Policija U Domovinskom Ratu

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
POLICIJA U DOMOVINSKOM RATU 1990. - 1991.

Svjedoenja o herojskom vremenu
Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.
Prilog Policija u Domovinskom ratu MUP 42

Nakladnik:
Ministarstvo unutarnjih poslova RH

Glavna urednica:
Marija Kre
Urednitvo:
MUP, Kabinet ministra, Odjel za odnose s javnou, 10 000 Zagreb, Vukovarska 33

Struni savjet:
Krunoslav Borovec, Tomislav Buterin, Dubravko Novak, Stjepan Glui, Oliver Grbi, Ivica Kostani, Nenad Kranjec, Stipo Rimac
Redakcija:
Nikolina Gotal, Biserka Lukan, Marija uul

Lektorica redaktorica:
Otilija Mandi-Trkulja
Fotograja:
Ivica Lajtner, Arhiv HTV-a

Graki urednik:
Vladimir Buzoli-Stegu
Priprema i tisak:
AKD, Zagreb, Savska 31

Naklada:
5000 primjeraka
Naslovna stranica: Specijalci MUP- a u vrijeme akcije Oluja, Sjeverni Velebit
Sjeanje na dane ponosa i slave
Bili smo prvi

Potovani i dragi itatelji, kako ove godine obiljeavamo ve dvadeset godina od prvih demokratskih izbora te time i zaetke stvaranja neovisne, demokratske i suverene Republike Hrvatske, elimo ovim posebnim prilogom odati priznanje i zahvalnost svim hrvatskim redarstvenicima, pripadnicima policije koji su bili prvi njezini branitelji, dali neprocjenjiv doprinos stvaranju hrvatskih oruanih snaga te kasnije pridonijeli odlunoj obrani slobode drage nam Domovine tijekom cijelog Domovinskog rata. Sjeanje na te dane svakom od nas tko ih je proivio jest doista i s pravom sjeanje na dane ponosa i slave. To je nae sjeanje vezano prvenstveno na iskreno i isto, bespotedno i plemenito domoljublje koje je nosilo nae prve branitelje, redarstvenike i policajce. elimo to i takvo domoljublje, odricanje za Domovinu kao jednu od najveih vrijednosti ostaviti i prenijeti i svim naim mladim naratajima u trajni zalog, jer samo oni pojedinci, ljudi, narodi koji pamte, potuju i vrednuju svoju prolost, mogu ivjeti dostojnu sadanjost i budunost kako se ne bi poput lista na vjetru izgubili u povijesnim bespuima. Mi pripadnici i djelatnici MUP-a RH posebice tako s ponosom pamtimo 5. kolovoza 1990. kada su postrojeni prvi hrvatski redarstvenici, 7. rujna 1990. kada je osnovana ATJ Luko, prva oruana postrojba suvremene hrvatske drave. Sjeamo se i nemilih zbivanja 1991. krvavog Uskrsa - stradanja Josipa Jovia, prvog poginulog redarstvenika u Domovinskome ratu kao i naih dragih dvanaest redarstvenika tragino ubijenih u Borovu Selu, ali i onih asno palih redarstvenika branitelja Struge Banske i Dalja. Viteki, asno, herojski hrvatski su redarstvenici, policajci branitelji dokazali da nema te zadae koju u interesu hrvatskoga naroda, obrane slobode hrvatske drave nisu u stanju izvriti. Upravo su oni time potvrdili kako i mali narodi imaju ljude za velika djela. Obznanili su urbi et orbi da je hrvatski narod uzeo svoju sudbinu u vlastite ruke do posljednje konzekvence i bez ostatka. Tome je uio hrvatske domoljube u devetnaestome, dvadesetome stoljeu otac Domovine Ante Starevi poruivi da samo onaj narod koji je spreman odluivati o sebi i podnijeti rtve za svoju slobodu moe imati svoju dravu, biti svoj na svome. Na tim je zasadama, dravnikom mudrou i odvanou hrvatske branitelje pobjedi u Domovinskome ratu vodio i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuman. Odajui zahvalu svim hrvatskim braniteljima 26. kolovoza 1995. dr. Tuman je kazao: Dopustite mi da ovom prigodom zahvalim svima vama od mladei, do zrelih ljudi, do onih koji su morali proivljavati sva ona zla koja je hrvatski narod proivljavao tijekom dugih devet stoljea, a u posljednjih sedam desetljea ivota u bivoj Jugoslaviji to se jo tee osjealo. Svima njima i vama zahvaljujem na vaem udjelu u stvaranju slobodne Hrvatske, a posebno pripadnicima naih oruanih i redarstvenih snaga, da odamo poast i zapamtimo kao svoju obvezu da brinemo o obiteljima svih onih iji su sinovi, braa ili oevi dali svoje ivote u temelje ove slobodne hrvatske drave. Domovinski rat je stoga, ponovo u istaknuti, prijelomni i najvaniji trenutak cjelokupne hrvatske povijesti. Nema nijedne epohe ni vremena u naoj ukupnoj povijesti koja se moe mjeriti s inom hrvatskih branitelja u Domovinskome ratu. Budite taj ponos na sve vae dite ponosni na sve to ste uinili! u inili! Prenesite Prene najblie, na vae najdrae, na sve nas, s, na itavu Hrvatsku.
Tomislav Karamarko T omislav K aramarko o poslova RH ministar unutarnjih p oslova R
Zagreb, 5.kolovoza1990.
Prvi hrvatski redarstvenik

N
ovija povijest ne poznaje da je igdje u svijetu policija odigrala tako znaajnu ulogu u stvaranju i obrani svoje drave kao to je to uinila hrvatska policija. Prije dvadeset godina, 5. kolovoza 1990. na prostorima Policijske akademije u Zgrebu postrojene su dvije bojne s ukupno oko 1800 pripadnika, polaznika teaja Prvi hrvatski redarstvenik. Puni domoljublja i samopouzdanja, ti dragovoljci, prvi hrvatski redarstvenici tada su bili spremni na rtvu, bespogovorno sluenje svome narodu, na obranu reda i mira nove, demokratske hrvatske drave koja se tek budila. Time su prvi hrvatski redarstvenici polaznici teaja Prvi hrvatski redarstvenik postavili temelj i bili zaetak, najzasluniji su za stvaranje dananjih Hrvatskih oruanih snaga i hrvatske policije. Postrojbe iz sastava Prvog hrvatskog redarstvenika ve tijekom rujna 1990. godine suzbile su pobunu dijela srpskog stanovnitva na Banovini (Petrinja, Glina, Kostajnica, Dvor na Uni). Hrvatski policajci i redarstvenici, pripadnici te postrojbe ujedno su bili jezgro formiranja Antiteroristike jedinice Luko, Jedinice za posebne namjene Rakitje koja je prerasla kasnije u 1. gardijsku brigadu HV-a, vojne policije na Tukancu te mnogih specijalnih postrojbi MUP-a i prvih brigada ZNG-a, a upueni su i u policijske uprave i postaje diljem Hrvatske
u obavljanje redarstvenih poslova i zadaa. Pripadnici Prvog hrvatskog redarstvenika hrabro su sudjelovali u svim akcijama i operacijama tijekom Domovinskog rata, posebice 1990. i 1991.. Ponajbolji strunjaci dananjih hrvatskih oruanih snaga i policije potekli su, bili su prvi hrvatski redarstvenici. Stoga su prvi hrvatski redarstvenici, istinski i iskonski hrvatski branitelji koji su dali neizmjeran doprinos velikoj hrvatskoj pobjedi u Domovinskome ratu, stvaranju nae dananje neovisne i demokratske hrvatske drave.
Povijesne okolnosti u kojima su se okupili Prvi hrvatski redarstvenici

Od druge polovice 1989. i u Jugoslaviji je postojala deklarativna suglasnost da se izvri demokratizacija drutva i uvede politiki pluralizam, a pod utjecajem raspada komunizma i socijalizma od tadanjeg Sovjetskog Saveza od zemalja njegova istonoga europskoga bloka. Dogaaji koji su pratili zakonodavna i ustavna rjeenja toga pitanja u bivoj Jugoslaviji, u stvari, titoistikoj diktaturi nesumnjivo su govorili kako srpski vladajui politiki krugovi nee olako pristati na konfederalne odnose unutar te i takve Jugoslavije u kojoj su oni, Srbi ivjeli svi u jednoj dravi i temeljem toga koristili mnoge privilegije. Stoga poglavito nikako nisu pristajali na osamostaljivanje pojedinih ex-jugoslavenskih republika.
Pribliavanjem prvih viestranakih izbora nakon desetljea komunistikog jednoumlja, opa situacija u pojedinim dijelovima Hrvatske postajala je sve napetija. Tako su neposredno pred prve viestranake izbore osvanule i prve barikade u selu Berak u vukovarskom kraju koje su postavili mjetani Srbi, a s ciljem ometanja izbora. Nakon to je na prvim viestranakim izborima pobjedu odnio HDZ-a na elu s predsjednikom dr. Franjom Tumanom, tijekom primopredaje vlasti u Zagrebu kao demonstraciju sile tadanja JNA je na redovnu vojnu vjebu uputila padobranski puk koji se smjeta u Zranu luku Pleso. Ve tijekom lipnja i srpnja te 1990. srpski politiki predstavnici u Hrvatskoj javno i nedvosmisleno su odbacivali prijedloge Amandmana na Ustav tadanje jo Socijalistike Republike Hrvatske (SRH) dajui novoj hrvatskoj vlasti jasno do znanja da e upotrijebiti sva sredstva, pa i nepolitika, za ostvarivanje svojih ciljeva, ne prihvaanja nikakve hrvatske drave kao svoje domovine. U takvim okolnostima poetkom srpnja 1990. godine Predsjednitvo, jo uvijek SRH, donosi odluku o formiranju lojalne oruane sile, kao garanta provoenja politike volje legalno izabrane nove hrvatske vlasti. No, trebalo je rijeiti pitanje legalnosti i legitimnosti takve oruane sile, kako prema tadanjim republikim, tako i prema saveznim zakonima. Slovenski model jaanja Teritorijalne obrane u Hrvatskoj nije mogao biti sproveden zbog injenice da je tijekom svibnja 1990. Hrvatskoj oduzeto oruje TO pa bi svako naoruavanje bilo nelegitimno, a takoer i zbog dvojne odgovornosti TO, kako republikim organima, tako i tadanjem Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu. Uporite za formiranje hrvatske oruane sile, prvih hrvatskih redarstvenika ipak je mudro pronaeno u l. 25 ondanjeg Zakona o unutranjim poslovima u kojem je zakonodavac davao ovlast republikom sekretaru za unutranje poslove da po potrebi drutvene situacije, odnosno politikog stanja formira onolik broj jedinica posebne namjene, koliko ocijeni da je potrebno.
Josip Boljkovac, tadanji republiki sekretar za unutranje poslove tijekom srpnja 1990. izdao je zapovijed o ustrojavanju takve oruane sile u vidu uspostave teaja za redarstvenike. Tako je ve 21. srpnja 1990. godine objavljen formalni natjeaj za prijem djelatnika u tadanji Republiki sekretarijat za unutranje poslove RH RSUP. Iako je RSUP pokuao djelomino sprovesti prijem i preko tadanjih Opinskih sekretarijata za unutranje poslove, oni su mahom ignorirali tu odluku i u potpunosti je sprjeavali. Jedini kriterij prijavljenima za odlazak na teaj bila je dragovoljnost i domoljublje. Jedinica je tako, na tim naelima uspjeno okupljena samo u desetak-petnaest dana. Zadau formiranja zapovjednitva dobio je Marko Luki, tadanji zamjenik zapovjednika jedinice za posebne namjene RSUP-a. Kriteriji za zapovjednike i satnija i bojni, kao i instruktore, bio je prvenstveno profesionalnost i dobrovoljnost u obavljanju dunosti. Tako su 5. kolovoza 1990. godine na prostoru
Vi trebate biti uvari mirnog sna naih graana, uvari blaga naih ljudi, ali i uvari ustavnog i pravnog poretka Republike Hrvatske. Pred vama je velika i odgovorna zadaa. Vi morate ovladati i ne samo vjetinom i znanjem svoga posla, vi morate biti pravi predstavnici nove demokratske i suverene vlasti Republike Hrvatske. Vi morate zadovoljiti na slubi, ali morate zadobiti povjerenje naih ljudi, svakog naeg ovjeka, od djeteta, ena, do mukaraca i itavoga naroda. dr. Franjo Tuman, Prvim hrvatskim redarstvenicima 5. kolovoza 1990.
dananje Policijske akademije u Zagrebu postrojene dvije bojne u sedam satnija s ukupno oko 1800 pripadnika. Smotru jedinica izvrio je predsjednik RH dr. Franjo Tuman 8. kolovoza
1990. odravi povijesni govor. Stoga su u tadanje vrijeme oni koji nisu eljeli Hrvatsku postrojbu nazivali Tumanovcima. Samo devet dana kasnije. 17. kolovoza 1990. , tri helikoptera MUP-a RH s pripadnicima prvih redarstvenika presreli su borbeni zrakoplovi JNA iznad prostora Like i zapovjedili im, pod prijetnjom ruenja, vraanje na polazno uzletite, odnosno u Zagreb. Isti dan osvanule su i barikade na prometnicama u okolici Knina te Benkovcu i Obrovcu. Milan Babi proglasio je ratno stanje i taj dan se openito uzima kao dan poetka Domovinskog rata. Od toga trenutka, umjesto obuke, svih 15 satnija Prvog hrvatskog redarstvenika izvrava vojno-redarstvene zadae u policijskim postajama diljem Republike Hrvatske. Tijekom rujna 1990. postrojbe Prvog hrvatskog redarstvenika suzbijajui pobunu dijela srpskog stanovnitva na Banovini u Petrinji, Glini, Kostajnici, Dvoru na Uni pokazale su istinsku hrabrost, herojstvo odupirui se daleko nadmonijem neprijatelju i po cijenu vlastitoga ivota. Tako se, prema podatcima Udruge prvi hrvatski redarstvenik, broji 103 poginulih i
nestalih prvih hrvatskih redarstvenika tijekom Domovinskog rata. Kao takvi oni su velikim slovima upisani u hrvatsku povijest.
Vi ste zaetak, samo srce braniteljske buktinje

Okupljanje hrvatskih redarstvenika u prvu hrvatsku obrambenu postrojbu pokazalo je tada svima kako Hrvati ele ivjeti u svojoj samostalnoj dravi, kako ele ivjeti svoji na svome, kako ele biti dio demokratskog i civiliziranog svijeta. Noeni svetim idealima domoljublja, puni entuzijazma krenuli su ponosno prvi hrvatski redarstvenici u izvravanje vojno-redarstvenih zadaa kao bi se suprotstavili zapoetoj srboetnikoj agresiji, balvan revoluciji koju je potpomagala tzv. JNA. Kao istinski hrvatski branitelji Prvi hrvatski redarstvenici dali su neizmjeran doprinos velikoj hrvatskoj pobjedi u Domovinskome ratu, slavnoj pobjedi u VRO Oluji. Prvi hrvatski redarstvenici, prvi hrvatski branitelji omoguili su sadanjost i budunost hrvatskome narodu, svim graankama i graanima Hrvatske. Povodom ovogodinje 20. obljetnice
postrojavanja Prvih hrvatskih redarstvenika ministar MUP-a Tomislav Karamarko je upuujui im estitke i zahvalnost rekao: Vi ste zaetak, samo srce braniteljske buktinje u kojoj je izgorjela neprijateljska iluzija o zatiranju Hrvatske, o stvaranju nekih velikih Srbija ili malih Jugoslavija. Niste se dali impresionirati ni slikom niti zastraujuom famom o etnikoj kokardi i crvenoj zvijezdi petokraki. Vi ste, kao i tisue hrvatskih branitelja, izborili i stvorili novu, autentinu Hrvatsku. Hrvatsku pomirbe, Hrvatsku demokracije i potpune slobode za sve. Hrvatsku novih vrijednosti sukladnu vrijednostima slobodnog, demokratskog svijeta. Ta Hrvatska nije kontinuitet nikakvih izama, ni crvenih niti crnih, niti je odlomljeni dio raznih dravnih tvorevina naih tamnica, niti kontinuitet njihovih ideolokih supstanci i pripadajue ikonograje. Domovinski rat je prijelomni i najvaniji trenutak cjelokupne hrvatske povijesti.
Udruga Prvi hrvatski redarstvenik

Pripadnici postrojbe Prvi hrvatski redarstvenik danas se okupljaju u Udruzi Prvi hrvatski redarstvenik osnovane 23. kolovoza 1993. prvenstveno s ciljem zatite i brige za svoje lanove, njihove obitelji kao i njegovanja, uvanje digniteta Domovinskog rata. Tijekom godina udruga upriliuje prigodna obiljeavanJa vanih obljetnica, posjeuje grobove suboraca i obitelji poginulih. Organizira i esta druenja lanova bilo na portskim ili inim susretima. Potpomae i sunancira publiciranje tekstova, knjiga, snimanje dokumentarnih lmova te pohranjivanje dokumentaristike grae o Domovinskome ratu. Tako su 2003. izdali hvale vrijednu knjigu Prvi hrvatski redarstvenik iji je autor Davor Runti. Predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OS RH dr. Ivo Josipovi ove godine udrugu je odlikovao visokim dravnima odlijem Red kneza Domagoja s ogrlicom.
Sjeanja: Bili smo odabrani da iznesemo teret stvaranja hrvatske drave
rvi hrvatski redarstvenici Drago Draeti, danas policijski slubenik, voa sektora u I. Policijskoj postaji PUZ-a i Vlado Mari, umirovljeni bojnik MORH-a dozivaju sa sjajem u oima, radou i ponosom u sjeanje 5. kolovoza 1990. kada su obojica bili u evetoimunskoj meu 1800 prvi put postrojenih hrvatskih redarstvenika. Taj dan pamte kao i dane provedene u Domovinskome ratu za cijeli ivot. Njihove su prie sline utoliko to su obojica te 1990. bili dvadesetogodinjaci tek izali iz tadanje tzv. JNA. Doivjevi i vidjevi tamo to se sprema hrvatskome narodu i dravi, a odgajani u hrvatskim obiteljima s puno domoljublja, bez dvojbi, znali su to ele, odazvali su se zovu Domovine i postali prvi hrvatski redarstvenici. Drago nam otkriva kako je iz svog Pougarja mjesta izmeu Travnika i Jajca u BiH s prijateljem doao u Zagreb na lijeniki pregled, potom na Policijsku akademiju. Otac, je kae, zbog njega imao i problema tada u Bosni, spoitavali su mu kolege na poslu zbog sina, koji je otiao u Zagreb meu Tumanovce. No Dragu nita nije moglo pokolebati u nakani da postane hrvatski
redarstvenik. Posebno istie kako je meu svima njima dragovoljcima, polaznicima teaja tada vladala ljubav, jedinstvo i zanos, kako ih nita nije moglo sprijeiti u odlunosti da budu hrvatski redarstvenici. Po zavretku dvomjesene redarstvenike obuke 5. listopada 1990. s jo dvanaestoricom kolega Drago je rasporeen u I. PP u Zgrebu i tu ostao hrvatski policijski slubenik. S kolegama iz svoje zagrebake PP odlazio je dragovoljno na bojinicu u mnoga mjesta, posebice tijekom 1990. i 1991. te tu izdvaja svoje sudjelovanje u akciji u Dvoru na Uni, u uspostavi PP Plitvice i PP u Kostajnici. ali i tugom za svojim poginulim prijateljima, redarstvenicima. Tijekom rata u BiH Drago je izgubio oca, koji je poginuo kao pripadnik HVO-a u Vitezu. Ipak, zadovoljan je onim to je, koliko je mogao tada uinio za Hrvatsku, i on i njegova obitelj. Inae, ne ali se, u policijskom poslu u ovih dvadeset godina obavljao je s lakoom razne policijske poslove i zadae. Pri kraju je i studija upravnog prava, obiteljski je ovjek, otac triju keri. Kao dragovoljac Domovinskog rata, branitelj u svoje slobodno
Drago Draeti
Vlado Mari
vrijeme vrlo je aktivan lan Udruge prvi hrvatski redarstvenik, naime predsjednik je podrunice te udruge za Grad Zagreb i upaniju zagrebaku. Vlado Mari, podrijetlom Hercegovac iz ajkovaca kod Slavonskog Broda, takoer se ivo sjea kako su hrvatski mladii u tenisicama, trapericama s hrvatskom pjesmom na usnama, puni domoljublja, zanosa, odlunosti za stvaranjem i obranom hrvatske drave kao prvi hrvatski redarstvenici dolazi pred Policijsku akademiju tog 5. kolovoza 1990. autobusima okienim hrvatskim barjacima stizali su oni iz svih hrvatskih krajeva, navlastito mnogi iz Hercegovine, Slavonije, iz cijelog svijeta. I sada su pred njim te ive slike: Svima njima osnovni i jedini motiv kao i meni osobno prijave na teaj Prvi hrvatski redarstvenik bilo je domoljublje. Nita nas vie nije moglo zaustaviti, niti pokolebati, kao da su se u nama skupila sva ta stoljea hrvatske povijesti, kao da smo mi bili odabrani da iznesemo teret stvaranja nae hrvatske drave tih devedesetih, govori Vlado i nastavlja: Moram rei kako su nas novo pridole hrvatske redarstvenike stari milicioneri koje smo zatekli na Policijskoj akademiji ismijavali i nazivali potarima, jer nismo imali njihovo komunistiko
znakovlje, mnogi od tih milicionera su kasnije otili i na drugu stranu, jer nisu vidjeli perspektivu u okviru hrvatske drave. Kako je Vlado sanjao o tome da postane vojnik, ubrzo je ve 7. rujna 1990. postao i pripadnik ATJ Luko, prve hrvatske oruane postrojbe. Sa svojim kolegama specijalcima iz ATJ Luko sudjelovao je aktivno u svim akcijama do svog tekog ranjavanja u akciji Medaki dep. Mi pripadnici ATJ Luko razmiljali smo jedino o tome to moemo dati Hrvatskoj, bili smo kao jedan, za nas nije nikada nita bilo teko i neizvedivo, istie. Pripadnik elitne postrojbe ATJ Luko bio je do 1. oujka 1994. te je poslije rehabilitacije odluio prijei u MORH gdje je radio na poslovima sigurnosti i bio aktivan sudionik i VRO Bljesk i Oluja. Sve do 2001., iako ezdeset postotni invalid, bio je djelatna vojna osoba s inom bojnika, a obnaao je dunosti brigadira te je zbog zdravstvenih problema otiao u mirovinu. Danas je obiteljski ovjek, otac dviju keri i sina. No, ne miruje, na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu radi na magisteriju iz politikih znanosti - smjer Hrvatska i Europa. Istaknut je lan Udruga ATJ Luko 90, Specijalne policije i Prvi hrvatski redarstvenik. Od ove godine kao takav
10
u Savjetu je Predsjednika RH za branitelje. Taj savjet broji 8 lanova, tumai Vlado, a ine ga ljudi koji su stvarno bili na ratitu, visoki asnici, kako bi svojim angamanom pridonijeli to boljem statusu branitelja u naem drutvu. ao je Vladi to se po nekim hrvatskim medijima provlai teza da su hrvatski branitelji Domovinskog rata teret hrvatskome drutvu, da su bespotrebno privilegirani. To je potpuno krivo, jer se, na alost, braniteljima bave ljudi koji ne znaju to je proi rat. Svaki hrvatski branitelj ima svoj ratni put i svoju ratnu priu i vrlo se lako moe utvrditi gdje je tko bio, u kojoj postrojbi, koja je bila njegova uloga, po tome se treba sve vrednovati, istie Vlado. Veseli se posebice svakom susretu sa svojim ratnim prijateljima, druenju s njima i obnavljanju starih uspomena, jer se ratna prijateljstva nikada ne zaboravljaju. Drago mu je to je Udruga prvi hrvatski redarstvenik dobila za 20. obljetnicu postrojavanja pripadnika Prvog hrvatskog redarstvenika zaslueno visoko dravno odlije te se nada da e MUP ustrajati na tome da se postrojba Prvi hrvatski redarstvenik i prizna kao postrojba, jer je to po svim dokumentima koji postoje bila formacija, kae. Bez obzira na mnoge nepravde koje su se dogodile braniteljima
u dananjem hrvatskom javnom poimanju, uope ne ali niti za jednim danom provedenim u Domovinskome ratu, to su mu stradale ruke, zdravlje u cjelini i nastavlja: Moji porivi su bili domoljublje i borba za Hrvatsku, tako da sam svoju misiju izvrio. Domoljublje je velika vrijednost, vano je i ono mora biti na prvome mjestu svakoj dravi i narodu, kao to je to primjerice Amerikancima u SAD. estita Vlado od srca policiji skoranji 29. rujna, dan sv. Mihovila, Dan policije. elio bi da nau policiju uvijek vodi ona nit koja je njih branitelje vodila, a to je domoljublje, da se policija obrazuje, da uvijek bude prema graanima i pravedna i korektna jer tako e uivati sve vei ugled u hrvatskome drutvu. Posebice pozdravlja meu hrvatskom policijom sve pripadnike Prvog hrvatskog redarstvenika kao i ATJ Luko, jer su mu oni uvijek u srcu, na prvom mjestu.
Biserka LUKAN Snimio Ivica LAJTNER i snimci iz televizijskog lma Hrvatske radiotelevizije Prvi hrvatski redarstvenik
11
12
Zagreb, 7.rujna1990.
Antiteroristika jedinica Luko

Ratni put ATJ Luko
ripadnici ATJ Luko, svojom hrabrou, borbenom gotovou, visokom psihozikom spremnou, neizmjernim i zanosnim domoljubljem koje su iskazali u svim izvrenim akcijama i operacijama tijekom cijelog Domovinskog rata trajni su plemeniti zalog nae prolosti, sadanjosti, ali i budunosti. Ba oni su najzasluniji to njihova postrojba ATJ Luko s pravom i ponosom, nosi sve epitete, odlike hrvatske elitne postrojbe i danas. Kao simbol vitetva, zajednitva i hrvatske pobjede ATJ Luko jedina je bila i ostala postrojba Specijalne policije s nadlenou djelovanja na podruju cijele RH. Zbog svega spomenutoga, neprijeporna je injenica kako je hrvatska policija, Antiteroristika jedinica Luko dala svoj neizmjeran doprinos borbi i tenji hrvatskog naroda, ostvarenju njegova stoljetna sna da bude samostalan, svoj na svome, da ima svoju dravu. Iz redova ATJ Luko stasalo je 7 generala hrvatske vojske: Mladen Marka, Mirko Norac, Miljenko Filipovi, Ante Roso, Stanko Sopta, Slavko Butorac, eljko Sai te brojni umirovljeni i sadanji visoki asnici, djelatnici hrvatske policije i vojske. Pripadnici ove jedinice pojedinano odlikovani su najviim
13
dravnim odlijima, a samu Jedinicu predsjednik Republike Hrvatske odlikovao je odlijem Reda Kneza Domagoja s ogrlicom. Stoga kad danas govorimo o ATJ Luko, govorimo i o ljudima koji ispisuju nacionalno sjeanje na jedno vano razdoblje hrvatske povijesti te su tako postali i ivi dio hrvatske sadanjosti. Svojim ustrojenjem 7. rujna 1990. Antiteroristika jedinica Luko postala je prva oruana formacija tadanje novostvorene hrvatske vlade, a time i temelj za ustroj hrvatske Specijalne policije u cjelini. Postrojba je u svom nastanku okupljala 225 biranih, iznimno sposobnih pripadnika, polaznika teaja Prvi hrvatski redarstvenik te djelatnika Jedinice za posebne namjene. Osnovne namjene te jedinice bile su, aktivno sudjelovanje u Domovinskom ratu, borba protiv terorizma, uspostavljanje reda i mira u dijelovima Hrvatske zahvaenima oruanom pobunom i agresijom Srba protiv legalnih institucija novo uspostavljene hrvatske vlasti i drave. Ve tijekom 1990. i 1991. postrojba ATJ Luko izvodi niz zadaa uspostavljanja javnog reda i mira naruenog oruanom pobunom srpskih paravojnih formacija potpomognutih tadanjom tzv. JNA. Zahvaljujui steenom povjerenju vrhovnitva Republike Hrvatske, obnaa i zadae osiguranja visokih dunosnika u Vladi RH, kao i samog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tumana. Jedinica takoer obavlja uspjeno niz akcija koje su imale zadau oduzimanja oruja bivoj JNA. Sudjeluje u naoruavanju i obuavanju jedinica koje kasnije ine osnove stvaranja Hrvatske vojske. Izmeu ostalog ATJ Luko izvrava zauzimanje
vojarni u: Delnicama, Samoboru, Dubokom Jarku, Dugom Selu, Prekom, Komande V. zrakoplovnog korpusa u Maksimirskoj, a vri i blokadu vojarne Maral Tito u Novom Zagrebu, blokadu Zrane luke Zagreb, zauzimanje vojnog repetitora na Sljemenu, kao i uhienje generala JNA Aksentijevia. Vatreno krtenje, prvu borbenu zadau Antiteroristika jedinica Luko vri 1. oujka 1991. u Pakracu. Nakon toga uslijedilo je njihovo borbeno djelovanje, sudjelovanje u brojnim akcijama koje bez njih zasigurno ne bi mogle biti uspjeno sprovedene. Meu inima izdvajamo posebice akcije i operacije: krvavi Uskrs na Plitvicama, Glina, Topusko, Petrinja, Dragotinci, ponovo Pakrac-Okuani, Zrana luka Pleso, Dubica, Delnice, Marinci, Dubrovnik, Cavtat, Maslenica, Medaki dep, Daruvar, Buje, Poega (Ivanovac), Bljesak i Oluja, Petrova Gora i Oluja -Obru. Pripadnici ATJ Luko s ostalim postrojbama, skupnim snagama Specijalne policije MUP-a RH
14
posebice su se dokazali tijekom svog trogodinjeg boravka na Velebitu. Njihova borba za oslobaanje Velebita, Like i ostalog dijela tih okupiranih podruja zapoela je 21. kolovoza 1992. akcijom Poskok , a trajala je sve do zavretka VRO Oluja. Tu su s velebitskog za Hrvate opjevanog vilovitog stijenja obavljali bojne zadae potpuno se prilagodivi neprijeporno tekim klimatskim i zemljopisnim uvjetima ove hrvatske mitske planine. Njihova tjelesna spremnost, iznimno bogato bojno iskustvo u izvoenju diverzantsko-izviakih akcija i prepada u neprijateljskoj dubini odrazile su se na uspjeno i pravodobno izvravanje bojnih zadaa tijekom VRO Bljesak i Oluja. Bili su najotrije i najtvre sjeivo koje su Hrvati ikada imali, koje je iskovao i izbrusio dragovoljaki entuzijazam, jasni nacionalni ciljevi i iznimno teka i sloena obuka, kao i zapovjedni kadar koji spada u sam svjetski vrh. Prema pisanju vojnog analitiara Frana Vinara, hrvatska Specijalna policija u borbi s neprijateljima: Do Oluje specijalce su mnogi nai graani doivljavali kroz imid
amerikih i zapadnih akcijskih trilera. Naprotiv, hrvatski specijalni policajac i njegova iskustva u stvarnim okolnostima vienim u Oluji nadmauju lmske scenarije o komandosima, ak i one najsmjelije. Zahvaljujui svojoj Specijalnoj policiji, u svijetu se ve posvuda uje da su Hrvati postali pravi strunjaci i majstori za ekstremno teke (neizvodive) specijalne operacije, kao i za munjevite ofenzivne akcije posebne vrste prilagoene stratekim dravnim potrebama., str. 176-177, F. Vinar: Veliina mjerljiva malim stvarima, u Specijalna policija MUP-a RH u oslobodilakoj operaciji Oluja 1995., Zagreb, 2008.. Tijekom godina kroz Antiteroristiku jedinicu Luko prolo je 350 pripadnika noenih domoljubljem i rodoljubljem, hrabrou i portvovnou, au i odanou. Za uspostavu mira, slobode i samostalnosti, teritorijalne cjelovitosti hrvatske drave ivote na oltar Domovine poloili su pripadnici ATJ Luko: Boo Bionda, Nikola Bionda, Robert Zadro, Vladimir Stoji, Davor Zbiljski, Mladen Jakovljevi, Robert Krizmani, Darko Srbi, Nenead Rei, Zdenko Bogddan, Antun Haban,Slavko Puek, imun Fo i Damir Klasni. Ispred sjedita ATJ Luko u znak trajnog sjeanja stoje na prigodnoj spomen ploi ispisana njihova imena. Takoer tijekom Domovinskoga rata 52 pripadnika ove postrojbe teko su ranjena. Povodom ovogodinjeg obiljeavanja 20. obljetnice osnutka ATJ Luko, kao trajni znak sjeanja na poginule i umrle pripadnike ATJ Luko Udruga ATJ Luko 90 i MUP RH podigli su memorijalni centar i kapelicu iji je zatitnik hrvatski muenik Blaeni kardinal Alojzije Stepinac.
15
Svojom ste ulogom i djelovanjem, u presudnim povijesnim okolnostima, dali neizmjeran i neprocjenjiv doprinos stvaranju moderne hrvatske drave kao i pobjedi hrvatske vojske i policije u Domovinskome ratu. Branei svaki integritet Domovine tih ranih devedesetih do slavne Oluje, spaavajui hrvatske ljude i krajeve, njihovu imovinu od daleko nadmonijih agresora, kao ponajbolji hrvatski sinovi, pokazali ste i potvrdili snagu svoje osobnosti. Noeni humanizmom, plemenitou, vitekom au i potenjem pokazali ste spremnost koja je morala uspjeti! Pokazali ste prepoznatljivu staru hrvatsku vojniku snagu i oruanu mo Tomislav Karamarko, ministar unutarnjih poslova, povodom 20. obljetnice ATJ Luko, 7. rujna 2010.
Zagreb pripojena je ATJ Luko te je od tada jedinica po sistematizaciji i broji 113 pripadnika. Tako je sada ATJ Luko suvremena postrojba, ustrojena i osposobljena prema svjetskim standardima. Osnovna joj je namjena borba protiv svih oblika terorizma, rjeavanje najsloenijih otmica i talakih situacija, otmice zrakoplova i drugih prijevoznih sredstava, posebna osiguranja visokih dravnih dunosnika, suzbijanje najteih oblika kriminaliteta, uhienja poinitelja najteih kaznenih djela, zatitu odreenih osoba, helikopterske operacije, zadae potrage i spaavanja, snajperske operacije, pronalaenje, deaktiviranje i unitavanje formacijskih i improviziranih eksplozivnih naprava na zemlji i pod vodom, ronilake intervencije, te obavlja i druge poslove sukladno Zakonu o policiji. Osim toga, jedinica ima vrlo znaajnu ulogu za Ministarstvo unutarnjih poslova jer moe brzo, pravovremeno i uinkovito odgovoriti na razne nepredviene situacije koje ponekad i nisu klasian policijski posao. Takav irok spektar djelovanja ATJ Luko omoguava njezin ustroj, visoka razina osposobljenosti njezinih pripadnika za razne specijalnosti kao i specijalistika oprema i naoruanje koje posjeduje.
Udruga ATJ Luko 90

Umirovljene i djelatne pripadnike ATJ Luko danas objedinjuje i njihova Udruga ATJ Luko 90 koja broji oko 220 aktivnih lanova. Osnovana je 10. travnja 1999. s ciljem ouvanja i njegovanja tradicija postrojbe. Valja spomenuti kako je udruga meu inim svojim djelovanjem u proteklom razdoblju vlastitim prilozima podigla spomen obiljeja pripadnicima ATJ Luko poginulima u Domovinskome ratu na mjestima njihove pogibije. Povodom obiljeavanja 20. obljetnice osnivanja ATJ Luko Udruga ATJ Luko 90 u sjeditu ATJ Luko uz pomo donatora i MUP-a RH, a u spomen na svoje suborce poginule pripadnike ATJ Luko u Domovinskome ratu izgradila je kapelicu i memorijalni centar. Uz koncelebrirano misno slavlje zvono i kapelicu iji je zatitnik hrvatski muenik Blaeni kardinal Alojzije Stepinac, posvetio je mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij.
ATJ Luko danas

Po zavretku rata 1996./1997. postrojba se prilagoava mirnodopskom nainu rada te biva popunjena s 40 djelatnika selekcijom odabranog kadra s Policijske akademije. Takoer, reorganizacijom MUP-a 2001. Antiteroristika jedinica Luko je postala ustrojstvena jedinica Zapovjednitva specijalne policije u Ravnateljstvu policije. Nakon tog preustroja jedinica je usmjerena prvenstveno na rjeavanje najsloenijih kriznih situacija. Posljednjim pak preustrojem 2008. Specijalna jedinica policije
16
Sjeanja: Invictis, victi, victorus - Nepobijeeni, pobjednici, onima koji e pobjeivati
laden, Draen, Zoran, Ico, Darko, predsjednik i lanovi glavnog Odbora Udruge ATJ Luko 90 bili su meu prvima u rujnu 1990. koji su doslovce, s Hrvatskom u srcu i dui, s drugih stotinjak mladia inili postrojbu ATJ Luko. Zatekli smo te istinske heroje Domovinskog rata u radnom ozraju priprema za slavlje i obiljeavanje 20. obljetnice osnivanja njihove legendarne postrojbe u sjeditu ATJ Luko. Dok smo s tornja za vjebe ATJ Luko promatrali zavrne radove na kapelici i memorijalnom centru koje su u trajno sjeanje na svoje poginule podigli oni, pripadnici Udruge ATJ Luko 90, ti ponosni specijalci, ratnici, pripadnici te prve oruane postrojbe u RH samozatajno su i skromno, uostalom kao to i prilii ljudima velikih djela , a malih rijei iznosili svoje uspomene na rane devedesete, poetke u ATJ Luko. Vraajui se u te dane kada je sve poelo kau kako im je u ivotu bila najvea ast to su postali pripadnicima ATJ Luko, s obzirom da su se najprije kao dragovoljci okupili u postrojima Prvi hrvatski redarstvenik. Naglaavaju ponosno da su upravo postrojbe hrvatske policije Prvi hrvatski redarstvenik i ATJ Luko, zaslune za stvaranje hrvatskih oruanih snaga, za pobjedu
Hrvatske u Domovinskome ratu, za dananju hrvatsku dravu. Kao mladii od dvadesetak godina doli su odluni, puni domoljublja, snage i vjere iz raznih hrvatskih krajeva i svijeta jer su shvatili povijesni trenutak, vrijeme u kojem se stvarala naa drava. Znali su to ele, nastavljaju, to im je cilj, ideja - prije svega i uvijek na prvom mjestu hrvatska drava, da hrvatski narod nakon niza stoljea ponovo bude svoj na svome. U ostvarivanju tih snova svekolikog hrvatskoga naroda nosila ih je, ponavljaju, prije svega ljubav prema Domovini i svome narodu. U to vrijeme u postrojbi su bili svi kao jedan, domeu, a njome je vladao i red, rad, disciplina i profesionalizam. To su bili najsretniji i najljepi dani njihova ivota. Kao da smo bili roeni, odgojeni, stvoreni da budemo hrvatski specijalci. Sve svoje borbene zadae u svih est godina naeg ratnog puta obavljali smo bez ostataka, uvijek na vrijeme i s voljom, nikada nam nita nije bilo teko. Ponosni smo i na svoj zatitni znak jake snage MUPa. Iznad nas su bili samo Bog, Hrvatska i ATJ Luko. Svemu tome u prilog idu injenice da smo imali malo poginulih, a puno rezultata. Znate, jednom pripadnici ATJ Luko, uvijek pripadnici ATJ Luko, govore u glas nai sugovornici, svjedoci
17
vremena. Valja rei i kako su junaci ove nae prie umirovljeni kao pripadnici ATJ Luko u drugoj polovici devedesetih prologa stoljea jo kao mladii s tek dvadeset i kojom, no i danas, dva desetljea nakon osjeaju isti zanos, dio su obitelji ATJ Luko. Stoga i danas sjedite ATJ Luko smatraju svojim domom, esto tamo borave, a svu svoju snagu i energiju posveuju i radu u Udruzi. Njihova elja je da postrojbu ATJ Luko ine i danas najbolji od najboljih. Ponosni su na sve to su ostavili u naslijee dananjim pripadnicima ATJ Luko. Istiu i ponavljaju kako im je razdoblje Domovinskoga rata bilo najljepi dio ivota, jer su ivjeli svoje snove i ideale, a to se samo rijetkima i odabranima u povijesti dogaa. Kada bi trebalo ponovo braniti Hrvatsku, bili bi ponovo, bez imalo dvojbi njezini prvi branitelji, jer oni su bili i jesu uvijek za Hrvatsku, govore odluno. Spomenuli su i kako moda nisu uvijek zadovoljni svojim statusom u dananjem hrvatskom drutvu. Svakako smatraju kako bi svojim iskustvom i ivotnom energijom, potenjem, domoljubljem mogili vie pomoi, vie se ukljuiti u rjeavanje pitanja i problema koji Hrvatsku danas zaokupljaju na raznim podrujima. Istiu i kako posebice dobro surauju s ministrom MUP-a Tomislavom Karamarkom koji poslije ministra Ivana Jarnjaka ima najvie sluha i osjeaja za njih i njihove potrebe.
Dr. sc. Ante Nazor: Ulogu ATJ Luko u Domovinskome ratu teko je rijeima opisati
Dr. sc. Ante Nazor, znanstvenik, povjesniar, ravnatelj Hrvatskog memorijalnodokumentacijskog centra Domovinskog rata, okruen pripadnicima ATJ Luko pred poetak sveanosti obiljeavanja 20. obljetnice osnutka ove postrojbe potvruje nam kako je neprijeporno
18
ATJ Luko hrvatskoj pobjedi u Domovinskome ratu dala neprocjenjiv doprinos: Ulogu ATJ Luko u Domovinskome ratu teko je rijeima opisati. To je najelitnija jedinica u Domovinskome ratu. Evo ovdje stojim ve jedno petnaestak minuta, promatram te ljude i ne mogu, nego osjetiti jedno veliko potovanje, jer kad uzmete u obzir ono malo to znamo, jer mnogo toga se jo ne zna o tom ratnom putu, onda stvarno ne treba drugo, nego doi ovdje pokloniti se onim poginulima i gledati ove deke sa zaista velikim, velikim potovanjem. Na pitanje to se radi na tome da se ipak vie sazna o herojstvima i djelima pripadnika ATJ Luko tijekom Domovinskoga rata dr. Nazor odgovara: Mi znamo njihov ratni put u onom faktografskom smislu. Kad kaem, malo znamo, to je svaki momak koji ovdje stoji, to je po jedna ratna pria. Ti su ljudi proli neto to mi domobrani i ostali nismo. U stvari nismo ni imali priliku, ni mogunosti, niti toliko hrabrosti, niti odlunosti kao to su oni imali. Ako gledamo od devedesete 5. kolovoza od postrojavanja Prvih hrvatskih redarstvenika kad poinje zapravo stvaranje hrvatske oruane sile, onaj njihov dio koji je otiao u ATJ Luko, njihov ratni put je neto po emu bi svatko mogao snimiti lm. Ono to sam sluao od njih pa zavrno, kad je rije o Hrvatskoj s Olujom to su ti momci napravili. Sve te njihove doivljaje i osjeaje mi jo nemamo ispriane. Dobro, ponavljam, faktograju imamo. Pojedine prie elimo prikupiti kao memoarsko
gradivo, makar sam svjestan da mnogi od njih o mnogim stvarima ne ele priati. Zato mnoge stvari ne znamo i ne emo znati. Dr. Nazor izrazio je i aljenje to u hrvatskim medijima, javnosti pa ak i recentnoj umjetnosti Domovinski rat i hrvatski branitelji imaju vie negativan, nego pozitivan odjek unato velikom svom doprinosu u stvaranju nae drave te pojasnio to je cilj Hrvatskog memorijalnodokumentacijskog centra Domovinskog rata kojeg vodi: Na alost u medijima negativna vijest uvijek bolje prolazi nego pozitivna, tako je i s braniteljima, pripadnicima ATJ Luko. Nama je cilj u centru Domovinskog rata da preko obrazovnog sustava prenesemo mladima vrijednosti Domovinskog rata, da shvate to je Domovinski rat i da shvate tko je iznio onaj najtei dio, a to su upravo pripadnici ATJ Luko. Najvanije je da oni koji predaju danas u kolama djeci prenose istinu o Domovinskome ratu. Mi zajedno s MOZ i s Agencijom za odgoj i obrazovanje svake godine odravamo seminar za nastavnike u tu svrhu. I u ova tri seminara koja smo odrali bili su nastavnicima predavai i oni koji su bili u specijalnoj policiji te im govorili o njihovoj ulozi u Domovinskome ratu , bilo da se radio o Oluji, Velebitu, sanitetu. Najvanije je da djeca zavre kolovanje i da shvate to je Domovinski rat i koji su ga ljudi iznijeli. Cilj nam je promicati domoljublje, naglasiti vrijednosti domoljublja, gdje ete veeg primjera od toga da je ovjek spreman rtvovati svoj ivot za Domovinu, za obitelj prije svega? Da nije bilo toga danas ne bi bilo nae Domovine i ako djeca ne shvate koja je to rtva i to su ovi momci proli, bojim se da nam onda ni budunost nije zajamena. Istiui ulogu hrvatske policije u stvaranju suvremene hrvatske drave dr. Nazor je zakljuio: injenica je da Hrvatska nakon osamostaljenja nije imala svoju vojsku i policija je bila jedina oruana sila koja je branila Hrvatsku. Garibaldi je imao svoju tisuu, a Tuman je imao svojih tisuu osamsto momaka 5. kolovoza 1990. koji su doli u Svetoimunsku i to je ta jezgra, jedina oruana sila na koju se Hrvatska tada mogla osloniti, a to je bila hrvatska policija.
Biserka LUKAN Snimio Ivica LAJTNER i Arhiva HTV-a
19
20
Plitvice, 31.oujka1991.
Josip Jovi - prva rtva Domovinskog rata

osip Jovi, prvi hrvatski redarstvenik i prva rtva Domovinskog rata, izgubio je svoj mladi ivot branei slobodu, demokraciju i teritorijalni integritet Republike Hrvatske na sam Uskrs, 31. oujka 1991. u ranim jutarnjim satima, u Redarstvenoj akciji Plitvice. Taj tragian dogaaj novije hrvatske povijesti duboko u svijesti hrvatskog naroda ostat e zabiljeen kao krvavi Uskrs 1991. Donosimo kratak pregled okolnosti koje su prethodile izvoenju akcije Plitvice i traginoj pogibiji mladog policajca Josipa Jovia.
Srpski ekstremisti odrali miting istine na Plitvicama

Nakon viestranakih izbora 1990. godine i uspostave nove demokratske vlasti u RH dio stanovnitva srpske nacionalnosti, potican idejom velikosrpske politike Slobodana Miloevia, nije htio prihvatiti takvu promjenu. Svoje nezadovoljstvo nisu iskazivali kroz legalne institucije, koje su im bile ponuene putem politikih predstavnika u Hrvatskom saboru i drugim tijelima vlasti, nego su nasilno, balvan revolucijom zapoeli ruenje demokratski izabrane vlasti s ciljem stvaranja svoje SAO Krajine - kao dijela Velike Srbije. U toj fantomskoj paradravi, SAO Krajini, stvorili
21
su svoju paramiliciju kako bi oruano napadali objekte i ljude koji nisu prihvatili diktaturu velike Srbije. Nakon to su hrvatske redarstvene snage slomile oruanu pobunu u Pakracu prvih dana oujka 1991. godine i vratile policijsku postaju pod hrvatsku nadlenost, 25. oujka u organizaciji srpskih ekstremista odran je miting istine na Plitvicama. Pobunjenici su zahtijevali da Nacionalni park Plitvice ostane u sklopu tzv. SAO Krajine. Dan kasnije Skuptina opine Titova Korenica donijela je nezakonitu odluku o smjeni rukovodstva NP Plitvice. Srpski teroristi poeli su nakon toga nasilno protjerivati radnike nesrpske nacionalnosti, a oni su odgovorili najavom opeg trajka. Na podruje Plitvica tada je stiglo 50-ak Martievih milicajaca iz Knina, kako bi sprijeili najavljeni prosvjed djelatnika poduzea. Petnaestak naoruanih kninskih milicajaca nasilno je ulo u upravnu zgradu NP Plitvice, kako bi proveli odluku Skuptine opine Titova Korenica o pripojenju poduzea SAO Krajini. Istodobno, u plitvikom naselju Mukinje srpski ekstremisti bacili su eksploziv na privatnu kuu, a na koranskom mostu podigli su zastave SAO Krajine i Jugoslavije. Na podruju Plitvica kninski milicajci, ekstremisti i teroristi s podruja Titove Korenice, poeli su terorizirati i maltretirati nekoliko desetaka domaih i stranih gostiju koji su se zatekli na odmoru.
Redarstvena akcija Plitvice i pogibija Josipa Jovia

Poslije takvog nasilnog odnosa velikosrpske manjine prema hrvatskoj veini, ponos i dostojanstvo hrvatske demokratske vlasti bio je doveden u pitanje. Stoga je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuman na Veliku subotu, dan prije krvavoga Uskrsa donio odluku: Sutra ujutro do 8 sati Plitvice moraju biti pod naom kontrolom. Akciju su, pod zapovjednitvom MUPa RH, vodili Josip Luci, zapovjednik jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje i Marko Luki, pomonik ministra za specijalne jedinice i zapovjednik Antiteroristike jedinice Luko, kojemu je zamjenik bio Joko Mori. Zapovjednitvo za voenje akcije bilo je smjeteno
22
Josip Jovi roen je 21. studenoga 1969. godine u Aranu kod Imotskog, u obitelji Marije i Filipa Jovia koji su podizali osim Josipa i sina Tomislava te keri Franku, Mirnu i Anitu. Josip je kolu zavrio u rodnom mjestu. U kolovozu 1990. godine prikljuio se Jedinici za posebne zadatke MUPa RH Rakitje. Prije Akcije Plitvice s tom jedinicom je bio na terenima u Pakracu i Petrinji. Nakon nesretne pogibije pokopan je uz sve vojne poasti na mjesnom groblju u Aranu. Na Uskrs 1994. godine u Aranu mu je otkriven spomenik. Josip Jovi posmrtno je promaknut u in bojnika. Odlikovan je visokim dravnim odlijima: Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaenim pleterom; Spomenicom Domovinskog rata; Spomen znakom I. gardijske brigade Tigrovi; Spomenicom I. poginulog redarstvenika Ministarstva unutarnjih poslova u Domovinskom ratu.
u PP Karlovac, a naelnik postaje bio je Ivan tajduhar. Sama akcija Plitvice izvedena je u dvije faze. U prvoj fazi, malo prije ponoi, prva specijalna postrojba MUP-a RH Antiteroristika jedinica Luko kao prethodnica morala je zauzeti Koranski most kako bi ga osigurala da pobunjenici ne sprijee ulazak naih snaga na Plitvika jezera. U drugoj fazi u ranim jutarnjim satima glavne snage Jedinice za posebne zadatke
MUP-a RH Rakitje spajaju se s prethodnicom na Koranskom mostu pa zajedniki djelujui nastavljaju u smjeru Koranskog mosta i Hotela Jezero. U ranim jutarnjim satima, 31. oujka, kolonu vozila s hrvatskim specijalcima napali su iz zasjede na glavnoj prometnici, nedaleko od plitvikih hotela i prateih objekata, srpski odmetnici. Oni su iz okolne ume otvorili paljbu po koloni vozila. U autobus pun hrvatskih
23
Suborci o pogibiji Josipa Jovia

- Petar Bajan, tadanji pripadnik jedinica MUP-a RH i sudionik akcije: Razvili smo se u strijelce, ali smo sporo napredovali zbog dubokoga snijega. Do pote smo izbili za oko dva i pol sata. Martievi policajci su se izvlaili iz hotela Plitvice ( bivi hotel Bellevue ), gdje su bili smjeteni. Budui da je operacija bila gotova oko 11 sati, malo smo se alili, a Jovi je otiao prema poti.Pokraj pote bilo je mitraljesko gnijezdo koje je martievcima titilo odstupnicu. Tog mitraljesca, na alost, nismo prije locirali. Kad je na Jovia zapucano, on je zalegao. Pogoen je dok je padao na zemlju, ba u dio tijela koji nije zatien pancirkom. - Miljenko Koulj, tadanji pripadnik jedinica MUP-a RH i sudionik akcije: Vidio sam ga iza stabla kako pada. Dotrao sam do njega i pitao to mu je. Samo je odgovorio: Nita. Leao je duboko u snijegu, strgao sam svoju pancirku i masku, prihvatio ga, ali ve se poeo gubiti. Posljednje rijei su mu bile: Tata, tata . Bio je strano blijed i ve su dotrali Ivan Ljubi, Predrag Petrovi, Vinko Ravi i Darko Fistri. Nakon pruanja prve pomoi dr. Husar je traio helikopter. - eljko Keki, ovjek od posebnog povjerenja ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca: Jovi se sav tresao. Dok su se deki borili za njegov ivot, motorolom sam zvao Moria u Karlovac i traio helikopter... Kad sam za koji trenutak iznad nas vidio helikopter, ostao sam u oku, bio je to vojni helikopter MI8. Nazovem Moria i kaem da iznad nas lebdi vojni helikopter. U eteru je nastao muk... Nakon tri minute, koje su trajale cijelu vjenost, Mori se javlja i govori neka nita ne poduzimamo. Helikopter se spustio na tlo, iz njega je iziao neki major i rekao da su doli pruiti pomo ranjenima, bez obzira s koje su strane. Kaem da imamo ranjenika... Na alost, Jovi je ve bio mrtav. Kasnije smo doznali da je Boljkovac s Antunom Tusom, koji je tada jo bio u Beogradu, dogovorio da poalje jedan helikopter za prijevoz ranjenika. Vojni helikopter je tu stajao jo sat i pol pa otiao dalje. (Izvor: lanak Jutarnjeg lista i HRT-ovo posebno izvjee o dogaajima na Plitvicama od 31. 03. do 04. 04. 1991.)
redarstvenika uletjela je tada - tromblonska mina! Na sreu, osigura nije bio izvuen pa nije eksplodirala. Potom je uslijedio munjeviti izlazak hrvatskih redarstvenika iz vozila, zalijeganje uz cestu, otvaranje vatre u pravcu iz kojeg je pucano, napredovanje po dubokom snijegu koji je tog Uskrsa okovao Plitvice.... Sukob je potrajao nekoliko sati toga prijepodneva. Prema policijskim izvjeima, nakon uspjeno provedene akcije, uhieno je dvadeset i devet ekstremista, a ostatak je u bijegu napustio Plitvika jezera u pravcu Korenice. Protiv njih 18 podnesene su kaznene prijave zbog oruane pobune. Meu njima bili su Goran Hadi, lan Glavnog odbora SDS-a i Borivoje Savi, tajnik Izvrnog odbora SDS-a Vukovara, koji e postati voe pobunjenih Srba u istonoj Slavoniji. (Goran Hadi, voa ekstremnih Srba iz Vukovara, optuenik je Hakog suda za ratne zloine na Ovari i danas se nalazi u bijegu.) Iako je akcija u potpunosti uspjela i na Plitvicama je uspostavljen red tada je, naalost, poginuo 22-godinji Josip Jovi, a jo devet pripadnika Specijalne policije je ranjeno. Prema rijeima suboraca, Jovi je bio najistureniji u napadu, a pucao je prema poti. Iako je na sebi imao pancirku jedan od terorista ga je pogodio u nezatieni dio tijela. Iako su kola Hitne pomoi i sanitetski vojni helikopter stigli u trenu, prvi hrvatski redarstvenik Josip Jovi preminuo je na putu do bolnice, te tako postao prva hrvatska rtva u Domovinskom ratu.
24
Iz reportaa HTV-a
Juer ujutro oko 4 sata i 30 minuta policijska borna kola i dva terenska automobila prola su put od Koranskog mosta do pote u plitvikom parku. Udaljenost je to 6-7 kilometara. Cesta je bila prohodna bez barikada i bez naznaka da je pripremana zasjeda. 10-ak minuta kasnije, krenula je kolona od nekoliko terenskih automobila, te autobus zagrebakih transporta koji je prevozio pripadnike Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Na 3. kilometru od Koranskog mosta, naili su na etiri sruene bukve, preprijeene preko ceste. Prilikom pokuaja uklanjanja barikada, na zaustavljene vozila, a prije svega na civilni autobus zagrebakih transporta, otvorena je bez upozorenja paljba iz zasjede. Tu je ranjeno 6 pripadnika MUP-a RH. (Izvor: Reportaa Miroslava afera za Dnevnik HTV-a, 1. travanja 1991. godine) Tenkovi i protuavionski topovi jugoslavenske narodne armije jo stoje ne prilazu hotelu Plitvice gdje boravi stotinjak slubenika novoosnovane policijske stanice . Plitvice sve ee nadlijeu avioni ratnog zrakoplovstva. Poslijepodne su naoruani vojnici zauzeli brklju na prilazu hotelu, te mogu kontrolirati posjete i opskrbu tek stvorene policijske ispostave. Strae su sprijeile ekipu Hrvatske televizije da se probije do vojne komande u mjestu Mukinje i sazna razlog pojaane bojne spremnosti. Inae, promet kroz Plitvice se odvija normalno, uz povremeno presretanje vojnih patrola. (Izvor: Reportaa Joka Martinovia za Dnevnik HTV-a, 2. travnja 1991.)
Rezultati akcije
Tijekom dana, kad su jake MUP-ove snage uspostavile javni red i mir te pravni poredak na tom podruju, jedna oklopna brigada Jugoslavenske armije iz Gospia zauzela je liniju razdvajanja te na sastanku u selu Mukinjama zatraila od zapovjednika akcije Marka Lukia da snage MUP-a napuste podruje Plitvikih jezera. Taj je zahtjev odbijen i MUP-ove snage ostale su na Plitvicama, a Jugoslavenska armija zadrala je linije razdvajanja. Po uspostavi Policijske postaje Plitvice Jugoslavenska armija okruila je hrvatsku policiju te nakon odreenog vremena, zajedno s pobunjenicima, sudjelovala u iseljenju Policijske postaje na Plitvicama. Nakon oruane pobune Srba u Pakracu 1. oujka 1991. godine i krvavog Uskrsa na Plitvicama - rat u Hrvatskoj postao je hrvatska svakodnevica. Ratni sukob okonan je etiri godine poslije Vojno-redarstvenom operacijom Oluja i pobjedom Hrvatske.
Sjeanja:
evetnaest godina nakon tragine pogibije prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovia, u Zagrebu smo razgovarali s dvojicom njegovih suboraca, sudionika redarstvene akcije Plitvice koji su s nama podijeli sjeanja na krvavi Uskrs 1991. godine. Damir imuni, danas umirovljeni satnik Hrvatske vojske, a tadanji zapovjednik 3. satnije i inspektor prve klase u Jedinici za posebne zadatke MUP-a RH - Rakitje
te Petar uul, danas umirovljeni natporunik Hrvatske vojske, a tada pripadnik Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje ovako su nam opisali krvavi Uskrs na Plitvicama: - Bila je subota uoi Uskrsa. Tijekom prijepodneva, Josip Luci, tada moj kolega, zapovjednik satnije i inspektor kao i ja ( danas general, naelnik Glavnog stoera OS-a RH), pozvao me je sa strane i rekao da pripremim
25
jednu grupu policajaca, ne veu od 80-ak ljudi te da oko ponoi kreemo na Plitvice. Oko osam sati naveer, dekima sam rekao da se iz svake satnije spremi po 20-30 ljudi. Tada su nastali problemi jer su svi eljeli ii, ali to nije bilo mogue, tako da se te veeri iz Rakitja na Plitvice uputilo oko 180 specijalaca. Grupa specijalaca iz Lukog, njih pedesetak, prethodno je ve zauzela Koranski most, kako bi ga osigurala i onemoguila pobunjenike u sprjeavanju ulaska naih snaga na Plitvika jezera. Kolona vozila koja se uputila iz Zagreba kretala se sporo zbog guste magle koja se nadvila nad kraj... Na elu kolone Anto Jurendi vozio je borbeno oklopno vozilo u kojemu su bili pripadnici ATJ Luko. Stotinjak metara iza, u dva autobusa bili su rasporeeni pripadnici MUP-ove Jedinice za posebne zadatke Rakitje. Luci, tampar i ja golfom smo se dovezli do Koranskog mosta, gdje smo stali i ekali ostatak kolone. Razmiljali smo ak ne ii cestom. Uto nam je jedan ovjek rekao da se ipak moe proi jer je isto sve do pote. Kad su stigli autobusi general Luci se ukrcao u prvi, a ja u drugi. Tu sam, izmeu ostalih, zatekao i pokojnog Matu Juroa i doktora Husara. U jednom trenutku zapovjednik Luci je preko motorole izdao zapovijed za pokret i napredovanje. Potom smo u punoj borbenoj opremi poeli izlaziti iz autobusa. Vani se ve dobrano ula pucnjava na otprilike kilometar-dva od nas. Na prvi autobus, koji je vozio Ljubo esi -Rojs, tada je pala tromblonska mina, sreom neizvaena osiguraa, te nije eksplodirala. Iduih etiri, pet sati probijali smo se po snijegu, hladnoi i magli, to cestom, to umomUzvraali smo vatru u smjeru iz kojeg je pucano... Istodobno, dok smo se borili na Plitvicama pokojni Gento Meugorac, s ekipom pripadnika Specijalne postrojbe Kumrovec, zauzeo je mjesto Ljubovo ( izmeu Plitvica i Gospia), na 1100 metara nadmorske visine, kako bi zaustavili prodiranje pobunjenih Srba iz tog smjera. Jedan dio specijalaca iao je preko Starog likog Petrovog sela, pod vodstvom Darka Rukavine i Stjepana Cufreka. Akcija je trajala sve do 10-11 sati ujutro. Naalost, pred kraj akcije poginuo je na suborac Josip Jovi u blizini pote, pria imuni i nastavlja: - Sam trenutak njegove pogibije nisam vidio. Svi smo bili ratrkani. Iz prie sam uo da su uz
Damir imuni
njega, izmeu ostalih, tada bili kolege Bilobrk i Koulj. Unato svim nastojanjima mobilnog saniteta i dr. Husara, koji su uistinu davali sve od sebe da ga spase, Josip je izdahnuo u Grabovcu, otprilike sat vremena nakon to ga je iz smjera pote pogodio martievac iz snajperskog gnijezda. Mobilni sanitet je radio perfektno, svi su bili kao jedan, direktno u akciji sanirali su ranjenike. Toga dana, nitko nije napravio ni koraka nazad, iako nije lako kad se puca. .. - Ima u sebi taj neki strah, a kada vidi suborca pokraj tebe kako ide, onda se taj strah u tebi pomalo kanalizira. I ide i ti, daje sve od sebe. .. Danas, devetnaest godina poslije krvavog Uskrsa, kao jedan od tadanjih zapovjednika u Rakitju, Damir imuni, ponosan je na svoje suborce. - Svi ti mladi i hrabri ljudi ni sekunde nisu dvojili, ve su razmiljali prije svega - srcem. Neki od njih su ak i trali u akciju, pa smo ih morali zaustavljati, prisjea se Damir. - Ponekad se pitam s kakvim sam to ljudima ratovao?! To su bili ljudi divovi! Tako mladi, a tako hrabri! Bili su to ljudi velikog srca, u svakom trenutku spremni dati svoj mladi ivot za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Ponosan sam na sve te ljude, a za rata sam upoznao puno hrabrih momaka, kakve vjerujem, ne moe upoznati u ovim mirnodopskim uvjetima. Arbanas, uul, Bebi, Lela, Katua, Kalan, Medved, upani, Petri, pokojni Juro, Zelenika,
26
Petar uul
Koulj, Mii, Lutring, Novak, Jurendi, Drljo, Paui, Tomljanovi-Gavran, Markobai tek su neka od imena kojih se s ponosom prisjea. Svi ti deki u ratu su se pokazali kao dobri policajci i ratnici. Mnogi od njih poslije su se istaknuli i kao kvalitetni vojnici i asnici, kae Damir. - Ti prvi maii ovu su akciju odradili jako dobro. Nai policajci su se ve u Pakracu pokazali izrazito profesionalnim i dobrim. Plitvice su uz Pakrac, prva dobivena bitka u Domovinskom ratu koja je, prema njegovim rijeima, ohrabrila cijeli hrvatski narod, Vladu i predsjednika. - Akcija Plitvice suprotnoj je strani jasno pokazala da i mi imamo hrabre i asne ljude koji uistinu ele biti svoji na svome, kae imuni. - S ciljem osiguranja javnog reda i mira te uspostave PP Plitvice na tom podruju dio nas je ostao jo tri dana. Nakon uspostavljanja PP Plitvice, zamijenila nas je temeljna policija iz Karlovca. U akciji smo zauzeli sve hotele, a JNA je dola do hotela Jezero. Tih dana pokuavali su se probiti prema nama, meutim, nisu uspjeli, prisjea se Petar uul, koji je tada imao 23-godine. Kao i veina njegovih suboraca, pripadnik Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje postao je 5. studenoga 1990. godine. - Kada sam zajedno s kolegama i poznanicima, svojim suborcima, primljen u policijske redove, nitko nije bio sretniji od nas, ba kao i te subote kada smo saznali da idemo u akciju na Plitvice, kae uul.
- Toga jutra nekoliko nas kombijem se dovezlo do Korenikog mosta. Nakon njegovog oslobaanja, izili smo van i krenuli u akciju. Ve se ulo pukaranje. Vremenski uvjeti bili su katastrofalni: hladnoa, magla, snijeg, . Nita se nije vidjelo na 20 metara ispred nas! Orijentirali smo se po zvuku. Zavretak akcije doekali smo kod hotela Bellevue. I tada smo preko radio-veze saznali da je Josip poginuo. Potom je nastupio ok i nevjerica prisjea se Petar. Prema rijeima imunia i uula, pokojni Josip Jovi bio je strunjak za RPG 7 (runi raketni baca) te je vjeto obuavao ostale pripadnike u bazi Rakitje. - Jednom prilikom, bilo je to otprilike 10-ak dana prije krvave tragedije na Plitvicama, bio sam deurni, a Josip mi je tu veer bio pomonik. Nekoliko nas je sjedilo i razgovaralo. Uto je Josip donio jedan ratni lm, sa Chuckom Norrisom u glavnoj ulozi. Napeto smo gledali scene pucnjave i akciju izvlaenja ranjenika. Uto su pali i prvi komentari. Moj je bio da emo se i mi, ne daj Boe, moda uskoro nai u slinoj situaciji. Svi smo se smijuljili i alili. Naalost, deset dana poslije, slino se i dogodilo, sa sjetom u glasu prisjea se imuni. Nakon krvavog Uskrsa, imuni je neko vrijeme bio dozapovjednik III. bojne Tigrova, potom na istonom ratitu u Iloku, zatim u sanitetskom stoeru. Proao je ratita: Velebit, Starigrad , Paklenica, Bukva Bobija, Tulove Grede. Po struci profesor kineziologije, od travnja 1992. do umirovljenja 2004. godine bio je naelnik Katedre za kineziologiju na hrvatskom vojnom uilitu Petar Zrinski, gdje i danas kao trener volonter u boksakom klubu trenira asnike i doasnike. Petar uul u Rakitju je ostao sve do 28. svibnja, odnosno, do prvog postrojavanja pripadnika Zbora Narodne garde na stadionu Nogometnog kluba Zagreb u Kranjevievoj ulici. Do 1994. godine kao pripadnik 4. Gardijske brigade proao je hrvatska bojita: Kruevo, Zadar, avoglave, Maslenica, juno bojite te 6. zborno podruje u Kuparima. Umirovljen je 2003. godine.
Marija UUL Snimio Ivica LAJTNER Arhiv HTV-a
27
28
Borovo Selo, 2.svibnja1991.
Masakr dvanaest redarstvenika

D
vanaestorica hrvatskih redarstvenika muki su ubijena 2. svibnja iz zasjede, u akciji spaavanja dvojice svojih kolega, koje su u noi s 1. na 2. svibnja 1991., tijekom redovite policijske ophodnje, u prijeratnom Borovu Selu (danas Borovu) zarobili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi. Ubijene policajce, pripadnike Specijalne jedinice policije Vinkovci, srpski teroristi potom su masakrirali. U akciji je ranjen 21 policajac. Ovaj krvavi dogaaj, nakon pogibije prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovia na Plitvicama, oznaio je neslubeni poetak Domovinskog rata. Nakon traginih dogaaja u Borovu Selu Hrvati su postali jedinstveni, svjesni da je rat neizbjean i da je pred vratima. Postalo je jasno da e upravo Istona Slavonija biti jedno od najveih poprita krvavih ratnih sukoba.
Policija u obrani Vukovara

Ve krajem 1990. i poetkom 1991. godine u policijske redove pristupio je vei broj mladih hrvatskih policajaca koji su sva pravila policijske struke morali svladati to kvalitetnije, u to kraem roku. Njihovo domoljublje i vrsta volja bili su dodatni vjetar u lea zbog kojih su ustrajali te hrabro i ponosno stali na prve crte bojinice.
29
Vukovarska policija, kao policijska postaja u sklopu PU Vinkovci, nakon prvih viestranakih izbora ukljuila se vrlo profesionalno u osiguranje stranakih skupova. Nakon formiranja Hrvatskog Sabora 30. svibnja 1990. policijska postaja Vukovar je i formalno stala u obranu Republike Hrvatske. U to vrijeme neposluh srpskog stanovnitva prema hrvatskim institucijama bio je na vrhuncu, to je dodatno oteavalo rad policijskih slubenika. Naime,
ve ranije naoruani od strane JNA, pripadnici srpske nacionalne manjine u okolnim selima vukovarske opine, u kojima su inili veinsko stanovnitvo, zapoeli su svoju glasovitu balvan revoluciju, blokirajui prometnice i magistrale. Neovlateno zaustavljanje i zadravanja, pljake, prijetnje, otmice, premlaivanje i, na koncu, ubojstva nesrpskog stanovnitva od strane srpskih lokalnih i pridolih terorista postali su vukovarska svakodnevica. Graani su
30
svakodnevno prijavljivali mnotvo kaznenih djela koja je policija uredno obraivala i procesuirala. Istodobno, Vukovarska policija bila je znatno osiromaena u ljudstvu i materijalno. Danonono se radilo u vrlo tekim uvjetima kako bi se profesionalno obavila dvostruka zadaa koju je policija u to vrijeme imala: morala je obavljati svoju temeljnu zadau - zatititi graane i imovinu, ali uurbano se pripremati za mogue ratne eskalacije koje su prijetile i Vukovaru i ostalom dijelu Republike Hrvatske. Stoga je kao ispomo vukovarskoj policiji rasporeeno oko 60 mladih policajaca. Prva skupina dola je u ispomo nakon donoenja Boinog Ustava 1990., a druga skupina u lipnju 1991. Vano je rei da je na vukovarskom podruju ratovalo preko 700 policajaca iz varadinske, meimurske, krapinske i zagrebake policije. Policajci su se takoer bavili i prikupljanjem informacija o aktivnosti neprijatelja i o opem stanju sigurnosti u okupiranom podruju. U poetku ratnih operacija na Vukovar, cjelokupni sastav policije bio je na prvim crtama obrane - sve do formiranja hrvatske vojske u rujnu, odnosno, Zbora narodne garde na elu s brigadirom Milom Dedakoviem. Kasnije su vukovarski policajci preputali jednim dijelom toke obrane pripadnicima ZNG-a.
Akcija spaavanja hrvatskih redarstvenika

U noi s 1. na 2. svibnja 1991. dvije hrvatske oskudno naoruane policijske patrole obavljale su izvianje na cesti Borovo - Dalj. Na samom ulazu u selo na njih je iz privatne kue otvorena estoka vatra. Tom prilikom etiri hrvatska policajca lake su ranjena. Naime, Jurica Tolj i Mario Marinovi vozilom su se uspjeli povui, dok su Zvonimira Makovia i Dalibora Krianovia zarobili srpski teroristi. Uslijedili su potom pregovori osjekog naelnika Policijske uprave Josipa Reihla-Kira i naelnika vinkovake Policijske uprave Josipa Daje s Vukainom okoaninom, voom pobunjenih srpskih ekstremista u Borovu Selu, kako bi se oslobodilo hrvatske policajce. Nakon neuspjelih pregovora obojica policijskih elnika zakljuuju kako je najbolje otii na mjesto
dogaaja i provjeriti to se dogaa. Na teren je stoga 2. svibnja oko podneva izilo 30-ak pripadnika vinkovake policijske uprave. No, u sreditu sela na njih je otvorena vatra iz puaka i snajpera s priguivaima te tromblonskim protupjeakim minama. Napadnuti su policajci ipak uspjeli organizirati obranu i vezom zatraiti pomo, koja je poela stizati iz Vinkovaca i Osijeka. I dok osjeka jedinica nije uspjela ui u selo iz smjera Dalja zbog postavljenih barikada - vinkovaka je ula, ali je upala u zasjedu. Borba je trajala dva i pol sata, sve do trenutka kad je u selo ula kolona od sedam oklopnih transportera JNA. Svjedoci navode kako je iz jednog od transportera otvorena vatra na policiju, te da su iza njih hodali naoruani civili, te da su ak i iz jednih kola Hitne pomoi bacane rune bombe na hrvatske policajce. Dvojica, prethodne noi zarobljenih policajaca, prebaena su tijekom borbi u Novi Sad ali su, sreom, vraeni u Osijek jo iste veeri. Na alost, u borbi su toga dana ubijeni hrvatski policajci Stipan Bonjak (1955.), Antun Grbavac (1961.), Josip Culej (1966.), Mladen ari (1965.), Zdenko Perica (1965.), Zoran Grai (1969.), Ivica Vui (1961.), Luka Crnkovi (1970.), Marinko Petrui (1966.), Janko ovi (1965.), eljko Hrala (1968.) i Mladen ati (1971.). Ranjen je 21 policajac. Ve tradicionalno, svake se godine, u organizaciji Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave vukovarsko-srijemske i Udruge Specijalne policije iz Domovinskog rata Krpelj Vinkovci, 1. i 2. svibnja odrava Memorijal 12 redarstvenika u znak sjeanja na njihovu rtvu.
Za masakr jo nitko nije odgovarao

Za ovaj najtei oblik oruane pobune u Borovu tadanje je Vojno tuiteljstvo u Osijeku 1992. podiglo optunicu protiv 51 osobe. Nekoliko mjeseci kasnije donesena je presuda kojom je deset osoba proglaeno krivima u odsutnosti. Dosuena im je kazna od dvadeset godina zatvora. No, 1998. godine upanijski sud u Osijeku donio je rjeenje o obustavi postupka izvrenja kazne protiv svih, primijenivi Zakon o opem oprostu izglasan 1996. Zbog masakra hrvatskih policajaca ni jedan pobunjenik do danas nije odgovarao. Meutim,
31
upanijsko dravno odvjetnitvo pokrenulo je novu istragu temeljem kaznene prijave Steve Culeja, brata ubijenog policajca Josipa Culeja. On je podigao kaznenu prijavu protiv tridesetak osoba za teko ubojstvo. Istraga o ovom sluaju jo uvijek traje: trae se injenice i svjedoci te ispituju okolnosti krvavog dogaaja.
U obrani Vukovara sudjelovalo preko 700 policajaca

Od 2. svibnja 1991. pa do 18. studenoga iste godine, odnosno do pada Vukovara, u obrani
grada sudjelovalo je preko 700 policajaca. Od toga je 81 policajac poginuo, a 14 ih se jo uvijek vodi na popisu nestalih osoba. Ranjeno je preko 100 policijskih slubenika, a jo toliko ih je zavrilo u srpskim koncentracijskim logorima. Njih 80-ak spas je pronalo u proboju, nakon to su donijeli odluku da nee ivi u ruke krvnika. Na alost, mnogi su na tom putu spasenja izgubili svoje ivote. Ove brojke jo jednom potvruju kako se policajci u Vukovaru nisu tedjeli, ve su asno branili svoju Domovinu.
Sjeanja:
evetnaest godina nakon pogibije dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, u Jarmini pokraj Vinkovaca, razgovarali smo s dvojicom preivjelih sudionika ovog traginog dogaaja. eljko Bartolin i Boko Cri-Kurtanjek, danas umirovljeni policajci, tada pripadnici Specijalne policijske postrojbe Vinkovci, sudjelovali su 2. svibnja 1991. u akciji spaavanja dvojice zarobljenih kolega u tadanjem Borovu Selu, dananjem Borovu. Srpski pobunjenici, ekstremisti i teroristi, osim to su iz zasjede muki ubili, a potom masakrirali dvanaestoricu njihovih suboraca, preivjele i ranjene hrvatske policajce su zarobili, a potom ih psihiki i ziki zlostavljali. Toga dana meu dvadesetjednim ranjenikom bili su i nai sugovornici... S nama su podijelili svoja bolna, traumatina sjeanja na ovaj zasigurno jedan od najveih srpskih zloina poinjen u Domovinskom ratu. Iako je prolo vie od devetnaest godina, njihova sjeanja na ovaj tragini dogaaj niti malo ne blijede.
eljko Bartolin
eljko Bartolin: Bili smo opkoljeni sa svih strana

eljko Bartolin imao je 23 godine kada je 5. kolovoza 1990. godine postao prvi hrvatski redarstvenik. Iako je imao siguran posao u Dalekovodu, s jo desetak svojih prijatelja i poznanika iz rodne Jarmine uputio se u Zagreb na kolovanje za hrvatskog policajca. Po zavretku
kolovanja, rasporeen je u temeljnu policiju PU vinkovake. Budui da je u bivoj JNA zavrio kolu za rezervnog ocira te imao poneto ratnog znanja, nadreeni su ga preporuili za zapovjednika desetine u Specijalnoj policijskoj postrojbi Vinkovci, koja je osnovana u oujku 1991. godine. - Toga kobnog 2. svibnja 1991. godine, oko 10 -11 sati ujutro, reeno nam je da idemo
32
na zadatak u Borovo Selo. Tada nismo znali o emu se tono radi. Put Vukovara krenuli smo rasporeeni u dva autobusa, dva Land Rovera te dva Range Rovera. Nakon to smo proli Vukovar, kolona se zaustavila na skretanju prema Borovu Selu. Zatim je pokojni Stipan Bonjak, tadanji naelnik operativnih poslova PU Vinkovake , krenuo od vozila do vozila i rekao nam, sad ve konkretnije, da idemo osloboditi dvojicu naih zarobljenih kolega policajca iz PU osjeke koje su prethodne veeri zarobili srpski pobunjenici u Borovu Selu. Isto tako nam je rekao da uzvratimo vatru ukoliko nam budu pruali otpor. Potom je kolona krenula. Na ulazu u selo, s lijeve strane na rasvjetnom stupu bila je izvjeena srpska zastava. Prvi autobus u kojem sam izmeu ostalih bio i ja, neometano je uao u centar sela, a potom su nas zatvorili. Tada je po nama otvorena paljba sa svih strana iz svih moguih oruja. Osim to su bacali i bombe, gaali su nas snajperisti s krovova, iz dvorita, sa svih strana. U tom meteu, nakon nekih 15-ak minuta, shvatio sam da sam ranjen u ruku. Neko vrijeme sam ostao ranjen leati, dok kolega Petrui nije provalio u jednu kuu u kojoj je bila poljoprivredna apoteka. Nekoliko suboraca je utralo u tu apoteku, a nakon nekoliko minuta za njima sam utrao i ja. Tu smo se sklonili na neko vrijeme. Zapravo smo bili opkoljeni sa svih strana, nije nam bilo izlaza. Bilo je tu jo desetak mojih suboraca, a osim mene jo jedan kolega bio je ranjen u nogu. Nakon to smo obojica ve dobrano iskrvarili i dehidrirali, nije nam bilo druge nego predati se. Izali smo pred 40-ak do zuba naoruanih etnika. S njima je bio i okoanin i jo jedan onizak s brkovima, prisjea se eljko. Potom su nas zatvorili u jednu kuu u centru, ispred koje je na mostu lealo 6-7 tijela naih ubijenih suboraca. Potom je uslijedilo psihiko i ziko maltretiranje. Srpski terorist su ulazili i izlazili u kuu, izvlaili su koga su htjeli i radili to im se prohtjelo... Oko pola sedam naveer iz sela su nas izvukli JNA transporteri te nas predali naima. Kola Hitne pomoi prevezla su nas u vukovarsku bolnicu... Potom je uslijedilo mukotrpno i neizvjesno lijeenje. Prema njegovim rijeima tragedija koja se dogodila u Borovu Selu, ujedinila je cijelu hrvatsku naciju u daljnjem otporu srpskom agresoru.
-To je jednom prilikom potvrdio i jedan visoki dravni dunosnik, koji je izjavio da smo i mi uvelike pridonijeli referendumu za samostalnu i neovisnu Hrvatsku, koji je odran 19. svibnja iste godine, dakle ni nepunih mjesec dana nakon ovog zloina, kae eljko, koji se nakon ranjavanja neko vrijeme lijeio u vinkovakoj bolnici. Nakon to se rana zakomplicirala jer je dobio gangrenu prebaen je na zagrebako Rebro. Nakon tri operacije lijenici su mu, sreom, uspjeli spasiti ruku. Lijeenje je trajalo oko dva mjeseca, nakon ega se vratio u rodnu Jarminu. Do umirovljenja u svibnju 2005. godine radio je kao skladitar u MUP-u. Danas sa obitelji ivi u Jarmini, oenjen je i otac troje djece.
Boko Cri - Kurtanjek: Kad su me zarobili, uslijedila je prava kalvarija

-Sluaj Borovo Selo je bio klasina zasjeda. Osim to je autobus pun hrvatskih redarstvenika maksimalno izreetan, najvea tragedija je u tome to su srpski ekstremisti naoruani do zuba po nama pucali i kad smo izali iz tog autobusa, pria Boko koji je prije rata zavrio srednju informatiku kolu. Od malih nogu elio je biti policajac, ali u bivoj dravi za njega nije bilo policijskog posla jer je bio nepodoban kadar, zbog prolosti trojice svojih strieva koji su bili sudionici Hrvatskog proljea 1971. godine. Krajem 1990. godine, kao 25-godinji mladi, prikljuio se priuvnom sastavu policije. Aktivni policajac postao je 15. sijenja 1991. godine. Radio je u PU Vinkovakoj, potom je u oujku iste godine dobrovoljno preao u netom osnovanu Specijalnu policijsku postrojbu PU Vinkovake. Po osnivanju postrojba je imala ezdeset, a do svibnja iste godine stoosamdeset pripadnika rasporeenih u est vodova: dva vinkovaka, dva vukovarska i dva upanjska. - Bili smo stacionirani na stadionu NK Cibalia u Vinkovcima. Tih mjeseci nije nam bilo ni na kraj pameti da e rat poprimiti tako ozbiljne konotacije te eskalirati u takvom obliku. Nismo razmiljali o ratu na takav nain. Do poetka svibnja ve su neki nai vodovi u Vukovaru osiguravali zgradu MUP-a, dok su ostali osiguravali nau bazu u Vinkovcima na stadionu jer su s njegove lijeve strane bili vojni stanovi. Dio nas je spavao u podrumu, a dio u potkrovlju.
33
Nekoliko dana prije 2. svibnja doao je red na moj vod da osigurava vukovarsku zgradu MUPa jer smo se mijenjali budui da smo radili u smjenama po tjedan dana. Nekoliko dana nas petnaestak je radilo u Vukovaru na osiguranju zgrade MUP-a, da bi nam se kroz nekoliko dana pridruilo jo ljudi iz ostalih vodova. Na koncu nas je u vodu bilo ukupno trideset dvoje sa zapovjednicima. Tako je teklo jo nekoliko dana, sve do prijepodneva 2. svibnja, kada smo dobili zapovijed za postrojavanje. Reeno nam je da idemo na razmjenu dvojice naih kolega iz PU osjeke koje su prethodne noi zarobili srpski ekstremisti u Borovu selu nedaleko Vukovara. Prvi dio puta dovezli smo se s dva Land Rovera , a potom je zapovjednik Matkovi, nas petnaestak, prebacio u autobus. Ostalih petnaestak policajaca krenulo je u Land Roverima i policijskom osobnom vozilu. Iako su bila dva autobusa s policajcima, samo je jedan u kojem sam bio i ja, neometano uao u centar sela. im smo stigli zauli smo pucnjavu. Sreom, voza autobusa je zadrao prisebnost te nam otvorio vrata da moemo izai van. Tek kada smo izali srpski ekstremisti su otvorili vatru po nama. Potom je nas nekoliko utralo u jedan ka (slastiarnicu). U to vrijeme ve su poeli pucati i po autobusu. U slastiarnici smo se dogovorili da se rasporedimo u tri grupe: jedna s lijeve, druga s desne strane slastiarnice, a trea u sam centar sela. U treoj skupini sam bio i ja. Pretrali smo nekih 200300 metara do centra. Tu se ve deralo na sve strane. Kako bi se zaklonio od pucnjave, na neko vrijeme sam se pritajio uz jedan betonski stup. Ostali kolege ve su bili po svuda: jedni su polijegali po kanalima, drugi su se sklonili iza Land Rovera...Stajao sam iza stupa sve dok mi metak nije proao pokraj glave. Potom sam se prebacio iza drveta. Kada sam shvatio da su stabla poprilino tanka i da mi ne ulijevaju nikakvu sigurnost, otkotrljao sam se u kanal, koji je bio kakva - takva zatita, iako je bio toliko plitak da bi se, vjerujte mi, utopili kada biste u njega nasuli kantu vode, prisjea se Boko te nastavlja: -U kanalu su mi s lijeve strane bili suborci: pokojni Ivan Hodak iz Rokovaca (poginuo je u prometnoj nesrei nakon Borova Sela) te Josip Vinceti, a s desne pokojni Josip Culej i Zdenko Perica. Dijelio nas je samo most. Potom nam se
Boko Cri - Kurtanjek
pridruio i Franjo Levakovi, koji mi je u jednom trenutku rekao da je dobio metak u glavu. Mislei da se ali, jo uvijek nesvjestan ozbiljnosti situacije u kojoj smo se nali, dobacio sam mu da ne bi sad razgovarao sa mnom da je dobio metak u glavu. Kad je podigao masku, imao sam to i vidjeti: bio je sav krvav. Nije prolo dugo, kad sam zauo jauk. Franjo je bio ranjen po drugi put u glavu, a potom i trei ...Sreom , bili su to samo trajfovi. U kanalu smo leali sklupani u slovo L, okrenuti prema cesti s pukama u rukama. Pucali smo, ali ni u jednom trenutku nismo vidjeli odakle su oni pucali na nas. U toj neravnopravnoj viesatnoj pucnjavi dobio sam metak u aku. Nakon to sam osjetio bol, zajaukao sam. uli su me Josip Culej i eljko Hrala. Culej s kojim sam odrastao i koji mi je bio poput brata, zavikao je: Bole, Bole!, a ja sam mu odgovorio da sam dobro i da sam dobio metak u aku. Nakon to su se Culej i Hrala poeli povlaiti prema kapiji, i oni su pogoeni: prvo Hrala u preponu, a potom i Josip. Samo sam zauo bolne jauke. Zvao sam Josipa, meutim, odgovora nije bilo! Dok sam imao municije, nastavio sam uzvraati vatru. U bitku smo uli s jednim ratnim arsenalom. Imali smo po tri okvira s municijom i
34
jedan prazan, te po jednu bombu, i to ok bombu tzv. kaikaru, koju je bilo uzalud i bacati! Kad sam je bacio na kapiju, ona je samo pocrnila, i nita drugo! U tom sam kanalu leao otprilike 3 sata, do 16 sati poslijepodne. etnici su po nama pucali satima. I dan danas tvrdim da ni u jednom trenutku nisam vidio odakle su pucali, a vjerujem da ni ostali kolege to nisu mogli vidjeti. Zamislite da se na vas puca sa svih strana, a vi ne vidite od kuda. To je bio pravi pakao! Pucali smo nasumce, po krovovima, kapijama,...bacali smo ok bombe, od kojih, zapravo, nije bilo nikakve koristi... Dok smo leali u kanalu, ispred nas su se cestom kroz centar sela dva puta provezli transporteri JNA. Dok su prolazili, pucnjava bi na trenutak stala! im bi otili, ovi bi po nama opet otvorili vatru. Tako je bilo dva puta, sve dok se JNA nije zaustavila u centru sela, na nau sreu ili nesreu, ne znam, ali injenica je da vie nismo imali niti jednog metka. U depu mi je ostala samo jedna ok -bomba. Kad je vojska stala, poelo se smirivati....Tek sam onda prvi put vidio odakle je pucano po nama jer su etnici poeli izvirivati iza kapija i s krovova. Puke su naciljali prema nama u kanalu, u kojem su mnogi ve bili izginuli. Osim mene preivjeli su samo Levakovi, Hodak i Vinceti. Svi smo bili ranjeni, osim Hodaka, kojeg su po zarobljavanju etnici propucali u nogu njegovim pitoljem. Opkolili su nas sa svih strana, te pod prijetnjom pukama i onim starim zelenim JNA bombama koje su drali u rukama, rekli nam da izlazimo i da se predamo. A drugog izbora nismo ni imali. Rekao sam dekima da idem, pa to bude! Tu smo se rastali. Naredili su mi da bacim puku i pitolj koji su ionako ve bili prazni, te da otpuem do nekog zida. Jo uvijek sam se nadao da u se nekako izvui iz njihovih aka te im odgovorio da ne mogu jer sam ranjen - u nogu. Kad sam vidio da mi nema druge, posluao sam i poeo puzati. Iza mene je po cesti ostajao krvavi trag jer mi je cijela aka bila rastrgana. Kad su me zarobili, uslijedila je prava kalvarija. Prvo su me napali jer sam lagao da sam ranjen u nogu. Poelo je verbalno vrijeanje, psovke, a potom su me stali zvjerski udarati. Sreom, tada jo preko pancirke i ljema koje sam imao na sebi. Najgore je bilo kada sam morao ispruiti ranjenu aku na beton, po kojoj su me udarali pendrekom. Nakon toga,
na trenutak su me pustili na miru. Stajao sam tako leima okrenut kapiji i gledao prema bati... Nakon to sam se okrenuo, uslijedio je straan prizor koji nikad neu zaboraviti: njih etvorica, uz prijetnje da e se i meni dogoditi isto, zvjerski su se iivljavali nad tijelom mog pokojnog prijatelja i suborca Josipa Culeja, s kojim sam odrastao i koji mi je bio kao roeni brat. U svom tom jadu, tjeila me je jedino pomisao da vie nije iv i da nita ne osjea...s tugom u glasu prisjea se Boko ovog nemilog dogaaja. Nakon takve brutalnosti, odvukli su me u neko skladite gdje su me dvojica uvala. Sjeam se ovjeka pod imenom Rule koji je bio posebno agresivan i brutalan te me je najvie vrijeao i tukao. Dva puta je na mene nasrnuo bajonetom, ali sam se sreom u zadnji tren izmakao. Kad je nasrnuo i trei put, dvojica uvara su ga izbacili van iz skladita. Razularena masa etnika cijelo je vrijeme pokuavala ui u skladite, galamili su, psovali i lupali po vratima, toliko da su uvari balvanima morali podboiti vrata na skladitu. Zatim je neko vrijeme bio potpuni mir. Konano, oko 7-8 sati naveer uao je jedan ovjek te kazao uvarima da me puste jer je tako naredio okoanin. Dok sam iao prema cesti, morao sam proi palir . Jedan do drugog, s moje lijeve i desne strane, stajali su razulareni etnici, a ja sam morao proi izmeu njih. Sa svih strana prijetili su mi noevima i razbijenim grlima od boca. Samo sam ekao trenutak kad e me netko od njih ubosti, tim gore jer na sebi vie nisam imao ni pancirku, ni zatitnu kacigu.... ovjek me je doveo do polovice ceste, gdje me je ekao kolega Ivan Vrani Cigo, koji je takoer bio ranjen. Ukrcali su nas u transporter JNA koji nas je izveo iz sela, gdje su nas ekali nai. Potom su nas kolima Hitne pomoi prebacili u vukovarsku bolnicu. Uslijedio je dug i neizvjestan oporavak... Budui da mu se zdravstveno stanje zakompliciralo, Boko je prebaen u zagrebaku bolnicu Rebro gdje se lijeio vie od godine dana. Nakon operacija lijenici su mu preporuili i zikalnu terapiju, ali za to vie nije imao ni snage ni volje nakon pakla koji je proao. Vratio se u rodnu Jarminu, te poeo raditi u PU Vinkovakoj kao referent za vozake i prometne dozvole na ispomoi, sve do umirovljena 31. kolovoza 1995. godine. No, tu prii nije kraj. U rujnu 2007. godine
35
dijagnosticiran mu je karcinom bronhija, koji je metastazirao u desno pluno krilo. Nakon napornog i dugotrajnog lijeenja u zagrebakoj bolnici Jordanovac, posljednjih mjeseci Boko se osjea dobro. Ovim putem zahvaljuje se gospodinu Josipu Klemmu koji mu je donirao novana sredstva potrebna za lijekove koji su jako skupi. Danas umirovljenike dane Boko najradije provodi na pecanju. Kae da bi mogao satima pecati jer mu je to najbolja terapija za ranjenu duu i tijelo. Pecanje ga smiruje i oputa. Ponekad peca i na Dunavu u Aljmau. Kad se vozi u Aljma, proe kroz Borovo Selo. Ali prema mjestu na kojem je ranjen, kae, ni da pogleda! Nekoliko puta je bio na komemoraciji svojim poginulim prijateljima i suborcima ispred spomenika podignutom njima u sjeanje u Borovu Selu. Ljetos je bio na mjestu zloina s istraiteljima kako bi im pomogao u rekonstrukciji dogaaja. Obili su sva kljuna mjesta borovskog zloina, a za to mu je itekako trebalo snage...Te je veeri doao doma jako umoran. - Bio sam kao drogiran. elio sam to prije zaspati i zaboraviti sve te strahote i sjeanja koja su mi se vratila dok smo obilazili sve te punktove...Sutradan u ranu zoru otiao sam na pecanje, i bilo mi je lake...kae Boko. Oenjen je i ponosan otac etvorice sinova. Najstarijem je 20, a najmlaem Boku dvije godine. Danas s obitelji ivi u Jarmini. I dan-danas ne gubi nadu da e poinitelji borovskog masakra kad-tad odgovarati za svoja zlodjela.
Stevo Culej jo uvijek trai pravdu za poginulog brata

U Jarmini smo razgovarali i sa Stevom Culejem, bratom pokojnog Josipa Culeja, jednog od dvanaestorice ubijenih redarstvenika u Borovu Selu. Ni devetnaest godina nakon bratove pogibije Stevo Culej se ne miri s injenicom da za ovaj brutalni zloin jo nitko od poinitelja nije odgovarao. Toga drugog svibnja dvanaest je hrvatskih policajaca izreetano, izmasakrirano i ostavljeno da umre bez pomoi, a 21 policajac je ranjen - kae Culej koji se i sam prikljuio Specijalnoj jedinici policije na mjesto svog pokojnog brata nakon to je saznao da je ubijen. I danas, devetnaest godina poslije ne odustaje, ve trai pravdu za poginulog brata i njegove poginule suborce. Naime, i tadanje je Vojno tuiteljstvo u Osijeku 3. kolovoza 1992. podiglo optunicu protiv pedesetjedne osobe za najtei oblik oruane pobune. Protiv desetorice optuenih, kojima se sudilo u odsutnosti, sluaj je razdvojen te je u sijenju 1993. donesena presuda kojom se proglaavaju krivima, a svaki od njih osuen je na kaznu od dvadeset godina zatvora. No, iako se sudilo i ostalima, upanijski sud u Osijeku 30. lipnja 1998. godine donio je rjeenje kojim se obustavlja postupak izvrenja kazne protiv svih te primijenio na njih Zakon o opem oprostu (od 5. listopada 1996. ). S obzirom da se do kolovoza 1991. nikoga ne moe optuiti za ratni zloin, Stevo je podigao kaznene prijave protiv tridesetak osoba za teko
36
Stevo Culej
ubojstvo svoga brata Josipa koji je bio teko ranjen, a potom ubijen. On tvrdi da ga je ubilo vie osoba to potvruju i nalazi obdukcije do kojih je doao. Temeljem tih prijava upanijsko dravno odvjetnitvo pokrenulo je novu istragu za ovaj zloin, kae Stevo, koji ne gubi nadu da e zloinci ipak biti privedeni pravdi. - Svi ti mladi deki bili su puni domoljublja i dali bi sve za Hrvatsku! I moj je brat u policiju
otiao pun domoljublja, sa eljom za neovisnom Hrvatskom i zakonom, otiao je u obranu suvereniteta RH. Nakon te tragedije, prikljuio sam se Specijalnoj policiji, na mjesto pokojnog brata, iako se jedinica ve tada, mogu rei, poela raspadati, budui da je veina njezinih pripadnika otila u vojsku. Onda smo se ponovno okupili, na poetku nas je bilo petnaestak, a kroz nekoliko mjeseci jedinica je imala etrdeset pripadnika. Potom je uslijedila akcija za akcijom. Proli smo sva bojita, od Vukovara do Dubrovnika, kae Stevo koji je prije rata radio u uri akoviu kao probni voza specijalnih vozila (tenkova) pri bivoj JNA. Pokojni brat Josip radio je kao eljezniki radnik. Obojica brae, u razmaku od samo nekoliko mjeseci, prikljuili su se hrvatskoj policiji. Do umirovljenja 1997. godine Stevo je bio pomonik zapovjednika u jedinici. - Nije nam bilo lako tih ratnih dana. Dekima s ovih prostora rat je zapravo trajao svaki dan. S prve crte bojinice vraali smo se u nae poruene domove, opet na prve crte bojinice jer je nae selo s tri strane bilo okrueno srpskim selima odakle se svakodnevno pucalo po nama. Danas suivot na ovim prostorima nije niti malo lak jer ivimo s onima koji su pucali po nama i svaki dan na ulici prepoznamo nekog od njih, kae Stevo, koji danas s obitelji ivi u rodnoj Jarmini, dopredsjednik je Udruge Specijalne policije iz Domovinskog rata i predsjednik Udruge Specijalne policije iz Domovinskog rata Krpelj Vinkovci.
Marija UUL Snimio Ivica LAJTNER i Arhiv HTV-a
37
ragina i dramatina dogaanja u Strugi Banskoj pokazala su koliko e teka biti borba za hrvatsku neovisnost i slobodu. Pokazala su i okrutnost neprijatelja, njihovu elju za ubijanjem i razaranjem, protjerivanjem i zlostavljanjem nevinih ljudi koja se nije mogla ni zamisliti na kraju 20 stoljea. Bagdan Sv. Ane i Joakima 26. srpnja 1991. godine zavio je u crno mnoge ovdanje hrvatske obitelji jer su pobjenjeli pobunjeni Srbi stranim teroristikim minobacakim i pjeakim napadom sijali za sobom zlo, razaranja, smrt, muenja. Odgovor na to nevieno zlo dala je odlunost hrvatskih ljudi da ostanu vrsto svoji na svome, hrvatskih redarstvenika da brane svoje sugraane, napadnuti zaviaj, domovinu i pod cijenu vlastitog ivota. O onome to se 26. srpnja 1991. godine dogodilo u hrvatskom Pounju svjedoi niz nedvojbenih i neosporivih dokaza koji su pronaeni nakon vojno-redarstvene akcije Oluja, a koji se danas nalaze u Memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata i Ministarstvu unutarnjih poslova, iz kojih smo izvukli dokumentaciju i faktograju dogaaja koji slijedi.
Planiranje napada
Iz do sada dostupnih dokumenata vidljivo
je da se rukovodstvo pobunjenih Srba, nakon neuspjele bitke zauzimanja policijske postaje u Glini 26. lipnja 1991. godine, uputilo u Knin kod voe pobunjenih Srba Milana Martia traei pomo. Pomo im je obeana. Na podruje amarice 12. srpnja 1991., iz Golubia kod Knina, stigao je kapetan Dragan Vasiljkovi sa trideset takozvanih specijalaca. Na amarici je 23. srpnja 1991. godine s poetkom u 20 sati odran sastanak na kojem su prisustvovali kapetan Dragan Vasiljkovi, Milan Marti, komandant ratnog taba Dvor Bogdan Vajagi te predstavnici ratnih tabova Glina i Kostajnica. Na spomenutom sastanku kapetan Dragan je dao svoju ocjenu o stanju i situaciji u rukovoenju svim akcijama na ovom podruju te zadana pravila igre smrti. Dan kasnije, 24. srpnja 1991. s poetkom u 19 sati, na amarici je odran sastanak na kojem su bili prisutni: Stevo Orlovi, Milo Popovi, Rade Cvetojevi, Petar Popovi, Milan Drageljevi, Milorad Paprica, eljko Sanader, Milan Karapanda, Milo Ivanovi, Duan Pralica, Nikola Boljani, Simo Mileti, Bogdan Vajagi, Dragan Vraneevi i kapetan Dragan Vasiljkovi. Po dostupnom transkriptu sa sastanka, svi prisutni
38
Struga Banska, 26.srpnja1991.
Velika bitka o kojoj se malo govori u hrvatskoj povijesti

dali su pregled stanja u zonama odgovornosti u kojima su zapovijedali, a kapetan Dragan Vasiljkovi najavio je akciju na irem podruju Dvora i Gline. Komandant ratnog taba Bogdan Vajagi 25. srpnja 1991. u 9 sati dobio je plan akcije od kapetana Dragana, koji je iz Knina stigao po zadatku da na Baniji rijei pitanje hrvatskih redarstvenika. Plan akcije razraen je s komandantima bataljuna i komandirima jedinica koje su sudjelovale u akciji. i u Glini, Kostajnici i Topuskom. Za to vrijeme, bez prethodnog biranja vojnih ciljeva, iz pravca Gornjeg i Donjeg Javornja, Gornje i Donje Orlovice te iz pravca Crnobrnja, na pounjska sela ispaljeno je vie stotina minobacakih granata. U 11 sati paljba je zavrena i otpoeo je pjeaki oruani napad jedinice iz pravca Dvora koja je dobila zapovijed da zauzme Zamlau. Pripadnici tzv. SUP-a SAO Krajine, kojeg je inilo oko 50 djelatnih i priuvnih policajaca Policijske stanice Dvor, te dio od oko 700 pripadnika TO Dvor, zajedno sa 50 pristiglih tzv. specijalaca napali su Zamlau i Strugu Bansku iz pravca Dvora, kreui se prostorom izmeu rijeke Une i ume koja se nalazi iznad tih mjesta. Dio napadaa napadao je Strugu Bansku iz pravca Donjeg Javornja, Unane iz pravca Drakovca, Golubovac i Divuu iz pravca Gornje i Donje Oraovice te Kozibrod i Kuljane iz pravca Donje Oraovice, Jovca i Volinje. Tijekom napada na Zamlau i Strugu Bansku napadai su za borbu koristili prilagoeni kamion na kojem su bila postavljena dva topa te vie policijskih vozila. Srpski teroristi ulaze u Zamlau, na poetku mjesta zarobljavaju 18 civila koje su pripadnici tzv.
Teroristika akcija aoka

Teroristiki akcija aoka zapoela je 26. srpnja 1991. u 10 sati minobacakim napadom na pounjska sela Opine Dvor, a isto je uinjeno U samom centru sela Struga Banska dogodio se herojski in hrvatskog policajca Mile Blaevia ae, jedini jedinstveni u Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj, kada je taj hrvatski branitelj i policajac, opasavi se eksplozivom, u eksploziji raznio samog sebe, unitio kamion sa posadom i zaustavio daljnje napredovanje srpskih terorista tog dana na Hrvatsko Pounje.
39
SUP-a SAO Krajine, nakon dva sata zadravanja, kombi vozilom odvezli u pritvor PS Dvor, gdje su naknadno doveli jo jednog civila iz Zamlae. U svom kretanju napadai su pucali po obiteljskim kuama i gospodarskim objektima, nasilno su ulazili u sve kue i gotovo sve gospodarske objekte, unitavali i oteivali pokustvo, zarobljavali zateene osobe i privodili ih na cestu. Od zarobljenih osoba napadai su na cesti formirali skupinu i tjerali ih da se kreu ispred njih s podignutim rukama u zraku. Gonei ivi zid pred sobom, palili su kue, maltretirali, zlostavljali i tukli zarobljene civile orujem, rukama i nogama. Budui da u Zamlai napadaima nije pruen otpor, brzo su i bez gubitka uli u mjesto Struga Banska. Zarobljeni su bili u ivom titu oko 6 sati, neprestano podignutih ruku u zrak, a napadai su im uestalo prijetili kako e ih kasnije sve strijeljati. Za vrijeme kretanja kroz Zamlau i Strugu Bansku napadai su iz raspoloivog oruja pucali preko i pored zarobljenih osoba. Dio napadaa koji je prolazio kroz Zamlau neto kasnije iz vatrenog oruja usmrtio je Milana Begia koji je prethodno izbjegao zarobljavanje.
Ministar unutarnjih poslova na obiljeavanju 19. obljetnice poetka oruanog otpora srpskom agresoru u Strugi Banskoj je izjavio: U nama, djelatnicima MUP-a, prizivanje u pamenje tih dana portvovnosti, beskompromisnog odupiranja opakom, zlogukom neprijatelju hrvatskih redarstvenika budi ponos. Njihova pak mladost i domoljublje, potenje i viteka ast opominju nas da ih nikada ne smijemo zaboraviti. I ovdje pali hrvatski redarstvenici, policajci, svjedoe da su pripadnici MP-a prvi stali u obranu jedine nam vjene Hrvatske, kako se upravo iz MUPovih postrojbi kasnije tijekom Domovinskog rata razvila Hrvatska vojska i Hrvatske oruane snage. Neka se nikad ne zaboravi, pripadnici MUP-a RH dali su neizmjerljiv doprinos obrani, stvaranju i uspostavi dananje nae Hrvatske, pridonijeli su velikim dijelom pobjedi u Domovinskom ratu.
U ivi tit je naposljetku bilo natjerano 38 osoba iz Zamale te 9 osoba iz Struge Banske. U Strugi Banskoj je dio napadaa zarobio 3 pripadnika MUP-a RH PU zagrebake: Branka Vuka, Davora Vukasa i Zorna aronju. Odmah nakon zarobljavanja nae su policajce brutalno ziki i psihiki zlostavljali. Natjerali su ih da skinu odjeu, a potom su ih tukli kundacima oruja, nogama i rukama po cijelom tijelu te su ih nakon toga natjerali da tre prema Uni. Kada su odmakli nekoliko desetaka metara napadai su ih, pred zarobljenim civilima, ubili pucanjem iz vatrenog oruja. Zarobljeni civili koriteni su kao ivi tit od borbenog djelovanja branitelja u Zamlai, a posebno od branitelja u Strugi Banskoj. Zbog toga branitelji Struge Banske nisu pruali otpor napadaima, sve do cestovnog potpornog zida u Strugi Banskoj. Branitelji iz Struge Banske, predvoeni Milom Blaeviem zvanim ao i eljkom Filipoviem, onesposobili su kamion na kojem su bili topovi i dio napadaa uz kamion, to se na posljetku pokazalo kljunim momentom u obrani mjesta. U samom centru sela Struga Banska dogodio se herojski in hrvatskog policajca Mile Blaevia ae, jedini jedinstveni u Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj, kada je taj hrvatski branitelj i policajac, opasavi se eksplozivom, u eksploziji raznio samog sebe, unitio spomenuti kamion sa posadom i zaustavio daljnje napredovanje srpskih terorista tog dana na Hrvatsko Pounje. Pored Vuka, Vukasa i aronje, u pruanju otpora napadaima na Strugu Bansku poginulo je jo pet pripadnika MUP-a RH: Mile Blaevi iz PU sisako-moslavake te eljko Filipovi, Ivica
40
Tog 26. srpnja 1991. u hrvatskom pounju poginuli su pripadnici MUP-a RH: Mile Blaevi-ao, Mile Pui, Davor Vukas, Branko Vuk, Ivica Peri, arko Gundi, eljko Filipovi, Mladen Halapa, Zoran aronja, Goran Fadljevi Peri, Mladen Halapa i Goran Fadljevi iz PU zagrebake. Uslijed otpora branitelja u Strugi Banskoj poginula su 4, a ranjeno je 18 napadaa. Za vrijeme borbenog djelovanja kod cestovnog potpornog zida u ivom titu je poginulo dvoje civila: Manda Begi iz Zamlae i Pavao Kneevi iz Struge Banske, a ranjena su etiri pripadnika priuvnog sastava MUP-a RH PU sisakomoslavake: Mile Pui, Dragan Begi, tefko Begi i Tomislav Begi te 11 civila. Uzajamno borbeno djelovanje trajalo je oko pola sata, a tada su se napadai povukli u pravcu Dvora i Donjeg Javornja. Najvei dio osoba iz ivog tita za vrijeme pojaanog borbenog djelovanja uspio se skloniti u oblinje objekte i prirodne zaklone. Za vrijeme pjeakog napada na Unane, hicem iz vatrenog oruja usmren je pripadnik MUP-a RH arko Gundi, a isti su dan u Kuljanima u vozilu hitne pomoi zarobljena, a kasnije ubijena jo 3 ranjena i povrijeena pripadnika MUP-a: ek Pezerovi, Drago Matijevi i Ivan alac. Posmrtni ostaci Matijevia i alca jo uvijek nisu pronaeni.
pripadnika priuvnog sastava MUP-a RH u Dom zdravlja u Dvoru i u bolnicu u Bosanski Novi. Ociri i podociri JNA ranjenima su jamili sigurnost u Dvoru. Dio ranjenih Milana Begia, tefka Begia, Dragana Begia i Stjepana Mikiia-Vukovia, pripadnici JNA u Dvoru su ispred zgrade pote prvo morali zatititi od prijetnji i pripremanog napada okupljenih Srba iz Dvora, a nakon toga su ranjene, na njihovo izriito traenje, prevezli u bolnicu u Bosanski Novi. U Bosanskom Novom ranjenima je pruena potrebna lijenika pomo, a sutradan su u organizaciji pripadnika JNA, naelnika PS Bosanski Novi i pripadni ka MUP-a RH prevezeni u Dom zdravlja u Hrvatskoj Kostajnici. Usprkos obeanju pripadnika JNA da e zatititi ranjene Hrvate civile i pripadnike MUPa RH otpremljene u Dom zdravlja u Dvoru, to obeanje nisu izvrili te su pripadnici tzv. SUPa SAO Krajine izveli iz stacionara Doma zdravlja ranjenog Milu Puia i ubili ga. Iz stacionara je izveden i ranjeni civil Mile Mikii i zajedno s ranjenim civilom iz ivog tita Mijom Bartoloviem
Dom zdravlja Dom smrti

Odmah nakon to su napadai odustali od daljnjeg napada, u Strugu Bansku je ula tenkovska jedinica bive JNA. U organizaciji pripadnika JNA izvreno je prevoenje dijela ranjenih civila i
Karta napada na Strugu Bansku 26. srpnja
41
pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova te civilom iz Zamlae Petrom paniem odveden Republike Hrvatske Policijske uprave na strijeljanje u Dvor kod irovnikog mosta. zagrebake i Policijske uprave sisakoBartolovi i pani tada su ubijeni, a Mikii se moslavake, pripadnici Zbora narodne garde, bijegom uspio spasiti. hrvatski civili i hrvatski dragovoljci. Dijelovi bataljuna, kojima je zapovijedao Mio S druge strane to podruje napada Popovi, zajedno sa vojnicima kapetana Dragana spomenutih 700 srpskih pristiglima iz Knina, pobunjenika, 50 tzv. Radom Boiem i Boom Devetnaest je godina prolo od traginog specijalaca i 50 pripadnika Novakoviem, napali su na dogaaja na hrvatskom Pounju. Nakon 19 Martieve milicije. selo Divuu. Po pisanom godina, Hrvati koji su 26. srpnja 1991. izgubili U Hrvatskom izvijeu narednika Gorana sve to su imali, umalo i vlastite ivote, tog se Pounju 26. srpnja 1991. Kozmeca, specijalca dana prisjeaju kao da je bio juer. Sa etvero angairana je i oklopna pristiglog iz Knina, u njih, koji danas ponovo ponosno ive na postrojba JNA s veim selu Kuljani zarobili svojim ognjitima, imali smo ast razgovarati brojem tenkova i oklopnih su sanitetsko vozilo s na samim mjestima dogaaja i proivjeti po transportera, glumei medicinskom ekipom. prvi puta s njima ratne strahote koje su na tampon zonu, koja je u Po pisanom izvjeu njihovim ivotima ostavile duboke oiljke. svojim aktivnostima na vojnika ivlja ljivara, cesti Kostajnica-Dvor otvorila vatru na policijsko specijalca kapetana Dragana, vidljivo je da je vozilo Puch MUP-a RH, za koje je prethodno selo Unane tog dana napao diverzantski vod, bilo dogovoreno da prati tenkovsku jedinicu kao predvoen Nikolom Sundaem. osiguranje da Hrvati na njih nee pucati. U vozilu Iz izvjetaja komandanta ratnog taba su se nalazila etiri hrvatska policajca od kojih Bogdana Vajagia, pisanog nakon provedene su dva ubijena, jedan teko ranjen, dok je jedan akcije, vidljivo je da specijalna jedinica, proao sa lakim ozljedama. Tenkovska cijev predvoena eljkom Sanaderom, izvrava je bila ugurana u vozilo koje je tim inom bilo zadatke u selima Voljina, Kuljani i na ulazu u razbijeno, izlomljeno i gurnuto s ceste. selo Kozibrod. Jedan policajac ubijen je u Golubovcu pored Izvjesni Miladin Miti, nakon provedene kue. akcije, u pisanom izvjeu izvjetava da je, Tog istog dana nizvodno, nie Hrvatske zajedno sa Bracom Orloviem, zauzeo Zamlau Kostajnice prema Hrvatskoj Dubici zarobljen je i krenuo prema Strugi Banskoj. U zaplijenjenoj zapovjednik policijske ispostave Hrvatska Dubica dokumentaciji, naenoj nakon vojno-redarstvene Predrag Vuievi i jo dvojica. operacije Oluja, navodi se da su pripadnici Dvadesetestog srpnja 1991. na potezu jedinice Nikole Sundaa, nakon zavretka od Dubice prema Sunji oteta su dva hrvatska akcije otili u DZ Dvor, iz njega istjerali sve priuvna policajca braa Mikuli, Ivica i eljko ranjene Hrvate i tukli ih pred Domom zdravlja. koji su kasnije ubijeni. U spomenutim dokumentima navodi se podatak Iz zaplijenjene dokumentacije pobunjenih o pronalasku mrtvih ljudi baenih pored ceste u Srba vidljivo je da je u 14,30 sati sada pokojni Dvoru koje su likvidirali tzv. areni. Gojko Samardija, zajedno sa Toom Sundaem i U dokumentaciji se moe iitati da su ostalim pripadnicima postrojbe pobunjenih Srba, pripadnici iste jedinice, drugu no nakon akcije, u uzeo kamion s montiranim protuzrakoplovnim selu Struga Banska pobili hrvatske civile. topom i krenuo u napad na Strugu Bansku. Kapetan Dragan Vasiljkovi, s ostatkom Od 26. srpnja 1991. pa sve do vojnojedinice pristigle iz Knina, toga dana nalazi se na redarstvene akcije Oluja srpski teroristi na podruju Gline i sudjeluje u zauzimanju centra okupiranom podruju Opine Dvor ubili su 30 Gline i policijske postaje. O tim aktivnostima hrvatskih civila. pripadnici jedinice isto tako piu detaljna izvjea. Na ovom podruju u vojno-redarstvenoj akciji Tog 26. srpnja 1991. na podruju Hrvatskog Oluja ginuli su pripadnici hrvatske vojske sa Pounja, u spomenutim selima, angairani su
42
podruja Sunje, Kostajnice, Siska, Zagreba, a u rujnu 1995. godine u akciji Una ginuli su na tom podruju Tigrovi i Gromovi te pripadnici izvidnike satnije zbornog podruja Zagreb.
Smatra se da je kobni 26. srpnja 1991. u glavama, pobunjenih Srba povezan s Danom ustanka koji se 1941. godine, samo dan kasnije, 27. srpnja odvio u Srbu i Banskom Grabovcu.
Sjeanja:
Dragan Begi, priuvni policajac o Zamlai i Strugi

Sami si nismo si imali ime pomoi, a pomo nam nije mogla doi jer smo bili okrueni sa svih strana Krvi, mesa i dijelova tijela bilo je na sve strane. Bilo je to sablasno. -Sjeam se da smo nekoliko dana prije traginog dogaaja iz postaje u Kozibrodu dobili svaki po nekoliko metaka i stare konzervirane puke marke Thompson, koje kad potroimo moemo baciti. U Zamlai smo napravili barikadu od nekog stabla i prikolice da Srbi ne mogu do nas. Proveli smo 40 dana bez struje, vode telefona odvojeni od svijeta. Svatko je izgubio po 10-tak kilograma od nespavanja i iscrpljenosti. Na Strugu Bansku iz pravca Dvora poelo je granatiranje oko 9 ujutro i trajalo je oko 2 sata. Ispaljeno je oko 250 projektila, zato to je tamo bio stacioniran vei broj hrvatskih policajaca. Odmah nakon prestanka granatiranja, etnici su iz pravca Dvora krenuli oklopnim vozilom na kojem je bio protuavionski top i oruje, a oni su se kretali iza tog vozila titei se. Sami si nismo si imali ime pomoi, a pomo nam nije mogla doi jer smo bili okrueni sa svih strana. Praktiki smo samo ekali da oni dou i da nas zakolju. Nakon ulaska u Zamlau, ulazili su u kue, izvlaili ljude, tukli ih i maltretirali te ih stavljali u ivi zid da ih tite jer su se bojali otpora Hrvatske policije. Bilo nas je oko 40-tak u ivom zidu. Mukaraca, ena, bolesnih, djece. Bilo je nemogue sakriti se. Jedni su ili poljem od rijeke Une, drugi umom, a trei cestom. Omjer snaga je bio neusporediv: 1000 naprama 1. I da je bilo oruja, bilo bi nemogue boriti se. Na poetku napada nalazio sam se u susjedovom podrumu. Kad smo uli pucanje, izali smo van i tada je ve bilo gotovo. Vidjeli smo svoje susjede u ivom titu, sa rukama u zraku i
Milan, Predrag, Tomislav i Dragan Begi
43
etnike koji ispaljuju rafale iza njih. Jednostavno nismo imali gdje pobjei. Opkolili su nas sa svih strana. Kad smo doli do Struge Banske, u jednoj su se kui nalazila trojica naih policajaca. Oni su ih istjerali van, razodjenuli ih i zlostavljali, nakon ega su ih natjerali da tre prema Uni. Nisu imali druge opcije nego trati, a kad su potrali etnici su rafalno pucali prema njima. Gledao sam sve vlastitim oima, sa rukama u zraku. Ruke u zraku morali smo drati od 11 ujutro do 17 sati poslijepodne. Nismo se smjeli okretati ve samo gledati ispred sebe. U tim ljudima je bilo zvjerstvo. Uz svu tu narav bili su i potpuno pijani. itavo su vrijeme pili rakiju. Kad su pobili policajce, nastavili su nas tjerati do potpornog zida. Pucali su po svakoj kui, ulazili unutra, lomili namjetaj, krali zlato i novac i sve ive tjerali u ivi zid. U Strugi Banskoj, u upi jednog dvorita ugledao sam Ivicu Blaevia, jednog od naih priuvnih policajaca koji je kasnije poginuo i tada sam znao da su nai tu, da dalje neemo. Tada je Mile Blaevi-ao izveo svoje djelo. Iza potpornog zida ekao da proe ivi zid i da kamion doe u njegovu ravninu. Tu je nastala bitka i unakrsno pucanje izmeu nae policije i etnika. Dalje nismo ili. Kad se ao bacio, kamion s municijom je eksplodirao. Ljude iz ivog zida eksplozija je raznijela na sve strane. Neki su poginuli, neki su bili ranjeni, a neki su se razbjeali. S obzirom da su u tom trenutku i etnici ostali okirani i uplaeni, neki su se ljudi uspjeli razbjeati po umi i dvoritima. Borba je trajala oko pola sata, no meni se inila kao vjenost. itavo vrijeme, dok sam se nalazio u ivom zidu planirao sam da u, ako ponu pucati po nama, odmah pasti i glumiti da sam mrtav. Tako je i bilo. Zabio sam glavu u pijesak, a bio sam pogoen u nogu i osjeao sam da mi noga trne. Zabijene glave samo sam pomaknuo oima i vidio ispod sebe lokvu krvi, no znao sam da se ne smijem pomaknuti jer sam bio okruen etnicima. Pucali su nam preko glave. Krv oko mene bila je moja, aina i susjede kojoj je eksplozija otkinula nogu. Zapomagala je pokraj mene petnaest minuta i iskrvarila. Htio sam joj pomoi, ali nisam mogao jer bi ubili i mene.
Krvi, mesa i dijelova tijela bilo je na sve strane

Za 20-tak minuta na cesti su se pojavili tenkovi.
Mislio sam: ako krenu naprijed, pregazit e me, jedino to mi preostaje jest prevrnuti se u grabu. Meutim, tenkovi su se zaustavili na udaljenosti od 50-tak metara. Bili su negdje u blizini Struge, nije mi jasno kad su uspjeli doi. Vjerojatno im je netko javio. No ni dan danas mi nije jasno gdje su bili stacionirani, jer da su bili u Kostajnici, trebalo bi im najmanje 40 minuta da stignu tenkom. Njihova je vojska izala van. Krvi, mesa i dijelova tijela bilo je na sve strane. Bilo je to sablasno. Nai su ljudi molili da nas ranjene odvezu u bolnicu. Vozilo nekog majora Simia nas je etvero odvezlo u Dom zdravlja. Ja nisam elio ii u Dvor jer sam znao da je to selo etnika baza. Nema kakvih vrsta uniformi nije bilo: od maskirnih, vojnih do etnikih ajkaa. Ukrcali su nas u vojno vozilo i krenuli smo prema Dvoru. Tamo su nas iskrcali kod pote. Kad su nas dvorski etnici vidjeli, krenuli su na nas. Jedan ocir JNA je bio Hrvat iz Janjeva (koji je kasnije je pratio konvoj kad smo ili prema Zagrebu). On je sve promatrao i rekao da uemo natrag u vozilo. Krenuo je po obilaznici u Dvoru preko mosta u Bosanski Novi. Tamo nas je ostavio u Domu zdravlja gdje su nas pregledali. Njima je naredio da nas predaju policiji i rekao da e on doi ujutro u sedam po nas. Tako je i bilo. Napisali smo izvjetaje o tome to se desilo. Kod sebe nisam imao nita. Bio sam podrapan, krvav, ranjen i pun gelera. Jedan muslimanski policajac u Bosanskom Novom kroz Bosnu nas je odvezao u Kostajnicu. Tamo smo proveli nekoliko noi. Kad je naiao na konvoj koji je organizirala naa vojska, spojio se sa Kostajnikim konvojem. Iz Kostajnice smo otili prema Dubici, Novskoj i na posljetku prema Sisku u pratnji spomenutog porunika u oklopnom vozilu. Zahvaljujui njemu ostali smo ivi. Kasnije sam uo da je ubijen. Drugu skupinu Hrvata koju su vozili u DZ u Dvoru, pobili su. Susjeda, koji je bio priuvni policajac, ranjenog su u DZ u Dvoru ivog boli noem i izmasakrirali. Druga dva susjeda ubili su u irovcu i bacili u rijeku. Jedan se uspio spasiti skokom u vodu. Da sam otiao u Dvor danas bih bio mrtav ve 20 godina. I doktori, i stanovnici, i svi ostali koji su boravili tamo bili su Srbi i etnici, rezervisti povueni iz Srbije, etnici pristigli iz Knina. Od Doma zdravlja kasnije su oformili svoju vojnu bolnicu Sv. Savo, gdje su iekivali koga e dovesti. Svoje su sanirali, Hrvati su ubijani. Igrom sluaja nas etvero je ostalo ivo. Ne volim priati
44
o tome jer se uznemirim i nakon toga danima nemam mira ali znam da naa pria mora biti ispriana kako bi svi znali pravu istinu - objasnio nam je ovaj gospodin koji je nakon progonstva, kao
tadanji 27-godinji mladi zavrio kod brata u Zagrebu, gdje je ostao do povratka na ognjite 1995. godine.
Tomislav Begi iz Zamlae, priuvni policajac

Bili su pijani, razvaljeni. Ponaali su se kao barbari. Sve to su od alkohola pronalazili po kuama naginjali su u sebe. Ono to su radili od naih policajaca mogu rei da je najstranije to sam ikada vidio. Takvo muenje nije ratovanje. -Akcija aoka krenula je 26.7. oko 11 sati. Nitko nije znao da e pjeaki napad krenuti na nas. U 10 sati ujutro poele su padati granate na Strugu. Prva crta bila je slabo uvana jer je bilo malo policajaca. Civile nismo ni raunali jer oni nisu imali nikakvog oruja. im je postaja u Kozibrodu poela raditi, a dok se jo moglo prema Sisku i Petrinji jer krug oko nas nije bio zatvoren djeca, ene i bolesni su izbjegli. Civili koji su imali bilo kakvo oruje ili puku ostali su. Nakon granatiranja, u trenutku napada bio sam s jednim policajcem na strai. uli smo da je krenulo pucanje iz uma. I dok smo mi razgovarali o tome to emo uiniti, oni su ve uhvatili neke ljude i stavili ih u ivi tit. Opkolili su nas sa svih strana. Bilo je na tisue Srba u svim moguim uniformama. Prijatelj i ja smo, iz kue u kojoj smo se nalazili, poeli pucati po njima, no oni su uli u kuu, uhvatili njegovu majku, stavili joj no pod vrat i vikali da se predamo ili e je zaklati. Njih deset krenulo je po nas na tavan s automatskim pukama. Razmiljali smo hoemo li pucati ili ne, no predali smo se kako ne bismo gledali kako kolju njegovu majku. Nakon to smo spustili oruje, poeli su nas tui. Razodjenuli su nas i vukli po stepenicama do dvorita. Tamo su nas razbijali kundacima po glavi, licu, tijelu tjerajui nas da im kaemo gdje su ostale ustae i HDZ-ovci. Mi smo svi u to vrijeme bili lanovi HDZ-a. Vraneevi (kasnije optueni) je itao spisak nada mnom dok sam leao i dok su me muili. Traio je da ih izdam kako bi me pustili. Znao sam tono gdje je tko bio rasporeen, mjesec dana svi smo bili na istim pozicijama i nou ili jedni drugima u patrolu, no nisam otkrio nikog i uvjeravao sam ih da ne znam. Ljuti to iz mene ne mogu izvui ni rijei, poeli su me toliko tui da sam pao u nesvijest, a nakon toga su me polijevali vodom da doem k sebi. Vraneevi je zapovjedio da me ubiju odmah na licu mjesta. Dvoje etnika uzelo je no iz izme i krenuli su me klati. Jedan od njih gurnuo mi je no u usta. U tom je trenutku jedan od etnika dobacio da me puste i radije stave u ivi tit jer u im tako vie koristiti, a na kraju u ionako sam iskrvariti. Uvukli su me u ivi tit zajedno sa mojom majkom, bolesnom sestrom, ocem i braom. Tu su nas sve tukli i muili. Jedva sam hodao ali znao sam da sam gotov ako padnem. Vraneevi je vikao cijelo vrijeme da posebno paze na mene da ne padnem, a ako padnem da sam ja njegov i da e mi on puknuti metak u elo. Tog sam ovjeka osobno poznavao, radio je ovdje kod nas miliciji. Krv mi je tekla iz nosa, iz uiju, sa lica itavo vrijeme. Rekao sam majci da ne mogu vie. Oni su tjerali dalje. Provaljivali su u kue, ljudi su vritali sa svih strana, a oni su ih razbijali urlajui i isputajui neke nenormalne, ivotinjske zvukove. Bili su pijani, razvaljeni. Ponaali su se kao barbari. Sve to su od alkohola pronalazili po kuama naginjali su u sebe. Malo je za njih rei da su se ponaali kao banda. Ubijali su sve to su vidjeli pred sobom, make, pse... i uivali u tome. Smatrao sam da smo ionako ve svi mrtvi.
Izbio na elo ivog tita

Nalazio sam se u redu na otprilike pola tita, a svi smo morali imati neprestano dignute ruke u zrak. No, svaki puta kad su rekli stoj da bi izvukli ljude iz kua, ja sam napravio dva metra vie. Tako sam izbio na elo ivog tita. Toliko mi je jo radila svijest da sam znao da su u Strugi na crkvi, u gnijezdu, branitelji s pukomitraljezom. Nadao sam se da e me prepoznati i da nee pucati po nama. Bio sam svjestan da e, ako osvoje Strugu, pasti cijelo Pounje. Naprijed nas je bilo pet. Na ulasku u Strugu irio sam ruke kako bih naima, koji su ve poeli pucati, ukazao da ne pucaju. Branitelji nisu znali to se deava. Tek su tada prepoznali nas koji smo bili prvi u koloni, shvatili da smo uhvaeni u ivi tit i prestali su pucati.
45
sam da joj je noga skroz odsjeena i da joj krv curi etnici su uli u Strugu i nastavili hvatati ljude kao iz crijeva. Oko sebe sam vidio ljudske organe, po kuama. Iz jedne su kue izveli majku i njenu noge, komade ljudskog tijela koje je raznijela kerku. No, djevojku su vraali etiri puta u kuu. eksplozija. Poeo sam povraati i vrtjelo mi se u I jedan po jedan redali se. Svaki, od njih petorice glavi. Netko me pokupio i vratio natrag viui na koji je izaao iz kue, se hvalio da je dobra, da mene kuda idem, da u izginuti. Zatije je trajalo je jo uvijek sona. Nevjerojatno je to su sve nekoliko minuta i odjednom su se pojavili tenkovi. izgovarali pred svima nama. Na kraju su je u Stigla je JNA i pokupila ranjene. ao je bio jako loem stanju izveli van, stavili je u ivi tit do raznesen u komadie. Susjedi Pui i Begi koji mene u prvi red. Rekao sam joj da mora izdrati se pravio mrtav, bili su ranjeni, ja sam ih dodirnuo jer e je ubiti ako padne. U Strugi Banskoj, pred nogom, a oni su mi rekli da bjeim jer e nas sve svima nama, dum-dum metkom u glavu ubili utrpati i odvesti u DZ Dvor. su jednog ovjeka koji se uplaio i bjeao. Nakon to smo proli nekoliko kua u Strugi, s tavana jedne kue trojica hrvatskih policajaca su davali Nikada si neu oprostiti otpor pucajui. etnici su opkolili kuu, uli u nju, JNA je drala automate i psovala nas. zarobili ih, istjerali van i potpuno razodjenuli. Ono Rekao sam da ne idem nigdje. Puia, rezervnog to su od njih radili mogu rei da je najstranije policajca, pokupili su i stavili u kamion. Rekao to sam ikada vidio. Takvo muenje nije ratovanje. sam mu da ne ide, no elio je ii jer je krvario, a Nakon brutalnog zlostavljanja natjerali su ih da bojao se krvi. Uhvatio sam ga za ruku ali nije se tre prema Uni. Kad su otrali nekoliko desetaka dao. Ostao je u kamionu i odveli su ga u DZ. Gore metara 15 - 20 etnika rafalno je pucalo po su ga masakrirali noem i zaklali. JNA je uhvatila njima. Nas su natjerali da to sve gledamo. Kad i mene pored potpornog zida i ubacila me u vozilo. su ih pokosili, Dragan Vraneevi uzeo je pitolj Upitao sam ih kuda me vode. Rekli su da me i svakome je jo ispalio metak u zatiljak. Jedan vode na previjanje u DZ jer krvarim. Rekao sam od njih jo je bio iv jer je micao nogom. Tu sam im da ne elim ii, a oni su mi objanjavali da me izgubio nadu. etnici su vode i da e me oni uvati. ubijali sve pred sobom, Krenuli smo vozilom prema Kad je zapovjednik Ivan Pezer rekao da a Struga je davala slabe Dvoru. Odglumio sam da smatra da nam nema pomoi i da emo svi otpore. Nakon ubojstva mi je muka i rekao im da izginuti, ja sam mu odgovorio: Pa to sad: policajaca priao mi je u povratiti. Voza je stao takva nam je valjda sudbina!, Bio sam klinac Vraneevi, drei mi da ne povratim po njima, ja od 21 godinu. Kasnije mi je rekao koliko ga je pitolj uperen u elo i sam izaao, preskoio neku to ohrabrilo. rekao: Vidi Begiu, ogradu, pobjegao prema izdrao si sve da gleda ovo. Sad si moj! Sve Uni i sakrio se. Blizu Une pronaao sam neki emo vas pokupiti i odvesti na Mutnicu (dio Une) podrum pun civila. Tamo su me oistili alkoholom i tu emo vas sve pobiti. Smatrao sam da je sve i previli. itavu no sam krvario. Da sam otiao u gotovo, no nakon nekoliko minuta doli smo do Dvor, bio bih ubijen isto kao i Pui koji je bio sa potpornog zida. Odjednom se ula eksplozija. Sve mnom priuvni policajac. I dan danas ne mogu oko nas se razletjelo. Ja sam ostao stajati, a kad si oprostiti to ga nisam udario u glavu da padne sam pogledao oko sebe prizor je bio nevjerojatan. u nesvijest, odvukao ga negdje i sakrio. Danas bi Krv je tekla po cesti kao rijeka. Moja majka i bio iv. itav ivot zbog toga patim i predbacujem sestra leale su na cesti. Uhvatio sam ih obje i si. JNA je kruila po Strugi govorei da nitko nee otrao u brdo prema umi. Uvukao sam ih u neko nita i da slobodno moemo spavati. Nitko nije bunje, nekih 100-njak m od ceste i rekao im da spavao, svi smo sjedili i jaukali od muka. Ujutro se ne miu od tamo. Tada sam uo etnike kako sam otiao do kapetana koji je sjedio ispred Doma viu: Sad u napad! Branitelji iz Struge pucali su u Strugi. Upitao sam ga kakva je situacija i to e po njima. U jednom trenutku sve je stalo. Ja sam biti s nama. Ponudio mi je da me njegovi vojnici siao natrag na cestu u pomo jednoj susjedi iz previju. Pristao sam, no napomenuo sam da ne Zamlae kojoj je eksplozija otkinula nogu. Vidio elim u Dvor. On mi je samo odgovorio: Znam
46
sve. Svega sam svjestan. Spasio si se. Tada mi je ispriao da su mog kolegu izrezali, masakrirali noem i sasjekli. Kapetan je pozvao vojnike koji su mi oistili rane i previli me. Rekao mi je da e nas uvati jedan dan te da se svi okupimo i krenemo prema Kostajnici i Sisku. Ponudio je da nas oni isprate tenkom jer etnici jo uvijek pucaju iz uma. Dali su nam cijeli dan da se skupimo. itavo je Pounje krenulo, traktorima, kamionima, autima, tko je ime mogao. Rekao sam kapetanu da JNA pred nama glumi pozitivce, a da su nae ljude odveli u Dom zdravlja i zaklali ih. No, on mi je rekao da zna mene, mog brata i neke ribare s ovog podruja i da e nam zato pomoi te da i njemu prijete da e ga ubiti. Nakon to smo izbjegli iz Struge i Zamlae, preko neke dojave uli smo da su i njega ubili. Sestra i mama su se izvukle, ostale su u grmu gdje sam ih sakrio. Kad je pala no, vratio sam se po njih i pokupio ih. Drugi dan su krenule sa mnom prema Sisku.
Moj otac se nije uspio izvui

Moj otac nije uao u ivi zid jer se uspio zavui kod malog potpornog zida u vonjaku gdje ga nisu pronali. Tamo je leao dva dana. Kad je izaao ve je bilo prekasno: nije uspio doi u kolonu s nama. Dio vojnika JNA nije sluao kapetana: obeavali su civilima da im nee nita, nagovarali ih da ostanu. Ostalo je dosta civila koje su kasnije pobili. Mog su oca muili i ivog zapalili u kui na Badnjak. Vrijeme nakon progonstva proveo sam u Sisku. Nisam elio u bolnicu jer sam se bojao da tamo ima Srba i da e me ubiti. Nekoliko mjeseci ivio sam u Zagrebu kod roaka, nakon toga kod
kolege u Samoboru, a na kraju kod jednog kolege u Zapreiu. Kad mi je rodbina javila da su mi ubili oca, nisam to mogao podnijeti odmah sam se prijavio za Vukovar, no nisu me eljeli primiti jer sam previe proao. Ipak, 1992. godine pozvali su me na pregled, rekao sam im da nemam nikakvih problema i da se dobro osjeam. U travnju 1992. osnovala se 165. Kostajnika brigada. Kad sam uo tu vijest, odmah sam doao i dozvolili su mi da idem na ratite. Jedva sam ekao da krenem u napad, ivio sam za taj dan. Ako poginem poginem. Netko mora poginuti za ovu Hrvatsku - rekao nam je ovaj ovjek koji 26. srpnja slavi kao svoj drugi roendan. Tomislav je u ratu sudjelovao do Oluje. Strano mi je teko priati o svemu ovome. Svaki dan pijem veliku koliinu tableta koje me dre suvislim i redovito odlazim na terapije kod psihijatra. Jako se uzrujam kad gledam suenja naim generalima koji su svoji na svome branili svoje ognjite. Ja to ne mogu gledati. Sudi nam Europa koja je, sjedei u foteljama, gledala kako smo mi krvarili. Oni koji nisu proli rat ne znaju to je to. Ljudi u Hrvatskoj ne znaju za Strugu Bansku i to se desilo u njoj, ne znaju da je krv tekla u rijekama po ulici. Svaki puta kad svjedoim na sudu noima ne spavam, no svjedoim i svjedoit u protiv svakog ratnog zloinca za kojeg znam i kojeg sam vidio da je bio tamo. Lano svjedoiti neu. No, pravda mora biti zadovoljena. Oni moraju biti osueni. Svima nama, koji smo bili na prvim crtama bojinice i koji smo izgubili nae najmilije bilo bi lake, na kraju je objasnio Tomislav.
Milan Begi priuvni policajac: Ako i poginem, sine ti se vrati na svoje ognjite!
-Tog sam dana, kad sam uo pucanje, istovarivao penicu. Izaao sam van i vidio ljude u ivom zidu. etnici su uli u podrum kod kuma, gdje je bila moja supruga i jo 15 ljudi i vidjeli su da mene nema. Sakrio sam se u talu pod sijeno, no sjetio sam se da bi me tamo mogli zapaliti. Kad su uli u moje dvorite, uo sam da su sa sobom doveli mog kuma i susjeda i tukli ih ne bi li im otkrili gdje se nalazim. Kad sam uo da im prijete da e ih ubiti ako im odmah ne kau, izaao sam iz skrovita. Sve su nas odveli u ivi tit. est sati smo hodali do Struge. U Strugi su trojicu policajaca izveli van, tukli ih, boli i nema to im nisu radili. Nakon to su ih izmrcvarili, otjerali su ih prema Uni i strijeljali ih rafalno pucajui po njima. Nama su obrazlagali da ih moraju ubiti zato to bjee. Nekoliko dana kasnije ja sam kupio njihova trupla. aronja, jedan od njih, sve je ispod sebe izgrebao od muke. Bio je jako blizu kanala, da je uspio otrati jo samo nekoliko metara
47
ostao bi iv. Nas je spasio Mile Blaevi. Da nije bilo njega, sve bi nas poubijali. ao je skoio na taj kamion, ubio vozaa i tobdiju. Njegovo tijelo bilo je potpuno razneseno na sve strane. Dijelove njegovog tijela uveer sam skupljao u plahtu i odnio u njegovu upu. Njegova majka nije znala to se desilo. Kad je vidjela to je u upi, dola je do nas u noi da nam kae da je neije razneseno truplo kod nje. Nismo joj mogli rei da se radi o njenom sinu sve do jutra dok se ne napravi neki sanduk. Ujutro je pitala gdje je moj ao?, a kad smo joj odgovorili pala je u nesvijest. itavu smo no proveli u jednoj kui. Ujutro smo nae poginule civile sahranili na groblju. Ubijene policajce skupljali smo i stavljali u jednu upu. Moj ih je sin odvezao u Zagreb. Idua dva dana proveli smo u Strugi, nakon ega smo ih molili
da nas otprate prema Kostajnici. Neki od nas otili su u Sisak, neki u Kutinu. Nismo imali gdje strpati ljude da bi ih prevezli. Stavili smo klupe u traktorske prikolice i vozili ene. Dva dana bio sam kod neaka u Kutini, nakon toga u hotelu za izbjeglice. Na posljetku smo ivjeli kod bratia u Samoboru, sve dok tamo nismo dobili stan. U Dvor smo se vratili 1996.. Najprije smo boravili u jednoj srpskoj kui, a 1997. nakon obnove vratili smo se u na dom koji je u ratu bio sruen do temelja. Kad su me prijatelji i poznanici pitali gdje se vraam, rekao sam samo da budem iv i zdrav, sve e ponovo biti kao prije. Rekao sam i svome sinu :Za to ovjek gine ako se nee vratiti na svoje ognjite?! Ako i poginem, sine ti se vrati na svoje ognjite.
Predrag Begi policajac PU sisako-moslavake: Po prvi puta u povijesti Domovinskog rata ljudi su stavljeni u ivi tit...
-Dana 23.6.1991. svim Hrvatima je zabranjen je dolazak u Dvor. Kao odgovor na to uspostavljena je Policijska ispostava Kozibrod kako bi titila hrvatski narod, u koju sam ja, 24. 06., kao jedan od 80 policajaca doao na ispomo. Srbi su poeli granatirati i prijetiti da se moramo maknuti i iseliti iz ispostave jer e nas u protivnom napasti. Znali smo da su znatno nadmoni. Mobilizirali smo nae ljude s pukama kao priuvne policajce, nakon ega je doao ZNG sa 80 ljudi. Tada nas je bilo ukupno 160 profesionalno naoruanih. Mi nismo napadali nikoga, bili smo opkoljeni Srbima sa svih strana. U klinu su nas drali 36 dana. Povremeno su napadali granatama. JNA nas je obilazila, kako bi otkrila nae poloaje. Na Sv. Anu 26. srpnja u 10,05 sati krenulo je granatiranje na sva hrvatska sela gdje je, u periodu od sat i pol, palo preko 1500 granata. Krenuo je prvi takav veliki napad. Oko 11 sati, njih preko 2 000 krenulo je od Dvora, cestom i umom o rijeke Une. U svom naletu oni su pljakali, ubijali, maltretirali, tukli, palili, istjerivali ljude iz domova. Po prvi puta u povijesti Domovinskog rata ljudi su stavljeni u ivi tit. Za to vrijeme granatiranje ostalih sela jo uvijek je trajalo, a mi nismo mogli doi s pojaanjem jer smo bili presjeeni. Deki koji su bili u Strugi nisu je branili iz rovova, ve su bili smjeteni po kuama. Nakon 6 sati, dolaskom kod potpornog zida u Strugi, dogodio se povijesni okraj gdje su prvi puta Srbi poraeni i natjerani u bijeg. Deki su se, zbog toga to nisu mogli pucati preko naih, povlaili do pola sela gdje je tadanji zapovjednik obrane i voa dragovoljaca i naoruanih civila rekao da dalje povlaenja nema. Iako su dobili zapovijed da se povuku, 150 m prije zida, tri policajca ostala su u kui pucajui po etnicima, mislei da ih nee pronai. Meutim, etnici su ih uhvatili i skinuli sa njih svu odjeu. Njih 50-tak tuklo je njih trojicu. Jahali su na njima, boli ih bajunetama, psovali im ustaku majku. Svi civili u ivom zidu bili su primorani da to gledaju. Kad su ih izmrcvarili tako da su bili polumrtvi, natjerali su ih da bjee. Tada su etnici imali opravdanje pred civilima da policajci bjee i da zato pucaju po njima. Mog susjeda, priuvnog policajca, odveli su u Dvor i izmasakrirali.
Rekao je ljudima u ivom titu: Lezite!, zagazio na vozilo i raznio se u komadie

Svaki vod je imao zadau koje e selo napasti. Moda je sveukupno 30-tak etnika bilo nepoznato, onih koji su pristigli iz Knina. Svi ostali, od njih 2000, bili su domai i poznati. Domai Srbi, rodbinski vezani, napadali su i tukli svoje roake. Kad su doli do potpornog zida 20-tak metara od kue u kojoj je imao
48
enu i dvoje male djece, Mile Blaevi ao, na poloaje i ekali. U koloni je bilo 17 oklopnih koji je bio toga trena na strai u tom rovu iza vozila JNA koja su ila u Strugu. JNA se nije potpornog zida, iziao je i svojim ivotom spasio javljala kad smo ih mi zvali u pomo, meutim svoje sumjetane. Rekao je ljudima u ivom nakon to smo mi pruali otpor u Strugi oni su titu: Lezite. Vozilo s topom i orujem bilo se pojavili kao tampon zona. je u ravnini potpornog zida. On se izvukao iz Meutim, ve je idui dan JNA od nas traila rova, zagazio na vozilo i bacio bombe. etnici da se razoruamo, a da e oni jamiti civilima su poeli pucati po njemu, a budui da je bio miran suivot do onog trenutka dok oni budu tu opasan eksplozivom, sve je eksplodiralo - i njega to god to znailo. je raznijelo u komadie. Policajac Filipovi, koji je bio pokraj njega, na mjestu je ostao mrtav od Tijela policajaca dva dana su stajala u eksplozije. Veina civila je ranjena, meu njima i prikolici kamiona, na kii, prekrivena moji otac i majka. Ljudi su krvarili na sve strane. atorskim krilom Leali su na cesti oko pola sata. Tada je nastala Naveer, oko 19.30 komandant JNA iz Struge unakrsna paljba. Odjednom se pojavila JNA. Mi traio je da doe troje ljudi iz nae ispostave u smo ih cijeli dan zvali da dou da nam naprave Strugu. Na zapovjednik je traio da izvuku tri tampon jer mi nismo imali ime, a granatirali mrtva policajca sa livade, no komandant je rekao su nas itav dan. Kad je zapovjednik Ivan Pezer da e se to rjeavati tek ujutro. Zapovjednik se rekao da smatra da nam nema pomoi i da emo vratio i obavijestio nas o stanju u Strugi i Dvoru. svi izginuti, ja sam mu odgovorio: Pa to sad.?! Takoer je uvjetovao da emo se mi povui ako Takva nam je valjda sudbina! Bio sam klinac idu i civili. Idui dan moj je otac izvukao ubijene od 21 godinu. Kasnije mi je rekao koliko ga je to policajce i dobili smo dojavu da moemo doi po ohrabrilo. Ti tenkovi koji su ili u pomo nama, njih i ostale ubijene policajce. Jedan policajac a dolazili su iz pravca ubijen je u Unanima Petrinje, stali su u snajperom iz ume iz U Petrinji su me doekali nai deki iz Lukog Hrvatskoj Kostajnici pravca Drakovca. i otpratili do Sisake bolnice. Tamo sam dao izjavu gdje su bili nai Jedan je ubijen u za policiju o svemu to se dogodilo, meutim specijalci iz Lukog i Golubovcu, a jedan je u nastao je problem oko toga jer su smatrali da e Kutine i rekli da idu Kozibrodu poginuo od se nai ljudi bojati ii na teren kad uju to se sve za Kozibrod nama u gelera u granatiranju. dogaa. Kad sam doao u Zagreb, prevozei leeve pomo te traili od njih do alate, itavo sam vrijeme imao policijsku Iduega dana, 27. pratnju. Nai su deki lipnja, nas nekoliko pratnju. Spavao sam pod pratnjom jer su svi bili prihvatili da e ih oni otilo je u Strugu. svjesni da sam ja ivi svjedok i da sam pod velikom otpratiti svojim vozilom opasnou. Doli smo sa jednim i javili to u bazu. Jedan tamiem i pokupili 9 kilometar od PP Kostajnica na putu prema tijela policajaca. Tijela su stajala dva dana pred nama, prvi tenk je jednostavno pucao u Puch Policijskom ispostavom. Padala je kia, puna kojim su ih pratili. Vozilo je izgurano prema rijeci prikolica bila je trupala prekrivenih sa atorskim Uni. Voza je bio jako ranjen, suvoza lake, a krilom. Nismo ih mogli prevesti jer smo i dalje dva policajca poginula su na mjestu. Nama u bili okrueni etnicima po srpskim selima. ispostavi preko veze su priopili da nam ne stie Zapovjednik je uspio dogovoriti da e se tijela pomo ve da su nam pobili etiri policajca. tih policajaca prebaciti na slobodni hrvatski Od tada smo samo ekali da nas dou pobiti. teritorij izvan okruenja. Trei dan doao je jedan Tenkovi su bili na putu, znali smo da je Struga u od vojnih zapovjednika JNA, po imenu Simovi, krvi do koljena, bili smo spremni na sve. Nismo sa vozilom Pinc Gauerom, sa zadatkom da me imali tromblone da unite tenkove, jednostavno svojim vozilom otprati sa tijelima poginulih izvan smo lijevali benzin u boce i stvarali umjetne okupiranog podruja. On je garantirao da me nee tilje i bili ih spremni bacati na tenkove. Bili smo ubiti. S njim je bilo jo est vojnika. Krenuli smo iz svjesni da na nas ide sila JNA. Svi smo se sakrili Kozibroda prema Petrinji. Nakon kilometra vonje,
49
Tumana i tada sam prvi puta doao do zraka. stali smo i Simovi je poeo vikati na mene. U Petrinji su me doekali nai deki iz Lukog i Potpuno su me razoruali. Oni su vozili ispred otpratili do Sisake bolnice. Tamo sam dao izjavu mene, ja za njima, a iza mene dvoja kola Hitne za policiju o svemu to pomoi sa dvanaest se dogodilo, meutim naih ranjenih policajca. Kazne za poinitelje: nastao je problem jer Kad smo doli pred Optunice su podignute protiv vie osoba. Do su smatrali da e se Hrvatsku Kostajnicu, sada su po tjeralici uhiene dvije osobe, koje su nai ljudi bojati ii na tamo smo stali i dozvolio nakon toga odvedene u istrani zatvor u Sisku. teren kad uju to se sve mi je da pokupim i tijela U startu su dobili mjesec dana zatvora. Nakon dogaa. Kad sam doao u policajaca ubijenih u suenja oni su osloboeni pod nedostatkom Zagreb, prevozei leeve Puchu. U trenutku kada dokaza. Jedan od njih, uro uri u srpskim do alate, itavo sam smo skupljali mrtva medijima najavio je tubu protiv Republike vrijeme imao policijsku tijela shvatio sam da Hrvatske jer ga je neopravdano zatvorila. ljudi iz vozila Hitne Jedina osoba koja je osuena i koja je zavrila pratnju. Spavao sam pod pratnjom jer su svi bili pomoi nisu medicinsko u zatvoru jest Dragan Vraneevi, bivi djelatnik svjesni da sam ja ivi osoblje ve da je to tajna milicije, Martieve milicije, prelazne policije svjedok i da sam pod ekipa HTV-a koja je sve i hrvatske policije. Uhien je u Vukovaru kao velikom opasnou. Neki snimala. U Hrvatskoj djelatnik Policijske postaje. Dio zatvorske kazne ovjek doao je do mene Kostajnici, koja je izdravao je u Lepoglavi nakon ega je, sukladno i rekao mi da me treba dva dana prije bila Meunarodnom ugovoru za izdravanje kazne naelnik PU sisakogranatirana avionom, izmeu Republike Hrvatske i Republike Srbije, moslavake preko veze. pokupili smo tijelo prebaen u Srbiju. Naelnik mi je priopio jo jednog poginulog da ovjek koji me pratio od Siska do Zagreba ima policajca. nalog da me ubije. Prolo je devetnaest godina. Tada sam imao 21 godinu. Danas, da moram, Bili su sretni kad su vidjeli kamion pun opet - opet bih iao! Ne mogu gledati ovo to rade mrtvih ustaa naim generalima. Europa sudi hrvatskoj dravi, U Velenji su nas zaustavili etnici i vikali na a ne generalima, zbog nekakvog prekomjernog zapovjednika Simovia da Hrvati ovuda ne mogu granatiranja. A ovdje je samo 26.07.1991. palo proi. No, bili su radosni kad su vidjeli kamion preko 1000 granata. U 40-tak dana okupacije palo pun mrtvih ustaa. Jedan od njih gurnuo mi je preko 5 000 granata. je puku u usta i prijetio mi da e me ubiti. No, zapovjednik JNA ga je uspio otjerati. Na kraju su nam dozvolili da proemo kroz to podruje od 25 Hrvatska drava postoji i uvijek e km, gdje nema ni centimetra hrvatskog teritorija, postojati dok smo mi tu prema Petrinji. Ipak, u jednom od sela gdje smo Svake godine mi, mjetani ovih sela, na Sv. se zaustavili jer su na cesti bile barikade, jedan Anu obiljeavamo ono to se te krvave 1991. od etnika izaao je s repetiranim mitraljezom godine dogodilo. Tek je ove godine po prvi puta M53, u namjeri da puca po ranjenicima koji su se doao ministar i sve se podiglo na neku veu nalazili u vozilima Hitne pomoi. Meutim, ostali razinu. Hrvatska drava postoji i uvijek e postojati su ga sprijeili. Uklonili su barikade. Zapovjednik dok emo mi biti tu. U Strugi Banskoj Srbi su, JNA viknuo je na mene da brzo vozim i ja sam praktiki po prvi puta u Domovinskom ratu, brojali proao sam s kamionom punim leeva. itavo svoje rtve. Tek sada je dolo nekome u glavu da vrijeme tisuu misli prolazilo mi je kroz glavu. Strugu treba staviti u knjige i povijest, da je tada Razmiljao sam to uiniti ako netko ponovo izae hrvatska policija, zajedno sa vojnicima i ZNG-om, pred mene?! Plan mi je bio gaziti kamionom sve nanijela Srbima poraz. Zapovijed koji su etnici pred sobom. Kad sam uao u zadnje selo prije imali bila je doi do kraja Struge i pokupiti sve Petrinje, tamo nije bilo ni ive ivotinje, ni jedne civile, pobiti ih i baciti u Unu. Tada bi, za tu grupu ptice. Na pola sela vidio sam sliku predsjednika koja je imala zadatak rijeiti ovo podruje,
50
Struga Banska, 26.srpnja1991. 26.srpnja1991,
zadatak bio obavljen. Poznato je tono mjesto gdje je planirano da e ih sve ugurati u Unu. Prvi zamjenik kapetana Dragana (koji ovdje nije vien), ovjek po prezimenu Kaar, vodio je arene u ovom podruju. Sve hrvatske kue u selima unitene su, srpske kue nisu dirane, a kue u kojima su bili mijeani brakovi etnici su zapalili. Sljedei dan na televiziji su prikazivali snimke i plasirali prema svijetu i Europi priu kako su Hrvati (ustae) zapalili te kue. Osamdesetpet posto civila koji su ostali u tim selima su pobijeni, ostali su nekako uspjeli pobjei. Ja sam ostao u policiji do 1994. godine, nakon ega sam uao u 2. gardijsku brigadu Gromove i sudjelovao u Oluji Jedva sam dobio doputenje da idem
braniti! - objasnio nam je ovaj ratni vojni invalid i nastavio: - I ovu mirovinu koju dobivam, spreman sam prvi potpisati da mi prepolove ako bi to pomoglo Hrvatskoj da ide naprijed. I danas sam neizmjerno ponosan na Dan sv. Ane i na Dan Domovinske zahvalnosti. Svoju djecu vodim na sve te spomenike, na oltar Domovine i pokuavam im prenijeti to se dogaalo u to vrijeme, kako bi znale cijeniti, kako bi znale istinu.
Nikolina GOTAL Posebna zahvala: Ivici Pandi Orkanu, umirovljenom pukovniku na pomoi pri izradi ovog priloga Fotograje: Screen shotovi iz lma Amacord 1991.-2001. Autor lma: Pavle Vranjican
51
52
Dalj, 1.kolovoza 1991.
Napad na policijsku postaju Dalj

B
iva Jugoslavenska narodna armija potpomognuta pjeatvom iz prekodunavskih sela te drugih sela s veinskim srpskim stanovnitvom s podruja istone Slavonije zapoela je svoj ubilaki napad na Policijsku postaju Dalj 1. kolovoza 1991. godine. Svjesni injenica da pad Postaje znai i pad samog mjesta te noeni plemenitim ciljem obrane svakog pedlja Hrvatske, policijski slubenici PP Dalj nadljudskim su naporima drali svoje poloaje. Kada je granatiranje utihnulo, policajcima u postaji dan je posljednji ultimatum za bezuvjetnu predaju koji je odluno odbijen, nakon ega su, prema PP Dalj krenuli tenkovi, transporteri i ostala vozila prepuna neprijateljskih vojnika. Istovremeno je zapoeo novi, snani otpor hrvatskih redarstvenika, pripadnika ZNG-a, Civilne zatite i mjetana Dalja. estoka borba trajala je do 10 sati, sve dok topniki projektil, ispaljen iz smjera pravoslavne crkve, nije pogodio Policijsku postaju i potpuno je unitio. Hrvatski branitelji koji nisu poginuli od topnikog projektila brutalno su likvidirani.
53
Zakoni SFRJ
Prema ope poznatim podacima tijekom 1990.g. na podruju Republike Hrvatske provedeni su opi i viestranaki izbori koji su odredili smjernice dravno-politike orijentacije Republike Hrvatske, tada u sastavu SFRJ. Paralelno s tim poinju dogaanja koja ukazuju na mogunost traenja rjeenja nastalih pravno-politikih problema putem izravnih oruanih sukoba izmeu regularnih tijela Republike Hrvatske (jedinica MUP-a i ZNG-a, kao braniteljskih formacija RH) i jedinica tadanje JNA, te njoj pridruenih nie rangiranih ustrojstvenih jedinica u vidu lokalnih jedinica Teritorijalne obrane i tzv. rezervistadobrovoljaca. Sukladno odredbama Zakona o ope narodnoj obrani SFRJ iz 1982.g., jedinice JNA imale su viu hijerarhijsku ulogu u odnosu na jedinice TO koje su joj u tom smislu bile podreene i organizacijski i sustavom zapovijedanja. Prema istome zakonu, lanku 91., Oruane snage SFRJ mogle su biti popunjene i dobrovoljcima ija su prava i dunosti izjednaene s onima vojnih lica, a to je u dogaajima koji su uslijedili ukljuivalo angaman dobrovoljaca sa podruja Republike Srbije.
irenje nepovjerenja
Dana 14. svibnja 1990. naelnik generaltaba JNA, Blagoje Adi, izdao je naredbu kojom se kompletno naoruanje i strjeljivo Teritorijalne obrane predaje na smjetaj i uvanje JNA. U periodu koji je u uslijedio, tijekom travnja 1991. godine otpoelo je djelovanje pripadnika slube Dravne bezbednosti u sustavu tadanjeg SUPa Srbije, koja je poticala djelovanja politikih stranaka koje su okupljale mjetane srpske nacionalnosti s ciljem irenja nepovjerenja prema mjetanima drugih nacionalnosti. Takvim nainom djelovanja ukazivalo se i na potrebu naoruavanja mjetana, civilnog stanovnitva srpske nacionalnosti, sve pod krinkom kako je to potrebno radi osobne i neposredne zatite od zlostavljanja i drugih oblika neprikladnog postupanja od strane pripadnika braniteljskih formacija i civila Hrvata. Ve 13. svibnja 1991. na podruju mjesta Dalj policijski slubenici PU Osijek u krijumarenju oruja zatekli su etiri osobe koje su kriminalistiki obraene i prepraene u prostorije
upanijskog suda u Osijeku uz podnesenu kaznenu prijavu policije. Tijekom lipnja i srpnja 1991. godine u vie navrata izvreno je prevoenje oruja i strjeljiva iz Republike Srbije na podruje Dalja, u emu su sudjelovali brojni mjetani Dalja srpske nacionalnosti. Oni su kriomice plovilima odlazili preko Dunava na podruje zvano Kamarite u Srbiji, tamo preuzimali strjeljivo te oruje modela pagin i Thompson (koje su na tu lokaciju dopremali pripadnici JNA) te ga prevozili u Dalj gdje su ga, po prethodnim dogovorima, preuzimali mjetani Dalja, organizirani kao dobrovoljci koji su kasnije uli u sastav TO Dalj. Prevezeno oruje skrivano je u privatnim kuama kasnijih sudionika u oruanim djelovanjima, da bi ga mogli koristiti u trenucima kada se izda zapovijed za napad.
Osnivanje zapovjednih mjesta

Tijekom srpnja 1991. na podruje isturenog zapovjednog mjesta Motoristike brigade 51. (koja je do tada bila u sastavu Kragujevakog korpusa JNA), postavljenog kod mjesta Odaci u Srbiji, udaljenog svega nekoliko kilometara od granice sa RH, dolaze pripadnici TO Borovo selo i dobrovoljakih jedinica koji u koordinaciji osmiljavaju provedbu plana oruanog djelovanja u smislu agresije na teritorij Republike Hrvatske, opinu Erdut. U plan su bile ukljuene i dobrovoljake jedinice sa podruja mjesta Dalj, Bijelo Brdo i Borovo Selo. Od tih trenutaka pod zapovjednitvom pukovnika Enesa Tase, 51. MB je u stanju pune pripravnosti, a od lipnja 1991. popunjena je i
54
rezervnim sastavom jedinice JNA s pripadnicima koji su mjestom prebivalita bili na podruju Srbije. Prije oruanog napada, tijekom srpnja 1991., prijavljeni upuuje nie rangiranim jedinicama u sastavu 51. MB pisanu zapovijed kojom trai provedbu bojevog djelovanja uz nepotivanje meunarodnih konvencija i vaeih zakona, tj. navodei da je oruano djelovanje potrebno provesti bez zarobljavanja pripadnika suprotne strane.
Tri skupine srpskih jedinica zapoinju prodor u Dalj

Prva skupina upuena je nenaseljenim dijelom koji se protee od Borova Sela prema Dalju, uz rijeku Dunav, s ciljem ulaska u Dalj kod mjesne osnovne kole i prodor u centar sela. Druga skupina djelovala je sadanjom prometnicom DC-519 i povrinama uz prometnicu s ciljem ulaska u mjesto Dalj, savladavajui otpor braniteljskih formacija smjetenih uz navedenu prometnicu te kasnije djelovanje prema policijskoj postaji i centru mjesta. Trea skupina djelovala je na zapadnom dijelu od prometnice i naselja Dalj uz povrinu nedaleko od pruge Vinkovci Dalj - Erdut s ciljem ulaska u mjesto Dalj prema pravoslavnom groblju te dolazak u dio sela naseljen srpskim stanovnitvom i rasporeivanja veeg broja naoruanih dobrovoljaca u neposrednu blizinu policijske postaje. Ova skupina imala je zadau staviti pod nadzor Policijsku postaju Dalj i izravno djelovanje prema pripadnicima braniteljskih formacija koji se nalaze u njoj jer je to bilo praktiki jedino mjesto odakle su mogli oekivati bilo kakav otpor. Tada se jo i ZNG zakonski
Kobni 1. kolovoza 1991.

U noi 31. srpnja / 01. kolovoza 1991., od 3,00 do 4,30 sati, jedinice 51. MB s pridruenim jedinicama TO poinju s tzv. topnikom pripremom granatirajui ire podruje mjesta Dalj u dijelu gdje su se nalazile smjetene braniteljske formacije, a jedan dio pogaa i sama naselja Dalj i Erdut gdje su pogoeni i civilni objekti. Paralelno s ovakvim oblikom oruanog djelovanja poinje i pjeadijski napad i razmjetanje jedinica TO i dobrovoljakih eta iz smjera Borovog Sela, kao i skupno djelovanje oklopno-mehanizirane tehnike 51. MB JNA koja djeluje prometnicom iz smjera Bogojeva u Srbiji prema Erdutu, koristei most na rijeci Dunav kod Erduta, a rasporeuju se na podruju Dalja i Erduta. Neposredno pred poetak napada, dobrovoljake jedinice s podruja Prigrevice i jedinice TO Borovo Selo koordiniraju razmjetanje svojih pripadnika i naoruanih dobrovoljaca Dalja u neposrednu blizinu braniteljskih poloaja te uz znaajne objekte i prometnice u mjestu Dalj. Poetkom napada jedinice okupljene u Borovu Selu poinju pjeadijski prodor prema Dalju iz smjera juga na nain da su podijeljeni u tri skupine kojima je odreeno podruje djelovanja i ciljevi.
55
Sveano obiljeavanje obljetnice traginog daljskog dogaaja

U znak sjeanja, svake se godine 1. Kolovoza u Dalju odrava sveanost obiljeavanja obljetnice tog traginog dogaaja. Izaslanstva i obitelji poginulih, u znak sjeanja na daljske rtve, polau vijence i pale svijee pred spomen obiljejem ispred Policijske postaje. Uz obitelji stradalih i predstavnike udruga iz Domovinskog rata, sveanom obiljeavanju 19. godinjice od napada na PP Dalj, ove su godine nazoili i predsjednica Vlade Jadranka Kosor s izaslanstvom, ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko, ministar obitelji, branitelja i meugeneracijske solidarnosti Tomislav Ivi, predstavnici Ravnateljstva policije, SOA-e, upanije, grada i opine. obvezuju. Danas je dan kada se prisjeamo onih tekih olovnih vremena i stanovnika ovog podruja, slike beznaa, odlazaka ljudi i djece s vreicama u ruci. Te slike trebaju nam dati novu snagu za novo danas i za novo sutra. Ako smo to sve preivjeli, ako smo ostali na nogama, ako smo savladali takvu rtvu i bol, onda moemo rijeiti sve probleme i savladati sve prepreke.
Ministar Karamarko u Dalju 2010: Pripadnici MUP-a prvi su stali u obranu svoje domovine
Stradanje i ivot kao trajni zalog poloen na oltar Domovine redarstvenika, pripadnika Zbora narodne garde i Civilne zatite u Dalju, doprinijeli su ostvarenju stoljetnog sna hrvatskoga naroda za vlastitom dravom. Ta spoznaja, posebice nama djelatnicima MUPa, daje za pravo i u ovoj prigodi istaknuti kako su pripadnici MUP-a prvi stali u obranu svoje domovine Hrvatske, kako su upravo MUPove postrojbe bile nukleus iz kojeg su se tijekom Domovinskog rata razvile Hrvatska vojska i Hrvatske oruane snage. Pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova na taj su nain dali neizmjerljiv doprinos obrani, stvaranju i ouvanju suvereniteta i cjelovitosti Hrvatske tijekom cijelog Domovinskog rata. pjeadijskim automatskim naoruanjem prema braniteljima koji su bili smjeteni u osnovnoj koli, kako bi sprijeili dolazak pripadnika paravojnih formacija obalom rijeke Dunav. S obzirom na silinu napada i sve intenzivnije djelovanje ovih jedinica, branitelji su se odluili na predaju i polaganje oruja kako bi prekinuli pucanje. Navedene jedinice ule su u objekt osnovne kole gdje su im branitelji predali oruje, nakon ega su ih prisilili da sa sebe skinu svu odjeu i pucajui iz automatskog vatrenog oruja ubili pet pripadnika ZNG-a: Tunicu Beleetia, Ivana Dizdara, Draena Kia, Darka Sekulia i uru Lonareka. Istovremeno, hrvatskog policajca Josipa Kemenjija zaklali su noem. S druge strane, istovremeno je izvren snaan oruani napad na braniteljske pozicije
Premijerka Kosor na obiljeavanju 19. obljetnice:

Danas je dan kad se prisjeamo neravnopravne bitke koju su, tog 1. kolovoza 1991. godine, svjesni da ne mogu pobijediti, vodili oni kojima danas izraavamo zahvalnost, a ipak su ostali do kraja. Ovi ljudi zbog kojih smo danas ovdje, koji su dali svoje ivote na ovome mjestu, koji su hrabro branili Dalj, ovu postaju, budunost svoje zemlje i svih nas, usmjeravaju nas to moramo raditi i danas, i sutra i u svakoj drugoj budunosti. Biti bolji. Oni nas na to vodi kao ustrojstvena jedinica unutar MUP-a, a sve aktivnosti koje su se provodile bile su u koordinaciji s MUP-om, odnosno PP Dalj. Sve kue koje su se nalazile neposredno uz policijsku postaju zauzeli su pripadnici paravojnih formacija i iz njih su oruano djelovali u smjeru PP.
Napad na Policijsku postaju Dalj

Dana 1. kolovoza 1991. u 4,10 sati poinje, niim izazvan, oruani napad prema pripadnicima MUP-a i ZNG-a smjetenih u Policijskoj postaji Dalj, koji je popraen i oruanim napadima na druge braniteljske poloaje u mjestu i neposredno uz mjesto Dalj. Napadi zapoinju i na podruju parka koji je smjeten pored osnovne kole. Jedinice TO Borovo Selo i dobrovoljake jedinice iz Prigrevice izvrili su aktivni napad
56
smjetene uz prometnicu DC-519, kod mjesnog vodovoda, gdje su se, zbog siline napada, branitelji bili prisiljeni povui prema naseljenom mjestu. Branitelji su tada kontaktirali druge poloaje i dobili usmjerenje da krenu prema Aljmau odakle su se trebali aktivno ukljuiti u oruane borbe na drugim pozicijama. Sluajui zapovijedi, branitelji su do Aljmaa pokuali doi kreui se uz prugu Vinkovci Dalj - Erdut, no na obradivim povrinama uli su u zasjedu pobunjenih Srba. U zasjedi su svoje ivote izgubili Zdravko Kovalija, Ivan Horvat, Ivica Abramovi, Dragan Cesarec, eljko Rogulji i Vlado Varga. Dva hrvatska branitelja, Tomislav Hajdukovi i Sinia Maui predali su se odlaui oruje i podiui ruke, a na tom se mjestu naao i branitelj Slavko Vileta. Srpskim ekstremistima iz Borovog Sela predali su se i eljko Kamenar te Filip Danko. Nakon navedenih dogaanja pripadnici TO zarobljavali su mjetane za koje su smatrali da su u rodbinskim i drugim vezama sa hrvatskim braniteljima i lanovima HDZ-a te ih odvozili u zatvor formiran u Borovom Selu. U zatvorskim prostorijama TO Borovo Selo, a kasnije i TO Dalj, Hajdukovi, Magui i Kamenar doivjeli su gruba psihika i zika zlostavljanja. Drugi dio ove naoruane skupine krenuo je prema Policijskoj postaji Dalj i prema centru naselja gdje su, prolazei kroz mjesto, ubili civile Andriju Ripia i Ivana Sabu ispred objekata u kojima su prebivali. Trea od navedenih skupina pripadnika TO Borovo Selo izvrila je napad na Policijsku postaju Dalj, a za vrijeme pozicijskog rasporeivanja ubili su civila Stjepana Lijia. U napadu na Policijsku postaju Dalj, tijekom aktivnih oruanih djelovanja, srpski ekstremisti su zarobilihrvatskog priuvnog policajca Marka Andabaka, te ga odveli u zatvor u Borovom Selu, gdje je psihiki i ziki zlostavljan. Planirani napad nije iao ba onako kako su oni oekivali, odnosno otpor je bio vei od oekivanog i tada dolazi do potrebe da se aktivira i vojska. JNA je prela preko mosta u Erdutu i odradila jedan tenkovski dele na nain da je jedna jedinica otila u Bijelo Brdo i blokirala mogunost naih jedinica da dou u pomo. Drugi dele uao je u Dalj, a trei u Erdut.
Odmah nakon okupacije, srpske paravojne formacije su formirale tzv. tab Teritorijalne obrane kao mjesnu vlast i mesnu zajednicu kao oblik civilne vlasti. Pod upravom u po naredbama taba Teritorijalne obrane dolo je do zlostavljanja i ubojstva hrvatskog stanovnitva. Pored toga tab TO je uveo prisilni rad, kuna zatoenja i pljakanja pod krinkom slubenih istraga. Tijekom bjeanja mnoge su graane uhvatili srpski paravojnici. Danas se 300 stanovnika Dalja tretira kao nestale osobe. ini se da je broj ubijenih vei od broja u slubenim statistikama.
(Izvor: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar) Domovinskog rata
Pad policijske postaje Dalj

JNA ula je u Dalj sa tri tenka i oklopnim transporterom. Jedan tenk rasporedili su kod pravoslavne crkve nadomak PP i od tamo su prvi puta granatirali PP. Branitelji unutar PP traili su prekid vatre jer su se u vrijeme aktivnog oruanog napada u prostorijama policijske postaje, namijenjenih za stanovanje, nalazili Zorica Butorac i njezina dva sina. Zorica je tada bila supruga pripadnika MUP-a ure Butorca, koji je na koritenje imao stan na gornjem katu objekta policijske postaje. Tijekom oruanog napada na PP Dalj, pripadnici MUP-a, najee Josip Glibui, kontaktirali su s braniteljima na drugim pozicijama UKW vezom i putem telefona, kao i sa operativnim deurstvom Policijske uprave u Osijeku te ih izvjetavali o snanom oruanom napadu, kao i o tome da se u policijskoj postaji nalazi obitelj Butorac. Iako su te informacije slubenici PU Osijek prenosili ocirima JNA zaduenim za kontakte, pripadnici JNA nisu prekinuli napade na PP niti svojih jedinica u sastavu 51. MB, niti nie rangiranih dobrovoljakih jedinica i TO-a jer su i sami aktivno bili ukljueni u napade. Pripadnici JNA pozivali su branitelje iz policijske postaje da se predaju, a ubrzo nakon toga pucanjem iz tenka, koji se nalazio nedaleko od pravoslavne crkve, pogodili su objekt policije. Zorica Butorac i jedan od njezinih sinova zadobili su ozljede, a nekoliko branitelja koji su se nalazili u podrumu usmreni su uslijed eksplozije i uruavanja zidova.
57
Tijekom oruanog napada usmren je veliki broj pripadnika MUP-a i ZNG-a koji su se nalazili u Policijskoj postaji. U jednom trenutku, izmeu 9 i 10 sati ujutro, dolo je do prekida napada na PP. U tim su trenucima Zorica Butorac i sinovi napustili objekt, a pripadnici paravojnih formacija odveli su ih u privatnu kuu smjetenu nasuprot PP. Nakon njihova izlaska iz postaje, zapoelo je novo granatiranje gdje vie nije postojala mogunost pruanja oruanog otpora. Za vrijeme ovih dogaanja u sadanjoj ulici Ivana Horvata-Beara nalazio se pripadnik MUPa Mijo Danko, izloen pucanju iz automatskog vatrenog oruja. U nastojanju da potrai zaklon i na taj nain se zatiti, policajac je uao u jedno dvorite gdje su se nalazili naoruani pripadnici TO iz Borovog Sela. Danko je pod prijetnjom oruja poloio na tlo svoje oruje i u znak predaje podigao obje ruke u vis, nakon ega su ga Srbi odveli do stupa i vezali mu obje ruke za stup te mu orujem repetiranim u njega prijetili da e ga ubiti. Netom poslije toga pripadnici paravojnih postrojbi su ga natjerali prema PP uzdignutih ruku sa zadaom da od policije i branitelja u postaji zatrai predaju naoruanja i objekta. U trenucima Dankova dolaska ispred PP i traenja naloene predaje, sa oklopnog transportera JNA ispaljeno je nekoliko strjeljiva u njega i on je poginuo ispred zgrade policije. Za to vrijeme pripadnici JNA sa oklopnih vozila pozivali su hrvatske branitelje na predaju garantirajui im potpunu sigurnost, no nisu prekidali pucanje i nisu pozivali dobrovoljake jedinice i TO na prekid borbenih aktivnosti. Branitelji koji su se jo uvijek nalazili u Policijskoj postaji odluili su istaknuti bijelu tkaninu. Prozoru je priao Josip Glibui, dok su se u postaji nalazili jo i Josip iak, Dario Dujmovi i Antun Mihaljev. Glibui je jasno istaknuo bijelu tkaninu u znak predaje, no ogluujui se na tu spoznaju pripadnici JNA, TO i dobrovoljakih jedinica nastavili su s pucanjem na preostale branitelje unutar PP. Iz tenka JNA koji je priao Policijskoj postaji Dalj na razdaljinu manju od 100 metara, ispaljena su dva tenkovska projektila od kojih su Glibui, Dujmovi i Mihaljev poginuli. Neposredno prije ispaljenja projektila, jedini preivjeli, Josip iak, izaao je iz PP preko stranje dvorine strane, uspio preskoiti
Prvog kolovoza 1991. svoj ivot za Domovinu dali su: Pripadnici policije: Josip Glibui, Slavko Putnik, uro Butorac, Zdravko Kovalija, Zlatko Taka, Dario Dujmovi, Ivan Horvat, Jovica Matin, eljko Svalina, Goran Mihaljevi, Stjepan Pavi, Mladen Palinka, Antun Mihaljev, Vinko Duji, Mijo Danko, Josip Kemenji, Boko Paradik, Stanislav Guljaevi, Petar Kovalija, Josip Kratek. Pripadnici Zbora narodne garde: Ivica Abramovi, Tunica Beleeti, Dragan Cesarec, Ivan Dizdar, eljko akalovi, Stanislav Eljuga, Draen Ki, Dario Ligenza, uro Lonarek, eljko Rogulji, Branko Sabljo, Darko Sekuli, Vlado Varga, Mario Vukni, Marko Poplaen. Pripadnici Civilne zatite: Ile Gali, Andrija Ripi, Drago Kovalija, Franjo Kovalija.
bedem i pobjei, nakon ega se skrivao u privatnim kuama do trenutka kad ga Srbi nisu zarobili. Nakon navedenih dogaaja, u PP Dalj uli su naoruani pripadnici TO Borovo Selo pucajui rafalno automatskim vatrenim orujem, ne vodei brigu o tome nalaze li se tamo ranjenici kojima je potrebna pomo. Ovim su inom sprijeeni svi oblici obrane Dalja od strane hrvatski branitelja, a na podruju Dalja i Erduta pripadnici 51. MB i pripadnici jedinice TO Borovo Selo te dobrovoljake jedinice Prigrevice i Dalja uspostavili su oruanu kontrolu i nadzor nad mjestom.
Supruga ga bila primorana pozvati na predaju

U dvoritu jedne kue dolo je do oruanog sukoba izmeu pripadnika MUP-a ure Butorca i dva naoruana daljska dragovoljca. U meusobnoj pucnjavi oba su srpska ekstremista ozlijeena, a Butorac se sklonio u jednoj kui. Iz kue u kojoj je prethodno bila sklonjena, Srbi su izveli urinu suprugu Zoricu i poslali je na lokaciju gdje se nalazio njezin suprug sa zadaom da ga pozove na predaju. Butorac je rekao da e se predati ali
58
Naputanje ognjita
Informacija o angaovanju JNA kod Dalja 01.08.1991. godine / Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu, 12.08.1991. Ispred PP Dalj jedinica je stigla u 9,30 asova. Upuen je ultimativni zahtev svima da odmah prekinu sa vatrom i da se povuku. Ovaj zahtev jedinice prihvatile su sve snage koje su se nalazile u neposrednoj blizini (ukljuujui i snage MUP-a i naoruane metane). Zahtev nisu prihvatila lica koja su se nalazila u Policijskoj stanici, ve su otvorila vatru po jedinici JNA. Nakon toga, komandir jedinice ultimativno se obratio licima u policijskoj stanici da prekinu sa vatrom ili e na istu odgovoriti svim raspoloivim sredstvima. Kako zahtev nije prihvaen, otvorena je vatra iz tenka po zgradi ispaljivanjem 3 granate. Pripadnici JNA su nakon prekida vatre uli u Policijsku stanicu koja je bila znatno oteena, ne samo od dejstava JNA, ve i od vatre naoruanih metana.
(Izvor: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata)
iskljuivo pripadnicima JNA, smatrajui kako e mu to donijeti sigurnost od zlostavljanja ili ubojstva. Butorac je uzdignutih ruku i bez oruja krenuo ulicom do raskra gdje je netko glasno viknuo njegovo ime. U tom je trenutku jedan od pripadnika TO iz Borovog Sela spalio dva duga rafala iz automatskog oruja prema Butorcu. Na udaljenosti od oko 10 metara nalazio se tenk JNA na ijem se vrhu kupole nalazio porunik koji nije nita poduzeo kako bi sprijeio i sankcionirao ovakvo ponaanje.
Etniko ienje
Tijekom tog istog dana, 1. kolovoza 1991. navedene jedinice otpoele su sa tzv. ienjem ulazei nasilno u privatne kue mjetana nesrpskih obitelji, opravdavajui to ciljem pronalaska pripadnika braniteljskih formacija. Tijekom dana i noi ubijali su civile, zarobljavali mjetane te ih odvodili u zatvor u Borovu Selu. Nekoliko dana kasnije zarobljenici su vraeni u Dalj i premjeteni u zatvorski prostor pod kontrolom novooformljene TO Dalj u prostoru tzv. Doma kulture. Na toj lokaciji zarobljeno civilno stanovnitvo zlostavljano je pod optubama da su pomagali pripadnicima braniteljskih formacija.
Dana 1. kolovoza 1991. u kasnim poslijepodnevnim satima skupina mjetana Dalja, veinom Hrvati, odluili su napustiti Dalj zajedno sa jo jednim dijelom branitelja i krenuli su prema Osijeku izaavi na prometnicu DC-213. Pored eljeznike stanice u Dalju zaustavila ih je skupina naoruanih vojnika JNA u pratnji nekoliko oklopnih vozila i zadrala ih na toj lokaciji u sve do jutra 2. kolovoza 1991. Toga dana u prijepodnevnim satima JNA je s mjetanima organizirala prijevoz prema Osijeku i Srbiji, dajui mjetanima odluku na koju stranu e otii. Jedna skupina mjetana i branitelja presvuenih u civilnu odjeu uputila se prema Osijeku. Dolaskom u mjesto Bijelo Brdo autobus su zaustavili naoruani srpski ekstremisti iz tog mjesta i iz autobusa izdvojili mukarce za koje su pretpostavljali ili znali da su branitelji ili pripadnici njihovih obitelji. Izmeu ostalih Damir Huber, Tomislav Kili i Damir Huljevi. Vei broj tih mukaraca upuen je autobusom natrag u Dalj gdje su ih doekali naoruani pripadnici TO Dalja i Prigrevice. Po dolasku u Dalj u autobus su ula dva pripadnika TO Dalj, izdvojili Dragu Kovaliju i odveli ga u tzv. Dom kulture koji su na koritenje preuzeli naoruani dobrovoljci Dalja. Nakon toga, izdvojili su jo osam zarobljenika: eljka Lovria, Rudolfa Lovria, Dragutina Pavoevia, Dalibora Pruinaca, Tomislava Kovaevia, Maria Lazara, Antuna Antunovia i Daniela Pavia. Jedan od naoruanih mjetana Dalja srpske nacionalnosti odveo ih je do lokacija na kojima su se nalazila mrtva tijela branitelja i civila, kako bi njihova tijela premjestili sa lokacija gdje su ubijeni. Koristei traktor s prikolicom, zarobljenici su trupla odvezli na katoliko groblje u Dalju gdje su pokopani. Tijela koja nisu bila pokopana stajala su tri dana na groblju sve do dolaska hladnjae kojom su ih prevezli u Osjeku bolnicu na obdukciju. Petog kolovoza 1991. iz zatvora pod kontrolom pripadnika TO Dalj civili Ante Perkovi, Nikola Kova, Stjepan Peni, Franjo Kovalija i Drago Kovalija odvedeni su u neposrednu blizinu pravoslavnog groblja gdje su tijekom prijepodnevnih sati natjerani da kose travu. Istoga dana Srbi iz Prigrevica ubili su ih, a njihova su tijela pokopali nedaleko od pravoslavnog groblja.
59
Srpska dobrovoljaka garda pod zapovijedanjem Arkana

Iako je prema nainu postupanja pripadnika JNA i dobrovoljakih jedinica jasno kako je TO Dalj formirana ve tijekom 1. kolovoza 1991., vano je napomenuti da je 6. kolovoza 1991. u mjestu odolovci, tada pod privremenom okupacijom JNA i drugih postrojbi, odran sastanak na kojem je ureena zapovjedna struktura TO Dalj, kao i druge formacije okupiranog podruja. Tada se u sustav TO na privremeno okupiranom podruju ukljuuje i jedinica oformljena od strane Resora bezbednosti MUP-a Srbije pod nazivom Srpska dobrovoljaka garda koja kasnije naziv mijenja u Tigrovi pod neposrednim zapovijedanjem eljka Ranatovia zvanog Arkan.
Kaznene prijave:
Tijekom devedesetih godina podnesen je itav spektar kaznenih prijava vezanih za oruanu pobunu, terorizam i ostala kaznena djela Srba na tom podruju. Meutim, Zakonom o oprostu, svi poinitelji ekskulpirani su od odgovornosti. U dravnom interesu smatralo se da e to omoguiti
reintegraciju tog podruja i suivot ljudi na tom podruju. A odluka je donesena na najviim razinama. Jedina optunica koja je ostala aktualna jest ona iz 1991. godine koju je upanijsko dravno odvjetnitvo uputilo upanijskom sudu Osijek. Vaea optunica iz listopada 2001. godine podignuta je protiv 22 osobe koje su optuene da su poinile kaznena djela. Protiv dvije osobe sudski postupak je zavren te su oni pravomono osueni. Protiv jedne osobe sudski postupak je jo uvijek u tijeku. Takoer je utvrena odgovornost Enesa Tase zapovjednika tadanje 51. MB da je bio zapovjedno odgovoran (ne neposredni izvritelj) kojem su bile podreene sve jedinice koje su poinile zloine. Kaznena prijava protiv Enesa Tase ltrirana je, provjerena kroz sudsku istragu i zavrena. Optunica je pravomona. Sve aktivnosti koje su obuhvaene u kaznenoj prijavi vojnog su karaktera, a odnose se na 1. kolovoza 1991., iako je kaznena prijava za njegovu zapovjednu odgovornost upuena za kompletan spektar dogaanja do 30. studenoga 1991. godine.
Sjeanja: Vinka Glibui, supruga ubijenog policajca Josipa Glibuia

Nakon rada u Zagrebu i Osijeku, policajac Josip Glibui dobio je premjetaj u PP Dalj. Nedugo nakon dolaska u novom mjestu stanovanja upoznao je svoju buduu suprugu Vinku. Ubrzo su se vjenali, zapoeli zajedniki ivot i dobili sina Domagoja. U Dalju su kupili staru kuu, u ijem su dvoritu te 1991. planirali gradnju nove kue za koju su ve kupili graevinski materijal. Ipak, njihovi se planovi nisu ostvarili. Do kobnog 1. kolovoza Vinka se ne sjea nikakvih konkretnih dogaanja u Dalju, osim politikih previranja. Jedne se scene Vinka prisjea kao da je bila danas: Neposredno prije dogaaja u Borovom Selu, kad sam se vraala sa suprugom od njegovih roditelja, u tom sam mjestu ispred Opine po prvi puta vidjela etnika uniformi, sa dugakom bradom, koji je sjedio na stolici drei puku. Bila sam okirana. No, prvi dogaaj koji nas je zaista sve uznemirio bio je masakr policajaca u Borovom Selu, pria Vinka. Za to vrijeme u Dalju su Srbi imali uigrane scenarije koje su radili kako bi napravili pomutnju meu mjetanima. Moja susjeda, srpske nacionalnosti, s kojom sam bila jako dobra jednog dana me nazvala i sva uznemirena rekla mi da ne zna to da radi. Nazvali su je na telefon i rekli joj da se mora spakirati i odseliti jer ustae napadaju sa svih strana. Rekla sam joj da su to besmislene prie gluposti i da doe kod mene ako se boji. Srbi su imali i scenarije s prijevozima mjetana do kua. Izlazili su u Bogojevo na bogojevaki most, preko Bake Palanke i onuda se vraali natrag kako bi simulirali agresivan odnos Hrvata prema mjetanima srpske nacionalnosti i tako ih uplaili. Vinka ni sama nije vjerovala da e se dogoditi ono to je uslijedilo.
60
Vinka Glibui
Nekoliko dana prije 1. kolovoza, Josip i Vinka svog su trogodinjeg sina ostavili kod bake i djeda u Ivankovu, odakle je Josip rodom. Tada 26-godinja mlada ena, u to se vrijeme angairala pri Crvenom kriu i prvoj pomoi koja je bila smjetena u zgradi tadanjeg vrtia u Dalju. Prisjea se da se tog 1. kolovoza pucalo na navedeni objekt iz okolnih srpskih kua. Njen suprug bio je u postaji, odnosno ispred postaje na strai, kad su poeli neredi. Ono to je kasnije ula jest da je Josip izvodio suprugu policajca i njihova dva sina koji su ivjeli na gornjem katu PP, iz postaje, sa bijelom zastavom. Pucalo se itavu no, a oko 10 sati sve je utihnulo. Naveer, 1. kolovoza, nekoliko grupa Hrvata okupilo se kod jedne kue. Uzeli smo nekakvu plahtu i na njoj nacrtali crveni kri te tako krenuli kroz ulice, a nai ljudi putem su nam se pridruivali. Skupilo nas se oko 200 - 300 s namjerom da krenemo prema Aljmau. Bilo nam je reeno da e nas pokupiti nekakav brod, meutim nisu nas pustili. Kod eljeznike stanice zaustavila nas je JNA i rezervisti i sve nas pretresli. itavu no i sljedee jutro drali su nas u kanalima punim vode uz cestu. U meuvremenu su dolazili etnici iz Bijelog Brda pregovarati s ocirima. Tek su nas u podne odluili pustiti. Rekli su nam da e nas pustiti ukoliko uspijemo sami sebi organizirati nekakav prijevoz. Tako smo izmeu sebe imali dva vozaa autobusa koji su otili pokupiti svoje autobuse. Nas preko 100 utrpalo se u svaki
autobus. No, rekli su nam da ne moemo u Aljma jer je on takoer blokiran. JNA nam je s oklopnim vozilom inila pratnju. Prvi autobus u kojem sam se i ja nalazila pustili su kroz Bijelo Brdo, drugi nisu. Nas su iza Bijelog Brda iskrcali i pustili da idemo. Iz drugog autobusa iskrcali su sve koji su etnicima bili poznati, veinom gardiste i pripadnike ZNG-a. Moji su roditelji izali okolnim putem, kroz Srbiju. S obzirom da su Srbi na granici imali popise svih policajaca, ja se, kao supruga jednog od njih, nisam usudila izai. Tek sutradan, kad sam uspjela doi do Osijeka, saznala sam da je moj Josip ubijen, prisjea se ova ena sa suzama u oima. Nekoliko dana morala sam ekati da se mom sinu izradi putovnica. Nakon toga otili smo u Njemaku kod kumova, a iz Njemake u Belgiju gdje smo do 1992. godine ivjeli kod Josipove sestre. Ni sama nisam vjerovala da e se to dogoditi, nisam vjerovala da u tako dugo biti u izgnanstvu. itavo sam vrijeme mislila da e sve to zavriti za nekoliko dana. Po povratku u Osijek, u listopadu 1992. poela sam raditi u PU.
Neije su sudbine jednostavno suene da ne budu sretne

Domagoj je odrastao i krenuo u medicinsku kolu za zioterapeuta. U treem razredu, 2006. godine teko se razbolio i dobio karcinom limfnih vorova. Iako je bio na dvije transplantacije, nije uspio preivjeti. Neije su sudbine jednostavno suene da ne budu sretne. - objanjava ova hrabra ena tjeei nas i sebe. Mom je sinu u koli predavala jedna asna sestra kojoj je on puno priao o meni. Ona ga je jako voljela i nakon njegove smrti jako smo se zbliile. Puno mi je pomogla u najteim trenucima. Niti nakon povratka u Osijek, niti nakon ekshumacije voljenog supruga 1998. godine, Vinka se nikada nije raspitivala o detaljima smrti, kojeg i danas spominje kao moj Josip jer joj svako dodatno saznanje i podsjetnik nanosi jo vee rane. Poslije Josipove smrti Vinka se vie nikad nije udavala. Po prirodi nisam slabi ni pesimist. Mogu rei da mi vjera pomae hodati kroz ivot. ovjeku koji ne vjeruje u nita puno je tee,zakljuila je Vinka
Nikolina GOTAL Fotograje: Ivica Lajtner Arhiv HTV-a
61
UDOBNA IM BUDI Na mladom stablu ivota umro je jedan cvijet, za one to plau za njime umro je jedan svijet. Zato molim za one to vie nisu s nama, dadoe mladost, ivote da bolje bi bilo nama! Ne daj da zaborav padne, na rtve taj mladi svijet, u riznici due tvoje poiva i moj cvijet! O svetoj slobodi tvojoj svoje je snove snio za te je ivot dao jer ti je prijatelj bio! Udobna im budi Croatio mati, s ljubavlju ih zagrli u krilo! Da su oni sada ovdje meu nama vjeruj tebe, tebe ne bi bilo! Veljko Mandi U spomen naem sinu Mariju Mandiu (03.03.1971 -12.11.1991.) i svim poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu majka Ana i otac Veljko
DRAGI TATA... Otiao si, otiao si putovima dalekim i Stazama koje vode u beskraj, Daleko su te staze, ali opet preblizu moje due Da bih te zaboravio, preblizu... ivim iz dana u dan s mislima na tebe ivim za ljude koji me vole Vole onakvog kakav jesam. I to je razlog zbog kojeg ekam novu zoru, novi izlazak arkoga sunca. Uasno boli pomisao na tvoje njene ruke Na tvoje prekrasne oi, na tvoj istinski osmijeh. Nisi doivio da elja svoje sijede kose, da parkom ponosno eta sa svojim unucima da ih grli, da ih ljubi...onako kao to si mene ljubio, tata. Nisi doivio godinjice svoga braka, Roendane svoje voljene... Nisi tata doivio moju priest, krizmu, 18. roendan, Roendan kojemu se svako mlado bie posebno veseli. Jednostavno su te oteli iz moga zagrljaja i moga ivota. Zna, tata, prolost je za druge ljude... Ljude kojima osjeaji vremenom utihnu. Ali za mene ona ne postoji... Trenutak kada su te poloili u svetu zemlju Za koju si krv prolio... I onda kada sam sretan i onda kada sam tuan. I onda kada me sve vue k tebi... Taj trenutak ivi neprestano u meni... Moja bol zbog tebe, tata, je toliko velika da... Da joj lijeka nema...ranjenom se srcu pomoi moe Ali slomljenome nikada... Idem sada tata, odlazim iz prostorija svojih misli Iz prostorija u kojima osjeam mir i spokoj, Osjeam tvoju blizinu... Odlazim nazad u svijet, meu ljude, meu zavist i zlou... Ali znaj dragi moj tata, iako si mrtav ti ivi i dalje, U mojim molitvama, u mojim pjesmama... Kreimir imi Kreimir imi, sin poginulog hrvatskog branitelja Gorana imia iz Slavonskog Broda
62
Policija u Domovinskom ratu
63

Policija U Domovinskom Ratu

Diunggah oleh

Informasi Dokumen

Judul Asli

Hak Cipta

Format Tersedia

Bagikan dokumen Ini

Bagikan atau Tanam Dokumen

Opsi Berbagi

Apakah menurut Anda dokumen ini bermanfaat?

Apakah konten ini tidak pantas?

Hak Cipta:

Format Tersedia

Policija U Domovinskom Ratu

Diunggah oleh

Hak Cipta:

Format Tersedia

MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA

POLICIJA U DOMOVINSKOM RATU 1990. - 1991.

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Prilog Policija u Domovinskom ratu MUP 42

Ministarstvo unutarnjih poslova RH

MUP, Kabinet ministra, Odjel za odnose s javnou, 10 000 Zagreb, Vukovarska 33

Nikolina Gotal, Biserka Lukan, Marija uul

Ivica Lajtner, Arhiv HTV-a

AKD, Zagreb, Savska 31

Sjeanje na dane ponosa i slave

Bili smo prvi

Tomislav Karamarko T omislav K aramarko o poslova RH ministar unutarnjih p oslova R

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Prvi hrvatski redarstvenik

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Povijesne okolnosti u kojima su se okupili Prvi hrvatski redarstvenici

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Vi ste zaetak, samo srce braniteljske buktinje

Udruga Prvi hrvatski redarstvenik

Sjeanja: Bili smo odabrani da iznesemo teret stvaranja hrvatske drave

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Antiteroristika jedinica Luko

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Udruga ATJ Luko 90

ATJ Luko danas

Sjeanja: Invictis, victi, victorus - Nepobijeeni, pobjednici, onima koji e pobjeivati

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Josip Jovi - prva rtva Domovinskog rata

Srpski ekstremisti odrali miting istine na Plitvicama

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Redarstvena akcija Plitvice i pogibija Josipa Jovia

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Suborci o pogibiji Josipa Jovia

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Borovo Selo, 2.svibnja1991.

Masakr dvanaest redarstvenika

Policija u obrani Vukovara

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Borovo Selo, 2.svibnja1991.

Akcija spaavanja hrvatskih redarstvenika

Za masakr jo nitko nije odgovarao

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

U obrani Vukovara sudjelovalo preko 700 policajaca

eljko Bartolin: Bili smo opkoljeni sa svih strana

Borovo Selo, 2.svibnja1991.

Boko Cri - Kurtanjek: Kad su me zarobili, uslijedila je prava kalvarija

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Boko Cri - Kurtanjek

Borovo Selo, 2.svibnja1991.

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Stevo Culej jo uvijek trai pravdu za poginulog brata

Borovo Selo, 2.svibnja1991.

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Struga Banska, 26.srpnja1991.

Velika bitka o kojoj se malo govori u hrvatskoj povijesti

Teroristika akcija aoka

Policija u Domovinskom ratu 1990. - 1991.

Struga Banska, 26.srpnja1991.

Dom zdravlja Dom smrti