AKO JEDNE ZIMSKE NODI NEKI PUTNIK ITALO KALVINO

Roman Ako jedne zimske nodi neki putnik Itala Kalvina dosljedno reprezentira poetiku postmodernog romana. U njemu se nude sve mogudnosti kombinacije trivijalnog i visokog romana. Svi tehniki postupci gradnje romana su povezani u neobinu ironijsku strukturu romana koji je sam po sebi sredinja tema te ovaj roman postaje uzorkom takvog tipa postmoderne proze u kojoj tehniko umijede i sveobuhvatna ironija nadvladavaju sve ostale karakteristike pripovjedne proze. Roman se sastoji od niza prekinutih pria, a sve je uokvireno potragom likova nazvanih itatelj i itateljica za nastavcima romana koji su poeli itati. Poeci romana odgovaraju razliitim tipovima trivijalne proze, ali su uz to umetnuti i opirni razgovori i rasprave o knjievnosti i o samom itanju, to i predstavlja to mijeanje trivijalne i visoke knjievnosti. Problemi nastaju kada trebamo odrediti tip pripovjedaa. Ovdje pripovjeda ne pripada nijednoj poznatoj podjeli pripovjedaa. Imamo osjedaj kao da direktno nama neko pria priu, bududi da se pripovjeda na samom poetku djela obrada itatelju u drugom licu.

Upravo poinje da ita najnoviji roman Itala Kalvina Ako jedne zimske nodi neki putnik. Opusti se. Usredsredi se. Odagnaj svaku drugu misao.

itajudi dalje djelo uviamo da u romanu postoji lik kojeg pripovjeda naziva itatelj, te da se zapravo njemu obrada. Kroz cijeli roman pripovjeda kao da vodi dijalog sa likovima. Likovi i sve to se s njima dogaa kao da nemaju veze sa pripovjedaem, kao da on uopde nema utjecaja na njihove sudbine. On je tu samo da bi priao priu, kao narator. U tome prepoznajemo Barthesovu uvenu tezu iz eseja Smrt Autora, u kojem se on suprotstavlja onim shvadanjima koji autoru pripisuju mod nad tekstom i koja pretpostavljaju da je autor iskljuivi vlasnik teksta i izvor njegovih znaenja. Prema Barthesu, onaj koji slua vieglasni govor teksta i koji razabira njegova znaenja je ustvari itatelj, stvarni i konani vlasnik teksta. Uvodedi u priu o itatelju i itateljici niz drugih prekinutih pria, narator nastavlja da vodi dijalog sa itateljem. U svakoj od tih novih pria (Odlazedi iz Malborka, Naginjudi se sa strme obale, Bez straha od vetra i vrtoglavice itd.) pripovjeda je jedan od likova, odnosno narator se javlja kao glavni lik u svakoj od tih pria i ponovo se i iz tih pria obrada itatelju.

Dok smo se tako rvali, imao sam utisak da de se u toj bici dogoditi preobraaj i da de se kada se budemo razdvojili on biti ja a ja on, ali moda tek sada to mislim, ili si pak ti, itaoe, taj koji to misli, a ne ja...(Odlazedi iz Malbroka)

Pripovjeda se ne predstavlja kao sveznajudi u ijim su rukama svi konci i od koga zavisi sudbina likova. Likovi su nezavisni, ostavljeno im je da sami odluuju o tome ta de misliti i kako de neto uraditi, on se ne uplide u njihove sudbine.

Sloide se da je potrebna prilina doza nesmotrenosti da se ovek prepusti nepouzdanim mehanizmima, neprecizno voenim; a moda je to dokaz neke nesavladive tenje za proputanjem, vradanjem unazad, detinjom nezavisnodu. (Da li su to zapaanja o putovanju avionom ili o itanju?)

Nita nije zavreno, niti definitivno. Sve je na itatelju, i kao liku i kao nekome ko ita roman. Narator je samo tu da vodi itatelja, ne eli mu nita nametnuti nego samo ponuditi razliite mogudnosti.

itaoe, suvie te slabo poznajem da bih mogao redi da li se kroz Univerzitet krede s neusiljenim samopouzdanjem ili su pak davnanje traume i ivotni izbori uinili da tvoja suptilna i osjetljiva dua studentski univerzum doivljava kao nodnu moru.

Kada je fabula u pitanju, od poetka do kraja moemo samo pratiti ljubavnu priu izmeu itatelja i itateljice. Sve ostale prie su umetnute i nedovrene. Predstavljuju odreene tipove trivijalnih romana, prekidaju se ba na najzanimljivijem mjestu. Uvodede te prie koje pripadaju trivijalnoj knjievnosti, autor zapravo ironizira sam postupak pisanja i stvaranja knjievnih djela koja slue odreenoj svrsi, ali tu ironiju treba prepoznati.

Bitna razlika izmeu modernizma i postmodernizma, kae Eco, je u tome to u prvom sluaju onaj koji nije razumio igru morao je da odbaci cijelu stvar, dok je u drugom dopustivo ne razumjeti igru i prihvatiti cijelu stvar ozbiljno. Uvijek postoji neko ko ironian govor shvata ozbiljno. U tome je kvalitet i rizik ironije.

Ironian je i sam zavretak ovog romana. Pria o itatelju i itateljici zavrava poput brojnih ljubavnih romana, sa sretnim krajem, ime parodira te iste romane.

Sada ste mu i ena, itaoe i itateljko. U okrilju jednog velikog branog kreveta odvijaju se vaa uporedna itanja.

Ono to Liotar stavlja na vrh postmodernistike teorije jest samorefleksivni poezis, stvaranje neega u procesu koji nije nikada do kraja zavren i u potpunosti predstavljen. Postmodernistiko u postmodernistikom tekstu je ono nepredstavljivo. Jedna od karakteristika postmodernistikih djela je i autorefleksivnost. Takav sluaj je i s ovim djelom. Roman poinje tako to itatelj kupi knjigu Ako jedne zimske nodi neki putnik Itala Kalvina, ali naie na neku sasvim drugu priu koja se prekida i tako nekoliko puta, trai nezavrene romane, ali ih ne pronalazi. To njegovo traenje je zapravo ovaj roman Ako jedne zimske nodi neki putnik na kraju kojeg itatelj zavrava s itanjem tog istog romana. Okrede se pozornost sa modernistikih velikih pria na samo stvaranje knjievnog djela, na sam taj proces u kome se ne mora izredi neto veliko. Postmodernistika knjievnost nije time opteredena. Osim trivijalne knjievnosti, autor ironizira i visoku knjievnost. U jednom dijelu knjige pisac visoke knjievnosti i pisac trivijalne knjievnosti pokuavaju napisati roman koji bi se svidio djevojci koju gledaju kako se suna, no rukopisi se pomijeaju, a ona utvruje da su oni napisali isti roman. Ovim postupkom se na svojevrstan nain i ismijava stvaranje onih pisaca koji svim silama ele da udovolje italakoj publici, pa ispred svih karakteristika jednog kv alitetnog knjievnog djela stavljaju tu karakteristiku dopadljivosti itateljstvu.

Moda ena koju posmatram kroz durbin zna ta to treba da napiem; ili to ne zna, jer upravo od mene oekuje da napiem ono to ne zna; ali to to ona sasvim izvesno zna je ste njeno ekanje, ona praznina koju treba da ispune moje rei.

U djelo su umetnute i mnoge rasprave o knjievnosti, neki od njih su i pravi mali eseji. Na jednom mjestu govori i o ulozi pisca u tumaenju i samom itanju djela i o potekodama oko iskljuivanja te njegove uloge i posmatranja samo teksta.

Kako pobediti ne pisce nego ulogu pisca, ideju da iza svake knjige stoji neko ko jemi za istinu tog sveta fantazmi i izmiljotina samo zato to je u njega uloio sopstvenu istinu, to je samoga sebe poistovetio sa tom konstrukcijom od rei?

Veza ovog teksta sa drugim tekstovima je o oigledna, jedna vrsta intertekstualnosti, jer cijeli roman i jeste izgraen na drugim tekstovima. Autor ak izmilja odreena djela, jezike, odsjeke na univerzitetima kako bi izvori u djelu bili to vjerodostojniji. Lik, Sajlas Flaneri, koji je pisac, i sam propituje tu prepisivaku ulogu knjievnosti. Jedan roman zapoinje tako to prepisuje pasuse iz romana Zloin i kazna. Takoer predstavlja i problem isticanja samog pisca a ne njegovog djela. Djela japanskih anonimnih pisaca se prodaju jedino kada na naslovnu stranu stave da je autor Sajlas Flaneri. Djelo vie i nije bitno, itatelji ga ne posmatraju kritiki. Samim tim to ga je navodno napisao jedan proslavljeni pisac to djelo mora biti odlino. I opet je to jedan od dokaza nemogudnosti od strane itatelja da odvoje tekst od autora.

Zato je vano ime pisca na naslovnoj strani? Prenesimo se u mislima u doba kroz tri hiljade godina. Ko zna imena kojih pisaca de se pamtiti. Bide knjiga koje de ostati zapamdene, ali de se smatrati anonimnim delima kao to je za nas Gilgame; bide pisaca ije de ime biti slavno iako se od njih nede sauvati nijedan spis, kao to se to desilo sa Sokratom; ili de moda sve preivele knjige biti pripisane jednom jedinom autoru, kao to je Homer.

Ljubavna pria nije uvijek samo to, ljudi su previe sloeni da bi njihovi ivoti imali samo jednu svrhu. Kao drutvena bida stupaju u kontakte i odnose sa drugim osobama i iz toga uvijek proizilaze druge prie.

...na primer, susret dve osobe koji de postati sudbonosan za obe treba imati na umu da svaka od njih nosi sa sobom jedno tkanje od dogaaja, okoline, ostalih osoba, i da de iz tog susreta proistedi neke druge prie koje de se odvojiti od njihove zajednike prie.

U djelu su spomenute i dvije struje u knjievnosti; ona koja smatra da se knjievnim djelom izriu univerzalna apsolutna istine, a druga istie da takve istine i nema te da to i ne treba da je svrha knjievnosti.

Prvi veruju da meu gomilom lanih knjiga koje su preplavile svet treba pronadi one malobrojne koje su nosioci jedne, moda ak i izvanljudske i izvanzemaljske istine. Drugi pak smatraju da da kada je rije o knjizi jedino krivotvorenje, mistifikacija, smiljena la predstavlja ju apsolutne vrednosti, istinu koja nije zagaena vladajudim pseudoistinama.

U izmjenama ovakvih malih eseja o knjievnosti i poetaka trivijalnih romana se nude sve mogude kombinacije trivijalne i visoke knjievnosti. Ironija koja samu sebe ironizira okrede se tako u svojevrsnim beskrajnim krugovima, ali pripovjedaeva vjetina i izuzetna erudicija omoguduju da se i takva igra ostvari kao cjelovito umjetniko djelo.

Tek odskora je postalo jasno i na tome se u posljednje vrijeme sve vie insistira da je taj dugo zanemarivani italac u knjievnosti isto toliko bitan koliko i Autor. Jer, ne samo da se knjievna djela piu zato da bi se itala ved ona i postoje u inu itanja.

Likovi koji se pojavljuju u djelu su itatelj, Ljudmila, Lotarija, Irnerio. To su psihemske narativne figure u ovom romanu. Oni nisu odreeni nekim pozitivnim ili negativnim karakteristikama, nisu prikazani ni kao loi ni kao dobri ljudi. Sliku o njima moemo stvoriti samo na osnovu njihovog itanja, odnosno da li pripadaju skupini itatelja ili neitatelja koje predstavljaju sociemske narativne figure u tekstu. O likovima koji se pojavljuju u poecima romana koji se prekidaju ne moemo niti stvoriti potpunu sliku jer je sam roman prekinut na mjestu zapleta. Ipak su najupeatljiviji likovi koji se javljaju u okvirnoj prii o itatelju i potrazi za knjigama. Autor nam kroz ova etiri lika prua sliku o razliitim vrstama itatelja, a samim time imamo i razliite interpretacije, analize i poglede na pojedina djela. Jedna od karakteristika postmoderne knjievnosti jeste spoznaja razlike, stvaranje spoznaje o jednom na osnovu spoznaje o drugom. Ono to je suprotno od nas uslovljava postojanje naeg identiteta. Upravo na ovakvoj osnovi su prikazani razliiti tipovi itatelja. I Lotarija i L judmila su itateljice, ali se njihovo itanje i samo doivljavanje knjiga razlikuje. Ljudmila je itateljica koja uiva u itanju, kojoj itanje prije svega predstavlja uivanje, a prema njoj svrha neke dobre knjige je da je zaudi, da uspije uzbuditi njena ula, pokrenuti njene emocije i nauiti je neemu to dotad nije znala.

Roman koji bih u ovom momentu najvie volela da itam obrazlae Ljudmola morao bi svoju pokretaku snagu crpsti iskljuivo iz elje da neto ispria, da nadovee priu na priu, ne teedi da nametne neku svoju viziju sveta, ved samo da ti dopusti da prisustvuje njegovom narastanju... U tome se odmah slae s njom: ostavivi za leima stranice raereene intelektualnom analizom, mata da se ponovo srodi s onim prirodnim italakim stanjem, nevinim, primitivnim.

Lotarija je sasvim suprotna njoj. Za nju je Ljudmilino itanje bez svrhe i znaaja.

Ljudmila ita roman za romanom, ali nikada ne fokusira problem. Ja mislim da je to jedno veliko gubljenje vremena.

Da bi itanje uopde vrijedilo potrebno je promiljati i pronalaziti kljuna pitanja ijim se razrjeavanjem knjievno djelo bavi. Sajlas Flaneri smatra da Lotarija savjesno ita knjige ali da ih ita samo da bi u njima nala ono u ta je ved bila uvjerena i prije nego ih je proitala. On od itatelja oekuje da u njegovim djelima otkrivaju i neto to on sam ne zna, a to mogu samo oni koji smatraju da u djelima trebaju traiti neto to ved ne znaju. Zbog toga je za njega Ljudmila predstavljala idealnu itateljicu.

Tu se otvara diskusija. Dogaaji, likovi, ambijenti, osedanja, gurnuti su u stranu kako bi ostavili mesta optim pojmovima.

itatelj je taj koji objedinjuje karakteristike i Lotarijinog i Ljudmilinog tipa itanja. On pokuava balansirati izmeu impresionistikog i intelektualistikog itanja. itanje ne bi trebalo da bude ni puko doivljavanje djela niti analiza djela koja unitava samu dra itanja i uivanje u djelu. Suprotnost itanju je neitanje, a ono se ovdje ogleda u liku Irneria. Samo itanje i post oji, uslovljeno je postojanjem neitatelja. Irnerio ne mrzi knjige, tavie od njih pravi jedan drugi vid umjetnosti. On ih samo ne ita.

Meni ne smeta kad ona ita kae Irnerio. Osim toga oni koji itaju knjige su potrebni, zar ne? Tako barem mogu da budem siguran da ne moram ja da ih itam.

Iako ga Autor napie, djelo ne postoji dok ne postoji itatelj koji ga ita. A spoznati samog itatelja moemo samo ako ga posmatramo u opreci sa svojom suprotnodu, Neitateljem.

IZVOR

Kalvino, Italo, Ako jedne zimske nodi neki putnik, Plato, Beograd, 2001.

LITERATURA

1. Solar, Milivoj: Savremena svjetska knjievnost, Zagreb, 1990. 2. Leid, Zdenko: Uvod u teoriju knjievnosti, Sarajevo, 3. Leid, Zdenko i grupa autora: Suvremena tumaenja knjievnosti i knjievnokritiko naslijee XX stoljeda, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2006. 4. Lyotard, Jean-Francois, Postmoderno stanje, Ibis grafika, Zagreb, 2005.

Avantura itanja umjesto avanture ivljenja

U kratkim crtama opisati to je sve Italo Calvino, talijanski novinar i pisac, utrpao u roman Ako jedne zimske nodi neki putnik djeluje kao Sizifov posao. Zapravo, najboljim se rjeenjem ini napisati: Proitaj sam pa donesi svoje zakljuke, tako nekako. I tu se zaustaviti. tovie, to bi se autoru vjerojatno svidjelo jer je u tomu svomu nenadmanom romanu o itanju, Calvino prvenstveno sugerirao da je itanje intiman in kojega ne bi trebao ometati ni pisac, a kamoli tamo neki drugi itatelj.

Za sve one kojima ta pria doe kao otkrivanje tople vode i koji unato njoj vole o knjigama govoriti iza njihovih lea, kako kae Manguel, slijedi nastavak prie. (Mada generalni savjet u stilu Idi pa vidi ovdje i dalje jako dobro pristaje.) Ako nita d rugo, treba spomenuti da je Ako jedne zimske nodi neki putnik prilino edukativno tivo, prvenstveno to se tie postmodernistikog postupka naracije i fabuliranja iji je ovo uzoran primjer (zbog metatekstualnosti, metafikcije, intertekstualnosti, autoreferencijalnosti, primjerice), ali i teorijski-idejno, jer funkcionira kao literarno-filozofska rasprava o prirodi itanja (i pisanja). Calvino u tom smislu prouava odnose autora i itatelja, kao i povezanost stvarnosti i fikcije, a s time povezano i autorsku objektivnost i originalnost te subjektivnost znaenja. Uz to, obrauje i relacije svih aktera koji su ukljueni u proces nastajanja i recepcije knjige (osim autora i itatelja, tu su jo i izdava, prevoditelj, prodava u knjiari, ali i krivotvoritelji i cenzori). Nudi, takoer, i raznorazne definicije; primjerice, samoga itanja, potom idealnog itatelja, kao i idealnog pisca. (O svemu tome trebao bi jedan zaseban post.)

Glavni je lik romana itatelj, kojemu se autor obrada u drugom licu jednine, i pred kojeg stavlja zadatak: Proitati knjigu Itala Calvina Ako jedne zimske nodi neki putnik. to uopde nije jednostavno s obzirom da se itatelju (tebi), umjesto nje, stalno (konkretno, deset puta) daju i podmedu neki sasvim drugi romani, nekih sasvim drugih autora. Svi su meusobno anrovski, stilski, tematski i po pitanju likova potpuno razliiti, a da stvar bude jo gora, svaki se od njih zaustavlja nakon prvog poglavlja pa itatelj dobiva samo njihove poetke. Izmeu tih incipita, umetnuta su autorova obradanja itatelju koji su svojevrsni rezimei njegove potrage za Knjigom te stanja uma tijekom iste. Meu razliitim reakcijama (zbunjenost, frustriranost), autor nagaa (pogaa) da je kod itatelja ponajvie (uvijek) prisutna znatielja, kao osno vni pokreta u okretanju stranica prema finalu Knjige i / ili njezinog pronalaska (neki ju ne nau ni nakon itanja pa to dvoje nikako nije jedno te isto).

Kae se da je Ako jedne zimske nodi neki putnik jedno od najkompliciranijih proznih tkanja to itekako stoji jer je roman viestruk razvija se na vie naina. Prvo, u kontekstu svih tih romana unutar jednog romana, tonije, s obzirom na tih deset poetaka. Zbog njihove je meusobne anrovske, stilske, tematske itd. odvojenosti ovdje od velike, vjerojatno i presudne vanosti, adekvatan prijevod. (Na jednom je mjestu predloeno i da se ti sadrajni odmaci, zapravo skokovi, dodatno naglase i grafikim dizajnom knjige. Tako bi svaki novi roman imao svoju naslovnicu i tipografiju, primjerice, dok bi ona umetnuta autorova obradanja itatelju bila bez klasinih knjikih elemenata, poput paginacije, uvlaka paragrafa ili pak naslovnice). Bilo kako bilo, Calvinu su ti razliiti poeci dobro doli da pokae svoju pripovjedaku snagu, koja do izraaja posebno dolazi u prii(ci) Gledajudi u dubinu gdje se tama zgunjava. Kao majstor

zanata pokazao se i tako to je tih deset romana uinio samo prividno nepovezanima (kako meusobno, tako i s autorovim obradanjima itatelju). U tom je smislu dovoljno redi da nije sluajnost to to potragu za Knjigom otvara poetak detektivskog romana (Ako jedne zimske nodi neki putnik), a to ju zavrava znanstveno-fantastini Koja to pria eka svoj kraj?.

Drugo, roman je viestruk i s obzirom na perspektive. Pisan je uglavnom u drugom licu jednine, to i nije neka velika stvar ni novost, ali je uvijek pomalo rizino. No, kako je Proust (u Jounres de lecture) svojedobno dobro napisao o ti-formi: Tu su karte na stolu, i pisac niti oekuje od nas da vjerujemo u to ja, niti pretpostavlja da demo preuzeti ulogu susretljivog dragog itatelja. U Ako jedne zimske nodi neki putnik, autor se na ti obrada uglavnom bezimenom mukom itatelju, ali se u jednom trenutku (i pomalo nezgrapno) okrede itateljici, dotad poznatoj kao Ljudmila / itateljev ljubavni interes / sudionica u potrazi za Knjigom. Negdje u sredini knjige, odjednom ju pita: Kakva si?, a po odgovore prvo ide u njezinu kuhinju (khm). Potom se, usporeujudi seks i itanje (odnosno, poistovjedujudi ih), (pre)usmj erava na oboje na itatelja i na itateljicu, to je veoma zahtjevan pothvat koji podrazumijeva da o vama razmiljam kao o jednoj osobi, a onda se vrada na manje-vie standardno muko ti. S druge strane, poeci romana s kojima se itatelji susredu u potrazi za Knjigom, pisani su uglavnom u prvom licu jednine.

Ukratko, ovo je autorov veliki eksperiment, njegov dotada (1979.) najvedi. Prethodnim je svojim radom Calvino pokazao da se prilino mijenja *stilski, anrovski+ iz knjige u knjigu, a tu je svoju sklonost literarnom eksperimentiranju potvrdio i lanstvom u udruzi Oulipo to, s francuskog prevedeno, doslovno znai radionica potencijalne knjievnosti (Ouvoir de littrature potentielle). U Ako jedne zimske nodi neki putnik spojio je, izgleda, sva svoja znanja i strasti te ponudio, kako kau, avanturu itanja umjesto avanture ivljenja; zapravo svojevrsno ljubavno pismo itatelju. I time stvorio ono to de kasnije biti proglaeno njegovim remek djelom. to znai da mu je, prema nekom opdem miljenju, veliki eksperiment itekako uspio. to se mene (samostalnog itatelja) tie, preporuujem ga unato svim (laskavim, kompliciranim, pompoznim itd.) etiketama koje su mu dosad priivene. Jer Ako jedne zimske nodi neki putnik uglavnom (mi) je bio pouan i armantan a samo katkad iritantan i previe svega.

Vie: U knjiari (s Italom Calvinom)

Calvino's novel is in one sense a comedy in which the two protagonists, the Reader and the Other Reader, ultimately end up married, having almost finished If on a Winter's Night a Traveler. In another, it is a tragedy, a reflection on the difficulties of writing and the solitary nature of reading. The Reader buys a fashionable new book, which opens with an exhortation: "Relax. Concentrate. Dispel every other thought. Let the world around you fade." Alas, after 30 or so pages, he discovers that his copy is corrupted, and consists of nothing but the first section, over and over. Returning to the bookshop, he discovers the volume, which he thought was by Calvino, is actually by the Polish writer Bazakbal. Given the choice between the two, he goes for the Pole, as does the Other Reader, Ludmilla. But this copy turns out to be by yet another writer, as does the next, and the next.

The real Calvino intersperses 10 different pastiches--stories of menace, spies, mystery, premonition--with explorations of how and why we read, make meanings, and get our bearings or fail to. Meanwhile the Reader and Ludmilla try to reach, and read, each other. If on a Winter's Night is dazzling, vertiginous, and deeply romantic. "What makes lovemaking and reading resemble each other most is that within both of them times and spaces open, different from measurable time and space."

, , , .

 , , . , : " ...." , 30- , , , . , , , . , , , . , , .

10 - , , , - , , . , , . , , . " , ."