BIOGEOGRAFIJA

PREDMET, ZADATAK, RAZVOJ I PODJELA Biogeografija je analitiko-sintezna znanost koja se bavi prouavanjem rasprostranjenosti ivih bia na Zemlji, odnosno zakonima koji odreuju i uslovljavaju biogeografski fenomen i razvoj, od ega proizlazi da se biogeografija bavi biljnim i ivotinjskom svijetom, tj. njen naziv je sastavljen od grke rijei bio (ivo bie) i geo (Zemlja) te rijei grafija (pouavanje). To je stara nauka ali i vrlo moderna tj. procesi spoznaje ivog svijeta poinju od primitivnog ovjeka u okviru sakupljanja plodova, sjemena i dr. slabo pokretljivih ivotinja, pueva, koljki za hranu i lijeenje bolesti. Sa razvojem lova, ribolova i stoarstva, ovjek postaje ekoloki i biogeografski moniji i obrazovaniji tj. on tada stvara domae ivotinje i kulturne biljke. Znaajna era razvoja biogeografskog znanja je period geografskih otkria i pojave velikih svjetskih putnika (Kolumbo, Marko Polo, Vespui), a posebno velikih istraivaa Aleksandra von Humbolta i arlsa Darvina. Treba navesti da su znaaj za razvoj bigeografije imali i grki filozofi kao i ostali biogeografi koji dolaze poslije Darvina. Danas je biogeografija opstala vrhunska biolokogeografska znanost. Ona se oslanja na itav niz drugih znanosti tj. ona apsorbira u sebe mnoge druge nauke koje takoer apsorbiraju nju. Ona koristi razne analitike metode i analize i ukljuuje u sebe biosferologiju tj. globalnu ekologiju. Biogeografija se dijeli u vie naunih disciplina kao to su: horologija, povijesna biogeografija, sintezna, ekoloka, uporedna paleobiogeografija, fitogeografija, zoogeografija, teorijska biogeografija Horologija je nauka o suvremenoj rasprostranjenosti ivih bia na Zemlji, tj. nauka o arealu, a on podrazumijeva vie ili manje ogranien prostor u kome se nalazi odreena vrsta biljaka ili ivotinja, rod ili podvrste. Ova nauka istrauje faktore koji ograniavaju, odravaju kao i dinamiku areala i dinamiku promjenjivosti granica. Povijesna geografija je nauka o prolosti rasprostranjenosti odreenih grupa biljaka i ivotinja t. njihovih vrsta. Sintezna biogeografija je nauka koja definira geografsku, bioloku i strukturnu rasprostranjenost ivih bia na Zemlji u smislu stvaranja mozaika, faunistikih oblasti. Usko bavljenje ove nauke je rasprostranjenost samo taksonomskih kategorija kao to su tipovi vegetacije, fitocenoza, fitocenoekosistema, zooekosustava, ope ekosustave, biocenoza, biogeoma, i landafta.
1

Ekoloka biogeografija prouava ekologiju ivih bia tj. simbiozne odnose i komunikaciju izmeu biocenoza u borbi za opstanak kao i ekoloke uvjete stanita koji su doveli do njihovog rasprostiranja na Zemlji, gdje se ukljuuje izuzetno velika raznovrsnost uvjeta spoljanje sredine, odakle proizlazi da je biogeografija ekologija o prostoru.

AREAL Areal je najznaajniji pojam u biogeografiji. Pod arealom neke vrste ili bilo koje sistematske kategorije, podrazumijeva se prostranstvo teritorije koju ona zauzima. U najirem smislu areal se moe primijeniti jo i na ivotne zajednice tj. biocenoze. U ovome sluaju moemo govoriti o arealu pojedinih kategorija ivotinjskih zajednica, tipova fitocenoza (sveza, rodova, familija, vegetacijskih pojasa i dr.) Takvi su areali zajednice bukve, areal zajednice jele, bjelogorinih uma itd. kako u prvom tako i u drugom sluaju radi se o biogeografskom pristupu ivotnim pojmovima. U daljim analizama obraditi emo areale odreenih sistematskih kategorija biljaka, areala vrste, a rasprostranjenost odreenih biljnih formacija samo gdje bude potrebno. Prema Vulfu pod arealom podrazumijevamo povrinu na Zemlji zauzetu nekom sistemskom jedinicom, vrstom, rodom ili familijom. Dok prema V. Alojhinu areal je povrina, oblast ivljenja vrste ali treba znati da su u arealu svake vrste prisutna i druga iva bia ili odreene biocenoze ili ekosustavi. Otuda proizlazi i Darvinovo uenje da su areali zavisni od osobitosti sredine koja ih okruuje. Areal vrste predstavlja stvaran, postojei kompleks vrsta prostor vrijeme. Prostor svakog areala jest odreen dio biosfere koji u sebi ukljuuje veliki broj raznih vrsta organizama i itav niz biocenoza i ekosustava u kojima se nalazi tj. ako im predstavlja ivotnu sredinu. Svaki areal se odlikuje osobinama kao to je granica, veliina, oblik, struktura, poloaj itd. Potpuno poznavanje spomenutih odlika areala date vrste omoguuje njihovo grafiko predstavljanje na karti koje omoguuje i poznavanje svih biolokih, ekolokih i povijesnih odlika. Prema agensima koji uestvuju u njihovom stvaranju postoje dvije vrste areala: 1. prirodni i 2. vjetaki. Prirodni areal vrsta je obrazovan pod utjecajem prirodnih faktora dok u obrazovanju vjetakog areala bitan faktor je ovjek koji biljne vrste rasprostire namjerno ili sluajno. Djelovanje ovjeka je dobro izraeno kod kulturnih biljaka tj. svojim djelovanjem ovjek je mijenjao prirodne osobine mnogih areala ili ih je smanjio, a proirio u njima areale drugih. Tako je npr. ovjek isuivao bare i movare i navodnjavao pustinje i na njima gajio druge biljke (kulture).

KARTIRANJE AREALA Istraivanjem areala mogu se izvesti brojni bitni zakljuci o rasprostranjenosti, ekologiji i povijesti date vrste. Krajnji rezultati istraivanja areala izvedeni usporednim postupkom na velikom broju areala raznih vrsta su znaajna saznanja itavih flora i fauna, a da bi se dolo do ovih saznanja potrebno je da se potrebno je da se areal predstavi grafiki, odnosno predstavljen na karti areal je dostupan odgovarajuim prouavanjima tj. predstavljeni na karti areali raznih vrsta mogu se meusobno usporeivati. Na karti se mogu predstavljati biljne vrste ili populacije pronaene na to veem broju mjesta gdje se nalaze, a idealno bi bilo da se utvrde svi lokaliteti date vrste tj. sva mjesta na kojima se ona u okviru svog areala nalaze. Areali se kartografski najbolje predstavljaju metodom punktiranja i konturnom metodom. Metodom punktiranja na karti se predstavljaju svako utvreno nalazita ili lokalitet date vrste i to u obliku toke. Ovakvim nainom predstavljanja areala dobivamo znanje o obliku i veliini areala, mjestima gdje su vrste rasprostranjene i nalaze gustoe njihove naseljenosti i dr. Tokasto predstavljanje areala na karti ima smisla samo ako se radi karta krupnog razmjera, ali ako se ima malo podataka o lokalitetima gdje se vrsta nalazi tada se ne moe dati jasna slika o arealu kao sredini. Konturna metoda prikazivanja areala moe se primijeniti kada se ima veliki broj podataka o rasprostranjenosti date vrste, pri tome se linijom povezuju krajnje toke rasprostranjenosti vrste, a povrina areala se moe bojiti. Ovom metodom se daju krajnje granice areala, ali se njom uopavaju postojei podaci o prostiranju date vrste. Za blie prouavanje rasprostranjenosti date vrste u okviru njenog areala neophodno je da se na karti neophodno je da se na njoj oznae svi njeni poznati lokaliteti. Za tu svrhu esto se primjenjuje kombinirajue predstavljanje konturnog i punktiranog metoda.

NASELJENOST VRSTE U AREALU Poznato je da neke vrste naseljavaju u potpunosti prostor svog areala tj. neke vrste svoj areal naseljavaju gue. Ma kako areal bio gusto naseljen u njemu postoje meuprostori u kojima se date vrste ne nalaze. Nepotpuna naseljenost vrste u arealu omoguena je kombiniranim djelovanjem dva faktora kao nehomogenost teritorija areala ili vea ili manja ogranienost date vrste da ivi u svakom mjestu svog areala. Lokalni rasplet date vrste predstavlja prema De Kandolu topografiju vrste. Raspored i gustoa naseljenosti tj. topografiju vrste odreuju lokalni ekoloki uvjeti, kao klimatski (mezo i mikro uvjeti), fizike i kemijske osobine podloge, vlanost, temperatura zemljita itd. Zatim utjeu i
3

druga iva bia tj. ivotinje, druge biljke, gljive, bakterije, biocenoza. Zapaa se esto da je vrsta najee naseljena u nekim dijelovima svog areala iako oni nisu ekoloki jednostavni jer tu ona pokazuje najveu ekoloku toleranciju. Nasuprot tome u izvjesnim dijelovima areala oko granica, vrste se prorjeuju tj. javljaju se samo na nekom mjestima. Ukoliko je teritorija areala jednostavnija u pogledu reljefa, utoliko je raspored vrste u njemu gui i homogeniji. Najravnomjerniji raspored vrsta moe se oekivati u ravniarskim predjelima. Na teritoriji geomorfologije raznovrsniji raspored vrste je mozainiji, tj. sa veim i eim naseljenim meuprostorima izmeu populacije date vrste to je prouzrokovano raznim ekolokim uvjetima.

POSTANAK, PORIJEKLO I RAZVOJ AREALA Formiranje svakog areala je vie ili manje povijesni proces koji se odvija na bazi ekolokih zakona i odnosa. Prema Vulfu svaka vrsta posjeduje sposobnost da ekspanzijom proiruje svoju teritoriju, to je mogue stvaranjem velikog broja sjemena i mnogobrojnim adaptacijama plodova i sjemena koje daju mogunost da se sljedee pokoljenje udalji od roditeljske biljke na to vee rastojanje. U rasprostiranju biljne vrste veliku ulogu igra vegetativno razmnoavanje, ali kao se mnotvo sjemena iz pora plodova ii vegetativnih dijelova za razmnoavanje padne izvan krajnjih moguih granica areala, ili u nepovoljne lokalne uvjete u okviru areala propada jer ne moe klijati ili klije pa izdanci bivaju uniteni nepovoljnim uvjetima. U procesu formiranja areal prolazi kroz dvije faze i to fazu irenja areala do krajnje mogue granice i kroz fazu ouvanja tih granica. S obzirom na fluktiranje (fluktuiranje) ekolokih uvjeta i konkurenciju danih vrsta, u procesu svog irenja areal vrste je spreman da iskoristi svaku povoljnu promjenu, da bez odlaganja osvaja svaku novu teritoriju koja tim promjenama moe postati povoljna za njen opstanak. Poto areal svake vrste ima svoju povijest, onda je povijesno uvjetovan, ali sve to je vezano za porijeklo areala ne moe objasniti niti razumjeti na toj osnovi tj. bez usporeivanja veze koju danas konstatiramo izmeu date vrste i postojeih ekolokih uvjeta koji mogu biti povoljni ili nepovoljni za njen ivot. U to nas ubjeuje naturalizacija mnogih vrsta u podruja u kojima se nisu nalazila, a u koje ih je ovjek iz njihove postojbine prenio namjerno ili sluajno. Tako su naturalizacijom mnogih vrsta stvorene u novim oblastima novi areali ili dijelovi areala koji sada mogu biti diskutivnog tipa. Njihova naturalizacija pokazuje da su ih i u novoj domovini spoljanji uvjeti povoljno prihvatili. Iz ovoga proizlazi da su biljne vrste razliite po svom geografskom porijeklu.

Prema Vulfu ovo pitanje je povezano sa porijeklom vrste. U kojoj mjeri je ovo sloeno moe se vidjeti ako se areali pojedinih vrsta ne posmatraju odvojeno ve se vri usporedba istih ili slinih areala. Na osnovu ovih usporeivanja Paoski razlikuje sedam tipova areala bliskih vrsti kao to su: 1. zajedniki areal kada sve biljne vrste mogu naseljavati istu oblast, 2. samostalni areal kada dvije vrste naseljavaju razliite oblasti, 3. djelomino naleei areal je u sluaju kada areali jedne vrste djelomino nalijeu jedan na drugi, 4. dvostruko priluei (prelazei) areal kada oblast prostiranja date vrste moe biti prekinuta oblau druge vrste, to je ustvari isprekidani areal, 5. prekopojasni areal kada se smjena jedne vrste drugom vrstom ponovi nekoliko puta, 6. razdvojeni areal sa otonim ukljuivanjima kada jedna vrsta bude navuena svojim arealom na areal druge vrste u vidu otoka, 7. ukljuni areal kada jedna vrsta ima samostalni areal dok je drugi u njemu ukljuen samo u obliku otoka. Analizirajui ovakve areale tj. areale bliskih vrsta Paoski zakljuuje da je njihova tendencija u stremljenju da postanu potpuno nezavisni jedan od drugog u izolaciji poto su zajedniki areali obino svojstveni rasama koje nisu potpuno formirane. Proces osamostaljenja neki podvrsta ili geografskih rasa u okviru areala roditeljskih vrsta imaju sutinski znaaj za stvaranje novih areala, a od znaaja su za shvaanje njihovog porijekla, dok osamostaljenje areala bliskih vrsta ima za biogeografiju izuzetan znaaj, a mogu se vriti i migracionim premjetanjem sjemena vjetrom, rijekama, morskim strujama, pticama, insektima itd. Na ovakav nain date vrste mogu se prenijeti i preko prepreka koje sprjeavaju irenje areala, na ovim mjestima dana vrsta stvara novu vikavnu vrstu i novi areal i proiruje teritorij. Zakonom migracije ne moe se objasniti porijeklo svih areala, jer su neke vrste sposobne da se mijenjaju i u izvjesnom pravcu i u istom momentu u itavom svom arealu tako da novi areal nastaje od starog bez migracije. Tako se prvobitni areal nove vrste raspada na niz novih odvojenih areala u suglasnosti sa odgovarajuim razviem i teritorijalnom ekspanzijom novih rasa. Za formiranje areala veliki znaaj imaju procesi vezani za postanak raznih vrsta. Prostor na kome se raa nova vrsta predstavlja njen prvobitni areal koji se kasnije mijenja. Te promjene se ogledaju mijenjanjem njegove razmjene koje se poveavaju migracijom nove vrste izvan granica prvobitnog areala, ali areal moe u izvjesnom vremenu i da se smanji ako njena vrsta u nekim njegovim dijelovima izumire. Proces postanka novih vrsta i novih areala odvija se na razne naine pod razliitim uvjetima. Tako veliina areala ima bitan znaaj za biogeografsku diferancijaciju vrste tj. ukoliko je areal vei utoliko ima i vie mogunosti da uvjeti u njemu budu razliiti i populacija raznovrsnija ak i ako ne postoje odgovarajue fiziko-geografske barijere. Ali ipak u prostranim ravnicama sa jednolinim uvjetima areali mogu biti veliki da bi se prilagodili i razvili u neku
5

znaajnu raznovrsnost spoljanjih uvjeta za stvaranje novih vrsta. Na drugoj strani u podrujima geografske raznovrsnosti postoje uvjeti efikasne izolacije ak i na malom rastojanju. Tako u planinama koje su razdvojene dubokim sjeenim dolinama razliite geoloke podloge i klimatski uvjeti , moe se postii vei efekt u pogledu izolacije (nego u daleko veim arealima u ravnici), tj u planinama se mogu formirati nove rase sa drugim osobinama, nove vrste i novi areali. Treba navesti da granice izolacije novih vrsta mogu po povrini, zbirskih novih areali biti vei od povrine starog i to osvajajui nove teritorije. Nove vrste i novi areali formiraju se geografskom diferencijacijom. Geografskom diferencijacijom kao specifinim nainom postanka novih vrsta od jedne prethodne predstavlja bar u prvim fazama prostornu samostalnost novih vrsta. Ovom diferencijacijom koja je ekoloka dolazi u odreeno vrijeme do stvaranja stanita nove ekoloke rase ili vrste. Mogue je da je ovakvom diferencijacijom dolo do razdvajanja iz neke prethodne vrste, dvije vrste roda glekhoma alekhoma ederaceja. Sline ekoloke razlike zapaaju se i na jednom mjestu gdje ljeto postaje sve sue i toplije. Sasvim je mogue zamisliti da je ovakvom diferencijacijom u okviru prethodne vrste ilo na stvaranje takvih ekolokih rasa koje bi bile vezane za pojedine dijelove vegetacijskog perioda. Ove dvije ekoloke diferencijacije su nove varijetete sposobne da stvaraju nova stanita. Tako npr. geografskom diferencijacijom stvorene su umske vrste sposobne da ive i u nekom drugom momentu vegetacijskog perioda. Za formiranje novih areala znaajno je stvaranje novih vrsta putem poliplodije, to znai dubokim promjenama u staninom jezgru roditeljske vrste. Ovim dolazi d normalnog broja hrozoma (hromozona) tako da od prvobitne diploidne vrste nastaju vrste tetraploidne, heksaploidne i dr. Ove izmjene kod biljaka pogoduju osamostaljenju nekih vrsta i to bre nego u sluaju biogeografske diferencijacije. Tako nova poliplodna vrsta izgrauje svoj areal, djelomino ga pokriva bez geografskog razdvajanja. Ako je nova poliplodna vrsta vitalnija od roditeljske, moe se desiti da ona potisne roditeljsku sa njene teritorije ili moe roditeljska vrsta da dobije neka nova svojstva koja bi joj omoguila povlaenje u seobi. U suprotnom roditeljska vrsta moe ieznuti.

GRANICE AREALA Oblik, veliina i granice areala na karti mogu se predstaviti zatvorenim linijama. Razlikujemo stvarne granice areala i mehanike prepreke kao to su planine, morske povrine, pustinje koje su se postavile na putu pravca migracije date vrste. Mehanike prepreke nisu stvarne granice ve barijere koje spreavaju migraciju. One su nesavladive za rasprostiranje ne samo svojim prostorom ve i neadekvatnim ekolokim uvjetima. Tako ravniarske biljke ne mogu svladati
6

planinske lance, jer tu njihovo sjeme ne moe proklijati. Da nije mehanikih barijera odreene vrste mogle bi da ive i na drugim mjestima i njihov areal bi bio vei i sa drugim granicama. To pokazuje primjer sekundarnih areala i na drugim kontinentima onih vrsta koje je ovjek sluajno prenio iz njihove postojbine. Takav je sluaj sa avga amerikana koja je prenesena u Europu i uspjeno nastanjena na Sredozemlju izgradivi tu svoj sekundarni areal. Ogromne morske povrine ograniene su kao barijera rasprostiranju drugih vrsta samo u jedan kontinent iako imaju uvjete da se razvijaju i na drugim kontinentima. Primjer su mnoge kontinentalne biljke koje su sa jednog kontinenta koji im je bio postojbina prenijete i gaje se na drugim kontinentima i na njima postoje dobre ekspanzije. Kava koja je iz Afrike prenijeta u Junu Ameriku gdje se uspjeno uzgaja, kao i aj, eerna repa, kukuruz, limun itd. veliki broj biljaka rasprostranjen je u arealima ije su granice krajnje mogunosti irenja obzirom na uvjete sredine. Ovo su stvarne granice, a uglavnom su klimatske. Takva je sjeverna granica tropskih i suptropskih vrsta predstavljena Sredozemnim morem zbog ogranienog utjecaja zimskog perioda, granica ravniarskih biljaka odreena brdima i planinama sa njihovom nepovoljnom klimom. Klimatske prilike su najznaajniji faktor koji odreuje prirodne i povijesne granice. Klimatske granice areala odreene su kompleksom areala svih faktora ali i temperatura i padaline imaju odluujui znaaj za rasprostiranje biljka. Granice nekih vrsta biljaka odreene su niskom, a neke visokom temperaturom dok su neke vrste areala ograniene s obzirom na nedostatak vlage, a neke s obzirom na pretjeranu vlagu. Po Dekandolu sjeverne granice rasprostiranja jednogorskih biljaka odreene su nedovoljnom toplinom u zimskom periodu dok junu granicu ovih biljaka odreuje nedostatak vlage za vrijeme ljeta. Klimatske granice u planinama odreene su brzom promjenom klimatskih uvjeta sa visinom, a povezane su rasporeivanjem brdsko-planinskih vrsta, pa i razliitim visinskim zonama. Ove biljne zone su esto vrlo uske (svega stotinjak metra) i predstavljene su raznim biljnim vrstama. Klimatske granice areala na brdima velikih planina odreene su itavim nizom klimatskih faktora kao to su niske temperature, promjene u koliini vlage, prisustvo vjeitog snijega itd. Zbog otre klime na visokim planinskim vrhovima razvijena je niska flora gdje se istiu mahovine i liajevi. Granice areala odreene su biotikim i antropogenim faktorima gdje znaajnu ulogu ima povijesni faktor. S obzirom na utjecaj ekolokih i biolokih faktora kao i prirodnih barijera zoogeograf Stanaevski razlikuje dvije vrste arealnih granica i to tranzitne i stativne. Stativne granice su formirane u prolosti i promjene su im minimalne, zavisno od faktora koji su ih prouzroili. Dijele se na inpendentne ili neprolazne, stacione ili stanine, rivalitatne ili konkurne (konkurentne) i reliktne. Impendentne granice poklapaju se sa neprelaznim barijerama kao to su morske povrine, visoki planinski lanci. Stacione granice poklapaju se sa rasprostiranjem vrsta odreenih stanita u kojima je dana vrsta prilagoena kao
7

to su ume i stepe. Tako se staciona granica areala neke umske vrste poklapa sa rasprostiranjem datih uma na kojima je ta vrsta prilagoena. Ovakve granice su este. Rivalitetne granice uslovljene su prisustvom druge bioloke vikarne vrste koja kroz borbu za opstanak ne dozvoljava datoj vrsti da se rairi u njenoj oblasti. Ove granice su rezultat djelovanja nekih uzroka u prolosti. Ti uzroci vie ne postoje ali vrsta ostaje u starim granicama svoga areala. Tranzitne granice za razliku od stativnih granica vrsta se i danas mijenjaju, a njihovi areali se poveavaju ili smanjuju. Progresivne vrste tj. one koje se proiruju poveavaju svoj areal, a regresivne suavaju svoje granice i smanjuju areal. Promjenu ovih faktora moe uvjetovati vie faktora kao to je iezavanje barijera utjecajem raznih faktora, promjena stanita vrsta djelovanjem ovjeka, mijenjanje konkurentnog odnosa izmeu biljnih vrsta. Treba navesti da ovjek svojim djelovanjem neke vrste neposredno unitava, a neke proiruje. Poto se moe pretpostaviti da se bilo koji areal ne mijenja, onda stativne granice oznaavaju sporu promjenjivost granica datih areala. Isto to potvruje Vulf koji kae da se u prirodi teko moe nai apsolutno fiksirani nepromjenjivi areal. Svoje granice najvie mijenjaju mlade vrste u fazi ekspanzije. Ako se uzmu u obzir injenice da su granice areala gotovo uvijek rezultat dugotrajnog povijesnog procesa utjecaja dananjih biolokih faktora i utjecaja ovjeka, one bi se mogle podijeliti na mehanike, ekoloke, povijesne i antropogene, dok ekoloke granice u klimatske, edavsko-geoloke i biotike.

RELIKTI Reliktima (spoj lat. Rijei reliktus ostatak iz prolosti) nazivaju se vrste ili rodovi i stare flore koje su nekada imale prostran areal, a sada uslijed promjena spoljanjih uvjeta potisnute su u manje endemine areale. Tako relikti zbog njihove nesposobnosti da se prilagode novim uvjetima su ponegdje nalazili uvjete koji im odgovaraju tj. neko utoita malog prostora gdje su se nastanili. Relikti su i vrste koje su zbog svoje starosti izgubile vitalnost to je glavni razlog njihovog potiskivanja. Veina reliktnih vrsta je vitalna pa je odluujui razlog njihovog potiskivanja u relikte konkurencija sa vrstom koja je bolje prilagoena kao i esta drastina promjena sredine i unitavanje onih uvjeta na koje je dana reliktna vrsta prilagoena pod utjecajem ovjeka. Znatan broj vrsta izoliran je u sustavu tj. zadobio je reliktne odlike gdje ulazi i endomarkalitna vrsta balkanski bor koji se nalazi usamljen meu ostalim vrstama. Treba spomenuti vrstu ginkobiloba tzv. ivi fosil koji je posljednji ostatak (u mezozoiku), iroko rasprostranjen ginkoemes u Sjevernoj Americi i Europi, a sada je njegovo prirodno stanite svedeno samo na zapadnu Kinu. Relikti su u svijetu i manji etinari meu njima i Panieva omorika, relikti i krajnji endem u
8

istonoj Bosni i zapadnoj Srbiji. Ima mnogo vrsta i rodova biljaka kao rodovi lendum, andromede kasandra i dr. koji su tercijarni relikti ali nisu endemi tj. imaju iroko rasprostiranje. Relikti mogu biti razne starosti. Na Balkanu ima tercijarnih relikta i glacijalnih relikta.

ELEMENTI FLORE Pod elementima flore podrazumijevamo grupe biljnih vrsta sa slinom geografskim rasprostiranjem svojih areala pri emu svaka takva grupa vrsta predstavlja florni element. U zavisnosti od toga koje emo geografsko ekoloke osobine biljaka uzeti u obzir moemo razlikovati niz reliktnih elemenata flore. H. Valter razlikuje sljedee: 1. geoelemente flore kome pripadaju vrste sa slinim arealima u pogledu svog rasprostiranja, 2. geoelemente kome pripadaju vrste sa zajednikom prapostojbinom, 3. hronoelementi ili povijesni elementi koji ujedinjuju vrste koje su se na danoj teritoriji pojavile u isto vrijeme, 4. migroelemente ili doseljenike elemente kome pripadaju vrste koje su se istim pravcem uselile na dano podruje, a mogu se odvojiti i migrokronoelementi koji su se useljavali na danu teritoriju u isto vrijeme iz istog pravca, 5. cenoelementi ili biogenoceoloki elementi flore kome pripadaju vrste koje su biocenoloki povezane tako da pripadaju istoj biocenozi kao to su cenoelementi etinarskih uma itd., 6. elementi flore kome pripadaju vrste iste ivotne forme ili istih ekolokih adaptacija kao to su ekoloke grupe halofita, kserofita itd.

GEOGRAFSKI ELEMENTI FLORE Iako se geografski element flore zasniva prvenstveno na suvremenom rasprostiranju vrsta, on moe da poslui i za cjelovitu analizu flore, jer rasprostiranje vrsta je odraz i rezultat povijesti. Geografski element sadri i genetske elemente flore. Geografski elementi flore su sljedei: 1. Europski element flore kome pripadaju vrste koje su rasprostranjene po itavoj Europi izuzev u podrujima Mediterana i dijelovima Arktike oblasti. Mnoge od ovih vrsta rasprostranjene su uglavnom u Europi, a neke i van Europe kao npr. u Sibiru ili ire u sjevernoj umjerenoj zoni
9

2.

3.

4.

5.

6.

Azije ili pak pored sjeverne umjerene zone Azije i Europe i u Sjevernoj Americi. U gotovo cijeloj Europi rasprostranjene su vrste ris (pseudokorus), anemonoroza, ninfeabla i dr. Arktiki element flore kome pripadaju grupe iji se areali nalaze na krajnjem sjeveru u zoni kontinentalnih tundri i arktikim otocima gdje se razlikuju manje grupe kao zapadni i istoni arktiki elementi flore. Ovdje se razlikuju i elementi subarktike flore. To su vrste koje svojim arealom ine prijelaz izmeu arktike borealne umske zone. Osim toga itav niz arktikih vrsta rasprostranjen je izvan ove zone i junim planinskim oblastima gdje se istiu arktiko-altoiski i altoiski elementi sa vrstama aretosta filas alpina i saliks herbacija. Sjeverni ili boreealni elementi flore kojem pripadaju vrste iji se areali nalaze u Sjevernoj zoni etinarskih uma (zona tajge) kao to su vrste daris, hinus cembra, navdus skrivta, krunus padus itd. I ovdje se mogu izdvojiti podgrupe i to euroborealni florni elementi (samo u Europskom dijelu) i subborealni florni elementi u Sibiru. U ovom drugom istiu se vrste potamogetom natans populus tremula, prunus, pinus, cilvetris itd. mnoge vrste ove flore nalaze se i na jugu u planinskim oblastima etinarskih uma kao i sjeverno od zone tajgi. Sjeverno europski element flore vezan je za zone iroko listopadnih uma umjerene zone, a pripadaju mu vrste iju se areali nalaze na podruju srednje Europe, a neki se proteu sve do Urala. Moe se podijeliti u srednjeeuropski florni element i srednjeeuropski-ruski element, u junoj Europi submediteranski florni element, a Valter odvaja i atlantski florni element. U ovome flornom elementu znaajne su vrste fagus, silfakigu, klementis bitalba, dentarija bulbifera, prinus avijum itd. Atlantski element flore koji je odvojio Valter, a vezan je za primorsku oblast Europe sa oceanskom klimom. Ovdje se razlikuju listopadne ume sa zimzelenim vrstama. Valter ga dijeli na atlantski element u uem smislu, subatlantski florni element i atlantsko mediteranski. U ovome elementu uem smislu susreu se sljedee biljke: arija setakija, kolerija albenkis, kareks, bigarika. Mediteranski florni element tasprostranjen je na Mediteranu i odlikuje se toplim zimama i toplim suhim ljetima. To je podruje tvrdolisne umske i bunaste vegetacije. Dijeli se na eulmediteranski element koji je predstavljen vrstama kuerkus suber, urbutus eneda, erika arborika i na submediteranski florni element ije su vrste rasprostranjene u oblastima oko Crnog mora. Postoje razlike izmeu vrsta flornih elemenata koje su rasprostranjene u zapadnim dijelovima Mediterana i onih u istonim dijelovima kao to su Balkanski poluotok, Azijsko primorje i zapadna obala Kavkaza. Balkanski florni podelement se dalje dijeli na zapadni balkanski ili Ilirski ili sjeverni balkansji ili Dacijski.

10

7. Pantiski element flore je grupa vrsta iji se areal prostire u podruju juno-ruskih i juno-sibirskih stepa predstavljen pedolisnom zeljastom vegetacijom bez drvea. Prostire se i prema zapadu u Panonskoj nizini kao panonski florni element. Raslikuje se i subpantinski element manje termofilan koji se prostire u sjevernoj Europi i podruja izmeu etinarskih ili listopadnih uma. Odvaja se i pontinskomediteranski florni element koji se prostire i u Mediteranskoj tvrdolisnoj vegetaciji uma. Odlikuje se vrstama fedsura sulkata, pramus elektus, melisa altisim. 8. turanski element flore je grupa vrsta predstavljena pustinjskim i polupustinjskim alofitnim biljkama. U ovim podrujima koja se proteu od krajnjeg jugoistoka Europe preko Trakijske nizine sve do sredinje Azije, predstavljen je vrstama gdje se istiu pustinjske vrste pelena. 9. Planinski (Alpski) element flore pod kojim moemo podrazumijevati vrste rasprostranjene u planinama i visokim planinskim regijama i planinskim masivima. To je vrlo sloen florni element jer je razvijen pod sloenim ekolokim uvjetima, zbog fizike i ekoloke izoliranosti planinskih masiva. Mnoge planinske vrste susreu se i u nizinama to prouzrokuje da se razlikuje vei broj podelemenata ove flore. Tako se izdvaja planinski florni element Mt. Everest koji se u niim planinskim regijama rasprostire i u brdskim pa ak i u nizinama na jugu, u pravilu ne iznad gornje umske granice.

11