad sobama lutaju pokojne nesretne due, ja im se javljam tihim otkucajem daske. Kandilo lije po meni svjetlost i zlatni okviri sjaju, zimzelen uti pod staklom i ute mrtvake maske. Ja brutalnu snagu konane sjekire slutim, u sobi stojim, gledam i utim.
LIJENIK KOD SIROMAHA

Kratkovidan gospodin s hladnim mekanim prstima to hlade kao kamfor topla, us'jana rebra, gumenim cijevima od kauuka i srebra pipa znojno meso po stegnu i na krstima. On ima rukavice od jelenje koe skupe i Njega vani eka vlastita karuca. Svjetluca staklo cvikera i hladno paluca, sve tajne tijela Njemu su prozirne i glupe. Oprali su pred Njim sve stolice i daske poda te ribahu dugo lavor pepelom i pijeskom; svjetlucaju ae sveanim blijeskom, itava kua plaho i oprezno na prstima hoda. ena se stidi; dre u ruci platno gruboga runika, od muke se znoji za bijedu sobe, prnje traljave. U oima toga stranca sve su stvari kaljave: on misli na svoje lovake blistave puke, na zeca na livadi, na vlagu pasje njuke, na odmor poslije ruka: stolice od slame, na drugove, na rue, perunike, ciklame, na smijeak lutke - mlade u bjelini dame.
53
PJESME U TMINI (1937)

GOLA ENA NA STAROJ SLICI
U pregibu tog nagog tijela ima sjete jedne mrtve tajne. Odsjaj ulja niz bjelokosnu enu nijemo kulja, to meso san je pijane palete! U slici ovoj sniva tajna daleke planete u zatonima biljurnog smaragda gdje miriu zlatne narane i smokve. Po proplancima zvone mjeseine lokve, a otrovne ptice nad pinijama lete. Tu sanjaju te ene starih slika, Ljubovce Oblaka i Rutavog Bika! O, mnogo tajne ima u kretnji golog lika to sakrio se rukom: koljkom od srebra. Bestjelesnim kistom ta slikana su rebra!
PISMO
Pismo je ko leptir: dodirne nas krilom u lepetu tihom i ve nestane, pismo je ko miris to ne prestane da mirie lipom, tijelom, kosom, svilom. Od lepeta pisma pelud slatkog praka sa vrka prsta polako se trusi. Iz pisma ive rijei lepeu ko dusi, a pismo vene ko ocvala aka.
54
LOZA
Lozine kretnje su voraste, kljaste, polagano loza spram sunca raste. Iz blata i kie, iz blata i pijeska proziran grozd se na suncu ljeska. Korijenje okota, krastavo, tvrdo, penje se ilavo na jesenje brdo. Loza se tiho i nijemo penje, o, divno je njeno slijepo htijenje! Htjeti iz blata postati ista ko vino kada u ai blista.
55
U PREDVEERJE
Stari crkveni toranj kao svjetionik stoji iznad krajine modre i zavjesa daljine. Talas za talasom zemlje u predveerje gine, vijugaju se ceste, njive, serpentine, lepraju na vjetru nad tratinama staze i ploe ita po livadama plaze, a vjetar pod bakrenom kupolom bruji i dira vjetrokaze.
Zemlja pod nogom starog crkvenog tornja lei i die. Kvrgavim rilom drvo svako sie mudrosti vie od blijedih uznemirenih lica, to sanjaju o letu svetih biblijskih ptica. Vjetar na rijekama svira ko na harfama bez ica i daje sebe svima, i golubima i kolutima dima, o, povrh blata i voda, gnjilih, nesnosnih klima, vjetar znakove daje da ga na nebu ima: da vjetrokaz je, zanos, proljee i plima, to nosi jedra, lae, splavi, bijele brodove i ko zrakoplove pljesnive crkvene svodove.
56
Tiho se ljeska sjaj razlivenih voda, vjetar svira na struni gromovoda. Sunce se igra pramenom kronje: kao igla sine iznad krajine modre i zavjesa daljine. Talas za talasom zemlje u modrini gine, a sve su stvari plave od plave modrine. Promiu slike: sumraci, vedrine, otjee vrijeme u protjecanju stvari. Nad horizontom, kao svjetionik stari, jabuka crkvenog tornja zablista i sine, ko blistavi odsjaj nad daljinom pline.
S neba mlazovi modri svijetlih potoka lopte, smreka se cijedi, djeaci jabuke tresu. Jabuke skau po travi kao crvene lopte i mirisi se toe po mirisnom mesu. Mlinovi na vjetru, daleki lave pasa, tiina tee s tornja. Iz tamnog poluglasa crvotona se pjesma u tramovima glasa i cvrkut se rastae lakokrile laste. Modrina zvoni i kao glazba raste. Na vjetru titra breza, topola umi, jablan mie grane. Lipin med se cijedi na nagnjile rane sa mirisom loze, bagrema i sljeza. Na tratini u sjeni zelenkastog veza listovi se miu, svjetlost meka tee, nad starim tornjem cvate toplo ljetno vee.
57
Daljine se gledaju s tornja ko razlistano vrijeme. Jablanovi ume stihove, poeme, s visine tornja sve su stvari tajanstvene i nijeme. Sve stvari pod tornjem savladane lee i zemlja leti ko oblak iznad tjelesne tee: Krunidbena lopta u Tvojoj premudroj Ruci, Nebeski Knee! Pogled se ko riba nad oblacima baca iznad pijuka pajeg, gusaka i raca, iznad krovova starih, gdje prede topla maca, pogled daleko s tornja nad hridine plovi. Planine, kronje, mirisni talasi uma, sve to tone u krugu ploveeg Uma, i neznatne ljudske kretnje, i taljiga kripa povrh mranoga druma.
Pod tornjem je starinsko groblje: razgovor lubanja. Pla alosne vrbe nad mrtvim konjanikom koji je umro na usni sa svoje drage likom, u grmljavini bitke, galopa i posmrtnih bubanja. Pod tornjem gnjije gnjili apat starih vrtova gdje venu djevojke u pratnji lijenih hrtova; apat jesenje suhe sagnjile kronje i ekanja nona i djevojake pronje.
58
Pod tornjem cvate kult srnine kretnje, niz drvorede tune bezizgledne etnje. Tu zvon odbija sate, sjaji luna, a ivot gnjije ko spomenar od baruna, ko slaboumno djeje sricanje, ko slatkobolno stvari ticanje, i ranjavo i pjano klicanje, i lutanje i vjeno skitanje, pred tkaninama tmine tuno pitanje, i vjeno, nijemo prazno lutanje u zavjesi zvjezdane putanje.
Pod tornjem cvre pjesme cvraka, jesenje cvatu boje, dah toplog enskog krila, pijanog slijepog srca, krvavog bila, pod blagoslovom crkve ljubavna idila: labui meki vrat i titraj svilen kao svilen vlat. Koluti tamjana iz posude dimne, udari truba, u orguljama himne, zaviajnog dima okomiti pramen, kupina na brijegu, na ognjitu plamen, pla za toplom sobom iz maglene tuine, zaahureno stanje, kad vriju vrue sanje, i kad za none bure tiho cure otkucaji ure.
59
Oko tornja uma tiho uti, u visine stremi. Svaka pojedina grana znai prodor tamnih ila k svjetlosti i suncu. S proplanaka modrih na vrhuncu modre se stabla kao stupovi nijemi. Po umi puu ljudi blijedi ko otrovne gljive, odjekuje glas ljudski ko rika tune ivotinje to cijepa korijenje za stvari svoje tune sirotinje gdje se krovovi dime i gdje su izbe sive. Cijepaju sjekirom ljudi tramove, pragove, krinje za leeve, za platno, za gozbe i za svinje. Ocalnim noem umu razaraju i gule za vjeala i za frule.
Strai nad umom toranj nad sitnim naporom ljudi, i bronano zvono umorno prastaru pjesmu gudi: da teemo i mi i stvari da teku za nas, u razmicanju svega i mi smo pukotina. U previranju bilja, ruda i ivotinja, razlistava se vjenost juer kao danas. Mi cvatemo i boje cvatu za nas i glasovi venu i klokou vrela, i piju srca krvava i vrela pod tornjem bojim gdje pauina zvjezdana se sprela. A sve je slika nebeskog Opijela, i sve je Tijelo Boanskoga Tijela.
60
Strai toranj nad krajem ko brljanom ovita kula, nad klokotom voda, nad pjesmom ptica i glazbama frula. Strai toranj ko tvra, barokna bijela figura. Nad talasom ume oblak se smolavi pui: tmast, neproziran, taman, munjinom trudan ko bura. To se Nepoznat Netko ahira u dui i baroknu kulu tornja tvornikim dimnjakom rui.
Dimnjak se pui ko laa nad talasom modrine, sirena svira, zmijski remenje plazi. Dimnjak nad krajinom ko gorostas gazi, a Gospodnje Oko s tornja nepomino pazi s rimskim maem u ruci, na vjekovnoj mrtvoj strai. Kakvi to poroci niu i rastu nove lai i kako se ljudi umorno vuku po stazi? Nad oranicama i sviralom pastira dimnjak kao svira novu pjesmu svira. Nad crkvenim tornjem, nad svodom od kamena, pjeva dimnjak napjev plamena.
61
U nama vrije vrutak vrue lave, ovjek je topla zvijer pod pojasima neba. Na naem dlanu cvate topla kora hljeba, a krv nam je zvjezdana za mlane noi plave. U mesu naem ima meteorskog vrutka, i ovjek je lava, a nije votana lutka. ovjek je sazdan od trideset i tri luka, ko tetiva je laka svaka naa ruka, a glava nam je puna snova ko laama bogata luka.
udi se prastari toranj i pali svjetlost od mirisna loja, oblake dima nanosi vjetar i grmljavinu stroja. Dosta je varavih slika kakvih ni na nebu nema: treperenja prsta, srca, due nemira, dosta nam je glazbe sfera, svemira! Ve novo jedro raste i nova se plovidba sprema; nas nosi zanos, izgara nas trema, i hoemo dimom da damo putokaze: to nee biti cvjetne na oltaru vaze, ni apokalipsa, ni odsjaj aneoskog ljema.
62
Kretnje su stroja svakodnevne i jasne: stroj gleda na stvari kakve stvari jesu. Strojevi danas tornja temeljima tresu, i svjetlost votanica polagano gasne. Dosta je svetake krvi, katakomba, riba, strojeva vjetar danas ve nove obraze iba. O, dosta je blata, umiranja, gliba, ve kola krv i srce ovjeka se giba ko laa u staklenu luku, na radost umornog tijela i krvavih ljudskih ruku.
Dimnjaci tvorniki plove ko predveernje lae sa svrdlajima pare i mrane olovne ae. Iznad dolina i polja i umornih tunih ljudi dimnjak ko svjetionik gori, sirena budnicu gudi. Grmljavina stroja povrh krovova pjeva, kao putokaz novi odvaja desno od lijeva.
63
Pjeva nam dimnjak, aavo, olovno, mrano, u predveerje sivo, oblano i mlano, kad tornjevi zvone peludne sonete, oblaine dima ko olujine prijete. I dok toranj uva u grobnici skelete, kovitljaji dima nad tornjevima lete, ko gleeri rastu i kao poar svijete. Pjeva nam dimnjak nad truleom samotnih etnja, nad nemirom intimne vage i nevidljivih smetnja, nad oklopom sjajnim drvenoga sveca, nad probodenim srcem to na oltaru jeca, nad pjesmom zvona i crvotonog crva, nad maglama sivim, nad bogom od drva: kako je predveerje to e u zvjezdanom platu ovjek presaditi zemlju u staklenu batu.
Kako je Zemlja sestra us'janih meteorita i kako lebdi ko zvijezda iznad njiva i ita. U talasu zvjezdanih mijena, Herkula, Skorpiona, u pauini zlatnoj blistavih eona, nad pojasima neba, Blizanaca, Vage, Zemlja zvoni napjev zanosa i snage. Ko svjetiljka nad mrakom smrti i lai i ljage, zvjezdana Zemlja se kupa u zanosu tihe drage. U azurnom biljuru neba, u modrom moru veeri, blistaju stakla Zemlje kao gorui gleeri. Gasne tkanina dana iznad naeg nijemog fosfornog meridijana.
64
ZIMA NA ODLASKU
S Orionom ko sa cimbalom putuje zima noas k junim zvijezdama. Sa grmljavinom nonih vlakova, uz maglen muk, u suknu mrakova, putuje zima noas k junim zvijezdama. Vjetrokazi, tornji, mostovi vjetrova toplih slute mlazove. Ostavlja zima noas mrazove, ko topla voda klokoe i tee u mutno, mrano, zadimljeno vee.
JERUZALEMSKI DIJALOG
- A tako? On je iz Nazareta? - Pa naravno: piljarica na uglu - to mu je roena teta! - A ja sam ula da je on nezakonito dijete i da mu otac ulice mete. - Roen je u tali, to je stalno; uope: podrijetlo toga deka je nejasno i kalno. S nekakvim starcem da mu se klati mati. Tko bi mogao, gospa, sve te skandale znati? - Pa dobro. Ima li on kakve kole? Je li svrio maturu? - Ali! Gospa se po svoj prilici ali! Kakvu boju maturu? Neki dan na cesti poljubio je jednu javnu curu! S dangubama pije; za njim idu sami bokci, slijepci i ribari, a sad je stao i djecu da nam kvari. Ve su i prijave stale da protiv njega policiji stiu. Pazite dobro, gospa, taj e deko svriti na kriu!
65
LIRSKI MOTIVI U PROZI

GOLGOTA
Na Veliki petak poslije podne, kada su ubili ovjeka, nije bilo patosa ni stihova. Nije ni nebo puklo. Bilo je sve sivo i spremalo se na kiu. ovjek je visio kao tolike i tolike hiljade prije njega. Oficir jedan rimski doao je da vidi to radi patrola pod raspelom, a vojnici kockahu se na strai. Oficir je bio nervozan. Mislio je o dopustu, o enama, o nekoj bolesti to mu se stala javljati na koi i stao je da grdi strametra da je to nevjerojatno da se tu strametrovi soldati kartaju na strai. - A kakve su ono ene ondje kraj mrtvaca? Odmah da ste ih rastjerali, u ime zakona! Jeste li me razumjeli? Mar! ulo se kako straari viu na ene, i ene su (jedna za drugom) nestale u dolini. Padala je proljetna polutmina. Negdje pod zidinama tvrave zavijalo je pseto i ula se krebetaljka gubavca. Bilo je sve tiho.
LIRSKA VARIJACIJA O JESENJEM SUTONU

Stigli smo u jesen. Juer jo stajalo je ljeto pred naim oknima sa sputenim roletnama, s vedrinom i s mokrim pasjim jezicima. itave noi kruile su ulicama acetilenke sladoledara kao ribarske lae po mjeseini. A jutros dola je pod prozore jesen, tuna i maglena. ulo se pucketanje vatre pod kotlom siromaha, a crkvena zvona plakala su u daljini kao to se plae kad po kutovima soba umiru noni leptiri i kad se u kronjama uje tiho utanje bolesnoga lia. U elegantnoj spirali zemaljska se lopta spustila u hladne zone i odsada dalje putujemo zamotani ledom, gledajui kroz rosnato staklo kako se pue konjske nozdrve i kako se dime vatre kestenjara. Ljeto bilo je miriljivo i zlatno kao razrezana dinja na srebrnom pladnju, a sada dolazi jesen kad ovjek luta ulicama i gleda tue stanove i kure, sive, nerasvijetljene kue, kao poderane, musave provincijalne kulise. Ljeto je bilo rasvijetljeno kao sveana predstava kad se na pozornici svi predmeti kupaju u arobnoj svjetlosti la Fragonard, a sada, poslije skupocjenih goblena i prozirnih dalekih sunanih perspektiva, siva sutonja alost i lepet dralova nad naim glavama. dralovi lete u Egipat, a mi ostajemo na blatnome dnu naih ulica, koraamo sputene glave i gledamo kure, sive, alosne kue i kretanje sjenki po nepoznatim tuim stanovima. Ima stanova, pod prljavim, neprozirnim staklom, koji se otvaraju tek pred suton kad se povjetarce predveernje igra bijelim tirkanim zavjesama to vise na staromodnim karniama, na masivnim drvenim kolutima, svezane pagom. Na tim jeftinim bazarskim zavjesama lete leptiri, cvatu tijelovske rue i amoreti se igraju na oblacima girlandama kruaka i dinja i udestvenoga lia to cvate kao Andersenov lopo po jezerima gdje snivaju potopljene prie. U takvim alosnim stanovima mirie po bijeloj kavi i kamforu. Tu se po parketima uje smucanje pustenih papua kakve zubobolne stare babuke koja sva zamotana u vunene rupce eka u polutmini alkovena svoju polaganu smrt. Tu su zidovi tamnozeleni, a ormari politirani, s figurama svetaca od gipsa: Majka Boja Lurdska s modrim florom, a sveti Josip u crvenoj togi sa zlatnim meanderom. Te alosne,
66
tamne sjeverne sobe to se kao uzidane kutije tajnovito zrae i otvaraju u jesenjoj polutmini, to su domovi kancelistike bijede gdje se Prvi u Mjesecu eka ve godinama kao jedini svijetli dan u kalendaru. Prvoga unose se u takve stanove banknote, plaaju se dugovi i kripi korpa puna peceraja: vreice rie, sapuni s lavljim glavama, kutije Franckove kave s mlinom i modrim monogramima i malom lokomotivom to vue za sobom vagone, pune cikorije i kave; meu tim duguljastim paketima makarona, meu tim branom i klobukom cukora, meu tim flaama s uljem i rumom, jedina radost za slabokrvnu blijedu djecu: paketi cveba. Ta slabokrvna fantastina djeca putuju preko izribanih tabla svojih kuhinjskih stolova kao preko Oceana i, grickajui cvebe, sanjaju o prekomorskim otocima. Daleke tropske zemlje, zelena mora, piramide naranda, ananasa, smokava i mirisnog groa; svilorepe papige i Crnci s nojevim perjem i koraljima. Lae! Divne prekomorske lakirane lae! Ribe, koljke, spuve i modri otoci u daljini! U takvim stanovima je polutmina rasvijetljena duicom to svjetluca u crvenoj ai za nepoznate pokojnike, a pisma stiu na velike razmake. Ili je netko umro ili se javlja dug. "Teti u provinciji natekle su noge, maca se omacila, pelargonija je uvenula." Po tim stanovima hodaju sive kostobolne ene pognute u kriima i itave dane prenose stare poderane stolice, iz jednoga kuta u drugi; briu prah po politurama i mau prolaznicima prljavim pranjavim krpama. Te alosne ene pate se pod teretom svoje vlastite bijede, a kad sanjaju o srei, onda ta srea izgleda kao nevjerojatni interijer suvremenog fabrikog stana: zlatna blistava javorovina u ruiastom osvjetljenju, a u ovalnom ogledalu psihe odraavaju se uti svileni popluni. Nad branim posteljama oleografija Murillove Madone u zlatnom okviru pod staklom, a stijene arene s "modernim" patronama. Meu svojim ubladekastenima i sadrenim svecima, uz palucanje duice, te alosne sirote sanjaju o "luksuzu" malih vunenih beba na puderdozama s dugorepim fazankama na poklopcima od ruiastog alabastera. U alosnoj jednolinosti svoje sive svakodnevnosti, ta infantilna lirika siromanih ena, lirika u kojoj se sanja o zlatnoruiastoj javorovini i o bibelotima od porculana koji klimaju glavom kao mali kitajski mandarini, to je fosforesciranje dua to umiru od enje za jesenjih sutona. Prolazi ovjek u sutonu ulicom i osjea kako se iz sivih i neprozraenih stanova dimi enja za sunanim sobama, za radou, za ljetom to je otputovalo prole noi s pticama u Egipat. Negdje u polutmini neijega stana izbila je starinska ura - Tri etvrti! I dok na pogled bludi po kakvoj pivnici gdje se uz svijetlo lojanice mue znojne slukinje s peglama, i dok se uje kripa staklenih vrata kakvog odrpanog grajzleraja, jo uvijek, u tihim titrajima nad sutonjim amorom ulice, zvoni iznad svega jedna starinska ura i plae u polutmini stara talijanska arija. (Ta ura visi sigurno u zlatnom okviru: iznad kadrana vidi se Kapitulacija kod Vilgosa: generali Bem i Klapka predaju svoje sablje u ruke ruskom generalu; u pozadini plamti poar, a jedan se bijeli pastuh protegnuo u prvome planu.) Netko je pronio svjetiljku kroz stan: vide se vitrine pune crvenog i modrog porculana i kopija slatkog inkveento-klasika u baroknoj rami s nadnaravnim akantusom i rascvalim perunikama od pozlaenoga gipsa. Tu, u tom gospodskom stanu, zacijelo stanuje kakva presvijetla gospoa Udova, banska savjetnikovica, tuinskog podrijetla, s predikatom, s grbom i s obiteljskom predajom. To je osamdesetogodinja matrona s bijelom Louis-Philippe-kapicom i sedefnim zubalom. Njen stariji gospodin sin je Feldmarschalleutnant u Beu, a najmlai njen ljubimac mui se u provinciji kao visoki austrijski inovnik brodolomac koji plae nad svojim potonulim laama: "Gdje su oni zlatni dani kad se putovalo svakih ferija u Dolomite, na Vrpsko jezero, u Badgastein?" Stara dama sjedi uz prozor u jednom "mauvais-gout"4-medaljon-naslonjau, s bidermajerskim arenim jastucima i s nogom na amerlu gdje lei izvezeni bijeli vuneni pudl uz koaricu punu anemona, Marechal-Niel-rua5 i rascvalih georgina. Zapalila se pod prozorom zelenkasto plinska svjetiljka i pao je odraz po onom bijelom napudranom licu to se u taj momenat priinilo votanim kao posmrtna maska. To sjedi uz prozor sama Smrt i nepomino zuri vizavi u bijelu modernu
4 5
(franc.), lo ukus grimizne rue nazvane po francuskom maralu Adolpheu Nielu (1802-1869)
67
trokatnicu na drugoj strani drvoreda. I dok kua sa starom gospoom na prozoru govori o alosnoj prolosti i o tome kako se ivot hitro mijenja kao kulise poslije predstave, dok se s te tmurne i nerasvijetljene kue truni fasada i ovjek stoji nad njom kao nad otvorenim grobom, dotle su prijeko, u suprotnoj zgradi, svi prozori rasvijetljeni i iz svilene etrunastosvijetle rasvjete uje se crnaka pjesma fonografa: "Lucky day".6 Ta zgrada na junoj strani drvoreda je suvremena, moderna svijetla kua, kao izrezana iz najnovijeg holandskog graditeljskog urnala: prozori amerikanske paetvorine, kuhinje obloene ploicama od majolike, balkoni, cvijee, crveno-ute tende na ravnome krovu za sunane kupelji, sve je to bijelo, zdravo, ivotno! Kroz otvorene etvorine prozora vide se suvremeni panoptikumi parvenijskih stanova: masivni fabriki Chippendale-stolovi od tvrde trenjevine, stolice s tekim graviranim orolavljim nogama, trbuasti bifei, arene tapete s glorijetama, sa zlatnim ljiljanima, s Kolombinama i Trnoruicama i skupocjeni svijenjaci na okovanim lancima! Tu, po tim stijenama tim stijenama su slike sunani bijeli pleneri i grubi goli enski likovi; sagovi su nepatvoreni i skupi, a sobarice kreu se uljudno i tiho u crnini, s bijelim ipkastim manama u kosi. U tim rasvijetljenim prostorima stanuju predstavnici Gospodstva Anno Domini 1915-1935. Kako je bijedna spram toga ona smrdljiva kuhinja prijeko u pljesnivoj pivnici (tri metra pod zemljom), s prljavim stolnjakom od vikslajnvanda i s velikom zdjelom punom baula s octom i uljem! Nad stolom u vlanoj omaglici dimi se petrolejka i jedan se modri (nedovreni) dimnjaar razgovara sa curom na forgedrukt platnu nad tednjakom: sve izvezeno tekom i nezgrapnom rukom i jeftinim crvenim koncem. U toj podzemnoj kuhinji vae se gorak kruh, a prijeko, kod gospode, smiju se crnci i pjevaju grube poskoice na mjeseini: "Negdje daleko na blistavom Kongu". Pada jesenji suton po ulici. Kua sa starom blijedom gospoom na prozoru, crnake pjesme, uti drvoredi, daleki amor grada, sve se to gubi u sivim tkaninama tmine i nestaje kao magla. Sve te jednokatnice s reljefnim Dijanama i hrtovima, s grbovima, kacigama i oklopima od gipsa, svi ti portali i renesansni prozorni okviri s golubinjim gnijezdima pod fasadom, sve to tone u sumraku i postaje sivi obris na zelenkastoj plinskoj rasvjeti. Starinske sive kue u takvima momentima stoje tihe sa zatvorenim i prljavim staklima po oknima, tako tihe i prazne kao da su svi u njima pomrli. Titraju po tamnim sobama kandila, a po jednom stubitu, oploenom modrobijelim etvorinama i sa staromodnim dvokrilnim vratima, uokvirenim crveno-utim stakalcima, odjekuje Grieg. Kao usidrene lae u lukama, tako stoje kue u sutonu po ulicama gradskim, po rasvijetljenim kajitama gibaju se putnici, kefaju se odijela, zrai se posteljina, pue se dimnjaci, slue se veere, putuje se u smrt! A kue stoje sa rasvijetljenim stanovima, mirne, dostojanstvene, od putnika po svojim sobama na nadnaravni razmak. Kue su nijeme i mudre: kue znaju da crni barjaci vise danas, a sutra trobojke, da nad gradom putuju zvijezde i oblaci i dralovi! Kue sluaju amor pod sobom na ulicama, i svi ti uveli drvoredi, i sve te sutonje tiine, i sva ta jutarnja svitanja u olovnim odrazima po staklima, sve to dolazi i nestaje u tihom ritmu prolaznosti. Kao kljunovi rasvijetljenih laa, tako putuju krovovi kua iz jesenjih sutona u zimske oluje, i dok se uz fijuk sjevera oko dimnjaka pue snjeni oblaci, kue putuju mirno i dostojanstveno pravcem na ljetno podne. Kue znaju da se putuje kroz snijeg i urlanje vihora u ljetne pasje tiine kad od ege pucaju po tavanima stara ogledala i kad se crepovi znoje kao da su namazani uljem. Pod kuama prolaze sprovodi i svadbene povorke i u svemu tom meteu veernjih dekoracija kue stoje stoljetne kao stari slonovi: oderane, zamazane, sive, tiho mirkaju svojim oknima i ute. Kue dobro poznaju ljude i stjenice i kratkotrajnost ivota ljudi i stjenica. Kue znaju mnogo vie od svojih slijepih i strastvenih stanara i putnika. Ondje, gdje su jo neki dan iznijeli grobari jednu gospou u krinolini, sjedi veeras gospoa banska savjetnikovica i eka da po Nju dou one staklene zlatne karuce sa crnom livriranom poslugom i da je crni viteki etvoropreg odveze na posljednju etnju po gradskim drvoredima. A prijeko, u prvom spratu, svijetle veeras svjetiljke od tri stotine vata, zuje
6
(engl.), "Sretan dan"
68
ventilatori, sviraju radio-antene i pjevaju crnci. Juer jo odzvanjahu tom tihom ulicom po tim istim haustorima rogovi crno-ute dilianse, a veeras stoji pred palaom rasvijetljeni Targa-Florio sa 100 HP, s livriranim oferom, s elektrinim sijalicama, s pli-naslonjaima, s grijalicama, s patentzavorima, sa svilenim zavjesama, s rascvalim crvenim ruama i bijelim svilenim Pierrotom kao talismanom nad bruenim kristalnim ovalom iznad stranjeg sjedala. Tu, gdje su juer nosili gospou groficu u zlatnoj nosiljci, smiju se veeras mladii i djevojice s tenis-reketima u bjelini, i kao to su juer pjevali kanarinci, danas zuji radio. Tu, gdje se neku no protegnula blijeda figura oajnika s prostrijeljenom lubanjom, veeras lumpuju neki ludi veeljaci. To su sigurno glumci, pjevai, sretni ljudi, jer su stijene njihove sobe pune trijumfalne slave, trobojnica i lovora! Ti ljudi pjevaju, i uz zveku glazbe, um raketa i bengalske rasvjete putuju u karucama slave i ovacija: po tim zlatnim vitrinama sjaju visoki ordeni, maurske vaze, srebrni maevi i vrpce sa zlatnim pismenima i nezaboravnim datumima. A kue gledaju te svoje putnike nijemo, indiferentno i mudro. Kue se ude tim krhkim, blijedim, kostobolnim pojavama to se zalijeu u rasvijetljene stanove kao noni leptiri i kao slijepi mievi, slijepi za sve to nije trenutak njihovog linog, subjektivnog uitka. Kue dobro poznaju svoje stanare. Juer jo u nanking-hlaama sa cilindrom i sa slatkom romansom na usni, a danas s partijom mahjonga i sa ekom u depu, taj je prolaznik po sobama ostao jedan te isti: glup i drzak ako mu potpis vrijedi vreicu cekina, a alostan ako nema da produi mjenice. Od idilinih staraca, koji zalijevaju svoje pelargonije, do biznismena i LuckyDay-crnake glazbe nije se promijenilo nita. Pale se svijetla pred fotografijama pokojnika, pije se vino i sviraju glazbe, a po ormarima uva se zlato. Mijenjaju se putnici jedni za drugima, putuju kroz sobe i umiru kao lie po drvoredima u jesenjem sutonu. A onda dolazi metla, no i smee. Na jednoj crkvi u kamenome centru Grada odbija zvono na zvoniku. Titra kandilo u polutmini crkvene lae, a mramorni grbovi s biskupskim mitrama, raspela, sveci i aneli na portalu, sve to stoji kao crna kulisa. Pada jesenji suton i sve je tiho i alosno. Dok tako centar grada tone u graanskoj tiini, predgrae obavijeno je gustim oblakom ae i dima, na osvjetljenju bogenlampa svi predmeti izgledaju sivi kao da su izliveni od termitskoga pepela i posuti betonskim branom. Uz nekakve zgrade s dorskim i jonskim mramornim stupovima, uz marijaterezijanske soldake magazine s okomitim zlatnim gromovodima, u blatu i u smradu, bez asfalta i bez kanala, stoji predgrae. Tu su stanovi smrdljivi kavezi menaerija, tu se pue koksove pei i tvorniki dimnjaci, a na rasvijetljenim etvorinama u tamnonaranastoj pari plazi transmisiono remenje strojeva. Nered i Siromatvo. Tu stanuje Proleter, brat onog istog Proletera koga tako dobro poznaju i George Grosz i carinik Rousseau i pokojni Vahtangov. Tu mlade djevojke u batistnoj bluzi s cvjetiima izgovaraju prostake i surove rijei tako jednostavno i naivno kao to se sve tu zbiva prirodno i jednostavno. Naoko i na prvi pogled: bez ivaca. Zamazana djeca, drvenjare polijepljene katran-papirom, limene table za Palma-gumipete, i mlade suiave krezube ene. Drvene psetarnice u kojima stanuju bolesni ljudi, poderane krpe kao zavjese na oknima iza kojih zijeva tmina. Na jednom prozoru alica puna crne kave, jedna kefa, jedna lica i prazna plehnata kutija za Admiral-pastu. Prani, sivi truli plotovi, izgaeni cvijetnjaci sa zelenjem i staklenim kuglama. A izmeu svega toga tiho i elegantno, u obloj krivulji, po gvozdenim inama, to na odrazu kolodvorskih svjetiljaka blistaju kao staniol, giba se zmijski neujno jedna Pullmangarnitura s najnovijim belgijskim strojem na est cilindara. U rasvijetljenim oknima luksurioznoga Ekspresa Svijet Internacionale, Skandala i Blefa. Konati kovezi sa slikom venecijanske Santa Maria della Salute, s londonskim Carlton-monogramom, s vinjetama meunarodnih fashionable hotela. Skupocjene rukavice od jelenje koe, Dunhill-lule, pepita putnike kape. Porculanske ploice s engleskim i francuskim slovima, jelovnici, livrirani sluge, crveni sagovi i miris spavaih vagona: aa, lizol i kolonjska voda. To Njegovo Velianstvo Ljudevit etrnaesti putuje smradnom plebejskom provincijom. Nestalo je crvenkaste mahagoni-boje utom mjedi okovanih luksuznih vagona, nestale su crvene svjetiljke u tmini, a iz jedne krme iza plota uje se harmonika. Nad predgraem pui se alost jesenjeg predveerja. Svi se ljudi miu tu kao drvene igrake u sivoj
69
zamazanoj kutiji. Lica grubo izrezana pastirskom kebom i namazana karminom; kretnje tvrde i olovne, glasovi prepukli i gluhi. ene se znoje nad parhetima, djeca plau, a kroz dudovu aleju prokasao je fijaker s dvije gladne orave kobile. Robovi. Znojni i ogromni, poderani i gladni robovi. Povorke robova po blatnim ulicama, iza kojih ostaje u zraku vonj izmuena tijela kao da su pred nama pronijeli nagnjila mrtvaca. Preko blata prosuo se odraz zlatnoga brokata jedne Brijanice gdje su ogledala omotana tilom, gdje mirie po prostom parfemu i po karbolu, i gdje se "Bubikopf ia za est Dini". Karameli i kraherli na svijetlu lojanice pod jednim atorom gdje gnjiju kruke, zamotane u stare novine. Plotovi u sivoj boji predveerja i oblaci s dalekom zelenkastom rasvjetom gradskoga Centra. Tu ive ljudi u rasklimanim posteljama s prugastom perinom, tu se kune i pljuje po podu i umire jeftino. Govori se o tanculu i o nogometu, pije se medica u nedjelju i igra se tombola uz svirku orkestriona. Tu je predgrae i tu pada teka, umorna, blatna no kad se pue petrolejke i laju psi. A na terasama hotela u Gradu razgaraju se kristalni crveni ljiljani i prima u fraku intonira: "My baby blues", majoneze, lososovina, miriljive patete, zlatno vino, brokat i srebro. Prola su siromana mrtvaka kola sa crnim zavjesama i srebrnom tkaninom, a jedna se crvenokosa ena nasmijala glasno, i taj je smijeh odjeknuo kao razbita aa. To je ve No dola u grad, i magla, i jesen. dralovi putuju u Egipat! Neka bosa djevojica prodaje katarinice. Blizu su Svi sveti.
MONOLOG GNJILA OVJEKA

Suton je, a ja mislim o sebi kako sve moje znai zabunu: zaet a nedovren posao. Znai opsjednutost niskostepenu, klupko gluposti to se zaplee. I sedam godina vakanja, i gvalju bola u duniku neprovakanu. Nedostojno stanje veeras kao to je bilo prije sedam godina i kao to e biti i poslije sedam godina. Suton je, a ja mislim o sebi i o tome kako e se poslije tridesethiljada sutona svjetiljke u gradu isto tako paliti kao to se pale veeras, i kako e ivot po ovim ulicama umiti kao veeras to umi, i netko e biti isto tako snuden kao ja. I njegov e ivot biti neprovakana gvalja bola i zabuna i nedovren posao. Svi mi nosimo zastave, ali su najtee borbe u sutonu kad se osjeaju sakriveni zakoni ivota kao olovo i kada je tea teka kao grob.
NO U BOLNICI
Stajao je mladi nad samrtnom posteljom jednoga ovjeka kome su razrezali grkljan. Sukrvica je pitala u staklenoj cjevici u grkljanu i glas umiruega pjenio se u cjevici kao slina u kamiu. ovjek sa cjevicom u grkljanu, osamljen i ostavljen, govorio je o ivotu u ovim naim jarugama. - Djeae moj! Ne nadaj se niemu! Kao svijetla lopta dodirnut e zlatne lai tvoju putanju i ostat e fosforni trag za tim nebeskim loptama, a ruka grit e ti se za njima prazna! O toj e fosfornoj praini sanjati, djeae moj, godine i godine! Ti e sanjati i samotovati u zemlji gdje su ljudi jadni i neuki i gdje novine zaudaraju kao zahodi u provinciji. Tinjat e kao svjetiljka na vjetru, u nepismenoj i glupoj tmini po kojoj puu odvratne sjene gluposti i podlosti, gladne zlobe i zavisti. Iza tvojih lea nacerene nakaze i sablasne lai, a pred tobom crno. Iza tvojih lea novine i smrad, pred tobom neznanje i pono. Kroz te ponore i jaruge ti si se, djeae moj, zaputio nevin kao jutro, poletio si kao krijesnica da svojom trenutanom iskriavou obasja bezdno. Blagoslovljen bio put tvoj, djeae nevini!
70
PJESMA U PROLJETNOJ NOI

Dolazi proljee i to se osjea po treperenju svjetiljaka ulinih i po dubljini prostornoj i po tome to se tople magle razlijevaju gradskim ulicama. Topla je rijena para kao topal dim i plove po njoj kuerine kao nasukane lae pogaslih okana; modrikasta topla para krui oko laa u horizontalama. Dolazi proljee, trudno novim doivljajima i teko kao nogostup alosti i tuge. Nema u tom proljeu odjeka vriske kentaurske ni zveka dipala. Nije to proljee skladno ni veliko kao slike po kojima djecu poduavaju elementima godinjih doba. Na slikama kolskim orai oru, potoci ubore i laste krue oko bijelog okreenog zvonika. Sve se na tim slikama zbiva po jednostavnom i prostom zakonu kao to su jednostavne reenice u djejim zadanicama: snijeg kopni, laste se vraaju. Nema svega toga u dolasku ovoga proljea, i sve je nezgrapno i razbito. Dolazi proljee kao slijepac u praznoj ulici. Prazna je ulica i iz daljine uje se korak, nesiguran i kolebljiv. Po snjenoj bljuzgavici tapka slijepac, teturajui pijano i teko. Slijepac batinom pipa put i vaui pogaslu cigaru smjeka se glasno. Crno psetance njuka tragom slijepca i veselo mae repom. A sva su okna crna i sva vrata su zakljuana. uje se kako negdje u limenom lijebu kaplje voda.
DJEVOJKA MEU ZVIJERIMA

Sa drvosjeama u istome vagonu putovala je mlada djevojka. Drvosjee vonjahu po dimu i rakiji; crni, tvrdi, okorjeli gortaci, s tekim plosnatim sjekiretinama, omotanima krvavom ovnujskom koom, ti su gorostasi utjeli. Blistala je svjetlucava solingenska ocjel njinih kvrgavih balta i satara, osjeala se u zraku potitenost u kojoj se ljudi prodiru kao krvavi psi. Od ruke do ruke kolao je mjei, te bi gortaci, mutnih i krvavih oiju, okvasili grlo. Vidjele se jabuice kako se miu iznad rutavih prsiju i ulo se vino kako klokoe. A oi djevojke blistale su kao svjetiljke. U modrozelenoj bistrini njena pogleda blistale su vode proljetne. Duguljasti njeni mekani listovi pod tkaninom, noni zglobovi omotani prozirnim tkivom arape, sve je to rastakalo neto od prhke gipkosti umskih sjenka, u hladovini, o podne kada sunane zrake potitravaju meu liem. Teki i nezgrapni drvosjee, sa svojim irokim otricama u ruci, upijahu te djevojake oblike od spuvastoga vora mekane kose na vratu do jedva nabubrelih bradavica pod bijelim i prozirnim batistom, te, vaui duhan i otpljucavajui prostaki, stiskahu prstima kvrgave drke svojih sjekira. Voz se probijao iz jednog tunela u drugi. Kada bi poslije crne i zadimljene stanke, pune lupe gvoa i trenje stakala, opet sinula sunana rasvjeta, osjealo se kako je djevojka uznemirena. U tunelskoj tmini, isprecrtanoj nitima vrcavih varnica na prozorskoj etvorini, odzvanjao je smijeh drvosjea. Kruila je od uha do uha jedna sablasna rije, i oko djevojke svjetlucali su i tinjali praumski ognjii i krijesili se na dnu tamnih onih ivinskih upljina kao okomiti sumporasti zarezi. Ta mlada djevojka s proljetnim oima sjala je u onom vagonu kao ekvinokcijalna rasvjeta i brzice gorske umile su meu peinama, i voz je soptao i cvijee je cvalo uto. Pogledi mukaraca plazili su po djevojci kao debele, masne zmijurine, i ti su se zmijski, kolutastopuzavi pogledi gnijezdili u bijeloj djevojakoj zdjeli ispod pasa. Djevojka je osjeala te zmije kako puu po njenom tijelu, treperila je plaho, kao enka to se boji batina, a pogled joj je kruio po hridinama obasjanim suncem.
71
ENJA
Dogaa se to u jesenjoj noi kada pada kestenje po asfaltu i kada se uju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja enja za nekim tko bi bio dobar, na, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da piemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve to lei na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.
NEMIR
Nemir je u ovjeku. Glasovi. Dogaaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz ovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. ovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne uje nita nego gdjegdje klokotanje vode. To je vrijeme utnje, kada se ovjek pere od nemira i roni u tiinu.
MRTVI
Vee je. Gori svjetiljka na stolu zasjenjena, otkucava sat, parketi sjaju i porculan po vitrinama. Osjea se u zatvorenoj sobi gibanje meu predmetima. Jedna muha zuji i u irokim talasima razlijeva sjeanje na sunane podnevne proplanke sa kojih su pucali veliki izgledi. To je hip veernji kada se javlja misao na mrtve. Oni su prije nas u ovoj sobi ivjeli, disali, oekivali dogaaje, a danas ih nema. Za ove iste kvake su hvatali, a ovi isti parketi kriputali su pod njinom teinom, a danas im lica gasnu po fotografijama. Ako su gdjegod ostavili znakove olovkom na papirima, ti znaci blijede i gasnu. Sve nestaje. U crnoj svili pokopali smo ih i ono je sve blato, a ovdje stoje sobe po kojima gnjiju mozgovi u polutmini i tupa se enja ishlapljuje iz mozgova kao vonj kiseline iz nepoklopljene zdjele. I te e se modane zdjele rasplinuti i ishlapiti kao dim i kao ta alosna misao na mrtve to se javlja i nestaje. Nitko nema suvie razloga da se raduje.
SAMOA POSLJEDNJA
ovjek stupa u redu sa svojim prijateljima, u smijehu i u vinu. I nenadano objasni se ovjeku kako su ti ljudi (koje on u mislima nosi na dlanu i koje natapa svojom simpatijom kao biljke) spuvasti, mekani, slabi i nedostojni one crne teine to se oborila na njegovu glavu u onaj mah. Kod ove misli ovjek je nestao iz reda prijateljskog zavitlan crnom olujinom i pri tome svom posljednjem okretu u tminu on je jo uo za sobom razuzdan smijeh, viku, pjesme, a poslije se sve smirilo, kao u umi, kada je mjeseina, te samo stoje okomita gorostasna debla i klize kapljice po pauini. Nestalo je ovjeka i drugovi stali su da viu po ulicama, da lupaju po nekim kuama o kvake, da uznemiruju sebe i neke blinje suvinostima. Zemlja se zatim nekoliko puta pravilno okrenula oko osovine, a drugovi sastaju se opet po krmama, nalijevaju pune ae vina, opijaju se, pue; tako se sve pokrenulo dalje, kao toak mlina to melje vjeno. Netko se sjetio da se poslije skidanja mrtvake maske koa navlaila kao gumija, a netko da je i onoga momenta kada se sve svrilo sat otkucavao isto tako zvonko kao i prije toga; i tako se dim dimi, vino loe; toak melje, crne zastave, novine, dim. Dim. Nita nego dim.
72
PJESMA UMORA, TUGE I NESPOSOBNOSTI

Oh, javlja se ve najtea pjesma nad pjesmama, tualjka nadgrobna, pjesma o tome da padaju i upaju se sijedi uperci sa gole lubanje. Javlja se pjesma umora, tuge i nesposobnosti, kod ae vina, kao prebiti glas u grlu to boli kao neprogutana kost. Poslije raste do zavijanja pasjeg, u noi, na groblju kada je tmina i vjetar bruji nad raspelima. Zanos, to nas je drao kao vihor zrakoplove, rasplinuo se, i ovjek gmie bijedan kao crv. Gibanja su naa ostala kao tragovi usplahirene zvjerke u snijegu, a rijei nae - nae rijei u koje smo vjerovali kao u vjetar proljetni to razbija sante i donosi nabujale poplave, te su nam rijei ostale prazne. Srueni mostovi. Line praznine. Vino. Dim. Sjedimo po krmama i gledamo sami u sebe, pijemo i govorimo advokatski u obranu svojih vlastitih nesposobnosti i o sredini, o glupim malograanima u malenom provincijalnom gradu, o odvratnosti spram piskaranja kao produciranja robe, o jalovosti svakog napora, o nekoj divnoj mjesearskoj gesti to rui ovjeka sa vrha tornja, o zrakoplovstvu i o spasu u formulama, o pomanjkanju volje za obnovom, i tako sjedimo po krmama i govorimo, a na je govor pjesma umora, pjesma tuge i pjesma nesposobnosti. Htjeli bismo biti plivai protiv struje i htjeli bismo da porastemo, kao hrast na ravnici to kao stogodinji stoer stoji samotan na nebosklonu i prkosi nijemo, pokoravajui se sakrivenom zakonu zbivanja. Ali mi se grizemo za rep kao pobjesnjeli psi i u vinu mlatimo oko sebe sivim i bezbojnim reenicama kojima je glavna oznaka da su ranjave i bolne, a nemaju uglavnom subjekta ni predikata. Gibanje se usporava i rana postaje jaom od tijela. Otrov prodire i mi to osjeamo. Trube to zvee trube su poraza, svi su vlakovi ve davno otputovali i stanica je prazna. Sve lei na umoru i nae nas rijei prate umorno kao bakljonoe na sprovodu.
ENE NA KII
Na urevo godine hiljadu devet stotina i osamnaeste prireuje se dan siroadi. Pretpostavka da je karitativni rad samo palijativni pothvat da se sistem to dulje odri i da se prevrat socijalni odgodi u interesu vladajuih naslaga moda je ispravna kod veih gomila, no to je naa narodna zajednica. Mi, kakvi smo, kako smo i gdje smo, ne smijemo dopustiti propast ni jednog djeteta, ni jednog kvadratnog metra, ni jedne ovce nae. Dvanaest tisua gladne djece je izmeu Save i Drave na prehrani kod naeg naroda, a djecu treba odjenuti. Na urevo dakle neka dade svatko koliko moe. Vri time samo jednu narodnu obvezu.
Gledam ene gdje ekaju brano i petrolej na kii. Kod mene u pei pucketa vatra i modri plamici pleu u crvenom i toplo je. I puna je glazbe soba moja i snova i boja. A vani ludi vihor duva i pljuti kia sa snijegom. Na tom vjetru, ibane vodenim mlazom, ekaju ene na kii brano i petrolej. Po cijele dane stoje te ene na ulici, kia pada, a sive i crne magle sablasno se gone nad gradom. Pui
73
se kiselkasti miris hljeba i vonj pjenice iz magle, a gladne ene, prljave, bolesne, trudne ene ekaju i ekaju. Pada aavi snijeg, a gomila golog gladnog roblja stisla se kao jato oprenih ptica, zavila se u raznobojne krpe i alove - gdjegdje po koji tuni razderani kiobran - drhturi i zebe na crnim lokvama kinice to se lije po crnom asfaltu. Nijema jadna tualjka die se u magle, a ne uje je nitko. Ludi grad pije, opija se i plee, a te ene stoje i ekaju. Voze zakukuljeni ljudi teretna kola krcata bijelim nabijenim branenim vreama, pljuckaju po enama, drae ih i smiju im se. Blijedi fenjerii plamte u grivama crnih konja - suton e, kia i zvona u daljini, a iz krme uje se pijana dreka i harmonika. O, trula je to gomila gnjilog i ranjavog mesa to u arenim krpama zamotana podmuklo uti i na kii eka brano i petrolej. A onda prenose to brano ene u crvenom papiru, a vjetar iba kiom i prodire papir, te se brano prosipa u vodu, u blato, razbijaju se boce, prolijeva se petrolej, plae se, narie i kune. Bijeda. Siva i dosadna. Bolesna. Izazovna. A vjetar svira i prosipa crvene pregrti trulog lia, osjea se kako je sve u prirodi trulo i bolesno, kako umire i propada. A ptice visoko nad krovovima pijuu - moda lete k piramidama, o, daleko, na jug, u toplinu gdje mjeseina mirie i gdje nema klanja. A ovdje je nebo crno, nariu zvona i pjevaju o Apsolutnom. Zvona pjevaju da bog stanuje u crkvama, a u utrobama crnih crkvenih laa fanatici viu da treba da ivimo kao ptice jer je ovjeka bog stvorio kao pticu nebesku! A mi u krvi stojimo do pojasa i nismo ptice, nego gadovi! I sveci su nai bijeli, jer smo mi crni, te da polou ovu nau krv i nau rakiju i na bol, neastivi bi postali kao i mi to smo. Poavolili bi se na ovoj prokletoj planeti na kojoj se ljudi kolju ve etvrtu godinu kao zvjerovi, a nitko ne zna pravoga razloga ovoj mrnji kojom se prosjaci mrze meusobno. Zato ekaju te ene na kii i na vjetru i zato se pate? Zato plau te udovice na kii i zato tako gluhonijemo pokapaju svoje vlastito meso te ratne majke, promatrajui sprovod svoje djece kao u snu? Zato zar da se probijaju kroz ove bolesne magle, da poderu jo koju mrvu i zatuku po koje ivine i da mu polou krv (na kakav veliki svetac koji je crveno zapisan u kalendaru), a onda da klonu, ute i krezube i isprebijane, pa da ih zabiju u sanduk i bace u ilovau gnjecavu i mokru. A na sprovodu da zaplau njina djeica sitna, krastava i bosa, to su se sad sakrila od zime pod suknju matere i to modra gladuju na cesti, djeca koja rastu za nove pokolje! Eto, ujem pla te djece i osjeam bol tih ena i gledam tu gomilu gdje ide u Smrt. A u mojoj je sobi toplo i crvene pruge plamena milo titraju po sagu i udni tonovi zvone u mislima mojim. O, prokleta ta glazba u mislima mojim i prokleta ta vatra u pei i proklet ja - hulja, jer vidim, a ne miem se. I prokleti svi mi koji se nijesmo ganuli. I hulje smo svi mi koji jadikujemo, a pla nam je mudrost posljednja. I onaj ovjek koji o pticama govori s propovjedaonice, i on je hulja, i svi smo mi hulje, jer nije istina da smo mi ptice, nego smo zvjerovi, akali, rodoljubi, vojnici. Jer: treba li da nas sve proguta Crno, pa neka nas proguta, ali da smo barem pruili ruke jedni drugima, pa da ugasnemo u toplini ljudskog saznanja, a ne u jadu patnje. I, eto, dolazi mi da se pomolim enama to ekaju u sutonu. O, ene to kao crni stupovi na kii stojite, oprostite mi to sam hulja! Vi ste karijatide patnje, a ja sam pasivno naricalo, oprostite mi! O, mati, gola i bolesna, kojoj su grudi uvele, o, slabosti, kose raupane, kojoj djeca pasu travu, oprosti mi! Oprosti mi to sam hulja! Ti umire od gladi, a ja sam jo uvijek iv i nemam snage da gladujem s tobom! I ti, nesretnice, koja si mrzila svog mua jer te je usijanim vatraljem bio i jer se po cijele noi opijao i jer je nadnicu svoju na drugu enu rasipao, i koja si ga s veseljem u srcu ispratila kad je poao u povorci s vijoreim stjegovima, koja si odahnula kad ti je stiglo da su ga ubili - jer sada dobiva filire svoje na vlastitu ruku, oprosti mi to sam hulja!
74
I ti, eno, zapeenih oiju od suza i trahoma koja gladuje sa sedmoro djece i hoda po svijetu kao privienje u polutmini dana, o, oprosti mi, oprosti mi! O, mati alosna, koja raa idiote, gluhonijeme i bolesne koji zaudaraju, o, mati nesretna, koja pie caru pismo i poklanja mu krv svoju roenu u posljednjem oaju, oprosti mi jer sam hulja! Grijeim vama i vaoj jadnoj djeci grijeim, jer, eto, osjeam kako leim na vama. Jer vi ste temelji na kojima stoje palae nae i tornjevi nai i mudrost naa, vi koji se raate kao paad i koji ginete kao paad i koje kolju kao paad! Osjeam, eto, kako grijeim grijui se u ovoj toploj sobi. O, osjeam vas, ene na kii, vi gladne robinje koje teglite mene i moju malu, neznatnu udobnost i moje knjige, o, osjeam vas, ene na kii, i molim vam se. Ali da padnem pred vama u blato i da vam se poklonim i da vam dadem svoju cijelu imovinu, sto posto svoje cijele imovine (jednu krunu i trideset filira to mi je jo preostalo kao honorar od jednog nadasve praznog feljtona nad kojim sam se mnogo patio), i da vam se ispovijedim i da vam se pomolim, vi biste me, ene, ismijale, jer crni su jazovi izmeu mene i vas, i tu nema pomirenja. Tu ima da se gladuje s vama, ili da se gine s vama! I to mogu, o, to mogu, u vrijeme privatnog prava, ja, neznatna jedinica ludoga stada koje se kotrlja u propast? O, ene, koje ijete cijele noi da vam krv prska iz prstiju i cijede vam se gnojne i upaljene oi, o, ene, to umirete u ogavnom vonju smeih kloaka gdje se sve cijedi i sve je pljesnivo i puno parcova i gdje u sobama, crnim rupama, umiru gomile gamadi i djece, o, ene pijane, gurave i zlobne, od bola podivljale, ene to prodajete i sinove i keri i unuad, ene to raate ratnike te ih dojite kao bolesne opice da bi vam ih otrgli sa sise i zaklali, o, brodolomke, koje prodajete za komad hljeba sve, i ladice, i jastuke, i svete slike, i alice, i ifonere, o, ene, koe votane kao u leeva, kose poispadale i krezube, ja doista ne mogu nita nego da se za vas patim. Oprostite mi, hulja sam! Gledam zdvojnost vau gdje se opijate, i crninu vau gledam, i ujem razvratni smijeh va, i vidim vas gdje ste trudne i zaudarate po kaosu i po spolu, i prodajete sebe (nita vie nego to se svi mi prodajemo) i liete drvene svece i molite se, i laete, i robujete i siluju vam i duu i tijelo, o, ene na kii, oprostite grijeh moj! Gledam ene gdje ekaju brano i petrolej na kii. Pada tmina sutonja, duva vihor, a ene stoje i ekaju, i utnja je sablasna u mojoj sobi i na ulici i nad cijelim gradom.
75
PJESME IZVAN ZBIRKI

IZ KNJIGE "DAVNI DANI" 1914-1919 SANJAM O SJENI
Varijacija po Verlaineu
Sanjam o sjeni nepoznate ene koju volim i koja voli mene. Tajanstvena ta ena poput vela svene kad hou da je dirnem, a znam da voli mene. Na svijetu nitko, tek ta me ena zna. Ta nikad ista i uvijek vjeno druga, ja znam da ona ipak voli me ko druga i moje srce samo za nju bije. Tajanstveno uti, tajanstvom se krije. O, ta ena toplog i mekanog tijela, ta suzom brie brige s moga ela i kantilena ta je glazba naeg sna. Ja ne znam da l' je plava, crna, smea? Njen glas je svilen i mekan kao prea smrti to cvjeta nad tugom ljubavnog odra. Promatra me nijemo ko statua nijema, a glas joj zvoni: tajna trepetljiva i modra, skupocjen mrtav glas kog vie nema. 1917
76
IZ LEGENDE O MICHELANGEU BUONARROTIJU GOSPODINE! GOSPODINE!

Gospodine! Gospodine! Mi vjerujemo u Te, due nae tune boanstvo Tvoje slute. Ti plamen si i voa, glas i rije i zvijezda, o, vjeno silan, Gospodine, Ti Sve si! Gdje si? - O, gdje si? 1919
77
IZ DNEVNIKA 1942 EVROPA GODINE TISUU DEVET STOTINA ETRDESET I DRUGE

Samo se stihom moe rei to to znai ovo podlo, suludo umorstvo to zaklalo je mahnitu Evropu pred svima nama kao bijesnu kuju, i danas sve je samo ludost, strah i no. Od bdjenja, tlapnje, sna i privienja, od bunila su satkani nam snovi. Krvari razum kada ovjek snatri u kantileni jutra, u kopreni dana, i snatri tako krvav u podzemlju mranom za svjetiljkom, za toplim ljudskim glasom, za neim to se neko davno zvalo misao i dostojanstvo stiha! Samo se pjesmom moe rei to to znai nama pogled, tu su ljudske oi, te ljudske vlane, divne, nijeme oi to postale su groem za smrdljive svrake, te danas nema ni jednog ljudskog oka da probio ga nije avolski krvav kljun tog leinara mranog koji nam kljuca mozak i razdire nam pamet ko krepanu abu. Gdje naivni su oni glupi dani kada smo, davno tome, sanjali o leopardski, zmijski otrovnoj, o zlatnoj, udnoj, tajanstvenoj Evropi? O, oni divni davni sni o plavom ostrvu, o zemlji kipova, Sikstine, muzike, o svjetiljci bodleresknog svitanja, o magiji to zvala se je harfa, o rijeima to lebde ko planete, o barjacima slave, razuma, o pojmovima tako prozirnim ko staklo neba to je blistavo kad lebdi lopta zemlje zvjezdana na struji tihe, mirne lirike te zvoni tu u nama, u krvotoku, u bilu, nervu, modrim ilama, u mesu mladosti, u udnom mrtvom proljeu to proguto ga poar baruta
78
i jauk ljudski, dim i grmljavina bezglavog, stranog, slijepog pokolja. O, gdje su oni slavni mrtvi dani kad nama su u duha pustinji ko goru znamen na putu naem blistali Erazmo, Jacopone, Hamlet, Silvije, uz pratnju oda i zveket madrigala, u asti, slavi vjenoga trijumfa, i kada nam je svijet na daskama svijetlio sjajem igle magnetske. Mi Argonauti tad smo sanjali o snu koji pjesniki se zvao ivot ovjeka. Poet, on moe dati svemu smisao, i umom, simbolima i glumom, rijeima doarat igre ritam, dati sceni svjetlost, on moe dati dramu, kukurijek pijetla i preljub, otrov, mranu, gadnu glupost, intrige, pisma, grmljavinu bubnja, maeva zveket, majalis ovjeanstva, i jesen mesa, tunu stravu tijela, opijela pjesan i sivu alost groblja, zavjese i lovor, krabuljni ples smrti, grozu ljepote i prokletstvo mozga kad titraji se zvuka i uzdasi strune dave u krvi, venoznoj, tmastoj, mranoj ljudskoj krvi. to moe rei pogled, to su oi, te ljudske vlane, tople, udne nae oi nad odrom svega to se zvalo ovjek? I to je tijelo? to su bdjenja, slike, danas u svemu, u trenutku sna kada se razum gasi i cvri kao fitilj uz pjesmu jutra u kopreni dana, kad svitanje za praskozorja ljetnog uz pogreb ovaj jeca u tihoj kantileni? To tanko tkanje tihih ljudskih rijei razdrije tmasta rika topova i uklet oblak crnog baruta u poaru se dimom stao puiti, i tako nam je kao pelivanima nad garitem kad plau cirkusa. Umorstvo glupo, banalno umorstvo! Gorila nam je znamen vremena, zloinstvo: krinka na ovom ludom balu, u trijumfu krvi, u himni palikua gdje ludilo se slavi grimizno, i sve je samo bdjenje, tlapnja, strah i vjeala.
79
Ne jedan, etrdeset hiljada je ideala naih ostalo zaklano na groblju stvarnosti. I ono kad smo bili sanjali i to se (davno) samo stihom moglo rei: sva ona igra rijei i magija rime, duhovit ah na matematskim daskama kad floret duha sa zveketom stila znaio je vie no grimiz sav i sve zlato svijeta, pokazalo se da je gnjila leina, mumija i truplo, blatna strvina, kadaver od prnja, lai, gluposti, a jedino to vrijedi to crijevo je Gorile na stranjicu kad svira mareve! Hljebopek ovaj koji od ovjeanstva ispeko je sebi peenku i danas gloe kostur pameti uz glasan kikot pera plaenih: trijumf umorstva na sprovodu mozga. Umro nam je netko! Na odru je. Tiina. Tu pred nama od voska lutka spava. Od voska lutka to zaela nas krvlju stiha i rime, ljepote, pravde, istine, a bila nam je majka i njen majin lik, njen majin pogled u bunilu sna dira nam srce: leptir umirui. Ta sjenka nekog tko je bio tu i tko je bio na i nama bliz i drag i nestao ko dah i lik u snu, taj pogled njen je zagonetno iv. Evropa lei mrtva. Na pogrebu tom ovjenosti mrtve, uz posmrtnu poast topova i ognja, tko ne moe da bude Fortinbras, nek govori to glasnim utanjem to treba da kae pokoljenjima: glupost nas je zamrljala krvlju i u toj krvi povorke fantoma izdimit e se ko mraan, paklen dim! - Mi danas nijesmo vie to bijasmo ko djeca, naivna, glupa, lirska, slijepa djeca; mi danas znamo jedno, a to je to to znamo: i logika da ima giljotinu. I logika da ima giljotinu, da pamet ima pravo pameti, a ovjek nije meso menaerijsko za pse i hijene, nemani i zvijeri.
80
- Mi danas nijesmo vie to bijasmo ko djeca, mi danas znamo jedno, a to je to to znamo: poezija da nije zlatna ribica u kristalnome loncu tihe lirske sobe, ni tamjan slatkih rijei u gubici krvnika. Dogodit e se jednog dana to to ima da se desi, danas, sutra, sad, ako ne danas - dogodit e se sutra, sutra il danas, svejedno kad i gdje, svejedno tko i kako, zato, tu il tamo, gdje, kada, tko, on, ti, ja, mi, oni, lupit e netko nogom o tu trulu tikvu, potrnut lampe na toj ludoj gozbi, jer dostojanstvo stiha nije dah ni dim, ve rt floreta u gnjilom truplu zloina!
81
IZ "ZASTAVA I" UJ, O, UJ

uj, o, uj zlog vjetra glas, to pogan vjetar progoni nas. uj, o, uj zlog vjetra glas, to crno zvono proklinje nas. Sve karte crne, crni as, u noi crnoj dvanaesti as. Zlog vjetra glas, zlog zvona glas, u crnoj noi zlih konja kas. U crnoj noi jedini spas, pogrebnog zvona pogrebni bas... uj, o, uj, zlog vjetra glas, zlog vjetra glas, zlog zvona glas, u crnoj noi zlih konja kas... 1962
82
IZ "PUTA U RAJ" MOJE RIJEI

Moje rijei sve miriu slatko ko breskve zlatne, ovijene svilom, kad lahor treperi sa arijom milom fontane bistre to ubori glatko, jasna i sjajna, da joj moe svatko osjetiti ritam ritma svoga bilom. Ljubavi oaran udestvenom silom klonuh, Beatrie, o, udna, vjena gatko, na sagu bajke to prekinu se kratko, i usnuh u Ljepoti kao to se sniva kad plamti srce kao vatra iva, a na kraju konca tako biva, u sumraku sivom iznad sivih njiva zavjesa pada olovna i siva. 1970
83
ABECEDNI POPIS PJESAMA

BADNJAK BIJEDA SVOJIM RUKAMA DOTIE SE SVEGA CRNA ENSKA RUKAVICA NA STOLU CRNO UMORNO POPODNE CRVENI SUTON ENJA OVJEK POSLIJE SVOJE SMRTI HODA GRADOM udi se prastari toranj i pali svjetlost od mirisna loja UJ, O, UJ Daljine se gledaju s tornja ko razlistano vrijeme DAN CRVENIH OBLAKA Dimnjaci tvorniki plove ko predveernje lae Dimnjak se pui ko laa nad talasom modrine DJEVOJKA MEU ZVIJERIMA EVROPA GODINE TISUU DEVET STOTINA ETRDESET I DRUGE GOLA ENA NA STAROJ SLICI GOLGOTA GOSPOA U POSJETI KOD BOLESNOG DJETETA SVOJE SLUKINJE GOSPODINE! GOSPODINE! JERUZALEMSKI DIJALOG JESENJA PJESMA JESENJA SAMOA Kako je Zemlja sestra us'janih meteorita KIA KONJI PRED KRMOM Kretnje su stroja svakodnevne i jasne LIJENIK KOD SIROMAHA LIRSKA VARIJACIJA O JESENJEM SUTONU LOZA MILOSTINJA MLADI NOSI SVOJE PRVE PJESME NA OGLED MOJE RIJEI MONOLOG GNJILA OVJEKA MRTVI NA TRGU SVETOGA MARKA NAA KUA NEDJELJNA PJESMA NEMIR NO U BOLNICI NO U PROVINCIJI NOKTURNO U SAMOTNOJ SOBI NOKTURNO 51 32 40 23 14 72 35 62 82 58 23 63 61 71 78 54 66 26 77 65 13 34 64 8 34 63 53 66 55 31 43 83 70 72 19 11 9 72 70 42 46 15
84
Oko tornja uma tiho uti, u visine stremi O SNOVIMA PIET PISMO PJESMA PJESMA OVJEKA I ENE U PREDVEERJE PJESMA MRTVOM OVJEKU PJESMA O PJESMI PJESMA STARINSKOGA ORMARA PJESMA SVJETIONIARA PJESMA U PROLJETNOJ NOI PJESMA UMORA, TUGE I NESPOSOBNOSTI Pjeva nam dimnjak, aavo, olovno, mrano PLAMENI VJETAR PODNE Pod tornjem cvate kult srnine kretnje Pod tornjem cvre pjesme cvraka Pod tornjem je starinsko groblje: razgovor lubanja PREDVEERJE PREDVEERJE RAT REZIGNACIJA RIJE MATI INA SAMOA POSLJEDNJA SAMOUBOJSTVO NONE DJEVOJKE U BARU SANJAM O SJENI SAT SEOSKA CRKVA SMRT KARNEVALA SMRT TRAVE U PREDVEERJE SMRTNI DAN RUJNA S neba mlazovi modri svijetlih potoka lopte SNIJEG SRCE Stari crkveni toranj kao svjetionik stoji STARI NASLONJA Strai nad umom toranj nad sitnim naporom ljudi Strai toranj nad krajem ko brljanom ovita kula SUTON NA POSTAJI MALOG PROVINCIJALNOG GRADA Tiho se ljeska sjaj razlivenih voda TRI PJESME IZ NOVEMBRA GODINE HILJADU DEVET STOTINA I PETNAESTE TUALJKA NAD MRTVIM TIJELOM A. G. MATOA U nama vrije vrutak vrue lave U OEKIVANJU NEEGA U PREDVEERJE U PREDVEERJE USPOMENE U NAMA
60 36 5 54 6 17 25 40 52 29 71 73 64 12 7 59 59 58 14 24 16 47 21 72 39 76 29 30 15 50 10 57 48 30 56 33 60 61 41 57 7 37 62 21 22 56 46
85
VEERNJA PJESMA U BOLNICI VEERNJI VJETAR VELIANSTVO SVIBNJA VELIKI PETAK GODINE HILJADU DEVET STOTINA I DEVETNAESTE VJETAR U NOVEMBARSKOJ NOI Zemlja pod nogom starog crkvenog tornja lei i die ZIMA NA ODLASKU ENE NA KII
18 49 24 20 33 56 65 73
86

Miroslav Krleza - Poezija

Diunggah oleh

Informasi Dokumen

Hak Cipta

Format Tersedia

Bagikan dokumen Ini

Bagikan atau Tanam Dokumen

Opsi Berbagi

Apakah menurut Anda dokumen ini bermanfaat?

Apakah konten ini tidak pantas?

Hak Cipta:

Format Tersedia

Miroslav Krleza - Poezija

Diunggah oleh

Hak Cipta:

Format Tersedia

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

TRI PJESME IZ NOVEMBRA GODINE HILJADU DEVET STOTINA I PETNAESTE

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

SMRTNI DAN RUJNA

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

PJESME III (1919)

Miroslav Krlea: Poezija

PJESMA OVJEKA I ENE U PREDVEERJE

Miroslav Krlea: Poezija

ovjek: Ja se bojim, eno, ene koje nema!

VEERNJA PJESMA U BOLNICI

Miroslav Krlea: Poezija

NA TRGU SVETOGA MARKA

Miroslav Krlea: Poezija

VELIKI PETAK GODINE HILJADU DEVET STOTINA I DEVETNAESTE

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

CRNO UMORNO POPODNE

DAN CRVENIH OBLAKA

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

PJESMA MRTVOM OVJEKU

Miroslav Krlea: Poezija

KNJIGA PJESAMA (1931)

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

BIJEDA SVOJIM RUKAMA DOTIE SE SVEGA

Miroslav Krlea: Poezija

VJETAR U NOVEMBARSKOJ NOI

Miroslav Krlea: Poezija

KONJI PRED KRMOM

Miroslav Krlea: Poezija

OVJEK POSLIJE SVOJE SMRTI HODA GRADOM

Miroslav Krlea: Poezija

I alosna tmina: u praznini utanje, a smrt je aa sna i gorak okus maka.

Miroslav Krlea: Poezija

TUALJKA NAD MRTVIM TIJELOM A. G. MATOA

Miroslav Krlea: Poezija

Miroslav Krlea: Poezija

SAMOUBOJSTVO NONE DJEVOJKE U BARU

Miroslav Krlea: Poezija

CRNA ENSKA RUKAVICA NA STOLU

Miroslav Krlea: Poezija

SUTON NA POSTAJI MALOG PROVINCIJALNOG GRADA

(franc.), srnei hrbat, piletina, sir

Miroslav Krlea: Poezija