AURELIJE AUGUSTIN (354.-430.

) Vjeruj da bi spoznao, spoznaj da bih vjerovao Crede ut intelligas, intellige ut credas1

Jedan od najcjenjenijih latinskih Crkvenih Oca. Roen 354. u Tagasti, u pokrajini Numidija, na obali sjeverne Afrike (otac gradski slubenik, majka Monika pobona krdanka). Afrikanac po rasi, ali rimljanin po naobrazni: kao djeak je uio latinski, aritmetiku i grki u rodnom mjestu; u Madauri nastavlja s latinskom gramatikom i literaturom; 370/71 umire mu otac i Augustin odlazi u Kartagu na studij retorike (raskida s krdanstvom, uzima ljubavnicu s kojom ima sina Adeodata). U tom vremenu, sa devetnaest godina, susreo se sa Ciceronovim djelom Hortensius koji je uinio preokret za Augustina i potaknuao ga da kroz filozofiju trai istinu. Problematika koja se tada oitovala sastojala se u metodi traenja istine. Na vagi su bili vjera ili razum. Problematika koja je muila najvie Augustina je bila teodicejskog porijekla. S obzirom da krdanstvo objanjava da je Bog dobar i stvorio je dobar svijet, kako je onda mogude da postoji zlo. Augustin je u tome vidio neloginost koja je bila razrijeena u manihejskom dualizmu. U okviru svega toga on se 374. pridruuje manihejskoj sekti. Oko devet godina proveo je kao slua (auditores) meu mahinejcima. Ono je nauavalo kako postoje dva suprotna naela: dobro i zlo. Ta dva naela su vjena, a svijet i ovjek sam su nastali iz njihova sukoba. Ono to je vrlo bitno u ovakvu shvadanju za Augustina jest da je ovjek promatran kao spoj svijetla, dio kojeg je dua, i tame kojoj pripada tijelo. S obzirom na Augustinovu sklonost potpadanju strastima i ulnim slabostima, ovaj materijalistiki nauk logiki mu je objanjavo takove njegove porive. Poinje predavati, ali u razdoblju pred odlazak u Rim, 383. godine, ved su se poela javljati neka pitanja na koja mu ak ni manihejski biskup nije mogao dati zadovoljavajude odgovore. U meuvremenu je Augustin usvojio skeptino dranje tzv. srednje Akademije: o svemu valja sumnjati. No ubrzo dolazi u kontakt s neoplatonskim Plotinom i Porfirijevim spisima koji su pomogli kod prevladavanja manihejstva i skepticizma. Kako je dobio mjesto predavaa retorike u Milanu on 384. odlazi tamo. Zahvaljujudi propovjedima svetog Ambrozija, milanskog biskupa, u svojoj poljuljanoj vjeri u maniheizam, poinje biti blagonaklon krdanstvu. Neoplatonizam, koji upoznaje, ga oslobaa vezanosti uz materijalistika objanjenja svijeta to mu olakava prihvadanje ideje o nematerijalnoj stvarnosti; shvada da je prava zbiljnost duhovna u unutarnjem ovjeku boravi istina. U nutrinu usvjetljuje svjetlo Boje Istine. U tom kontekstu nutrine Augustin razvija svoju spoznajnu teoriju. Bududi da je jasno da posjedujemo sigurnu, nunu i nepromjenjivu spoznaju, ona ne moe proizlaziti iz promjenjivih osjetila i osjeta, ved mora biti voena nepromjenjivim i vjednim bidem: Bogom. Sadraj svojih pojmova mi dodue crpimo iz osjetilnog iskustva, ali su nam pritom mjerilo Boje ideje koje nas osposobljavaju da shvatimo odnos izmeu stvorenih i nadosjetilnih zbiljnosti. A smislena mu se ini takoer i predodba zla u smislu nekog nedostatka odnosno lienosti dakle, zlo nije neka zbiljnost u sebi, neka supstancija ili bide, nego jednostavno negacija bida, lienost bivstva, manjak dobra te ovisi o ovjekovom slobodnom odluivanju. Jedan od glavnih problema koje je Augustin i vidio u krdanstvu dolazio je od nemogudnosti loginog objanjenja postojanja zla. Um nije protiv vjere nego ju moe i treba potvrivati.2
1

Vjerujem, da bih spoznao. Princip koji je postavio Augustin, kao osnovni zahtjev u istraivanju teolokih dogmi. To je metodoloki princip miljenja u srednjem vijeku. Samu formulaciju dao je Anselmo iz Canterburyja (1033 1109), u djelu Proslogion: Neque enim quaero intelligere, ut credam, sed credo, ut intelligam. (Ne traim spoznaju da bih vjerovao, nego vjerujem da bih spoznao). 2 U 20.st. imamo encikliku pape Ivana Pavla II. Fides et ratio (vjera i razum) upravo o tom katolikom vienju kako se vjera bitno ostvaruje, upotpunjuje u razumu.

Ova shvadanja su ga potaknula da ponovno pone itati Novi zavjet. (Tolle, lege! Tolle lege! uzmi i itaj Poslanica rimljanima). Bududi da je zlo manjak, ono ne predstavlja neki djelatni ili tvorni uzrok (causa efficiens) koji bi ga proizveo, kao to su tvrdili manihejci, nego deficijentni ili ras-tvorni uzrok (causa deficiens): ono neko ne znati i ne htjeti ostati na onoj visini na koju je Bog smjestio razumsko stvorenje. Kada se vratio u Milano krstio ga je 386. sam sveti Ambrozije, kao i njegova sina Adeodata. 388., odlazi za Afriku te u Tagasti osniva malu monaku zajednicu. U potrazi za mjestom za samostan doao je u Hipon gdje ga je biskup iz Hipona odredio za svedenika 391., to je bilo pomalo protiv njegove volje, no dobio je dozvolu od biskupa i osnovao samostan u Hiponu. 395./396. godine bio je posveden za pomodnog biskupa, a kada je biskup Valerije umro Augustin ga naslijeuje. itavo zareenje, od svedenikog do biskupskog, predstavljalo je za Augustina vie rtvu nego radost jer se morao odredi kontemplativnog monakog ivota i podrediti svoje djelovanje crkvenoj zajednici. Aurelije Augustin umro je 28. kolovoza 430. godine u svojoj sedamdeset i estoj godini ivota, kada su vandali ved tri mjeseca okupirali Hipon.

Filozofija
Augustin u svojoj filozofskoj nauci tei za saznanjem prave srede ili baenstva, a jedino mudar ovjek moe biti sretan. Mudrost pretpostavlja saznanje istine. S time se javlja i pitanje: kako konaan, promjenjiv ljudski duh moe postii sigurno znanje o vjenim istinama, istinama koje upravljaju i vladaju duhom i tako ga transcendiraju? Na to se nadovezuje i pitanje: kako je mogue da smo kadri ne samo da saznamo vjene i nune istine, ve takoer i da ih spoznamo kao vjene i nune? Dakle, da uopde postiemo takvo saznanje njemu je oigledno iz iskustva. Osjetilno znanje koje ovisi o osjetima/iskustvu najnii je stupanj znanja, a Augustin, u skladu sa svojom platonskom psihologijom smatra osjetila djelatnodu due koja osjetila koristi kao svoja orua. Osjetilnost nije data tijelu ved dui preko tijela. Pa ipak, mi ne moemo iz iskustva stedi takvo saznanje jer su tjelesni predmeti kontingentni, dok su predmeti istinskog znanja nepromjenjivi. U djelu Contra Academicos pokazuje da mi nedvosmisleno postiemo sigurnost barem o nekim injenicama - kao to je naelo kontradikcije, subjektivna impresija u kontekstu da nas osjetila ne varaju, ved naa prosudba moe biti kriva; u De libero arbitrio iznosi da ovjek zna da postoji, zna da ivi i zna da upravo on to zna (Si fallor, sum.) Osjetilni predmeti su i tako bili za Augustina samo polazna toka na putu prema Bogu. Nadalje, ovjek je sposoban racionalno opaati u tjelesnome aproksimacije vjenih uzora. To je posao vieg uma, koji je upravljen na akciju. To je ono to nazivamo znanjem. Dok su osjetila subjektivna, apsolutne istine (npr. matematike) su zajednike svima i individua ih mora kao takve prihvatiti i priznati im valjanost koja je neovisna od njegovog vlastitog stava.3 Egzemplarne ideje i vjene istine su u Bogu. Ideje su arhetipske forme ili stalne i nepromjenjive sutine stvari, koje same nisu stvorene, nego su, kao one koje egzistiraju vjeno i bez promjene, sadrane u boanskom umu.4 Poanta takvog gledita je u tome da se ovjekova dua pribliava istini

koristi shvadanje vjednih i nunih istina ovako kao dokaz za Boju opstojnost, s time da njegova argumentacija ne podrazumijeva automatsko percipiranje Boga 4 De Ideis

u sebi i po sebi5, no osjetilima i materijalistiki one ne moe spoznati valjanu istinu. Boanska inteligibilna svijetlost osvjetljava ljudsku duu kako bi omogudila spoznaju. Ta svjetlost obasjava istine, a promjenjivom i vremenskom ljudskom duhu ini vidljivim istinosne karakteristike nepromjenjivosti vjenosti. S time da je Boanska iluminacija neto samostalno i sui generis. U usporedbi moemo vidjeti kako, prema neoplatonistikom gleditu, Suneva svijetlost osvjetljava materijalni svijet i ini ga oku vidljivim, tako i boanska iluminacija ini duhu vidljivima vjene, nepromjenjive istine. Vjenost i nepromjenjivost Boja omogudava cijelo nae djelovanje, odluivanje, usmjeravanje. Samo je nepromijenjivi i vjeni bitak onaj istinit. A boanska svjetlost obasjava istine, a promjenjivom i vremenskom ljudskom duhu ini vodljivim istinosne karakteristike nepromjenjivosti i vjenosti. Dokaz za Boju egzistenciju iz ideje tj. iznutra Stvaranje Zastupao je nauku o stvaranju svijeta ex nihilo slobodnim Bojim inom, a uprovo stoga to je to bio slobodan in on upuduje na to da je sve stvoreno dobro. Iz ovoga proizlazi i Augustinova nauka o zlu, koje je promatrano u obliku lienosti dobra, privacije, pa stoga i postoji u okviru dobra, iako ne savrenog Dobra. U stvaranju, vrhunac predstvalja ovjek za kojeg Augustin izlae da ima duu, kao nematerijalno poelo koja proima materijalno tijelo. Augustin ini preokret, vrijeme vee uz subjektivni doivljaj, on de redi da je vrijeme materija no ako ju uzmemo kao materijalnost, ono se raspada u nepovezane vremenske toke. Idudi dalje, vrijeme spoznajemo pomodu iskustva, ali i intuicijom (prvi doivljaj vremena je iskustven, ali nepotpun, potpun je nutarnji koji je intuitivni). to je vrijeme? Ako mene pitate, ne znam! Ako me ne pitate, znam! Vrijeme se povezuje sa intuitivnim neposrednim zahvadanjem. Znam to je vrijeme, ali ga ne mogu izraziti. Nema odvojenosti objekta i subjekta (pokuavam spoznati stol). Kada se stopim s vremenom, znam to je vrijeme; doivljavam to je vrijeme. Prihvada sadanje vrijeme i dijeli vrijeme na tri dimenzije: 1. Sadanjost 2. Sadanjost sadanjeg (motrenje) 3. Sadanjost bududeg (iekivanje) Ono tek jest kada ga shvadamo u sadanjosti. Duh je onaj koji ima neposredan uvid. ovjek se za Augustina prikazuje kao Tridum (trojstvo): svijesti (pod svijedu on podrazumijeva sveukupnost duha (moje ja jastvo). razuma (inteligencije) i volje (voluntas). Vid etike mu je ljubav (caritas) Augustin kae Ljubi i ini to hode. Osnovu grijeha vidi INCURVATUS IN SE (Zarobljenost u sebe) svaki grijeh predstavlja grubo prekidanje odnosa sa ivotom i okolnim svijetom i upudenost u sebe. Ja se svojim grijehom zarobljavam u sebe, prekidam vezu sa vanjskim svijetom.

Po unutranjosti dolazimo do univerzalnosti. Augustin spekulativnim putem dolazi do spoznaje iluminacija (prosvjetljenje) i to nam je jako vano za znati. Uroene ideje koje su svakom ovjeku oite i ne potjeu od njega samog nego od vieg principa, a taj vii princip je Bog.

Filozofska djela: Protiv akademiara (Contra Academicos) pobijanje skeptikih pozicija O blaenom ivotu (De beata vita) i O redu (De ordine) o spoznaji Boga i o porijeklu zla Monolog (Soliloquia), O besmrtnosti due (De immortalitate animae) i O veliini due (De quantitate animae) o Bogu, neumrlosti i duhovnosti due. (U De immortalitate animae proiruje dokazivanje besmrtnosti due iz Monologa temeljem vjenosti istine. U O veliini due raspravlja o problematici due i tijela te pomalo aristotelovski odreuje duu nadlenu u upravljanju ovjekovim tijelom, psihom, moralom te religioznosti.) O glazbi (De musica), O uitelju (De magistro) o ritmu i psihologiji uenja. Naziv uitelja u biti pridaje Bogu, u smislu da Augustin smatra kako se u dubini svakog ovjeka nalazi istina pa je stoga uiteljeva uloga stimulirati proizlaenje istine. O slobodnom odluivanju (De libero arbitrio) - obrauje antropoloki vid slobode; uvia da je i porijeklo zla u ovjekovom slobodnom odluivanju. A zahvaljujud ovom djelu sintagma libertum arbitrium proirila se kroz zapadnu misao. Za Augustina liberum arbitrium znai mod da se slobodno odlui ili izabere ne izmeu dobra i zla, nego izmeu vieg i nieg dobra. Uz to dolaze jo i brojni polemiki spisi koji takoer sadre mnoge, za Augustinovu filozofiju, vane postavke Apologetski spisi: O pravoj religiji (De vera religione) Dogmatski traktat De Trinitate i De Civitate Dei (O dravi Bojoj), apologetski spis; kao jedno od najvanijih djela krdanske literature, ali i knjievnosti opdenito, imala je prvenstveno velik utjecaj na srednjovjekovnu misao. 410. Vizigoti su osvojili Rim, a kao krivac tome smatralo se krdanstvo. Kao odgovor na te optube Augustin je 413. zapoeo pisati ovo kompleksno djelo koje sadri dvadeset i dvije knjige. Autobiografska djela Retractationes (Preispitivanja) opisuje okolnosti nastanka pojedinih djela te ispravlja neke krivo shvadene tvrdnje Confessiones (Ispovijesti), kao jedna od najutjecajnijih knjiga u povijesti zapada. Sastoji se od trinaest knjiga, koje dijelimo na dva dijela. U prvom dijelu, koji obuhvada knjige od prve do devete, govori o svojoj mladosti, zabludama u kojima je nekada ivio, opisuje svoj ivot i put ka obradenju, sve do smrti njegove majke Monike. A drugi dio, od desete do trinaeste knjige, govori o stvaranju s naglaskom na knjigu Postanka. U ovom djelu moemo dobiti zaokruenu sliku Augustinove osobe. Dogmatski spisi: De Trinitate (O Trojstvu) predstavlja jedan teoloki temeljac za teologiju Presvetog Trojstva. Djelo je pisao dvadesetak godina, a sadri petnaest knjiga. Prve etiri govore o Biblijskom utemeljenju nauka o Trojstvu, s naglaskom na Ivanovo evanelje; peta, esta i sedma knjiga objanjavaju bitnost boanskog djelovanja i njegova doivljavanja u krdanskoj povijesti, te obranjuju dogme potpomognute naukom Otaca. Nakon to je obradio Biblijsko dokazivanje Trojstva, u osmoj knjizi zapoinje s uvodom u mistinu spoznaju Boga potpomonuom razumom, te trai slike Boga u stvorenom. U knjigama od devete do etrnaeste razvija psiholoku analogiju sa smislom da je potrebno, ali i mogude, okrenuti se ovjekovu umu (mens) kako bi se pronalo vestigia Trinitas tragove Trojstva, u stvorenju. Jer u ovjeku postoji trijadina struktura koja svoje utemeljenje ima u Bojem bitku: mens, notitia, amor (um, spoznaja, ljubav). Posljednja, petnaesta knjiga donosi saetak i zakljuak. Djela poput ovoga dre zasluge za dananje razumijevanje pojma osobe, koje je tada bilo bitno za objanjavanje respodijele osoba u Trojstvu. 4

Filozofija.org NAUK Dua i tijelo Augustin nikad nije razmiljao o Bogu a da istodobno nije razmiljao o ovjeku, a rijetko je koju rije izgovorio o ovjeku a da nije bila usko povezana s govorom o Bogu. Isto tako rijetko govori o Bogu i ovjeku a da ne govori o vremenu i vremenitosti. U Augustinovu filozofskom razmiljanju i istraivanju Bog i dua zauzimaju prvotno mjesto. Poznavanje Boga i poznavanje samoga sebe meusobno su vrsto povezani zbog toga to se dolazi Bogu polazedi od due, a i zato to se ovjeka moe razumjeti samo kad se u njemu prepozna slika Boja. Ved od vremena svoga obradenja, Augustinova je velika elja upoznati to vie Boga i duu. Meu prvim njegovim spisima, poznatom razgovoru sa samim sobom Soliloquia 1,2,7. itamo: Razum: to dakle eli znati? Augustin: elim imati znanje o Bogu i dui. Razum: Nita vie? Augustin: Apsolutno nita. Odnos due i tijela Augustin ne vidi kao Aristotel po kome je dua bitna odrednica tijela, a niti kao Platon po kome su dua i tijelo dvije potpune supstancije sposobne za samostalno djelovanje. Po Augustinu izmeu due i tijela postoji duboko i bitno jedinstvo, premda su razliite naravi. On istie prednost due nad tijelom, ali nikad ne tvrdi da bi tijelo bilo zatvor due. ovjek je prema Augustinu, razumom obdarena supstancija, to se sastoji od tijela i due. Dua je stvorena na sliku Boju, a kao supstancija obdarena je razumom, jednostavna je, duhovna, slobodna i besmrtna. Dua je ivot tijelu, sjedite je misli i samosvijesti. Upravo je samosvijest, memoria sui, stoerna misao za dokazivanje duhovnosti, besmrtnosti i slobode due. ovjekova se nutrina pokazuje kao jedinstvo u trojstvu svijesti (memoria), razuma (intelligentia) i volje (voluntas), te je time slika boanskoga trojstva. Besmrtnost due Augustin dokazuje besmrtnost iz vjenosti istine ije je sjedite dua. Ljudska dua ivi uvijek, a um je zacijelo ili dua ili u dui. Na um je bolji od naeg tijela; tijelo je substantia, a bolje je biti substantia nego nita. Augustin promatra i mogudnost promjenljivosti (mutatio) due, npr. da se dua mijenja pod utjecajem tijela (starost, strah, bolest,...). Zakljuuje da ako je dua subjekt u kojem se neodvojivo nalazi um, i ako dua moe biti dua samo ukoliko je iva, i ako u njoj um ne moe biti bez ivota, a um je besmrtan, tada je dua besmrtna. Bog ivotnu potrebu za Bogom, tvorcem i izvorom naeg bivovanja Augustin je izrazio na poetku Ispovijesti glasovitom izrekom: Jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce nae dok se ne smiri u tebi. Augustin prije svega nastoji uvjeriti itatelja u istinitost Sv. Pisma koje potvruje Boju opstojnost, pa tek poto je osigurao taj in vjere, zapoinje s racionalnim dokazivanjem. Odnos teologije i filozofije oznaio je rijeima: Intellige ut credas, crede ut intelligas, tako da gotovo ni jedan dio augustinovske filozofije, pa ni dokazi za Boju opstojnost, ne izmiu naelu credo ut intelligam. Dokazi za opstojnost Boju su vie subjektivni: Bog je izvor srede za ovjeka. 1. Put k Bogu ne smije se shvatiti u prostorno vremenskom smislu; to je nutarnji proces, (nutarnji psiholoki dokaz) via interior koji ovjek treba prodi polazedi od svjedoanstva svijeta i osjetila, da bi potom uao u vlastitu duu kako bi u njoj i iznad nje otkrio Boga. ovjek je dakle polazna toka, put i putnik, viator, za uspinjanje k Bogu. Glavni Augustinov put 5

dokazivanja Boje opstojnosti je upravo via interior, nutarnje iskustvo istine, ovjek sam, koji zna da postoji kao duhovno-tjelesno stvorenje u svijetu, kao najuzvieniji znak stvaralake Boje nazonosti. 2. Da bi doao do sigurnosti u Boje postojanje uz nutarnji put predlae i metodu koja je vie skolastika, princip uzronosti: Bog jedini posjeduje puninu bitka, jer je nestvoren, odvijeka i nepromjenjiv, on je sam Bitak. Sve stvoreno jasno svjedoi da nije postojalo i da je od drugoga pozvano u postojanje. Bududi da svijet nije postojao, nije mogao sam sebi dati egzistenciju, nego ju je dobio od nekoga koji to ima u sebi. A to moe biti samo Bog. O Bojim svojstvima (atributima) govori kao i drugi krdanski filozofi. Inzistira na Bojoj premociji, tj. prethodnom poticaju, kojim Bog potie volju da neto pone htjeti i na Bojoj pomodi kojom pomae volju da ustraje u svom htjenju i djelovanju. Svijet Naavi Stvoritelja, Augustin je morao dati odgovor na nimalo lako pitanje: Kako je Bog stvorio svijet? Dva su moguda odgovora: iz niega, ili iz vlastite biti. Da ga je stvorio iz vlastite biti znailo bi da je jedan njegov dio postao promjenjiv i konaan. Bududi da je Bog savren i da se ne mijenja, Augustin zakljuuje da je Bog sve stvorio iz nita in tempore (cum tempore), i to slobodnom voljom i ljubavlju, po svojoj rijei. imbenici koji tvore svijet su materija, vrijeme i forma (vjene ideje). Bog je najprije stvorio bezlinu materiju, a onda ju je oblikovao na taj nain to joj je usadio rationes seminales. Pod Bojim upravljanjem materija se dalje sama razvijala. Jedan dio bitka Bog je odmah stvorio u njegovu konanom obliku (aneli, dua, zvijezde), drugi dio stvorenog je promjenjiv (npr. tijela ivih bida). Augustin je umjereni transformista. Pristalica je i teorije vizije, tj. po svojoj rijei Bog stvara svijet u jednom jedinom inu svoje volje, ostajudi nepromjenjiv i vjean, a zatim je objavio anelima stvorenje svijeta u 6 slika tako kako je taj svijet bio predstavljen u vjenim bojim idejama i u realnosti. Kruna svega stvaranja je ovjek zbog nematerijalne i besmrtne due. Razlog stvaranja: Bog nije elio dozvoliti da bi jedno dobro stvorenje moglo ostati u nitavilu ( usp. De civ. Dei, XI,21). Miljenje o preegzistentnosti due Augustin odbacuje, pristalica je generacionizma. Adam i Eva su prije grijeha posjedovali besmrtnost (posse non mori), bili su bez poude (posse non peccare), imali su i nepomudenu spoznaju po kojoj su bili imago Dei. Po grijehu ljudski je rod postao massa damnataskup prokletnika. Adamov grijeh koji prelazi na sve ljude u isti je mah i grijeh i kazna za grijeh. Istoni se grijeh prenosi iz generacije u generaciju tjelesnom pohotom. ovjek posjeduje liberum arbitrium, ali ne vie i libertas, tj. savrenu jakost volje ili tzv. slobodu djece Boje. No Augustin ne gleda bit istonog grijeha u poudi, nego je bit naslijeenog stanja gubitak slike Boje. Za one koji umru u istonom grijehu Augustin ne nalazi spasenje. Milost Nauk o milosti i predodreenju doivio je vrlo velik razvoj u njegovoj teolokoj borbi. U na uci o milosti imao je u razno vrijeme razliito miljenje. Tako je npr. 396.g. (predbiskupsko vrijeme) uio da je vjera djelo ovjeka, a ne dar Boji. Bogu je pripisivao opdu spasiteljsku volju, a ovjekovu volju smatrao je odgovornom za vjeru ili nevjeru, tj. Bog hode da se svi ljudi spase, a to da se ne spaavaju, krivica je ljudske volje. Kasnije pozivajudi se na Pavlovu Poslanicu Rimljanima, nauava da predodreenima ne daje Bog samo posse, nego i velle tako da se oni ne mogu oprijeti. Milost razumije kao bezuvjetnost. S tim je u vezi njegova teorija o predestinaciji. Bog je od vijeka predodredio toliki broj za vjeno spasenje, koliko ima palih anela. Ovima daje tako mnoge i odgovarajude milosti da se moraju spasiti. U Svetom 6

pismu takvi se zovu electi. Ima i takvih koji su samo vocati k posvedujudoj milosti, ali ne daje im se donum perseverantiae6 i stoga se ne spaavaju. Predestinacija nije zavisna o zaslugama predestiniranoga, nego je dar dobrote Boje. Ne moe se govoriti opdoj spasiteljskoj Bojoj volji, jer bi se prema tome svi ljudi trebali spasiti. Predestinirani su svjedoci vjenog milosra Bojeg. Ovo se ne protivi pravednosti Bojoj jer nijedan ovjek nema pravo na milost. Svi ostali ljudi pripadaju k massa perditionis. Ova Augustinova teorija, augustinizam, naila je na estoko protivljenje ne samo pelagijanaca, nego i njihovih protivnika, jer im se inilo da je dovedena u pitanje slobodna ljudska volja, a time i mogudnost tenje za krepodu, to bi bilo nespojivo s kaznom za grijehe. Otkupljenje razumije kao i Origen ; da je po grijehu avao stekao pravo na nas, a Krist je to pravo ograniio. Marija je suotkupiteljica ljudskog roda i bez svakoga grijeha. U eshatologiji je zabacio Origenovu apokatastazu7 i hilijazam8. Poslije smrti due odlaze u had i tamo ekaju uskrsnude, prema tome dali su due grenika ili pravednika. Za neke je to mjesto idenja (purgatorium). Poslije uskrsnuda blaenici de unidi u nebo: poinut demo i vidjeti, vidjet demo i ljubiti; ljubit demo i hvaliti: eto, to de biti na kraju bez kraja.(De civ. Dei 22,30,4). Djelo spasenja produuje Crkva izvan koje nema spasenja. Razlikuje vidljivu i nevidljivu Crkvu. U vidljivoj postoje pravednici i grenici, vjernici i ordo clericorum. Crkva je jedna, sveta i nezabludiva. Nezabludivi nisu samo biskupi na saborima nego i Rimska Stolica, npr. u pitanju pelagijevstva jest definitivno i obvezatno. Odatle parafraza: Roma locuta-causa finita9. Nauku o sakramentima nije nigdje sistematizirao. O njima govori najvie u polemici sa donatistima. Sakramenti su nezavisni o djelitelju, ali su zavisni o primaocu. Augustin naglaava instrumentalnu ulogu djelitelja sakramenta, istiudi da sakramenti djeluju snagom sakramentalne milosti. Zlo Nije neka zbiljnost u sebi, neka supstancija ili bide (manihejci), nego je privacija bida, manjak dobra te ovisi o ovjekovom slobodnom odluivanju. Ono ulazi u svijet ne kao neka zla zbiljnost, nego kao manjak u odnosu na zbiljnost i red. Ono je slino mraku koji je nedostatak svijetlosti. Bududi da je zlo manjak, ne pretpostavlja neki djelatni ili tvorni uzrok (causa efficiens) koji bi ga proizveo, nego deficijentni ili ras-tvorni uzrok (c.deficiens).To to je zlo manjak ne umanjuje njegovu teinu. Zlo je za Augustina dvojako: grijeh i kazna za grijeh. Grjeno stanje ljudskog roda jednom je zapoelo bivati i nastavlja trajati. Tu se oituje tajna grijeha i zla (mysterium iniquitatis). Volja Augustin je pitanje vjere, a time i spasa prenio na ljudsku volju, koja je prema njegovu miljenju Boje djelo. On je prvi u povijesti koji je zastupao voluntaristiko gledite: volja je bitna mod, sutina je ovjeka i stoji iznad intelekta. Voljom se ovjek opredjeljuje u pitanjima vjere i prihvada istinu objave. Prema Augustinu, sve to ovjek radi proizlazi iz njegove volje, koja je apsolutno slobodna-nezavisna od razuma svijesti. Vrijeme

6 7

Dar postojanosti. ovjek bez potrebite milosti osuen je na propast. Gr. apokatastasis- obnova, povratak. Teorija o vjenom povratku na izvorno stanje. Pod tim pojmom Origen shvada pomirenje itave prirode s Bogom, ukljuujudi i zle duhove. 8 Gr. hilias-tisuda. idovsko-helenistika vjera u ostvarenje mira i blagostanja na zemlji u vremenu od tisudu godina. To razdoblje de trajati od zavretka svjetske povijesti pa do ostvarenja boanskog carstva. 9 Rim je progovorio, rasprava je zavrena. Augustinova izjava na vijest da je Sveta Stolica potvrdila zakljuke sinoda o pelagijanizmu kao krivovjerju.

Raspravu o vremenu i stvaranju u vremenu, Augustin zapoinje jednim takoer nimalo lakim pitanjem: to je radio Bog prije nego je stvorio nebo i zemlju?. Augustin odgovara da nije radio nita. U Bogu ne postoji ni prije ni poslije, jer on je nepromjenjiva vjenost. Vjeno postojanje, za razliku od onog vremenitog, potpuno je zajedno i bez susljednosti. Da je Bog neto radio bilo bi to upravo stvaranje, a to bi bio i poetak vremena. Prije stvaranja vrijeme nije postojalo. Bog stvorivi sve, stvorio je i vrijeme, stoga je govor o vjekovima prije stvaranja prazan i bez bilo kakve znakovitosti. Bog ivi u vjenosti, dok stvorenja i ovjek ive u vremenu. Vjenost je sadanjost koja ne prolazi, ved ostaje, a vrijeme potom ivi u dui: kao sjedanje prolosti, kao intuicija sadanjosti i kao oekivanje bududnosti. Postoje tri faze vremena; prolo vie ne postoji, budude jo nije, a sadanjost je vrijeme koje sada postoji ali nede uvijek biti. Netono je redi prolost i bududnost jesu , mnogo vie je istinit samo doivljaj sadanjosti koji se po predoenju pomie u prolost i bududnost. U dui mjerimo vrijeme, koje nam je dano kao protegnutost due (distentio animi). Na rubovima te protegnutosti u prolost i bududnost slike sve vie iezavaju u tamu. Bududi da duh time stvara dimenzije vremena, ovjekova je nutrina rascjepkana u stalno iekivanje, ostvarenje i sjedanje. Iskustvo vlastite vremenitosti upuduje ljude na neprolazno. Duh dolazi do mira ako se usmjerava na vjenu istinu. Ako se duh sabire u vjenom Bogu od kojega sva bida dobivaju svoj bitak, ovjek se pokazuje sudionikom vjenosti. Istina Istina je za Augustina vjena i postoji po sebi (per se). Te sigurne i nune istine pronalazi ovjek u nutrini, te su one bezvremenske i nadindividualno valjane (npr. matematika naela i naelo proturjeja). On zamilja da svijet vanjskih predmeta spoznajemo putem due. Prema tome dua proizvodi odgovarajude opaaje. Tijelo ne moe u dui prouzroiti spoznajnu sliku. Stoga postavlja pitanje kako moemo spoznati razumljivi svijet, tj. svijet ideja, koje postoje u Bogu? Odgovara da se spoznaja vjenih istina to je vrhunac umske spoznaje, dogaa boanskom iluminacijom (teorija prosvjetljenja) tj. prisutnodu svjetla, koje ovjeku daje vjeni um. Vjene istine dane su nam zahvaljujudi prosvjetljenju od Boga. To se moe usporediti s djelovanjem Suneva svjetla. Oima odgovara snaga duha, osvijetljenim stvarima spoznajni predmeti, a Suncu snaga istine. Augustin se ovdje slui slikom iz tradicije neoplatonske metafizike svjetla. Od platonizma ostaje da je ideja prisutna u sebi i po sebi u umu, a ne preko osjetne slike. Tako se um sa svojom intuicijom vjenih ideja, kojom stvara mudrost, razlikuje od razuma, koji raspravlja diskurzivno o osjetilnim, materijalnim stvarima i tako stvara znanje. Jezik Kao profesor govornitva i sam vrstan govornik, poznavao je vrijednost jezika kao sredstva priopdavanja. Dakle jezik kod Augustina ima instrumentalnu funkciju; rijei slue da bi se posredovale ideje. Njegova djela odaju onoga koji iako poznaje ogranienost spoznajne modi, osjeda potrebu i veliko znaenje teolokog pojmovlja, koje u njegovom trinitarnom propovijedanju postaje sigurno i nezamjenjivo sredstvo navijetanja istine. Spoznaja Sv. Augustin dokaze o spoznaji izvodi iz vlastite egzistencije. Smatra da je ovjek svjestan sebe, i da ima iskustvo vlastite egzistencije, te da i u sumnji sigurno zna bar da sumnja i da je sposoban spoznati istinu i to najprije onu da sam jest ego sum. Tako put k temeljima sigurnosti vodi prema unutra. Augustinova klasina formula o tome glasi: Ne idi van , okreni se u sebe samoga; u nutarnjem ovjeku stanuje istina (noli foras ire, in te ipsum redi; in interiore homine habitat veritas). ovjek to trai istinu nalazi se u pokretu koji uvijek vodi dalje prema unutra i ujedno predstavlja ljubavni uspon k Bogu. Od osjetnog izvanjskog svijeta (foris), k unutarnjem svijetu ljudskoga duha (intus) i odatle do najunutarnijeg srca (intimum cordis): do Boga temelja same istine. 8

Samog sebe spoznajem samo u svjetlu istine onoga po kojemu sam oduvijek ved spoznat. U vjeri ovjek moe razviti svoje spoznajne mogudnosti, kao to i obratno spoznavanje moe potvrditi vjeru: Vjeruj da bi spoznao; spoznaj, da bi vjerovao (crede ut intelligas; intellige ut credas).

Antropologija Augustinov moto glasi: Svijet je jedno veliko Nita, iji sjaj pomuduje svako dobro. Neka sve bude bezvrijedno i nitavno, to nije Bog. Nasuprot Bogu, svijet je lo, on je ne-bide. ovjekov ivot jest Martryrium, bijeg k smrti, pakao ivota. Biti roen znai zapoeti bijedu i ojaenost. Sadanjost, prolost i bududnost ovjeka - ta stanja vremenitosti - ugroena su ljudskim nedostacima, duevnim i tjelesnim frustracijama. Vremenitost se pokazuje kao raspad, svijet je u biti agonija, izmjeninost ivota i smrtnosti, zatoenitva veseljaka i rasplakanih. Svuda se iri smrtonosna bolest, kojoj se ovjek opire svakog trenutka trkom u smrt. Bezzaviajnost jest stalni pratilac na hodoasnikom putu u svijet baenog viatora, putnika. Augustinovo odreenje ovjeka moglo bi se izredi rijeju trailac. Druga strana medalje u filozofiranju sv. Augustina o ovjeku je puna svijetla, nade i obedanja: sve ima svoj smisao, jer ga se ljudsko srce ne moe odredi. Presveto trojstvo to se tie nauka o presvetom Trojstvu, Augustin se razlikuje od istonih otaca u toliko to polazi vie od Boje biti i ne govori toliko o pojedinim osobama. Dua ima tri modi, koje se od nje ne razlikuju stvarno, pa se tako u dui nalazi slika Presvetoga Trojstva. Tri boanske osobe koje egzistiraju nuno unutar jedne Boanske biti razlikuju se u odnosima koji se temelje na nutarnjem Boanskom ivotu. Augustin tu upotrebljava psiholoki model. Raanje Sina shvada se kao misaoni in Oca, Duh Sveti koji proizlazi od Oca i Sina, ljubav je njihova u obliku osobe. Augustinova je golema zasluga u uoavanju razlike izmeu prvoga i drugoga izlaenja u Trojstvu ( Duh Sveti ne izlazi samo od Oca, iako je Otac poelo Trojstva, nego i od Sina koji vjenim raanjem od Oca prima mod nadisaja po kojoj Duh Sveti i od njega izlazi.). Psiholoko trojstvo: mens-notia-amor, svojom sugestivnodu u razrjeavanju te potekode, nadmauje sve teologe prije i poslije Augustina.*li+ Teologija povijesti Shvadanje povijesti kako ga Augustin prikazuje u svojem De civitate Dei, imalo je velik utjecaj na europsku filozofiju povijesti i politiku podjelu dravne vlasti u srednjem vijeku. U filozofiji povijesti pita se o smislu povijesti, o tome dali se tokom povijesti ide u napredak, i koji bi to bili stupnjevi. Cjelokupnu povijest Augustin dijeli na est razdoblje i to ovim redom: od Adama do potopa, od potopa do Abrahama, od Abrahama do Davida, od Davida do seobe u Babilon, od Babilona do roenja Kristova i sadanje doba koje eka svoj zavretak, i tada de dodi kraj bez kraja. Ovo sedmo doba bit de na sabat, kojemu nede biti kraj veer, nego dan Gospodnji kao osmi vjeni, koji je posveden uskrsnudem Kristovim, a ne prikazuje nam samo vjeni poinak duha, nego i tijela. Prema Augustinu svijet i povijest tee prema nepromjenljivom bogu. Povijest je shvatio kao odreenu cjelinu, koja ima svoj poetak i zavretak, a sve pojedinano dobiva svoj smisao tek u toj cjelini. Cilj je povijesti ostvarenje boje drave, koja je izmijeana sa zemaljskom. U problemu tih dviju drava radi se o dvije vrste ljudi. Jedni priznaju uenje crkve, a drugi ive prema miljenju ljudi i upudeni su samo na zemaljske stvari. U prenesenom znaenju to su dvije drave tj. dvije zajednice ljudi, od kojih su jedni predodreeni za spas , a drugi za kaznu. Konanim odvajanjem i pobjedom nebeske drave bit de dostignut cilj povijesti. U skladu s tim shvadanjem cijelu je povijest tumaio religioznim pragmatizmom, koji se sastojao u tome da se pojedini dogaaji ocjenjuju s gledita krdanskog dogmatskog vjerovanja. Etika Svrha cijele filozofije je etika. ovjek nije slobodan u odnosu na svoju veliku sredu (beatitudo in communi), tj. svatko mora teiti, i to nuno, za svojom najvedom sredom, za najvedim dobrom. ovjek je slobodan samo u odnosu na male srede. Velika sreda ili blaenstvo sastoji se u posjedovanju 9

Boga, i to prvotno u posjedovanju Boga po umnoj spoznaji Boga. Zlo je samo privacija (lienje) dobra. Zlo je uzrokovano od nekog dobra per accidens. Bog per accidens hode fizika zla, da bi odrao red u svemiru. Bog doputa a ne eli ni per accidens moralno zlo.

Djela Augustin je od svih crkvenih pisaca najplodniji i najsvestraniji. Po vlastitim rijeima, do 427.g. napisao je 93 spisa u 232 knjige, ne uraunavajudi propovijedi (pribrajaju se raspravama, a djelom egzegetskim radovima. Glavnu skupinu ine tzv. Sermones.) i pisma. Njegova se djela mogu podijeliti na: autobiografska, filozofska, apologetska, dogmatska, polemika protiv hereza, egzegetska, moralno asketska, pisma i govore. Razlikujemo djela prije obradenja i djela koja su nastala poslije obradenja. Autobiografska djela Retractationes (Preispitivanja), Confessiones (Ispovijesti) Filozofska djela Contra Academicos, De vita beata (O blaenom ivotu), De ordine (O redu), Solliloquia (Monolog), De immortalitate animae (O besmrtnosti due), De musica (O glazbi), De quantitate animae (O veliini due), De libero arbitrio (O slobodnoj volji), De magistro (Uitelj). Apologetska djela De vera religione (Prava religija), De utilitate credendi ( O korisnosti vjerovanja), De divinitate daemonum (O boanstvu demona), De civitate Dei ( O dravi Bojoj). Dogmatska djela De fide et symbolo (O vjeri i simbolu), De diversis guaestionibus octoginta tribus (Knjiga posvedena izlaganju 83 pitanja), De diversis questionibus ad Simplicianum (O razliitim pitanjima Simplicijanu), De Trinitate (O Trojstvu), De fide et operibus (O vjeri i djelima), Enchiridion ili De fide, spe et caritate (Prirunik, ili O vjeri, nadi i ljubavi). Polemika djela Protiv Manihejaca, Ad Orosium contra priscillianistas et origenistas liber (Orozju, knjiga protiv priscilijanista i origenista), Protiv donatizma, Protiv pelagijanizma, Protiv arijanizma. Egzegetska djela Egzegeze Starog zavjeta, Egzegeze Novog zavjeta. Pisma i govori Sauvano nam je oko 200 Augustinovih pisama, napisanih izmeu386.-425. Suvremena istraivanja dola su do 500. Augustinovih govora. Dijelimo ih na: Govori o pitanjima Svetog pisma Starog i Novog zavjeta, Govori prigodom razliitih blagdana u crkvenoj godini, Govori za spomen svetaca, Govori u razliitim prilikama, naroito o pitanjima moralne prirode. U Govore se mogu ubrojiti i tzv. Tractatus (Rasprave).

10