Anelika u novom svijetu

A An nn ne e i i S Se er rg ge e G Go ol lo on n
0 07 7. .
A AN N E EL LI IK KA A U U N NO OV VO OM M S SV VI IJ JE ET TU U



SADRAJ

PRVI DIO: PRVI DANI ................................................................. 4
01. Karavana na nepoznatoj stazi ............................................................. 5
02. Anelika razmatra svoju ljubav Domaa scena u umi .......................... 15
03. Trenutna arolija Neto se kree izmeu lia ..................................... 18
04. Susret sa kornjaom Prvi znak Irokeza ............................................... 20
05. Crkvena pjesma usred noi ................................................................. 25
06. "Demonka iz Akadije"......................................................................... 28
07. Napad kod Sakoosa ........................................................................... 29
08. Dolazak u Katarunk Doek grofa Lomnie-Chamborda .......................... 37
09. Drskost porunika Pont-Brianda Netko na Anelikinom prozoru ............. 44
10. Anelika ide u obranu svoje kobile Wallis ............................................. 48
11. Napeopounano zbog Anelike postaje mokouchano ................................ 49
12. Svijetlee oi vrebaju Aneliku u mraku ............................................... 58
13. "Sreom, naa tijela se slau" ............................................................. 61
14. Anelika sanja znakoviti san Peyrac razmilja ..................................... 64
15. Pouda u dvoritu Korespondencija grofa Lomnie-Chamborda.............. 66
16. Neugodnosti gospodina de Pont-Brianda ............................................... 71
17. Cantor, "veliki ratnik svoje vrste" Peyracovi osjeaji prema Honorini ...... 73

DRUGI DIO: IROKEZI .................................................................. 76
18. Razgovor sa Tahoutaguete, zamjenikom poglavice, Onoatageza .............. 77
19. "Ubit u bijelu enu" .......................................................................... 82
20. Anelikin nestanak ............................................................................ 84
21. Florimondov bode Opasnost vreba .................................................... 85
22. Outtake, poglavica Mohawka Razgovor o miru s Irokezima ................... 86
23. Pregovori u problemima zbog jednog djeteta ........................................ 91
24. Neoekivani posjet Irokekih poglavica................................................. 95
25. "Oni e otii" ..................................................................................... 98
26. Olupina na dnu oceana ....................................................................... 99
27. Swanissit, stari Seneka ...................................................................... 102
28. Sudbonosna no u Katarunku Ozlijeeni grof Peyrac ........................... 103
29. Anelikin ogrta spaava jedan ivot .................................................... 104
30. arobni dvoboj ................................................................................. 110
31. Obrana Katarunka ............................................................................. 112
32. Cijena krvi ........................................................................................ 114
33. Proroka vizija Irokekog poglavice...................................................... 126
34. "Raspolai, o Gospode, danima naeg ivota..." ..................................... 127
35. "Ona je mrtva" .................................................................................. 129

TREI DIO: WAPASS0U .............................................................. 131
36. Karavana oajnika Pojava Kuassi-Ba .................................................. 132
37. Gostoljubivost Wapassua, Srebrnog jezera ........................................... 134
38. Pripreme za zimu Savez s indijancima-metallaksima ............................ 137
39. Zloslutna Anelikina proroanstva Ohrabrujue ispovijedi ..................... 142
40. Ljubavno sklonite ............................................................................. 146
41. Snijeg Eli Macollt u svom vigvamu .................................................. 147
42. ivot u zimi ..................................................................................... 149
43. Anelika - novi brija-kirurg ............................................................... 152
44. Anelikini "Bezazleni" ......................................................................... 155
45. "Tuinci" i "Pogibeljni" ........................................................................ 159
46. Dama sa Srebrnog jezera ................................................................... 161
47. Uenje autohtonog jezika Ljubavno posredovanje ............................... 163
48. Zaruke Elvire i Malapradea Mudra razmiljanja grofa Peyraca ................ 168
49. Odvanost zavodljive sirene ................................................................ 170
50. Zagonetni dolazak porunika Pont-Brianda ........................................... 173
51. Tajni planovi izaslanika ...................................................................... 177
52. Pont-Briand gubi glavu zbog Anelike ................................................. 180
53. Ljubomora Pomirenje na "Otoku ljubavi" ............................................ 184
54. Anelika iznenaena muevim odlaskom .............................................. 190
55. Peyrac i Florimond mariraju na snijegu Izazivanje
Anelikinih neprijatelja....................................................................... 191
56. No ispovijesti izmeu oca i sina ......................................................... 194
57. Pont-Briand bjei po snijegu ............................................................... 197
58. Oajnike objave Pont-Brianda ........................................................... 200
59. Angelica plae zbog muevljeve odsutnosti ........................................... 202
60. "Ubit u svakoga tko pokua da mi vas otme" ....................................... 206
61. Povratak Nicolasa Perrota Pripreme za no Sveta tri kralja .................... 207
62. Prolazni kralj Podjela boinih darova ................................................ 211
63. Boji dar .......................................................................................... 214
64. Anelikin predosjeaj ......................................................................... 216
65. Traenje duhova ................................................................................ 217
66. Jezovito otkrie u noi Sveta tri kralja Nepodnoljiva napetost .............. 220

ETVRTI DIO: PRIJETNJA ........................................................... 225
67. Eli Macollet otkriva bolesne Indijance ................................................. 226
68. Sumnja na maligne bolesti Padre Massrat, jezuta .............................. 229
69. Smijean incident, unato tragediji ...................................................... 231
70. Borba protiv bolesti Novi projekti - istraivanje Mississipija ................... 233
71. Anelikina karizma na veerima u Wapassou ........................................ 238
72. Zabrinutost oca Masserata .................................................................. 240
73. Angelica demonstrira vjetinu pucanja Nejasna razmatranja
baruna d'Arrebousta .......................................................................... 242
74. Poruka Oca d'Orgevala grofu Lomnie-Chambordu ................................ 247
75. Unutarnja muka Lomnie-Chamborda .................................................. 250
76. rtvovanje konja ............................................................................... 252
77. Zastraujue otkrie grofa Lomniea .................................................... 253
78. Vizija sestre Madeleine Anelika izbaci nepoeljne goste ....................... 256
79. Lomnie i D'Arreboust razmiljaju o svojim grijesima prema Aneliki ....... 258
80. Anelika oprata Grupe naputaju utvrenje Izaslanici se
vratili u Quebec ................................................................................. 259
81. Anelikin umor Bolest Overnjanina Covisa .......................................... 262
82. Novo iskuenje Goli Irokeani ........................................................... 265
83. Prijateljska gesta Irokeza ................................................................... 269
84. Angelica i njezina wampum ogrlica ...................................................... 272

PETI DIO: PROLJEE................................................................... 274
85. Honorina nasuprot Cantora Abenakisi i njihovi britanski zarobljenici ....... 275
86. Trijumfalni dolazak plaenika .............................................................. 289
87. Nakon ljubavne ekstaze, planovi za novu ekspediciju ............................ 292
88. Anelikina srea i Peyracov strah: "Hrabro naprijed" .............................. 294



























PRVI DIO

PRVI DANI
1.
KARAVANA NA NEPOZNATOJ STAZI
- Sad smo ipak zajedno!
Ta je misao salijetala Aneliku. Da li je izvirala iz dubine njezine due - u tom se
trenutku osjeala nesposobnom za bilo kakvu misao - ili je to bio kakav vanjski
prizvuk poput zujanja komaraca i muha, ne bi mogla rei. To se javljalo, gubilo,
ponovo dolazilo, nije poputalo, nestajalo... - Sada smo ipak zajedno!...
Usredotoivi svu svoju panju na to da odri hod svoga konja na strmenitoj stazi,
Anelika nije pridavala osobito znaenje toj misli.
Sad smo zajedno!... Sad smo zajedno!...
Ta se misao javljala jednom kao glas sumnje, jednom opet kao tvrdnja. Jedan je
glas imao prizvuk straha, drugi prizvuk radosti. I kroz sve to provlaio se stalno
umoran korak njezinoga konja.
Mlada ena koja je toga jesenskoga dana prolazila na konju ispod rujnog javorova
granja amerike ume imala je na glavi veliki muki pusteni eir sa zadjenutim
perom, pod kojim se iskrile bistre oi poput izvorske vode. Da ouva svoju kosu
od praine, prekrila ju je platnenom enskom kapicom. Na nogama je imala
jahae izme, koje su joj dopirale do koljena, a rado ih je posudio njezin sin
Cantor. Zbog snanog stezanja rukama, koa je na uzdama bila mlaka i omekala,
a prsti na zglobovima ruku bijahu blijedi jer se stalno naprezala; da usmjeri konja
ravno prema vrhu i sprijei da se ne osvre prema dubokom zjalu prodoline koja
mu je bila s lijeve strane. inilo se da ga mrana dubina i jeka privlae i plae. Da
li je bio uznemiren zbog provalije ili uma gorske bujice koja je draila njegovu
e?
Bila je to izdrljiva, krasna ivotiinja, koja je ve na poetku puta izgledala posve
zbunjena zbog napornog hoda koji je morala izdrati. To je bilo sasvim razumljivo,
jer nita manje nije odgovaralo plemenitom soju konja od tih krivudavih staza
koje su se od doline vijugavo protezale, jedva raspoznavale meu drveem, gubile
preko sasuehih ledina ili movara, nestajale u rijekama koje je trebalo satima
gaziti kad bi uma bila previe neprohodna; ili su prolazile vrhove, iznenadno
ponirale u ponore, kako biva s pjeakim stazama kojima prolazi ovjek kada eli
stii najkraim putem i pri tome ima posla samo sa svojim golim nogama, ali ne
sa dragocjenim nogama jednoga konja. Staza kojom su prolazili bila je prekrivena
suhom i klizavom travom koja je bila izblijedjela od sunane ege. Pod snanim
konjskim kopitima trava se svijala. Anelika je vrsto zadravala konja, smirivala
ga i blagim pritiskom prisiljavala da ide naprijed. Sada ga je poznavala i nije se
bojala da nee sluati kad ustreba. Konj e raditi ono to ona bude htjela, drugo
je pitanje da li e ona naveer biti posve slomljena od silna naprezanja.
Sve su vie odmicali i pribliavali se vrhu. Tamna udubina prodoline, obrubljena
utim, i rujnim kronjama iznad vodopada, sve se vie suavala pri kraju te se
inilo da nestaje, iezava izmeu dviju sttmenitih strana, i naposljetku se
pretvarala u neku vrstu platoa nad kojim je strujao lagani vjetar donosei miris
smole.
Anelika duboko udahne.
Pred njom se prostirala uma etinjara. Borovi, plavetni cedri, u gustim redovima
isprepleli svoje granje. Smaragdno zelenilo i sinje plavetnilo prelijevalo se u
tamnim i svijetlim nijansama, a vrhovi stabala bili ukraeni bokorima, kitama i
girlandama stvarajui neku vrstu ipkaste tapiserije - sa bezbroj zelenih tonova.
Opet se pojavilo kamenito tlo sa nazubljenim tvrdim kriljevcem po kome su
konjska kopita zvuno udarala.
Anelika popusti uzde i opusti koljena kojima je stezala slabine ivotinje. Misao se
uporno vraala s osvjeavajuim dakom povjetarca.
- Istina je, mi smo ipak zajedno!
Zastade, kao da se budi iza sna, i zau odjek te misli. Trgnu se, uspravi i
pogledom preko karavana potrai jednu siluetu.
Na elu karavane jahao je on, grof Joffrey de Peyrac, veliki, vjeiti putnik,
pustolov dvaju svjetova, ovjek tragine sudbine, koji je upoznao veliinu i bijedu,
a sada jae zamiljeno, stupa naprijed, a iza njega njegova eta; jae zamiljeno,
s nekom uzvienom neprisiljenou, koja je katkada izgledala nesvjesna, ali uvijek
sigurna.
"Nikada neemo proi ovuda", mislila bi esto Anelika kad bi se nala pred
kakvom zaprekom. "Joffrey ne bi smio..."
A onda bi jedan za drugim, jaha za tragaem, nosa za jahaem, krenuli kroz
kakvu ikaru poput lovakog psa, kroz kakvu sutjesku ili preko rijeke, nepoznate
movare, kroz nepoznatu goru nad koju se ve spustio mrak.
Prolazili bi, napredovali i na kraju nali izlaz, obalu, sklonite preko noi. Svaki bi
se put inilo kako je to nemogue, a ipak bi uspjeli. Joffrey de P.eyrac nikada nije
govorio o tim iznenaenjima. On ih je pripremao kao da se to samo po sebi
razumije. Anelika se jo uvijek pitala da li on zaista znae kamo ide, ili ih puki
sluaj vodi u sretnu luku. Ve su se bezbroj puta morali izgubiti, poginuti. Ali
poginuo nije nitko. I nakon tri tjedna svi su se lanovi te male karavane, koja je
posljednjih dana mjeseca rujna krenula iz Gouldsboroa, pomirili sa svojom
sudbinom, izloeni, kao obluci valovima bujice, nesmiljenoj i nepreglednoj umi,
preplanula lica, oaju okupanih arkom svjetlou, plavetnilom modrog neba koje
se naziralo kroz arobni kaleidoskop zelenila. Njihova je odjea upijala opojne
mirise ume i jeseni, smole i malina. Na toplini pozne jeseni, u ranim jutarnjim
satima, dizala se para iz jezera ostavljajui povrinu blistavom i prozirnom, a
pucketanje umskih suharaka daleko se ulo.
Kad bi veernja svjeina naglo i gotovo neoekivano nadola, britka bi hladnoa
najavljivala zimu, mada je bilo jo mnogo zelenog drvea koje je istom poelo
utjeti. Kao nekim udom iskrslo bi tada zaklonjeno mjesto prikladno za
logorovanje. Da rastjeraju komarce i imie, zapalili bi vatre. S izvanrednom
spretnou Indijanci bi nasjekli meu raslinstvom duge motke. Ve nakon pola
sata mogli su se na istini vidjeti zabodeni kolci koji su sluili kao podloga za krov
od brezovih ili od velikih brestovih kora koje su bile naslagane jedna do druge
poput crepova. U poetku se Anelika pitala kako su mogli za tako kratko vrijeme
"dii" sa stabala te ploe od kora. Poslije je primijetila kako Joffrey de Peyrac alje
naprijed ekipu sa zadatkom da prokruje put, a kadto i zacrtava, i da se
naposljetku pobrine za konaenje. Dogodilo bi se ponekad da nitko na dolazitu ne
doeka karavanu, ali bi onda, poput psa koji spretno pronae kost, nekoliko ljudi
krenulo po tamnim zakucima ume da odande donesu naramke mahovine, ili bi
opet odvaljivali kamenje s ulaza kakve spilje gdje bi nali skrovita dobro
snabdjeveno brestovim korama, koje su tu bile pripremljene za putnike, i kakvu
zalihu zakopanog kukuruza.
To je bilo primitivno, ali sasvim dovoljno. Za tri bijele ene, Aneliku, gospou
Jonas, njezinu neakinju i troje djece koja su bila s njima, podigao bi se platneni
ator. Tlo bi prekrili jelovim granjem i medvjeim krznom koje je sluilo i za
pokrivanje. U takvom sklonitu bilo je toplo i dobro se spavalo, ukoliko ovjek nije
bio navikao na jastuke i perine, to se ne bi moglo rei za Aneliku i njezinu
kerku iji je pustolovni ivot upoznao neudobnija odmaralita.
Postojano lijepo vrijeme olakavalo je putovanje. Barem nisu morali suiti odjeu
od kie. Lov i ribarenje svake su im veeri pruali tenu hranu s redovitim
dodatkom dvopeka i slanine koja je donesena s "Gouldsboroa."
Kako su odmicali dani i tjedni, tako im je njihovo oprezno nastupanje postupno
donosilo sve straniji umor. Anelika ga je posebno osjetila toga jutra kada su
kopita njenoga konja udarala po kamenitom tlu od ega se irila jeka. inilo se da
tu jeku pojaavaju siva debla borova i da to jo vie istie nijemu utnju koja je
vladala na njihovu putu. Primijetila je da ve nekoliko dana ne uje Cantorovu
gitaru, ni vesele glasove Maupertuisa i Perrota, koji su meusobno dobacivali ale
i dijelili savjete. Svatko je iao bez rijei. Bila je to posljedica napora ili nagonsko
lukavstvo ugroenih bia koja se na svakom koraku uvaju ili nastoje da nita ne
misle. Ujutro je Honorina izrazila elju da jae iza Anelike. To je bilo prvi put
otkako su krenuli. Do tada je ona bila u drutvu jahaa koji su je rado pnihvatali
jer ih je zabavljala. ak su je Indijanci nosili na svojim zamazanim ramenima, a
ona bi s njima vodila, kako je mislila, vrlo zanimljiv razgovor.
Danas je eljela da bude sa svojom majkom. Anelika je osjeala da spava
oslonjena na njezina lea... Pri opasnim prijelazima dijete je moglo skliznuti. Ali je
Honorina bila odgojena na konju, cijelo je svoje djetinjstvo prosanjala na konju
jaui kroz ume, pa bi u snu nagonski stezala ruke oko majina struka.
Staza se gubila na sivom pjeanom tlu, pokrivenom borovim iglicama, te se po
toj barunastoj podlozi gotovo neujno stupalo. Dah disanja, kripa sedala i
lagano frktanje konja, koji su se branili od muha, mijealo se s vjetrom to je
prodirao kroz umu borova s jakim umom koji je podsjeao na um mora.
Pojavilo se visoko drvee. Svjetlosiva uspravna stabla, visoko izrasla, rastrla su
iroko granje s arhitektonskom savrenou. ovjek bi pomislio da ih je zasadila
ljudska ruka. Neodoljivo se nametala misao na katedrale, na velike vrtove Ile-de
Francea i Versaillesa.
To je bio vrt divlje prirode koji je nastao po surovoj volji vjetrova, tla i sitnih
sjemenki, i kojim su toga dana, prvi put od njegova postanka, odjekivali konjski
koraci. Ponosni borovi Amerike promatrali su prolazak konja. Nikad ih prije nisu
vidjeli.
Konji su udisali mirisnu svjeinu. Osjeali su neobinost ovog prvog susreta s
divovima neistraenog svijeta, ali su, kao stvorenja plemenite engleske i irske
krvi, svladavali svoje bojazni.
Iz kronje jednog bora, padajui s grane na granu, dokotrljao se jedan od onih
okruglih i nareskanih plodova rastvorenih poput lopoa i obloenih bijelom
smolom. Od tog uma Anelika zadrhta. Konj posrnu i Honorina se probudi.
- Nije to nita - majka e.
To je rekla potiho. Sa stabala su ih promatrale vjeverice.
Proao je gotovo jedan sat to su jahali izmeu sivih kolona borova.
Tlo se poelo blago naginjati prema dolini, ali je jo uvijek bilo borova i jela. to
su se vie sputali, javljale su se breze i jasike s liem jo zelenim, te rujni
brijestovi, mrki hrastovi s krupnim liem smee ili rumenkaste boje, zatim itava
simfonija javorova, kakve Anelika jo nikada nije vidjela. Oni su jeseni davali
njene najljepe tonove, od boje meda i staroga zlata pa sve do rujne boje.
Malo prije nego to su zali meu rujno umsko raslinje, s lijeve im se strane
ukazalo neizmjerno obzorje oivieno tamnim planinama. Bile su to prve planine
koje su na dugom putu ugledali. Premda im se inilo da su do sada stalno silazili i
uzlazili, putnici su bili preli od mora samo prostranu Peneplaineu, ispresijecanu
usjeklinama to su ih izrovali tokovi voda i jezera.
Te planine nisu bile naroito visoke, ali ih je bilo mnogo i protezale su se u
beskonanost u blagim, izduenim linijama, plaviastim i sivim, da bi se na kraju
obzorja stopile sa lelujavom i njima slinom maglenom masom koja se gubila pod
nebeskim svodom. Odmah ispod njih pruala se dolina, ruiasta, pod lakom
maglenom koprenom. Bila je prostrana, tiha i spokojna, ali sasvim pusta.
Pogled na taj krajolik, koji joj je odjednom doarao razmjere svijeta u kome se
nalazila, posve je obuzeo Aneliku. Bila je tako potresena kao da je nakon mnogih
iluzija otkrila prave razmjere jednog gotovo neostvarivog pothvata. Pitala se da li
je ikada drugdje bila, da li je ikada ivjela meu drugim svijetom, meu drugim
enama, na Dvoru, u Versaillesu; je li mogue da na svijetu ima bunih i
naseljenih gradova, velikih naroda, nesuzdrljivih i nemirnih nacija. To nije mogla
zamisliti. Ovdje je bilo kao u prvim danima stvaranja svijeta, iskonske nijeme
materije: posvuda voda, zemlja, litice, oblaci i movare, lie i nebo. Za nju je sve
bilo obavijeno utnjom. Pala je zavjesa nad bunom komedijom prolosti, u kojoj
je proivjela svoju blistavu i osamljeniku sudbinu mlade ene, lijepe, poeljne i
ugroene. To je bilo kao da se crveni kazalini zastor ponovo spustio, a iza njega
se uo smijeh, cerekanje i ogovaranje.
Anelika se trgla, uspravila u sedlu, obuzeta nekim munim osjeajem: Umalo to
nisam zaspala, glupo je to, mogla sam slomiti rebra i povui za sobom Honorinu.
- Da nisi bolesna, Honorina, mila moja?
- Ne, mama.
- Sve je tako rujno...
Prolazili su kroz pravi grimiz, kroz umu javorova koje je jesen zaodjela rujem od
vrha do dna. Opalo je lie ve stvorilo gusti sag na zemlji. U mnotvu lia jedva
su se raspoznavala crna debla i granje koje je davalo ton cijelom tom arenilu.
Pod raskojem svjetlosti sve je dobivalo usijanu boju eravice i rumenu
prozranost crkvenih prozora. Tri su crnobijele svrake drsko i pomamno skakutale
s grane na granu kriei iz svega glasa.
- Ah! To su svrake... a meni se uinilo da ujem glas gospoe de Montespan.
Anelika se stala slatko smijati. Gospoa de Montespan, njezina suparnica iz
Versaillesa, bila je daleko i sjeanje na nju inilo se kao uzbudljiv ruan san, kao
prazna ljuska kakvog ploda koju moe prstima smrviti. Dvor, ljubav kralja Luja
XIV prema njoj, Aneliki. Zastor se opet spustio. Sve je to bila prolost. Daleko
sjeanje. A ispred nje pusto i ovaj ovjek koga je ponovo nala. Trebalo je sve
iznova poeti.
Neto slino osjetila je jednom kad je s Colinom Paturelom prolazila kroz pustinju
Magreba: odvajanje od itavog bia, kidanje sa vlastitom linou. Ali to nije bilo
isto, jer onda je bjeala iz pustinje, a Colin Paturel se naao na njezinom putu.
Pustinja kroz koju mora danas proi nema kraja, i ona je vezana uz ovjeka koga
ljubi. Sada su zajedno.
Ta misao u njoj i izvan nje iznenada ju je ispunila oprenim osjeajima:
smirenjem i nekom neizrecivom sreom, te ledenom i naglom jezom, kao kad
iznenadno ugleda ponor pred sobom. Bilo joj je kao da ju je stresla groznica i
svijest joj pomutila. Jeza je dolazila od onih rijei koje je ona nesvjesno izgovorila,
kao da je rekla kako je "vezana" i kako "pustinji nikada nema kraja". Promatrala
je svoje ruke kojima je drala uzde i jasno ih je vidjela: bile su fine i duge, i
mnogo ih je mukaraca ve poljubilo ne upoznavi snagu koju su skrivale. Ta joj
je snaga, koju je tokom godina stjecala, omoguila da danas barata tekim
orujem, da mijea tijesto ili da mika rublje prilikom napornih kunih poslova, i
da jae hirovita konja. Bile su to iste, prave njezine ruke, bez prstena, bez
ukrasa, njezine ruke!
Anelika je imala povjerenja u svoje ruke, najbolje njezine saveznice. No
svejedno se na asove osjeala umornom, slabom kao dijete. Kao da su joj srce i
duh bili slomljeni. Osjetljiva do krajnosti, ona se smijala i plakala, smuivala zbog
jedne rijei, radovala zbog druge, nesigurna, zbunjena i silno potitena bez ikakva
razloga - sve ju je to preplavilo kao to su tamo dolje, iznad doline, preplavili
gusti oblaci itav prostor i poeli prekrivati isto nebo.
Sve je to nadolo previe brzo. Sada je sve teklo previe sporo.
Hitro i munjevito prola je radost koju je osjetila onoga jutra kada je uzeo njenu
ruku i pred svima rekao:
"Predstavljam vam svoju enu, groficu de Peyrac."
Zanosna, a bolna kao udar munje bila je njezina ushienost u trenutku kada je
vidjela svoje ive sinove i osjetila njihovu prisutnost.
Snana i uabudljiva bila je radost one noi kada je njezino oporavljeno tijelo
doivjelo zanos enje.
Kao da ju je tada bio zahvatio i uskomeao neki vrtlog, kao da ju je obiljeio vreli
peat radosti, sree i svu je proeo. Ali se jo nije mogla osloboditi svoje
nekadanje linosti, one druge linosti, oeliene u tekoj patnji, linosti ene
obiljeene kraljevim igom, igom buntovnice. Zbog toga se ponekad osjeala
usamljenom i udovicom, s istim onim raspoloenjima koja su se nekad javljala.
U takvim trenucima stvarnost bi je teko pogaala i ostavljala zbunjenu i
zauenu.
- Ali to je injenica. On je prisutan. Mi smo zajedno.
Radost se mijeala sa strahom. inilo joj se da e se onesvijestiti.
Anelika je vie voljela polagano, usporeno razmiljanje, koje je odgovaralo
sporom i umornom hodu konja, nego vatreni i blistavi polet misli. Ne moe se rei
da je na ovom putu bilo opasnih prijelaza, ali je sve bilo neobino. Panja je uvijek
bila budna, ali je misao dremuckala, bila neodreena, kao da se nije htjela vinuti
dalje od ove uske staze, od njenih vijuga i naglih padova, od njenih oznaka i
mirisa; kao da nije htjela dalje od tih opipljivih i neposrednih oznaka kao to su
kamenii, lie, trava, koje je trebalo prijei ili otkloniti, i od onoga to je bilo u
njenoj neposrednoj blizini... a to znai nita, nita, i opet nita u nedogled, samo
utnja i mrtva zemlja pod pokrovom utavog lia.
- A ipak sam uvijek bila ive mate - mislila je Anelika. - Matala sam... prenosila
se u situacije i u tome tako uivala da sam se poslije toga vrlo teko prilagoivala
stvarnosti, razliitoj... i esto varljivoj. Ako ponem zamiljati da se iza ovog
beskonanog pirostranstva ume prua ogromna i neprijateljska pustinja, ve
unaprijed u svisnuti... Samo treba ekati i otkriti to uistinu znai ovaj kraj, i ne
misliti. Ah, to rumenilo!... - aptala je Anelika kimajui glavom. - Moe li ovjek
uope zamisliti ovakvu velianstvenost? Moe li je samo u snu doivjeti? - mislila
je ona zanesena i privuena osjeajem nekog neodoljivog divljenja koje joj je
priinjalo gotovo nadnaravni uitak. irila je oi, opijala se tim blistavim bojama
gdje su se svjetlo i sjena natjecali da i najblaim nijansama dadu sjaj dragulja. Na
bronanoj pozadini umskog raslinja pomijeanog sa crnim plodovima kupina,
odakle se podizao mlaki zadah s mirisom murva i meda, razlilo se crvenilo, utilo i
rumenilo. Aneliki se priinilo da se na oblinjem deblu neto mie, i tada ugleda
dva crna medvjedia koji su se uz stablo verali. Na pojavu konja okrenue svoje
radoznale njukice, ivahne i bezazlene.
Toliko su bili draesni da je gotovo probudila Honorinu da joj ih pokae. Ali je
pomislila da majka medvjedica moda nije daleko. Pogledala je da li su joj u vrei
na sedlu pitolji koje joj je Joffrey bio dao.
Daleko iza nje pojavio se konj gazde Jonasa pod gustim svodom rujnog raslinja.
Kao da su polegla pod teretom tog rujnog raslinja, lea roelskog urara nekako se
zaoblila. Sigurno je i on napola spavao. Anelika ga je promatrala kako prelazi
preko puta posuta uvelim liem. Ako se medvjedica pokrene dolje u gutiku,
sigurno e se konji preplaiti. Ali se nita nije dogodilo. Gazda Jonas je na svom
konju proao ispred nosa medvjediima koji su pokazivali izvanredno zanimanje te
su svojim ivahnim oicama slijedili tu apokaliptiku ivotinju koja je donjim
dijelom, na etiri noge, sliila na pravog konja, dok je iz gornjeg dijela, na kojem
je stajao nekakav crni unj - medvjedi nisu znali da je to eir - dopiralo glasno
hrkanje.
Gazda Jonas i njegova ena bili su zamolili grofa de Peyraca da se smiju pridruiti
njegovoj ekspediciji jer nisu htjeli ostati u Gouldsborou. Sa svojom neakinjom
Elvirom, udovicom pekara, s njezina dva djeaka, oni su sainjavali hugenotski dio
karavane, a to znai prijatelje same Anelike. Ostale, meu kojima je bilo
Talijana, Nijemaca, Engleza, moda i Skota, ona je jo slabo poznavala i nije ih
dobro ni razlikovala. Sebe je prekoravala zbog tog nesnalaenja, koje nije bilo
njezina osobina, jer je uvijek pokazivala zanimanje za svoje blinje, a to je bio
uzrok da je brzo sklapala poznanstva. Ali bilo je to "ljudstvo" Peyraca, a ne
njezino, te su i oni jo uvijek bili suzdrljivi.
Iz skupine se uvijek odvajao samo kanadski divljaar Nikola Perrot, svemoniji no
ikad, koristan, nenadoknadiv, koji bi se uvijek u pravom trenutku pojavio i bio joj
na usluzi. Rado je iao pjeice, tihim i istrajnim indijanskim korakom, s pukom
prebaenom preko lea i okrenutom. esto bi iao naprijed da oznai put i
pripremi konaite. Anelika je stekla dojam da bi taj mladi, miran i zagonetan,
mogao uiniti da prihvati svaku stvar koje se plaila. Kad bi on doznao za njezine
misli, sigurno bi se jako zaudio jer je njemu bilo sve jednostavno: stablo mu
bijae stablo, bilo rujno ili ne, rijeka mu bila rijeka, Indijanac - Indijanac. Brzo bi
razabrao tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj. Prijatelj je bio prijatelj, neprijatelj -
neprijatelj, skalp je bio skalp, odmor za indijansku lulu napunjenu duhanom -
najdivnija stvar na svijetu, a strelica u srcu najneugodnija.
U tome je bio jednostavan, a njegova je tajnovitost potjecala odatle to je
poznavao neobine i udnovate stvari. Toga on nije bio svjestan.
Poalila je to joj nije u blizini. Bila bi ga pitala za naziv biljaka koje je viala
pored staze. Neke su joj bile poznate, a neke opet nisu. Jo bi ga pitala kako se
prehranjuje konj u kraju gdje nema livada ni proplanaka, gdje je umsko raslinje
samo ikara, uvelo lie, opalo granje, gdje nema trave. Ona je nasluivala da ga
to pitanje oko konja mui. On joj je ve podrobno rastumaio da su u ovim
krajevima rijeke jedini putovi za napredovanje, a mali indijanski kanui od brezove
kore, koje moe prenijeti na glavi preko brzaca, pa ih onda ponovo porinuti u
mirnu vodu, jedina sredstva za prijevoz. "Ali s konjima i enama!..." govorio bi on
kimajui glavom. Grimizna uma se svravala izmeu strmih litica, koje su se sve
vie suavale pravei uzak prolaz. Ispred njih se pojavio vodopad, ali ovoga puta
uspon nije bio teak.
Prije nego to e nastaviti put, Anelika je zastala i okrenula se da pogleda
lanove karavane koji su jahali ili hodali pjeice i jedan za drugim izlazili iz
usjekline kao iz kakve jame. inilo se da su svi, pa i oni najmlai, bili satrveni od
napora i ege.
Mala djevojica od tri godine, Honorina, spavala je obgrlivi rukama struk svoje
majke. Na mjestu, gdje je dijete dralo naslonjenu glavu, Anelika je osjeala
topli i vlani pritisak. Na toj jakoj vruini, na suhom i treperavom zraku i
najneznatniji dodir bijae joj gotovo nesnosan.
Znoj je curkom curio niz njezina lea i lijepio odjeu. Premda je nosila eir sa
irokim obodom, vrat ju je bolio.
Jedan ovjek iz karavane stie do nje i proe pozdravivi je rastreseno. Ni glave
nije podigao, iza njegovih umornih koraka ostajao je trag praine. Anelika jo
jednom pogleda. Nije vidjela Cantora pa se uznemirila zbog svojega mlaeg sina.
Ljudi su prolazili jedan za drugim pognuti pod teinom tereta to su ga nosili na
leima. Neki stranci, razgovarali su engleski. Prolazei bacili bi brz pogled na
mladu enu koja je stajala na konju uz rub staze, ponekad bi pozdravili i odlazili
dalje.
Promatrajui te ljude koje je grof de Peyrac bio izabrao da ga prate na njegovoj
ekspediciji prema unutranjosti amerikog kontinenta, Anelika je u toku tri
tjedna doznala jedino da su po naravi utljivi, surovi, izdrljivi na sve kunje i
silno privreni svome voi. Bilo je tu grubijana, i nije trebalo biti osobito pronicav
pa shvatiti da je svaki skrivao neku tajnu. Ta vrst ljudi nije bila nepoznata
Aneliki.
Znala je i to da ih nije lako ukrotiti.
Ona e im kasnije pristupiti. Nastojanje oko jogunastog konja, briga za djevojicu
i nekoliko prijatelja hugenota, iziskivalo je napon svih njezinih snaga.
Unato tome to je bila navikla na duga jahanja po umama, brdima i dolinama,
bilo je trenutaka kada se uznemirivala. Nije mogla zaboraviti zabrinuti izraz svoga
mua onda kad ga je bila zamolila da je povede, i poela je shvaati. Avantura
koja ih je ekala, u unutranjosti, pokrajine Maine gdje je grof de Peyrac bio
nakanio eksploatirati rudnike zlata i srebra - ta avantura, sada je to shvaala, bit
e bremenita nepredvienim tekoama, kao to je bila i ova staza kojom su ve
nekoliko dana ili.
Prolazili su i Indijanci, mukarci i ene, ostavljajui iza sebe u ugrijanom zraku
zadah divljai. Oni su se pridruili karavani kad je ova bila stigla do obala rijeke
Penelscot. Pripadali su malenom plemenu abenakikog naroda, Metallakima, koji
su se nakon jedne trgovinske ekspedicije na obalama oceana vraali na svoja
lovna podruja, u blizini jezera Umbagog. Bojei se susreta s Irokezima, okrutnim
i davnim neprijateljima, koji su za vrijeme ljeta esto poduzimali ratnike pohode
pustoei njihovu zemlju, Metallaki su zamolili zatitu grofa de Peyraca.
Stigao je i gospodin Jonas, roelski urar, drei svoga konja za uzdu. Zaustavio se
skinuvi eir. Briljivo je obrisao kosu, onda. elo, zatim naoale.
- Uh, uasna je ova strmina! I jo kau da svaki dan moramo prijei dvadeset
ovakvih!
- Kako se osjea vaa supruga?
- Molio sam jednoga od ljudi da joj pomogne pri usponu. Bojao sam se da e moju
sirotu, samo ako posrne, samljeti, slapovi. Ah, evo ih!
Prispjela je roelska gospoa. Mladi Bretonac Yann Le Couennec, ovjek s
"Gouldsboroa", usluno je vodio njezina konja. Gospoa Jonas je bila sva
zajapurena, ali je pokazivala dobro raspoloenje.
Do sada su oni hrabro izdrali sve tegobe nakon odluke da idu s grofom, a
gospoa Jonas, jaka i ila ena u pedesetoj, pokazala se kao izdrljiva jahaica.
- Ovo je zamjena za moj duanski sobiak u La Rochelleu - ree. Pripovijedala je
Aneliki da je ona kao ki bogatog posjednika mladost provela ivei na selu.
- Jeste li vidjeli Cantora? - upita Anelika.
- Da, on pomae Elviri, koja nije tako dobra jahaica. Sirotica mala! Pitam se kako
joj je palo na pamet da nas prati u ovoj avanturi sa svoja dva sina, umjesto da je
ostala u Gouldsborou. Istina, ona je naa neaka i osim nas nema nikoga od
obitelji!...
Cantor je izvirio na kraju usjekline i Anelika osjeti ponos videi krni lik toga
mladia koji je sigurnom rukom vodio konja na kojemu je jahala mlada ena
grevito se drei, a s njome estogodinji djeai.
Elvira je izgledala prestraena. Priznala je da joj zadaje strah buka vodopada.
Sada je spremna da nastavi put bez iije pomoi. Zahvalila je uljudno Cantoru i
upita ga nije li tko vidio njezina starijeg sina Barthelemyja koji je imao osam
godina. Anelika je umiri. Barthelemy je naprijed s Florimondom koji vodi brigu o
njemu, i djeak se od njega vie ne odvaja.
Skupina Roeljana krenu. Dok su se udaljavali, Cantor ih je promatrao kimajui
glavom.
- Da mene nije bilo, pitam se kako bi ova sirota ena bila prola - ree s nekom
ljutinom u kojoj je bilo i suuti. - Natovariti se enama i djecom u jednoj karavani,
to je ludost. To se ne odnosi na vas, majko... Vi ste ena moga oca, razumljivo je
to nas vi pratite. Ali morate priznati da je putovanje s karavanom u nepoznat
kraj neto drukije od plesne priredbe u salonima Versaillesa.
- Priznajem, Cantore, priznajem... - potvrdi Anelika prikrivajui smijeak pred
uzbuenim dranjem mladia - i divim se tvojoj izdrljivosti, jer ti ide pjeice s
tekim teretom, dok mi, ene i djeca, jaemo.
- Vian sam tome! Nismo slabana eljad.
- Da nisi umoran od te strahovite ege?
On se uspravi da pokae kako ne osjea ni najmanji umor. Anelika je slutila da
se on pomalo pretvara. Jer u karavani su se i otporni ljudi katkada tuili na duljinu
i tegobe puta. Primijetila je da je smravio i da su kolobari osjenali njegove
bistre oi, iste zelene boje kao oi njegove majke. Ona se jo jednom zapitala
zato ih Joffrey prisiljava na ovaj gotovo neljudski put. Zar ih eli iskuati i saznati
to moe oekivati od koga? Dokazavi sebi da ene i djeca ni u emu ne ometaju
njegove planove? Ili ga je ak neki skriveni razlog tjerao prema nekom cilju koji je
Aneliki jo bio nepoznat?
- A vi, majko, kako ste? Je li se ovaj konj i ovoga puta pokazao udljiv? - upita
Cantor sa smijekom na ispucanim usnama.
Stas mu je ve bio kao u snanog mladia, ali su pod naslagom praine i znoja
crte njegova lica sauvale djetinju mekou. U tom golobradom i svjeem licu
Anelika je prepoznala nekadanjeg malog bucmastog paa koji je pjevao pred
kraljicom u Versaillesu. Sada je eljela da pomiluje njegovu kovrastu kosu, da
mu se njeno nasmijei i zagrli tog uskrslog sina, to pronaeno dijete koje je
stajalo pred njom kao da je udom oivjelo.
Svladavala se da to ne uini, jer mladost je stidljiva u izraavanju osjeaja, a
nakon toliko godina rastanka, dua njezinoga sina bila joj je nepoznata. eznula
je za danom kad e karavana konano poinuti pod kakvim krovom i tu se smiriti.
Tada e nestati tekog umora i ona e se pribliiti svojima, okupiti oko sebe svoga
mua i sinove te nastojati da ih bolje upozna u miru svakidanjeg ivota.
inilo se da ih ovo putovanje jo vie udaljuje od nje. Svatko se morao boriti s
vlastitim tekoama, uvijek u brizi da ne usporuje napredovanje.
Ona odgovori Cantoru da je sve u redu. inilo se da se Wallis urazumila, i sada je
slua.
- Bilo je previe naporno - ree Cantor zabrinuto. - Florimond i ja opazili smo da
je ova ivotinja udljiva i nismo bili mirni kad smo vidjeli da ste je vi dobili. Mnogo
smo puta pomislili da e vas sruiti u koju provaliju i bojali se da vam nee uspjeti
da je natjerate da prolazi preko opasnih mjesta.
- Smatrate li vi, draga djeco, da sam se dobro izvukla?
- Jesi, jesi, zaista jesi - ree Cantor, izraavajui otvoreno svoje divljenje. - Vi ste
izvrsna jahaica, majko!
- Hvala ti. Ti me ohrabruje da nastavim svoj put, jer jutros mi se inilo da u
morati odustati. Jako je vrue.
- Hoete li malo vode? - ponudi on usluno. - Napunio sam pod slapom svoju
tikvicu. Jo je svjea.
- Ne, hvala, ali u dati malo Hanorini.
- Pa to nije teko. Ona spava - primijeti ivo mladi povlaei tikvicu koju joj je
bio pruio. Zaepi je i opet prikopa o svoj pojas.
- Ja idem naprijed. Kada prijeemo ovu umu, moemo opet naii na nov greben.
Tu e biti teak prijelaz, pa u morati pomoi sirotoj gospoi Elviri.
I proslijedi krupnim koracima.
Anelika vrati konja na stazu. Pogledom je pratila Cantora razmiljajui o tome
kako je lijep mladi, kako se prema njoj pokazao uljudan i paljiv te joj ne bi
trebalo mnogo da ga opet pridobije, ali je od nekog vremena opazila da ne voli
Honorinu.
Ona uzdahnu i malko podie glavu.
Hoe li ona jednog dana imati smjelosti da o Honorini govori svojim ve odraslim
sinovima? to e im rei?... Bilo bi posve prirodno da se ta dva velika djeaka
raspitaju o toj polusestri koju im je njihova majka dovela iz Staroga svijeta!
Koji je ljubavnik njihove majke bio njezin otac? O tome e sigurno razmiljati.
Kako e reagirati u svom srcu doznavi za ta porazna otkria? to e misliti o
svome ocu koji je oprostio i primio to dijete? Je li Honorina bila simbol svega
onoga to bi ona htjela tako rado zaboraviti? Okrutna prolost, rastanak i njezina
neizbjena iznevjerenja...
- Nije li trebalo da je ostavim u Gouldsborou? - upita se Anelika. - Abigaela bi je
preuzela i njeno se brinula za nju.
- Ne, to nisam mogla! Znam da bi umrla daleko od mene, siroto malo nezakonito
dijete - ree u sebi pogledavi preko ramena okruglu glavicu koja se s toliko
predanosti bila naslonila na nju. - Da li bih te mogla zaboraviti i ivjeti u miru
poto sam te jo jedan put uklonila sa svoga puta? Jedna mala suenice, koja si
dola na svijet s toliko nasilja i grozote!
- Ne, to ne bih mogla.
Zato je Honorina toga jutra tako odluno i uporno htjela svojoj majci? Zar to nije
bio neki znak? Kada je to titilo dijete, ono je trailo Aneliku.
Do sada je bila vedra i vrlo drutvena. Ali kakvu je to skrivenu opasnost danas
osjetila? Nije li pred njima kakav naporniji prijelaz? Oluja? Tornado? Susret s
Irokezima?
Za cijelog toga putovanja nigdje nije bilo ni prijateljski ni neprijateljski
raspoloenih Indijanaca. Perrot i Maupertuis su smatrali da su indijanska plemena
krenula prema obalama oceana radi trgovine krznom, gdje ih ekaju lae s
tovarima rakije, eljezne sitnarije i perla. Prelazili su preko naputenih logorita
gdje je rasla ljubiasta epiloba i cvijet bundeve boje meda, koji je u svojim
akama skrivao jutarnju rosu.
Bili su to posljednji ostaci polusjedilakog ivota koji e uskoro sasvim ieznuti
kad ih raslinje prekrije. Mnogobrojna abenakika plemena, koja ine izvornu rasu
Mainea, imaju u sebi nomadske krvi.
Na poetku putovanja susreli su se s Mettalakima koji su se pridruili karavani
bijelaca.
Osim njih nisu vidjeli nikoga, nisu se javljali ni Irokezi ni Abenakisi. I ta odsutnost
ljudskog ivlja, koje im se dugo inilo od koristi, sada je titila njihova umorna
srca.
S desne strane, gdje je velik komad zemljita opustoila vatra, ukazae se
planine. Vatra je omoguila nesmetan pogled.
Anelika s nadom pogleda prema planinama. Znala je da se u podnoju Apalaa
nalazi postaja Katarunk koja je pripadala grofu de Peyracu i bila cilj njihova puta.
Ondje su imali prezimiti, a u proljee potraiti daleke rudnike. Konj se uputi preko
ravni koja je bila prekrivena garom. Odatle se poput teka tamjana irio jak miris
izgorjela drveta i smole.
Na vruem i suhom indijanskom ljetu poari su lako izbijali. Od jedne iskre koja bi
vrcnula s ognjita znala se razbuktati velika vatra koja je prodirala umu kao
pohlepni divlji zmaj, i tjerala ispred sebe, uz paklensko hukanje, usplahirene
ivotinje koje su se zaustavljale na rubovima potoka i movara. Dugo poslije toga
ostajao je u bistrom zraku smrad dima koji kao da je postao stalni miris tih velikih
umskih prostora.
Sigurno je ovo podruje bilo nedavno opustoeno. Konjska kopita su podizala
mlaki pepeo. Grane su u prolazu ostavljale crne tragove, a panjevi i debla bili su
ugljenasti i suhi. Izmeu njihovih trkljastih vrhova blistala je rumenkasta i
plavkasta dolina sa svim svojim jezerima. Doprli su do obale jednoga od njih.
Vatra je bila naela njegove rubove te nije bilo ni vlati trave za pau.
Tada proslijedie, sve kroz pepeo, du obale do nekoga gaza gdje su konji,
poneto opreznim korakom, preli preko neke brane od okruglih oblutaka. S druge
strane je naglo poinjao uspon u sjeni drvea i djevianskih jela. To jo nije bio
poetak planina, nego tek otoi koji se dizao u srcu doline, hridinasta stijena to
se nasukala meu tim jezerima koja su neko morala biti rijeke ili su sainjavali
itavo more slatke vode. Preavi taj dio u sjeni borova i cedrova, poee se
sputati i naskoro im se ukazalo blistanje drugog jezera kroz bljetavo utilo
granja mlade brezove umice.
Pod nebom biserne boje ljeskalo se vodeno zrcalo na snanoj svjetlosti podneva.
Oblinji breuljak, nasuprot njima, blistao se u zlatu i ruju. Odsjev njegova
zelenila ogledao se u dubini jezera.
Za razliku od drugih na koja su se do sada bili namjerili i koja su bila krcata
algama i mahovinom, to je jezero bilo izvanredno bistro. Kroz prozirnu vodu vidio
se sivi pijesak.
- Htjela bih skvasiti noge u ovoj vodi - povie Honorina.
Prethodnica je davala znak da se zaustave. Dolje u nizini, iza vrba, ulo se
dozivanje i frktanje konja. Jedan od divljaara, koji je poao naprijed, pojavi se i
dade rukom znak onima koji su se jo sputali da je odreen odmor. Bojei se da
svi to nee primijetiti, on snano poviknu, a Indijanci, koji su se nalazili u
zalaznici, odgovorie iz daleke ume. Anelika je sjahala i pomogla Honorini da
sie.
Djevojica je smjesta izula svoje cipele, skinula arape te, podigavi suknjicu, ula
u vodu.
- Jako je hladna - povie mala s uivanjem.
im se konj napojio, odmah je poeo pasti rijetku ali jo uvijek zelenu travu na
uskoj obali. Anelika pomilova vrat ivotinje ija se dlaka na jakoj svjetlosti
raskono prelijevala kao i uma.
- Budi mirna - ree ivotinji poluglasno. - Pogledaj, ima ipak dovoljno hrane.
Jednog dana emo dospjeti do prostranih livada gdje e moi galopirati do mile
volje. Uskoro smo na cilju.
Konj je pasui strigao uima i kao da se iz njegovih prsiju uo nejasan uzdah.
Konji ne vole ume. Anelika se sjetila rata u Poitouu i dugog pjeaenja sa
svojim partizanima po najzabitnijim predjelima druidskih uma. Njihove konje
nisu nimalo uznemirivale bliske opasnosti, ni neprijateljske zasjede, nego ona
osobita tajnovitost uma, nijema tiina u kojoj se isprepliu tisue glasnih i
opasnih umova, igra sjene i svjetla izmeu stabala, i granja, pri emu se stvaraju
fantastine vizije i raaju praznovjerne tlapnje, te se pravim opasnostima
pridruuje jo i strah od duhova i demona.
Moda je velika sjevernoamerika uma bila manje strana i odbojna od one koju
je u svome djetinjstvu upoznala Anelika. Bila je posuta mnogobrojnim jezerima
velikih azurnih povrina. Kristalna treperava atmosfera vanredne bistrine, koju
nisu mogle omesti ni zimske magle, cijelom je okoliu utiskivala peat jasnoe u
kojoj se gubila svaka tajanstvenost. To nije bila uma u kojoj su se javljala
straila.
Anelika je stajala na obali jezera. Nije htjela pustiti iz ruku uzde kojima je drala
Wallis jer je jednoga dana, pasui, iznenadno umakla i zala u duboku umu, kao
da je htjela raskinuti zaarani i paklenski krug. Malo je trebalo da se ne nabode na
slomljeno granje i ne polomi noge u rupama, i samo je spretnim Indijancima, koji
dobro poznaju gusto raslinje, uspjelo da je pronau.
Anelika je osjeala kako joj udara krv u sljepooice i kako pritiska teina na
zatiljku. Ui joj je zagluivala prodorna pjesma cvraka.
Vidjevi da se ivotinja dri mirno, odvaila se da kraj uzde zakai za granu malog
grma, a onda je pola do obale da rukom zahvati vode i da se napije.
Netko je iza nje povikao i ona je stala. Visoki Sagamore Mopountook, poglavica
Mettallaka, dao joj je znak da ne pije. On joj pomou kretnja objasni da je gore,
vie uzvodno, izvor gdje je voda bolja i gdje su se njegovi ratnici zaustavili da se
odmore i osvjee. Pozvao ju je da doe. Anelika mu pokaza konja upozoravajui
ga da se ne moe udaljiti. On je to shvatio te joj rukom dao znak da poeka. Malo
kasnije vratio se u pratnji jedne Indijanke koja je u drvenoj zdjelici nosila vodu iz
dragocjenog izvora.
Neugodno je bilo to je u toj zdjeli prije toga bila vrua kukuruzna kaa, moda i
kakva druga mjeavina, a posuda nije bila oprana, nego iena prstima i
strugana noktima, pa se voda u njoj toliko zamutila da je ve to kvarilo okus.
Anelika je i protiv volje prinijela zdjelu ustima da otpije nekoliko gutljaja. Znala
je da su Indijanci jako sumnjiavi.
Veliki poglavica; stajae kao ukipljen promatrajui je kako pije. Vjerojatno je
oekivao da e ona pokazati najvee udivljenje prema ovoj znamenitoj vodi koju
je on donio.
Jak miris koji je izbijao iz ovog krupnog mukarca, namazanog medvjeom
mau, bio joj je neugodan.
Njegove glatke grudi bile su istetovirane crnim i plavim znacima. Dvije su zmije
obiljeavale njegove miiave grudi, a jedna zarezotina pokazivala je jezive
tragove medvjeih zuba.
To je bio poglavica Sagamore. Vidjelo se to po orlovom perju koje je resilo
njegovu uzdjenutu kosu nad zatiljkom, nalik na bujni rakunov rep.
Du obale ulo se buno gnjuranje u vodu i radosni povici ljudi koji su uivali u
njenoj svjeini.
Doe i Florimond da pozdravi svoju majku, kako je to inio na svakoj etapi. Umalo
to se nije glasno nasmijao kad je vidio majku u nezgodnoj situaciji, ali joj je
uljudno rekao:
- Oh, jako sam edan. Mama, biste li mi mogli dati malo te udesne vode koju
tako slasno pijete?...
Florimond! Kako je dobar taj mladi!...
Anelika mu s olakanjem prui posudu, ali Mopountook opet zaustavi njegov
pokret glasnim uzvikom. Dolo je do prepirke, nato je bio pozvan Nicolas Perrot
kao tuma i posrednik.
- Ako dobro razumijem - ree Florimond - utokljunac kao to sam ja, nije
dostojan da se osvjei na istom izvoru kao i njegova potovana majka?...
- Ima u tome neto...
- A ne krije li se u zabrani naega velikog poglavice trag prezira prema enama? -
upita Anelika.
- Nipoto, ba naprotiv. Nudei vam da pijete najizvrsniju vodu to ju je pronaao,
Sagamore je htio u vama poastiti enu, majku. ene su kod Indijanaca u velikoj
asti...
- Zbilja? - zaueno e Anelika, gledajui pri tome ropkinju koja je sputenih
oiju stajala iza poglavice.
- Gospoo, to je zaista teko razumjeti. Trebalo bi posjetiti Svetu dolinu Irokeza
pa to shvatiti... - ree divljaar.
On vrati zdjelu Indijancu s bujicom rijeci koje su, kako se inilo, zadovoljile
poglavicu.
- A to biste vi, mladiu, rekli kad bismo skoili u hladnu vodu?
- Hura! - uzviknu Florimond.
Zamakoe iza gustih kronja vrba i joha koje su se sputale prema vodi. Malo
kasnije gledala ih je kako ivo plivaju po blistavoj povrini jezera.
Anelika bi dala sve na svijetu da moe za njima.
- Hou i ja da se kupam! - ree Honorina i stade se svlaiti.
Dola je gospoa Jonas i Elvira s djeaiima, Thomasom, i Barthelemyjem.
Pristala su da se djeca praakaju po vodi do mile volje.
Oni su goli ivahno skakali uz obalu prskajui se vodom i kriei veselo. Razljueni
dugonogi takori poletjee iz grmlja buno maui krilima.
Divlje patke, koje su na glavi imale uperak ive ljubiaste boje, uznemireno
zaklocae i poletjee brazdei po svjetlucavom jezeru.
Promatrajui tu svjeu vodu, Anelika je uzdisala od elje, ali je ostala uz svog
konja, kao rtva dunosti.
Tako ju je naao i Joffrey de Peyrac kada se pojavio na obali jezera.


2.
ANELIKA RAZMATRA SVOJU LJUBAV
DOMAA SCENA U UMI
Jo je u rukama drao sekstant kojim je odreivao poloaj. Preda ga mornaru iz
Bordoa, Octaveu Malapradeu, koji ga je pratio nosei pisai pribor i pergament.
ovjek stade uz jednu hrid da odloi instrument i karte u torbu koju je nosio.
Anelika je promatrala svoga mua na jakoj svjetlosti koju je odraz vode inio jo
otrijom. Njegov je visoki stas na tom svjetlu poprimao surovu vrstou. Dok su
sve stvari, umrtvljene vruinom, gubile svoju stvarnost, i postajale gotovo lijepe,
on joj je bio nemilosrdno stvaran. inilo joj se kao da bezobzirce gazi i naruava
divnu okolinu. Ravnodunost, ak i nijemo, skriveno neprijateljstvo ovoga
pejzaa, koje je vrijealo Aneliku, njega se nije ticalo.
ulo se kako pod njegovim konatim izmama, pod njegovim odmjerenim i tekim
korakom kripi pijesak.
- On jo malo epa - pomisli Anelika. - Na "Gouldsborou", pri ljuljanju broda, to
se nije ni primjeivalo, ali ovdje na kopnu se primjeuje.
- Kakva je iznenadna misao zaiskrila u vaim oima? - upita Joffrey de Peyrac.
- Utvrdila sam da vi jo malo hramljete.
- I tome se radujete?
- Da!
- Od ena zbilja ovjek moe doivjeti nesluena iznenaenja! Sva moja
nastojanja da vam vratim mua s dolinim izgledom zar su pobudila u vama samo
aljenje? Ili vae sumnje? Niste daleko od pomisli da je posrijedi neka zamjena...
Ima mnogo takvih aljivih pria koje se pripovijedaju na sijelima po francuskim
selima. Ah, nije uvijek lako igrati ulogu uskrsnulog. Na kraju u se i ja poeti tuiti
na svoju kratku nogu.
- Ali ja sam vas takvoga ljubila!
- I sada vie niste sigurni da me ljubite?
On se zlobno nasmijei.
Zatim, ne doekavi njezin odgovor, pozdravi Mopountooka.
Uvijek je bio sveano raspoloen prema indijanskom poglavici. Podie svoj pusteni
eir s perom, a njegova gusta kosa zablista na suncu metalnim sjajem.
Plavkastosivi odsjevi u njegovim uvojcima koji su, po gaskonskoj modi, bili vrsto
zategnuti i jo jako crni, na sljepooicama su pokazivali srebrn sjaj. Njegovo
junjako podrijetlo, u kome je bilo panjolske i saracenske krvi, jo se vie
isticalo na suncu u njegovoj zagasitoj puti, koja je ve bila pretaljena kao u
njegova sugovornika crvenokoca. Na jabuicama se primjeivao neto bljei trag
od maske koju je katkada stavljao. Guste su trepavice iznad udnih oiju davale
licu posebnu dra. Profil mu je bio otro rezan, sa svijenom linijom usta koja mu
je davala izazovan i puten izgled.
Usne su mu bile pune, sa finim ruiastim prelivom, koji se isticao pored njegove
tamne koe. Podrhtavale su, ukruivale se, ili se opet otvarale pokazujui bjelinu
zuba. ivjele su vlastitim ivotom na tom izvanrednom licu gdje je svaka
pojedinost udarala peat linosti plemia: prostrano elo iz kojega je zraila
bistrina, fino savijeni luk obrva koji je odavao plementinu roda, duevna ivost
koja je iskrila iz njegovih tamnih oiju, nos, smioni, i nepokolebljivi podbradak -
sve je to odavalo osobine osvajaa, gortaka, bia navikla da ide uzdignute glave,
da gleda orlove. Usta su mu bila poneto maurska, zapovjednika, koja, inilo se,
trae mnogo, ak i onda kada ute i ostaju mirna, usta ovjeka od krvi i mesa, s
oznakom stvarnosti i uzvienosti, to je jo vie isticalo njihovu neodreenu i
prodornu snagu. Takva su usta antiki kipari davali svojim bogovima i ne znajui
da su svojim dlijetom izraavali punu elju za ivotom i uivanjem prvih
sredozemnih civilizacija.
Promatrajui ta iva i uvstvena usta na licu koje je katkada bilo strogo i jezivo,
Aiielika bi iznenadno osjetila elju da se spoji s njima.
Tako je bilo i sada, kada je on kretnjama i s nekoliko rijei odgovarao poglavici
Metallaksa. Onda se okrenuo i zagledao u daljinu prema drugoj obali nastojei da
prodre u bogzna kakvu tajnu nerazjanjivog pejzaa. asak je stajao tako
odsutan, moda je bio i zabrinut zbog rijei koje je bio izrekao. Razmiljao je, a
njegova su usta podrhtavala. Dok ga je motrila, Anelika osjeti kako joj udara
srce. eljela je njegove usne, njihov njeni i arki dodir. Gutala ga je oima.
Vruina je ovlaila jahaevo elo te je nekoliko kapi znoja klizilo niz njegove
sljepooice i brazdilo njegove brazgotine, a da toga nije bio svjestan. Anelika bi
tako rado obrisala to obiljeeno lice. Nije se usudila. Ona jo sebi nije doputala
takve spontane kretnje, zadravala ju je neka bojazan. Pomiljala je u sebi da je
on dugo i nesmetano ivio bez ene. Bio je navikao na veliku seksualnu i
osjeajnu slobodu. Nije li postojala opasnost da e ga smetati svakidanja panja
enina?
Ovdje se jo vie nego na njegovu brodu isticala samostalnost toga ovjeka.
Okruivala ga je kao kakva ograda od konopa. Bio je to ovjek koji je proivio vie
ivota. Naoko jednostavan, u stvari sloen ovjek. Ona je morala nai svoje
mjesto u skrivenim pretincima njegove due.
Na zasljepljujuoj svjetlosti gledala je njegov ivot na vrhuncu svoga razvoja, u
punoj snazi njegovih sposobnosti i iskustva. Bio je savren, samostalan, bez
trunka neodlunosti, prekaljen u nedaama, borbi, umiranju, muenju i enji.
Dok je stajao tako uspravan, njegovo se disanje jedva moglo primijetiti. Ona nije
vidjela da se pokreu njegova prsa koja su bila stegnuta pod prslukom od crnog
baruna, niti njegov struk opasan irokim konatim pojasom, i u tome je bilo
neto to je pomalo zastraivalo. Ne sjea se da je ikada do tada kod njega bila
zapazila tu njegovu osobinu, koja je podsjeala na divlje zvijeri koje stoje mirno
sve do onog trenutka kad e napasti. Ali nekada nije ni pomiljala da ga
propromatra, da ispituje ita na njemu osim one brazgotine koje se bila tako
prestraila. Bilo je to zato to je poslije njegova nestanka tako brzo bila zaboravila
njegove crte. Kako li je onda bila zbunjena! Tada ju je ivot nauio da ita na
licima, da ispituje fizionomije i da u nekom izrazu prepozna trenutnu misao. Kad
ovjek vidi da mu ivot zavisi od odluke drugih, tada naui te stvari...
Nekada je ona ivjela dvije godine uz nj, ali nikada ga nije tako pomno ispitivala
kao danas. inila je to s nekom posebnom udnjom. Nametnuo joj se mimo
njezine volje. Njegove kretnje, prelivi u njegovu glasu, koji su joj postajali prisniji,
smuivali su je i razdraivali a da se ona od toga nije mogla braniti niti objasniti
uzrok tome. Moda nije nita ni trebalo objanjavati. Bilo je to neko neodoljivo i
prirodno privlaenje koje nagoni jedno bie drugome, koje mu je sueno.
Kad bi se on pribliavao, njezino je srce ivlje udaralo, njegova paljivost ju je
osvajala, a kad bi se udaljio, obuzeo bi je strah. Ona se jo nije bila navikla da ga
vie nee izgubiti i da ga vie ne oekuje.
- Kako te ljubim, tebe, koga se bojim!...
Stajala je na mjestu i promatrala ga.
Oprostivi se od poglavice Mopountooka, uzeo je dalekozor da promotri okolicu.
Zatim je sloio instrument, predao ga Malapradeu i opet se vratio Aneliki.
S onom neusporedivom udvornou, koja je bila u opreci s krutou njegove
kondotijerske linosti, on dohvati njezine ruke, okrenu ih, primae svojim usnama
i lagano poljubi dlanove s velikim uitkom, uz pogled njegovih arkih oiju, koje
su se, im su se na njoj zadrale, odjednom ispunile velikom blagou.
- ini mi se da su ove lijepe ruke manje umorne nego juer. Treba li to shvatiti
tako da vaa kobila postaje krotkija?
- Zaista. Postaje pitomija. Vie ne moram stezati ruke da je krotim.
- Povjerio sam je vama znajui za vau snagu. Jedino ste vi mogli izai s njome na
kraj. to se mene tie, ja sam ukrotio pastuha. Iste je pasmine kao i ona. Imamo
jo dva konja engleske pasmine. Ostali su iz Meksika.
- Je li ovaj kraj prilian za konje? - upita Anelika uznemireno.
- To e biti. Ondje gdje mora ivjeti ovjek, mora i konj. To je ve poznato naelo
civilizacije. Zar Huni nisu doli na svojim konjima? I nije li Aleksandar Veliki
osvojio Indiju na konju? A Arapi Afriku? I Irokezi Junu Ameriku?
Mopountook se udalji. Vratio se nosei vodu u istoj onoj sumnjivoj posudi i ponudi
Honorinu. Djevojica od toga nije pravila pitanje, smijala se i alila s Indijancem
kao da su se razumijevali. Gazei po jezeru ona je ponosnog Metallaksa
poprskala, ali on se nije zbog toga srdio. unuo je na rub jezera, da bude u istoj
visini s djetetom, pa je nastavio ivo avrljati.
Joffrey de Peyrac uze jedan pitolj i stade ga nabijati. Njegove plemike ruke
inile su to odreenim i ivim kretnjama koje donosi duga navika.
- Je li i vae oruje napunjeno?
- Da, provjerila sam to jutros i izmijenila gubu, jer ju je vlaga naela.
- U redu. U ovim je predjelima potrebno da oruje uvijek bude pri ruci.
- Meni se, meutim, kraj ini jako pustim, a divlje bi zvijeri prije pobjegle negoli
nas napale!
- Tu ima samo divljih zvijeri, a u pustinju se ovjek ne smije pouzdati.
Tada on promijeni razgovor:
- Nijedan od deset konja koje smo doveli preko mora nije uginuo. To je ve neka
pobjeda i moemo se smatrati sretnima to smo dobro proli. Bila je to opasna
avantura prodirati kopnom umjesto da smo ili rijenim putovima.
- Znam. Rekao mi je Nicolas Perrot. Shvatila sam i to da konji nisu bili za to da
nas prenose, nego prije za to da mi njih sretno dovedemo. Takoer i to da
Indijanci ne prate nas, nego mi njih.
- Upravo je tako. Metallaksi su se bojali da e sresti Irokeze, iji se borbeni odredi
cijelog ljeta stalno skitaju po njihovoj zemlji. Oni su traili zatitu naih muketa,
a zauzvrat su, ne ba tako rado, preuzeli da nose neto od naeg prtljaga.
Uostalom, to nose njihove ene. Amerika nije Afrika, koju ste vi, draga, upoznali,
a koja vrvi robovima. Bijeli ovjek je ovdje SAM, katkada je sam svoj gospodar,
ali i svoj sluga.
- Ipak u engleskim kolonijama na Jugu ima crnih robova.
- Ali ne na Sjeveru. Upravo zato sam i odabrao Sjever... Osim toga, ovdje ima
rudnika srebra i zlata - nadodao je kao da se odjednom sjetio pravog razloga za
svoj izbor. - Ropstvo ima neto dobro - osobito za gospodare. Vrlo mi je ao,
draga, to vam nisam mogao pruiti svu potrebnu udobnost, jer nema kune
posluge. Ali ovdje se treba odrei posluge i robova. Indijanac je, naime, sve
togod zaeli, ali ne rob. Ako ga prisili na rad, on umire.
- Meni uope nije do udobnosti.
Usudila se da mu se priblii, dodirne njegov rukav i na trenutak prisloni svoje lice
uz njegovo rame. Bojala se iskazati svoju njenost pred ovim ljudima.
- elim da vas opet imam malo za sebe. Kad spavam daleko od vas, ini mi se da
vas opet gubim. Kada li emo stii u Katarunk?
- Moda uskoro... a moda nikada!
Ona se trgne i upita:
- Bojite li se ega?
- Niega, mila! Stara nepovjerljivost! Vjerovat u da sam stigao u Katarunk tek
onda kada se vrata na njegovoj ogradi zatvore za nama i kada moja zastava
zavijori na vrhu jarbola, uvjeravajui svakoga da sam ja na svome. Draga, to vas
dulje promatram, sve vie se uvjeravam da ste arobno lijepi. Vi ne moete
zamisliti kako oaravate. Kada vam oi tako blistaju na rumenom licu, kad se
vjee od umora malo spuste, kada vam je vrue, a vi se pri tom suzdravate da
pokaete svoj umor... Ja vas oboavam.
- Oh! Ja zaista vie ne mogu od vruine - povie Anelika. - Ne pretvaram se da
vas oaram, vjerujte mi, ali ivot bih dala da mogu zaroniti u ovu hladnu vodu.-
- Lako za to!
Jednim migom dozva Nicolasa Perrota koji je bio izaao iz vode i obukao se.
- Dragi prijatelju, smijem li vas postaviti za uvara kreposti ovih gospoa?...
Pronaao sam nedaleko odavde malu draicu zaklonjenu vrbama gdje e one do
mile volje moi uivati u kupanju. Zamolit u vas samo da straarite na poetku
puta koji onamo vodi, da udaljite suvie radoznale koji bi se uputili u onom
smjeru. Postavite i drugu strau na kraju rta da udaljite plivae. Produljit emo
odmor jo za jedan sat.


3.
TRENUTNA AROLIJA
NETO SE KREE IZMEU LIA
Anelika se beskrajno obradovala kad je otkrila malenu, tihu i zaista zaklonjenu
dragu. Njezine dvije drugarice su se ustruavale. Kupati se tako, posve gole, pod
vedrim nebom... e to one nikada nee uiniti! Uzalud ih je Anelika uvjeravala da
su zaklonjene od pogleda i da ih uvaju zaprisegnuti straari, one se nisu mogle
odluiti. Ipak su pristale da iskoriste ovo zaklonite i skinu arape i enske kape,
kako bi se malo osvjeile. Anelika ih je ostavila i pola jo dalje. Zakriljena od
nekoliko stabala, zapoe svlaiti svoju odjeu oduevljena pogledom na glatku
povrinu jezera pozlaenu od sunca.
Kada se svukla, uputi se vrlo paljivo po padini obale. Bilo je zaista vrlo hladno.
Gotovo se zagrcnula. Ali asak nakon toga osjeti na svojoj raarenoj koi
blagotvornost ledene vode. Ue u jezero do vrata i baci se natrag s uzdahom
zadovoljstva. Voda je zahvatila i njezin bolni zatiljak. Sklopi oi. Hladnoa je svu
proela. Osjeti da oivljuje.
Laganim pokretom ruke odravala se na povrini. Znala je malo plivati. Jednom se
ona ljeti u Parizu kupala pod kejovima na Seni. Kupala se s Dvorom i u Marlyju na
Seni. Ali Sena je bila daleko.
Anelika otvori oi. Svuda oko nje pravi rasko svjeine, ljepote svjetla i sjene.
Okrene se malko oko sebe i zapoe polako plivati. Kose su joj se vukle po vodi
kao plave alge.
Udaljila se od obale.
Zaobila je oko jednog rta i s druge strane pronala novu jo prostraniju draicu
koja je sigurno bila krajnji dio jezera.
U dnu, na rubu male plae, dizao se ogroman crveni javor ije se debelo korijenje
probilo kroz pijesak, a oko njega bijele kate s ljubiastim cvjetovima. Iznad stabla
strma se obala zavravala sivim i oblim stijenama to su se nadnijele nad arkim
grmovima rujevine koja je rasla ispod njih. Uz crvene, izrasli i uti javorovi, gusto
isprepleteni, pravei zid od istoga zlata koje je blistalo na suncu.
Na desnoj strani, gdje se vodeni bazen irio, ravni otoii, obrasli kosmatim
johama, divljim trenjama s bijelim cvjetovima i tamnim jelama, svojim su
odrazom arali opalnu povrinu jezera. Suprotna obala, dosta niska, obrasla je
bila mnotvom dostojanstvenih etinjara i bjelogorice.
Crvenkasta je trenja rasla pored cedra, a ljubiasti ton bukovine pored
smaragdne boje ogromnih gustih borova. Plameno grmlje prostrlo se du litica. Uz
obalu, kroz blijedu i modru povrinu jezera, izranjale su oble stijene.
Anelika prie jednoj i pope se na nju sva mokra. Promatrala je oko sebe pustu
prirodu. Kao da se polako budi iz arobnog sna, ona se uspravila izlaui suncu
svoje bijelo i svjetlou pozlaeno tijelo. Objema je rukama izaela svoju mokru
kosu i s velikom je panjom zadigla kao da prinosi neku rtvu, a zatim je glavu
lagano zabacila i upravila pogled u serafsko plavetnilo neba, dok su joj na usta
spontano navirale rijei:
"Hvala ti, Stvoritelju, za ovaj trenutak... Hvala ti za rumen javora i za zlatnu boju
topola, i za dah jelena u ovom raslinju, i za miris maline... Hvala ti za tiinu i
ledenu vodu. Hvala ti to sam iva i zdrava, Stvoritelju moj!"
Onda spusti svoje otvorene ruke na bokove, a pri tom su joj se oi napajale
udesima ovog dana.
- Slava Tebi, Novi svijete!... Novi svijete!..
Iznenada klizne u vodu gipkosu sirene. Prepustivi se zanosu osjeala je kako joj
srce ludo bije. Okrenuvi se prema pozlaenom zelenilu iznad sivih hridina
nastojala je da otkrije tajnu.
- TKO JE TAMO GORE?... ula sam um. Vidjela sam kako se mie neto crno...
Tko je tamo? Tko me je vidio?...
Napregnuto je buljila u sjajnu resu na zagasitom plavetnilu neba. Nita se nije
micalo osim drvea koje je lagano drhturilo pod povjetarcem. Ali ta prividna tiina
nije mogla otkloniti tjeskoban osjeaj koji ju je iznenada obuzeo.
- Tamo gore, ovoga trenutka osjetila sam pogled! Da, taj pogled mi se u duu
zario. Ona snano zadrhta. Spopade je velika slabost i inilo joj se kao da e
bespomono pasti u bistru vodu. Uspjela je doplivati do obale. Hvatajui se
grmovih granica dola je do draice gdje je bila ostavila svoje haljine. Jedva se
vukla po pijesku i dugo joj je trebalo da doe do daha. Nije pravo shvaala to joj
se dogodilo, ali se sva tresla.
Da li je ula neobini um? Je li to zaista bilo ili joj se priinilo da kroz lie vidi
kako se neto mie dok je stajala gola na kamenom postolju, a na glatkoj se
povrini jezera odraavao njezin bijeli lik?
U svakom sluaju to nije mogao biti pogled ivog ljudskog bia. To je bilo neto
nadnaravno.
lanovi karavana okupljali su se dolje na obali jezera i ona je ula njihov smijeh i
dozivanje. Svuda naokolo bila je inae mukla tiina.
Pripovijesti koje su Perrot i Maupertuis naizmjence priali naveer uz vatru
odjednom su se Aneliki vratile u sjeanje. Te prie su govorile o neobinim
stvarima koje su se dogaale u velikim umama Novoga svijeta, gdje je jo
vladalo neispitano tajanstvo, te su misionari, putnici i trgovci esto osjeali kako
ih dodiruje daak jeze i arolija.
Strana udovita u zasjedi, okrutne due poganskih naroda to lutaju i uzimaju
neznana oblija kako bi lake privukli u svoje zamke... Tada pomisli da je njezinoj
slabosti moda bio uzrok djelovanje mrzle vode na njenu uarenu kou. Ali je isto
tako znala da se neto nerazjanjivo dogodilo to ju je pogodilo usred srca. U asu
kad je ljubav prema tom kraju bila proela cijelo njezino bie, umijeala se tu
neka suprotna sila i bacila je opet u tamu. Nestani, govorilo joj je to, ti nema
pravo na ivot ovdje. Nema pravo graanstva... To je bila poruka koja je do nje
stigla kao iznenadni uragan koji je brzo iezao.
Stajala je nepomino ispruena na strmoj obali.
Iznenada se pridignula i opet upiljila pogled u toku podno ume. Nita se nije
micalo. Sve je mirovalo.
Podigla se i urno obukla. Osjeala se bolje, ali su nemir i tjeskoba i dalje ostali.
Ovaj ju je kraj odbacivao, bio neprijateljski. A ona je mislila da nema potrebne
snage da mu se suprotstavi, da se suprotstavi ivotu koji ju je oekivao uz
nepoznata mua.


4.
SUSRET SA KORNJAOM
PRVI ZNAK IROKEZA
Stigla je opet do obale gdje je mladi Bretonac Yann uvao njezinu kobilu. Jahai
su ve bili u sedlu i povorka se poela sastavljati. Honorina je, napola odjevena,
jo uvijek gacala po vodi. Promatrala je neki predmet u ruci, koji je privukao svu
njezinu panju.
Bila je to koa bijeloga zedrava, tako dobro pripremljena te bi se reklo da je to
prava iva i spretna ivotinjica.
- To mi je dao Mopountook.
Izala je iz vode govorei:
- Izvrili smo zamjenu: on mi je dao ovu ivotinjicu, a ja sam mu dala dijamant.
- Dijamant koji ti je otac dao na "Gouldsborou?"
- Da! Mopountook me za to molio. On e ga metnuti u kosu kad bude plesao. Vrlo
je lijep, vidjet e!
Kad je to ula, Anelika je gotovo dobila ivani napadaj.
"Zbilja ne znam kako da to shvatim", ree u sebi svladavajui se s tekom
mukom.
"Istina, Joffrey je kazao da ovaj dijamant vrijedi manje od klasa kukuruza, ali
svejedno... on joj ga je bio darovao one veeri kad joj je prvi put kazao: 'Ja sam
tvoj otac'. Ta mala je katkada uasna!"
Bezobzirce je podigla svoju kerku u sedlo, smjestila se i sama, zategla uzde da
odvrati Wallis od vode i njenih zelenih obala i da je dovede do suhe staze, pod
blistavi svod stabala.
Dugo je jahala ne vodei rauna koliki je put prela. Jezero se suavalo do uske
doline, i u asu kad su njome krenuli, ugledae izmeu dva klanca, koji su bili
obrubljeni rujnim raslinjem, tamnoplavo sljeme udaljene planine. Putnici
usmjerie ovuda najprije uz bistru i ljunkom obilnu rijeku, a onda su se malo-
pomalo morali penjati uz stjenovite strane. Rijeka je postajala sve bra i virovitija
prolazei kroz hridinasto podruje.
Peli su se stazom koja je jo bila glinasta, a korijenje im je sluilo kao stepenica.
Mazga bi se tu vrlo ugodno osjeala, ali aristokratska Wallis je pokazivala strah.
Na jednom zaokretu zabijelie se vodopadi, a njihova je buka zagluivala ui.
Voda je izbijala iz triju pragova crnih, odsjeenih stijena, a onda se strmo ruila
duboko u korito rijeke. Drvee je usko zatvaralo provaliju, gotovo ju je prekrilo.
Odozdo su se uz neprekidnu tutnjavu dizali oblaci zadimljene pare obojene
duginim bojama, koja je vlaila lie brijestova i jasenova, od ega se ono ljeskalo
poput tisua metalnih sulica. Nebo se nije vidjelo, provalija je bila duboka i tamna,
a ipak je svjetlost, lomei se u svim smjerovima, nemilosrdno ranjavala oi,
urezivala se u raslinje kao u bakrene plohe, krijesila se u hirovitom prelijevanju
ploha po busenju i sjenila nerazmrsivu mreu debala izmeu kojih se staza
provlaila. Anelika nije vie raspoznavala Indijance ispred sebe. Buka vodopada
je zagluivala glasove koji su joj otkrivali prisutnost karavane i onda kad je uma
bila tako gusta da jedni druge nisu mogli primijetiti: pucketanje suhoga lia,
muklo odjekivanje konjskih kopita, dozivanje i razgovor koji bi joj vjetar donosio.
Silno brujanje vode kao da ju je prikovalo uz to uzburkano carstvo zelenila u
kome se nalazila posve sama. Bilo joj je kao da u nekom tekom snu putuje kroz
neprohodne ume koje uvaju zmajevi, pali bogovi i druga udovita, kroz krajeve
gdje se ne uje ni kopita vlastitoga konja.
Buka je postala zagluujua. Lie se ljeskalo u smaragdnoj svjetlosti, Anelika je
na svojim usnama osjeala vlani zadah ponora.
Pred njom iskrsnu ogromna prepreka: otkinuo se veliki komad stijene te poeo
kliziti neujno - to je njegovo kretanje inilo jo stravinijim - preprijeivi joj
put. Onda se pod djelovanjem zelenkastog svjetla priini kao da se ta tvrda i
ukoena masa mie. Napela se i nadula kao ogroman sivi mjehur, porasla u svim
dijelovima kao gadni neki plod i poela se vrlo polagano kretati osvjetljivana tom
igrom rasute svjetlosti, i tako se taj oivjeli mineral pomicao naprijed. Pri tom je
upravio prema njoj svoju gmazovsku i okrutnu glavu lagano se njiui.
Anelikin se konj preplaio i propeo. Ona nije ula njegovo divlje rzanje, ali ga je
osjetila u trzanju itava njegova bia. Povikala je, ali njezin se doziv izgubio.
Sigurno je i Honorina vikala. Nita se nije ulo. Konj je udarao kopitima i uzmicao.
Past e pod jahaicom i djetetom i, sve troje e se, spleteni oblujem, uzdom i
sedlom, otkotrljati i strmoglavce pasti u ponor.
S nadljudskim naprezanjem Anelika se baci prema konjskom vratu, isprui se
sve do njegove glave kako bi ga svojim teretom prisilila da barem padne na sve
etiri noge. Ni to ih jo nije spasilo, jer je Wallis jo uvijek uzmicala nad
provalijom.
Anelika je dobro znala o emu se radi. Bila je to ogromna kopnena kornjaa. Ali
kako to razjasniti podivljaloj kobili? Zastraujua buka irila se oko nje, i to je
priguivalo svaki glas. ena nije ula kako puca granje, ali je vidjela kako se lomi i
pada. Vidjela je kako se pribliuje uskovitlana voda - ples pjene koju je rigalo
neko mitsko udovite, ali nije mogla shvatiti da ta zagluujua buka dolazi od
burkanja te pomahnitale tvari. Na trenutak joj bijesnu pred oima velika
okrvavljena mrlja. To se svod nekoga granja odrazio u njenom zaprepatenom
pogledu. U dijelu jednog trenutka inilo joj se da e pasti i odletjeti u duboku
provaliju. tovie, uini joj se da se ve kotrlja zajedno s pomamnom bujicom.
Neka ju je iba oinula posred ela i oslobodila od samrtnog osjeaja. Ispod kopita
Wallis odronjavalo se kamenito tlo svega nekoliko palaca od ponora, ali se jo
moglo izbjei smrti. Sva je bila obuzeta misli na Honorinu ije su se ruice
grevito stezale oko nje. Aneliki se inilo da je sva njezina svijest i domiljatost
prela u ruke. Znala je to joj treba uiniti. Popustila je naglo uzde i vratila
ivotinji slobodu. Iznenaena zbog tog poputanja, ivotinja potrese glavom. Tada
je Anelika do krvi podbode ostrugom. Wallis poskoi naprijed i zagrabi sigurno
tlo. Svojom odlunou uspjela je dovesti ivotinju na stazu. Tu je Wallis stala,
noge su joj podrhtavale. Opasnost od neposrednog pada bila je izbjegnuta, ali je
divovska kornjaa i dalje stajala na putu.
- Kornjaa! To je kornjaa! - povie Anelika, kao da ju je ivotinja mogla
razumjeti.
Ona nije ula niti zvuk vlastitoga glasa. Tada se javila bol u rukama i nogama koje
su se ukoile od naprezanja to ga je morala uloiti da ukroti Wallis.
- Dakle, nitko nee doi da mi pomogne smiriti ovu ivotinju ili barem potjerati
ovo strailo koje je zakrilo put!
Indijanci su stajali nepomino. Mislila bi da su se skamenili, da se njihove oi nisu
u nju upiljile mranim pogledom. Dok se ona borila, odupirala i otimala smrti, oni
su je gledali tako udno, to je bilo neobino i za tako zagonetna bia. Uinilo joj
se kao da njihovo dranje pokazuje zaprepatenost i strah. Oni joj ba nisu
izgledali posve stvarni, jer su od nje bili odijeljeni bukom koja ih je inila nekom
vrsti gluhih i nijemih utvara. Ali do nosnica joj dopre njihov jaki miris tople masti i
strvine. Reklo bi se da je to bio zadah kornjae, ili ume, ili ponora.
Honprina je jo uvijek bila tu... Anelika se okrenu prema svojoj keri i vikne joj
da sie. Na kraju je dijete razumjelo. Njezina majka vidje s olakanjem kako se
kotrlja po suhom uu, kako se digla i potrala prema najbliem Indijancu.
Tada i ona skoi s konja. Nije to ilo bez napora. Wallis je htjela pobjei i pojuriti
kroz ikaru... jo jednom se propela i Anelika je samo udom izbjegla udarcu
potkovanog kopita. Spretno je stala ispred konja, jednom ga je rukom vrsto
drala, a drugom ga estoko oinula po nozdrvama te joj je uspjelo da malo
pomalo odvede ivotinju u umu. Htjela je poto-poto da je udalji od predmeta
koji ju je plaio.
vale su kripale meu zubima kobile. Marama Anelike, njene ruke i rukavi bili
su prepuni sline, ali ona se na to nije osvrtala, nego je udarala dvostrukom
jainom. Naposljetku se Wallis smirila. Sva se tresui, pokrivena pjenom, pustila
je da je vrsto sveu za stablo. Tu je prestala da se batrga i opire, spustila svoju
finu glavu kao da se preputa i pregara. Gotovo je to isto i Anelika uinila. Osjeti
kako je neuredna, raskutrana, a haljine joj uprljane. Prije svega, trebalo je
pobjei od ove paklene buke, izvui se odavde...
Vrativi se na stazu pribliila se kornjai. Indijanci se nisu ni pomakli. Kao da su
se tu skamenili zauvijek. Oklop je kornjae bio irok kao ispolac. Njene ape, s
gmazovskim ljuskama, bile su velike kao ruka odrasla mukarca.
Razjarenost Anelikina bila je jaa negoli odbojnost koju je u njoj izazvalo
antidiluvijalno udovite, to se, kad mu se pribliila, poelo odurno uvlaiti.
Upirui se u oklop jednim ju je zamahom odgurnula s prolaza. Golema se kornjaa
svali niz strminu, otkotrlja i odskoi. I konano jednim skokom zagnjuri se u rijeku
usred vodenog vrtloga.
Aneliika je sjela, obrisala ruke suhim liem, a onda opet prila kobili. Uzela je za
uzdu i povela prema vrhu strmine sve dok nisu izili iz ove provalije u kojoj su
umalo zaglavili. Tada naioe na ravnicu prekrivenu crvenim jagodama i niskim
modrim jelama. Kao da se udo dogodilo: tutnjava vode nije se ula, jer se gubila
u dubokoj provaliji. Ponovo se zaue cvrci, ptice i vjetar. Sada su se putnici
nalazili u prostranoj i pustoj dolini u podnoju planina, u kraju s tisuu jezera.
Malena rijeka, puna sivog i rumenkastog ljunka, skretala je nadesno vijugajui
kroz raslinje rujnih grmova. Sada su se i Indijanci oglasili te poeli meusobno
razgovarati brbljajui poput ptica.
Anelika zauje jecanje Honorine koja je sve jae plakala. Mlada ena ponovo
uzjaha. Bila bi sve pregorjela da se moe opruiti meu borovnicama i mirno
zaspati, makar nekoliko trenutaka. Ali Wallis bi to mogla iskoristiti i sasvim
nestati.
- Doi - ree ona Honorini. Posjela ju je na sedlo, ispred sebe, useknula i obrisala
joj nateeni obraz te je zagrlila stiui je uza se. Osjeala se sasvim tupa.
Odjednom, na nekoliko koraka od sebe, ugleda grofa de Peyraca na konju,
njegove sinove i najvei dio ljudstva to se bilo vratilo.
- to se to dogodilo?
- Nita - Anelika e na smrt blijeda. Granica, to ju je bila okrznula, ostavila je
crvenkast trag na njenom elu. U svojoj bijednoj haljini, drei zaplakanu kerkicu
na rukama, vodei kobilu okrvavljenu oko usta, ona je bila svjesna da prua
najalosniju sliku ovjeku koji nije obiavao na svojim ekspedicijama voditi obitelj.
- Rekli su mi da ste sreli Irokeze! - ree Joffrey de Peyrac.
Anelika zanijee glavom. Na sreu je vjetar rastjerao ogavni miris uroenika. Oni
su nadugo i iroko objanjavali. Umijeae se Florimond i Cantor iskoritavajui
sve svoje poznavanje indijanskog dijalekta.
- Mopountook je jasan. Kae da ovdje ima Irokeza.
Zau se buka mnogih muketa koje se pripremile im se to ime spomenulo.
panjolski vojnici se razioe naokolo.
Anelika se nije mogla izjasniti. Konano je rekla:
- To je bila samo kornjaa... Kornjaa na stazi.
Ona ukratko ispria dogaaj. Grof de Peyrac namrti obrve i pogleda kobilu tako
strogo da se Anelka osjetila krivom.
Honorina je sve vie jecala.
- Jadna kornjaa! Bila je tako glupa i nespretna, a ti si je bacila u provaliju. Ti si
zloesta.
Umalo to i Anelika nije zaplakala. To vie to je primijetila da je Honorina bosa.
Sigurno je zaboravila svoje arape i cipelice blizu malog jezera gdje je gacala. To
je bila velika neprilika. Gdje da se nau druge arape i djeje cipelice u ovoj
pustoi? To je bio razlog da se vie nije mogla suzdrati. Da nije morala svojim
rukama zadravati kerku i konja, najradije bi potraila svoju maramicu da njome
prigui svoje razoaranje. Morala je okrenuti glavu da sakrije zaplakane oi.
inilo se da je tada Indijance zahvatila neka histerina uzbuenost te su glasno i
kretnjama objanjavali neto bijelcima koji su im postavljali pitanja u svim
jezicima i pokuavali doznati to se to zbilo. panjolci su uporno traili da im se
pokae neprijatelj.
Grof se uspravi na svom sedlu i ree:
- Tiina!
Otar glas je na sve djelovao. Indijanci se smirie. im se na licu Joffreya de
Peyraca pokazao strogi izraz, bilo je odmah jasno da se valja pokoriti.
"On bi bio kadar da ovjeka odmah ubije", pomisli Anelika sa zebnjom. Joffrey de
Peyrac pomilova po glavi Honorinu.
- Kornjae znaju plivati - ree on blago. - Ona koja je vas preplaila ve je izala
iz vode i sada se ee du rijeke i jede muhe.
Izgledalo je da se dijete utjeilo kao nekim udom.
Onda grof sjaha i prie Sagamoreu da ga saslua. Kako je bio visok, kao i
Indijanac, uloio je mnogo panje da ga razumije. Na kraju je dolazak Nicolasa
Perrota uspio otkloniti nesporazum.
Joffrey de Peyrac se nasmijao, ponovo uzjahao i priao Aneliki.
- Jo jedan dokaz koliko su praznovjerni - ree. - Kornjaa je za njih znamen
Irokeza. Susret s njome bio je predznak zla, gotovo siguran znak da su njihovi
najstraniji neprijatelji u blizini. Odatle je poteklo njihovo uenje i njihov strah
kad su ugledali bezazlenu ivotinju, koja je prilino poznata u ovom kraju.
Nicolas Perrot je jo pridodao:
- Oni kau i to da se znamen Irokeza isprijeio pred bijelom enom da joj donese
smrt, ali se ona nije dala i smjelo joj se oprla. Odsada, gospoo, Metallaksi
smatraju da vas ni jedan od Pet plemena irokekih nee moi nadvladati.
- Prihvaam to znamenje - ree ona nastojei da se pri tom i nasmije.
- Vi ete ii pored mene; put koji je pred nama dosta je irok. Mi emo izbiti na
stazu kojom prolaze Indijanci, na utrti put, "kratku stazu", kako kau Englezi, put;
koji na stotine milja ide uz sljeme Apalaa. Ne ostavljajte me vie, draga.
Razborit glas njezina mua djelovao je na nju blagotvorno. Ohrabrilo ju je to to
e moi jahati pored njega. Ipak je on i nadalje bio zaplaen, i ona se pitala nije li
u svojoj nutrini nezadovoljan zbog tog dogaaja koji je gotovo tragino zavrio.
Ali kako se znao majstorski svladavati, to on niim nije odavao.
Prema kraju velikog blijedozelenog jezera koje je vijugalo poput rijeke i ljeskalo
se izmeu breuljaka obraslih vitkih jelama to su strile kao mnotvo kopalja,
ukazala se ispod njih druga dolina, prilino duboka i uska. Suprotna planina bila je
iarana mnotvom rumenih, crvenih, naranastih i ljubiastih grmova s kojih je
ve bilo poispadalo lie, pa se samo ponegdje zadrala zelena mrlja lia. Neto
je na tom arenom brdu, na tom svodu koji je bio izvezen i brokatom ukraen,
privuklo pogled Joffreya de Peyraca, i on je izdao zapovijed da se stane na rubu
ume. S malog prostora ogoljelih stijena mogla se pregledati okolica prije negoli
opet zau u beskonani prostor ume.
Zatraio je svoj dalekozor.
Neprimjetna maglica koja se dizala iz doline umekavala je boje. inilo se kao da
se rastvaraju i mijeaju. Oblano nebo kao da je ilo u susret zemljinim maglama.
- Za nekoliko trenutaka moe se dogoditi da nita ne vidimo - ree grof i urno
prui svoj dalekozor Aneliki. - Pogledajte i vi, pa mi recite to vam se ini da
vidite.
U poetku je bila iznenaena bljetavom slikom koju je vidjela u dalekozoru:
blisko poveano drvee, kao da ga je jedno iznad drugog nanizao neki smioni i
izvanredno vjeti slikar. Bijela i crna stabla kao da su s nekom namjetenom
pobonou na sebi nosila raskonu kronju lia. Zaudila se kad je ugledala
kako se u sjeni stabala miu ljudski likovi. Meutim, ovjeka nije mogao prevariti
odsjev perja kojim su bili ukraeni, a koje se izdaleka nije moglo opaziti jer se
mijealo s bojom jesenske ume.
- to vidite?
- Vidim uroenike, dvojicu ili trojicu? Ne, vidim ih vie! Prilino veliki broj.
- Vidite li i njihovu kosu?
- Oiani su, a nasred glave im je uperak i u njemu perje.
Ona spusti dalekozor.
- Joffrey, Kajugi su imali takvu kosu...
- Tako je!
On polako sklopi dalekozor.
- Treba li zaista vjerovati da je va susret s kornjaom imao neko znaenje? Ne
bih htio biti lakovjeran, ali bih se mogao kladiti da je to odred Irokeza.
Dva ili tri ovjeka zagunae. Malo-pomalo mala se karavana okupila, pa se i
pratnja indijanska pomijea s bijelcima, i svi su s potmulom mrnjom gledali
prema krasnoj malenoj planini koja je skrivala nevidljivu opasnost.
- To je zao znak - ree nadstojnik Malaprade.
- Stigli smo gotovo pred Katarunk. Uskoro bismo pozdravili moga hrabrog
O'Connella i uivali sva blaga civilizacije, gospodine de Peyrac. Bio sam odluio da
vam, kada stignemo, priredim valjuke od divljai s kupusom. Sve mi se ini da
emo mi biti pretvoreni u valjuke, zar ne?...
- Pa to! - ree Florimond. - to pravite tako kiselo lice, junaci? Malaprade, mi
emo pojesti vau kau. Irokezi malo previe zlorabe svoj glas tu na sjeveru. Ljudi
bjee jo prije negoli su ih i ugledali. Ali ja sam ih ve vidio u Novoj Engleskoj
Tamo ih zovu Mohawkima. Nisu nita gori od Mohikanaca. Oni su blizu New Yorka
pruili pomo Englezima protiv kralja Filipa, ovaj put je to bio neki Narragasset,
koji povremeno zlostavlja bijele stanovnike uz granicu.
- Cijela se stvar sastoji u tome da li e nas ti koji se nalaze s druge strane usjeka
smatrati Francuzima ili Englezima. Sigurno je, meutim, da oni ne vole Metallakse
koji nas prate. Svaki pripadnik Algonkina za njih je rob ili ga treba iva ispei.
Metallaksi to dobro znadu, pogledajte ih!
I zbilja, oni su se na zapovijed poglavice Sagamorea pripremali na borbu.
Hitro odloie prtljagu na zemlju. ene i djeca indijanska iezoe kao da ih je
progutala duboka crvena uma. Mukarci su se uurbano liili crvenim, crnim i
bijelim prakom, ali najvie je prevladavala crvena boja. Strijelci su se vjebali u
napinjanju luka, a zatim su ogledali vrstou strijela koje su imale tri pera, ime
se osiguravala tonost gaanja.
Svaki je nosio u lijevoj ruci buzdovan, a desnicom je pipao no za skalpiranje i
onda ga stavio meu zube da bi mogao slobodno baratati lukom.
Vie izvinika je mugnulo poput zmija ispod utog i crvenkastog raslinja, i,
premda su bili posve blizu jedan drugoga i kretali se, nitko ih nije mogao vidjeti.
Poglavica i glavnina ratnika stajali su u zaklonu stisnuvi se uz bijelce. Divlja je
radost obasjavala sve Indijance. ovjek bi bio mogao pomisliti da oekivanje
borbe znai za njih vrhunac njihovih elja.
Europejci, osim moda mladih, kao Floromond, nipoto nisu bili tako oduevljeni
borbom kao Indijanci. Njihova potamnjela lica od dugog pjeaenja odavala su
umor i bezvoljnost. Ako je tono da ih je tek nekoliko sati hoda dijelilo od mjesta
gdje su se mogli sigurno zakloniti iza neke palisade, osigurati moda seosku
udobnost, i ondje nai ono to im najnunije treba, sada je bilo vrlo neprilino to
su se nali pred zasjedom i pred opasnou da imaju mrtvih i ranjenih.
Anelika pogleda svoga mua ekajui njegovu odluku.
- Poekajmo - ree on. - Ostat emo ovdje dok se izvidnici vrate. Ako Irokezi
imaju namjeru da nas napadnu, utvrdit emo se i braniti. Ali ako krenu dalje, i mi
emo! Upozorio sam Mopountooka da ga ja, ako bi on zapoeo bitku a da oni
drugi ne pokazuju neprijateljske namjere, neu pomagati.
ekali su spremni na borbu.
Kad su se Indijanci vratili, inilo se da su razoarani.
Irokezi ne samo to nisu pokazivali elju da napadnu karavanu nego je, po svoj
prilici, nisu ni opazili, jer su sasvim nestali. Nikakva traga od nijh nije vie bilo.
Metallaksi su prema Aneliki okrenuli svoja lica, groteskno iarana, i kimali
glavom. Bijela je ena rastjerala Irokeze.


5.
CRKVENA PJESMA USRED NOI
- Vidjeli smo znamen vuka, srne, medvjeda, lisica i pauka, ali iznad svega toga,
kornjae.
Tako je te veeri govorio Nicolas Perrot u logoru. Iz usjeka se poela dizati
hladnoa, pa su se smjestili oko vatri.
Okolina se osula zlatnim utilom. U daljini se smirila planina, polegla kao ubijena
ivotinja, a u njenu podnoju blistala je vodena brazda, blaga i tiha voda, rijeka...
Joffrey de Peyrac ju je bio pokazao im su stigli do mjesta za logorovanje:
- Tamo dolje, to je Kennebec.
Kao i idovi kad su ugledali obeanu zemlju, tako se Peyracovi ljudi obradovae
svaki na svoj nain. Jedni su se sabrali i molili kao prorok Jona, da zahvale
Stvoritelju to im je dao da ugledaju cilj svoga napornog putovanja. Drugi su se
prijateljski gurali laktovima, ili su bacali kape u zrak... Smatrali su se sretnim to
e se naskoro nai iza dobre i vrste ograde, to vie to su Indijanci koje su vidjeli
u umi, zatim ona neobina, premda sluajna zgoda s kornjaom, bili izazvali u
karavani neku neodreenu bojazan.
Komarci su zujali. Anelika je sjedila, a u njenom je krilu pod debelim vunenim
ogrtaem spavala Honorina. Kadto bi upravila pogled na blistavu brazdu
Kennebeca koji je blago vijugao preko ravnice. Tamo dolje bio je Katarunk, luka!
- Vuk je znamen za Mohawke, srna za Onnontage, lisica za Onejute, medvjed za
Kajuge, pauk za Seneke, ali kornjaa je za sve irokeko stanovnitvo od Pet
plemena jedinstveni znamen i Duh, koji sve vodi.
Dok je Nicolas Perrot tako duboko razmiljao, opaljeno njegovo elo se nabralo, a
njegova krznena kapa se pomakla.
- Ovdanji narodi, Abenakisi, Etchemini ili Sourikezi su loi radnici, navikli na
nomadski ivot. Oni ive bez reda i obino su bez kruha i soli... Irokezi su na
viem stupnju. Oni su velik zemljoradniki narod...
- ini se da ih vi volite - dobaci Anelika.
Divljaar poskoi:
- Bog me ouvao. To su vragovi, najgori rod koji je ikad ivio na zemlji. Za
Kanaanina nema veega neprijatelja od Irokeza. Ali istina je da sam ivio s njima
- nadoveza on nakon kratkog razmiljanja - To ovjek ne moe zaboraviti. Onaj
koji je ivio ivotom Irokeza, to e razumjeti. Ja sam vidio Svetu dolinu gdje
vladaju tri boanstva koja potuju Pet plemena.
- Tri boanstva?...
- Da! Kukuruz, Bundeva i Grah - odvrati Nicolas Perrot ozbiljno.
Honorina je bila zaspala. Pazei da je ne probudi, Anelika ustane i poe prema
atoru od platna, koji bi uveer podigli za ene i djecu. Poto je svoju kerku
briljivo umotala u krzno, vrati se da pomogne gospoi Jonas, koja se s
Malapredeom uurbala oko kuhinje. Sunce na zapadu bacalo je svoje grimizne
zrake na visoke, ali blagih oblika planine Apalaa.
Vjetar je blistao po obronku na kojemu je bio podignut logor zato da bi se zaklonili
od uboda komaraca i muica koje je neprekidno strujanje vjetra zanosilo. Taj
obronak su izabrali i zato da mogu bolje nadzirati okoli.
Florimond i Cantor pekli su u pepelu ribu umotanu u lie, to su je bili rukom
ulovili na zavojima rijeke.
Na ranju se peklo meso soba, a u loncu se na tihoj vatri, polako kuhao birani
jezik zajedno s povrem i varivom. Drugi lonac, u kojem je bio kuhani kukuruz,
ve je bio skinut s vatre i gospoa Jonas je poela dijeliti obroke.
Bila je stalno ljutita videi kako se prljavi Indijanci bezobrazno mijeaju s
bijelcima i prvi pruaju svoje neoprane zdjelice.
Mijeali su se u svaku stvar, dirali su sve i stvarali nered s nekom mirnom
drskou: zar oni nisu kod kue, zar ovi bijelci nisu zpravo njihovi tienici?
Sirota ena grizla je usnice i osvrtala se naokolo nadajui se da e to vidjeti grof
de Peyrac. Nije mogla razumjeti kako taj profinjeni ovjek trpi to odurno
mijeanje, a to je isto i Anelika kadto mislila.
Hladna plavkasta svjetlost obasjala je itavu prirodu. Strae su odlazile i dolazile
na umsku istinu. U dolini je jo uvijek blistao Kennebec. Proao je opet jedan
dan bogat uzbuenjima. to e donijeti sutranji?
Anelika oima potrai svoga mua koji je stajao po strani. Gledao je u daljinu.
Bio je sam, duboko zamiljen.
Anelika je ve bila opazila da se nitko ne usuuje prekidati njegovo razmiljanje.
Osobito je potovanje okruivalo ovoga vou kojemu su ti razliiti ljudi, veinom
snani, nepovjerljivi, povjerili svoj ivot.
Mnogi su od njih ljubomorno i s uzbuenjem gledali na ulogu koju je Anelika
imala u ivotu onoga koga su potovali.
- Zna se to ena moe uiniti od ovako znamenitog ovjeka - govorio je
Overnjanin Clovis mirkajui svojim malim mongolskim oima - moe od njega
napraviti zvekana!
- Ali ne od ovoga ovdje - prosvjedovao je Yann Le Couenec, Bretonac.
I pogledavi s udivljenjem mladu enu, nadoveza:
- Niti je ona takva ena!
- Ti si prava naivina - odvrati Overnjanin slijeui ramenima. Njegovi crni
oputeni brkovi otkrivali su jedak nabor oko usana.
Aneliki nije bilo teko pogoditi njihove misli. Ona je sama stajala na elu bande.
Sada ti ljudi vie nisu bili "njezini" ljudi.
ivot, u kome su zajedniki dijelili pogibelji i pobjede, okupio ih je oko grofa de
Peyraca. Dragocjene i nerazorive osobne veze, koje oni, iz svog mukog stida,
nikada nee otkriti, svakoga su od njih prikovale uz njega te su ga po iskustvu i
po navici smatrali svojim gospodarom i svojom jedinom nadom. S njime su se
zajedno borili protiv Saracena ili krana, istraivali Karibe i prkosili olujama. S
njime su dijelili plijen. Po njegovu nagovoru, oni su se za svojih putovanja gostili i
provodili gospodski ivot u lukama. Zalijevali se vinom, pozivali ene, a
velikoduni gospodar je dijelio zlato akom i kapom.
Anelika je katkada pokuavala da doara proli ivot svoga mua, koji s njime
nije dijelila.
Najee bi ga viala meu njegovim instrumentima.
Gledala ga je kako se naginje nad globus, nad neku kartu u kabini dok se brod
ljuljao, ili ak na vrhu neke maurske terase pod nebom Kandije, dok je
skupocjenim astronomskim dalekozorom promatrao zvijezde. A za tih minulih
veeri pojavio bi se sluga vodei zastrti enski lik. Dok su bili na Karibima, to je
bila lijepa panjolka, indijanska ili crnaka meleskinja.
On bi tada napustio svoj posao i enu primao onom svojom neuporedivom
udvornou i pri tome je izgledao brian i nasmijan kako bi joj polaskao i uzvratio
za ulnu razonodu koju mu je pruila.
ovjek samac!... Eto to je on bio.
ovjek potpun, siguran u svoju snagu i svoje sposobnosti, sam sebi dovoljan. Uz
toga ovjeka je Anelika sada traila svoje mjesto. Ali kad bi se on tako zadubio,
odsutan i zaokupljen, ona se nije usuivala da mu se priblii.
Pala je duboka no. Uz ognjite je Cantor na svojoj gitari improvizirao neku
toskansku popijevku. Njegov glas, koji je uza sva barunasta mladenaka
prelijevanja, ve bio dostigao puninu i snagu, zvuio je zavodljivo. Dok je pjevao,
izgledao je sretan. Osim misli na svoje djeake nee Anelika imati mnogo
vremena da s njima razgovara i stee njihovo povjerenje sve dok ne budu u
Katarunku.
Sjetila se svoga konja i, prije negoli e se pridruiti svojima, ona se spusti prema
obali rijeke gdje su bili ostavili konje da pasu.
Wallis je bila pobjegla! Njezin povodac, kojim je bila privezana za stablo, bio je
prekinut. Neki predosjeaj je govorio Aneliki da ivotinja ne moe biti daleko.
Vrativi se najprije da uzme uzdu i ular, krene du obale rijeke dozivajui ivotinju
mekano i blago. Na rubu ume jela dizao se zamagljen mjesec. Zahuka sova. U
ikari su kaljucali puhovi. Gotovo presahla rijeka uborila je izmeu ljunka.
Granje zapucketa.
Anelika krene u tom smjeru. Opazila je pri svjetlu mjeseine kobilu kako na
maloj istini pase travu, ali kad joj se primakla blie, hirovita ivotinja je opet
odmakla.
Kad je konano na vrhu nekog breuljka uspjela da je uhvati, Anelika nije vie
vidjela vatre u svome logoru. To je nije zabrinjavalo! Spustit e se prema
strmenitu koritu rijeke i poi nizvodno. Kad je vrsto pritegla ivotinju i povela,
osluhnula je ne bi li otkrila um vode u dolini. Sama u ovoj mranoj noi, ona nije
osjeala strah. Snano ju je proimao miris koji se dizao iz nepoznate ume. Jo
jednom, ali snano, obuze Aneliku osjeaj da ivi, puna snage i mladosti, na
pragu novoga ivota koji e morati iz temelja izgraivati. Primit e je ovi ogromni
nepoznati prostori gdje su se oni nakon toliko opasnosti nali. Ista ona ljubav koju
je bila osjetila za ovu neuljuenu zemlju onda kad se kupala u arobnom blistavilu
jezera, ispunila je njezino srce. U tom istom trenutku javie se privienja.
Sa dakom vjetra, koji joj je donio daleki zov kanadskog jelena, i s muklom
tutnjavom vodopada u dolini ume dopre do nje crkveno pjevanje.


6.
"DEMONKA IZ AKADIJE"

AVE MARIS STELLA
DEI MATER ALMA...

(Zdravo morska zvijezdo,
Boja majko slavna...)

Rijei pjesme odjekivale su kroz surovu no. Anelika pogleda prema vrhovima
stabala, kao da e vidjeti kako se izmeu njihova granja otvara nebo s korom
anela.
Srsi joj prooe tijelom. Okrene se vrlo oprezno.
Iza nje se, na rubu grebena, dizala poput nemirne zore ruiasta svjetlost pravei
drhtave sjene meu jelama.
Drei Wallis za uzdu Anelika se polako pribliila rubu provalije. Odande su se
dizali ljudski glasovi koji su pjevali onu pjesmu.
Aneliki se inilo da se vratila u prolost, u nieulsku umu, gdje su se hugenoti
bjeei pred progonima sklanjali da ondje mole i pjevaju.
Pribliila se jo vie i nagnuvi se vidjela neobian, aroban prizor.
Stijene su u dnu klanca bile crvene od sjaja dviju velikih vatri na obali rijeke. Neki
redovnik u crno odjeven i drei ruke kao da blagoslivlje stajao je ispred skupa
ljudi koji su kleali.
Meu onima ija je lica vidjela, kada joj je sveenik leima bio okrenut, bilo ih je
koji su bili odjeveni u jelenovu kou i u krzna, dok su ostali nosili plave odore
zlatom opivene, i Anelika opazi dva plemia s ovratnicima i orukvicama od
ipaka.
Nakon posljednjih strofa pjevanje zamukne. Tada se zau glas sveenika, zvuan i
govorljiv.
- Kraljice nebeska!
- Moli za nas! - odvrati zbor mrmorenjem. Anelika se povue:
- Francuzi!...
- Tvro Davidova!
- Moli za nas!
- krinjo zavjetna!
- Moli za nas!
- Utoite grenika! Tjeiteljice ucviljenih!...
- Moli za nas! Moli za nas! - odgovarao je zbor na svaki zaziv. Bili su to divljaari,
vojnici i gospoda - svi su kleali glave pobono prignute, polako prebirui krunicu
u ruci.
- Francuzi!...
Srce je Aneliki divlje udaralo.
Sigurno bi pomislila da je zapala u bunilo i da iznova doivljava sve uase
poitukog rata, da iza Francuza nije prepoznala bakrene siluete napola golih
Indijanaca. Neki izmeu njih su molili i pjevali. Drugi su, okupivi se oko drugog
ognjita, prstima grabili ostatke neke hrane na dnu drvene zdjele. Jo se u zraku
irio miris juhe, a jedan je kotao osrednje veliine bio odmaknut u stranu nakon
to su porazdijelili njegovu sadrinu. Neki krupni crvenokoac, sa uperkom na
glavi, sav sjajan od masti, nadnio se nad uareno ugljevlje, a zatim se uspravio
izvadivi iz vatre usijanu sjekiru. Drei sjekiru paljivo u rukama uroenik se
udaljio od kruga nekoliko koraka. Tek tada je Anelika u prisjenku opazila nekog
drugog Indijanca golog, privezanog uz deblo drveta.
Ne urei se i kao da ini najprirodniju stvar na svijetu, ovjek sa sjekirom
pritisnu na kou uareno eljezo. Nijedan krik nije se uo. Samo je do Anelikinih
nosnica dopro nesnosan miris sprena mesa.
Uasnuta, ona se naglo trgla zadravajui krik, a Wallis posrne i polomljeno granje
zapucketa. Vidjevi da e biti otkrivena, Anelika poskoi i uzjae konja. Uroenik,
koji je opet svoju sjekiru stavio u vatru, podie glavu i prui prema vrhu grebena
svoju miiavu ruku s pernatom narukvicom.
U tren oka svi skoie na noge i ugledae kako se na mjesecem osvijetljenom
obzorju istie pojava jahaice s dugom kosom.
Iz njihovih grudi oteo se strahoviti krik:
- Demonka! Demonka iz Akadije!


7.
NAPAD KOD SAKOOSA
- Vi kaete da su vikali: "Demonka iz Akadije? "
- ini mi se da sam tako ula.
- Gospode! Samo da vas nisu uzeli za "nju" - povikao je Nicolas Perrot kriajui
se. A Maupertuis je uinio to isto.
- Ja ne znam zato me oni dre, ali sigurno je da su skoili za mnom kao
pomamni. Jedan izmeu njih, a bio je pravi gorostas, gotovo me uhvatio kad sam
potjerala Wallis u rijeku.
- Jeste li ga ubili? - upita ivo Peyrac.
- Ne, ciljala sam u njegov eir, a on se svalio u vodu. To su Francuzi, kaem
vam. Logoruju u usjeklini s druge strane ovoga istog brda gdje smo mi podigli
svoje atore.
- Ako dopustite, gospodine de Peyrac, mi emo Kanaani poi k njima,
Maupertuis, njegov sin Pierre-Joseph i ja - ree Nicolas Perrot. - Sigurno emo
meu tim ljudima iz Quebeca nai kojega dobrog prijatelja i znanca s kojima emo
se moi sporazumjeti.
- Ne zaboravi, Perrot, da nas je vlada u Quebecu osudila na smrt - usprotivi se
Maupertuis a monsinjor biskup nas je jo i izopio.
- Ah! To nije vano. Tko je roen u Saint-Laurentu, ugodno e mu biti meu
prijateljima.
Dva Kanaanina, a za njima sin Maupertuisa, dvadesetogodinji mladi, mjeanac,
kojega je on imao s nekom Indijankom, izgubie se u mranoj umi.
Nakon toga to se Anelika vratila i uzbudila logor, svi su bili pod orujem. Vojnici
i mukarci su bili na svojim mjestima, s muketama u ruci.
im su se tri Kanaanina izgubila u umi, Anelika se okrenula prema Peyracu.
Jedva je svladavala svoju uzbuenost i glas joj je bio pomalo izazovan kad se
obratila muu:
- Vi me niste upozorili da moemo naii na Francuze tamo kamo idemo.
- Uvijek se moe naii na Francuze kad se prolazi Sjevernom Amerikom. Ve sam
vam rekao da su ovdje malobrojni, ali vrlo estoki, lutalice su i dangube, kao i
Indijanci. Nismo mogli izbjei njihovu susretu...
- Priite vatri, mila. Smrzli ste se. Taj neugodan susret vas je potresao. Tome je
opet kriva vaa nesnosna kobila.
Anelika prui svoje ruke prema toploj vatri. Bila je zaista promrzla, i to do sri.
Pitanja su joj navirala na usta. eljela je ve jednom pouzdano i bez okolianja
saznati kolika je opasnost u kojoj se nalaze.
- Toga ste se bojali, zar ne? To je razlog zato ste se urili? Vi ste se bojali da bi
Francuzi mogli napasti zemlje gdje se kanite smjestiti i gdje ste ve izgradili svoje
utvrene logore?
- Da! Moj najblii susjed, barun de Saint-Castine od Pentagoeta, zapovjednik
francuske postaje u Akadiji, a s kojim sam ja uvijek bio u dobrim odnosima, doao
je nedaleko od Gouldsboroa da me obavijesti kako su katoliki misionari, koji
poduavaju u vjeronauku Abenakise iz Mainea, uznemireni mojim dolaskom na
izvore Kennebeca te su zamolili vladu u Quebecu da protiv mene poalje
ekspediciju.
- Ali kojim vam pravom Francuzi osporavaju da doete u ova podruja?
- Oni smatraju da to pripada njima, pod imenom Acadija.
- Kome zapravo pripada ta pustinja?
- Onomu koji bude poduzetniji. To je niija zemlja. Ugovorom u Bredi, koji je
potpisala Francuska, ti su krajevi priznati Englezima, ali oni zaziru od uma i ne
usuuju se naputati obalu da tako ne povrijede ugovor.
- A ako jednog dana Francuzi sa Sjevera doznaju tko ste vi i tko sam ja...
- To se nee sutra dogoditi... A tada u ja biti jai nego ova bijedna kolonija koju
je francuski kralj prepustio svojim protivnicima... Ne, nita se ne bojte. Ruka Luja
XIV nee dosegnuti do nas. Ako on sluajno pokua, mi emo se oduprijeti.
Amerika je velika, i mi smo slobodni Ohrabrite se, ugrijte se, mila moja...
- to znai onaj krik to sam ga ula kad su me ugledali: "Demonka iz Acadije?"...
- Sigurno su vas smatrali nekom prikazom. Castine i Perrot su mi pripovijedali da
je Nova Francuska sva uzbuena otkrivenjima neke svete redovnice iz Quebeca,
koja je u snu vidjela nekoga demona, u enskoj spodobi, kako Crkvi otima due
svih Indijanaca u Acadiji, krtenih i nekrtenih. Odatle njihova zabrinutost i
uznemirenost. Moda je ova ekspedicija s time u vezi. Govorilo se da Demonka
jae na nekoj mitskoj ivotinji, jednorogom konju...
- Ah! Sada razumijem - usklikne Anelika smijui se razdraeno - cijelu priu:
ena, konj... To se ovdje ne moe zamisliti. A to odgovara njihovoj viziji.
inilo se da je Peyrac ozlojeen:
- To je glupo ali i vrlo ozbiljno. Ta zbrka koja je zavladala u njihovoj dui moe biti
uzrok nepotrebnim neprilikama. Ti su ljudi fanatici.
- Ali ipak, oni nas ne mogu napasti ako ih mi ne izazovemo kakvim neprijateljskim
inom.
- Poekajmo! Budunost e nam otkriti njihove namjere. Jutros je Perrot poslao
svog Indijanca Mazoka u izvianje. Kada se vrati, obavijestit e nas o pokretima;
to mogu biti Francuzi, Irokezi, ili jo i saveznici Francuza koji ih prate na njihovim
ekspedicijama: Abenakisi, Algonkini ili Huroni. O tome ja vodim rauna - nastavi
on brzo - moda su uroenici, koje smo maloas opazili, Huroni u francuskoj
pratnji. Iako su ljuti neprijatelji Irokeza, oni pripadaju istom plemenu, imaju iste
obiaje, pletu kosu kao i oni, sa uperkom navrh glave. Ali mi smo nanjuili da
ima jo jedan ratniki odred Irokeza koji lutaju po ovom kraju, a Francuzi su doli
samo radi njih i mi bismo mogli...
... Takva je Amerika, vidite... Pustinje koje iznenada oive i provrve najrazliitijim
ljudskim biima, a svi su neprijatelji izmeu sebe.
U umi zasjae baklje pribliujui se logoru. Zaulo se kljocanje kokota na
muketama i miris gube koju su neki pripalili.
Ali to su bila samo trojica Kanaana koji su se vraali ne obavivi nita.
Uzvodno su nali ostatke francuskog logora i jednog napola sprenog irokekog
zarobljenika koji je bio privezan uz drvo, ali vojnicima i Huronima ni traga ni
glasa. Uzalud su oni dozivali na sav glas:
- Hej! Vi iz Saint-Laurenta, gdje ste, prijatelji?... - nitko nije odgovarao.
to se tie irokekog zarobljenika, kojega su bili odrijeili, on je, onako ispren,
iskoristio trenutak nepanje: trgnuo se i jednim skokom odskoio te nestao u
mranom gutiku. Odsada su bili okrueni brojnim fantomima razliitih vrsta:
Francuzima, Algonkinima, Huronima, Abenakisima, Irokezima, a tajanstvena uma
je radosno aputala pod dakom vjetra, i nita se drugo nije ulo nego um
dalekih voda i ljubavno dozivanje kanadskog jelena.
Joffrey de Peyrac naredi da jedan dio ljudstva ostane pod orujem, a drugi da
straare: nee dopustiti da ga iznenade.
Aneliku je savjetovao da se odmori u atoru koji je bio odreen za ene i djecu.
On ju je dopratio do atora, a kako je tama bila duboka, on je zagrli i htjede je
poljubiti. Ona je bila jako uzrujana i nemirna, te mu nije mogla uzvratiti
milovanje.
tovie, ona se i ljutila: u opasnim trenucima on se bio odijelio od nje i nou nije
spavao s njome. To je zahtijevala disciplina u karavani, a i skoranja prisutnost
ena meu mukarcima. Anelika se s time pomirila.
Sjetila se dogaaja kad je bila pobjegla iz Miqueneza s kranskim zarobljenicima
u Maroku: njihov zapovjednik, Colin P. Paturel bio je uveo istu zabranu: "Ova
ena ne pripada nikome - kazao je - nikakvih ljubavnih odnosa prije negoli se
spasimo i ivi stignemo u kransku zemlju"...
Na to je donekle podsjeao postupak Joffreya de Peyraca koji se strogo pridravao
toga da ene i djecu okupi pod jednim krovom, dok su mukarci posebno leali,
trojica po trojica, pod natkrivenim sklonitem.
On sam, jedini voa, nije imao vie povlastica od onih koje je uzeo pod svoju
zatitu.
Primjenjivao je na sebe zakon starih uroenikih plemena prema kome se ratnik
uoi bitke, ili kad se mora suoiti s nekom opasnou, rastajao od ene kako bi
mogao sauvati svoju bistrinu i svoju snagu.
Ali Anelika nije bila sudionik te snage. Ona je bila slaba, tako da je kadto
mislila, sama, te je osjeala veliku potrebu za njim. Kad je bila daleko od njega,
nije se osjeala ni mirnom, ni sigurnom. Bojala se da e ga opet izgubiti. udo ih
je tek nedavno spojilo. Ona je znala da se iza suzdravanja i hladnoe Joffreya de
Peyraca skriva estoka i strana ulnost, koja se pred njom otkrivala. Ali bilo je
trenutaka kad je strahovala da ona za njega predstavlja samo predmet uitka,
koji njega istina, privlai, ali koji on ne vezuje uz svoju osobu, uz svoje radosti,
svoje ambicije i svoje brige. Tokom vremena opazila je da se vezala uz ovjeka
kojega slabo poznaje, ali kome duguje potinjenost i odanost, sa ijom e se
eljeznom voljom esto sukobljavati, jer je imao vrste, skrivene i odreene
poglede, a bio jo lukaviji nego prije. Nikada nisi znao to sprema. Spavala je
loe, jer je svakog asa oekivala pucnjeve ili, barem, estoku navalu Francuza.
U zoru se izvukla iz svoga atora poto je ula nekakav amor.
Iz magle je iskrsnuo Indijanac Mazok koji se, nakon svoga povratka iz Francuske,
ponovo opasao konatom pregaom i nazuo mokasine. U kosi, u perin spletenoj,
bilo je mnogo perja. U ruci je drao luk, a preko lea zabacio tobolac napunjen
strijelama.
On pozdravi svoga gospodara i Joffreya de Peyraca koji mu izioe u susret.
Anelika se priblii. Saopie joj vijest koju je donio Indijanac.
Pred dva dana je mali odred Francuza, koje su pratili njihovi saveznici Algonkini i
Huroni, zaposjeo postaju Katarunk.
U ranu zoru oni pokupie prtljagu. Jo uvijek je bilo hladno. Magla, koja se
prelijevala u duginim bojama, prekrila je okoli i ve na tri koraka nije se nita
vidjelo.
Lie se osulo bisernim kapljicama. uma se cijedila.
Drei konje za uzdu, krenue jedan za drugim, ostavljajui istinu, i zaoe u
vlanu ikaru. Saopenja su se prenosila aptom, a djeci se reklo da suspregnu
kaalj. Vlaga je padala po njima. Neka tajanstvena atmosfera obavijala je njihovo
neujno kretanje. Malo-pomalo magla je postala gua i kad se sunce ukazalo kao
blijedouti kolut iznad nevidljive zemlje, trebalo je samo nekoliko asaka da se
magla raspri i da se otkrije blistavi i oprani krajolik koji se prelijevao u raskou
ivih boja.
Upravo su bili preli preko neke istine kad je stigla poruka da valja pouriti
prema hrastovoj umi koja je bila neto nie. Tamo je izdana zapovijed da se
okupe i zaustave. Pod granjem, koje je bilo protkano tamnoljubiastim, gotovo
crnim liem velikih zdepastih hrastova, toplina je poela rasti. irovi su neujno
padali na suho mahovinasto tlo. Skupili su konje te ih privezali za niske grane. Svi
su jo uvijek utjeli kako je bilo nareeno.
etiri panjolska ratnika poee se sputati prema podnoju usjekline. Silazili su
dosta nezgrapno te se ulo pucketanje starog granja, a Mopountookovi Indijanci
neujno se spustie poput sjena i dolje su ekali iza stabala nevidljivi. Radovali su
se to e im se pruiti prilika da oderu malo francuske ili indijanske neprijateljske
koe. Skriveni iza guste ikare panjolci ukopae ralje u rijeni pijesak i na njih
poloie svoje kremenjae s fitiljem. To je oruje bilo mnogo monije i triput je
dalje nosilo negoli mukete, ali nije tako tono gaalo. Bila je to neka vrsta malih
runih topova.
Anelika se pitala to da radi, jer se inilo da se priprema bitka, kadli grof de
Peyrac doe k njoj.
- Gospoo, moram se osloniti na vas zbog toga to ste vi najbolji strijelac u mojoj
druini. Sada e nam ta vaa sposobnost biti prijeko potrebna...
On ree Honorini da bude pametna i da ostane uz Jonasove i uz drugu djecu, a
dva ovjeka ostadoe da ih uvaju i paze na konje.
Nakon toga on povede Aneliku do ruba grebena gdje su se dizale velike i strme
hridine. Bila je to izvrsna osmatranica odakle se pruao pogled na itav tok
rijeke, koja je tekla izmeu dvije duboko usijeene obale. Rijeka je bila prilino
bujna, ak i u ovo godinje doba. Preko nje se moglo prijei na jednom mjestu
gdje je iz vode izranjalo kamenje po kome se moglo lako ii, gotovo i ne smoivi
noge, a svuda naokolo rijeka je bila duboka, puna vrtloga koji su pokazivali
nepravilnosti njezina korita. Bila je to rijeka, kako Kanaani kau, "vodopadna"
koja se postepeno sputala prema jezeru, ije se treperenje naziralo kroz grimizno
lie.
- Gaz Sakoos - ree Nicolas Perrot potiho. Ba na sredini rijeke gaz je bio
presijeen malenim pjeanim otokom koji je bio obrastao umicom.
Grof pokaza Aneliki na suprotnoj obali taman prolaz kroz ikaru kojim su putnici,
idui umskom stazom, izbijali na obalu.
- Zaas e se ondje pokazati ljudi i uputiti prema gazu, a to e po svoj prilici biti
nai sinonji Francuzi i njihovi Indijanci... Vi ete ih prepoznati jer ste ih ve
vidjeli. Kada stupe na mali otok, ali samo kada budu na otoku, opalite kako biste
ih sprijeili da prijeu drugu polovinu gaza.
- Otok je prilino udaljen da bi se moglo tono gaati - ree Anelika namrtivi
obrve.
- To isto su mi rekli strijelci koje sam odredio za taj zadatak, ali mi se ne moemo
postaviti na drugo mjesto. Od pogodnijeg poloaja prema otoku dijeli nas jedna
prosjeklina, a mi vie nemamo vremena da je prijeemo. Za to bi trebalo nekoliko
sati. Treba, dakle, odavde pucati i zaustaviti prethodnicu pratnje, da nitko ne
uzmogne pobjei i dii uzbunu u postaji. Treba ih zaustaviti ne pogodivi nikoga.
Ne elim nikakva prolijevanja krvi.
- Muan je to posao.
- Znam, draga, i Florimond se nije toga htio prihvatiti, mada je vrstan strijelac...
Mladi je bio prisutan razgovoru izmeu oca i majke, te ih je nepovjerljivim
pogledom promatrao. elio je da pokae svoju vjetinu, ali je bio toliko poten da
je posumnjao u sebe.
- Oe, to mi se ini nemogue - povie. - Kad bi to bilo u trenutku kada oni krenu,
onda je mogue...
- U tom trenutku jedan e dio vojnika biti jo u umi. Ja elim da nitko ne
umakne. Nekoliko strijelaca je postavljeno uzvodno, da zarobe one koji e moda
umaknuti. Ako ih bude mnogo, onda e doi do velike bitke, ali svejedno e
umaknuti jedan ili dvojica. Ja elim da svi, ili gotovo svi, budu ve izvan ume, da
krenu gazom ili budu na otoku prije negoli opalite. Nai panjolci dolje moi e
onda da im presijeku odstupnicu s ove strane. Tako e biti okrueni sa svih
strana.
- Ali otok se prua ravno ispred nas. Zaustaviti prethodnicu kada krene drugim
dijelom gaza, na ovakvoj udaljenosti, a da nikoga ne ranimo, to mi se ini kao
oklada...
- Moete li je prihvatiti, gospoo?
Anelika je razmotrila vrlo paljivo poloaj, a onda se okrenula prema njemu:
- A vi, gospodine Joffrey?... zar vi niste vjet strijelac?
- Uvjeren sam da na takvoj udaljenosti vae oi vie vrijede od mojih...
- Ako je tako...
Ona je oklijevala. To to je od nje traio bilo je izvanredno teko. Vruina joj je
osuila grlo.
S druge strane bila je sretna to joj je grof ukazao povjerenje i to je mogla
stupiti u akciju. Njezini sinovi i ljudstvo iz pratnje gledali su je zbunjeno udei se
postupku grofovu, a njoj nije bilo krivo da im pokae kako o ratu i baratanju
pukom, ona znade barem toliko koliko i oni, ako ne i vie od njih, premda su svi
bili gusari.
I kad je Joffrey ponovio:
- Moete li prihvatiti ovu okladu, gospoo? - ona je odvratila:
- Pokuat u... Kakvo mi oruje dajete?
Jedan od ljudi prui joj muketu koju je upravo nabio, ali je to odbila.
- Ja elim oruje koje u sama napuniti.
Dadoe joj puku gospodina de Peyraca, koju je Bretonac Yann Le Couennec nosio
i odravao. Bila je to kremenjaa koja je mogla opaliti dva hica bez ponovnog
punjenja. Njezin kundak, obloen sedefom, bio je od orahovine, dakle, lagana i
vrsta u isto vrijeme, te je ona s uitkom priljubi uz rame. Paljivo je pregledala
prah, kugle i fitilj koji su joj pokazali, oistila dvostruku cijev, napunila jedanput,
ubacila kugle i jo jednom napunila. Svaki njezin pokret pratili su svi s velikim
zanimanjem.
Poto je postavila fitilj, ona se nasloni na rub kamena. Obuze je lako uzbuenje
koje je dobro poznavala. Miris partizanskog rata! Vidjela je dolje osvijetljeni kraj
otoka i ljunak koji se blistao na drugom dijelu gaza.
Njezino je srce bre kucalo. Tako je bilo u poetku. Kada doe pravi trenutak, ona
e postati udesno mirna, slobodna i sabrana. Uspravi se.
- Trebalo bi drati u pripremi dvije pune puke i dodati mi ih ako se oni ne
zaustave nakon prvih hitaca.
Onda je poekala.
Nije proao ni jedan sat nakon toga, a u umi odjeknu krik kozodoja. Taj krik je
isto kao i krik grlica bio dobro poznat, te se na to nitko nije osvrtao. Ali Nicolas
Perrot kao da je u tom zovu vidio posebno znaenje, jer se lagano naklonio prema
Anelikl i aptom je upozorio:
- To je znak Mazoka.
Najprije se na obali pojavio jedan Indijanac, Huron, a zatim jedan divljaar kojega
je Anelika sino bila opazila u prodolini... Onda doe jedan oficir, za kojim je ilo
vie Indijanaca, i jedan Francuz, a taj je bio vrlo mlad, zapravo djeak s plavim
uvojcima, odjeven u plavi redengot kraljevih oficira, naoruan razliitim orujem:
sjekirom, noinom i rogom za prah. Njegova ipkasta kravata bila je dosta
zguvana i nespretno vezana, eir jako zgnjeen i ukraen bijelim i crnim orlovim
perjem koje niim nije bilo nalik na uobiajeni ukras od perja, ali su ukrasi na
njegovim rukavima i njegovim zapucima podsjeali na ukrase uniforme. Na
nogama je imao konate dokoljenke i mokasine.
Vidjee kako se ilo bacio u vodu, prskajui oko sebe i diui mlaz pjene.
Gorostasni oficir, kojemu je Anelika dan prije toga probila metkom eir, pozvao
ga je na red:
- Umirite se, Maudreuil! Digli ste takvu buku kao kanadski jelen kada ga tjeraju.
- Hej! - odvrati drugi veselo - jo smo samo pola milje od Katarunka. Zar se jo
uvijek bojite da ete se sresti s vrajim duhovima kao juer na veer?...
Glasovi su zvuali jasno i razgovijetno odjekujui u dolini.
- Ne znam ega se bojim - odgovori porunik - ali mi je ovaj kraj sumnjiv. Uvijek
sam ga smatrao razbojnikom piljom...
I podigne glavu prema strmim hridima, inilo se kao da mu oi ele proniknuti
tajnu ume kojom se vjetar blago poigravao.
- Da li njuite Irokeze? - upita mladi vojnik s osmijehom - va je njuh naroito
osjetljiv na njih.
- Ne! Ja njuim neto drugo, ni sam ne znam to. Pourimo se. to prije budemo
na drugoj strani, to bolje. Idemo... Ja u prvi. Aubigniere - okrenu se divljaaru -
ostanite u pozadini, hoete li?
I on krenu preko gaza grabei vjeto po ljunku velikim koracima.
Gore pod drveem, koje ih je skrivalo, Nicolas Perrot dotaknu rukom Anelikino
rame...
- Zaboga, nemojte ih ubiti - proapta. - Onaj tamo, gorostas, to je porunik de
Pont-Briand, moj najbolji prijatelj. Drugi je Troprsti, iz grada Trois-Rivieres, a
najmlai, to je mladi barun de Maudreuil, najdivniji mladi u Kanadi.
Anelika trepnu oima i dade mu znak da ga je razumjela. Neka, ona e imati
obzira prema tako dragocjenim prijateljima, ali svi ti prijedlozi nee
pojednostavniti njezin zadatak.
Gorostas, kojega je Nicolas bio oznaio kao porunika de Pont-Brianda, upravo je
stigao na otok. Tu je zastao, drei ruke na bokovima, i ispitivaki promatrao
okoli. I doista se inilo da njui. Na glavi nije imao eira. Njegova zagasito-
kestenjasta kosa padala mu rasuta na ramena. Sunce ga osvjetljavalo i pravilo
malu ruiastu aureolu oko glave. inilo se da nije otkrio nita sumnjivo te je
slijeui ramenima poeo prelaziti otok, a za njim i dva Hurona koji su ve bili
preli gaz.
Anelika sabra svu svoju pozornost i primaknu puku svome ramenu. Vrhom
cijevi slijedila je siluetu Pont-Brianda koji je prelazio otok.
Divljaar Aubigniere, nazvan Troprsti, ostao je na obali pourujui uroenike koji
su izlazili iz ume. Pont-Briand je ve doao do kraja otoia. On se zaustavi da
promatra svoju etu koja je prelazila preko rijeke. I ne slutei izazivao je smijeh
onih koji su ga motrili s visoka grebena. Naskoro e se sve njegovo ljudstvo
okupiti u sutjesci, a ba je to elio Joffrey de Peyrac.
Najzad se porunik uputi prema drugom dijelu gaza. To je bio trenutak.
Anelika se sva pretvorila u oko gledajui samo jednu toku: niski kamen na gazu
gdje e noga toga ovjeka stati.
Njezin prst pritisne obara. Vrak kamena se razletio u komadie, a klanac se
iznenada ispunio tutnjavom i grmljavinom od pucnja.
Francuski oficir odskoi.
- Lezi - povie, a Indijanci i Francuzi, okupljeni na otoku, bacie se na zemlju
puui u zaklon od nekoliko malih grmova.
Umjesto da to isto uini, porunik iznova poskoi naprijed prema gazu. Anelika
opali. Bio je ve na polovici gaza. Jo jedan kamen se rasprsnu pred njegovim
nogama. Vidjelo se kako gubi ravnoteu i pada u vodu. Anelika se sjeti da je ovo
drugo kupanje u dva dana to ga ima njoj zahvaliti, jer je juer naveer, kad je
ono za njom bio krenuo usjeklinom, takoer bio pao u rijeku. Bila je sigurna da ga
nije pogodila.
- Drugu puku - ona e kratko.
Pojavi se glava porunikova. On se borio sa strujom i odmicao naprijed. Anelika
prisloni puku, nacilja i opali. Kugla je odskoila na povrini vode. Prola je tako
blizu da ga je sigurno okrznula.
- Nemojte ga ubiti - molio je Nicolac Perrot poluglasno.
- Do vraga! - mislila je uzbueno Anelika - Kao da ne vidi da se ovaj drugi ne
zaustavlja, pa kako e onda toga bjesomunika sprijeiti da ne stigne na obalu - a
da ga ne ubije?
Ona opet opali. ini sa da je ovaj put francuski gospodin razumio. Naavi se
izmeu pogubnih vrtloga rijeke i puane paljbe, koja mu je kruila nekoliko
palaca od glave, vie nije oklijevao. On se vrati prema otoku, pope se i sakri iza
neke zakrljale johe. Anelikina pozornost je tada popustila, ali je stalno nadzirala
prolaz. inilo se da nitko ne eli slijediti oficirovu ludost. Bilo je malo vjerojatno da
e itko krenuti prema prijelazu koji je bio tako dobro nadziran.
Ona se opusti i malo podie. Znoj je kapao niz njezine sljepoonice. Nesvjesno
obrisa elo rukom koja je bila crna od baruta, dohvati napunjenu puku, koju joj
je pruio jedan od njezinih zauenih sinova, zauze opet poloaj odakle je pucala,
nastavivi i dalje da budno pazi.
To se pokazalo opravdanim jer je porunik iznova pokuao sreu spretno se
bacivi...
Jedna kugla odskoi u pijesku pod njegovim nogama. On se brzo povue u svoje
zaklonite. Za to vrijeme otpoe napadaj sa svih strana. Kada je Anelika prvim
hicem zaustavila napredovanje odreda, Huroni, koji su se bili nali na sredini
prvoga gaza, htjedoe da se povuku u umu, ali doekae ih puani hici s one
iste obale koju su upravo bili napustili L'Aubigniere se baci iza stabla i pone
uzvraati pucnjavom prema grebenu.
Okrueni dobro upravljanom vatrom sa svih strana, Huroni, koji su se nali na
prvom prijelazu, nisu se usuivali ni naprijed ni natrag. Tada se jedan od njih, sa
smionou svojstvenom njegovu rodu, baci u virovitu rijeku, ali im je doplivao
malo nie, neto iznad vodopada, pogodi ga hitac koji su opalili panjolci, i rani u
nogu.
Jednome drugom bilo je uspjelo da zaroni u gutik. Tu je nabasao na skrivenog
neprijatelja, kojega je bio postavio Peyrac, jer se ula buka borbe i bijesni uzvici.
Zatim je opet zavladala potpuna tiina i oglasilo se takvo cvranje cvraka te se
inilo da je nadjaalo svaku drugu buku, pa i tutnjavu bune rijeke
Sutjeku je ispunio otar miris baruta.
Anelika je stiskala zube. Zaboravila je gdje se nalazi. inilo joj se da je opet u
zasjedi u nekom klancu vandejskom, usred poitevinske ume, a kraljevi vojnici
padaju od hitaca njezine puke. U srcu joj odjekivao stari uzvik, koji joj je tako
esto bio na usnama: Ubij! Ubij!...
Ona poe drhtati.
Na ramenu osjeti neiju ruku.
- Gotovo je! - ree mirni Peyracov glas.
Ona se uspravi pomalo smetena, drei u rukama jo vruu puku. Promatrala ga
je kao da joj je nepoznat. On joj pomogne da ustane i maramicom blago obrisa sa
ela crni prah kojim je bila uprljana.
Promatrajui to lice tako profinjene ljepote, ukaljano ratnim znojem, u dnu
njegovih oiju bijesnu zraak osmijeha i jo neto neodreeno izmeu ljubavi i
divljenja.
- Bravo, ljubavi moja - ree on poluglasno. Zato joj je rekao "bravo"? emu je
povlaivao? Njezinom sadanjem uspjehu? Ili moda njezinoj proloj borbi?
Njezinoj bijesnoj i oajnikoj borbi protiv francuskog kralja? Svemu to se skrivalo
u udesnoj okretnosti njezinih ruku koje su drale ubitano oruje?...
Poljubi s potovanjem njezine divne i od baruta pocrnjele ruke. Njezini sinovi i
pratnja Peyracova promatrali su Aneliku zaueno.
Kanaani su odozdo pripucali. Pont-Briand je po pomicanju lia otkrio njihov
poloaj. Izboena stijena u njihovoj neposrednoj blizini rasprsnu se.
- Neemo tako! - povie Perrot glasno. - Dosta je, dobri ljudi! Dosta je tete.
Hoete li prestati s tom igrarijom? Roae Pont-Briand, umiri se, ili u te ja
izazvati na dvoboj pa u te opet raniti u rame kao onoga slavnoga dana na
Medardovo, koji sigurno nisi zaboravio.
Snani glas Kanaanina dugo je odjekivao klancem, nad kojim se rasprostro gusti
dim. Zavladala je tiina, a onda se javie s otoka:
- Tko to govori?
- Nicolas Perrot iz Ville-Marie, s otoka montrealskog.
- Tko je s tobom?
- Prijatelji, Francuzi!
- Tko jo?...
Perrot se okrene prema grofu. Namignu mu, a Joffrey odvrati potvrdno. Tada e
Kanaanin iz svega glasa.
- ujte vi vojnici iz Saint-Laurenta, ujte moju poruku. Ovdje je gospodin grof de
Peyrac de Morens d'Irristru, gospodar Gouldsboroa, Katarunka i drugih mjesta, i
njegovi ljudi.
Anelika uzdrhta kad je ula kako indijanskom umom odjekuje ime koje je ve
toliko godina bilo osueno na sramotnu i grobnu utnju. Joffrey de Peyrac de
Morens d'Irristru!... Zar nije bilo pisano da e stara gaskonska oevina oivjeti,
obnoviti se vrlo daleko od svoje kolijevke? Zar zbilja vie nije u opasnosti?...
Ona se okrene prema svome muu, ali na njegovu licu nita nije otkrila.
Stojei na kraju izbreka, pod granama bora na koji se bio naslonio, s velikom je
pozornou promatrao mjesto okraja, kao da ga se to meusobno dozivanje
uope ne tie.
Dim se polako razilazio. Glasovi su se gubili u toj dimljivoj atmosferi. Vidljivost
nije bila velika i razboritost je objema stranama nalagala da svatko bude na
oprezu. Joffrey je jo uvijek u ruci drao napunjen pitolj.
Konano se na otoku netko pojavio iza grmlja. Bio je to krupni Pont-Briand.
- Doi ovamo bez oruja, Nicolas Perrot, ako si to zaista ti, a ne tvoje
privienje!...
- Dolazim.
Kanaanin preda puku svom posluniku i spusti se usjekom do obale.
Kada se pojavio na uskoj obali rijeke, u odijelu od jelenske koe sa krznenom
kapom, doekae ga oduevljeni uzvici. Francuzi i Horoni poletjee u susret
kliui.
On im ree da pou malo uzvodno do zavoja na rijeci te da prijeu laki most od
balvana koji su panjolci bili podigli na mjestu gdje su obale bile najblie. Preko
ovog mosta rijetko se prolazilo jer je gaz ljudima priteivao nekoliko sati
obilaenja i prelaenja iznad vrlo duboke provalije. Kad su se svi okupili, zaulo se
vatreno grljenje i glasna estitanja.
Kanaanin i njegovi zemljaci snano su se tapali po ramenima i gurkali se
laktima.
- Brate! Pa ti si iv! A mislili smo da si mrtav!
- Mislili smo da si zauvijek otiao!
- Vratio se Irokezima!
- I odluio da ivi s uroenicima do kraja svoga ivota.
- Malo je trebalo da mi se to dogodi - odgovorio je Nicolas Perrot. - I htio sam se
vratiti Irokezima kad sam pred tri godine napustio Quebec. Ali onda sam sreo
gospodina de Peyraca i promijenio odluku.
Huroni su sa zadovoljstvom pozdravili Perrota. Ali neki su se kiselo drali i traili
odmazdu, jer je jedan njihov drug, Anahstaha, bio ranjen. Perrot im ree na
huronskom jeziku:
- Nije trebalo da brat Anahstaha pokuava da migne kao bjelouka onda kad su
ga nae mukete upozoravale da stane. Onaj koji ne razumije pravila borbe, neka
se u nju ne mijea... Doite, draga gospodo, molim vas - zavri on obraajui se
francuskim oficirima, a Huroni, pod dojmom toga mukoga glasa koji im je bio
dobro poznat, sjedoe da se dogovaraju i puste da se bijelci sporazumijevaju
sami.
8.
DOLAZAK U KATARUNK
DOEK GROFA LOMNIE-CHAMBORDA
Tri ovjeka koji su se u pratnji Nicolasa Perrota penjali uz strmi brijeg, pokazivali
su izvjesnu radoznalost, unato neuspjehu to su ga bili doivjeli. Ime grofa de
Peyraca bilo je ve poznato u Sjevernoj Americi. Malo ljudi ga je vidjelo, ali se o
toj zagonetnoj osobi govorilo od obale Massachussettsa i Nove kotske sve do
granica Kanade.
Uza sve to to su vojniki zauzeli naselje Peyracovo na Kennebecu, Francuzi su se
osjeali u loem poloaju, i da nije tu bio njihov prijatelj Perrot, bogzna kako bi se
proveli. Prolazei vidjee ljude koji su stajali u zasjedi. Bila su to prava gusarska
lica razliitih rasa. Pratili su ih mranim pogledom.
im su prispjeli na vrh, kao da su se odjednom skamenili: obuzeo ih je strah i
zaprepatenje.
U polusjeni, koja je bila proarana tokicama svjetla koje se probijalo kroz lie,
ugledae jahaa sa crnom maskom kako nepomino sjedi na crnom pastuhu kao
kakav kip.
Iza njega su se ocrtavale druge siluete jahaa i ena.
- Ja vas pozdravljam, gospodo - ree maskirani jaha priguenim glasom, -
Priite, molim vas.
Unato svojoj odvanosti, jedva su se sabrali.
Oni su ipak pozdravili, i kako se inilo da je krupni porunik nesposoban da izusti i
jednu rije, progovorio je Romain de l'Aubigniere, nazvan Troprsti - iz grada Trois-
Rivieres.
On se predstavi i nadoda:
- Gospodine, mi smo voljni da razgovaramo s vama, premda nam se va nain za
poetak razgovora ini malko... udan.
- A zar va nije? Doznao sam da ste bespravno zaposjeli logor na obalama
Kennebeca koji meni pripada...
L'Aubigniere i Maudreuil se okrenue prema Pont-Briandu.
Porunik proe rukom preko ela i sabra se:
- Monsinjore - ree sluei se spontano tim uslunim nazivom - kasnije se tome
udio - monsinjore, istina je da smo mi dobili naredbu od vlade Nove Franscuske
da krenemo na izvore Kennebeca i doznamo za sve vae postupke i namjere.
Oekivali smo da ete doi rijekom i ekali smo vas da s vama zaponemo
pregovore o sporazumu.
Pod maskom zatitra Peyracu na usnama osmijeh kad je porunik kazao: "Mi smo
oekivali da ete doi rijekom". Njihov dolazak kopnom, na konju, iznenadio ih je.
- A moj Irac, kako ste s njime postupali?
- Vi mislite na onoga rumenog i zgodnog krupnog Engleza - usklikne mladi barun
de Maudreuil... - Zadao nam je gadnih muka te smo mislili da je unutra cijeli
garnizon. Huroni su ga htjeli skalpirati, ali se na pukovnik tome usprotivio, i on je
sada iv u podrumu, dobro svezan kao salama.
- Hvala bogu! - ree Peyrac. - Ne bih vam mogao oprostiti smrt ni jednoga od
mojih ljudi, i tada bi odluilo oruje. Kako se zove va pukovnik?
- Grof de Lomenie-Chambord.
- uo sam za njega. To je velik vojnik i vrlo estit ovjek.
- Jesmo li vai zarobljenici, gospodine?
- Ako mi moete zajamiti da nas u Katarunku ne oekuje nikakva podvala i da
vaa ekspedicija nema druge svrhe nego da zaponete sa mnom pregovore o
sporazumu, bit u sretan ako vas budem mogao smatrati vie prijateljima nego
taocima, kako mi to preporuuje moj savjetnik, va sunarodnjak, gospodin Perrot.
Porunik pognu glavu i inilo se da malo razmilja.
- Mislim da vam za sve to mogu jamiti, gospodine - ree na kraju.
- Ako su vai postupci izgledali poneto uznemirujui onima koji su u tome vidjeli
napadaj Engleza na nae posjede, ostali su, i to osobito gospodin guverner
Frontenac, sa zanimanjem gledali na mogunost saveznitva s vama, tj. sa
sunarodnjakom koji iskreno eli da ne nakodi probicima Nove Francuske.
- Ako je tako, pristat u da razgovaram s gospodinom Lomenijem prije negoli
zapodjenem nepotrebna neprijateljstva. Gospodine l'Aubigniere, hoete li
obavijestiti vaega pukovnika o mom dolasku kao i o dolasku grofice de Peyrac,
moje supruge.
Jednim pokretom on dozva Aneliku. Ona potjera kobilu i stade uz svoga mua.
Nije se osjeala raspoloenom da ih obaspe ljubaznou nakon straha koji su joj
bili juer naveer zadali, ali je razorua izraz na njihovim licima kada su je
ugledali i vidjeli kako im se pribliava.
Oni se odjedanput trgnue, a na njihovim se usnama javljala ona neobina rije
koja nije bila izreena, ali se nasluivala: Demonka!... Demonka iz Akadije!..."
- Gospoo, predstavljam vam gospodu iz Kanade.
- Gospodo, grofica de Peyrac, moja ena...
On je s ironijom promatrao njihova lica koja su izraavala razliite oseaje.
- Grofica me obavijestila o sinonjem vaem susretu. Mislim da ste se oboje
prestraili... Nema sumnje da je prikaza bijele ene na konju u ovim podrujima
neto neobino, ali kako vidite, ne radi se o privienju.
- Ali ipak - usklikne Pont-Briand s izrazito francuskom udvornou. - Gospoa de
Peyrac svojom ljepotom i draeu ini da posumnjamo u vlastite oi, kao da smo
zaista igraka nekog vienja ili neke pojave.
Anelika se nasmijala na to ponovno uspostavljanje dobrih odnosa.
- Hvala na vaoj udvornosti, porunie. ao mi je to je pri naem prvom susretu
nedostajalo elegancije. Mislim da sam vam duna jedan eir!...
- Malo je trebalo pa da to bude glava, gospoo. Ali nije vano! Rado bih poginuo
od tako lijepe ruke.
I Gaspard de Pont-Briand, savivi nogu u koljenu, nakloni se otmjeno kao dvorski
ovjek. Anelika ga je doista oarala.
Karavana je ponovo krenula u nekom neredu. Poto je postignut sporazum,
potraie ranjenog Hurona da ga posade na konja, ali on se previe bojao te
nepoznate ivotinje. Barun de Maudreuil je predstavio njihova poglavicu,
Odessonika, ovjeka smijeno odjevena s ogrlicom od medveih zubi i perjem
koje je strilo na bujnoj kresti njegove kose. ovjek koji nije navikao da ivi meu
Indijancima moe ih lako meusobno zamijeniti, ali Anelika je bila uvjerena da u
njemu vidi ratnika koji je sino s uivanjem muio zarobljenog Irokeza.
Huroni su se natiskivali oko njih, prijateljski i radoznalo, jer su eljeli upoznati
nove bijelce, uperci kose s perjem koje je strilo iznad njihovih obrijanih lubanja,
poigravali su oko jahaa.
- Mene je strah od njih - ree gospoa Jonas. - Previe su slini Irokezima. Sva je
ta pasmina jednaka.
Protestanti su bili uplaeni. Oni su moda vie negoli Anelika osjeali svu
traginost toga susreta s Francuzima katolicima i ratnicima, s tom bagrom od koje
su pobjegli uz cijenu bezbrojnih opasnosti. utjeli su i nastojali da ih ne zapaze
dvojica oficira.
Njihovo se zanimanje prenosilo s maskiranog lica de Peyraca, koje ih je inilo
radoznalim, na lice Anelike. Unato naporu i praini koji su ostavili trag na
njenom licu pod velikim eirom, Pont-Briand se jo uvijek pitao nije li to lice
zaista najljepe na svijetu. Demonka ili ne, njezine su se oi sjajile tako neobinim
sjajem da je morao oboriti svoje oi im bi se srele s njezinim pogledom.
Uzbuenje to ga je doivio opazivi Aneliku na konju, ivo bie a ne utvaru,
stezalo mu je grlo, a misli su mu posve pomutile osjeaj stvarnosti, koja je
meutim za njega bila dosta delikatna. On se sve vie uvjeravao da je ta ena,
koja je iznikla iz ume, najljepe stvorenje to ga je ikada vidio.
Porunik Pont-Briand bio je gorostas, crven u licu, sav miiav, ali mu je
aristokratsko nasljee davalo peat izvjesne otmjenosti. Roen kao pravi vojnik, i
jo prisiljen na taj poziv kao mlai sin u obitelji, imao je zvuan glas i srdaan
osmijeh. Bio je izvanredan maevalac, vrstan i neumoran strijelac, izdrljiv ratnik.
Premda je bio u punoj muevnoj snazi, preavi tridesetu, zadrao je mladenaku
ud. Time se moe objasniti injenica to u slubi nije mnogo napredovao, mada
je bio visoka roda, jer dok je pod zapovjednitvom razborita starjeine uda
stvarao, esto mu je nagla ud inila pothvate previe opasnim. Meutim, on je
bio zapovjednik jednog od najvanijih francuskih utvrenja, koje se zvalo Saint-
Francois, a njegova popularnost kod uroenika toga podruja bijae velika. Unato
svojoj snazi i svojoj krupnoi, prolazio je umom neujno kao kakav Indijanac.
Panja koju joj je iskazivao Aneliku je uzrujavala. U tom sangvininom ovjeku s
izrazito majim kretnjama bilo je neto to je odmah izazvalo njezino
nepovjerenje.
Bilo je trenutaka kad je alila to ve jutros nije dolo do prave i otvorene borbe.
Njezin mu je elio pregovarati, ali je ona, sjeajui se to je sve proivjela,
cijelim svojim biem odbijala pomirenje s tim Francuzima.
Meutim je plamena boja planine sve vie blijedjela to su se od nje odmicali, te
je iz daljine izgledala kao ukroena ivotinja. Odjednom se tamo dolje otvorio
slobodan prolaz i oni ugledae plaviasti odsjaj vode.
Trebalo je manje od jednog sata dok su stigli do rijeke...
Iz blizine se Kennebec zrcalio sinjom bojom, tamnoplavom i metalnom, i ovjek bi
se zaudio kad bi pogledao blijedo nebo traei njegov odraz u vodi.
Nagomilani oblaci na obzorju razrijedili su se u magli, koja se stopila s maglenom
parom rijeke i digla se u visine, gdje je, pod blagim djelovanjem sunanih zraka,
prekrila nebo bojom lanena cvijeta. Nije bilo sigurno da vjetar nee opet nanijeti
guste i vijave oblake. Na jednom dijelu obzorja magla se rasprila i sunce se
pojavilo na vedrom nebu grijui svojim arkim zrakama.
S radou je Anelika osjetila miris ljudskih ognjita. I odjednom se pojavilo
utvrenje.
Lice joj se ozarilo i ona se malo uspravila na sedlu.
Utvrenje je bilo podignuto na uzvisini iznad obale rijeke, i to na jednoj istini s
koje su povadili kolce za palisadu. Ta ograda je bila pravokutna, a nadvisivali su je
samo letvama prekriveni krovovi dviju nastambi, gdje su se dimnjaci polako
dimili. Zemljite je uokolo bilo grbavo i neravno, premda zeleno. Nije bilo
simetrino kao vrt, niti je izgledalo lijepo kao livada, a uzrok je tome bio to
panjevi sruenih stabala nisu bili iskopani i to je izmeu vornata korijenja i
posjeenih stabala bilo posaeno neko raslinje... A to su bile prve kulture koje su
nakon vie tjedana hodanja kroz umu susreli. Anelikine usne se razvukoe na
osmijeh. Kraj joj se sviao. Konano e ovdje nakon toliko lutanja nai svoj dom i
biti sretna. Pont-Briand ju je posmatrao.
Ona se nije obazirala na taj pogled. Sva se zanijela promatrajui s uzvisine mjesto
iznad obale, nad kojim se rasprostrla zlaana magla od dima i praine.
To je bilo tek daleko mjesto bez odreenih obrisa i usred beskonane ume, ali za
onoga koji je nekoliko dana hodao, ne primjeujui nikakav trag ljudskoga rada
osim nekoliko bijednih vigvama, nekoliko kanua od kore naputenih u kakvoj
draici, izgledalo je kao kut zemlje koji putniku obeava eljenu okrepu, u sredini
koja nije tako primitivna.
Ispred se rijeka irila pravei mirno veliko jezero po kome su ivahno klizili kanui
poput konjica. Neki su plovili do oblinjeg otoia, drugi du obala, neki su se opet
vraali meu flotilju laganih amaca koji su se skupili jedan do drugoga na junom
dijelu polumjeseaste obale.
Nisu jo mogli razaznati ljude koji su upravljali tim kanuima, niti one koji su se
kretali na obalama, ali na prvi pogled taj je ogoljeli kuti davao takav dojam
ivosti kakav ovjek ima kada s neke udaljenosti promatra neki napueni
mravinjak.
Neto nie Anelika je opazila sivu pjeanu i krupnim oblucima posijanu plau na
kojoj su bile poredane brojne indijanske kolibice od kore u obliku iljastih unjeva,
a iz njih se dizao dim u bijelim i mekim perjanicama. Taj je poloaj izabran jer je
bio u zaklonu od hirovitih vjetrova s planine.
Na pojavu karavane, koju je oglasio otegnuti krik, svi se Indijanci, raspreni oko
logora, s otrim uzvicima i krikovima uputie prema mjestu odakle je zov dolazio
prelazei preko padina. Mora da ih je Aubigniere bio obavijestio o dolasku
nepoznatih bijelaca koji jau konje...
Naredivi karavani da se zaustavi, Joffrey de Peyrac je sa svog konja promatrao
poloaj i obalu.
- Gospodine de Maudreuil!
- Gospodine?
- Nije li ono to na srednjem jarbolu vidim bijela zastava?
- Jest! Gospodine, to je ratna zastava kralja Francuske.
Peyrac je skinuo svoj eir, drei ga za obod, u znak smjernog pozdrava, u kome
su oni koji su grofa dobro poznavali vidjeli trag pretjerivanja.
- Ja se klanjam velianstvu onoga kojemu vi sluite, barune, i ast mi je to on
posjeuje moj dom u vaoj osobi.
- I u osobi mojih pretpostavljenih - odvrati brzo mladi Maudreuil zaplaeno.
- Veselim se tome unaprijed...
On opet stavi eir na glavu. U Peyracovu dranju bilo je toliko gordosti da se i
sama njegova prijaznost inila opasnom.
- Ali, kada se gospodar vraa na svoj posjed, obiaj je da se njegova zastava vije
na vrhu jarbola. Biste li vi mogli potrati da izdate nareenje u tom smislu,
barune, jer mi se ini da o tome nitko ne vodi rauna. O'Connel zna gdje e nai
moju zastavu.
- Dakako, monsinjore, - ree mladi Kanaanin koji potra du ljunkovite staze.
Trkom proe pored uroenika koji su odozdo dolazili, izgubi se u raslinju i potra
sve do utvrenja. Malo zatim vrata se otvorie, a na jarbolu se pojavi plava
zastava sa srebrnim titom.
- Grb Rescatora - ree Peyrac poluglasno. - Moda je njegova slava neizvjesna,
tovie i nesigurna, ali jo nije dolo vrijeme da ga predam bez borbe, zar ne
gospoo?
Anelika nije znala to da odgovori.
Jo jednom ju je dranje njezina mua zbunjivalo. to se nje tie, ona je osjeala
da Francuzi nisu bili posve iskreni rekavi da su u Katarunk doli bez
neprijateljskih namjera. Vojniki zaposjesti jedan poloaj nije nikada bio naroito
prijateljski in. Ali situacija se izmijenila. Peyrac se vratio i iznenadio ih. Prijatelji
su mu bili Perrot i Maupertuis, stari i vrlo ugledni Kanaani.
Bilo im je isto kao da prolaze preko barutane. Anelika je s nekom bojazni gledala
gomilu divljih ratnika, saveznika francuskih eta, kako prema njima idu s groznim
zavijanjem, koje je ovoga puta znailo srdano veselje i dobrodolicu.
Joffrey de Peyrac je i nadalje dalekozorom promatrao luku i ravan prostor. Vrata
na palisadi bila su otvorena.
Vojnici su se bili poredali s jedne i s druge strane kao da su na paradi, a malo
ispred njih stajao je oficir u sveanoj uniformi, po svoj prilici onaj Lomenie-
Chambord kojega su mu bili najavili.
Tada on sklopi svoj dalekozor i pognuvi glavu stade razmiljati.
Bila je to, dobro je znao, posljednja prilika da na oruani napadaj odvrati orujem.
Poslije e biti u vujem drijelu.
On i njegovi pomijeat e se s nesigurnim ljudima koji su se svakoga asa mogli
preokrenuti u ljute neprijatelje.
Sve e ovisiti o lojalnosti pukovnika, o njegovoj vlasti nad svojim ljudima i uope
o mudrosti na koju e Peyrac naii kod tog predstavnika kralja Francuske.
On opet pogleda. U krugu dalekozora ocrtavala se silueta otmjenoga gospodina
koji je, drei ruku na leima, ini se, bez uzbuenja oekivao dolazak vlasnika
Katarunka, o emu ga je Maudreuil bio obavijestio.
- Naprijed - ree Peyrac.
Naredio je da se jahai i jahaice okupe iza njega, na elu e biti panjolci u
oklopima sa svojim pukama, zatim Florimond i Cantor drei zastave s njegovim
oznakama, i njegovi ljudi svaki sa svojom muketom i s upaljenim fitiljem u ruci.
Sa sviju strana iskrsnue Indijanci pokazujui znakove velike radoznalosti. Nicolas
Perrot je nastojao da ih na svim njemu poznatim jezicima pozdravi traei da se
malo smire, jer su ivotinje, uzbuene tom iznenadnom grajom, tim kovitlanjem
perjanica nad iaranim obrazima, igrom lukova i tomahavka rzale i propinjale se.
Konano se povorka sredila i malo nakon toga fino je Wallisino kopito gazilo alo
na obali rijeke prolazei kroz redove ratnika. Peyrac je bio zamolio Aneliku da
bude pokraj njega. Bilo joj je neugodno zbog toga to je Honorina bila bosa. Rado
bi malo popravila svoju kosu, ali se morala truditi da joj ivine stupa paradnim
korakom. Sada su, eto, nakon puta kroz beskrajno pusta podruja, postali cilj
cijelog tog mnotva mrkog, nemirnog, pernatog i otrog mirisa, mnotva koje ih
je htjelo vidjeti i dotaknuti ih se.
Perrot, divljaari i ostali Sagamori, poglavice razliitih plemena uzalud su vikali
elei da udalje one najpomamnije. Nesrea je htjela da se Wallis propela i
njezina kopita nemilosrdno okrznue nekoliko zamazanih lubanja. Poslije toga
pojuri ivotinja brzim galopom prema rijeci. Aneliki je uspjelo da je zaustavi i da
je uzdrhtalu, pokornu i divnu dovede pred zauene Indijance ije su se oi irile
od zanosa dok su oduevljeno klicali.
Osim tog dogaaja, koji su smatrali zgodnom meuigrom, dolazak grofa de
Peyraca i njegovih ljudi u Katarunk tekao je po svim pravilima protokola.
On se zaustavio pred drvenim otvorenim vratima, njegova ena pored njega, a
njegovi drugovi iza njih, dok su dva mlada kanadska bubnjara u plavoj vojnikoj
uniformi krenula njemu u susret udarajui glasno u svoje bubnjeve. Iza njih est
vojnika i narednika krenue korakom i stadoe u dvored suelice jedan drugome
pravei poasni palir, malen, ali dranjem besprijekoran, premda je bio
pripremljen na brzu ruku. Pukovnik stupi naprijed pritegnuvi svoj plavi redengot
zlatom opiven kao u oficira pukovnije Carignan-Saliere, sa svijetloutim reverom
na rukavima i oko vrata, a redengot mu je bio zakopan krupnim graviranim
dugmetima.
Bio je to ovjek od etrdesetak godina, naoita, dostojanstvena dranja, u
izmama, s maem o boku, koji je bio vezan bijelom earpom, dotjeran, to je
kod tog oficira na ratitu odavalo brigu oko vlastitog izgleda. Njegova iljasta
bradica, iako poneto izvan mode, odgovarala je obiljeju njegova opaljenog lica s
finim i privlanim crtama, koje su ublaivale njegove sive, mirne i prodorne oi.
Najvie se dojmila Anelike blagost koja kao da je izvirala iz njegove linosti i
irila se poput nekog unutarnjeg svjetla.
Nije nosio periku, ali mu je kosa bila njegovana.
Pozdravio je, drei ruku na balaku maa, i predstavio se.
- Grof de Lomenie-Chambord, voa ekspedicije s jezera Megantic.
- Slavno ime! - ree Peyrac naklonivi glavu.
- Gospodine de Lomenie, moram li shvatiti da vam je mjesto moje skromne
poslovnice posluilo samo zato da ovdje mirno logorujete, ili vau prisutnost ovdje
zajedno s vaim uroenikim saveznicima treba smatrati kao zauzimanje mojeg
zemljita?
- Zauzimanje posjeda! Zaboga, to nikako! - usklikne onaj drugi. - Gospodine de
Peyrac, mi vas poznajemo kao Francuza, mada niste opunomoenik naega
gospodara Kralja. Ne bismo htjeli smatrati vau prisutnost ovdje opasnom po
interese Nove Francuske, naprotiv! Barem ne prije negoli vi date razlog da se u to
vjeruje.
- Upravo tako i ja mislim i sretan sam to moemo odmah otkloniti svaku
dvosmislenost. Ja neu koditi probicima Nove Francuske niti svojim djelovanjem,
niti svojim prisustvom na obalama Kennebeca, ako se ne bude kodilo mojim. Tu
moju obavezu, koju izriem pred vama, moete podnijeti vaem guverneru.
Lomenie se iznova nakloni bez rijei. Mada je imao veliko iskustvo u kakljivim
situacijama kojima je njegova karijera obilovala, to to je danas doivio bilo mu je
najudnovatije. Istina, po Kanadi se bilo poelo priati kojeta o pustolovu
Francuzu, o njegovoj tamnoj prolosti, o istraivau plemenitih kovina, tvorniaru
puanog baruta, tovie, o prijatelju Engleza, koji se godinu dana prije toga
usudio da u svoje ime zabije nekoliko kolaca usred ogromnog neistraenog kraja
francuske Acadije. Ali susret je po svojoj zanimljivosti nadilazio sve to je
najradoznalija mata mogla poeljeti.
Trebat e u Quebecu ispriati sve o ovom nevjerojatnom dogaaju koji zasluuje
punu panju: dolazak Europljana s Juga, na konjima a ne vodenim putem, u
podruja koja nikada do tada nisu bila ula rzanje takve jedne ivotinje. Meu
njima ima ena i djece. Na elu im je maskirani konjanik, glasa spora i hrapava, i
koji se od prve rijei usudio da se dri i govori kao gospodar. Kao da tih dvije
stotine naoruanih uroenika, saveznika Francuza, spremnih da posluaju na prvi
mig, koji su se natiskivali oko njega sa svih strana, nije bilo nita drugo nego
njegova mala pratnja.
Grof de Lomenie je volio odvanost, veliinu... Kad je podigao glavu, u oima mu
se vidio sjaj u kome se potovanje mijealo s iskrenim osjeajem koji ga je
neoekivano i iznenada obuzeo. "To je kao grom iz vedra neba, ako se tako to
moe rei za nagli poriv prijateljstva", mislio je on. Mnogo godina poslije toga te
je rijei napisao . ocu Danijelu de Maubeugeu, koje je pismo datirano mjeseca
rujna 1682. i ostalo nedovreno. Tu se on sjea svog prvog susreta s grofom de
Peyracom i unato tome to je odonda bilo prolo mnogo vremena, sjeao se s
melankolinim divljenjem svake pojedinosti.
"One sam veeri", pisao je on, "na obali divlje rijeke, u pustom kraju, koji smo
uzalud nastojali predobiti za civilizacijsku i kransku misao, uvidio da sam se
susreo s jednim od najizvanrednijih ljudi naega vremena. On je jaio NA KONJU,
i ja, dragi Oe, ne znam da li dovoljno pogaate pravi smisao rijei "na konju", da
li ste ikada gazili po prokletim i velianstvenim krajevima gornjeg Kennebeca. On
je tu stajao okruen svojom enom, djecom, mladiima, koji su bili navikli na sve
oporosti, enama, koje nisu bile svjesne svoje odvanosti, djecom mirnom,
smionom i vatrenim mladiima. Izgledalo je kao da nije svjestan toga da je izvrio
velik pothvat, ili, ako je to znao, on za to nije mario. Imao sam dojam da je taj
ovjek ivio vrhunskim ivotom, ali s prirodnou koja se unosi u svakidanja
djela. Poinjem mu zavidjeti. Sve sam to doivio u jednom magnovenju dok sam
pokuavao prodrijeti u tajnu njegove crne maske"
Bubnjevi su nastavili da udaraju polagano, a njihovo prigueno bubnjanje
skandiralo je neku nepoznatu dramu ivota.
Lomenie se pribliio konju i podigao glavu prema maskiranom konjaniku. Njegovi
su ga ljudi voljeli zato to je bio vrlo jednostavan. U njegovu mirnom i iskrenom
pogledu vidjelo se da su mu lukavost i strah sasvim strani.
- Gospodine - ree on otvoreno - ja mislim da mi nikada neemo trebati mnogo
rijei da se sporazumimo.
- tovie, smatram da smo postali prijatelji.
- Moete li nam to i dokazati?...
Peyrac ga je pomnjivo promatrao.
- Moda. Kakav dokaz traite?
- Zar pravi prijatelj treba da svoje lice skriva svojim prijateljima? Moete li nam
pokazati svoje lice?
Peyrac je malo oklijevao, zatim se nasmijeio i odvezao svoju konatu masku.
Poto ju je skinuo, spremi je u svoj prsluk.
Svi se Francuzi radoznalo primakoe. Promatrali su utke to lice pustolova koje je
nosilo znakove borbe. Na njemu se vidjelo da pred sobom imaju velikog
protivnika.
- Zahvaljujem vam - ree Lomenie ozbiljno. On doda s neprimjetnim humorom:
- Sada kad vas vidim, uvjeren sam da je bolje to smo se s vama sporazumjeli...
da smo dobro uinili.
Izmijenie poglede, a onda se glasno nasmijae:
- Gospodine de Lomenie-Chambord, vi ste vrlo simpatini - ree Peyrac.
On skoi na zemlju dobacivi uzde svojega konja jednome od slugu. Onda skide
rukavicu i dva plemia snano stisnue jedan drugome ruku.
- Prihvaam elju da se nai odnosi razvijaju na obostranu korist - ree iznova
Peyrac. - Jeste li se ovdje u Wapassouu mogli oporaviti nakon vaeg napornog
pohoda?
- Vie nego to je potrebno, jer je vaa postaja sigurno jedna od najbolje
opskrbljenih. Priznajem da su moji oficiri i ja sam... nepotedno tamanili vae
zalihe finih vina. Razumije se da emo vam to nadoknaditi, ako ne vinima tako
dobre kakvoe, jer ne znamo kako da ih nabavimo, a ono barem prednou nae
prisutnosti ako vam zaprijete Irokezi. Kau da lutaju ovuda.
- Mi smo juer zarobili jednog Mohawka, ali nam je pobjegao - upadne porunik
Pont-Briand.
- I mi smo naili na jedan odio Kajuga, na jugu - ree Peyrac.
- Ta izdajnika pasmina svuda se uvlai - uzdahne grof de Lomenie.
Prilikom tih razgovora njegov je pogled pao na Nicolasa Perrota. Pokazalo se da
taj pogled, koji je Aneliki izgledao pun blagosti, moe biti vrlo strog. Pogled koji
je upravio na desnu stranu od grofa de Peyraca bio bi pokopao svakoga, a kamoli
ne umornoga Kanaanina.
- Jeste li to vi, Nikola, ili se to meni priinja? - upita grof de Lomenie hladno.
- Da, ja sam, gospodine vitee - odvrati veselo Perrot, s osmijehom koji mu je
obasjao itavo lice - neobino sam zadovoljan to vas vidim...
Iznenada se sagnu pred oficirom, dohvati njegovu ruku koju mu ovaj nije pruio, i
poljubi je.
- Stalno mislim na sjajne i uspjele borbe koje ste svojevremeno vodili protiv
Irokeza, gospodine. Vie puta sam o vama razmiljao na putovanjima...
- Bolje biste bili uinili da ste mislili na svoju enu i dijete koje ste ostavili u
Kanadi i niste im se ve tri godine javili.
Bijedni se Perrot smeo, prignuo glavu pod dojmom tog ukora te ustao s izraajem
ukorena djeteta.
Francuski vojnici napustie svoja mjesta i pourie se da pridre konje
gospoama. One su najzad sjahale pozdravljene irokim mahanjem eira, a onda
skupina krenu prema ulazu u postaju.
Gledana izbliza, to je, kao to se izrazio Peyrac, bila samo trgovaka poslovnica, a
ne utvreno mjesto za obranu neke strateke toke. Palisada je jedva prelazila
visinu ovjeka, a etiri runa topa na uglovima prema rijeci sainjavali su svu
artiljeriju. Unutar ograenog prostora bilo je toliko ljudi i razne robe da je sve to
naliilo nekom panjaku za ovce.
Trebalo je mnogo smjelosti da se ovjek probije kroz tu guvu. Anelika je
najprije ugledala dva rasporena crna medvjeda koji su visili poput dviju glomaznih
crvenih lubenica i koje su Indijanci poeli vjeto komadati.
- Vidite, mi neemo ni dirnuti vae zalihe mesa - ree de Chambord - danas je lov
jako uspio i nai su uroenici odluili da odmah prirede veselicu. Jo se dvije
druge ivotinje kuhaju u tim kotlovima. Cijela e se pukovnija jo i sutra hraniti
dropljama i puranima.
- Moete li mi rei da li je slobodan pristup u manju nastambu? - upita Peyrac. -
Tu bih smjestio svoju enu i kerku da se mogu odmoriti, zatim gospoe i djecu iz
njihove pratnje.
- Tu sam se ja nastanio sa svojim oficirima, ali mjesto e odmah biti slobodno.
Strpite se samo nekoliko trenutaka... Maudreuil, uredite malu nastambu.
Mladi barun de Maudreuil pouri poskakujui a Peyrac je upozorio pukovnika da se
u njegovoj pratnji nalazi veliki poglavica Metallaksa Sagamore Mopountook.
Lomenie ga je poznavao po uvenju, ali se s njime nije nikad susreo. On ga je vrlo
srdano pozdravio na abenakikom jeziku koji je dobro poznavao.
Od tapkanja toga mnotva poela se dizati praina pomijeana s dimom brojnih
ognjita. Vjetar je na tim mjestima bio blag, pa ih nije raznosio. Anelika je
eljela da se ukloni iz te guve. Prijeoe dvorite u manjim razmacima, i to zbog
mnotva zapreka koje je stvaralo razliito sue, krvava, odbaena crijeva, pepeo,
eravica, bavice i tobolci, ivotinjske koe i perje, mukete i rogovi za prah.
Anelika je iz nepanje zgazila neku plavkastu i masnu tvar koja je, kako se
inilo, sluila Indijancima za lienje lica. Honorina zamalo to nije pala u neki
lonac. Elvira je poskliznula po sluzavoj utrobi, a njezine su djeake vrlo srdano
pozvali uroenici da okuaju sirovi medvjei mozak koji se spremao samo za
mukarce.
Na koncu su ipak stigli do praga kue koja je za njih bila odreena. Iz nje je
izlazio barun Maudreuil, dok je neki Indijanac, neodreene rase, metlom od
zelenog granja istio tlo. Mladi je zastavnik sve brzo obavio, a prostorija u koju su
uli, bila je malena i bez ikakvog suvinog predmeta, samo to se u njoj jo uvijek
osjeao neizbjeni miris duhana i koe. Na sredini ognjita stajao je velik sveanj
smrekovine iznad rukoveti suhe kore, da se zapali uveer vatra kada zahladi.


9.
DRSKOST PORUNIKA PONT-BRIANDA
NETKO NA ANELIKINOM PROZORU
Anelika je odahnula kad su se vrata zatvorila. Sruila se na mali drveni stolac
koji se tu nalazio. Pokustvo je bilo skromno. Gospoa Jonas sjede na drugi
stolac.
- Da niste previe umorni, draga moja prijateljice? - upita Anelika mislei
saaljivo na pedeset godina ove odvane ene.
- to se puta tie, pravo da kaem, to je dobro prolo, ali me mui ova guva. U
ovome kraju katkada ne vidi nikoga, a katkada i previe.
- Kako se osjea, Elvira?
- Strah me je! Strah me je da e nas ti ljudi poubijati.
Gospoa Jonas je gledala kroz jedno okno uklonivi komad tanke koice koja je
zamjenjivala staklo. Njezino ozbiljno i dobroudno lice takoer je odavalo strah.
Anelika je zatomila vlastite bojazni jer je eljela da druge ohrabri.
- Ne uznemirujte se, ovdje ste pod zatitom moga mua. Francuski vojnici nemaju
ovdje iste moi kao u kraljevini Francuskoj.
- Svejedno nas ova gospoda gledaju udnim okom. Sigurno su otkrili da smo
hugenoti.
- Oni takoer znaju da meu nama ima i panjolaca, ak i Engleza, ljudi koje oni
smatraju gorim neprijateljima od vas. A ovdje smo daleko od kraljevine
Francuske, kaem vam.
- To je istina - potvrdi urar. On je promatrao Indijance kako se muvaju oko
nastambe.
- Ne izgledaju li kao makare to obilaze po selima o pokladama? Neki imaju
noseve plavo obojene, oi, trepavice i jagodice crno, ostali dio lica crveno obojen.
Prava maskerada!
I mala djeca pooe da to vide. Anelika je skinula svoju desnu izmu da s
potplata ostrue ostatak plavkaste masti koja se bila zalijepila.
- Mene zanima kakvim primjesama prave ovakvo tijesto. Boja je postojana. Mogle
bi se time krasno obojiti vjee kad ide na ples...
Potom je skinula arapu da pogleda neku ogrebotinu na glenju od koje je trpjela
ve nekoliko dana.
Vrata se naglo otvorie i porunik Pont-Briand stade kao skamenjen sjetivi se da
je zaboravio kucati.
- Oprostite - promuca - donio sam svijeu. Njegove se oi i nehotice upiljie u
golu nogu Anelike koja je stajala na kamenom obrubu ognjita.
Ona spusti svoju suknju i pogleda ga ponosito.
- Uite, porunie, molim vas, i hvala vam na uslunosti.
Za porunikom su ila dva ovjeka nosei prtljagu. Dok su odlagali u kut vree i
konate kovege, porunik je sam stavljao na stol lojanice u malene svijenjake
od kositra, zatim vr piva i ae, govorei rjeito da bi zabaurio svoju zabunu.
- Osvjeite se, gospoe. Vi ste sigurno dugo i naporno jahale. Moji drugovi i ja
divimo se vaoj odvanosti. Recite mi bez ustruavanja to mogu uiniti za va
smjetaj, i ja u narediti da se to donese. Gospodin je de Lomenie-Chambord
meni i gospodinu de Maudreuilu naloio da vam stojimo na slubu dok on prima
gospodina grofa de Peyraca. Prije svega, preporuujem vam da ove veeri ne
izlazite previe. Ima mnogo uroenika koji su odluili da slave. U takvoj prilici
mogu biti nezgodni. Sutra e veina njih nastaviti put, a vi ete moi bolje
upoznati okolinu. Bilo kako bilo, ne putajte nikoga da ulazi i mislite na sebe. Ne
govorim vam to toliko zbog Abenakisa ili ostalih Algonkina, koliko zbog Hurona,
kojih ima mnogo meu njima. Ima jedna poslovica u Kanadi koja kae: "Svaki, je
Huron roeni lopov."
Dok je razgovarao, dobacio bi katkad Aneliki drzak pogled. Ona se uope nije
osvrtala na njegove primjedbe i nestrpljivo je ekala da ode. Bila je umorna. Sve
ju je boljelo. Unato svojoj zaputenosti, postaja Katarunka bila bi joj se silno
svidjela da su ovamo doli kao gospodari. Meutim, uza sve izjave o prijateljstvu,
poloaj nije bio osobito ugodan. Oni jo uvijek nisu bili kod kue, i ona je ve
nasluivala kako e se stvari razvijati. Njezin e mu biti zaokupljen svojim
nepozvanim gostima i morat e paziti na njih. Ni ove prve veeri nee ga vidjeti.
Dobro e biti ako on i sutra ne krene u izvianje s njima, bogzna kamo, ostavivi
je u ovoj kloaki zasmrenoj od bestidnih Indijanaca iji jezik ne razumije.
Naglom i nesvesnom kretnjom skinula je veliki eir koji joj je stezao elo. Bacivi
glavu unazad, ona sklopi oi i rukom prijee preko sljepooica gdje je osjeala
bolni pritisak. Pont-Briand prestade govoriti i njegovo se grlo stegnu. Ona je
zaista bila krasna! Krasna da ti stane dah!
Anelika je primjetila njegov glupavi izraz i gotovo je slegnula ramenima.
- Hvala vam na uslugama, gospodine - ree ona dosta hladno - i pobrinite se za
nau sigurnost. Moje drugarice i ja nipoto ne elimo da se naemo s
uroenicima, niti da izgubimo bilo to zbog njihove pohlepe... Moja kerka je bez
cipela. Zaboravila ih je na obali jezera. Ne znam gdje bih mogla nabaviti par
cipela za njezine noge.
Pont-Briand promuca da e se on za to pobrinuti. Zamolit e neku Indijanku da
skroji mokasine za njezino dijete. Sutra e ih ve imati.
Natrake krenu prema vratima, pokupi nekoliko vojnikih odjevnih predmeta koji
su stajali na nekoj klupi, i nae se na izlazu iz drvenjare u tako uzbuenom i
nesigurnom stanju kao da je popio tri ae kanadske raene rakije.
- Do vraga! - promrsi kroz zube - to to znai? Hoe li se neto dogoditi u ovom
prokletom kraju?
Ljubavna je vatra poela palucati u njemu poput zmije. On je osjeao kako ga
obuzima i sav je drhtao. To je bilo nalik na lovako ili ratniko uzbuenje. Nije
znao zato je tako, ali mu se inilo da se njegova volja za ivljenjem promijenila.
Idui preko dvorita, on podie glavu prema nebu i kliknu hrapavim krikom koji je
kiptio divljom i ludom radou.
- Zato klike pobjednikim krikom? - upitae Indijanci iz njegove najblie
okoline.
On poskoi oponaajui njihov ratniki ples oko vatre s tomahavkima i strijelama.
Indijanci se nasmijae. I sami zapoee plesne pokrete s piskavim i reskim
krikovima, koji su se dizali do neba.
- Boe, kakve li graje! - uzdahnu Antlelika. Dogovorie se da gospoa Jonas
zauzme lijevu, a gospoa de Peyrac desnu stranu nastambe. Tu su, kao po
slubenoj dunosti, ve bili odloili svoje kovege. U neemu je namjetaj ove
male jednostavne prostorije, sa zidovima od napola istesanih velikih oblica,
nalikujui vie na kolibu drvosjee negoli na sobu kakvog majura, pokazivao
Aneliki da je tu nastambu Joffrey de Peyrac za svog prologodinjeg boravka u
Katarunku bio namijenio sebi. Povukavi jedan zastor, ona otkri na grubim
policama u kou uvezane knjige s latinskim, grkim i arapskim naslovima.
Druge sobe sigurno je bio predvidio za smjetaj svojih sinova ili, jo prije, svoga
pomonika, povjerljivu osobu, koju je vodio sa sobom. Bilo je to, po svemu
sudei, neko konaite, skrovite na dalekim pohodima, gdje su se mogli smjestiti
ljudi. Neke su pojedinosti odavale njegovu ruku, njegov smisao za udobnost,
njegovo umijee u odabiranju predmeta, u emu se uvijek isticao. Svijenjak na
masivnom stolu u uglu bio je od bronce i fino izraen. ovjeku je upravo godila
finoa njegovih arabeska, premda je takva ljepota bila strana i prilino beskorisna
u ovoj kolibi u dubini ume. Na alost, nitko se nije pobrinuo da oisti guste
naslage voska koji je po njemu od nebrojenih svijea curio ovih posljednjih veeri.
Kameno ognjite imalo je dobro iskovane eljezne stalke, ali je pepeo i crno
ugljevlje bilo rasuto po podu. Posvuda tragovi vojnikog nereda.
Anelika je uvidjela da je prije svega potrebna metla. U uglovima je bilo lia i
suhoga granja. ene urno prionue na posao elei da svoje boravite oslobode
svih tih ostataka soldateske.
Zatim odluie da urede tu dobro zaklonjenu malu kuu sa etiri ognjita gdje su
naskoro poeli veselo pucketati snopovi prua. Htjele su da to prije utisnu svoj
biljeg; da stvore svoj kuerak, uvedu svoj red i istou, kako bi se zaista mogle
osjeati kod kue, a ne kao lutalice i potucala, to su one ve i bile tri duga
tjedna.
Kad su vrata bila zatvorena i zasun dobro uvren, one su se sve bolje osjeale.
Majstor Jonas stavio je pred ognjite, da se sue, svoje arape i cipele koje su se
namoile kad su prelazili posljednju movaru. Elvira je svukla troje djece i uvalila
ih u kabao.
Kad je sve pomela, Anelika pogleda ne bi li nala plahte za slamnjae. Spustivi
poklopac sanduka, koji je stajao uza zid njezine sobe, otkrila je veliko ogledalo na
poleini toga poklopca. I to je takoer bila oznaka Joffreya de Peyraca. Poput
nekog ugodnog iznenaenja, kao znak sauesnitva.
- Ah, oboavam ga! - pomisli u sebi.
Ostala je kleei pred tim sandukom, da se promatra. I odmarala se. U sanduku
nije bilo rublja, nego samo muka odjea. Poto ju je pregledala, ustala je i
zatvorila poklopac. Kad se nala pred ogledalom, poeljela je da promijeni haljinu
i da se obue otmjeno.
Otvorila je vlastitu prtljagu. Ponajprije je potraila istu koulju za Honorinu. Na
sreu su djeca bila pospana te su ih mogli smjestiti u malenu sobicu straga, gdje
nije tako jako dopirala graja s dvorita.
U spremnici je gospoa Jonas otkrila velik lonac koji e objesiti o kuku iznad
ognjita. Trebalo je potraiti vode. Ali ni jedna od triju ena nije bila odvana da
stupi pred gomilu u dvoritu i da ode do izvora. rtvovao se majstor Jonas. Vratio
se praen oporom uroenika koji su mu postavljali tisuu pitanja i gurali se na
vratima da vide bijele ene. Oni mu nisu pomogli da donese vode. Uostalom, za
njih je bilo sramotno da se stariji ovjek bavi takvim poslom, a njegove ene ne
rade nita. inilo se da e ta smrdljiva, uzbudljiva i preuzetna gomila preplaviti
kuicu.
- Nikada nisam vidio bezobraznijeg naroda od ovih divljaka - ree urar, istei sa
sebe prainu i briui se, kad su vrata bila opet zatvorena i zabarikadirana. -
Onoga asa kad postanete cilj njihove zabave, gotovi ste.
Gospoe su odluile da izmeu sebe podjednako podijele dragocjenu tekuinu za
pranje, kako Jonas ne bi morao opet po vodu.
Metnue abar na ognjite koje je veselo pucketalo. ekajui da se voda ugrije,
oni posjedoe oko ognjita toei pivo.
Ovoga puta zaue lako udaranje na vratima. To je bio Nicolas Perrot koji se
pojavio nosei u koari veliki kruh od bijeloga peninoga brana, zatim suho
meso i plodove kupina, malina i murva. Njegov je Indijanac nosio na ramenima
itav tovar cjepanica.
Jelo je izazvalo ivahnost. Ponijeli su i malianima koji zaspae sa zadnjim
zalogajem.
- to se to pria da ste oenjeni i da imate dijete, Nicolas? - upita Anelika. - O
tome nam nikada niste nita spominjali.
- Nisam to znao - odvrati naglo Kanaanin pocrvenjevi.
- Kako, niste znali da ste oenjeni?...
- Ne, hou rei, nisam znao da imam dijete. Otputovao sam odmah poslije...
- Poslije ega?
- Poslije vjenanja, zaboga! Razumijete, bio sam primoran. Da se nisam oenio,
morao bih bio platiti visoku globu, a onda nisam bio bogat. Prijetila je naime
opasnost da me osude to sam otiao na put bez doputenja guvernera Kanade i
jo da me izope zato to sam uroenicima donio rakije. Onda mi se uinilo da je
bolje da se oenim... Tako je bilo jednostavnije.
- A to ste uinili toj jadnoj djevojci kad ste na to bili prisiljeni? - upita gospoa
Jonas.
- Nita. Nisam je ni poznavao.
- Kako to?
- Ona je bila jedna od "kraljevih keri" koje su doputovale posljednim brodom.
Uostalom, ja drim da je estita i pristojna.
- Niste u to sigurni?
- Nisam imao vremena da se u to uvjerim...
- Objasnite nam bolje, Nicolas - ree Anelika. - Nita ne razumijemo od vaeg
prianja.
- To je ipak jednostavno. Kralj Francuske eli da se napue njegove kolonije. On
nam od vremena do vremena alje brod s gospoicama, i neenje u mjestu
moraju da se oene u roku od petnaest dana pod prijetnjom da e platiti globu ili
zavriti u tamnici. Dakle, trebalo je to proi, i ja sam proao. Ali nakon toga rekoh
drutvu zbogom i odoh meu uroenike...
- Zar vam se vaa supruga toliko zamjerila? - upita Elvira.
- Ne znam, nismo imali vremena da se upoznamo, kaem vam.
- Ali ipak dosta - primjeti Anelika - da postanete otac obitelji.
- Gospoo, morao sam. Da se ona potuila kako brak nije zapeaen, morao bih
bio platiti drugu globu.
- Vi ste dakle odmah nakon prve brane noi otputovali bezobzirno? Zar vas za
ove poslednje tri godine nije nikada pekla savjest, Nicolas? - upita Anelika hinei
strogost.
- Nikada, vjere mi - prizna Kanaanin uzdahnuvi. - Ali priznajem da se, otkada
me gospodin de Lomenie nekako udno pogledao, neugodno osjeam. Taj ovjek
je najsvetije stvorenje koje uope poznajem. teta to on i ja nismo istih nazora -
zakljui ovjek iz Saint-Laurenta prenemaui se.
Uza svu tednju pri podjeli vode, Anelika se s uivanjem oprala pred ognjitem
svoje sobe. Ponijela je bila dvije elegantne haljine koje su se inile zaista
nepotrebnim u ovim divljim krajevima. Ali je mislila: ako tu ne bude drutva koje
e joj se diviti, treba da se svia sama sebi. Osim toga, tu je bio njezin mu,
njezini mladi sinovi i Honorina. Ukratko, rije je o ugledu! Zato od zgode do
zgode ne pruiti sliku elegantne ene poput onih kakve ive u dalekim gradovima,
ondje gdje ulicama prolaze koije i gdje vas iza svakog prozora vreba kakav
pogled i gdje se moe uti uzvik:
"Jeste li vidjeli novu toaletu gospoe X...?"
Zbog toga je obukla svoju srebrnastosivu haljinu sa srebrnim trakama koje su ile
rubovima rukava i ramena, s ovratnikom i reverima od bijelog batista, koji su bili
opiveni finom srebrnom ipkom.
Izvue svoju kosu ispod kape i dugo je etkala etkama od kornjaevine i zlata,
koje su se nalazile u predivnoj putnoj torbi to joj je mu bio darovao prije negoli
e napustiti Gouldsboro. Tjeilo ju je to je imala pri ruci te luksuzne predmete.
Prije nego to je krenula s karavanom, Anelika je bila zamolila svoju prijateljicu
Abigaelu Berne da joj malo podree dugu kosu. Padala joj je na zatiljak sve do
ramena i svojom sjajnom bujnou uokvirivala njezino lice. Bila joj je raskona i
mekana, iroko se talasala s prponim uvojcima na kraju, a lagani je uperak
padao na njezino suncem opaljeno elo. U nainu kako je Anelika de Peyrac
eljala svoju kosu, bilo je neto koketerije i izazova. Meu tainnozlatnim
uvojcima, javljale se i sijede vlasi, premda joj je bilo tek trideset sedam godina.
Ali to je nije alostilo. Ona je zapravo znala da njihov srebrnkasti odsjaj daje
izvjesnu dra izrazitoj mladosti koju je ouvalo njezino lice. Da bi svoju kosu
uvrstila dijademom optoenim biserima, otila je da se pogleda u ogledalo na
sanduku. U tom trenutku neka sjena proe ispred ukastog pergamenta na
prozoru. Tada se pokazae neki prsti kao zlaana mrlja i zau se lagano struganje
noktima.


10.
ANELIKA IDE U OBRANU SVOJE KOBILE WALLIS
Malo oklijevajui Anelika podigne drvenu kvaku i povue prema sebi jedan kapak
na prozoriu koji je bio dosta nespretno napravljen.
Tu je stajao ovjek, pognut, drei se nekako tajanstveno i gledajui oko sebe kao
da se boji da ne bude primijeen. Ona prepozna mladoga Yanna, Bretonca, koji je
pripadao posadi "Gouldsboroa" i kojega je gospodin de Peyrac bio poveo sa
sobom, jer je bio vrstan tesar i momak vanredne izdrljivosti.
- Gospoo grofice!
- to je?
On se smijeio kao da je u neprilici. Rekao bi ovjek da smilja neku alu.
Iznenada e on bez promiljanja:
- Gospodin hoe da ubije vau Wallis. On kae da je ta ivotinja hirovita i od juer
je odluio da je se rijei.
Tada se izgubio. Anelika nije imala vremena da ita uini, samo je ula to je
rekao. Nagne se da ga dozove:
- Yann!
Nigdje ga nije bilo. Prozor je bio pozadi nastambe, do palisade koja je sluila kao
odjevnica i kao stalak za cijeli arsenal oruja svake vrste: muketa, kremenjaa,
lukova i tulaca, a uz to odijela od krzna, konatih kaputa ili uniforma. Tuda su
tumarali brojni uroenici, i to je privuklo njihovu neugodnu radoznalost. Kad je
vidjela kako se osvru na njezin zov, Anelika urno zatvori prozor. Razmiljala je
naslonjena na oplatu: upozorenje mladog Bretonca obuzelo joj svijest i izazvalo u
njoj nakon kratkog vremena pravu zbrku. Njezine oi zakrijesie. Srdba joj je
ispunila srce tako snano da se gotovo zaguila. Poe po svoj ogrta spotiui se
pri tom o namjetaj, jer se dan bliio kraju i sumrak se ve poeo hvatati... Ubiti
Wallis, njezinu kobilu koju je ona dovela u postaju uz cijenu neizrecivih tekoa!...
Takvim inima mukarci u enama stvaraju dojam kao da one uope ne postoje,
da nisu vane!... A takav osjeaj normalno razvijeno ljudsko bie, pa bio to i slabi
spol, ne moe podnijeti a da se ne pobuni.
Znai da je Joffrey kanio ubiti Wallis a da nju ne pita? Tu ivotinju koju je ona
vodila da su joj pucala kria i runi zglobovi, katkada uz opasnost za vlastiti ivot!
Njemu nita na znai sva muka koju je bila uloila da je smiri i obui, da je
privikne na ovaj surovi kraj, gdje se inilo da svaka estica u ovoj preosetljivoj
ivotinji budi strah i nesavladivu odbojnost!
Bilo je mirisa koje kobila ni Anelika nisu mogle podnositi, na primjer, miris
uroenika ili onaj miris raslinja beskonane ume koju ruka ovjeja nikada nije
pritomila.
Trpjela je u cijelom svom biu od neeg neodredivog to joj je nametala
beskrajnost, neuljuenost krajeva, skriveno neprijateljstvo prirode koja je
zatvorena u samu sebe, i reklo bi se da ivotinja osjea neku tjelesnu muku kad
svojim laganim kopitom staje na to jo nikada obraivano tlo. Koliko li je puta
Anelika molila burgundskog kovaa koji je s njima iao da pregleda Wallisine
potkove? Ali on tu nije nita pronaao. Drama se odigravala u dui Wallis. Uza sve
to, njezina je gospodarica s njome uspjela, ili gotovo uspjela...
U asu kada je tako uzbuena htjela prijei u drugu sobu, svladala se. Morala je
malko stiati svoje silovite porive da ne bi nakodila mladom Bretoncu. Doavi da
je obavijesti, premda mu to nije bilo naloeno, dao je dokaz svoje smionosti.
Joffrey de Peyrac je bio takav gospodar da se nije moglo raspravljati o njegovim
odlukama. Nepokornost, pa i same pogreke, skupo su se plaale pod njegovim
zapovjednitvom. Mora da je Yann Couennec mnogo razmiljao.
Usporeujui ga s njegovim daleko prostijim drugovima, taj je mladi posjedovao
neku finou. Za vrijeme putovanja on bi esto dolazio da prui pomo gospoi de
Peyrac, da dri uzde na strmini, da prilikom odmaranja protrlja njezina konja, pa
su se oni jako sprijateljili.
A doznavi'da je grof izdao nalog da se veeras kobila ubije, odluio je da
obavijesti Aneliku. Ona se bila zarekla da e biti blaga u razgovoru sa svojim
muem te da nee izustiti ime mladia.
Neko se vrijeme zadrala da namjesti svoj ogrta od grimizne svile, koji je bio
podstavljen vujom koom i koji dotada nije imala prilike nositi.
Gospoa Jonas podie ruke nebu kad ju je ugledala.
- Kanite li na ples, gospoo Anelika?
- Ne, elim uzvratiti posjet gospodi u drugoj nastambi. Moram se to prije sastati
sa svojim muem.
- Ne, neete ii - protestirao je majstor Jonas. - A ti Indijanci!... ena ne smije
izlaziti sama meu te divljake!...
- Treba da samo prijeem preko dvorita - ree Anelika otvarajui vrata.
U lice joj udari strahovita dernjava.


11.
NAPEOPOUNANO ZBOG ANELIKE POSTAJE
MOKOUCHANO
Dan jo nije bio posve uminuo. Zlatna svijetlost sa zapada rasipala je naokolo svoj
prigueni sjaj, stvarajui zlatnu maglicu u koju se utkala praina, dim i vodena
para.
Iz ogromnih crnih kotlova, koji su bili postavljeni na tri ognjita, dizao se oblak
pare pomijean s bljutavim mirisom zaeerenog kukuruza koji se kuhao. Vojnici
su velikim kaikama dijelili gula i uroenici su se natiskivali oko kotlova pruajui
svoje zdjelice od kore ili drveta, ak i svoje sastavljene ake da u njih prime svoj
vrui obrok ne pokazujui pri tome bilo kakvu nelagodnost.
Anelika stigne do vrata glavnog dijela sredinje zgrade gdje je straar nemarno
straario mijenjajui s Indijancima lie od duhana za pola tuceta koica od crne
vidre.
Nije nikoga pitala za dozvolu, ve je ula u prostoriju gdje se nadala da e nai
grofa de Peyraca.
On je zaista bio tu na gozbi s veoma mijeanim drutvom u kojem je ona s
naporom prepoznala grofa de Lomeniea i njegove porunike. Dim od duhana bio
je tako gust te se inilo da je u velikoj dvorani pomrina. Ve su bili upalili
svjetiljke na zidovima, ali njihova je svjetlost bila uta i drhturila je kao svjetlost
dalekih zvijezda.
Kada su se vrata otvorila, magla se rasprila, a unutra je prodrlo malo svjeeg
zraka i svjetlosti.
Opazila je da je prostrana dvorana dupkom puna ve od vrata s kojih se silazilo
niz dvije stepenice pa sve do ognjita na kraju dvorane, gdje je bio dug stol od
masivna drveta, sav ispunjen zdjelama iz kojih se puilo i aama od kositra s
nekoliko boca od tamnoga stakla, a usred stola trbuasti krag od zemlje,
okrunjen bijelom pjenom, odakle se irio miris piva. Osim mirisa duhana taj se
nakiseli miris najjae osjeao, a zatim miris tople masti i kuhana mesa. Ali na sve
se strane irio zadah koe i krzna, a iznad svega, kao u otrom kontrapunktu gdje
se slivaju zvukovi razliitih instrumenata, isticao se fini miris rakije.
U ustima su drali lule, a svaki je do ruke imao au ili vr. Vidjelo se kako
bljeskaju noevi kojima su rezali komade mesa. Vilice su neprestano radile. I
jezici takoer. amor razgovora u hrapavom indijanskom jeziku mijeao se s
hlapanjem usta koja su uzimala jelo, i sve se to stapalo u ravnomjerni agor koji
bi s vremena na vrijeme presjekao buan smijeh odjekujui kao udar groma. A
zatim bi nastavili jesti i razgovarati u muklom gunanju.
U sredini stola sjedio je Sagamore Mopountook koji je brisao ruke o svoje duge
pletenice, a nedaleko od njega Huron Odessonk sa eirom, obrubljenim zlatnom
vrpcom, porunika de Fallieresa. Aneliki se priini da je zapala u pravi indijanski
logor. Ali indijanske poglavice bili su, kako je to uobiajeno, samo uzvanici za
stolom bijelih, i pravo je to su se mnogi bijelci, unato nekoj prividnoj
smetenosti, gostili u ovom krasnom listopadskom danu slavei ovaj nepredvieni
susret na gotovo nepoznatom mjestu kontinenta, meu ljudima koji su, dolazei
sa suprotnih strana, u srcu nosili tajnu elju da izbjegnu ili da unite jedni druge.
Pod prividnom srdanou jedni su druge vrebali. Napetost, sudar suprotnih misli
bio je pritajen. Grof Lomenie-Chambord je moda bio iskren kad je izjavio da se
osjea sretan to se ovaj susret s grofom de Peyracom mirno zavrio, ali Don Jose
Alvarez, panjolski kapetan u slubi ovog posljednjega, sjedei zamiljen i
neljubazan izmeu jednoga Indijanca i jednoga Francuza, ljutio se zbog
prisutnosti tih osvajaa na mjestu koje je prema odluci pape od g. 1506. za sva
vremena bilo dodijeljeno podanicima njihovih najkatolikijih velianstava, kralja i
kraljice panjolske.
Irac O'Connel, crven kao rajica, razmiljao je o tome kakvo e objanjenje
morati dati svome gospodaru grofu de Peyracu zbog ovog osvojenja. Dva tri
francuska divljaara, koji su s grofom stigli s juga Dawn-Easta, nisu govorili o
svojim poslovima kroz minulu godinu dvojici trojici divljaara, svojih prijatelja,
stiglih sa Sjevera, koji su se isto kao i Aubigniere bili uputili prema trgovakoj
postaji Kennebec pretpostavljajui da e tu nai novoga trgovca krznima, a ne
vojnike njegova velianstva Luja XIV.
Stari Eloi Macollet koji se pred dva mjeseca bio oslobodio nametljive brige svoje
pastorke u selu Levis, pokraj Quebeca, i prodro duboko u umu sa vrstom
nakanom da prekine s ljudima i da se susree samo s medvjedima i jelenima, u
najgorem sluaju s dabrovima, govorio je da Amerika uope vie nije mjesto za
ljude koji vole samou. Ta zemlja je jednostavno "profukana". Nataknuvi sve do
obratenih obrva svoju crvenu vunenu kapu, koju je ukrasio sa dva paunova pera,
stari je prekuhavao u sebi svoju zlu sreu, ali nakon tree ae alkohola njegove
su se oi opet poele veselo krijesiti i on se u sebi tjeio da ga barem njegova
pastorka nee doi cvamo traiti, a dok eka, nije neugodno nai se opet s
dobrim prijateljima uz jedan ritualni "napeopounano", "gozbu medvjeu", u kojoj
sudjeluju samo mukarci, a obred zahtijeva da se prije toga za sreu u nozdrve
zvijeri najprije udahne duhan, a u vatru baci zalogaj mesa i lica masti.
Pont-Briand, koji je ubio medvjeda, bio je prvi koji ga je okusio odrezavi najprije
komad vratine, a but je kao poslasticu podijelio meu svoje prijatelje. Bila je
jesen, a tada su medvjedi, hranjeni razlikom, osobito teni.
Tek to je starac dovrio svoja razmiljanja, gotovo se udavio koicom, pa ju je
iskaljao uz psovku. U dimu mu se priinilo da vidi svoju pastorku kako je stala
preda nj. Ali ne! To nije bila Sidonija, ali je ipak bila ena i stajala na pragu
promatrajui ih.
ena na gozbi! Kakva li svetogra! ena u najzaputenijem kraju na jugu
Chaudierea, kamo ljudi ne vole dolaziti odozgo sa Saint-Laurenta ili s obala
Acadije na oceanu. Nitko ovamo ne bi ni svraao, od straha da ne zabludi, kada s
vremena na vrijeme ne bi trebalo koga heretika u Novoj Engleskoj skalpirati.
Starac je neto nesuvislo gunao vrpoljei se na mjestu meu gustim kolutovima
dima i isparenjima kukuruzne kae. Njegov susjed Francois Maupertuis - njemu se
pred godinu dana bio izgubio trag te su drali da se smrznuo meu Mistassinima -
vrati ga na njegovo sjedite. "Budi miran, djede!"
Sagamore podie ruku sveano govorei o eni koja se pojavila. Priao je
nepoznatu priu o kornjai i Irokezima i kazao da je ova ena pobijedila kornjau
te da ima pravo sjediti meu ratnicima.
To dakle nije bio "napeopounano", prava gozba mukaraca, nego "mokouchano",
nazovigozba, pa nije trebalo ii tako daleko da izbjegne susretu sa suknjom, a
osim toga Metallaksi s jezera Umbagog bili sd najzaostaliji meu Algonkinima;
istina, bili su lovci, jer je ovaj kraj raj divljai, ali su bili najgluplji meu
Indijancima jer ih ovjek nije mogao nauiti ni kako e se prekriiti.
- Uuti ve jednom, stara budalo - povie Francois Maupertuis nataknuvi mu
njegov eir na oi - zar te nije sram da napada jednu damu?
Brada se Maupertuisa sva tresla od ljutine i uzbuenja. Kroz plaviastu maglicu
duhanskog dima pojava je Anelika sa svojim blistavim kosama, na koje je
veernje svjetlo, prodirui kroz otvorena vrata, bacalo pozlaeni sjaj, ostavila
snaan dojam. On ju je jedva prepoznao, mada je doao s njome u karavani iz
Gouldsboroa. Ali svojom raskonom kosom i ogrnuta platem, ona vie nije bila
ista.
S kosom koja joj je padala na ramena i svojom bijelom rukom koja je izvirivala iz
uskog ipkastog revera i stajala na hrapavom stolu izgledala je kao enski portret
na jednoj od onih slika koje se vide kod gospodina guvernera u Quebecu. inila
mu sa krhka, a ne vie izdrljiva jahaica iz minulih tjedana.
Divljaar je htio da joj potekne u pomo te nogama zapne za klupicu i pade
glavom na poljuneno tlo. Drei se za svoj bolni nos, optuivao je izdajniku
rakiju O' Connela. Taj Irac mora da je unutra metnuo uzavrelog jema i kuhanog
korijenja, da bude ljua. Anelika se nelagodno osjeala sjetivi se da ni onda kad
je vodila brigu o gostionici Crvena maska, nije nikada vidjela tako brojno drutvo
mukaraca. A meu njima joj se ni njezin mu nije inio tako neduan!...
Jo on nije bio opazio da je ula. Sjedio je posve na kraju stola i puio svoju dugu
holandsku lulu neprekidno razgovarajui s gospodinom de Lomeniem. Dok se
smijao, vidjelo se kako se sjaje njegovi zubi koji su stiskali cijev na luli. Njegov
tamni i otri profil isticao se pri odsjevu vatre s ognjita.
Ovaj prizor podsjeao je Aneliku na daleku prolost: silni grof od Tuluze prima
svoje goste u palai Gay Savoir i nudi ih bogatim jelima na raskonom zlatnom
posuu. On je bio na elu stola, a iza njega se na monumentalnom kaminu, s
grbom utisnutim na izraenom zabatu, povijao plamen poigravajui na barunu,
kristalu i ipkama...
Ovo sada bila je parodija tih sretnih vremena. Kao da se sve ovo steklo zato da
Anelika moe ocijeniti ponienje u koja su on i ona, u toku godina, bili zapali.
Odonda za njegovim stolom nisu vie sjedila otmjena gospoda i krasne dame,
nego osobe razliitih zanimanja: divljaari, uroenici, vojnici, a i na oficirima se
vidio biljeg surovosti koju donosi surov, grub, opasan ivot, neprekidno izloen
neoekivanim zapletima rata i lova. I otmjenost samog markiza de Lomeniea
iezavala je u tom skupu mukih elemenata, kao to su: duhan, koa, divlja,
alkohol i puani prah.
I njegova je koa pocrnjela, zubi postali derai, a pogled sanjarski i uporan kao
kod onoga koji pui duhan. Na prvi pogled se vidjelo da se i Joffrey de Peyrac
stopio s tim oporim svijetom.
More, oluje, plovidba, neprekidne i nemilosrdne bitke, svakidanja borba s maem
i pitoljem u ruci da bi ostvario svoje planove, svladao ljude, postigao neki cilj i
pobijedio divlju prirodu: pustinju, ocean ili umu - sve je to u njemu razvilo
avanturistiku crtu koja se skrivala pod elegancijom velikog gospodina i u
odmjerenim kretnjama uenjaka. Postavi silom prilika voa u ratu, a i po svojim
sklonostima, on je svoj ivot provodio meu mukarcima.
Anelika je htjela da se vrati. Ali uto je sa svog mjesta skoio Pont-Briand. Bio je
spretniji nego Maupertuis te mu je uspjelo da se odri na nogama i doe do nje.
Uostalom, on nije bio pijan. Do sada je bio popio samo dobre dvije ae rakije, da
se oraspoloi.
- Gospoo, moje potovanje...
On joj prui ruku i pomogne joj da sie niz dvije stepenice, onda je povede prema
sredini stola. Anelika je neto oklijevala opirui se.
- Bojim se, gospodine, da se indijanske poglavice ne uvrijede zbog moje
prisutnosti. Govori se da oni nerado primaju ene na svoje gozbe...
Sagamore Mopountook, koji je bio u blizini, podie ruku i opet progovori nekoliko
rijei. Pont-Briand ih brzo prevede Aneliki.
- Eto vidite, gospoo, Sagamore nam ponovo kae da ste vi dostojni da sjednete
meu ratnike, jer ste pobijedili totem Irokeza... Nemojte se, dakle, nipoto
ustruavati da nam pruite zadovoljstvo svojom prisutnou.
ustrim kretnjama on naini mjesto u sredini stola. Budui da nije mogao
dohvatiti kaplara Jeansona, kojega je nekako previe naglo bio uklonio, a koji se
koprcao ispod stola, on potrai mladog gorostasa ljepukasta lica i silom ga posadi
s desne Aneliki, a sam sjede s lijeve strane.
Posredovanje Pont-Brianda i Mopountooka privuklo je pozornost. Buka glasova se
stiala, a sva se lica okrenue prema Aneliki.
Ona bi bila voljela da se nala pokraj svoga mua, da mu moe kazati zato je
dola ovamo. Ali bilo joj je teko oteti se odlunom doeku porunikovu i njegovih
prijatelja. Njezin desni susjed se klanjao i nastojao da joj poljubi ruku, ali mu to
nije uspjelo jer ga je zahvatila tucavica koju je jedva svladao. Ispriao se
smijekom.
- Predstavljam se: Romain l'Aubigniere! Mislim da ste me ve vidjeli. Oprostite mi,
ne mogu se tono sjetiti. Da ste doli malo prije... Ali umirite se, ja sam jo uvijek
trijezan i ne mogu vam nanijeti nepravdu videi dvostruko, i pomisliti da na ovom
svijetu ima jo koja druga ena tako lijepa kao vi. Ja vidim, i to je dosta. Ja
tvrdim da ste vi sama... jedina...
Anelika se stade smijati, ali njezin smijeh se prekide im joj je pogled pao na
ruke mladog ovjeka. Na lijevoj je nedostajao palac i srednjak, a na desnoj
prstenjak. Preostali prsti imali su kusaste vrhove, neki bez nokata, a na tom
mjestu su bili malo pokoteni i pocrnjeli. Kad su joj ga bili predstavili u umi, ona
nije opazila te njegove nedostatke.
- Ne osvrite se na to, lijepa gospoo - doda veselo l'Aubigniere. - To su tek neke
uspomene koje dugujem prijateljevanju s Irokezima. Priznajem, to nije lijepo, ali
to me ne prijei da pucam svojom pukom.
- Zar su vas Irokezi muili?
- Uhvatili su me u mojoj esnaestoj godini jedne jeseni kad sam poao u lov na
divlje patke u movarama oko Trois-Rivieres. Zato me sada i zovu Troprsti s
Trois-Rivieres.
Ona nije mogla gledati bez suuti te strane ruke.
- Poeli su mi rezati tri prsta nazubljenim koljkama. Ovaj palac mi je preostao,
bio je spaljen u jednoj indijanskoj luli. Na ostalim su nokti bili istrgnuti zubima, a
neki su prsti bili i spaljeni.
- I vi ste izdrali?
To je bio glas Florimonda. Pruio je svoju upavu glavu preko zdjele. Njegove su
se oi krijesile od uzbuenja.
- Ni jedan jauk, mladiu! Misli li ti da sam mogao tim vukovima pruiti uitak da
vide kako se kreveljim i previjam? Osim toga, to bi znailo osudu na smrt, i to od
ruke ena. Kakva sramota! Kada su vidjeli da je u meni izdrljivost ratnika, oni su
me posvojili i bio sam s njima vie od godinu dana.
- Govorite li irokeki?
- Moda bolje negoli sam Swanissit, veliki poglavica Seneka.
Najednom poe kruiti pogledom kao da trai neto izvan stvarnosti.
- Njega ja ovdje traim.
Imao je crne oi na tamnom licu. Kosa mu je bila kestenjasta, s dosta uvojaka
koji su padali na njegov konati haljetak s konatim resama po indijansku. Oko
glave nosio je povez ukraen sitnim perlama, koji mu je straga podravao dva
pera. Uza svu medveu irinu njegovih plea i visok stas, ta vrpca oko njegovih
uvojaka davala je njegovu licu enski i gotovo djeaki izraz.
- Ako traite Swanissita - ree grof de Lomenie - tada, mladiu moj, dajete dojam
da mu se uklanjate, jer on je prolog mjeseca bio na sjeveru, na jezeru Mistassin,
s jednim dijelom svoga plemena. To smo doznali od uroenikih brana koji su im
sretno izmakli kad su se pribliili njihovu trgovitu.
- A ja vam tvrdim: da je on ovdje - ree l'Aubigniere udarivi akom po stolu. -
Doao je da se sastane s Outakkeom, velikim poglavicom Mohawka. Mi smo sino
zarobili jednog Irokeza. Priao je... Gdje je Outtake, tu ete nai i Swanissita.
Skalpirajmo te dvije glave i Pet plemena irokekih bit e pokoreno.
- Ti eli osvetiti svoja tri prsta - ree Maupertuis smijui se.
- Ja elim osvetiti svoju sestru i svoga urjaka, i roditelje moga prisutnog susjeda
Maudreuila. Ima tome est godina da vrebamo toga staroga lisca Swanissita da
mu oderemo skalp.
- Strpi se, Eliacien - obrati se on malome barunu pokraj sebe. - Jednoga e dana
skalp Swanissita biti u tvojoj ruci. A skalp Outtakea u mojoj.
- Kad sam bio kod Irokeza - nastavi on - Outtake je bio moj brat. To je najreitiji
ovjek kojega uope poznajem, najpodmukliji, najosvetljiviji. On je pomalo
arobnjak i tijesno je povezan s Duhom snova. Ja ga volim i mrzim. Recimo da ga
cijenim, zbog njegove hrabrosti, ali u ga svejedno ubiti, jer je to najzloestija
zvijer koju Francuz moe sresti na svom putu.
- Hoete li ve jednom dati jesti ovoj dami, roae! - prekide ga mrzovoljno Eloi
Macollet.
- Svakako, djede, ne ljutite se. Gospoo, ja sam smeten. Pont-Briand, ne biste li i
vi mogli togod pronai.
- Razumije se, ja u ovoj smrdljivoj gulaevini traim neki komad koji bi bio
vrijedan da se nae na viljuki lijepe dame, ali...
- Pa medvjea apa je neto najbolje, ti ne zna nita, moj brajko, Pont-Briand.
Vidi se da si se tek nedavno iskrcao...
- Ja? Ja sam petnaest godina u Kanadi!...
- Hoete li joj dati jesti - zagrmi iznova stari, prijeti se.
- Odmah, odmah.
Primakoe ogroman pladanj u kome su, u masti boje ambre, plivali hladetinasti i
tamni okrugli odresci. Romain d'Aubigniere umoi unutra svoje sakate prste bez
straha da e se opariti. Veoma spretno on je s kuhanog mesa skidao otre
aporke koji su imali izvinute i otre bodlje. Kuhanjem su se aporci malo
razmekali, ali kad bi padali na stol uo se zvonak um.
- Na prijatelj Mopountook e od toga nainiti vrlo elegantni nakit oko pasa ili
vrata. Evo, gospoo, komad kojim ete se moi osladiti bez bojazni da e vam ovo
obrambeno oruje Maskwaa - gospodina medvjeda - zapeti u grlu.
Anelika je s nepovjerenjem motrila dio meveeg mesa koji su joj njezini susjedi
brzo i vrlo usluno bili bacili na tanjur zalivi to masnim umakom. Ona je bila
dola da sa svojim muem razgovara o kobili, a sada se nala u zamki gotovo
slubene gozbe. Pogledavala je prema svome muu koji je od nje bio dosta
daleko, posve na kraju stola, ali zbog dima i komeanja gostiju nije mogla da ga
vidi i razazna crte njegova lica. Bila je svjesna da je on motri zagonetnim
pogledom. Ona odlui da se pokae pristojna kako bi zadovoljila poneto pripite
Francuze koji su je pozvali pokraj sebe, a mogli su se uvrijediti zbog njezina
nehaja. Nije osjeala nikakav tek, ali je u svome ivotu imala i gorih trenutaka
nego to je ovaj kad je morala jesti medvjee meso, pa je i zagrizla.
- Pijte! - ree Pont-Briand. - Treba piti da se moe probaviti sva ta masnoa.
Anelika je pila i gotovo je odmah smalaksala.
Cijeli je stol promatrao svaki njen pokret u toj munoj tiini, kao kad lovci
vrebaju. Na sreu je Anelika bila navikla piti na francuskom dvoru te se mogla
dobro drati.
- Meni je jasno zato Indijanci vae pie zovu ognjena voda - rekla je ona kad je
dola k sebi. Oni udarie u smijeh i nastavie da joj se dive. Onda su svi zaronili u
svoju zdjelu, a razgovor se iznova uurbano i ivo nastavio.
Anelika opazi kuhara Octavea Malapradea na dnu dvorane kako nudi peenu
perad. Mislei na svoje prijatelje Jonasove, Anelika se malko podigla u namjeri
da ga zamoli neka neto odnese i u malu nastambu. Ali Pont-Briand je zadra
takvom snagom da ju je od toga podlaktica zaboljela.
- Ne udaljujte se - ree nasrtljivo. - Ja to ne bih mogao podnijeti.
Na drugom kraju stola grof de Lomenie zaustavi srdit pokret de Peyraca koji se
bio pridigao. On se umijea:
- Dopustite mi, grofe - ree on posve tiho - ja u osloboditi gospou de Peyrac i
odvesti na poasno mjesto. Budite mirni, ja u je uzeti pod svoju zatitu.
Izbjegavajmo sukobe... Oni su pijani.
Anelika iznenada opazi francuskog pukovnika kako se pred njom klanja.
- Gospoo, dopustite mi da vas povedem na mjesto koje vam pripada po pravu
kao vlasnici ovih mjesta.
Govorei to naloio je kratkim ali zapovjednim pogledom Pont-Briandu da se
okani. Uzevi Aneliku za ruku povede je vrlo galantno do drugoga kraja stola koji
jo nije bio zauzet, smjesti je na elo, a sam sjede njoj s desne strane. Anelika
je sada bila jo udaljenija od svoga mua, ali je bio nasuprot njoj, i to je bilo
upravo onako kao u vrijeme Gay Savoira. Pukovnik se odmah pobrine da je
poslue peenim puranom s nekim pirjanim varivom.
- Ovo jelo bolje odgovara ukusu mlade ene koja je tek doplovila iz Francuske.
Ona je protestirala. Kad se sve uzme u obzir, ni crna medvjea orba nije joj se
uinila tako groznim jelom. Ona osjeti da e se na to priviknuti.
- Ali ne silujmo prirodu bez potrebe - ree Lomenie. - Vidjet ete, u jesen ima
mnogo pernate divljai na koju su nai europski dvorovi navikli. Treba to
iskoristiti. Gospodine - ree on Malapradeu - gospoa de Peyrac eli da se
njezinim prijateljima u maloj nastambi odnese krepka veera. Hoete li biti tako
usluni da se pobrinete za to?
I preporui kuharu da tom obroku doda bocu dobra vina.
Premda je porunik Pont-Briand bio pijan, intervencija njegova pukovnika bila je
dovoljna da ga otrijezni.
- Sam ne znam to mi je to bilo - apne on alosno Aubigniereu.
- Ti si lud! - odvrati drugi zabrinuto. - Lud ili opinjen... Ali pamet u glavu!
Demonka od Acadije moda i nije mit!... Ova je ena zaista vrlo lijepa... A ako je
to zaista "ona"? Sjea li se rijei oca d' Orgevala?...
Sjedei pokraj pukovnika de Lomenie-Chamborda, Anelika se osjeala ugodno.
Njezin je mu sjedio suelice, kao nekada. Ona ga je vidjela na kraju stola u toj
poneto zbunjujuoj zbrci i primijetila kako je gleda kao u vrijeme kad se u nju
poeo zaljubljivati. To ju je ispunilo ugodnim osjeajem i pobudilo u njoj elju da
se istakne i sudjeluje u drutvu. Bila je sretna. Alkohol je poeo malo mutiti
njezine misli.
Zaboravljala je zato je dola. Udvaranje pukovnika djelovalo je na nju. Simpatija
koju je on kod nje pobudio ve pri prvom susretu mijeala se s nekim osjeajem
povjerenja. Neprisiljenost njegova ponaanja, njegovih jasnih i odreenih pokreta
zdruila se s nekom zamamnom i blagom draeu u emu je pronicavi Anelikin
duh otkrivao nain kojim on postupa prema enama. Taj se postupak nije sastojao
u laskanju kome se esto pribjegava, nego u neem to je mnogo rjee, a to je da
mukarac znade govoriti sa enama jezikom koji im je blizak, koji im je ugodan i
koji, ukratko, ne tei za tim da ih oara, nego ih hrabri i smiruje. On ju je inio
radoznalom, u njemu je bilo neto neuobiajeno.
ula ga je kako govori o sjevernim zemljama, o trima francuskim gradovima na
obali Saint-Laurenta, o mnogobrojnim plemenima koja krue naokolo, a budui da
ga je pitala o Huronima, on joj je potvrdio da su oni uistinu irokekog podrijetla,
da su se vrlo rano odijelili od svoje brae iz Svete doline nakon neke nerazjanjive
svae i odonda se smatraju kao iskonski neprijatelji. Upravo od Hurona je prvi
francuski istraiva Jacques Cartier bio doznao za ime Irokezi, to zapravo znai
"okrutne otrovnice."
Stalno su govorili o Irokezima. Najblii susjedi Aneliki bili su sretni to im se
pruila prilika da se umijeaju u razgovor o predmetu koji su poznavali i koji ih je,
ini se, zanimao. Oni su bili oarani ponaanjem velike dame. I ovdje je svatko
predosjeao da je ta ena jedno sjedila za stolom kralja. Bili su sigurni u to da je
vladala na Dvoru meu ljudima koji su je obasipali poastima. Predosjeali su da
su joj udvarali prinevi...
Oni su potanko raspravljali o svakom njenom pokretu, o nainu kako je prekriila
svoje gipke ruke i na njih oslonila glavu, kako je smjelo promatrala svog
sugovornika, ili sluajui ga, neopazice spustila svoje duge trepavice, rastreseno
grickala neku stvaricu, dohvatila svoju au te je bez okolianja ispila naduak i
odjednom se stala smijati neodoljivim smijehom koji vas je do srca dirao.
Veeras su se za to areno ljudstvo koje se bilo okupilo u Katarunku otvorila
rajska vrata. Ta je ena za njihovim stolom predstavljala nebo na zemlji, proljee
usred zime, utjelovljenu ljepotu koja je sila meu njih smrdljive i znojne
prostake; ona je bila kao sunana svjetlost koja prodire kroz dimnu duhansku
zavjesu, a njen enski osmijeh kao melem na njihova okorjela srca.
Osjeali su se junacima, snane due i okretnog duha, a rijei su im same od sebe
navirale, i priali su o krajevima kroz koje su proli ili su iznosili svoja miljenja.
Romain de l'Aubigniere je govorio o Svetoj dolini Irokeza, o rumenom svjetlu u
kojemu se kupaju breuljci, ili o dugim nizovima kua od kore s okruglim
krovovima, o mirisu zelenog kukuruza... "Rijetki su oni koji se ivi vraaju iz te
doline... Rijetki su oni koji se vraaju sa itavom rukom"...
- To sam ja - ree Perrot rairivi svoje ruke.
- Tebe smatraju arobnjakom. Sigurno si im duu prodao kad si se odande
izvukao.
- Nita nije udno to samo ime Francuz dovodi Irokeze do bjesnila; to je dokaz
da su se zli duhovi uselili u njihovu duu - ree jedan od divljaara imenom
Aubertin. ini se da se oni boje monog upliva vjere koju im Francuzi donose.
Pogledajte kako su postupali s naim misionarima!... Ne moemo nikada biti
sigurni od njihovih napadaja, ak ni zimi. Zar nisu usred veljae napali vaa
gospodstva, tebe Maudreuil i tebe l'Aubigniere? Nisu li skalpirali vae roditelje i
vae sluge, zapalili vae nastambe? A oni koji su bili ranjeni umrli su od zime...
- Da, tako se zaista dogodilo - ree Eliacien de Maudreuil.
Njegove se plave oi zaiskrie tamnim sjajem, kao da se u njima slegla bol poput
rastopljenog olova.
- Swanissit je to uinio sa svojim Senekama i nije jo prestao da svuda naokolo
sije strah. Neu ga pustiti da se vrati u svoju jazbinu dok ne dobijem njegov
skalp.
- A ja Outtakeov - ree Romain l'Aubigniere.
Mopountook podie ruku i ustade da govori. Sluali su ga s pobonom utnjom.
Ovdanji bijelci su bili nauili od uroenika da ne prekidaju govor i da s
potovanjem sluaju tue rijei.
inilo se da je ovdje svatko razumio govor poglavice Metallaksa. Pogaajui
radoznalost Anellke, Lomenie se nagne prema njoj i tiho joj saopi govor
Sagamorea.
- Irokez je blizu i obilazi kao izgladnjeli vuk. On eli istrebljenje Zorine djece.
Susreli smo ga na granici naeg podruja. Navijestio nam je rat. Ali ga je bijela
ena hrabro napala i sruila u vodu. Sada je Irokez izgubio svoju mo. On to
znade: Trait e mir.
- Bog te usliao - odgovori Perrot.
- Opet ta pripovijest s kornjaom!... ree Anelika Lomenieu. - Onda sam se bila
prestraila, priznajem.. Ali daleko sam od toga da toj zgodi pridajem neko
tajnovito znaenje. Zar je to zaista vano?
Popila je gutljaj rakije i pri dnu ae osjetila miris jabukovae. Lomenie ju je
promatrao sa smijekom.
- ini mi se da se poinjete smirivati. Vi ste sada u stanju kada vas svagdanje
zastraujue prie ne uzbuuju nita vie nego susjedske sitne brbljarije. Vidjet
ete, na to se ovjek brzo privikne.
- Moda to treba zahvaliti djelovanju ove plemenite rakije i podrci koju mi prua
vaa ljubaznost - ree ona dobacivi mu topao pogled. - Vi tako lijepo postupate
sa enama... Oh, nemojte me krivo razumjeti. Ja mislim da imate, to je inae
rijetkost u ovjeka ratnika, rijedak dar da enama ulijevate povjerenje, da ih
umirujete i da im dajete osjeaj da neto znae. Gdje ste stekli taj talenat,
gospodine de Lomenie?
- Mislim - odvrati grof nimalo se ne zbunivi da sam to stekao u slubi gospodina
de Maisonneuvea.
I on ispripovijeda kako je stigao u Kanadu kad je ovaj odvani plemi bio doao
da osnuje Ville Marie na otoku Montreal. Tada su iz Francuske stizali parovi ili
"kraljeve keri" koje su upuivali ovamo da se udaju za naseljenike. On, Lomenie,
imao je dunost da ih doekuje na obali rijeke Saint-Laurent, da ih povede i
ohrabri u njihovu novom ivotu koji je toliko zbunjivao.
- Tada smo bili izvrgnuti neprekidnim napadajima Irokeza i nije bilo ovjeka koji
nije bio u opasnosti da ga skalpiraju im prijee prag vlastite kue.
Doseljenici su iveli drei puku na dohvat ruke.
- Keri kraljeve, koje su nam slali veinom su bile ljubazne i dobra vladanja, ali
slabo upuene u to kako se odrava kua i kako se obrauje polje. Gospoica
Bourgoys i ja dobili smo dunost da ih pouavamo.
- Tko je bila ta gospoica Bourgoys?
- Sveta djevojka koja je dola iz Francuske samo zato da pouava djecu
doseljenika.
- Sama?
- Iz poetka posve sama, pod pokroviteljstvom gospodina de Maisonneuvea. Na
guverner je onda smatrao da jo nije dolo vrijeme da na tako istaknuto mjesto
dovede redovnice. Najee smo ivjeli zajedno u logoru. Gospoica Bourgoys je
njegovala ranjenike, prala rublje, uila ene plesti i brinula se oko toga da stiava
male razmirice.
- Rado bih upoznala tu enu - ree Anelika. - Je li ona jo u Kanadi?
- Sigurno! Tokom vremena ona je nala drugarice koje joj pomau u njezinoj
slubi, i sada je na elu male zajednice koja pouava vie od stotinu djece u Ville-
Marie i po udaljenim selima u okolici Quebeca i na podruju Trois-Rivieres. Kako
sada Montreal moe ivjeti od vlastitih snaga i kako se gospodin de Maisonneuve
vratio u Francusku, ja sam stupio u slubu pod zapovjednitvom gospodina de
Castel-Morgeata, vojnoga guvernera Nove Francuske. Ali ja ne mogu zaboraviti
ono vrijeme kad sam morao da male Francuskinje, koje su se istom bile iskrcale,
pouavam kuharskoj vjetini kako bi svoga mua zadrale kod kue.
Anelika se nasmijala zamiljajui oficira s pripasanom plavom keceljom kako
utuvljuje u glavu osnovne pojmove obiteljske kuhinje nekoj seoskoj rasputenici
ili siroti iz kakva sirotita, kojih se javna uprava laka srca rijeila poslavi ih preko
mora da se udaju.
- Mora da je bilo divno ivjeti u vaem drutvu i pod vaom zatitom. Sve te ene
sigurno su ludovale za vama?...
- Ne, ne vjerujem - ree Lomenie.
- Ja vam se divim. Vi ste tako drag ovjek!...
Lomenie se smijao videi da se malo napila.
- Zar nije dolazilo do ljubavnih drama? - upita Anelika.
- Ne, uvjeravam vas, gospoo. Znate, mi srna bili vrlo pobono drutvo sa
strogim vladanjem. Da nije bilo tako, ne bismo se mogli odrati na braniku
kranstva. to se mene tie, ja sam redovnik, pripadam redu maltekih vitezova.
Anelika je bila preneraena.
- Ali, ba sam bedasta!
Zatim kliknu zanosno.
- Malteki vitez! Kakve li sree! Ja tako volim malteke vitezove. Oni su nastojali
da me otkupe kada sam bila prodana kao ropkinja u harem u Kandiji... I uinili su
najvie to su mogli. Cijena je bila vrlo visoka, ali nikada neu zaboraviti njihov
gest... I kad se samo sjetim svih gluposti to sam vam ih kazala! Ah!... to se ne
moe oprostiti!... - Ona zabaci glavu i udari u smijeh...
Svi, pa i Lomenie, promatrali su je s udivljenjem. Sjaj njezinih zuba jo je vie
odskakao u zadimljenoj atmosferi, oi joj zatreperie kao dvije zvijezde. Njezin
smijeh otkrivao joj enstvenost tako ivo da je to izazivalo zbunjenost u ljudima.
Peyrac stisnu zube. Pceo ju je promatrati strastveno i ve ga je osvojila njezina
dra, ali sada je planuo srdbom na nju, zamrzio zbog njezine oite zavodljivosti,
njezinih pogleda i obijesnog smijeha, zbog njezina dranja prema Lomenieu koje
je naliilo na koketeriju.
Do vraga, bila je zaista divna!
Taj smijeh je ispunjao ljude sreom.
Ne. Ne moe je ovjek mrziti zato to je tako lijepa i to privlai sve poglede. Ona
je bila stvorena da oarava...
Ali tako mi plemikog imena, dozvat u joj u sjeanje onu no kad je pripadala
samo meni...
Overnjanin Clovis, mrana nakaza u vunenoj kapi, odjednom se nae pokraj
Peyraca. Pod rukom je imao muketu.
- Idem da ubijem kobilu, gospodine grofe - prozbori.
Peyrac baci jo jedan pogled prema Aneliki. Ako je ona poneto obijesna, ovjek
mora ipak imati povjerenja u Lomeniea.
- Dobro, idem s tobom - ree on ustajui.

12.
SVIJETLEE OI VREBAJU ANELIKU U MRAKU
Anelika je tako naglo skoila da je iznenaeni Lomenie pruio ruku kao da je eli
zaustaviti.
- Nije to nita - promucala je - da li je?...
Ona je bila opazila da je njezin mu iziao. Odjednom se uspravila.
- Oprostite mi, ja se moram povui...
- Gospoo, zar ve? Svima nam je ao, ne biste li mogli jo malo ostati?
- Ne, ne, moram neto rei gospodinu Peyracu... a vidim da je iziao...
- Dopustite da vas barem otpratim.
- Nemojte, molim vas... Ostanite sa svojim prijateljima... Ja mogu i sama...
Ali gospodin Lomenie se ponio prema ljupkoj eni onako kako to prilii svakom
uglaenom ovjeku kada opazi da ju je pie malko uzelo. Nije se nametao, ali ju
je ipak poveo do praga, otvorio joj vrata i pustio je tek onda kada se uvjerio da
joj je na zraku dobro te da se dri na nogama i da je svega dva koraka od svoje
nastambe.
Poto ju je ostavio, Anelika pouri preko dvorita.
Dvorite je bilo dupkom puno. Tu se ve sputao veernji sumrak pomijean s
gustim dimom, i na tom se hladnom i izmagljenom plavetnilu rascvale ognjene
rue vatri ispod lonaca. Ali iznad logora dizalo se jo svijetlo i bistro nebo poput
velike zlatne kupole.
Anelika bez ikakva obzira prokri sebi put do vrata palisade. Opazila je bila kako
se njezin mu sputa prema livadama dolje na obali rijeke, a pratila ga je niska
pojava ovenjanskog kovaa koji je nosio muketu.
Ona poe trati.
Nije bilo lako trati izmeu nevidljivih panjeva koje je bilo prekrilo zelenilo graha
puzavca.
Aneliki zape noga i ona nezgodno pade. Opsovala je kao razbojnik. Ali udarac ju
je malo otrijeznio. Pridigla se i oprezno pola. Tresla se od nestrpljenja. Bojala se
da ne stigne prekasno... Opazi kako se prema sjajnom zapadu ocrtavaju siluete
konja koji su pasli rijetku travu na tamnoj livadi koja je nikla na isuenom blatu.
Konano je stigla nadohvat glasu.
- Joffrey! Joffrey!
Grof se okrene.
Anelika sva zadihana stie do njega.
- Vi kanite ubiti Wallis?
- Da!... Tko vas je o tome obavijestio?
Anelika nije htjela odgovoriti. Pucala je od jada. Svjetlost i sjena smetali su
njenim oima. Nije mogla vidjeti lice Joffreya de Peyraca, okrenuto od svjetla, i
inilo joj se da mrzi taj crni i mutni lik ovjeka to se isprsio pred njom poput
hridine.
- Vi nemate pravo da to uinite - povikala je. - Nemate pravo a da me prije niste o
tome obavijestili ... Ja sam vodila... da, ja sam vodila tu ivotinju kroz neuvene
zapreke i naprezanja. I sada vi to kanite izbrisati jednim potezom.
- Draga moja, jako se udim to je uzimate u obranu. Kobila se pokazala
hirovitom ivotinjom. Svojom plahou pred kornjaom ona je juer gotovo
prouzroila smrt vau i vae kerke. A pokidavi sino ular, ona vas je prisilila da
za njom tragate, to je moglo vrlo loe svriti.
- Zar je to uope vano? To je moja stvar. To se vas ne tie.
Disala je i dalje isprekidano i glas joj je podrhtavao.
- Vi ste mi je povjerili da je ukrotim, i to mi je uspjelo. Buni slap joj nije dao da
uje moj glas. Nepodnosivi miris ovih Indijanaca ona ne moe izdrati. Ne mogu
ni ja. Razumijem Wallis. Nije ona kriva, kriv je ovaj kraj. I vi ste je htjeli ubiti a da
me o tome ne obavijestite! Ah, ja se nikada neu moi sloiti s ovjekom kakav
ste vi... bolje bi bilo da sam...
Anelika je poela tucati. inilo joj se da e udariti u pla. Okrenula se i snano
potrala sva izvan sebe, jurei preko tamnog i neravnog prostora ne spotaknuvi
se uope. Zaustavila se tek kad joj je ponestalo daha, pokraj malog potoka u
kojemu se zapad ogledao.
Instinktivno je poletjela prema svjetlosti, tamo gdje su ravnica i planine jo bile
osvijetljene zrakama sunca koje je ve zapalo. Dola je iz logorskog mraka i
graje, te joj se u ovoj tiini i um njezinog vlastitog daha inio snaan, gotovo
pretjeran. inilo se da se cijela velianstvena i utljiva krajina odjednom
zaustavila da slua kako ova osamljena ena slobodno die.
Sasvim sam pijana - ree u sebi. - Samo neka mi opet dadu da pijem njihovo
odvratno kanadsko pie! to sam zapravo maloprije govorila gospodinu de
Lomenieu?... ini mi se da sam mu priala kako sam bila prodana kao ropkinja u
batistan na Kandiji! Ah! To je uasno!... A Joffrey? Kako sam mogla na takav
nain govoriti?... I to pred jednim od njegovih ljudi, ba pred Clovisom, koji je od
sviju najgori!.. Joffrey mi nikada nee to oprostiti. Ali zato? Zato je on tako...
tako...
Rijei su joj izmicale. Vid joj se jo mutio. Udahne duboko, i udarci njezina srca
poee se smirivati. Njen veliki ogrta grimizne boja napinjao se pod zapusima
vjetra.
Na kraju obzorja skup malih duguljastih, poput biserja sivkastih oblaka, stapao se
s vrhovima Apalaa. Brda prema zapadu sve su se vie gubila u magli afranove
boje. Ravnica pred njom postajala je tamna, ali je ta tama bila protkana udnom
nekom svjetlou koja je podsjeala na nestalnu prozranost ive, i sterala se u
nedogled, isprugana tisuima jezera izvanrednog sjaja poput istog zlata. Pod
takvom koprenom, na domaku noi, Anelika je nazirala pravu prirodu te zemlje
koja je bila preputena drveu i vodama, te njihovu neprekidnom a ipak jalovom
obnavljanju; jednolian tok planina koje su se protezale u beskonanost izazivao
je u njoj elju da potmulo jeca kao da osjea neizmjeran bol. Nigdje dima koji bi
odavao prisutnost ovjeka. Pustinja! Mrtva zemlja!
Pala je na koljena, sva satrta.
Pokraj nje je bilje, koje se nadvilo nad potok, isparavalo jak miris, poneto rezak,
ali njoj poznat Ona uzbra malo lia i zgnjei ga meu dlanovima.
- Metvica! Divlja metvica
Tada zaroni lice meu ruke naslaujui se tim poznatim mirisom koji ju je
podsjeao na umice njezina rodnog kraja. U tom se mirisu sva ushiena kupala i
uzdisala prelazei mirisnim rukama po jagodicama i sljepooicama.
Zabacila je glavu. Vjetar zahvati njenu kosu i sa umom nestade u umi gdje je
jesenje lie ve opadalo. Na zemlju se sve vie sputala tama. Nebo je bilo
blijedouto. Na njemu se upalila bijela zvijezda treperei.
Anelika se osvrnula oko sebe i na usnama osjetila dah vjetra.
Ali kad je pogledom zahvatila umu, nekoliko koraka udaljenu, ivo okrenu glavu.
Nastavila je da prazno bulji u udaljene planine i pitala se da li moda ne sanja.
to je to ona vidjela da se sjaji izmeu nepominih stabala!
Neije oi?
Ona je jo nekoliko puta pogledala u istom smjeru i svaki put se ponovo okrenula
da promatra tamnu ravnicu gdje su jezera blistala kao duge zlatne lokvice meu
tamnim otocima. Najzad se prestala okretati.
Nije se prevarila. Svega nekoliko koraka od nje stajala je neka osoba. To je bilo
stablo u obliku ovjeka, ivi ljudski stup izmeu umskih stabala, ali isto tako
tamne i nepromjenljive boje.
Tamo je stajao i promatrao je jedan Indijanac tako stopljen sa umskom tamom i
tako savreno nepomian da se ni u emu nije razlikovao od drvea koje ga je
okruivalo. Stajao je tu uspravno i nepomino kao da je stablo. ivio je njegovim
ivotom, njegovim ivotnim otkucajima, izrastao iz zemlje, ukorijenjen u nju, tajni
i nijemi, ponosni svjedok proticanja vremena i godinjih doba. Drvo sa ivim
oima. Dvije pukotine od ahata na glatkoj kori.
Sjaj sumporne boje, koji je prodirao kroz granje, sputao se niz njegova ramena,
niz njegove ruke i bokove otkrivajui snano miije.
Ogrlica od bijelih i sjajnih medvjeih zuba isticala je donji dio njegova dugog
vrata, ali vrlo snanog i miiavog, a na uima su visile naunice poput grimiznih
loptica. Lice mu je bilo kratko i oblo, s istaknutim stranama, a nos, jabuice i one
upljine vrsto oblikovane iznad irokih i okrutnih usta.
Ui su mu bile razmaknute, velike i zailjene prema vrhu, kao da ne pripadaju toj
glavi u cjelini isklesanoj, nego se inilo da su nadodane s naunicama, kao ukras.
Po sredini ela dizao se ogroman uperak kose, koji je postajao sve gui prema
vrhu obrijane lubanje, a tu se rascvao u kitu pomijeanu s orlovim perjem i s
bijelim i crnim repovima jazavca.
Bio je poeljan kao Huron. Ali to nije bio Huron!
U to je Anelika bila sigurna. vrsto uvjerena u to, ona je promatrala Indijanca,
koji je od nje stajao svega nekoliko koraka, s onom istom pozornou kojom se
gleda opasna ivotinja.
Ali se u isto vrijeme u njoj neto opiralo da ga prihvati kao stvarno ljudsko bie,
jer se nije micao. Stajao je nepomino kao hrid. I njegove sjajne oi gubile su od
svog sjaja, jer su gledale ukoeno i bile nepomine.
Odjednom joj se priinilo da on ne postoji, da je to njezina tlapnja.
Ali tada joj vjetar donese njegov miris, zasien duhanom i krvlju, divlji miris
Indijanca, namazana ustajalom medvjeom mau, koji je moda u ovojima
svojega konatog pojasa skrivao jo neosuene skalpove.
Taj miris je bio prava stvarnost od ega se uasnula i odskoila. Indijanac je jo
uvijek bio nepomian. Ona poe polako uzmicati. Uskoro ga izgubi iz vida, jer je
suton bio pao i mrak se poeo hvatati zemlje.
Okrenuvi se naglo, stade trati prema utvrenju bojei se da joj se koja strijela
ne zabode u lea.
udei se to je iva, ona itava stie pred postaju odakle je dopirala buka
indijanskog logora. Vie nije bila posve sigurna u ono to je vidjela tamo gore...
Ipak ono nije bio Huron... Huroni ve odavno ive pod zatitom Francuza, idu s
njima, sudjeluju u njihovim borbama, logoruju u blizini njihovih gradova, jedu
njihove ostatke i mole se njihovom bogu... ive u oporima, kao akali. Oni se ne
skiu po umama, sami i divlji kao vukovi.
Promatrala ih je kako pleu, tresu svojim praporcima, perjanicama, medaljama, a
u prolazu su svojim prljavim rukama pokuavali da dodirnu njen plat. Prekoraila
je ulaz i prela preko dvorita, zatim je vrlo brzo zatvorila vrata male nastambe.
Sve to tranje, taj susret i to kako je ona prola kroz nijemu tamu, kroz vjetar i
nejasne umove, sve joj se inilo kao tlapnja. U dui se osjeala kao bie koje
sanja, svjesno da neto doivljuje, ali bie koje je zaboravilo to je i to hoe.
Sjeala se da je trala desno, lijevo, kroz sumrak, kao da bjei ispred groznih
prijetnji. Mislila je da se smirila kad je nala divlju metvicu, pogledala je prema
stablu i vidjela da to nije stablo, nego Indijanac, i promatrajui Indijanca uinilo
joj se da to nije ljudsko bie, nego slika mrnje, te sada vie nije znala da li je sve
to zaista vidjela. Vatra se gasila na ognjitu u predsoblju. Tu nije bilo nikoga.
Utisak nestvarnosti trajao je i dalje, i u jednom trenutku Anelika se zaista vie
nije sjeala to je oekivala da e tu nai.
Neki nametljivi um, koji je sve vie jaao, zatim jenjavao i neprestano se
ponavljao, dozvao ju je k svijesti. Zadrhtala je. Jo nije mogla pojmiti to znai taj
um koji je u pravilnim razmacima remetio teku tiinu. Konano je shvatila. To je
majstor Jonas hrkao u svojoj sobi.
Anelika odahne i naruga se samoj sebi. Njezini prijatelji su bili legli iskoristivi tu
grubu udobnost koju su tako teko zasluili nakon nekoliko tjedana putovanja. Svi
su spavali stisnutih pesnica, dakako i Honorina. Na stolu su bile poslagane zdjele,
prije toga oprane, u emu se vidjelo nastojanje protestantskih domaica da
pospreme kuu prije poinka. U uglu se suio kabao koji je sluio za pranje.
Briljivo su bile isuene lokvice vode na podu i maknuti ostaci jela na drvenom
stolu.
Tu je stajala lojanica na svijenjaku, a pokraj nje kresivo s komadiem gube.
Mlada ena upali svijeu i s njome u ruci ode do vrata nalijevo. Soba koju je bila
napustila pred nekoliko sati bijae prazna. Ali netko je, moda Elvira, oprezno bio
odnio njenu putnu odjeu i njezine izme da ih oisti, odgrnuo zastore s tekog
kreveta te posuvratio lanenu plahtu pripremivi sve za noni poinak. Anelika u
srcu zahvali mladoj eni i prie ognjitu da potpiri vatru.
Njezine su ruke bile vine svakom poslu i ona je poela lomiti granice, skupljati
cjepanice, uvajui se dugih bodljika dok je na vatru stavljala sveanj brinja da
zamirie. Liznuo je plamen ivo pucketajui.
Anelika je mislila na onoga koga je bila ugledala izmeu stabala, blizu izvora...
Mislila je na Francuze koji su doli sa sjevera, sa hladnog Saint-Laurenta, da ih
doekaju i moda pobiju... Na svoja dva sina i na njihovu zagonetnu mladost
Sjetila se Honorine. Nije li izmeu nje i njezine kerke neto nepremostivo, neto
to one nee nikada moi prijei? Mislila je i na svoga mua i sad je eljela da
bude s njime, a sad opet da je pusti samu.
Tjeskoba ju je sve vie pritiskala. Nije znala zato. Pruila je ruke prema vatri.
Plamen je vrcao i pucketao. Anelika se opet prihvatila poznatih stvari koje su joj
bile tako bliske: ognja i divlje metvice...
Zasun na vratima poskoi, i Anelika opazi na vratima visoki stas Joffreya de
Peyraca, osjeti radost i udnju koji potjerae krv u njenim venama. Ona je mislila:
"Vratio se... Nee me napustiti... On znade da mi je potreban... I ja sam njemu
potrebna ... Srea da se naa tijela slau..."


13.
"SREOM, NAA TIJELA SE SLAU"
Kad je prekoraio kuni prag, Joffrey de Peyrae se bojao da je nee nai. Maloprije
na obali rijeke bila je tako naglo pobjegla. U prvi mah je oklijevao da poleti za
njom, a onda se bojao da ne pobudi njezinu sumnjiavost.
Meutim, prije nego to poe u potragu za njom, on je morao rasporediti none
strae. Strae koje e nadzirati francuske. Na svaku skupinu Francuza ili
Indijanaca postavit e jednog svoga ovjeka. Za vrijeme nonih sati Cantor e
prebirati po gitari i pjevati vojnicima pjesme iz domovine.
- evo, mila evo... evo, ja u te operuati...
Samo tko e koga operuati? Florimond e doi da ga zamijeni u prvim jutarnjim
satima, a ako vojnici konano odlue da spavaju, to e isto uiniti i Florimond, ali
prividno. Takva je bila zapovijed.
Octave Malaprade e ponuditi svoje usluge oficirima kad budu ili na spavanje,
Yann Le Couennec e preuzeti smjenu spreman da skoi na najmanji pokret te
gospode. Cijelu no e Perrot, Maupertuis i njegov sin ii od vigvama do vigvama
meu Algonkine, Hurone i Abenakise da razgovaraju s indijanskim poglavicama,
pue s njima i dozivaju im u pamet ugodna sjeanja. Jer konano, svi su dobri
prijatelji, zar ne? Ali je bolje ako se ni jednog asa ne izgube iz vida.
Najzad je grof de Peyrac mogao otii u svoj stan, i odjednom je pomislio: a to
onda ako nje ne bude?
Toliko dana, toliko godina je proivio bez nje nosei u srcu bol zbog njene
odsutnosti. A sada kad su opet zajedno, to mu se katkada ini neobinim. On
sumnja. Nje nema. Ponovo je nestala.
Ona je opet postala sjena, uspomena, gorka uspomena koja ga mui kao onda
kada ju je zamiljao u naruju drugoga ovjeka ili mrtvu na pustinjskom pijesku u
Maroku. Uasnuto je promatrao praznu sobu. Zatim je kroz odkrinuta vrata
nalijevo ugledao svjetlost i zauo kako vatra pucketa. On snano zakorai i ugleda
je. Stajala je pred ognjitem, sa zlaanom kosom koja joj je padala na ramena, i
gledala ga svojim krupnim bajnim oima.
Tada on tiho zatvori vrata i zakljua ih velikim i tekim kljuem. Zatim prie
laganim korakom i nasloni se na nadstrenicu od ognjita.
- Nita nas vie ne moe odijeliti - mislilo je oboje u ovom trenutku. Nita, sve
dok ih samo jedan pogled bude ispunjao eljom da se zdrue i miluju.
Ona pomisli kako bi sve rtvovala za radost koju osjea kad ga vidi pred sobom
kako stoji na dugim vrstim nogama u crnim izmama.
On je mislio kako e joj oprostiti sve samo da je moe zagrliti, poljubiti je i
milovati njezin puni i vitki struk...
Ona ga je pogledom premjerila i primijetila da se smjeka.
- Veeras mi je pie smutilo pamet - ree ona tiho s nekom iskrenom
zbunjenou. - Hoete li mi oprostiti rijei koje su mi onda izletjele... Niste ubili
Wallis, zar ne?
- Ne, bilo bi mi ao da vas raalostim. Svejedno je ta ivotinja opasna i ne mogu
zaboraviti neprilike u koje ste zbog nje zapali... Priznajem da sam uinio krupnu
nesmotrenost to vas nisam upozorio da je kanim ubiti, pogreku koja je
nedostojna ovjeka koji je sebe nekada smatrao majstorom u umijeu ljubavi.
Hoete li mi oprostiti, gospoo? Odavno se ne odnosim prema enama onako kako
sam to inio dok sam bio u Tuluzi. Sredozemlje je loa kola za to. Druei se s
mekoputnim i glupim odaliskama, ovjek se odvikne da u eni gleda misaono bie.
Promatrajui ih kao igraku, predmet zabave ili kao ropkinju, ovjek ih poinje
prezirati... Recite kamo ste veeras bili krenuli da se smirite, poto ste me ostavili
i
- Gore, na breuljke prema zapadu... Otkrila sam potoi kraj kojega raste divlja
metvica....
- Pazite!... Uinili ste veliku nerazboritost to ste se tako udaljili od logora.
Opasnost svuda vreba i... nisam siguran ni u koga. Obeajte mi da to vie neete
uiniti, draga!
Opet se zmija tjeskobe uvukla u srce Anelikino,
- Bojim se - proapta. Pogledavi ga u lice ree mu otvoreno:
- Bojim se - ponovi ona. - Razoarala sam vas, zar ne? Bila sam vam kazala da se
nikada neu bojati, da me moete povesti i da u biti hrabra, da u vam
pomagati, a sada gle!...
Bolno je krila ruke.
- Nita ne ide onako kako sam predviala. Sama ne znam da li sam stvar uzela s
krive strane ili ne... sve zbunjuje. Pitam se to smo doli traiti u ovoj groznoj
opasnoj pustoi gdje nas vreba toliko neprijatelja. Mislim da nas ove ogromne
daljine mogu samo odijeliti, da ovaj ivot nije za nas te da ja nemam, ili vie
nemam sposobnosti da se s njime suoim.
I jo jednom ree:
- Ja sam vas razoarala, zar ne?
Ona bi bila voljela da on to kae odmah, da je optui, da se ve jednom izjasni!
Ali on je uporno utio, a ona je vidjela kako se sjaj vatre poigrava na njegovu
izboranom i otvrdnulom licu na kojem nije mogla nita proitati.
- Ne, vi me niste razoarali, ljubavi moja - ree on naposljetku. - Naprotiv, milo
mi je to vidim da niste ni glupa ni nesvjesna... ega se za pravo bojite?
- Ne znam - ree ona bespomono.
Bilo je previe toga, pa kada bi i htjela to iskazati, bi li mu mogla rei da se ono
zbog ega ona strepi ne da izraziti, kao to se ne da ni teina onog nevidljivog
pogleda iza drvea?... Da li da mu govori o Indijancu kojega je veeras vidjela?...
Ona potrese glavom...
- teta - ree on - moda bi nam to pomoglo kad biste znali ega se plaite...
Tada on iz depa na svom kaputu izvue list duhana smotan poput cigare. Katkad
bi ostavljao lulu. Ona je uivala videi da opet pui kao u vrijeme Gay-Savoira.
Ona mu urno prui goruu granicu.
On lagano otpuhnu dim.
- Ono ega se najvie bojim jeste - nastavi ona - to opaam da sam pola krivim
putem, da se ne mogu priviknuti na ovaj kraj, na ljude koji u njemu nastavaju...
niti na vas - zavri ona s osmijehom koji je ublaio njezinu izjavu. - ena smeta,
zar ne, dragi gospodine?
I ona mu s milinom svoga smijeka otkri arki osjeaj koji ju je proimao.
On lagano kinine glavom u znak odobravanja.
- Da, zaista smeta ena koju ne moe pogledati a da te ne obuzme elja za
milovanjem.
- To nisam htjela rei.
- Ali ja tako mislim. Draga, vi ste mi zaista velika smetnja. Ja moram biti
hladnokrvan, a ipak me zbunjujete svaki put kad mi se pribliite. Spopada me
strahovita elja da budem samo s vama, da vas stisnem u naruaj, da vas dugo
grlim, da ujem kako govorite samo meni, da vas gledam... Ali me zovu druge
dunosti, a kada se vi pojavite, ja gotovo na njih vie ne mislim. Va glas me
uzbuuje, va me smijeh zbunjuje. Zaboravljam gdje sam...
Ipak je uspio da je nasmije. Ona je malko pocrvenjela.
- Ja vam ne vjerujem, govorite ludorije.
- Ludorije moda, ali je tako. Nita ne nijeem. Jo nisam zavrio. Zaista smeta
ena koju nijedan mukarac ne moe gledati bez divljenja i koja mi, ako je
odvedem na kraj najjalovijih pustinja, moe pribaviti najgore neprijatelje. U
tulukom Gay-Savoiru bio sam ja gospodar, bio sam poznat, cijenjen, mene su se
bojali. Malo bi se njih usudilo da mi budu suparnici. Ovdje nije tako i nita mi
drugo ne ostaje nego da ljude Dawn-Easta i one u Novoj Francuskoj, uvjerim kako
nisam prijazan mu. Predviam dvoboje, zasjede i krvave izazove. Ali nita zato!
Ne bih zamijenio patnje koje mi priinja vaa prisutnost za mir, katkada gorki,
moje samoe.
On se ponovo nasloni na ognjite. Stajao je iznad nje, a ona ga je odozdo gledala,
sklopivi ruke preko koljena, ne mogavi svoje oi odvratiti od tih tamnih oiju
koje su je udivljeno promatrale.
- Vaa me se zrelost jako doima - nastavi Peyrac. - Bili ste tek mala djevojica
kad sam vas uzeo. Vaa pamet i vae tijelo bili su djevianski. Otada je prolo
mnogo vremena i mnogo toga se izmijenilo! Vi niste plod moje ljubavi kako sam
to zamiljao. Uostalom, moja zamisao bila bi pomalo nestvarna sve da smo i ostali
zajedno. Vremena su prola. Danas ste ono to jeste! To znai, ena u punom
znaenju rijei. ena sa svojim tajnama. ena koja je izgubila naviku da se ogleda
u drugome, kako bi se prepoznala. ena prava... koja pripada samo sebi, koja je
postala ona sama. To je ono to me kadto udaljuje od vas.
- Ali, ja pripadam vama - ree ona plaho.
- Ne... Jo ne posve. Ali to e doi...
On je prisili da ustane, obgrli je rukom i povede pred jednu kartu koju je dao
pribiti na grubi drveni zid.
Rukom je pokazivao razliite toke.
- Pogledajte... na sjeveru i istoku: Nova Francuska. Na jugu Nova Engleska. Na
zapadu: Irokezi. A ja sam tu, u sredini, sa aicom ljudi. Shvaate li? Nemam
drugog izbora nego: saveznitvo. S Novom Engleskom ve je gotova stvar.
Providencijalni susret s pukovnikom Lomenie-Chambordom moda e pomoi da
se to ostvari i s Novom Francuskom... to se Irokeza tie, ve sam godinu dana
prije svog odlaska u Europu poslao opunomoenike s darovima. Napadaj Kajuga
lo je znak, ali... poekajmo. Svaka objava rata, svaka borba bila bi u ovom
trenutku kobna. Treba poekati, tkati konce. Ako iziemo ivi iz zamki kojima smo
okrueni, siguran sam da emo jednoga dana biti jai od svih njih... A sada
doite, ljubavi moja... vrijeme je da mislimo na ozbiljne stvari.

On je privue k sebi smijui se, zagrli je vrsto i rukom joj stade milovati ramena,
njezin prignuti vrat, njezine pune obline koje su malo napinjale steznik pod
rukama.
- Irokezi nee doi ove noi, ljubavi moja A Francuzi e spavati. Oni su pili,
pjevali i gostili se. Odloimo borbene planove... Jedna no! to e nam sutranjica
ako nam se prua jo jedna no... Jedna no, to je cijeli ivot!...
On dohvati njezin podbradak, malko ga podie i poljubi njezina sona podatna
usta. Zatim je tu lijepu ponosnu glavu prislonio na svoje grudi i snano stisnuo
Aneliku.
- Mi smo novi ljudi, draga. Nov je i svijet koji nas promatra. Neko u naim
palaama, usred naeg raskoa, mi smo zamiljali da smo slobodni. Meutim,
svaki na pokret pratilo je tisuu okrutnih i nemilosrdnih oiju, oiju bijednog i
zavidnog drutva koje je i samo bilo sputano. Ja sam dokazao da se nije lako
razlikovati od drugih u Starom svijetu. Ovdje je to drukije...
Sasvim tiho, s usnama na njezinim kosama, on nadoveza:
- Pa kad bismo morali umrijeti ve sutra stranom smru, bilo bi to barem
zajedno, a ne radi jalovog i glupog robovanja.
Osjeala je njegovu ruku kroz haljinu na svojim bokovima a zatim ju je osjetila na
svojim razgoljenim grudima. Proela ju je milina blaenstva. Jest, on je imao
pravo... Vie nita nije bilo vano. ak ako moraju sutra i umrijeti groznom
smru... Ona je bila njegova, u vlasti njegove muke snage. Otkopao je njezinu
haljinu i svukao joj koulju.
- Pustite me da ja radim, ljepotice moja. Treba slobodno disati kad je srce
stegnuto od straha pred Francuzima ili Irokezima. Nije li vam ovako bolje?...
Pustite dakle da ja radim... Davno ve nisam imao uitka da drijeim ove
zamrene europske petlje. Na Istoku se ene predaju mukarcima bez ikakve
tajne.
- Ah! ne govorite mi vie o svojim odaliskama.
- Ipak vi moete samo dobiti pri toj usporedbi...
- Moda! Ali ja ih mrzim.
- Uivam kad ste ljubomorni - ree on prevalivi je preko grubog kreveta.
I ona i on pomislie u istom trenutku: "Srea da se naa tijela slau!"


14.
ANELIKA SANJA ZNAKOVITI SAN
PEYRAC RAZMILJA
Kasno u noi, dok su njihova stiana tijela poivala, ona je sanjala san. Irokez
kojega je sino vidjela, iskrsnuo iz ume i promatrao je svojim okrutnim oima.
Svjetlo je bilo zamijenilo sumrak, a sunce je njegova namazana prsa pretvorilo u
oklop od iva zlata. Lice mu je takoer bilo obasjano, a uperak na glavi, s perima
kojima se poigravao vjetar, bio je nalik na uperak neke neobine ptice. On je
mahao iznad nje tomahavkom da joj raskoli glavu. Udarao ju je bijesno, ali ona
nita nije osjeala. Odjednom u vlastitoj ruci ugleda bode koji joj je bila dala
Polakova, njezina prijateljica iz udovinog dvorca dok je bila meu
pobunjenicima. "Ja se znam njime sluiti", sjeti se. I ona tada udari ivo i ravno. A
Irokez ieznu kao to isparuje magla.
Toliko se uznemirila da se on pokraj nje probudio.
- to je, ljubljena moja?
- Ubila sam ga - proaptala je. I opet je zaspala.
On kresnu kremenom i upali svijeu koja je stajala na daici iznad kreveta.
Da bi se zatitili od none hladovine, oni se umotae u zastore lonice. U tamnoj
noi gdje se iznad male izgubljene postaje razastrla ledena maglena zavjesa
nagovijetajui zimu, oni su bili sami, i kao da su zaista bili sami na cijelom
svijetu.
Joffrey de Peyrac se malo pridignuo i prinio svijeu da pogleda svoju enu koja je
spavala.
inilo se kao da je opet zaspala mirnim snom. Njezina ispruena ruka opet se
spustila. Usta koja su malo prije aptala "Ja sam ga ubila", bila su napola
otvorena. ulo se lagano disanje. Na strunjai od mahovine i suhih trava njezino
je tijelo dobilo nov oblik. Leei pokraj njega u raskonoj svojoj nagosti, bokovi su
joj se inili snaniji, grudi punije, prava mramorna ljepota, koju je danju prikrivala
ivahnost njenog ponaanja.
Boica s bujnim oblinama - na spavanju. Njezino glatko lice krilo je svoje tajne. Ni
traga izrazima koji poput plamena i svjetlosti mogu izbiti na povrinu i u trenu
otkriti tajnu Anelikine due: sloene i neobine osjeaje - kao to je mrnja - u
trenutku kad se bila uspravila drei zadimljenu muketu u ruci i kad ju je bio
vidio kako stee svoja njena usta i u zanosu mrmlja: "Ubij! ubij!..."
Ili sinonja zavodljivost kad se smijala meu mukarcima na gozbi, a on je utei i
daleko od nje, pustio da ljubomora razdire njegovo srce elei da o rijoj sazna
sve, jer on nikada nije odbijao svjetla istine. Slabost uenjaka!...
Nije li bolje zatvoriti malo oi kad vam tako silna ljubav obuzme itavo bie?
A to on zapravo eli vie od ovoga to sada ima? Nita. On ima sve. Opasnost,
borbu, pobjedu i uspjeh i svake noi tijelo ove ene u punom tjelesnom cvatu.
Jedna Anelikina ruka, napola zabaena, inila se kao njena blijeda stabljika koja
se otvorila na tamnoj aki mirisnog pazuha.
to bi on mogao vie poeljeti? Sreu? To je srea! On je na zemlji sve postigao.
Ali ona? Tko je ona? Kakvu li nevinost ili himbu skriva ovo bie u kome kao da se
sabrala sva enska draest? Kakve li se otvorene rane jo skrivaju iza ovog
vedrog lica? Peyracova ruka pomilova nepomino lice, zatim njeno tijelo. Kad bi
on tim milovanjem mogao dodirnuti njezin nemirni duh, smirilo bi se bolno mjesto
koje on nasluuje. On bi je izlijeio. Ali ona se sva ne predaje. I kada spava, ona
se jo vie udaljuje. Ona je sama. Kao da se iznad tih petnaest godina odsutnosti
otvorio zastor i otkrio je onakvu kakva je bila: krhka i strastvena, povuena
vihorom skrhanog ivota. Daleko od njega, cvijet otet vjetru, nemirna magnetska
igla koja ne pokazuje svoj pol, ucviljeno srce. On poinje shvaati opravdanost
njezinih protesta. "Daleko od vas, ja nisam ivjela, nego ivotarila..."
Avanture... da zavaraju njezinu udnju, da se obrani...
Duga razdoblja suzdravanja koje joj je nametnuo ivot bez mua - premda je
bila izloena mnogim eljama, a i samo njeno srce se znalo zanijeti - uinili su od
nje enu s tijelom osamljenim i esto muenim.
Pretjerana odbojnost koju je za posljednjih godina osjeala prema fizikim
oitovanjima ljubavi, proela je njeno bia i utisnula mu udan peat a da toga
nije bila svjesna. Sada treba sve iznova zapoeti i pokuati. On je ljubavnik koji
njoj treba. Ona je tu, do njega, ena koja je stekla brojna iskustva, a ipak je jo u
sebi nosila neku privlanu netaknutost, nepokvarljiva amazonka, i to slaa ako
uspije da je pobijedi...
Njeno, gotovo pobono je poljubio njezina njena ramena, a kako je malo
zadrhtala, on se odmaknuo i zaronio lice u njenu rasutu kosu koja je mirisala na
vjetar i umu.
Nosila je miris krajeva kroz koje je prola, i po onoj sposobnosti prilagoivanja
koja je svojstvena mnogim enama, ona je sada bila drukija negoli u La
Rochelleu.
Sunce joj je pozlatilo kou, a njezino je dranje poprimilo neku iskonsku
eznutljivost. Ve su je divlji krajevi proeli svojom tajnovitou.
Kako e na nju djelovati ovi divlji krajevi?
Prave ene ne ostaju izvan stvari. One u njih poniru, njima se preputaju, postaju
njihov dio.
Njemu Sredozemlje nije utisnulo peat, ni Ocean, ni Karibi. On e proi kroz
Sjevernu Ameriku utiskujui joj svoj peat, ali Amerika nee ostaviti na njemu
svoj trag... Ili e ga tek dodirnuti...
Ali to e biti s njome?... Kakav e trag ostaviti na Aneliki Novi svijet?
Snivaj, moja tajnovita ljubavi. Snivaj! Ja te neu ostaviti. Ostat u s tobom da te
branim...
Napolju je zahukala nona ptica i vie puta ponovila svoj prigueni i zloslutni zov.
Psi su joj uzvratili i ulo se kako se Indijanci dozivaju oko svojih vigvama. Zatim
je opet sve zautjelo.
Joffrey de Peyrac se podigao. Do njegova uzglavlja stajalo je pripremljeno oruje,
na stolu napunjen pitolj, a muketa do nogu njegova kreveta.
Onda je opet legao, pruio ruku prema svojoj zaspaloj eni i privukao je na svoje
grudi. Jedna no - to je cijeli ivot.
U mrkloj hladnoj noi, tamo gore na breuljku gdje se ogroman mjesec pretvorio
u mutno srebrno sunce, zakriljeni tamnom umom, goli i sami, Irokezi su vrebali i
promatrali utvrenje, a njihove maje oi su se krijesile izmeu granja.


15.
POUDA U DVORITU
KORESPONDENCIJA GROFA LOMNIE-CHAMBORDA
Dan je svanuo i probdjevena no ve je utonula u sjeanje. Ovaj jesenski dan, na
izvorima Kennebeca, zavrio je mirno, a malo je nedostajalo da ga ispune odjeci
bratoubilakih muketa ljudi bijele rase.
Oko male postaje dizala se u vedro jutro iz svih skrovita natkrivenih indrom
bijela perjanica dima koja je arala vedro nebo.
S lakoom svojstvenom enama, Anelika se probudila sva sretna i zadovoljna jer
su nestale sve njene bojazni. Na leitu pokraj nje ostali su otisci voljenoga tijela
to ju je podsjealo na trenutke zaborava i snanog doivljaja koje je s njime
imala. Sve je to bilo poput udesnoga sna. Rukom pomilova prazno mjesto kraj
sebe kako bi se uvjerila da to nije bio prazan san.
Javi joj se briga za kuu i pomisao da bi trebalo pripremiti izvrstan doruak.
Njezin je ivot bio lutalaki. Nakon Toulouse bacao ju je na sve strane i ona se
posvuda osjeala kao kod kue. Malo joj je bilo potrebno da se ugodno osjea:
razgorjela vatra, toplina, najnunije stvari u vrei, pokoja udobna haljina, a za
Honorinu njezina kutija s nakitima. Voljela je sva ta boravita, ali se nije vezivala
ni za jedno. Mala kuica u ulici Francs-Bourgeois, gdje je boravila sa svoje dvoje
djece, ostavila joj je u sjeanju snaniji utisak nego palaa Beautreillis gdje je
primala goste. Njezin stan u Versaillesu, za sretnih vremena, nije bio ravan
ognjitu u La Rochelleu pod ijom je nadstrenicom, uveer sa starom Rebecoom,
"istila" morskog pauka peenog na aru, ili staja u nieulskoj opatiji u kojoj je
spavala kraj svoga djeteta i kamo je dopirao mistini pjev iz oblinje crkve.
A kad je pronala svoga mua i svoju djecu, opet je obuzela enja za domom
gdje bi mogla da ih doekuje i svojom brinou okrui. Nije u njoj zamro onaj
prirodni zov koji potjee enke da grade i izgrauju razrueno gnijezdo. Tako su
joj se, eto, i ovog jutra u mislima motali svakojaki planovi koje je odluila ostvariti
ne ekajui odlazak Francuza.
U oblinjoj prostoriji zatekla je Jonasove koji su kroz maleni prozor promatrali
logorsko dvorite.
- Gospo Aneliko, mi nismo mirni - rekoe joj tihim glasom osvrui se oko sebe
kao da oekuju da e odnekle iskrsnuti avo. - ini se da je doao misionar da
odri misu za francuske vojnike... Neki jezuita.
To su izrekli iskolaivi oi, tako da je Anelika jedva suzdrala smijeh.
Ti su ljudi imali u ivotu neprijatan doivljaj. Bili su hugenoti iz La Rochellea. Prije
nekoliko godina njihovo je dvoje djece od sedam i osam godina jednog jutra polo
u kolu i nije se vie vratilo. Doznali su da se to dvoje protestantske djece
neoprezno zaustavilo da promatraju katoliku procesiju s nebnicom i zlatnom
pokaznicom, to je izazvalo njihovu radoznalost. Dobre katolike due pomislie
da time djeca pokazuju elju za obraenjem pa ih odvedoe jezuitima. Ba u to
vrijeme odlazila su iz grada kola s protestantskom djecom koju su oduzeli
njihovim roditeljima, pa u njih strpae i to dvoje. Sva nastojanja da pronau ili
doznaju to je s djecom bila su uzaludna.
Nije bilo teko shvatiti uas ovih roditelja kad su ugledali jezuite. I sama je
Anelika bila izloena bezbrojnim opasnostima to su se svalile na francuske
hugenote koji su bili prisiljeni da bjee iz kraljevine u kojoj je proganjanje
postajalo sve nemilosrdnije, ali ona je bila katolikinja, odgojena u samostanu i
jedan od njene brae, Ravmond, pripadao je Drubi Isusovoj.
- Smirite se - ree im ona. - Nismo u La Rochelleu. Ja u se raspitati, a unaprijed
sam uvjerena da ovaj estit misionar nema opasnih namjera.
U dvoritu je otkrila jedan predmet, i to neoekivano, koji nije bio nimalo sumnjiv!
Bio je to prijenosni oltar, izraen od pozlaenog drveta.
Visoki Indijanci, puni medaljica, trudili su se da ga postave na neko drveno
postolje to su ga nosila dvojica robova na ramenima. Indijance je predvodio
ovjek visoka rasta, vitak i okretan. Ogrnut je bio tamnim medvjeim krznom, a u
ruci je imao koplje. Njegov otri profil s izboenom gornjom usnicom, ispod koje
su strila dva prednja zuba, davao mu je vjeveriji izgled.
Polazei pored njega, Anelika ga je pozdravila, ali on nije na pozdrav odgovorio.
Malo kasnije napustie krug logora.
Poslije njihova odlaska logor je opustio. Ostali su jo tragovi jueranje gozbe:
pepeo i ugarci od triju vatrita, komadi odbaenog mesa to ih je njuilo i pomalo
vakalo nekakvo uto pseto. Kostiju nigdje, a sve posude od velikih kotlova do
alica, pravljenih od drvene kore, bile su maknute.
Stari Eloi Maccolet, sa crvenom vunenom namaknutom kapom, sunao se na klupi
i puio naslonivi se na zid nastambe. I on je kosimice pogleda, poput Indijanca,
kao da nije uo njezin pozdrav.
U jednom uglu, pokraj spremita, ugledala je Honorinu s dvojicom Elvirinih
djeaka kako se dive najmlaem bubnjaru koji je udarao u bubanj. Djeak je bio
slabunjav, nije mu bilo vie od dvanaest do trinaest godina, pa ga je trorogi eir i
plavi vojniki kaput svega poklopio. Ali njegove mrave ruke udarale su vjeto i
snano u bubanj. Takvom je lakoom i brzinom udarao da su se tapii gubili iz
vida.
- Obeao je da e nas nauiti - uzbueno ree Honorina.
Bubanj je bio vii od nje, ali je ona bila sigurna da e vjetinu udaranja brzo
svladati. Anelika je ponovo krenula i u prolazu naila na Octavea Malapradea iz
Bordeauxa.
- Gospoo, mi nismo divljaci - ree joj ovaj ovjek - i ne moemo ivjeti samo od
medvjeeg sala. Treba da pripremim poteno jelo. Hoete li mi pomoi?
Bio je kuhar na "Gouldsborou" i ponaao se vie kao kakav ef nego kao kuhar.
Bordoleani su poznati sladokusci. Govorio je pjevuckavo, naglaskom Medoca, s
junjakim primjesama, pa je njegov govor podsjeao na gljivastu kremu, na
uljevitu brolicu zalivenu uvenim umakom od crvenog vina i na luk kozjak kojim
se naslauju posjetitelji bordokih gostionica.
Nije se moglo u ovom barbarskom kraju doi do takvih jela, ali umjetnika mata
Malapradeova doaravala je mogunost da se to ostvari pomou proizvoda ovoga
kraja.
S Anelikom se uputio u spremite za ivene namirnice. On je ve popisao, ree,
sve bave vina, piva i boce rakije u malom podrumu.
Da je Anelika znala, vrei pregled magazina, koliko je njezina linost zaokupila
misao dvojice tako razliitih ljudi kao to su malteki vitez Lomeine-Chambord i
njegov zamjenik, gospodin Pont-Briand, ona bi se bila zaudila.
Ovaj se posljednji vraao u drutvu Romaina de l'Aubignierea i porunika Falieresa
s mjesta gdje se vrila sluba boja.
On je spazio Aneliku prije nego to je ula u spremite i ostao kao ukopan.
- Divne li ene! Ah! Ta ena!
Aubigniere kratko uzdahnu. - Zar te jo uvijek zaokoplja? Misilio sam da e to
smetnuti s uma kad prospava, pa izvjetre tvoji politrenjaci rakije...
- uti! Ti se u to ne razumije. Zar ne vidi da se takva ena samo jednom u
ivotu susree? Da, ona je krasna, ali u njoj ima neto vie od toga. Hoe li da ti
kaem? ovjek osjea da je to ena koja voli j... i koja to umije.
- A ti si to odjednom otkrio? - ree ironino divljaar. - Zar ti je potrebno da se
zaljubljuje u bijelu enu? Ima kerku poglavice Faronha i uroenice koliko hoe
u tvom utvrenju Saint-Francois gdje si jedini gospodar!
- Ja volim uroenice - ree mali Falieres. - Kako je to smijeno... One nemaju
dlaka! Posvuda su glatke kao djeca...
- A ja, eto, eznem, za dlakama, to golica ruke...
- uti, razvratnie, ti si bezuman.
- Sit sam divljakinja. Hoe mi se bjelkinja, ena koja me podsjea na mladenake
doivljaje iz Pariza. To je bila zabava i uivanje....
- Pa vrati se onda u tvoj Pariz! Tko ti smeta...
Aubigniere i Falieres prasnue u smijeh jer su dobro znali zato je Pont-Briand
obnavljao svoj ugovor i ostajao u kolonijalnoj regimenti, a nije se vraao u Pariz.
kodilo mu je more pa mu se prvo putovanje tako zasjeklo u sjeanje te se zakleo
da nikada vie nee zakoraiti na brod.
- Nema razloga da se vraam u Pariz ako ovdje mogu nai ono to mi treba -
proguna on i izazovno pogleda dvojicu drugova. Ovi se uozbiljie, a divljaar ga
primi za ruku.
- Sluaj, Pont-Briand, poao si krivim putem, roae. Ne zaboravi grofa de
Peyraca. I on je, vjeruj mi, a to mi je Castina rekla, uven udvara pa ne bjei od
uroenica kad to zaeli i kad mu se svidi. I on voli j... i to umije. U svakom
sluaju toliko dobro da moe zadovoljiti jednu enu te ona nema elje za drugima.
Dovoljno je pogledati s kakvim ga zanosom promatra. Vjeruj mi, nema mnogo
nade da e uspjeti. A on... on mnogo dri do svoje ljepojkel
- Ljepojka! To mu je ena - protestirao je mladi Falieres, koga je vrijeala sloboda
kojom su ova dva prostaka govorila o eni koju je branio i koju je na prvi pogled
uvrstio meu velike dame, arobne i nepristupane.
- Njegova ena! Pa to oni kau!... Uostalom, ne nose vjenane prstenove!
Pont-Briand je bio jedan od onih ljudi koji ne vode rauna o stvarnim injenicama,
ve ih mirno podvrgavaju svojim eljama. On se sve vie uvjeravao da je Anelika
slobodna. Zamiljao je da je ona jedna od onih ljepotica, javno osuenih, koje je
kraljevina slala u kolonije i koje se mogu nai na Karibima. Ako ju je Peyrac dobio,
zato ne bi mogao i on?
Kad su njegovi prijatelji otili, on je ostao naslonjen na ogradu i puio ne putajui
s oka vrata spremita kroz koja je Anelika ula.

Na drugoj strani dvorita, grof de Lomenie-Chambor, sjedio je ispred jedne
bave, koje mu je dance sluilo za pisai stol, i itao pismo asnog oca d'Orgevala.
Toga jutra u Katarunku nije sluio misu upravitelj misije u Acadiji, nego njegov
pomonik, otac Lespinas. On je donio pukovniku pismo svoga starjeine.
Sunce je grijalo s plaviastog neba. Dan je bio bremenit nizom sitnih dogaaja
koji su se gomilali kao to sa letnja sumaglica malo-pomalo pretvara u teke
olujne oblaine. Osjeala se neka tjeskoba i nelagodnost koja je smuivala due.
Grof starjeina kanadske misije, itao je pismo.
"Predragi prijatelju,
Teko mi je to se nisam mogao sastati s vama. Kad sam namjeravao da se s
vama naem, neoekivani dogaaj - gotovo neprirodan - potresao me i
navukao na me teku groznicu te sam morao prekinuti putovanje i vratiti se
tekom mukom u malo selo Modebean, gdje jo uvijek leim u groznici.
U selu su se okupili nai vjerni Abenakisi, Patswiketti i njihov poglavica, a doli
su s izvora Conneclicuta. Oni oekuju trenutak kad ete ih pozvati i pridruiti
vaim trupama kako bi pomogli da dovrite vau svetu vojnu i istrijebite etu
Irokeza koja vrlja po tim predjelima, a s njima i nepoeljne strance koji su se
tu ugnijezdili. To bi bio zavretak nae akcije, okonan dvostrukom pobjedom.
Danas kada slavimo praznik velikog arhanela Rafaela, moje misli hitaju k
vama u trenutku dok itam evaneoske rijei: "I Rafael, aneo Gospodnji,
napade sotonu i ukroti ga". Tako snazi, koju podrava milost, nisu potrebne
lukavosti i borbe da bi postigla svoj cilj."
Lomenie je znao na to smjera ovaj skriveni smisao rijei jezuite, njegova
prijatelja iz mladosti. Peyrac na izvorima Kennebeca bio je "podlaki i krivovjerni
Englez koji je prodro u srce nae zemlje. On e biti ukroen i onemoguen
zahvaljujui vaim nastojanjima."
Vitez Lomenie je u neprilici ekao svoju bradu. To je nesporazum... Potovani
otac jezuita ni askom nije sumnjao u hapenje grofa Peyraca i njegovih; kao da
nije mogao ni zamisliti bilo kakav sporazum.
Zato nije doao osobno u Katarunk, poto se prekjuer sastao s Pont-Briandom,
Maudreuilom i Aubignierom? Da li je dogaaj kad im se nou ukazala ona
avolska prikaza - ena, sotonska spodoba na jednorogom konju iz bajke -
opravdavao njegov iznenadni bijeg?
To je bio onaj isti otac Sebastien d'Orgeval koji je prolog proljea zatraio pomo
protiv stranaca koji su se nastanili u Acadiji.
Lomenie je najprije mislio da otplovi do jezuite tamo dolje na zavoju rijeka. Stii
e uveer i vratiti se sutradan. Ali se predomislio. Znao je da ne smije napustiti
svoje ljude ni svoje uroenike saveznike. Situacija je bila nesigurna, puna
prijetnji, i njegova je prisutnost bila potrebna kako bi mogao da otkloni opasnost.
"Oekujem s nestrpljenjem vae vijesti", pisao je asni otac. "Kad biste znali kako
je milo mome srcu, dragi prijatelju i brate, to ste tako blizu"...
Ovdje je kroz namjerno hladnu i odlunu rije izbijala osjeajnost jezuite koja je
osvajala one kojima je poklanjao svoje prijateljstvo. Meu tima bio je Lomenie.
Njihovo je prijateljstvo potjecalo od davnine, jo od zajednikog kolovanja pod
sumornim svodovima jezuitskog internata, kada su stajali jedan kraj drugoga u
tuna praskozorja udiui miris tinte i tamjana, sluajui mrmljanje misnika i tiho
izgovaranje nauenih lekcija. Sebastien d'Orgeval bio je po prirodi utljiv i osjetljiv
i teko je podnosio strogost internata. Lomenie, po prirodi blag, miran i ugodan,
ivio je uz njega, podravao ga, otklanjao sve nedae koje su pritiskale ovu
djetinju duu koja bi se, moda, bez ovog prijateljstva slomila. Mnogo mladih ljudi
smalaku od amotinje i ugase se u bolnikim odajama internata.
S vremenom su se uloge izmijenile. Sebastien d'Orgeval se sjajno razvio, u njemu
je tinjala sveta vatra i davala mu snagu da podnosi sva trapljenja i odricanja s
izvanrednom upornou, pa je Lomeniea, isto tako vrstog ali manje gorljivog,
vodio stazama svetosti.
Rastavilo ih je studiranje teologije, ali su se nakon nekoliko godina ponovo sastali
u Kanadi. Lomenie-Chambord prvi je stupio na tlo ove zemlje s jednim maltekim
vitezom, gospodinom Maisonrieuveom i osnovao naseobinu Montreal. On je
potaknuo dolazak svoga prijatelja, jer su njegova pisma razbudila u jezuiti, koji je
bio profesor filozofije i matematike u gimnaziji Annecy, gorljivu sklonost obraanju
Indijanaca.
U ovih deset godina boravka u Novoj Francuskoj, Otac d'Orgeval sve je zadivio.
Poznavao je sve krajeve, sva plemena, sve jezike, svata je doivio, ak i
muenitvo. U oima izbjeglice Lomeniea, njegovo vlastito djelovanje inilo mu se
tako neznatnim i beznaajnim u poredbi s djelovanjem svoga prijatelja. On se
osjeao manji, predbacujui kadto sebi to je pretpostavio sveenikom pozivu,
koji bi mogao biti potpuniji, ovaj vojniki. On je bio dirnut do dna srca kada ga je
u pismu jedna rije, jedna reenica pribliila ovom prijatelju ija je iznimna dua
budila u njemu osjeaj osobitog potovanja. U istom trenutku pred oima mu
iskrsnulo, kad se nagnuo nad pisai stol, oblije s visokim elom niz koje je padao
uvojak bujne kestenjaste kose. Orgeval je imao vrlo iroko elo koje je zrailo
izvanrednom inteligencijom. "S takvim elom teko e se odrati ovaj djeak",
govorili su profesori njihove gimnazije "ubit e ga misao."
Pod gustim obrvama sjajile su udesno jasne i duboke plave oi, plemenito rezane
crte lica koje nije nagrivao nos to su ga rasjekli Irokezi, usta snana i punaka
ispod kojih je rasla kristovska brada - takav je bio lik ovjeka koji je vedro
podnosio teke napore.
Lomenie ga je zamiljao kako mu ivo odmie pero, iako mu je ruka drhtala od
groznice, po brezovoj kori koja mu je sluila umjesto pergamenta. Ruka koja je
drala pero bila je sva nateena i crvena zbog stranih opekotina; jedni su mu
prsti bili kratki kao u gubavaca, a drugi od vatre pocrnjeli i izravnati zbog
otrgnutih nokata. Njegova hrabrost za vrijeme muenja izazvala je u Irokeza
takvo divljenje da su mu poklonili ivot. Kad je zalijeio strane rane, otac je
Orgeval pobjegao i borei se protiv bezbroj opasnosti stigao u Novu Holandiju,
odakle se laom prebacio u Europu. Unato njegovoj sakatosti, papa mu je
dopustio da slui slubu boju, te je slavni jezuita drao propovijedi u Versaillesu i
u crkvi Notre-Dame pred velikim brojem vjernika koji su plakali, a desetak se
ena onesvijestilo.
Kad se vratio u Kanadu, poslale ga u Acadiju, zaputenu pokrajinu, jer je bila
daleko i ugroena zbog toga to je bila vrlo blizu engleskih posjeda. Za tu teku i
neizvjesnu misiju nije bilo boljeg i spremnijeg ovjeka. Prisutnost oca Orgevala na
obalama Kennebeca i Penobcota, rijeka koje su bile pogodne za prodiranje u srce
zemlje, imala je politiko znaenje. On je primio upute od samog kralja.
"Bez vas, bez vae pomoi, zadatak bi mi se inio teak, i ne skrivam injenicu da
me ve odavno uznemiruje straan predosjeaj", stajalo je u pismu jezuite.
A i samog Lomeniea muile su teke slutnje. Vrijeme otro, britko, zimska
smrzavica, pojaavalo je njegove muke. Kosa mu je bila naelektrizirana, pa se
kadto na rubovima javljao iskriav trag, a pri najmanjem pokretu i vlakna su na
odjei pucketala poput gadljive gamadi kad je pritisnemo noktom. Ima trenutaka
u pojedino godinje doba kad se ini da e sve odjednom planuti. Pri kraju zime ili
ljeta kao da smo okrueni zlim dusima. To je doba krvavih ili kukavnih zbivanja. U
gradovima prevareni mu ubija svoga protivnika, a u mranoj umi prijatelj ubija
svoga najboljeg prijatelja zbog dabrova ili vidrina krzna.
Guverner Quebeca zamjera biskupu to mu nije ukazao poast prigodom proslave
sv. Luja, ije ime nosi on, a i kralj Francuske koga predstavlja. Jedan trgovac baca
kroz prozor sanduk skupocjenih boca koje padaju na glavu mornara koji mu nije
platio, mali Indijanci, pitomci sjemenita, preskau ogradu i bjee u umu, a
redovnice u samostanu imaju bezbroj muka s avolom koji povlai za noge ba
one najsvetije uskaui kroz kapke, pa im pred prestravljene oi iznosi sliku golih
ena s uagrenim oima koje jau na utvarnom konju jednorogom...
Grof Lomenie-Chambord pronalazi u pismu jednu proroansku reenicu o
acadijskoj Demonki.
Prekrasna, gola ena, koja je izronila iz vode jaui na jednorogom konju..."
Prekrasna ena...
I on otkri da itavo vrijeme pri tome misli na Aneliku de Peyrac. Uinilo mu se da
je njezino bie, njezin lik utisnut u sastav pisma koji je itao. Imao je osjeaj da
je otac Orgeval, piui pismo, mislio na taj lik, mada se s njime nije susreo.
Misionar muenik bio je vidovit.
Grof Lomenie-Chambord ivo segnu rukom u dep svoje vojnike kabanice. U
depu je bila krunica koje ga dodir umiri: mir je obuzeo njegovu duu. On nee
dopustiti da izgubi prisebnost. Sjede pred bavu i napisa odgovor ocu d'Orgevalu:
"U sadanjoj situaciji treba voditi rauna o stvarnosti, a ne o vjerskim razlozima.
Evo to mislim... Rat mi se ne ini jedinim povoljnim rjeenjem kad se eli mir
meu narodima, i uinilo mi se pametnim i u interesu Kanade i kralja... Gospodin
de Peyrac ve nam je dao dokaza o svome prijateljstvu opskrbljujui hranom
francuske postaje na obali Acadije za vrijeme zime... Osim toga, poto su
Aubigniere, Pont-Briand, Maudreuil pali u njegove ruke, mi smo juer morali voditi
pregovore i dati odreene obaveze. Sigurno je da bismo morali voditi krvave
borbe kako bismo postigli uspijeh, a to mi se nije inilo potrebnim... Ja imam
povjerenja u estitost toga ovjeka"...
Kad je pismo zavrio, on je posuo pijeskom po svjeem mastilu. Njegov je posilni
morao da puhanjem razgori gubu kako bi mogao da rastopi vrak crvenog
peatnog voska kojim je grof zapeatio pismo. U sasvim topli vosak on je utisnuo
peat svoga prstena na kojem je bio urezan njegov grb: dvije pjeane kule na
crvenom polju, a iznad njih zlatno sunce.
Zamiljen i zabrinut, on nije obraao panju na Indijance koji su trali na sve
strane jer je bio navikao na njihovu djetinju uzbuenost.


16.
NEUGODNOSTI GOSPODINA DE PONT-BRIANDA
Anelika je u drutvu Octavea Malapradea vrila popis ivenih namirnica. U
spremitu Katarunka bilo je dosta zaliha kukuruza, usoljenih namirnica, dva puna
drvena sanduka suenog mesa koje je visilo o gredama i nekoliko unki koje kao
da nisu bile od divljih svinja. O'Connel je uzgajao svinje.
Za konje je bila predviena neka vrsta kisele trave koja je stajala u uglu dvorita,
sloena u hrpe iza zgrada.
- Irac, kame je gospodin grof povjerio uzgoj svinja za svog posljednjeg putovanja,
rekao mi je da je uzgajao nekoliko svinja nabavljenih iz Europe. Ima jo etiri ili
pet komada u umi gdje se hrane, odakle e ih dovesti prije nego padne prvi
snijeg. Hranit e ih dok ne udebljaju, a onda e ih zaklati za Boi. Predviamo da
emo imati pet stotina kobasica, trista funti svjee usoljenog svinjskog mesa i
stotinu krvavica bijelih ili crnih. To e nam pomoi da prebrodimo zimu ak ako
nam i ponestane divljai...
- Ovisi o tome koliko emo glava morati da prehranimo u ovoj naoj zajednici.
Ako budemo morali da prehranimo itav jedan garnizon, kako je to sada...
ovjek se na to namrtio:
- Tako ne misli gospodin grof. On me je jutros obavijestio. Po onome to sam uo,
ova gospoda iz Kanade i njihovi uroenici otputovat e sutra u zoru.
- Je li O'Connel onaj krupan i riokos ovjek? Nikada ga ne viam, a kad ga vidim,
ini mi se da je nekako smuen.
- Imate pravo, njega smuuje ivahnost te kanadske gospode, osobito ivahnost
potovanog oca jezuite koji je otputovao jutros. O'Connel se ukrcao s Indijancima
iz plemena Abenakis kako bi nizvodno stigao do sjedita misije, gdje eli dobiti
blagoslov uvenog misionara i ispovjediti se. I ja sam, gospoo, dobar katolik, ali
smatram da je danas najvanije utvrditi kolikim zalihama raspolaemo. Zima se
blii i nije lako zimovati ovdje ak i onda ako osiguramo dovoljno zaliha.
- Vi ste ivjeli u ovom kraju?
- Da, gazio sam ja ovim krajem s gospodinom grofom.
Razgovarajui sa svojim privremenim nadglednikom, Anelika je stalno popisivala
zalihe hrane. Nalo se tu i suhih bobica, ak i suenih gljiva. To je bio dodatak
glavnim zalihama, ali e dobro doi pri kraju zime kad se umorna tjelesa zasite
usoljenim namirnicama i konzervama. Sjetila se ona rijei starog Savaryja,
putnika koji je govorio da e biti manja opasnost od skorbuta na puini ako se
svaki dan pojede pregrt suenog voa kad svjeega nema.
- Umoit emo ga u vodu i umijeati ga u kolae i torte. Ah, ja znam to mi
nedostaje. Octave, treba nam bijelog brana da ga zamijeamo za kola ili glavu
bijelog kruha. Odavno ga nemamo.
- Mislim da jo imamo nekoliko vrea - ree Bordeleanin.
Anelika se tome poveselila, ali se Malaprade namrtio kad je zavirio u vree.
- Imamo samo oko dvadeset funti bijelog brana. Sve ostalo je ra i jeam. Osim
toga, to je brano to su nam ga prodali Bostonci, slabo i loe mljeveno. Praina...
Englezi se zaista u to ne razumiju.
- Nita zato, mi emo ipak za veeru pripremiti kriku kruha, i to s pivskim
kvasom...
Octave Malaprade stavio je na stranu potrebno brano za ostvarenje ovog
raskonog plana. On je redom zapisivao sve zalihe na brezovoj kori koja je bila
nategnuta izmeu dva jelova tapa. Zapisao je tri koluta sira, bavicu kiselog
kupusa, burad ulja, upove masti, suhog graka, graha, i na policama naslagane
bundeve.
- Morat emo ih to prije pojesti - ree Anelika. - Ovo povre, kojim Amerika
obiluje, brzo trune.
- Varate se, gospoo. Ovdje se bundeve sue i ne gube nita od svog okusa pa ih
moemo iskoristiti odmah kad pritisne loe vrijeme, mada je to neukusna i ne ba
laka hrana.
Oboje se osjealo mirnijim nakon pregleda zaliha. Anelika je bila sigurnija pred
budunou koja joj se inila vedrijom.
Na alost, malo kasnije osjetila je stvarnost novoga ivota. Izlazei iz spremita,
suoila se s gomilom Indijanaca koji su tu stajali utke. Njih je dvoje jedva moglo
prijei prag spremita. Bordeleanin je mislio da se Indijanci spremaju na pljaku
pa je urno zatvorio drvene vratnice uvrstivi sve zasune.
- Ako provale unutra, opljakat e nas!... to hoe? to im je?
On je znao nekoliko rijei uroenikog jezika, ali na njegova pitanja nitko nije
odgovarao.
Porunik Pont-Briand probio se kroz gomilu i priao im. On zgrabi Aneliku za ruke
i svojom pleatom pojavom stvori zid izmeu prljave indijanske gomile i Anelike.
- Budite mirni, gospoo. Primijetio sam da ste u neugodnoj situaciji. to se to
dogaa?
- Odakle da ja znam? Nije mi jasno to trae.
Indijanci se obratie poruniku. Svi su vikali u jedan glas i inilo se da su
uznemireni i uzbueni.
- Legenda o vaem susretu s kornjaom, koja je totem Irokeza, itave se noi
irila od jednog do drugog vigvama. Oni hoe da od vas doznaju da li je Irokez
zaista svladan i da li ste ga sputali. Za njih, eto, simbol i tlapnja znae vie od
samog ivota. Ne bojte se. Ja u vas osloboditi njihove radoznalosti.
On je govorio Indijancima s mogo uvjerljivosti i oni se najzad udaljie ivahno
raspravljajui izmeu sebe.
Pont-Briand je bio sretan to mu se pruila prilika da se priblii Aneliki i to joj je
mogao prii da je zatiti. On je udisao miris njene koe, a ona je toga bila svjesna
pa se otrgla od njegove ruke kojom ju je drao.
- Gospoo, htio sam vas neto zapitati.
- Moete slobodno.
- Jeste li vi onaj paklenski strijelac koji me je juer doveo u nezgodan poloaj? To
su mi drugi rekli, ali ja ne vjerujem.
- Tono su vam rekli. Nikad nisam naila na tako tvrdoglava ovjeka. Mislila sam
da u vam morati onesposobiti barem jednu ruku kako bih vas zadrala jer mi je
bilo nareeno da vam sprijeim prijelaz na drugu obalu. Vama, porunie, zaista
treba mnogo dok shvatite znaenje nekih stvari - nadoveza ona i pogleda ga
znaajno. On je shvatio da je njegovo udvaranje nametljivo i neumjesno. Ali on
nije mogao da se toga okani. Kako je doao da je izvue iz neprilke, ona se
zadrala s njime jo nekoliko trenutaka, a zatim ga napusti s lakim naklonom
glave i suzdrljivim osmijehom.
On je bio zbunjen i oamuen kao da je pijan. Pred oima mu je titrao sjaj njenog
osmijeha; mnogo toga se zbilo od juer i prekjuer. Svijet se za njega promijenio i
vie nije imao isti izgled i istu boju. Zato je Lomenie odustao od borbe s
Peyracom? On, Pont-Briand, prvi bi je zarobio i stekao pravo da je odvede u
Quebec... da je obrati. Zar i ja nemam pravo da za nebo osiguram zalutalu duu?
I tako bih je ja imao u svojoj kui. Kojom ih je to arolijom silni crni avao sa
zakrabuljenim licem zaarao te su kanadski Francuzi postali tako blagi i krotki
poput ovaca?
uvaj se, brate, uvaj arolija! Naposljetku, nije ni vano, pomisli on, da li je ona
demon Acadije i da li potjee iz pakla... Ja bih s njome i u pakao!...


17.
CANTOR, "VELIKI RATNIK SVOJE VRSTE"
PEYRACOVI OSJEAJI PREMA HONORINI
I protiv oekivanja, dan je tekao sporo i sve je bilo napeto.
- to e s nama biti? - govorila je gospoa Jonas plaui. Dolazak jezuite oduzeo
joj je svaku hrabrost. - Skloni svoju djecu, Elviro, jer e ti je oni pobiti.
Posljednjih dana Anelika je stekla osobito potovanje prema Peyracovoj druini.
Izvanredna je bila disciplina njegovih ljudi koji su svojim mirnim dranjem
pokazivali koliko imaju povjerenja u svoga starjeinu. Ipak je meu njima bilo
stranaca: Engleza, panjolaca, Francuza, koji su se oslobodili prisilnog boravita
te su mogli oekivati da e ih smatrati neprijateljima oni koji su ih vrebali u
Katarunku. Meutim, oni su uli u utvreni logor ne bojei se, iza grofa Peyraca, i
Francuzi nisu protestirali. ak su sveano doekali itav odred s pjesmom i
veseljem.
Unato tome budno su pazili jedni na druge. Peyrac je otiao da razgovara s
gospodinom Lomeniem, zatim pozdravio voe Indijanaca ponudivi ih duhanom i
perlama. Svi su se meusobno pomijeali i razgovarali.
to e ovdje! Boe dragi! Neka idu do avola, mislila je u sebi Anelika.
Trebalo je, meutim, odigrati svoju ulogu, budno paziti, ne pokazivati strah i
nestrpljenje.
Ona je pokuavala da ivi svojim dosadanjim ivotom i da se bavi svakidanjim
poslovima. To je bilo teko. Svima su ivci bili napeti.
Kad je pola na bunar i izvlaila teko drveno vedro s obruima, obratila se
Cantoru koji je bio u blizini.
- Hoe li mi pomoi, dragi djeae?
On joj drsko odgovori:
- Za koga vi mene smatrate. To su enski poslovi.
Anelika je poblijedila, a onda naglim pokretom zgrabi vedro i bez promiljanja izli
mu vodu na glavu.
- A sada osvjei misli velikog ratnika koji smatra da je nedostojno pomoi majci
kad je optereena.
Ona ponovo objesi prazno vedro o lanac i spusti ga u bunar sva srdita. Cantor je
bio mokar i oi su mu se krijesile od bijesa. Anelika mu je istim pogledom
uzvratila.
Ovo meusobno dobacivanje bijesnih pogleda silno je zabavljalo starog Eloju
Macolleta koji je bio jedini svjedok ovog prizora. On im prie cerei se svojim
krezubim ustima.
- Tako treba pokazati mladei!
Ponovo dotrae besposleni Indijanci smijui se grohotom mladiu u mokrom
odijelu i priajui o dogaaju koji su izdaleka gledali, prkosno se obazirui na
Aneliku uz glasan smijeh, kao da je ona bila zaista najsmjenije bie na svijetu.
Oni su je gurali tako da umalo nije ispustila prazno vedro u bunar i pala u nj.
- Odbij! Odbij! - uzviknu Macollet. Gurao ih je laktima dobacujui otre rijei. - Ja
u vam pomoi, lijepa gospo. Sviaju mi se energine ene... Ova dananja
omladina!... Treba im oitati bukvicu, zar ne? Nita ne znaju. Ja u vam ponijeti
vedro. Kako se ne stidi da tako neto uini takvoj jednoj eni. Ja sam ipak vei
ratnik od tog malog blesavca
- Ba vam prilii udvornost - povika Cantor srdito. - Vi ete mi davati pouke o
utivosti! Vi koji ne znate ni pristojno pozdraviti dame kapom, ni skinuti je kad
prisustvujete slubi bojoj. Vidio sam vas jutros kad je sveenik sluio misu.
- Moja kapa moja je briga - uzvrati starac. - Ako je do toga da ti samo ugodim
skinut u je, dragi deko...
- Ne, ne inite toga - uzviknue u jedan glas Aubignieres i Perrot koji su tuda
prolazili i urno mu prili zadravi mu ruke. - Ne gledajte ga, gospoo. Ima
najstraniju lubanju u Novoj Francuskoj.
- Oderali su mu kou s glave jo u mladosti - objasni Perrot.
- Pod Montrealom - nadoveza Macollet.
- Rijetko se tko oporavi od toga. A on se, eto, oporavio! Majka Margerita
Bourgeois spasila ga smrti. Ali izgled lubanje nije lijep za oko. Bolje je da kapu
dri na glavi. Ne uznemiruj se, Eloja.
- Ne, nauit u ja tog nestanog Jeana - do vraga...
Cantor pobjee da sakrije svoj bijes i da promijeni odijelo.

Dan se polako gasio uz jarku svjetlost na zapadu, a jo su polake odlazili poneki
Indijanci. Reeno im je da nee biti borbe. Nadarili su ih lijepim poklonima da
ublae njihovo razoaranje.
Peyrac je iz prikrajka motrio njihove pokrete i kad bi se pojedini amac otisnuo od
obale i zaplovio rijekom, on bi s olakanjem odahnuo. Njegov otri pogled kruio
bi od tamnih ivica jelove ume, prema sjeveru, sve do mekih zavoja rijeke koja se
vijugala kao zlatna zmija kroz gusti stabala prema jugoistoku. Avet rata trenutno
se udaljavala i ivot divljih prostranstva poprimao bi svoj svakidanji tok: lov,
ribolov, spavanje i puenje.
Za pazarnog dana obale rijeke veselo bi oivjele. Uroenici malih lokalnih
plemena: Metalaki, Narrandsouaki, Sokoki, dolazili bi ovamo, ne vodei brigu o
dogaajima koji su i njih u svoj vrtlog uvukli i kojih su rtve mogli biti poput svih
malih i neutralnih naroda kad se nau izmeu dvije mone protivnike snage.
Veseo i njean povik izvi se kroz veernji isti zrak i Joffrey de Peyrac se okrenu u
pravcu odakle je dopirao. To je bila mala Honorina koja se igrala sa svojim
stalnim drugovima Barthelemyjem i Thomasom, hugenotskim djeacima iz La
Rochellea. Peyrac je askom pogleda. inila se sretnom, obraza rumenih i
prainom zamazanih, izgleda zdravog i veselog, to ga imaju djeca koja su itav
dan slobodna.
Srce mu ustrepta njenou. On je imao osobitu sklonost prema ovom
nezakonitom djetetu, sklonost koja je izvirala iz snanih i sloenih osjeaja
mukog srca, koje mukarci inae rijetko pokazuju i u kojima bi ovjek mogao,
nakon kratkog razmiljanja, otkriti osjeaj pravinosti.
Pred ovim malim ljudskim biem, naroito slabim i bespomonim, koje nije nita
dobilo dolazei na svijet, ak ni ljubav svoje majke, on je osjeao da mu u
zamjenu mora dati sve budui da je ona povjerena njegovoj zatiti.
Bio je paljiv prema djetetu, primjetio je da je Honorina u utvrenom logoru
Katarunk uivala to je kod kue sa svojom obitelji i u drutvu gdje je nisu samo
trpjeli, kako je to bilo u La Rochelleu, gdje je njena majka bila sluavka. Sada je
ona na prvom mjestu, prva izmeu svih ostalih, onako kako je odluila u svojoj
maloj glavi s ispupenim elom, jer je bila ki grofa Peyraca.
Ki ovjeka koga su zvali monsinjorom i klanjali se pred njim, ovjeka koji je
odluivao ivotom i smru, mirom i ratom. Budui da je bila ki tako znaajnog
voe, ona je, naravno, bila najvanija osoba poslije njega, i gordost to ima tako
visok poloaj izbijala je u njezinoj ivotnoj radosti i zanosnom cvrkutu poput
lastavice.
Sve je bilo u redu. On se osmjehnu. Da, to je bila njegova prava ki po slobodnom
izboru, ona ga je odabrala zauvijek.




















DRUGI DIO

IROKEZI

18.
RAZGOVOR SA TAHOUTAGUETE, ZAMJENIKOM
POGLAVICE, ONOATAGEZA
Spustila se dimljiva veer s bezbrojem zapaljenih vatri kojih je plamen razdirao
modru hladnou mraka.
U malenoj nastambi odjeknu otar, histerian krik. Anelika je rasporeivala
tanjure za veeru djeci.
Krik je dopirao iz lijeve sobe, iz njene vlastite sobe, gdje je prije nekoliko
trenutaka Elvira upravo ula da pripremi krevet.
- Eto, poeo je pokolj.
I ona potegnu pitolj koji je uvijek nosila sobom.
U sredini sobe ona primijeti jednog Indijanca koji je drao za ruku Elviru premrlu
od straha. Ovaj je bio grozniji i straniji od onoga koga je juer vidjela na
breuljku. Njegovo je lice bilo rupiasto, izoblieno od boginja, a osim toga garom
premazano, kao i itavo njegovo tijelo. Na glavi mu je visoko strio uperak
razbaruene kose privezan komadom prljave crvene krpe, pa je bio nalik na
dikobraza. Sva je soba zaudarala njime. Ona pomisli:
- To je Irokez.
On je drugom rukom zapuio usta Elviri koja se trzala, guila i naposljetku
onesvijestila. Anelika je polako naciljala svoj pitolj. Indijanac je s uarenim
oima neto prigueno govorio, to ona nije razumjela, ali je po njegovim
kretnjama shvatila da je preklinje neka uti.
- Ne miite se - ree ona Jonasovima koji su stajali na vratima sobe.
Videi da nisu dali znak za uzbunu i da su utjeli, Indijanac segnu rukom u svoju
zamazanu pregau i iz nje izvue mali neki predmet koji prui Aneliki. Dade joj
znak da mu prie blie, mislei da e se ona uplaiti ako joj se on piiblii. Ona
oprezno prie. Predmet koji joj je pokazao bio je prsten od crvenog ahata, i ona
prepozna na crvenom kamenu peat Rescatorov, peat svoga mua.
Sjeti se rijei koju je on sino izrekao:
"Imam, ja meu Irokezima nekoliko poglavica koji su mi privreni". Ona je
ispitivala pogledom kose oi uroenika.
- Tekonderoga, Tekonderoga - ponavljao je on hrapavim, jednolinim glasom.
- Peyrac?
On odluno kimnu glavom.
- Nicolas Perrot? - zapita ona ponovo. On potvrdno kimnu i uasno mu lice zasja
zadovoljstvom.
- Ja u mu odnijeti ovaj prsten.
Indijanac joj vrsto stisnu ruku svojom zamazanom rukom.
On je ponavljao jednu rije s izrazom punim prijetnje, i ona je shvatila da on trai
potpunu utnju.
Jonasovi se prikupie uz nju.
- Ne putajte nas same s tim avolom...
- Dobro, poite, gospodine Jonas. Recite mome muu da... da ga netko trai. Kad
vidi ovaj prsten, sigurno e shvatiti, i nikome nita ne govorite. ini mi se da nam
ovaj uroenik preporuuje najveu opreznost.
- To je Irokez, ja sam sigurna da je to Irokez - promuca gospoa Jonas i srui se
na koljena pokraj svoje onesvijetene neakinje.
Vrebajui Indijanac je jo uvijek drao Aneliku za ruku.
Kad se grof de Peyrac i kanadski divljaar pojavie na vratima, on je pusti i
hrapavim glasom pozdravi doljaka veselom dobrodolicom.
- Tahoutaguete! - uzviknu Nicolas Perrot.
Poto se rukova s uroenikom ree:
- To je Tahoutaguete, zamjenik poglavice, Onoatageza.
- Znai da nije Irokez! - ree gospoa Jonas u nadi.
- Da! Jedan od njih, ak jedan od najkrvolonijih... Slavna linost meu Pet
plemena. Ah! Kako se radujem to vidim starog Tahoutcaguetea. Kako je doao
ovamo?
- Kroz dimnjak - ree slabim glasom Elvira koja se osvijestila. - Ja sam upravo
prekrivala krevet kad se on skotrljao na ognjite bez ikakve buke kao vrag
pakleni.
- Vidim ja to odavde.
Peyrac je gledao sa zadovoljstvom Irokeza.
- Donio mi je prsten koji sam mu povjerio. Po njemu sam morao prepoznati
njihova glasnika u sluaju da njihovo plemensko vijee jednog dana prihvati
pregovore sa mnom...
- ini mi se da je taj dan doao - ree Perrot - ali je loe izabran trenutak
pregovora. Ako Huroni, Algonkmi, Abenakkisi i Francuzi koji vrljaju napolju
posumnjaju da je ovdje Irokez, a osobito Tahoutaguete, eka ga skalpiranje. Jeste
li uli vas dvoje? - ree Perrot Jonasovima. - Vi ete otii u oblinju sobu i
pobrinuti se za vau veeru. Ako se bilo tko pojavi, ni rijei o tome da ste vidjeli
ovog ovjeka.
- Bit e to teko - proaputa Elvira koja je ustajala.

Anelika je otila da donese porciju paprikaa i Joffrey de Peyrac ponudi Irokeza
jelom i duhanom u znak gostoljubivosti. Ali je uroenik estoko odbio sve to mu
je ponueno.
- Kae da nee ni jesti ni puiti prije nego dostavimo nae odluke Velikom vijeu
Pet plemena.
Irokez je stajao uei pred ognjitem: skupljao je eravicu, koju je svojim padom
rasprio, i na nju bacao drvee. Zatim je iza pojasa izvadio jedinu kesu u kojoj je
bilo malo finog i utog brana. Istresao je neto brana na ruku, pruio je prema
Nicolasu Penrotu i rekao:
- Dajte mi vode.
U jednom je uglu stajao vr svjee vode. Anelika ga prui Perrotu koji izli
nekoliko kapi na ruku uroenika.
Ovaj kaiprstom pomijea vodu s branom, iz ega je nastalo fino tijesto, naizgled
ne ba zamamno, koje je on u malim zalogajima gutao. Kada je to skromno jelo
pojeo, on podrignu, obrisa ruke o svoje mokasine i poe govoriti.
Nicolas Perrot umu prema njemu strpljivo ga sluajui s nepominim izrazom
lica i prevodei rije po rije. Joffrey de Peyrac sjedio je na jednoj klupici izmeu
njih. Anelika je sjedila na krevetu u tami. Evo to je govorio Tahoutaguete, ne
mislei na opasnosti koje su mu prijetile, budui da je bio jedini Irokez koji je
prodro usred neprijateljskog logora. Ove je rijei upravio onome koga su oni
nazivali Tekonderoga, to jest Gromovnik.
- Ve je deset puta mjesec obiao nebom otkad si nam ti, Tekonderoga, koga mi
nazivamo Gromovnikom, jer ti moe u zrak dizati brda, poslao darove i dvije
ogrlice za vampum. Svatko je vidio da su to bile dragocjene ogrlice, od onih koje
se poklanjaju velikim, narodima kad se sklapaju znaajni ugovori. Tako je
Swianissit upoznao bijelog ovjeka koji je elio savez s narodima Stare kue, za
to je platio takvu cijenu kakva dosad nikad jo nije bila plaena.
Ti si mi isto tako dao svoj prsten i ja sam bio na tvojoj strani. Moe li se prijei
tako olako preko ostalih darova? Moe li se ne spomenuti barut i sama, crveno
sukno kome ni kia ni sunce ne mogu nita, zveei kotlovi od crnog i vrstog
metala koje nismo htjeli upotrijebiti za kuhanje svakidanjih obroka, ve smo ih
ostavili za nae mrtve, bljetave sjekire i noevi koji imaju takav odsjaj da se u
njima moe ogledati, pa pregrt tako sjajnih koljki da ne znam kome bi
vampumu, kao oznaci sveane veze, bolje pristajao, i onu puku bez fitilja, to u
svojoj nutrini skriva plamen, a kundak joj je sav optoen sedefom i nosi je stalno
Swanissit, jer ga dosad nikad nije izdala.
Osim toga obeao si nam arobnu prainu da oplodi nae usjeve i jo si nas
pozvao da doemo ovamo u Katarunk da sklopimo savez.
Swanissit je sve to vidio i u svojoj dui razmislio te sazvao Vijee majki i Vijee
staraca i rekao im da treba prihvatiti sporazum s bijelim ovjekom koji ne slua ni
Engleze, ni Francuze, ni ljude u crnoj mantiji i koji je, jo k tome i hrabar.
Jer Swamissit je vrlo star, kao to sam i ja, i obojica znamo da narodi Pet
plemena nisu, na alost, vie ono to su nekad bili. Neprestani ratovi nas oslabie,
a trgovina krznom dovela nas dotle da zanemarujemo svoje usjeve pa nas zimi
desetkuje velika glad. Omladina bi htjela da stalno ratuje kako bi osvetlila svoje
mrtve i uvrede, ali je Swanissit kazao: "Dosta nam je mrtvih, jer e inae narod
irokeki izgubiti svoju veliinu i nitko ga se nee bojati. Zahvaljujui ovom
monom i od providnosti poslanom bijelom ovjeku, prua nam se mogunost da
odahnemo jer e on jednog dana biti jai od kanadskih Francuza i on e povezati
narode u savez mira, kako to pjeva naa stara pjesma Hiawatha."
Eto, to je govorio Swanissit i velik dio naroda razumio je njegove rijei.
Mi smo, dakle, doli da se s tobom dogovorimo, Veliki Gromovnie, ali to
naosmo ovdje u Katarunku? Nae neprijatelje koji su nas ekali da nas dotuku.
Nicolas Perrot se nije uzbuivao zbog njegovih rijei. Poslanstvo Gromovnika nije
bilo jedini cilj njihova putovanja.
- Niste li za ovoga putovanja u Katarunk skrenuli malo prevoze prema istoku? -
blago upita Perrot.
- Da, imali smo neki mali raun da izravnamo s Irokezima na rijeci Saint-Jean.
- Niste li tamo zapalili nekoliko sela i poubijali stanovnike?
- Kojeta! samo nekoliko smrdljivih crvenih tvorova koje Francuzi oboavaju, a
zapravo ne znaju ak ni da zasade klas kukuruza, ni zrno suncokreta.
- U redu! Recimo da ste na povratku s vaeg ratnog pohoda na rijeci Saint-Jean
odluili da proete kroz Katarunk da se sastanete sa Gromovnikom.
- I to smo nali? - ree Tahoutaguete srdito i nevoljko. - Jesi li ti, Tekondeiroga,
pripremio ovu zamku da u nju upadnemo? Okupili su se ovdje nai najvei
neprijatelji. Ja ne mislim samo na izdajnike Hurone i Algonkine, koji prieljkuju
nae skalpove kako bi ih skupo prodali u Quebecu, nego mislim i na pukovnika
Lomeniea koji je svom bezumnom bogu obeao da e nas desetkovati prije smrti,
jer mu zaista u borbenim okrajima nita ne moe nakoditi, i mislim na Pont-
Brianda koji neujno stupa po stazama smrti, jer ga se ne uje kad dolazi, mada
je teak kao bivol prerijski. A to on, uostalom, ima s njima? Ah, kako sam mogao
podnijeti ove vjerolomnike? Troprstoga, koji je bio moj brat, zajedno s
Oumontagezom i Maudreuilom, koji je bio sin Swanissitov. Oni su ovdje, govore o
osveti, oni koji su se izdajniki ponijeli. Zar nije Troprsti ubio dvojicu nae brae
kad je pobjegao iz naeg sela, poto smo nekoliko godina jeli iz istog kotla? A
Maudreuil je bio Swanlssitov unuk. Bio je krasan, vjet lovac, i naa su srca bila
ispunjena tugom kad smo ga morali zamijeniti za dvojicu poglavica koje su bili
zarobili Francuzi. Dobro! On se, eto, ne sjea ni naih dobroinstava, ni topline
naih koliba, ve se ovdje razmee prianjem kako eli osvetiti smrt svoje obitelji,
svoga oca, svoje majke, svojih sestara koje je odavno ubio Swanissit. To nije
istina. Swanissit nikad nije svojim rukama skalpirao ni enu, ni dijete. Bijeli ljudi
su nas nauili da ubijamo ene, djecu i to mi stariji moemio ako ih nai mladi
ratnici oponaaju? to se mene starca tie, ja u umrijeti onako kako su umirali
moji preci koji nisu nikad ubili ni ena, ni djeteta. Kad sam odlazio u Quebec,
koliko sam puta uo Francuze kako govore: "Podlac kao kakav Irokez"... Ali,
jesmo li podliji mi ili onaj, poput Maudreuila i Troprstoga, koji se iznevjeri
zakonima posvojenja kojima je nagraen umjesto smrtne kazne...
Vakia toutavesa!
On je nekoliko puta ponovio rijeci: "Vakia toutavesa", to znai: "To me svega
proimlje jezom"...
A to da kaem o Crnoj Mantiji, Etkon-Hontsiju iz Modebeana, i o njegovim
vjerouiteljima i njegovom drvenom pozlaenom oltaru? Radi ega je doao? Radi
vraanja? A to opet o Piksarettu, poglavici Patswiketa, naem najveem
neprijatelju, koji ima na dui trideset skalpova nae brae koji mu vise na vratima
njegova vigvama? Radi ega je on ovamo doao?....
- Abenakisi su sklopili mir s Englezima i bijelim Tekonderogom - ree Perrot.
- Ali nije Piksarett. On ne pripada Abenakisima poput ostalih. Za jedan engleski ili
irokeki skalp on e pogaziti svaki sklopljeni mir! On slua samo rijei Crne
Mantije. On kae da krtenje donosi sreu Abenakisima i da ih bog bijelaca vodi u
pobjede... Crna Mantija ima nad njim vlast i Crna Mantija eli unititi Irokeze.
- Ali Crna Mantija ne zapovijeda vojskama. Pukovnik Lomenie odluuje o ratu, a
on eli mir sa Tekonderogom.
- Hoe li on moi zadrati svoje prijatelje Abenakise? Ve su nekoliko dana na
naim tragovima... Zarobili su Anhiseru, poglavicu Onejuta, i napola ispekli neke
veeri. On im je pobjegao i k nama doao. Mi ivimo u jazbinama i ne usuujemo
se da ti priemo jer je tvoj logor okuen ovim akalima i vukovima. Jesi li nam ti
pripremio ovu zamku, Tekonderoga? - ree on dostojanstvenim glasom.
Peyrac mu preko Nioolasa Perrota kratko objasni da je i on sam iznenaen
upadom Francuza i da on sada svim silama nastoji da odu ne poinivi nikakvu
tetu.
Protivno svim oekivanjima, irokeki poslanik nije posumnjao u njegove rijei, ve
je bio zabrinut. On je osjetio da Peyrac govori istinu. Ali je situacija svejedno bila
ozbiljna.
- Na drugoj obali mi bismo im lake umakli, ali ne moemo vie prijei rijeku.
Mnogo ljudi vrlja izmeu Katarunka i Modebeana. - On se sagnu i duboko zamisli.
- Mi smo opkoljeni u umi - prihvati on. - Smatra li da emo moi dugo izmicati
ovim psima koji su nam na tragu? Ako si ti, Tekonderoga, zaista moan, osiguraj
nam prijelaz preko Kennebeca osiguraj nam ga od ovih kojota...
- Nadam se da u to moi postii od pukovnika Lomeniea - ree Peyrac. - Jeste li
poinili kakav kanjivi in u ovim predjelima?
- Doli smo tebi u posjet.
- Strpite se do prekosutra. Saveznici francuski polako odlaze prema sjeveru. Otii
e ih jo mnogo i vi ete onda moi da se pojavite pred Katarunkom kao
izaslanstvo koje eli da sklopi mir.
Lice Tahoutaguetea, koje je bilo nalik na veliki tamni gomolj, nabra se od
razmiljanja. Zatim se uspravi.
- Slaem se s time - ree on. - Ako nai prijedlozi o miru budu odbaeni i mi ne
prijeemo rijeku, barem e se smanjiti broj naih neprijatelja. Ti veli da plemena
odlaze prema sjeveru?
- Mi emo barem nastojati da jo vie pourimo taj odlazak - ree Perrot.
- Najtei me posao jo eka - ree Indijanac. - Moram uvjeriti Outtakea, poglavicu
Mohikanaca, da se mora sklopiti mir s tobom. Ti zna da je potreban pristanak
svakog poglavice Pet plemena da bi se mogla donijeti odluka. On veli da su bijeli
ljudi izdajice i da meu njima nema iznimaka. On u ratu vidi jedini cilj. On hoe da
sa svojim ratnicima navali na Patswiketa dok mi ovdje budemo napadali.
- Ti zna da je to ludost, Tahoutaguete, a to isto zna i Swanissit. Moe li on
uvjeriti Outtakea?
- Ti pozna Outtakea - ree on razoarano - glava mu je tvra od granita. Osim
toga, on je Swanissitu neto strano ispriao. Kazao mu je da je u snu doznao da
e ti biti uzrok njegove smrti i Swanissitove, koji je veliki poglavica Pet plemena.
- Zar ja? - ljutito poviknu Peyrac i malo se podie sa sjedita onako kako to ine
Indijanci - zar da me optuuje zbog izdajstva taj bijedni poglavica mohikanski
koga nikada nisam vidio!
- Kako bi ti mogao biti uzrok smrti Swanissitove kada eli savez s njime? Tako je
odgovorio Swanissit Outtakeu. Ali mi smo zbunjeni jer znamo da je Outtake
prijatelj Duha Snova... Mi isto tako znamo da je veliki laac jer pria da je uo
Algonkine kako govore u logoru da je tvoja supruga svladala totem Irokeza kod
vodopada rijeke Noxie, to dokazuje da nam sprema propast.
Crvenkaste sitne oi staroga Tahouguetea svrnue s Peyraca na Aneliku koja je
sjedila u sumraku. Vidjelo se da on oekuje rijei utjehe, ali i da su ove dvije
teke optube poglavice Outtakea pokolebale njegovo povjerenje u bijelog
ovjeka, Gromovnika, koga je on strasno zagovarao u plemenskom Vijeu.
- Da li Irokez eli smrt moje supruge? - upita Peyrac. - Jeste li ti, Swanissit i ostali
odluili da se iznenada pojavite pred njom kako bi se njezin konj uplaio i
strmoglavio s njom i djetetom u ponor? Zar nije tako? A to je kornjaa uinila. I
kao to ja vas ne smatram odgovornim zbog greke kornjaine, isto tako ne
smijete ni vi okrivljivati moju enu da je htjela nakoditi vaim Pet plemena zato
to je maknula s puta kornjau da spasi svoj ivot. Ti zna kao i ja da je kornjaa
udljiva i pospana ivotinja i da duh vaih prea, koji u njoj drijema, ne upravlja
uvijek njezinim postupcima.
Ovo otroumno rasuivanje kao da se svidjelo Tahougueteu koji je o njemu dugo
umovao i nakon toga lakim kimanjem glave odobrio.
- Ja sam uvijek smatrao ovoga Outaikkea pomalo bezumnim. Njega mrnja
zasljepljuje, a Swanissit je mudar. On eli da osigura budunost Pet plemena i ini
mu se da bi mu ti u tome mogao pomoi.
- Pomoi u mu - ree Peyrac dodirujui ruku uroenika.
Smatrao je nekorisnim da u ovom trenutku od njega trai razjanjenje o napadu
Kajuga na Jugu.
- Vrati se u umu i reci Swanissitu da u mene moe i dalje imati povjerenja. Ja u
nastojati da pourim odlazak veine Indijanaca koji su se utaborili oko moga
logora i pokuat u da zakljuim primirje s francuskim oficirima kako bi dopustili
vaim ratnicima da prijeu preko rijeke. Za dva dana doznat ete da li Francuzi
prihvaaju primirje i da li se vai poglavice mogu pojaviti pred Katarunkom bez
opasnosti.
Glasnik irokeki ustade i poto se ugljenom nagaravio po licu, kako bi se
neopazice prokrao kroz no, odmaknu nogom eravicu i hitro se uvue u dimnjak.
Oni su dugo stajali nepomino oekujui da e uti viku uroenika koji su otkrili
trag neprijatelja, ali se nita nije dogodilo.
- udnovato! - ree Nicolas Perrot eui se po glavi ispod krznene kape. - Kakva
su to posla! ini mi se da e iz ovoga nastati vraja kaa.
- Mislim da su ovoga neprijateljskog poglavicu Outtakea ugrabili Francuzi za
vrijeme jedne gozbe na koju je bio pozvan, poslali ga u Francusku i osudili na
robiju.
- Da! Ali se vratio. Gospodin de Frontenac je uspio da ga oslobodi i ovamo vrati.
- Kakva glupost! - uzviknu estoko Peyrac. - Nikad onima na visokom poloaju
nee biti jasno da se jedna greka skuplje plaa od zloina, pa kad se ve dotle
dolo da se poini takav zloin i otme gosta koga smo pozvali za stol i otpremi
velikog irokekog poglavicu da se potuca po Sredozemlju kao galiot, barem je
trebalo imati politike hrabrosti da se zloin dokraji i galiot dokona. Kako su
mogli biti toliko naivni i misliti da nee postati njihov najgori neprijatelj kad se
vrati u svoj zaviaj? Kako da zaboravi nain na koji se s njime postupalo.
- Tko je taj Outtake? - upita Anelika.
- Veliki irokeki poglavica, pripadnik plemena Mohawka - objasni Perrot. - Njegov
je ivot neobian. Kao dijete posinio ga je gospodin d'Arreboust, koji ga je na
vlastiti troak dao u sjemenite u Quebec. Suprotno ostalim mladim Indijancima
on je bio ozbiljan, dobar uenik. On i sada besprijekorno govori francuski, to je
rijetko za jednog Indijanca. Kad se zamomio, pobjegao je i irio meu svojima
gorljivu mrnju protiv Francuza. On je osobno muio neobino prepredenom
okrutnou neke od naih misionara. Taj Outtake je prava divlja ivotinja.
Amelika se sjetila lica idola sa crvenim naunicama, koga je primijetila na rubu
ume, ije su oi sjale divljom mrnjom.
- Kakav je - promrmlja ona. - Mislim, kakav mu je izgled?
Oni joj ne odgovorie jer je nisu uli...


19.
"UBIT U BIJELU ENU"
Kroz suncem obasjanu umu neujnim skokovima neprimjetno se provlaio
poglavica Mohawka Outtake.
Ne brine se ni za ipraje, ni za gusto isprepleteno granje. Svu tu gutaru, koja se
isprijeila ivom stvorenju, on preskae poput duha koji magino prelazi zid i nita
ga ne prijei u hodu; on stupa ujednaenim i ivim ritmom svojih snanih i vrstih
listova na kojima nije bilo slojeva masti, ve su pod koom ostali isti i neumorni
miii.
On prolazi kroz umu abenakiku, umu neprijateljsku, koju pozna, jer ih je on
sve upoznao jo od mladosti progonei Hurone, Algonkine i Francuze. On prelazi
potoke i rijeke, obilazi jezera, penje se uz strme litice, prelazi gole grebene otrih
litica i kvrgava debla niskih borova, pa se opet sputa u gustu lisnatu umu,
zlaanu i rujnu.
On misli na svoju brau, poglavice Pet plemena koje je ostavio tamo dolje,
okupljene i uurene kao uplaene kunie koji sluaju poruke to ih je donio
Tahoutaguete iz Katarunka. Ne, on se nikada nee sloiti s njima i sklapati mir s
bijelim ovjekom. Ne da se on prevariti. Njega se ne moe vie prevariti. Uzalud
ih je on upozoravao. Bezumna braa! Bijeli su ga ismijali. A ipak ih je on,
Outtake, u snu vidio okupane krvlju. Ismijali su ga kad ih je podsjetio da je
supruga Tekonderoge maknula s puta znamen Irokeza. A on, Outtake glavom,
vidio je u suton bijelu enu kako klei i moli se zemaljskom boanstvu. Ne moli se
ona kao drugi bijeli ljudi koji zadravaju molitvu u sebi. Ona se molila gnjeei u
rukama mentino lie i onda ruke upravila prema nebu pa ih spustila na lice
zaklopivi oi, i lice joj bilo obasjano zrakama sunca na zapadu. Otkad ju je vidio,
njega je strah, on je potiten. Sada on prelazi brzim korakom predjele koje je
poar opustoio i pogled mu luta po umskim prostranstvima, po planinskim
predjelima, po bezbrojnim jezerima i vijugavim rijekama koje stvaraju sjetni i
velianstveni pejza izvora gornjeg Kennebeca. Nikad ta mjesta nisu vidjela toliko
mnotvo svijeta kao tih dana kad se ovamo zaputio Gromovnik sa kolonom konja,
ena i ratnika, s topovima, da se ovdje sastane sa Kanaanima koji su stigli sa
sjevera sa svojim crvenim saveznicima, naoruanim lukovima, kopljima,
tomahavkima, a s juga su pridolazili Patswiketti iz Connecticuta i Etehemini, svi
Abenakisi, neprijatelji Irokeza, du plave i crne rijeke Kennebeca, a na elu
njihove, flotilje crnomantija plamena pogleda - jezuita Etkon-Hontsi.
itavo to mnotvo usmjerilo se prema logoru Katarunku. A sve zato da se nanese
poraz Irokezima.
Outtake ponovo zae u umu.
On misli na bijelu enu koja je na putu srela kornjau i nije htjela da joj svrne s
puta.
Kad je pogledao sunce koje je svojim zracima okomito prodiralo izmeu stabala,
njemu se zablijetilo i on osjeti bol u elucu, koji je moda bio posljedica gladi,
napornog hodanja i ratovanja, koje ve tri mjeseca daje peat njegovu ivotu, ali
moda i odjek onoga to je osjetio kad je vidio, skriven meu stablima, kako se
pribliuje udan i neobian duh u crvenom ogrtau poput plamena. Neugodan
osjeaj koji mu se inio blizak strahu, uznemirenosti, koju ovjek osjeti pred
neobinom i neobjanjivom pojavom.
Glad je u njemu izazvala jaku vrtoglavicu, izvanredno i nedokuivo vienje.
Njegov se duh odvojio od njegova tijela lebdei ispred njega. Njegov je duh poput
oamuene ptice koja ide ispred njega oajno cvilei. Tako moraju cviljeti
naputene due. Njegova dua cvili zbog one vjeite napasti kojoj su uzrok bijeli
ljudi, zbog vjeite privlanosti koja dovodi Indijanca pred ove izdajice i surove
krvnike, s dubokom nadom, da e ba ovoga puta ugledati Njega, bljedolikog
pretka, sa zubljom slave u ruci. Njega koga su navijetali svi sveenici indijanski i
drevne legende o kultu Ptice.
Zar ti nije odavno jasno da to nije On, da ne moe nikako biti On?
Da je to lani Mesija, kako bi rekla Crna Mantija. Bljedoliki predak ne postoji i
nikada se nee pojaviti. Kakva te slabost, Swanissite, goni prema jednoj obmani u
kojoj trai veliinu, snagu, pobjedu, zatitu, a prua ti se samo otrov...
Zar niste primili dosta puanih hitaca, o vi Indijanci, zar vas nisu dovoljno
napojili rakijom koja nagriza vau rasu kao oganj umu.
Ali Swanissit, mudrac i junak, jo se uvjek nada unato stvarnosti i iskustvu. On
vjeruje Gromovniku. A zar se i on, Outtake, koji sada ide da uhodi logor bijelih
ljudi, ne nada takoer? I on, na alost! Trebalo bi pobiti sve bijele ljude, duu im
ubiti, da bi se oslobodio bijele napasti. Ali bijeli ljudi nemaju due. Njihova je dua
koa dabrova...
Sunce se poelo kloniti zapadu prodirui posljednjim zlatnim zrakama kroz stabla.
Irokez se naglo zaustavi osjetivi opasnost.
On se sakri iza jednog stabla i uglea dvojicu Abenakisa. To su bili Patswiketi,
pleme koje je dolo s izvora Connecticuta i lukavo se ugnijezdilo u podruje gdje
prebivaju Sinovi Zore, a imaju dug nos, zube izbaene kao u zeca, kratku bradu.
Koa im je poput crvene ilovae. Pletu kosu i njihov je pramen tako loe vezan da
ovjek ne zna za to e uhvatiti kad ih mora skalpirat. Irokez ih je, skriven iza
stabla, prezirno gledao kako prolaze pored njega. Njihovi dugi, izvijeni nosevi bili
su upravljeni prema zemlji jer su slijedili neki trag.
Trag ih je vodio prema mjestu gdje je, as prije, vijealo pet poglavica irokekih.
Mada se on pobrinuo da mjestimino izbrie tragove, Abenakisi e ih sigurno
pronai jer oni su psi tragai, sigurniji od kojota, a to je zato to imaju dug nos.
Oni e stii na mjesto gdje je vijee odrano i tamo e sigurno namirisati
neprijatelja.
Irokez ih je slijedio kao sjena, skrivajui se iza stabala i kad se naao iza njih, on
im raskoli glavu udarcima tomahavka tako munjevito i snano da su se dva
crvenokoca sruila na zemlju bez glasa, raskoljenih glava. Ne brinui za njihove
leeve ni za njihov skalp, on krenu svojim putem.
Kad je priao utvrenom logoru Katarunku, sunce na zapadu bacilo je crvenu i
napraenu zraku na umsku istinu pri obali rijeke.
ulo se rzanje konja i ova je jeka bila tako neobina i uzbudljiva da ga je svega
proela jeza. On je nepomino stajao sluajui te glasove u kojima je razabirao
neki novi zvuk. Sve ga je to muilo. On mrzi tog bijelog ovjeka koji je iznenada
iskrsnuo a da ga jo nije vidio, jer im on prua neki oslon, nadu, neku novu
pustolovinu, moda spasonosnu. A ipak on zna da je sve to varka.
Kako dostii duu bijelog ovjeka, ako je ne mae orujem ukloniti, prije negoli
ih ona jo jednom prevari?
Izlaui se opasnosti da ga otkrije kakav Abenakis ili Huron i potjera kao to
tjeraju obinu divlja psi lovaki koji njukaju tamo na obali rijeke, on je stajao na
mjestu kao zamaran.
Ovdje je on ugledao bijelu enu kako klei na mirisnoj travi, a kose joj lepraju
kao perje u veernjem sutonu.
- Ourenda! Ourenda! - mrmljae on. Dozivao je Vrhovno bie koje se stapa sa
stvarima i ulijeva im svoju snagu.
Sluao je uborenje izvora i kroz topli zrak osjeao mlaki miris mente. Odjednom
je stvorio odluku:
- Sutra u ovamo navratiti. Pozvat u bijelu enu. Kada doe, ubit u je.

20.
ANELIKIN NESTANAK
Odlazak saveznikih Indijanaca bio je obustavljen. Preko bubnjeva stigla im je
jedna obavijest. U umi su naena dvojica Patswiketa s raskoljenim glavama.
Taj su zloin sigurno poinili Irokezi. Nicolas Perrot uloio je mnogo govornike
vjetine da dokae Huronima i Algonkinima da se njih nita ne tiu Patswiketi.
Abenakisi nisu isto to i drugi, ree on, njihovo ime znai: oni-koji-su-doli-
prijevarom. Oni su zaista bili stranci koji su doli s druge obale Connecticuta,
uvukli se u zemlju Sinova Zore da im opljakaju umska i vodena lovita.
- Neka se oni sami izvlae iz neprilika s Irokezima - ree im on. Oni su tako
malobrojni da se hrabrim sjevernim ratnicima ne isplati zbog njih ii u potjeru.
Kao dokaz slui i to to se Irokezi nigdje ne pojavljuju u ovom trenutku i ne
usuuju se da napadnu mona plemena okupljena u Katarunku. Ne isplati se
otkopavati ratnu sjekiru koju je zakopao Onontio, guverner Kanade, zbog nekoliko
smrdljivih Irokeza i Patswiketa koji su u svai.
Jadni Perrot, koji je vatreno govorio, osjeao se vrlo nelagodno spominjui
Patswikete, jer su oni zaista bili vrli ratnici i najvjerniji obraenici meu
Indijancima Acadije. Pomalo udni, oni su ipak bili jedno od najodanijih plemena
katolikim misionarima.
Grof Peyrac je razgovarao s Lomenieom upozorivi ga da su Irokezi u umi i da
mole prijelaz preko Kennebeca.
Ubojstvo dvojice Patswiketa sve je poremetilo. Nareenja grofa Peyraca bila su
jasna i stroga.
- Neka se Patswiketi bore s Irokezima na zavoju rijeke ako ele da osvete smrt
svojih. to se mene tie, neu da Katarunk bude upleten u ta razraunavanja, a ni
moji ljudi, a ni ostali koji se u njemu danas nalaze. Loa navika Francuza da
uestvuju u plemenskim borbama pogubno djeluje na kolonizaciju - govorio je on
neodlunom Lomenieu.
Ovaj je to odobrio i poslao etu Etchemina prema jugu da pomognu ocu Orgevalu
ako mu ustreba pomo. Mrnja izmeu Patswiketa i Abenakisa pomogla je da se
pri kraju dana situacija popravi. Obasuti poklonima, poglavice su indijanske radije
krenule kui, a Patswikete i Irokeze ostavie da se meusobno obraunavaju.
Samo se barun Maudreuil nije sloio i htio je napasti neprijatelja.
- to e biti ako oca d'Orgevala napadnu zajedno s njegovim pokrtenicima? -
zapita on estoko?
- Irokezi su se obavezali da nikoga nee napadati na svome putu kui ako im se
dopusti nesmetan prijelaz preko rijeka - ree Peyrac.
- Ta oni su ve ubili dvojicu Patswiketa...
Peyrac je morao priznati da mu nije bio jasan ovaj in nasilja nakon sinonjeg
razgovora s Tahoutagueteom.
- Vi ete ih ve upoznati - podrugljivo e Maudreuil. - U glavi Irokeza samo se
raaju misli o lukavstvu i izdaji.
Lomenie ga pozva na red. Kanaani zaboravljaju da je njihov kraljevski guverner
sklopio mir s Pet plemena...
- Nema mira s takvim ljudima odgovori Maudreuil, ibajui ih svojim plavim
pogledom, kao da govori: "Rat, rat do istrebljenja! Nema drugog rjeenja izmeu
Francuza i Irokeza". Unato tome indijanske ete nastavie da se ukrcavaju, i kad
je pala veer, ene i djeca, skriveni u umama, jer su oekivali sukob, vratie se i
pristavie svoje kotlove na vatru da pripreme veeru.
U tom je trenutku netko opazio da nema gospoe Peyrac.
Posvuda su je traili: u nastambama i oko njih, pored vatrita i na obali rijeke.
Sve je obuzela crna slutnja.
Anelike nigdje nije bilo.

21.
FLORIMONDOV BODE
OPASNOST VREBA
Neto ju je spopalo kad je ostala sama u nastambi. Nekakav je bol obuzeo njenu
duu. I odjednom zaeli da na breuljku, iza logora, nabere mente.
Borila se ona protiv te elje i naposljetku je osjetila neko olakanje.
Onako besposlena naslonila se na prozor i kroz okanca od pergamena gledala
napolje, mada nije mogla vidjeti ita drugo doli mutne sjene koje su prolazile kroz
dvorite. Ona je razmiljala o naravi svoga mlaeg sina Cantora koji se na nju
durio otkad ga je polila vodom. Teko je bilo pogaati njegove misli ak i onda
kad je bio kovravi anelak. Sad kad se razvio u snana i vrsta mladia, zdrave,
pomalo seljake ljepote, jo ga je tee bilo ukrotiti.
Anelika je nesvjesno lupkala prstima po okancima od pergamena doaravajui
pogled Cantorov. Njean pogled a tijelo mladog atlete.
- to je to s mojim djeakom? to je tome mladom ovjeku - pitala je sebe tihim
glasom. - Zar vie nemamo nita da kaemo jedno drugome? Zar vie nita ne
znaimo jedno drugome iako smo jo uvijek majka i sin...
esto je postavljala sebi takva pitanja otkad je pronala svoje sinove na
"Gouldsborou". emu e majka dvojici odraslih djeaka od petnaest i sedamnaest
godina koji su odavno odvikli od nje?...
Na vratima odjeknu snaan udarac, a zatim se pojavi prponi i nasmijani
tamnoputi lik Florimondov.
Anelika se uhvati za srce i upita ga da li se sjea kako je bio najuglaeniji pa u
Versaillesu i bi li mogao biti manje grub kad dolazi pred dame. Ako nita drugo,
mogao bi ih osloboditi nepotrebnih uzbuenja.
Tako udaraju u vrata samo neodgojene vojniine, a to nije nikakva vrlina.
Florimond je odmah priznao da je pomorski ivot, koji je provodio na trgovakom
brodu kao mornarski poetnik, izbrisao sve salonske i dvorske navike koje mu je
ubrizgao njegov uitelj jezuita. Zato nije kriv; on je po prirodi uvijek bio nestaan.
Nain ponaanja koji je zatekao u Novoj Engleskoj krui je nego na brodu, pa zato
mu i nedostaje draest.
Ovdje se ivot ne kvari pustim epirenjem. Vjeto se branio napominjui da se ne
moe po tekim drvenim vratima u ovoj umskoj nastambi kuckati malim prstom
kako to ine dobro odgojene djevojice, jer bi u tom sluaju morao dugo ekati na
vratima dok se ne uje njegovo kucanje.
Anelika se nasmijala i sloila s njime. Gledala ga s uitkom dok je prolazio i u
sebi mislila kako je to krasan djeak iako joj je zadao mnogo brige u djetinjstvu
zbog slabog zdravlja.
On se eljao poput Romaina de l'Aubignierea i baruna Maudreuila, s bisernom
ukosnicom u gustoj i dugakoj kosi, koja je bila ukraena perjem i krznenim
privjescima, to mu je odlino pristajalo.
I on je bio pristale vanjtine, poput one u Peyraca, samo da mu nije bilo one
brazgotine na licu to mu je nanesena udarcem sablje dok je jo bio dijete.
Rastom je ve bio gotov ovjek, samo mu je osmijeh jo uvijek djeaki.
Ree da je doao zato da porazgovore o Cantoru. Po njegovim rijeima Cantor je
"usijana glava", ali estit, odvaan. Sada je "u neprilici"... Nije o tome htio nita
vie rei. Aneliku je uzbudila ta bratska i sinovlja brinost Florimondova.
Ona je izjavila da se ne ljuti na Cantora, ali je potrebno nai naina za
sporazumijevanje. Zatim su prijateljski razgovarali i Florimond je iznosio svoje
planove. Govorio je o tome kako namjerava iskoristiti oevo prodiranje u srce
amerike zemlje i poi s jednom ekspedicijom jo vie na Zapad gdje bi sigurno
otkrio prolaz za Kinesko more, koji ve odavno trae.
On o tome ima svoje miljenje, ali s bratom jo nije razgovarao. Bolje je poekati
proljee.
Sputala se veer. Anelika je u razgovoru sa svojim sinom poela pripremati
svjetiljke i namjetati svijee u svijenjake. I odjednom naglo iskrsnu sjeanje na
san u kome je vidjela Irokeza kako zamahuje tomahavkom nad njenom glavom,
to je na nju tako jako djelovalo da je osjetila kako je izdaje snaga.
Videi je blijedu, Florimond prekinu razgovor i zapita to joj je.
Ona priznade da se dobro ne osjea. inilo joj se da se gui. Potrebno joj je malo
svjeeg veernjeg zraka pa e zato poi da nabere mente, gore pokraj izvora, jer
e uskoro smrzavica ofuniti njeno lie pa nee moi posluiti za lijek. Anelika je
govorila kao da je u snu. Neto ju je tjeralo da nabere mente i udila se to je to
zaboravila i to joj je tako kasno palo na um.
Ona se ogrnu vunenim ogrtaem i uze koaricu. Na vratima joj se uini da je
neto zaboravila i zastade dugo promatrajui Florimonda koji je sebi toio pivo i
nije se ni najmanje uznemiravao zbog njezina naglog odlaska.
- Florimonde, hoe li mi posuditi svoj no?
- Vrlo rado, majko - odgovori mirno.
Prui joj no, tako brino uvan kako to dolikuje djeaku od sedamnaest godina,
koji sebe ve smatra za iskusna lovca i starog divljaara.
No je s obje strane bio otar kao britva. Drak dotjeran, izrezan na mjestima
gdje su ga prsti zahvatali tako da je vrsto stajao u ruci.
- Vratit u ti ga odmah - ree Anelika i naglo nestade.
Malo kasnije pooe u potragu za njom.
Florimond se u kuhinji zabavljao i promatrao kako gospodin Malaprade pravi kola
od brana, eera i vanilije, kakav nije jeo od djetinjstva. Malo masti od soba
nadomjetalo je maslac koji je u ovim krajevima bio nepoznat.
Kad su Florimonda pitali gdje mu je majka, ree da je otila da nabere mente,
gore na breuljku, pokraj izvora, i da joj je posudio svoj no.
Iznenadio se kad se nato otac trgnuo i pogledao ga stranim pogledom.
- Pohitajmo gore - ree Nioclas Perrot. - Ona je sigurno u opasnosti.


22.
OUTTAKE, POGLAVICA MOHAWKA
RAZGOVOR O MIRU S IROKEZIMA
Anelika se pela uz obronak izmeu posjeenih stabala. Prela je preko iskrenog
pojasa i nastavila dalje du travnatog obronka.
Najzad stie do izvora. Slika bijae ista kao u snu. Sunce je ovo mjesto jo uvijek
obasjavalo.
Ona je osjeala, kao i juer, da je ovdje ivo bie, nevidljivo, ali prisutno, mada
nije ovog puta primijetila nita izmeu stabala. Po umskom raslinstvu zujalo je
mnotvo muha. Potok je uborio. Posvuda tiina.
A ipak ke Irokez bio prisutan.
Znala je da vie ne moe natrag i da se san mora ispuniti.
Razdraljivost, pomalo smetena, koja ju je ovamo dovela, sad je popustila.
Osjetila je odjednom u sebi snagu koja se javlja pred trenucima borbe, onu istu
snagu koja se u njoj javila bezbroj puta, a osobito onda kad je trebalo braniti
svoju djecu noem u ruci. Tada bi joj duu obuzeo takav mir da se kasnije sjeala
tih trenutaka kao najzanosnijih u svome ivotu.
Ona stisnu Florimondov no, skrivajui ga meu naborima svoje suknje, i stade
prilaziti izvoru, pa kad stie, kleknu.
Kad onaj koji ju je vrebao vidje da mu je okrenula lea i da ne osjea opasnost,
skoi ne oekujui da e mu se suprotstaviti.
Ona zamijeti pri zalazu sunca tamnu sjenku sa tomahavkom u podignutoj ruci i
uperkom na glavi poput sjajne perjanice, nalik na pticu grabljivicu, ogromnu i
nijemu, kako se na nju obara, zato izmaknu naglo se trgnuvi. On posrnu,
promai, a ona mu vrsto zgrabi zglavak ruke, i on muklo pade na lie pored
potoka. Ispade mu kijaa i gotovo u istom trenutku osjeti na svome vratu otricu
noa.
Sve se to zbilo izvanredno brzo, bez ikakve buke da im se ni dahtanje nije ulo.
Kad je ve mislila da otricom noa prekine jedan ivot, Anelika zastade. Svom
se teinom svalila na oborenog Indijanca u ijim se tamnim i sjajnim oima
odraavala neizreciva zaprepatenost.
Irokez nije mogao shvatiti kako jednog ratnika, tako snanog, vjetog i neranjivog
kao to je on, moe svladati jedna ena, i to bijela ena! Njegova je svijest bila
sasvim oamuena. Tek se onda pribrao kad mu je u svijest prodrla misao da to
nije stvarno ensko bie, nego neko vie, sigurno boansko. Tada mu se vrati
ivotni dah. Tek sada je mogao priznati svoj poraz. To vie nije bila sramota.
Brogovori muklim, dubokim glasom:
- eno, pokloni mi ivot!
U trenutku dok je ona oklijevala, on je mogao pokuati da se s njome bori, ali je
odustao.
- Ako ti poklonim, ivot, ti e oduzeti moj - proapta ona.
Njezin blagi i umilni glas zadrhta i obavi duu uroenika. Obuze ga gotovo
mistina radost.
- Neu - odgovori on vrsto. - Kunem se Velikim Duhom. Tvoj je ivot posveen
ako si ti utjelovljenje njegovo. Nitko te vie nee napasti.
Ona se tek sada sjetila da govori francuski.
- Da nisi ti Outtake, poglavica Mohawka?
- Da, ja sam!
Tada se Anelika podie i on je bio slobodan. Irokez se polako okrenu na bok, ne
putajui je s vida, zatim, ustade majim skokom. Nije dohvatio svoju kijau.
Stajao je na mjesto nepomino, golih ruku, promatrajui je.
- Jesi li ti ena Tekonderoge?
Ona nije razumjela.
- ena Gromovnika? Onoga koji die u zrak brda, gospodara logora Katarunk?
Ona potvrdno kimnu glavom.
- Vodi me k njemu.

Oni koji su se naoruani urno peli uz breuljak, hitajui u pomo Aneliki,
ugledae kako im se pribliuju dvije nejasne pojave, jer je no ve padala.
Prepoznae mladu enu, ali se s osjeajem olakanja javila i sumnja kad ugledae
njenog pratioca. Zastadoe s oprezom. U mnogih se javio onaj neodreeni osjeaj
straha i bojazni kakav su morali jednom osjeati oni koji su vidjeli kako se
legendarne svetice sputaju s brda i vuku iza sebe udovite, adaju, zmaja
vezanoga i neopasnog.
Odmah se moglo primijetiti da je njezin pratilac neobino bie. Na njemu se
osjeala potmula snaga ukroenog udovita.
Iz njega je izbijao plameni dah aaje koja je nadimala tetovirane grudi a krupne
joj oi iskrile kao usijana eravica.
Zadah njegova tijela odisao je divljinom, smradom jazbine i zloina i inio se jo
tei i otriji pokraj vitke prilike ene koja je ila ispred njega. Neki od Peyracovih
ljudi, prekaljeni mornari, uzmakoe. Indijanci iz plemena Metalaka, koji su se nali
u grupi, odmaglie po oruje, spremni da ga doekaju. Kad su njihove ene u
logoru ule to se dogaa, zgrabie ponovo djecu, kotlie, hranu i kidnue sa
psima, koji nisu ni lajali, u umu da se jo jednom sakriju.
- Predstavljam vam Outtakea, poglavicu Mohawka - ree Anelika. - Dolazi sam i
eli da pregovara. Obeala sam nepovredivost.
Svi su utke promatrali neukrotivog poglavicu Mohawka. Outtake eli da
pregovara... to je nemogue!
Oni koji su ga ve jednom vidjeli, prepoznae njegovu zdepastu, divljaku ali
suzdranu pojavu koja je davala utisak goleme snage.
Da, to je bio on.
Ista ona pojava koja se inila da ju je munja nabila svojim iskrama i uzdigla joj
perjanicu, kosu i perje tako uspravno i vrsto poput dlake ivotinje nakostrijeene
od bijesa ili straha. Prisutnost poglavice Mohawka jo je dramatinijom inila
itavu atmosferu oko njega.
Mladi barun de Maudreuil ree neto na irokekom jeziku. Indijanac mu je kratko
uzvratio. Barun e uzbueno:
- Kae da je s njime Swanissit Ja sam to znao. Slijedio sam ga po tragu. Miris
lisice ne vara. Sad su dolijali ti Indijanci, ti barbari!...
- uti - odsijee mu Nicolas Perrot - ti zaboravlja da se ne smije vrijeali
izaslanik.
- Kakav izaslanik! Ne, to je najgori neprijatelj koji se uvukao u na logor. Ja ne
vjerujem ni jednoj njegovoj rijei.
Irokez je mirno sluao, a zatim progovori, na veliko iznenaenje svih, gotovo
savrenim, francuskim jezikom.
- Gdje je Tekonderoga, Gromovnik? Jesi li ti to? - zapita okreui se prema
Peyracu. - Da! Ja te prepoznajem. Pozdravlja te Outtake, poglavica Mohawka.
Swanissit, iz plemena Seneka, poglavica pet plemena, eli mir. Dolazim u njegovo
ime da traim savez s tobom i tvoje posrednitvo kako bi nam Francuzi dopustili
da prijeemo Kennebec.
Grof Peyrac dohvati svoj eir sa crnim i crvenim perjem koje se povijalo na
veernjem povjetarcu. Skide ga i duboko se nakloni u znak potovanja i
dobrodolice.
- Znao sam - govorio je kasnije Outtake - znao sam da bijeli ljudi tako
pozdravljaju samo kralja. A ipak je mene tako pozdravio taj bijeli ovjek i onda je
moje srce usplamtjelo kao da se u njemu zapalio plamen prijateljstva...

Nekoliko sati kasnije Outtake je otiao nosei Swanissitu prijedloge sporazuma.
Za slobodan prijelaz irokekih eta preko rijeke njihovi se poglavice moraju
obavezati da nee uznemirivati plemena Abenakisa i Algonikina ako ih susretnur
na svom dugom povratnom putu.
- Zato se vi, Francuzi, toliko zauzimate za te crvene lisice? - prezirno ree jedan
Mohawk.
Modreuil je ostajao pri svome pa su ga dvojica porunika Pont-Briand i Fallieres
podravali kad je protestirao:
- Vidjet ete, oni e prihvatiti obaveze, ali ih se nee drati.
Savezniki "starjeine" nisu bili zadovoljii.
- Mi smo ovamo doli da ratujemo - ree poglavica Hurona - a kad se neprijatelj
pojavio, vi pregovarate... to e rei nai suplemenici kad nas vide da se vraamo
bez ijednog skalpa?
Lomenie se vrsto drao... Bolje je da se Irokezi vrate kui ne pravei im neprilike
prilikom prijelaza nego da se lakom pobjedom obnove stare i krvave borbe koje
gospodin de Frontenac eli da prekine.
- Ne zaboravite da je ratna sjekira zakopana izmeu Outtakea i Pet plemena -
govorio je pukovnik.
- Mi ne zaboravljamo - odgovorio je Irokez - mi odavno nismo napadali Francuze.
- Ali ste napadali plemena koja su nam prijateljska...
- Mi nismo zakopali ratnu sjekiru s drugim plemenima, nego s Francuzima -
uzvratio je lukavo Indijanac. - Zato se u to mijeaju Francuzi?
U poetku pregovora Anelika se htjela povui, ali ju je poglavica Mohawka
zadrao jednim pokretom.
- Neka ona ostane!
To je zahtijevao zapovjednikim i srditim glasom. Nitko nije mogao pogoditi
razloge zbog kojih trai da ta bijela ena prisustvuje vijeanju. To je bila tajna.
Ljudi su se pitali to se to moglo dogoditi gore na breuljku i kradomice upravljali
prema Aneliki poglede u kojima se krilo izvjesno nespokojstvo.
Anelika je u sebi mislila kako se stvari sve vie zapliu i kako bi vie voljela da se
bavi kuhanjem i kunim poslovima. Glava ju je jako boljela i ona se nesvjesno
hvatala rukom za elo. Nije nikako mogla smisliti nain na koji e muu objasniti
svoj susret s poglavicom Mohawka.
Kadto bi joj pogled odlutao do Outtakeova tomahavka koji mu je za pasom
stajao, pa bi sjeanje na to strano oruje koje joj je prijetilo izazvalo u njoj jezu
od straha to ga nije osjeala ni u trenutku kad je bila napadnuta.
Kad se Irokez zaputio prema umi, krenula je kui, ne elei da uestvuje u ivim
objanjenjima koja su iza toga nastala. Zavukla se u krevet te vrsto zaspala.
Kad se sutradan probudila, dobro se osjeala.
Vidjela je da je njezin mu spavao pokraj nje, ali njega vie nije bilo. Nije se
sjeala ni kad je doao ni kad je otiao. Mislila je stalno na to to e mu kazati i
odluivala da mu nee nita rei, ve ga zamoliti da joj pomogne svojim
iskustvom kako bi jasno mogla sagledati sve te mune i uzbudljive dogaaje. Nije
joj bilo jasno zato se u poglavici Mohawka iznenada razbudio osjeaj odanosti i
prijateljstva koji ga je naveo da s njome poe, a prije toga je pokuao da je ubije.
im se uredila, izila je i pola do malog bastiona u uglu zatiena ogradom,
odakle je mogla promatrati okolinu.
Vrata utvrenog logora bijahu zatvorena, ali im je bio najavljen dolazak Irokeza
dimnim signalima s okolnih breuljaka, vrata se otvorie i grof Peyrac, zajedno s
Lomenieom Chambordom, izie na ravan prostor a za njima vojnici i naoruana
momad Peyracova.
Savezniki Indijanci izioe iz ume gdje su se skrivali, naoruani lukovima 'i
tomahavkima, pa se tiho rairie oko logora poput crvene plime.
Jonasovi i djeca pooe za Anelikom. Oni su radoznalo promatrali prizor izmeu
grubo istesanih kolaca ograde.
Iz gustih vrba pokraj rijeke pojavie se Irokezi. Bilo ih je est polugolih koji se, ne
marei za oruano mnotvo to ih je oekivalo, polako uputie du ljunkovite
obale, a zatim prioe samoj obali i svrstae se prema utvrenom logoru.
Bili su to poglavice Irokeza.
Anelika je odmah prepoznala Outtakea, poglavicu Mohawka, s njegovim crvenim
naunicama od mjehuria obloenih koom.
Pokraj njega stajao je stariji ovjek s orlovim sivim perjem u kosi. Bio je mrav i
njegovo miiavo tijelo pod utom koom inilo se kao sveanj vrsto povezanih
konopaca.
Njegovo dugo i ponosno lice, sa sitnim borama oko oiju i usta, izazivalo je strah.
itavo mu je tijelo bilo itetovirano, to je isticalo njegove grudi, bokove i kljune
kosti. Anelika je odmah pogodila da je to Swanissit, poglavica Seneka, vrhovni
voa Irokekog saveza. Oni se malo pribliie i zatim sjedoe na obalu rijeke, svi
osim jednoga, a to je bio Outtake, koji je lagano iao prema logoru bijelih ljudi.
Kad je stigao pred grofa Peyraca i grofa Lomeniea, prui im jednim pokretom ruku
nekakav predmet, nalik na jednu vrstu tkanice s resama, koja je bila protkana
malim gusto poredanim perlama to su pravile tamnoljubiaste geometrijske are
na bijeloj podlozi.
Kad im je prinio tkanicu, odloi je na zemlju, a zatim iza pojasa izvadi crvenu lulu
ukraenu s dva crna pera pa i nju poloi na zemlju pored tkanice. Zatim ustuknu
dva koraka, prekrii ruke preko grudi, upravi pogled neto iznad glave
sakupljenog naroda i ostade nepomian, kao kameni kip.
Svi su stajali mimo, ak i Abenakisi, Huroni, pa i Maudreuil, koji se smijuckao dok
su mu guste kose leprale na vjetru.
Nicolas Perrot ponovo je preuzeo ulogu tumaa.
On je pregovore vodio po utvrenom obredu. Najprije duge i sveane reenice,
iroki pokreti ruku prema nebu, zemlji, prema znaenju trenutka, a zatim strpljiva
ponavljanja pitanja i odgovora. Anelika se zaudila vjetini kojom je Irokez
zbunjivao svoga sugovornika, ali se Nicolas Perrot nije dao zbuniti. Poznajui sva
plemena oko jezera i njihova narjeja, on je bezbroj puta sluio kao "posrednik"
izmeu njih u sukobima i u vojnim pohodima Francuza. Osim toga on je bio
zarobljenik Unejuta jednu gpdinu. Nijedan prizvuk govora njegova sugovornika
nije mu izmicao.
Odjednom je irokeki ratnik napustio svoju slubenu krutost i izrekao jednu
neposredniju misao koja je izazvala bunu ivahnost kanadskog tumaa.
- Veli Irokez da ne bi bio doao i da bi se odmah dohvatio svoga tomahavka da je
znao da u ja ovdje biti.
Nakon kraeg vremena poglavica Outtake se povukao sa svojima na obalu, a
Europljani prema svome stanitu da vijeaju. Sunce je pripeklo i trebalo je neto
popiti.
Anelika je prolazei primijetila da su oficiri zabrinuti. Ona lm je izila u susret da
ih pozdravi.
- to vam se ini, gospodine? - obrati se ona Lomenieu. - Jeste li zadovoljni
pregovorima s uroenlcima? Da li ete moi izbjei borbu, kako to eli gospodin
Peyrac?
- to da vam kaem? Uvijek je isto s ovim Irokezima - ree Lomenie. - Kad ih je
jedan prema deset, i onda se dre tako kao da pruaju veliku milost svome
protivniku traei mir. To je za njih dovoljno da opravdaju svaku nau
popustljivost. Eto, oni se ni sada nee obavezati da ne uznemiruju ostala
plemena. Ako se mi pod tim uvjetima povuemo, to e se svima uiniti kao na
poraz i oni e se time diiti i nama podsmjehivati.
- Navalimo na njih i unitimo ih - ree estoko Maudreuil.
Pont-Briand je utio. On je gledao Aneliku i nije mogao da odvoji pogled od
njenog savrenog i istog lika.
Joffrey de Peyrac je takoer utio. Njegov je pogled prelazio s jednih na druge, ali
se nije znalo to misli. Lomenie-Chambord se obrati njemu:
- to vi, gospodine, mislite? Ne bojite li se da nam nikakvu zamku ne pripremaju?
Da im izjave kako ele savez s nama nisu neiskrene? Kad mi odemo, oni e
navaliti na va logor i opljakati ga. to se vas i vaih tie.
- To je moja briga...
- Mi ne znamo koliko ih je... Moda ih je premalo da se nama odupru, ali previe
za vas.
- Ne brinite za moju sudbinu - ree Peyrac, a u oima mu sinu ironini bljesak. -
Pretpostavimo da se varam to vjerujem u estitost Irokeza. Eto prilike da se
unaprijed raduju oni koji su jo juer eljeli moju propast! Sada je problem
drukiji: pitanje je hoe li se obnoviti neprijateljstvo izmeu Nove Francuske i Pet
plemena; je li nasilje nuno i hoete li vi preuzeti odgovornost?
- On! pogledajte tko dolazi - ree Falleres. Na vratima se pojavio poglavica
Mohawka. To nije bilo po propisu da se pojavi prije zavretka vijeanja.
- Da nisi zaboravio da nam neto vano saopi? - zapita Perrot.
- Pogodio si. Moj me brat Swanissit alje da ti ovo kaem. U umi, blizu, meu
naim ratnicima ima jedno dijete vae krvi. To je sin tvoje sestre, tvoj neak -
ree on obraajui se Romainu de l'Aubigniereu. Veliki starjeina Seneka spreman
je da vam vrati dijete ako Francuzi i njihovi saveznici pristanu na to da nastavimo
na put prema dolini Mohawka bez smetnje.
Svi su bili iznenaeni.
- To je mali Marcelin, moj neak uzviknu Aubigniere. - Spasio se iz onog
pokolja.
- Pokvarenjaci! - proguna Maudreuil. Osjetio je da je sve svreno i da nema nita
od pregovaranja. Oni su pokuali posljednje sredstvo.
Aubigniere se obrati Lomenieu preklinjui ga:
- Gospodine grofe, treba sve poduzeti da se spasi dijete. Treba ga spasiti iz ruku
tih bijednika koji ga odgajaju u mrnji prema bogu i precima!
Lomenie ozbiljno kimnu glavom.
- Treba da prihvatimo - ree pogledavi Peyraca.
Tada se obrati Irokezu.
- Neka bude, vratite dijete i moete prijei preko Kennebeca bez ikakve smetnje.
Mladi barun de Maudreuil nita ne ree dok nije otiao izaslanik, a onda je
prasnuo.
- Ne, to je nemogue. Ti bijednici ne mogu bez kazne napustiti ovaj kraj. Nee
Swanissit proi pored mene a da mu ne oderem skalp...



- Zar ti je tako malo stalo do ivota moga neaka i do spasa njegove due? -
uzviknu Aubigniere zgrabivi ga za ovratnik.
- Nije Swanissit oderao skalp tvojima! On je ovdje i ja ga ne mogu propustiti iva.
Obeao sam njegov skalp Bogorodici...
- Smirite se - ree Lomenie rastavljajui dvojicu mladia.
Elacien de Maudreuil odjuri s bijesnim pogledom prema svojoj kolibi da tamo
spremi svoje stvari.
Ti mladii nisu ba bili prisebni i Anelika se sve vie divila Lomenieu koji je
sauvao svoju prijaznost unato dugom boravku u Kanadi.
Pukovnik je bio svjestan toga da mladoga Maudreuila treba udaljiti, jer je on bio iz
ovog kraja, pa se zbog toga nije protivio njegovu odlasku.
Pozvao ga je k sebi, razgovarao s njime te odluio da njegovu lakoumnost iskoristi
i upotrijebi za slubenu misiju. Zaduio ga da odnese poruku ocu d'Orgevalu,
zatim jedno pismo barunu Saint-Gastineu koji je bio guverner postaje Pentagouet,
na uu rijeke Penobscot. Dugo putovanje ublait e vruu krv mladog
Maudreuila.
- Postaja Pentagouet je blizu obale Gouldsboro, gdje je gospodin Peyrac smjestio
jednu novu grupu francuskih hugenota, i ja u vam dati upute u vezi s time. Ako
pri vaem dolasku naete tamo brod kojim moete stii u Quebec prije pojave
leda, otputujte njime, ako ne, onda prezimite u Pentagouetu s Castineom. Jo
jedan posljednji nalog. Ne vodite sobom Hurone. Zajedno ete se raspaljivati na
osvetu. Dat u vam za pratioca svoga prijatelja Outanaisa, Massonka.


23.
PREGOVORI U PROBLEMIMA ZBOG JEDNOG DJETETA
Sutradan, u rano poslijepodne, izvrena je predaja neaka Aubignierova.
Ovog puta Irokezi stigoe rijekom. Pojavie se iza zavoja rijeke plovei na
crvenkastim amcima koje su sigurno ukrali nekim priobalnim plemenima. Oni se
iskrcae na ljunkovitoj obali i krenue prema logoru.
Kao i juer, bijeli ljudi okupie se pred ulazom. Indijanci, meu kojima Huroni,
Algonkini, Abenakisi, stajali su sa strane, u zbijenim redovima i utei. Anelika je
stajala malo odostrag s Honorinom i dvjema drugim enama. inilo se da je avet
rata otklonjena, ali su Irokezi bili na takvom glasu da je i sama njihova pojava
izazivala strah. Bilo ih je oko dvanaest i nisu imali oruje. Pribliavali su se s
prezirnom nehajnou kao da uope nema drugih uroenika, ija se mrnja
oitavala glasnim gunanjem kad se Irokezi pojavie.
Vampum koji poloie na pola puta izmeu rijeke i logora osiguravao je
nepovredivost neprijateljskih izaslanika.
Na elu irokekog izaslanstva stupao je Swanissit i Outtake, a izmeu njih, drei
ih za ruku, sitnim koracima, djeak izmeu sedam i osam godina u mokasinima, s
konom pregaicom oko pasa. Unato tomu to mu je kosa bila namaena,
vidjelo se da je svjetloplava, a oi mu, na suncem opaljenom licu, tako bistre kao
jezerska voda. Bio je tako nalik na svoga ujaka - divljaara koji je imao
osakaenu aku, da se odmah vidjelo njihovo srodstvo.
Kad ga je Anelika ugledala, odmah joj se srce ganulo i ona je zagrlila Honorinu.
Elvira, mlada udovica, pogledala je svoja dva djeaka koji su mirno sjedili na
travi. Ista je misao proela obje ene. Hoe li ista sudbina jednoga dana zadesiti i
njihovu djecu i baciti ih polugole u umu, u ruke barbarskih Indijanaca? To bi se
moglo dogoditi sudei po sluaju ovoga djeaka. ene su bile potitene i uzbuene
gledajui malog nesretnika. Ve su one zamiljale kako e maloga okupati u toploj
vodi kad uskoro doe meu svoje zdrav i itav.
Izaslanici s jedne i druge strane sjedoe ispred vampuma. Pregovori nisu tekli bez
smetnje.
- Zato niste doli s vaom lulom mira? - zapita Nicolas Perrot. - Zar ste doli
unaprijed odbijajui svaku mogunost mirnog rjeenja?
- Mi smo doli samo zato da izborimo prijelaz preko rijeke dajui u zamjenu
djeaka. Mi emo lulu mira kasnije popuiti sa Tekonderogom, Gromovnikom, kad
vi odete i kad budemo sigurni da nas nee izdati ni on ni vi Francuzi, koji ste iste
rase, a ni ovi akali koji su s vama - odgovori Swanissit bez ikakva obzira.
- Zato si poveo tako nejakog djeaka u ovako opasnom trenutku ratnog sukoba?
- zapita ga Romain de l'Aubigniere.
U oima poglavice Seneka zaiskri lukav bljesak.
- Volim ga i ja sam mu jedini na svijetu. Nije htio bez mene.
- Radije reci da si ga htio imati pri ruci kad stvari krenu nepovoljno po tebe i kad
doe trenutak da plati zloine koje si poinio meu nama i naim prijateljskim
plemenima...
Florimond je obavjetavao ene o svemu to se dogaalo. Najzad im je javio kako
se sprema opa amnestija. Francuzi su namjeravali da objave kako im nije stalo
do ove neznatne ete Irokeza koji su se zaglavili izmeu rijeke i puta za svoju
rodnu dolinu. Onontio, guverner Quebeca, nakon ugovora u Michilimakinacu,
smatra Irokeze za svoju djecu, a prisutni Francuzi zaboravit e njihova zlodjela,
kao to ih je zaboravio njihov otac Onontio, i sjeat e se samo zadovoljstva to
im ga je priinio Swanissit vrativi im djeaka.
Bavica rakije, koju je Romain de l'Aubigniere osobno predao Swanissitu,
zapeatila je ovaj novi period mira isto onako kako ga je zapeatila i predaja
maloga taoca.
Ba tada se situacija pogorala.
Svi su stajali. Swanissit i Outtake privedoe dijete ujaku, pustie ga s naroitim
gestom i rekoe: "A sad idi!"
Djeak prestravljeno pogleda oko sebe i stade kriati. Baci se prema Swanissitu,
zgrabi ga objema rukama oko mravih bedara, gledajui ga suznim pogledom i
uplaeno ga preklinjui na irokekom jeziku.
Grupa irokekih ratnika silno se uzbudila. Na njihovim dotada mirnim,
istetoviranim licima javio se izraz zbunjenosti i izgubljenosti. Oni se okupie oko
djeaka i stadoe ga nagovarati i preklinjati.
- to se to dogaa? - uznemireno e Anelika obrativi se starom Macolletu koji je
mirno puio svoju lulu pod ogradom i promatrao prizor ironinim pogledom.
On pomaknu na glavi kapu od crvene vune i ree:
- Ono to se zapravo moralo dogoditi. Djeak nee ujaku i eli da ostane s
uroenicima! Ha, ha, ha!
Podrugljivo se smijui on nevoljko slegnu ramenima.
- To se moglo i oekivati...
Krianje djeakovo nadglasilo je svu onu graju.
Kriavi glasovi Irokeza, uzvici, talasanje glava okienih perjem, sve je to
podsjealo na jato uzbuenih papiga.
Ne mislei na svoje dostojanstvo, Outtake kleknu da bi bio blie djeaka i da ga
bolje urazumi, ali se mali Francuz grevito uhvati jednom rukom za njegov snani
vrat, a drugom za konatu vezicu koja je pridravala Swanissitovu pregau.
Francuzima je to dojadilo pa se okupie.
- Svrimo s time! - ree grof de Lomenie. - Zgrabite, Aubigniere, svoga neaka
milom ili silom i odvedite ga brzo odatle. Ako bude i dalje kriao, svi e se
obezumiti.
Kanaanin krenu prema Irokezima da pograbi djeaka koji je izazvao sukob, ali
im je ruku pruio, surovi ratnici krenue prema njemu s prijeteim izrazom lica:
- Ne dirajte ga!
- ini mi se da se situacija muti - ree za sebe Eloi Macollet. - To se moglo i
oekivati! Zaista se moglo! Oni kau da Francuzi postupaju grubo sa svojom
djecom, ali nitko nee smjeti da dirne vlas na glavi ovoga djeteta... Treba s njime
strpljivo postupati. To jedino moe koristiti. Ako je djeak isto onako tvrdoglav
kako je njegov ujak Aubigniere, on e tu sve do sutra stajati. Uostalom, svi su ti
Aubignierovi tvrdoglavi kao mazge!...
Anelika prie malo blie svome muu.
- to mislite o ovome dogaaju? - proaputa ona.
- Mislim da se sve to moe loe zavriti
- to emo uiniti?
- Nita u ovom trenutku. Treba biti strpljiv. To nam preporuuju ova gospoda
Irokezi.
On je bio miran drei se po strani i ne uestvujui u ovim pregovorima koji ga se
nisu izravno ticali. Anelika je, kao i on, dobro znala da je najglavnije ne
uzrujavati se, ali je uzbuenje sve vie raslo.
Djeak je bio crven od plaa i derao se iz svega glasa kao da je htio zauvijek
otkloniti teku sudbinu koja mu je bila namijenjena: da napusti uroenike i da
ostane meu ovim bljedolikim nakazama! Lice mu je bilo obliveno suzama i
slinom. Anelika je osjetila samilost prema oajnom djeaku. Trebalo je neto
uiniti. Ona krenu u logor i pohita do spremita sa ivenim namirnicama. Pipajui
ona nae to je traila: glavu eera koju je razlomila na nekoliko komada, zatim
je zahvatila rukom u sanduk sa suhim ljivama, uzela jednu pregrt i urno se
vratila na mjesto dogaaja. Lomenie je sazvao sve svoje zapovjednike.
- Pustimo ih da odu sa tim svojim deritem, a zatim emo zavojtiti na njih da im
ga oduzmemo i da ih najzad unitimo.
- Ako ga za osvetu ubiju? - ree Maudreuil.
- Nee, oni ga jako vole.
Peyrac se umijea.
- U sadanjem trenutku prekid pregovora ne samo to bi nam donio neprilike
kojima smo htjeli izbjei nego bi nam navalio jo i gore. Ja vas molim da se
smirite i da budete strpljivi.
Anelika se obrati Honorini.
- Pogledaj onog jadnog djeaka koji plae; on se boji svih tih nepoznatih starijih
ljudi. Odnesi mu komad eera i suhih ljiva, uhvati ga za ruku i dovedi ovamo.
Osjetljiva Honorina odmah je posluala. Djevojica bez straha krenu ravno meu
Irokeze koje je prijateljski promatrala.
Izgledala je poput male lutke sa irokom naboranom haljinom i zelenom
platnenom pregaom. Njezina zelena kapa, ispod koje su virile kovre bakrene
boje, sjala se na suncu. Na nogama je imala mokasine sa suvracima ukraenim
resama. Donijela ih je jedna Indijanka uoi odlaska porunika Pont-Brianda.
Honorina je srdano pruila darove djeaku. Swanissit i Outtake prioe i stadoe
hvaliti pred svojim miljenetom krasne poklone koje mu je pruala Honorina.
Oajni djeak naposljetku je pogledao. mrcajui promatrao je poklone. Da li je
ikad vidio eer? Ipak su mu suhe ljive bile milije, ali je njegov pogled bio
prikovan za onaj bijeli komad eera za koji mu rekoe da je jestiv. Tada ga
Honorina uhvati za ruku i polako povede prema Aneliki.
Svi su Indijanci bez daha gledali.
Ono malo koraka to ih je dijete prelo odluivalo je o ratu ili miru. Anelika je
kleei ekala i nije se micala od straha da ne uplai djeaka. Kad joj se pribliio,
ona ga je blagim glasom nagovarala.
- To ti je eer. Oblizni ga malo. Vidjet e kako je sladak.
On nije razumijevao ni rijei, ali ga je glas Anelikin privukao. Upravio je pogled
svojih plavih oiju prema njoj i, kao oaran, sasvim zaboravio strah i mjesto gdje
se nalazi. Moda ga je ovo lice bijele ene, svijetle kose, s kapicom na glavi,
podsjealo na njegovu majku, mladu Francuskinju, koja je bila ubijena i
skalpirana za jedne grozne noi. Kao da se prisjeao neega.
Anelika je nastavila da ga tjei. Stari Macollet je pritekao u pomo. Ublaivi svoj
osorni glas, on je ponavljao na irokekom rijei Anelikine.
- To ti je eer. Okuaj ga...
Djeak je napokon pristao da oblizne eer, a zatim ga zagrize. Osmijeh obasja
njegovo suzama natopljeno lice i on se odjednom, oduevljen, radosno nasmija.
Svi odahnue s olakanjem.
Izaslanstvo irokeko se umirilo. Svi se pribliie i okupie oko Anelike i dvoje
djece. Anelika je dozvala Elvirine djeake.
- Imate li togod u depovima to bi ga zanimalo?
Ona je dobro pogodila. Svaki djeak od sedam do deset godina, koji do sebe neto
dri, skriva u svojim depovima svakakvih dragocjenosti. Barthelemy je pronaao
dva staklena klikera koja su mu ostala od posljednje igre na ulicama La
Rochellea.
To je naposljetku oaralo djeaka.
Grupa ena i djece, to se oko njega okupila, odvue ga bez ikakvog otpora
prema dvoritu, a zatim kui. Uoe u kuu i vrata se za njima zatvorie.
Anelika se bojala da djeak ne pone kriati kad se nae u kui iza zatvorenih
vrata. Poto je pogledao po zidovima i neprimjetno zastao, inilo se da se sa
situacijom pomirio te je iznenada sjeo na kamen pred ognjitem na kome je
gorjela vatra. Ona je bila uvjerena da ga je namjetaj podsjetio na njegove
djetinjske radosti to ih je doivio na svojoj kanadskoj farmi. Djeak je bio pod
dojmom onoga to je ve jednom vidio. Grickao je eer i gledao Barthelemyja
kako kotrlja svoje klikere po podu. Kadto bi neto progovorio na irokekom. Da
ga sasvim umeka, Anelika je poslala po starog Kanaanina sa "crvenom
kapom". Smjestila ga je pred ognjitem sa aom prepeenice.
- Budite ljubazni, gospodine Mecollet, budite "tuma", kako se to u vas kae,
izmeu nas i ovog mladog barbarina. Strah me je da se ne uzbudi ako osjeti da ga
nitko ne razumije...
Svakom djetetu dala je komad skupog eera da ih nagradi za njihovu pomo.
- Da nije vas bilo, draga djeco, imali bismo mnogo neugodnosti. Vi ste bili vrlo
korisni posrednici.
Tako je mislio i gospodin Lomenie kada je malo kasnije doao da zahvali gospoi
de Peyrac.
On je izjavio da su se Irokezi mirno povukli i pomirili sa sudbinom njihova
miljeneta.
- Dugujemo vam veliku zahvalnost, gospoo. Bez vas i vae ljubazne djece nali
bismo se u velikoj neprilici. Mi vojnici esto zaboravljamo da u pojedinim
situacijama samo taktinost jedne ene moe nai pravo rjeenje. Mi bismo se
zbog toga crvuljka poklali, a samo va osmijeh bio je dovoljan...
Zatim se okrenu prema djeci i ree nesmotreno:
- Hou da vas nagradim. to elite?
Omladina, zanesena svojim uspjesima i dugim boravkom na svjeem zraku, nije
se nala u neprilici. Barthelemy je odmah izjavio:
- Ja bih lulu i duhana.
- A ja zlatnik - ree mladi Thomas, koji je sauvao osjeaj vrijednosti to ga je bio
donio iz Starog svijeta.
- Ja bih htjela no za skalpiranje... i da vidim Quebec - ree Honorina.
Grof je bio iznenaen raznolikou elja.
- to e no za skalpiranje jednoj djevojici? A koga to elite skalpirati?
Honorina nije odmah odgovorila. Anelika se osjeala kao na eravici. Na sreu je
Honorina izjavila da jo ne zna i da e o tome razmisliti.
- A to e ti, dragi djeae, s lulom?
- Pa da zapuim.
Grof de Lomenie srdano se nasmija, dade Thomasu zlatnik, obea Barthelemyju
da e dobiti lulu, ali samo za mjehure od sapunice.
- to se tie noa, gospoice Honorina, poekat u dok razmislite koga ete
neprijatelja skalpirati. Ve sada vam mogu prenijeti najsrdaniji poziv gospodina
guvernera Frontenaca da posjetiti njegov lijepi grad Quebec.


24.
NEOEKIVANI POSJET IROKEKIH POGLAVICA
Shvaajui koliko moe nagla promjena ivota tetno djelovati na djeaka,
Anelika je odustala da okupa svog novog tienika.
- Ali on strano zaudara - protestirale su gospoa Jonas i Elvira. - Pogledajte mu
kosu... sigurno mu je puna uiju.
- Znam. Ali se bojim da ga ne ustraimo ako ga odmah zaronimo u kabao.
Strpimo se. Moda emo sutra moi da taj delikatni zahvat izvedemo.
Meutim su se stvari same od sebe uredile. Pri kraju dana djeak bi se kadto
uzbudio, zaplakao, ali bi ga Eloi Macollet ipak utjeio.
- Ja mu stalno govorim da e Swanissit i Outtake sutra doi da ga povedu u lov i
rat, ako bude dobar.
Kad je vidio kako druga djeca s uivanjem bukaju po toploj vodi, djeak je
pristao da se okupa. Samo su ga povrno oprali. Mjeavina medvjee masti i
praine tako se stvrdla na njegovoj koi da je inila neku vrstu smole.
Anelika mu je dala da popije aj kome je dodala nekoliko kapi makova uvarka,
to ga je nala u siromanoj logorskoj apoteci.
Irac O'Connel rijetko je pobolijevao, a kad bi mu se to dogodilo, lijeio se rakijom.
Ona je mislila na kesice s biljem koje je ostavila u La Rochelleu: na razne masti,
na sirupe, na ljekovite napitke koje je pripremala za porodicu Berne, primjenjujui
upute vidarice Melusine i koristei se dobrim savjetima ljekarnika Savaryja.
Sve bi joj to bilo ovdje od velike koristi, ali je godinje doba ve bilo poodmaklo
da bi se moglo nabrati najpotrebnije ljekovito bilje, pod pretpostavkom da ga se u
ovom kraju moglo nai. Unato tome, moglo se nakupiti ljekovite kore i
korijenova u ovoj kasnoj jeseni. Sutra e se morati o tome pobrinuti.

Predveer je svratio Romain de l'Aubigniere da uje vijesti o svome neaku.
Ovaj je upravo blago zaspao, zamotan u pokriva, na leaju sastavljenom na brzu
ruku, jer je odbio da spava u krevetu.
Divljaar ga je tuno promatrao.
- Dobro znam to osjea - aptao je kimajui glavom. - I ja sam bio irokeki
zarobljenik, tamo dolje u dolini Mohawka... kako da ovjek zaboravi te dane?
Kako da zaboravi tu dolinu?
- Recite mi naposljetku - nestrpljivo e Anelika - jesu li Irokezi vai prijatelji ili
neprijatelji? Je li boravak meu njima srea ili nesrea? Izjasnite se ve jednom...
inilo se da je u neprilici. Poput Perrota, njemu se nije inila neloginom ta veza
izmeu nostalginih i rodbinskih osjeaja. On odgovori:
- Da, bio sam sretan meu Irokezima. Ali ne mogu zaboraviti da su poklali itavu
moju porodicu i Maudreuilovu. Moram da im kou s glave oderem i ja u to uiniti.
Znam da smo danas s njima zakljuili sporazum. To je cijena za ivot moga
neaka. Ali emo se jednoga dana ipak nai licem u lice, budite sigurni!
Ona ga potiho zapita:
- to ete uiniti s djeakom?
- Povjerit u ga jezuitima. Oni u Quebecu imaju sjemenite za siroad i mlade
Indijance koje odgajaju za sveenike.
Andelika pogleda zaspalog djeaka. Njegov djeaki lik, osjenan prljavtinom, s
izrazom tuge na licu, inilo se tako nevin i bespomoan.
to e za ovo dijete, odgojeno u umama, znaiti tamni zidovi sjemenita u
Quebecu? Bit e to za njega tamnica. Ona saopi svoje sumnje mladom
Aubigniereu.
Zar se moralo toliko platiti za njegovu slobodu i sada ga zatoiti?
Zar je trebalo da se preotme poganima samo zato da se spasi njegova dua? To je
zaista plemenita briga. Meutim, da li se vodilo dovoljno rauna o srei i dobru
djeakovu. im je poela govoriti, Kanaanin je nestao. Ti Kanaani dolaze i
odlaze kao sjenke.
U susjednoj sobi druga su djeca legla pod nadzorom Elvire. Gospodin i gospoa
Jonas neto su ureivali u svojoj sobi. Eloi Macollet otiao je da trai duhana.
Neko je vrijeme Anelika bila sama uz djeaka u predsoblju. Nemirno je spavao,
jecao i neto traio oko sebe. Andelika ga blago milovae po prljavoj i zaputenoj
kosi.
Zatim mu namjesti pokriva koji mu je skliznuo niz nejaka gola ramena. U sobi je
vladala tiina. ulo se samo pucketanje vatre.
Kad se htjela podii, iza nje su stajali veliki poglavica Swanissit i Outtake tako
blizu da su rese na njihovim pregaama dodirivale njezino rame.
Ona ih je zaprepateno promatrala. Kako su samo uli? Ispred oiju joj je bila
ruka poglavice Mohawka koja je vrsto stiskala buzdovan od poliranog drveta na
ijem je vrhu bio velik otrac od slonovae. Udarac ovog oruja mogao je raskoliti
glavu, osobito u tako irokoj i glatkoj ruci poput ilibara, sa snanim miiima.
Andelika se svladavala da ne skoi. Oi Outtakea inile su joj se kao dvije gotovo
nevidljive crne pukotine, a veliki poglavica Seneka nije gledao nju ve zaspalog
djeaka. Nakon kratkog vremena on se sagnu i poloi na krevet mali luk i tobolac
sa strijelama, oruje kojim se francuski djeak nauio sluiti pod njegovim
okriljem.
Odjednom se Swanissit trgnuo i kao da se osvijestio te stao hodati po sobi, a za
njim Octttake i razgledavati drsko sve oko sebe, dirajui svaku stvar i pretvarajui
se da ne vidi Aneliku. Zatim uoe u susjednu sobu.
Andelika je ula krik gospoe Jonas, koju je ustraio njihov nagreni izgled s
perjem na glavi u trenutku kad je podjarivala vatru. Dvojica su se Irokeza glasno
nasmijala. Dotad su utjeli, a sad se razbrbljae podrugljivo iznosei svoje utiske.
Gospoa Jonas ponovo kliknu kad su prljavim rukama dohvatili ipkastu tkanicu
koju je ona razastrla preko krevete da je izgladi. Loe je uradila, sirota ena, to
je ba ovom prilikom iznijela svoje dragocjenosti.
U djejoj sobi dvojica poglavica izazvae veliku graju. Elvira se bila skupila u
jednom uglu sva drui, ali su djeca u njih gledala kao da su pokladne maske.
Razoarani to nisu nali nita zanimljivo, dva Indijanca upadoe u Anelikinu
sobu. inilo se da su ovdje zadovoljili svoju radoznalost. Otvorie kovege,
izvadie iz njih odjeu, dohvatie knjige s polica i stadoe ih prevrtati na sve
strane i prelistavati.
Andelika je pola za njima nastojei da bude mirna. Molila je boga da se tkogod
pojavi i da ih odavde odstrani, netko tko zna njihov jezik.
Outtake joj se inio sumnjiv. Ako je Swanissit ovamo doao da posljednji put vidi
svoje posvoje, drugi je sigurno doao da zametne kavgu sa enom koja ga je
ponizila.
- Treba li ih izbaciti? - proapta urar.
- Da se niste osudili. Raskolit e vam glavu.
Mada su tiho govorili, dvojica se Irokeza naglo okrenue prema njima kao da ih
ele uhvatiti na djelu. Zatekoe Aneliku kako mirno stoji oslonjena na preagu
vrata. Njih je zabavljao ustraen izgled Europljana.
Oni su svuda oko sebe stvarali nered poput uzbuene djece.
Uto je Swanissit otkrio putnu torbu i skupocjene predmete u njoj. Indijanac je bio
zanesen. Stao je da premee u rukama ealj i etku, svijeu i peatni vosak, a
zatim je svu panju obratio na runo ogledalo smijui se i kreveljei. Ali jo vie
nego slika u ogledalu oduevljavao ga okvir od kornjaevine i zlata i drak koji je
pravljen od istog skupocjenog materijala.
Outtake kao da nije dijelio njegovo oduevljenje. On mu dobaci strogim glasom
nekoliko rijei. Da li je on govorio poglavici Seneka da bijeli ljudi ne posuuju
nita, da oni prodaju svoje poklone i da ova ena pripada istoj zelenakoj rasi?...
Swanissit se odmah uozbiljio i ozlovoljio. Onako visok i rnrav sav se skrutio u
svojoj pregai i vratio ogledalo na svoje mjesto. Pognute glave promatrao je
Aneliku pogledom ranjenog orla. Na njegovu izboranom licu javio se bolan izraz
kakav je bio maloas kad je promatrao malog Kanaanina. Nakon kratkog
razmiljanja on se prenu. Izraz likovanja obasja mu lice. On opet dohvati ogledalo
i zataknu ga za pojas kao da je njegovo, a zatim izazovno pogleda Aneliku. Ali to
je bio mangupski izraz, izazovan, i pretvoran.
Tada mu se Aneika priblii, pogleda u putnu torbu i pronae vezicu od crvene
svile. Dohvativi ogledalo iza pasa Swanissitova, ona mu ga stavi na grudi, ispod
ogrlice od medvjeih zuba, poto je vezala drak crvenom vezicom i tako dodala
ovaj novi i raskoni nakit barbarskom ukrasu. Poglavice su pratile njezine pokrete
radoznalim pogledom.
- Ti koji govori i razumije francuski jezik - ree ona Outtakeu - hoe li prenijeti
velikome Seneki moje rijei. Ja, Tekonderogina ena, u ime njegovo, poklanjam
poglavici ovo ogledalo koje mu se svia.
Outtake, ne govorei nita, prevede njezine rijei. Promatrajui ogledalo, koje se
sjalo na njegovim grudima, Swanissit naglo ree:
- Da li bijela ena namjerava prevariti velikog poglavicu Seneka? Swanissit zna da
bijeli ljudi tako krasne predmete upotrebljavaju onda kada slue svome bogu. Ve
je jednom Crna Mantija odbila da mi pokloni ogledalo u kome se on ogleda svaki
dan i koji svaki put poljubi, mada je Swanissit za nj nudio stotinu dabrovih koa.
to oni time misle? pitala se Anelika. Sigurno je koji jezuita odbio da im pokloni
kakvu pliticu ili neto drugo to se odnosi na slubu boju. Kako da im objasni da
to nije isto... Ba joj stalo do toga!...
- Zato se veliki poglavica Seneka boji da e biti prevaren? - zapita ona glasno -
Zar ovaj predmet nije dostojan da resi grudi velikog i uvaenog poglavice Pet
plemena.
Njoj se odmah uinilo da Swanissit shvaa smisao njezinih rijei jer se gotovo
djetinjska radost zakrijesila u oima sijedog Indijanca. Sav je zraio radou i
ponosom. On se trudio da zadri ljudsko dostojanstvo. Izrekao je nekoliko rijei
koje su dobile u tumaenju Outtakeovu prezriv ton.
- Bijeli ljudi ne znaju praviti poklone. To je podli soj trgovaca. to eli postii
bijela ena tim poklonom?
- Bijela je ena ve naplaena time to joj je ukazana ast da u svome stanu primi
velikoga Swanissita, poglavicu Pet plemena.
- Da li je francusku enu uplaio posjet krvolonih Irokeza - zapita Swanissit
preko svoga tumaa Outtakea.
- Da, uplaila sam se. Iznenadio me dolazak uvenih irokekih ratnika. Ja sam
slaba ena... koja je nesposobna da rukuje orujem u svoju obranu.
Dok je to govorila, gledala je ravno u Outtakea. Mislila je da e on jedini osjetiti
smisao njezinih rijei, ali je Swanissit sigurno namirisao neto o nezgodi svoga
zamjenika koga je umalo zaklala bijela ena, ili je to pogodio. On se buno
nasmija, to je bilo uvredljivo za poglavicu Mohawka, pljeskajui se rukama po
bedrima i dobacujui mu podrugljive poglede. Anelika je smatrala da je prevrila
mjeru ponizivi Outtakea. Odluila je da ublai njegovo raspoloenje i da objasni
svoje rijei.
- Sanjala sam udan san - ree ona. - Nala sam se na izvoru, gore na breuljku,
pri zapadu sunca, gdje me je neprijatelj vrebao i zaskoio. Kad sam se ujutro
probudila, ja sam dohvatila no i ponijela ga sobom kad sam otila na breuljak,
jer nas snovi esto opominju...
Kad je spomenula san, obojica se uozbiljie. Nestalo je mrnje, svake ironije,
nepovjerenja.
- Nastavi - ree Outtake promuklim glasom. - Nastavi, bijela eno, i priaj nam o
svom snovienju.
Oni joj sasvim prioe i nagnue se prema njoj poput djece koja ele uti
nastavak uzbudljive i jezovite prie.
Uto se vrata naprosto prolomie. Naoruani vojnici i divljaari pojavie se na
vratima. Na elu su im bili Nicolas Perrot, Pont-Briand, Maupertuis i Troprsti. Oni
pogledae na pod i Anelika je imala utisak da trae njezin le i raskoljenu glavu.
Kad je ugledae ivu i u najboljem raspoloenju meu dvojicom stranih Irokeza,
ostadoe zgranuti.
- Gospoo! - promuca Pont-Briand - jeste li? Niste li?...
- Ne, iva sam. - ree Anelika - to elite?
- Rekoe nam da su u va stan upali Swanissit i Outtake.
- Da, tu su, doli su da vide to je s njihovim miljenetom i donijeli su mu oruje.
Pokazuju da su brini, te su mi vrlo simpatini.
Nicolas Perrot je uzdrhtao gledajui je mirnu izmeu ta dva mrka i grozna ratnika
koji su stajali pokraj nje.
- Otkad sam vas sreo u La Rochelleu - uzviknu on - vi me stalno zauujete. Pa
dobro! Budui da se nita nije dogodilo, mi emo im oprostiti smioni upad.
On se obrati dvojici poglavica na njihovu jeziku. Anelika je nejasno shvatila po
njihovim pokretima da ih on poziva na gozbu s bijelim ljudima. Ali oni zanijekae
glavom.
- Kau da e prisustvovati gozbi kad ih pozove Tekonderoga i kad odu svi Francuzi
iz Quebeca - prenese njihove rijei Perrot. - Oni vas pozdravljaju i kau da e se
opet vratiti.
Poglavice se dostojanstveno udaljie uz pratnju sve do izlaska iz utvrenog
logora.
Vrata se za njima zatvorie.


25.
"ONI E OTII"
- Hoe li ve jednom otii? Hoe li otii svi? Kad emo biti sami, u miru i tiini?
Tako je uzdisala Anelika elei da bar jedan trenutak bude sama s muem,
daleko od stranih pogleda. Tada bi ona mogla da odmori glavu na njegovu
ramenu, da ga vrsto stisne, da iz njega crpe snagu koja bi okrijepila njenu, jer je
osjeala da je on miran i bezbrian. Njega nikada nije u ivotu muila briga, ak ni
u trenucima muenja ili onda kad mu je smrt bila pred oima. Kad bi se naao
pred opasnou ili iskuenjem, on je skupljao sve svoje snage za borbu i otpor.
Prije svega, nikada nije prikrivao opasnosti, teke situacije i uvao se toga koliko
god je mogao, ali sve to se odnosilo na budunost, to je pripadalo carstvu
mate, sve to nije na njega utjecalo. Samo stvarna, prisutna, opipljiva injenica
za njega je neto znaila. U ovim danima ratnih sukoba, Anelika je otkrivala
tajne jedne muevne due koju je enska osjetljivost jedva mogla zamisliti.
To otkrie inilo je da je mua osjeala gotovo kao stranca, ali stranca koji ulijeva
spokojnost. On je zaista bio nevjerojatno spokojan usred oluje, a ona je osjeala
da e joj ivci sasvim popustiti, ako jo jedan ili dva dana bude trajala ta vreva, ta
teka napetost, to naglo mijenjanje osjeaja nade i propasti, koji su nadolazili kao
udarci udljivog vjetra. Otkad je dovela poglavicu Outtakea s brda, stvari su se
sasvim promijenile. Bilo je neeg drukijeg u ponaanju drugih.
Ona se sada osjeala vezana uz druge, uz njihov opstanak i njihove tragedije o
kojima prije nije nita znala.
Bila je svjesna da pomalo postaje dio Novoga svijeta, da prihvaa njegove borbe i
njegove strasti.
- Oni e otii - govorio je Joffrey de Peyrac, tako uvjerljivo kao da je to gotova
injenica. - Svi e otii, a mi emo ostati sami u Katarunku.
Malo pomalo sve se vei broj amaca otiskivao od obale.
Doao je i dan kada se grof Lomenie-Chambord otisnuo posljednjim amcem
francuske ekspedicijske flotilje.
Dogaaji se nisu razvijali onako kako je on predviao kada je krenuo prema
Katarunku da ga napadne, ali malteki vitez nije alio za tim.
On je mislio na ovaj brani par koji se smjestio na obali rijeke smatrajui ga kao
simbol neega to on ne bi mogao proivjeti, ali to je uvijek elio susresti.
U daljini su konji pasli na panjacima. Zrikanje popaca ispunjalo je zrak.
- Ostavljam vas same - ree grof de Lomenie-Chambord.
- Zahvaljujem.
- to e biti ako ne uspijete uvjeriti Irokeze u vae plemenite namjere te ih
spopadne napast da vas udese i opljakaju prije nego se vrate kui?
- Neka nam Alah pomogne!
Grof de Lomenie se nasmija jer je i on bio stari znanac Mediterana.
- Alah je velik - odgovori on.
Na zavoju rijeke dugo je mahao svojim eirom.


26.
OLUPINA NA DNU OCEANA
Sada e otpoeti njihov osamljen ivot, a s njime i doivljaji.
Ostali su sami. Nisu vie pripadali nijednom narodu, ni predstavljali nijednog
kralja. Kad dou Irokezi i zatrae saveznitvo Joffreya de Peyraca, oni e se
ponaati prema njemu kao da je vladar koji govori u svoje ime.
Oni su se opet nali u svome boravitu i protiv oekivanja.
Uveer radosno proslavie "u obitelji" svoju pobjedu i svoju sauvanu nezavisnost.
S aama vina u ruci nazdravljali su svome starjeini, Joffrey de Peyracu, i
njegovoj vjetini koja ih je i opet izvukla iz kripca.
Te je noi Anelika osjetila nov zanos grlei onoga koji je sve njih podravao i nije
ih iznevjerio, upijajui njegove strasne poljupce, kao da je time htio, poto je
minula opasnost, osvetiti se sudbini.

Za doek irokekog izaslanstva Joffrey de Peyrac je obukao prsluk od crvenog
baruna, protkan srebrnim cvjetovima i perlama od crnog jantara.
Na izmama od crne koe imao je srebrne mamuze.
Drei ruku na srebrnom balaku svoga maa, on je oekivao izaslanike ispred
logora. est njegovih panjolskih gardista stajalo je kao ukopano s halebardama,
u svijetlim oklopima i kacigama, s njegove lijeve strane, a s desne est njegovih
mornara u stavu "mirno", obuenih u neku vrstu arene uniforme: kabanica uto-
crvena, hlae crvene, izme od rie koe, uniforma koju je saio neki kroja iz
Seville za kunu livreju.
U rijetkim je prilikama nareivao svojima da obuku paradnu uniformu.
Novi svijet, osim pod panjolskim gospodstvom, rijetko je prihvaao rasko
Staroga svijeta. U sjeverne zemlje dolazili sa ljudi gotovo goli i bosi i nuda ih je
dugo prisiljavala da ive u velikom odricanju.
Takav je bio ivot onih koji su izbjegli vjerskim progonima, poput engleskih
puritanaca ili francuskih hugenota, tako da su Jonasovi imali isti onaj skromni
zaveljaj sa svim njihovim imetkom to su ga ponijeli jo iz La Rochellea.
Joffrey de Peyrac je doao s brodovima poto se obogatio pronalaskom blaga na
Karibima. On je, dakle, mogao svoje ljude raskonije obui, ak je i meu robom,
koju je u ogranienoj koliini donio sa "Gouldsboroa", zadrao vonjike uniforme
smatrajui da je to korisno.
Kad su Irokezi krenuli prema logoru, udili su se tom blistavilu, sjaju doeka koji
je upotpunjavao jesenski izgled prirode. Ogromno javorovo stablo s rujnom
kronjom, koje je visoko izraslo pored ulaza u logor, kao da je bilo postavljeno za
doek isto onako kao i stabla du breuljka izrasla poput slavoluka.
Otar i jak vjetar povijao je sivkastu travu koja je bila nalik na oporu slamu to se
sputala i dizala pod njegovim fijucima.
Swanissit je drao preko ruku puku sa kundakom od sedefa.
Bila su petorica: Swanissit, Outtake, Annisera, Ganatuha, i Onasategan, goli i vitki
sa svojim jednostavnim konatim pregaama koje je vjetar zanosio.
Onasategan je bio poglavica Ounontaga, Ganatuha jedan od najhrabrijih voa
Onejuta, Annisera je mogao govriti u ime Kajuga, jer je bio roeni brat njihova
poglavice, premda iz rase Seneka.
To su bili najugledniji meu predstavnicima Pet plemena iz Doline kukuruza, a
doli su da sklope savez s Gromovnikom i na sebe preuzeli teret ovog rizika iz
ljubavi prema svojim narodima. U osjeajima, to su im ispunjali srca, javljalo se
nepovjerenje koje su nastojali prikriti oholim dranjem.
Gledajui ih odozgo kako prilaze, Anelika se pitala kakvi osjeaji ispunjuju ta
divlja srca. inilo joj se da osjea njihovo nepovjerenje, nemir i bol. Swanissit im
je bio rekao:
"Pet plemena nije vie ono to je nekad bilo. Treba sada nastojati da se
sporazumijemo s bijelim ljudima."
Sudbina Irokeza zpravo se "ispreplela" na vrlo suptilan nain sa ivotom Anelike.
Da li je to bilo zato to je ivot Outtakea ovisio o njoj u trenutku kad ga je noem
napala, ili zato to se ona pria o kornjai uplela izmeu njih i nje?...
Ujutro je ona s Honorinom odabrala najljepe staklene perle meu onim
"drangulijama" koje su bile namijenjene trgovanju.
- To je za starog Swanissita ako nas opet posjeti. On je vrlo ugledan ovjek.
- Da, i ja ga volim - izjavi Honorina. - On je bio vrlo paljiv prema djeaku. Zato
je djeak otiao s Francuzima? On bi nas nauio da gaamo lukom.
Anelika bi rado bila zadrala kanadskog djeaka, ali nitko nije to spomenuo.
Na pola puta od breuljka Irokezi naoe poklone koje im je namijenio Joffrey de
Peyrac, a s poklonima i skupocjeni vampum koji je on izvadio iz svojih kovega.
Kada Swanissit i njegovi odgonetnue poruku koju je oznaavala vrpca s
nanizanim perlama od bijelog i tamnoplavog porculana, pokazae svoje
zadovoljstvo. Pogledae se maui glavom i govorei: to je dobro! To vrijedi!...
Swanissit je sigurno rekao svojima da je ta ogrlica nekada pripadala Mohikancima
i bila njihovo skupocjeno blago. To to grof de Peyrac posjeduje ovakvu
skupocjenost dokazuje vrijednost njegovih veza i vanost koju mu pridaju uvena
plemena Juga. Srce im je snano udaralo kad vidjee da im to poklanja. Obuze ih
grozniava strepnja na samu pomisao da e to njima pripasti. Swanissit je u mati
zamiljao sebe kako prolazi kroz naselja Dugih kua i kako na rukama nosi
skupocjeni vampum. Drhtao je od pomisli kako e se narod uzbuditi kad to vidi,
kao to drhti koa na bubnju pod udarcima veseloga muziara.
Odloie oruje: lukove i tobolce, mukete sa sedefastim kundakom i lulu od
crvene gline. Bila je samo jedna, priprosta i neugledna, ve odavno
neupotrebljavana, jer nije bilo duhana da se njime napuni.
Odloie lulu i uzdahnue jer ugledae meu poklonima bijelih ljudi, na
utavljenim koama, smee pletenice duhana, lijepo poredane, naboljeg duhana
iz Virginije, kojega je fini miris draio nosnice.
Kako e biti ugodno puiti sjedei oko vatre nakon sveanih uzajamnih obaveza.
Ipak se nije smjelo popustiti iskuenju i zanemariti obredne i sloene tajne
pregovaranja, koja su tako vana jer se radilo o budunosti Irokekog saveza.
Anelika je zamolila mua da ne prisustvuje ovoga puta obredu. Unato ulozi koju
je imala, pomalo i protiv svoje volje, u pripremanju ovog sastanka, ona je
smatrala da njezina prisutnost nije potrebna. Navela je razlog koji joj je jednom
Nicolas Perrot objasnio: u irokekoj zajednici ene, a osobito majke, imaju pravo
rijei, ali u Vijeu mukaraca njih zastupaju, uglavnom, mladii koje one izaberu.
Osim toga, nju od jutros jako boli glava, pa nema snage da podnosi kriavo
brbljanje Indijanaca koje traje satima, ni njihov odvratan miris, njihovo
podrigivanje i mrcanje, te useknjivanje rukom ili kosom. Joffrey de Peyrac se
sloio s njome da ne prisustvuje pregovorima ako poglavice izriito ne zahtijevaju
njezinu prisutnost. Zapravo, ona se bojala da ne susretne Outtakea, poglavicu
Mohawka. Radije bi pozdravila Swanissita, pa mu je po Nicolasu Perrotu poslala,
da ispria svoju odsutnost, ogrlicu od venecijanskih perla koju je za njega
odabrala.
Kad je vidjela da su izmijenjeni pozdravi i da su otpoeli pregovori, ona se
povukla, jer joj je bilo pomalo hladno, u malu nastambu gdje je provela cijelo
poslijepodne u drutvu s prijateljima i djecom.
Povremeno bi netko dolazio da je obavijesti o toku pregovora.

Iz savjesnosti i samoljublja, iako je osjeao glad, a zamamni ga mirisi koji su
dopirali iz utvrenog logora muili eljom da zavri dugi govor, stari je Swanissit
svejedno produio razgovore koji su prelazili svaku ljudsku strpljivost. Ali je
strpljivost, grofa de Peyraca bila bezgranina.
Swanissit je dugo isticao da su dola svega petorica zato to je postavio
Tahouguetea na elo svojih suplemenika, onih koji su jo bili u umi i onih koji su
poeli prelaziti rijeku na zavoju. Njih je mnogo, vrlo mnogo, moda i tisuu,
mnogo vie nego to su mislili Francuzi koji su otili.
Ako on, Swanissit, utvrdi da ga Gromovnik pokuava zavarati, da su njegova
obeanja lana, da on samo eli da Irokeze oslabi nastojei da zakopaju ratnu
sjekiru kako bi pomogao Francuzima da to vie prevare Pet plemena, neka se
pripazi i neka odmah ostavi svoje oruje, jer e Irokezi, prije nego se vrate u svoj
kraj, s veseljem ispei nekoliko bijelaca drznika i varalica. Ima meu njima lijepih
skalpova: tvoj i tvojih sinova, Tekonderoga. Takoer i skalp tvoje ene. Neu ga
ja skinuti, ree stari poglavica, kao da je to gotov in, jer ja, to treba da zna, i to
naglaavam, nikada nisam za svoga ivota ubio ni skalpirao koju enu. Ja u
radije umrijeti nego oduzeti ivot eni ili djetetu, kako je to u tradiciji naih
naroda.
To ne bih mogao rei i za ovo novo pokoljenje ratnika, izjavi on, prezirno
pogledavi trojicu drugih poglavica koji su bili zreli ljudi, jer su ti ratnici nauili od
bijelih da ne potuju onoga koji daje ivot, koji osigurava budunost, i ti su okitili
ulaze svojih atora skalpovima ena. Sramota! Uskoro e moji suplemenici postati
isto takve kukavice, bez ikakve plemenitosti, kakvi ste i vi bijeli ljudi. Ali ja ih ipak
moram braniti i osigurati im budunost.
Peyrac je dostojanstveno i mirno preao preko ovih rijei i prijetnja. On je znao
ublaiti nepovjerenje Swanissitovo koje se oitovalo u ovom njegovom ranijem
loem raspoloenju. Razgovor se otegnuo i oni bi jo stajali na istom mjestu sve
do sumraka da se vrijeme nije naglo natmurilo. Vjetar je popustio, ali se spustila
gusta magla koja se naglo podigla s rijeke i jezera i pritisla poput oceana jelovu
umu i vrhove brda.
Trebalo je, dakle, pokupiti poklone, vampume, kalumete, i poi u utvreni logor
gdje su ljudi stvorili toplo i svijetlo utoite koje razgaljuje tugu i tjera mrak
podzemnoga carstva. Zapalie veliku vatru na ognjitu u prostranom predvorju.
Pripremie gozbu, astei se masnom hranom, mirisnim kukuruzom i kiselim
bobicama. Uivalo se u puenju, u plavim kolutima dima, u prozirnom alkoholu.
Ovakvu su gozbu mogli izdrati samo oni koji su navikli na barbarske gozbe i
gusarske orgije, gdje se jelo i pilo do iznemoglosti.
Florimond i Cantor otioe u stan da jedu zajedno s djecom, enama i trijeznim
ljudima, ili s onima koji su imali osjetljiv eludac.
Anelika se smijala njihovu smetenom izrazu. Mladi Bretonac Yann takoer se
pridruio njima govorei iskreno da on ne voli piti, ni jesti do iznemoglosti kuhano
medvjee meso, i da mu se povraa kad vidi kako se Indijanci opijaju do
besvijesti. Priao im je i Malteanin Enrico Enzi koji je imao osjetljiv eludac. Toga
se stidio, ali kako je bio na glasu kao vjet rukovatelj noem, nitko mu nije
zamjerao kad bi onako ut odbijao au vina ili estoka pia.
U drutvu gospoa veer je protekla veselo. Pjevalo se, sviralo u gitaru i svirale.
Jeli su utipke, eerne bombone sa slatkim koprom, koje su djeca osobito voljela
i grickala sjedei oko ognjita.
Gazda Jonas priao je priu o vukodlaku iz pokrajine Saintonge. Odavno je nije
priao pa se povremeno nit prianja gubila. Nije to bilo s razloga to ga je
pamenje izdavalo. Sjeao se on vrlo dobro, ali tu priu nije priao otkad su mu
jednoga dana jezuiti u La Rochelleu, ugrabili dva sina koja vie nikad nije vidio.
On je ipak hrabro izdrao do kraja, a panja koju su mu ukazali bila je nagrada za
njegov trud. Florimond i Cantor, zajedno s ostalima, molili su da jo neto pria.
Najzad svi odoe spavati. Anelika je savjetovala svoje sinove da ovdje ostanu jer
u prostorijama druge kue gdje su stanovali nee moi spavati zbog buke koju
prave uesnici gozbe. Oni se umotae u pokrivae i legoe pored ognjita.
Magla je polako uspavljivala. Meko je obavila svu prirodu, a nejasni i zbrkani
umovi prodirali su kroz njenu gustu zavjesu, natopljenu zlokobnom tiinom.
Na sva etiri straarska mjesta na nasipima strae su uzalud napinjale pogled i
sluh ne bi li razabrati razne umove: ljapkanje, bukanje, koja su im nejasno
dopirala s rijeke kroz maglu, nekakve uzdahe, priguene odjeke koji su se irili
kroz maglenu zavjesu: od aba pored rijeke, od kozodoja i sova u umi.
Odsutnost Indijanaca Metallaka i Narantsonaka koji su napustili svoj logor, inila
je no jo tajanstvenijom. Za druge koje noi vidjele bi se ak i kroz maglu vatre,
osjetio bi se miris dima koji bi prodirao iz okruglih indijanskih vigvama, uo bi se
pla nejake djece. Ali te veeri sve je bilo tiho.
Logor Katarunk utonuo je u duboku no poput olupine u dubokom oceanu.


27.
SWANISSIT, STARI SENEKA
U Katarunku magla napolju, magla u nastambama. Napolju hladna, u
nastambama topla.
U noi, siva magla, sva protkana tek primjetnim kristalima inja, a u nastambama
plavi gusti kolutovi od duhanskog dima.
Napolju, magla beskrajnih prostora, s grobnim mirisom, memljivim i hladnim,
pritisla tamnu zemlju kao opasna ivotinja koja hoe da prodre u skrovite
ljudsko, a u prostorijama mirisava magla, s gustim i skladnim kolutovima dima
koji se izvija iz dugih lula, to ih sa zadovoljstvom pue bezbrini i siti gosti.
Swanissit je zadovoljan. Stari se Seneka najeo do sitosti. Malo je pio, jer se boji
mahnite i jake rakije koju nikad nije zavolio. Isto tako nije htio piti ni piva ni vina.
Ali je uivao u vodi iz dubokog zdenca, s okusom zemlje, kojom je zalivao obilne
obroke masnih jela i kae od kukuruza. Pretjerano uivanje u jelu i puenju,
nakon dugog posta i ratnih napora, na njega je djelovao isto kao i teko pie, te je
i on bio pijan kao i ostali. On sanjari o vampumu koji e nositi na rukama i
pokazati ga Vijeu majki i staraca. On sanjari o primljenim poklonima, o
preuzetim obavezama; o Velikim lovitima koji oekuju vrlog ratnika poslije smrti.
Ima veernjih gozbi koje srce ispunjuju zadovoljstvom. Iako je on jo na ovom
svijetu, njemu se ini da je radost nagraenih dua ista kao i radost to je osjea
ove veeri. Nita ne manjka. ak mu se pred oima iznenada stvorio - kakvog li
iznenaenja! - barun de Maudreuil, drugo njegovo, davno posvoje, koji se
grohotom smijao maui svojim kratkim maem


28.
SUDBONOSNA NO U KATARUNKU
OZLIJEENI GROF PEYRAC
Jo je bila duboka no kad zarzae konji. Netko je napolju zavikao:
- Medvjedi!...
Joffrey de Peyrac se podie i pohita prema vratima. Unato njegovoj uroenoj
izdrljivosti, nije bio siguran u se dok je nesigurno prelazio preko tjelesa pijanih
gostiju. Koliko god se ovjek pridravao svih pravila gostoprimstva, nema teeg
sluaja nego onda kada se slavi vaan ugovor s poglavicama Indijanaca, a
posebno Irokeza. Njihova izdrljivost u razgovoru, jelu i piu takve je prirode da u
tome rijetko zakau.
Na sreu, strpljivost Joffreya de Peyraca bila je iskuana. On je mogao barem rei
da je za jednu no mnogo uznapredovao u znanju irokekog jezika.
Hladni ga zrak oinu. udio se to ne uje vlastite korake dok je prolazio preko
dvorita prema vratima utvrenog logora. Nigdje svjetla. uo se jo nekakav
povik, udan i promukao. Prepoznao je glas panjolca Pedra Majorise, jednoga od
svojih straara.
U tom trenutku snaan ga udarac tresnu po ramenu i on zatetura. Taj ga je
udarac zapravo morao pogoditi u glavu, ali mu je on nagonski izmaknuo. Osjetio
je odakle dolazi pa je odskoio u stranu. Drugi su udarci nasumce padali po njemu
jer je bila gusta magla. On je pipajui hvatao ljepljiva tijela, stezao ih samrtnim
stiskom, vjetinom koje je tajnu nauio u nekim istonim lukama, i uo kako kosti
pucaju. Ali njegovi napadai kao da su imali neunitiv ivot jer su neprestano
napadali kao stoglava adaja. Udarac sjekirom, koji bi ga sigurno pogodio u elo
da mu nije izmakao, okrznu ga iznad sljepoonice po kosi. Krv briznu i on osjeti
slani okus na usnama.
Jednim skokom otrgnu se od zmijskog spleta koji ga je sputao i smrt mu
pripremao te jurnu kroz udnu i zagonetnu tiinu. Oi su mu se bile privikle na
mrak, ali je bio svjestan da u mraku ne moe vidjeti tako dobro kao Indijanci.
Ipak razabra neku sjenu koja mu je prilazila i postajala sve vea u gustoj magli.
Ovoga puta on udari prvi tekim srebrnim drkom svoga pitolja ravno u lice.
Sjena pade i nestade, ali u nonoj tami pristizale su druge, brojne sjene koje su
ga okruile pokuavajui da ga zgrabe.
Rana mu je oslabila snagu. Peyrac potra prema rijeci da im umakne. Jurnu
prema vodi. im osjeti strmi nagib obale, on se baci u vodu.
Tamno i ledeno sklonite uini mu se tako prisno da se sasvim prepustio vodi
jedva diui, ne mislei nita, i njemu se za neko vrijeme inilo da proivljuje svoj
bijeg u vodama Seine prije petnaest godina kada je skliznuo sa amca gdje su ga
kraljevi muketiri bili utovarili napola mrtvog.
Neto ga zaustavi. On se zakvai za nekakvo granje, dohvati se nekakvih ila.
Crveno i hladno svjetlo udaralo mu u oi. Uinilo mu se da je netko ispalio prema
njemu raketu.
Ali se odmah prisjetio da je to rumenilo zore i sjaj sunca na ishodu. Svjetlucava
bjelina zamijenila je crni zastor noi i njemu je bilo jasno, mada je mislio da nije
izgubio svijest, da je neko vrijeme bio bez svijesti poto se popeo na obalu.
Odmah je pomislio: Ona!... Anelika... Tamo, u logoru... to se dogodilo?... Ona
je u opasnosti... Djeca!...
To ga odmah rasvijesti, bijes ga obuze, mada je izgubio dosta krvi, i razbudi u
njemu stranu snagu.
On se sav napregnu, vrebajui opasnost, spopade ga neka vrsta oputenosti koja
mu se javljala u trenutku borbe i inila ga slijepim i gluhim za sve to nije bila
borba i opasnost s kojom se morao ogledati.
ak mu se i misao na Aneliku izbrisala iz svijesti. On je bio samo bie koje se
brani svim svojim nagonskim snagama i steenim sposobnostima i njegovi su
neprijatelji dobro znali kako je ovjek u ovakvom stanju nepobjediv, ak i onda
kad je sam.
Polako se uspravi i pogleda oko sebe. Nalazio se pod vrbom ije se granje
sputalo prema vodi, zlatno granje pokriveno snijegom, koje se blistalo poput
skupocjenog pokrova. Snijeg je prekrio itavu krajinu blistavom bjelinom, zastro
je tiinom. Nigdje uma ni jeke koraka. Snijeg je neujno pao usred noi
pomijean s maglom. Dovoljne su bile prve zrake sunca pa da se u ovim
krajevima nevjerojatne hladnoe zbrie jednim dahom gusta zavjesa magle i da
itava krajina sine bljetavom jasnoom.
Grof de Peyrac je opazio da je daleko od nastambe. On je zamijetio tamni opkop
oko nje, na izbreini obale, i guste perjanice dima koji se lijeno izvijao iz dva
dimnjaka, tako bijele kao snijeg pod jutarnjim nebom.
On oprezno koraknu ne skrivajui se. Drao je pitolj u ruci spreman da opali.
Otrim pogledom pretraivao je okolinu. Nigdje ljudskog lika. Malo povie on otkri
svjei trag koraka koji su ili uz strmu obalu. to se vie pribliavao nastambi,
tragovi se umnoie prema desnoj i lijevoj strani. Logor je bio opkoljen prije
napadaja.
Napadaj? Nisu napali, ve prodrli u logor bez tekoe. On je u dvoritu dobio
udarac. Kako je krenuo stazom koja se nazirala pod tankim pokrovom snijega, a
vodila je od obale prema glavnom ulazu u logor, on ugleda isprueno ljudsko
tijelo.
Oprezno se priblii i okrenu ga. Indijanac je imao raskoljeno elo iz koga je curila
krv i mozak.
To je blo ovjek koga je udario nou drkom pitolja. On ga je pomnjivo
razgledao. Mada je stajao na otvorenom prostoru i mogao posluiti za nian
svakom neprijatelju, bio je svjestan da ga nitko nee napasti.
Indijanac je pripadao onima koji dolaze nou, a povlae se u zoru.
To su bili oni koji se ne boje smrti u mraku jer njihove due nisu izloene
prokletstvu predaka, jedini koji se usuuju...
Oni pripadaju samo jednom soju, i sagnuvi se prema mrtvacu, Joffrey de Peyrac
se uvjerio. Nekakav je predmet blistao na Indijanevu vratu. Grof ga otrgnu
jednim zamahom s vrata, pogleda ga i strpa u svoj prsluk.
Zatim se polako zaputi prema Katarunku.

29.
ANELIKIN OGRTA SPAAVA JEDAN IVOT
Anelika nije mogla dugo zaspati. Osjeala je bolove u sljepoonicama i u oima.
Nekoliko abenakikih pjevaa pozvao je Nicolas Perrot na nonu gozbu da
muzikom zabavljaju irokeke poglavice. Pjevai su tresli svojim praporcima od
kornjaevine, udarili u bubnjeve, svirali u svoje sviraljke sa est rupa. Na
pergamentskim oknima malog prozora igrali su crveni isprekidani odrazi vatre s
ognjita.
Anelika se stalno bojala da se tamo ne pojave prijetee sjenke. U dvoritu su
plesali Indijanci sitnim zanosnim koracima, a ona je zamiljala kako se poglavice i
bijeli ljudi vesele u prostorijama, kako jedni drugima dodaju drvene zdjele pune
heljde, prelivene medvjeom mau i sjemenkama od suncokreta, te komade
kuhanog mesa i osobito pehare rakije. Povremeno bi promukli i jednolini povici
nadglasali buku reske i piskave muzike i Anelika bi sva uzdrhtala neugodno se
osjeajui.
Ona je osjeala strah jer nije bilo pokraj nje mua.
- Htjela bih da bude pored mene - sanjarila je ona djetinjski. - Silno eznem za
tobom...
Odjednom se sve to zamutilo i ona je utonula u duboki grobni mrak i tiinu.
Kad se probudila, svuda je bila ista tiina. Svjetlost dnevna bila je nalik na
mirkavo svjetlo koje probija kroz svjetiljku od alabastra.
Kraj uzglavlja ugledala je lik Outtakea. Bio je nag i samrtno blijed, nalik na kip od
utog mramora. Nagnute glave gledae u nju, i ona odjednom spazi rumenu krv
kako mu tee iz ramena, ili iz grudi, nije bila u to sigurna.
On promrmlja u jednom dahu:
- eno, pokloni mi ivot!
Ona skoi iz kreveta i te bolne prilike Mohawka odjednom nestade. Nikoga nije
bilo u sobi.
- Ja u poludjeti - pomisli ona. - Da se ne ponu meni, kao ovom svijetu ovdje,
ukazivati privienja?
Prijee rukom preko lica nekako izgubljeno.
Srce joj je ludo udaralo. Oslunu. to znai ova potmula tiina? Znala je da je
tome razlog neki dogaaj.
Neto se dogodilo!
Brzo se obue. U urbi dohvati ogrta od grimizne svilene tkanine, isti onaj koji je
bila uzela kad je odlazila neke veeri na banket.
Nije bila svjesna da e ovaj nesvjesni gest spasiti jedan ivot.
U oblinjoj prostoriji njezina su dva sina jo uvijek spavala tvrdim mladenakim
snom. Prislonivi uho na vrata Jonasovih i djece, te uvi njihovo lagano disanje,
ona se umiri. Ali gluha tiina oko nje inila joj se neobinom.
Ona tiho prie ulaznim vratima, podie zasunak i otvori ih. Udari joj u lice blijeda
svjetlost koja je jutros prodirala kroz mala neprozirna okna i koja ju je zaudila
kad se probudila.
U isto vrijeme obavi je hladan dah dok je zbog bljetave svjetlosti murei
gledala, i umalo to nije uzviknula.
Snijeg!...
Snijeg je pao u toku noi, rani, neoekivani snijeg, koji je polako padao,
obavijajui svojim mekim ogrtaem utvreni logor, priguujui povike, zazivanja,
pucketanja vatre, umrtvljujui svaki ivot, svaku buku, svaki pokret.
Ujutro su pahuljice prekinule svoj potajni ples, ali je iznenaenje ostalo. Drevna
zdanja inila su se jo tamnijim, mrklijim pod bijelim pokrivaem.
Pramenovi magle jo su lebdjeli na rubovima palisade sjenei njezine obrise na
granici utvarne krajine. Sve je bilo pusto. Unutar ograde, na bijelom sagu, vidjeli
su se svjei tragovi ljudskih stopa u raznim pravcima.
Anelika je primijetila da su vrata predvorja irom otvorena, a malo podalje od
vrata lealo je neto tamno, kao ljudsko tijelo.
Ona je upravo htjela da pojuri kad se iza nje spusti vrlo gusti i niski spon magle,
dolazei preko krova, u svicima sivoga dima, te zakri sunce, i ona utonu u nijemi i
tamni svijet. Negdje odjeknu neobian i otar krik. Anelika nije nita vidjela.
Morala je tapkati da bi mogla stii do vrata idui du palisade. Kad se nala pred
vratima, nije znala gdje je ugledala ovjeje tijelo.
Stade dozivati. Glas joj muklo odjeknu i izgubi se.
Isto onako kako je magla naglo nadola, tako se brzo poela razilaziti pretvarajui
se u tanak veo iz koga su potekle blistave kapljice. S desne strane, iznad njene
glave, ukaza se Aneliki nekakav visoki crvenkasti predmet. To je bio usamljeni
javor koji se dizao pored ulaza u logor. Snijeg nije mogao prekriti njegov raskoni
izgled. Bijeli snijeni porub jo je vie isticao rujni odsjaj javora, a sunane zrake
probijale se kroz grimizno ue kao kroz crvena okna na crkvenim prozorima.
Magla se polako povukla prema obali rijeke. Odozdo je dolazila neka ljudska
prilika preko barunaste podloge ranoga i svjeeg snijega, koji e se rastopiti im
ga sunce ogrije.
Bio je to mladi barun Eliacien de Maudreuil, lijep i blistav kao arhanel Mihovil.
Njegova plava kosa sjala se pod indijanskim ukrasom od perja i resa. U izresku
njegova kaputa od jelenske koe, na golim grudima odsjajivale su tri medalje, kao
i na sjeivu njegova maa to ga je drao u uzdignutoj ruci. On je dolazio
uspravno gazei po snijegu koji je priguivao njegove korake. U njegovim se
oima ogledalo rajsko blaenstvo.
Kroz maglu, pod rujnim stablom javorovim, ugledao je pojavu svjetlom
ovjenanu, natprirodne ljepote, lica bijela poput ljiljana i divnih oiju.
ekala ga, gledala kako dolazi, vedra i ozbiljna, ogrnuta crvenim ogrtaem. Sav
uzbuen on kleknu.
- Bogorodice - promrmlja on slabim glasom. - Majko Boja, neka je blagoslovljen
ovaj dan! Znao sam da u te vidjeti u trenutku moje pobjede!
Ispred njega snijeg se osipao crvenim cvjetovima. To je bila krv! Kapala je po
snijegu!... U podignutoj ruci drao je nekakav crni predmet i mahao njime,
vlaan, obliven crvenim mlazevima krvi.
- Evo demonove koe! Evo plijena koji sam ti obeao! O Bogorodice? Donosim ti
Swanissitov skalp.
Jedan se oblak spusti i obavi oboje hladnim dahom skrivajui od Anellkina
pogleda ovjeka koji je kleao.
Ona je ula kako vie izbezumljenim glasom:
- Swanissit je mrtav! Slava Bogu na nebesima...
Tapkajui ona ustuknu traei kakav oslon. Hodala je nesigurno, preko dvorita,
traei prostoriju gdje se sino slavilo.
Odjednom ugleda, nekoliko koraka ispred sebe, irom otvorena vrata koja su
mrano zjapila. Preputena vjetru teka su vratila kripala drei se na
baglamama od koe. Strana zebnja pritisnu joj srce.
- Gozbena dvorana!
Ona krenu tamo.
etiri su ovjeka sjedila za stolom. Njenog mua nije bilo meu njima. To su bile
irokeke poglavice: Swanissit, Annisera, Onasategan i Ganatuha. Glava im je
poivala na stolu, kao da ele odspavati mamurluk. Otuan miris dopirao je iz
dvorane u koju je ak i magla prodrla. Vatra je bila ugaena. Anelika je ula
zlokoban um od koga se sva najeila. Taj je um dolazio od laganog kapanja, kao
od sluzave vode u dubini mrane peine.
Nita nije smetalo to su vrata bila otvorena i to je vatra bila ugaena. Onima
koji su tamo sjedili nije bila potrebna toplina. Spavali su, oderane glave, u lokvi
krvi. um koji je Anelika ula dolazio je od krvi koja je kapala sa stola na pod.
Obuze je munina. Osjeaj uasne, strane sramote zbog ovog prizora potisnuo je
uznemirenost koju je osjeala za sudbinu svoga mua.
Poglavice Irokeke bile su skalpirane za stolom svoga domaina, pod krovom
Joffreya de Peyraca.
Neka prilika se pomaknu iza nje. Ona se hitro okrenu i dohvati za drak svoga
oruja. Ugledala je Nicolasa Perrota kako se ee po glavi ispod kape i gleda je
praznim pogledom. I on je promatrao prizor mrmljajui psovke koje nije mogao
glasno izrei.
- Gospodine Perrot - ree Anelika gotovo tiho - znate li tko je sve ovo poinio?
On odreno mahnu...
- Gdje je moj mu?
- Traimo ga.
- to se dogodilo?
- Sino smo se svi napili - ree Perrot. - Kad sam iziao u dvorite, netko me po
glavi tresnuo. Sad se upravo budim.
- Tko vas je tresnuo?
- Ne znam jo nita. Sve mi se ini da je to bio Sagamore Piksarett sa svojim
goropadnim ratnicima - Patswikettima.
- A Maudreuil! Vidjela sam ga maloprije pred logorom.
Perrot pogleda prema Irokezima i ree neodreeno:
- Nedostaje jedan...
On je izbrojio mrtve.
- Nedostaje jedan. ini mi se da je to Outtake. Sigurno je pobjegao.
- Kako su mogli ui i iznenaditi vas?
- Netko je od naih otvorio vrata. Straari su mislili da se vraaju Francuzi...
- Gdje je on? Boe moj, gdje bi mogao biti. Upozorit u svoje sinove.
Anelika ponovo krenu preko pustog dvorita po kome je palo magleno sivilo. Na
svakom koraku mogla se sudariti s neprijateljem.
Ona prepozna zgradu magazina i tu se zaustavi oslonivl se na zid i podignuvi
pitolj jer joj se uinilo da uje neko utanje.
Opet se zauo neki um. Neto teko skliznu du krova, pokrivena indrom i
povue za sobom naslagu snijega.
Jedno tijelo muklo pade ispred nje. Bio je to Outtake koji je nepomino leao na
snjenom pokrivau. Tijelo mu je bilo votano blijedo.
Kad je vidjela da se ne mie, ona se sagnu prema njemu. Jedva je disao. Iz ruku
mu ispade komad krova za koji se bio zakvaio i visio ranjen nekoliko sati.
Irokez otvori oi u kojima je jo zraio pogled. Usne mu se stadoe micati. Ona je
vie pogodila nego to je ula da on govori ono isto to joj je jednom na izvoru
rekao i to joj je u snu ponovio:
- eno, pokloni mi ivot!
Ona ga uhvati ispod pazuha, podignu i povue. Bio je teak. Ruke su joj klizile jer
mu je koa bila masna.
Potrai u depu svoje haljine klju magazina, gurnu laktom vrata, povue
ranjenika unutra, spusti ga u jedan ugao i baci na njega nekoliko starih vrea da
ga sakrije. Zatim izae i zatvori vrata. Netko je stajao iza nje, iskrsnuvi iz magle,
i gledao to radi.
Kad se okrenula, ona je snano odskoila. Pred njom je stajao Indijanac i ona
prepozna u njemu velikog poglavicu s medvjeom koom koga je vidjela onog
jutra kako stoji pokraj oltara od pozlaenog drveta. Bio je gorostas, ali jako
mrav. Njegov debeli perin na glavi bio je nauljen i isprepleten brojanicom od
krupnog drvenog zrnja, a pletenice s obje strane lica privrene ukosnicama od
apa rie lisice.
Oko vrata visio mu je itav niz medaljica i krieva i padao na njegove tetovirane
grudi. Promatrao je Aneliku prignute glave sa zlobom u oima. Prie joj polako.
Njegov nijemi smijeh otkri bijele i otre zube kao u glodavca. Dva su mu sjekutia
strila iz usta i davala izgled zlobne vjeverice.
Nije joj bilo jasno zato ne osjea nikakva straha pred njim.
- Jesi li ti Sagamore Piksarett? - zapita ona.
Kao i svi Abenakisi koji su se druili s Francuzima, tako je i on sigurno
razumijevao neto francuski, ako ga i nije govorio.
On potvrdno kimnu glavom.
Ona stade izmeu njega i vrata magazina odluivi da ga ne pusti unutra, ali ga
nije htjela ubiti. Htjela je samo da ga odvrati, da ga sprijei da dotue ranjenika,
da se pogodi s njime.
Ona skinu svoj crveni ogrta.
- Uzmi ovaj ogrta... Tebi ga dajem... za tvoje mrtve.
Ovaj je ogrta zanio Indijance. O njemu su govorili daleko na obalama
Kennebeca, matali o njemu, opsjednuti eljom da nau kakav plat prikladan da
se njime pokriju kosti njihovih predaka. Mnogo je katolikih sveenika podnijelo
muenitvo jer nisu htjeli pokloniti misnicu.
Poklon je jedino mogao odvratiti panju Sagamorea Piksaretta. On se zanosno
zagledao u ogrta koji mu se inio kao komad zore otrgnut s neba.
Pohlepno ga dohvati, rairi ga, obavi ga oko sebe, pa ga smota kao loptu i pritisnu
na srce. Pogleda jo jednom zatvorena vrata, pa Aneliku i naposljetku ogrta.
U tom se trenutku pojavi sunce i obasja svojim zrakama kue i palisadu. Snijeg se
polako poeo topiti.
Nicolas Perrot s druge strane dvorita primijeti Piksaretta kraj Anelike i jurnu
prema njima.
Abenakis pobjee i, drei stalno ogrta u ruci, skoi preko ograde kao ogromna
vjeverica te nestade.
Tada je Joffrey de Peyrac stigao u logor. Anelika potra prema njemu, baci mu se
u naruje, ustraena to ga vidi ranjena, ali luda od sree to je iv.
- Bogu hvala! ivi ste - ree grlei ga. - Jeste li ranjeni?
- To nije nita. to je s djecom? Gdje su djeaci?
- Svi su ivi. Mislim da meu naima nema mrtvih...
Peyrac je uporno gledao prema otvorenim vratima velike nastambe pokraj koje su
se poeli skupljati ljudi. Priao je blie predosjeajui, kao malo prije Anelika,
tragediju koja ga je oekivala.
S vrata je ugledao votane prilike s krvavim glavama poloenim na stol izmeu
tanjura, kao da ih je san svladao ili da su pijani.
Divljom srdbom planue njegove crne oi. On stade kleti stisnuvi zube.
- Prokletnici! Prokletnici! Neka je proklet onaj koji je to poinio.
On je stiskao ake. Njegovo okrvavljeno lice i vlana kosa uprljana blatom
prestraila ih je.
- To su sigurno uinili Patswiketti - ree Nicolas Perrot.
- Znam... Znam da su doli da nas izdaju pod zatitom noi. Vidio sam njihovo
znamenje...
On izvue iz svog mokrog kaputa neki predmet koji je strgao s vrata mrtvog
Indijanca, i oni ugledae u njegovoj ruci mali zlatni kri.
- Kri - ree Peyrac gorko. - Zar nema jednog mjesta na ovome svijetu gdje mogu
neto poduzeti a da mi se meu noge ne baci kri samo da se spotaknem!
- Gospodine, nemojte psovati, preklinjem vas - uzviknu Nicolas Perrot
problijedivi.
- to me se tie psovka! Vana su samo djela!...
Rekavi to pogleda ih mrano. U drhtavom glasu osjeala se priguena estina. Te
bogohulne rijei, koje je u naglosti izrekao, nitko od njegove okoline, ni oni koji su
mu bili braa, ni njegovi drugovi, nije mogao shvatiti - osim Nje. Jer ona je trpjela
s njime, trpjela je kao on zbog istih razloga. On je strasno privinu k sebi jednom
rukom promatrajui uporno njeno krasno blijedo lice i bistre oi.
S njime je ona bila izopena iz svijeta vjernika i pravednika, zbog ljubavi prema
njemu ona je mlada, u dvadesetoj godini, bila obiljeena igom prokletstva, i sada
je otkrila, u jednom magnovenju, da je ona drugi dio njegove linosti, moda
jedino stvorenje na svijetu slino njemu.
- To mora da je djelo Patswiketta - ponovo e Maupertuis, samo da neto kae. -
Oni ne mogu vidjeti Irokeza a da mu zube ne zariju u grkljan. Kad su vidjeli da e
im ovi izmai...
- Da, to su oni. Treba biti Indijanac i fanatini kranin pa nou povesti borbu.
Fanatian, i fanatiziran. Samo Patswikettt mogu biti takvi. Vjerovati toliko da ne
podlijeu praznovjerju svoje rase koja tvrdi da e ratnik ubijen nou vjeno lutati
u tminama. Biti toliko pod utjecajem Crne Mantije i vjerovati u njegovu
tajanstvenu mo kad im tvrdi da im smrt jednog Irokeza ili Engleza osigurava raj.
- Govorite li vi o ocu d'Orgevalu? uzviknue Nicolas Perrot i Maupertuis. - To je
nemogue, to je svetac!...
- To je svetac koji se bori za svoga boga. Ve sam ja odavno o njemu stvorio
svoje miljenje. Papa i kralj su ga poslali u Acadiju i njegov je jedini cilj da natjera
Abenakise u sveti rat protiv engleskih heretika i svih onih koji su smatraju
neprijateljima katolika i Francuza. On je zatraio pomo u Quebecu i dao
zaposjesti na logor. Kad je vidio da ja pregovaram o miru s grofom de
Lomenieom, on se osjeao iznevjeren pa je htio zadati konaan, nepovratan
udarac... To nije prvi put da je on iz vlastite pobude poslao Patswikette u borbu.
- A sada su njegovom grekom - ree Peyrac promuklim glasom promatrajui
zlatni blistavi kri u svojoj ruci - moje ruke uprljane izdajnikom krvlju... Sjetite
se, Perrot, rijei Tahoutaguetea kad je doao ovamo kao izaslanik. On je sumnjao
jer im je Outtake rekao da ne moe biti saveza s bijelim ljudima. Irokezi su se
nadali da jo ima pokoji bijeli ovjek u koga mogu imati povjerenja. to u im
sada odgovoriti? Moj je dom uprljan nepopravljivim zloinom!
To je rekao drhtavim glasom. Aneliki, koju je drao zagrljenu jednom rukom,
uini se u tom trenutku da su ove posljednje rijei izazvale u njemu iznenadno
nadahnue u kome se naziralo neko rjeenje.
On se smirio, zagospodario sobom i tiim glasom ponovio:
- Moj je dom uprljan.
Pogled mu je bio smiren i zamiljen.
- Outtake je pobjegao - ree Perrot.
- To je jo gore! On e se vratiti meu svoje ratnike na drugoj strani rijeke i za
dva dana, moda i sutra, oni e biti ovdje. Mi emo ih morati pobiti sve do
jednoga ili emo svi izginuti. Gdje su ljudi koji su uvali strau ove noi?
Jacques Vignot i dva panjolca prioe blie.
Parianin ispria da je oko dva sata poslije ponoi, kad im se zavravala straa,
uo neki glas na francuskom jeziku izvan palisade, koji je zahtijevao da otvorimo
vrata gospodinu Lomenieu Chambordu, jer je - govorio je taj glas - prisiljen da se
vrati.
Kako su sa etama Lomeniea de Chamborda uspostavili srdane veze, strae su
mislile da dobro ine to im otvaraju vrata i putaju ih unutra. Bila je tamna
moglovita no da se ni prsta nije vidjelo pred oima. im su se vrata otvorila, oni
su bili napadnuti i svezani. To nije bio pukovnik de Lomenie, nego barun de
Maudreuil na elu jednog odreda Patswiketta Abenakisa.
Povik "medvjei" izvukao je napolje one koji su na kraju veere mogli stajati na
nogama i koji su jo bili bistri, ali su ih Indijanci, zatieni tamom, pobili.
Otkrivena je jo jedna neugodna injenica. U ovoj nonoj, iznenadnoj i podmukloj
guvi nijedan od bijelih ljudi u slubi de Peyraca nije bio ubijen, niti ozbiljno
ranjen.
Samo su neki bili od gostiju ubijeni, vei dio nije vidio nita jer su zaspali snom
pravednika ili bili pijani.
ini se da je bilo nareeno da nitko od bijelih ljudi u logoru ne smije biti ubijen.
Maudreuil i Piksarett htjeli su samo skalpove irokekih poglavica.
Patswiketti nisu mislili da e se grof Peyrac ogoreno braniti i pokazati izvanrednu
snagu. Jedan od njih je poginuo.
Dok se Peyrac borio u dvoritu i, da izbjegne udarcima svojih napadaa, bacio u
rijeku, dotle su u zadimljenoj dvorani don Juan Alvarez, Maupertuis, Macollet,
Malaprade, i oni koji jo nisu zahrkali, ugledali baruna Maudreuila i Sagamorea
Piksaretta.
- Meni je sve odmah bilo jasno - ree stari Macollet - ali to sam mogao? Nisam
mogao odlijepiti svoju g... od klupe. Da sam i mogao... Situacija je bila opasna,
zar ne? Maudreuil je mladi gospodin, zdrav i bogat, a ja sam stari bezbonik, bez
prebijene pare. Mladi je imao pravo to je doao po Swanissitov skalp jer je on
poubijao sve njegove.. Kad ga je Swanissit vidio, bilo mu je sve jasno, ali nije
mogao ni da se makne jer je bio naljoskan... Annisera i Ganatuha bili su sasvim
otupjeli, a Onasategan nije vidio nita jer je ve hrkao. Samo je Outtake skoio.
Borio se bijesno prije nego je pobjegao kroz prozor slomivi rukama preage...
Pogledajte!
Joffrey de Peyrac proe rukom preko ela. On je osjetio ranu koja mu je bila
neugodna. To je prva krv i prva rana koju je zadobio osvajajui Novi svijet. Ta e
rana nositi ime Etkon-Honsi, Crna Mantija.
Nee to biti ni posljednja. Nareenje da se potede Europljani bilo je samo
prividno. Oni su svejedno bili osueni. Koji bi primitivni narod, koji bi narod uope
mogao podnijeti sramotu ovog izdajnikog ubojstva a da ne trai osvetu. Katarunk
je odsada bio preputen vjenom progonu Pet plemena.
Unato naporima Lomeniea i grofa de Peyraca, unato razumu, mudrosti, unato
svim pretvaranjima i strpljivosti koju su obojica pokazali kao estiti ljudi hotei da
otklone sablast beskorisnog rata, on se sada ispred njih pojavio lud i glup,
neizbjean.


30.
AROBNI DVOBOJ
Anelika mugnu u magazin, nasloni se na vrata i nepomino prislukivae u
polumraku. Je li jo iv ranjeni Irokez? Je li mrtav? Hoe li je zaskoiti? Sve je bilo
mogue.
Ona je ekala. Nita se nije micalo. Tada se prignula i pipajui u mraku polako se
pribliavala mjestu gdje je ranjenika dovukla. Stare vree koje je nabacala na
ranjenika stajale su na mjestu.
Kad se ono u razgovoru bilo utvrdilo da je poglavica Mohawka, Outtake iv, ona
nije htjela jo nita rei. Prije nego obavijesti svoga mua da imaju taoca, trebalo
je utvrditi da li je iv.
Ona podvue ruku pod vree i dodirnu tijelo koje je ukoeno lealo. Outtake se
nije pomaknuo, ostao je u istom poloaju u kome je bio kad ga je ona nala
potrbuke na zemlji. Anelika je utvrdila da mu je koa topla i meka.
Uzdahnu s olakanjem i dade se na posao.
Donijela je bila komadi svijee koju je stavila na sanduk i zapalila. Jo je donijela
i uturicu rakije, ljekovite masti, komadie zavoja to ih je nala u siromanoj
logorskoj apoteci, tikvicu svjee vode iz zdenca. Zatim je uklonila pranjive
predmete koje je bila nabacala na ranjenika da ga prekrije ako ga tkogod bude
traio. Pri ukastom svjetlu lojanice otkri blijedo nepomino tijelo. Ona ga okrenu
nauznak i primaknu svijeu.
Svojim iskusnim pogledom ona je istraivala, prouavala dranje ruku, nabore oko
usta, uglove zatvorenih vjea, podrhtavanje nosnica.
Za to joj je bio potreban jedan trenutak.
- Ostat e iv - zakljui ona.
Mnogo je ranjenika vidjela u svome ivotu, u Maroku i u borbama u Poitouu.
Odloi svijeu i stade istraivati ranu koja je Irokeza onesvijestila i dovela na prag
smrti.
Kad bi poloila ruku na bolesnika ili ranjenika, njoj bi se tada uinilo da ljudsko
tijelo postaje providno. Dodirom bi otkrivala nevidljive oznake. Ona je traila
napetom panjom jedva ga dodirujui. Njezini su prsti polako klizili po tetoviranoj
koi. Njihov je pritisak bio tako lagan da ga ranjenik u nesvijesti nije mogao
osjetiti. Ipak je Mohawk otvorio oi. Ugledao je lik bijele ene i njezinu rasputenu
kosu koja je meko padala pod svjetlom poput mjeseevih zraka. Vidio je njezine
oborene oi, ozbiljan izraz usta koji je davao njenom licu zamiljen izgled. Sada je
osjetio ivi dodir ruku, a iz njenih dugih prstiju sa sjajnim sedefastim noktima
toplo, magnetsko strujanje, koje ga je ivotom proimalo.
Odjednom se ona zaustavi poput Indijanca kad naie na neprijateljski trag, i on
zau kratak uzvik:
- Ah!
Ona je nekoliko puta kimnula glavom. Odmaknuvi njegovu pregaicu, uprljanu
krvlju, otkrila je ranu na desnom bedru koja se irila sve do slabina. To je bio
udarac kopljem prema trbuhu koji je promaio. Bedro je bilo vrsto privezano
uzicom, to je zaustavilo krvarenje. im je umaknuo iz dvorane, Outtake je sam
povezao ranu da ga ne progone po tragu krvi. To je bila sigurna ali opasna
terapija jer je okolina rane i sama noga bila tako gadno oteena da bi iz toga
mogla nastati smrtna embolija.
Anelika ponovo dohvati svijeu i paljivo je prinese rani. Oprezno razveza povez.
Neto krvi potee. Krv je bila crvena, ali je morala potei na mahove. To joj nije
bilo jasno. Krv nije potekla. U tijelu je nastalo udno i neobjanjivo iscjeljenje.
Kakve su to tajanstvene snage, kakvo udo? Ona podie pogled prema licu
ranjenika i lecnu se primijetivi da je ukoeno gleda. Da, tajanstvene snage!
Moda ih je Outtake, poglavica Mohawka, imao vie nego itko drugi? Ona se
sjetila onog nadahnua koje ju je odvelo pred nekoliko dana izvoru gdje ju je
ekala smrt od njegove ruke. Sada je znala da je bila privuena arolijom.
Prozrela je da je sposoban da zaustavi vlastitu krv, da sprijei dolazak smrti
priroenim i steenim znanjem. Satima je ekao da bijela ena doe u pomo,
zadrao je smrt, koja ga je htjela otrgnuti od ivota, snagom svoje tajne i snane
volje.
Ona ga je sumnjiavo prouavala. Njegov divlji miris svu je proeo i njoj se opet
uinilo, to je osjetila vie puta u njegovoj blizini, da to nije ljudsko bie, ve neka
vrsta ivotinje, iznikla iz nepoznata svijeta.
udila se, promatrajui ga ovako gola i bespomona pred njom, to ima ruke,
noge s prstima, istaknute bokove, pupak i muko spolovilo kao i drugi ljudi.
Stade mu istiti krv i ranu istom vodom, a zatim je obloi ljekovitom masti i
vrsto poveza. Melem e oblaiti otekline, a vrsta tjelesna graa ranjenika
odoljet e smrtonosnoj rani koja ce uskoro ostati samo u sjeanju.
Takvi su, eto, Irokezi.
On je bio svjestan da ona zna. Bio je svjestan da je moe ubiti, ali da ona ima
sposobnost da osujeti njegove planove. On ju je "dozvao" na izvor, ali je dola s
noem. To znai da je u prijateljskim vezama s Duhom Snova. Neka snaga,
razliita od njegove, postojala je u toj udnoj eni koja je dola iz dalekih strana, i
on je osjetio udnovatu jezu kad ga je rukama dodirnula.
Gledali su se uzajamno i tako izmjenjivali svoje misli - Anelika i Outtake. Ona se
htjela uvjeriti da je u nesvijesti i da je ne vidi unato sumnjivom svjetlucanju
njegova pogleda. Optuivala ga da je utjelovljeni duh, opasan, opsjednut,
avolski, a on je isto to o njoj mislio. I svaki pogled kojim bi se ispitivali,
utvrivali uzajamne moi, snage, postajao bi za svakoga od njih sve divljiji, ali i
sve shvatljiviji.
To je bio magian dvoboj, ali izjednaen u snagama.
to bi ovjek pomislio gledajui ovu bijelu priliku sagnutu pored uzglavlja
umirueg divljaka?
Pomislio bi da je to Europljanka koja brino lijei nesretnog i ranjenog Indijanca, a
zapravo su bila dva bia jednakih snaga, meusobne slinosti, koja su nesvjesno
upala u nevjerojatnu avanturu.
Anelika je, namrtivi se, zavezala posljednji vor na zavoju, a zatim bijesno
pogledala ranjenika i ustala. Potraila je meu svenjem trgovake robe tri
pokrivaa.
Pokuavi da pomakne ranjenikovo tijelo koje je bilo teko kao kamen, ona uspije
da podvue poda nj jedan pokriva, dok ga je drugim pokrila, a trei smotala i
stavila mu pod glavu. Potom ga je zadovoljno pogledala.
Sada se inio kao pravi ranjenik, kao posluni bolesnik. Hrabro mu je podvukla
ruku pod glavu zahvativi kosu ljepljivu od smole njegove naikane perjanice, a
zatim mu podigla malo glavu i pribliila ustima tikvicu s vodom. Nepomine crte
njegova lica oivjee. On je pohlepno pio kao dijete. Duboki uzdah izvi se iz
njegovih grudi.
Kada je poloila njegovu glavu na pripremljeno uzglavlje, oi su mu bile
sklopljene, pa je pomislila da je izdahnuo, ali je odmah utvrdila da spava.


31.
OBRANA KATARUNKA
Anelika je morala ekati zgodan trenutak sve do veeri. Njezin je mu dobar dio
dana proveo izvan logora. Ostali dio vremena raspravljao je s Nicolasom Perrotom
i Maupertuisom. Oni su najprije utjeli, a zatim su sve vie prihvaali i odobravali
njegove prijedloge.
Jedna je stvar uznemiravala Aneliku: inilo joj se da on ne priprema dovoljno
ustro obranu logora.
Svaki se as moglo oekivati napad irokekih eta. Meutim su vrata stajala
otvorena, a Peyracovi ljudi prolazili bez urbe. Bilo je kratkih razgovora,
nareenja koja su izvravana. Kopali su rupe izvan utvrenja na breuljku i na
obali rijeke, ali to nije bilo nalik na utvrivanje...
Anelika je na kraju dvorita nala Frorimonda kako puni cijevi od tvrdog kartona
prahom od sumpora, klora i bakrenog oksida.
- to to priprema?
- Petarde.
- Zar je sada vrijeme da pravi petarde?
- To mi je otac naredio.
- A zato?
- Ne znam. To je njegova zamisao.
Anelika pogleda oko sebe. Snijeg se za nekoliko sati rastopio ostavljajui na
zemlji i liu vlaan trag, a sunce sve jae peklo.
- Frorimonde, to namjerava tvoj otac? Vrata su otvorena. Irokezi mogu svakog
trenutka navaliti.
- Moj je otac poslao izvidnice da nam jave pokrete i pribliavanje Irokeza.
- to kani uiniti?
- Ne znam. Ne uznemirujte se, majko. Situacija je teka, ja to znam, ali na otac
za sve ima rjeenja.
To je za sve njih bila magina formula: "Na otac, na starjeina ima za sve
rjeenja"... Kad bi na licu Joffreya de Peyraca proitali znaenje nekog izraza,
njegovi ljudi i njegovi sinovi znali su da ne treba postavljati pitanje, ve samo
sluati.
U redu, ona je ispatala da bi utvrdila kako ne postoje uvijek za svaku stvar
rjeenja, ak ni onda kad on odluuje. Ona je na vlastitu tetu nauila da je ivot
samo zamka za elju ljudi da ive sretno i da u tu zamku upadaju ee nego to
treba. Ona jo nije zaboravila, ni oprostila, onaj jedini put kada je Joffrey
potcijenio neprijatelja ili barem njegovu spremnost da udari. Istina je da je onda
neprijatelj bio vrlo skriven, vrlo uglaen, vrlo moan kralj Francuske - Luj
Dieudonne - etrnaesti. Istina je i to da se grof Joffrey Tuluki nije ponaao
razborito i nije odmah pobjegao, nego je posljednju no proveo pokraj nje, svoje
ene, to je omoguilo Luju XIV da munjevito udari. Tako se njihov zajedniki
ivot prekinuo.
Jo i sada bilo je trenutaka kad se morala osloniti samo na vlastite snage, a esto
je, na alost, morala utvrditi kako su njene snage nedovoljne!
U svakom dogaaju ona bi lake uvidjela njegovu opasnu stranu negoli
mogunost ili sposobnost koja bi joj pomogla da mu izbjegne.
Ona je sumnjala u sudbinu, a Joffrey de Peyrac je bio optimistiki raspoloen i
tvrdio da u najgoroj situaciji uvijek ima izlaza.
Zbog toga mu je zavidjela, ak je bila pomalo ljubomorna. On je bio hladnokrvan.
Ipak je tu hladnokrvnost izgubio po drugi put istoga dana kad ga je nala samoga
i kad mu je priopila da je poglavica Mohawka Outtake iv, da ga je ona spasila i
njegovala, i da on ne moe okupiti svoju brau i potaknuti na osvetu jer je njima
predan na milost i nemilost, jer je u njihovim rukama.
- Zato mi to niste rekli ranije - uzviknu on i gotovo lupi akom o stol. - Vijest je
vana, ini mi se, i ona moe silno utjecati na moje planove. ak ih moe
pojaati, gotovo osigurati njihov uspjeh.
- Kakvi su to planovi?
- To se samo mene tie.
- Jeste li nakanili da branite logor? Treba li se boriti?
- Da!... Moda. U krajnjem sluaju! Dobro smo naoruani i mogli bismo pobijediti.
Ali propast njihova znaila bi i na poraz na izvorima Kennebeca. Mi bismo ga prije
ili kasnije morali napustiti jer bi nas Irokezi stalno uznemirivali. Moram neto
drugo pokuati.
- to to?
- Ne mogu vam jo nita rei.
- Naravno, ja nisam dovoljno pametna da to shvatim - planu Anelika. -
Zaboravljate da sam i ja vodila rat!... Zar me elite vezati za kuhinjske poslove?
Vi mi nikad nita ne kaete! To je strano!
- A vi! - uzviknu Peyrac. - Da li ste vi irokogrudni u izjavama o vaim postupcima
ili osjeajima? Jeste li mi rekli to ste uradili, kakvim ste se neprilikama izloili kad
ste ovamo doveli kao na uzici Outtakea, najstranijeg neprijatelja bijelih ljudi? Zar
to nije udno? Zar tome ne treba objanjenja? Vi odlazite, dolazite, izlaete
opasnosti svoj ivot, inite nevjerojatne i bezumne stvari!... Zar se to ne tie
mene, vaega mua? Pa i danas, poto ste spasili Irokeza, utite itavo vrijeme
kao da sam stranac kome se ne moe prii. A ovi Francuzi koji su vas neke veeri
gledali i koje ste savreno oarali... Mislite li da ja to volim? Mislite li da je lako
biti va mu?
Oni su se srdito gledali, stojei jedno prema drugome, mrka pogleda.
Odjednom lm se crte lica ublaie i oni prasnue u smijeh.
- Ljubljena moja! - ree Peyrac privlaei je k sebi - oprosti mojoj naglosti. Ja vas
silno ljubim, i zbog toga sve ovo. Bojim se da vas izgubim i da zbog vae
neopreznosti ne stradate. Ako sam ja za vas zagonetan, i viste za me. Iz dana u
dan osjeam da ne mogu bez vas. Tako je bilo i jutros! Ja bih svisnuo od oaja da
vas nije bilo, da niste bili pokraj mene, pokraj mene. Vidio sam u vaim oima da
suosjeate sa mnom. Moda ste me vi i nadahnuli. Ljubljena moja, mi smo tako
blizu jedno drugome, mnogo blie nego to mislimo, ak smo i slini jedno
drugome. Ali vam ipak nita neu rei. Ne jo, mlada gospo!... Budite strpljivi.
Izlaem se opasnoj igri. Igra mora biti sam i usredotoen. Imam pored sebe dva
savjetnika - Perrota i Maupertuisa. Oni odobravaju moje namjere.
On je rukama primi za lice i zagleda joj se u oi.
- Imajte povjerenja u mene, mila moja, hoete li?
Pod njegovim milim i zapovjednikim pogledom ona nije mogla nita drugo nego
oboriti oi i posluati.

Outtake je otvorio oi. On je vidio prema svjetlosti koja je dopirala kroz otvorena
vrata dvije prilike koje su se nagnule nad njegovo uzglavlje. Bili su to mukarac i
ena zagrljeni. On zatvori iznemogle oi. Bio je svjestan da e se njegova mrnja
ovdje rasplinuti.
- Outtake, ja te pozdravljam - ree polako grof de Peyrac. - Donosim ti vijest.
Budi hrabar, dragi brate! Swanissit, Onasategan, Annisera i Ganatuha poginue
ove noi kukaviki ubijeni tomahavkama Patswiketta.
- Znam. Vidio sam.
- Outtake, sjeam se povjerljivih rijei Swanissitovih. Ti si njegov nasljednik.
Pozdravljam te kao poglavicu Pet plemena.
Indijanac je utio dugo prije negoli je odgovorio priguenim glasom.
- Ti si nas pozvao u svoj logor, ti si nas uveo unutra, a izdaja nas je ekala iza ove
ograde!
- Tko je napao? Reci mi! Tko je napao, jer si vidio?
- Barun de Maudreuil i njegovi prokleti saveznici Patswiketti, djeca Crne Mantije.
- Ti zna da to nisam bio ja. Ti zna da su oni koji su uli u moj logor da napadnu i
mene izdali. Ne dopusti, da se stidom oboji moje elo, jer je ve crveno od krvi
koju su mi otvorili Patswiketti svojim udarcima. Pogledaj!
I on pokaza zavoj oko glave.
Outtake je malo oklijevao, a zatim se lagano osloni na lakat. Njegove mirne crte
poprimie bolan izraz.
- to me se tiu svae bijelih ljudi - ree on prezirno. - Svi su oni meusobno
vezani i ja u njima vidim samo jednog neprijatelja.
- Ti ne govoji razumno, Outtake, ili ti je groznica pomutila razum. Ja ne
prebacujem izdajstvo jednog Hurona na Irokeza, a ipak Huron i Irokez pripadaju
istoj rasi, kao to i ja pripadam Francuzima.
On je pustio Indijanca da o tome poreenju due razmilja, a onda je uvjerljivo
nastavio.
- Outtake, budi hrabar! Razmisli o mojim rijeima i prije nego se izjasni, pomisli i
na sudbinu svoga naroda.
- Mi smo ostavili ratnike s druge strane rijeke - ree Mohawk - a Tahoutaguetea u
umi. Oni e uskoro doznati to se dogodilo i doi e ovamo.
To ree i pade natrag.
- Ti me moe ubiti, Tekonderoga, ali ti nee sprijeiti Pet plemena da osvete
svoje mrtve.
- Tko je rekao da u ih sprijeiti - ree grof blago. - Neka narodi Duge kue dou
u Katarunk. Neka doe Pet plemena roda irokekog! Neka dou osvetiti svoje
mrtve!...
On se udalji s Anelikom ostavivi poglavicu Mohawka zbunjena i uznemirena.

Zrak je bio tako proziran i ist da je sve do Katarunka dopro odjek estoke bitke
koju su na zavoju rijeke zametnuli Patswiketti i Irokezi pokraj Mobedeana.
Kasnije se doznalo da su gotovo svi ratnici Patswiketta bili pobijeni. Neki su
pobjegli, a Piksarett ostao posljednji.
Otac d'Orgeval bio je ranjen strelicom u bok. Kad je Piksarett ostao sam, prebacio
ga je na lea i trei se sakrio u ikaru. Unato tome to su ga progonili, Irokezi
ga nisu mogli uhvatiti. On je misionara nosio sve do Penobcota, gdje je bila jedna
francuska postaja na otoku Nowumbega. Dugo se nije znalo to je s Maudreuilom.
Pobjedniki Irokezi, poto su zapalili selo, ive su ispekli dvojicu Abenakisa koje su
uhvatili.
Sutradan su poli prema Katarunku gdje su doznali da su njihove poglavice
sramotno poginule.

32.
CIJENA KRVI
Anelika se, kleei, upravo bavila previjanjem Irokeza koji je leao na bijednom
krevetu u zajednikoj prostoriji male nastambe, kad se neodreena, reska i
zagluna galama die prema bistrom nebu, razli se preplavivi itav prostor, a
zatim iznenada prestade. Anelika pogleda prema otvorenom prozoru traei neki
znak oluje ili nevremena, ali nebo bijae vedro.
Outtake se podie zaarenih oiju. Tada ona shvati sve i jeza je obuze. Ono to je
upravo ula bijae ratni poklik Irokeza.
Tiina je ponovo zavladala. Nikakav pucanj nije uslijedio nakon strane vike.
Anelika previ uroenika i paljivo spremi lijekove i zavoj u torbu. Bez ikakva
obrazloenja bila je izdana naredba da se pripremi prtljaga, za svaki sluaj. U
torbu je jo stavila haljinu i rublje, Honorininu kutiju za dragocjenosti i toaletni
pribor od kornjaevine i zlata, u kome nije bilo zrcala jer ga je bila poklonila
Swanissitu.
Kadto bi poela vjerovati da e Peyrac spasiti njihove ivote i ouvati netaknut
svoj utjecaj u zemlji. Onda bi odmahnula glavom jer joj se inilo nemoguim da bi
on mogao to postii bez krvave borbe.
Pogledala je da li joj o boku visi pitolj. Svi su morali nositi kakvo oruje. Gospoa
Jonas drala je puku u naruju kao da je dijete. Izili su iz svoje sobe oekujui
ratni poklik i okupili se s malianima oko Anelike jer ih je njezina smirenost
umirivala. ekali su s orujem i prtljagom gledajui na Irokeza do svojih nogu kao
na kakvu otrovnu zvijer.
Kad im jave, oni e morati prijei preko dvorita i izii iz sklonita ne pokazujui
straha. To je sve to su imali uraditi. Nisu znali kako e se stvari razvijati. Uto
doe Maupertuis i njegov sin. Pograbie Mohawka ispod ruku i podigoe na noge.
Zatim ue grof de Peyrac raskono odjeven u crveno.
- Tvoja braa su tamo - ree on.
Polako je navukao konate rukavice sa crnim naborima protkanim srebrom. Na
licu mu lebdio smijeak.
- Oni su tamo! Nicolas Perrot ih promatra s vrha breuljka, i oni njega, ne znajui
da li ga treba izreetati strijelama. ekaju da im ti to naredi.
- Kakvu mi to ulogu namjenjuje, Tekonderoga? - ree Indijanac drui. - Ti
dobro zna, ako progovorim, da e to biti poziv mojoj brai na osvetu.
- Protiv koga?
- Izdaja je poinjena u tvom logoru, pod tvojim krovom.
- Znam, i ja u tu sramotu oprati. To je moja briga. Ali ti? Ti si molio bijelu enu iz
Katarunka, moju suprugu, da ti pokloni ivot, i ona ti ga je poklonila. Iz toga si
mogao zakljuiti da mi ne elimo smrt Irokeza. Jo u ti neto rei. Sjeti se,
Outtake, zbog ega je Swanissit umro! On je sve riskirao samo da stigne do mene
i zadobije moje saveznitvo. Ti si danas poglavica Pet plemena. Kuda ih, dakle,
eli povesti? Miru ili unitenju?
Nadvisivao je Indijanca svojim visokim rastom. Kako se neku veer bio pred njim
poklonio, tako je i sada elio da ga opini. Nije se moglo ni pomisliti da se ova
jogunasta dua moe upokoriti. No radilo se o ivotu ili smrti. Svi njihovi ivoti
visili su o tankoj niti.
- Unitenju - povie Outtake. - Da, ali e ti prije umrijeti.
- Pa dobro, umrijet emo svi! - ree Peyrac filozofski. - Gospodine Macollet, -
obrati se starcu iz Kanade koji je iao s njime, - vi znate to vam je raditi.
Povjeravam vam ove dame i njihovu djecu. Postavite se tako da ne gubite iz vida
Nicolasa Perrota. Kad vam on dade ugovoreni znak, vi ete odmah odvesti svoje
tienike u zaklon iza ograde i pripremiti se za borbu.
- Nastojat u - ree starac.
Peyrac paljivo osmotri poglavicu Irokeza koga su pridravali Maupertuis i njegov
sin. To je bio njegov najjai adut zahvaljujui Aneliki.
- Dajte mu gutljaj ruma - ree on, - da moe stajati na nogama. A sada, svi za
mnom!
Dok je velikim koracima prelazio dvorite, on brzo strgnu zavoj s rane na elu, i
krv ponovo poe curiti.
Jan le Coueunec je ekao drei njegova crnog pastuha za uzde.
Peyrac uzjaha u jednom skoku i jurnu prema otvorenim vratima utvrenja te
nestade kroz osvijetljen otvor.
Kad se pojavio, ratni poklik Irokeza odjeknu po drugli put, i Anelika se zaustavi
srca prepuna straha. Ali ni ovoga puta nije bilo pucnjave kao odgovor na ovu
ratobornu viku.
- Naprijed! - ree Macollet. - Kad se igra komedija, treba je igrati do kraja, moje
dame! Nita bolje ne zaustavlja bijesnu zvijer u njenom naletu nego iznenaenje
koje ona ne shvaa. Meu ovim divljacima ima ih koji nisu nikada vidjeli konja. A
ne zaboravite, moje dame, ako se osjeate malo uznemirene, da nikada niste
imale, niti ete imati, viteza-kavalira koji je meni ravan.
Tim je rijeima postigao da su one, gotovo se smijui, stigle do vrata utvrenja.
Nicolas Perrot je stajao tamo drei ruke iza lea. Rese njegova odijela od
jelenske koe i rep na krznenoj kapi vijorili su na vjetru, a on je mirno gledao niz
padinu u pravcu rijeke prema irokekim etama.
Joffrey de Peyrac je jahao na svom vatrenom konju koji je poskakivao dok je on
vrio smotru svojih momaka pod zastavama.
Crni oklop panjolaca blistao je na suncu.
Maupertuis i njegov sin, podupirui poglavicu Outtakea, stajali su pored Nicolasa
Perrota. Odozdo je dopirao nejasni agor.
Obje obale i alo rijeke prekrilo je mnotvo perjem okienih, prljavih i krvavih
uroenika... amci puni ratnika neprekidno su dolazili prekrivajui rijeku.
U oblaku praine, koju je podiglo njihovo iskrcavanje na obalu, oni su stvarali
nemirnu, i uzbuenu, a ipak utljivu masu, koja je vitlala lukovima i
tomahavkima.
Svi su gledali u pravcu poloaja.
Gledali su Nicolasa Perrota koji je tako esto gazio po Svetoj dolini i plovio po
jezerima Pet plemena. Za njih je on bio gotovo pravi Indijanac!... Gledali su
Outtakeea i nisu nita shvaali jer su im rekli da su sve njihove poglavice poginule
u Katarunku!...
A pogled na grofa de Peyraca, na toj divnoj crnoj ivotinji, ispunjavao ih je
oevidno praznovjernim strahom. Stalno su se okupljali ispod utvrenja, ali su i
dalje iekivali. Joffrey de Peyrac sjaha te istupi naprijed do Perrota i Outtakea.
Vjetar je vijorio njegovim ogrtaem, kosom, ipkastim aboom i valovitim
trakama koje su bile privrene za ramenice njegova prsluka.
Anelika je stezala Honorininu ruicu. Oima je traila svoje sinove. Ugledala ih je
kako stoje uspravno i dre po jednu veliku zastavu izvezenu crvenim, plavim i
zlatnim tkanjem. Zastave su se vijorile na vjetru.
Ona nije znala to one predstavljaju. Jednog e ih dana pitati i za to. Svi su bili
tako mirni da je svaka tragedija izgledala nemogua.
- to e se dogoditi? - poluglasno upita Anelika Macolleta.
- Za sada se samo gledaju! Odmjeravaju se! Jedni drugima uzimaju mjeru! Nisu
oekivali da e ugledati ivog Outtakea. Osim toga, ti se momci plae palisade i
otkrivenog terena. A kada jo vide da su se bijelci okupili da ih doekaju napolju,
onda oni vie ne shvaaju... Pitaju se to treba raditi! Pogledajte, ima ih koji
poinju plesati da bi se ohrabrili... Oni su kao maka koja pokuava preplaiti
mia. Ali u ovom trenutku ne zna se tko je maka a tko mi. Pazite! Sad e
ponovo izbaciti svoj ratni poklik. Ne miite se! Ne pokazujte straha!...
Neljudska krika provali iz svih tih promuklih grla i razjapljenih usta.
Gospoa Jonas i Elvira stisnue se uz Aneliku, koja je zadravala preplaenu
djecu rijeima: "Ne bojte se niega! Ovolika je galama stoga to svi viu zajedno!"
Maliani sakrie svoja lica u njenu suknju.
Ovoga puta doao je i odgovor. Zaue se dvije snane eksplozije: jedna s obale,
nedaleko od mjesta gdje su se nalazile prethodnice irokeke vojske, a druga s
kamenjara iza utvrenja.
Ogromno kamenje sunu uvis padajui sa lomljavom koju je jeka jo vie
pojaavala. Panini strah zahvati Irokeze. Oni se zatalasae u svim pravcima.
Mnogi potrae prema vrbljacima nosei lukove sa ve napetim strelicama.
Neprekidne eksplozije pomele su njihovu panju te nisu znali kuda e krenuti.
- to je to? - upita Outtake poblijedivi.
- Tvoja braa pozdravila su me ratnim poklikom - ree Peyrac. - To je moj
odgovor. Zar si zaboravio da sam ja Gromovnik?
I nadoveza ironino:
- ega se boji Outtake? ega se svi ostali boje? To samo pada kamenje...
Poglavica Mohawka vrsto ga pogleda.
- to hoe od mene?
- Da s tobom i tvojima razgovaram o cijeni krvi.
- Kakva cijena moe biti za krv naih poglavica?
- Razgovarajmo o tome pa e doznati.
Outtake se okrenu prema svojim ratnicima i poe ih psovati. Njegov iznemogli
glas nije mogao do njih doprijeti pa ga Perrot zamijeni i iz svega glasa osu ih, u
ime njihova poglavice, jedrim psovkama.
- Pseta! akali! Vratite se! Pokaite se! To samo kamenje pada! Voe neka stupe
naprijed! Raspravljat emo o cijeni krvi...
Konano se ratnici smirie i kao da pristadoe na razgovor koji je imao da odlui o
cijeni krvi.
To je ve znailo poputanje.
Drevni propisi doputali su neprijateljima da sjednu kao tobonji prijatelji i da
indijanskoj naglosti suprotstave razloge, prijedloge i raspravljanja.
Voe stupie naprijed na elu sa starim Tahoutagueteom, mrkog, runog i
rupiastog lica. No iza njih popee se i drugi, pa se rairie kao plima prekrivi
breuljak gomilama svojih tjelesa, sjedei ili isprueni jedan do drugoga. Na suncu
se miris tih golih tjelesa snano irio, a stotine crnih oiju zagonetnog pogleda
stvarale su zatvoreni, zaarani krug oko Katarunka.
- Nema vie uzmicanja - ree Macollet. - Pa dobro! Sjednimo i mi, moje dame!
Ovdje smo dobro smjeteni. Kad mi Perrot dadne znak, to znai da stvari idu po
zlu i da vie nema nade, tada se treba brzo skloniti i prihvatiti puke!
- Njih je mnogo - ree Anelika.
- Hm! Ne vie od stotinu. Oni su slabo naoruani i umorni su. To se vidi. To su
vjerojatno bande koje su ovdje ugovorile sastanak nakon svog ratnog pohoda. S
naim arsenalom moglo bi se s njima lako izii na kraj.
- Moj mu eli da se stvari urede na miran nain.
- Zato ne? U ovoj zemlji, gospoo, dokle god niste mrtvi, ne moe se rei da je
situacija oajna. Ovoga puta ne treba zaboraviti da su im ubili etiri velike
poglavice. No, moe se uvijek pokuati.
I on mahnu rukom u pravcu jednog Irokeza koji je sjedio nedaleko od njega, pa
mu neto doviknu podignuvi napola svoju kapu od crvene vune.
- Rekao sam mu da nije potrebno da me skalpira jer je to ve uinjeno, ha, ha,
ha!
- Vi jo imate hrabrosti da se smijete! - uzdahnu gospoa Jonas zadivljeno ga
gledajui.
- To je iz navike. Treba se uvijek smijati, ak i na muenikom stupu.
Meutim su Outtake, dvojica Kanaanina, grof de Peyrac sjeli suelice glavnim
voama. Ostali Peyracovi momci takoer su se sakupili iza njega, mirni, ak i
bezbrini. Ali Anelika, koja ih je kradomice promatrala, opazila je da su svi na
oprezu i da svatko zna tono svoj zadatak. Ni jednog asa njihova panja nije
slabila. Katkada bi koji od njih ulazio u logor ili izlazio, i sve to se toga dana
izvrilo bilo je uinjeno s takvom majstorijom, s tako savrenom disciplinom da je
Anelika morala shvatiti kako su svi momci koje je vodio njezin mu, meu
kojima su joj neki izgledali malo zanimljivi, ak nekorisni, u stvari "proli kroz
reeto". Ako su imali mana i nedostataka, oni su u asu opasnosti pokazali
lukavost slijepo odane zmije i postojanu hrabrost.
Grof de Peyrac, preko tumaa Nicolasa Petrcta podsjeti irokeke ratnike na
ugovore koje bijae sklopio sa Swanissitom prije negoli je ovaj bio muki umoren.
Sa mjesta gdje se nalazila, Anelika je mogla lako pratiti pokrete, sluati buku
glasova, izlaganje na francuskom koje je Nicolas Perrot neumorno prevodio
Irokezima, ili njihove duge sloene reenice, koje je on prenosio ne proputajui
ni jednu rije, ak i onda kad su to bile samo gomila uvreda i prijetnja upuenih
de Peyracu.
Tada bi ovaj ustao, pokazao se u svojoj blistavoj uniformi, upirui u njih svoj
vatreni pogled i svojoj rjeitosti dodavao snagu osobne privlanosti.
On ih je podsjeao na usluge koje je uinio pripadnicima Pet plemena i koje je
Swanissit smatrao vrijednima. A neku veer je sa starim mudrim poglavicom koji
je za vie od dvadeset godina vodio svoje ratnom stazom, zakljuio, uzajamni mir
- o tome svjedoe ogrlice na vampumu - koji se odnosio na sve bijele ljude u
slubi Peyraca ili u saveznitvu s njime, ukratko, na sve one koji su se pozivali na
njegovu zastavu ili na saveznitvo s njime.
Jedan znak raspoznavanja trebao im je omoguiti da nekanjeno prolaze meu
irokekim narodima, bez obzira na njihovu francusku, englesku, panjolsku i
flamansku, to jest, holandsku narodnost.
U zamjenu za to Peyrac i njegovi su se obavezali da nikada nee upotrijebiti
oruje protiv Irokeza, ak ako ih na to budu i poticali njihovi francuski
sunarodnjaci iz Quebeca ili Abenakisi i Algonkini, s kojima su oni, uostalom,
potpisali mirovne ugovore. Tome je jo dodao obeanje, koje je stari poglavica
naroito traio, da nee trgovati rakijom s narodima Duge Kue, da ih nee siliti
na trgovinu dabrovima, kako ih ne bi odvratili od lova na jelene, losove, i od
sjetve.
Stari Seneka je, kao otac, do posljednjeg daha nastojao da ouva svoj narod od
dvaju velikih iskuenja koja su mu prijetila degeneracijom i glau, a ubrzo i
propasti: od vatrene vode i trgovine.
Naime, prisiljavani od pohlepnih bijelaca da love dabrove i samo dabrove, Irokezi
su zanemarili lov i saenje, pa su, za otrih i predugih zima, itava plemena
umirala jer nisu mogli prikupiti dovoljno zaliha hrane. Trea napast - najopasnija
za irokeki narod - bijae rat. To je Swanissit izjavio Peyracu. I time je stari
poglavica nastojao otkloniti smrtnu opasnost od svojih jer im je nametao obavezu
da ive u miru, barem s jednim bijelim ovjekom: s Gromovnikom i njegovim
plemenom.
Da potvrdi ove obaveze i da podsjeti one koji bi pokuali da ih zaborave slijedeih
godina, grof de Pejrrac se obavezao da e svake godine svakome od pet poglavica
Pet plemena dati kao poklon jednu kremenjau s dugom cijevi, k tome jo dvije
bave baruta i dvije bave lovakih olovnih zrna, pet mrea iz engleskog vlakna za
ribolov, deset pokrivaa iz engleskog grimiznog sukna i pet kaputa, po izboru, iz
crvenog ili plavog sukna, koje ne gubi boju ni na kii na na suncu, 250 noeva,
200 sjekira, 5 pila za obaranje stabala, 5 tona salitre, tog udesnog praha za
klijanje kukuruza. Osim toga jo nekoliko lonaca koje nazivaju kotlovima, razliite
veliine i od najboljeg kova iz ljevaonice Iran Mills u Massaehussetu.
Smiju li oni da otkau takve, po irokeki narod korisne ugovore, ak prije nego to
su ih - barem za jednu godinu - praksom provjerili?
Tahoutsguete neto uzviknu, a Nicolas Perrot ponovi nakon njega:
- Ti si, bijele, otkazao svoje ugovore prije nego to su se i poeli primjenjivati!
Jer mi nismo vidjeli tvojih poklona, ali smo vidjeli izdajniku smrt i napad... Ti si
izazvao rat izmeu nas i sebe tek to se odluilo da ga otklonimo.
Peyrac se nije smeo. On je preko Nicoiasa Perrota odgovorio da se Tahoutaguete
vara. Darove koje su Swanissit i njegovi opunomoenici primili zbog zakljuivanja
ugovora oni e odmah vidjeti. Ali prije toga on moli Outtakea da ispria svojoj
brai o napadu i okolnostima u kojima su irokeke poglavice nale smrt.
Mohawk se odlui teka srca.
Perrot, Maupertuis i svi bijelci koji s poznavali irokeki jezik, pozorno su pratili
njegovo izlaganja. U dva navrata oni su ga prisilili da prizna kako je svojim oima
vidio napadae kako ubijaju Peyracove vojnike i kako su barun Maudreuil i
Patswiketti uli izdajom u logor. I kako ga je, zatim, bijela ena, supruga
Tekonderoge, spasila od Piksaretta koji ga je traio da ga ubije.
Tada Peyrac zabaci svoju kosu i pokaza krvavu ranu, podsjeajui ih da mu ju je
zadao abenakiki buzdovan.
Bijae to iscrpljujui dvoboj rijeima, ak ni dvoboj, nego bitka koju je on uz
pomo svojih tumaa preuzeo i sam vodio.
Za uroenike stvar je bila ve gotova: on je morao umrijeti. No, pogled na ranu
koju su mu zadali, kao da je na njih djelovao.
Bilo je vrlo toplo.
To je trajalo satima. S vremena na vrijeme netko bi siao da pije ili da se okupa u
rijeci. Anelika se sjeti da je u svojoj prtljazi, za svaki sluaj, pripremila krike
kruha sa slaninom, pa ih porazdijeli djeci da bi bila strpljivija.
Ljudi su bili toliko umorni da se vie nisu uzbuivali. A onda se, iznenada, ponovo
uzbudie i panjolci Peyracovi neprimjetno dohvatie svoje oruje, spremni da
pucaju. Izjava Outtakea jako je uznemirila uroenike. Borbena i osvetnika
uzavrelost sporo se gasila u srcima Irokeza.
Bilo je jasno da ti divljaci - koji su doli da ubijaju - nee dopustiti da ih se lii
njihova uitka, jer stostruko osvetiti smrt jednog brata, a posebno ljubljenog i
potovanog poglavice, to je strast bezimena. Razdirani tugom na samu pomisao
da nee moi utaiti svoju e za krvlju, oni su se uzbuivali i mrmljali.
Neki mladi ratnik, nestrpljiviji od ostalih, priblii se Florimondu i zadignuvi svoju
gustu kosu, uini noem jednu kretnju oko svoje glave. Anelika s mukom prigui
krik. Oponaajui hladnokrvnost svoga oca, Florimond se i ne pomakne. Onaj se
udalji, prestavi da ga plai. Anelika se divila starijem sinu. Njegov fini
crnomanjasti profil ocrtavao se na azurnom nebu kao na starinskom novcu, i ona
s uzbuenjem pomisli, da je on sin Joffreya de Peyraca. Kako je nekada na obali
Garone, pod zvjezdanim nebom Akvitanije, ovaj ovjek uzeo Aneliku u svoj
zagrljaj i uinio je enom, danas visoka svojstva njegovih vrlina teku ilama ovog
mladia. Bilo je to kao neko neobino otkrie. Nikad to nije bilo tako jasno. I ona
pomisli: na sin!...
Za Florimonda se zapravo nije bojala, ali je smatrala da je Cantor jo premlad da
se tako izlae, iako je on smiono i nepomino drao svoju zastavu u ruci. Znoj je
curio s njegovog okruglog lica. Ona bi htjela da on sjedne pokraj nje s ostalom
djecom, ali on joj to nikad ne bi oprostio.
Ona se brinula i za "svoga" ranjenika - poglavicu Outtakea. Kako moe tako
ranjen ovjek izdrati ovakvo osvetniko i vatreno zasjedanje?
- Ne brinite za nj - ree Eloi Macollet, kome je povjerila svoju zabrinutost. -
Poznam ja te ivotinje. Oni imaju nekoliko ivota u rezervi, i kad moe da brblja
do gubitka daha, on se samo bolje osjea.
- Ne biste li mu odnijeli da pije? - zamoli ga Anelika. - Ako umre u toku
vijeanja, to nee pomoi naoj stvari.
Kanaanin se odlui i ode da prui tikvu vode poglavici koji je izmakao
abenakikom klancu. Ovaj gest potovanja i panje kao da mu je bio ugodan.
Mrmljanje se bilo utialo. Irokezi su razmiljali o planu napada koji im bijae
izloen, a njihova ivahna mata doaravala im je sve mogue okolnosti. Katkada
bi postavili koje pitanje, a zatim bi poeli ponovo razmiljati.
Joffrey de Peyrac ustade ponovo i otpoe dug govor. Prekidao ga je esto da
omogui Nicolasu Perrotu, koji je takoer bio ustao, da sveano prevede njegove
rijei i da ih uju oni najudaljeniji.
- Sad me poujte svi. Znam da vam sveta osveta zabranjuje uzimanje bilo kakve
hrane prije nego to mrtvi budu osveeni. Vi ste napali Patswikette na prednjem
dijelu rijeke, pobili ste ih i rasprili. Vi biste mogli smatrati da je vaa dunost
prema ubijenim voama izvrena, jer su krivci kanjeni. Ali meni su poznati
osjeaji mrnje koje u svome srcu gajite prema meni. Budui da se smatram
povezanim sa Swanissitom ak i preko smrti, ja u vas i dalje smatrati za
prijatelje. Kao to vidite, ja vas primam bez straha jer neu da uvrijedim
Swanissita smatrajui njegove sinove neprijateljima, sve dok sami ne prue
dokaze svoga neprijateljstva.
Zato sam pripremio doek koji odgovara prijateljskim ratnicima. Ovdje su vam tri
skupine darova koji su vam namijenjeni:
Najprije ivene namirnice. U njih neete dirati sve dok vam srcu ne bude
udovoljeno i dok u sebi ne osjetite da je zadovoljen osjeaj vae asti. Istom tada
ete se nasititi. Dvadeset upova kukuruza, etiri jelenskoga mesa, dva
medvjeeg, pa bundeva i bobica da zainite va "sagamit".
To e ovrsnuti tjelesa ratnika iscrpljena dugim ratom, zbog koga su se radije
prepustili slabosti slijepoga bijesa nego razmiljali o budunosti svoje rase!
Netko je ustao i estoko protestirao, ali ga oni oko njega uutkae. Osjealo se da
ele doznati, kakvih darova ima u drugoj skupini.
- Sjekira i noeva da se branite, dvije bave baruta i dvije puanih metaka, tri
puke sa fitiljem i jedna kremenjaa.
- Ti si i Swanissitu dao jednu puku - povikae.
- Nee mu biti oteta. On e je ponijeti sa sobom u grob da bi lake mogao ubijati
divlja u zemlji Velikog lova. Treom skupinom moete odmah raspolagati. Ne
pravite prezrive pokrete odbijanja, ratnici Pet plemena! Rije je o duhanu iz
Virginije i nema nieg neasnoga da puite prije nego to se odluite za mir ili rat,
jer duhan e vam okrijepiti duhove i omoguiti da pametno postupate.
Outtake i Tahoutaguete se posavjetovae, zato pristadoe.
Napast je bila velika za iscrpljene Irokeze koji su u pojedinim trenucima osjeali
da ih obuzima vrtoglavica i otupljenost.
Nicolas Perrot, Maupertuis i Pierre-Joseph, mjeanac, podijelie im pletenice
suhog duhana i nekoliko kalumeta koji su prelazili s ruke u ruku.
Ostavljam vas askom - ree stari Maoollet damama. - Treba da sklopim
prijateljstvo sa cijelom ovom bagrom. Reklo bi se da manje zaudara na zagorinu.
To treba iskoristiti.
I on sjedne meu Irokeze, zapali lulu na kalumet jednoga od njih i pone
razgovarati kao dobar susjed.
Maupertuis i njegov sin, huronski mjeanac, spustie se do rijeke, buno
pozdravljajui one koje su prepoznali, a Anelika zadrhta zbog njihove smionosti
videi ih same i nenaoruane izmeu neprijateljskih uroenika.
Irokezi su poudno puili. Gusti plavi kolutovi dima izlazili su iz njihovih usta.
Osjealo se kako se preputaju blagohotnoj magiji zavodljive biljke, kako im se
srca smiruju, a bol i srdba tonu u kratkotrajnu obamrlost.
Tako je protekao sat vremena u polutiini, isprekidan povremenim krianjem
droplja i divljih gusaka s rijeke, koje su u jatima prolazile sivim nebom, praene
zamiljenim pogledima ljudi koji su se izvalili na zemlju.
Siuna praina mijeala se s dimom, i iva slikovita okolina poprimila je mutan
izgled. Anelika osjeti ruku na svojoj miici. Stari joj je Macollet priao pokazujui
joj sunce koje se poelo sputati prema obzorju.
Ona pogleda svoga mua. ula ga je kako je dvaput zakaljao. Ve satima bez
prestanka govori. Sigurno ga boli bolesno grlo.
eljela je iz sveg srca da bude uza nj, da ga okrui svojom njenosti i
strastvenom odanosti. Borio se satima, sve ih vodio. Kad e, dakle, pobijediti,
boe moj?
Tahoutaguete naglo ustade i izusti nekoliko otrih reenica.
- Evo to u ime Pet plemena izjavljuje Tahoutaguete - ree Nicolas Perrot.
"Gromovnie, misli li ti da e darovima uskrsnuti nae drage voe? Mi smo
primili darove i hranu a oni samo sramotu i smrt."
Redovi uroenika se zatalasae na ove rijei. Joffrey de Peyrac im se jo jedanput
suprotstavi. On prikupi svoje snage i progovori uvjerljivom strasti koju je prenio i
na Nicolasa Perrota, iji je glas odjekivao vrsto i snano kao i Peyracov.
- U tome se varate, irokeki ratnici! Vai voe nee na ovom mjestu primiti smrt i
sramotu, jer znajte, otkada je Sveta dolina primila u svoje krilo irokeka plemena,
nijedan va poglavica nije siao u grob s toliko bogatstva, darova i poasti kao ovi
ovdje... Vi mislite u dui: "Oni su umrli daleko od svojih naselja i mi ne moemo
omotati njihova tijela haljinama, krznom, ne moemo im dati ni kotlova ni oruja
za zemlju Velikoga lova!" No, dobro! Pogledajte!
Na dostojanstveni pokret ruke naoruani panjolci, tijesno zbijeni, neto malo
ulijevo ispred logora, razmakoe se i otkrie ono to je grof de Peyrac do ovog
asa htio skriti oima irokeke vojske.
as je doao.
U podnoju velikog crvenog javora Swanissit, Onasategan, Annisera i Ganatuha
sjedili su prekrienih nogu, s orujem u ruci, podignute glave i zatvorenih oiju.
Velianstvene perjanice skrivale su sramne rane na njihovom skalpiranom elu, a
vjeti prsti ukrasili su hladnu i blijedu kou mrtvog im lica sveanim crvenim i
utim arama. Bilo je to djelo dvojice kanadskih divljaara koji su obradili ova
irokeka lica, oivljujui vlastita sjeanja na boravak meu njima, duboko urezana
u srca bijelih ljudi i tako isprepletena da se nikad nee tono znati koliko u tim
srcima ima indijanskog, a koliko europskog.
Maupertuis bijae svojim krupnim prstima pobono obojio crvenilom Swanissitove
jabuice, dok je Nioolas Perrot prevukao preko lica Annisere dugu utu crtu, koja
je podsjeala na prvu ranu mladog ratnika.
Zatim su ih ponovo obukli u raskone ogrtae od krzna ili izvezene sivom svilom,
koje je grof de Peyrac donio u svojim kovezima. Iza njih su uvrstili kolce i
privezali ih kako bi mogli sjediti pred licem svojih naroda. Kolci su bili ukraeni
vrpcama i perjem koje je vijorilo na vjetru.
Na taj prizor prostruji muklo i sveope jecanje redovima irokekih ustanika.
Daleko od svoje doline, u neprijateljskoj zemlji, oni su promatrali svoje mrtve
voe, odjevene i aene vie no to bi mogli da prime od svojih vlastitih ljudi u
ratnom meteu.
Ustadoe i stupie naprijed.
- Govori im - ree de Peyrac poloivi zapovjedniku ruku na rame Nicolasa
Perrota. - Govori im brzo! Reci im bilo to! Pokai im mrtvake darovel
Kanaanin je odmah svojim mirnim ali vrstim glasom, koji im se nametao jer im
je bio prisan, poeo hvaliti robu kao trgovac u duanu.
On je podravao njihovu panju, odvraao njihove misli od uasne stvarnosti pred
njihovim oima, na pogled mrtvih poglavica, ublaujui njihovu muku
onglerskom vjetinom. Pokazao im je etiri srebrna luka sa arenim strijelama i
obloenim koljkama u konatim tobolcima ukraenim s tisuu perla, grimizne
pokrivae, svitke duhana, zajedno uivene hermelinske koe, krzna bijelog
medvjeda, risa i vuka koje e biti baeno u grob, da se na njih poloe mrtvaci.
Nabrajao im je upove kukuruza, rie, sala i mesa, po jedan za svakog mrtvog
poglavicu, da mogu jesti za njihova duga putovanja do dolaska u raj Velikog
lovita. Razjasnio im je simboliko znaenje etiriju udnovatih nepoznatih
predmeta, neku vrstu utog cvijea slinog gubi, koje slui za otiranje njihovih
suza; jer doista, ovi veliki i lagani predmeti, koje nazivaju spuvama, a dolaze sa
vrlo udaljenih otoka, imaju svojstvo da usisavaju vodu. On je to odmah i pokazao
u jednoj tikvi.
Kao to ista voda najednom nestane na dodir spuve, tako e nestati i njihovih
suza srama i oajanja, tvrdio je on.
On im opisa poruku dvaju divnih "vampuma", dok su Irokezima tekle suze niz
glatka lica, a vlane spuve ile iz ruke u ruku, briui s njihovih iaranih lica
ratnike boje. Za novodole Europljane bijae to zanimljiv prizor gledajui
uroenike koji su plakali i otirali oi spuvama, udan, uzbudljiv, tragian prizor
koji je tjerao na smijeh i na pla. Nicolas pokae slavnu ogrlicu vjernosti
Abenakisa, blago neprocjenjive vrijednosti, drevno i potovano. Pokazivala je
izlazee sunce plavo na bijeloj podlozi, jata riba i tuljana kako pruaju ruke ili
peraje - kako tko eli - dvije izmeu najljepih ogrlica u Tekonderoginom blagu,
koje e Swanissit pokloniti Velikom Duhu kao odtetu za izdaju Abenakisa ija je
rtva bio.
Naposljetku izlaui se sve vie, on im potanko opisa divnu odjeu koju je nosio
Swanissit, optoenu srebrnim gajtanima i zlatnim nitima, odjeu za koju je ak i
Hiawata, veliki utemeljitelj Irokeke lige, izjavio da je mora nositi onaj koji e
okruniti svoje djelo sauvavi Irokeze od neprekidnog rata i osiguravi im mir,
koristan za etvu i lov.
Ratnici su se tiskali da vide i opipaju sjajne mrtvake darove. Gurali su se i
uzbuivali. Doli su vrlo blizu. Ako je veina i pokazivala iskreno divljenje, kod
nekih se oitovala pohlepa. Bacali su poglede prema logoru i razgovarali izmeu
sebe.
Anelika osjeti promjenu atmosfere. Nastupio je najnapetiji as. Igra e biti
izgubljena ili dobivena.
Ona primijeti kako se oni Peyracovi vojnici to su se nalazili vie pozadi, nosei
zastave, neprimjetno udaljuju i nestaju u mraku. Drugi su, koristei se mrakom,
odveli konje prema umi, a Yann prie Aneliki i apne joj da se kao i druge ene
i djeca udalji i polako i neprimjetno spusti prema strmoj obali rijeke.
panjolci su prikrivali ovo tiho povlaenje, napunivi i pripremivi svoje oruje bez
ikakve buke.
- Povjeravam vam Honorinu. Poite s Yannom - ree Anelika Jonasovima. - Ja u
odmah za vama.
Nita je ne bi moglo prisiliti da napusti mjesto dok god ne vidi da joj je mu van
opasnosti.
Ona je opazila kako se Irokezi primiu i kroz ulaz gledaju u unutranjost logora.
Plaviasta sjena postojala je gua, ali na zapadu velika crvena mrlja i dalje je
bacala na poprite bakarnu svjetlost.
Ona se priblii grupi koju su sainjavali Joffirey de Peyrac, Nicolas, Maupertuis,
njegov sin, Eloi Macollet, i jo nekoliko ljudi s "Gouldsboroa", kao Malaprade ili
Malteanin Enrico Enzi, koji su kao tjelohranitelji stajali iza svog gospodara.
Outtake je stajao u sredini naslonjen na rame Pierre-Josepha Maupertuisa, ali su
sada svi bili okrueni Irokezima koji su se sve vie i vie osmjeljivali da izbliza
pogledaju logor. Anelika nije gledala Joffreya de Peyraca, nego Outtakea. Ona ga
je tako vrsto promatrala da je Mohawk, malo-pomalo, kao privuen lagano
okrenuo glavu, a njegove neustraive i mutne oi ukrstie se s pogledom mlade
bijele ene.
- Poklonila sam ti ivot, neku veer, kod izvora, govorio mu je taj pogled. Spasila
sam te ranjenog od ruku Piksaretta koji je htio tvoj skalp. A sada - spasi ti njega,
spasi! Ti to moe, preklinjem te!
Iz njenih bistrih i krupnih oiju izbijale su u isto vrijeme zapovijed i molba. Talas
neodreenih osjeaja prijee preko utog lica Mohawka.
Grupa ratnika se pribliila de Peyracu drsko mu govorei:
- A vatrena voda? Gdje je dragocjena tekuina bijelaca? Mi vidimo da ste je
uskratili naim poglavicama...
Onaj koji je govorio u ime ostalih, cerekao se, nemarno njiui svojim
buzdovanom u smeoj ruci.
- Rakija i rum su u logoru - odgovori grof. - Oni sainjavaju jedinstvenu poiljku
koja je namijenjena kao dar Velikom Duhu, a ne vama!
Ovaj podrugljivo uzviknu i dobaci neto ljutitim i pobjednikim glasom. Nicolas
Perrot se svlada, ali odluno prevede:
- On izjavljuje: Mi emo uzeti sami i bez tvoje dozvole, Tekonderoga, saveznie
izdajica, koji su ubili nae voe.
Peyrac je na ovu zlopaku izjavu koraknuo prema uroeniku, gotovo mu se u oi
unio i otro ga pogledao.
- Kako se zove ti, koji se usuuje da otima Velikom Duhu ono to mu se prinosi
na dar?
Indijanac odskoi i podie svoj tomahavk, ali Peyrac hitrim pokretom izmaknu
udarcu koji zazvidi iznad njegove glave, a zatim, uspravivi se, zamahnu svojom
kuburom koju je drao za cijev i kundakom udari svog protivnika u sljepoonicu.
Indijanac uzmaknu natrake posrui i srui se, umlaen, meu svoje drugove.
Krik Anelike izgubi se u zaglunoj galami Irokeza. Ali jedan jo neodoljiviji povik
nadvisi buku. To je bio Outtake.
Podie ruku i stupi pred Peyraca titei ga svojim tijelom. Zavlada tiina. Oruje
se spustilo. Outtake dade znak nekom mladom ratniku da prie i da ga pridri.
Zatim se okrenu prema Peyracu i ree mu poluglasno na francuskom:
- Ne elim tvoju smrt, Tekonderoga. Duh pravice zahtijeva da ti poklonim ivot,
jer je istina da je zahvalnost ispred osvete, prema zakonima naih naroda. Ja bih
bio vjerolomnik kad bih zaboravio da je tvoja ena Kawa, Zvijezda Stajaica, dva
puta spasila moj ivot. Da, dva puta. No, da li e moji ratnici pristati da ti poklone
ivot i da se povuku bez borbe? Ja to ne mogu jamiti. Meutim, pokuat u da ih
na to sklonim. Ti e me opravdati ako u tome ne uspijem...
U posljednjim asovima uvijek vam duhom prolaze nepriline misli. Anelika e se
kasnije sjetiti, kako ju je upravo tog asa zaudila injenica da je Mohawk - kao i
kanadski divljaari ili velikai koje je on u svojoj mladosti posjeivao -
upotrebljavao prilino ist francuski, te nita nije bilo udnije nego takav birani
jezik iz njegovih barbarskih usta.
- Nae srce ne moe zaboraviti uvrede - nastavi on. - Moliti da vas potede, to bi
ukaljalo moju mo.
- Ja ne traim da zaboravite - ree Peyrac.
Anelika nije mogla vie. Ona je sada znala da ni intervencija Outtakea nita nee
pomoi. Imala je samo jedno na pameti: ponovo se vratiti u logor, zatvoriti za
sobom vrata od oblice i pograbiti puke. Dosta je svega toga! Ona vie nije mogla
gledati Joffreya tako izloenog, svakog asa u opasnosti da izgubi ivot.
Ali on kao da se nije urio napustiti mjesto, kao da nije bio iscrpljen i umoran od
napetosti toga dana.
- Ja ne traim da vi zaboravite - ponovi on glasnije. Naprotiv, uinit u da nikad
ne zaboravite to se dogodilo u Katarunku. Vi se svi pitate: "Ako potedimo ove
bijelce, tko e izbrisati sramotu koju je na ovom mjestu doivjelo slavno ime
Irokeza"? A ja vam odgovaram: Ja!... Perrot, prevedite, molim vas...
- Vi svi mislite da je razgovor zavrio. Ne, nije! Tek sada poinje. Vi jo niste nita
vidjeli, nita uli, irokeki narode! Sad u ja govoriti, i ujte me dobro! elio bih
da se moje rijei i djela kao strijele zariju u vaa srca, jer ete tek nakon toga
moi da se bez gorine udaljite, zadovoljni u srcu. Nije istina, brao moja, da srce
bijelog ovjeka i srce Indijanca ne mogu osjeati isto. Jer, gledajui ovaj logor u
Katarunku, moje srce je puno uasa kao i vae. Kao i vi, i ja mislim da je ovo
mjesto doivjelo najkukavniji napadaj, najogavniju izdaju koju sam doivio u
svom dugom ivotu. Kao i vi, i ja mislim da mjesto izdaje zauvijek nosi u sebi
neizbrisivu mrlju i da pogled na nj obnavlja uspomenu, ak i onda kad duh
pravinih ljudi eli da je zbrie... No, da li e oni koji budu dolazili ubudue na
ovaj poloaj rei svaki put: "Tu je Swanissit bio skalpiran, pod krovom domaina
koji ga je ugostio, pod krovom bijelog ovjeka, Tekonderoge, Gromovnika? Ne,
ne! Ja to neu dopustiti - uzviknu grof de Peyrac estokim i srditim glasom koji je
na sve djelovao i koji je u ovom trenutku bio iskren, to je i Anelika osjetila. -
Ne, ja to neu dopustiti. Neka radije sve bude zbrisano... sve zbrisano...
Uzviknuvi ove posljednje rijei, on zakalja.
Nicolas Perrot je polako ponavljao njegove rijei u nekoj vrsti zanosa: "Nek radije
sve bude zbrisano... sve zbrisano!" Osjealo se u noi kako su sada sve oi bile
uprte u ove dvije uspravne prilike, u divljaara i grofa de Peyraca, u crvenom
odijelu, obasjane jo uvijek slabom svjetlou zalazaeg sunca.
- Znam, nastavi grof. Ima ih izmeu vas koji misle: "U ovom logoru ima lijepe
robe!" Oni bi htjeli istodobno zadovoljiti svoju pohlepu i elju za osvetom. Neka ti
akali prestanu mrmljati i njukati i neka se udalje podvita repa! Jer, kaem vam,
sve ovo to postoji u logoru pripada od sada duama vaih predaka. Jedino tako
one e biti zadovoljne. Vi ste svoje darove primili. Oni su vrijedni. Kad ih
ponesete, uvjerit ete se da su znatni. Ono to se nalazi u utvrenju Katarunk, vi
nemate pravo da uzimate, kao to ni ja nemam prava da se time koristim. Ja sam
to dao duama vaih mrtvih poglavica kao naknadu za vjerolomnost ije su rtve
bile.
Sluajte me dobro i sjetite se mojih rijei! U ovom utvrenju ima namirnica za
vie mjeseci, moda i godina: srneeg, jelenjeg i medvjeeg mesa, suhog i
soljenog bakalara, morske soli, deset barila ulja od suncokreta, kita i tuljana.
Javorovog eera i eera sa Dalekog istoka, ruma i vina za bijele ljude i za
indijanske voe. Dvadeset vrea itnog i kukuruznog brana, dvije stotine
pletenica duhana iz Virinije, sto pletenica duhana iz Meksika, pedeset hala
holandske pamune tkanine, deset bala kineske i orijentalne svile, egipatskih
vunenih i pamunih ogrtaa, ilima, puaka, metaka, baruta, deset zamki za
vukove, medvjede, lisice i risove. Od eljezarije: igala i kara. Krzna. Sve to ne
pripada vie vama, a ni meni.
Sve to pripada vaim mrtvim voama.
Vi koji ste kazali: "Oni imaju samo sramotu" - evo to imaju! Sve, osim baava
rakije i vina koje - ja to znam - Swinissit ne bi ni htio. One su sauvane za Velikog
Duha, koji ih jedini moe svojom moi oistiti od kodljivog djelovanja. A sada se
maknite! Outtake, zapovjedi svojim ratnicima da se povuku do rijeke kako ne bi
bili ranjeni ili ubijeni. Sad u uiniti da opali grom!"
Nakon tih rijei zavlada zaprepatena tiina. Zatim masa uroenika pone polako
uzmicati prema podnoju brda sve do obale rijeke.
S praznovjernim strahom mijeala se i poudna radoznalost. to namjerava ovaj
bijelac vjetog jezika koji smatra da e ih bolje osvetiti nego njihovo oruje?
Grof de Peyrac izda jo nekoliko zapovijedi svojim ljudima koji su stajali uza nj.
Ugledavi potom Aneliku, obujmi je oko struka i privue.
- Doite brzo! Ovdje ne smijemo ostati. Maupertuis, hoete li provjeriti da li su svi
nai dolje, na obali, i da vie nikoga nema u krugu utvrenja?
Na obali rijeke, gdje se poela uzdizati nona magla, svi su se izmijeali s
Irokezima. Anelika osjeti kako je Peyrac snano stie uza se, a onda je pusti i
mirno izvadi iz kone kese o pasu kresivo s drkom od gube. Indijanci su se tiskali
oko njih kao djeca na predstavi. Svi su htjeli da vide Peyraca i doznaju to on
radi.
Anelika oima potrai Honorinu, Jonasove i svoje sinove. Nita se vie nije moglo
vidjeti, ali joj Maupertuis ree da su svi okupljeni blizu jednog umarka pod
zatitom oruanih panjolaca.
Yann Le Couennec silazio je niz brijeg odmatajui kudeljasti fitilj. Koristei se
tamom, Peyracovi ljudi popee se prema logoru i hitro poloie u ve iskopani
grob pet irokekih poglavica, pobacae u nj darove i lopatama zatrpae jamu.
Kad su zavrili posao, zau se mukli zvuk trube. Oni se udaljie i trkom stigoe do
umice uz rijeku, gdje su bile okupljene ene i djeca.
Po drugi put odjeknu zvuk trube.
Tada grof de Peyrac uze kresivo, izvabi varnicu i, sagnuvi se, upali vrak
kudeljastog fitilja koji je Bretonac odmotao sve do njega. Plamiak vrcnu naglo i
ivahno, ubrzo prema vrhu krivudajui kroz panjeve, travu i kamenje, kao zlaana
zmija u bijegu. Stie tako do vrata utvrenja - i vie ga nisu vidjeli. Zatim
iznenada silna eksplozija rasvijetli mrano nebo. U isti as cijelo utvrenje poe
buktati ogromnim plamenom koji je potpirivao vjetar. Drvo na nastambama i
ogradi bilo je prethodno natopljeno uljem i rumom, posuto salitrom, pa je
razjareno planulo. U sparnoj i suhoj atmosferi kasnog ljeta sve se asovito
pretvorilo u bunu, prodrljivu lomau koja je u divljim trzajima sve unitavala.
Gledatelji su se morali povui na alo, zahvaeni arkom jarom poara.
Naglo izronivi iz mraka u crvenkasti ovaj ar, sva uzdignuta lica odraavala su u
isto vrijeme divljenje i uas, utuenost i veselje, mjeavinu sloenih uvstava to
je u ovjeku izazivaju pojave razularenih prirodnih sila u svoj svojoj veliajnosti i
neukrotivoj snazi.
Nakon duge utnje, iz potitene i zasopljene gomile zau se glas starog
Tahoutaguerea. On je postavio jedno pitanje.
- On bi htio znati - ree Outtake, - da li ima dabrovih koa u tvome utvrenju.
- Da, da! Bilo ih je - povie Irac O'Connelli upajui kosu. - Trideset bala! Na
tavanu je bilo dabrovih koa barem za 10.000 livra! Ah, gospodine de Peyrac, da
ste mi rekli to namjeravate uiniti, da sam znao!... Moji dabrovi!... Moji
dabrovi...
Bilo je toliko oajanja u njegovom glasu, toliko smijenog u izraavanju svoje
nesree da su Irokezi prasnuli u smijeh.
Evo, napokon i jednog bijelca kojemu se para srce! Bijelac slian ostalima!... Pravi
sin ove trgovake rase. Nali su se na poznatom tlu...
- A ova koa ovdje? - ree de Peyrac i utipnu njegove debele obraze koji su
podrhtavali od tuge. "Na koliko ih procjenjuje? 10.000? 20.000 livra? A ovaj
skalp koji su ti ostavili, - nastavi on zgrabivi akom crvenu grivu bijednog
zakupnika - Na koliko? 30.000 livra?
Ratnici se jo jae nasmijae. Drali su se za kukove i oponaali kretnje Irca
pokazujui na nj prstom.
Njihov straan grohot bio je kao odjek na huku vatre.
- Smije li se s nama, Swanissite? - povie najednom Outtake, okrenuvi se
prema goruem vrhu breuljka. - Smije li se sa svojim ratnicima? Jesi li se
utjeio bogatstvom i darovima koje su ti ostavili?
I odjednom, kao neobian odgovor na ovaj doziv, iz crvenog sjaja razbuktale
vatre iknu bjeliastoplavi mlaz i die se visoko u mrano nebo, da nakon nekoliko
eksplozija ponovo padne, stvarajui srebrnkastu kiu.
Tek to su se digli povici iznenaenja i straha, jedna druga crvena, duga zmija
razvi se kroz mrak, prsnu, rascvjeta se u zvjezdice, koje se i same rasprsnue u
vijence rubinove boje, pa se lagano rastvorie, rastopie, curei kao krv po
tamnom nonom svodu.
Indijanci padoe na koljena. Drugi, povlaei se, padoe u rijeku. Strana
pometnja nasta meu njima i u njihovim duama.
ak ni oni koji su se praakali u vodi Kennebeca nisu mogli odvojiti svoje oi od
arobnog prizora.
Sada su snopovi i svijetlee pruge neprekidno jurile u svim pravcima,
nadjaavajui lomljavu posljednjih ploha zida koji se ruio. Bijae to rasko
zelenog, crvenog i zlatnog, a padala je u cvjetovima, lijanama, kupolama,
zapletenim dugim serpentinama, to su se naganjale kroz mrak, stvarajui
udnovate crtarije, oblike ivotinja, koji bi se gasili i rasplinjavali upravo u asu
kad je izgledalo da se spremaju na skok...
Za vrijeme asovitog zatija Anelika zau radosne uzvike djece. Na ope uenje
straha je nestalo, a s njim i mrnje, bojazni, sumnjienja...
Florimond, pirotehniar, koji je pripremio ove rakete, smatrao je da je njemu
upueno ovo klicanje.
Sluala je njegov mladenaki glas: "A? to mislite o mojem talentu? Dostojno
Versaillesa!"
Malo je trebalo da kapetan Alvarez i njegovi momci zaborave askom strogu
naredbu da dre puke na gotovs.
No, vie se niega nije trebalo plaiti. Divlji Irokezi, gledajui uvis, bili su oarani
kao djeca. Njihova srca bila su ushiena. Opojnost ovih vizija uinila je, slino
snovima, da zaborave na stvarnost i razloge zbog kojih su doli tu na obalu
Kennebeca.
Ogromna gusjenica smaragda padala je njiui se prema njima. Vatrena leptirica
jurila je mrakom, divovska uarena bundeva raspala se.
Kad su i posljednje rakete rasprile u noi svoj areni prah, utvrda Katarunk
bijae nestala. Njeni bedemi su se sruili u snopu varnica, a mjesto na kojem se
do maloas uzdizala, bilo je samo ogromna uarena rana koja se polako gasila.


33.
PROROKA VIZIJA IROKEKOG POGLAVICE
Tada se pojavi mjesec. Kasni mjesec usred noi. Njegova spokojna svjetlost,
mijeajui se sa nemirnom svjetlou umirue lomae, obasjavala je pozornicu
udnim sjajem.
Oni su ekali. U tom mraku i svjetlosti polugoli ratnici budili su se iz udnog sna. U
tiini, do njihovih nogu, ubor rijeke se pojaavao.
Outtake polako doe k sebi. Njegov prikriveni pogled iza dugih, uskih vjea
zadra se na dva bijela ljudska bia ispred sebe, kao da ih gleda u novom svjetlu.
Bili su to mukarac i ena oslonjeni jedno na drugo, ekajui od njega, Mohawka,
osudu na ivot i smrt.
Tada mu se srce ispuni poetskim i plamenim zanosom, koji ga je tako esto
obuzimao, i on se obrati u povjerenju ovjeku koji ga je pokorio.
- Da li si ti Praotac kojeg je najavila Ptica, a koji e se vratiti u obliku ovjeka
bijele koe? Ja to ne znam... Ja ne znam tko si ti zapravo, ali nikad neu
zaboraviti ono to sam vidio u Katarunku. Nikad neu zaboraviti... Govori, o ti!...
ree on glasno obraajui se Nicolasu Perrotu. Ponovi mojim ratnicima ono to
sam ti upravo rekao: Ja ne znam tko si, Tekonderoga, ali nikad neu zaboraviti
ono to sam vidio u Katarunku.
Nicolas ponovi, a ratnici u zboru odgovorie dugim uzvikom ija se jeka razlijegala
nonom dolinom.
- Neemo nikad zaboraviti...
- Vidio sam takoer da ti, Tekonderoga, nisi kao ostali Francuzi - nastavi Outtake
na francuskom, glasom vrim i jasnijim. - Vidim da ti nisi kao Francuzi iz
Quebeca ili oni francuskog kralja. Ti si doista sam i govori samo u svoje ime. Zar
ti zaista nije mnogo stalo to si izgubio sve one koe?
- Stalo mi je, ali mnogo vie nego za dabrove, ao mi je to sam izgubio
instrumente koji su mi omoguavali da otkrivam tajne prirode, da vidim nevidljive
stvari. Ja sam mogao razgovarati sa zvijezdama. No, sada e se Svvanissit i vai
mrtvi voe sluiti tim instrumentima i upoznati tajne zvijezda.
- Neka budu sretni! - promrmlja Irokez.
- to se tie vas, vi znate gdje su njihovi grobovi - ispred utvrenja na ivici
zgarita. Nitko vie nee graditi na ovom mjestu, i vi moete bez srama i boli
dolaziti tu da oplaete njihove slavne kosti.
- A ti? to e ti raditi, Tekonderoga? Ti vie nema nita osim ovih konja i
odjee. uma je oko tebe, a no i zimske hladnoe blizu.
- To nije vano, jer moja ast je spaena i ja sam platio cijenu krvi.
- Hoe li se spustiti prema oceanu?
- Neu. Sezona je previe odmakla i putovanje bi bilo odve opasno. Otii u u
planine, sastati se sa etvoricom mojih ljudi koji tamo imaju jednu daaru. Mogu
li im ponoviti da si na saveznik?
- Da, moe. Kad vijee majki i staraca bude odobrilo moju odluku, poslat u ti
porculansku ogrlicu. Tekonderoga, misli li zaista da e pobijediti sve svoje
neprijatelje?
- Ishod borbe je u ruikama Velikoga Duha. Ipak sam odluio da se borim i
pobijedim.
- Tvoja hrabrost i lukavost velike su i ja ti elim pobjedu. Meutim, uvaj se,
Tekonderoga, jer tvoji su neprijatelji brojni, a najstranijega - tvoje puke nee
moi svladati. To je Etkon-Hontsi, Crna Mantija. On govori u ime svoga boga, u
ime svoga kralja. On je nepobjediv. Mnogo smo puta pokuali da ga ubijemo, ali
je on jo uvijek iv. On ne moe umrijeti, shvaa li? On eli da te makne s puta
pa e te progoniti bez predaha, jer si mu na putu. Ti pripada zemaljskom svijetu,
a on svijetu nevidljivih duhova i ne podnosi zemlju.
Bojim se za tebe sada kada si mi prijatelj. Ja znam da on eli tvoju smrt. Ja sam
to znao, ja sam ga vidio. Mnogo puta u snu vidio sam kako blista njegovo plavo
oko. I drhtao sam, ja ratnik, jer ne poznam nita stranije u svijetu od tog oka.
Kad bi me on tako pogledao, dok sam bio kod Francuza, osjeao sam da mi
ponestaje daha i due... uvaj se, Tekonderoga! - ponovi on urno, - i dobro pazi.
Ti koji vie nita nema posjeduje ipak jedno blago, a to posljednje blago on e
htjeti da ti ugrabi. To posljednje, naroito blago.
I on pokaza na Aneliku.
- On je ve mrzi. On e nastojati da te odvoji od nje. Hoe li se moi obraniti od
njegove moi? On je vrlo moan, zna i ovjek ga ne moe ubiti.
Outtake se odjednom vrlo uznemirio.
I moda se u tom asu, srce Anelikino ispunilo ljubavi prema Indijancima.
Iznad straha i odvratnosti koju su u njoj izazivala ova divlja stvorenja, postojao je
neki osjeaj koji je izvirao iz svega onog to je u njoj bilo prijateljsko, bratsko i
majinsko prema drugima.
Sada ih je gledala gole, bezazlene, razoruane, sa strijelama u ruci, nasuprot
ubojitim pukama i mistinoj moi jezuite, bez ikakve obrane doli svojih smijenih
arolija. Samilost i potovanje obuzee njeno srce.
Isprekidan glas Irokeza koji im - nakon toliko rijei mrnje - sada obilno dijeli
savjete, otkrivao joj je ljudsku stranu ovih okrutnih rasa.
U stranoj prevrtljivosti ovih primitivnih bia, evo ih kako se gorljivo brinu za one
koje su, nekoliko sati prije, htjeli poubijati. Budui da su im sada prijatelji, oni su
strepili mnogo vie za njihov ivot nego za vlastitu sudbinu.
Joffrey de Peyrac prie Outtakeu i ree mu povjerljivo:
- Rei u ti neto to moe shvatiti. Moje su sposobnosti takve da se ne boje
arolija ni crvenog ni bijelog ovjeka. Etkon Hontsi, dakle, ostaje bijeli ovjek,
usprkos svojoj moi. Kao ja...
- To je tono - potvrdi Mohawk, koji se naglo smirio. - Ti si bijelac, ti ga moe
prezreti, dok se naa glava u tom katkada gubi. Dobro! Ja razumijem. Ti e
umjeti da ga nadmudri kao to si znao i nas obmanuti kad smo htjeli tvoju smrt.
No, dobro! Budi jak, Tekonderoga! Nama je potrebna tvoja snaga. A sad idi kamo
ti se svia! Gdje god bili ti i tvoji, ako sretnete koga ratnika Pet plemena, on e za
vas otpjevati pjesmu mira. Govorio sam. Zbogom.


34.
"RASPOLAI, O GOSPODE, DANIMA NAEG IVOTA..."
Noni vjetar prolazio je preko pepela i sve je bilo tamno i tiho. Mjesec je utonuo u
daleke magle, a u nejasnoj i neodreenoj nonoj svjetlosti ocrtavali su se obrisi
uma i planina. Joffrey de Peyrac hodao je sporim koracima du strme obale. Bio
je sam. S vremena na vrijeme zastao bi i zamiljeno pogledao prema vrhu
breuljka, tamo gdje se nekoliko sati prije uzdizalo utvrenje Katarunk.
Anelika, malo dalje, nazirala je njegovu sjenu, vidjela kako je stala pa nastavila
svoj zamiljeni hod. I ona se vratila na ovo mjesto, neodoljivo privuena.
U peini, u koju je, dan prije, grof naredio da se prenesu pokrivai i namirnice,
djeca su zaspala uz vatru. Veina odraslih, na kraju snaga, slijedili su njihov
primjer. Anelika se udaljila. Ona je tiho hodala u noi i prvi put se nije bojala. Zli
dusi kao da su pobjegli. Olujni i tragini vjetar toga dana rasprio ih je i odnio
daleko.
Sada je hodala po prijateljskoj umi i svi zvuci koji su dopirali do nje imali su
drugaije znaenje. To je bio odjek ivog svijeta koji se raa pod granama, malog
ivotinjskog svijeta koji se sprema za zimu i koji je zaokupljen posljednjim
radovima, pjevajui posljednje pjesme i nita drugo. Posljednji miris mahovine,
posljednje struganje vjeverica dok spremaju ljenjake, a daleko preko jaruga, kao
tuni glas roga, zov jelena.
Anelika se nije vie bojala. Junakim svojim djelom Joffrey de Peyrac oslobodio
ju je tjeskobe.
Luako djelo, ali jedino to je preostajalo - zapaliti Katarunk! On je bio jedini koji
je mogao to izvriti. Na to je sigurno i mislio kad je rekao: "Moj dom je uprljan
zloinom koji se ne moe okajati!"
Tada je znao to treba uiniti. I smirio se.
Sada se vie nee nita zlo dogoditi u amerikoj zemlji. rtva paljenice prikazana
je. Anelika je najprije osjetila neko neodreeno uvstvo, a onda joj se otkrilo.
Hodala je pod stablima lakog srca, jer je osjeala da se obred izvrio, a to je
zadovoljilo njenu duu proetu kranstvom.
Ova uinjena rtva nije bila dobra samo radi njihovih spaenih ivota, ve i radi
njihove sree. Padale su joj na um rijei koje je tako esto nesvjesno aptala kod
kue, na misi: Hane igitur oblationem...
1

- Evo, dakle, rtve koju ti prikazujemo, Gospode, mi tvoje sluge, a s nama i cijela
naa obitelj. Primi je, Gospode, blagonaklono. Raspolai sada u tvom miru danima
naeg ivota...
Ameriko tlo nee im vie biti neprijateljsko. rtva Joffreya de Peyraca dirnula je
njeno sumnjiavo srce. Irokezi nikad nee zaboraviti. Ali s druge strane Anelika
je razmiljala o potpunom siromatvu u kojem su se on i ona nali, i iz njenog
srca dizala se spokojna molitva: "Raspolai sada u tvom miru, o Gospode, danima
naeg ivota..."
Sve je izgorjelo! to im ubudue mogu oduzeti? Ostalo im je samo jedno divno i
skriveno blago - njihova ljubav. Tako je nesumnjivo usud htio kad ih je izruio
jedno drugome, jer su morali upoznati cijenu ljubavi da je ne bi omalovaili.
Morali su je prepoznati ne zamijenivi je s drugim vrijednostima. ista ljubav
ovjeka prema eni i ene prema ovjeku, dva plamena u jednom, koji plamsaju u
tekoj samoi, u mrzloj pustinji, dva gorua srca u noi svemira. Kao u prvim
vremenima!...
I sada je ona iz daljine gledala sjenu Joffreya de Peyraca koji je hodao
zamiljenog koraka, du strme obale.
Usprkos hladnoi poloaj je zadrao miris poara i gomile koja je tapkala na
mjestu, i sada je sve bilo tako mirno da je Aneliku obuzelo zadovoljstvo. Iz
daljine je promatrala osamljenog ovjeka koji se zaustavio i okrenuo prema vrhu
breuljka gdje je vjetar povremeno raspirivao crvenu svjetlost. Polako se uputi k
njemu, sigurna da e ga susresti i nai u noi. Kad mu se pribliila, ona stade.
On je opazio lik ene, koji se ocrtavao u plaviastom mraku, i svijetlu pjegu
njenog lica. askom ju je promatrao, a onda joj prie. Ruke Joffreya de Peyraca
dodirnue ramena Anelike, koja mu se priblii kao toplom izvoru poloivi svoje
ruke na njegove grudi. Zatim ga obujmi i sva se skutri uza nj, a on ju je stezao i
privlaio k sebi, skupljajui skutove njenog ogrtaa da je pokrije. Privlaio ju je
sve jae k sebi, dok se nisu vrsto zagrlili, stisnuli jedno uz drugo, bez ikakve
elje, osim ivotinjske potrebe da budu blizu: kao ivotinje to se uspravljuju
polaui jedna drugoj glavu na vrat da se uzajamno okrijepe svojom toplinom i
prisutnou.
Joffrey de Peyrac htjede da govori, ali je uutio. to da joj kae, razmiljao je on,
a da ne bude otrcano? "Jeste li se preplaili? Ljutite li se na mene to sam zapalio
kuu koju ste ve smatrali svojom, to sam vas osudio na bezbrojne tekoe?"
Banalne rijei koje bi rekao svakoj drugoj eni. Ali ovoj koja je uz nj drhtala, to ne
moe. Povrijedio bi je. Ona je bila mnogo dalje od svega toga. Ona je bila mnogo
dalje od svega to je o njoj zamiljao.

1
Ovu dakle ivu...

Trljao je svoje lice o njeno fino lice, kao da se eli uvjeriti da je ta topla i njena
stvarica u njegovom zagrljaju zaista njegova ena.
I ona je htjela govoriti rijeima koje su ispunjavale njeno srce: "Kako sam vam se
divila danas, ljubavi moja! Svojom odvanou sve ste nas spasili! Bili ste
izvanredni!"
No, sve te rijei bile su bijedne i nikako nisu odraavale ono to je htjela rei. Ona
mu je samo eljela povjeriti to je otkrila: da je rtva prikazana i bogovi
zadovoljeni. "Samo smo nas dvoje na svijetu, ljubavi moja, samo nas dvoje,
siromani i sami... Ja sam sretna!"
Ali to je i on znao pa su zato utjeli. Stezali su se sve jae, u utnji, s nasladom.
Katkada bi ona zabacila glavu da potrai sjaj njegovih oiju kao dviju zvijezda
iznad sebe. Osjeala je da joj se smjeka.


35.
"ONA JE MRTVA"
Ima jedno mjesto prema sjeveru, gdje mirne vode tvore ogromnu srebrnastu
pustinju. Mrtve ume s korijenjem u vodi uzdiu k bisernom nebu svoje kronje
sline iljastim svijenjacima kotane boje. Lagani oblaci komaraca obavijali su
nejasne obale. Zemlja je klizava i podmukla. Tu i tamo otoii crnih, vretenastih
jela, odraavaju se u bezdanom zrcalu.
To je podruje jezera Megantic.
Kad su francuski vojnici, nekoliko dana nakon naputanja Katarunka, stigli ovamo,
uinilo im se da je jesen mnogo vie poodmakla nego na drugoj strani. Suha
mahovina bila je boje starog zlata, a lie s rijetkih stabala je nestajalo. U
hladnom zraku i surovoj pustoi ovih krajeva osjeala se ve atmosfera Kanade.
Huronski i algonkinski vojnici su to osjetili i sloili se da se ovjek ovdje osjea
"kao kod kue."
Dovoljno je gurnuti amac u vodu, prijei jezero i ve si naiao na drugu rijeku La
Chaudiere, koja e vas dovesti do Saint-Laurenta. Njezino ue je nasuprot
Quebecu.
Posljednje milje vodile su izmeu sela sa nezgrapnim, kamenim majurima uz
obalu, dok su sa strmih padina seljaci - anjui kasno ito ili berui jabuke -
mahali svojim kapama, pozdravljajui povratak ratnike ekspedicije. Na zavoju se
pojavi bijeli iljasti zvonik Levisa, i eto ih pod Quebecom.
Podigoe tada oi da pozdrave ponosni grad na litici, a on je otpozdravljao svim
zvonima mnogobrojnih zvonika.
Nema vie pustinje, svreno je s divljacima, bljutavom "sagamintom" i kuhanim
psima! Dajte nam kalvadosa, ruma i komovae koju su brodovi donijeli, peninog
kruha debelo namazanog maslom, komad tene govedine, suhe svinjetine s
kupusom, sira, crnog vina i umiljatih djevojaka kod Janine Gonfarel u donjem
dijelu grada!
Na Meganticu sunce je zasljepljujui sjalo na blijedom nebu, metalne vode se
zrcalile, stabla ogoljela, a dah zime tumarao uokolo.
amci od kore okretno su klizili po povrini jezera. Ljudi su u ovom jednolinom
arhipelagu traili tok Chaudiere, jer samo ovjek iz ovog kraja mogao ga je
pronai izmeu otoka i beskrajnih vijugastih kanala.
Markiz de Lomenie ostao je na obali da nadzire ukrcavanje svojih trupa. Falleres,
Aubigniere i njegov neak, kao i dio Indijanaca, ve su bili daleko, dok su drugi
nadolazili stazom, nosei amce iznad glave.
Neki Indijanac trei dostigne elo kolone, stade ispred oficira i pozdravi ga
uzdignutom rukom. Bio je stranac i Lomenie-Chambord prepozna u njemu roba
Panisa kojega je Nicolas Penrot svuda sa sobom vodio. On izusti nekoliko
reenica. Nitko nije razumio jezik jer je pripadao dalekom plemenu s druge strane
Slatkih mora, malom ratrkanom i iezlom narodu - Panisima. Pravio se da ne
razumije ni jedan govor prisutnih plemena. Sluio se loom francutinom.
Uz pomo Pont-Brianda pukovnik je odgonetnuo njegovu poruku: U Katarunku su
Maudreuil i Patswiketti skalpirali voe Irokeza. Irokeke trupe mariraju na
Katarunk zahtijevajui osvetu. Grof de Peyrac i njegova obitelj bit e masakrirani.
- Poimo! Poimo odmah! - povie Pont-Briand. - Vratimo se! Nema ih dovoljno
da se odupru tim hordama.
Lomenie ne ree nita, ve odmah izda nareenje onima koji su se jo nalazili s
njim da se skupe u polukrug. Polovina vojnika i dobar dio Hurona i Abenakisa
pristae da ih prate. Uvijek se moglo nai dobrovoljaca za borbu s Irokezima.
Kad su nekoliko dana kasnije doli u predio Kennebeca, nadali su se da e uti
pucnjavu, to bi znailo da se branitelji utvrenja jo dre. Ali duboka tiina je
vladala, a kraj je izgledao mrtav. Lomenie se uznemirio i zbog sudbine oca
Orgevala, a Pont-Briand bijae mrk i kao da ga je neto u dui grizlo.
Prije nego to su proli zavoj koji ih je trebao dovesti na plau Katarunka, dva
oficira zaustave flotilju i narede da se amci izvuku na obalu meu vrbe.
Pripremie svoje oruje bez i najmanjeg uma. Lomenie i Pont-Briand popee se
na liticu da neopaeno osmotre pristupe. Zrak je bio ist, ali su ipak osjetili miris
paljevine. im su stigli na vrh i bacili pogled kroz kronje, bilo im je jasno:
Katarunk nije vie postojao.
Na mjestu gdje se donedavno dizalo utvrenje prualo se zgarite pocrnjelo od
pepela i nagorjelih trupaca.
Ispod njih Kennebec je i dalje valjao svoje tamnoplave gotovo crne vode kroz
crvenilo rujevine, jarebike i divljih treanja.
Uokolo nikakva ljudskog traga.
Pont-Briand muklo zastenja. Nekoliko puta udari elom o deblo jednog stabla.
- Ona je mrtva - povie, - ona je mrtva i otkud mi hrabrosti sada da ivim? Vidite,
ona nije bila zloduh... Bila je obina ena... lijepa, slabana ena... Divna ena!...
Oh, boe, emu ivjeti sada?"
- utite! Vi bulaznite - ree Lomenie drmajui ga za ramena.
No, i on najednom zatvori oi i gorka tuga razli mu se duom. U mislima, ponovo
mu meu ratnim zastavama iskrsne Vitez sa crnom maskom, okrenut prema
Katarunku, a do njega tako lijepa ena!...
Otra bol i alost kidala mu srce. A onda se smirio. Pomisli da je svime upravljala
ruka oca Orgevala. Zar nije Bog vodio ovog sveenika koji je ve prolio krv za nj?
Kad je Lomenie pred mjesec dana doao na elu svojih vojnika iz Quebeca, jezuita
im je dao ovaj nalog:
- Uklonite ih pod svaku cijenu! Unitite ih ako je potrebno, situacija e biti jasnija!
Zaveden od stranaca, on nije posluao ove upute. Nebo je odluilo mjesto njega.
- Misija je zavrena, pomisli on.
Srce mu se ispuni gorinom. Dugo je stajao sa Pont-Briandom ne mogavi da se
odvoji od ovog mjesta. Zatim zapovjedi povratak na sjever.
Kad su se Francuzi konano udaljili, rob Panis izie iz ume i sie s brda na obalu.
Njegova duga crna kosa vijorila se na vjetru. Opreznim koracima prilazio je obali
sagnuvi se. Poto je preao alo malog pristanita, ponovo se vrati na
vapnenastu obalu, lunjajui oko razorenog poloaja, a onda se uputi prema rijeci.
Sa zemlje je itao priu o jednoj udnovatoj avanturi.
Konano podie glavu kao da njui vjetar, a zatim odlunim korakom krenu
sjeveroistonim pravcem srcu planine.





















TREI DIO

WAPASSOU
36.
KARAVANA OAJNIKA
POJAVA KUASSI-BA
Bjesnjela je oluja. Kia pomijeana s rastopljenim snijegom ibala je lice, natapala
ogrtae. Karavana se vukla ispod stabala, poteui noge oteale od zemlje i blata.
Oni koji su nosili dva amca, kojima su preplovili rijeke i rjeice, bili su barem
zatieni od kie. Ali su se zaplitali meu niske grane ikare pa su ih pratila dva
ovjeka sa sjekirama.
Anelika podigne glavu i kroz zaleno-plaviastu svjetlost ume ugleda slapove koji
su se dizali kao bijeli fantomski stupovi. Ti bijeli, tutnjei, zapjenjeni slapovi
blistavih mlazeva i dugih tekih vodenih zavjesa, uvari su amerikih uma.
Posvuda ih ima, grme i izjavljuju: "Neete proi!"
Izgledali su vii i neumoljiviji od ostalih. Okruivala su ih vjetrom iskrivljena stabla
svojim bijesnim savijanjem i grenjem. S prokislih grana izli se kia na lice
Anelike i ona se sva najei.
Bila je do koe mokra.
Voda se svuda uvlaila. Kukuljica od debelog sukna, inae vrlo otporna, bila je
natopljena i proeta vodom pa vie nije titila Honorinu, koju je ona, da bi je
obranila od kie, nosila u naruju, ispod svog kaputa. Osjeala je kako su joj se
pramenovi kose prilijepili uz sljepoonice.
Svi su izgledali bijedno i uplaeno se zaustavljali pred slapovima, tuno gledajui
prema vrhu strme litice.
Joffrey de Peyrac ih dostie poteui za uzdu crnog pastuha. Ugura ih sve pod
nekakav zaklon jedne izboene hridine. Pokazujui na slapove ree:
- Tamo gore, iza slapova, nalazi se Wapassou.
- A ako ne bude nikoga? - upita netko nadvisujui glasom buku vode. - Moda su
Francuzi ili Irokezi proli onuda? Nai drugovi su vjerojatno mrtvi a daara
spaljena.
- Ne - ree Peyrac - Wapassou je dobro uvan. Da bi netko tamo doao, trebalo bi
prije znati to e tu nai, a to jo nitko ne zna.
- Moda je vaa "etvorka" mrtva, - uporno e Clovis. - O'Connell kae da ih nije
vidio ve dva mjeseca.
- Ne, oni nisu mrtvi - ree Peyrac.
- Zato?
- Zato jer nam usud ne moe to uiniti.
On uze iz Anelikinih ruku malu Honorinu, preporui im da idu oprezno dalje i
pone se penjati vrletnom i klizavom kosinom uz samu zapjenjenu vodu.
Dva su ovjeka vodila i pazila par konja koje su sauvali. I Anelika je bila
spremna da ih vodi, ali je bila na kraju snaga i jedva se drala na nogama. Gomila
otpalog lia u kovitlacu udarala ju je po licu i zasljepljivala. Najmanja pogreka
vodila je u smrt.
Ona se ogleda da vidi treba li pomoi prijateljicama i djeci i ugleda kuhara
Octavea Malapradea kako pridrava Elviru gotovo je nosei. Uvijek mirni i sigurni
gospodin Jonas, iako mu je iroko, mokro lice vie sliilo na morsko boanstvo tek
iz valova izalo, gurao je ispred sebe, pridravajui je i podupirui, gospou Jonas
kojoj je ponestalo daha.
Florimond i Cantor preuzee na sebe po jednog deka, nosei ih na ramenima.
Anelika ih je promatrala kako idu naprijed i polako se penju pod teretom,
zgrbljeni kao prokletnici iz Danteova Pakla dok im je kosa padala kao mokra
zavjesa.
Halucinantna slika oajnika. Da je no, tama bi skrila bijesnu bujicu slapova do
njihovih nogu, ali obaviti ovom prljavom svjetlosti, njihova bjelina bila je napadna
kao zvijer koja prijeti da ih privue u svoje pande.
Prola su tri dana otkad je karavana napustila srueni Katarunk. Sa sobom su
vodili samo dva konja. Maupertuis i sin mu Pierre-Joseph, zadueni da dovedu
ostale, otili su junim putem, prema Gouldsborou.
Oni koji su odluili da s Peyracom odu prema unutranjosti znali su da je
Wapassou samo po imenu logor. Prije polaska on im nije krio da je to tek
jednostavna nastamba, bez ograde, neka vrsta jazbine. etvorica rudara, koje je
ondje ostavio, nisu napravili nikakav poseban ureaj, jer su zapravo morali
prezimiti u Katarunku. On se ipak nada da e prije velikih hladnoa urediti to
mjesto.
Prvog dana putovanja dva amca su uzvodno prela rijeku s dijelom prtljage i
djecom, koju je to zabavljalo i odmaralo. Ostali su ili obalom.
Drugog dana napustili su Kennebec iji je tok postao uzburkaniji i ispresijecan
vrtlozima, pa su, kreui prema istoku, ili uz tok male, plave i mirne rijeke koja
je protjecala kroz parkove travnjaka, vrba i brijestova. Nisu sreli ni ive due. Bila
je to, iz nepoznatih razloga, posveena rijeka.
Nadali su se da e stii treeg dana poetkom popodneva, ali ih je nakon jedne
noi, kad je vjetar snano razdrmao njihovo sklonite od granja, zahvatilo
nevrijeme s ledenom kiom koja vie nije prestajala.
Wapassou, Srebrno jezero, koje je uvala sveta rijeka i duhovi plemenitih metala,
branio je bijesno svoj prilaz.
Anelika je pala na koljena. Zakaila je nogom za neki korijen koji je izbio iz
zemlje. Mislila je da nee ustati i da e etvoronoke nastaviti penjanje. S
naporom je podigla glavu i umalo to nije kriknula od olakanja: mrana jama se
napokon rastvorila i oni ugledae blijedu provedricu i raupane oblake koji su
plovili po nebu.
Joffrey de Peyrac stajao je na uzvisini i gledao ih kako pristiu. U naruju je nosio
svoje dijete. Njeno dijete. Ni u najsmionijem snu nije mogla to zamisliti. O, ljubavi
moja, tebe sam ja gledala u svom snu! Ti nas u oluji vodi sve dalje i dalje! Ti si
Kain koji sa svojima bjei pred prokletstvom! A ipak, nisi nita zlo uinio. Zato?
Zato?
On je vidio kako je pala i pogledom joj je nareivao da ustane u posljednjem
naporu i da doe. Ona je zato i nala snage. Dizala se kao u snu, hvatala se za
grane i konano dola k njemu.
Kroz njegov napola otvoreni kaput ona opazi radosni pogled Honorine. Na grudima
oca kojega je eto, pronala na kraju svijeta, Honorina je promatrala mrani i
buni svijet od kojega ju je on ouvao, pa se dijete radovalo i bilo sretno.
Joffrey de Peyrac nije mogao govoriti zbog buke vjetra i vode, pa joj je glavom
neto pokazivao. Lijevo od slapa opazi ona drvenu graevinu sa vodeninim
lopatama poput velikih crnih krila. Ti ostaci ljudskog rada ispunili su ih nadom i
hrabrosti.
Meutim oni jo nisu bili na kraju svojih muka. Ovaj mlin je bio samo prethodnica.
Neto dalje uma je bila rjea i oni ugledae prostranu krajinu: sumorno i tuno
veliko jezero ibano kiom i oivieno planinama. O njihove vrhunce, pocrnjele kao
od neke vlane ae, udarali su oblaci koje je vjetar u brzom trku gonio. Nosei
Honorinu Joffrey de Peyrac povede svoje drugove prema lijevoj obali jezera.
Preavi mali drveni most, on ih povede prilino utrtom stazom koju je kia
pretvorila u kanal. Neki su bili toliko umorni da su svaki as posrtali na kliskom tlu
i padali u ljepljivo blato. Jedna jedina misao vraala ih je u ivot - nada u neki
zaklon gdje e nai razgorjelo ognjite.
Stigli su i na kraj jezera, a nikakva svjetlost nije se ukazala. Prijeoe onda neki
klanac koji je spajao vee jezero s jednim manjim, okrueno vrletnim liticama.
Strma obala se odronjavala pod njihovim koracima. Trebalo je biti oprezan i ne
hodati po rubu. Preli su zatim jo jedan tjesnac meu hridinama. Pojavi se i
tree, jo vee jezero, obrubljeno s lijeve strane movarnim livadama i niskim
breuljcima. Staza koja je vodila preko movare bila je osigurana daskama da se
olaka prolaz. Ali i ovog puta su doli do kraja jezera a da nisu opazili obrise
ikakve kue. Nesretnici su gledali oko sebe i nisu vidjeli nita. Meutim kroz kiu
dopre do njih otar miris vatre.
- Osjeam dim - povie mali Barthelemy drhtavim glasom. - Osjeam dim!
Cvokotao je zubima i tako jako drhtao da bi sigurno pao da ga Florimond nije
vrsto pridravao. Bujna kosa dvojice njenih sinova bila je toga dana dostojna
rijenih vila stare Grke. No Florimond i Cantor junaki su prkosili tome iskuenju.
Govorili su da su doivjeli i gorih trenutaka i da je to samo mali pljusak!
Cantor je na zahtjev svoga oca izvukao iz svoje torbe veliku koljku, jednu od
onih morskih truba kojima se mornari dozivaju za vrijeme magle. Momi puhnu i
uplji zvuk koljke nekoliko puta odjeknu liticama.
Nakon kratkog vremena iza kamenitog rta pokrivenog jelama i tisom koji su se
protezali preko jezera, ukaza se kroz sivu maglu amac kojim je upravljalo neko
nejasno stvorenje. amac se priblii.
Mrtvaki blijedo lice beivotnog staklenog pogleda nijemo ih je promatralo. amac
pristade uz obalu.
Grof de Peyrac se obrati neznancu na engleskom jeziku.
Ovaj je utio. Bio je nijem. Tajanstveni laar magle, blijed kao utvara i sasvim
sijed. U amac se ukrcae najprije ene i djeca, a zatim i Joffrey de Peyrac nosei
Honorinu. Iskrcali su se na neku spuvastu livadu. Dok je laica otila po ostale,
oni su se popeli uz blagu kosinu koja ih je vodila prema rubu rta. Miris dima se
sve jae osjeao. Kao da je navirao iz zemlje i mijeao se s maglom. Pod njihovim
nogama ukaza se jama sa stepenicama od oblica. Oni se spustie u ovu jazbinu i
gurnue vrata.
Kao sunce zapuhnu ih tada miris prene slanine, duhana i estokog ruma,
svjetlost lampe i votanica, a nadasve blagotvorna toplina vatre koja ih je
preplavila.
A sa grimizne pozadine rasplamsale vatre gledao ih je kako zaueno ulaze -
jedan divovski crnac.
Bio je odjeven u krzno i kou. Na uima su mu blistale zlatne naunice. Vunasta
kosa bijela kao snijeg. Anelika uzviknu prepoznavi to crno lice iz prolosti:
- Kuassi-Ba!


37.
GOSTOLJUBIVOST WAPASSUA, SREBRNOG JEZERA
Ona je ponovo nala Kuassi-Baa, dobrog vjernog, sposobnog Kuassi-Ba, velikog
roba koji je nekada, smijeno odjeven u atlasnu svilu, sabljom uvao njena vrata
palae u Toulousi. Grof de Peyrac kupio ga je jo mladog na Barbaresquesima i
uputio ga u tajne svoje nauke. Kuassi-Ba pratio ga je sve do osude na robiju: s
njim je on i pobjegao iz tamnice i nestao u Sredozemlju.
Kako se nije ve ranije sjetila da upita mua za vjernog slugu? Zato to se jo
nisu usudili da razgovaraju o onome to se dogodilo nakon lomae. Povratak u
ivot se nastavljao.
Ogromni crnac nije je odmah prepoznao. On je zaueno gledao ovu raupanu i
pokislu enu koja je poletjela k njemu, steui svojim promrzlim njenim rukama
njegove crne i ogromne. Ponavljala je:
- Kuassi-Ba, dragi moj Kuassi-Ba!
Kine kapi na njezinom licu sliile su suzama.
Pred ovim sjajnim, nezaboravnim oima, njemu se vrati sjeanje. Baci pogled na
grofa de Peyraca i, shvativi da se zbilo udo za koje je on toliko godina bezazleno
molio, provali iz njega arka radost koju nije znao izraziti u ovom tijesnom
prostoru gdje su se tiskali doljaci karavane.
Na koncu pade na koljena, ljubei joj ruke, ponavljajui kao litaniju:
- Oh, madam! Oh, madam! Ti, ti? Konano s nama! Ti, sreo moga gospodara!
Oh, sada mogu umrijeti!
U ovoj zadimljenoj jazbini ivjela su etiri rudara: jedan marljivi i ozbiljni Talijan,
Luigi Porguani, jedan panjolsko-indijanski mjeanac Quidoua Peruanac, jedan
nijemi Englez - Lymon White, kojemu su zbog bogohuljenja bostonski puritanci
iupali jezik i - Kussi-Ba. Svi su oni - ak i Talijan - imali neto po emu su se
razlikovali od ostalih smrtnika, neto to je mirisalo na sumpor i barut, pa je
Anelika, im ih je ugledala, ponovo doivljala svoj prvi utisak kad je s muem
posjetila njegov rudnik u Salsigneu. Oni su bili drugaijeg kova, srasli sa skrovitim
snagama zemlje, a njihov gospodar bijae ovaj koji je upravo uao, a kojega su
oni toplo i odano pozdravili - grof de Peyrac, uenjak iz Toulouse.
S njime je i sve ostalo ovdje dobivalo svoje znaenje.
A onda se jama napunila. Tugaljive i pokisle sjene stalno su pristizale. Unutra se
nije moglo ni maknuti. ulo se cvokotanje, grevito uzdisanje onih koji su prilazili
vatri da ogriju ruke.
Kad je prvo uzbuenje prolo, Anelika je uurbano poskidala mokru odjeu s
Honorine i djece.
- Suho rublje, Kuassi-Ba - govorila je. - Pokrivae! Brzo! Pomozi mi da istrljam
maliane! Dobro ih umotaj!
Na njen glas on se uurbao kao nekad.
Ona zaviri u pristavijeni kotao na kuki i ugleda neku vrstu "brodeta" koji se puio,
pa napuni zdjele. Nasiena i ugrijana djeca zaspala su ubrzo na krevetima za
sklapanje, a na njih navalie krzna.
Kuhar Malaprade dodirnu Anelikino rame:
- Gospoo, onoj maloj tamo nije dobro...
- Kojoj maloj!
- Onoj tamo...
Ona spazi Elviru koja se previjala, zahvaena nervnom krizom.
- Ne mogu vie! Ne mogu vie!
Anelika prodrma mladu enu i prisili je da proguta nekoliko gutljaja vrelog groga.
- Hou da umrem! Hou da umirem! - ponavljala je Elvira. - Ne mogu vie! Zato
nisam umrla na brodu sa mojim muem!
- Umirite se, draga! - govorila je Anelika zagrlivi je - De, pijte. Vi ste takoer
pokazali hrabrost. Sada smo van opasnosti. Ovdje je lijepo, toplo, imamo krov
nad glavom, a tu je i Kuassi-Ba. Vidite li kako je dobar! Malaprade, izujte joj
cipele! Treba joj svui mokre haljine. Pronaite mi jo jedan pokriva!...
Nastade sreena, brina jurnjava. ulo se cvokotanje zuba, plaljivi glasovi. Miris
ruma se irio, a glasovi bivali ivlji i sigurniji. U jednom uglu dizala se para. Tu se
"znojilo" na indijanski nain: u sud za vodu bacalo se uareno kamenje. etiri
rudara predano su radila, nosili sve to su imali od odjee za promjenu, trpali drva
na vatru, poveavali zalihu juhe i u nju bacali svoje posljednje komade slanine.
Elvira se malo pomalo smirila.
Tada je kuhar Malaprade die u naruje i poloi uz djecu. Tu je duboko zaspala, a
on nastavio da ape blage rijei utjehe. Anelika se i s njime pozabavila:
- Sad je na vama red, prijatelju!
Octave Malaprade nije bio vrste grae pa se mogao razboljeti u mokrom odijelu.
Ona mu natoi au alkohola iz boce koja je kruila iz ruke u ruku, prisili ga da
skine svoju pokislu kabanicu, pa ga ak i istrlja, usprkos njegovom smetenom
protestiranju. Provjerila je da li su Florimond i Cantor takoer svukli svoju
smrznutu odjeu. Ljudi su puili uz vatru. Nagomilane izme i blatnjave cipele
bacie u jedan ugao. Sutra e se vidjeti to e se uiniti, ali sada pred ognjitem
nema dovoljno prostora za suenje. Pri svjetlosti lojanice gola i drhtava tijela
skupljala su se ispred jedinog ognjita.
- Nismo mnogo naeli trgovaku robu - ree Talijan Porguani. - Ostalo nam je
pokrivaa i ruma.
- Za veeras nam ne treba vie - ree Peyrac. Talijan porazdijeli grimizne
pokrivae i svi se u njih umotae. Bili su nalik na skup sveano odjevenih
Indijanaca koji su se odmorili i ponovo oivjeli. Zatim, zahvaljujui rumu, poeo je
i smijeh, gurkanje i prianje o svemu to se dogodilo juer i pred vie mjeseci.
Djeca su spavala kao aneli.
Anelika vedro pogleda oko sebe. Za vrijeme oluje oni su bili najjadnija stvorenja
na svijetu. Jedini ljudski osjeaj koji je ostao u njima - ona e ga se uvijek sjeati
- bio je da pomognu i ugriju najslabije. Vidjela je kako Malaprade tjei Elviru, a
Yanna Bretonca kako prua au rakije Jonasovima prije nego to je sam okusio.
Vidjela je Clovisa kako dodaje svoju tikvu Yannu, a Nicolasa Perrota kako sili
Florimonda i Cantora da se brzo svuku, umjesto da cvokoui stoje ispred vatre.
Joffrey de Peyrac je osobno pazio da svak bude sit i suh pa je tek onda svukao
svoju blatnjavu kabanicu. Anelika susretne njegov pogled i on joj prie pa je
odluno privue k sebi.
- Sad treba da mislite i na sebe, draga moja.
Glas mu je drhtao od dobrote i duboke njenosti.
Tek sada je opazila da sva cvokoe i drhti kao bjesomunik zahvaen padavicom.
On je prisili da do dna ispije punu au ruma razblaenog u vreloj vodi sa crnim
eerom, to bi i vola dotuklo.
- Blagoslovljen onaj tko je izmislio rum! - ree Anelika. - Tko je on, ne znam, ali
mu treba podii spomenik.
Od tog asa njeno sjeanje postajae sve maglovitije. Prilino jasno sjeala se
ugla gdje je u jednom abru kuhala voda ugrijana uarenim kamenjem, ugodnosti
vrele pare na promrzlo tijelo, spretnih ruku koje su joj vjeto i paljivo pomogle
da se umota u pokrivae; zatim vrstih i snanih miica koje su je podigle kao
dijete i pomogle da legne, pokrivi je mekim krznima, njegovog lica i tamnih,
rjeitih oiju koje su iskrsle iz magle kao vizija iz njenih snova... Ali ovog puta
vizija nije nestala. ula je rijei koje joj je aptao, dok se oko nje brinuo i dok ju
je toplio, rijei njenih kao milovanje, kao da su sami na svijetu. Te veeri
meutim imale su drukije znaenje. Svi su oni ili kao ivotinje smrvljene od
neprijateljskih elemenata maehe prirode.
Anelika se probudila u krilu noi i s velikom radou sluala kako vani pljuti kia
i fijue vjetar. Sjenke su igrale na aavim gredama niskog stropa. Leala je na
zemlji meu umotanim tjelesima, a iz sva etiri ugla sobe dizalo se zvonko
hrkanje. Bila je uvjerena da je iza pregrade ula roktanje praseta. Prase! Koje li
divote! Prase u kui koje e zaklati za Boi! I pokrivai! I rum! to e im vie?!
Podie malo glavu koja joj se inila i teka i lagana, pa ugleda oko sebe sav ovaj
duboko usnuli narod, a u kutu do ognjita Kuassi-Ba kako ui, podrava vatru i
bdi nad njima kao bog-zatitnik.
Toplina je bila zaguljiva, gotovo nepodnoljiva. Anelika se u njoj naslaivala kao
gladan ovjek u hrani, kad misli da se nikad nee najesti.
Turobni hladni vjetar iznad rta pretvorio se u oluju. Pakosni zlodusi, koje je nosio
sobom, nisu znali za ovo ljudsko drutvo, ovdje u jazbini. Oni su zaboravili na
njih, prezreli njihove bijedne ivote!
U dubini njenog srca sjalo je svjetlo radosti! Tome je, nesumnjivo, pridonio i topli
rum s Otoka. Blagoslovljen onaj koji je izmislio rum!...
To ju je podsjealo na Dvor uda. Bratska zajednica odbaenih, prokletih...
Naravno, to se ne moe usporeivati, jer ovdje je sve uzveliano prisutnou
onoga koga je ljubila. Nije ih bijeda i nemilost sjedinila s njihovim drugovima,
nego zajedniko, tajno i grandiozno djelo kojeg se samo oni mogu prihvatiti i
uspjeno dovriti. To je bio poetak, a ne kraj! Sreom to nitko nije znao, a
zlodusi koji po ovom vjetru tumaraju u potrazi za njima, nee ih nai. Dugo e ih
smatrati mrtvim, bogu hvala!
Dobro je to vie nema Katarunka.
Napola budna Anelika je proivljavala iznova neke prizore. Mnogo vie nego
gomila perjem okienih Irokeza, koji su na obali izvikivali ratne poklike, nju je
uasavao prizor kad je prvi put vidjela Francuze u noi kako klee pred jezuitom,
dok su njihovi saveznici Huroni iva pekli jednog zarobljenika. Nasuprot tome,
toplina, tiina i intimnost ove skrivene jame ispunjale su je naroitom i
nezaboravnom slasti.
Ona e zavoljeti Wapassoiu. Ima mjesta u kojima duh ivi. Katarunk je bio
predodreen za tragediju, a i zato da ga se spali i zbrie sa zemlje. Tamo su je
muili zli sni, a ovdje e spavati mirno. Trebalo je prijei mnogo klanaca da se
stigne do Wapassoua, mnogo prijevornica koje su titile krug planina u ijim
gudurama nesumnjivo lei tisuama godina zlato i srebro. U blizini je prolazila
indijanska staza Apalaa, ali Indijanci koji su otuda ili, nikad se nisu zaustavljali,
ve su urno odlazili zastraeni mranim liticama i divljim izgledom samotnog
kraja. Tko bi se i usudio, zimi naroito da prijee snjene vodopade koji tite
dolinu sa njenim jezerima?
Pod njenim poluzatvorenim vjeama redale su se slike koje su je ispunjale
zanosnim uzbuenjem i izazivale joj suze u oima: slika Joffrey de Peyraca pod
olujnim nebom, kako nosi u naruju Honorinu, Florimonda i Cantora pogrbljenih
pod teretom djece, kako posru u blatu, pa Yanna kako prua au rakije starom
promrzlom uraru, Malapradea kako trljanjem ugrijava smrznute Elvirine noge... A
sada? Boe, kako je toplo? Anelika izvue ruku ispod pokrivaa i napola se
podie.
Joffrey de Peyrac je spavao do nje. Na jednom se sjeti - on ju je noas omotao
krznenim pokrivaima i ovdje je poloio, on je posljednji legao da se odmori.
Spavao je nepomino kao mrtvac, snano i spokojno. Jo je jednom pobijedio rat,
smrt i prirodne elemente. Sada je prikupljao snage da doeka novi dan.
Promatrala ga je s ljubavlju.
Miris koji je osjetila u odjei etiriju rudara i udisala s njihovih napetih, hrapavih,
barutom i kamenjem rasjeenih dlanova, proimao je sve stvari. Ovaj naroiti
miris bio je onaj isti koji je i nekad osjeala - proet nekom suptilnom i osobnom
tajanstvenou. Ona nije o njemu sve znala. Otkrivala ga je malo-pomalo: grofa
de Peyraca koji je svojim sjajem zanio Toulouse, ili upravljao brodom u oluji, ili
prkosio kraljevima i sultanima, da, on je sve to bio...
Ali osim ratnika i plemia postojala je u njemu i druga linost, nepriznata, jer u to
doba nitko nije mogao to da shvati - linost rudara, prve znanosti koja,
otkrivanjem zakopanih i nevidljivih tajna, objanjava stvaranje svijeta. Ovdje, u
Wapassou, doao je do utrobe zemljine u kojoj je poivalo zlato i srebro, doao je
u svoje carstvo. Ona je shvatila - ak i po nainu kako je spavao - da e se bolje
osjeati ovdje nego u Katarunku. Budui da je duboko spavao, daleko od svakoga,
pa i nje, ona isprui ruku i majinski pomiluje njegovo izranjeno lice.


38.
PRIPREME ZA ZIMU
SAVEZ S INDIJANCIMA-METALLAKSIMA
Dva tesara nisu vie izlazila iz jame. Od jutra do mraka oni su kao automati
rukovali ogromnom pilom, jedan na gredi od koje su pravili daske, a drugi u jami.
Ostali su sjekli stabla, kresali granje, tesali topole za pregrade i konjunicu, crnu
hrastovinu za vanjske zidove i bastione, jelovinu za oluk, pokustvo i letve za
krov. urno se proirivalo i nadograivalo. Najprije su dvostruko produili glavnu
dvoranu postaje, njoj su dodali jednu veliku sobu u kojoj e stanovati Jonasovi sa
djecom. Jedan kutak, koji je zbog kamenitog terena bio neto iznad ostalog dijela
nastambe, oistili su od alata i baava i uredili za sobu grofa de Peyraca i enu
mu. Probili su i prozor i sagradili kamin od oblutaka, koji e povezati sa centralnim
ognjitem.
Napravili su i tavan gdje e poredati zalihe, a on e, stvarajui zrani jastuk,
omoguiti zadravanje topline u ostalom dijelu stana. Grof de Peyrac dade jo
napraviti u litici pivnicu, izgraditi upu i sklonite za konje. Odjekivali su udarci
sjekira o deblo, lupanje ekia, jednolino struganje pila, lupa na hrpu dasaka i
greda.
Kad je doao dan da je cijela graevina ostala bez krova, oni su se ponovo
utaborili na livadi sluajui kreketanje aba i brbljanja pataka u bari - kao za
vrijeme putovanja.
Sreom nebo je bilo vedro.
Poboljanje koje su proricali kanadski vraevi, ostvarilo se. Posljednji dani
listopada i prvi dani studenoga bili su neoekivano i udno suhi i blagi. Samo su
noi bile hladne, a ujutro, mrazna maglica plavila je planine.
Ve prvog jutra Anelika se uvjerila da je imala pravo. Wapassou, to znai
"Srebrno jezero", bilo je skrovito mjesto, zabaeno, u koje ovjek oklijeva da ue.
Najvanije bijae pripremiti zimovanje. Budui da su zalihe hrane u Wapassouu -
osim kukuruza i svinje koju su tokom ljeta tovili - bile na kraju, to su se etiri
rudara, kad je stigla karavana, spremila da krenu prema Katarunku. Kako ovaj
vie nije postojao, tridesetak osoba i par konja morat e preivjeti na Srebrnom
jezeru.
Skloniti se, ugrijati se i jesti! Za to je trebalo graditi, loviti ribu, ii u lov,
nagomilati zalihe drva i hrane.
Sve e zima odnijeti. Anelika je otimala pticama posljednje oskorue i crne
plodove bazgovine. Ona e time lijeiti groznicu, bronhitis, bolove u krstima.
Poslala je Elviru i djecu da poberu sve to se moe jesti sa grmova u ikari ili
pustari: razne bobice, borovice, divlje zakrljale kruke i jabuice.
Sve je to izgledalo premalo za brojna usta koja treba nasititi. No vrijednost tih
malih berba bila je velika jer e ih pregrt ovog suhog voa spasiti od skorbuta
krajem zime. Skorbut je mornarska bolest, ali i dugog zimovanja u nepoznatom
kraju. Zato ga mornari i zovu - kopnena bolest. Savary je tokom putovanja pouio
Aneliku da i najmanjoj korici voa pridaje vrijednost. Ovdje ga nije bilo i dugo e
proi dok sazri. Ali e suhe bobice biti spasonosne.
Zatim su djeca pobrala divlje orahe, gljive po vlanim udubinama, ljenjake, irje
za svinju. Poslije su ih poslali da kupe ljunak po krapama iznad jezera koji e
zidari upotrijebiti za podizanje velikog centralnog kamina sa etiri ognjita i jo
jednog na kraju glavne sobe.
Osim toga morali su paziti na strmu obalu gdje su slijetale ptice selice, da zatite
travu i biljke za konje. Gacali su po blatu cijeli dan diui viku na ptice i kopali iz
pemakova pijeska grozdove slatkih krumpira, otimajui tako gozbu divljim
guskama.
Gospoa Jonas je kuhala za cijeli narod. Svaki je dan kuhala kukuruz, bundevinu
kau, meso i ribu. Objema rukama okretala je drvenu kaiku, veliku kao ona, u
trima velikim kotlovima na privremenom ognjitu. Zatraila je od mua da joj od
nekog starog barutnog roga napravi trubu kojom e pozivati na ruak. Ostatak
vremena provodila je skakuul hitro, sad lijevo sad desno, po iverju i alatu, da
tesarima, drvosjeama, u umi i radnicima u kui donese rakije ili piva. Obrazi su
joj bili zajapureni i sjajni. Smijala se i govorila kako je uvijek eljela da bude
gostioniarka.
Vei dio mesa i ribe, koji su donijeli lovci i ribolovci, meu kojima Florimond i
Cantor, bio je odreen za suenje.
Napravili su i ograde od pletera pod kojima je neprestano dimila vatra od suhe i
mirisne trave.
Anelika je uz pomo Kuassi-Ba i Eloia Macolleta preuzela posao u svoje ruke.
Dane je provodila kleei na travi uprljanoj krvlju divljai i svakovrsnih utroba;
zasukanih rukava i ljepljivih ruku rezala je tanke odreske sa ereka mesa, iz kojeg
je stari Maccollet prethodno povadio kosti. Kuassi-Ba stavljao je odreske iznad
vatre. Prekinuli su svaki posao u rudniku zbog hitnosti posla, pa stari crnac nikako
nije naputao Aneliku. Kao i nekada, on joj se povjeravao, oivljujui prolost,
priajui svoje dogodovtine s grofom de Peyraoam po Sredozemlju i Sudanu,
iznosei one strane ivota njenog mua koje je samo mogla u mati doarati.
- On nije bio sretan bez tebe, madam, - govorio je stari crnac. - On se
zadovoljavao radom, da, rudnikom, zlatom, putovanjima, trgovanjem sa
sultanom. Da, sve je to zadovoljavalo njegov duh. Ali to se ene tie - s tim je
bilo svreno...
- Hm... ne vjerujem ja u to!...
- Da, da, vjeruj mi, madam! ene su bile samo zbog tijela... Ali za srce... bilo je
svreno s time.
Sluala je svog prijatelja Kuassi-Ba, dok je spretnom rukom nekadanje
slubenice u gostionici k Crvenoj maski sjekla, rezala, energino upala kosti sa
stegna ili plea, lomila rebra preciznim udarcima sjekire.
Eloi Macollet ju je iz prikrajka promatrao. On bi je rado kritizirao, ali tu se nije
imalo to rei.
- Nema ta? Kao da ste cijeli ivot proveli u vigvamu.
Prignute glave, oiju crvenih od dima, krvlju umazanih ruku, Anelika se nije dala
ometati u poslu. Svaka hrpica na dimu osuenih odrezaka, nagomilanih u
koarama ispletenim od kore ili trava, znaila je jo jedan obrok, svaka koara -
dan ivota vie. Ubijeni arenjaci, jeleni, srndai, nosili su se na livadu gdje su
otri noevi hitro zapoinjali posao.
Bio je tu i jedan medvjed kojeg je ubio Florimond skoivi mu na lea i zarivi mu
no pogreno u iju, a onda mu je tek drugim udarcem presjekao arteriju malo
povie.
- Nikad nisam uo da se tako ubija medvjed, - govorio je Nicolas Perrot. -
Florimond nikad ne radi kao drugi. - Izvukao se s rastrganim kaputom i rezotinom
od udarca apom.
Na njegove mlade, jo glatke grudi, Anelika stavi svje oblog, dok je Florimond
potanko priao o svom pothvatu, jedui krilo peenog purana. Florimond je bio
udesno jak i o njemu se ve prialo u kraju. Ameriki kolonisti vole pretjerivati.
Florimond je postao "najjai mladi Sjeverne Amerike". Gledala ga je s ponosom,
sjeajui se kako je u djetinjstvu bio slabaan.
Medvjee salo se topilo za svjetiljke, a koa tavljena za jo jedan zimski pokriva
vie. Iako je zakasnila, zima je naglo nadolazila. Katkada bi - bogzna otkud -
preletio razinom kronje nagli i reski udar vjetra. Stabla su ve bila ogoljela i
rasipala svoje posljednje tamnocrveno lie. Prelazei iz crvene u ruiastu, s
ruiaste u svjetloljubiastu boju, uma je postala siva. Obli vrhunci planina
zasaeni borovima i jelama kao da su se pokrili tamnijom smee-ljubiastom
bojom koja je isticala valoviti reljef Apalaa. Miris ume je izgubio svoj topli zadah
divljih zvijeri i kupine. Krznai, medvjedi, lisice i svisci poeli su se povlaiti u
svoje jame. Ostao je jo samo miris gljive i mahovine, suhog lia i kore stabala -
miris zime.
Svake veeri sve brojnija jata ptica selica, naroito pataka i gusaka, padala su na
jezera i movare. Po dnu bi se nebo zamrailo od njih. Svojom hukom izraavali
su paniku poput onih koji su zakasnili pa ele nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Nije
ih se moglo otjerati s livada. Jednom je Anelika batinom obranila Honorinu od
napada jedne divlje guske. Nosei je gospoi Jonas za slijedei obrok, Anelika je
mislila o koristi guje masti u zimskim bolestima, o toplim oblozima za bronhije,
o kremi za opekotine, a i o tom kakav e biti uitak jesti teno meso peradi
umjesto dosadnog pemikana.
2
Eh, kad bi se sva ova vodena divlja, koje je ovdje
obilato, mogla uhvatiti i pospremiti u lonce za crne dane!
Ali kako je zadrati? razmiljala je. Medvjee masti ima obilato. Naposljetku je
smislila da svaku pticu obloi slojem masti, kao to se to radi u Charantesu ili
Perigordu. Joffrey de Peyrac pohvali plan, potvrdivi da mast titi perad od

2
Pemlkan - vrsta mesa pripremljenog na Indijanski nain.
kvarenja u dodiru sa zrakom. Da bi bilo sigurnije, savjetovao je da ih prethodno
lagano osui na dimu. Kao posue posluit e mjehuri enki sjevernog jelena i
medvjeda, to lovci obino i ine, jer imaju veliku sadrinu. Sagradili su i daaru
za suenje mesa da posao bre tee i u nju su nagomilali smrekovine.
Svaku veer grupa ljudi s batinama odlazila je na jezero, gdje bi nastalo klanje
pernatog svijeta. ovjek, naime, moe sauvati svoj ivot jedino ako ga oduzme
ivotinjama. Zelene, ljubiaste, blijedoruiaste, krunaste, sjajne glavice padale
su zdrobljene u velikom oblaku perja. Malo poslije tri ene su sjedile, erupale i
peruale da su im se prsti ogulili, velike utrobe, zavrtale i rezale vratove i noge.
Djeca su trala da oiene ivotinje porazmjeste na drvene reetke. Sutradan su
ih odatle dizali dobro nadimljene i - smjestivi ih u dragocjene mjehure ili - u
nedostatku ovih - u posude od kore, drva ili u koare, oblagali ih toplom mau.
Kad je ponestalo i posuda, ili su ih u vree od koutine koe.
Djeca su imala izbodene ruke od branja smrekinja. Ni Anelika se nije usuivala
pogledati svoje ruke. Pocrnjele, izbrazdane, izranjene - bijahu strane.
Miris suenog mesa i masti zadrao se u zatvorenoj dolini i mijeao se s mirisom
tek posjeenih stabala.
Niski gusti oblak protezao se daleko iznad jezera, nosei do njegovih krajnjih
granica miris sokova, smole, trave, trnja, krvi i divljeg, trpkog mesa.
Tu su ljudi radili...
Poneki Indijanac, prolazei stazama Apalaa, osjetio bi te neobine mirise i
pribliio se logoru.
Bili su bez prtljage, lutalice, osamljene obitelji u potrazi za kakvim jezerom u
kojem e, zimi, uloviti dabra. Ili su nasipom iznad jezera a prije nego to bi
nestali s druge strane hridina, radoznalo su se naginjali da kroz etinjar povire u
logor na Srebrnom jezeru, koji je bio obavijen plaviastim dimom iz spremita za
suenje mesa.
Misle li bijelci ostati ovdje kad nadoe zima? pitali su se. Ima ih mnogo! Oni su
ludi! Umrijet e! Ovo je mjesto-tabu! Osim toga, oni posjeduju i neke udne
ivotinje koje hodaju padinama, a nisu ni jeleni, ni losovi, ni bizoni. I njima treba
hrane, pa to e onda zimi? Ustraeni Indijanci urno su odlazili: nee biti
dobra!...
Meutim, jednoga jutra, dok je bila zabavljena sjeom mesa, Anelika osjeti na
svom ramenu teku ruku. Pogledavi, ona prepozna Mopountooka, Sagamorea, iz
plemena Metallaka. Uvijek ponosan i, unato jakoj studeni, polugol, on joj dade
znak da ustane i da ga slijedi.
Odveo ju je najprije na obalu prvog jezera. Dotakne pijesak, okusi nekoliko puta
vodu uz nasip i iz jednog potoia, koji se tu irio pravei tihi bazen prije ua u
jezero. Voda je bila bistra kao planinski kristal smee jantarne boje. Bila je to
movarna, humusna voda, tj. filtrirana kroz humus.
Tu se izvanredno dobro pralo rublje.
Anelika je shvatila da je Mopountook pita da li je zadovoljna kvalitetom ove vode
i ona nekoliko puta potvrdno kimne glavom.
On je zatim odvede dalje, penjui se uz brdo, pa sioe s druge strane. Zaustavili
su se ispred jezeraca, potoia i izvora.
- Ware! Ware! - govorio je, to znai: voda. Rije koju je doznala bila je
abekanika. Malo dalje naiu na vrlo bistru vodu, ali s okusom tvrdog vapnenca,
dakle, kodljivu. Anelika potrese glavom, ispljune vodu i izjavi da se ne moe
piti. To se odmah osjea. Mopountook glasno potvrdi. Bijela ena dobro rasuuje.
Idui dalje naiu na vodu crvenoute boje, koja je sadravala eljezo. Mutna i
uznemirujua, ali ukusna.
U kasno poslijepodne on joj na malom proplanku pokaza jedan gotovo nevidljiv
izvor, ija je voda ikljala i odmah nestajala u propusnom terenu. Tihi i neprekidni
dar prirode, nepresuan kao duga tiha bol. Svjea i ukusna voda. Pijui je ovjek
je imao na jeziku ukus lista u koji je proljee utisnulo miris potoarke, alfije i
metvice. arobnost ovog izvora tako je djelovala na Aneliku da je izgubila pojam
o vremenu.
Kad su poeli obilaziti, ona je upozorila Mopountooka da se ne moe previe
udaljiti od logora. Kasnije se morala s time pomiriti, jer su se toliko vrtjeli u krugu
da se pobojala, ako ga napusti, da e se izgubiti.
Ve je padala no kad su je ugledali kako se vraa iza velikog crvenog avola. Bila
je iscrpljena.
Jo jednom su uznemireno tragali za groficom de Peyrac.
Mopountook se epurio: bio je vrlo zadovoljan svojim dnevnim obilaskom izvora i
sposobnou Anelike da ih prepozna. Dostojanstven i neusiljen, on prijateljski
poloi ruku na rame pomalo nezadovoljnog grofa i ree da mu se srce veseli:
- Bijela ena - rastumai on, - bila je, naravno, kao i sve njoj sline ene, prilino
neposluna i sklona da uvjerava ovjeka kako ne zna ono to radi. No, ona
raspoznaje vodu s izvora i zna da im razlikuje okus. To je veliki dar. Koristan. Kao
mjesni poglavica - jer je jezero Umbagog bilo u njihovom susjedstvu - on eli da
bijelci dugo ostanu na Srebrnom jezeru pa e staza Apalaa ponovo oivjeti, staza
kojom su nekada prolazili Indijanci, trgujui od velike sjeverne rijeke do obala
Oceana.
On smatra da je taj dan bio vrlo koristan.
Naime, ve sutradan dooe Metalloksi Indijanci govorei kako bi bilo dobro da
bijelci dou s njima i sudjeluju u velikom lovu prije zime. Bijelci e donijeti svoje
puke, barut i metke, a u zamjenu oni e im dati dio zamkom ulovljenih zvijeri.
Losovi i sjeverni jeleni poeli su se sputati iz Kanade prema manje hladnim
predjelima Mainea. Mopountook je, vrativi se iz Wapassoua, prodrmao malo
svoje Indijance, predbacujui im lijenost upravo sada kad se osjea asovito
pomanjkanje divljai. Njihova nemarnost uzrok je gladi koja ih svake godine mori.
Oni uvijek misle kako ima dosta hrane, ali za duge zime nikad nema dovoljno
zaliha. Uostalom, Mopountook je sanjao i jedan san: Manitu mu je naredio da
prirede posljednji veliki lov i pozovu bijelce sa Srebrnog jezera, koji su se sukobili
s divljim Irokezima i ivi se izvukli zahvaljujui vjetini svog jezika i svojih
arolija! A nije lako nagovoriti Irokeze da se odreknu osvete. Ovi bijelci su platili
cijenu krvi zapalivi svu trgovaku robu. Slijedilo je nabrajanje ogromne koliine
ove divne robe koju su rtvovali vatri. Metalaki-Indijanci s uivanjem su recitirali
kao da itaju litanije: 100 bala krzna, rakije, grimiznih pokrivaa itd. itd.
Gromovnik nije kao drugi bijelci. Bolje je biti s njim prijatelj. Mopountook i
njegova plemena s jezera Umbagog uzimaju ih, kao dobri susjedi, pod svoju
zatitu.
Nicolas Perrot, Florimond, Cantor i jedan Englez su otputovali s njima za etiri do
pet dana na zapad da organiziraju najvei lov godine. Ostali su prionuli na
dovrenje logora. Kad su se krajem prvog tjedna studenoga lovci sa jezera
Umbagog vratili, poslovi i radovi su se pojaali. Naposljetku se zakljuilo da ima
dovoljno hrane u rezervi. Ako bude sree i proljee porani i ako u snijegu
zamkama uhvate nekoliko komada - preturit e zimu. Eloi Macoolet je kimao
glavom, ohrabren.
- Valjda neemo morati da jedemo jedni druge!
- to tu priate kojeta! Kakvog li uasa!
- Tja! I to se dogaalo, lijepa moja gospoo!
Nije se alio.
Dok ga je sluala, Aneliku iznenada obuze strah. Nju je as obuzimala srea zbog
ljepote ovog skrovitog i pustog mjesta, a as strah kad pomisli na nevolje koje ih
ekaju, a za koje nisu bili potpuno spremni. Kako e preivjeti zimu ovi ljudi i ene
stisnuti u uskom prostoru, s malo hrane, bez lijekova, osamljeni u zatvorenom
krugu, a naroito ova nejaka djeca?!

39.
ZLOSLUTNA ANELIKINA PROROANSTVA
OHRABRUJUE ISPOVIJEDI
Joffrey de Peyrac nije rekao nita kad je vidio da se Anelika prihvatila tekog
posla oko suenja mesa. Ona je osjeala da je on iz daljine promatra pa se trudila
da bude na visini zadatka.
- On misli da sam ja nesposobna i da u stajati skrtenih ruku!
Trebalo je izdrati jednu godinu! To je on rekao, zar ne? U ovom asu oni su imali
samo svoje haljine.
S potajnim zanosom ona se dade na posao da pomogne onome kojemu ve davno
nije sluila, da preivi i da pobijedi.
Pomisao da radi za nj i da time na neki nain iskupljuje svoje nekadanje nevjere,
inila ju je sretnom. I najtei posao inio joj se lak.
Ima stvari koje se samo s vremenom mogu dokazati: ljubavna vjernost, na
primjer. Ona e sruiti onaj zid nepovjerenja koji mui Joffreya de Peyraca.
Dokazat e mu da je on za nju sve i da mu ne ograniava slobodu mukarca, da
mu ona nee oteavati ivot niti ga odvraati od posla i cilja koji je sebi postavio.
Bojazan da bi on jednog dana mogao poaliti to ju je poveo sa sobom, ili ak
ponovo naao, oblivao ju je hladnim znojem. Bilo je sluajeva kad ih je
nesigurnost logorovanja razdvojila, pa je ona patila daleko od njega. Za vrijeme
putovanja ljudi bi se - kud puklo da puklo - uvalili u skrovita od kore napravljena
na starosjedilaki nain, a za ene i djecu sagradili bi prostraniji vigvam s malim,
na brzinu podignutim kaminom u uglu. Sklonite je bilo toplo, ali bi Anelika
zamiljala kako je opet sama i kako oajno trai svoju izgubljenu ljubav po
svijetu, ili bi ga - odbaena - vidjela neumoljiva pogleda kakav je imao na
"Gouldsborou".
Zato je radila kao rob. im je bila slobodna, trala je s djecom u umu da kupi
granje, jer prua nije bilo, a ona je iz iskustva znala da nema gore stvari nego u
zimsko jutro ne moi zapaliti vatru. urno su kupili granje i granice i slagali u
spremite pored cjepanica. Vrhunci najviih planina bili su bijeli, a vjetar suh i
leden.
Rasplamsala tisovina sve je obasjavala. Crvenkastosmei i ruiasti plameni jezici
u lakim zamasima titrali su na nebu boje kositra. Paperjaste iglice dizale se iz
plamena, a raslinje pod njihovim nogama pokrivalo je sag boje ilovae, mek kao
samurovina. Po njemu su Anelika i djeca neujno stupala.
Sakupljanje drva oduvijek se svialo Aneliki. Dok je bila djevojica u oevu
dvorcu, tetka Pulherija govorila je da jedino taj posao rado obavlja. Ona bi hitro
sakupila ogromni sveanj i bez muke ga nosila.
Kad su je momci Peyracovi prvi put vidjeli kako se vraa iz ume, kao da sama
uma ide, sagnuta kao starica pod bremenom, sa oporom djece iza sebe, ostali
su zaueni, ne znajui to da kau ni to da rade.
Ona je tako savreno obavljala poslove da je svako upletanje bilo suvino, pa su
se toga i odrekli. Ali su razgovarali o tome meu sobom i nisu stvorili odreeno
miljenje. Vidi se da je ta ena radila teke i svakakve poslove u ivotu, da joj
nita nije mrsko, ali isto tako se vidi da je i velika dama. navikla da je posluuju,
da zapovijeda, da se zabavlja - vidjelo se to na gozbi u Katarunku! Samo, eto, ne
voli oskudicu.
Ako je netko, za vrijeme hitnog i tekog posla prije zimovanja u Wapassouu
pokuao da joj pomogne, ona bi ga pomalo osorno otpremila.
- Pustite, mladiu, imate vi i vanijeg posla! Da vas trebam, ja bih vas zvala.
Promatrao ju je i Joffrey de Peyrac. Vidio je kako se vrti oko vatre u suionici
mesa sa gotovo strunim poznavanjem stvari. Gledao je kako odire kou sa
sobova i jelena, kako vadi utrobu, lomi kosti, erupa, topi odvratnu mast, kako
skida kotlove s vatre, sve to s izvanredno vjetim, finim, otmjenim, ruicama i
energijom nosaa.
S mjeavinom uenja i potovanja otkrio je njenu snagu, sposobnost da shvaa
mnoge stvari za koje ju nije predodredio ni njen odgoj ni raskoan ivot koji joj je
pruao u Toulousi.
A kad bi ga katkada ljutina nagnala da joj oduzme sjekiru i mesarski no kojim je
vjeto rukovala, ili teki kotao, koji je jednim trzajem premjetala, ili pak breme
suhog granja pod kojim se svijala, on je osjeao svu snagu boli koju mu je
priinjala uspomena na godine razdvojenosti.
Jer ovo je neka druga ena, "neznanka", ona koja se navikla da ivi bez njega, a
koja mu je otkrila koliko je jaka; bez slabosti, i koliko je mnogo nauila daleko od
njega - zbog ega ju je gotovo mrzio.
Sjetio se reenice koju mu je dobacila jednog dana na "Goldsborouu": "A to biste
htjeli da budem? Zla, glupa, nekorisna? Da nita ne znam o ivotu s kojim sam se
suoila?"
On doista nije vodio rauna o stvarnoj vrijednosti njene linosti, ni o tome to e
raditi kad bude preputena samoj sebi. Govorio je u sebi kako zbog nje mora jo
mnogo da naui o enama. U njegovu srcu borili su se divljenje i ljubomora.
Anelika je bila svjesna te njegove slabosti. Otroumna, kakva je bila, shvatila je
njen uzrok, i to ju je radovalo. On je, naime, bio toliko snaan, toliko superioran,
toliko iznad nje, da je bila mirnija kad je osjetila njegovu ranjavu stranu. Tad mu
je u prolazu dobacila pogled u kojem se krila i blaga ironija i njenost, ali i neto
nedokuivo to ga je boljelo.
"Ne brinite", govorila je sa smijekom i klimajui glavom. "Ja volim svoj rad, a
osim toga... upoznala sam i tee robovanje no to je sakupljanje suhog granja
vama za ljubav"...
On osjeti kako mu otro sjeivo para srce. I otkud to da ova ena, samim tim to
je ena, moe da mu zada bol, njemu koji je bio zasien svime?!
Govorei pravo, on joj nije mogao nita predbaciti. U njenom ponaanju nije bilo
ni prkosa ni lane skromnosti. Ali ono to je imala, to je stekla daleko od njega.
Muila ga je divlja elja iza odmazdom. Zbog nje je bio odluniji no ikad da
savlada sve neprilike. Strast da ovlada udesom bila je tolika da ju je prenio i na
ostale, u dubokom uvjerenju da ga nita ne moe svladati.
U Wapassouu se radilo kao u mravinjaku.
I sam se brinuo za sve. Davao je upute tesarima i zidarima. Savjetovao koare i
drvodjelce, a esto je uzimao u ruke veliku sjekiru drvosjee i s nekoliko tono
odmjerenih snanih udaraca obarao je stabla. Kao da je htio da se suprotstavi
nepokornoj prirodi i pobijedi je u dvoboju.
Iako nisu razgovarali, ovaj zajedniki rad ih je povezivao onim to su jedno od
drugoga nauili, - onim to nisu priznavali ali su nasluivali. Peyrac je osjeao
njezin nemir. Opazio je da je pretjerani umor ini podlonom sumnji u kojoj vidi
sve u crnim bojama.
U takvim asovima progonila ju je slika Kaina u oluji. A to ako je istina da je Bog
protiv njih? pitala se. Ako su zaista prokleti? Unaprijed osueni, kamo da krenu on
i ona?
emu borba?... Sjetila se nekog bia uurenog u grmu na obali jezera, dok se
kupala, kako ju je gledalo s mrnjom. Taj pogled joj se zario u srce kao otrovna
strijela. esto se toga sjeala. Dogaalo joj se da se na povratku zaustavi na rubu
ume i zabrinutim pogledom ispituje okoli.
U podnoju dvaju breuljaka s lijeve strane bilo je udnovatih gradnja, debelih
uspravnih greda i kotaa koji su se, kao neke stravine sprave za muenje,
ocrtavali na ogoljelim planinskim, stranama po kojima su zjapile mrane jame ili
modrikasti svjei oiljci. Na vrhuncu se vidjela kruna umice iz koje se danonono
dizao dugi trak dima, kao iz kadionika. To su kolibe ugljenara zaobljenih svodova i
namuljene glinom, koje su obavijale toplinom, zbog neprekidnog loenja, umu
bazgovine i breze, odakle su rudari dobivali ugljen potreban za njihov rad.
Nastamba u koju e se, uskoro, svi zatvoriti kao u Noinu arku, dizala se na kraju
rta. Ve se jasno vidio njezin krov od bijelih letvica i tri visoka dimnjaka od
kamenia.
Jo je neto uznemirivalo Aneliku. Iako je u njima cijenila izvjesne kvalitete,
Peyracovi drugovi bili su grubi, neprijatni, nesigurni ljudi. Kad se budu zatvorili u
utvrenje, to e se dogoditi u tom pomijeanom drutvu s oprenim karakterima
u oskudici, u pomanjkanju ena? Nee li sve to stvoriti nesnosnu atmosferu?
Sjeala se - dok je bila ratni voa u Poitouu - kako su seljaci mrzili one koje su
smatrali njenim ljubavnicima: La Marinierea ili baruna de Croisseta. Slino je bilo i
ovdje. Neprijateljstvo koje su osjeali prema eni voe pretvorit e se moda u
neki drugi zlobni osjeaj. Ona je dobro znala da rezervirani stav koji prema njoj
njezin mu pokazuje pred drugima ima za cilj da ne raspiri zavist ovih osamljenih
ljudi. Gospoa Jonas je takoer o tome razmiljala i bila uznemirena zbog Elvire,
mlade ene u godinama kad joj se mukarac udvara. Do sada su mukarci prema
njoj bili pristojni, ali kad se zatvore i kad im bude dosadno...
Jedne veeri Joffirey de Peyrac uze Aneliku za ruku i odvede je na obalu jezera.
Sunce na zalazu rasipalo je svoje rubine po mirnoj vodi, a opora hladnoa je
godila...
- Vi ste zabrinuti, lijepa moja? Vidim vam to na licu. Recite mi to vam je!
Pomalo zbunjena ona mu ree ega se ponekad boji. Nee li zao udes i nesrea
biti jai od njihove hrabrosti?
Ne, ona se ne boji ni gladi, ni zime, ni rada. Zar se ivot, koji je cijele zime
provodila u Monteloupu, razlikuje mnogo od ovog koji ih ovdje eka? Osamljenost,
teak rad, opasnost od napada bandita - ovdje od Indijanaca ili Francuza - stvarali
su istu ovakvu situaciju nesigurnosti i opreza.
Ne, nije ovdje kao tamo... Ona voli Wapassou.
On je razumio i ono to nije htjela da kae.
- Vi se bojite prokletstva koje me prati? Ali, ljubavi moja, prokletstva nema. Nikad
nema prokletstva, ali ima neslaganja izmeu ljudi boji su se zadrali na putu
neznanja i mene kojemu je Bog osvijetlio nepoznate putove. Ako to moram platiti
i progonstvom, ja neu poaliti to mi je udijelio tu milost. Ja sam doao u ovaj
kraj da mu dignem cijenu. Ima li u tome neto to se ne svia Stvoritelju? Nema.
Ne budite, dakle, praznovjerni i nepovjerljivi prema Bogu. U tom lei zlo.
On iz prsluka izvue mali zlatni kri koji je strgao s vrata ubijenog Abenakisa.
- Pogledajte ovo! to vidite?
- To je krii - ree ona.
- Iznenauje me da je zlatan. Ja sam, naime, vidio mnogo ovakvih malih ukrasa
na vratu uroenika - kriia i drugih znamenja - pa sam odluio da ispitam kraj.
Nisam zadovoljan tumaenjem da su ove dragocjenosti stanovnicima poklonili
bretonski mornari kad su pristali brodom na obalu. Nai Bretonci nisu tako
dareljivi. Kao dar bio bi dovoljan i mjedeni kri! Ovi su, dakle, bili izraeni na licu
mjesta, a to dokazuje da ovdje ima zlata i srebra koje pohlepni panjolci -
naviknuti na blago Inka i Azteka - nisu pronali. Zaista zlato se ne vidi, kao ni
ruda koja se ispire u vodi, ali moda ima mnogo skrivenog zlata. Krievi imaju
pravo. Ja sam naao. Kao to vidite, kri me je vodio. Wapassou je najbogatiji
rudnik, ali ja ih imam jo posvuda u Maineu. Sad kad znam da me kanadska vlada
dri na oku, treba da pourim da iskoristim svoj nalaz... Htio sam da vas udobno
smjestim u Katarunku, meutim, doavi ovdje, dobili smo na vremenu. Treba
samo da zimu prebrodimo, a to e biti teko. Ovdje je jedini na neprijatelj -
priroda. No i od nje u izvui mo. Nekad sam imao sreu bez moi. Jo mi to
treba pa u imati pravo da ivim. To e mi biti lake da postignem u Novom nego
u Starom svijetu.
Koraajui polako du jezera i drei je vrsto uza se, on nastavi:
- uj me, draga. Svi smo mi ovdje lopovi i zato emo preivjeti. Izabrao sam ove
ljude jer znaju vrijednost ustrajnosti. Zatvor, robija, zarobljenitvo, dno gnjusobe
do kojeg su doli s najgorim oloem ovjeanstva, to je kola ustrajnosti. Oni su
svi sposobni da s praznim trbuhom podnesu duge snjene dane, a i jo vie.
Zima, glad, promiskuitet, to je to njima? Upoznali su oni gore stvari! Vi se,
moda, bojite, da djeca nisu otporna? No, ako im se osigura ono najnunije i
okrui ih se ljubavlju, oni nee trpjeti. Djeca su izvanredno otporna kad im je srce
zadovoljno. Imam povjerenja i u vae prijatelje Jonasove. I oni znaju to je to
strpljenje. Oni su godinama ekali povratak svojih sinova. Jednog dana su se
uvjerili da ih nikad nee vidjeti. I - preivjeli su. Elvira? Ja sam pristao da ovu
mladu enu povedem, jer me je ona za to molila. Ja znam i zato. Nije vie mogla
da podnosi svoje drugove iz La Rochellea, optuivi ih da su oni krivi za smrt
njenog mua, jer su ga uvukli u pobunu koju sam morao uguiti. U njoj je on
poginuo. Prije e se oporaviti ako bude s nama, nego u Gouldsborou. Zbog istog
razloga, mislim, i Jonasovi su eljeli napustiti obalu i pridruiti se nama. Ja sam
rado pristao da dou. elio sam da imate drugarice s kojima ete prijateljski
razgovarati o vaim malim brigama. Elvirina djeca igrat e se s Honorinom, da se
ne osjeti usamljena sada kad vas zbog poslova od nje esto odvajam.
- Hvala to ste na sve to mislili. Doista sam sretna da imam prijateljice i da je
Honorina u dobrom prijateljstvu s Bartelemyem i Tomasom s kojima se upoznala
jo u La Rochelleu. No, sve mislim da su djeca, a naroito ene, za vas izvor
neprilika i tekoa.
- Moda je to, naprotiv, izvor koristi i prednosti - veselo e Peyrac. - Prisutnost
ene povoljno djeluje na duhove mukaraca. Na vama je, gospoama da nam to i
dokaete.
- Vi se, dakle, niega ne bojite?
- Volim rizik.
- Ali zar ne mislite da ovi mukarci bez ena mogu na kraju osjetiti zavist prema
vama koga pratim, ili poudu prema mladoj i lijepoj Elviri, pa da izbiju sukobi i
svae meu njima? Elvira osjea strah i zbunjenost na pomisao da bi joj mogli
udvarati kad budemo za dugih mjeseci zatvoreni u ovoj maloj postaji.
- Tui li se ona na neke od njih.
- Ne vjerujem.
- Poruite joj da se ne boji niega. Ja sam upozorio svoje ljude. Vjeanje je
najblaa kazna, ako uskrate potovanje i jednoj eni koja se ovdje nalazi.
- I vi biste to uinili? - povie Anelika gledajui u nj s uasom.
- Dabome. Zar sam oklijevao na ratnom brodu da objesim Maura Abdulaha za
pokuaj silovanja Bertille Bercelet? A on je bio moj vjerni sluga iju odanost ni
danas ne mogu prealiti. Ali disciplina iznad svega. Moji ljudi to znaju. Draga
moja, svi smo mi ovdje na ratnom brodu. I u karavani bili smo takoer na ratnom
brodu a to znai da sam ja jedini gospodar broda. Sa svim pravima. S pravom na
ivot i smrt svojih ljudi, na kaznu i nagradu, ali i da uredim svoj ivot kako ja
hou, pa ak i to da za suprugu imam i najljepu enu na svijetu.
On je zagrli smijui se.
- Niega se ne boj, mala moja asna opatice! ene ponekad imaju krivi pojam o
pravoj ljudskoj naravi. Vi ste predugo ivjeli meu iskvarenim besposliarima
prazne due, koji - nesposobni da rade - trae lijeka svojoj nemoi u neprestanim
seksualnim avanturama. Meu prostacima koji u glavi imaju samo elju da
udovolje svom nagonu. Pomorci su drugaijeg kova. Ako ne mogu bez ene, oni
se nee ni ukrcati. Njihova strast i udnja su avanture, bogatstvo, otkria, san i
put kojim e do njih doi. Znajte da nekima voljeni cilj obuzima i duu i srce. ena
je za njih nadomjestak, ugodan dodue, ali ne upravlja njihovim ivotom.
Ponavljam, ovdje ima za nas i neeg veeg, draga moja!
Ne zaboravite na ono to nas povezuje: Mi smo svi lopovi, hugenoti, koje su
francuski kralj i isusovci osudili na sramotu. to se drugog tie, svaki ima svoju
tajnu. I u zatvoru se ovjek naui da bude bez ene.
Ljubav prema slobodi esto zamijeni sve druge ljubavi.
To je mnogo jaa, mnogo vatrenija strast no to se misli... Ona obuzima cijelo
bie... Ona ga neprestano oplemenjuje.
Anelika ga je sluala kako govori, dirnuta to ovaj, inae tako podrugljiv ovjek,
razgovara najednom tako ozbiljno, elei da joj ohrabri duu i srce pred
tekoama. On joj je otkrio i drugi vid ivota, o kojem nikad nije razmiljala, a
koji je plod njegova stradanja i razmiljanja.
Okruivala ih je no otra i sjajna, iako bez mjeseine. Nebo je dobilo istonjaku
svjetlost. Izgledalo je naikano sitnim zvijezdama koje su se treperavo
odraavale u drhtavoj vodi kao biserna krunica.
Anelika njeno kimne glavom.
- I ja sam bila liena slobode - ree ona, ali mi se ini da se nisam nauila
strpljenju, kako vi kaete. Naprotiv, ja drhtim, jer ne trpim nasilje. to se tie
odricanja od vae ljubavi...
Joffrey de Peyrac se grohotom nasmija.
- Vi ste, draga moja, drugaija od drugih! Vi ste drugog kova. Vi ste vrelo ive
vode koja snano mlaza da osvjei i razveseli zemlju. Strpljenja, vrelu moj!
Jednog dana hodat ete mirnijim dolinama, oaranim vaom drai i ljepotom.
Strpljenja! Ja u upravljati vaim budalatinama, pazit u ljubomorno na njih da
vas ne zavedu i smute... Poinjem da vas upoznajem. ovjek vas ne smije ostaviti
samu due vremena. Tek nekoliko dana razdvojenosti i spavanja daleko od mene,
a ve lupate kojeta. No, krov stana je gotov, a ja sam pourio tesare da naprave
veliki i lijepi krevet za nae odmaranje. Uskoro u vas opet zagrliti i sve e biti
dobro, zar ne?
Sutradan uselili su se u utvrenje.


40.
LJUBAVNO SKLONITE
Krevet! Anelika ga je gotovo sa strahom gledala kad su ona i njen mu uli prve
veeri u ovu rupu s niskim stropom, koja e odsada biti njihova soba. Krevet ju je
potpuno ispunio. Bio je irok i vrst, iz crne orahovine, oljuten, istesan, s neto
kraljevskoga u svojoj prostoti. Prekriven krznima sliio je na leaj kakvog
vikinkog kraljevia.
Jo ivo drvo odisalo je svjeinom i mirisom. Na tamnom tkivu drva opaali su se
jo ruiasti oiljci otre sjekire.
Anelika je stajala smetena i zbunjena ispred ovog komada pokustva, dobivenog
iz ume, koji je sauvao svu njenu poeziju i ukus. On joj je govorio o
okrepljujuem odmaranju i ljubavnim noima. Promatrala ga je stojei do
njegovog uzglavlja i grizui usne.
Pred njom se otvarala nova faza ivota, faza o kojoj je toliko snivala.
No, kad se s njome suoila, uzmakla je, spremna da pobjegne kao plaha kouta.
Ona je sada morala iz dana u dan, iz noi u no, provoditi svoj ivot uz mua
kojemu je bila ena. No, govorei istinu, ona se od toga odvikla. Bila je oduvijek
lutalica u ljubavi. Jo nedavno, pred tri mjeseca, kad ju je na "Gouldsborou"
ponovo predobio, njihov buran ivot putnika nije im dao da budu neto drugo do
prolazni ljubavnici pod sluajnim krovom.
Pa i nekad u Toulousi, iako su katkada spavali zajedno, imali su odvojene
raskone i prostrane odaje u koje su se po volji mogli ili povui ili primiti jedno
drugo.
Ovdje, meutim, bit e samo ovo tijesno skrovite, ova slamarica od mahovine i
liaja. Samo jedno sklonite za oboje, gdje e se njihova tijela opruiti u
ljubavnom zagrljaju i snu. Iz veeri u veer, iz noi u no!
Za oboje! To je izvanredno!
Anelika je shvatila da e po prvi put poeti ivjeti pravim branim ivotom.
S lica joj se itala zabuna. Peyrac ju je ispod oka gledao, smijeei se, polako
svlaei, pred vatrom, svoj prsluk.
Tako je odredio on - gusar mora i oceana, velika orijentalnih palaa, lutalica vea
od nje, koji je uivao prema svom hiru i bogatstvu. On je odredio da u ovoj
jedinoj sobi, u ovom jedinom krevetu bude sam s njom. Ljubomorna potreba da
bude uz njega, da se uvjeri kako ju je ukrotio, da ubudue vie ne dozvoli da mu
umakne!
Kao iskusan ovjek koji je mnogo razmiljao o mukoj i enskoj naravi, on je vie
od nje bio svjestan nepostojanosti onoga to ih je do danas spajalo: davni brak,
dugotrajnost osjeaja pothranjivanog sjeanjima, a izmeu njih ponor
razdvojenog ivota.
Kad se uzme sve u obzir, zar nije tjelesna privlanost najsigurnija veza koja je
ostala nakon preivjele nesree? Trebalo je raspiriti eravicu i on je nestrpljivo
ekao upravo ovaj as da je osjeti potpuno svojom i da preko ovog zajednikog
stanovanja objavi svima svoja prava na ovaj posjed. Ako eli da je ponovo
zadobije, mora je imati uza se, potpuno ovisnu o njemu. Ali je on pomalo
nazrijevao sloenost osjeaja koji zbunjuju Aneliku. On joj prie i izrecitira joj
stihove iz Homera:
- ... "Zato ovo nepovjerenje, eno? Bogovi doista nisu htjeli da zajedno proivimo
dane svoje mladosti, ali su nam dali da doemo do praga starosti. Mi se jo
moemo upoznati. Zar misli da ne poznam tajnu kreveta koji sam vlastitim
rukama napravio? Samo ga ja i ti dijelimo, koji smo na njemu zajedno spavali..."
Tako je govorio Uliks kad je nakon dugog putovanja ponovo naao bjeloruku
Penelopu.
Grof de Peyrac se svojim snanim, golim i mrkim grudima nadvi nad Aneliku.
Snano je zagrli i milujui joj jogunasto lice, aptao joj tiho, kao u prvim danima
njihove ljubavi, rijei utjehe.


41.
SNIJEG
ELI MACOLLT U SVOM VIGVAMU
Tokom cijele pozne jeseni, surova amerika zemlja kao da je sklopila ugovor sa
drznicima iz Wapassoua. Onima koji su rtvovali sve to su imali kao da je htjela
pruiti spasonosnu odgodu: Kad je nadola zima - oni bijahu spremni.
Nadola je nakon ovog milostivog pomilovanja s podmuklim i jakim opravdanjem.
Poeo je snijeg.
Padao je nekoliko dana bez prekida. Svijet je zanijemio i ogluio, zaguen bijelim
debelim platem, koji ga je obavio kao mrtvakim pokrivaem.
Nestadoe i stabla, i zemlja, i nebo. Sve je postalo jedna jedina stvarnost - tihi
snijeg, lagano, diluvijalno padanje bez daka vjetra. Gomilao se i pokrivao usnulu
zemlju. Ljudi se zatvorie u postaju da u njoj proive dugo najavljivane dane, kad
e toplina i hrana postati dva stoera ivota.
Trei, za ivot ne manje potreban stoer, dao im je Peyrac: rad.
Podzemnim hodnikom tunela, koji je iao od glavne dvorane, moglo se doi do
radionica. Nitko nee ljenariti niti imati vremena da osjeti teinu bijelog zagrljaja
zime. Za sve e biti i previe posla.
Za ene je bilo lako: hrana i vatra. To je bila njihova lozinka.
Nitko im to nije nametao i one su znale da briljivo izvre podjelu rada. I ovdje se
pokazala Anelikina sposobnost.
Ona je radila teko, kao i druge, ne pokazujui da je stvari uzela u svoje ruke.
Ipak je poticaj dolazio od nje.
Iako stvarna gospodarica, ona za sebe nije traila ni titule ni povlastice. Nagonski
je osjeala da e i za to doi as. Samo se po sebi razumije da mora pomagati i
uiniti sve da odri zdravlje povjerenih joj ljudi. Joffrey ju je i dalje promatrao.
Hrana i toplina. Vatra i kuhinja. I red.
Bez reda i istoe ivot bi u ovoj prenapuenoj jazbini bio neizdriv. Ranim jutrom
ve su metle od vrijesovine stupale u akciju.
Najprije se potpirila eravica, na ognjite postavilo granje i drva, a lonce objesilo
o uklju ognjita.
Vrijeme, dobiveno na zimi, omoguilo je znatno proirenje stana. Iza ulaza u
postaju bila je uska sobica za odlaganje odjee i snijegom pokrivenih izama.
Objesili bi ih tu da se najprije ocijede, a tek su ih onda nosili u veliku dvoranu da
se osue.
U dnu ove dvorane bio je okasti kamin, samo s jednim ognjitem blizu ograde,
gdje su bile poredane slamarice za ljude, specijalno odreen za ovakvo suenje
koje je izluivalo mnogo pare i pljesnivog zadaha koe i mokrog krzna.
Ljudi su se najradije okupljali oko centralnoga kamina, gdje se potiho kuhala juha
i paprika. Ovaj monumentalni kamin bijae sagraen od oblutaka po uzoru na
onaj u Katarunku, iju je prikladnost Anelika ve ocijenila.
I on je imao etiri ognjita: dva prednja, desno u velikoj dvorani, a ostala dva
odreena za grijanje: jedan za sobu Anelike i njenog mua, a drugi za prostranu
sobu odvojenu daanom pregradom u koju su se smjestila Jonasova djeca i
Elvira. Na izboani rta, na kojoj je sagraena ili, bolje reeno, izdubena postaja
Wapassou, nalazila se trea soba koja je pripadala grofu i grofici de Peyrac.
U nju se iz dvorane dolazilo preko etiriju stepenica i jednog poluniskog podija, na
kojom je Anelika poredala zdjelice, koare i kutije, koje su bile prijeko potrebne
za kuhinju i obroke.
Velika hrastova vrata s bakrenim arkama teko su se i nerado otvarala. Trebalo
se sagnuti da se ue. Strop je bio nizak. Postojao je samo jedan maleni prozor s
oknima iz pergamenta. I sve drugo bilo je od tamne tesane hrastovine, vrsto
spojenih greda koje su davale dojam masivnosti i zatvorenosti.
Desno vodila su vrata do prostorije ureene za parno kupatilo. U njemu je
Anelika proivjela najljepe asove odmora, jer je tako mogla zadovoljiti svoju
strast za toplom vodom. To su joj predbacivali i na Dvoru uda, ali se ona ipak
nije od toga izlijeila! Anelika je odmah zavoljela ovu mranu rupu napola
skrivenu u litici, a napola pokrivenu iglicama s tamnih jela, koje su dodirivale
drveni krov.
Iza velike sale, a pod liticom, nalazilo se neko sklonite koje je pretvoreno u
skladite i podrum. Tu se pravilo pivo, izraivao sapun i pralo rublje. Tu je i prase
- razmaeno dijete kue - roktalo i primalo posjete onih koji su pazili da postane
debelo, donosei mu ostatke hrane. Pokriveni hodnik vodio je do tajanstvenog
mjesta gdje su bile radionice i kovanice. Uzdu ovog podzemnog hodnika, olovne
su cijevi odvodile vodu, koju su prethodno ugrijale pei rudnika, a to je
neprocjenjiva udobnost za domaice.
Katkada bi Anelika uzviknula:
- Pogledajte nije li Eloi Macollet umro!
Naime, stari Kanaanin nikada nije htio da stanuje s drugima, ve se smjestio u
dvoritu, kao stari medvjed. Svojim je rukama sagradio vigvam sa ognjitem koji
je obloio ljunkom. Tek kad je odbio da s njima zajedniki ivi, ljudi su se sjetili
da on, u stvari, ne pripada karavani, nego da je stari, osamljeni divljaar.
Spustivi se sa Mont Kathedina preko tisuu potoka i rijeka, on se jedne veeri
zadrao u utvrenju Katarunk, ba u trenutku kad se tu utaborila kanadska vojska
i Peyrac stigao. Zato je ostao s njima i pratio ih? Nitko to nije znao osim njega. A
starac je o svemu tome imao svoje odreeno miljenje. On ga ne bi odao bilo
kome. U stvari, to je bilo zbog Anelike. Macollet je bio po prirodi svadljivac, a
njegovi zemljaci iz Quebeca rekli su mu da je ta ena sigurno zloduh Acadije. On
se sjea da je njegova pastorka u Levisu vjerovala u tog zloduha koji e donijeti
nesreu Acadiji. Govorio je u sebi kako e se pastorci kosa najeiti na glavi kad
uje da je on proveo cijelu zimu s onom koju smatraju zloduhom. Osim toga on je
mnogo razmiljao o tome. Eh, razumije dobro on, koji je lutao po svim amerikim
umama, to su to demoni i demonke! No, nije to ova koju optuuju. On bi ruku
stavio na vatru. To je naprosto neobina ena, lijepa i ljubazna, koja zna da se
smije, dobro jede, pa ak i malo vie gucne u prilici. On ju je u Katarunku vidio
tako raspoloenu, a u isto vrijeme tako dostojanstvenu da se toga sjea kao
najljepega asa u svom ivotu. Takvoj eni nije sramota sluiti, govorio je on u
sebi. Osim toga on je potreban ovim ljudima koji se bez njega ne bi mogli snai.
Oni su imali previe neprijatelja, zato je Macollet i ostao s njima.
Upornost Eloia Macolleta da spava napolju zabrinjavala je mnogo Aneliku. Jednog
dana nee biti mogue prii njegovoj kolibi pa moe umrijeti a da nitko ne zna.
Da joj ugode, najodaniji su odlazili dva puta dnevno da se obavijeste o njemu i da
mu odnesu tople juhe. Vraali su se kaljui, jer su se zadravali u gustom oblaku
dima. Eloi Macollet je uao ispred vatre, poudno puio svoju bijelu lulu i uivao
u slobodi.


42.
IVOT U ZIMI
Snijeg je jo uvijek padao.
Srea da nas ovo nije zadesilo osam dana ranije, govorili su.
- Srea! Htio si rei udo!
Katolici su to smatrali udom, a ostali sreom.
U svakom sluaju svi su u tom vidjeli znak neba i navraali se na to kao na sigurni
dokaz da e se ivi izvui iz ove avanture.
- Nije svakome uspjelo da se izvue iz sline situacije...
Poeli su iznositi prijanje sluajeve.
Bilo je kolonista koji su tokom zimovanja umrli na amerikom tlu. Vie od gladi i
bolesti nego od noa uroenika. Meu ostalima, polovina putnika iz Plymoutha,
ve prve zime nakon to su se iskrcali sa "Mayflowera" u Novu Englesku 1620.
"Mayflower" se ukotvio u uvali, ali to je mogao ovaj brod s kojega je curila slana
vlaga, bez ivenih namirnica, nego da ih gleda kako umiru i podsjea na daleke
obale Europe?! Umrla je i polovina Francuza gospode de Monta i Champlaina,
jedni na otoku rijeke Sainte-Croix, a drugi nedaleko od Gouldsboroa 1606.
Polovina iskrcanog kontingenta - klasian broj u historiji umrlih od gladi. Katkada i
vie, ali manje nikad.
Gledali su se ispod oka pitajui se u sebi tko e od ovih doivjeti proljee.
A zimovanje Jacquesa Cartiera 1535. na rijeci Saint-Charles - ispod Quebeca!
ovjek zamilja ove dvije izgubljene lae, njihove mornare i bradate kapetane sa
starinskim naboranim ovratnicima. Previe su se udaljili plovei rijekom Saint-
Laurent pa kad je nadola zima, oni su se mudro sklonili u rjeicu Saint-Charles,
skrili se uz strmu obalu i obje lae su se pretvorile u tvrave od leda. U njima su
ljudi umirali jedan za drugim, krvavih desni. Poglavica uroeniki iz Stadacomea
donio im je napitak od kuhane kore. Kad su to popili, ozdravili su. Tako se ostatak
spasio.
A pria o Gospoici? Bila je to neakinja gospodina de Robervala, koja je dola u
Kanadu 1590. Njen prokleto ljubomorni stric ostavio ju je na jednom otoku
zaljeva Sv. Lovrijenca s njenim ljubavnikom Raoulom de Ferlandom. Tu su
konano i umrli - ludi...
Pa historija osnivanja Jamestowna, gdje su pojeli jedni druge - i jo mnogo toga.
Nikad kraja priama o gladi u Americi.
Najtraginija je ona o Englezima sir Waltera Raleigha na otoku Roanake u Virginiji.
Bilo je to 1587. godine. Voa kolonista John White morao je otputovati u Englesku
da trai pomo. Kad se vratio na otok, nije naao ni traga kolonistima. Meu
njima bile su njegova ena i kerkica Virginija, prvo bijelo dijete roeno na
amerikom tlu. Nikada nikoga nije naao. Tajna je i dalje obavijala sudbinu tih
prvih kolona.
Sluajui te prie Anelika je razmiljala to da uini pa da od njih otkloni avet
gladi i skorbuta. Osjeala je kako ih mui pradjedovski strah od "kopnene bolesti".
Te prie su pothranjivali mnogi brodolomi i zimovanja u ovoj pustoj i nepoznatoj
zemlji. Tokom vjekova ljudi su se zavlaili pod zemlju sa usoljenom slaninom i
biskvitima. Nisu znali to se moe jesti od ovog neprijateljskog raslinja oko njih.
Uostalom, nisu nita ni sadili. Nisu imali vremena!
Naposljetku, nije posao mornara da sade. Nepokretna zemlja spava pod bijelim
pokrivaem, mrtvakim, kao neumoljiva i ravnoduna maeha, ukoena, tvrda,
mrtva. Ona odlazi i ostavlja ljude bez iega. Nieg vie nema: ni ptica, ni
ivotinja, ni lista na stablu. Samo nejestive stvari: kamenje, drvo, snijeg, i nita
vie. Nita, a "kopnena bolest" malo pomalo uvlai se u ile, nagriza ivot,
unitava duu. I zrak koji se udie postaje dumanin, kojemu je mraz oduzeo
svaku ivotnost... Izaziva kaalj a zatim i smrt...
A sada je na Peyracovim ljudima da se tome suprotstave!
Suprotstaviti se u utvrenju Wapassou, koje se nalazi usred pustoi, udaljene vie
od 100 milja od svakog nastanjenog mjesta bijelih ljudi, pa ak i crvenih - znai
ludost! Ove ene meu mukarcima znae priliku za klaenje... Odrati ove ivote
za dugo vrijeme potpuno mrtve prirode - junako je djelo. Ouvati zdrav duh
meu privienjima koja stvara usamljenost i nijemi beskrajni prostor - nesavladiv
je in.
Ali uz pustinju postoji i oaza.
Uz nesmiljena prostranstva - blagost i sklonite
Uz bolest i slabosti - njega i lijekovi.
Uz strah i umor - smirenje i odmor.
Uz osamljenost - doek.
Zato je Anelika odluila da svim ovim ljudima pod njezinom brigom prui
suprotno od onoga to im prijeti.
eljela je da ljudi - vraajui se uveer s posla - nau ve spremljen stol i da
velika dvorana bude ispunjena mirisom koji otvara apetit. Na kaminu je stajao
lonac vrelog groga da im se napuni aa dok ekaju na jelo. Miris groga i stolice
poredane ispred kamina davale su im snage da se ustrpe. Svlaili su svoja mokra
odijela, vjeali ih ispred kamina u dnu dvorane, zatim bi sjeli uz vatru i
porazgovarali nekoliko rijei sa enama, sve gledajui kako se sprema jelo.
Najtee im je bilo ne puiti. Zbog nedostatka duhana svaki otpuh dima s veeri
bio je znaajan, naroito prije ili poslije jela. Kad bi lula pukla ili nestala - bilo je
to itava drama.
Anelika je na ulazu, tik do vrata, postavila neku vrstu vjealice gdje je svaki,
nakon puenja, odlagao svoju dragocjenu lulu, pa bi je naveer opet naao kao
nagradu za posao. Bilo ih je svake vrsti, malih u obliku vra, dugih, holandskih,
drvenih, zemljanih, pa ak i od kamena. Eloi Macollet je puio lulu iz bijelog
kamena, sa dva stara nagorjela perca sa strane. Tu lulu su mu dali Maskutini s
jezera Illinois kad je, kao prvi mladi bijelac doao k njima.
Tokom dana ljudi su radili u radionici ili napolju na odgrtanju snijega. Kad bi pala
no sakupljali su se u dvorani postaje, koja je bila u isto vrijeme i spavaonica i
kuhinja i blagovaonica.
Slamarice su bile napravljene od trske i jelovih grana. Na njih bi nabacili konu
odjeu i pokrivae, Ve prvog dana Peyrac je izvrio raspodjelu, pazei da svaki
dobije dovoljno pokrivaa. Bilo je i zamjene izmeu zimogroznih i onih kojima je
tjelesna konstrukcija doputala da i u jami punoj snijega slatko spavaju.
Za ene i djecu napravili su u sobama krevete. Oblice, od kojih su bili sastavljeni,
zadrale su jo koru na sebi.
Prilike u kojima su ovi ljudi proivljavali teka iskuenja, primorale su Aneliku da
razmisli malo o znaenju svoje prisutnosti meu njima, kao i o onome to im ona
nuno i neophodno moe pruiti.
Ona je po izvjesnim znacima otkrila da su oni - a da toga i nisu bili svjesni -
zadovoljni to je ona tu kad bi se vraali s posla i sakupljali u zajednikoj dvorani.
Malo-pomalo ona je prestala da odlazi svake veeri k Jonasovima, gdje bi mirno
prosjedila u drutvu dobrih ljudi. Ostajala je s mukarcima. Sjedila bi na malom
podiju pred svojim "ognjitem" na kojemu je bila navikla da sprema ajeve ili
lijekove. istila bi kakav korijen, probirala trave, redala posudice napravljene od
kore i ispunjene ljekovitim mastima. Tako je ivjela poneto povueno, pomalo
iznad drugih, na tom svome osamljenom podiju, nekako odsutna, a opet prisutna.
Nije se mijeala u razgovore, ali ni jedna veer ne bi protekla a da i nju ne upletu.
- to vi, gospoo grofice, kao razborita ena, mislite o tome to kae Clovis... ?
- O emu se radi, prijatelji?
- Pa evo! Taj glupan tvrdi...
Traili su da presuuje, okupljali se oko nje, familijarno sjedali na njeno drveno
stepenite. Razgovarajui tako s njima o beznaajnim stvarima, poela ih je bolje
upoznavati. Kad bi u dnu dvorane izbila kakva prepirka, bilo je dovoljno da ona
podigne glavu i pogleda u tom pravcu pa da se odmah sve stia.
Isto tako ohrabrila je gospou Jonas i Elviru da posjeuju tu dvoranu u kojoj su se
svi okupljali. Umjela im je predoiti koliko njihova prisutnost povoljno utjee na
duhovno raspoloenje mukaraca.
Gospoa Jonas je sa svakim postupala kao s nedoraslim djetetom, pa su se u
njenom odsustvu svi osjeali naputenima. Voljeli su njeno okruglo lice i ugodan
smijeh. A smijala se svemu to su oni kazivali, samo s udivljenjem majke prema
svojoj mnogobrojnoj djeci. To ih je bodrilo i uveseljavalo, ali nikada dovodilo u
iskuenje da prijeu granice pristojnosti i vedrog raspoloenja.
Plaha i njena Elvira bila je ponekad predmet njihova bratskog zadirkivanja. alili
su se na raun njene stidljivosti i nekakve izgubljenosti im bi glasovi postali buni
ili dolo do prepirke, ali, onako ljubazna i ustra, ulivala je potovanje. Kako je u
La Rochelleu bila pekarica, navikla je na svakojaku eljad. Najzad, meu ljudima
doe do slaganja. Naveer, poto bi posluile uinom, ene bi se smjestile pred
desnim ognjitem, a mukarci pred onim veim, u sredini. Pridruujui se i
jednima i drugima, djeca su zahtijevala da im se kazuje neka pria, sluala
raskolaenih oiju, divila se svemu to su im predlagali i tako pridonosili stvaranju
obiteljske atmosfere koja ovjeka odmara i blai mu srce.
Djeca su bila sretna u Wapassouu. Imala su sve to je za to bilo potrebno:
toplinu, raznolikost, majino krilo u koje su se mogli u svakoj zgodi sakriti, te svu
silu prijatelja da ih maze, teu im igrake, ispredaju udesne i jezive prie.
I kad bi vidjela kako tri mala palia diu prema stasitoj zatitnikoj pojavi
Joffreya de Peyraca svoje uvijek uprljane njukice, povjerljivo promatrajui
plemia koji im se smijeio, Anelika bi sebi rekla: "Je li i ovo srea? Da,
svakako!"
A mogla je vidjeti kako i njeni sinovi ive u toj novoj prisnosti i otkriti kako su vrlo
obrazovani, a otac im svestrani, ali i strogi uitelj. Mladii nisu imali vremena da
prodaju zjake. Radili su u rudniku, laboratoriju, prekrivali pergament raunima i
crtali karte. Florimond je imao istu narav kao i otac, bio je originalan, udio za
znanjem i pustolovinom. Cantor je bio drukiji. Teko je shvaao, iako se inilo da
kao i stariji brat uspjeno prati davane pouke. Nerazdruivi kako su bili, dva brata
su meu sobom satima raspravljala na engleskom, a onda bi se obraali Aneliki
ili svome ocu da presude tko od njih dvojice ima pravo. Miljenja su im se
razilazila u vjerskim i biblijskim pitanjima koja su se obraivala u Harvardu, no
uputali su se i u smionija filozofska raspravljanja. Tako je Anelika ula kako se u
njihovim razgovorima esto ponavlja rije: Mississippi. Florimond je sanjao o putu
to vodi do Kineskog mora, za kojim su od otkria Amerike tragali svi moreplovci,
i mislio je da se velikom rijekom koju je nedavno bio otkrio kanadski geograf i
jezuita, otac Marquette, moe do njega dospjeti. Joffrey de Peyrac nije u to bio
uvjeren i to je Florimonda muilo.

43.
ANELIKA - NOVI BRIJA-KIRURG
Anelika se svakoga dana malo vie radovala Jonasovima. Eto ljudi koji se nee
dati zavesti arima indijanskoga naina ivota. Vrijedna hugenotska domaica
zgraala se nad neistoom uroenika. Ona je pripadala vjeri koja zarana ui
svoje keri da naklonost prema Gospodu oituju uvijek istom i briljivo
izglaanom kapicom na glavi, uredno pospremanim i istim krevetom, dobro
prostrtim stolom, a da je grijeh aljkavost.
A i gospodin Jonas bio je jednako drag. Njegova blaga ud i dobronamjernost
pomagale su da se u malom drutvu nekako odrava ravnotea. Kad bi mu se
kakve rijei uinile nedolinima, ustajao je na njemu svojstven nain i rekao phm!
hm! te tako prekidao i najdrskijega. Bio je prihvatio protestante, to jest, pored
svoje obitelji jo i tri Engleza, te im je nedjeljom itao Bibliju na francuskom, ali
tako sveanim glasom da su ga i sami Englezi sluali s potpunom obamrlosti,
potrebnom najpuritanskijem od svih obreda. Malo-pomalo i katolici su se navadili
da vrljaju u taj nedjeljeni sat oko itaa.
Najzad, ista je Biblija za sve - govorili su - a u toj knjizi ima lijepih pria.
Gospodina Jonasa su isto tako cijenili i rudari jer mu nije bilo premca u izradi
malih, osjetljivih instrumenata, potrebnih u njihovu poslu. On je iz La Rochellea
bio ponio svoje urarsko povealo.
Svi su bili oajni kad je pred kraj studenoga taj valjani ovjek stao da pati od
zuba, pa zbog oteklih desni morao leati u krevetu. Kad njeni ajevi i vrui oblozi
nisu pomogli, Anelika se zabrinula i shvatila da treba pribjei radikalnijim
sredstvima.
- Moram vam iupati krnjadak, gospodine Jonase, inae ete dobiti otrovanje
krvi.
Po njenim uputama sam je izradio instrumente za svoje muenje: mala klijeta i
jednu polugu iste veliine, s raljama. Anelika nije nikada izvrila takvu
operaciju, ali je u nekoliko navrata asistirala uvenom Mathieu na Pont-Neufu, u
Parizu. Usprkos svojim aranjima, sviraima i dernjavi, taj puki arlatan bio je i
vjet ovjek. Spretnim zahvatom ruke umio je da iupa bolesne zube. Drao je
da klijeta uronjena prije operacije u rakiju imaju blagotvorno djelovanje. Opazio
je da su se rane rjee gnojile, kad je tako postupio s klijetima ili s njima preao
preko vatre. Iz opreza, Anelika uradi jedno i drugo. Uroni instrumente u alkohol
a zatim ih opali na plamenu.
Overnjanin Clovis drao je bolesniku glavu. On je jadnom uraru bio drug u poslu,
zato ga je zadrala za ovu zgodu, ali i stoga to je imao herkulsku snagu.
Poto mu je desni namoila vrlo jakim anestetikom od ukuhanih klinaca, Anelika
smjelo zavue klijeta i polugicu do ugroenog mjesta u ustima. Zub izae otprve
i bez velikih boli. Gazda Jonas se tome zaudi.
- Tako! Treba priznati da imate laku ruku...
Kao da ne vjeruje svojim oima, stane promatrati Anelikine, naizgled krhke i
gipke ruke. Ali te enske ruke mogle su da nose teko oruje, da krote nepokorne
konje i diu teke terete. Ona im je zamjerala to su poneto mrave. Kasnije,
ako joj jednoga dana uspije otii u Quebec ili gradove Nove Engleske, kupit e
sebi narukvice. A dotle, ruke su joj nale novi posao: brijaa-kirurga.
- Sad ste vi na redu, majstore Clovise - ree pruajui klijeta prema kovau.
Ve ionako blijed i impresioniran operacijom kojoj je prisustvovao, Overnjanin
pobjegne navrat-nanos.
Pomalo se ustalila navika da joj potkraj jutra dolaze na previjanje ili lijeenje.
Poslujui tako uvijek oko istog ognjita, Anelika je dala privrstiti jednu malu
policu na koju je stavljala potrebne stvari. Za kuhanje ajeva i tinktura ve je bila
odvojila jedan kotli. Yann le Couennec izradio joj je od topolovine jedan laki
sanduk u koji je spremala svoje lijekove. Valjalo je predviati unesreenje,
groznice li naoko bezopasne bolesti. Jednom zauvijek Anelika je bila odluila da
zlo suzbije u njegovu zametku. Ako je i raspolagala sredstvima da zaustavi obinu
prehladu i izlijei ranu ili opekotinu, pred posljedicama to ih je prehlada
ostavljala na pluima i pred gnojnom oteklinom na ruci koju je trebalo na vrijeme
zasjei, sredstva njene farmakopeje pokazala su se nedovoljnima. I zato, na
najmanju navalu kalja kljukala vas je ajem od jelovih mladica, stavljala vam
pod noge vruu opeku, a da se i ne govori kako je svaku ranu obilno ispirala
vodom pa onda preko nje prelazila tamponom umoenim u rakiju. Pomno je pazila
i na najmanju ogrebotinu. uvala se da ljude dijeli na osjetljive i mukotrpne, te je
osobito nadzirala one koji su prikrivali bolest kako bi izbjegli neprijatnostima
previjanja, a i one to su neistim noem sami sebi vadili trn ili probijali prit na
ruci. Ubrzo su shvatili da njenom oku nita ne moe izbjei.
- Majstore Clovise, vama je maloas pao na nogu malj.
- Tko vam je to rekao?
- Vidim da epate.
- Nije istina. Uostalom, i ne boli.
- Moda. Ali pokaite mi nogu.
- Ni za ivu glavu.
- Pokaite mi to, molim vas.
Glas joj je bio nekako kategorian, pa mu se ni najtvrdoglaviji nije mogao ogluiti.
Kova se gunajui izuje i pokaza se nateeno, pomodrjelo stopalo sa zgnjeenim
palcem. Anelika mu ga odmah uroni u otopinu od raskuhane kestenove kore,
zatim umota u koru od breze i prisili ga, usprkos njegovu odupiranju, da bolesnu
nogu poloi na klupicu i tako je odmori.
Ubrzo su stali da joj ukazuju, malo sa strahom pomijeano, potovanje to ga
ukazujemo onima koji mogu da nam pritede patnju... ili nas od nje oslobode. Kad
si joj ve bio u rukama, najbolje ti je bilo da se pokae poslunim. Nisi je lako
mogao raznjeiti ni razoruati, i valjalo je da radi kako ona hoe.
I tako, malo-pomalo, strah je iezavala. A ono ega su se pred takvom enom u
svojoj sredini bojali mukarci, nisu toliko bili Anelikini lijekovi ni njen kirurki
no. Naime, videi je onako lijepu, mnogi su bili pomislili: "Bit e tu jo svata..."
No stvari su krenule sasvim drugim tokom a da i nisu imali vremena da shvate
kako. Pred njom su svi mukarci bili supatnici. Pa kad bi im otricom hitro otvorila
kakav ir, ili u grlo tutnula tampon natopljen bogzna ime, osjeali su se kao
djeaii, i nikome nije padalo na um da izigrava gizdelina.
Kad se grof de Peyrac ne bi povlaio u svoju sobu da s ovim ili onim od svojih
pomonika vijea daleko od buke, sjedao bi na kraj velikog stola i razastirao na nj
karte ili planove nad koje bi se saginjali Florimond, Cantor, Porguani, Kuassi-Ba...
Grupice bi izmjenjivale miljenja.
- Da mi nitko od vas nije umro! - govorio bi Joffrey de Peyrac. - Onaj koji to uradi
imat e posla sa mnom.
Ljudima je trebalo izvjesno vrijeme da smijekom odgovore na duhovitost. I nju
su uzimali vrlo ozbiljno. Sama pomisao da bi na onom svijetu morali svojemu voi
polagati raune, spreavala je neke od njih da ne umru.
Izmeu Peyraca i njegovih ljudi postojalo je neko neodredivo sauesnitvo,
neunitive veze koje su imale svoje korijenje u meusobnoj tajni. Anelika je bila
sigurna da Joffrey zna sve o njenom ivotu, da svakome ita misli. Uz svoga vou
bili su vezani povjerljivostima, oitovanjima koje on nikada nije traio, ali ih je
jedini primao. Anelika je poela shvaati kako tu povezanost nee moi raskinuti
nikakva beznaajnost, nikakve "enske prie".
Radionica, rudnik, laboratorij bili su mukarcima centar ivota. Odande je dopirala
buka, udni miris, a ponekad pare i dim...
- Bolje je ne znati to se tamo kuje - govorila je uzbueno gospoda Jonas.
Anelika je, naprotiv, traila izlike da bi onamo ula. Sad joj je, toboe, ustrebao
avan da u njemu stucka korijenja, sad opet malo sumpora za pomadu koju je
upravo spremala.
I tako je u tom dekoru kovanice, zdrobljenog ljunka i kripe mlinova pomalo
stala otkrivati ovjeka za koga se udala i poela ga voljeti.
utke bi stajala u nekom kutu i s uzbuenjem gledala oko sebe. Bila je to druga
strana ivota mukaraca, samo njihov svijet, i ona je opazila Kuassi-Ba kako na
dlanovima dri areno ugljevlje. Overnjskoga gnoma Clovisa resila je veliina
podzemnih duhova dok je ivo poslovao u crvenom odsjaju vatre, a utljivi i
blijedi Englez, lijevajui blistavo olovo pokretima sveenika, inio se manje jadnim
i kao sudionik u nekoj sveanoj antikoj drami.
Onako razliiti i skupljeni sa svih strana svijeta, sainjavali su neobinu druinu,
ali ih je povezivalo povjerenje u njihovog vou. Jedino ih je on drao u aci, a
zaista je trebala eljezna aka i stalna budnost.
Nekad je i Anelika bila povela u boj seljake. Bila su to priprosta i ograniena bia,
i lako im je bilo zapovijedati.
A ovi su sasvim drukiji: osjetljivi i zaneseni. Ve je bila osjetila kako mnogi od
njih gaje mrnju prema eni. Drugi su se, poput Overnjanina Clovisa, bojali da
ene njih mrze zbog njihova nezgrapna ponaanja. A njega su upravo s uitkom
isticali: "Nismo valjda krenuli na kraj svijeta zato da se opet moramo ustruavati
pred markizama!"
Bilo je neeg stranog u svim tim ljudima.
- Ali i u meni ima neeg stranog - ree sebi jednog jutra Anelika. - Nepriznati
ini! Prolost koja utjeruje strah... I ja sam ubijala... I ja sam bjeala.
Kao da se ponovo vidi s bodeom u ruci kako ubija velikog Coesrea, kralja
skitnica, a zatim bosonoga i poprskana blatom luta s lopovima ulicama Pariza.
Opet ugleda sebe u Chateletu, kako u krevetu jednog mornarikog oficira lei
poput prostitutke.
A jednoga dana, upravo kad je Parianinu pogana jezika, tesaru Jacquesu Vignotu
vidala ranu na ruci, prostaki ju je psovao, s potajnom eljom da je sablazni.
Ljuta zbog toga, smjesta ga je uutkala jednom atrovakom rijeju od ijeg je
smisla zastao otvorenih usta. Nije vjerovao svojim oima i uima. Kako je takav
izraz mogao prijei preko tako lijepih i tovanja dostojnih usana?... To se njemu,
parikom tesaru i lopui od zanata nije ve godinama dogodilo. Pocrvenjeo je. A
ona je problijedjela zbog svih sjeanja koja su joj u taj as uzburkala duu.
I tako ona blijeda, a on crven, izmijene kao neki pogled raspoznavanja. A zatim
ona ponovo preuzme vodstvo.
- Vidite, mladiu - ree ona sasvim mirno - tim vaim jezikom naveli biste nas sve
da govorimo atrovaki... Ne biste li od sada mogli upamtiti da ste u slubi
gospodina de Peyraca, ovdje, a ne kod velikog Coesrea.
- Hou, gospoo grofice - odvrati on ponizno.
Otada je pazio to govori. Katkada je pratio Aneliku neodlunim pogledom, ali bi
se vrlo brzo predomislio. Ne, to se zaista nije isplatilo provjeravati. Ona je ena
voe. Supruga ili ljubavnica, svejedno, Ako je i bilo stvari koje je htjela da
zaboravi, to je njeno pravo. A tako je i s njim! Ne elimo uvijek naii na nekoga
tko e nas svojim govorom ili ponaanjem podsjetiti na prolost. Ponekad ga je
nazivala gospodinom Vignotom a to mu je ulijevalo osjeaj da je i on netko. U tim
trenucima je jasno znao da je bio estit ovjek, a ako se jednoga dana bio i
pridruio bandi lopova, uradio je to zato da svoju enu i djecu spasi od bijede.
to smeta ako je i bio na robiji...
Anelika je govorila muu o tekoama koje bi mogle izbiti izmeu nje i usijanih
glava. S takvim je mukarcima sama morala izlaziti na kraj.
Ali naveer, dok bi u svojoj sobi avrljala prije spavanja, bila je navikla da se
raspitkuje za njegove drugove. I malo-pomalo otkrivala je svakoga od njih,
zamijala njegov ivot, njegovo djetinjstvo.
A i oni su se sada povjeravali nekako lake, pa bi im izbjegla poneka tajna dok su
sjedili pred njenim podijem.
U pogledu mukarca imala je neko posebno i sigurno osjetilo. Iskustvo ju je
pouilo da izmeu jednoga i drugoga, kralja i seljaka, i nema tako velike razlike.
Ona je znala da poloi ruku na usamljenoga kralja, zadobije naklonost osornih
nepristupanih staraca, kakvi su gazda Bourgus ili Savary, da laskanjem pridobije
podjednako opasne bandite i jednog Philippea du Plessisa. Sto puta je vie voljela
suoiti se s mrnjama jednog Clovisa ili sa sumnjiavou ileanskog rudara, nego
se boriti s podmukkim i rafiniranim zloincima na dvoru u Versaillesu. Ovdje je sve
bilo iskreno. Iskreno i jednostavno kao uma, meso, hladnoa ili kukuruzna juha.
Sam ivot i dodir sa ovjekom imali su seoski okus, a on je krijepio. Ako je neto i
moralo da izbije, nije trajalo dugo. Nad tim je bdjela Anelika. Bila je njezina
dunost da rane isti od gnoja. Zabavljalo ju je da ih u duhu dijeli u tri kategorije:
"Bezazlene", "Tuince" i "Pogibeljne".


44.
ANELIKINI "BEZAZLENI"
"Bezazleni" su bili oni dobronamjerni i iste due. Osobito je voljela mladog Yanna
le Couenneca i postupala je s njim kao sa sinom. Bio je usluan i marljiv. Uvijek je
nalazio vremena da od drva izradi ono za to su ga gospoe molile: prakljae za
rublje, daske za pranje, ili za mijeenje kolaa, ili za sjeenje mesa, s lijepim
lijebom za sabiranje krvi, a i ploice od tvrda hrastova drva na koje se polau
pogaice od kukuruznog brana prije no to se stave na vatru i peku. Kad bi dola
zima, dubio je, uvijek u drvu, zdjelice i vreve. A stalno ih je ukraavao vijencima
ili cvjetiima. Izrezivao je vijugave korijene sve dok ne bi poprimili likove
zmajeva, a Florimonda i Cantora uio je da rukuju dlijetom, to im je vrlo dobro
uspijevalo.
Grof ga je svojevremeno bio otkupio od neke barbarske posade na ijim je
galijama sluio kao suanj. Dok je s marokanskim kapetanom koji ga je vozio u
Sale razgledao galijae, primijetio je tog mladia keltskog izgleda i predosjeto da
momak tek to nije umro. Otkupio ga je za poprilinu svotu usprkos pretjerano
utivom protestiranju arapskog reisa koji je tvrdio kako nita ne moe odbiti
onome koji uiva povjerenje marokanskog sultana. Dao ga je lijeiti i bio bi mu
pomogao da se vrati u Francusku da ga mladi Bretonac nije preklinjao neka ga
zadri u svojoj slubi. Uostalom, sanjao je o tome kako e krenuti u Ameriku i
ivjeti kao naseljenik.
Rodom iz ogromnih uma Huelgosta, u bretanjskom masivu, tamo je izuio
tesarski zanat kao i onaj drvosjee i ugljenara, a razumijevao se poneto i u
cokularski. Vie je bio svikao umi, nego moru. Pa ako se i odao pomorstvu,
uradio je to zato to je more Bretoncu prirodni put im se odvai izii iz svojih
uma ili landa, ali i zbog toga to u zaviaju vie nije mogao ostati. U ono vrijeme
vlastelin mu je objesio oca zbog lovokrae na njegovu posjedu. A siromaak je u
stupicu bio uhvatio tek jednog zeca da veselije proslavi Boi sa svojom djecom,
koja su se preesto hranila heljdinom kaom. Ipak, starom zakonu o kmetstvu
nije izbjegao. Bio je objeen.
Kad je odrastao, Yann je ubio uvara lovita koji je skrivio oevu osudu. Jedne
veeri, na okuci jednog puteljka, pod zelenim svodom hrastova i kestenova,
izmeu dva ogromna granitna odrona, naao se licem u lice s ovjekom u livreji
izvezenoj velikaevim grbovima. Podigao je sjekiru i ubio ga. Zatim ga je bacio u
duboki gorski potok to svojim virovima dube kamen, a onda je napustio zaviaj.
esto je zaboravljao taj dogaaj, a kad bi ga se sjetio, estitao je sebi to je to
uinio. Danas vie nije bio kmet. Bio je stariji nego bi se i mislilo sudei po
njegovu nasmijanom djeakom licu. Moglo mu je biti nekih trideset godina.
Bezazlen je bio i Malteanin Enrico Enzi, a to u Anelikinim oima znai pouzdan
prijatelj, nesposoban za bilo kakavu izdaju. Bilo je u njemu Turina, Grka i
Venecijanca, ali i ukrtenog Franka, sa semitskom podlogom koju puanstvo otoka
Malte vue sa svojim fenikim porijeklom. Srednjeg i ak malog rasta, bio je lijep,
skoro osav, koe tamno-maslinaste, a miii su mu bili gipki kao riba iji udarci
repom mogu biti smrtonosni. Grof ga je bio najmio na Malti jo kao
petnaestogodinjeg djeaka koji je tada ronio za koraljima i, u slubi vjere,
podmetao vatru pod bokove galija turskog sultana. Taj goliavi djeak bez
roditelja bio je vatreni branitelj kranstva, a njegovu izvanrednu okretnost
koristili su i malteki vitezovi. Naime, on je zaudo mogao da ostane pod vodom
tako dugo da su i najsposobniji ronioci Malte to drali rekordom. On je sam
prouzrokovao vie zla Polumjesecu i uzvienoj Porti nego mnogi glasoviti vitezovi.
A to je dobio u zamjenu? Uvjerenje da e ii u raj.
I on sam je nalazio uitka u tim suludim pothvatima u zelenoj i hladnoj utrobi
mora. Bijes na zaturbanjene muslimane, i divljenje prema drugim roniteljima,
njegovoj brai, kojima su udovi bili nagrizeni slanom vodom a grudi iroke od
duga zadravanja pod morem, dostajali su da ga ushite. Ako je takav ivot i bio u
skladu s nasljeem viteza krianaca kojemu je on dugovao svoje svijetle oi,
venecijanska i semitska strana njegove prirode najzad su se zamorile. Kamo e ga
odvesti takav bijedni ivot? Kada e se obogatiti? Kada e pod morem otkriti blago
koje e s pravom moi zadrati za sebe?...
I za njega je u pravi as stigao maskirani gusar Rescator, za kojega su govorili da
je pravdoljubiv i nepobjediv, i koji je jednoga jutra na obali La Valette bacio svoj
pogled na djeaka to je sjedio u sjeni jednoga zida.
- Ti si Enrico, onaj to pliva najdalje, najdublje i najdue? Hoe li doi na moj
brod i postati lan moje grupe ronilaca? - upitao ga je Rescator.
Iznenaeni djeak divlje je odmahnuo glavom.
- Neu da ostavim Maltu i svoje prijatelje.
- Ali Malta e ostaviti tebe, mome. Kada ti se utroba razboli, Malta e te ostaviti i
nai e drugoga jer joj vie nee biti koristan. A ako mi bude vjerno sluio, ja te
nikada neu napustiti.
Mladi sporo ustane. Bio je malen i mrav. Bio bi mu dao trinaest godina. Podigao
je glavu i zagledao se u onoga koji mu je to govorio.
- Poznajem vas. Vi ste Rescator. Oni koji vam slue ne kaju se. Znam to.
- Tako je. Danas sam doao upravo zbog tebe. Jer mi treba.
Oi mladog Malteanina postadoe okrugle na njegovu mravom licu boje imira.
- Nemogue. Nitko mi to nije nikada rekao. Mene nikada nije nitko trebao.
A onda srdito povie:
- Ako se i ukrcam na brod, uradit u to pod uvjetom da se u svako doba mogu
iskrcati, ma gdje se vi nalazili, a morat ete mi dati i novac za povratak na Maltu.
- U redu! Prihvaam tvoj uvjet jer si mi potreban - ponovi Peyrac.
- Nisam ja stvoren da ikomu robujem. Jedino me privlai opasnost.
- Imat e je i vie no to rauna.
- Ja sam dobar katolik. Hoete li me tjerati da se borim protiv kranskih galija?
- To nee morati ako me Vitezovi ne napadnu, a za to nema nikakva razloga jer
sam s njima sklopio ugovor.
- Dobro!
Enrico se odmah ukrcao a jedini mu je prtljag bio platnena pregaa oko struka. Za
tih deset godina to ih je proveo na laama grofa de Peyraca bio se mnogo
izmijenio. Uz talent da polae mine i vri sabotae na brodovima, bio je
izvanredno spretan u rvanju, gaanju i bacanju noa, a ta su svojstva bila
dragocjena kad su se borbe vodile u jurinom pristajanju. Pravi okretni i divlji
demon, koji je sve oko sebe kosio. Nikada nije zatraio da se vrati na Maltu.
Kad je Joffrey de Peyrac napustio Sredozemlje, poveo je sa sobom Enrica na
Karipsko more i tako je, zahvaljujui svojoj ekipi ronilaca kojoj je Enzi bio ef,
uspio da organizira neobian ali veoma unosan pothvat: vaenje blaga iz
panjolskih galija koje su potopili francuski gusari.
Mladi je Malteanin bio sada bogat. Grof mu je bio poklonio tri najljepe zlatne
vaze naene za njegove plovidbe po Karibima, a kao lan posade, uvijek je imao
pravo na stalnu plau i dio plijena. I zato je Joffrey de Peyrac, kad je traio
dobrovoljce koji e kopnenim putem krenuti u unutranjost, bio iznenaen to
meu njima vidi ovjeka-abu. Ta ve deset godina, otkako je u njegovoj slubi,
nikada nije htio da se od neke plae ili priobalskog grada udalji vie od stotinu
metara.
- Enrico, hoe li tebi odgovarati uma, planine i movare? Ti si dijete Sredozemlja.
Trpjet e od hladnoe.
- A tko pozna hladnou bolje od mene? - ree prezrivo Enrico. - Tko u ocean nije
ronio tako duboko kao ja, taj i ne zna to je hladni pokrov smrti. Monsinjore,
nema ovjeka koji bi studeni bio viniji od mene.
- Ali nee vie imati prilike da roni. Zlato za kojim idem u potragu nalazi se ovaj
put pod zemljom, a ne pod morem.
- Ne smeta, glavno je da dobijem svoj dio - ree Enrico s nehajem to ga je
ponekad sebi doputao kao vrlo stari i cijenjeni gospodarev prijatelj. - Uz to - ima
tamo jezera, mnogo jezera... bar tako kau. Mogao bih opet roniti i donositi vam
ribu.
On prie i poluglasno ree na sardskom dijalektu koji je Peyrac razumijevao:
- Dobro je da te pratim, gospodaru moj i oe, jer ako ne doem, tko e te
upozoravati na opasnosti koje ti prijete. Ja sam krianac sirene i albatrosa, te
vidim nevidljivu strelicu to u ovim umama na tebe vreba. Da umijem moliti,
ostao bih na ovim obalama i molio bih se za tebe. Ali nisam vian molitvi i vie
vjerujem avlu nego madoni. I zato, jedino to za tebe mogu uraditi jest da te
pratim. Moj no bit e uvijek dovoljno brz da te obrani.
Gledajui kako ga taj sitni, tamnoputi ovjek, postarao dodue ali uvijek vatren,
promatra uzdignute glave, upravo kao pred deset godina na sunanoj obali La
Valette, Peyrac se nasmije i odgovori na talijanskom:
- Neka bude! Doi, potreban si mi.
A ipak je on, ve od "Gouldsboroa", pokazivao najvie nepovjerenja prema
Aneliki, pratio je divljim pogledom, i gunanjem izraavao svoje crne slutnje. A
najvie je patio od ljubomore bojei se da gospodar, iz ljubavi prema toj eni, ne
izmijeni vrlo dobro miljenje koje je imao o njemu. Enrico nije upoznao mukarca
koji pod uplivom ene ne bi omekao. Do sada, dodue, nije vidio da je ijedna
ovladala grofom, no s ovom je sve postajalo drukije. Promatrao ju je sa
zabrinutou, spreman da uzme za zlo sve to bude uradila ili rekla. Dakle, u
umu je htio i zato da nadzire nju, ali i da titi malu Honorinu koju mu je
posljednjom kretnjom bio preporuio prijatelj Sicilijanac kad je umirao na
Gouldsborou. Anelika je sve to otkrila za duga putovanja kad bi, u svako doba,
Enrico iznenada znao banuti s izrazom muenika, koji ispunja potajni zavjet, te
njoj i Honorini pomogao donositi vodu, a trudio se i da djevojicu zabavi i udovolji
njenim hirovima. Najprije se udila jer je znala da je on ne voli, ali je najzad
shvatila i zavoljela ga. A i on je ustanovio da ta mlada ena to mu zadaje brige
izvrsno poznaje luku La Valette, da je bila primljena od samog velikog metra
mletakih vitezova, da je dospjela ak do Krete, ukratko, da je pomalo zavirila u
svaki kutak Mediterana. Sad je bolje shvaao mo koju mora da je imala nad
njegovim gospodarem, te se pokorio, nasluujui veze to su ih spajale. Anelika
je bdjela nad njim jer mu je zdravlje bilo krhko. Po jakoj hladnoi postajao je
zelen, a od suha zraka upalila bi mu se u nosu sluzokoa, navikla na vlagu
primorskog podneblja. esto je kaljao i nos mu je krvario.
Dovuen usred ume, taj okretni ovjek-aba, koji je sa svojih dvadeset i pet
godina, te opaljenim i izbrazdanim licem i nedokuivim pogledom svojih krupnih
oiju izgledao mnogo stariji, bio je nesumnjivo najspretniji i najradiniji ovjek
druine. Vian kao i svaki pomorac uzlovima i konopcima, pleo je koare i mree,
a pod vodstvom Eloja Macolleta stao je da izrauje i hodaljke za snijeg. Radio je
to na posijelu, u drutvu tesara Jacquesa Vignota i mualjivog Engleza. Trebao je i
rezervni par. Kad bi ponestalo konopca, koristili su, kao i Indijanci, crijeva
ivotinja. Joffreyu de Peyracu Enrico je dobro dolazio i u radionici gdje je izraivao
kemijske preparate. Jo kao djeaka na Malti uvijek su ga privlaile takve rabote.
Maltu su posjeivali arapski uenjaci. Zamazani derani penjali su se na reetke
prozora i promatrali kako oni u laboratorijima s retortama prave eksplozivne i
praskave smjese. Enrico je s grofom bio pronaao vie naina za pravljenje grke
vatre, i to po otetim receptima. I ovdje u Wapassouu bavio se pronalaenjem
dimnih tvari, lanih topovskih granata i suzavaca. Drao je da sumpor kojim su se
sluili nije ravan onome s otoka Vulcano u Tirenskom moru, izmeu Sicilije i
Napulja. Od pokusa su strahovito kaljali jedan i drugi, ali ih nisu prekidali.
Anelika se, s obzirom na zimske nepogode, najvie bojala za dobrog i starog
Kuassi-Ba. Ali on je svemu odolijevao. Bio je iznad svoje rase i poloaja, u
separaciji zlata pravo pogansko boanstvo. Smrknuta lica naginjao se nad posude
s kotanim pepelom, u kojima je blistala otopljena kovina. Bio je opsjednut
tajnama to ih krije utroba zemlje i nita nije opaao izvan toga maginog posla
kojim je bio zaokupljen od djetinjstva, kada se sa sudanskim tragaima zlata
sputao u beskonano duboke jame, oslanjajui se o njihove stijenke leima i
stopalima. U njegovoj zemlji zlato su kao rtvu prinosili avlu. Njegova ljubav
prema zemaljskim dubinama i zlatu tijesno je bila povezana s ljubavi prema
gospodaru. Pomagati mu i sluiti, bdjeti nad njegovim sinovima, i to je u njegovim
oima spadalo u posao oko zlata. Bio je ozbiljan, snaan, miran, kao dijete
bezazlen a mudar.
Izvrsno se razumio u kovine i rudnike. Sve je nauio u Peyracovoj koli, a opet,
sve je proeo svojom genijalnom intuicijom. Zato se i uzdigao nad bijelce koji su
morali s njim raditi. Drao je predavanja na Univerzitetu u Palermu i Saleu u
Maroku, a ueni doktori u hermelinu, kolovani Arapi, sluali su toga crnaka roba
s velikim potovanjem. Po njegovoj dubokoj i spokojnoj rezignaciji pred silama
prirode, razaznavala se jedino batina Hamovih sinova. Danas mu je kosa bila
sasvim bijela a duboke bore na licu ukazivale su na njegovo afriko porijeklo. Bio
je mnogo godina mlai od grofa, ali Hamova djeca stare rano i naglo. Nita ga nije
uzbuivalo, a opet, bio je osjetljiv. Njegova je prisutnost bila za Aneliku prava
utjeha. Dok bi tako sjedio pored ognjita, osjeala je da meu njima boravi mudar
i dobar ovjek, plemenitije prirode, i da u njihove strasti civiliziranih ljudi unosi
element antike, iskonske jednostavnosti. Suprotnosti su se izglaivale kao to se
voda oceana, kad preskoi sprud, razlije po laguni i umiri pod blagim njihanjem
palmi.
Anelika je osjeala pouzdano prijateljstvo jo i prema uvijek marljivom, rjeitom
i neobino diskretnom Pijemonteaninu Porguaniju, pa mualjivom Englezu
Lymanu Whiteu, s kojemu se stvarno nita nije znalo, ali se u njega moglo
pouzdavati, te Octavu Malapradeu, kuharu iz Bordoa. Izmeu nje i ovoga
posljednjeg postojalo je neko profesionalno sauesnitvo. Kad su razgovarali o
kuhanju i jelima, sporazumijevali su se upola rijei. Ona je nekada vodila
gostionicu i malu tvornicu okolade u predgrau Saint-Honore. Njegovo iskustvo
dolazilo je do izraaja u razgovorima, te ona nije sumnjala da je taj brodski kuhar
u izlizanoj bluzi, kojega je viala kako se na "Gouldsborou" za najvee oluje
hrabro nosi s prevrnutim loncima, autentini ef sale, klase Vatela i Audigera.
Zato ga je zamiljala, dok je mijeao kukuruznu kau ili noem hitro rainjavao
kakvu divlja, ne pod bijelom kapom natkuhara, nego radije s napudranom
perikom, u oficirskom izvezenom redengotu, dok zadignutih maneta, usred
guve, rukovodi gozbom na kraljevskom dvoru?
Poto je ve prolo vrijeme kad je sa sjekirom u ruci morao pomagati u izgradnji
njihove nastambe, opet se vratio loncima. Preputao je gospoi Jonas I Elviri
grublje poslove, kao ienje povra, a sam bi kuhao i najprostiju juhu i s
pobonom briljivou provjeravao kako je zainjena.
S vremena na vrijeme spopadala ga je nekakva grandomanija. Govorio je o
biranim jelima, kako e pripremiti umak s kaprama na kraljevski nain, juhu od
raia a la Sauterne, sitni punjeni kupus glaziran okoladom.
Drugi su prilazili i sluali. Anelika se s njim nadmetala.
Spominjala je recepte za pripremanje janjeih nogica na lionski nain i erbeta na
specijalni nain. Za veernjih sijela bile su to prie Tisuu i jedne noi.


45.
"TUINCI" I "POGIBELJNI"
"Tuinci" su bili panjolci i Englezi. Sjedali su oni s drugima za isti stol, dijelili s
njima napore i opasnosti, pokazivali jednaku hrabrost i strpljenje, a opet su
ostajali stranci. Bilo bi se reklo da su upravo stigli, da su samo u prolazu, i da
zaista spadaju meu ljude s kojima su dan za danom provodili svoj ivot.
Petorica panjolskih pirotehniara bili su, kao i njihov ef, natmureni, ponositi,
suzdrljivi. Nije im se moglo prigovoriti da su prgavi, niti da siju razdor. Izvravali
su zapovijedi i nareeni im posao. Briljivo su se starali za vlastito oruje, kao i za
ono za koje su bili odgovorni, radili su u kovanici i rudniku s podjednakom
sposobnosti. Bili su svi odreda elitni strijelci, izvrsni borci u dungli i na moru.
Pripadali su trupama koje je njegovo vrlo katoliko velianstvo panjolski kralj, bio
odredio da prate galije natovarene zlatom i brane ih od gusara. Svi su oni
sudjelovali u opasnim ekspedicijama po vlanim i arkim umama, izlagali se
ujedima otrovnica, ili se verali po vrhuncima Anda gdje je valjalo hodati
etveronoke dok bi krv udarala na ui i nos. Svi su oni proli kroz ruke
Indijancima i odatle izlazili s brazgotinama i trajnim osakaenjima, i zato proeti
mrnjom prema crvenokocima. Vojnici su razgovarali jedino meu sobom, a
izravno su se obraali samo svom starjeini: Don Alvarezu. Ovaj je razgovarao
jedino s grofom de Peyracom. ak i u intimnom krugu, kad bi se okupljali zimi,
oni su se drali postrance, kao plaenici u tuoj zemlji. Anelika nije znala pod
kakvim je uvjetima grof de Peyrac uzeo jedne ili druge u svoju slubu.
Zaista je bilo jo tee starati se za njihovo zdravlje, nego za ono overnjskoga
kovaa. esto je primijetila kako Don Alvarez jako epa a Juana Carilla spopada
bljedilo od greva u elucu, ali nije mogla da silom izuje dugonjavog kastiljskog
velikaa prezriva i odsutna pogleda, i da nedruevnog i utljivog Carila pita kako
mu probava. To je bilo nezamisljivo!
Zato se ograniila da slubeno dostavlja Juanu Carillu ajeve od metvice i pelina.
Nosio mu ih je Octave Malaprade i starao se da ih pije. Kuhar nije puio, pa je
svoj duhan davao mladom andaluanskom plaeniku. U zamjenu, ovaj bi s njim
izmijenio nekoliko rijei o vremenu. Time je snano svjedoio svoju drutvenost.
Ali jo nije bila smislila kako da prie Don Juanu Alvarezu pa da na njegove
kostoboljom zahvaene udove stavlja vrue obloge od lanenog brana, to bi mu
svakako bilo pomoglo. Neka bijes nosi ohole ljude a isto tako maurski i plemiki
odgoj! Oni preziru enu, hoe da je odvoje reetkama, pa da samo moli i raa
djecu. Don Alvarez je bio zaista dostojan podanik svoga vladara Filipa IV, koji je
naao smrt na grijalici jer je etiketa zabranjivala da je uklone.
Mumificirana, isposnika, stroga i mistina civilizacija, koja je ipak dala te udesne
konkvistadore to su za manje od pedeset godina - od 1513. kad je Balboa preao
Panamsku prevlaku i otkrio ocean, pa do Orellane, koji je 1547. plovei
Amazonom od njena izvora u Andama do Atlantskog oceana - osvojili vei dio
golemog kontinenta i pokorili tri blistave indijanske civilizacije: Azteka, Maya i
Inka.
Joffrey de Peyrac je ponekad razgovarao s njima na panjolskom:
- Zahvaljujui vama etvorici - govorio im je - panjolska nee biti odsutna
prilikom osvajanja Sjeverne Amerike. Vaa su se braa obeshrabrila kad po
gradiima Algonkinaca i Abenakisa nisu nalazili predmeta od zlata. Isplatilo se
pripadati rasi rudara kojoj je oduvijek pripadala iberska, a pretvorila se, eto, u
pljakae. A kako ste poli sa mnom, jedino ete vi znati otkriti srebro, bakar i
zlato to se kriju pod zemljom i tako obnoviti veze sa svojim preima.
Dok su ga tako sluali, poput vatre ive oi panjolaca bljeskale su ovjenou i
inilo se da su sretni.

U "Pogibeljne" Anelika je ubrajala etvoricu. Bili su to O'Connel, Vignot,
panjolsko-peruanski miner i overnjanski kova, Clovis. Parianin Jacques Vignot
nije joj zadavao brige. Jak na rijei i sklon piu, ali popustljiv i u stvari osjeajan,
samo ako si s vremena na vrijeme zadovoljio njegovu tatinu; tada se pokazivao
uslunim i bio je dobar drug. S vremenom, ukazivala mu je veliko povjerenje.
Trebalo ga je uiniti saveznikom jer je svojim podrugivanjem, duhovitim
odgovorima, pa i zahtjevima, mogao stvoriti zlu krv meu ljudima.
O'Connel bio je opasan samo zbog svoje naprasite udi i uvjerenja da ga se
progoni. A i bio je progonjen, u to ga nisi mogao razuvjeriti. Progonili su ga
Englezi jer je bio katolik, a Francuzi zato to govori engleski. Prilikom spaljivanja
utvrenja Katarunka s kojim je izgorjelo i sve njegovo blago, on je bio najmanje
dobio. Trebalo je postupati drukije, govorio je, a ne spaljivati Katarunk. To nije
mogao oprostiti i na svakoga je bio kivan.
Anelika nije znala kako da s njim izae na kraj. Njegovo smrknuto lice, prijetea
gunanja i stalna zloba titali su joj duu, tim vie jer je shvaala to ga mui.
Jednog e dana pitati mua kakva su eljad ti Irci, moda e joj on pomoi da
otkrije trnovit put sporazumijevanja s tim sinom zelene Erine.
panjolsko-peruanski miner Sorrino nije bio neugodan, samo ako ga nisi
primjeivao, ne zaboravljajui ipak sasvim da je prisutan. Anelika mu se smrtno
zamjerila to ga je, po svom dolasku, bila uzela za Indijanca. Jednako bi mu se
bila zamjerila da ga je smatrala panjolcem. A nadasve je trpio zbog toga to su
ga drali za meleza.
Njegovo unutranje bie stalno je bilo ograeno polje na kojem su se divlje borila
dva nesavladiva neprijatelja: jedan Quichua Indijanac sa Anda, i jedan panjolac
iz Kastilije, neprijatelji koji su se mirili samo na kratko vrijeme da bi s jednakim
prezirom promatrali njega, mjeanca, to danas skrnavi plemenitu zemlju Inka.
Grof de Peyrac ga je znalaki uvjerio kako je rudarski poziv podjednako
ukorijenjen u objema rasama od kojih on potjee, i kako je kao mjeanac, nosei
u sebi obje batine i dvostruke sposobnosti, upravo roen da bude najuvaeniji
rudarski specijalist Perua. Proricanje se obistinilo. Bilo je dovoljno ostaviti ga u
njegovoj kovanici i izbjegavati svaki razgovor ukazujui mu ipak potovanje.
Kao najopasniji preostao je, dakle, Clovis: tvrdoglav, naprasit, sumnjiav i surovo
sebian. Anelika je osjeala da on nikoga ne voli. Bio je od onih koji su u stanju
da ugrizu ruku koja ih je nahranila ili spasila. Pitala se u izvjesnim trenucima nije
li njezin mu bio nepromiljen kad je kao dobrovoljca primio u ekspediciju ovu
nepouzdanu individuu, s kojom je tako teko ivjeti. Bio je dobar kova, nema
to, vjet svim bravarskim i oruarskim poslovima. Pravi pomonik Vulkanov: crn,
zdepast, znojan, stalno obrastao u bradu crnu poput ae. Potkivat e konje bolje
od ikoga. Ali, ma kako dragocjena bila ta sposobnost, sada kad je njihovo
putovanje zavrilo, ona nije dostajala da se zaboravi njegova prostota i svaalaki
duh. Mrzio je ene i jedini se on u razgovorima pokazivao razvratnim kako bi u
ednoj gospoi Jonas i Elviri izazvao sablazan. Prema Aneliki bio je ponekad
krajnje drzak i zato je njih dvoje vodilo isti estoki i potajni rat.
Ipak su se u neemu slagali: odjek njihovih svaa nije smio doprijeti do grofa de
Peyraca. Ona se bojala da ne uznemiri svoga mua, a on se jednostavno bojao...
ueta. Plovei tri godine u slubi gospodina de Peyraca, imao je dovoljno vremena
da shvati kako je to gospodar koji ne zna za alu. Zato je i bio dovoljno pametan
da se pred njim suzdrava. Drugovi su mu predbacivali zbog njegova licemjerja,
ali svaki svoj napor koji bi doveo do slaganja s njima ili bilo s kime, on bi drao
osramoenjem.
Jednu veer, na posijelu, Anelika mu je tutnula u ruku nekakvu prnju punu rupa.
- Evo igle i vunene pree, majstore Clovise. Hitno mi to pokrpajte.
Kova se usprotivio, ali se ipak prethodno ogledao nije li grof u blizini.
- Vi ste ena, to je va posao.
- Ne! Svi mornari znaju rukovati iglom, to je sastavni dio njihova posla.
- Zato da to ja radim? Vidio sam kako drugima krpate odjeu.
- Mogue, ali je potrebno da izvrite pokoru.
Primjedba je upalila. Clovis je najprije pogleda, drei u jednoj ruci odjeu a u
drugoj iglu, a onda se bez rijei dade na posao. Jacques Vignot, koji je sjedo do
njega na klupi, uo je kako u nekoliko navrata guna: "Vriti pokoru! Vriti
pokoru! Lijepo!... Jo jedna novost!...
esto je ponavljao jednu reenicu iji je smisao ostao zagonetan Aneliki i
drugima.
- A lijepo, dakle! - govorio je odmahujui svojom crnom glavom. - Kakva je smisla
imalo to sam nosio lance u Sainte Foy de Conquesu kad sam spao na ovo!
Neki drugi dan, zauvi napolju estoku svau, Anelika je izala upravo u
trenutku kad je Overnjanin zamahnuo cjepanicom nad glavom jednog Indijanca.
Kako ju je, radi sigurnijeg udarca, pri tom u ruci premjetao, Anelika je imala
upravo toliko vremena da zgrabi svoj pitolj i opali u njihovom pravcu. Cjepanica
prasne i ispade Clovisu iz ruke, a i on sam pade nauznak na zaleenu zemlju.
Anelika pojuri i zadri ruku Indijancu koji je bio trgao no i spremao se da
ugljenaru odere upavi skalp. Videl da je njegov napada na zemlji, Indijanac se
nekako smirio.
Svi su na pucanj istrali napolje. Ovaj put je bilo teko zabauriti incident. Grof
urno dotra i jednim pogledom otkri sudionike:
- to se dogodilo? - obrati se kovau koji je ustajao blijed kao smrt.
- Ona... Ona je pokuala da me ubije - promuca pokazujui na Aneliku. - Samo
tri palca blie, i bila bi mi prosula mozak.
- Prava teta! - ree Anelika smijui se. - Nisam namjeravala da te ubijem, jadna
beno, sprijeila sam da ne poini ludost koja bi te stajala ivota. Zar vjeruje da
bi izbjegao nou ovog Indijanca da si ga udario? Pucala sam u tvoju cjepanicu, a
ne u tebe. Da sam te htjela ubiti, vjeruj, to bi se bilo i dogodilo.
Ali Clovis odmahne glavom.
Pod njegovom slabo obrijanom bradom, lice rupiasto od boginja imalo je boju
loja. Zaista se bio silno uplaio; i dalje je vjerovao da ga je Anelika htjela ubiti,
te da samo sluaju duguje ivot. Ve odavna je mislio kako se to mora dogoditi,
kako e ga ta strana ena ubiti, bilo lancetom, bisturijem ili vradbinama. Ali
pitoljem, e to je ve previe!
- Nita vam ne vjerujem - proguna. - Tako precizno niste mogli nianiti. ene to
ne umiju.
- Budalo - ree grof ljutito. - Hoe li da ponovimo pokus. Vidjet e da te vie ne
bi bilo meu ivima da je gospoa grofica htjela pogoditi tebe. Uzmi tu cjepanicu,
podigni je malo u zrak pa e provjeriti je li istina ono to su ti priali o pucanju
prilikom prijelaza rijeke Sakoosa. Uzmi cjepanicu!
Kova to energino odbije. Ali Yann le Breton pokaza povjerenje. On se bio
zatekao pored Anelike kad je uhvatila Pont-Brianda. On podigne cjepanicu, a
Anelika, koja se u meuvremenu vratila na kuna vrata, opali odande metak i
cjepanica prsne. Zau se pljesak. Morala je to ponoviti nekoliko puta. Probudio se
i Don Alvarez i htio da vidi kako gaa najprije iz puke fitiljae, a zatim
kremenjae. Bez muke je dizala teko oruje, pa su se svi udili njenoj snazi i
poeli se ponositi to je meu njima.


46.
DAMA SA SREBRNOG JEZERA
Kad je ovako hladno u Wapasouu, moe li se zamisliti kako mora biti u gradovima
koji lee sjevernije?...
Tri grada... Tri palanke izgubljene u beskraju, na obali Saint-Laurenta. Brodovi e
stii tek u proljee. A dotle... na njima i oko njih ledeni oklop. Zarobile ih bijele
stepe, zarobila ih tiina, bezgranini prostor, sumoran i pust.
Montreal, na otoku, u podnoju svog malog ugaslog vulkana. Trois-Rivieres,
slijepljen uz rukavce svoje smrznute delte.
I kralj sviju, Quebec, na svojoj litici. Tri grada okrunjena dijademom od bijelih
dimova to se iz njihovih dimnjaka spokojno izvijaju u rumena jutra i predveerja.
Tri izgubljena grada.
Nek u njima plamsa na ognjitu vatra da ih spasi od smrti!
ivot to ga daje vatra toliko je djelotvoran da se zaboravlja na smrt, na tiinu, na
pusto. Vrvi svijet po tim gradovima, u njima ljudi avrljaju, spletkare, kuju
zavjere, biju se cijele zime: jezikom po salonima, stolcima po kabareima -
estoko, muke, srdano kao prijatelji, roaci, kao pravi Kanaani. A mnogo se u
njima moli i beskrajno dugo ispovijeda. Razmiljaju ljudi, sanjare upirui pogled
na bijela prostranstva Saint-Laurentskih planina ili sivo obzorje ume na jugu.
Sanja se o odlasku. Prema moru i Europi, ili prema zapadu, gdje ima krzna i
uroenika... U ovom ili u onom pravcu, svejedno... ali otputovati. Samo
otputovati... Oh, kad e doi vrijeme da se krene?...
A tu se i ljubi: onako na brzinu, potajno i s kajanjem ak i meu suprunicima, jer
oko jezuite ispituje svaiju savjest.
Mnogo se tu pije. To je jedini uitak. Rakija, pa opet rakija: od jabuka, od ljiva ili
penice, mirisna, prozirna i peena u vlastitom kotlu.
Zimi sve ulice miriu na kominu, na umske vatre i na juhu od slanine i suenih
jegulja. Zimski su dani proeti mirisom tamjana od misa i veernji, a i od mirisa u
kou uvezanih knjiga koje su donesene iz Europe a listaju se neprestano, ponovo
itaju uz ognjite. Zimske noi pucaju pod ledom. Reklo bi se da e prsnuti stakla.
Po oknima inje ara svoje cvjetove.
I ba u tim gradovima pukla je i proirila se vijest.
ivi su oni stranci iz Katarunka za koje se mislilo da su ih poklali Irokezi. Na
ivotu je ona tako lijepa ena to se iz dubokih uma pojavila na izvorima
Kennebeca jaui na konju.
iva je, Demonka...!
Slavlje i uas!
Radost onih koji vjeruju u moi pakla.
Zar mislite, brao moja, da avao alje na zemlju jednoga od svojih slugu da od
aice Irokeza ne ostane od nje nego samo dim?... Nije nego!... Vrag je moniji
od toga!... Jo nije u Acadiji uradio toliko zla da bi se mogla proricati njegova
pobjeda ili poraz.
A dokazuje to to je Demonka jo uvijek onamo iako je Katarunk spaljen.
Lomenie ponavlja: "Sam sam vidio Katarunk u pepelu"...
Ali onaj tko je donio tu izvanrednu vijest kae doslovno: "Stranci su na ivotu, a
nalaze se u planinama, u mjestu to se zove Wapassou, na Srebrnom jezeru."
Tko da sumnja u onoga to je donio tu vijest? On vidi i ono to je daleko. To je
svetac. Vidio je kako su stranci umakli Irokezima a da se nisu morali ni uputati u
borbu. To je dovoljan dokaz da su sluge Sotone.
Bog nije mogao pomoi biima koja ne zabijaju u zemlju kri, ispovijedaju hereze
i ne primaju svete sakramente.
Onda je to uradio avao!
Gospodin de Lomenie gubi pamet.
To ga je zaarala Demonka, ree on - isto kao i Pont-Brianda koga su vidjeli kako
turoban i smeten luta ulicama Quebeca priajui o eni lijepoj kao dan, to ju je
sreo u dubokim umama...
A jahala je na konju...
Kao da to moe biti. Nikad u umi nije bilo bijelih ena. Oni koji su je toboe
vidjeli jahati na konju, prevarili su se. Bio je to jednorog, o tome nema sumnje ...
Njih nekoliko to su se zatekli u ponoru kad se prikaza pojavila prvi put na
mjeseini, tvrde da su primijetili iljat rog... Obasipaju ih pitanjima, preklinju ih
neka se jasno prisjete, okruuju ih oni koji su ove jeseni bili u ekspediciji
gospodina de Lomeniea te sreli crnog ovjeka s maskom i enu ije ime se jo ne
usuuju glasno izgovoriti: Demonku, ali koju ve nazivaju Damom sa Srebrnog
jezera.
A to e se sada dogoditi?
Monsignor biskup naredio je procesije i postove. Otiao je da posjeti u njenom
samostanu sestru Madeleinu, vizionarku, a onda se uputio guverneru Kanade,
gospodinu d'Arreboustu, da se kod njega sastane s pobonim naelnikom grada
Quebeca i s drugim linostima, te s mnogim jezuitima.
Dugo plamte svijee iza prozora u dvorcu na litici... Saint-Laurent je, na
mjeseini, prostrana bijela ravnica.
Joffrey de Peyrac je paljivo sluao jer je Anelika izgovarala i takve rijei koje su
mu smetale.
- Jednoga dana kad je za mojim stolom bilo okupljeno trideset uzvanika... Kad
sam odlazila na pariku trnicu da odaberem bave...
Te dame su se najbolje slagale s Octavom Malapradaom.


47.
UENJE AUTOHTONOG JEZIKA
LJUBAVNO POSREDOVANJE
U Wapassou je bila stigla mala indijanska obitelj i nastanila se na oko milju daleko
od nastambe, pokraj jezera u kojemu su lovili dabrove. Vidjeli su ih kako se esto
vrzmaju po okolici.
Izmeu Overnjanina i jednoga od njih izbila je svaa zbog sestre ovog
posljednjega, dosta lijepe uroenice dugih pletenica, kojoj su zubi blistali od
bjeline kad bi se nasmijala, a nije krila to oekuje od "Normandijaca" koji su,
prema prianju, stvoreni za ljubav. Bila je tu i druga, naizgled plaljiva, ali je
svejedno s lakoom ugovarala intimne sastanke.
Meutim, bilo je udno kako su se mukarci malo koristili tako susretljivim
susjedstvom. Nisu se tuili jedino mladi Yann, Jacques Vignot i jedan od Engleza.
A i njihovi izlasci bili su rijetki.
Pokazalo se ak da do svae s Indijancem nije dolo zbog sestrinih ljubavnih
veza, ve zato to je djevojka, vrljajui po dvoritu nastambe, bila ukrala
Overnjaninu duhan i no.
Anelika se sjetila onoga to joj je mu jednom objasnio. Pomorci su suzdrljivi.
Kako je, u potrebi, i sam bio u stanju da dugo ivi bez ene, Joffrey de Peyrac je
znao odabrati ljude koje e povesti sa sobom. Oni su poli s njim jer im je obeao
zlata. Privlanost avantura i uspjeha nadomjetala im je uitak. ena je dio
plijena, a igra jo nije dobivena. Na to e misliti kasnije!... Neko instinktivno
nepovjerenje prema ljubavnim obavezama, koje otvaraju put ropstvu, pomagalo
im je da ovladaju svojim ulima.
Anelika se sjetila Nicolasa Perrota koji je ve tri godine ostavljao kod kue enu i
dijete i potucao se umama, a u prilici, i itavim krajem.
Tada je, malo prije prvoga snijega, bio krenuo prema jugu nastojei da stigne do
trgovake radnje jednog Holananina, na uu Kennebeca, i da odande donese
najnunije namirnice: sol, eer, brano, malo ulja...
Najzad se pokazalo - tko je to mogao i pomisliti - da je najuporniji kod lijepih
uroenica stari Macollet. Po svakom vremenu, neprestano se kretao od svog
zadimljenog vigvama do onog Indijanaca. Ptiica je bio taj Macollet! Volio je da
sjedi uz ognjite nekog Indijanca i da s njim razgovara.
Voa toga plemena bio je pomalo i vra. Donosio je Aneliki korijenje, trave i
smole. Poto je prvi trenutak straha proao, otkako joj je jednog lijepog jutra,
dakako neujno; priao iza lea, ali ruke uzdignute u znak mira i kao medvjed sav
naikan krznima, postali su dobri prijatelji. Postepeno joj je uspijevalo da s njim
razgovara na njegovu jeziku i pomalo se time ponosila jer su joj bili rekli da se
jezici uroenika teko ue. Misionari koji su o tome govorili u Francuskoj tvrdili su
da su za to potrebne godine, a i divljaari kao da ba nisu hrabrili pridolice nek
se prihvate takva uenja. To moe samo onaj tko se tu rodio - objanjavali su. Ali
Joffrey de Peyrac je vrlo brzo uao u te govore i objasnio Aneliki da su potekoe
samo prividne. Onima koji su se tuili nedostajao je dar zapaanja.
On je vrlo brzo opazio da veina indijanskih plemena u njihovu susjedstvu ima isti
jezini korijen, koji vjerovatno potjee djelomino ili od Inka, ili peruanskih
Quichoua.
I zato ih je njegov rudar melez, im je stigao ovamo, u Sjevernu Ameriku, odmah
mogao razumjeti.
Irokezi, Algohkini, Huroni i Abenakisi bili su roaci po jeziku, jer su im jedino
akcent i intonacija bili drukiji, pa i neke obine rijei - kao voda ili dijete. Uz to,
pojedina su plemena davala takvim rijeima drukija tumaenja. Na primjer, za
vodu se moglo kazati izvor, tekuina, a za dijete: mladi, mali, sin...
Prilikom sporazumijevanja opi je smisao davao korijen, a preciznost izraza
dolazila je od prefiksa i sufiksa. Kako je korijena bilo relativno malo, mogao si se s
nekih pet stotina rijei snalaziti u svakoj situaciji, usprkos prividnoj raznolikosti tih
jezika.
Sluei se tim kljuem koji joj je dao mu, Anelika se i sama udila svom brzom
napredovanju.
Dakako, jo zadugo nee ona time u potpunosti ovladati, te e Indijanci pucati od
smijeha pri svakoj pogreci koja joj se omakne. Najprije je trebalo dugo sluati.
Tako si mogao uoiti akcent i tonalitet, i osobito poseban grleni nain artikulacije,
pri kojemu se miii lica uope ne miu. Zbog toga, kad Indijanci izgovaraju rijei
i u najveoj ljutini, prisiljeni su da ostanu mirni. Naprotiv, dok nisu govorili,
veoma su se kreveljili i u svakoj prilici razvaljivali usta od smijeha. S vremenom,
Anelika je razabrala da postoji samo esnaest glasova, ali da je meu njima
interval etiri puta dui nego u europskim jezicima a ponekad, naprotiv, dvaput
bri. Zato je i ritam govora imao osam puta vie varijanata nego u francuskom ili
engleskom, a ba to je u detalje unosilo nijanse.
Pa iako je do savrenstva trebalo jo dugo, svi su u Wapassouu vjebali, a
napredniji su ispravljali poetnike. Anelika se dakle izvrsno sporazumijevala sa
starim poglavicom iz Vigvama dabrova, koji se, iz ravnodunosti ili starake
dobrodunosti nije hvatao za njene jezine pogreke, pa se usuivala uputati s
njim i u duge razgovore koji su mnogo zabavljali Joffrey de Peyraca kad bi je
zatekao kako raspravlja s crvenim vraem okienim perjem.
Oaravala ga je njena ivahnost, elja za ivotom, njena posebna hrabrost. Sada
je on nju ee pratio pogledom.
U poetku je mislio: "Sve e ovisiti o njoj, Wapassou e biti trenutak istine." Divio
se videi kako se okruila nekad neprijateljskim skitnicama koji su sada, meutim,
bili spremni da je prihvate kao svoju majku, sestru, prijateljicu, vladarku.
Jedne veeri Joffrey de Peyrac zamoli Aneliku da pozove Elviru na jedan sasvim
osobni razgovor i da je, poto je on bude primio u njihovoj tijesnoj sobi, isprati. U
nedostatku mjesta kamo bi se mogao povui pred indiskretnim uima kad je
nekoga imao primiti nasamo, ova je soba bila unaprijeena u "kapetanov kabinet
na zapovjednikom mostu", a kako je do nje valjalo prijei nekoliko stepenica, to
je jo i dopunjalo iluziju. Namjetaj je bio uljepan jednom priprostom foteljom
prekrivenom krznom, u kojoj je sjedio grof. Doljak je morao stajati, i ako je bio
malo vieg rasta, gotovo je glavom dodirivao tavanicu.
Ako je razgovor bio nesluben, Joffrey de Peyrac bi mu rekao da sjedne preda nj,
na kamenu plou ognjita i zatraio bi da im donesu pintu pive i dvije ae.
Tako se on naveer esto povlaio nasamo, sad s ovim, sad s onim. Ljudi su
cijenili takve razgovore u etiri oka jer su mogli da se s gospodarom objasne,
iznesu svoje pritube, ali i da prime naloge koji su ih po potrebi urazumijevali.
Zato je jadna Elvira bila silno uzbuena dok je drui prelazila onih pet stepenica
do "mosta".
Anelikina prisutnost ju je umirila, ali se svejedno muila jer je bila savjesna i
uvijek se smatrala zbog neega krivom.
Kad su se za njom zatvorila teka vrata, utihnula je i buka iz druinske odaje. U
sobici se ulo tek pucketanje vatre, a na mahove je s polja dopirao i um jela koje
su se na vjetru svijale i svojim vrhovima udarale o krov.
Grof sjedne. Mlada ena ostade stajati i Anelika je, sjedei za njenim leima
opazila kako joj podrhtavaju uska ramena, a njeni potiljak se sagiba. Jadna ena
nije znala kako da se dri pod smrknutim ispitujuim pogledom kojim ju je grof
mjerio od glave do pete, a pri tom se ipak blago smijeio.
Znao je da u svoj pogled unese neku njenu toplinu koja je mogla uzbuditi bilo
kakvu enu.
- Elviro, dijete moje lijepo - ree on njeno. Sasluajte me to je mogue mirnije.
- Jesam li poinila kakvu pogreku, monsinjore?... - promuca ona guvajui svoju
platnenu pregau.
- Rekao sam da me sasluate mirno i bez straha... Umirite se. Mogu samo da
pohvalim vas i vau ljupkost. A ipak ste izazvali uzbuenje koje ovdje moe
dovesti do ozbiljnih posljedica.
- Ja?... O, monsinjore!...
- Da, vi, usprkos svojoj nenametljivosti i ednosti, zato to imate lijepe njene oi
i rumene obraze.
Zbunjujui se sve vie, Elvira ga je gledala bez razumijevanja.
- Primijetio sam da vam jedan od mojih ljudi udvara. Recite mi bez uvijanja smeta
li vam ta panja, elite li da ona prestane, i nije li po vaem miljenju on
predaleko otiao u pokazivanju svojih osjeaja.
Kako je ona utjela, on nastavi:
- Ovdje su u utvrenju samo tri ene, i jedino ste vi bez zatite mua. Izdao sam
vrlo stroge upute kako se imaju s vama ophoditi. Potrebno je da znam jesu li
potivali disciplinu. E pa odgovorite! Drite li nametljivim potovanje koje vam se
od izvjesnog vremena ukazuje. Znate na kojega ovjeka mislim, zar ne?
Ovaj put ona crvenei obori glavu i potvrdno kimne.
- To je Octave Malaprade - ree on.
utio je neko vrijeme, upravo koliko je bilo potrebno da u svijest dozove kuharov
lik, njegovu ugodnu pojavu i krotki osmijeh.
Zatim, iz depa svoga prsluka izvadi jednu od rijetkih cigara koje su mu jo ostale
i sagnuvi se nad vatru, pripali je eravicom. A onda se opet zavali u fotelju,
povue jedan dim i blago nastavi:
- Ako je prekoraio dozvoljene granice, bit e objeen.
Elvira krikne i pokrije lice rukama.
- Objeen?... Oh, monsinjore. O, nemojte jadnog mladia. O, ne zbog toga! Ne
zbog mene!... Ja to ne zasluujem...
- U ovom je kraju ena kraljica. Zar to niste znali, dijete moje?...
Opet ju je pogledao s onim svojim nedostinim smijekom od kojeg su krajevi
njegovih lijepih usta poprimali zajedljiv ali umiljat izraz to ga je Anelika tako
dobro poznavala.
- Zar niste znali da su ene kraljice?... - navaljivao je.
- Ne, monsinjore, nisam to znala - odgovori ona naivno.
Drhtala je svim udovima, ali strah koji je osjeala zbog ugroenog Malapradea
davao joj je snage da se sabere i da ga brani.
- Monsinjore... Preklinjem vas! Kunem vam se... Nikad on nije uradio neto zbog
ega bih morala crvenjeti. Jedino sam osjeala... da... da on...
- Vi ga volite?... - Palo je i prvo pitanje.
Ona uuti i stade da izgubljeno gleda oko sebe.
- Ne, ja... ne znam.
- Pred tri mjeseca izgubili ste na "Gouldsborou" mua.
Gledala je u njega nekako tupo.
- Mua?
- Zar ga niste voljeti?
Salijetao ju je, saplitao, upijao svoj prodorni pogled u njene djetinje zjene, te je
primorao da ga gleda.
- Voljeli ste ga? Svoga mua.
- Da... svakako. To jest... ja... eto, vie ni sama ne znam.
On ponovo odvrati pogled i utke nastavi da pui. Ona je stajala nepomino, vie
nije drhtala, samo su joj se ruke kretale dok ga je promatrala.
On opet mirno nastavi:
- Octave Malaprade je maloas bio tu i sa mnom razgovarao. On vas ljubi.
Pogaajui da su mi njegovi osjeaji poznati, predusreo me i povjerio mi se... A
evo to je zatraio da vam ispriam o njemu i njegovoj prolosti.
Prije pet godina, u grau Bordou, gdje je drao ugledan hotel, ubio je svoju enu i
njezina ljubavnika poto ih je zatekao zajedno. A onda, ne znajui kako da
izbjegne posljedicama svoga ina, a i zato da pred neizbjenom istragom ukloni
tragove svoga dvostrukog zloina, on je oba lea sasjekao na komade, jedan dio
spalio, a ostatak uspio prebaciti na gradsko smetlite...
Anelika prigueno krikne i ugrize se za usne.
Elvira je zateturala. Kao da ju je grom oinuo.
Peyrac je i dalje puio, znatieljno je promatrajui.
- Nakon toga - nastavi on - poekao je neko vrijeme a zatim pobjegao u
panjolsku. Tamo je stupio na moj brod i ja sam ga primio u slubu.
Nastade duga stanka.
Odjednom se mlada Roeljanka uspravi. Sada se drala ravno i inilo se da
promatra neto s onu stranu svoga vlastitog bia.
- Gospodine grofe... - ree najzad odlunim i jasnijim glasom, kakav nije dotada
pokazivala. - Neka mi gospodin grof oprosti ako mu izgledam neosjetljivom. Ali,
evo, do kakva sam zakljuka dola. Ja mislim da je taj ovjek ubio u bijesu
ljubomore i iznenadno, a onda se zatekao sam i izgubljen u tom uasu, pa nije
znao kako da se iz njega izvue. Postupio je kako je znao, samo da se spasi. Ta
stvar predstavlja u njegovu ivotu zao udes, nesretan sluaj, kao to je iznenadna
bolest...
Onda duboko uzdahne.
- Ali ta bolest nee me sprijeiti da ga volim - ree glasno. - To to ste mi upravo
ispriali otkrilo mi je to zapravo osjeam. Vaa su mi pitanja pomogla da sebi
zavirim u duu. Da, zaista sam voljela svoga pokojnog mua... ta zato sam ga...
onda... i uzela... Ali to nikada nije bilo ni nalik na ovo to danas osjeam prema
ovomu. Ma to o njemu govorili, ja osjeam da je ostao dobar, pravian i usprkos
svemu njean. Sada ga dovoljno poznajem da to mogu tvrditi. On je nesretan.
Uuti, a onda e zaneseno:
- One olujne noi, kad smo stizali u Wapassou nosio me je cijelim putem. To
nikada neu zaboraviti...
Joffrey de Peyrac je dobrohotno pogleda.
- U redu, u redu! - ree. - I elio sam da od vas ujem takav odgovor. Hrabri ste,
mala Elviro, i srce vam je plemenito. Imate bistru pamet i ne doputate da vas
zavede lana osjeajnost, koja bi inae bila razumljiva, ali u ovoj prilici
nepogodna. Taj... nesretni sluaj kako vi kaete, obiljeio ga je za itav ivot.
Uinio ga je zrelim i dao novu dimenziju njegovoj dotad prilino banalnoj
egzistenciji, premda je kao vlasnik hotela bio postigao u svom zanimanju zavidan
uspjeh. Neki e moda drati da pravdi nije udovoljeno i s njima se slaem. No,
kako su u neku ruku i njegove rtve beznaajne osobe, nikada ga nisam poticao
na kajanje ili ispatanje. Ono dolazi samo od sebe, svakoga dana, samim
sjeanjem. Radije sam ga bodrio da postane onakav kakvim ga vi danas
poznajete: dobar i profinjen ovjek, ali i energian i pronicav. A ta su mu svojstva
nedostajala prije nego je doivio dramu. On e vas zaista mnogo voljeti.
Mlada je ena skrtenih ruku upijala njegove rijei.
- Jo nisam zavrio - ree. - Vama u dati miraz, pa tako va brani ivot nee
poeti s tekoama. On e imati pravo na znatan dio bogatstva to e nam ga
donijeti rudnik na Srebrnom jezeru. Uz to, kao moj osobni dar, dobit e novac
kojim e moi otvoriti gostionicu, i to u kraju koji sam odabere. To moe biti Nova
Engleska, pa ak i Nova panjolska ako sluti da e tamo bolje uspjeti. A starat
emo se i o odgoju vae dvoje prvoroene djece kako bi kasnije mogli postii
neto vie...
- Oh, Monsinjore! - povie ona. - O, kako da vam kaem... Neka ste blagosloveni,
monsinjore!...
Baci se preda nj na koljena, dok joj se lice kupalo u suzama.
- Kako je spretan - mislila je Anelika. Da hoe, sve bi ene kleale pred njim. Ma
kako da je zaljubljena u drugoga, zar i ova ne bi bila spremna da mu se poda iz
potovanja i zahvalnosti.
- Ne treba plakati, draga. Hrabro ste podnosili nepravedna iskuenja. A znam da
je i onaj koga volite ve okajao svoje grijehe. Pravo je da se sada pokua sve
ispraviti. ivot je milostiv. Mnogo vie od ljudi. Donosi iskuenja, ali i nagrade...
- O, da! Razumijem, monsinjore... shvaam to hoete rei.
Govorila je tihim glasom prekidanim jecanjem.
- Dok sam ivjela u La Rochelleu, bila sam priprosta ena... Ni na ta nisam
mislila. Danas vidim da to i nije bio ivot... Vi ste me pouili, monsinjore, i sada
sam sasvim druga. Kolike li sam stvari otada shvatila... otkako ivim u vaoj
zajednici - ree plaho. - Oh, kako volim Wapassou, kako volim vau kuu,
monsinjore! Neemo otii. Nikada! Ostat emo ovdje, ja i on, da vam sluimo...
On je prekine blagom kretnjom.
- Umirite se! Veeras je kasno da bi se kovali planovi. Najprije se morate
odmoriti. Doivjeli ste pravi ok. Obriite suze. On ne smije vidjeti da ste plakali,
inae e biti uvjeren da ga odbijate pa e prostrijeliti sebi glavu prije no to ja
uspijem da ga razuvjerim. Ti ljudi iz Bordoa su nagli... Ipak bih vam savjetovao da
mu do sutra ne dajete odgovor. Povucite se u svoju sobu. Bolje je da kroz no
sazre vaa odluka. A ni njemu jedna no nedoumice i razmiljanja nee biti na
odmet. Bolje e znati prosuditi koliko mu vrijede osjeanja. Idem ga samo
obavijestiti da elite razmislili.
Ona ga je pokorno sluala.
- Uz to u traiti od vas - opet e Peyrac - da nastavite ivjeti kao i ranije, u
obinom i vidljivom prijateljstvu. Ulazimo u srce zime. Nije to vrijeme za ljubav.
Moramo prebroditi jo velike tekoe i svi iz njih izai ivi i moralno zdravi. Vi me
razumijete?
Ona polako obori glavu.
- Kad stigne proljee, sii emo opet do Gouldsboroa i pastor e vas vjenati... ili
sveenik; o tome ete se ve dogovoriti.
- Pa da! Ja sam hugenotkinja, a on papist - povika, otkrivi to s uasom.
- Ako to odloite za posljednji tren, jarak koji vas dijeli izgleda mi lako premostiv.
Mir! Mir na zemlji ljudima dobre volje... Te nas se rijei svih tiu. A sada, laku
no!
Anelika isprati mlau enu do praga njene sobe i poljubi je na rastanku.
Veina mukaraca ve se bila povukla iza velike zavjese od uivenih koa, to je
zaklanjala njihovu spavaonicu na dva kata.
Prolazei opet dvoranom, zau kako se kotrljaju lonci i opazi da su to ispali iz ruku
uzbuenom Malapradeu.
Kuhar je bio blijed i uputio joj je pogled ranjenog psa prepeliara. Anelika se
saali, prie mu i ustro doapne:
"Ona vas ljubi"
48.
ZARUKE ELVIRE I MALAPRADEA
MUDRA RAZMILJANJA GROFA PEYRACA
Sutradan, Elvira je sama potraila Malapradea, a kako je bilo lijepo vrijeme,
zajedno su sili do jezera gdje su ih vidjeli kako dugo eu obalnim puteljkom.
Kad su se vratili, blistali su cd sree i drali se za ruke. Povodom zaruka upriliili
su im malu sveanost, koja je protekla u iskrenoj radosti. Pa ako se Malaprade i
nasluao uobiajenih peckanja svojih drugova, bilo je to izvan domaaja enskih
uiju.
Bio je sav preobraen.
Njihova srea je svima pravila zadovoljstvo.
Usprkos svemu, Anelika neko vrijeme nije mogla da zaboravi Peyracova otkria u
pogledu ugostitelja. Sigurno su potresla vie nju nego Elviru. Moda zato to je
bila manje nevina, ona su joj dozivala u svijest njene vlastite odvratne uspomene.
Naveer, u sobici pored vatre, nije mogla a da na njih ne misli.
Dvoje ljubavnika sasjeeni na komade kuharskim noem. Ruke ljepljive od krvi,
strah, znoj to curi niz lice, samoa progonjene zvijeri.
Anelika utone u razmiljanje.
Pred oi joj iskrsne slika kako se kosiri obaraju na usnule vratove, pa ogavna i
tuna glava to je pripadala ovjeku kome se htjela osvetiti, a sada je, eto, jedan
seljak dri pred njom za kosu, i iz nje curi krv u kojoj bi s uitkom bila oprala
svoje njene prste.
Tu mrnju, ta trzanja nesmiljene ali i prestravljene ivotinje, to protivljenje
itavog bia povuenog u blato i trule, sve je to bila ispovijedila prioru opatije u
Nieulu i on ju je odrijeio od grijeha.
Ali kako da izbrie trag, bolni peat onih trenutaka? Kleei u svojoj sobi pored
vatre, priginjala je svoj njeni profil, koa joj se jeila, obuzimala ju je nekakva
munina. Shvaala je Malapradea, osobito nakon poinjenog zloina: njegov
bezimeni uas, bie ibano olujom, gnuanje pred samim sobom.
Bacala je u vatru drva, tek da zaposli svoje drhtave ruke. Pomislila je kako se
Elvira pokazala hrabrom. Ispoljavala je odvanost istih dua, onih koje "ne
znaju".
- Te male hugenotkinje nije lako natjerati da govore, mozgao je u sebi Joffrey de
Peyrac mislei na Elviru. A opet, lake je s njima izai na kraj nego s ovom.
I on stade da motri Aneliku koja je, na nekoliko koraaja od njega, kleala tako
odsutna i daleka da i nije bila svjesna njegova pogleda.
Od svih "njegovih ljudi", ona se, svakako, najmanje povjeravala. Krilo se u njoj
toliko toga to se nije smjelo povrijediti. Trebalo je ekati da sama doe traiti od
njega utjehu.
Ona je ena. A ena, ma to se mislilo, nije stvorena za pakao. Ona se dugo stidi
svojih podlosti, nasilja, gnusoba... Ona nije stvorena za mrak i nered, nego za
svjetlost i sklad... Ne ostaj u svojoj patnji, duice, tako daleko od mene! Ja znam
tvoju slabost. To je rana koju zadaje ivot, i nje se ne treba stidjeti. Takva je
ovjekova sudbina. Vano je samo znati kako od nje ozdraviti.
Neko su ene, djeca, seljak, zanatlija, mali ovjek, dakle svi slabi, imali
branitelja. Bio je to vitez. Njegova je bila zadaa da se bori za bijednike i da ih
osveuje, da plati cijenu krvi za one kojih su ruke i duhovna snaga bili krhki. To je
bio njegov poziv. Danas su se vremena izmijenila. Bori se svatko. ene se bore
noktima i zubima; a obian ovjek? On, eto, radi kao Malaprade: podlijee panici i
strahu. Obian ovjek je stvoren za svet ivot. Mora li se jednog dana suoiti sa
strau i zlom, on se usplahiri, ostaje zateen, jer nikada nije mislio da se to moe
dogoditi njemu. ovjek takva kova u stanju je da svata uradi, pa i ono najgore,
nezamislivo. A u stvari, jedino to je postigao jest usamljenost grenika. Lako
mogu da zamislim toga uvaenog i u gradu potovanog ovjeka kako, sav oznojen
u licu, sijee jo tople udove dvaju poznatih i bez sumnje voljenih bia, i
priznajem da bi mi taj prizor ulio vie saaljenja nego zgraanja.
Jadni obrtnie! Gdje je tvoj branitelj? Gdje je tvoj sudac zatitnik?
Kad se rodi plemiem, u krvi ti je da gleda u lice opasnosti, smrti, onome
najgorem to moe postojati na svijetu a roeno je iz nesavrenstva.
A upravo je to nedostajalo savjesnom i priprostom obrtniku Malapradeu. Da je bio
plemi, ne bi umorio one koji su ga izvrgli ruglu, ne bi bio podlegao slijepoj i ludoj
agresivnosti. Svoju enu bi bio dao doivotno zatvoriti u neki samostan,
ljubavnika bi javno izazvao na dvoboj i ubio bi ga, ali ne riskirajui ni zatvor ni
vjeala, jer je nekanjivost za ubojstvo u otvorenoj borbi bila vitezu zajamena.
Ali vitetvo je umrlo, i to globljenjem ak i onih vitezova koji su se suvie koristili
svojim prednostima i povlasticama, dok kardinal Richelieu nije na kraju zabranio
dvoboj.
Za kakav svijet da danas spremam svoje sinove? Za svijet u kojemu su lukavstvo
i strpljivost neosporno najglavnije oruje. Ali zato to je prela u drugi plan, snaga
nije time postala manje neophodna...
Kako je i sam razgovarao sa svojom savjeu, Peyrac je bio tako dalek da je to
sada primijetila Anelika te uputila pogled prema njemu.
Gledala je kako sjedi i okree prema plamenu svoje rezano lice, na kojemu kao da
su jedino oi i usne pokazivale sposobnost osjeanja: toliko je koa na njemu bila
otvrdla od vjetra, sunca i mora. Nije vie nosio bradu. Indijanci ne vole bradonje,
govorio je. A preporuivao je i svojim ljudima da se povedu za njim kako ne bi
ozlovoljavali Indijance, kojima je i sam pogled na tu neurednu dlaku bio isto toliko
muan koliko i bestidnost. Pa ako divljaari i nisu marili za tu obavezu, bilo je to iz
lijenosti i nehaja, ali i zbog neshvaanja. A bolje bi bili uradili da su se brijali.
Znalo se da je dini otac Breboeuf platio uasnim mukama dvije, Indijancima
nesnosne neprijatnosti: bio je elav, a nosio je bradu.
Joffrey de Peyrac je uvijek pogaao takvu stvar, a to mu je omoguavalo
potovanje to ga je osjeao prema svome sugovorniku.
Anelika mu prie i poloi glavu na njegova koljena.
- Odakle vam ta postojanost i kako to da se nikada ne bojite? Ma ta se dogodilo,
reklo bi se da vi niste u stanju osjetiti onaj poniavajui kukaviluk i prezir prema
samom sebi... ak ni pred mukama ni lomaom... Kako vam to uspijeva? Zar ste
ve u djetinjstvu bili muevni?...
Tada joj on povjeri kakve su ga misli maloas salijetale, i kako je trebalo da bez
dostojanstva i asti proive izvjesno vrijeme kada ovjeku nije preostajalo nego ili
da se skriva i izigrava pokornost vladajuim silama, ili da se bori sam i do kraja,
ma kakve bile njegove snage. Porazima se nije valjalo uditi, bilo je mnogo ve i
to to su ostali na ivotu. A kad ve govori o djetinjstvu, sjea se da je vrlo rano
upoznao to znai uas, jer su mu bile tek tri godine kad su mu katoliki vojnici
rasjekli lice sabljom pa ga zatim bacili kroz prozor zapaljenog dvorca. Tako je ve
u iskonskoj nevinosti djetinjstva doivio udar mitskoga Zla i u jednom jedinom
upoznao sve strahove. A kad je od njega ostao iv, zaista je bilo prirodno da
prerano odraste i bude u stanju da se sa svaim suoava. I nije mu bilo mrsko da
se, prigodice, nae licem u lice sa udovitem. Tu si, grozo! govorio bi mu. Eto te,
pokolju! Eto te, ogavna sliko ljudskoga straha! Moe me satrti, ali ne nadaj se da
e me vie uzbuditi...
Jo joj ree da se ne treba stidjeti malodunosti koju je osjeala za vrijeme
iskuenja kroz koja je prola. Ta ona je ena, a korijen zla od kojega je ona
trpjela nalazi se u kukaviluku mukaraca, ija je zadaa da budu voe i zatitnici.
Stari je to sukob: iskuenje ovjekovo da se poslui brutalnom snagom, da
prolaznom moi na silu ugui glas svoje savjesti...
Pa ako i jest mukarac, zar i on sam nije bio rtva toga iskuenja? Jer volja
pojedinca ne moe uvijek da izae na kraj s udruenim silama zla. Sve ima svoje
vrijeme, pa tako jednom preplavi i prljava bujica.
Na vijek, prezirui kransku doktrinu kojom se inae ponosio, krenuo je putem
neobuzdane elje za podjarmljivanjem... Dominacija, pod svaku cijenu, stie
odasvud: vre je kraljevi, narodi, crkva... Tu strast jo nismo prevladali, zato
onome tko ne eli da bude uniten ne preostaje nego da i sam vlada...
Zamislio se i rukom joj gladio elo. A ona se, zatvorivi oi i preputajui se
njegovom snanom i toplom okrilju, prisjetila rijei malog arapskog lijenika. On
bi znao rei kako je njegov prijatelj Joffrey de Peyrac najvei um svoga vremena i
da e upravo zato biti neprestano progonjen... "Jer, zaista, ovo doba odbija
opomene uma."


49.
ODVANOST ZAVODLJIVE SIRENE
Dok bi oprueni leali jedno pored drugoga, Jofrey de Peyrac je volio da sjaj vatre
na ognjitu zamire polako. Tada su se u tiini sobe uli samo njihovi ljubavni
uzdasi i blago pucketanje vatre.
U poigravanju ruiastih ili zlaanih odsjeva volio je da otkriva oputene oblike
svoje ene i njeni miris njezine puti.
A kad je bilo vrlo hladno, pa njegova ruka morala pod krznima tragati za
misterijom toga tijela, niega u polutami nije ostajalo osim neobine plave kose,
rasute poput fosforescirajuih algi, i koja je tajanstveno blistala kad god bi ona
pokrenula svoju lijepu, oputenu glavu.
Anelika je bila jedina ena bez koje on nije mogao, od koje se nije mogao
odvojiti. ak i nakon ljubavnog uitka, za njega je ostajala prisutna. Tome se
udio, jer drao je u naruju mnoge ene za koje vie nije mario im bi zadovoljio
svoju muku sebinost. Vie je pazio na tjelesne uitke to ih iz njih moe izvui,
nego da zadovolji njihovu potrebu za njenou, uvijek spreman da ih zavara
ljubavnim uvjeravanjima.
Ali, kad se radilo o Aneliki, ni za trenutak nije mogao zaboraviti da to upravo nju
grli, da ima mo da je raznjei, zanese, opaja, da njeno tijelo podvrgava svojoj
volji, da su to ba njene gorde usne to se blago otvaraju pod njegovima.
Za njega je uvijek intenzivno ostajala prisutna.
Moda je to bila navika, ostala jo iz vremena njihovih prvih ljubavi. Anelika je
onda bila tako mlada i divlja da je prema njoj morao biti obazriv ne bi li je ukrotio.
Ali, ta arolija nije prestajala.
Bilo bi se reklo da je u Aneliki senzualnost uvijek povezana s neim tajnovitim i
duhovnim, to u pravom smislu rijei raspaljuje najpohotljivije zanose njezina
lijepog tijela.
Zbog toga se sa uenjem i skepsom pitao nee li mu to ona povratiti onu opojnu
mladenaku uzbudljivost koja zrelog ovjeka naputa im navikne na putene
uitke. A tu je i izvjestan strah, neka sumnja, briga da se zadovolji i onaj drugi,
pa sve to raa onim rajskim vidom naslade, popraene svijeu da u njoj
sudjeluje dvoje i da zajedno proivljavaju neodoljivu i gotovo mistinu vezu. To su
trenuci zanosa i opojnosti, namjerne oputenosti, nesuzdranog podavanja, i na
kraju, obostrana klonulost s nekim okusom smrti i vjenoga ivota.
Jedino je ona bila sposobna da mu sve to podari i oaravalo ga je kako nasluuje i
prati mukarevo uivanje. Umjela je da u pravi as uini ili zadri potrebnu
kretnju. Pa ako je i sama bila na dnu bezdana, slijepa i mrtva za sve to je
okruuje, ipak su ga njene ruke, usne, cijelo tijelo - slijedili. Znali su da se u pravi
as odvoje ili ponude, da stisnu ili se opuste, jer se povodila za misterioznim
znanjem to ga Eva prenosi na svoje keri. Ostajala je za njega prisutna, jer
posjedujui njeno tijelo, on nikada nije bio siguran posjeduje li je sasvim i nee li
mu opet izmai.
Znao je da u njoj vie nema one poslunosti svojstvene vrlo mladima enama.
Davno je ona to odbacila i nadomjestila promiljenom neovisnou i samosvijesti.
U ljubavi je imala sretne i nesretne dane. One za kojih je ve po njenom
blistavom osmijehu pogaao da je pristupana, i one za kojih je nasluivao
odbijanje i zaziranje, mada vanjskim dranjem to nije pokazivala. Tumaio je to
osjeajima koji su toga dana njome ovladavali.
Zato je, kad bi se spustila veer, uivao u tome da smilja kako e zaobii njenu
zlovolju, zagrijati je, podstai u njoj zapretanu vatru.
Ponajee je potivao to ensko uzmicanje, bezrazlonu potrebu da se odvaja,
udaljuje od mukarca, to je veinom odraz fizikog umora, ali katkada i
pokoravanje nevidljivim zapovijedima. Tada bi je obuzimalo neobjanjivo
nespokojstvo, kao pred nepogodama olujne vjetrine, neki predosjeaj dolazee
opasnosti, i kao da ju je sve to tjeralo na oprez i uzbunu.
A on je ostavljao da se opusti i zaspi. San bi otjerao utvare i neto bi se u toku
noi izmijenilo, sam ne zna da li u njoj ili izvan nje, ali budila se, svakako,
drukija. Tada bi se ona pribliila njemu.
Zora i polusan u tim neodreenim trenucima to prethode danu navodili su
Aneliku na smjelosti od kojih bi zazirala u stanju pune budnosti. Bila je veselija i
manje uznemirena.
Priljubila bi se uza nj poput zamamne sirene i on bi u svjetlosti dana to se raa
opazio kako joj oi sjaje morskom dubinom, dok smijeak otkriva njene blistave
zube.
Osjetio bi po sebi svilenu kiu njene tople kose, dok bi joj se usne lagano i
znalaki nudile.
Izvjebanou orijentalnih robinja koje gospodaru uteuju trud, raspaljivala je u
njemu elju kojoj nije mogao odoljeti.
- Jeste li to u haremu Mule Ismaila stekli toliko iskustvo? Gospoo, ta vi hoete da
ja zaboravim odaliske koje su mi neko sluile.
- Da... Znam kako to one izvode... Neka se moj sultan u mene pouzdaje.
Vatreno mu je ljubila usne, oi, itavo drago lice, a on joj se preputao i
dozvoljavao da ga vjeto vodi uitku.
- Kakva li ste vi dobra mala drugarica u ljubavi, gospoo opatice! - ponavljao je.
Milovao joj je bokove, snano ih stiskao, pa kad bi se nakon zanosnog trenutka
klonulo prebacila preko njega, nikako da umori oi njenim lijepim oblicima. Kroz
poluzatvorene vjee izbijala joj je neka nejasna svjetlost, iz napola otvorenih usta
izvijao se jedva primjetljiv uzdah.
Bilo je to kao neko polagano umiranje. Izdisala je daleko od njega, u nekom
neznanom kraju, ali mu je i to udaljavanje laskalo.
Radovao se kad bi je vidio tako duboko uzbuenom. Bit e to ena to e se roditi
iz zime i mukotrpnog ivovanja u utvrenju, iz tih dosadnih noi to protjeu u
hladnoi i mraku, ali njima ispunjene novom intimnosti, ena koja e banuti nakon
lutanja do samih mea ivota kakva je i ova duga zima na sjeveru, u kojoj ih prati
glad i skrivene opasnosti to stalno lebde nad njima, bit e to ena koju je on
uobliio.
Doi e dan kad od bolne prolosti nee ostati ni traga.
Starao se o njoj. I kad bi uitak proeo njeno bie radou, njena su mu usta
aptom upuivala himnu zahvalnosti: "O, ljubavi moja, gospodaru... Jedini moj"...
Nije tome davno kada je jedne olujne veeri na "Gouldsborou" podala svoje
uzdrhtalo bie.
Trenutak kojega se bojala nakon one noi u dvorcu Plessis bio je proao, a nita
se stranog nije dogodilo. Samo je imao okus sna i neizmjernosti i ona je, u
silnom valjanju broda, ve lebdjela na krilima sree to se ponovo raala.
Ovdje su ume to zjape prazninom i zimom, i jednolinost priprosta kreveta to
mirie na mahovinu.
Ali i san u gluhoj tiini, jedva naruen dalekim zavijanjem kojota i vukova.
Trenutak koji se proivljava izvan vremena. Jedno ugodno putovanje. Ostvarenje
onog maglovitog sna u kojemu ovjek eli da se zavue u neko skrovite i zaspi u
toplini ljubavi.
Tako se ponekad budila jedva se usuujui disati i uivala u divnom osjeaju
punoe. Nije joj mogao pruiti palau, kuu o kojoj je sanjao.
Ali postojao je krevet.
Krevet i no!...
Nekad, dok su bili u Toulousi, rijetko su nou spavali zajedno. Za ljubav su imali
dane i duge ugodne podnevne poinke.
Ali ovdje, provodei seljaki i primitivni ivot, preostajala im je za to samo no,
jednako kao ubogaru i sirotinji.
Disala je spokojno, priljubljena uz njegovo snano tijelo. Ponekad se budila i
gledala ga kako mirno spava. Zavidjela je njegovoj mukoj neosjetljivosti od koje
je bio tako miran, dok ene sva svoja matanja prenose u svoje ivo meso.
erava je na ognjitu bila grimizna i blago odsijevala na gredama. U dubokoj tami
osjeao se tek miris pepela.
Ona nita nije vidjela, ali je s uitkom sluala pokraj sebe njegovo pravilno
disanje. Sve njene enje, sva lutanja vodila su k njemu. Bio je to njen mu koji
je vie nee naputati.
Pruala je ruku da ga dotakne i opipa, uzbuena neobinom tvrdoom njegovih
neravnih oblika. Tada bi je, onako u snu, privukao na svoje vrste grudi pune
oiljaka. Brazgotine je imao po itavu tijelu i ona ih je prstom dodirivala. ivot mu
je toliko puta bio u opasnosti, a tijelo mrcvareno. Kao uspomena na te uasne
trenutke ostali su samo ti utisnuti tragovi i on se na njih nije ni osvrtao. Mnogi su
ve bili nestali.
- Jednoga ste dana rekli da svaki od tih biljega nosi ime nekoga drugog spora
zbog kojega ste morali prolivati svoju krv.
- Bilo bi tonije rei da su to potpisi mojih mnogobrojnih i raznovrsnih neprijatelja.
A koji su najgadniji? Oni to ih je unio krvnik francuskog kralja. Rastezao je moje
jadne noge, i od toga sam postao hitar, ali zato mi je u ivcima ruke ostala
posljedica koju i sada osjeam, osobito kada pucam.
A koji su najljepi? Oni iz dvoboja i okraja na Sredozemlju. Tamo dobro rukuju
sabljom, a to oruje ostavlja potene zasjekline. A ova duboka rupa na boku? To
je od metka koji me pogodio u Karibima, ne znam vie da li je bio panjolski ili
francuski. A ovaj najnoviji na elu, od kojega ste me vi lijeili svojim lijepim
rukama, potjee od tomahavka jednog Abenakisa kojega je naoruala Nova
Francuska. Moda je to prvi u dugom nizu.
- Umuknite, dragi! Zadajete mi strah.
- A sada, ljepotice i ratnice moja, pokaite i vi biljege svoga junatva.
Ali Anelika navue preko sebe plahtu i sva krzna kako bi se skrila.
- Nikada! Oiljci mukaraca su slavne biljege. One im podiu ugled i priaju o
njihovim pothvatima. U ena su to zablude i nespretnosti kojima ih je obiljeio
ivot, znak da su se prtile u stvari koje ih se ne tiu... To je za njih pad...
- Pokaite ih.
- Nemam ta da pokaem. Jedino, usijanim gvoem utisnut znak ljiljanova
cvijeta.
Jedne veeri uspjelo mu je da uhvati njeni Anelikin gleanj i da na svjetlu
razgleda ljubiasti trag rane to ju je u Maroku zadobila prilikom bijega.
Morala je da mu pria. Dogodilo se tu u pustinji. Ugrizla ju je zmija, pa joj je Colin
Paturel noem zarezao meso i zatim spalio ranu. Od te uasne operacije se
onesvijestila. A onda?... Colin ju je danima nosio na svojim leima. Ostalo je
samo njih dvoje, drugi su ve bili pomrli na putu.
Sjeanje na Colina Paturela uvijek je nastojala potisnuti. Kao da je Joffrey ita
mogao znati! A sigurno je znao. U tim bi je trenucima nekako neobino privijao
uza se i promatrao je s panjom od koje se malo plaila.
Pa ako je uspomena na njenu marokansku odiseju uprkos patnji i ostala za nju
ovjenana ljepotom, zbog obine ljubavi koju joj je Normandijac bio ukazao, vie
nije mogla da shvati kako mu se mogla podati.
Sva naslada to ju je upoznala u naruju svojih negdanjih ljubavnika inila joj se
danas, kad se toga prisjeala, bezvrijednom. Bilo je ugodno, i to je sve. Ali u
svjetlu sadanjih otkria ta minula uzbuenja inila su joj se nepotpuna.
Nije znala kakvoj da sili pripie jaanje uitka to ga je osjeala u njegovu
naruju. Kao da je svaki put otkrivala u sebi tuinku, toliko su je vlastite smjelosti
u ljubavi udile i omamljivale.
Tada je bila sretna u svakom djeliu svoga bia. U njoj su se mijeala snaga i
iznemoglost, a naslada joj se inila kao reski pjev, produen i silan.
Kad bi se poslije kratka sna osvijestila, ponekad bi sebi predbacivala da je odvie
senzualna.
Kalvinistiki mentalitet kojim se bila proela meu protestantima La Rochellea
opet joj se vraao i od njega su joj gorjeli obrazi.
A on je krajikom oka promatrao kako se pomno odijeva i pod bijelu platnenu
kapicu briljivo zaeljava svoju divnu kosu, starajui se, malo kasno, da izbrie ili
izravna suvie slobodne none nestaluke.
Ona nije znala da to oslobaanje itava njezina bia, taj procvat svih njenih ula,
predstavlja sasvim normalnu stvar.
Bilo joj je trideset sedam godina.
Nije znala da je za ene zrelost doba uitka. Za pomalo otrcanim prohtjevima to
ih u ljubavnim igrama ima mladost, islijede prefinjenosti otkria.
Malo je onih koji to znaju ili razumiju.
Buenje Trnoruice ne traje itav vijek, ali ipak protee nekoliko godina dok do
njega ne doe.
Stigne vrijeme kad neiskusno tijelo postane svetite. Otada, vjeni se obredi
mogu u njemu odvijati u potpunoj svojoj magiji. A to se u eninu pogledu ita.
Rijetki se mukarci u tome varaju.
To je doba u koje ena esto dostie vrhunac svoje ljepote.
Jer onaj isti fenomen savrenstva, uslijed kojega je pod pritiskom ivota obogatila
svoju linost, kao da se sada i izvanjski oituje te preobraava ak i njene kretnje,
glas, hod. Sada je svoja, savrena. Posjeduje vlastita bogatstva, arm, ljepotu,
enstvenost, intuiciju. I jo uvijek mladost...
Strana je to sprega, i ako je imalo uspjela da sauva vrijednosti od kojih je ona
sastavljena, zaista u ovo doba predstavlja u ljubavi najopasnije stvorenje koje se
moe zamisliti.
Upravo ju je takvom vidio porunik de Pont-Briand kad se Anelika pred njim
pojavila na obali jezera, u jedno vedro ledeno jutro, poto je nakon viednevnog
bezumnog pjeaenja stigao u Wapassou.


50.
ZAGONETNI DOLAZAK PORUNIKA PONT-BRIANDA
Jezero je bilo zamrznuto. Snijeg ga je itava prekrio. Bila je to glatka, nedirnuta
ravnica. Porunik de Point-Briand ga prijee korakom uroenika, od kojeg se
raskoni barun bijeloga saga podera, i za njim u snijegu ostade okrugli trag
krpalja.
3
Hodao je teko i posrui, oiju uprtih preda se. Upravo je ugledao
Aneliku: Ona! Zaista ona...! Dakle stvarno je bila iva. I nakon toliko snova eto
je dopro do nje.
Anelika je stajala uz obalu jezera, na puteljku i, ne vjerujui vlastitim oima,
gledala kako se stvarno primie silueta nekog neznanca.

3
Les raquettes - hodaljke za snijeg, sline teniskim reketima. U nas ih nazivaju: krplje.
Modrikasta svjeina zimskog jutra jo je uokrug kupala ume i strme morske
obale, gdje se krilo utvrenje.
Nebo ni zlatno, ni srebrno, ni ruiasto, ni plavo, ve bezbojno i poput vode
prozirno, a na horizontu, ondje gdje se obale sputaju u smjeru vodopada, vijugali
su oblaci boje jorgovana. Prema zapadu, preko samih vrhunaca, iznenada bi se
pojavile ruiaste pruge, odsjev izlazeeg sunca to e se uskoro pomoliti, ali jo
nije prelo rub crnih jela.
Sve su se te planine tek nazirale i izgledale neobino daleko a njihovi vrhunci,
utonuli u hladan i djevianski san, nedostupni. Sunce je malo-pomalo zahvaalo
jezero pa je porunikova crna silueta, istaknuta svjetlou, bacala pored njega
svoju dugu tamnu sjenu.
Pa iako je ve sa sigurnou predosjeala tko to dolazi, svejedno se, s nemirom u
srcu, pitala.
U daljini, na kraju jezera, izroni sada iz hladnog mraka i drugi lik, omotan
krznima.
- Francuzi? Gospode! Dolazi li ih jo mnogo?...
Kanadski porunik prelazio je jezero kao hipnotiziran.
Njegovu duhu, iscrpljenom dvotjednim mukotrpnim putovanjem, inio se kao oit
znak uspjeha to to je, primiui se skrovitu grofa de Peyraca, ba nju najprije
ugledao. Kao da ga je oekivala! Kao da se nije prestajala nadati da e se pojaviti
i prekinuti samovanje eni to je zalutala meu te grubijane, duboko u groznoj
umi. Eto, to je on zamiljao.
Dok je tako prilazio, odjednom mu sijevne: "Najzad, i ona je samo ena, kao i
druge podlona razoaranju. Zato dakle da se tako ludo uzbuujem?"...
Gotovo istovremeno opet ga prome udivljenje, ali ustostrueno zbog onoga to je
stvarno pred sobom ugledao. Srce mu veselo zapjeva briui sav umor i sumnju.
"Isplatilo se, da! Stoput se isplatilo"...
Anelika ga je utke i s nevjericom promatrala jer se inilo nemoguim da ovaj
mrtvi i zaleeni kraj privue putnike.
A i on je nju gledao njiui rukama. Bio se zaustavio, ali je teturao. Toliko je
hodao i tako brzo da ga je nepominost oamutila, te se s mukom drao na
nogama.
Sunev oreol treperio je na vrkama drvea i bacao duge zvjezdaste zrake.
Uskoro e bljesnuti. I ve je klizio palei uokolo tisue predivnih krijesnica.
Kolike li ljepote, mislio je Pont-Briand, kolike ljepote. O, moj boe! Nije dakle
sanjao.
Bila je isto tako lijepa kako ju je zadrao u sjeanju, i kao da je zraila jo
blistavije od jutarnjeg svjetla.
U sjeni debele kukuljice to joj je pokrivala glavu, usne su joj imale poput blistava
dragulja crven odsjaj, a obrazi bili boje divlje rue. Kao da ih je rodilo ljupko
proljee, te dvije nijanse - ruiasto-blijeda i ruiastorumena - oivljavale su
njenu put, a licu skladnom i gotovo svetakom kao u Madone, davale mladenaku
svjeinu. Pramen blijeda zlata milovao joj elo.
U oima zelenim poput vode krijesio se pogled ozbiljan i prodoran, a pomalo i
zastraujui. Njime ga je ona mjerila i kao naskroz gledala, iskustvom ene stare
stotinu godina.
Bio je to pogled drevnih vila, ali vjeno mlada tijela. Pred njim je stajalo bie koje
sve zna, sve umije, koje ima svaku mo, a uz to puno neodoljive zavodljivosti.
arobnica, boginja, vila.
Da, zaista. Bila je to ena. Ili moda Demonka!...
Na to je Pont-Brianda bio upozorio onaj to ga je posjetio u njegovu utvrenju
Sainte-Anne na rijeci Saint-Francois, onaj to ga je i natjerao na ovu pripremljenu
ludost. "Ako je tako lijepa, kako kaete, to samo moe biti avolova stupica"...
On stade da je promatra.
Anelikine od sunca izblijedjele obrve lagano su se mrtile i poput prolaznog
oblaka bacale na njene blistave zelene zjenice sjenu, od koje su one odjednom
postale gotovo mrane kao morska dubina.
Vladala je uasna hladnoa od koje si se kamenio. Od pare to se Aneliki izvijala
iz usta pravio se oko nje, na sunanoj svjetlosti, ljupki oreol koji se brzo razilazio.
Nakon prvih trenutaka zanosa, ovlada Pont-Briandom nekakav strah od kojega se,
onako iscrpljen, nije mogao obraniti.
Promuklim glasom on naglo progovori.
- Pozdravljam vas, gospoo. Zar me ne prepoznajete?
- Naravno! Vi ste porunik de Pont-Briand.
On se trgne, uzbuen zvukom njena glasa od kojeg mu se razbudi uspomena.
- A odakle dolazite? - upita.
- Odozgo - ree on, ukazujui rukom prema sjeveru. - Tri tjedna neprestane
snjene vijavice. Pravo je udo kako i ja i moj Huron nismo ostali zatrpani.
Ona se tada sjeti da je prekrila sve zakone gostoprimstva to ih nameu
nepogode u ovim krajevima. Putnik koji lutajui bijelom pustinjom ne uje doli
vlastiti glas to mu ga jekom vraa drvee, i koji se probija pukotinama smrznutih
litica, ili ravnicama brisanim vjetrom, pa stigne do ovog blagoslovljenog mjesta
nad kojim se izvija spasonosni trak dima, taj putnik ima pravo da bude prihvaen,
ogrijan, nahranjen, jer je umakao neprijateljstvu prirode i dopro do ljudi.
- Ali vi ste iscrpljeni! - povika ona. - Doite brzo do utvrenja. Hoete li moi
donde hodati?
- Kad sam ve prevalio tolike milje, sigurno u prijei jo i tih nekoliko hvati. Spas
je u blizini. to kaem? On je tu. Ve sam pogled na vas vraa mi svu snagu.
I on se prisili na smijeak.
U susret su im izali straari s pukom u rukama. Dvojica panjolaca okrue
francuskog porunika i pokretima ruke upitaju da li je sam. Radi vee sigurnosti
jedan od njih produi smjerom iz kojega su doli putnici.
Dostigne ih i Huron, povlaei nogu.
- Pao je s jednog grebena - ree Pont-Briand. - Dva dana sam ga morao nositi.
Anelika poe naprijed. Po izgaenoj stazi hodala je bez krpalja.
Mjesto na kojemu se nalazio logor kupalo se sada u suncu. U daljini su se dozivali
glasovi a ula se i lupa ekia te sipljenje mijeha.
Oko drvenog bazena igrala su se djeca i klicala od radosti. Barice smrznute vode
omoguavale su im klizanje.
Svi prisutni mukarci dotre da pogledaju doljake, no im ih opaze, stadu se
povlaiti i umalo da nisu povikali: "Na oruje! Dolaze Francuzi!"
- Sami su - napomene Anelika i poalje po grofa de Peyraca.
Pont-Briand skine svoje krplje i prisloni ih napolju o zid. Odloi i puku, ali ona
klizne i padne, a on nije imao snage da je podigne.
Poe za Anelikom i tekim korakom sie stepenicama koje su vodile u druinsku
sobu ove male naseobine.
U dvoranu je prodiralo svjetlo kroz dva jedina prozora. Upravo su ih bili otvorili pa
je stalo ulaziti i sunce, ali se u polumraku osjeao ustajali zadah duhana i tople
juhe. Njemu se uini da je uao u raj.
Sruio se na klupu uza stol, a Indijanac je kao bolesni pas mugnuo prema
ognjitu i unuo uz kameni stup. Obojici je odea bila kruta od leda.
Anelika hitro podstakne vatru na oba ognjita. U jedno od njih baci oblutke od
zelene stijene koji e, kad se uare, posluiti za parnu kupelj.
I u kotlovima je ve kljualo. Cijele noi vrijuckao je u njima prvi jutarnji obrok.
- Imate sree. Danas se kuha soljena slanina, graak i luk. Slavili smo prvi
sunani dan nakon oluje.
Sagla se da skine s kotla poklopac a on je u tom pokretu nasluivao, pod
naborima kratka joj ogrtaa, njene pune bokove. Spopala ga je omaglica. Dakle je
istina! Ona je iva... i prisutna. San mu nije bio uzaludan!...
Anelika napuni jednu zdjelu i donese mu je zajedno s kupicom rakije. Zatim
poslue Hurona.
- Ne moemo vas ponuditi bogzna im. Zalihe su nam izgorjele u Katarunku. To
ste, bez sumnje, ve saznali.
- Da! Vidio sam zgarite.
Sluao je njezin milozvuni glas i, zaboravljajui na jelo, gutao oima nju. "Ovaj je
mladi jo lui nego prvi put", ree ona u sebi rezignirano. "Ta jedite!" - naredi
mu glasno. On poslua i zaista stade da jede, polako, i nekako sav blaen.
Drugi su sve to kriomice promatrali s vrata i gledali uljeza s nepovjerenjem.
panjolac ga je stalno drao na nianu svoje puke.
Ali, osim Anelike, Pont-Briand nita nije uo ni vidio. Prilino je skupo platio ovaj
trenutak.
- Utvrenje je izgorjelo, ali vi ste se izvukli, - ree on. - Kako ste mogli umaknuti
Irokezima? U Quebecu je odjeknulo poput groma kad su saznali da ste ostali
ivi...
- Bit e da se nisu tome ba radovali, zar ne? Bila nam je potpisana smrtna osuda
i mimo gospodina de Lomeniea.
Izazivala ga je i pogled joj je bio smrknut...
- Kako je lijepa - ree on u sebi. Anelika je bila odloila svoj ogrta na jednu
klupicu. Na nju je poloila i struk nekakva sitna crnkasta imira to ga je jutros
nabrala uz jezero na rubu ume.
Sada kad je bila bez ogrtaa, Pont-Briand se divio njenom struku i, uprkos
jednostavnoj odjei, njenu neusporedivu dranju.
"Kraljica je to, mislio je. U Quebecu bi po salonima primjeivali samo nju. to e
ona u ovoj umskoj zabiti? Treba je od nje otrgnuti"...
Od samog gledanja raspaljivala mu se krv. Usprkos umoru koji je osjeao, ona je
u njemu budila pohotu. Kao i prvi put, kad ju je bio opazio pod drveem, i sad je u
sebi osjetio nagli potres, neko propinjanje, neku pomamu pomijeanu sa strahom,
neto sasvim novo. ak i polumrtav nije mogao sprijeiti da je ne poeli.
Toplina sobe stala ga je malo-pomalo proimati a ukusna hrana ispunila mu je
izmueni eludac. Zato se prepustio slatkoj i nezadrivoj napetosti svoga tijela i
ne pokuavajui da je svladava, nego ju je radije prihvaao kao dokaz da je
poslije asova smrtne opasnosti jo uvijek iv, ak i preporoen.
Ta je ena imala nad njim neosporivu erotsku mo. Isplatilo se, dakle, to je
doao, mada je pri tom gotovo ostavio kou. Moda je ona Demonka? Ali to
zato?
- Tko bi elio vau smrt? - usprotivi se on razvlaei svoje ispucane usne u
pretvoran osmijeh. - ak ni ja, iako ste pri naem prvom susretu onako ljubazno
pucali na mene iz zaklona.
Sjetivi se toga, Aneliki se uini kao da ga i sad vidi kako preskae pliak i gaca
po vodi, zato se nasmije. Taj svjei i spontani smijeh dokraji Pont-Brianda. Kad
mu je prila da odnese tanjur, on je zgrabi za ruku.
- Strastveno vas ljubim - ree priguenim glasom.
Ona prestane da se smije i oslobodi se dobacujui mu ljutit pogled. U sobu bane
Joffrey de Peyrac.
- To ste vi, gospodine de Pont-Briand - ree tonom koji nije odavao uenje.
Bilo bi se reklo da ga je oekivao. Porunik se uspravi, ne bez muke.
- Samo ostanite sjediti. Jo ste slabi. A dolazite iz Saint-Laurenta? Treba izuzetna
hrabrost da se u ovo doba godine krene u nenastanjenu unutranjost ... Istina, vi
ste Kanaanin.
Pont-Briand je pipkajui traio lulu u depu svoga haljetka. Grof mu doda duhan.
Huron je poluzatvorenih oiju ve bio napunio svoj kalumet.
Anelika svakome donese po eravku.
Nekoliko dimova kao da oivi porunika te on stade da opisuje tekoe koje je
proivio na putu. Vie se puta bio izgubio u snjenoj meavi.
- A kakva vas je nuda navela na taj put, sama, i u ovo doba godine? - upita grof.
- Tako daleko od vae matine luke. Jeste li imali da obavite kakvu misiju?
Pont-Briand kao da to nije uo. Zatim se trgne kao iz sna.
- to time hoete da kaete?
- To to sam rekao. Da li vas je sluaj donio k nama?
Svakako ne.
- Dakle ste namjeravali upravo do naeg naselja. Traili ste nas?
- Da... da.
- A s kojim ciljem?
Pont-Briand se opet trgne, razbudi, i kao da tek sada "vidi" prvi put onoga kome
se obraa, i shvaa tko je on. No ipak ne odgovori.
- Mislim da je taj ovjek pospan - ree Anelika poluglasno. - Kad se ispava, kazat
e nam razlog svoga dolaska.
Ali grof de Peyrac je navaljivao.
- to je dakle? Nosite li kakvu poruku? Ne. Pa zato ste onda sami krenuli po ovoj
opasnoj zimi?
Pont-Briand zaokrui pogledom po dvorani. Vie puta prijee rukom preko ela, a
onda dade udan odgovor.
- Jer je to bilo potrebno, gospodine. Bilo je potrebno.


51.
TAJNI PLANOVI IZASLANIKA
Dola je veer i mrak se brzo sputao. Porunik de Pont-Briand kao da je postao
druga osoba. Opet je bio govorljiv i zabavljao drutvo zgodama i novostima to ih
je donio iz Nove Francuske.
Lice mu se opet zarumenjelo. Priao je kako je nedavno bio u Quebecu, pa o
jednom tamonjem plesu i najzad o kazalinom komadu prikazanom u jezuitskom
koledu. Anelika ga je sluala sa zanimanjem i napola otvorenih usta, jer je
priao zanimljivo, a pokazivala je i gorljivu znatielju za tri doarana grada na
sjeveru: Quebec, Trois-Rivieres, Montreal.
U vie navrata smijala se aljivim Pont-Briandovim primjedbama a on joj je svaki
put dobacivao pogled trudei se da mu prikrije vatrenost. Bila mu se vratila ona
osnovna obazrivost. Jedino se nije sjeao da je ikad uo kako se smije ovako
grlenim smijehom od kojega ga svega podilaze srsi. Grof de Peyrac nije ga vie
pitao za razlog njegova putovanja, to bi mu zaista teko bio mogao objasniti. I
tako je jedan dio njegova bia veselo avrljao s drutvom, dok je drugi u potmuloj
boli oivljavao uase posljednjih mjeseci, sve odonda kad ju je drao mrtvom, pa
mu se ivot inio tako tuan da mu ni duhan vie nije prijao.
Nikada mu dani nisu izgledali dui. Vidio je sebe kako eta bedemima utvrenja,
kako gleda prema horizontu kao da e na njemu iskrsnuti pojava kakve ene, ili
kako se zagledao u nepominu rijeku to je zanijemila pod ledenim oklopom.
Bio je brutalno otjerao indijansku djevojku s kojom je ivio dvije godine, a kako je
to bila kerka mjesnog poglavice, imao je zbog toga i neugodnosti.
No nije za to mario.
A onda je, tko zna kako, odjednom bila stigla vijest da stranci u Katarunku nisu
zaglavili od irokekih noeva. Svi su na ivotu, u planinama!... A ene? I one!
avolovi tienici, nema ta, kad su izbjegli takvoj zasjedi... Tada je Pont-Briandu
postalo jo neizdrljivije. Htio je ivnuti, biti kao i prije. Pokuao je s drugim
Indijankama: mladima, ali i s onim iskusnijima.
Sve ih je otpustio. Gadila mu se njihova namazana sjajna koa. Sanjao je o
svijetloj koi njena i pikantna mirisa koji se osjeti naglo, na sam jedan pokret, pa
se od njega nosnice brzo opijaju.
ak i jedna sitnica koja mu se po dolasku u Kanadu bila neobino dopala u mladih
Indijanki - a to je potpuno odsustvo dlakavosti - djelovala je danas odbojno i kao
anomalija. Sanjao je o intimnom runu to svojom bojom odskae od bjeline puti.
Samo da ona ne odstranjuje dlake kako to ine velike dame. Ali moe li ostati
velika dama u divljini ove ume, kamo ju je doveo njen strani mu? Nikad nije
bilo bijelih ena po zabitnim umama.
Sada se ta bezumnost dogodila prvi put i o njoj se govorilo u itavom Quebecu,
du cijele rijeke, sve do Montreala.
Uzalud je gospodin de Lomenie napominjao da se gospoica Mance - koja je
pratila gospodina de Maisonneuvea i njegove ljude kad su se bili nastanili na
otoku Montreal s namjerom da osnuju Ville-Marie - nala u slinoj, ak i munijoj
situaciji nego gospoa de Peyrac, uope ga nisu sluali.
Pobijali su ga tvrdnjom da je gospodin de Lomenie imao sa sobom kohortu anela
i svetaca, i dva sveenika ija se prisutnost i te kako osjeala, i da je sam istakao
kri na Mont-Royalu, dok se taj Peyrac dao okruiti bezbonicima, razvratnicima i
hereticima, meu kojima je ona, bez sumnje, odabirala sebi ljubavnike.
Osim toga, montrealske ene, koje su uostalom pod osobnom i osobitom zatitom
Svete Djevice, a i trojstva Svete Obitelji, nisu se nikada udaljavale od obala
rijeke...
Pont-Briand je znao to se sve pria. Za vrijeme jednog svoga putovanja u
Quebec bio se pojavio pred odlinicima Velikog vijea a ispitivali su ga monsinjor
Lorval, jezuiti a guverner Frontenac i nasamu. Svima je ponavljao kako je ona
najljepa ena na svijetu i kako mu je - to naravno ne moe da krije - zarobila
srce. Unosei u svoje prianje o neznanki sve vize hvalospjeva, izazivao je neku
opu histeriju. Na ulicama su ga sretali s mjeavinom groze i zavisti. "Gledajte do
ega ga je dovela!... Boe moj! Je li mogue?... Samim jednim pogledom!"
Njegov jad nee proi. On je sanjao. Sanjao je o njoj. Ponekad mu se u sjeanje
vraao zvuk njena glasa, katkada opet savren oblik koljena to ga je bio tek
nazreo kad je bez kucanja uao u malu kuu.
Zamiljao je to koljeno, glatko i bijelo poput kugle od mramora... Vidio je sebe
kako ga gladi i zatim pritie ne bi li se razmakle divne noge... i prevrtao se
stenjui na svom leaju.
A sada ga evo u Wapassouu, na dva koraka od nje. Zato jo prodornije osjeti onu
mjeavinu poude i straha koja ga je tako dugo pratila.
elo mu se osulo grakama znoja. Mnogo je i zanosno govorio veeras, ali aa
mu je bila prazna i vie je nisu punili. Ljudi su se stali razilaziti na spavanje...
Da krene do nje bio je odluio tek nakon jedne posjete koju su mu uinili u
njegovu utvrenju Sainte-Anne. Inae, na to prije nije ni mislio. Putovati zimi, a
ova je ve na poetku ovako hladna, bilo bi nesmotreno. Uz to, morao je da uva
svoju postaju. No onaj koji ga je bio posjetio pobio je sve te razloge, ak i njegov
strah da sam i nenaoruan stupi pred sumnjive ljude.
Pa i veeras je, kad je ostao sam za drvenim stolom, jasno osjetio da se nalazi
meu tuincima, neprijateljima. Bio mu je dovoljan jedan jedini pogled: ni
raspela, ni zajednike molitve. A napolju, nigdje nisu istakli kri. uo ih je govoriti
engleski, panjolski. Pravo je imao otac jezuita! Sve su to nevjernici, bezbonici,
ako ne i opasni heretici.
Opet je pogledao oko sebe.
Nje vie nije bilo. Povukla se. Za onim zatvorenim vratima sad e spavati s
gadljivcem punim brazgotina, a moda mu se i podati.
Pont-Briand stade da proivljava grozne muke. Njegov je pothvat ludost. Ona e
mu izmai. Drukije je to bie... nedostupno...
A onda mu do svijesti dopre umirujui glas: "Otrgnuti tu enu od nemoralnog
ivota, djelo je milosra a ono e se raunati za spas vae due. Jedino je vi
moete privesti dobru."
On je na to bio hitro odgovorio:
- A ako je ona demonka, i to prava?...
- titit e vas moje molitve.
Onaj posjetitelj nosio je crnu mantiju a na prsima raspelo od drveta i bakra. Iznad
lika raspetoga bio je utisnut blistavi rubin. ovjek je bio malo pogrbljen jer je jo
trpio od rane na boku, koju su mu Irokezi zadali prilikom nedavnog okraja kod
Kataranka. Imao je veoma lijepe tamnoplave oi, duboko usaene pod gustim
obrvama, a kovrasta mrkocrvena brada skrivala mu je umiljata i njena usta.
esto su njegovo lice uporeivali s Kristovim.
Bio je srednjeg rasta, snaan. Pont-Briand ga nije volio. Bojao ga se kao svih
jezuita jer su odvie inteligentni, pa bi vas htjeli liiti svih uitaka u ivotu.
Njegove ruke nagrene od irokekih muenja pobuivale su u poruniku
odvratnost, premda nikad nije neto slino osjetio prema tjelesnim manama
svojih prijatelja divljaara, primjerice Aubignierea, koji je ipak iskusio iste muke.
udio se posjeti oca d'Orgevala za kojeg je sumnjao da ga mrzi zbog njegove
neukosti. Ali ovaj je s njim razgovarao vrlo prijazno. Rekao je da zna kako je
Pont-Briand ludo zaljubljen u tuinku koju je sreo u Gornjem Kennebecu.
Kao da ga to nije vrijealo, naprotiv! Bog je, moda nadahnuo tim osjeajem
estita ovjeka, kranina i uz to Francuza, kako bi otklonio opasnosti to vrebaju
Acadiju i Novu Francusku zbog uzurpiranog prisustva grofa de Peyraca, renegata i
izdajice u slubi Engleza.
- Znate li onda, oe, tko je on i odakle dolazi?
- Znat u uskoro. Poslao sam svoje obavjetajce na sve strane, ak i u Europu.
- Jeste li to vi, oe, poticali Maudreuila da skalpira irokeke poglavice u
Katarunku?
- Maudreuil je samo ispunio jedan zavjet. To je nevino dijete. Kao nagradu za
njegovu pobjedu ukazala mu se Djevica.
- Kako je Peyrac umakao osveti tih avola?...
- avo je i sam. Drukije se ne moe objasniti. Shvaate i sami da ga treba
sruiti, inae e njegovo prisustvo okuiti nae krajeve. U tome nam vi moete
pomoi...
Zatim je nastavio:
- Jako sumnjam da je ena koju on naziva svojom to zaista i pred Bogom. Bez
sumnje je ta nesretnica zavedena.
"Bude li on pobijeen, ena e pripasti vama."
U stvari, ove posljednje rijei otac d'Orgeval nije izgovorio, ali Pont-Briandu su u
toku itava razgovora one neprestano i vrlo jasno odzvanjale u njemu i oko njega.
- A ako je ona demonka, i to prava?...
- titit e vas moje molitve.
Na trezveno uvjeravanje jezuitovo, oficir je konano pristao. Poto je postaju
povjerio svome naredniku, krenuo je u pratnji jednog Hurona cestom prema
jugozapadu.
U stvari, nije se bojao da je ona demonka, no s obzirom na svoju ljubav, ponekad
bi ga podilazila sumnja i neki blijedi strah da ga ne opini.
Podran u svojoj misiji nebeskim silama, govorio je sebi povremeno da e najzad
ipak biti pikantno voditi ljubav s jednom demonkom.
Bacio se najzad na krevet koji su mu bili odredili, ali dugo nije mogao zaspati. U
polusnu je uo umirujui glas oca d' Orgevala.
- Vjerujte, ona e vas doekati kao spasitelja. Nauo sam da njen tobonji mu
stalno vodi razuzdan ivot. Dovukao je u blizinu Wapassoua nekoliko obitelji
jednog malog indijanskog plemena kako bi uvijek imao pri ruci uroenice, pa iako
mu je na dohvatu bijela ena, za koju kau da je veoma privlana, on ih esto
posjeuje i zavodi. U tome se, izgleda, taj gusar uvijek povodio samo za svojim
uitkom... Treba saaljevati nesretnice koje mu se priljubljuju.
Otac d'Orgeval je uvijek sve doznao, i to vrlo brzo, uprkos daljinama. O svakome
je imao pouzdana obavjetenja. To njegovo strano umijee temeljilo se
podjednako na prijavama, vidovitosti i psihologiji.
Znao je da pronikne tajnu svaije savjesti. Poesto je znao zaustaviti nekoga na
ulici i rei mu: "Brzo se ispovijedite! Upravo ste poinili puteni grijeh"...
Kad bi saznali da je u Quebecu, oni koji su se iskradali iz kua svojih ljubavnica
uljali su se oprezno poput Indijanaca, kako na zaokretu neke uliice ne bi
natrapali na njega. Uz to se govorilo da je tienik pape i francuskoga kralja te da
se njegovim odlukama morao ponekad pokoriti i sam prior jezuita u Quebecu,
otac de Maubeuge.
Snabdjeven takvom propusnicom, Pont-Briand zaista nije trebao strahovati za
svoju duu, karijeru i uspjeh u ljubavnim pothvatima. Uza nj su bili Crkva i Bog.
Zaspao je iscrpljen, ali sa vrstom odlukom da pobijedi.


52.
PONT-BRIAND GUBI GLAVU ZBOG ANELIKE
Vrativi se s jezera, Anelika ue u zajedniku dvoranu. Jo jednom razgleda bilje
koje je upravo bila nabrala izgrebavi pri tom poteno ruke, a o hladnoi da se i
ne govori. Bio je to zimzeleni grmeak to ga obino nazivaju medvjeim
groem. Plod mu je neobino koristan a i lie ima djelotvorna dijuretika
svojstva. Anelika se nadala da e njime izlijeiti Samu Holtonu kamenac, koji mu
je u neku ruku dobro i doao premda je osjeao grozne boli. Tamnopute hetere iz
Vigvama lovaca na dabrove nisu za njegovu bolest nimalo bile krive jer je on bio
udoredan i nikada ga nisu vidjeli da odlazi k njima. Meutim, on je svoju bolest
poistoveivao s venerinom, i Anelika je sa zabrinutou gledala kako naoigled
pati i propada, a ona nije u stanju da mu preko nekoga objasni o emu se radi, jer
je bio plah i srameljiv.
Morao se umijeati i grof. Pritisnut pitanjima, engleski puritanac mu se ispovijedio
preklinjui ga da uva njegovu tajnu. Vjerovao je da to ispata za neki grijeh iz
mladosti. Anelika se dovijala kako da ga lijei a da on ne sazna za njenu
upuenost. Na svu sreu, sjetila se grmeaka medvjetke koju je bila opazila uz
puteljak, blizu jezera. I juer ju je brala, a danas je opet navratila da stvori
potrebnu zalihu.
Ona uzme svoj mali lonac, uspe u nj vode i objesi ga o verige nad ognjitem.
U taj popodnevni sat nalazila se potpuno sama u dvorani kojoj su vrata ostala
otvorena jer je napolju sjalo sunce.
Grof de Peyrac i pet-est mukaraca bili su otili na sam kraj triju jezera, blizu
vodopada, da ispitaju tete to ih je pritisak leda nanio ileanskom mlinu.
Oni se nee vratiti prije veeri.
Ostali su radili u rudniku ili su premjeravali strme morske obale. Eloi Macollet
vrzao se po konjunici, tko zna kakvim poslom. Gospodin Jonas bio je u grofovoj
pratnji.
Anelika, njene prijateljice i djeca najprije su u grupi krenuli na obalu jezera da
naberu medvjetke iji e koncentrirani uvarak posluiti Aneliki da njime rastvori
nesnosne kamence od kojih je patio jadni Englez.
Kad je koara bila puna, djeca su zahtjevala da se krene dalje, do jedne male
kosine na kojoj e se na snijegu moi klizati, sjedajui na tvrde osuene koe to
su sluile umjesto saonica.
Gospoa Jonas i Elvira krenu s njima onamo, a Anelika se vrati jer je valjalo
gotoviti aj.
Lie ba nije bilo probrano, ali ne mari. Pridodat u mu kukuruznog cvata i
korijenja zubace.
Ona baci oieno lie u kipuu vodu. Naree zatim korijenja zubace, razmeka
ga u jednoj posudi, prolije prvu vodu, stavi ga opet kuhati te najzad zdrobi vlakna
u svom malom muaru. Sve to baci zatim u lonac s medvjetkom i kukuruzovim
cvatom... Uvarak je poprimao neuglednu crnkastu boju. Preostala je nada da e
bar biti djelotvoran. Anelika nije bila ba sigurna u doziranju. Morala se
pouzdavati u svoju intuiciju i u ono to je bila nauila od Savaryja i vraare
Melusine.
Kakve li tete to je u La Rochelleu zaboravila knjigu sa receptima!...
Kad se uspravila, doslovce se sudarila s porunikom Pont-Briandom, koji se
nalazio tono iza nje. Uao je a da ga nije ula.
- O, to ste vi - ote joj se. - Gori ste od Indijanca! Gori ste od Sagamorea
Mopountooka, ili starog poglavice iz Vigvama dabrova, kojemu uvijek stanem na
nogu kad se pojavi. Nikad u ovoj zemlji nee naviknuti na nain da ljudima prilaze
sasvim neujno.
- I Indijanci su mi priznali tu sposobnost, dosta rijetku meu bijelcima, da se
kreem neujno kao i oni.
- Zavaravate svoju vlastitu rasu, - ree Anelika dobacujui mu ne ba ljubazan
pogled.
- Ne valja suditi po vanjskim znakovima.
Pont-Briand je nije namjerno iznenadio. Neujni hod bio je njegova druga priroda,
a zaista je iznenaivao u takve ljudeskare nespretnih kretnja. Meutim sasvim je
tono predviao da e biti sama u dvorani, i prosudio kako je to pravi as da joj
prie. Promatrao ju je ve s praga dok je, okruena parom ljekarija, poslovala oko
svojih trava i lonaca, a lijepe joj usne, uslijed napete panje, poprimile izraz
strogosti.
Sada joj je lice bilo drukije, pa mu je u svijetlu ognjita, meu svim onim
posudama i vruim tamnim tekuinama, pomalo ulijevala i strah. Pont-Briand je
priao veoma uzbuen.
- elite li neto? - upita Anelika i stade da redi posudice.
- Da! Znate i sami...
- Budite jasniji...
- Svakako ete znati, gospoo, da sam u vas ludo zaljubljen, - dahtao je od
uzbuenja. - Zbog vas sam doao...
I on pokua da joj objasni svoju udnju, kako je ona prva ena koja mu se uinila
dostojnom ljubavi... Da, ljubavi... Oiene od svake prostote... Ponavljao je za
sebe neobinu rije: ljubav, i obuzela ga je elja da zaplae.
- Vi ste poludjeli, - ree ona blago. - Da! Da! Da! Zaista ste ludi, vjerujte. I
najzad, ta me se to tie, - ree nestrpljivo. - Zar niste mogli pomisliti, gospodine,
kako ja nisam donesena na svijet zato da blaim vae vojnike enje kad vas
spopadne elja da postanete sentimentalni. Imam ja mua, djecu, i vi morate
shvatiti da u mom ivotu za vas moe biti mjesta samo kao za simpatinog gosta.
A i tu simpatiju ete izgubiti budete li se i dalje zaboravljali.
Okrene mu lea kao upozorenje da vie ne navaljuje i da incident ona smatra
zaboravljenim.
Nije voljela izvjestan soj mukaraca, dosta est meu oficirima: ljudeskaru na
glinenim nogama. Takvi imaju vrlina iskljuivo u oblasti rata, a kad su sa enama,
jednako su nespretni koliko i uobraeni. Uvjereni u svoju neodoljivost, dre da
imaju pravo na svaku enu koja je imala sreu da se njima dopadne, i ne
shvaaju kako moe da prema njima bude okrutna.
Pont-Briand nije u tome bio izuzetak, a neodoljiva udnja izazvana njenom
neposrednom blizinom, uinila ga je gotovo rjeitim. Ree kako mu je potrebna.
Nije ona poput drugih ena. Stalno o njoj sanja; o njenoj ljepoti, smijehu. Ona je
svjetlo u njegovim noima... Nije mogue da ga odbija... Ta on ve sutra moe da
pogine... No prije nego se nae na lomai Irokeza, neka mu bar dopusti da se
nauije njene bijele puti. Takve ve dugo nije okusio. Uroenice nemaju due.
One zaudaraju... Ah, nai se opet s bijelom enom!...
- I ba ste meni namijenili tu vanu ulogu: da vam dadem okusiti bijelu put? -
upita Anelika ne mogavi suzdrati smijeh. Toliko joj se uinio nezgrapan i
naivan. - Ne znam treba li mi to laskati...
Pont-Briand pocrveni na tu porugu.
- Nisam tako mislio...
- Vi mi dosaujete, gospodine.
Pont-Briand je izgledao kao otjerano dijete. Ljupkost koju je u njoj nasluivao
pretvarala se za njega u otru zajedljivost. Nita nije shvaao.
Da odustane? Ne, to nije mogao. Nikada mu nije uspijevalo da obuzda svoju
senzualnost, a neodoljiva potreba da u ovom trenutku dohvati i svlada tu enu,
potpuno ga je zaslijepila. Preko Anelikina ramena opazi on odkrinuta vrata i
velik drveni krevet.
Bio je doslovno gladan, a ovako idealna prilika nee se vie pruiti. Zato on
prevri svaku mjeru.
- ujte me, ljubavi. Sami smo. Uimo u onu sobu. Brzo u biti gotov, obeajem. A
poslije ete vidjeti! Shvatit ete da smo nas dvoje stvoreni da se ljubimo. Vi ste
jedina ena koja me je nadahnula ovakvim osjeajem. Morate mi se podati.
Anelika, koja je upravo htjela uzeti svoj ogrta i otii kako bi sve to dokrajila,
zgranuto ga pogleda kao da je siao s uma.
Nije bilo vremena da mu energino kae to misli o njegovu postupku jer on je
silovito ogrli i pripije svoje usne njenima. Nije uspjela da se odmah oslobodi jer je
bio snaan a i strast ga je raspalila. Potraio je njena usta, natjerao je da
razmakne usne, a od dodira koji je podsjeti i na druge znojave grubijane koji su je
silovali i ukaljali, doe joj na povraanje i odjednom je ispuni opasan bijes.
Najzad joj uspije da se jednim trzajem oslobodi. Dohvati tada pozadi sebe ara,
prislonjen uz ognjite, zamahne i svom snagom udari porunika po glavi.
Pont-Briandova lubanja muklo zvekne i sve mu zaigra pred oima. On zatetura a
onda odjednom meko utone u mrak pun zvjezdica.
Kad se osvijestio, leao je na jednoj klupi. Glava ga je boljela, ali je odmah
ustanovio da ona poiva na mekanu jastuku. Bila su to Anelikina koljena. On
podigne oi i ugleda nad sobom njeno zabrinuto lice. Brisala mu je ranu na
kosmatoj glavi i zato je bila poloila sebi na koljena. On osjeti kako joj kroz
odjeu mirie put. Njene grudi su ga skoro dodirivale. Obuze ga elja da se okrene
prema njenom toplom i gipkom trbuhu i da se uza nj stisne kao dijete, ali se
uzdra.
Za danas je poinio dosta gluposti. On zatvori oi i duboko uzdahne.
- No kako se osjeate? - ree ona.
- Oh! Prilino jadno. Imate teku ruku.
- Niste vi prva pijanica koju stavljam u red...
- Nisam bio pijan.
- Jeste!
- Onda me je to opila vaa zamamna ljepota...
- Ne poinjimo opet buncati, jadni prijatelju.
Anelika se pomalo i kajala to je s njim postupala tako nemilosrdno. Bila je
sasvim dovoljna i jedna uka...
Ali to je bilo jae od nje.
- Kakva vas je to spopala ludost da se za mene zagrijete? - predbaci mu ona. -
Ve iz opreza morali ste se obuzdati. Zar niste pomislili da bi moj mo mogao
posumnjati u vae ponaanje?
- Va mu? Ph! Kau da vam to nije mu...
- Jest. Kunem se ivotom svojih dvaju sinova.
- Onda ga mrzim jo vie. Nije pravo da vas jedino on smije ljubiti.
- Te je iskljuive zakone ustanovila sama naa sveta majka Crkva.
- Nepravedni zakoni.
- Potuite se na njih papi.
Ovako srdit i jadan, Pont-Briand se sasvim otrijeznio. Nema ta! Umalo ga nije
ubila! No ipak, tronut nad samim sobom i divljenjem to ga je za nju osjeao,
stade opet u sebi govoriti kako je ona izuzetno bie, te bi bio i produio prepirku
samo da to dulje ostane uz njene grudi i udie miris njena vrata i ruku.
Ali Anelika ustane i pomogne mu da se pridigne i sjedne. On se zanjie te,
shvaajui da je sve zauvijek svreno, osjeti umor i duboku tugu.
- Gospodine de Pont-Briand!...
- to je, ljepotice moja ljubljena?
On upravi prema njoj svoj pogled, dok ga je ona netremice promatrala ozbiljnou
majke.
- Ne pretjerujete li moda u piu? I vaete li one indijanske trave za koje kau da
omamljuju?...
- Zato me to pitate?
- Jer vi niste u normalnom stanju.
On se zacereka.
- Kako da ovjek bude normalan kad pred sobom ima najljepe stvorenje na
svijetu, a ono ga tresne po glavi?...
- Ne! Opazila sam to i prije... im ste stigli.
Zbunjeno ga je promatrala. Pont-Briand je bio jedan od onih stvorova u koje je
priroda usadila naivnost, ponos i pratanje, nesrazmjerne za njihove strasti. To su
ljudi kolebljiva duha, lako se zanose onim to nadilazi njihove moi i potinjavaju
se snanijoj volji. Da nije neim opsjednut?... proe joj svijeu nejasna sumnja.
- to je to s vama? - navaljivala je ona dobroudno. - Recite mi...
- Ta vi znate, - uzdahne on. - Zaljubljen sam u vas.
Ona odmahne glavom.
- Ne! Bar ne toliko da biste pravili ovako glupe ale. to vam je, dakle?
On ne odgovori, samo bolnom kretnjom dodirne sa dva prsta svoju sljepooicu.
Odjednom mu doe da zaplae. Poeo je shvaati to mu se dogodilo.
Zaista, ljubav ga mui otkako ju je sreo, samo, otkada je sve to postalo
neizdrivo? Nije li upravo od posjete onog jezuita? Odonda kao da u njemu
neprestano bubnja onaj glas: "Hajde... idi ena e pripasti tebi!" U mraku njegove
noi neprestano ga je slijedio onaj plavi pogled, poput safira blistav. Sada je
poeo shvaati. Poslali su ga po nekakvu poslu u kome je posluio tek kao orue.
Trebalo je da ljubljenu enu dotue ponienjem a preko nje uniti i Peyraca.
U tome nije uspio i sada je ostao be iega. Jadna budala. Bijedni, osueni
glupan!
U svakom sluaju osueni. Pa ak i da je uspio. Tada pogotovo. Poslali su ga u
smrt... U jednom hipu on shvati da mu ne preostaje ba mnogo ivota...
- Odlazim - ree divlje i ustane.
Teturajui prie leaju na kojem je spavao, uzme rukavice, kaput i krznenu kapu,
zatim se obue i vrati se nosei ranac.
- Dopustite da ga napunim hranom - ree Anelika impresionirana milju kako e
se danima n laziti sam sa svojim Huronom u neprijateljskoj i zaleenoj prirodi.
Ravnoduno ju je promatrao dok je to radila, a glavom su mu prolazile gorke
misli. Posvuda poraz: pred njim i za njim. U grubom svjetlu te iznenadne spoznaje
vrate mu se i sjeanja na razne neprilike i on opazi kako se enama stvarno
nikada nije ni dopadao, iako je u to vjerovao. Uvijek se zavravalo scenama.
Davali su mu do znanja da je dosadan i da im ga je ve preko glave. A jedan
Joffrey de Peyrac, na primjer, nikada nije dosadan!...
U njemu stade da polako kuha novi bijes.
Kad je zakoraio na prag, htio je da se svim tim enama osveti u jednoj jedinoj i
da povrijedi onu koja mu je zadala sve rane.
On se okrene.
- A volite li vi svoga mua? - upita.
- Da! Svakako! - anu ona iznenaeno. On prasne u zajedljiv smijeh.
- Tim gore po vas. Jer to mu ne smeta da zavodi uroenice. Dvije su onamo u
umi, a doveo ih je da ga razgaljuju kad mu dosade vaa milovanja. Ludi ste to
se ne zabavljate s prvim tko naie, nego se tedite za onoga koji vas izvrgava
ruglu. Vi o tome nita ne znate, ali cijela Kanada za to zna... A podsmijevaju vam
se ovdje i mukarci!...
Kao na neki nevidljivi znak, pojavi se odnekud Huron i krene za njim.


53.
LJUBOMORA
POMIRENJE NA "OTOKU LJUBAVI"
- Otiao je - izvijesti Anelika kad su se ostali vratili - i okrene glavu.
Joffrey de Peyrac joj prie i, kao to je uvijek obiavao kad bi se malo due
zadrao izvan kue, uzme njenu ruku i poljubi joj jagodice prstiju.
No ona uzmakne pred tom diskretno izraenom njenosti.
- Otiao! - uzviknu Malaprade uvrijeeno. - Pred samu no, u oluju koja svaki as
moe da se srui. A ni od koga se nije oprostio! to je spopalo tog vjetrogonju?
Zaista su ti Kanaani ludi...
Anelika se uurba oko veernjih poslova. Dozove Florimonda i aptom ga zamoli
da Samu Holtonu odnese alicu aja, u koji je usula matinjaka i neto eera ne
bi li bio pitkiji. Florimond e navesti Engleza da ga ispije i pri tom mu priati bilo
to, samo da zavara njegovo nepovjerenje. Pomogne zatim gospoi Jonas da
postavi stol a onda prie drugom ognjitu i stade razastirati pokisle kapute.
Sve je to radila marljivo i naoko mirno, ali je bila uzrujana.
Trenuci koji su protekli od odlaska de Pont-Brianda izazvali su u njenoj dui pravu
pusto.
Nije vie mislila na porunikove izjave, ali s otrovane strelice koju je na odlasku
on bio odapeo s praga, kapao je malo-pomalo otrov u njenu duu.
Na Pont-Briandovo upozorenje da je mu vara s uroenicima iz susjednog logora
najprije je slijegala ramenima, a onda odjednom otkrila kako svagdanji ivot ima
i svoje nalije, pa se sva zaarena u licu pitala nije li stvar, najzad, vjerojatna.
Pomisao da bi se on mogao zabavljati s tim djevojkama nije joj nikada pala na
pamet iako je grof esto posjeivao plemenskog poglavicu i ona primijetila kako
dvije ene, Argeti i Wannipa, spretno oko njega obilaze. One su ga izazivale, a on
im veselo odgovarao na njihovu jeziku, tipao ih za podbradak i poklanjao im
perle kao razmaenoj djeci koje se elimo otresti... Nije li se za tom nedunom
razmjenom krila dvolina intimnost koja je njoj izbjegla?
Uvijek je bila pomalo naivna kad je trebalo otkriti kakvu spletku, a za ovakve
neugodne dogaaje uvijek najkasnije saznaju oni kojih se najvie tiu.
Kad je Pont-Briand otiao, svratila je u duan po perle iako jo nije namjeravala
da od njih pravi Honorini ogrlicu koju joj je odluila pokloniti za Boi.
Ali ruke su joj drhtale, a posao sporo odmicao, pa je na mahove slijegala
ramenima kao da eli otjerati neugodne misli.
A sumnja se postepeno nametala. Opet je obuzme ono osjeanje udaljenosti to
ga je mu u njoj izazivao kad god bi se sjetila koliko je on zagonetan. Osnovni
element njegove prirode bila je oduvijek neovisnost. Mora li je se odrei zato to
se opet naao sa svojom suprugom bez koje je, eto, sasvim lijepo proivio
petnaest godina? Najzad, on je gospodar, i to jedini na brodu, kako je obiavao
ponekad izjaviti.
Uvijek je bio slobodan, prelazio preko svih skrupula. Nije se bojao ni grijeha ni
pakla. Uostalom, nametao je zakone svoje vlastite discipline...
Odjednom je obuze tolika muka da ustade, ostavljajui rad, i potri prema umi,
kao da se u nju eli skloniti.
Snijeg nije doputao da se stigne daleko. Nee, dakle, dugo moi hodati umom i
tamo dati oduka svome nemiru. Osjeala se kao zatvorenik, zato se vratila i stala
samu sebe urazumijivati.
- Takav je ivot! - ree, ponavljajui i nesvjesno tune rijei to ih izgovaraju
bijedne djevojke kada hrabrou nadiu same sebe, a jasno vide da nee
pobijediti.
- Takav je ivot, shvaa! ponavljala joj je neko deset puta dnevno Polakova,
njena prijateljica, u siromanoj etvrti Mirades. Mukarci su takvi!
Mukarci drukije shvaaju ljubav. ene u nju unose suvie iluzija, snova i
prekomjernih sentimentalnosti.
to je ona utvarala? Da osim grljenja ima meu njima trajnijih veza, neto to
postoji samo izmeu njih dvoje, da ta raskona ulnost znai kako su im se tijela
opredijelila jedno za drugo pa ih nije mogue razdvojiti, i da je sve to simbol
nekog vieg slaganja: njihovih srca i dua.
To bi znailo vjerovati u nemogue udo. Takvo je slaganje rijetko. A ono to su
nekad bili u stanju osjeati, vie se nije moglo vratiti jer oboje se izmijenilo. Zar
mu je mogla predbacivati neuspjeh u neemu za im sam nije nikad ni teio? I
nije li nerazborito nazivati nevjerstvom njegove razgovore s uroenicama.
Mora da pred njim krije svoje duboko razoaranje. Ta brzo bi mu dosadila
ljubomorna i nametljiva supruga. No za nju se svjetlo ve ugasilo i pitala se kako
e ubudue sve to moi izdrati.
Njena najbriljivija rasuivanja bila su tek sitnica u poreenju s jasnim
sagledavanjem onoga to ju je muilo. Pred njom se ukaza slika kako on hihoe s
uroenicama, miluje im sitne grudi, s uitkom prodire u njihova gipka tijela to
tako intenzivno miriu divljinom. Od tih vienja Aneliki bolno zadrhta tijelo i
pobuni se njen povrijeeni ponos.
Upravo to mukarci nikako da shvate: enin ponos. Zadadu joj ranu ali je pri tom i
uprljaju. Nema to da se objanjava. Tako je. Oni naprosto ne vode rauna...
Kriei prodorno, vratila su se i djeca, razdragana etnjom i igrom, te priala
svoje doivljaje. Klizali su se izvanrednom brzinom, vidjeli tragove bijelog zeca.
Gospoa Jonas upala je u snijeni nanos i bilo je muke dok su je izvukli. Svi su
manje-vie bili mokri. Trebalo je izuvati, skidati odjeu, razastirati ogrtae da se
uz vatru sue, pa deurliju umotati u pokrivae, posaditi ih uz ognjite i svakome
dati zdjelicu tople juhe. Honorini su se obrazi rumenjeli kao jabuke i bila je sva
uzbuena.
- Ja sam se klizala najbre od svih, mama! Sluaj, mamice...
- Da, sluam te - odgovarala je Anelika rastreseno...
Opet je stala, da misli na Pont-Brianda. Bilo je u njemu neeg to ju je podsjetilo
na onog ridokosog gorostasa koji joj je bio uvar u dvorcu du Plessis-Belliere, dok
ju je kralj drao tamo zatvorenom. Kako se ono zvao?... Vie se nije sjeala. I on
je za njom bio poludio od poude i nimalo finije nije izraavao svoju ljubav.
Dolazio je naveer da kuca na njezina vrata i uznemiravao je na stotinu naina.
Bila je oduvijek uvjerena da je upravo s njim zaela Honorinu, kad ju je one noi
silovao. A Pont-Briand je sliio na njega. Od samog sjeanja na to spopadne je
osjeaj munine. Kad su se vratili mukarci, i oni su bili gladni kao vuci. Dali su im
za veeru suhog mesa i kukuruznih pogaica.
Anelika je opekla prste okreui pogaice na pepelu.
- Kakvu budalu pravim od sebe! - povie s oima sjajnim, od suza koje nije mogla
zadrati.
Inae, tokom itave veeri ustro je obavljala sve poslove. Jednu za drugom palila
je svetiljke i to je voljela da radi. Svjetlost lojanica bila je malo crvenkasta i
priguena. Ali zaudo, bila je ugodna. Svi bi odjednom stali da razgovaraju tie.
Anelika je svejedno sanjala o finijim svijeama, ije je svjetlo jasnije i jae.
- Morali biste nam izraditi kalupe za svijee, - ree ona kovau. - Punili bismo ih
pelinjim voskom, premda ga ovdje u umi ima malo.
- Ja znam, - ree Eloi Macollet, - da je otac d'Orgeval, dok je kao misionar ivio na
rijeci Kennebec, pravio zelene svijee, i to od nekog biljnog voska, a dobivao ga je
iz bobica to su mu ih donosili Indijanci.
- Gle! To me neobino zanima...
Ona porazgovori sa starim divljaarom, a zatim odvede na spavanje Honorinu
koja vie nije mogla od sna. Pomagala je i u posluivanju kod stola i najzad bila
prilino zadovoljna to joj je uspjelo prikriti jad koji ju je muio.
Je li to moglo zavarati Joffrey de Peyraca? Na mahove joj se uini da na sebi
osjea njegov inkvizitorski pogled, ali on nije mogao pogoditi to proivljava, a
sama mu nita nee rei... Ne! Ba nita. To je bila vrsto odluila.
Ali u trenutku kad je trebalo poi u zajedniku sobu, Aneliku uhvati prava panika.
Veeras je alila to ne ivi u prostranom dvorcu pa da se moe povui u svoje
odaje izgovarajui se glavoboljom. Tako bi izbjegla njegovu prisutnost a moda i
milovanja?
U sobi klekne ona pred ognjite i grozniavim pokretima podstakne vatru.
Poeljela je da bude to mranije kako joj Joffrey ne bi mogao vidjeti lice. Cijelu
veer samo je podravala nesnosnu komediju. Zatajila su sva mudrovanja.
U stvari, nita nije uspijevalo.
Kad su se nali u krevetu, stisla se uza sami rub, okrenula mu lea i priinila se
da spava. No veeras on nije potivao njen umor kako se nadala.
Ona osjeti njegovu ruku na svom golom ramenu, i kako neuobiajenim dranjem
ne bi izazvala sumnju, okrene se prema njemu i prisili se da ovije ruke oko
njegova vrata.
O, zato joj je toliko potreban! Nikada ga nije mogla zaboraviti, a ljubav koju je
osjeala za nj bila je duboko utkana u njeno bie. to e biti ako se ne bude
mogla pomiriti sa sudbinom? Morat e uraditi sve to je u njenoj moi kako ni u
to ne bi posumnjao.
- Malo smo odsutni, ljepotice?
Nadvio se nad nju i njeno je ispitivao, prekinuvi s milovanjem. Bila je kivna na
sebe to ne moe da mu uzvrati.
- Malo smo odsutni, zar ne?
Ona osjeti kako je vreba i sva se izbezumi. Nee joj dopustiti da uti. Navaljivao
je.
- to je? Veeras niste sliili na samu sebe. to se dogodilo? Kaite mi...
Ona izlane bez promiljanja:
- Je li istina da idete s uroenicama? Da su vam one ljubavnice?
On ne odgovori odmah.
- Tko vam je uvrtio u glavu tu glupost? - upita najzad. - Onaj Pont-Briand, zar ne?
Drao je da ste dovoljno intimni da vam prui takvo obavjetenje. Mislite li da
nisam opazio njegovu ljubav prema vama?... Udvarao vam je, zar ne? A vi ste ga
sluali?
Prsti su mu se odjednom zgrili oko njene miice i ona osjeti bol.
- Moda ste ga i hrabrili? Pokazali se koketna prema njemu?
- Koketna s onim prostakom! - povie Anelika lecnuvi se. - Voljela bih da sam
runa kao sedam smrtnih grijehova ako bih se tako mogla otresti mukarca
njegova kova... Mislite li da je uvijek ena kriva kad neka budala odlui da joj prvi
prie!... A vi?... Znali ste da e mi Point-Briand izjaviti ljubav, a namjerno ste
otili da vidite kako u se ponijeti i neu li prvom ljubavniku koji naie pasti oko
vrata. Bez sumnje, drite da sam tako radila svih ovih petnaest godina, dok sam u
stvari bila sama, uvijek sama, toliko usamljena. Oh, kako vas mrzim! Nemate
nikakva povjerenja u mene!...
- ini mi se ni vi u mene! Jer otkuda vam sada te uroenice?
U Aneliki bijes popusti.
- Oh! Pretpostavljam da je to kazao kako bi me povrijedio, kako bi se osvetio zato
to sam ga odbila.
- Pokuao je da vas zagrli? Da vas poljubi?...
Mrak joj je skrivao Peyracovo lice, ali Anelika je pogaala da ne mora biti ba
umirujue. Ona umanji stvari.
- Bio je uporan pa sam prema njemu bila malo... brutalna. Tada je shvatio i
otiao.
A i on je za to bio kriv. Sve da se i nije udaljio namjerno, kako ga Anelika
optuuje, zar nije podsvjesno koristio situaciju stvorenu Pont-Briandovim
dolaskom? Pustiti neka okolnosti same rade i tako provjeriti tonost jednog
eksperimenta. Ali, ne postupa se sa srcem i osjeajima jedne ene kao s
retortama, aparatima za destilaciju i mrtvim mineralima. Dodue, ponekad je u
nju potajno sumnjao. Sada to plaa.
- Je li istina? - proapta ona plaljivim glasom kakav nikad u nje nije uo. - Je li
istina da idete k uroenicama?
- Ne, ljubavi moja! - ree on odluno i s ozbiljnou. - to e mi uroenice kad
imam vas?...
Ona kratko uzdahne i kao da se primiri. Joffrey de Peyrac se silovito ljutio na
sama sebe. Gdje li je samo Pont-Briand pokupio tako nisku izmiljotinu?... Zar se
o njima govori po Kanadi? Tko?...
On se nagne nad Aneliku i pokua da je opet privije uza se. No premda se ona
razuvjerila od njegove tobonje nevjernosti, zlovolja je nije naputala.
Trudila se da doe k sebi, ali je cijeli dan i suvie trpjela. Bila je pokopala
premnoge nade a da bi ih odjednom sve mogla povratiti. I nadasve, navirala su
sjeanja a s njima i ogavna lica... Meu ostalima i Montadourovo, toliko slino
Pont-Briandovu... Eto se odjednom sjetila i imena one riokose ljudine...
Montadour... Montadour... Zato, kad je mu opet pokuao da je ogrli, sva se
najeila.
Peyrac osjeti silnu elju da ubije Pont-Brianda a s njim i vojniku kastu i cijeli
muki rod. To to se dogodilo bila je tek beznaajna arka iz koje se iskusna ena
izvue bez nezgoda, kako je on mislio.
ivot joj je zadao rane i tek to su bile zatvorile, ovaj ih je incident opet otvorio. S
gorinom u srcu on shvati koliko mora da je na njega kivna. Bio je to jedan od
onih kratkih trenutaka za kojih mukarac i ena s divljom i neodoljivom mrnjom
svim svojim snagama ustaju jedno protiv drugoga: ona - uzmiui pred
potinjavanjem, a on - elei da je svlada i opet uini svojom, jer ne uspije li im
da se veeras sjedine, nestalni i zagonetni Anelikin duh opet moe da se udalji i
da ga sasvim odbjegne. Osjeao je na svojim ramenima njene njene od gra
oteale ruke, spremne da odbijaju, a svejedno ju je sve snanije stiskao,
nesposoban da je pusti i da se od nje odmakne. Jer iako je Anelikin duh lutao
daleko od njega u hladnoj samoi, tijelo joj je bilo prisutno i nadohvat njegovih
usana, te Peyrac nije mogao odoljeti njegovoj ljepoti. A kako je ono uzmicalo pred
njegovim poljupcima, to ga je ljutilo i jo vie raspaljivalo njegovu poudu.
Pohota koja oduvijek goni mukarca da osvoji enu ponekad je neugodna snaga.
Osjeao ju je u svojim krstima i ona ga je navodila na silovitost od koje se jedva
suzdravao.
Uz to ga je muila i misao na sve one koji su je dirali i posjedovali. Kao iskusan
mukarac poznavao je tajnu njene zavodljivosti od koje, kako Biblija kae, svi koji
su je upoznali boluju kasnije od neizljeive enje. Naime, ona je bila predivno
graena upravo ondje gdje je to potrebno. Savreni organi, izvrsno usaeni, od
onih za koje majstor "Ljubavnog umijea"
4
pie "da pruaju dvostruku nasladu"...
Mekou i uskost koljkine utrobe, te toplotu i prihvatnu mo, kojom se ona
instinktivno znala koristiti. Primijetio je on to ve za njhovih prvih ljubavnih
dodira. "Mala bludnica koja svoje sposobnosti jo ne poznaje", mislio je u ali,
iznenaen to u tom djevianskom tijelu otkriva majstorije koje nije tako esto
sretao ni u najzamamnijih kurtizana.
A to raskono tijelo, stvoreno za mukarca i njegov uitak, ouvalo je netaknuto
svoju mo, te je i nakon petnaest godina Peyrac s ugodnim iznenaenjem otkrio u
njemu nekadanja udesna uzbuenja.
One noi na oceanu bio je svjestan da e opet biti njen rob, kao i ranije, kao i
drugi, jer nje se nisi mogao zasititi niti je zaboraviti.

4
Rimski pjesnik Ovidije: Ars Amatoria.
Ali, ako je tijelo i ostalo nedirnuto, zlo se uvuklo drugamo. Zato je Peyrac
proklinjao ivot koji ju je izudarao i uspomene koje su se katkad poput
neprobojnog zida znale isprijeiti izmeu nje i njega. Sve te misli prohujale su
munjevito njegovim duhom dok je pokuavao da je privue i svlada, gonjen u
svakoj estici svoga bia neodoljivom eljom za posjedovanjem. Nikada nije tako
divlje i s veom ljubomorom osjetio kako pripada njemu i kako je ni za to na
svijetu ne moe ostaviti samu, prepustiti je drugima, samoj sebi, njenim mislima,
uspomenama.
Morao ju je uzeti gotovo silom.
Ali im se naao u njoj, stiao mu se gnjev i silovitost. Ako se veeras i koristio
poneto grubo svojim supruanskim pravima, nije to uradio samo zato da
zadovolji svoju poudu. Trebalo je da je povede sa sobom na Cytheru
5
jer kad se
odande vrate, zlokobne e se sjene raspriti.
Nema maginijeg lijeka za jal, sumnje i crne misli nego to je uspjelo malo
putovanje udvoje do otoka ljubavi.
Znao je on i da poeka. Nita u sebinoj urbi, nikakva ukrcavanja za vrijeme
oluje.. Neki aman to ga je bio upoznao na svojim prvim putovanjima po
zemljama Istone Indije, a tamo se ljubav pouava u hramovima, nauio ga je
dvjema vrlinama koje odlikuju savrenog ljubavnika: strpljenju i vladanju sobom,
jer se ene sporo raspaljuju. Od zanesena ovjeka to ponekad iziskuje izvjesne
rtve, no nije li za to nagrada u udesnom buenju hladne i ravnodune puti?...
Kad je primijetio da se malo opustila, da vie nije zasopljena i uzdrhtala, ve
nekako omamljena, on stade da je polako razdrauje. Navede je da ga ogrli
svojim divnim nogama kako bi se bolje mogao kretati u njoj, a ve time postala je
ona podatnija, slobodnija. Osjetio je kako mu na grudima nepravilno i snano
otkucava njeno srce, kao u usplahirene ivotinje. S vremena na vrijeme potraio
bi njene svjee usne da je njenim poljupcem umiri. I mada ga je pouda
proimala do sri te mu hrptenicom prolazili jeuri, on se nije zaboravljao.
Nikada, nikada vie nee pristati da ostane sama. Njemu je ona ena, dijete, dio
njegova tijela.
Anelika, u ijem su se srcu divlje borili srdba i neobuzdani jal, primijeti najzad
kako se nad nju nadvio i paljivo je promatra. Njegova prisutnost u njoj godila joj
je kao umirujui melem to raznosi slast njenim udovima do samog dna njena
bia. I natjerana da se preda toj ugodi, ona prigui u sebi uzburkani duh koji joj je
prijeio da u njoj uiva. Ali tek to je u tome uspjela, zlokobne sumnje opet se
jave i divni osjeaj se izgubi.
Nestrpljivo je okretala glavu.
On se tada iz nje izvue, a od toga joj doe da zavie od boli, kao da su je
odjednom svu ogolili, potpuno ispraznili, pa bolno doziva. Zato se hitro pokrene
prema njemu i od njegova povratka osjeti toliko olakanje da ga vrsto stegne i
zadri. On osjeti njene lake prste na svojim slabinama i krstima i obraduje se
njenoj opet razbuktaloj poudi.
- Ne izmii! - jecala je. - Ne izmii... Eto, molim te za oprost, samo ne izmii...
- Neu izmicati...
- Budi strpljiv... molim te. Budi strpljiv...
- Ne uzbuuj se... zaista sam u tebi... tako si divno graena ondje gdje treba,
mila moja, da bih tu ostao itav ivot... A sada uti. Ni na to ne misli.
No svejedno on nastavi da je mui, odmiui se od nje, i kao da je htio produiti
neizvjesnost, nadvio se nad nju u grozniavu iekivanju, iznenada je ivo stiskao,
ali umjesto da je zadovolji, pobuivao je u itavu njenom tijelu suprotna
osjeanja, as snana, as sladunjava, dok joj se koa nezadrivo jeila i srsi je
podilazili od glave do pete... O zato je veeras bila tako ogorena? to su joj to
nekad davno uradili? Ah, samo da je ne napusti... da se ne zasiti...

5
Cythere: Mitski otok ljubavi na kojemu se nalazio Venerin hram.

Ljutila se na svoje vlastito, ne neosjetljivo nego prkosno tijelo, to se podsvjesno
propinje i odbija da se potini. Joffrey joj apne nekoliko umirujuih rijei. Ne, nije
se on zasitio. Ta draa mu je od ivota i stalno osjea kako u njegovu tijelu
izaziva ivu vatru. Njegovim ilama stade da se iri radost pobjede. Jer vidio je
kako se sada svakom porom previja u pohoti koju je on neprestano raspaljivao. Ti
laki grevi vidljivi na njenoj, poput satena glatkoj koi, nabiranje usana i grla kada
hvata dah, te iznenadni bljesak njenih bijelih stisnutih zubia - svjedoe da je
njena samoa prestala i da mu je opet uspjelo izvesti je na suncem okupane
obale, daleko od ledenih ponora. Nasmijao se videi je kako ustima prinosi
nadlanicu ne bi li priguila stenjanje. Ganutljiv je u ena osjeaj stida... I u
najstrastvenijem zanosu lecnu se im neto zapucketa ili sune... Uasavaju se od
toga da budu zateene, da odadu kako se preputaju.
Da, udna su to, nestalna i udljiva stvorenja, ali kakve li opojnosti kad ih oara,
otrgne od njih samih, pa ih iznemogle iskrca na zabranjene obale. Uz ovu je on
upoznao neopisiva uzbuenja jer mu je stostruko uzvraala sve to joj je i sam
obilato pruao. Anelika je htjela i nije htjela moliti da je potedi jer on je znao
kako da razbukti itavo njeno bie, a ona je pred njegovim ljubavnim umijeem
nemona. Zato se sva podavala dubokom i monom uzbuenju koje e ih oboje
dovesti do vrhunca zajednike naslade. Strastveno ga je ljubila, proeta silnim
arom koji je on sada i zahtijevao. Vie je nije zadravao, a ionako je oboje
strastveno udjelo da to prije stignu do arobnog otoka.
Poneseni silnim i nezadrivim valom, prispiju najzad oboje i sami na obalu, i
njihova se zagrljena tijela nasuu na zlatni pijesak: on - naglim i neobuzdanim
zaletom, a ona - umorno i klonulo, s ushienjem predivnog i laganog
osloboenja...
Peyrac se malo pridigne oslanjajui se na lakat, a ona i dalje osta nekako odsutna,
sa sanjarskim izrazom na licu, dok joj je ar vatre na izdisaju obasjavao napola
zatvorene vjee.
Opazio je kako nesvjesno lie svoju nadlanicu koju je maloas bila ugrizla, i taj ga
animalni gest ponovo uzbudi.
Mukarac eli da od ene stvori grenicu ili anela. Grenicu zato da ga zabavlja,
a anela - da ga postojano i odano ljubi. Ali vjena enka osujeuje njegove
planove, jer za nju ne postoji ni grijeh, ni svetost. Ona je Eva.
Eva - vaa slast.
On joj ovije dugu kosu oko vrata i poloi svoju ruku na njen topli trbuh. Ova e
no donijeti moda novi plod...
Sve da je i bio neoprezan, ne bi to sebi predbacivao. Ne moe se neprestano
uvati ako izmeu dvaju bia treba spaavati ono sutinsko, a i sama ga je u
odsudnom trenutku za to na potresan nain molila.
- E pa... mislite li jo uvijek na one uroenice? - ree Peyrac poluglasno.
Ona se lecne i dobroudno nasmijei, a onda e okreui prema njemu glavu
umorno i s potinjavanjem:
- Kako sam to mogla o vama povjerovati? Ne znam ni sama...
- Ludice mala, zar se tako lako dajete nasamariti kad je u pitanju ljubav? Dotjerali
ste dotle da ste se zbog toga izjedali!... Zar tako malo vjerujete u svoju mo nada
mnom?... to bih ja, zbilja, s tim uroenicama?... Ne poriem da te male zmije
neugodna mirisa mogu prigodice imati i ara... Ali, ime da me privuku kad imam
vas?... Drite li me, zaboga, mitskim Panom ili jednim od njegovih papkonogih
pratilaca? A kada i gdje da naem vremena za ljubav s nekim drugim osim s
vama?... Boe, kako su ene glupe!...

Zora je bila jo daleko kad je grof neujno ustao. Obukao se, pripasao ma, upalio
fenjer s priguenim svjetlom pa izvukavi se neprimjetno iz sobe, preao veliku
odaju i stigao do kutka u kojemu je spavao Talijan Porguani. S njim se tiho i na
brzinu o neem dogovorio a onda se vratio u zajedniku odaju i razmakao
nekoliko zastora i ivotinjskih koa, za kojima su njegovi drugovi vrsto spavali.
Naavi onoga koga je traio, stao ga je buditi laganim drmanjem. Florimond
otvori oi i ugleda u svjetlu fenjera lice svoga oca koji mu se prijateljski smijeio.
- Ustani, sine - ree grof - i poi sa mnom. Danas e nauiti to je to dug asti.
I tako u ivotu branih parova grimizne i zlatne noi odreuju tok njihovim
sudbinama te i neprimjetno ostavljaju u njima tragove, ponekad upeatljive od
dogaaja u toku dana.


54.
ANELIKA IZNENAENA MUEVIM ODLASKOM
Anelika se dugo protezala u krevetu, iznenanaena to je dan tako naglo
zamijenio no. Prespavala ju je u jednom dahu.
Neka neobjanjiva radost proimala je njenu omamljenu svijest i omlitavila joj
udove. Najzad se sjeti. Bilo je sumnje, strahovanja, crnih misli, tjeskobe - a onda
je sve to iezlo u naruju Joffrey de Peyraca. On se usprotivio tome da im se
sama opire, prisilio je da se utekne njemu, i to je bilo divno.
Aneliku je boljela ruka. Promatrala ju je sa uenjem i otkrila nateenu modricu,
a onda se sjetila. Sama se ugrizla za ruku kako bi sebe sprijeila da ne krikne kad
je ljubavna naslada bila na vrhuncu.
Tada se gotovo smijui zavue pod krzna pa onako sklupana i utopljena stade da
se prisjea nekih sinonjih pokreta i rijei. Nesvjesni su to pokreti, gotovo su
neujne rijei to ih u tajanstvenosti mraka i uskipljenosti naslade izgovaramo, a
kasnije ipak od svega toga crvenimo...
to joj je minule noi govorio?... "Tako si dobro graena tamo gdje treba,
ljepotice, da bih ostao itav ivot"...
Sjeajui se toga, nasmijeila se i rukom milovala prazno mjesto pored sebe, gdje
je on leao.

Kad se Anelika pridruila u zajednikoj dvorani svojim drugaricama, osjeajui
grinju savjesti to se kasnije no obino prihvaa kunih poslova, saznala je iz
njihova razgovora da je gospodin de Peyrac u pratnji Florimonda rano ujutro
izaao iz utvrenja. Na noge su privrstili krplje i opskrbili se namirnicama za
prilino dug put.
- Je li rekao u kojem pravcu kreu? - upita Anelika iznenaena odlukom koju joj
niim nije dao naslutiti.
Gospoda Jonas odmahne glavom. Usprkos njenom proricanju Anelika je imala
utisak da ta pametna ena pogaa cilj njihova neoekivanog putovanja, jer je
okretala glavu i dobacivala svojoj neakinji znaajne poglede.
Anelika ode da pita gospodina Porguanija. Ni on nije znao vie od drugih.
Gospodin de Peyrac ga je potraio rano u zoru i saopio mu da e izbivati nekoliko
dana, usprkos otroj hladnoi.
- Vie vam nita nije rekao? - povie Anelika prestraeno.
- Ne. Jedino je molio da mu posudim svoj ma...
Ona osjeti kako je spopada blijedilo. Zagleda se u talijanskog plemia a onda se
povue ne navaljujui s novim pitanjima. Svatko se prihvati svoga posla pa dan
proe kao i svi drugi ove mirne ali otre zime. Gospodina de Peyraca vie nitko i
ne spomenu.

55.
PEYRAC I FLORIMOND MARIRAJU NA SNIJEGU
IZAZIVANJE ANELIKINIH NEPRIJATELJA
Potjera u koju su se dali grof de Peyrac i njegov sin iziskivala je od njih dvostruki
napor jer je Pont-Briand imao pola dana prednosti a uz to mu se i urilo.
Kretali su se djelomino i nou, po tako hladnom zraku da je ponekad rezao kao
tvrdi metal i oduzimao im dah. Zaustavljali su se kad bi se mjesec stao sputati
na horizontu, ugrijali se, odspavali nekoliko sati pa nastavljali put im bi granulo
sunce. Sreom, tragovi su ostajali svjei, snijeg tvrd a vrijeme stabilno.
Zvijezde su treperile nekim posebnim sjajem pa se grof, sluei se svojim
sekstantom, dvaput usudio napustiti trag to su ga ostavljali oni pred njima i
udariti preacem kojim je smanjivao razdaljinu za vie sati hoda. O cijelom ovom
kraju imao je vrlo precizne skice koje su izgradili njegovi ljudi ili on sam, napamet
je znao karte izraene na temelju tih podataka, a od Indijanaca i divljaara bio je
sakupio sva potrebna obavjetenja u pogledu staza, rijenih pliaka i prikladnih
prijelaza. I u toku zime, a i kad bi snijeg okopnio, pokazivala se ogromna korist od
ovih kartografskih skica u ijoj je izradi znatno sudjelovao i Florimond, neobino
vjet peru, kistu i mjerilu. To je i objanjavalo oitu nesmotrenost kojom su se
obojica, ionako novajlije u ovoj zemlji, upustili u trku to se u ovo doba godine
mogla drati ludou.
Ispresijecan i ujedno jednolian reljef ove neiskrene zemlje, pod ravnomjernim
pokrovom snijega i leda, njegove mnogobrojne zamke a rijetke pogodnosti, sve je
to bilo nepogreivo utisnuto u pamenju njemu i njegovu mladu sinu. Pa ipak se
Florimond zabrinuo kad je grof, naputajui trag koji je bio vidljiv na mjeseini i
bez potekoa vodio jednom irokom ravnicom, odluio da krene strmom
visoravni to se dizala posred nje i tako izbjegne jedan dugi zavoj. Visoravan je
bila ispresijecana dubokim pukotinama a skrivale su ih kronje drvea oteale od
snijega, pa su se izlagali opasnosti da u koju od njih ne propadnu. No kad su u
zoru, jurei u spustu niz kose, otkrili porunikov i Huronov logor te po jo toplom
ugljevlju ustanovili da su ga ovi tek maloas napustili, Florimond je zabacio svoju
krznenu kapu i sa zvidukom udivljenja rekao:
- Priznajem, oe, da sam se bojao kako smo zalutali!
- A zato? Zar nisi sam ustanovio postojanje ovoga preaca? U brojke i zvijezde
nikad ne sumnjaj, sine... To su dapae jedine stvari koje nikada ne obmanjuju...
Poslije kratka odmora krenue dalje. Malo su govorili jer su snage tedjeli za
gotovo natovjene napore koje iziskuje dugo pjeaenje s nespretnim, od ueta
pravljenim krpljama to su na svakom koraku stvarale neprilike, a svejedno se
njima nisu uvijek mogli odravati na povrini mekog ili sipkog snijega. Slika koju
mu je pruao otac, probijajui se onako sigurno i neumorno naprijed, mora da je
ivo sliila na onu koju je toga istog asa o njemu imao i porunik de Pont-Briand.
Njegova silueta smrknutog i neumoljivog suca odmicala je naprijed ne pokazujui
umora, te se nisi mogao oteti dojmu kako mu se i priroda umiljava i sklanja s
puta priznajui ga za gospodara. Eto, ostavili su za sobom umu to se izdaleka
inila neprohodnom, a ve se blii kraju i ravnica kojom upravo prolaze a izgledalo
je da nikad do nje nee stii.
Florimonda su boljele miice. Drao je da je mlad i snaan, a primijetio je kako su
mu ruke lomne kad se deset puta u dvadeset minuta morao napregnuti ne bi li se
izvukao iz snjenog smeta hvatajui se jelama za grane. Krivio je tome sve ono
vrijeme to ga je izgubio uei hebrejski i latinski u onom bogomoljnom leglu od
Harvarda. To je i uinilo da je izgubio svoj polet i sposobnost da se kree u zemlji
leda. A i zato to mu se otac ponaa kao stroj za drobljenje vremena, pa ako je
bogme u svojoj mladenakoj nadutosti Florimond nekad i posumnjao u izdrljivost
ovjeka Peyracova kova, danas je o njoj i sam stekao bolno iskustvo.
- Vodi me u smrt, mislio je zabrinuto. Ako se ovo nastavi, bit u prisiljen da
odustanem.
Proraunavao je koliko e mu jo samoljublje doputati da taji umor; stalno je u
sebi odgaao to priznanje i razveselio se kad je minutu prije no to bi se bio
sruio na koljena uo Peyracovo nareenje: "Zaustavimo se na trenutak!" Tada je
mogao sebi dopustiti luksuz da nehajno i s pomalo zasopljenim glasom kae:
- Nije ba potrebno, oe. Ako elite, mogu ja lako... hodati... jo malo...
Peyrac odrino odmahne glavom i stade bez rijei da hvata dah, zaokupljen
nekako samim sobom, pa se i Florimond trudio da uradi to isto.
Dodue, itavim putom grof se uope nije osvrtao na rekord koji je postizavao.
Neobinu izdrljivost ispoljio je ve u mnogim prilikama, a divlja odlunost da
sustigne svoga suparnika jo mu je vie pomogla da kao od ale prevali i najtee
etape.
Anelikina slika nije mu izlazila iz svijesti, kao ni onome koga je progonio. Unosila
je polet u njegovo gonjenje, palila mu u srcu vatru od koje kao da je postao
neosjetljiv na ujede hladnoe. A misli to su se rojile u njegovoj glavi toliko su mu
ispunjale vrijeme da je prelazio brda i doline gotovo i ne primjeujui. arilo ga je
Anelikino lice na kojemu je u duhu otkrivao neprestano nove drai. Tek se od nje
rastao, a prisutnost joj je osjeao jae no ikada. Jedva se stiala bujica njihove
putene naslade, a ve od same pomisli na njeno usnulo tijelo, zabaenu glavu i
zatvorene oi - tako ju je u hladnu zoru bio ostavio u krevetu - stade mu udovima
strujiti nova pohota. Pored ostalih, Anelika je imala i tu mo da ovlada ulima
zaljubljenog mukarca i utai im glad, ali tako da ga nikada ne nasiti, pa tek to
se od nje udaljio, krv mu opet uzburka enja i on udi da se nae pokraj nje, da
je gleda, dodiruje i ponovo grli. Svaki je put bila nova. Nikada se nije prevario u
onome to je oekivao, ona nikada nije razoarala. A svaki put bilo je to kao neko
otkrie koje je u tijelu ostavljalo sreu i stvarno ushienje. I to se vie u toku
dugih noi njome naslaivao, sve tee mu je bilo da se toga uitka odrie.
to je svagdanji ivot u utvrenju - a on ih je usko povezivao - vie pruao
mogunost da joj prilazi i gleda je kako ivi bez maske i pretvaranja, sve se
snanije ispoljavala zavodnika mo koju je itavo njeno bie nad njim imalo. On
se tome udio jer je oekivao da e ga razoarati.
Ne navodi li ga ta njena mo da se s izvjesnom podozrivou zamisli nad njenim
misterijem?... Kakva li je to u nje skrivena lukavtina? Kakvim su je
sposobnostima obdarile vile ve u kolijevci? Do kakvih je silnih snaga dola
vradbinama koje nee da otkrije?
Eto je i on stao da raspravlja kao i njegovi suvremenici, koji tako silno podlijeu
iskuenju da udu pripiu ono to im je tajnovito.
Ve od prvog trenutka kad je stupila na ameriko tlo, itav niz stvari poprimio je
novi tok.
Kanaani su ve vidjeli kako se u njoj utjelovljuje demonska vizija koja ih je
straila: vizija ene to se die nad Acadiju da izazove njenu propast...
Iako se od takve misli htio obraniti, Joffrey de Peyrac je dolazio u iskuenje da
prizna kako u ovoj Aneliki to ju je nakon petnaestogodinje odsutnosti opet
naao, lee iznenaujue sile. Ako je i sam dotle dotjerao, morao je, gledajui
stvarnosti u lice, da prizna kako se u ovim pustim krajevima s veom
pronicavou ponire u iskonske i prirodne tokove, pa je pojava takve ene,
obdarene izuzetnim svojstvima, morala da se nametne, a im se pojavila, poela
je da zabrinjava, brzo izazvala sumnju, dok najzad nije postala mit i legenda.
Sasvim obina stvar u zemlji privienja, u kojoj se mnoe nevjerovatne pojave:
pucketave varnice kojima ne moe ustanoviti porijeklo, jure odjeom i tijelom pa
izazivaju bolne udare, obojene draperije rastau se nebom u neobjanjiv
vatromet, sunca to kao objeena satima stoje nepomino u pomrini da bi se
odjednom ludom brzinom raspala u mraku nebeskog svoda...
Kanaani su u tome vidjeli pojavu amaca to prevoze due njihovih pokojnika,
divljaari i misionari koje su Irokezi udarali na muke, te Englezi puritanci, gledali
su u svemu pribliavanje planete to navjeuje strane kazne za njihove grijehe,
pa su sa odavali postu i molitvama...
Na tom surovom i isposnikom kontinentu, na kojemu se svaka istina bezobzirce
usvajala, bilo je prirodno i neizbjeno da blistava Anelikina linost izazove
strastveno i neodoljivo uzbuenje. Bilo je prirodno, ree on sebi, da im je svojom
lijepom nogom stupila na obalu, ponu o njoj govoriti od Nove Engleske do
Quebeca i od Velikih jezera na zapadu, do otoka u zalivu Svetog Lovrijenca na
istoku. A zato ne, i od doline Mohawk meu Irokezima, pa do Nipissinga i
Nadessiouxa na ledenim obalama zaliva Svetog Jamesa. No ako je i shvaao
razloge tom nagonskom ponaanju, nije pred sobom tajio da ono u sebi krije i
opasnosti.
Tekoama njegova pothvata u Novom svijetu pridruit e se sada i jedan sasvim
poseban sukob u ijem se sreditu nalazi Anelika.
S vidovitou zaljubljena srca odmah je shvatio da je dolazak porunika de Pont-
Brianda u Wapassou posljedica zavjere, moda jo neutvrene, ali od daleko vee
vanosti no to je po sebi ima obina ljubavna strast. Pont-Briand, okuavajui
nerazborito sreu, bio je tek okraj, samo izlika, prethodnica neeg monijeg,
neprijateljskijeg, to napadajui na nepovrediv poloaj njegove ene, nastoji da
preko nje obori njega...
Stavljajui je uz bok sebi, izloio ju je strelicama. Uzdigao ju je kao otkrivenje i
to, bez sumnje, svijetu koji na to nije bio spreman, pa e se upinjati da je po
svaku cijenu zbaci. Od trenutka kad je, uzevi je za ruku, na obali Gouldsboroa
bio rekao okupljenim ljudima: "Predstavljam vam svoju suprugu, groficu de
Peyrac", izveo ju je iz mraka. A ona sama, sluei se lukavstvima male
progonjene ivotinje, trudila se da proe nezapaena. Sada ju je ponovo izloio
pogledima, a to mogu biti jedino pogledi ljubavi ili mrnje, jer pred njom nitko nije
ostajao ravnoduan.
Peyrac zatee sebe kako pogledom obuhvaa bjelinu zaleene i nekako nestvarne
prirode, kao da u njoj vidi okupljanje neprijatelja jo nejasnih ali neumoljivih lica.
Idui tako naprijed, upada neprijatelju u klopku, ini upravo ono to se i oekivalo
da uradi, pa ipak, nita ga nije moglo zadrati. U sreditu tih prijetnji nalazila se
ena za koju je samo on znao koliko je krhka i ranjiva itavim svojim enskim
biem, te je duan da je divlje i uporno brani...
- Oe! Oe!
- to je?...
- Nita! - odvrati Florimond, ve tup od umora. Na licu koje je grof okrenuo prema
njemu pogled je bio tvrd poput elinog sjeiva, pa jadni mladi; nije smogao
odvanosti da prizna kako su mu noge oteale kao olovo. Njegov je otac bio
jedino bie pred kojim je ponekad osjeao zbunjenost, no istovremeno nije mogao
a da se ne divi slici koju je u smiraju ovog hladnog dana, pod sivozlaanim
nebom, ucrtavala snana ova ljudina, srebrnastih sljepoonica, brazgotinama
obiljeenog i ponekad uzbudljivog lica. Takav je bio njegov otac, za kojim se dao
u potragu preko oceana - i nije se u njemu razoarao.
Grof nastavi put ne osvrui se na tekoe. Bilo mu je dovoljno to ih svladava
nesvjesnim pokretima svoga tijela, vina i najteim naporima, dok mu je misao
nastavljala unutranji monolog tragajui za onim "netko" to e napasti njega ili
nju. Jo nije znao radi li se o nekoj mranoj zavjeri materijalne ili pak duhovne
prirode, o obrani neke ideje, mistike, ili prljavih interesa, o komeanju gomile, ili o
progonu jedne jedine individue koja e simbolizirati sve ostalo?...
Jedno je ipak sigurno. Anelikina je prisutnost pridonijela njihovoj obostranoj
snazi, ali ih je istovremeno uinila metom ruilakih i negativnih sila, i to onih koje
ponekad ostaju uspavane i neutralne, pa se na kakav jai izazov odjednom
razbude i planu okrutnou.
A zar Anelika sama po sebi, onako lijepa i puna ivota, nije predstavljala
podbadanje i izazov?...
Pa kad je on sam mogao da prozre lukavtinu, znao je da e ve zbog nje
poeljeti njegovu propast i unitenje... Bilo je to pomalo kao da je on sam onaj
"Drugi" pa pogaa njegove misli...
Morao je da zastane. Florimond se time okoristio da predahne i obrie znoj s lica.
Nabravi obrve, Peyrac je razmiljao o onome to je otkrio u dnu svoga vlastitog
bia. Stupivi u Novi svijet, Anelika je protiv sebe izazvala vrlo monog
neprijatelja.
- Pa dobro! - promrsi on kroz zube. Vidjet emo.
Rijei ne prijeoe preko njegovih usana jer su se one jedva micale, ukoene od
hladnoe.


56.
NO ISPOVIJESTI IZMEU OCA I SINA
Jo iste veeri otkrie sklonite kojim se bio koristio Pont-Briand. Pod gustom
kronjom jednog bora, koju su sa svih strana titili nanosi snijega, zemlja jedva
da je bila vlana, a prekrivala ju je suha mahovina i borove iglice. Na njoj su se
jo vidjeli crni tragovi vatre. Grane etinara bile su nabacane kao debeli sag. A i
druge su bile gusto isprepletene s onima to su pravile svod iznad zatienog i
hermetiki zatvorenog prostora pa je dim, kad su upalili vatru, teko sebi probijao
put. Peyrac noem proiri otvor, dok se Florimond uuri na zemju, kaljui i
suzei od dima koji ga je guio. Jo nije bio stekao izdrljivost Indijanaca koje dim
uope ne grize za oi, a ljeti ih uva od komaraca i insekata. Najzad, poslije
izvjesnog vremena rasplamsa se u ovom prirodnom umskom zaklonu iva i
sjajna vatra. Nije bilo opasnosti da plamen upali grane jer su izvana bile prekrite
snijegom. Jedino su se pojedine iglice arile i pucketale oko otvora za dim, prema
kojemu su lizali plamenovi, a od toga se irio poput balzama ugodan miris. Bilo je
upravo toliko mjesta da dvoje moe sjediti i opruiti noge uz vatru, ili presavijeno
lei poloivi glavu na ranac, svaki s druge strane ognjita. Ubrzo stade da se iri
prijatna toplina pa Florimond nije vie cvokotao zubima, gunao, niti se
useknjivao. Od krvi koja je opet prostrujila njegovim promrzlim udovima osjeao
je otre boli, ali se uvao da to ne oda grenjem lica. Istinska je to bol, no bilo bi
nedostojno trapera da kuka kad se mora spremati kako bi jednoga dana idrao
muke od ruku Irokeza. Grof je na eravu bio stavio limenu posudu sa snijegom i
voda je brzo uzavrela. Najprije je u nju nasuo suhih plodova ipka a onda dobru
au ruma, na koji je u Karibima bio navikao i vie ga volio nego rakiju. Na kraju,
ubacio je i nekoliko komada kandi-eera. Od samog mirisa vrueg napitka
Florimond ivnu, a kad ga je ispio, osjetio je silnu ugodu. Otac i sin utke su gutali
komade kukuruzne pogae i - kakve li gozbe - krike slanine i suena mesa.
Zavrili su suhim voem, onim kiselkastim bobicama koje je Anelika ponekad
dijelila tako dostojanstveno kao da su grumeni zlata.
S vremena na vrijeme, o njihovu debelu odjeu potmulo bi lupnula krupna kap
vode. Bili su to komadii leda to su se iznad njih uhvatili borovih iglica pa se na
toplini vatre lagano otapali. Nije bilo lako drati u tom sklonitu dovoljno drva za
stalno odravanje vatre. Suhe borove iarke, kojih je pod stablom bilo izobilja,
nisu se smjele upotrebljavati jer bi zaas izgorjele a uz to vraki su pucketale i
prskale uokolo varnicama. Florimond je sjekiricom brzo nasjekao sveanj s
najdonjih grana do kojih je doao obilazei okolna stabla. Ta su drva bila mokra i
pitala su na vatri, ali su odravala stalnu toplinu a dim je bio podnosiv. Florimond
je sebi govorio da je ponekad, u vrijeme kad je u palai Beautreillis, sluajui
prie starog Pascaloua, matao o svom ocu, snanije osjetio njegovu blizinu nego
sada kad je konano prisutan. Pa ipak, susret s njim, do kojega je dolo prije
nekoliko godina, nije gotovo nimalo izmijenio sliku koju je o njemu bila stvorila
jeakova mata. U Novoj Engleskoj zatekao je pomorca, visokog plemia i
uenjaka koji e mu podati svoje znanje, a za tim je on teio vie no to mu je
srce ujelo za oinskom ljubavi. Kad su jezuiti, kod kojih je nedaleko od Pariza
bio neko vrijeme u internatu, vie no s hladnoom primali udnovate domiljatosti
njegove milosti Florimonda, ovaj se tjeio govorei u sebi: "Moj je otac daleko
ueniji nego svi ti... glupani." A tako je i bilo. To to se sada u njegovoj prisutnosti
osjea kao paraliziran i nijem od zbunjenosti, on Florimond, koji je neusiljeno
razgovarao s kraljem Lujem XIV i s visoka gledao na tako uvene profesore, to je
zbog toga to je zaista opinjen nadmonom linou oca u kojemu svaki dan
malo vie otkriva znanje, iskustvo pa ak i izuzetnu fiziku izdrljivost. Joffrey de
Peyrac je znao da ga sin vie cijeni kao uitelja nego kao oca. Kad se Florimond
bio uputio da ga trai, bilo mu je tada etrnaest godina. Ve je bio poeo osjeati
potrebu za uiteljem kojega e moi slijediti s pouzdanjem, a kad je u onima to
su mu ih dodijelili otkrio tek lanu uenost i kukaviluk, pretvornost, neznanje i
praznovjerje, on je od njih pobjegao.
Kad bi se sagnuo nad Florimondom, grofu de Peyracu se inilo kao da u vjernom
ogledalu promatra svoju vlastitu sliku iz mladosti. U njemu je otkrivao divni
egoizam onih to su zaljubljeni u nauku i pustolovinu pa su od toga neosjetljivi za
sve to ne moe da zadovolji njihovu vatrenu strast. Preziru ljubav prema onome
to je na zemlji siuno i prolazno... I sam se sjetio kako je kao petnaesto-
godinjak bio krenuo na put oko svijeta, izazivajui svojom runoom i epanjem
u hodu neslane ale na vlastiti raun. Je li tada ma i trenutak brinuo to za sobom
ostavlja majku, dok je ona gledala kako joj odlazi jedinac kojega je bila otela
smrti?...
Florimond je bio njegova kova. Jednako se nehajno odnosio prema osjeajima u
ivotu. To e mu omoguiti da ne odstupa od utvrenih ciljeva, ve da ih
ostvaruje. Smrtno ste ga mogli povrijediti jedino tako da mu uskratite znanje za
kojim pohlepno udi... Dakle, vie je traio da udovolji umu nego srcu.
Razmiljajui o karakteru svoga sina, Peyrac je drao da e poto odraste i
definitivno se odvoji od svojih, izgledati ponekad bezosjeajan pa ak i grub. Uz to
e biti i nadut jer nee kao otac morati da se osjea prikraenim zbog nagrenog
lica i nezgodna hoda. Ljepota e mu znatno olakavati stvari...
- Oe - ree Florimond poluglasno. - Ti si, zna, mnogo jai od mene. Kako si
samo uspio tako ovrsnuti?
- Dugo sam ivio, sine, takvim ivotom koji mojim miiima nije ostavljao
vremena da zaraju.
- Ba je to ono to me mui, - povie Florimond. - Kako sam se mogao vjebati u
hodu i tranju kad nam je u Bostonu jedina razonoda bila da sjedimo nad
nerazumljivim knjigama.
- ali li zbog onoga to si nauio za tih nekoliko mjeseci provedenih u internatu?
- Da pravo kaem... ne alim. To mi je omoguilo da itam Exodus u originalu, a
znatno sam napredovao i u grkom itajui Platona.
- Divno! U internatu koji se otvara pod mojim pokroviteljstvom imat ete prilike
da podjednako jaate i tijelo i duh. Moe li se poaliti da je dananja vjeba bila
odvie laka?
- Jao! Nipoto! - povie Florimond koji se osjeao slomljen itavim tijelom.
Grof se oprui s druge strane vatre oslonivi se na ranac. Bili su okrueni ledenom
tiinom, isprekidanom s tisuu neobjanjivih, potmulih zvukova od kojih su se
esto trgli.
- Jai si od mene, oe, - ponovi Florimond.
Ovi posljednji dani bili su dobra lekcija za njegovu samodopadnu tatinu.
- Ne u svemu, mladiu. Tvoje je srce isto, spokojno. Neosjetljivost te titi poput
oklopa i to e ti omoguiti da se prihvati izvjesnih stvari s kojima se ja vie ne
mogu suoavati, jer moje je srce zarobljeno.
- Znai li to da ljubav ini ovjeka slabiem? - upita Florimond.
- Ne. Ali odgovornost za tue ivote znatno sputava slobodu, ili bar ono to u
svojoj mladosti nazivamo slobodom. Vidi, ljubav kao i svaka nova spoznaja
obogauje, ali u Bibliji je napisano: "Poveavati svoje znanje, znai poveavati
sebi i patnju." Nemoj teiti da sve dobije, Florimonde, ali i ne odrii se niega to
ivot moe da ti prui, iz straha da od toga ne pati. Ludost je htjeti posjedovati
SVE odjednom. ivotna igra sastoji se u tome da jednu snagu nadomjesti
drugom. Mladost je slobodna - tono - ali odrastao ovjek je sposoban da ljubi, i
to je divno osjeanje.
- Dri li da u je i ja doivjeti?
- to to?
- Ljubav o kojoj govori.
- Nju treba zavrijediti, sine, a i platiti.
- Nasluujem... a natjerati i druge da za nju plate, - ree Florimond trljajui svoje
bolne cjevanice.
Grof de Peyrac udari u radostan smijeh. S Florimondom se uvijek razumijevao
upola rijei. I Florimond se nasmije i znaajno ga pogleda.
- I veseliji si, oe, otkako si nam doveo majku.
- I ti si veseliji, sine.
Oni zaute dok im se u svijesti oko Anelikina lika, nejasne misli malo-pomalo ne
usredotoie na ovjeka za kojim su se dali u potjeru, a meu njih se uvukao
poput kurjaka da im nanese tetu.
- Zna li, oe, na koga me podsjea taj porunik de Pont-Briand, - ree odjednom
Florimond. Prepredeniji je i manje prost, svakako, ali je ipak istoga kova.
Odvratno! Slii na kapetana Montadoura.
- Tko je bio taj kapetan Montadour?
- Prljava svinja koja je sa svojim soldainama, po kraljevom nareenju, nadzirala
na dvorac. Vrijeao je moju majku samim pogledom. Koliko mi je puta dolo da
ga proburazim, no bio sam jo dijete i nemoan da je branim. Te su prostaine
bile daleko brojnije i mnogo jae... Pa i sam kralj je htio da se moja majka preda i
elio njenu propast...
On uuti i jae se zagrne u svoju, vujim krznom postavljenu teku kabanicu, koja
mu je sluila umjesto pokrivaa. I dalje je utio pa Joffrey de Peyrac pomisli da je
zaspao. No mladi iznenada nastavi:
- Kae da mi je srce jo zatvoreno, neosjetljivo, ali vara se, oe.
- Zaista?... Da nisi moda zaljubljen?
- Ne ba onako kako ti zamilja. Ali i ja nosim u srcu ljubavnu ranu koja mi esto
ne da mira, a od izvjesnog vremena izjeda me i duboka mrnja. Eto! Mrzim ljude
koji su ubili moga malog brata Charles-Henrija. Volio sam ga...
On se uspravi podboivi se na lakat, a oi su mu grozniavo plamtjele u sjaju
vatre kad je lice pruio naprijed.
Zaista sam se prevario, pomisli grof, njegovo srce ivi. Florimond objasni.
- To mi je bio polubrat, dijete to ga je moja majka rodila s maralom du Plessis-
Belliereom.
- Znam.
- Bio je to divan djeak i ja sam ga volio. Siguran sam da ga je Montadour ubio
vlastitom rukom kako bi se majci osvetio zato to ga je odbijala. Sliila je ta
kreatura na ovog Pont-Brianda to se jo pred nekoliko dana epirio, zadovoljan
svojom lijepom vanjitinom i veselim osmijehom... Potpuno ista uobraenost!... A
kad se sjetim Montadoura, dolazi mi da zamrzim sve razvratne i prostake
Francuze i njihove samodopadne osmijehe. No i ja sam Francuz. Ponekad se
ljutim na majku to me sprijeila da svog malog brata uzmem u sedlo i s njim
odmaglim. Tako bih ga bio spasio. Istina, bio je suvie malen i tko zna bi li mi bilo
uspjelo da ga od svega zatitim? Kad se u mislima vratim svemu tome, vidim da
sam i ja bio tek dijete... U onom trenutku nisam to vjerovao, a ipak sam bio
goloruki djeak... usprkos svom mau. A majka je bila jo nemonija. Nita nisam
mogao poduzeti da je obranim, zatitim od niskosti njenih muitelja. Preostalo mi
je jedino da krenem u potragu za tobom. Evo sam te naao i sad smo obojica jaki,
ti - njen mu i ja - sin. Ali kasno je, imali su dovoljno vremena da dovre svoje
podlo djelo. Nita nee moi vratiti u ivot malog Charles-Henrija...
- Hoe! Za tebe e on jednoga dana malo uskrsnuti.
- Kako to misli?
- Onoga dana kad i sam bude dobio sina.
Florimond se zamiljeno zagleda u oca a onda uzdahne.
- Tako je! Pravo ima. Hvala ti, oe!
inilo se da je umoran jer je zatvorio oi. Za sve to vrijeme dok je evocirao
uspomene, govorio je polagano i izraavao se kratkim reenicama. Kao da je
postepeno otkrivao istine kojima jo nije htio gledati u oi. A i grofu se jednim
krajikom stala razdirati tajanstvena koprena to je skrivala onaj nepoznati i
grozni dio Anelikina ivota koji je provela daleko od njega. Nikad ona nije
govorila o malom Charles-Henriju. Iz obzira prema njemu, a moda i od straha.
Ali, zar je njeno materinje srce moglo krvariti manje od Florimondovog?...
Stid, bol i nemo harali su mladievim srcem te Joffrey de Peyrac osjeti da njih
dvojica dijele istu srdbu ismijana ovjeka kakvim se i sam osjeao od trenutka
kada je napustio utvrenje Wapassou i krenuo u potjeru za Pont-Briandom.
Bila je to gotovo jednaka srdba zbog povrijeene ljubavi, a izvirala je iz istih
izvora u prolosti, kad su obojica - jedan jo djetetom, drugi kao odrastao
mukarac - bili odbaeni, izdani i pobijeeni. On se prigne k svom sinu ne bi li
njegovu mladenakom srcu olakao nesnosan teret pa ga iz stanja ogorenosti
izveo na put akcije.
- E moj mladiu! - ree mu. - Ne moe se uvijek umai okrutnom zakonu
iskuenja i poraza. Ali kolo se okree. Sada smo, sam si kazao, obojica jaki i
udrueni. Evo je i za mene i za tebe kucnuo najzad trenutak osvete... Konano
moemo odgovoriti na uvrede, braniti nemonog, uzvratiti primljene udarce. Kad
sutra ubijemo toga ovjeka, osvetit emo Charles-Henrija, osvetit emo tvoju
ismijanu majku. Kad ga sutra ubijemo, ubili smo i Montadoura.


57.
PONT-BRIAND BJEI PO SNIJEGU
Do susreta je dolo u okolici jezera Megantic. Za tih zimskih dana, kada gusta i
poput djeteta visoka kristalasta koprena tumara irokim prostranstvima odajui
pod ledom prisustvo uspavanih voda, svaki zov smrtnika to se oglasi u ovim
krajevima smjesta proguta tiina beskrajne ravnice. Zamrla stabla, nadvita nad
smrznute vode, stupovi su od prozirna kristala a grane im se pruaju poput otrih
stakala te se na prozirnom zraku, vie no od blijedog sunca, iskre blistavim
zvijezdama. Ti ledeni gorostasi jedini su stanovnici u ovom carstvu jezera, rijeka,
kanala i movara koje snijeg sakriva pod varljivim sagom svoje djevianske
mekoe.
Ljeti i u jesen, iz ovog e carstva voda ponovo jurnuti prema jugu kanadski
plemenitai i njima odani uroenici da anju skalpove i "oproste" po Novoj
Engleskoj spaavajui tako svoje due i trgovake interese, a otkupnina e biti krv
to e je proliti heretici. Jednim dijelom mutni, a drugim prozirni vodeni tok
Chaudiere odvest e ih onamo bez potekoa. Prije no to iz jednog rukava uplove
u drugi, zaustavit e se i moliti, pjevat e psalme sa svojim duobrinicima oko
udovinih logorskih vatara.
Zato, kad je porunik de Pont-Briand s vrha litice ugledao sumorno blistavu
krajinu Megantica, koju je kao Kanaanin dobro poznavao, pao mu je sa srca teret
i odmah je lake disao. Kanada, njegova draga zemlja, sad je ve blizu. Ovdje su
ga ekale brojne uspomene i nije tome davno kako se tu sastao s grofom de
Lomenieom. Bilo je to na povratku s onog uasnog pohoda na utvrenje Katarunk.
"Uasnog dakako", izgovori on glasno svoju misao, jer nakon susreta s tamonjim
iteljima izgubio je svoj duevni mir.
Pa ipak, ni za to na svijetu ne bi poalio onaj susret. Osjeanje koje odonda gaji
prema jednoj izuzetnoj eni u tolikoj je mjeri obogatilo njegov ivot da ga je
muila i sama pomisao kako e od nje biti odvojen. Strano je ne moi vie o njoj
sanjariti, gledati je i oboavati, te u poreenju s drugima otkrivati njen blistavi
sjaj. Bilo je to zaista neko naobjanjivo ludovanje, ali ga je ono hranilo - podvlaio
je u sebi ba te rijei - i bez njega bi se osjeao nesposobnim da preivi, jer bez
nje je ivot gubio ar. U posljednjih nekoliko mjeseci i suvie je svoj ivot
isprepleo s njenim. "Vratit u se - povikao je u oajanju... Ne, nikada se neu
moi odrei... nikada... Hou nju... Neu moi umrijeti dok je ne budem
posjedovao... Ako nije stvorena za mene, zato je iskrsla na mom putu?"
Ponavljao je kako joj je put mirisna kao zrelo voe, slatka i sona, te krijepi itavo
tijelo. Neprestano se prisjeao, manje onog trenutka kada ju je na silu poljubio i
od toga osjetio stid, a vie onoga kada se osvijestio s glavom na njenim
koljenima, uz bujne oblike njenih grudi. Dirljiva njenost koju je tada prema
njemu pokazala, uzbuivala ga je vie od neke geste pristajanja, pa se od toga
osjeao as potiten, as ushien.
Kao da i sad vidi njen ozbiljan pogled, dubok i blag. Proitao je u njemu kako mu
prata iako to nije zavrijedio. No od toga je osjetio olakanje. Kao da joj i sad uje
glas:
- Ta to vam je?... Vi niste normalni, gospodine de Pont-Briand...
A on je znao da je tako. Opazio je to im ga je pogledala svojim krasnim oima,
no koje kao da njega nisu ni primjeivale nego otkrivale ono neto abnormalnog
to ga je okruivalo. Znao je da je rtva neke strane volje to se uza nj
prilijepila, sputala mu duh, i da se samo vlastitom snagom nee moi osloboditi.
Uostalom, zlo je bilo unaprijed dosueno, i eto se dogodilo. On je, svakako,
odigrao svoju ulogu, ali nije postigao cilj, zato e ga sada svi odbaciti i napustiti.
Na povratku je najprije teturao jer ga je udarac u glavu naas oslobodio misli
kojima je bio opsjednut, ali je djelovanje brzo prestalo pa je put nastavio
zaokupljen svojom nerazdruivom napasti. Od nje mu je ostao prije nejasni utisak
nego prava slika, kao da uza nj hoda vila, ali znatno liena seksualnosti koja se
sada promenula u prijateljstvo, a ona postala nekako eterina i saaljiva na
njegovu tugu. Takvoj joj se ponekad obraao apatom:
- Moda ete me vi, gospoo... moi spasiti od onoga koji me potinjuje i sa
mnom upravlja. Moda u ga vaom pomoi otjerati... Ali jao! To je nemogue.
Jai je on od vas... U njemu stoluje duh snage... Nita mi tu ne moemo, zar ne?
On je od svih jai.
Ponekad bi mu se uinilo da meu modrikastim kronjama nazire nabore njezine
haljine, ali uvijek mutno i neodreeno. Meutim, pogled to ga je jasno razabirao
nije bio pogled ljubljene ene. Istina, bio je nasmijeen i blag, ali muki i
neumoljiv. uo je topao i uvjerljiv glas "ena e pripasti vama"
Pont-Briand prasne u reski smijeh to je odjekivao mrazom sapetim umama i
mranim krivinama dolina, a Huron koji ga je slijedio, iskosa ga je pogledao
svojim poput crne vode tamnim oima. Porunik je govorio sam sa sobom i
podrugljivo se cerekao.
- Ne, veleasni... ena nikada nee pripasti meni. Znali ste i prije no to ste me
poslali. Ta vi sve znate, veleasni! Ali vrijedilo je da se pokua, zar ne? A bio je to
i nain da se zada udarac onome koga ste htjeli odstraniti. Da se Peyraca pogodi
pravo u srce!...
Sad se obraao plavookom sveeniku:
- Zato smo to morali biti ba ja i vi, oe?...
I dalje je mrmljao nastavljajui svoj odmjeren hod, otean krpljama na nogama.
Jedan drugi strah stao je da se u njemu gnijezdi tokom itavog ovog bezumnog
putovanja. Razmislivi malo bolje, mogao je sebe uvjeriti kako ga Peyrac nee
progoniti jer se nee usuditi da u ovo doba godine juri zemljom, a da bi se u to
upustio, trebalo je da kao i on sam prethodno dugo njome lunja. Pa ipak mu je
neto govorilo da je grof de Peyrac za sve sposoban i u mislima je vidio njegovu
ogromnu crnu spodobu kako se, kao u dosluhu sa silama prirode, urno probija i
onuda gdje se obian ovjek nemono saplie, unaprijed osuen.
Kako je mogao biti toliko lud, toliko zaveden da se usudio izazvati takva
ovjeka?... Mora da je izgubio pamet!...
Sad je ve bio stigao do granica Mainea i pogledom obuhvaao pustu krajinu
Megantica. Trebat e mu jo jedan dugi tjedan, a moda i dva, dok stigne do svog
utvrenja i nae se na sigurnom meu svojima!... No osjeajui olakanje to je
preao taj dio puta, on istovremeno ustanovi kako svi krajevi to su ostali za
njegovim leima juno od Apalakog gorja ve pripadaju onome za iju je krilaticu
znao: "Od Mainea u uiniti svoje kraljevstvo." On uvidi da je stigao do mea
Peyracovih teritorija. Ve se mirio sa spoznajom da te sporne zemlje potpadaju
pod utjecaj osvajaa koji je prvi u njih prodro i na konju dopro do srca uma i
djevianskih jezera, te se tamo nastanio uvodei svoj zakon i blagostanje.
Utvrenje Wapassou, utisnuto meu one crne litice, bilo je poput ve vrsto
usidrenog ratnog broda. Odatle ga nee biti lako maknuti. Onaj koji je tamo bacio
sidro nije to uradio sluajno i znao je to radi i to hoe. Bilo je to tako oito da se
itavim putom Pont-Briand nije mogao oteti dojmu kako e, stigne li do
Megantica, umai Peyracu, jer e se nai nekako van njegovih granica. Sad je
upravo bio na njima.
Stigavi najzad i oslanjajui se o ukoeno i od zime obamrlo drvo, grevito je
uzdisao dok se u njemu borila nada s oajanjem.
Jo nekoliko trenutaka i utonut e u treperavu maglu ravnice, izgubit e se meu
bijelim sjenama, sakrit e se, umai malo-pomalo pogledima i Peyrac ga vie nee
moi dohvatiti. Bjeei tako, stii e do rijeke Saint-Laurenta, naii na utvrenje
od drveta, pa na nekoliko sela s kamenim kuama oko iljatog zvonika, na
ogroman majur u koji e moi ui i uz prostrano ognjite pojesti gargantuovski
obrok usoljene svinjetine koju e zaliti eenom rakijom. A to je najvanije,
onamo u Kanadi bit e nasigurno...
Ali e izgubiti najvredniji dio svoga bia: snove. Oni su mu se u toku putovanja
kaili za otre grane zamrzlog drvea, postepeno se raskidali i u komadiima
padali du bijele staze koju je za sobom ostavljao...
On se trgne i tako strese da je snijeg sve oko njega letio, kao los koji je propao u
snjeni zamet pa se vie ne moe izvui. Grevito se drao prozaine slike kako
pored velikog ognjita dri na koljenima brijestovu zdjelu punu grakove juhe sa
slaninom. Ali i to je imalo okus ui poslije blaenstva to ih je tek bio nazreo. Jer
i u Wapassouu je isto tako sjedio pored vatre, pred toplom i okrepljujuom juhom,
sa aom rakije u ruci, ali je tamo bila ona, na svega nekoliko koraka od njega.
Vidio je kako se sagiba u svjetlu ognjita, gledao njene pune rumene miice;
napasao na njoj svoj pogled. Od same njene prisutnosti vatra je imala ivlji
odsjaj, jelo bilo ukusnije i on je proivio trenutak potpune sree.
On tromo sie niz pusti i sleeni breuljak. Svakim korakom pomalo su ga
naputale neostvarive nade, a kako nije imao snage ni da ih se odrekne ni da
prihvati njihove posljedice, osjeao se najnesretnijim ovjekom. Dok se tako
kretao usjekom doline to je vodila do obale jezera, Indijanac ga dodirne za
miicu i upozori na neto iznad njih, malo prije nego su izbili na ravnicu. On
ugleda neke tamne spodobe i lecne se na tu iznenadnu pojavu ivota u kraju to
se do tada sterao u ledenoj nepominosti. Ve odavna nije se oko njega vie nita
micalo. Taj je ritam sada poremeen i stvar se odmah uinila neprijateljskom.
- Medvjedi? - apne on.
Gotovo istovremeno slegne ramenima uviajui da je izvalio glupost. Medvjedi
zimi spavaju. A ivotinje koje ne znaju za zimski san nije uope sretao u toku
itava puta. U odreenim razdobljima hladnih zimskih mjeseci, vuk, lisica i sob
tako se skrivaju kao da su zauvijek iezli, kao da ele svu mo prepustiti carstvu
zime.
- Indijanci?...
Ali to bi u ovo doba godine radili tu Indijanci? I oni se zavlae u svoje kolibe od
kore drveta i pomalo troe zalihe namirnica. Jo nije stigao trenutak kad e ih
glad natjerati da na zaleenim stazama po svaku cijenu gone jelena u vrijeme
parenja, te rijetkom i omralom divljai spase svoje jadne ivote.
- Ipak su to ljudi! - ree glasno Pont-Briand. - Bijelci!... Divljaari!...
On naglo zatvori oi i ukoi se, osjeajui kako u njemu muklo odjekuje udarac
sudbine. Sad je ve znao tko to dolazi.
S usana mu se opet izvi dubok uzdah, stvarajui oko njega bjeliast krug pare koji
se dugo razvlaio hladnim zrakom, kao da ga ve ostavlja njegova bestjelesna
dua. Jeziv strah grevito ga potrese od glave do pete, no odmah se pribere. U
kakvim se sve neprilikama nije nalazio. Ta u svom vojnikom ivotu i nije upoznao
drugo doli bitke i mrtvace!...
On se ponosno uspravi te mirno i s neodreenim smijekom na usnama pogleda
grofa de Peyraca i njegova sina, koji su mu dolazili u susret.


58.
OAJNIKE OBJAVE PONT-BRIANDA
Dok je gledao kako smrknuti i nekako udnovati silaze u dolinu prekritu bjelinom,
Pont-Briandove oi vie su se zaustavljale na silueti mladia, nego na grofu de
Peyracu koji je iao pred njim.
U Wapassouu nije bilo prilike da ga dugo motri. Sada je primijetio da je momak
slika i prilika ovjeka koji ga je stvorio, no neto je u njegovim crtama, osobito u
izrazu, a moda i u osmijehu, neodoljivo podsjealo na Anelikino lice. Videi u
tom mladiu spoj dvaju bia, oit dokaz da ena kojom je pothranjivao svoje
snove pripada drugomu, da je s onim drugim i s djeakom spojena vezama
kojima on, Pont-Briand, nikad nee moi otkriti pravu snagu, zakljuio je u kolikoj
je mjeri on osobno usamljen. Rastom momak jo nije bio dostigao svog oca, ali
ve je u njegovim kretnjama bilo skrivene i nehajne snage to je upozoravala na
oprez, a na glatkom mu licu, svjee i rumene usne to su se sjajile kroz otvore
krzna u koja je bio umotan, odavale su odlunu i promiljenu volju koja se neda
lako pokolebati.
Obojica su dola k njemu da ga ubiju. I ubit e ga.
Pont-Briand pomisli na sina to ga nikada nee imati, kojega je moda i imao, ali
se nikada nije osvrtao na svoja mogua oinstva. U njemu se probudi pakosna
ljubomora i podjari mrnju na ovjeka koji mu se pribliavao da ga kazni, a koji je
imao sve to on nema: enu, sina. Ve je htio da skine puku i iznenadnim hicima
ubije obojicu, no s prezirom odbaci tu pomisao nedostojnu jednog plemia.
Uostalom, bio je uvjeren da e oprezni grof bre od njega potegnuti oruje. O
njemu kao uvenom strijelcu glas su sve do Kanade pronijeli mornari, a uli su to
od gusara. No pridonijeli su tome i ovi posljednji, priajui na obalama rijeke
Saint-Laurenta o svojim borbama i spominjui vie puta jednog od svojih
najstranijih protivnika.
Zato taj Peyrac nije ostao na moru? - pomisli Pont-Briand koji bi sve bio dao da
se ne mora s njim suoiti. Ve od prvoga dana grofova linost izazvala je u njemu
veliku nelagodnost. Ljutio se na gospodina de Lomeniea to se tako brzo priklonio
tuincu, umjesto da osjeti uznemirenost koju je ovaj u drugima pobuivao. Nije li
ve tada predosjeao da e poginuti od njegove ruke?
Da je Pont-Briand htio zaviriti sebi u duu, bio bi ustanovio da pati upravo od toga
to mora priznati svoju apsolutnu inferiornost u poreenju s tim ovjekom.
utke su se promatrali dok su nepomino stajali na svega nekoliko koraka jedan
od drugoga. Pont-Briand nije pokazivao nikakva uenja, nije mu se obratio ni
jednim pitanjem. Drao je da bi bilo prezira dostojno uputati se u takvu
komediju.
- Gospodine - ree Peyrac. - Vi znate zato sam ovdje?...
A kako porunik nije reagirao, on nastavi:
- Pokuali ste da mi otmete enu, zato sam doao da traim zadovoljtinu. Ja sam
uvrijeeni te imam pravo da biram oruje.
Drugi promrsi kroz zube:
- Kakvo oruje?
- Ma. Ta vi ste plemi...
- Ja ne nosim ma.
- Evo vam ga.
Dobaci mu onaj to ga je bio posudio od Porguanija, a onda iz korica izvue svoj.
- Teren mi ne izgleda ba prikladan za dvoboj, - nastavi bacajui pogled oko sebe.
- Snijeg je na ovom mjestu mek i dubok. Kad skinemo krplje, neemo se na
njemu moi odravati. Zato emo poi do obale jezera gdje je zemlja otvrdla. Dok
se budemo borili, moj e sin nadzirati Indijanca koji vas prati jer bi ovaj, ne
poznajui na kodeks asti, mogao pokuati da vam pritekne u pomo i muki me
napadne. Upozorite ga na to, jer napravi li i najmanji pokret, moj e ga sin bez
milosti ustrijeliti.
Uz obalu jezera naioe na mjesto na kojemu se snijeg bio skrutio i pucketao pod
izmama. Kao i grof de Peyrac, Pont-Briand odloi ranac, puku, rog s barutom i
pitolje, raskopa svoj debeli opasa i skine kabanicu postavljenu krznom. Isto
tako svue i koui to ga je nosio preko vunenog haljetka. Najzad odbaci i ovaj
posljednji komad odjee. Peyrac je uradio to isto. Pont-Briand stupi preda nj.
Pogledao je u sunce to se priklanjalo horizontu i tonulo u maglu: Bilo je golemo,
ruiasto i poput vate meko, te dosadnoj bjelini krajolika davalo boju praskozorja.
Sjene koje u toku dana nisu ni primjeivali, pruale su se u podnoju drvea plave
i tanke, ivahno kao reptili. Sputala se veer.
Pont-Briand je sve to gutao pogledom. Prizor koji je proivljavao inio mu se
nestvarnim. Rado bi bio pobjegao...
Zar je istina da odlazi u smrt?... Obuze ga bijes a s njim mu se vrati i
samopouzdanje. Kao maevalac ne vrijedi nita. U redu! Bio je toga svjestan, no
zato e snijeg biti njegov ortak. Peyrac nije bio vian borbi na snijegu. Megantic
nee iznevjeriti Kanaanina iz Nove Engleske.
Pont-Briand se uspravi a onda e podrugljivo:
- Kao obitelj zaista niste ugodni! Ve me je gospoa de Peyrac pretukla araem.
- Zar araem? - ree Peyrac s oitim oduevljenjem. - Ah! aljivka!...
- Samo se smijte! - povie Pont-Briand s gorinom. - Jednoga se dana neete
toliko smijati jer e vas on od nje odvojiti, to vam jamim.
"On"? A tko to? O komu govorite? - ivo upita grof zauzimajui borbeni stav i
nabravi obrvu.
- Znate to isto kao i ja.
- Ali ipak?... elio bih da spomenete neko ime. Govorite!
Francuski porunik zaokrui pogledom po nijemom okoliu kao da bi ga nevidljivi
duhovi mogli uti.
- Ne! - ree otpuhujui snano. - Ne! Nita neu rei. On je moan. Mogao bi me
stii njegov udarac.
- U meuvremenu, stii e vas moj i to sigurno.
- Ne mari! Nita neu rei, neu ga odati. Neu da me on napusti.
Ote mu se neto poput jecaja.
- Hou da se moli za mene kad se naem u istilitu!...
Opet ga je spopadalo oajanje. Vidio se sam, gol i smrznut u tom krajoliku, i ve
je u mislima gledao limb kamo e mu dua uskoro odlutati.
- On me natjerao! - povie. - Da nije bilo njega, nikada ne bih bio poinio takvu
pogreku. Nipoto ne bih tako naslijepo srljao na va ma... No on e ipak
trijumfirati. Veoma je moan... Oruje mu je sa onoga svijeta... Oborit e vas,
odvojiti od ljubljene ene. On ne podnosi ljubav... Rastavit e vas od nje... vidjet
ete!...
Najprije je vikao, no glas mu se postepeno stiavao i najzad promukao, a rairene
zjene blistale mu nekim nepominim sjajem.
Sasvim tiho, ponovi on vie puta potresnom estinom:
- Vidjet ete! Vidjet ete!...
Zatim poljubi medalje koje je nosio o vratu i dvoboj zapoe.


59.
ANGELICA PLAE ZBOG MUEVLJEVE ODSUTNOSTI
Odsutnost Joffrey de Peyraca i Florimonda potrajala je odvie dugo pa se
Anelikina bojazan prometnula u ludi strah. Trudila se da ostane mirna, ali crte na
licu odavale su joj nemir. Provodila je besane noi, a kad bi sluajno i zaspala,
odjednom bi se trgla oslukujui umove i pucketanje leda u kojima se nadala
otkriti pribliavanje koraka ili amor glasova. No zviduk vjetra najavljivao je tek
provalu oluje iji e vrtlozi zamesti i zauvijek pokriti njenog mua i starijega sina.
Danju nije mogla odoljeti a da dvadeset puta ne izae na kuni prag i vidi da li
moda ne dolaze, ili je silazila do jezera pa dugo hodala obalom, u nadi da e
nekim udom banuti iz ume njihove dvije siluete. Najzad vie nije mogla da izdri
i ivci joj popuste.
Jedne veeri oborilo se nad prirodom ljubiasto nebo i malo-pomalo upilo svu
svjetlost. Ve u tri sata poslije podne bio je mrak. Vjetar je bjesnio a na meama
tmine puili su se bjeliasti snjeni vrtlozi. One koji su izlazili da u dvoritu
potrae kakvu alatku ili da zatvore ogradu, obarao je vjetar pa su se u zaklon
vraali puzei. Mada su vrata bila vrsto zatvorena, ovjek je s nelagodnou
sluao ludo zavijanje zimske noi, uporni bijes razularenih elemenata to se
upinju da unite svijet, te se u svaije srce stalo uvlaiti saznanje o nitavnosti
ljudskoga bia. Djecu su rano potrpali u krevet a i veeru su posluili mnogo
ranije.
Mukarci su jeli bez rijei, smrknuti i zabrinuti.
Anelika je osjeala da vie ne moe izdrati. Snage su joj bile na izmaku.
Ushodala se dvoranom, lomila ruke, prinosila ih ustima da prigui pla a zatim ih
grevito skrtavala na grudima i pri tom aptala: O boe, boe!...
Kako to nije prestajalo, oni podignu glavu i shvate njeno uzbuenje i oaj.
Najprije su se udili, a zatim se i sami uzbudili i prestraili. Ta ona je tako spretno
znala da im se nametne, da im u neku ruku postane katelanka od koje su mogli
oekivati savjet i pomo, da ih je njezina sadanja nemo zaista potresla.
- Majko, majice druga! - apne Cantor pa hitro ustane i pojuri, da je zagrli.
Svi tada ustanu, okupe se oko nje i salete je prijekorima i mrgoenjem.
- Ali zato sebe muite, gospoo grofice?...
- Ta to im se najzad moe dogoditi?
- Nije pametno da se uzrujavate zbog takve sitnice!
- Izdrljivi su oni, vjerujte, i navikli da se obijaju umama!...
- Vidio sam ja gospodina grofa na djelu!...
- Pa da ih je zatekla i oluja, nemaju se ega bojati jer je lako napraviti dobro
sklonite s korom od drvea.
- Siguran sam da put kojim su krenuli vodi kroz jedno algonkinsko selo...
Kojim su putem poli, u to nisu ulazili. Ve se od poetka znalo da je grof krenuo
na sjever, u potjeru za ovjekom koji ga je uvrijedio. To je bio nepisani zakon...
Mnogi od njih bi se s porunikom Pont-Briandom rado bili potukli zbog njegova
ponaanja... Dapae, Anelika osjeti da ni jedan od tih priprostih ljudi nije
zamjerao ni njoj ni nainu na koji je odbila salijetanje onoga Francuza. U njihovoj
maloj zajednici nita se nije moglo prikriti. Pa ako se scena s Pont-Briandom i
odigravala bez svjedoka, svi su prozreli ono to je u njoj bitno: Pont-Briand joj je
izjavio ljubav, ona ga je urazumjela, zatim je grof, kad je to saznao, poao da ga
ubije. I sve je to bilo sasvim prirodno. No sada ta ena s tjeskobom lomi ruke i
redom ih gleda kao da od njih trai pomo. A oni se osjeaju muno i nekako i
sami izazvani nedolinim postupkom Kanaanina, koji se usudio na neto to sebi
nisu doputali ni u mislima.
- Morao je poi, gospoo, - ree Jacques Vignot, - ali e se vratiti, vidjet ete.
Vratit e se! Vratit e se!... ponavljali su to ostali, kao vradbinu to donosi sreu.
Anelika osjeti iskrenost njihovih osjeaja i brizne u pla, poloivi glavu na rame
starom Macolletu koji se ba veeras tu zatekao. A zar on nije bio prisutan uvijek
kad su ga trebali, kao staro neunitivo drvo to odolijeva svim olujama? On je
vrsto privine uza se govorei:
- Hajde! Samo se isplaite! To pomae.
Ali drugi su bili sasvim utueni.
Zaudo, overnjanski kova, koji se uasno bijesan drao po strani, pronae
najprikladnije rijei za njeno umirenje.
- ega se imate bojati? Florimond je s njim!...
Anelika podigne glavu i pogleda ga s nadom.
- Tako je! Pravo imate, Clovise! Florimond je s njim. A Florimond nikada ne
zaluta, zar ne?...
- Nikada! Mi ak kaemo kako mora da je taj momak u djetinjstvu progutao
busolu.
I oni se razvedre videi kako brie suze i kako joj licem prelazi jedva vidljiv
osmijeh. Opet se okupe oko nje i obaspu je jednostavnim, ali srdanim rijeima.
Dostojanstveni Don Alvarez pokae joj crne imirove brojanice i dade joj na
znanje da se arko i svakodnevno moli za povratak grofa de Peyraca i njegova
sina.
Pred tako otvorenim i iskrenim prijateljstvom Anelika opet brizne u jo jai i
nezadrivi pla.
Gospoa Jonas primi je za ramena:
- Poite sa mnom, anele dragi, sasvim ste iscrpljeni! Morate lei i odmoriti se,
inae ete sami izgledati kao avet kad se oni vrate ivi i veseli.
Nikada Anelika nije bila svjesna u kojoj mjeri gospoa Jonas moe biti dobra. Ta
valjana ena odvede je pod ruku u njenu sobu, pomogne joj da se svue i poloi
je u krevet, poto joj je meu plahte stavila dva krupna dobro ugrijana oblutka;
zatim joj donese blagi aj za umirenje i nastavi s razgovorom.
Anelika se malo-pomalo smiri. injenica da je s nekim podijelila svoju bojazan,
umanjila je njezinu zabrinutost, a gospoa Jonas nije joj ostavljala vremena da o
njoj ponovo govori.
- Ne moe se ni zamisliti, draga, koliko su mukarci izdrljivi... Mi ene, onako
izdaleka, sve preuveliavamo... A snijeg, hladnou, daljine sve to oni lako
svladavaju, pogotovo ako im nisu izloeni predugo. Mukarci su vam otporni, krv
im je vrua, a um hladan. Jeste li vidjeli da je gospodin grof ikad pokazao ma i
najmanji znak umora ili straha?... Ja nisam!...
- Znam, - ree Anelika i stade da pije aj malim gutljajima. - No ipak moe
zalutati, pogotovo u ovakvoj meavi.
- Njih dvojica da zalutaju? Ne, tome bih se zaista udila!... Zar gospodin Rascator
nije najbolji zapovjednik broda to se ikad vidio na oceanima?... O tome i sami
neto znamo, zar ne? Pustinja se ne razlikuje ba mnogo od mora, a uvijek su tu i
zvijezde za onoga tko zna da ita na nebeskom svodu. Gospodin Porguani mi je
rekao da je grof ponio sa sobom sekstant.
- Oh! Zar zbilja? - ree Anelika utjeena tom vijesti. No onda e opet potiteno:
- Ali kako da se snau nou i u oluji... U ovoj paklenskoj vijavici to zameta
putove i skriva zvijezde.
- Bit e da su se zavukli u kakvu rupu ili neku indijansku kolibu dok nevrijeme ne
proe. Po danu e opet nai put. Gospodin grof ne posjeduje uzalud ogromno
znanje, a Florimond, ipak, nikada ne zaluta.
- Do, tako je. I Florimond je tu, - ponovi Anelika i pokua da se nasmijei, a
onda zatvori oi. Gospoa Jonas joj uzme iz ruku zdjelicu, poravna jastuke i
oplete joj kosu da se ugodnije osjea.
- Kako da vam zahvalim, - proapta mlada ena osjeajui kako je svladava
okrepljujui san.
- Pravo je to vam ukazujemo malo panje, jadni anele, ta vi se brinete za sve
nas, - ree vrijedna Roeljanka uzbueno.
Te veeri Anelika otkri koliko je prirasla srcu ljudima u Wapassouu. Zato su joj
sada uzvraali za sve: i za hrabrenje, i pomo, i strpljivost, i vedro raspoloenje, i
za radost. Postala je jednom od njihovih.
- Mukarci su izjavili da e sutra, ukoliko se gospodin grof ne vrati, poi za njim u
potragu, - ree jo gospoa Jonas.
- Ne zna se ak ni u kom je pravcu krenuo...
- Nasluuje se da je poao na sjever, u potjeru za onim razmjetljivcem Pont-
Briandom...
Anelika ponovo otvori oi i zagleda se u rumeno lice estite ene, zatim umorno
prekrije rukama svoje vlastito lice.
- Za to sam ja kriva, - uzdahne, - to sam to nebu skrivila kad, eto, jedan
pametan ovjek doputa sebi da doe vrijeati moga mua u njegovu vlastitom
domu? Gospoo Jonas, budite iskreni, preklinjem vas! Recite mi je li moje
ponaanje iim moglo ohrabriti de Pont-Brianda da mi uskrati potovanje?
- Nije, i prestanite da sebe optuujete... Dobro vas poznajem, draga. Vidjela sam
kako ste ivjeli u La Rochelleu, a i kasnije na brodu, s muem i bez njega. I ondje,
i svagdje, uvijek je bilo ljudi koji su mogli tvrditi da ste ivjeli razborito, ali i takvih
koji e kazati suprotno. Niste vi krivi to ste odvie lijepi! Jedino to izaziva
nesporazume.
- Ah! Nikada se moj mu nee izmijeniti, - povie Anelika. - Ne mari on za moje
patnje; povodi se za svojim nagonom, svojim kodeksom asti, i odlazi a da me o
tome i ne obavijesti... A ako mu se
- Da je drukiji, ne biste ga toliko mogli voljeti. S mirnijim ovjekom bili biste,
svakako, spokojniji, ali i manje zaljubljeni, vjerujte. udni ste vi! Kad bi vam
dali da birate, ne biste htjeli drugoga, u to sam sigurna, a ni on ne bi mijenjao,
premda nije ba uvijek ugodno imati vas za enu... Eto, uspjelo mi je da vas
nasmijem. Vidite, janje moje, blago uvijek pobuuje zavist. Ne treba vas uditi
to netko pokuava razoriti to to posjedujete. Morate smoi hrabrosti da, kao i
sve drugo, branite i to. Eh, imam ja iskustva! A sada, dosta je razgovora. Noas
u ostati uz vas. Ako se probudite i ne budete mogli spavati, opet emo malo
askati.
Prije nego su utonule u san, oslukivale su kako zavija vjetar, kripe grede, rue
se stabla uz bolnu lomnjavu, dok su smetovi sitnog pria iznenada guili to
silovito urlanje. Osjealo se kako se napolju snijeg gomila.
- Osvanut emo zatrpani - govorila je gospoa Jonas.
Najzad su zaspale, pa se opet probudile te poluglasno razgovarale o La Rochelleu i
naseljenicima Gouldsboroa, i o sitnim poslovima koje je hitno valjalo posvravati.
- Morat u zamoliti Clovisa da nam napravi jo jedno glaalo, - ree gospoa
Jonas, - ali on ima tako prgavu narav!
- A to ete kad nitko nije u stanju da kao on izradi glaalo kako treba: ni lako, ni
preteko, te nikada u njemu nije potrebno puvanjem raspirivati eravu.

Jutro osvane tiho. Iscrpljeni ljudi kao da se nisu usuivali opet zapoeti ivot. U
odaje utvrenja prodre tmurno svijetlo, jer je snijeg napadao sve do prozora. Ali
im su, ne bez potekoe, iznutra otvorili vrata, doeka ih predivan zimski dan,
okupan sedefom i zlatom. Priroda se smijeila blistajui svojom djevianskom,
gotovo pretjeranom ljepotom, toliko je bjelina snijega bila ista, nebo odjenuto
plavetnilom, a sunce se zlatilo. Uokolo strila su skladna i vitka stabla, slina
dugim upaljenim votanicama, kao nepomine utvare ili tornjii od oblaka, a tu i
tamo opustio se svod od granja, kao u proljee na drvu otealom od obilja
barunastih cvjetova.
- U to se ne smije dirati, odvie je lijepo! - povika Honorina i hitro istri da se s
uitkom izvalja po bijelom sagu.
Mukarci se prihvate lopata kako bi oslobodili ulaz. Mjestimice, gdje je vjetar
udarao najsilovitije, snijeg je dopirao do krova. Dok su ga raiavali i probijali tu
blagu prepreku, dizao se oko njih gust kristalast oblak od neprimjetljive ledene
pare, a dah im se pretvarao u sitne prozirne oblaie, koji su se razvlaili nad
razgrnutom povrinom zemlje.
Vie osjetljiva na ljepotu krajolika koji se prelijevao u duginim bojama, nego na
smrtne opasnosti to ih je u sebi krio, Anelika zakljui da tako divan dan ne
moe donijeti ni tugu ni oajanje. Oni e se vratiti!...
Zato se spokojno prihvati posla trudei se da otjera crne misli.
Negdje u pola jutra zauje viku i istri napolje. Prisutni su prstom pokazivali
prema strmoj morskoj obali s koje su se odronjavale ogromne plohe snijega.
- Lavina!...
- Ali tko je izaziva, TKO? prodere se Jacques Vignot. Gledajte gospoo, pa to su
ONI!...
Tada se na crnoj i strmoj strani obale ukau dva ljudska lika. Vidjelo se kako
polako silaze s hridine na hridinu hvatajui se za iblje i grmove.
To su ONI!...
Mukarci stadu da kliu hura! i da bacaju u zrak svoje ubare. Svi nagrnu prilino
zbunjeni prema podnoju planine. Bez krpalja bilo je nemogue napredovati, zato
odustanu od zamisli da izau u susret dvoma putnicima. Vrijeme koje je proteklo
dok su ovi stigli nadomak utvrenju inilo se beskonanim.
Najzad ih se jasno vidjelo, ive i zdrave.
Anelika se uzmuvala kao da je izgubila pamet. Vratila se u kuu, zatim izala, pa
opet ula i stala da krui dvoranom. Najzad se sjetila po to je dola, zgrabila
boicu rakije koju je pod kljuem uvala u jednoj krinji, te ponovo istrala na
kuni prag.
Joffrey de Peyrac je upravo prilazio. Pogledi im se susretoe. Jedva vidljiv osmijeh
ozari njegovo neobrijano lice koje joj se uini mravijim i gotovo iscerenim, toliko
su mu linije oiljaka bile blijede. On upre u nju grozniav pogled svojih
usplamtjelih tamnih oiju i stade da je promatra.
Gledao ju je kao da na svijetu i nema drugog bia, ne osvrui se na mnotvo
koje ih je okruilo. A i ona je primjeivala samo njega i inilo se kao da joj je
granulo sunce bez kojega nee moi ostati na ivotu. Vignot je bio prisiljen da joj
iz ruku uzme bocu.
- Pijte, gospodine grofe! - ree i prui svome voi au, poto ju je prethodno do
vrha napunio.
- Pametna misao, - odvrati Peyrac.
On na duak ispi rakiju, a onda se ukrueno i hramajui zaputi k ognjitu i sjedne
na jednu klupicu.
Anelika tada potri i klekne pred njegove noge.
Tonije bi bilo rei da je pala preda nj na koljena, toliko ju je u tom trenutku sree
shrvala neka udna slaboa. Namjeravala je da mu izuje izme, ali kad joj ruke
osjetie vrste miiave noge pod krutom sleenom tkaninom njegovih hlaa, ona
opet klone. Nije znala da li je to od veselja, ljubavi, ili uasnog straha na pomisao
da bi joj toliko drago bie moglo jednoga dana biti oteto. No njen duh kao da
zaokupi sadanje otkrie, te ona sve zaboravi, ivei u njemu i s njim. Ona ga
zagrli, vrsto mu obujmi koljena i stade da ga promatra svojim krupnim blistavim
oima, iz kojih su nijemo curile suze. Nikako da se nagleda njegova lica ije
izvanredne crte su je stalno pratile u ivotu, sve od dana kad ih je prvi put bila
ugledala.
Sagnuvi se malo, i on je nju intenzivno promatrao.
To potraja vrlo kratko, jedva dok dva bia izmijenie pogled. No onima koji su
prisustvovali tome prizoru bilo je dovoljno da ga se sjeaju itav ivot. Ipak, nitko
ne bi bio mogao rei to ih je u tom trenutku vie potreslo: oboavanje koje je
zrailo iz Anelike dok je onako kleala, ili strasna ljubav koja je zarila
zapovjedniko grofovo lice. Ta bili su navikli da u njemu vide ovjeka neosjetljiva
na ljudske slabosti, dapae neranjiva.
Osjeaj zadovoljstva i neka neodreena sjeta stegnu im srce. Odjednom ih obuze
stid i oni obore oi.
Svima koji su se tu zatekli sa svojim tunim uspomenama, svojim snovima i
razoaranjima, inilo se da u tome asu, kao u bljesku munje, vide kako se iz
oblaka pomolilo samo lice Ljubavi i obasjalo dva bia to su pohrlila jedno
drugome.
Grof de Peyrac njeno poloi svoje ruke Aneliki na ramena ne bi li se malo
pribrala, a onda se okrene prema prisutnima koji su stajali nepomino.
- Pozdravljam vas, prijatelji, - ree on promuklim, od umora priguenim glasom. -
Zadovoljan sam to vas ponovo vidim.
- I mi, gospodine grofe, - odvrate oni slono kao aci.
Svakome je duh bio jo smuen i vrijeme koje je upravo proteklo kao da je trajalo
dvostruko due. Opet zavlada tiina. Elvira odjednom obrie suzu i stisne za ruku
Malapradea koji je stajao pored nje.
- A ja? A ja? - povie Florimond. - Napola sam mrtav, a nitko se na mene i ne
osvre.
Svi se okrenu i prasnu u smijeh.
Osut snijegom, s resama od leda na kapi, Florimond je stajao oslonjen na vrata.
Grof dobaci sinu njean pogled pun razumijevanja.
- Pomognite mu. Zaista je iscrpljen!
- Poekat e dok opet s tobom poem - promrmlja Florimond. - Poekat e...
Tek sada opaze da je jadni mladi bio doslovce promrzao i na izmaku snaga.
Cantor i Jacques Vignot ga prihvate i ponesu u njegov krevet. Svuku ga i izuju mu
izme, a Anelika dotri, i stade da ga pregledava.
- Jadni moj mladiu! - ree grlei ga. - Najprije mu itavo tijelo istrlja rakijom, a
onda sjede do njegovih nogu trljajui dugo svojim lijepim rukama njegove
ukoene listove. On usne spokojno kao dijete, dok je gospoa Jonas pourila da
za cijelu druinu pripremi grog.


60.
UBIT U SVAKOGA TKO POKUA DA MI VAS OTME
- Ubili ste ga, dakle? - ree Anelika kad se nala nasamo sa svojim muem u
njihovoj maloj odaji... - Ubili ste ga, zar ne? Riskirali ste ivot zbog takve
gluposti? Zato to mi je jedan mukarac udvarao?... Recite mi, da li je to
razumno, gospodine de Peyrac?
Grof se naglo bacio preko kreveta i stao da protee od umora ukoene noge.
Ironinim pogledom mjerio je Aneliku od glave do pete i prkosio njenoj srdbi.
- Pont-Briand je negdje odozgo, sa sjevera, - ree ona saginjui se. - to e sada
poduzeti oni u Kanadi kad za to saznaju? Nastojat e da se osvete, otkau
ugovore...
- Ugovori su ve odavno pogaeni, - ree Peyrac. - Jedva se tinta na njima bila
osuila, a ve su nas osudili na smrt i poslali u Patsovikett.
On napola ustane i uhvati je sprijeda za kosu, ali ne surovo, tek zato da mu gleda
u lice.
- Paljivo me sluajte, duo. Ima neeg u meni to nee tako brzo umrijeti, a to je
vatrena udnja za vama. Zato je i prirodno to hou da pripadate samo meni i to
itava. Nazovite to ljubomorom ako hoete, meni je svejedno! Ni vi, ni ja, nismo
jo zali u godine kada putenost zamire. Daleko od toga! Nikada neu prepustiti
vaim vlastitim snagama da se odupiru napasnicima.
- Zar ste se mogli bojati da e me zavesti jedna takva individua?
- Ne, ni na kraj pameti. Ali ja predosjeam da bi se mogli pojaviti drskiji od njega.
Slabost jednih, ohrabruje druge. Znajte da je obrana vlastite asti pitanje ivota ili
smrti u ovim divljim krajevima!... A moj ivot ste vi! Ubit u svakoga tko pokua
da mi vas otme... Eto! Trebalo je to rei...
A kako se ona prignula, on je naglo privue k sebi i silovito je poljubi u usta
svojim suhim, od leda ispucalim usnama.

Florimond se povjeravao Cantoru.
- Mislio sam da u zaglaviti. Na otac moe tako brzo i dugo da hoda kao da je
Crvenokoac ili Kanaanin.
- Je li se dvoboj vodio maem ili pitoljima?
- Maem. Bilo je divno. Moj otac poznaje sve varke, a i jedan udarac za koji je
potrebno pravo onglerstvo, asne mi rijei... Onaj drugi se izvrsno branio. Bio je
borac osrednje vrijednosti, ali okretan i izdrljiv.
- I... poginuo je?
- Svakako. Od onakvog se udarca ne moe spasiti. Usred ela!...
Florimond se okretao na svom leaju i oi su mu plamtjele.
- Ah! Nema do maa! To je plemiko oruje.
U ovoj zemlji seljaina vie se i ne zna za ma. Biju se toljagom, sjekiricom kao
Indijanci, ili pukom kao plaenici. Ma ne smije pasti u zaborav. On je oruje
plemenitih dua!... Oh, da jednom mogu postati rogonja, pa priutiti sebi poteni
dvoboj!...


61.
POVRATAK NICOLASA PERROTA
PRIPREME ZA NO SVETA TRI KRALJA
Kad se oporavio od napora, Florimond se jednog dana popne na tavan te u velikoj
tajnosti odabere jednu trbuastu bundevu, zlatnu poput sunca. Svojim dobro
naotrenim noem izdubi u njoj oi, nos i iroko nasmijana usta.
Nainivi odozgo otvor, on isprazni mesnati dio ploda i stavi unutra svijeu. Svoje
djelo sakrije zatim u jedan kut.
A Boi nije bio daleko.
Trebalo je upriliiti sveanost. Odredili su da to bude na Bogojavljenje.
Kako je ono slijedilo odmah nakon boine pobonosti, obiaj je zahtijevao da sve
plane radou na Tri Kralja. Tada je trebalo prirediti gozbu, izabrati i okruniti
sretnog vladara jedne jedine veeri, a po uzoru na sveta tri kralja, izmijeniti
meusobno i poklone. Imajui to u vidu, svak se natjecao da pokae to vie
dosjetljivosti.
Elvira ode na rub ume da nabere granja boikovine s crvenim bobicama. Nije to
bio lak posao razdvajati ih od grmlja pa onda nasjei dovoljno grana. S njom je
poao i Octave Malaprade da joj pomogne. A pomogao joj je i da ih sloi u tri
velika muara za topljenje kovina, to su ih za tu priliku posudili iz radionice. Ve
na prvi pogled djelovali su vrlo efektno, a kad su se odmakli da vide kako se sve
to doima u cjelini, divei se sjajnom liu s crvenim blistavim perlama to je
odskakalo od tamne podloge na krajevima stola, oni se pogledaju i nasmijee
jedno drugom, proeti spokojnom i krotkom sreom.
Kao da je u njih ula sva radost i mir pravih boinih dana, oni su se bojaljivo
drali za ruke.
Uostalom, neto se od povratka grofova s njegova puta na sjever bilo izmijenilo,
tonije odonda kad su vidjeli kako ga Anelika grli i pred njim klei upirui u nj
pogled koji oni nikada nee zaboraviti.
- Kad bi se moglo ljubiti kao to se ljubi njih dvoje, isplatilo bi se oeniti... da,
isplatilo bi se, - rekao je malo kasnije stari Macollet odmahujui glavom. I svi su
oko njega potvrdno kimali glavom i izvlaili dimove iz svojih lula. Otkrili su da
velika ljubav zaista moe postojati.
Dakako, ne za njih, nesretnike. Nju oni nikada nee stresti. Ali ona postoji.,.
I moe da uljepa ivot, navede na sanjarenje
A osjetili su i to da vie ne ovise o jednom voi, nego da su pod umirujuom
zatitom jednog branog para.
Tako je djetinjastoj potrebi za sigurnosti, koju su mnogi sauvali jo od kukavnog
djetinjstva, bilo sada udovoljeno.
Takva je, eto, bila boina atmosfera.
I ma kakvo iskuenje da je nailo, ono im se inilo lakim jer su mu se
suprotstavljali s veseljem. Bili su spremni da se smiju za svaku sitnicu. Zaticali su
sebe kako pjevue ili zviduu neku staru pjesmu.
Vjeitu kukuruznu kau i sueno meso gutali su za vrijeme obroka s radou i
aljivim upadicama, a ivahnost su podravali uvijek pristojni razgovori. Svi su bili
dobri prijatelji i drugovi, razumijevali su se i tiskali jedno uz drugo. I nek dou
samo oni koji bi htjeli da meu njih unesu svau!...
Veera se spremala u velikoj tajnosti.
Prijatni mirisi ve su poeli da drakaju nosnice.
Svakome treba odati poast prema njegovu rangu, zato e se najprije pojaviti
tisuu i jedno ukusno jelo od milostivog gospodina odojka, koji je konano zaklan.
rtveni dan poprimio je gotovo antiku dostojanstvenost, pa je bilo vrijedno
razmisliti o znaenju koje je u starinska vremena imala prozaina operacija
"pustiti svinji krv". Toj je ivotinji dao prednost neki bog koji je htio da ljudima
bude prijatelj, a kad se uvai da je u njoj sve jestivo i prijatno, oito je da joj se
ne odaje duno priznanje.
Zauzvrat, pojeli su odmah noge, glavu i iznutrice, pripremljene na razne naine, a
najbolje dijelove ostavili su za veernju gozbu. Uz to, Nicolas Perrot se bio vratio s
juga, te je njegov dobroudni i prijateljski lik sam po sebi predstavljao
neprocjenjiv poklon. Priao je o maloj trgovini u kojoj se snabdio, a vodi je neki
utljivi i nepokorni Holananin sa svoja dva engleska pomonika. Smjestio se na
otoku usred rijeke Kennebeca, koja da da je u ovo doba siva kao zmija i valja sa
sobom gromade leda. Donio je odande eera, soli, peninog brana,
suncokretovog i fokinog ulja, suhih ljiva, graka, suenih bundeva, pokrivaa, tri
presvlake lanenih plahta te vunene tkanine za odjeu. Sve je to prenio na kolicima
koja su miljama gurali on i njegov Panis.
Anelika zakljua dragocjene namirnice u sanduk to ga je za njene potrebe dao
izraditi Joffrey de Peyrac, a nalazio se u njihovoj sobi.
Ustajala je ponekad i nou da provjeri je li sve na mjestu.
Gospoa Jonas htjela je da ispee unku u tijestu. Raspravljali su o tome da li da
penino brano, koje je Anelika drala skriveno, potroe u tu svrhu ili da od
njega radije umijese tradicionalni kola.
Bude odlueno da se umijesi kola u koji e se sakriti zrno boba u trenutku kada
obredni drijeb bude odluivao tko e te noi biti kralj.
A unka, to e se zarumenjeti i zamirisati od sjemenki borovice, bit e sasvim
dovoljna.
Zasukavi rukave na svojim snanim rukama, Anelika sama uvalja tijesto za
kola, s malo soli, pivskog kvasca i svinjske masti.
Nikada je od njenog djetinjstva nije toliko veselilo i zabavljalo spremanje za doek
blagdana.
Tijesto, prijateljska i poznata joj tvar jo od vremena kad je vodila gostionicu ka
Crvenoj maski, bilo je posluno pod njenim prstima. Sjene pjesnika Crottea,
gazde Bourgusa, Flipota i Linota vrzle su se oko nje.
Ovdje je vie nita nee moi zadesiti. Bila je zatiena od svega. Od svega...
Daleko, daleko, tako daleko u umi.
Zastala je oslukujui sa smijekom nee li to naruiti duboku tiinu snijega koji
ih je sa svih strana pritisnuo.
A ispunilo se i ono o emu je odavna esto sanjala: kako sprema kolae, dok
djeca diu prema njoj svoje nosie.
Djeca su paljivo pratila svaki njen pokret i kolutala svojim blistavim oima. Vikala
su: "Bravo!" svaki put kad bi drveni valjak pod Anelikinim prstima snanije
pritisnuo tijesto i razvukao njegov blijedi kolut malo dalje na glatkom stolu, pa list
postajao sve laki i tanji irei uokolo fini, topli i opojni miris pekarnice.
U zaguljivo toploj dvorani, im bi ma i naas prestala da ga mijesi, tijesto se
nadizalo i poprimalo skladne i ugodne oblike.
Anelika je dopustila djeci da ostanu i sudjeluju u spremanju kolaa. Plazei jezik,
Honorina iara veliki meki kolut brojnim rombovima i kvadratiima a Barthelemy
ga premae suncokretovim uljem jer je Anelika primijetila da ulje ovoga cvijeta
daje pri peenju sjajnu zlaanu boju, bar isto toliko privlanu kao i uobiajeni
umanjci od jaja kojih ovdje nije bilo. Najzad, Thomas svojim nedunim prstiem
utisne u nj i zrno boba. Neprestano praena svojim oporom djece, kojemu se bez
lanog stida prikljuie Florimond i Cantor, Anelika uvue kola u upljinu
napravljenu u tu svrhu izmeu dvaju arita na velikom ognjitu. To je bila
najbolja pe kojom se ikada sluila. U njoj su izvrsno uspijevala peenja i nikada
nita nije zagorjelo. Djecu su zaduili da odravaju vatru i ona su s uitkom
udisala mirisave pare koje su ubrzo stale da prodiru kroz pukotine eljeznih
vrataca.
Ipak ih je otjerala kad je doao trenutak da se kola izvadi iz pei: iznenaenje
bogojavljenske veeri moralo je ostati potpuno.
Kliui od zadovoljstva i nestrpljenja zavukli su se u mrani podrum pod hridinom,
u kojemu je toga dana Jacques Vignot vario pivo.
- Zna, Jacques, mi ne smijemo da vidimo kola... Moe zamisliti kako e sve biti
lijepo!... Kola je velik kao sunce...
A zaista je takav i bio: velik i sjajan kao sunce, sa tamnozlatnim prelivima od
kojih se jo vie isticao mozaik od nabreklih kvadratia.
Ukratko, remek-djelo!
Anelika ga poloi novrh piramide napravljene od jedne reetke ukraene
boikovinom i trima kolokvintama raskonih boja: zeleno-zlatne, vatrene i
blijedoute.
Postavljen tako nasred stola, taj ukras, u cjelini, nije bio moda onako elegantan
ni bogat kao oni to ih je gospoa du Plessis-Belliere metala meu blistavi pribor
dok je primala goste u svojoj palai Beautreillis, ali se doimao zaista
dostojanstveno.
A stol je bio prekriven bijelim stolnjakom koji je dopirao sve do poda. Za tu priliku
zatraili su dvije plahte iz spavaonice i tako ih dobro izglaali da se nisu vidjela
mjesta na kojima su bile presavijene.
Nekoliko sati prije sveane veeri sve su ivo sabili u radionicu, na tavane, pa ak
i u konjunicu.
Eloi Macollet pozvao je djecu u svoju kolibu ne bi li postali malo strpljiviji. To je
udvostruilo njihovu radost jer je Macolletovo skrovite bilo tajanstveno mjesto
koje su ivo eljeli upoznati, a nikada im se nije dozvoljavalo da u nj uu. Kad su
ih kasnije, a ve je bila no, dozvali puhanjem u rog i zvrjanjem klepki, koje su
okretali Florimond i Cantor, oni pohitaju trkom, klizei i padajui po smrznutom
snijegu. Na pragu, zastanu ta djeca sa Srebrnog jezera, zanijeta i udivljena kao i
sva djeca na svijetu.
- Oh!...
Dvorana je blistala od tisuu svjetala, a stol u sredini izgledao je pretrpan zlatom i
draguljima. I ne zna se da li im je vea radost bila sve to gledati, ili udisati
zamamljiv miris prene krvavice i slatkia.
Zastala su na pragu tri palia sa Srebrnog jezera, a oi su im sjajile na njihovim
od zime pocrvenjelim licima.
Honorina u tom asu nije vie bila djevojica to nesvjesno na sebi nosi ig
sramote. Djearci protestanti zaboravili su neshvatljive tragedije koje su ih otrgle
od njihove rodne zemlje Francuske i uinile od njih siroad.
Te boine veeri djeca su proivljavala trenutak nepomuene sree. Valjalo ih je
uzeti za ruke da konano priu.
Na stolu, s obiju strana monumentalnog i neobinog stalka na kojemu je bio
kola, krilile su se dvije ptice kojima nije nedostajalo ni jedno jedino pero.
Malaprade, tvorac toga remek-djela, umijesio ih je od patete i komadia dimljene
divljai, ali perje nije bilo sasvim njihovo. Morao ga je posuivati i od drugih vrsta
njihove krilate subrae.
Ali efekt je bio uzbudljiv.
Neka su pera bila crvena i plava, pomijeana s bijelim i crnima, neka im u obliku
kukmice strila na glavicama, a druga su se poput lepeze irila na njihovu repu
stvorivi tako dvije ptice neke mitske vrste utoliko impresivnije to je ona bila
nepoznata.
Njihovi prirodni kljunovi bili su posuti zlatnim prahom i dreavo su se iskrili, a oi
napravljene od komadia crnog jantara.
Octave Malaprade je kimao glavom i zadovoljno se smjekao. Ne sjea se da je
ikad tako vjeto doarao pravu divlja dok je u Bordou posluivao svoje goste.
Raskone ptice poivale su na leaju od mirisavih tikvica i epurile se na dvama
posluavnicima tamnocrvene boje od koje su izgledale jos raskonije.
Pa i veliki tanjuri to su stajali pred svakim uzvanikom bili su isto tako crvene boje
koja se prelijevala u svim nijansama, sve do one koju ima vatra to se gasi.
Taj neobini servis od fajanse izradili su rudari u svojoj peini. Bio je to poklon
Vulkanovih slubenika. Neki od njih pravili su ih od gline, a emajl su dobivali od
olovnog oksida, po receptu Joffrey de Peyraca. Drugi su ih, po vlastitim crteima,
ukraavali bogojavljenskim motivima i stavljali da se peku u pei za proiavanje
zlata, u kojoj su Kuassi-Ba i Overnjanin Clovis odravali vatru svojim mjehovima.
Sada su tanjuri blistali na bijelom stolnjaku, a pored svakoga stajala je neto
skromnija zdjelica od bijela drveta za kruh i kositrena plitica iz koje se moglo
grickati ljenjake, bombone i suho voe.
A Florimond je bio tvorac dviju velikih zdjela za juhu, s ruicama u obliku vuje
glave. Gospoa Manigault nije morala aliti to je ostala bez svojih Palissyja
6
.
I tako, na itavu tom dugom stolu nije bilo praznog mjesta. Na jednom kraju stola
puio se pladanj crnih krvavica, a na drugom bijelih.
Malo po strani, morali su na jedan stoli za posluivanje poloiti ae i posude iz
kojih e se piti, a na drvenim potpornjima ustoliile se tri bavice:
Jedna s bordokim vinom to ga je donio Nicolas Perrot, druga rakijom i trea s
rumom. Na drugom, niem stolu bili su naslagani pokloni koje e jednodnevni
kralj odmah sada razdijeliti.
A s grede, za koju ju je objesio Florimond stavivi u nju upaljenu svijeu, veselo
se i iroko smijala izdubena tikva.
On je predstavi djeci:
- Miss Pumkin!...



6
Palissy Bernard: tvorac francuske keramike.
62.
PROLAZNI KRALJ
PODJELA BOINIH DAROVA
Zrno boba dobio je Barthelemy. Za kraljicu je izabrao Honorinu.
Florimondovoj ruci koja se zavukla pod bijeli ubrus da bira komade kolaa moda
je pomogao i sluaj. No emu sada ta sumnja?
Sluaj je bio dosta dobar pomaga i udovoljio je svaijoj elji kad je prednost dao
djetinstvu.
Anelika se radovala zbog Barthelemyja. On je bio vrlo mio. Uvijek je gledao
pomalo razroko i pramen kose uporno mu je padao na oi.
Crven od radosti, primi on iz ruku grofa de Peyraca dragocjenu srebrnu krunu, a
drugu sam poloi na elo Honorini koja je sva pocrvenjela od uzbuenja te se
inilo kao da se za trenutak pita da li da nasilno zbaci taj znak dosadne kraljevske
asti. Ali ponos i zadovoljstvo bili su jai.
Uzdigli su malo njihova sjedita te oni zavladae jedno pored drugog na elu
sveano prostrtog stola.
Krune od ista srebra blistale su na njihovim nevinim glavama. Honorini se niz
lea prosula kosa kao bakarni plat koji je i sam izgledao od skupocjenog metala,
pa je svojim kraljevskim dranjem i skladnom uspravnom glavom na okruglu i
bijelu vratu bila zaista lijepa.
Honorina je bila tako sretna i toliko proeta veliinom svoje uloge da je drala
kako bi bilo ispod njenog dostojanstva uputiti pogled majci. Radost je oko nje
stvarala kao neku aureolu, a komplimenti, smijeh i ale obavijale su je poput
tamjana.
Svaki put kad bi ustima prinijela au, svi su vikali: "Kraljica pije! Kraljica pije!"
Anelika s nje nije skidala oiju. itave je veeri neprestano mislila kako sve ono
to je nekad pretrpjela nema nikakve vanosti u poreenju sa sreom ovoga
djeteta.
Nije mogla da od nje odvoji pogled, toliko ju je nalazila lijepom.
Svak se te veeri bio dotjerao, a neki su, kao gospodin Jonas, Porguani, Don
Alvarez natakli elegantne perike. Odakle su ih samo izvukli?...
Grof de Peyrac je obukao tamnocrveno odijelo koje je nosio na dan sukoba s
Irokezima na breuljku Katarunk. Tu sveanu odjeu bio je ponio sa sobom na
leima a isto tako i ipkanu kravatu i orukvice. U stvari, bio je to jedini njegov
kostim, i stajao mu je sloen u sanduku. Inae je nosio posuenu odjeu koju mu
je ponajvie ustupao Porguani jer su bili istoga rasta. Premda je bio naviknut na
svoju posebnu, vrlo rafiniranu eleganciju i stalno je odravao na razliitim
dunostima koje je obavljao, ini se da se nije ustruavao nositi odjeu od koe i
grubog sukna.
Ali veeras, po onoj plemikoj odjei, Anelika opet otkrije njegovu izvanrednu
dostojanstvenost. Bio je to utljiv i moan vladar.
Kao da se vratio iz carstva mrtvih.
Pod njegovim eirom od grimizne svile, zakienim perima, kosa to mu je padala
niz ramena bila je uvijek gusta i crna, osim na opaljenim sljepooicama gdje je
imala odsjev srebra.
A Anelika je na svoju haljinu stavila ovratnik od ipke i vjeto poeljala kosu,
svoj jedini nakit.
S onih nekoliko pera i broem to joj ga je posudila gospoa Jonas, mogla se
pojaviti i u Versaillesu.
Dame su vrile meusobne zamjene. Gospoa Jonas imala je lijepu satensku
maramu crveno-zelene boje i naunice svoje neakinje, koje ova nije htjela staviti
jer je nosila crninu.
Elvira je obukla Anelikinu svijetlosivu haljinu biserne boje i uz njenu pomo
predivno se poeljala.
Gospodin Jonas je za svoj crni plitki eir zatakao srebrnu kopu, skinutu s cipela
koje vie nije nosio, a druga je kopa posluila Elviri kao bro.
I tako redom, sve do okretnog i ivahnog starca Eloi Macolleta, koga nitko nije
prepoznao kad se pojavio s napudranom perikom, i kojemu su bijeli uvojci virili iz
okrugla eira od prvoklasne dabrovine, obrubljenog zlatnom trakom. Nosio je
redengot, prsluk s cvijetiima i abo od ipaka.
- Mi smo mu pomogli da se obue - rekoe djeca.
Nije teko zamisliti kako su se odvijale te pripreme u zatvorenom vigvamu starog
trgovca. No ako je i sliilo na udo, rezultat je bio oit.
Eloi je zauzeo mjesto, praen povicima divljenja i pljeskom. Pijuckao je vino
napola zatvorenih oiju i mislio to bi rekla njegova mlada snaha da ga vidi na
gozbi, ovako sveano odjevenog.
Najzad, svatko je bio zadovoljan svojom osobom, tim vie to je bila potrebna
zaista ogromna domiljatost da bi ovjek poprimio civiliziran izgled. I valja
priznati, ma tko da je te snjene noi banuo na prag, bio bi zaista zadivljen pred
tim drutvom okupljenim oko stola u ovoj umskoj zabiti. Zaslijepljen bujicom
svjetla, muzikom, pjesmom, bunim smijehom i otmjenou, bio bi povjerovao da
je rtva jedne od onih legendarnih vizija iz bajki, koje ieznu im stade ruditi
zora.
Kao sinovi zemskog vlastelina, Florimond i Cantor starali su se za posluivanje kod
stola a pomagao im je Yann koji je, prije nego se pridruio gusarima, bio sobar
kod jednog mornarikog oficira.
- Ne zaboravljajmo da sam ja francuskom kralju bio kod stola pa, - govorio je
Florimond nosei po pet tanjura odjednom. Pustolovan ivot nije mogao da izbrie
reflekse koje je stekao munim egrtovanjem. Zauujuom vjetinom rainjao
je guske i rezao unku, oponaajui gospodina Duchesnea i visoke oficire koji su
se starali za kraljevu kuhinju. Poveo se razgovor i o velikom Luju XIV, o
Versaillesu i njegovoj raskoi, to je oduevljavalo prisutne kanadske Francuze a
impresioniralo Engleze i panjolce.
Cantor je posluivao piem. Najprije vinom, zatim rakijom i rumom kako bi se
probavila sva ta hranljiva jela. S obzirom na njihovu oskudnu ishranu bila je to
prava gozba. Na sutranjicu nije vrijedilo misliti.
Odjednom uzme rije Sam Holton. Stade da evocira svoje djeatvo u jednoj
sklepanoj daari u zalivu Sacoo, u Novoj Engleskoj. Svaki dan se jela jemena
kaa i bakalar, ali za Boi se klala svinja, a majka bi odnekud izvukla i borovnice.
Zatim bi krenuli u "meeting-house", crkvu udaljenu etiri milje, mukarci s
pukama sa strane, a ene i djeca u sredini. U prolazu, pridruivali su im se i
susjedi. Hodajui hladnom umom, pjevali su crkvene pjesme. Jednog jutra, kad
su se vraali sa slube boje, iskrsnuli su Abenakisi i poklali sve osim deset-
godinjeg Sama koji se hitro bio uzverao navrh jedne jele.
Nakon toga, dovukao se do Springfielda cvokoui zubima. Odonda nije u njegovu
ivotu bilo Boia koji bi bio vrijedan sjeanja, osim ovoga to ga danas provodi u
Wapassouu.
Sve je to Sam Holton ispriao na francuskom jeziku, vrlo korektno i gotovo
pjesniki. A to je bio i bogojavljenski poklon okupljenom drutvu koje ga je
pobono i s udivljenjem slualo, usprkos traginom svretku njegove prie.
Svatko je imao utisak da je prisustvovao jednom od udesa kojima boina
vremena obiluju.
Poto su estitali i toplo zahvalili pripovjedau, poelo je dijeljenje poklona, a i to
je bio jo jedan povod veselju.
Tko je izrezbario te drvene deje igrake?... Za Thomasa mlin, za Barthelemyja
igru, a za Honorinu lutku jako rumenih obraza. Tijelo i udovi bili su joj od
kukuruzove slame, a imala je svilenu haljinu izvezenu vrlo efektnim crvenim
voriima. Anelika je vidjela kad je Elvira ivala tu haljinicu. Gdje li je samo
pronala potrebnu svilu i saten?
Anelika joj se nasmijei, a to isto uradi ona Yannu, Cantoru i starom Eloju zbog
vjetog rukovanja dlijetom i anonimnosti kojom su popratili svoj rad.
Isto tako su s Florimondovom pomoi, a po Anelikinu nagovoru, istesali ahovske
figure i plou od dvobojnog drveta, te plou, pione i roi od kore za igru dame i
triktraka.
Tako je bila osigurana zabava u dugim zimskim veerima.
A bilo je i mnogo drugih neoekivanih stvari, koje kao da su iskrsle pod udarcem
arobnog tapia. Mali kralj i njegova kraljica vrlo ponosno su izvikivali imena koja
bi im doapnula Elvira, Yann ili Jacques Vignot, a Florimond je stalno trkarao
dostavljajui poklon onome komu je bio namijenjen.
Anelika je dobila dva para fino podstavljenih rukavica da joj tite ruke u radu. U
srebrnoj kutijici nala je napolitansku kameju, a prikazivala je profil boginje
snjenobijelog lika na ruiastocrvenoj pozadini. Znaajno je pogledala Cantora.
Znala je da je tu kameju uvao kao talisman, jo od djetinjstva koje je proveo na
Sredozemlju. Sada se od njega odvojio samo da njoj priini zadovoljstvo.
- Srebrnu kutijicu i kraljevske krune iskovao sam ja, - ree Florimond poneto
ljubomoran na uzbudljiv pogled, upuen njegovu mlaemu bratu.
Iako je ve bio odrastao, nije mu bilo mrsko kad je majka i njega izljubila.
Honorina je sumnjiavo razgledala svoju lutku. Nikada nije pokazivala naroitog
smisla za enske igre. Anelika se bojala da e doi do loma koji bi povrijedio
tvorce toga djela, u koje su unijeli toliko ljubavi. Ali, kao da je sve razumjela,
Honorina poslije nekoliko trenutaka razmiljanja uzme lutku u krilo, te se svi
nasmiju, dok se Aneliki ote uzdah olakanja. Drugom rukom Honorina je
prebrojavala mnogobrojne dragocjenosti to e se uskoro pridruiti onima kojih je
ve bila puna njena omiljena kutija, donesena iz La Rochellea. Oduevljavala se
ogrlicom od perla to ih je za nju nanizala majka. Namatala ih je oko ruku i vrata i
kitila njima krunu sebi i svom malom ortaku.
U jednoj srebrnoj bombonijeri nae jo i slatkie koje je Anelika napravila od
mljevenih oraha i meda to ga je ljubomorno uvala.
Meu tim poklonima punim ljubavi bilo je mnogo srebrnih predmeta, a vjete su
ih ruke potajno izraivale u kovanici, i to od kovine ija se rudaa tamo kopala.
Mineralno bogatstvo Wapassoua poelo je da izlazi iz svog skrovita i da blista u
svojoj istoi!... Kad su usklici divljenja presahli, podsjete grofa de Peyraca da je
bio najavio dva "iznenaenja".
Valja priznati da bi prvom od njih samo drevni Mediteranci mogli pravilno prosuditi
vrijednost. Bila je to kesica kave u prahu. Prolomi se buno hura! pomijeano s
protestima protivnika te tamne smjese. Kako se ovjek moe oblizavati na takvo
gorko blato? govorili su Englezi i Kanaani, prvi put u neemu sloni. Blago
reeno, mora da je barbarskog porijekla kao to su Turci. Naprotiv, pristae toga
rajskog napitka napustie svoja mjesta i okupie se oko grofa kako im nita ne bi
izmaklo u njegovu pripremanju. Dok je Kuassi-Ba nosio bakreni posluavnik sa
dezvom i alicama, spaenim iz tolikih nesrea u kojima su po Anelikinu sudu
nestali, grof je drugima dijelio pletenice najkvalitetnijeg virinskog duhana.
Florimond razdijeli lule i donese erave iz pretrpanih pei.
On nije bio za kavu. Vie je volio okoladu, rekao je namignuvi sauesniki
Aneliki. A Cantor je bez ustruavanja srkao mirisnu kavu koja ga je podsjetila na
burno djetinjstvo, provedeno s ocem na Mediteranu, na pristanita i borbe, te na
Palermo gdje se kolovao kod jezuita, u sjeni drevnih damija i normanskih
palaa.
A klicala je i Anelika i pljeskala od veselja. Moda je njeno radovanje kavi bilo i
djetinjasto, no injenica je da su joj oi zasjale i lice se ozarilo zadovoljstvom kad
je mu objavio tu novost.
S Cantorom, Enricom Enzijem, Porguanijem, panjolcima i Peruancima bilo je
poprilino onih koji su se okupili oko grofa de Peyraca.
- Sjea li se onoga starog Turina na Kretl to je udesno kuhao kavu?... - ree
Peyrac Enziju.
Anelika je udisala opojnu aromu i svaki put, u privienjima plaviasta dima,
ugledala Kretu i karnevalske siluete s turbanima i dugim haljama. A tada bi
oivjeli i muni doivljaji, duboko u njoj usaeni: najprije strah, a zatim zanosni
osjeaj olakanja, uz mukarca koji ju je upravo otkupio...
Ona srkne vruu kavu. Da, gospodine Rescatore; bili ste to vi!... Kako da to nisam
pogodila? Proklinjala je ironiju sudbine koja se s njom poigrala.
- Ljutio si se na mene, zar ne, to te nisam prepoznala? - apne ona naginjui se
k njemu.
I stisnuti tako jedno uz drugo, na kraju dugoga stola, izgubljeni u dubokoj umi
Novoga svijeta, oni su se njeno gledali i mislili kako je i ovako sve dobro.


63.
BOJI DAR
- Neki od vas znaju to e sada uslijediti - ree grof de Peyrac ustajui. - Za druge
e to zaista biti iznenaenje. No svi ete, mislim, osjetiti istu radost jer ste je svi i
zasluili.
Talijan Porguani i Clovis bili su otili u radionicu. Kad su iz mraka izronili s
drvenim nosilima, vidjelo se kako su im od teka tereta na njima nabrekle miice.
Neto je na nosilima blago svjetlucalo. Svi su prili i ugledali nekakvu teku kladu
iz koje je izbijala tajanstvena svjetlost, daleka i hladna. Dva nosaa poloe nosila
na kraj stola, ispred Peyraca.
Bilo je to zlato.
Ta klada na nosilima bila je napravljena od mnogo naslaganih zlatnih poluga. Grof
uzme jednu i podigne je prema svjetlu mnogobrojnih svijea.
- Evo ploda naega truda. Ovih posljednjih zimskih mjeseci ivo smo radili na
ienju rudae iskopane za vrijeme ljeta. Svaka ipka istoga zlata tei tri livre ili
1.700 unca.
7
Ove bogojavljenske veeri uraunat u svakomu od vas prvi dio
dobiti. Rezultat je nadmaio nae oekivanje. Promislite da naa proizvodnja zlata
vrijedi ukupno 150.000 livara, znai vie od itavog godinjeg budeta Kanade. To
je dakle znaajan rezultat. Sjetite se da su prolog stoljea Medici, najbogatija
porodica na svijetu, imali u svojim blagajnama tek 100 zlatnih livri. Za nepune
dvije godine mi smo iz zemlje izvadili polovinu vie. Slijedee godine, kada nae
utvrenje bude proireno, kad nam Kennebecom doplove unovaeni plaenici,
topovi, ive moi emo se u miru dati na posao pa e nam proizvodnja jo
porasti.
Prema ugovoru koji smo potpisali, jedna etvrtina te proizvodnje redovito e se
dijeliti svima vama, mojim prvim drugovima, i svakome e omoguiti da stvori
vlastiti imetak. S ostatkom ja u moi da poboljam i uveam nae postaje,
isplaujem najamnike, opremam nae lae itd. I tako zdrueni snagom zlata i
srebra, krupnog nuzgrednog proizvoda, postat emo moni.
Poveat emo svoju flotu koja e se moi baviti trgovinom, a Gouldsboro je ve
jedna od matinih luka. Otvorit emo poslovnice du Kennebeca i Penobscota.
Otvorit emo nove radionice kojima e pojedinci moi postati vlasnici, budu li
spremni na poetne tekoe dok se one ne uhodaju... Maine, zemlja uma i rijeka,
ali s obalama na oceanu bogatu ribom, zemlja donedavno divlja i za koju su se
bezuspjeno borili toliki narodi, Maine, zemlja skrivenog srebra i zlata, postat e
nae kraljevstvo jer smo jedino mi otkrili tajnu njena bogatstva.
alite li to ste poli sa mnom?...

7
Prevoditelji se nisu uputali u provjeravanje tonih odnosa izmeu livre i unce koje se u tekstu
pojavljuju na nekoliko mjesta.
- Ne!... Ne, monsinjore, zauju se promukli glasovi. Ali veina nije bila u stanju da
ita izgovori.
Kuassi-Ba zareda uokolo i pred svakoga svojom crnom rukom, rukom jednog od
Tri Kralja, poloi po zlatnu ipku. Jedva su se usuivali da je dodirnu.
Njihove oi, zamuene malo od alkohola i duhanskog dima, upiljile su se u blagi
odsjaj i vie nisu mogle da se od njega odvoje. U blistanju zlata, kao u kristalnoj
kugli gatalinki, mogli su ugledati ostvarenje svojih starih, najskrivenijih snova i
neostvarivih ambicija. A Aneliku obuze strah. Zlato kvari. Ono je ve jedanput
prouzrokovalo unitenje njene sree. Nee li ti ljudi izgubiti glavu od ovoga
blistavog bogatstva? Ona pogleda svoga mua. Bio je kao maioniar koji
promatra ljudske strasti poto ih je sam izazvao.
Hoe li ga razoarati oni koje je svagdanjim trudom uinio sebi slinima. Hoe li
oni podlei nepromiljenim mitovima, koji kao da prate ljudski rod od njegovih
iskonskih poetaka?
Ona osjeti neku potitenost koja pomuti radost to ju je maloas osjeala.
- Zlato! Uvijek zlato! - promrsi. - Ja se bojim. U njegovo ime su vas nekad
prokleli!
On je pogleda poprijeko.
- Ne treba se bojati zlata i njegove moi - ree. - Nema na svijetu stvari koja bi
ovjeka mogla uniziti ako sam na to ne pristane. Ali ovjek bi elio da bude isti
duh, slian Bogu, pa kad prosuuje koliko je ogrezao u materijalnosti, optuuje za
to samu materiju. On nee da prihvati injenicu kako je njegovo bie zemaljsko...
Zato sad proklinje, sad oboava sve to ga na ovom svijetu oarava: zlato, enu,
znanje, bogatstvo... umjesto da ih nastoji stei. U svakoj materiji stoluje duh, za
onoga koji duh voli.
Jacques Vignot, tesar, sumnjiavo je u ruci premetao svoju ipku zlata.
- Trenutano, ja ne traim nita doli da ostanem ovdje. Dovoljno je da imam
osiguran posao i pred sobom nadu, i da mi za petama nisu panduri. No svejedno,
ugodno je drati ovo u ruci. Dosta sam se napatio...
- Neete biti toliko zbunjeni kad je u Bostonu pretvorite u zveee kude. Tada
ete znati to da s njima radite - ree Peyrac.
- Kesu punu kuda? - ree drugi gledajui ga smeteno.
- Dvije, pa i tri... ima ga i za tisuu livara u tom komadu to ga drite u rukama.
- Ah, prijatelji, ala e biti gozbe, aenja piem! - povika tesar lupnuvi snano
svoga susjeda po ramenu.
Svi stanu da govore istovremeno, kujui planove i uputajui se u zamrene
proraune, a u opem uzbuenju neprestano su dizali glas.
Gospoa Jonas ustade da odnese tanjure. Drala je neprilinim to se tako lijepo
zlato mijea s ostacima jela, ma kako ono bilo dobro.
Ona i njezin mu primili su svaki po jednu ipku zlata, znai 3.400 unca. Elodija je
dobila jednu za sebe i jednu za svoja dva sinia.
Stari Eloi zamahne svojom ipkom.
- Zbunili ste se, gospodine grofe. Ja ne spadam u vau druinu. Ja sam doao tek
tako, i onda ostao. Meni nita ne dugujete.
- Ti si radnik koji je stigao u posljednji as, stari gusaru, - odvrati Joffrey de
Peyrac. - Poznaje li svoje evanelje?... Da. E pa, razmisli o njemu i zadri ono
to ti se daje. Kupit e novi amac i trgujui dvije godine uz trampu, pokupit e
sva krzna Zapada... Tvoji e konkurenti svisnuti od ljubomore...
Od zanosa, stari Kanaanin raskolai oi i stade glasno sanjariti, ve prikazujui
nain kako e opustoiti rijeke u onoj "zemlji gore".
Pogledae se zatim zbunjeno, pa poto odrae povjerljiv dogovor, rekoe.
- to emo mi sa svim tim zlatom? Dok se ne raziemo svaki na svoju stranu i
dok se ne vratimo u gradove, uvajte ga vi, gospodine grofe, koji se ne bojite
zlata. Ono je za nas teret, i budemo li ga morali drati pod jastukom, neemo
moi mirno spavati.
- Neka bude tako - ree Peyrac smijui se - ali veeras ga, svakako, gledajte. To
je vae djelo, i dar Boga koji je stvorio zemlju.


64.
ANELIKIN PREDOSJEAJ
Ba u tom trenutku uini se Aneliki da uje neko dozivanje. Nadjaavajui bune
pjesme, akorde gitare i jednolinu melodiju kripave lutnje na kojoj je svirala
gospoa Jonas, neki ju je glas dozivao.
- U pomo! U pomo!...
Ali stvarno je to bilo nemogue, te ona odmah zakljui da je zov doao iz nje
same. Gotovo istovremeno zau se lupa na vratima.
Anelika naglo ustade.
- to vam je? - upita Joffrey zadravajui je rukom i udei se njenoj plahovitosti.
- Netko je kucao na vrata.
- Kucao?... Vi sanjate, draga.
Pjevai prestanu pjevati i okrenu se prema njima.
- to se dogodilo?
- Netko je kucao.
- Kucao! - prasne u smijeh Nicolas Perrot, za njega neuobiajenom slobodom koju
je trebalo ispriati jer je malo previe popio. - Tko bi noas mogao da kuca na
naa vrata? Po ovakvu vremenu jedino bi se duhovi i kanadski Francuzi usudili
ostati napolju!...
Zatim uute, ali u oima im se itala nesigurnost. Duhovi!
Oni osjete koliko su kao ljudska bia usamljeni, zatrpani snijegom i zimom, kao u
dnu kakve pukotine.
Ledeni obru divlje se oko njih stezao, te sada, kad je vatra malo oslabila, oni
prozru smrtonosnu i prodornu hladnou koja se uporno zavlaila kroz najmanje
pukotine. Zauju lagano ali stalno zavijanje sjeverca, koji je napolju raznosio
smrznuti snijeg i salijetao ih kao zlokobnim inima.
Znali su da se u ovo doba godine nitko nee usuditi da im dolazi. Tko bi to mogao
kucati u ovoj ledenoj i vjetrovitoj noi?
Duhovi!
Aneliki se uini da ponovo uje lupu.
- Zar ne ujete? - ree Anelika trgnuvi se opet.
No zvukovi su joj sada izgledali manje jasni, a itajui na licima prisutnih potpunu
nevjericu, stala se pitati nije li i sama rtva obmane.
- Ta uli bismo i mi...
Sada i Jeffrev de Peyrac ustane i uputi se k vratima.
- uvaj se, oe! - povie Florimond i zaleti se. I stigavi prije oca, on otvori prva
vrata, zatim ue u predsoblje pa na kraju hodnika otvori i druga, ali s mukom, jer
su se od snijega bila zaglavila.
Odmah prodre hladnoa i vjetar s laganim vrtlogom suhog pria. Florimond
zapne pitolj i odskoi u stranu.
Izdaleka, Anelika i ostali primijete samo neku nejasnu svjetlost iz koje su se
dizale perjanice snijega, raznoene vjetrom. Odjednom kroz oblake zatreptaju
srebrnasti mjeseevi zraci i obasjaju ulazna vrata.
- Nema nikoga - ree Florimond - I uasno je hladno - nadoda gurnuvi opet
vratnicu.
On se vrati u zajedniku odaju te zatvori i druga vrata. Svima laknu.
Pametnije je bilo osjeati se prijatno u ovoj rupi nego misliti na ono to se napolju
dogaa!
Val hladnoga zraka bio je prodro kao smrtonosna bujica i stao da razgoni ustajale
oblake duhanskog dima, pa su jedni druge vidjeli samo kroz pramenove bjeliastih
para, koji su vijugali i omatali se oko lica.
Od iznenadnog silovitog propuha svjetiljke i votanice su se bile priguile, a neke
se i ugasile irei uokolo kolutove smrdljiva dima.
- Ja mislim, da su vam dobra vina malo udarila u glavu - ree Peyrac. I njegov
glas rastjera nelagodnost.
Kolebala se jedino Anelika.
- A ako netko umire u snijegu? Daleko ili blizu, ne znam - pomisli ona.
Bojaljivo stade da gleda oko sebe i da prebrojava. Bia draga njenom srcu sva su
bila tu, u sigurnosti, pod njenom zatitom.
Joffrey de Peyrac je obujmi oko struka kao da je eli umiriti. S nijemim pitanjem,
nagne prema njoj svoje lice, no ona se odmakne.
Zato to je malo pretjerala u dobrom jelu i zagrijala se izvrsnom kapljicom, sad e
joj predbacivati da uje "glasove".
Ali iznenadni dogaaj obiljei praznovanju kraj.
Djeca su ve napola spavala. Odnijeli su ih u krevete zajedno s njihovim
igrakama. Na stolac pored njih stavili su Mistress Pumpkin da ih uva svojim
grimiznim, poneto jezovitim osmijehom. Dugo su se Barthelemy, Thomas i
Honorina trudili da ostanu budni da vide nee li se osmijeh i oi Mistress Pumpkin
ugasiti prije no to oni zaspu.
No njihova borba ne potraja dugo i oni usnue u blagoj i prozirnoj svjetlosti
arobne tikve.
U Velikoj dvorani vrilo se raspremanje i odjednom je ljude obuzeo umor i elja da
zaspe kao ivotinje.
Anelika je traila neki izgovor samo da izae napolje i malo pogleda uokolo. Ona
ne bi bila mogla mirno spavati mislei neprestano na to kako jedno ljudsko bie
umire u snijegu, na samo nekoliko koraka od njihova doma.
Izjavi da e konjima odnijeti nekoliko komadia eera, jer i oni zasluuju da ih se
na bogojavljensku veer pogosti.
Nitko nije na to obratio panju.
Tim bolje! Ona navue debele konate dokoljenice i postavljene izme, a preko
lea prebaci ogrta podstavljen vujim krznom. Uz par debelih rukavica bit e to
dovoljno za kratko zadravanje napolju.
Pred vanjskim vratima zatekne Eloju Macolleta, koji je i sam preko praznike
odjee bio navukao bundu i upalio fenjer s priguenim svjetlom.
- Vraate se kui? - upita ga ona.
- Ne! Samo u vas malo ispratiti, gospoo, jer svakako hoete da vidite to se
napolju dogaa.


65.
TRAENJE DUHOVA
Svjetlo fenjera bilo je nepotrebno.
Kad su jednom preli uzani prolaz koji se izmeu dva zida od smrznuta snijega
penjao od kunog ulaza prema zaleenoj povrini dvorita, sve se jasno vidjelo jer
je bila mjeseina.
Nebom su jurili tmasti oblaci i s vremena na vrijeme zastirali blistavi mjesec.
Predveer, meutim, nebo se spustilo dosta nisko i poeo je padati snijeg. Kako je
bilo hladno, napao je dobar pedalj suhog pria koji je pod nogama kripao.
Kad su se pojavili napolju, stala ih je za lice bolno ujedati ledena praina, kao da
je vjetar nosio sa sobom fine estice metala.
Odjea im je brujala poput pijeska, a lice ih je peklo. Oborene glave i teturajui,
uputili su se prema konjunici. Anelika je pogledom gutala okolicu kao da eli
prodrijeti u mrane tajne ove izuzetno svijetle noi.
Vidjelo se dosta daleko, do drugog kraja prvog jezera.
Prekrit snjenim prahom to ga je vjetar strugao s povrine zemlje, krajolik kao
da je izronio iz mutne iskriave pare u kojoj su se gubili njegovi obrisi. Bila je to
dijamantna praina to se u svijetlom krugu vitlala oko vrhova drvea, vijencem
krunila glavice breuljaka, podvlaila obale jezera na ijim se prostranim i od
smrznuta snijega glatkim povrinama zrcalio mjesec, pa je ono, vie no ikada
ranije, zasluivalo ime srebrnog jezera.
Srdita pjesma satkana od neprekidnog fijuka i umorenja odzvanjala je ovim
krajolikom, pritisnutim nou i surovosti sjevernjake zime.
Iz Anelikinih oiju stale su da cure neugodne suze, koje su se odmah ledile i
lijepile joj trepavice, dok se uzalud upinjala da ugleda ni sama ine zna to.
Odjednom, na suprotnom kraju jezera promakne se nekakva bijela avet, neka
prozrana utvara koja je mahala rukama pa, poto se okrenula oko sebe, iezla
kao da su je progutali nesmiljeni vrtlozi vjetra. Zatim ih se zanjie jo nekoliko, a
onda sve nestane. Mlada ena i starac stajali su preneraeno na vrhu uzvisine.
- Jeste li ovaj put vidjeli, jeste li vidjeli Eloi? - povie Anelika.
Stari divljaar kimne glavom.
- To su duhovi - promrmlja - Pravo je rekao Nicolas Perrot: duhovi!... Po ovakvu
vremenu samo se duhovi mogu zadravati napolju.
- Nije tako, vi buncate... ono su moda ljudi.
Spopadne je kaalj, jer se guila od ledenog zraka koji joj je punio plua. Da bi se
uli, morali su vikati i jedno drugom govoriti u uho.
- To su iva bia, kaem vam... i nisu daleko od smrti.
Hitro se vrate u utvrenje. Njihove izjave izazovu veliku mete. Nitko nije pravo
znao to treba poduzeti, a tome se i nije moglo nadati prije nego je prolo
izvjesno vrijeme. Mukarci su se veinom ve bili napola razodjenuli, pa su
pipkajui u mraku navlaili hlae i ogrtali se kabanicama.
Anelika ih je nastojala uvjeriti u ono to je opazila na kraju jezera, ali stari
Macollet je tvrdoglavo ponavljao:
- To su duhovi, kaem vam... Najzad, dogaaju se i takve stvari... to se mene
tie, nije mi prvi put da ih vidim.
- Ni meni! Ni meni! - nadjaaju ga drugi glasovi.
Lupajui nogom i viui jae od njih, Anelika prekine bujicu pria o sablastima i
njihovim pojavljivanjima.
- Dosta! Ovo su ivi ljudi, kaem vam! Jer ona vika koja se ula... A lupanje na
vratima?...
- Tako je! Ba ta vika i lupanje, gospoo! Ako su ono to ste ugledali nakraj jezera
zaista ljudi, kako ste ih mogli uti ovdje, u zatvorenom prostoru i na udaljenosti
od jedne milje?
- Upravo je duhovima svojstveno da tumaraju, kucaju i plae ljude na boine
dane - ree gospodin Jonas diui sentenciozno prst. - Ne preostaje nam drugo
nego da se zatvorimo u kuu i da se pomolimo.
Anelika prijee rukom preko ela koje joj je bilo tako hladno i neosjetljivo, kao
da je od tvrda drva.
to da misli... U to da vjeruje? Ako je ono to je ula i moglo biti halucinacija,
ovo to je vidjela - nikako!...
Grof de Peyrac izae iz svoje sobe u koju se bio povukao. Sie niz onih nekoliko
stepenica koje su s podija vodile u dvoranu i raspita se za uzrok uzbuenju.
- Neto smo vidjeli... onamo, na kraju jezera - objasni mu Anelika.
- Da, sablasti, - potvrdi Macollet - Sigurno su ono due iz istilita jer sam kroz
njihova tijela vidio umu.
Anelika nije znala to da kae, ta i ona je imala utisak da su ona tijela bila
providna.
- To su snjene pijavice gonjene vjetrom - objasni Peyrac.
No sada se Anelika i Macollet sloe:
- Ne! Ne! Bilo je to neto drugo.
Joffrey de Peyrac je paljivo promatrao svoju enu. On opazi njezin izgubljen
pogled, kakav je ponekad imala kad bi joj u dui neto kopkalo. Tada je bivala
nekako odsutna, zaokupljena jedino pitanjima koja nikada nije izricala, ve je za
njih morala sama pronalaziti odgovor. Postepeno ju je upoznavao i vidio da je do
krajnosti osjetljiva na pojave koje, usprkos svojoj fizikalnoj odreenosti u svijetu
materije, ipak ostaju neobjanjive. On je bio spreman da prizna mogunost
prenoenja poruka i poziva preko nevidljivih valova jer se u toku svojih putovanja
suoavao sa injenicama koje su zaista zbunjivale.
Grof je stajao razmiljajui.
I Nicolasa Perrota su spopale sumnje. On upre u Aneliku neodluan ali pronicav
pogled kao i njegov zapovjednik te naglo ustane:
- Treba poi onamo! - ree odluno. A onda e okreui lice prema Aneliki. - I vi
to elite, gospoo, zar ne?... Kad je tako, krenimo!...
- Pa dobro - ree Peyrac odluivi se. - Najzad, riskiramo jedino malo neugodnu
etnju, a vi ete sebi umiriti savjest, zar ne, draga?
Overnjanin Clovis usprotivi se, ivo maui rukama.
- Da trim za sablastima? To nikako! - povie i zavue se pod pokrivae.
I nevjernik se prekrsti nekoliko puta. Kod kue ostave i one to ih je muio
praznovjeran, ali najzad i shvatljiv strah.
U pratnji Nicolasa Perrota, dvaju panjolaca, Jacquesa Vignota, Florimonda i
Cantora, Anelika i njezin mu siu do jezera nosei fenjere. Drali su da je
nepotrebno uznemiravati Porguanija koji je ve spavao u svom kuerku blizu
radionice. Eloi Macollet slijedio ih je izdaleka i gunao stiui brojanice u depu
svoga kaputa.
S vremena na vrijeme mjesec se sakrivao.
Snijeg je bio tako tvrd da nije trebalo obuvati tapije.
Grupica se zaputi desnom obalom jezera. Nije bilo ba lako hodati i svatko je
utio.
ulo se samo kripanje izama i mokasina po snijegu te promuklo i isprekidano
disanje, pojaano ledenim zrakom.
Zaustavili su se kad su stigli na kraj jezera.
- E pa... to je bilo ovdje - ree Anelika gledajui oko sebe.
Sve je bilo tiho, tako sveano tiho da se njihov prijanji strah inilo
bespredmetnim.
ak se i vjetar malo stiao i puhao samo pri zemlji, podiui snijeg i zabavljajui
se da od njega pravi valie i brdaca, meka poput vatre.
Ljeti, tu se ula huka vodopada to se rue iz jednog jezera u drugo. Ove zimske
noi vladala je potpuna tiina i sve kao da je bilo skamenjeno, izuzev skladnog
brujanja vjetra.
Priavi malo blie, mogao si vidjeti kako se bljeskaju kaskade od skruena leda,
kao da su kristalne djeve na orguljama.
Sve je izgledalo sumorno i pospano.
- Ponimo s pretragom - ree Peyrac. Udaljie se jedni od drugih i stadoe iz
svojih fenjera bacati okrugli snop svjetla na okolno tlo. No snjeni je sag bio
netaknut.
Ukoena od studeni, Anelika je bila spremna da prekori samu sebe. Kad sutra
ustanu sasvim trijezni od pia, ona e se smijati vlastitoj ludoriji i morat e biti
spremna da neko vrijeme trpi bockanja svoje okoline. A onda je odjednom opet
obuzme nemir i neka uporna elja da bezuvjetno neto nae, te ona stade da trai
sudarajui se sa drveem i grmljem i spotiui se o jaruge.
Malo kasnije opet se okupe i odlue da se upute natrag u utvrenje.
No Aneliki je bilo kao da je neka nevidljiva ruka i dalje vue natrag. Jo se nije
odluila da napusti to mjesto, zato pusti da se drugi malo udalje. alila je to s
njima nije poao Perrotov Indijanac Panis jer je imao njuh kao lovaki pas. Ali on
se odvie bojao nonih duhova, te ga ni vlastiti gospodar ne bi uspio nagovoriti.
Posljednji put Anelikine oi preu od obale jezera do ruba ume.
- Onamo je nekakva gomila...
U taj as pojavi se mjesec u itavoj svojoj raskoi. Uski snop srebrnih zraka klizne
izmeu granja i okrzne snjeno brdace. Ona umalo da ne krikne.
Svjetlost se razlila, stvorila nove oblike, opet istakla izboine i ravnine itavog
kraja, pa su se, kao u trenutnoj viziji, sada jasno ocrtavale siluete ljudskih bia.
Ona je vidjela, da vidjela, pod blagim krivuljama bijelog pokrova obris glave i
lea.
A nije li ono, onamo, neto kao opruena ruka?...
Ona pojuri, a srce joj je udaralo. itav prostor opet je utonuo u polumrak. Na tom
mjestu, pod snijegom su bile jo jedino stijene i nisko grmlje...
Ona svejedno klekne i stade mahnito da razgre. Neto je nala, ni sama nije
znala to, ali toga su se prihvaali njeni zgreni prsti, kako je postepeno izvlaila.
A nije bilo ni lie, ni zemlja, ni to?... Ta to bi se moglo oekivati da e nai pod
snijegom?...
Ona skine rukavicu kako bi bolje mogla opipati: bila je to TKANINA! Tada ona
stade da vue, neprestano vue, i najzad se pojavi neto teko i ukoeno. Bila je
to ljudska ruka.
Razgrui dalje, oslobodi jedno rame, pa itav gornji dio tijela, dok je snijeg bez
potekoa klizio na jednu i na drugu stranu. Naime, naslaga je bila tanka, ali ipak
dovoljno debela da skrije tijelo ovjeka koji je na tom mjestu pao iscrpljen od
umora.
Ona podigne svoj fenjer i rasvijetli oko sebe. Bilo ih je jo. Sada je to jasno
prozrela.
Kako su samo mogli maloas proi tako blizu njih, a ipak ih ne vidjeti?
Ona se opet dade na posao. Uspjeno oslobodi prvo tijelo i izvue ga izvan iblja
hvatajui se grevito za njegovu od leda ukruenu odjeu svojim bolnim prstima.
Od uzbuenja udahnula je tako naglo da ju je zapeklo u grlu. Vie nije imala
snage za dozivanje.
Sreom, zauje u blizini glas. To se grof bio vratio i zvao nju.
- Gdje ste?...
- Tu sam! - odvrati ona. - Doite brzo. NALA SAM IH!
- Za ljubav boju! - povie on.
Vidio je kako izlazi iz sjene drvea, napola nosei na leima neku nepominu crnu
priliku.


66.
JEZOVITO OTKRIE U NOI SVETA TRI KRALJA
NEPODNOLJIVA NAPETOST
Izvukli su ih osmoricu. Nije ih bilo mogue raspoznati pod sleenom korom
njihovih kabanica i pokrivaa.
Bili su nepomini, ali tijela im se jo nisu bila ukoila.
- ivi su. Mora da su se sruili pred nepun sat, a pokrio ih je ve napadani snijeg
to ga je raznosio vjetar.
- Tko su? - upita Vignot.
- A to ti misli? - odvrati Macollet. - uo si to je kazao Perrot. Duhovi nisu.
Mogu biti jedino kanadski Francuzi, kad se u ovo doba godine etkaju pustinjom.
Jedan jedini je bio ukoen kao drvo, onaj to ga je nosio Jacques Vignot.
- Teak ti je taj kao crknuto magare - gunao je Parianin vukui se putem.
- To ti nosi leinu, sinko! Nema sumnje. Jacques, prijatelju dragi, mrtvac ti je na
leima!...
Znoj mu se ledio na licu i stvarao ljepljivu masku.
Premda je bio bezvjerac, Jacques Vignot zastade i sjeti se Isusa kako nosi kri. Ta
bila je bogojavljenska no.
No drukija od ostalih.
U utvrenju, inilo se da u dvorani vie i nema mjesta. Bila je prepuna. Oni to su
bili ostali kod kue, gledali su uasnuto. Neprestano su stizali novi, a i spaeni i
njihovi spasitelji doimali su se avetinjski, onako osuti snijegom, s bradom i
obrvama bijelim od inja.
Sve sama smrznuta straila usplamtjelih oiju, koje kao da su u nekih jo ponirale
u tminu carstva mrtvih.
Jacques Vignot ispusti le na stol, pa ukoeno i ve tvrdo tijelo padne meu
tanjure i onih nekoliko zalutalih ipki uz mukli tropot. Bio je malaksao,
siromaak. Puhao je kao dupin i tresao svojim pomodrelim prstima.
One nepokretne poloe na pod, a ostale posjedaju na klupe, jer se inilo da dolaze
k sebi. Koliko se moglo razabrati promatrajui njihova, od mraza izblijedjela i
poutjela lica, meu njima je bilo pet Europljana i tri uroenika. Europljani su bili
Francuzi, kako je i predviao Nicolas Perrot, i to svi bradati. S brada im se otapao
led i sa zveketom razbijenog stakla padao na pod.
Usnama im prinesu aicu rakije i oni stanu da piju. Disanje im postane duboko i
muklo. Sreom, nisu proveli vie od dva sata u hladnoj noi, na snijegu koji im je
tkao mrtvaki pokrov dok su nepomino tonuli u opasan san.
Jedan je ipak bio mrtav, onaj to se nalazio na stolu.
Nicolas Perrot prie, podigne malo vunenu kapuljau koja je mrtvacu skrivala lice i
prigueno vikne:
- Gospode! Blaena Djevice!... Kakve li alosti!... - a onda se prekrsti.
Priu i ostali te, prepoznavd mrtvaca, ustuknu s priguenim uzvicima. Srce im
ispuni uas i praznovjeran strah, jer su nagaali, dapae znali da je onaj, ije su
od smrti ukoeno lice upravo vidjeli, umro ve davno, gotovo pred tri tjedna,
gore, na obalama jezera Megantic.
Bio je to porunik de Pont-Briand!
Svi se stanu okretati prema grofu de Peyracu. Ovaj prie, nabere obrve i zagleda
se, bez uzbuenja, u blijedo, upalo lice i sklopljene oi. Zatim, prstom jo vie
podigne kapuljau i pogleda zvejzdastu rupicu na sljepoonici. Rana je, zbog
hladnoe, vrlo malo bila krvarila.
On kimne glavom. Da, to je uistinu bio ovjek kojega je ubio iljkom svoga maa.
Kao asnom protivniku, sam mu je bio zaklopio oi i one se vie nisu otvarale.
Eto, sada je naprosto mrtvac, tri tjedna na ledu uuvani le to ga je Huron bio
popeo na drvo i poloio meu granje. Tradicionalni je to zimski ukop jer titi
pokojnika od lisica i vukova, a kada proljee oslobodi zemlju od snijega, iskopat
e mu se raka.
- Ali mrtvac... - apne gospoa Jonas priginjui se k Anelki koja se uurbala oko
vatre i podgrijevala juhu i meso.
- to?...
- Pa to je gospodin de Pont-Briand.
Anelika se trgne i uspravi. Nalazila se pored povienog ognjita i pogledom je
mogla da obuhvati itavu dvoranu. A ova je pruala neobian prizor sa svim onim
osobama, koje su, zbijene oko stola, promatrale ukoeno tijelo, oprueno meu
ostacima gozbe i ipkama zlata to je tamo i dalje blistalo.
- Da, porunik de Pont-Briand - ree snano neki nepoznati glas.
Jedan od neznanaca teturajui ustane i pokae svoje blijedo lice, s jo vidljivim
stranim oiljcima. Njegove irom otvorene i nepomine oi su plamtjele.
- Da, Pont-Briand, kojega ste vi ubili i u ije ime zahtijevamo da se udovolji
pravdi, gospodine de Peyrac.
Joffrey ga je mirno promatrao.
- Odakle me poznajete, gospodine?
- Ja sam grof de Lomenie de Chambord - ree glas. - Zar me ne prepoznajete?
Sreo sam vas u Katarunku.
Nicolas Perrot, koji je bio odsutan kad je porunik de Pont-Briand doao u
utvrenje, nije nita shvaao, pa je samo buljio as u jedne, as u druge.
- Ne, to je nemogue - povie i nasrne na grofa de Peyraca uhvativi ga bez
premiljanja za prsluk. Na tako neto ne bi se bio usudio, no ponijelo ga je silovito
uzbuenje. - Vi ste ubili toga ovjeka? Ali, on mi je bio prijatelj... gotovo brat. I
ba ste ga vi ubili!... Ne, to nije istina.
- Jest, istina je - ree iznemoglim glasom jedan od spaenih. - Eto, kakva
gospodara sluite, Nicolas! Nikada nee oklijevati da ubije kojega od vaih
zemljaka ako mu se to svidi
Joffrey de Peyrac, koji je dotada ravnoduno stajao meu uzbuenim i
zastraenim mnotvom, odjednom kao da plane srdbom, pogotovo kad je sreo
smeteni pogled estitog Kanaanina Perrota.
- Da, ubio sam ga ja - ree muklim i priguenim glasom. - Ali Nicolas Perrot je
moj prijatelj. Ne pokuavajte da ga od mene odvojite.
Njegove crne oi planu munjom, postanu strane.
- Licemjeri! Licemjeri! Dobro znate zato sam ga ubio. emu sada izigravate
negodovanje? I svi me optuujete za zloin. A samo sam branio svoju ismijanu
ast!.. Zar u ilama nemate plemike krvi!... Ili moda ne znate da je taj ovjek
udio za mojom enom... Doao je ak ovamo da je zavede, prisvoji, otme...
Doao je pod moj vlastiti krov da mi je ukrade i vrijea... A ja sam to izdajstvo
morao da prihvatim? Da njegov postupak i strasti ostavim nekanjene?... Kad je
ve bio toliko lud da sve to poduzme, pravo je to je za svoju ludost i platio!... On
je poginuo. I znajte, tko god se usudi da mi zavodi enu, upoznat e istu sudbinu,
ma kojoj rasi ili naciji pripadao.
Njegove rijei doeka grobna tiina. Pogled im prijee s grofa, koji se ponosno
drao u svojoj krasnoj grimiznoj odjei, na onu koja je, malo iznad njih, stajala u
treptavom svjetlu vatre, i oni primijete njenu izuzetnu ljepotu, blistavu aureolu
njene kose i poput zelene vode sjajne zjene, u kojima se toga asa odraavao
strah... Osjealo se kako Francuzi koji je jo nisu poznavali drhte kao u nekom
oku. Dama sa Srebrnog jezera bila je zaista tako lijepa kao to se o tome prialo!
Njena prisutnost opinila je njihove uzbuene duhove pa su tupo stajali nekoliko
trenutaka. Najzad, jedan od njih prijee rukom preko ela.
- Pravedni Boe! - ree poluglasno. - Kakvog li bezumnika!
A onda e obraajui se Lomenieu:
- Imali ste pravo.
Svakome je bilo poznato da je Pont-Briand bio zaljubljen u neznanku iz umske
zabiti. Od toga je bio napola poludio...
Nicolas Perrot obori glavu.
- Ako su se stvari tako odvijale, morali ste onako postupiti, monsinjore. Morali
ste... Ispriavam se za svoga prijatelja!
On skine svoju krznenu kapu, obori glavu i s pijetetom stane pred mrtvaca.
Moe li se zamisliti straniji i pretjeraniji soj nego to su ta Kanaani, govorio je u
sebi Peyrac. U mislima ih je vidio kako jure po zimi, blijedi kao krpa, s ukoenim
tijelom prijatelja kojega valja osvetiti...
- to vas jo vodi k meni, gospoo iz Nove Francuske! - nastavi glasno i s
gorinom. - Htjeli ste da Katarunk bude spaljen?... E pa, i to se i dogodilo. Svoj
ste cilj postigli. Htjeli ste da moje ime u Sjevernoj Americi bude zaboravljeno, ili
da padnem pod udar vjeite mrnje Irokeza, ili da priem k vama pa da se
zajedno borimo protiv njih. Ali, ti su vam planovi propali.
- Gospodine, ja nikada nisam prekrio obeanje koje sam vam zadao u Katarunku,
- usprotivi se Lomenie.
- Ako niste vi, uradila su to vaa braa Randreuil i osobito jezuita, koji je bio na
Kennebecu, a nije htio da prihvati sporazume to ste ih vi sklopili sa mnom,
tuincem... Upravo je on vrio pritisak na Randreuila i Patswikette, a vlada Nove
Francuske nije se toboe niim angairala u tom zloinu...
- Varate se. Iskrena je bila naa elja da sklopimo s vama savez, a kao dokaz rei
u vam da me je gospodin de Prouturac, im je saznao da ste na ivotu, hitno
uputio k vama s porukom i novim prijedlogom.
- Tvrdite li da, naputajui Quebec, niste ovaj put imali prema meni neprijateljske
namjere.
- Ne! Osim toga, malo nas je, vidite i sami.
Grof baci pogled na etiri iscrpljena ovjeka i tri uroenika koji, usprkos ukazanoj
njezi, kao da se nisu oporavili.
- to vam se dogodilo?
- Teko je objasniti, jer mi smo inae vini zimskim pohodima. Do Megantica sve
je ilo dobro. No tamo smo naili na tragove vaeg dvoboja i tijelo ovog
nesretnika. Otada nas je stalno pratio nekakav udes, a jo smo morali nositi i taj
le... Bilo bi se reklo da neka ukletost pada na nas, to se vie pribliavamo vama.
- Wapassou je zabranjeno mjesto.
- Nai su uroenici to znali, zato su se i bojali. Nekako su slabili, a i mi smo
osjeali kako nam svakim danom sve vie ponestaje snage. Oni snaniji morali su
nositi ostale. A vratiti se natrag bilo je nemogue jer bismo se izloili sigurnoj
smrti. Preostajala nam je dakle jedina nada, da emo usprkos svemu stii do vae
nastambe. Ali poslije napora kojemu smo se morali izloiti da pronaemo slapove,
shrvao nas je umor i izgubili smo svijest.
Nije dobio odgovora. I dalje je vladala pomalo muna atmosfera i kad su se
stanovnici Wapassoua sjetili to ih je navelo da krenu u pomo zalutalima,
kimom im je prola jeza...
- Kako ste nas uspjeli nai? - ponovi jedan od Francuza nekako sumnjiavo.
- Zar ovo nije bogojavljenska no? - odvrati Peyrac sa zajedljivim osmijehom i
zagleda se u njega nekako zagonetno.
- Stvari se ne odvijaju uvijek onako kako mi elimo - nastavi. - Krenuli ste iz
Quebeca, u to bih zaista htio vjerovati, s namjerom da stignete k meni u
potpunoj... neutralnosti, ako tako mogu da kaem. No uz put, potreseni smru
svoga prijatelja, postali ste ratobomiji i zaeljeli osvetu. Ali zima je neprijatelj ljui
od mene i najzad, sretni ste to ste naili na mene da vas od nje sauvam. Zaista
se ini da svaki na susret mora uvijek biti popraen izvjesnom dvolinosti. Moram
li vas drati zarobljenicima, taocima, s obzirom na osvetu koju ste mi pripremali,
ili gostima, kakva je bila vaa prva namjera?
Jo jednom grupa Francuza kao da se posavjetova pogledom a onda jedan od
njih, naoit ovjek i nekako otmjeniji od drugih, uze rije.
- Dozvolite da se predstavim. Ja sam vojvoda d'Arreboust, gradonaelnik Quebeca
i mogu samo da potvrdim rijei gospodina de Lomeniea. Zaista nas je gospodin
guverner Frontenac uputio k vama s miroljubivim namjerama. Naroito mu je bilo
stalo do toga da vam predloi jedan novi plan kojim... Ali, o tome bismo mogli
moda kasnije - ree jadni vojvoda trljajui svoje ukoene prste kojima je opet
stala da kola krv pa je od toga morao osjeati stranu bol.
On baci pogled na le kanadskog oficira koji, ve nagrizen ledom i vjetrom, onako
baen meu ipke blistava zlata, kao da je na simbolian nain pruao sliku o
prolaznosti ovozemaljskih dobara.
- Kad se uvae okolnosti koje su vas natjerale da ubijete toga ovjeka, moramo
zaista priznati da s vae strane nije bilo nikakva akta neprijateljstva prema Novoj
Francuskoj, premda ne moemo a da ne poalimo toliku brutalnost. Gospodin de
Lomenie i ja, koji smo dugo ivjeli u zatvorenim zajednicama ve od osnutka
kolonije, znamo da je potrebna vrsta disciplina ako se eli suzbiti demon
razvrata, no mi smo se utjecali i molitvi...
- Ja ne drim samostan! - ree Peyrac. - Sluim se barutom, i uetom... a kad se
radi o plemiu, tu mi je ma
- U vama nema svetosti.
- Ne! Sauvao me Bog!...
Oni poskoe kao da e se latiti oruja. estoka i paradoksalna ironija odgovora
skandalizirala ih je. I on je, eto, stvarno onakav kako se o njemu prialo: crni
demon, uz demonku, i izaziva ih svojim iscerenim licem i vatrenim pogledom.
Napetost je rasla do neizdrljivosti.
Anelika sie stepenicama podija i uputi se k njima.
- Doite da sjednete uz vatru, gospodo - ree ona skladnim i mirnim glasom. - Vi
ste iscrpljeni.
Videi da e se grof de Lomenie sruiti, ona ga obujmi oko pasa i pomogne mu.
- to da uradimo s leom? - apne Jacques Vignot Peyracu u uho.
Gospodar Wapassoua dade znak da ga se iznese napolje i prepusti pomrini i ledu.
Drugog rjeenja nije bilo. Mrtvacima je mjesto tamo.
























ETVRTI DIO

PRIJETNJA

67.
ELI MACOLLET OTKRIVA BOLESNE INDIJANCE
Je li to bila posljedica odvie kratka sna, prenadraenosti od sinonjih dogaaja, ili
hladnoe to je bivala sve nesnosnija, da je sva priroda kripala pod mramornom
akom? Tek, Anelika se probudila sva ukoena. Nije se usudila pomai kako ne bi
osjetila tresavicu. Na uzanom prozoru, koji je umjesto stakla imao napete riblje
koe, vidjela se korica od inja. Kroz njih je prodirala krta, gotovo nikakva
svjetlost, meutim, ipak dovoljna da ona shvati kako se ve razdanilo. Ustajanje
je obino bilo jo za mrkle noi... No, jutros, nitko se jo nije micao.
Anelika je u sebi ponavljala kako mora ustati da upali vatru, ali, iz asa u as,
ponovo ju je hvatala obamrlost te joj se inilo da je se nikad nee osloboditi.
Nekoliko tjedana ranije, nakon one ljubavne noi, na trenutak je bila pomislila da
je zatrudnjela. Sada joj se opet vrati ta misao, a takva nada rastjeruje pospanost.
U njenoj dui stadu da se bore dva suprotna osjeanja: potitenost i neko
neodreeno zadovoljstvo to ga u veine ene pobuuje saznanje da u sebi nose
jedan novi ivot.
Ona odrino odmahne glavom. Ne! Nije "to". Radilo se o neem drugom.
Neka zebnja, gotovo strah, krilio se nad utvrenjem, i ona ga osjeti prvi put
otkako je stigla u Wapassou.
A onda se sjeti. Tuinci su pod krovom.
Nije alila to ih je spasila, ali, s njima je u kuu ula i nekakva prijetnja.
Ona neujno ustade kako ne bi probudila mua koji je pored nje spavao svojim
odmjerenim i mirnim snom.
im je preko donjeg rublja navukla vunenu odjeu: haljinu od parheta, krzeni
zobuni dugih rukava, pa preko svega prebacila ogrta, odmah se bolje osjeala.
Svakog tjedna tovarili su na sebe pokoji novi komad odjee. Gospoa Jonas je
govorila da e se potkraj zime, pod mnogobrojnim naslagama odjee, sve troje
vie kotrljati nego hodati.
Po navici, Anelika pripae konati pojas, za koji zdesna okai futrolu s pitoljem,
slijeva dvije navlake: jednu za bode, drugu za no. Za taj pojas stalno je vjeala
razine neophodne sitnice: uzicu, rukavice, kope, novarke...
Imajui tako sve pri ruci, Anelika se osjeti bolje, spremna da se uhvati ukotac
sa itavim svijetom i da izvri sve to se od nje trai. A samo Bog zna da svi od
nje oekuju mnogo!...
U svojoj se odjei ugodno osjeala. Bila je za svaku priliku.
Izlazei napolje, obiavala se ogrnuti kabanicom koju je nerado skidala, sve dok
se vatre ne bi rasplamsale.
Ponajee, kosu bi splela u punu i zavukla je pod uzanu kapicu, malo
posuvraenu na sljepooicama, kako su to obiavale ugledne graanke u La
Rochelleu. Ta je frizura lijepo isticala isti oval njenog lica i davala njegovim
crtama neto svetako i strogo. Lice uokvireno bijelom kapicom nekako je
izloeno, golo. Ne moe se sakriti. Ima pretjerane iskrenosti, smjelosti, na onim
starinskim portretima ene s glatkim sljepooicama i elom, pod uzanim, visokim
injonom
8
.
Anelika je pripadala meu one koje su bez bojazni mogle nositi takav ozbiljan
ukras. Ugodno se tako osjeala, jer joj je kosa bila zatiena od ae i praine. Ali
ponekad bi preko bijele kapice stavila pusteni, muketirski eir tamnokestenjaste
boje, s ljubiastim perom. Kako se ovo na vjetru brzo unitavalo, zamijenila ga je
crnom svilenom trakom koju je sprijeda oivljavala srebrna kopa.
Obod toga eira nije bio naroito irok, pa kad je snijeilo, lako je preko njega
mogla prebaciti veliku, krznom podstavljenu kapuljau svoga ogrtaa.

8
injon: visoka frizura u obliku unja
Dok je bila u kui, navlaila je preko cipela presvlake od gipke koe, skrojene i
saivene na indijanski nain, a kad bi izlazila, obuvala je konate dokoljenke i
izme.
Sve to, valja priznati, nije bilo ni elegantno ni prefinjeno, ve je predstavljalo
mjeru nunoga opreza. Na proljee, bit e svakako potrebno da se itava malo
bolje provjeri u ogledalu.
Blagdani su pokazali da se lijepo ponaanje nije zaboravilo.
I svaki dan isti, i kao snijeg bijeli i ukrobljeni posuvratak, a ponekad i ovratnik s
malom ipkom, krasio je gospoama vrat i jo vie isticao briljivost s kojom su
se odijevale.
Uz iste, ukrobljene kapice, bila je to njihova jedina ali stalna koketnost.
U trenutku kad je Anelika izlazila iz sobe, netko se upravo spremao da pokuca na
vrata, pa kad ih je otvorila, gotovo se sudarila s onim to je iza njih stajao.
Kao od vorastog drva isklesano lice Eloje Macolleta, s otrim ivicama, s crnim
prorezom krezubih usta, te skrletnom kapom koju je opet pritegao na skalpirano
elo, bilo je takvo da se ovjek, ma kako imao jake ivce, morao lecnuti kad ga je
susreo u polumraku.
Anelika se trgne.
Starac umalo nije pao na nju i ona je sasvim izbliza vidjela njegove sitne oi,
sjajne poput krijesnica.
Bilo je neuobiajeno sresti ga u utvrenju u taj jutarnji sat.
Ona zausti da ga pozdravi, ali on joj dade znak da uti prinosei k usnama svoj
podignuti kaiprst. Zatim, libei se na prstima s ljupkou patuljka, kretnjom joj
dade znak da ga slijedi.
U dnu odaje nekoliko se mukaraca protezalo i zijevalo. Glavna vatra jo nije bila
upaljena.
Anelika jae pritegne oko sebe ogrta jer je jutro bilo hladno i prozirno poput
safira.
- to je, Macollet?...
On joj je i dalje davao znak da uti i hodao prokopom u snijegu, savijajui i
razmiui koljena, kao da gazi po jajima. Pod nogama im je cvilio snijeg.
Bila je to jedina buka.
Prema istoku, razvlaila se ruiastozlatna svjetlost i, malo-pomalo, zemlja je
izranjala iz none modrine kao skamenjena masa.
Miris dima bio je naroito jak. To je, u stvari, miris vedrih i studenih zora i jedini
miris ivota, jer odaje prisutnost ljudskoga bia, zaklonjenog u njegovu utvrenju
ili u kolibi. I upravo taj gusti dim sukljao je lijeno kroz pukotine izmeu ploa od
kore i kroz zaobljeni vrh Macolletovog vigvama.
Ulazei za starcem, Anelika je morala gotovo kleknuti. U polumraku i dimu nije
se bogzna kako vidjelo. Ugljevlje nije bilo dovoljno da rasvijetli dosta prostranu ali
neobinim predmetima zakrenu kolibu. Anelika jedino raspozna tri uroenika
uurena oko ognjita i odmah joj se njihova nepominost uini udnom.
- Vidite li? - promrmlja starac.
- Ne. Upravo nita ne vidim - ree Anelika i stade kaljati od dima koji joj je
tipao grlo.
- Strpite se, sad u upaliti.
On se pomui oko jednog malog fenjera u kutu. Anelika je sa zebnjom
promatrala Indijance koji su leali pod pokrivaima.
- to im je? Jesu li umrli?...
- Ne... Stvar je daleko ozbiljnija od same njihove smrti!
Konano mu je uspjelo izmamiti plamen.
Macollet bez ustruavanja uhvati jednog od Hurona za kiku i podigne mu glavu,
osvjetljujui lice ivim svjetlom fenjera.
Nepomian i bez svijesti, uroenik se nije na to osvrtao. Vreli dah izbijao je s
njegovih napetih, od groznice suhih usana koje su poprimile opaku ljubiastu
boju, lice mu je bilo tamno, uistinu crveno, i osuto grimiznim pjegama.
- Boginje!... - ree Eloi Macollet.
Sav pradjedovski strah, izazvan tom stranom bolesti, odraavao se u starevim
rijeima i u iznenadnom bljesku pogleda, pod njegovim upavim obrvama.
Boginje!... Crne boginje!.. Uasne velike boginje...
Anelika osjeti kako joj kimom prelazi jeza. Nikakav glas ne prijee preko njenih
usnica.
Ona upre u Eloju Mecolleta svoje raskolaene oi te oboje stanu da se utke
gledaju. Najzad starac proapta:
- Eto, zato su se sino svi sruili na snijeg. Ve tada su imali boginje!...
- to e se sada dogoditi? - ree ona naglo.
- Umrijet e. Indijanci nisu otporni na ovu svinjariju... A to se tie nas... i mi
emo svi pomrijeti... NE SVI, dakako. Neki e se izvui, ali e im lice ostati
rupiasto kao kalup za samu!
On spusti Indijanevu glavu koju je bio podigao da je pokae Aneliki, a ovaj je
dugo stenjao dok nije opet utonuo u munu nepominost.
Anelika stade trati prema utvrenju posrui. Morala je da se nae sa Joffreyem
prije nego joj prorade misli. Inae e je uhvatiti panika. Znala je, ako se to
dogodi, da e joj samo jedna misao zaokupiti duh: epati Honorinu u naruje pa
jauui pobjei s njom u hladnou uma.
Upravo kad je ulazila u dvoranu, Cantor je palio vatre a Yann le Couennec mu
pomagao metui ispred ognjita. Oni je uljudno i veselo pozdrave. Gledajui njih
dvojicu, odjednom postane svjesna uasne i ubitane istine. Svi e pomrijeti.
Preivjet e samo jedan: Overnjanin Clovis.
On je ve prebolio boginje. Sahranjivat e ih jednoga za drugim... Sahranjivati ih?
Bolje rei skloniti ih pod neki blok leda i ekati proljee da ih sahrani. A moda e
dotle i poludjeti!...
Njena soba uini joj se kao posljednje utoite a mukarac koji je pred njom
spavao u krevetu, pun snage i zdravlja, kao posljednja obrana od smrti.
Nekoliko trenutaka ranije, oko nje je bila sama srea. Srea priprosta ivota u
povuenosti i zaboravu, srea nimalo slina onome to se pod tim obino misli, ali
ipak srea, jer su posjedovali najdragocjenije blago: ivot, pobjedonosni ivot.
A sad se meu njih stala zavlaiti smrt, kao magla, kao dim, i uzalud e oni
zatvarati sve otvore, ona e odasvud prodirati.
Ona poluglasno zovne:
- Joffrey! Joffrey!
Vie se nije usuivala ni dotai ga, iz straha da ga samim tim ne zarazi.
Ipak, kad je otvorio oi i stao da je gleda svojim tamnim ivahnim zjenama koje
su se smijeile, ona se ludo ponadala da e je on moi i od toga obraniti.
- to je, anele moj?
- Huroni gospodina de Lomeniea zaraeni su boginjama.
Divila mu se to nije poskoio, nego ustao bez urbe i utio. Dodavala mu je
odjeu. Propustio je jedino da se dugo protee, kako je esto radio ujutro. I dalje
je utio. A i nije se imalo to rei, i on je znao da ona nije ena koja se vara u
procjeni situacije, niti trai isprazne rijei utjehe.
A ipak je osjeala kako on razmilja. Najzad on ree:
- Boginje? To me udi. Trebalo bi pretpostaviti da je epidemija unesena iz
Quebeca. No ovakva bolest stie uvijek s laama... u proljee. Ako se u Quebecu
nije pojavio ni jedan sluaj sve do jeseni, to jest otkako je Saint-Laurent pod
ledom, onda to ne mogu biti boginje...
Rasuivanje joj se uini jasnim i tonim. Odmah stade lake disati i u licu joj se
vrati boja.
Prije nego su izali, on je krepko i ustro potapa po ramenu i ree: "Budimo
hrabri!"
68.
SUMNJA NA MALIGNE BOLESTI
OTAC MASSERAT, JEZUITA
U vigvamu, Joffrey de Peyrac dugo je ostao prignut nad bolesnim Huronima.
Potresno je bilo gledati ih onako crvene poput usijanog eljeza. Kad im se podiglo
vjee, vidjelo se da su im oi podlivene krvlju. I dalje su disali piskutavo i bili u
nesvjestici.
- Ve su juer naveer bili skoro u ovakvu stanju - objasni Macollet, - a kad sam
ih poloio tu, mislio sam da je njihova otupjelost posljedica hladnoe.
- A to sada mislite, Macollet? - upita Peyrac. - Nije se lako izjasniti, zar ne?
Simptomi su kao u boginja, ne poriem, ali se po tijelu jo ne vide karakteristini
gnojavi pritii. Nieg osim crvenih pjega...
Kanaanin u nedoumici kimne glavom. Trebalo je ekati... Nita drugo nije
preostajalo. Sve troje razgovarali su tiho o mjerama opreznosti i uputama koje je
trebalo izdati. Macollet izjavi da e se on brinuti za Hurone. Alkohol je, to zna iz
iskustva, dobra zatita protiv svih epidemija i infekcija.
Ostat e tu s bavicom rakije.
Starac prizna, kimajui glavom, da i najgore situacije imaju svoje prednosti. Pit e
je, a ee ispirati grlo i ruke kojima dodiruje uroenike.
U blizini vigvama podii e mu kolibicu za preznojavanje. Svaki put, kad bude htio
u nastambu, proi e kroz nju i promijeniti odjeu.
- Za mene ne brinite. Bio sam ja meu Montagnaisima i Huronima za vrijeme
velike epidemije boginja koja ih je desetkovala 1662. Obilazio sam sela i zatjecao
same mrtvace. A ipak sam se izvukao. Ovima u davati juhu od trava i stalno
odravati vatru. A poslije! Vidjet emo...
- Idem da vam donesem namirnice i trave za ajeve - ree Anelika.
Na povratku korak joj je bio mnogo sigurniji. Ona mora da bude sasvim prisebna.

Svanuo je hladan, dan, ali vedar i okupan rumenilom. Ulazei u dvoranu, nae se
licem u lice s najautentinijim jezuitom kakva se nije mogla zamisliti na stotinu
milja uokolo.
Bio je to redovnik srednjega rasta, prilino okrugao, s izrazom dobroudnosti na
neveselu licu. Oi su mu bile podrugljive, elo otkriveno, brada gusta. Crna
mantija bila mu je od solidnog drogeta. Nosio je pojas od crne koe, o kojemu su
visili neki sitni predmeti, no, novarka... a na prsima dosta veliki crni kri sa
etiri mjedena kraja, privren svilenom uzicom. Poneto snaan vrat strio je iz
ravna, tvrda ovratnika, podstavljenog rezervom od bijela platna.
- Dozvolite da se predstavim - ree. - Ja sam otac Masserat od Drube Isusove.
U takvu trenutku njegova se pojava uini Aneliki privienjem. Morala je
uzmaknuti nekoliko koraka i nasloniti se na zid.
- Ali - promuca ona - odakle dolazite?...
- Iz onoga kreveta, gospoo, ree on pokazujui prema dnu odaje, iz onoga
kreveta u koji ste me sino onako paljivo sami poloili.
Ona tada shvati da je i on jedan od onih koje su sino u posljednji tren spasili od
sigurne smrti pod snijegom. Nije li to upravo onaj kojega je prvog otkrila i izvukla
ga iz snijega kako je mogla i umjela.
Pod kabanicom skruenom od leda nije bila zapazila mantiju.
- Da, to sam upravo ja - ree on kao da slijedi njenu misao. Mora da ste me nosili
na svojim leima, gospoo. Bio sam toga svjestan, ali odvie obamro i ukoen od
zime da bih se u tom asu mogao predstaviti i zahvaliti vam.
Oi su mu se i dalje smijeile, ali su je promatrale s upornom paljivou, a iza
njihove veselosti moglo se otkriti prepredenu i lucidnu suzdrljivost seljaka.
Anelika se zbunjeno primi rukama za lice.
- Kako da vam se ispriam, oe... Nisam mogla ni zamisliti da meu gostima
imamo i jednog jezuitu... a uz to sam pod dojmom jedne strane vijesti.
Ona mu prie i proapta:
- Bojim se da su vai Huroni oboljeli od velikih boginja.
Dobroudno lice oca Masserata promijeni boju.
- Do avola! - ree on problijedjevi.
Takav uzvik iz njegovih usta bio je znak silnog uzbuenja.
- A gdje su?
- U vigvamu starog Macolleta.
A kako je on pojurio napolje, ona povie:
- ekajte! Ne izlazite tako, oe. Uasna je hladnoa.
Ona dohvati veliki crni ogrta s visokim ovratnikom, to ga je on bio poloio na
kraj stola, i sama mu ga vrsto ovije oko ramena.
Moda tako ne bi bila postupila u drugim prilikama, da joj je, recimo, potovani
jezuita bio predstavljen u nekom salonu.
Ali oamuena i zabrinuta, poela je da gubi kontrolu nad svojim postupcima. K
tomu, osjeala je silnu odgovornost za svaije zdravlje, te se ak bojala da se taj
jezuita ne izvrgne bolesti ako se prehladi. Prui mu i njegov eir. On se urno
udalji.
Anelika pomisli kako svakako mora popiti neto toplo, eli li doi k sebi. Ona
prie ognjitu, ulije u drvenu zdjelicu malo kipue vode te sa stola uzme boicu s
jabukovaom.
Nekoliko mukaraca upravo je pojelo juhu koju su sami podgrijali. Drugi su, opet,
umakali komade ohlaene kukuruzne pogae u au rakije.
Vladala je takva disciplina da nikomu nije padalo na pamet da odree sebi
komadi slanine ili unke jer je te namirnice smjela ujutro dijeliti jedino gospoa
Jonas, a i sama je to radila po uputama Octava Malapradea, zaduenog za ive.
A gospoe Jonas nije bilo tu.
- Zar jo nije dolazila gospoa Jonas? - upita ih Anelika. Oni odrino odmahnu
glavom.
Bili su malo zastraeni prisutnou tuinaca koji su sjedili izdvojeni na kraju stola.
Meu njima se nalazio i onaj to se predstavio kao vojvoda d'Arreboust.
Bio je pleat i snaan, na sljepooicama prosjed, a njegovo plemiko dranje
vidjelo se i po tome to je naao vremena i da se oblije. Drugi je bio jedan mladi
dugajlija ozbiljna izgleda.
Ali, zaokupljena svojim mislima, Anelika ih nije ni primjeivala.
Brinula ju je odsutnost gospoe Jonas koja je uvijek ustajala prva te palila vatre i
pristavljala lonce.
A nije bilo ni gospodina Jonasa ni Elvire.
Nije li bolest ve pokucala na vrata? I to je s djecom?...
Prije no to e skoknuti da se za njih raspita, prisili sebe na oprez koji joj je
preporuio grof de Peyrac, te se vrati u sobu, presvue gornju odjeu pa je,
zajedno s haljinom koju je nosila za bogojavljenske veeri, iznese napolje da se
zrai. Najzad, rakijom dobro istrlja ruke i ispere usta.
Srce joj je udaralo kad je Jonasovima tiho pokucala na vrata, no laknulo joj je im
je ula da odgovaraju.
Djeca su ve bila na nogama i obuena, i zabavljala se u kutu, ali troje Roeljana,
sjedei ukoeno svako na svom stolcu, okrenue prema njoj svoja blijeda i
turobna lica.
- Dakle, znate i vi? - apnue.
- Na alost!
- to e biti s nama?
- Ali kako to da ste ve obavijeteni? - upita Anelika.
- Oh! Primijetili smo im ste ih sino doveli.
- Mogli smo odmah o svemu porazgovoriti.
- emu? Nita se tu ne moe.
- Bili bismo poduzeli mjere sigurnosti ve od prvog trenutka...
Gospodin Jonas je pogleda s nerazumijevanjem.
- Mjere sigurnosti?
- Ali... o emu vi to govorite? - povie Anelika.
- 0 jezuiti, zaboga! Ve sam sino malo posumnjala da je to jezuit, - objasni
gospoa Jonas. Bilo je u tom bradonji neeg to mi ba nije ulijevalo povjerenje,
iako je bio promrzao kao i drugi. Ali kad smo ga jutros, ulazei u dvoranu, ugledali
svega u crnini od glave do pete, s njegovom mantijom, ovratnikom, kriem -
dolo mi je da se onesvijestim. Jo se i sada jeim...
- Ima tu neeg goreg nego to je jezuit - ree Anelika s tugom i objasni im
situaciju.
Izolacija je najbolja obrana od zaraze. Do novog nareenja Jonasovi e s djecom
ostati u svom dvosobnom stanu. Na zrak e moi izlaziti pozadi kue, a kako je
snijeg dosta visok, biti e dovoljno da prekorae prozor.
Zahvaljujui tim mjerama, moda e izbjei tu stranu poast.
Vrativi se u dvoranu, Anelika opazi kako se jedna grupica okupila oko kreveta
koji se nalazio u dnu, pokraj spavaonice za mukarce.
Ona prie i na jastuku prepozna zajapureno lice grofa de Lomeniea koji je ve
leao u nesvijesti.


69.
SMIJEAN INCIDENT, UNATO TRAGEDIJI
Jedan od Hurona umre te iste veeri, poto ga je otac Masserat, kako dolikuje,
ispovjedio i udijelio mu posljednju pomast.
- Bar e nam na dohvatu biti utjeha Crkve - govorio je Nicolas Perrot. - Ne dogaa
se to ba esto onima koji zimi umiru u zabitnoj umi.
Grofa de Lomeniea prenijeli su na jedan tavan kroz koji je prolazio kanal dimnjaka
i odravao izvjesnu toplinu. Tamo su postavili mangalu, a vratnicu na podu drali
otvorenom.
Radi zatite od poara, pred kojim se u zimsko doba najvie strahuje, netko je
neprestano morao biti uz bolesnika. Uostalom, trebalo je nad njim bdjeti jer je bio
vrlo nemiran i pokuavao da ustane. Valjalo mu je davati piti, kvasiti mu
sljepooice, stalno ga pokrivati. Anelika je zatraila pomo Overnjanina Clovisa.
On nije imao naroitog smisla za bolniara, ali je jedini prebolio boginje i zato bez
opasnosti smio prilaziti bolesniku.
Anelika je navlaila rukavice to ih je sino dobila na poklon i tako ukazivala
jadnom grofu potrebnu njegu. Ali, nije bila sasvim sigurna da e te mjere
dostajati. Rukavice su stajale uz bolesnikovo uzglavlje i ona ih je metala kad god
je svraala.
Ostatak dana provela je kuhajui ogromne koliine vode u koju je bacala sve
raspoloivo korijenje i ljekovito bilje.
Uz to, morala je preuzeti sve poslove gospoe Jonas i Elvire. Videi to, grof de
Peyrac stavi joj na raspolaganje dva mukarca.
Njegovu oku zaista nita nije izmaklo. Sam je, kao i obino, radio u radionici, ali
je vie puta navraao grofu de Lomenieu i u vigvam Eloje Macolletu, koji je
filozofski izlazio na kraj sa svojim bolesnicima puei lulu za lulom i ispijajui
aicu za aicom. Vrativi se sa svoga posljednjeg veernjeg obilaska, u drutvu
oca jezuite, upravo je on izvijestio o smrti prvoga Hurona.
Veera je bila spremna pa su posjedali za stol, ali mnogima hrana nije htjela kroz
grlo. Nitko se nije sjetio da poskida boine dekoracije od boikovine. Vremenski
jo blizak, veseli bogojavljenski blagdan bio je ve tako daleko.
Uspije li im da se izvuku, sjeat e se, u analima, tih dana, osobito ovoga koji je
upravo protekao.
Svak je vrebao nee li na licu drugoga proitati svoju vlastitu osudu, u duem ili
kraem vremenu. Najvie su promatrali tri tuinca: oca jezuita, vojvodu
d'Arrebousta i dugajliju mladia koji je otvarao usta samo kad je jeo. No videi ih
kako gutaju s velikim apetitom, svi bi se primirili. Ta po logici stvari ve su i oni
morali oboljeti od boginja. Razgovarali su o tome kako u zemljama Istoka, da bi
se zatitili od boginja, obiavaju vrhom noa ili britve zasjei sebi kou, pa to
mjesto istrljati gnojnom sluzi, izvaenom iz jo nezacijeljenih pritia bolesnika
koji je od te bolesti upravo ozdravio. Neki od tih godinama su odravali nekoliko
svojih pritia pa ili od grada do grada i ljudima nudili na prodaju svoj spasonosni
dodir.
Ali tu, u Americi, nisu postojali uvjeti za takvo odravanje. Imali su, dodue,
kraste Clovisa, jedinog koji je preboljeo boginje, no one su se ve odavna bile
sasuile, a Huron je umro prije nego su mu sa karakteristini pritii uope i
pojavili...
Od takvih razgovora za stolom Aneliki se prekine tek, a ionako se morala
prisiljavati da proguta nekoliko zalogaja.
Kao to je i prirodno za takvih dana, djeca, osloboena ueg nadzora odraslih koji
su bili zaokupljeni strahom, povela su se za nepogreivim instinktom svoje dobi i
upustili se u nepredvidljive pothvate.
Iz stana Jonasovih zau se odjednom uasna vika. Anelika dojuri prva i zatekne
Elviru kako jeca, dok su gospodin i gospoa Jonas bili zanijemili od uzbuenja.
Pokazivali su joj neto u kutu, ili bolje rei nekoga koga u prvi mah nije mogla
raspoznati. Bila je to Honorina.
Koristei se, dakle, rijetkim udom koje je panju odraslih odvratilo od njih,
Honorina je bila odluila da se poelja po irokeku, te nagovorila malog Thomasa
da joj u tome pomogne.
Uostalom, nije to bio ba lak posao, te usprkos istovremenom aktiviranju kara i
britve, djeca su poslovala dobar sat vremena, dok teka Honorinina kosa nije pala
na pod, a na samom vrhu gole lubanje ostao ponosni uperak skalpa.
Kad ih je Elvira, uznemirena njihovim dugim i sumnjivim mirovanjem, najzad
otkrila, upravo su pokuavali da rezultat provjere u jednom oklopu koji im je
posluio kao ogledalo.
Na krikove mlade ene, oajnike povike Jonasovih i iznenadni upad Anelikin,
skutrili su se u svom kutu i izbeili oi.
Bili su zbunjeni, ali nimalo uvjereni da su uinili nesmotrenost.
- Jo nismo gotovi - ree Thomas. - Samo da joj zataknem pera.
Anelika se srui na jedan stolac i prasne u nezadriv smijeh. Okrugla Honorinina
njukica i nad njom ona crvena naroguena kresta bile su zaista smijene.
Bilo je u njenom smijehu podosta nervoze, ali to drugo da uradi? Ima dana kad
demoni, izgleda, uivaju naroitu povlasticu da mue ljude. Ako im nasjednete,
tek onda e vas pograbiti i dovesti do ludila.
Elviri koja je i dalje lijevala suze, to se kao majka osjeala povrijeenom, pokua
ona objasniti kako se danas zbivaju mnogo ozbiljniji dogaaji a da bi se pridavalo
toliko vanosti jednoj sitnici, obinoj djejoj budalatini.
Pravo je udo kako Honorina nije ostala bez jednog uha, ak se nije ni porezala.
Tko zna? Moda je mali Thomas imao dara za brijaki zanat!...
Gospodin i gospoa Jonas predlagali su stroge kazne: treba im uskratiti kruh i sir.
Ali, i opet se umijea Anelika. Ne, ne danas... a pogotovo, ne ostavljati ih bez
kruha i sira! Uozbiljivi se ponovo, prie dvoma deranima i strogo ih upozori da su
poinili teak prijestup kad su bez dozvole uzeli kare i britvu. Savladala se kako
jednom i drugom ne bi prilijepila dvije zvonke uke, i to iz straha da ih ne zarazi.
Nema ta, avolii su dobro izabrali svoj dan.
Oboje su poslali u krevet po mraku. Ta jedina kazna na koju su bili osjetljivi samo
im je mogla koristiti.
U velikoj dvorani Anelika ispria Honorinin podvig kojemu se svi od srca nasmiju.
To je malo ublailo opu napetost.
Svatko je predosjeao da e se takvim podrugivanjem sudbini moda otjerati
duhovi zla. Honorina je svojim inom glasno najavila da je boginje ne
zabrinjavaju. Imala je ona preih briga.
To je moglo da zbuni i obmane sile mraka, koje nisu ba uvijek dovoljno
otroumne da dokue reakcije ljudi.
Utjeno je djelovalo jo i to to su u prtijagu Kanaana nali kruha i sira.
Tri su se mukarca bila vratila na jezero da iz snijega i leda izvuku ostatak
opreme koja je pripadala Francuzima. Meu uobiajenim koliinama suhog mesa i
usoljene slanine, kukuruznog brana i duhana, te dovoljnim koliinama rakije,
nali su i pola velikog kotura sira i itavu glavu peninog kruha. Sve je to bilo
tvrdo poput kamena.
No bilo je dovoljno staviti kruh u pe a sir poloiti nakraj pepela pa da im se
odmah vrati prijanji okus. Kruh je sada bio opet topao a sir ne suvie mek i
zamamljivog mirisa.
Francuzi su uporno zahtijevali da se ta hrana razdijeli njihovim domainima. U
Quebecu su je jeli svaki dan, a ovima u umi ona je bila nedostupna.
Poneki su govorili kako se tim jelima moda prenosi zaraza, ali oblapornost je bila
jaa. Anelika je oklijevala. Uostalom, ne mari. Da odagna zle duhove, ona uini
znak kria nad komadiima kruha i sira, a zatim ih poalje kanjenoj djeci koja su
odmah manje plakala.


70.
BORBA PROTIV BOLESTI
NOVI PROJEKTI - ISTRAIVANJE MISSISSIPIJA
Posada Wapassoua hladnokrvno je primila vijest o opasnosti koja im je prijetila. U
svom fatalizmu mnogi su bili zadojeni istinskim kranskim osjeajima i preputali
se volji bojoj.
Anelika nije znala za takvo mirenje sa sudbinom. Voljela je ivot tim strastvenije
to joj se inilo da mu tek odnedavna poznaje velianstvenost. Zato i nije htjela
da Honorina i njeni sinovi budu u cvijetu mladosti lieni toga sonog ploda. Smrt
djece i mladih bia je zloin za koji bi sebe drala odgovornom.
No ima trenutaka kad se treba znati rtvovati za sebe i za svoje, priznati da se
svakog asa moe dogoditi ono najgore, i zato se bez roptanja prepustiti sudbini
koja im je svima ista...
"I tako provodimo dane praeni ivotom i smru - oboje su jednako vani - smrti
se ne treba bojati"...
Tko li je pred njom izgovorio te rijei proete veliinom? Colin Paturel, kralj
robova na Miquenezu, Normandijac, obian mornar istoga kova kao i oni to su
se, pritisnuti zimom, nali na okupu u tuoj zemlji...
Svi su ti ljudi mnogo puta izbjegli smrti ne samo u borbama u koje ih je uvlaio
njihov pustolovni duh, nego i u epidemijama i bolestima.
Veina njih je sretno preboljela bar jednu, ako ne i dvije epidemije: kugu na
Istoku, utu groznici po afrikim lukama, pa onda boginje, te uvijek i posvuda
skorbut, gangrenu, malariju, dok su drugi bili osueni na smrt od gladi, ei,
muenja...
Iz svih tih kataklizama, preivjeli su svaki put izlazili s jo veim uvjerenjem da su
na sve imuni. Tako je i u svakoj bitki.
Ako si izvukao sretan broj, izvui e se. Inae, zbogom! Kucnuo ti je posljednji
as. Kad je Joffrey de Peyrac odluio da dio noi provodi uz oboljelog plemia, da
bi tu dunost zatim preuzeo kova, Anelika se nije pobojala. Osjeala je da mu
bolest ne moe nita. To sigurno uvjerenje u pobjedu predstavljalo je za sve
najbolji lijek.
Shrvan groznicom, umre osmoga dana i trei Huron, dok mu je tijelo bilo osuto
crvenim pjegama. Ali gnojni pristii jo se uvijek nisu pokazivali. Slijedeeg dana
u zoru, kad je dola da smijeni Overnjanina Clovisa, Anelika ga zatee gotovo
bez svijesti, uzdrhtala, lica crvena poput eljeza koje je inae kovao, a i mnogo
teem stanju nego to se nalazio bolesnik nad kojim je bdio.
Anelika stade da ga gleda, a onda se odjednom baci na koljena viui "Hvala
budi gospodu!"
Mora da se Overnjanin kasnije dugo na nju ljutio zbog toga uzvika. Mogli su mu
priati to god su htjeli, taj nije poputao. Gospoa grofica se zaista veselila
njegovoj bolesti. Nije se ak potrudila da mu prui pomo. Rekla je "Hvala budi
Gospodu!" Jednostavno ga je ostavila i otrala da svima razglasi: "Clovis je obolio.
Veselite se!"...
Tono je to uo svojim roenim uima. A ona se bacila oko vrata prvom na koga
je naila. Bio je to Nicolas Perrot.
Nitko nije mogao uvjeriti Overnjanina kako se Anelika, u stvari, nije obradovala
njegovoj bolesti, nego sigurnom dokazu da se u njihovu sluaju NE RADI O
VELIKIM BOGINJAMA. Ta i on se, eto, zarazio, a ve je prebolio velike boginje.
Bile su to vrlo jake ospice i mnogi su od njih oboljeli, ali ni izdaleka tako opasne
kao strana poast boginja.
Huroni su, istina, podlegli, ali oni umiru nizato; to potvruju i Kanaani. Obina
prehlada i ve su na umoru. Krhka je to rasa otkako su sklopili savez sa bijelcima.
Kao da su ih napustili njihovi duhovi zatitnici, te mnogi idu tako daleko da u
prihvaanju kranstva vide uzrok nemilosti i izumiranju svoga plemena.
Nisu bili u stanju da se odupru opasnoj groznici.
Vie od nekoliko tjedana bolest je zahtijevala od stanovnika Wapassoua da
sakupljaju sve svoje snage.
Strasti, mrnje, planovi - sve je bilo potisnuto. Ostavili su ih za kasnije. Najprije je
trebalo izai iz ovog "crvenog" tunela u ijem se mraku ugnijezdio neprijatelj,
smrt. Dok i posljednji rekonvalescent ne napusti krevet te onako blijed i teturajui
ne doe za zajedniki stol, doekan zdravicama i poklicima "ivio", smrt uvijek
moe da udari. Treba stopu po stopu goniti groznicu, suprotstavljati se klonulosti i
ponovnim napadima bolesti, pomagati da se prebrodi kriza, uzimati u naruje
bolesnika koji se u bunilu otima i satima ga nositi, kao u dnu vala ili na njegovu
vrhu, do druge obale gdje e se obliven znojem nasukati na plai ivota. U tim
trenucima Anelika ja promatrala klonulo nepomino tijelo. Svako se jednako
ponaalo. Disanje koje dijeli ivot od smrti, u svakoga je bilo gotovo
nezamjetljivo. No ona je znala da je ono najgore prolo i da e bolesnik ostati na
ivotu. Da bude sigurnija, opet bi mu poloila ruku na elo i sljepooice, s kojih su
se poput oluje udaljavali usijani valovi groznice. Zatim, ve umirena, briljivo bi
ga pokrivala, pazei da se ne prehladi, i onda odlazila drugome. Gledajui
bolesnika koji je iznio pobjedu nad bolesti, i njoj se vraala snaga, te je za njega
osjeala simpatiju i potovanje kao za dobroga borca. A isto tako i zahvalnost. Jer
taj je bar nije iznevjerio, napustio, ni izloio je porazu s onako smijenim orujem
kojim se borila.
- Ne ostavljajte me! Ne ostavljajte me! govorila mu je. Ne mogu sve sama,
morate mi pomoi.
Kasnije je meu njima ostalo ono neto, kao da su se borili rame uz rame, na
ivot i smrt. Pred boleu mukarci se nekako opuste, nee da joj se
suprotstavljaju. To je neprijateljica koja ih lako svladava jer im je odvratna i nee
da joj gledaju u lice. Anelika bi ih drmala, primoravala da odmjere snagu
protivnika i spreme se kako bi mu stali na kraj. Ona im je objanjavala:
- Sutra ete se osjeati jako slabo. Ne zovite me svakih pet minuta jer se ne
mogu baviti sa svima odjednom i to bez sumnje, itavih nekoliko sati... Ostavit u
pored vas vr aja i au. Sve to treba da uradite jest da pijete, a to ne smijete
propustiti. Kad se naemo pred nekim tko nam sprema zlo, pograbimo no. Ne
ekajte da to drugi za vas uine...
Pravila se kao da ih preputa samima sebi, ali oni su stalno osjeali njenu
prisutnost. Navratila bi, bacila letimian pogled, ali njen osmijeh je govorio:
"Bravo, niste me razoarali!" Onako umornima, napola u bunilu i eljnima da se
nepromiljeno opuste, to im je opet vraalo snagu. No kad je bilo potrebno, dugo
je mogla sjediti uz njihovo uzglavlje, satima ostajati bez nestrpljivosti ni
malodunosti.
U poetku, tri ene su se smjenjivale u nonom bdjenju. Joffrey de Peyrac je esto
preuzimao rane, najneugodnije jutarnje smjene, ali je ustanovio da je sama
Anelikina prisutnost najbolji lijek za sve. Htio ju je potedjeti od natovjenog
napora, od kojega su joj oi upale a crte na licu poele pomalo da se isteu.
Najzad, najvie je trpjela od nedovoljnog spavanja. Usprkos tome, inilo joj se da
e svoje bolesnike sve zatei mrtve ili na umoru ako prespava itavu jednu no i
propusti da ih obie. Prisilila se da bar jedanput u noi navrati svakomu i vidi kako
je. Zadizala je pokrivae, rukom prelazila preko uarenih ela, pomagala da se
popije nekoliko gutljaja, aptala nekoliko rijei ohrabrenja.
Iako obamrli od slabosti, oni su uli njen glas, uivali u njegovoj skladnosti blagoj
kao balzam, kao milovanje samo njima namijenjeno, a kad bi se nadvila jo vie,
zastirui svojom sjenom difuzno svjetlo vatre ili fenjera, njihova istovremeno
umrtvljena i groznicom nadraena osjetila ivnula bi na miris ene. Videi u izrezu
bluze bjelinu njenog oblog vrata, proeo bi ih potajni uitak, ali ne pohotljiv nego
nostalgian, kao od tople majinske prisutnosti koja im vraa onu daleku, divnu
sigurnost to su je osjeali u djetinjstvu i nikada je nisu zaboravili.
Jedne veeri, Lomenie-Chambordu se uini da e umrijeti. U njegovu duhu sjena
je padala na itav prijanji ivot. Ve se nalazio u nekom drugom svijetu, s druge
strane vrata koja se nikada nije usudio gurnuti. S druge strane ovih vrata kroz
koja se pravednici nikada ne usuuju proi. A on pripada meu prokletnike. Kroz
podignutu vratnicu na podu dopirala je do njega buka glasova, miris jela, nejasno
brujanje, a taj poznati agor mijenjao je sada i postojanost i smisao, kao da je
odjek novog, nepoznatog jezika. Sve je to imalo za njega poseban okus, isti
onakav kakav ima sam ivot. ivot kojega se nikada nije nauio. ivot koji je
osjetio tek vrcima prstiju. ak ni to jer su mu bili u rukavicama. A sad kada
umire, osjea ga, iako nejasno, itavim svojim tjelesnim biem. I on koji je itav
svoj vijek proveo prieljkujui smrt i susret s Bogom, u tolikoj je mjeri zaalio to
ostavlja opipljivu i grubu zemlju da su mu suze navrle na oi. Guio se. Osjeao
se samim. A onda stade vrebati ne dolazi li na njegov mrani tavan gospoa de
Peyrac, iekujui je kao anela spasitelja. Kad je dola, dovoljan je bio jedan
pogled pa da shvati u kakvu je strahu. Ohrabrila ga je mimo i uvjerljivo:
"Osjeate se loe jer e uskoro nastupiti kriza... a odmah za njom dolazi i
ozdravljenje... Ne gubite samopouzdanje... Prijei ete i tu opasnu stepenicu... Da
vam prijeti opasnost, ja bih to znala... Imam veliko iskustvo s bolesnicima i
ranjenicima... Vi niste u opasnosti... Odmah je povjerovao i stao mirnije da die.
Umotala ga je u pokriva, pomogla mu da ustane i odvela ga do stolca na koji ga
je posjela, naslonivi ga uza zid da se ne bi sruio. Onako slab, jo uvijek je
osjeao njenu sigurnu vrstu ruku.
- Drite se mirno, ne miite se.
Zatim je skinula vlane plahte, rastresla slamaricu koja se ulegla pod teretom
nemirna tijela, prozraila pokrivae, presvukla krevet istim plahtama - sve to
spretnim, ustrim i tako skladnim pokretima da ga uope nije zamaralo pratiti je
oima. Onda mu je ponovo pomogla da legne i odmah se bolje osjeao meu
svjeom posteljinom. Najzad je sjela uz njegovo uzglavlje, pa dok je on opet
tonuo u groznicu, ona mu je na znojno elo poloila ruku, kao talisman, dragocjen
zalog neunitive snage koja e preprijeiti put utvarama. A ruka joj je bila suta
sigurnost, obeanje, sabrana paljivost, svjetlo koje bdi... srce koje bdi. Usnuo je
kao dijete i probudio se iscrpljen, ali io i izlijeen!...
Kad je siao s tavana i zauzeo mjesto za zajednikim stolom, sveano su ga
doekali kao i druge. Po miljenju Francuza, skuenost prostora slabo se slagala s
njihovim poloajem zarobljenika. Nakon njege koju im je pruala kao
novoroenadi, Anelika nije mogla da ih sada zapusti i ne pazi na njihov
oporavak.
Potkraj sijenja bilo je nastupilo razdoblje kad je preko polovine kontigenta bilo
prikovano uz krevet. Bolest je harala oko tri tjedna.
Svalila se i na Joffrey de Peyraca, i to prilino estoko, ali je bio na nogama ranije
od drugih. Nekoliko dana groznica mu je bila tako jaka da je leao gotovo bez
svijesti.
Anelika je nad njim bdjela i udila se to nije osobito zabrinuta. Gledajui ga
onako povaljena i ukoena, imao si dojam da iz njega i dalje izbija neka
neunitiva snaga, te bolesti nije uspijevalo da ga shrva i uini kukavnim.
Anelika stade da prebire po uspomenama i zakljui da on zaista nije nikada
pobuivao saaljenje. ak i kad je bio olupina u koulji, s uetom oko vrata na
porti Notre-Dame, u gnjusobi svoga ponienog tijela, inio se isto toliko jakim
koliko i ostali. I ovjek je dolazio u iskuenje da saaljenje prije osjeti prema
pakosnoj, bezumnoj svjetini i histerinom, napola ludom fratru... To to je
posjedovao on, nikada nitko nije mogao da mu oduzme.
Meu onima koji su bogojavljenske veeri bili spaeni, jedino otac Masserat nije
obolio od ospica i on je Aneliki bio dragocjen pomonik. Neumoran, stalno
usluan, dobroudno se prihvaao najneprijatnijih poslova i tako nju tedio od
tekih napora. Jer zaista se iscrpljavala neprestano diui te bespomone ljude, od
kojih su neki predstavljali prave atlete, kao Jacques Vignot, kova ili Englezi. Otac
jezuita dohvatio bi svoga dobriinu kao da je dojene, okretao slamaricu, natezao
pokrivae, a kad bi bolesnik opet mirno leao, licom bi mu davao juhu, strpljivo
poput dadilje.
Kao mnogi od njegovih kolega njegovao je za vrijeme epidemija uroenike, a
ponekad, u nekoliko sela bio je jedini zdravi ovjek i iao od kolibe do kolibe.
Duhovito je priao kako je to uvijek zlo svravalo, jer uroenici su ga djetinjasto
optuivali da ih mori glau davei ih juhom, dok meso i povre uva za sebe. A
kako je on bio zdrav, brzo su zakljuili da je za njihovu nesreu i muke on sam
kriv.
Vremena ope nesree pogoduju vraima, zato su ovi odmah stali govoriti svojoj
pastvi da se bogovi na njih ljute jer su dopustili da im u sela ulazi Crna Mantija...
im bi se bolesnici malo oporavili, morao je bjeati duboko u umu, da izbjegne
smrti...
Sveenik je uvijek imao poneku priu da rastrese svoje pacijente. Zabavljao je
djecu i pravio im drutvo igrajui se s njima dok su se oporavljali i nije se vrijeao
to se tri Hugenota povlae u kut, oekujui ono najgore...
Kad bi mu njega bolesnika dopustila da malo predahne, opasao bi oko svog niskog
i etvrtastog struka pregau od gumiranog platna te odlazio u podrum da vari
pivo, pravi sapun ili da iskuhava rublje.
Kad je zbunjena Anelika pokuala da se umijea, suprotstavio joj se jezuitskom
upornou.
Kako da poslije toga ostanu neprijatelji?
Ta svi su zajedno bili ukrcani u istu galiju, a za tih mjeseci do ludila neprijateljska
oluja neprestano je zvidala oko njih i drala ih zatvorene, pa tako sve te
mukarce i ene povezala suuesnitvom u njihovoj borbi protiv zime.
Zato su bez strasti i slijepe mrnje prili pitanjima koja su ostala otvorena jo od
bogojavljenske veeri.
im se oporavio, gospodin de Lomenie nije tajio Peyracu kako ga je, u stvari, k
njemu uputio gospodin Frontenec s molbom da financira ekspediciju koja bi
istraivala tok velike rijeke Mississipi to, sigurno, utjee u Kinesko more. Za taj
posao odredio je svog pouzdanika, gospodina Rene Cavelier de la Sallea, upravo
onog hladnog, ozbiljnog dugonju, koji ih je dopratio u Wapassou. Ovome nisu
izbjegle zlatne ipke meu koje su, one prve veeri, bili poloili tijelo Pont-
Brianda. Kasnije je teko obolio, ali im se oporavio, saletio je Lomeniea i
Arrebousta da uspjeno povedu pregovore s gospodarom Wapassoua.
- Stvarno ste toliko bogati koliko se pria? - upita malteki vitez grofa.
- Jesam. A postat u jo bogatiji djelatnou, zbog koje sam ovamo i doao.
Florimond je bio silno uzbuen jer mu je potajna strast bila da istrauje Mississipi i
ugleda Kinesko more. Tvrdio je da za tim udi od djetinjstva. Kao izvrstan
kartograf, sanjario je nad nepoznanicama pergamenta koje je sam ispunjao
crteima, uputajui se u bezbrojne raune i provjeravanja.
im je saznao za namjere gospodina de la Sallea, vie ga nije ostavljao. A ovaj je
bio hladan ovjek, za svoje godine mnogo mlai, a ipak je za sobom imao vrlo
raznolik ivot. Bio je osjetljiv kao nedoraslo mome, as zahtijevao da ga zovu
gospodin de la Salle, as opet Cavelier kad bi mu sijevnulo da Kanadu moraju
osvojiti i izgraditi skromni ljudi. Plemstvo je dobio tek odnedavna, a da Anelika
ne bi u to posumnjala, to joj nije bilo ni nakraj pameti, pokazao joj je pisma koja
je potpisao sam kralj. "Naem dragom i voljenom Robertu Cavelier de la Salleu,
za izvrstan i hvalevrijedan izvjetaj o njegovom uspjenom djelovanju u Kanadi"
Simbolikim grbom novoga plemia postao je hrt na pjeanoj podlozi i nad njim
zvijezda s osam zlatnih krakova. Uz to je posjedovao izvjesnu uenost,
nepokolebljivu odvanost i vizionarsku upornost. Uvjeren da e jednoga dana
postati otkriva uvenog Kineskog tjesnaca, a to je bio san svih odvanih ljudi koji
su se prolog stoljea usudili krenuti na zapad, zaputivi se Morem tmina,
uzrujavao se to jo nije dopro do svoga cilja... i ve se odande vratio. Florimond
ga je shvaao: "Uvjeren sam da emo tom beskrajnom rijekom, koju Indijanci
nazivaju Ocem voda, i ne izlazei iz svojih amaca, stii u Kinesko more. Zar ne
mislite i vi tako, oe?"
Ne, Joffrey de Peyrac nije u to vjerovao, pa je sinovljevo oduevljavanje popratio
sumnjiavom grimasom, to je mladia zaboljelo, ali ga svejedno nije
obeshrabrilo. Anelika je bila alosna zbog Florimonda. Divei mu se kao majka, i
dirnuta njegovim mladenakim arom, rado bi mu Kinesko more bila donijela na
tanjuru, no s druge strane, pobono povjerenje koje je imala u nauni genij svoga
mua nije joj doputalo da se nada. Joffrey de Peyrac je spremno priznavao da se
njegove sumnje ne zasnivaju na utvrenim injenicama.
- U stvari - govorio je Florimond - va se skepticizam ne temelji na proraunima...
- Tako je! S obzirom na naa dosadanja oskudna znanja, teko bi ih i bilo
izvriti...
- Bit e, dakle, najbolje da krenemo i vidimo...
- Svakako!...
- Mislim da bi bilo pametno dopustiti Florimondu da krene u ekspediciju s tim
zanesenim, obrazovanim i vrlo nadarenim ljudima, - ree on jedne veeri Aneliki.
- U dodiru s njima nauit e koliko vrijede razliite sposobnosti: u prvom redu
dobra organizacija, ali i to da solidno nauno obrazovanje moe lako nadomjestiti
genijalnost. S druge strane, ostvarit e svoj san o istraivanjima, u drutvu ljudi
koje nita ne moe obeshrabriti i koji postaju najdovitljiviji upravo u tekim, ak
beznadnim situacijama. Taj je dar svojstven Francuzu, a kako ga Florimond ima u
izobilju, moi e ga tamo po volji razvijati, bez bojazni da e strogi anglosaksonski
oprez ohladiti njegov ar.
S druge strane, ako uspiju, to e me u Sjevernoj Americi definitivno uvrstiti. Ne
uspiju li, opet e se znati da sam ja financirao ekspediciju i tako utedio
gospodinu de Frontenacu da ona ne padne na teret dravnoj blagajni.
Jednostavno iz zahvalnosti - a to je poten ovjek, uz to Gaskonac - on e se
truditi da ouva moj poloaj na granicama svoje kolonije.
Ako mi to zlato i propadne, izvui u iz njega bar moralnu dobit, a za moga
starijeg sina bit e to dragocjena kola, da i ne govorim o tlocrtima, zabiljekama i
obavjetenjima koja e mi donijeti u pogledu donjih slojeva zemalja kroz koje
bude prolazio. A to Cavelier, usprkos izvjesnoj strunosti, nee moi obaviti.
Florimond je u tom smislu ve ueniji od njega...
71.
ANELIKINA KARIZMA NA VEERIMA U WAPASSOU
Kad je saznao za oevu odluku, Florimond se djetinjskom spontanou pourio da
ga zagrli, a onda je klekao i poljubio mu vuku. Oluja, koja se dva mjeseca
neprekidno izmjenjivala s obilnim snijeenjima, nije doputala da se krene na
due putovanje. S popudbinom koju mu je osigurao Peyrac, Cavalier de la Salle
nije namjeravao da se vraa u Quebec, nego da skrene na zapad te da preko
jezera Champlain stigne u Montreal. U okolini Ville-Marie imao je posjed sa
skromnim domom koji su stanovnici toga kraja nazivali "Kina", toliko im je njegov
vlasnik punio ui svojim planovima. Tu e on izvriti pripreme za ekspediciju,
nakupovati robe za trampu, te oruje i amce. Odatle e krenuti prema velikim
jezerima Cataraconi, na svoju prvu etapu. Peyrac e svome sinu predati izvjestan
broj zlatnih ipki i kreditno pismo na nekog Lemoynea, trgovca u Ville-Marie u
Montrealu, a ovaj e se postarati da im za tu vrijednost izda potrebnu robu.
- to? - povie Cavalier - neete me valjda uvjeravati da taj stari bandit unovuje
isto zlato.
- Bavi se on i kojeim drugim - ree vojvoda d'Arreboust. - Zar mislite da bi bio
tako bogat, da ne odlazi u Orange trgovati s Englezima? Kanadski papir ne vrijedi
koliko zlato one gospode! Pogledajte! - On izvue iz depia na prsluku jedan
zlatnik i baci ga na stol.
- Evo, kakav je novac u opticaju, a nali smo ga kod jednog engleskog
zarobljenika to su nam ga Abenakisi jesenas prodali u Montrealu. Proitajte
natpis oko lika Jakova II: Kralj Engleske, vojvoda od Normandije, Bretanje i...
Kralj Francuske!... Dobro ste uli: Kralj Francuske. Kao da im nismo opet oteli
Akvitaniju, Maine i Anjou ve prije od trista godina, pod svetom djevicom Ivanom
Orleanskom. Ali ne... Oni su tvrdoglavi. Oni jednoj novoj provinciji, koju toboe
naseljavaju, daju ime Maine, pod izlikom da je engleska kraljica bila nekad
vladarka te francuske pokrajine. Eto, kakvim se uvredljivim zlatom usuuje
naplaivati jedan Lemoyne...
- Ne ljutite se, vojvodo - ree Peyrac smijeei se. - Sve dok se Englezi
ograniavaju da samo utiskuju nekoliko detalja na svoje kude, dokazujui tako
svoju vlast nad Francuskom, stvar nije ozbiljna. I ne traite da saznate to rade te
kanadske dobriine, Lemoyne i Le Beri, kad se zavlae u umu, jer oni su stupovi
vae kolonije. Ne samo da su prvi naseljenici nego i najsmioniji, a i... najbogatiji.
Otac Masserat izvue iz usta kratku vrijeskovu lulicu koju je rado puio.
- Te su osobe jako pobone, odane Crkvi, a kau da jedna Le Berova ki odlazi u
samostan...
- Neka im je dakle oproteno! - povie Peyrac. - A to se tie trgovake robe,
moete se u njih pouzdavati, gospodine de la Salle.
Anelika prui ruku za zlatnikom koji je bacio gospodin d'Arreboust.
- Hoete li mi ga pokloniti?...
- Drage volje gospoo... ako u tome nalazite zadovoljstvo. A to ete s njim?
- Moda e mi posluiti kao amajlija.
Ona stade da se s njim poigrava u ruci.
Bio je to obian zlatnik, teine jednog lujdora, ali je u njegovu nepravilnu obliku i
natpisu na staro-engleskom jeziku nalazila neku neobinu dra. Mnogo je toga bilo
sadrano u tom komadiu novca: zlato, Engleska, Francuska, hereditarne mrnje
koje nisu prestajale ni u umskim zabitima Novoga svijeta, i ona je zamiljala s
kakvim se zaprepatenjem jadni engleski puritanac, otrgnut od svojih ala i
bakalara, morao vucarati s Indijancima zakienim perjem dok ne bi stigao na
Saint Laurent, k uasnim papistikim trgovcima krznom.
- On uope nije shvaao na bijes - objasni d'Arreboust. - Tutnuli smo mu pod nos
zlatnik naen u njegovu depu... Kralj Francuske! Ah! Yes, govorio je. Zato ne?
Takav je natpis uvijek vidio na svom dravnom novcu... ekajte, upravo je
gospoa Le Beri otkupila toga ovjeka i uinila ga svojim slugom. Nada se da e
ga uskoro preobratiti.
- Vidite! - ree otac Masserat dobroudno.
U toj atmosferi planova i pria, veernja su sijela opet postala prijateljska.
Obuzdavali su se kako bunim razgovorom ne bi zamarali bolesnike. Uvijek su se
veselili kad bi netko ozdravio i pridruio se drutvu.
Anelika je prebirala korijenje, ili bi uzimala na koljena Honorinu i zibala s
namjerom da je uspava, ali bi se ona pretvarala sva u ui. Tim Kanaanima valja
zaista priznati sposobnost da zanesu sluatelje i da ih prenose as u prolost, as
u budunost, a i da s jednom ili dvije anegdote doaraju itav jedan svijet ili
epopeju.
Veeras su, eto, razgovarali o tim Lemoynima i Le Berima, bijednim zanatlijama ili
nadniarima unajmljenim od beutnih zakupnika, koji su umorni od toga
doivotnog robijanja stigli ovamo laama.
U ruke su im utisnuli motiku, srp ili puku. Kraljevski su se poenili, rodili etvero,
petero, desetero, dvanaestoro djece. Svi su bili smioni, snani, uporni. Ubrzo su
odbacili srp i, usprkos prigovorima gospodina de Maisonneuya, odlazili da od
Indijanaca kupuju krzna, uvijek dalje, sve dalje na zapad. Otkrivali su velika
jezera, vodopade, izvore nepoznatih rijeka, sve razliitija uroenika plemena. I
oni su govorili da ne postoji Kinesko more i da kontinetu nema kraja, te se
prepirali s onim luakom od Cavelier de la Sallea, uz poli dobre jabukovae. A
dobivali su je iz vlastitih vonjaka, ije su mladice, donesene iz Normandije,
uspjeno porasle i na njihovim poljima u Kanadi, zahvaljujui brizi njihovih ena.
Vraali su se s pravim bogatstvom, brdima mekih raskonih krzna preko kojih su
prelazili svojim osakaenim prstima, kao posljedicom irokekih muenja.
Sada su ih na vodenim putevima u gornjake krajeve pratili njihovi sinovi, a keri
im se kitile ipkama i svilom, kao bogate parike graanke. Crkvi su davali bogate
poklone...
I gospodin de Lomenie stao je da se prisjea Montreala u njegovim prvim danima
kad su se Irokezi nou uvlaili u vrtove pa sakriveni meu liem goruice sluali
glasove bijelaca. Teko onima koji bi se za tih noi bili usudili izai napolje... Jer
Ville-Marie u Montrealu nije imao bedema ni plota od kolja da ga zatite. Njegov
utemeljitelj je htio omoguiti da Indijanci dolaze k njima bez potekoa, kao
braa. A ovi to nisu proputali. Koliko su puta redovnice samostana Mere
Bourgeoys, kad bi za vrijeme molitve sluajno podigle oi, primijetile kako ih kroz
prozorsko okno promaitra stravino lice nekog Irokeza...
Otac jezuita oivljavao je uspomene na svoje prve misije, Macollet na svoja prva
putovanja, Cavelier na Mississipi, a d'Arreboust na Quebec za njegovih prvih
dana.
I dok su u kui vatre pucketale, a napolju ih oluja svojim hujanjem neprestano
pratila kao na orguljama, ili u gruboj tiini to je snijeg stvara u prirodi padajui
poput dugih zavjesa, tolika je bila mo i raznolikost uspomena tih ljudi da se
Anelika nije mogla nasluati njihovih pria.
- Od dvanaest jezuita, koliko sam ih ja vidio meu Irokezima, deset ih je zaglavilo
muenikom smru a, vjerujte, nisu to i posljednji.
Otac Masserat prisjeao se strmih ljubiastih obala Georgijskog zaliva, i jeke
krhkog zvona, i misionarske stanice izgubljene meu drveem i travama, te
drvenih utvrenja podignutih tu i tamo, a nad svima se krilio isti miris dima,
soljenog mesa, krzna i rakije.
Bilo je to nalije dekora to ga je Andelika viala na Dvoru ili u Parizu. Po
salonima se strastveno prialo o jezuitima i o spasu Kanade. Bacalo se prstenje i
naunice u uasno osakaene ruke kakva muenika koji se, poslije nevjerovatnih
doivljaja, nekim brodom vratio iz Kanade. Mnoge dame iz visokog drutva
pomagale su djela milosra u dalekim zemljama.
Neke od njih su dole u Ameriku i platile ivotom: gospoa de Guermont, gospoa
d'Aureole i vrlo uvena gospoa de la Pagerie koja je u Quebacu osnovala
urulinski red.
Andelika je tako paljivo sluala oca Masserata da je uskoro priao samo zbog nje.
Njihove uspomene zaista su je uzbuivale
Njoj se stao otkrivati sasvim nepoznat svijet, a Versailles je ostao daleko sa
svojim kukavnim spletkama, daleko je bilo i Kraljevstvo obiljeeno progonima i
bijedom. Pritiskao ga je teret minulih vremena, u poreenju s ovim novim
egzistencijama i poletom ljudi koji su se bacili na osvajanje novoga svijeta. Ovdje
je carevala Sloboda! U Anelikim oima su itali da su bili "odabrani i uzveliani",
da pripadaju nekom drugom soju kojega se, a da to nisu ni znali, blagonaklono
dotakla sloboda. Pa dok se ona raspitivah ili praskala u smijeh zbog tragikominih
situacija kojima obiluje svaki junaki podvig, d'Arreboust i Lomenie su je
promatrali ne vodei rauna da se u tim trenucima i na njihovim ozbiljnim licima
odraava zanos. "Ah da je mogu vidjeti u Quebecu - mislili su - uz one angrizave
ene to se stalno tue na svoj udes itav bi grad skoio na noge... Ali... kakve
su nas to misli spopale?"...
A onda odjednom uhvate ironian pogled oca Masserta.
Oni nisu ni slutili da se Anelika, predosjeajui u njima mogueg neprijatelja, pa
prema tome i opasnost, djelimice i nesvjesno slui svojom zavodnikom moi.
Kako, dakle, da unaprijed ne podlegnu? Ima izvjesnih kretnji, pogleda znaajnih
osmijeha nevidljivih drugima, iz kojih ne treba izvlaiti nikakve zakljuke, ali u
odreenoj situaciji zapletu mukarca i u njemu se rodi simpatija.
Anelika je u tome instinktivno postupala kao pravi majstor.
Primjeivao je to i Joffrey de Peyrac, ali nije nita govorio. Oduevljavala ga je
Anelikina spretnost, njena enska prepredenost i tako potpuna enstvenost u
ophoenju, te joj se divio kao savreno uspjelom umjetnikom djelu. A bilo je
trenutaka kada ga je to istinski zabavljalo, jer je vidio kako francuski plemii
svakim danom sve vie gube glavu, ak i jezuita koji je sebe drao vrlo otpornim.
U izvjesnim asovima Peyrac je krgutao zubima. Igra mu se inila opasnom. Ta
bio je dovoljno lukav a da ne bi primijetio kako mu se ena zagrijala za grofa de
Lomeniea. Jednog bi se dana izmeu ovo dvoje moglo roditi i neto vise od
prijateljstva. No preao je preko toga svjestan da Anelikino ponaanje ne moe
naljutiti zaljubljenog mua, a bio je svjestan i injenice da bi bilo uzaludno i
gotovo kriminalno pokuati obuzdavati ili uzmijeniti njenu vatrenu, spontanu, i u
sutini zavodniku narav. Ta ona je vladala nad Versaillesom, nad kraljevima...
Sauvala je nadmonu, neodoljivu draest onih koji su stvoreni da budu iznad
drugih, a sa zavodnikom moi spojena je i neka vrst kraljevskog dostojanstva.


72.
ZABRINUTOST OCA MASSERATA
Kao goa koja poznaje svoje dunosti, Anelika je ve prvih dana bila ponudila
ocu Masseratu jedan kuti u kojemu bi svakodnevno itao misu.
Jezuita joj je za to bio vrlo zahvalan iako prema pravilima reda svetoga Ignacija -
kako joj je objasnio - njegovi sveenici nisu bili duni da svaki dan vre sveti
obred. Mogli su se ograniiti i na same dvije molitve tjedno, a i to u samoi. Nisu
bili duni da dre ispovijedi ni da slue misu ak na zahtjev vjernika, jedino nisu
smjeli odbiti da dadu posljednju pomast svome blinjemu koji se iznenada naao
u smrtnoj opasnosti.
A to se tie njihovih vlastitih dunosti prema Bogu, priest u vrijeme mise morala
se zamijeniti priesti u duhu. Vojnici Kristove avangarde uivali su slobodu onih
to kre put i bili su slobodni u svojim inima, a stroga disciplina nije smjela da im
sputava slobodu djelovanja. Svejedno je bio vrlo sretan da u Wapasouu moe
vriti sveti obred, izvor utjehe za usamljenog misionara. Imao je uza se putnu
kapelicu, priprost drveni kovei presvuen crnom koom, ukucanom avliima.
U njemu se nalazio kale, plitica, vrii za vino i vodu, ciborij, presvlake za oltar,
te misal i jedno evanelje.
Sve je to bio poklon dobrotvorke, vojvotkinje d'Aiguillon.
Nicolas Perrot, panjolci i Yann le Couennec ili su na misu i bili oito zadovoljni
to mogu ispovijedati svoju vjeru.
Ali otac Masserat nije se tome veselio. Ako je u svagdanjem ivotu i bio usluan,
nije ga proimao svjetovnjaki upniki duh. U Ameriku je doao radi Indijanaca i
bijelci ga nisu zanimali.
Uz to, kao uvaenog teologa i vrlo obrazovanog ovjeka, oaranog veliajnou
Boga kojega je sve vie otkrivao u svojim razmiljanjima, razdraivala ga je
neuglaena pobonost priprosta, neuka ovjeka, koji se usuuje uputati u
razgovor sa svojim Stvoriteljem. Umalo te nije poalio to ga je Bog sam na to
ovlastio.
Kao i mnogim njegovim kolegama, draa mu je bila samoa, direktno saobraanje
s boanskim misterijem. Mrtio je obrve kad bi sa svake strane svog
improviziranog oltara, u slabom svjetlu dviju votanica, ugledao jednog od
panjolskih vojnika, ili mladog Bretonca, pa ak i Perrota koji bi se onako pleat
oslonio na dovratak te skrtenih ruku pobono stajao, oborivi svoju kutravu
kanadsku glavu.
Ne valja zaboraviti da je sveti Ignacije bio panjolac!...
Otac Masserat se trudio da bude strpljiv prema zemljacima utemeljiteljima
isusovakog reda i tada bi mu mladi Bretonac pobono ministrirao. Svim tim
ljudima okupljenim u polumraku dijelio je on kruh ivota, malu bijelu hostiju. A
oni su, u jednom kutku kue, prilazili tim tajnovitim zvucima zore i sjeni koju je
sveenik stvarao svojim obrednim pokretima, i cinkanju plitice i kalea, kao
uboru izvora koji su otkrili u umi.
Otac Masserat je razmiljao kako na nekoliko koraka odatle ima heretika koji ne
mogu bez zaprepatenja pogledati u kri, i koji se u tom istom trenutku odaju
svojim krivim molitvama.
Kuhinjom su se ushodale ene: jedna je cjepkala drva, druga udarala kresivom.
ulo se pucketanje vatre i zveka kotlia, koje su vjeale o verige, a zatim um
vode dok su ih punile. Mukarci su se budili i zijevali.
Ponekad bi se razlio sitan djeji glasi, tanak poput zvonca, da odjednom
zamukne u svojoj najvioj noti. Oito su mu dali znak: pst!
A jo blie, u radionici, uli su se grublji zvukovi: od alata za zanatskim stolom, od
itanja kovakog mijeha, od agora dubokih ozbiljnih glasova koji su i tamo
odravali svojevrstan ritual, samo sibilinskim izrazima.
Mogao si vidjeti ljudeskaru od crnca, vesela ali zastraujueg izgleda, i toliko
uenog da si ostajao zbunjen, zatim jednog meleza upornog do fanatizma, pa
jednog njemu slinog Mediteranca upuenog u tajne morskih dubina, te jednog
blijedog utljivka, pa jednog osornog Overnjanina - sve same momke lijepe poput
arhanela...
ula se buka od drobljenja kamenja i stijena, od zemlje koju su prosijavali. U
zraku su se mijeali mirisi vatre, eljeza i sumpora.
Otac Masserat je govorio da e, kad se vrati u Quebec, imati da podnese vrlo
zanimljiv izvjetaj.


73.
ANGELICA DEMONSTRIRA VJETINU PUCANJA
NEJASNA RAZMATRANJA BARUNA D'ARREBOUSTA
Anelika uze da isti oruje, da mu provjerava i osigura ispravnost i da ga trlja do
biistavosti. Obavljala je taj posao briljivo i temeljito, s umjenou prekaljenog,
pomalo nastranog borca, te joj je i najnepovjerljiviji divljiar mirne due
provjeravao svoje osobno oruje. Bila se ustalila navika da joj ga daju na
"pregled" kao oruaru od zanata, pa joj je i sam Clovis povjeravao svoju lovaku
arbaletu
9
.
Gospoda d'Arreboust, de Lomenie i de la Salle, kao i otac Masserat, zateknu je
jednoga jutra usred itava jednog arsenala i tako zadubljenu u posao da ih je
zaboravila i pozdraviti. Zbunjeno su gledali kako njene njene enske ruice
hvataju grube kundake ili prstima prelaze preko tvrde cijevi, i kako je zabrinuto
nadivila lice nad ani na puki iz kojega je zaudaralo na barut, smrznuti
podmaz, nagorjeli metal, promatrajui ga paljivo kao majka novoroene.
Anelika je alila to pored nje nije i Honorina, kako je uvijek bivalo kad se ona
odavala takvu poslu. No mala je bila bolesna i groznica joj je upravo stala
jenjavati. Obino bi sjedila uz majku, a kako je rasla neprestano okruena
orujem, i sama ga je znalaki i oprezno dodirivala.
Anelika je na stolu imala svakojake kukice, ipke, ila, maziva, rafinirana ulja to
ih je sama filtrirala, itav jedan pribor koji je sama izradila i jedina se njime znala
sluiti. Ta gospoda iz Quebeca gledala su je kako strue, glaa, ispituje, mrti
obrve i mrmlja. Prosto nisu mogi da shvate. Najzad, ona podigne glavu, opazi ih i
rastreseno im se nasmijei.
- Dobro jutro! Jeste li dorukovali? Kako se osjeate? Recite mi, gospodine de
Lomenie, jeste li ikad vidjeli ljepu puku od ove saske?
Ue Florimond, pozdravi prisutne i ree:
- Moja je majka najbolji strijelac u svim kolonijama u Americi. Hoete li da vidite?
Nakon viednevne oluje, vrijeme je bilo lijepo i vedro, pa se grupa uputila na
strelite, nedaleko od obale. Florimond je ponio dvije kremenjae, jednu fitiljau i
dva pitolja. Htio je da majka pokae sva svoja umijea, a kako je ona htjela da
provjeri oruje, rado je udovoljila njegovoj molbi. Njene su miice tono osjeale
koliko je pojedina puka teka, ona je unaprijed znala koliko e koja pritisnuti
rame, koliko trza i da li zadaje modricu.
- ena neto takva nee moi podii! - ree gospodin d'Arreboust kad je vidio
kako uzima sasku puku.
Ona je ipak podigne bez vidljive tekoe. Zakorai zatim jednom nogom, nagne
glavu i naniani, a onda izjavi da je oruje zaista teko i da e se nasloniti na
improvizirani prsobran koji je sluio za vjebanje. Ona napola klekne, s izrazom
panje koja joj prome itavi gornji dio tijela. U njenom dranju nije bilo
napetosti, ve savrenog mira koji joj je omoguavao da u nekoliko sekundi iz
najivahnijih pokreta prijee u stanje blisko snu, kada srce udara sporije a dah
postaje jedva zamjetljiv. U otrom zimskom svjetlu i bljeskanju okolnog mraza,
njeno od hladnoe zarumenjelo lice, na kojemu je jedna upola zatvorena vjea
bacala sjenu, doimalo se ljupko i neusiljeno. Odjekne hitac.
Iz cijevi se izvi laki bijeli oblai i stade da se izvija poput reptila. Pero koje je bilo
postavljeno na stotinu koraaja, iezne.
- to kaete? Ha!... - vikne Florimond. Oni izreknu nekoliko mucavih pohvala.
- Vi joj zavidite! Shvaam vas! - komentirao je mladi. Anelika se tome smijala.
Voljela je osjeaj snage kojom je posluno oruje ispunjalo itavo njeno bie. Kao
da joj je to bilo uroeno, poseban neki dar! Mogla je da ga nikada i ne otkrije, da

9
arbaleta: specijalni luk za odapinjanje strelica (u srednjem vijeku oruje ratnika)
joj okolnosti nisu utisnule u ruke oruje. Za svojih izleta na konju po umi u
Nieulu otkrila je uroenu sraslost s tim stranim predmetima od elika i drva.
Zaboravljala je da su iskovana za ubijanje i da stvarno ubijaju. Zaboravljala je da
se na jednom kraju putanje to je pravi zrno nalazi ivot, a na drugoj smrt. Pa
iako se moglo initi udnim, ponekad je mislila kako su njena ljubav prema toj
vjetini, mirnoa i koncentracija koju ona iziskuje, upornost kojom je nastojala da
postane dobar strijelac, mnogo pomogli da se njen mozak, optereen raznim
nesreama, ouva od opasnosti ludila. Oruje ju je branilo od svega.
U svijetu bez vjere i savjesti slabima je potrebno oruje. Zato ga je ona i voljela.
Nastavila je da s njima razgovara o oruju pitajui se to ih je to uzbudilo, a
lijepom licu Lomenie-Chamborda dalo gotovo bolan izraz. Najzad ih je ostavila i
udaljila se sa sinom, koji je puke nosio u naruju. Putem su ivo razgovarali.
Grof de Lomenie i gospodin d'Arreboust se pogledae.
Otac Masserat odvrati pogled te iz depa svoje mantije izvue molitvenik. Cavelier
je mjerio svu trojicu trljajui promrzle ruke na koje je bio zaboravio navui
rukavice. On ree malo podrugljivo:
- E pa, jedno je sigurno! Ta ena gaa kao arobnica... Moda kao demonka.
On zavue ruke u depove svoga kaputa i udalji se s afektiranom i oholom
ravnodunou.
Gotovo se radovao videi u kolikoj su zabuni ti kreposni ljudi. Mogao je bolje od
drugoga naslutiti kakvim ih sve teolokim i mistinim mukama preputa. Znao je
on to znai ispitivanje vlastite savjesti.
Ta i sam je deset godina bio jezuit.
- E pa da! - ree gospodin d'Arreboust. - Radi toga smo ovamo i doli. Je li
demonka, ili nije? Je li neastivi ili nije?... To je jedini cilj nae ankete. Moliti grofa
de Peyraca da pomogne ekspediciju na Mississipi bio je samo izgovor!... Va nam
je stav bio dobro poznat, Lomenie, no trebalo ga je potvrditi i tuim miljenjima.
Odabrali su mene, a takoer i oca Masserata. Da pravo kaem, ne mogu da vam
tajim, dragi Lomenie, bio sam uvjeren da ste se dali zavesti, obmanuti! A to
emo sada?
Vojvoda d'Arreboust se nakalja i stade da gleda sad u poput lana plavo nebo
varave blagosti, sad u oblinje drvene nastambe to su virile iz snijega, pa onda u
strme obale i bijelu izmaglicu nad jezerima.
Kako mu se uinilo da otac Masserat ne slua, on nastavi obraajui se samo
vitezu Lomenieu.
- E! Do ovoga je svakako moralo doi. Stigli smo, vidjeli smo... Vidjeli smo -
ponovi on poluglasno kao za sama sebe. - A to o tome misli otac Masserat od
Drube Isusove?... otac Masserat se pravi kao da ne razumije. A znate li zato,
dragi moj vitee?... Jer stvar nadilazi njegove sposobnosti... Da, jer on je ve
stvorio sud. Dok smo mi mlitavili u varavoj lagodnosti, on je ve zakljuio svoj
raun. Prestao je da sebi postavlja pitanje koje nas danas sve mui i ini nam se
ludim: TKO JE ONA?... Tko je ona?... Demonka?... Zavodnica?... arobnica?....
Nekodljiva?... Neprijateljica?... On je sa svim miran. Njegovo dijalektiko umijee
pomoglo mu je bar u tome da posve sigurno zakljui kako sluaj nadilazi njegove
sposobnosti, i kako nikako ne treba - eh! naroito ne to - da se neoprezno u to
mijea. Zato se udubio u svoj brevijar!... Oe Masserat, recite mi da li grijeim
kad ovako govorim...
D'Arreboustov glas, kojemu je zlovolja malo-po-malo podizala ton, zadra se jo
nekoliko sekunda u kristalno istom zraku, a onda njegovu slabu jeku prigui
ironija. Otac Masserat podigne oi, sa uenjem pogleda svoja dva prijatelja i
ljubazno se nasmijei.
Ne bi se moglo tono rei je li Arreboust pogodio pravo, ili je, naprotiv, jezuita
smatrao njegov napad bezopasnom alom, ili stvarno nije nita uo, jer je bio
sanjarske prirode. Tek, on se ponovo zadubio u svoj molitvenik i miui usnama
udaljio se mirnim, odmjerenim korakom.
Gospodin d'Arreboust nemono podigne ruke.
- Eto, kakvi su jezuiti, - ree - U poreenju s njima, Poncije Pilat je djeak koji
pjeva u crkvenom koru!
- Ipak e tu stvar morati da raisti otac Masserat, - ree odluno Lomenie. Ja
sam zaista savjestan, ali nemam titule ni naobrazbu koja se trai od jezuita. A ako
je od njih zahtijevaju, to je zato da uz pomo Duha Svetoga budu sposobni
rasuivati u situacijama kojima obian smrtnik i svjetovnjak nije dorastao.
Najzad, radi toga je otac Masserat i doao ovamo!
- Nita on nee rei, to dobro znate primijeti drugi razoarano. - Ve je
pronaao valjan razlog koji mu daje pravo da uti. Pored ostalih, koristit e se i
njime.
- Nije li to dokaz da se nemamo ega bojati od tih ljudi? Da je otac Masserat
prosudio kako su sumnjivi, kako predstavljaju izvjesnu opasnost po due u
koloniji i ugroavaju sigurnost misionarskih stanica, on bi progovorio, usprotivio bi
se sporazumima koje upravo utvrujemo.
- Moda imate pravo. A moda dri da nema snage, da ga neemo sluati kad smo
ve potpali pod utjecaj nae goe? A moda eka da stignemo u Quebec, pa nam
tamo zapapri dok mi ovdje naivno mudrujemo. Da izjavi kako itava stvar mirie
na barut i prokletstvo, pa treba do posljednjega iskorijeniti sve ove kriminalce,
ukoliko ne elimo da katolianstvo u Kanadi ne propadne. U tom emo sluaju
ispasti smijeni, ako ne i krivi. Jezuiti e postati spasitelji, a otac d'Orgeval sveti
Mihajlo arhanel.
- Po emu se zapravo moe utvrditi da je neka osoba demonka ili vjetica, a ne
ponaa se bezumno?... - opet e Lomenie zabrinuto. - Ona je vrlo lijepa, i njena
ljepota zaista se moe uiniti sumnjivom zato to nije... obina. A da li je ljepota
uope obina?
- Vjetice ne plau - izjavi gospodin dArreboust. - Jeste li je ikada vidjeli kako
plae?
- Ne - odvrati vitez zateen i protiv svoje volje uzbuen izazvanom slikom, - no
mogue je da mi je to izbjeglo.
- Kau i to da vjetice isplivaju ako ih se baci u vodu. Ali, nama bi bilo teko da to
provjerimo na gospoi de Peyrac.
On se nasmijei i zabrinuto pogleda uokolo.
- Nema vode, sve je smrznuto, - promrmlja. Grof de Lomenie gledao ga je sa
zaprepatenjem.
Nikad ga nije vidio da se odaje tako mranom humoru.
Gospodin d'Arreboust ga zamoli za oprotenje. Ogorile su ga brige i surova
klima. Okoristit e se lijepim vremenom i malo proetati.
Lomenie ree da e se u samoi pomoliti i od Boga zatraiti savjet. Vojvoda se
udalji u pravcu jezera.
Teko je hodao jer je etnja po dvoritu bila ograniena na niz ledenih hodnika,
uskih stazica iskopanih lopatom ili krampom, a krivudale su komplicirano kao
hodnici u krtinjaku i vodili ili do zamrzle esme, ili do Macolletove kolibe, ili do
radionice, konjunice, strelita, igralita, ili naprosto nikamo, to jest prema
neprohodnoj umi.
Teturajui, gradonaelnik Quebeca je ipak uspio stii do jezera. Kad je snijeg bio
dovoljno tvrd, moglo se hodati du obala. S vremenom se tuda utabala tvrda,
zaleena staza pa kad je dan bio lijep kao ovaj, ljudi su po suncu ili tom stazom,
eljni novih vidika, a onda se vraali kad bi na drugoj strani jezera naili na visoke
snjene nanose. Kad se vojvoda naao na kraju jezera, zamislio se promatrajui
mjesto na kojem umalo nije zaglavio. Sjetio se iscrpljenosti i rezignacije koju je
osjetio kad se na izmaku snage sruio u snijeg, zatim mraka i hladnoe koja mu je
pritiskala grudi poput kamene ploe, a on pri tom mislio: samo da agonija ne
potraje dugo! Posljednje ega se jo sjea bilo je nekakvo peckanje na
jagodicama kad je osjetio kako mu snijeg stvara na licu smrznutu masku, pod
kojom miii vie nikada nee zadrhtati.
Podjednako nije mogao da sebi objasni uzrok smrtne obamrlosti kojoj su podlegli
kao ni njihovo spasenje i vraanje u ivot. Sve je to bio razlog da ove krajeve dri
ukletima. A Peyrac je imao smjelosti da se tu nastani.
Prilazei Wapassouu, mora da se ulazilo u nepoznatu zonu, u nevidljive, vjeto
prikrivene zamke. Nita nije mogao da objasni, a ipak mu je bila dunost da to
uradi, bar da se malo proeta i vidi. Time su ga zadrali u Quebecu.
Sjetio se koliko mu se uinilo neobino i s karakterom staloenog viteza nespojivo
de Lomenieovo oduevljenje za ljude iz Katarunka. Govorio je s ozbiljnim
potovanjem o ovim pustolovima kojima su ga uputili da ih silom pokori, a on bio
sretan to se s njima sprijateljio. Veselio se kad je saznao da su ostali na ivotu,
dok su svi drali kako je najbolje da zaglave od irokeke ruke. Pa kako o gospoi
de Peyrac nije govorio onako uvredljivo kao porunik de Pont-Briand, u nekoiiko
su navrata osjetili da nee trpjeti ni jednu uvredljivu rije protiv nje.
Frontenac je viteza esto uzimao u zatitu. Ali Frontenac je bio usijana glava.
Volio je paradokse i lijepi spol, mrzio jezuite, a njegovo imenovanje za guvernera
Kanade vie je bilo znak nemilosti, nego ukazana ast. Luj XIV nije mu opratao
nesmotrenost to se udvarao gospoi de Montespan.
No pokazao se spretnim politiarom kad je trebalo upravljati jednom zemljom.
Novajliji Peyracu, kojega su mu prikazivali kao neprijatelja Nove Francuske,
odmah je ukazao povjerenje jer je kao i on sam nosio gaskonsko ime, ali i zato
to se o njemu raspitao.
Grof de Peyrac je bogat.
Palo mu je na pamet da njegovo prijateljstvo za Novu Francusku provjeri
opipljivim dokazima, zato mu je uputio Lomeniea i ambicioznog Caveliera.
Gospodin d'Arreboust i otac Masserat bili su im dodijeljeni s posebnim biskupovim
preporukama da raiste nagaanja koja su se plela oko uljeza, a osobito da se
izjasne je li ili nije demonka ena o kojoj se i suvie govori, a ivi u njihovoj
sredini.
I eto! Sad su konano u toj jazbini Wapassouu, a nita se nije odvijalo kako su
predviali. Pravi osinjak!
Urok! Urok! aptao je tihi vjetar i usprkos relativno lijepom vremenu toga dana
rezao poput sjeiva.
A on, Francois d'Arreboust, koga su kao i oca Masserata stavili uz bok pukovniku
Lomenieu da ga, u stvari, nadzire, a i zato da vodi rauna kakav e sud stvoriti o
grofu i grofici de Peyrac, on, staloen i poboan ovjek, udoredan i skroman, koji
se brine za spas svoje due, za sreu kolonije i svojih blinjih, nije, eto, nita
vidio, nita otkrio. Probudio se iz smrtnoga sna i poeo da ivi sasvim drukije, ne
muei se razmiljanjima, a to mu se, moda, jo nikada u ivotu nije dogodilo.
Jeo je, pio, puio u ugodnoj toplini sobe; mirno su askali, izmjenjivali uspomene i
snove, a onda ga je odjednom zanio bljesak njenih zelenih oiju i svemu dao novi
tok - "Ali u onom trenutku, gospodine d'Arreboust, kad je prijetilo da vas
Mascoutini skalpiraju, zar niste proivljavali ba nikakav strah, zar niste osjetili
teinu beznaa?"
- Ne! - govorio je on uspravljajui se. Sve izgleda jednostavno u asu kad treba
da stupimo pred Gospoda.
Do toga dana nije znao da je junak. Nije pravio razlike izmeu sebe i drugih.
Bio je to skroman ovjek, no ipak mu je godilo kad je otkrio da je hrabar i sran,
te zavreuje divljenje jedne ene.
Zaboravio je, sasvim je bio zaboravio da je ena s kojom tako prijazno i veselo
razgovara upravo ONA, ena koju su u Quebecu sumnjiali da je, moda,
demonka Acadije.
Tako je bilo sve do jutros... kad je doivio ok zatekavi je s orujem u ruci.
Oruje podsjea na opasnost, zato, kad je iznenada ugledao s kakvom se
spretnou njime slue njene lijepe ruke, njegovo srce ispuni podsvjesni strah i od
ene, zavoenja, arolija... Sjetio se glasina koje su se o njoj irile, a i miljenja
oca d'Orgevala. Bio je siguran da je i Lomenie-Chambord doivio isti ok. A moda
i otac Masserat, no ovaj nikad ne bi rekao to misli.
Gospodin d'Arreboust se najei i ogrne lice ovratnikom svoga ogrtaa.
- Eto, to se dogodilo bez naega znanja, govorio je u sebi. Dogodilo se, osjeam
to. Mori me briga, zlo mi je, nisam u stanju ni da se pomolim. Ve itav sat ne
mogu a da neprestano ne mislim na nju, na ene, ljubav... NA SVOJU ENU!...
Vidio je svoju enu, i onako istu, stidljivu, zamiljao je u nepristojnim, bludnim
poloajima u kakvim se nikada nije nala, ak ni u prvim danima braka kada bi je
iz panje i po dunosti onako na brzinu zadovoljavao, pa kasnije sebe prekoravao
zbog uivanja u takvu sramotnu inu. Sjetio se i razvratne primjedbe nekog svog
pakosnog prijatelja koji mu je, pleui na jednom balu s njegovom enom,
napomenuo kako gospoa d'Arreboust ima draesne male grudi, te se on ne bi
smio dosaivati.
On nikako nije volio takve misli. Ljubav i brak odvraali su ga od njegove sklonosti
ka pobonosti. Da studij za sveenika jezuita nije bio tako dug i teak, on bi to bio
postao. A kad se odrekao vjerskog poziva, oenio se da udovolji roditeljima. No
im su oni umrli, definitivno se odrekao da im dade unuka, batinika. emu
tatina da se produi vijek jednom imenu?... Radije svoj imetak namijeniti Bogu.
Ispostavilo se da je i njegova ena bila istoga miljenja. I ona se htjela zarediti,
zato su se izvrsno slagali. Oboje su eljeli da se posvete Bogu, uzvienom
mukotrpnom djelu. Kanada je ispunila njihova oekivanja, ostvarila njihovu
zamisao da se rtvuju...
Gospodin d'Arreboust uzdahne. Najzad, muni osjeaj krivice stade da se gubi i on
u mislima opet ugleda sliku svoje ene, ali ne vie kao razbludne kurtizane. Vidio
ju je upravo onakvom kakva mu je bila najpoznatija: kako se u polumraku neke
kapele moli Bogu nagnuvi malo glavu, upravo onako kao to jutro gospoa de
Peyrac nad nianom svoje puke. Takva kretnja uvijek ga je uzbuivala jer bi tada
i nesvjesno doarao enu kako naslanja glavu na rame mukarcu i od toga se
raznjeio. Gospoa d'Arreboust je bila sasvim sitna i jedva mu sezala do ramena.
U prvim danima braka, trudei se da razvije atmosferu supruanske prisnosti,
nazivao ju je "mala"! ali je primijetio da joj je to krivo, jer zaista ni po emu nije
odavala siunu, krhku enu. Bila je smiona, poduzimljiva, zdrava kao dren, i s
nekakvom nesmiljenou koja se s godinama samo pojaavala u njenom biu.
Kakve li tete... i alosti!
Mogla je da bude draesna i vesela ena, ali je i suvie bila zaokupljena
savrenstvom. Zazirala je od svoga tijela i sva se pretvarala u duh i mistian
zanos.
"To me zbog ove ene sa Srebrnog jezera spopada kajanje, enja i ova
neizvjesnost. Stao sam da patim zbog toga to se jedna ena nasmijala od sree,
podigla prema mukarcu - za nju jedinom na svijetu - svoj pogled, a on se pourio
da joj svoju ruku ovije oko pasa - da patim zato to e se veeras za njima
zatvoriti vrata... zato to ta ena ovisi o svome muu i u njega je zaljubljena.
A moja supruga vie o meni ne ovisi. Za nju sam ja jedva neto vie od njenog
duobrinika, oca d' Orgevala. ak i mnogo manje jer se ja brinem samo za njene
raune i poslove. Kad se jednom u godini naemo zajedno, po dolasku prvih laa
to iz Francuske stiu s potom, razgovaramo o svom imovinskom stanju i o tome
kako da utroimo prihode od zakupnina. Moja mi ena ne duguje nita, ak ni
malo njene paljivosti.
To je svetica. Ona izgrauje zajednicu i bratstvo Montreala!...
"Ona ima draesne male grudi"... Jo uvijek su lijepe... Oh, Gospode, zato se
moje misli ne mogu od toga odvratiti? Po to sam ja doao u ovo prokleto
mjesto?... to da im kaem kad se vratim u Quebec?... ako se ikad tamo
vratimo... Hoe li ovaj podrugljivac dopustiti da odemo jer, najzad, njegovi smo
zarobljenici... On bi vrlo lako mogao...
No, tko ono dolazi onamo s jezera?... Reklo bi se
Gospodin d'Arreboust nadnese nad oi ruku.
74.
PORUKA OCA D'ORGEVALA GROFU LOMNIE-CHAMBORDU
Udvoje, samo udvoje kreu se putnici zimi. Samotnika bi u stopu pratila smrt.
Uvijek udvoje: jedan Francuz i jedan Indijanac. Samo Francuzu moe pasti na
pamet luda misao da se izlae zamkama to ih razapinju hladnoa, snijeg, oluje,
beskrajni prostori u kojima nema ljudskoga bia. A jedino e Indijanac pristati da
ga prati jer bijelac, svojom maginom rjeitou, ima mo da otjera stravine
demone snijega to zvide u golim granama drvea.
Potpuno slini u svojim bundama s konatim resama, i koraka jednako otealog
od krpalja, Francuz i Indijanac primicali su se prelazei preko jezera. Sjene su im
bile kratke jer je bio podnevni sat. Kad su se pribliili, Jean-Francois d'Arreboustu
se uini da razabire neko poznato lice, ali prije nego se sjetio ovjeka i njegova
imena, proe ga nekakva nelagodnost i cijelo mu se tijelo najei pred tim
nezvanim gostom.
Oklijevao je da mu dovikne. S nepovjerenjem i gotovo neprijateljski, gledao je
kako prilazi. Spopadala ga je elja da zavie: "to ete ovdje? Zato dolazite da
unosite nemir u ova mjesta na kojima je ovjek sretan? Gubite se!..."
S utvrenja su bili opazili doljake i ve su k obali silazili Florimond i Yann le
Couennec, s pukama u ruci.
Jedan od doljaka visoko je drao glavu, malo zabaenu unazad, poput onih koji
nastoje da to vie svjetla prodre kroz njihove poluzatvorene vjee. Kad se
primakao, Arreboust je shvatio. Putnik je bio zaslijepljen od odbijanja svjetlosti na
snijegu, a to je jedna od najstranijih nevolja za dugih zimskih pjeaenja.
Njegovih crvenih i natjeinih vjea uhvatila se bjeliasta kora, kao u gubavaca.
Uasno ga je bilo pogledati. On povika:
- Ima li koga tamo? Osjeam da ste tu, ali vas dobro ne vidim...
Do njega je stajao Indijanac s pukom i smrknuto gledao kako su u nj uperili
oruje.
- Tko ste? Odakle dolazite? - upita Arreboust.
- Ja sam Pacifique Jusserand iz Sorela, ali dolazim iz Norridgewooka na
Kennebecu. Nosim pismo za pukovnika de Lomenie-Chamborda koje mu alje otac
d'Orgeval...
On nastavi:
- Neete valjda pucati na mene? Nisam uradio nikakvo zlo. Francuz sam kao i vi,
govorimo istim jezikom...
Napola slijep, bio je u velikoj neprilici. Mora da je osjeao kako se predaje na
milost i nemilost onima kojima prilazi, a ne moe ni da proita na njihovim licima
da li ga prihvaaju ili tjeraju, D'Arreboust najzad prepozna ovjeka koga je esto
sretao u Quebecu. Bio je to jedan od "dobrovoljaca", ve etiri godine u slubi oca
d'Orgevala. Njemu se najprije smui, kao da guta neto neugodno, gorko kao u,
no samilost nadjaa i on e usluno:
- Jadnie! U kakvom ste to stanju?
A onda se obrati Florimondu:
- Taj je ovjek u slubi oca d'Orgevala i njegove misije.
- ini mi se da je taj slubenik ve dolazio u Katarunk! - upadne mladi mrtei
nos.
- Ne pucajte na mene - ponovi doljak okreui neprestano lice u smjeru odakle
su dolazili glasovi - nisam neprijatelj. Ja samo nosim poruku za grofa de
Lomeniea.
- A zato se bojite da vas ne ustrijele im vas ugledaju? - upita Florimond. - Da
nemate na dui neka nedjela u odnosu na grofa de Peyraca, zapovjednika i
vlasnika ovoga utvrenja?
Oito zbunjen, ovjek ne odgovori. Htio je da uini nekoliko koraka u pravcu sjena
to ih je nejasno razabirao, ali se spotakne o jednu izboinu. D'Arreboust ga
uhvati za miku i povede stazom koja je vodila k utvrenju.

Grof de Lomenie-Chambord stade okretati omotnicu. To debelo, presavijeno
pismo, s peatom od tamna voska i grbom Sebastijana d'Orgevala, zadat e mu
duboke rane. Znao je to. Oklijevao je da ga otvori i poeo da ispituje
"dobrovoljca" kojega je gospodin d'Arreboust posjeo na jednu klupu.
"Dobrovoljcima" su nazivali pobone odrasle ljude i mladie koji su bez plae
ulazili u slubu misionara na jednu ili vie godina kako bi zadobili "oproste od
grijeha". Pacifique Jusserand sluio je oca d'Orgevala ve etvrtu godinu.
- Kako je Otac mogao saznati za moj boravak u Wapassouu?... - upita malteki
vitez.
ovjek okrene k njemu svoje preplaeno i nateeno lice i odgovori s ponosom:
- Dobro vam je poznato da Otac zna sve. Dojavili su mu aneli.
Anelika mu ispere upaljene i otekle vjee i stavi na njih hladne obloge, a zatim
ga poslui juhom i rakijom. Dok je jeo onako zavezanih oiju, Pacifique Jusserand
drao se uspravno i prezrivo.
U Aneliki je ve od prvog trenutka taj neobini ovjek izazvao nespokojstvo. Na
njena pitanja odgovarao je sasvim kratko i odsjeno. ivnuo bi samo kad je bila
rije o njegovu gospodaru, ocu d'Orgevalu.
Tek e kasnije uoiti ona tu pojedinost, kako se naime otac d'Orgeval, neobino
uglaen i prefinjen ovjek, ini se namjerno okruio prostim ljudima, koji su u
neku ruku utjelovljavali onu skrivenu, mranu i izopaenu stranu njegova bia.
Takvi su, pored ostalih, bili otac le Guirande i otac Louis Paul Maraicher koji su
zajedno s njim odigrali presudnu ulogu u borbi to ju je on vodio kako bi Acadiju i
veliki teritorij Mainea sauvao za katoliku crkvu i francuskog kralja. Valja
napomenuti da su ta dva sveenika, a s njima i Pacifique Jusserand, umrli kasnije
nasilnom smru, upravo u toj borbi.
Kasnije je moda trebalo postaviti pitanje nije li "on", koji sve zna, "vidio" mnogo
prije ostalih to se sprema, kad je Lomenieu de Chambordu pisao neka se priuva.
"Dragi moj prijatelju, stajalo je u poruci, saznao sam da ste stigli u Wapassou,
kamo su se nakon propasti Katarunka sklonili Peyrac i njegova banda. Nadam se
da vaa hrabrost nee ostati bez ploda kad ste, uprkos zimi, odluili da odete do
njega. No preklinjem vas ovim pismom da ovaj put ne pokaete nikakvu slabost u
svojim odlukama. Bojim se da ne podlegnete kakvoj suptilnoj dijalektici i prividnoj
kreposti kojom e vas ti pustolovi obmanuti kako bi se to lake uvukli meu nas i
unitili nae djelo. Kad sam vas vidio u Quebecu, uvjeravali ste kako je gospodin
de Peyrac estit i navodili dokaze njegova prijateljstva. Kasnije je ubio Pont-
Brianda, jednoga od naih, i primakao se jo malo vie teritoriju Nove Francuske.
Tvrdili ste da u njemu vidite samo vrlo vrijednog ovjeka kojemu je na srcu jedino
da unaprijedi jednu divlju zemlju. Ali pitam vas, na dobrobit kojega kralja? U
slavu koje vjere?... Uz to, prisutnost jedne ene u ovim krajevima kao da vas
uope nije zabrinjavala, bar ne u onom smislu kako sam ja prieljkivao.
Za vas su oni bili obian brani par, kao i svaki drugi, i isticali ste kako ste
primijetili da ih povezuje ista, neprolazna ljubav.
Pa uzmimo da je tako i govorimo o tom osjeaju. Razmotrimo tu lukavu i monu
zavodljivost koja sa izvana kiti samo dobrim da bi prikrila zlo. A upravo ste, ini
se, vi tome podlegli u svojoj pomalo naivnoj iskrenosti.
Neprestano ste isticali kako se divite elji toga ovjeka da bude slobodan, u
pravom smislu slobodan.
A zar nije kazano da je itav kult Sotone sadran upravo u tom pitanju o slobodi?
Zar, po rijeima svetoga Tome, Sotona nije poelio da bude Bog? No Sotona je
htio da svoju slavu i sreu duguje jedino sebi. TO JE NJEGOV SIGURNI I UOLJIVI
ZNAMEN. Ne znam da li ste svjesni toga koliko izopaenosti, i zapravo uvrede
Bogu, moe biti u tom osjeaju ljubavi koji ste zapazili u onih to su otvoreno
raskinuli s Bogom, te dotjerali dotle da pomau neprijatelje svoje roene vjere.
Ljubav ne moe voditi od ovjeka k ovjeku, nego od ovjeka k Bogu. Pokvarena
ljubav i nije vie ljubav.
I najzad, upravo u tome i lei najozbiljnija i najstranija od svih opasnosti koje
sam uoio otkako su se ti ljudi iskrcali u neposrednoj blizini naih granica, to
kaem, u blizini same nae francuske Acadije.
Jer sluei kao varljivi uzor, oni navode na grijeh bezazlene due te one tee za
sreom koje nema na ovome svijetu, nego jedino u Bogu i u smrti.
I zato me spopada uasno strahovanje. Nije li demonka razapela svoje
najprepredenije zamke upravo u obliku ljupkosti i te njene ljubavi koja i vas
uzbuuje.
Ne pokazuje li zlo svoje zavodniko lice upravo u uenosti toga ovjeka, a ona vas
je oparala? Svi se teolozi slau da je Bog prepustio Neastivom mo nad
spoznajom, puti, enom i bogatstvom. Zato se Crkva, u svom oprezu i mudrosti
protivi da eni prizna mo i utjecaj, jer drutvo koje bi joj dalo takva prava,
prepustilo bi se istoga asa carstvu svega onoga to ena utjelovljuje, to znai
puti. A odatle do pada i povratka u mrak poganstva nije daleko.
Put i idolopoklonstvo su opasnosti koje vrebaju duu zavedenu arima suprotnoga
spola, ma kako te ari imale moralnu ili fiziku privlanost, podvlaim. Koliko li
samo putenosti ima u vaem divljenju za gospou de Peyrac, u kojemu sam, ini
mi se, otkrio i poneto bolne enje. A zar zbog toga nije Pont-Briand izgubio
najprije glavu pa onda i ivot? Zato vas moram upozoriti da preputati se
ovozemaljskom blaenstvu znai odvraati se od jednoga cilja kojemu smo
posvetili ivot, od osobnog i opeg spasenja, znai usporavati procvat nae due
koja se mora osloboditi tijelesnosti da bi se pridruila Bogu.
Proitajte jo jednom petu poslanicu svetog Pavla Galatejcima, dat e vam dosta
prilike za razmiljanje.
Brao moja, povodite se za duhom pa neete udovoljavati eljama puti. udnje
tijela suprotne su eljama duha... A lako je prepoznati ono ime tijelo raa. To su
blud, pokvarenost, bestidnost, pohota, idolopoklonstvo, zatrovanost,
neprijateljstva, svae, zavist, prepirke, zavade, hereze, ljubomore, ubojstva,
pijanstvo, razularenost i druga slina zlodjela...
...Sjetite se da su oni koji pripadaju Isusu Kristu zajedno sa svojim tijelom raspeli
na kri i svoje poroke i pohotu"...
to bih jo mogao da nadodam rijeima velikog apostola?... Zavrit u, dakle,
ovako: preklinjem vas, dragi prijatelju, da, preklinjem vas da nas oslobodite
opasnosti koju de Peyrac predstavlja za nas, za Kanadu i za due o kojima
moramo brinuti.
On, svakako, nije prvi pustolov niti su oni prvi heretici koji se iskrcavaju na ovim
obalama, ali me neki predosjeaj upozorava da u, ukoliko mu smjesta ne
onemoguimo da nanosi zlo, doekati da on i njegovi unite nae djelo u Acadiji, a
to e ujedno biti i moja smrt. Ja to vidim i osjeam...
- Oh, Boe, to e biti sa mnom? - klikne skoro glasno jadni Lomenie i uhvati se
rukama za glavu.
Srce mu se cijepalo. Dilema u koju ga je dovodio otac d'Orgeval stavljala ga je na
muke. On poloi prste na pismo kao da od svojih oiju eli skiti te rijei od kojih je
svaka okrutno pogaala njegovu osjetljivost.
Nije sebi postavljao pitanja ni razmiljao postoji li kakav izlaz, moe li se nai
neko drugo rjeenje u situaciji koja mu ak izmie iz ruku.
Ali s uasom je gledao kako se izmeu njega i njegova najmilijeg prijatelja poinje
otvarati ponor, i panika ga uhvati na pomisao kako u ovom jalovom ivotu vie
nee uza nj stajati on, tako snaan, vidovit, uvijek prisutan.
"Ne ostavljaj me, prijatelju! Pokuaj da shvati, brate... oe moj! preklinjao je i
ponavljao: oe moj! Oe moj!
A onda e predbacujui sebi to se ne obraa Gospodu:
"O, moj Boe, ne odvajaj me od moga prijatelja. Prosvijetli nae due da bolje
razumijemo jedan drugoga i da ne upoznamo golemu bol koju emo svakako
osjeati ako se budemo gledali kao tuinci. Boe moj, otkrij nam svoju istinu"...
Ali to nije bilo tako lako. Trebalo je patiti. On podigne oi i ugleda Aneliku na
nekoliko koraka od sebe. Evo dakle ene, ree u sebi, koju bi otac d'Orgeval htio
po svaku cijenu oboriti.
Ona je zavirila u jednu alicu a onda se sagnula nad kotao da zagrabi vode. Zatim
se opet uspravila, svratila pogled na grofa de Lomeniea pa videi njegovo lice,
uputila s k njemu.
- Zar ste tuni, gospodine de Lomenie?...
Od njenog tihog i skladnog glasa on se lecnu. Grudi mu se napnu kao od teka
vala i on umalo da ne briznu u pla poput malog djeteta.
- Da tuan sam, vrlo tuan.
Stajala je pred njim a on ju je gledao zbunjen, oaran, ve svladan njenim
draima, dok mu je duu ibao nesmiljeni glas:
Jo nije dolo vrijeme da se moemo posvetiti eni i svemu to ona predstavlja, to
jest puti...
- Put?... da, moda! mislio je. Ali u eni je i srce... blagost. U srcu ena cvate
ljubav. Bez njih bi svijet bio hladan i ispunjen samo bitkama.
U mislima, on opet ugleda prizor kako ga njeno pridie u krevetu dok je leao
bolestan.
Anelika je, i vie no to je sebi priznavala, bila osjetljiva na arm grofa de
Lomenie-Chamborda. Bio je njean, ali i neobino hrabar, i vanjtina mu se
izvrsno slagala s karakterom. Nieg pretvornog nije bilo u njemu. Njegova krna
pojava oficira, prekaljenog bezbrojnim junatvima i iskuenjima, njegove sive,
ozbiljne oi, otkrivale su viteko srce. Kad si ga bolje upoznao, nisi se mogao
razoarati. Izvjesna kolebanja, u odreenim situacijama, nikada nisu bila odraz
kukaviluka, ve pretjerane savjesnosti i nastojanja da prema prijateljima i onima
koje je po dunosti morao sluiti i braniti, bude dokraja poten.
Bio je od onih mukaraca koje bi osjetljive ene rado zatitile od nasrtljivih ena,
ili od nametljivih prijatelja, jer ovjek lako dolazi u iskuenje da zloupotrijebi
njihovu tankoutnost i vjernost.
A upravo je to radio otac d'Orgeval, bila je sigurna. Rado bi, pred tim bijelim
listom papira i nadmenim rukopisom, bila rekla: "Ne itajte to, molim vas.
Nemojte ni da ga dirnete."
Ali, u to je pismo ve bio utkan itav jedan ivot to su ga u prijateljstvu
zajedniki proivjeli grof i otac d'Orgeval, i u nj Anelika jo nije smjela da stupi.
Nekako satrven, malteki vitez teko ustade i udalji se oborene glave.


75.
UNUTARNJA MUKA LOMNIE-CHAMBORDA
Misao oca d'Orgevala - a mogao je slobodno rei njegova fizika prisutnost - nije
ga naputala itav dan. Pratila ga je poput sjene i sasvim tiho ali energino
preklinjala. No, to se vie bliila no, glas se mijenjao, dobivao tragian i gotovo
djetinji prizvuk, da mu najzad apne: "Ne ostavljaj me... Nemoj da me iznevjeri
u mojoj borbi"...
Bio je to glas Sebastijana d'Orgevala, jo kao momia u jezuitskom koleu, gdje
je i dolo do njihovog prijateljevanja.
Kako je grof de Lomenie-Chambord imao sada etrdeset i dvije godine te mu nije
nedostajalo iskustva, nije se mogao sasvim obmanjivati u pogledu pobuda koje su
njegova prijatelja uvukle u podjednako prikrivenu i estoku borbu protiv novih
doseljenika.
Neke su uspomene mogle da objasne njegovu nepomirljivost. On, Lomenie, nije
bio prisiljen da, kao Sebastijan d'Orgeval, upozna mranu amotinju jednog
sirotinjskog djetinjstva.
On je imao umiljatu majku, paljivu usprkos njenom mondenom ivotu, i ona ga
nikad nije zanemarila: ni kao djeaka, dok se kolovao kod jezuita, ni kasnije kad
je postao malteki vitez. esto mu je pisala, upuivala mu kao djetetu neobine
poklone koji su mu ponekad bili i neprilini: kitu prvog proljetnog cvijea,
venecijansku ordu optoenu dragim kamenjem, medaljon od kojlke s pramenom
svoje kose, ueereno voe, a o njegovu etrnaestom roendanu kompletnu
muketirsku opremu i jednog istokrvnog rasnog konja... Oci jezuiti nisu sve to
drali ba ozbiljnim. to emo, takve su ve majke!
A imao je i dvije sestre od kojih se jedna kasnije povukla u samostan. Bile su
vesele, razigrane, neposredne. Kad mu je majka prije deset godina umrla,
Lomenie je za njom plakao kao za svojom prijateljicom. I dalje je ostao u vezi sa
svojim sestrama i nisu prestali da se iskreno vole.
One iste veeri u Wapassouu, u sobici Talijana Porguanija, on paljivije proita
pismo i zaspi proet gorinom to je izbijala nekako izmeu redaka u pismo, a
samo joj je on znao uzrok.
Je li sanjao ili u polusnu dozvao u svijest onu no to ju je u djetinjstvu bio
proivio uz svoga prijatelja?
Sebastijan je bio rtva one noi, ali je nesvjesno i on sam bio u to upleten.
Spokojno je spavao, s kovrama svoje kose to mu se prosula po elu, dok se
blizu njega u mraku, kao u ljepljivom komaru kojemu bi on kasnije rado bio
porekao istinitost, Sebastijan borio sa enom.
Dogodilo se te noi da je iznenada doputovao neki biskup sa svojom pratnjom, pa
su uenike poslali da spavaju po sporednim zgradama. Njih dvojica leali su na
slami, Orgeval sasvim na kraju sue, jer nije volio da se mijea s drugima.
Odjednom, on je u mraku opazio NEKU ENU LIJEPU KAO NO. Gledala ga je s
dvolinim smijekom od kojeg ga je svega podilazila vatra i on je stao drhtati.
VADE RETRO SATANAS!"
10
... aptale su mladieve knjige, ali osjeao je da ga
njegove knjige slabo sluaju; zato prui ruku da pod odjeom dodirne eljezno
zvonce s ugraviranom slikom svetog Ignacija, koje je, kad bi se njime malo
potreslo, imalo mo da otjera avolske prikaze. Ali i prikazin smijeh je odzvanjao
kao srebrno zvonce. Ona je apnula:
"Niega se ne boj, kerubine moj"... Poloila je ruku na njegovo tijelo i stala da
izvodi kretnje kojima on nije mogao odoljeti, ve se prepustio nekoj nepoznatoj i
ulnoj sili ija ga je estina svega preplavila. Prihvatio je bestidna milovanja,
prihvatio je sve, uzvratio onim to je od njega oekivala i predao se uasnom
mahnitanju... A kad se probudio:
- Vidio si, zar ne? Jesi li vidio? - tresao je Orgeval svog susjeda, malog Lomeniea.
Ovaj se niega nije jasno sjeao. Bio je to nevin i zdrav djeak, te spavao
spokojno kao aneo. Ipak se sjetio da je bio primijetio neku enu, osjetio neke
ugodne mirise, uo priguenu buku i uzbudljivo komeanje. Jedino je to
uznemirilo njegov isti san. Meutim, stariji je bio tako smuen i oajan da je sve
ispriao prijatelju koji nije bogzna to razumio. No jedno ipak, mladi Lomenie nee
nikad zaboraviti: plave oi to su sijevale as oajanjem, as bijesom, i tijelo
silovana mladia koje su oborile i savladale neodoljive sile pohote. A on se svome
prijatelju toliko divio! Sve do zore trudio se da ga utjei nemonim djejim
rijeima: "Ne brini. Ispriat emo sve ocu prioru... Nisi ti kriv, kriva je ena."
Ali, nita nisu rekli... ili tonije, nisu uspjeli objasniti to se zapravo dogodilo...
Prekinuli su ih ve kod prvih rijei...
- Umirite se, djeco. To to ste vidjeli nije bila nikakva utvara, nego jedna naa
velika dobrotvorka. Ona pomae tako skupo izdravanje siromanih uenika kao
to ste i vi d'Orgeval, zato uiva povlasticu da iznenada posjeuje svoje tienike

10
Odstupi, sotono!
"privilegium mulieris sapientis".
11
To je vrlo stari propis koji su prihvatile i mnoge
druge kranske i odgojne ustanove, a to dokazuje da ni danju ni nou nemamo
to skrivati
- Ali
Bili su izvan sebe. Jesu li to duhovni oci budale, ili su oni, mladii zaista sanjali...
Najzad su zaboravili. Nametnuli su utnju svojim krhkim duama koje su se u
toku dana primirile.
Postavi kasnije otac d'Orgeval, bivi suuenik grofa de Lomeniea bio je sada na
vrhuncu izvanredne karijere. U najboljim godinama i spokojstvu sveenikog
poziva, navikao na samoodricanja, tijela koje je uslijed trapljenja postalo
neosjetljivo na hladnou, glad, muenja - ne bi li se on danas nasmijeio na one
uspomene ili maglovite snove...
Dvaput, triput budio se Lomenie-Chambord iz munog sna i brisao svoje lice,
okupano hladnim znojem. Oslunuo bi no u Wapassouu i onda se primirio. Zatim
bi opet utonuo u nemirnu obamrlost i vidio demonku zavodnikog lica, kako ju je
prema opisu svoga prijatelja zamiljao, sa crnim zmijama to se uvijaju u njenoj
kovravoj kosi, i s vatrom koja izbija kada trepne vjeama. Jahala je na
jednorogu konju i pustoila visokim snijegom prekritim krajevima Acadije. Potkraj
noi on primijeti kako se ta vizija mijenja: kosa joj se poinje zlatiti, a oi dobivati
boju smaragda. Otkako je, nakon petnaestogodinjeg novicijata, otac d'Orgeval
bio poslan u svijet, nikada ga nije izdala vidovitost u pogledu ljudi, dogaaja,
situacija, a izricao je i prava proroanstva i predskazivao, toboe nehotice, stvari
koje nita nije opravdavalo, no uskoro zatim one su se ispunjale iako su izgledale
nemogue.
Sa svake ispovijedi, kad je imao sreu da je obavi pred tim velikim jezuitom,
malteki je vitez uvijek odlazio nekako preporoen, upoznavao bolje sama sebe,
bio sigurniji u ispravnost svoga puta. Zato je i shvaao zato se ljudi bore da dou
do njegove ispovjedaonice, da satima stoje pred njom u redu, u hladnoj kapelici
nekadanje misionarske stanice na rijeci Saint-Charles, gdje je odsjedao kad je
dolazio u Quebec.
Nita nije davalo povoda da u njega posumnja danas.
Lomenie je bio razborit ovjek, s razvijenim darom zapaanja, i znao je da se
okoristi iskustvom koje je stekao ivei u doseljenikim zajednicama. Mnogo se
puta uvjerio da neke ene mogu pokazati nevjerojatno strpljenje, upornost i
lukavstvo. Nije ih uvijek lako otkriti.
Odluio je da bude oprezniji, stroi, a nakon savjetovanja s gospodinom
d'Arreboustom, da pokua raskrinkati avolsku stranu Anelikina bia ukoliko
takva uope postoji.


76.
RTVOVANJE KONJA
Opet zavlada no. No koja potraja est dana. Snijeg i vjetar udruili su se da u
svom kovitlacu satru nastambu, a kroz prozore zasute snijegom nije vie prodirao
ni traak svjetla. Bilo je dana kad su se morali odrei i toga da otvore vrata.
Vjetar je kroz dimnjake vraao oblake dima od kojega su se guili, a nije bilo
mogunosti da se prostorije prozrae. Ipak se utvrenje vrsto dralo i mali se
Wapassou pokazao sigurnim sklonitem, usprkos iznenadnim udarima od kojih je
krov kripao. Dvije debele etvrtaste grede od crne hrastovine, kao srasle jedna
uz drugu pomou stvrdnutog pijeska, nisu iznevjerile.
Okupljali su se u toplini sklonita, stiskali se jedni uz druge.
Upravo za te duge noi odnijeli su vukovi jednog od konja, crnog pastuha.

11
Povlastica ene koja pomae nauku.
Joffrey de Peyrac je sebi predbacivao to odlae da ubije te ivotinje, nadajui se
nekom nemoguem udu. Dobro je znao da im se zalihe mesa primiu kraju, a da
su i mogli odlaziti svaki dan u lov, malo je bilo vjerovatno da bi ubijena divlja
dostajala i za najosnovnije potrebe. Gubitak pastuha sada je jo vie smanjivao
njihove izglede da preive.
Anelika ne ree nita.
Hitnost potreba izmijenila je kriterij vrednovanja. Svi su se borili za te konje.
injenica da su ih uspjeli dovesti duboko u unutranjost, imala je u njihovim
oima simbolian smisao, a spasiti ih i omoguiti da se tu i odre, inilo se svima
najvanijim zadatkom.
No sada se radilo o tome da se ivot spasi ljudima. Vie nije bilo u pitanju
prisustvo konja u Gornjem Kennebecu, nego Peyraca i njegovih.
Svi su utjeli. U nezasluenom porazu ima goleme gorine. Podvig nije mogao biti
dokraja izvren. No Andelika je u sebi ponavljala kako se ne moe zahtijevati da
sve uspije i da se na odreeni cilj stigne bez usputnih gubitaka.
Njena tuga iezne i preplavi je neki val radosti kad je vidjela da svojim
bolesnicima i rekonvalescentima moe dati masniju, krepkiju juhu, a itavih
nekoliko dana i svjeeg mesa izobila. Miris na rotilju peenog mesa djelotvorno je
poticao oslabljene eluce i sve ih je proela pomalo razdraljiva veselost koja e
im omoguiti da ojaaju i budu strpljivi.
Nikad Andelika nije mogla zamisliti da e jednog dana jesti konjsko meso.
U svijesti plemia konj nikako ne moe biti u istom redu s ostalim domaim
ivotinjama, odreenim da zavre u klaonici: s govedom, ovcom, teletom.
Od njegova najranijeg djetinjstva, plemiu je konj drug: u etnjama, na
putovanjima i u ratovima.
U normalnim prilikama ona bi, jedui konjetinu, osjetila isti uas kao da se odala
kanibalizmu.
Moglo se pogoditi razliito drutveno porijeklo onih koji su tu bili okupljeni upravo
po reakciji koju su tom prilikom pokazali.
Kanaani, Englezi seljaci, mornari - ak i mlaarija kao Florimond i Cantor - nisu
ni trepnuli. alili su to je uloeno toliko truda da se konji ovamo dovuku, a onda
ih se moralo ubiti. No kasnije e dovesti druge. Poet e se iznova.
Oni nisu osjeali onu unutranju odbojnost kao plemi, za kojeg je konj sastavni
dio njegova vlastita bia.
Vitetvo minulih vremena zaista je bilo mrtvo. Raala se nova drutvena klasa.
Svega e se toga sjetiti Andelika kasnije. U ovom je trenutku bila suvie umorna a
da bi se uputala u takve digresije. Vidjela je jedino kako su je Honorini opet
zarumjenjeli obrazi i kako se svi oporavljaju, pa je stala da shvaa Indijanevo
oboavanje hrane. Obiaj okupljanja oko vatre i goenje meu prijateljima
potjee zaista iz nekog vjerskog obreda.


77.
ZASTRAUJUE OTKRIE GROFA LOMNIEA
Anelika je promatrala zlatnu ipku u svojoj ruci. Bila je njeno vlasnitvo.
Grof de Peyrac joj je uruio kao i svima drugima, kao jednom od "svojih ljudi"...
Ona je eljela da izvede jedan svoj naum koji joj je odnedavna leao na srcu.
Budui da je bila obeala svijee svima svecima ako se sretno izvuku od boginja,
htjela je pokloniti svoju ipku zlata Crkvi svete Anne od Beauprea, o kojoj su
Kanaani esto govorili. Nju su bretonski mornari, preivjevi jedan brodolom,
sagradili na obalama Saint-Laurenta, i govorilo se da se u njoj dogaaju
mnogobrojna udesa.
Ulazei toga popodneva u zajedniku dvoranu, Anelika prosudi da je trenutak
pogodan jer su gospodin d'Arreboust i pukovnik de Lomenie sjedili za stolom sami
i itali svoje misale.
Anelika im prie i urui zlato obrazloivi im svoju zamisao.
Ona je eljela da administratori upe i protenita upotrijebe to zlato kako
najbolje budu znali: bilo za kupnju misnica i ornata ili podizanje oficija, bilo za
izgradnju nekog puta, kria ili glavnog oltara ukraenog skulpturama i pozlaenim
liem. Traila je jedino da njeno ime bude ugravirano na bijeloj mramornoj ploi
koja e na crkvenom zidu, pored tolikih drugih ex-voto, podsjeati i na njenu
zahvalnost nebu to ih je sauvalo od uasne bolesti.
Dva plemia skoe na noge i tako naglo ustuknu da je gospodin d'Arreboust
prevrnuo jedan stolac.
Gledali su s uasom na zlato koja je pred njima blistalo na stolu.
- Nemogue! - promuca vojvoda. - Nikada u Quebecu nee prihvatiti to zlato,
pogotovo kad doznaju odakle je i tko ga poklanja.
- to time hoete da kaete?
- Monsinjor biskup sigurno bi prije dao spaliti svetite, ili molitvama iz njega
tjerati avla.
- Ma to kaete?...
- To je zlato prokleto.
- Ne shvaam vas, - ree Anelika. - Niste se toliko prenemagaii kad ste prihvatili
zlato koje vam je moj mu stavio na raspolaganje za put po Mississipiju. Mislim da
ste ga doli ak i moliti.
- To nije isto.
- A zato?...
- Iz vae ruke!... Moete zamisliti... Kamenovali bi nas...
Ona ih je utke gledala i mislila: "Ne, nisu ludi. Jo gore od toga."
- Gospoo - ree Lomenie sav oajan i oborivi glavu. - Neprijatna mi je dunost
to moram da vas upozorim kako se o vama prenosi nezgodno i dosta raireno
miljenje, a dijele ga i nai sugraani u Quebecu, pa i u cijeloj Kanadi.
Iznenaeni, naime, vaim dolaskom, a i vaim podvizima, neki su se zabrinuli i
uinilo im se da vide izvjesnu podudarnost...
Pogled koji je u nj uprla Anelika nije nimalo olakavao njegov zadatak.
Upola je ve znala to hoe da kae, ali joj se to inilo toliko nastranim da ga je
pustila neka se bespomono sam izvlai. No jedno je bilo sigurno: stao ju je
hvatati bijes. Dakako, nije oekivala bezgraninu zahvalnost, ali ipak!...
Ne pretjeruju li malko ti poboni vojnici.
Ona ih je njegovala, posluivala ih u svako doba dana i noi, bila slomljena od
umora. Upravo u tom trenutku boljeli su je miii na leima i rukama jer je
pijukom razbijala led koji je prokop za prilaz kui bio pretvorio u klizalite. To isto
jutro pokliznuo se gospodin Jonas i zadobio nezgodno uganue. Da se slina
nesrea ne bi ponovila, Anelika je bez prekida radila dva puna sata a zatim
posula stazu pepelom i prainom. I ba su taj trenutak odabrali da joj u lice
dobace uvredljive bedastoe, da je optue zbog njenih avolskih moi.
Videi da se Lomenie nee izvui, d'Arreboust izlane:
- Sumnjie vas da utjelovljujete demonku Acadije. Jeste li uli za ono
proroanstvo?
- Da! ini mi se da se radi o jednoj viziji koju je imala neka vaa opatica. Objavila
je da e jedna ena-demon nastojati zavesti due u Acadiji. Dogaaju se i takve
stvari, - ree Anelika s neusiljenim osmijehom.
- I tako su se, dakle, sabrala u meni sva svojstva potrebna da odigram tu ulogu?
- Gospoo, mi se na alost ne moemo aliti s ovakvim sticajem okolnosti -
uzdahne Lomenie. - Sudbina je htjela da se gospodin de Peyrac nastani u Acadiji u
isto vrijeme kad je bilo izreeno to proroanstvo, a to je uzbudilo duhove. U
Kanadi se doznalo da se uza nj nalazi ena iji se opis izgleda podudarao s onim
koji je dala vizionarka, zato je sumnja pala na vas.
Anelika se ipak zabrinu.
Kad je vidjela kako dva plemia uzmiu, smjesta je shvatila da je stvar ozbiljna.
Nije htjela samu sebe zavaravati. ula je govoriti o toj viziji, a spomenuo ju je
onako izdaleka i Nicolas Perrot... Ona je slutila da bi ljudi mogli doi u iskuenje
da poveu jedno s drugim, ali nije mislila da e to postati ozbiljno.
Sada je vidjela to se dogaa. Zvijer se pokrenula ula joj je teki korak...
INKVIZICIJA!
udovite koje ju je doekalo u Americi nije dakle neukroena priroda, nego
uvijek isti neprijatelj, moda jo zagrieniji od onoga u Starom svijetu. Ta nije joj
bilo nepoznato da na panjolskim teritorijama inkvizicija podie najgolemije
lomae u historiji. Na njima su izgorjeli milijuni Indijanaca zato to nisu htjeli
sluiti slubenicima Crkve.
Onamo u Francuskoj, progonili su je jer je bila lijepa, voljena i hrabra ena,
drukija od ostalih... Ovdje e joj priiti nadimak demonke... kao to su nekad bili
doviknuli Peyracu: vjetac!...
U Americi je sve jasnije. Tu se strasti otvoreno pokazuju i raspaljuju. Morat e
nauiti da prkosi mitu, da se od njega brani, da ga pobjeuje - a to je kao da se
ve pred njom stvarno nalazi neki zloduh koji joj se uvukao u kuu.
Ali i zlodusima valja gledati u oi.
- Razjasnite se, gospodine de Lomenie - ree ona s nemirom u glasu premda se
trudila da ne plane. - Neete valjda tvrditi da u Quebecu ima znaajnijih, otmjenih
ljudi koji bi imalo povjerovali u tu izmiljotinu, koji zaista vjeruju da bih ja mogla
biti... utjelovljenje te demonke koju najavljuje proroanstvo?...
- Na alost, sve govori protiv vas! - povie Lomenie s gestom oajanja. - Iskrcali
ste se upravo na onome mjestu za koje se moglo ustvrditi da proroanstvo ba o
njemu govori. Vidjeli su vas jahati na konju onim istim krajevima za koje opatica
kae da e ih ugroziti demonka... A vi ste i lijepi... vrlo lijepi, gospoo. Svi koji su
vas vidjeli samo su to potvrditi... Zato je i bila dunost monsinjora biskupa da
trai podrobnija obavjetenja...
- Ipak, neete valjda rei da crkvene vlasti prldaju vanost tim naklapanjima...
naroito ne njihovu tumaenju? - povie Anelika.
- A upravo je tako, gospoo. Monsinjor nije mogao olako shvatiti izvjetaje oca
d'Orgevala i fra Marca sa rijeke Saint-Jeana. Uz to, kapelan redovnica urulinki u
Quebecu, gospodin de Jorras, potvruje svetost i uravnoteenost sestre
Madeleine, koje je on dugogodinji ispovjednik. Otac de Maubeuge, jezuitski prior,
takoer je sklon da u vaem dolasku vidi nepobitna znamenja najavljenih
nesrea
Anelika je od uasa raskolaila oi.
- Ali zato? - povie. - Zato su svi ti sveenici protiv mene?
Joffrey de Pejrrac koji je upravo uao, dolazei iz radionice, uo je taj povik. On
ga je shvatio kao simbolian uzvik, krik uvrijeene ene. Uvrijeene i ve
stoljeima odbacivane.
- Zato?... Zato su ti sveenici protiv mene?...
Nije htio da prie, nego je ostao zaklonjen u mraku. Dunost joj je da se sama
brani.
Nakon dugih stoljea, otkako Crkva-enomrzac ispovijeda to odbacivanje ene,
bilo je ve vrijeme da se prolomi takav krik.
A pravo je bilo i to da to uradi najljepa i najenstvenija ena to ju je ikada
zemlja nosila.
Zastao je, nevidljiv. Izdaleka ju je promatrao s ponosom i dubokom ljubavlju,
onako lijepu u njenom iznenaenju i negodovanju od kojega su joj se malo-
pomalo jagodice na licu stale rumenjeti a zelene oi planule varnicama.
Jedino je vojvoda d'Arreboust opazio de Peyracovu prisutnost. Slutio je da se on
smijei gledajui Aneliku i otra ljubomora ujede ga za srce.
"Taj Peyrac posjeduje blago i on to zna" ree u sebi. "On to zna... A moja ena
nije nikada pripadala meni..."
u mu se penjala na usta, otrov ispunjao njegovo srce. Podilazila ga je elja da
svu svoju odvratnost izbljuje naprasnim, potkazivakim rijeima ne bi li zatro tu
pobjedniku ljubav, ali istovremeno, on je uoio da e sve to bi mogao kazati
proistei iz okaljana izvora njegova vlastita nezadovoljnog bia.
Zato je utio.
Lomenie je hrabro i savjesno nastavio.
On je iz prsluka izvukao list i pokazivao ga s izrazom boli.
- Ovdje su, gospoo, tono zabiljeeni podaci koji se navode u proroanstvu.
Izvjesni opisi pejzaa napadno se slau. Nedavno je jedan reformirani franjevac,
otac Marc, inae kapelan gospodina de Vauvenarta na rijeci Saint-Jean, prepoznao
- o tome nema sumnje - mjesto na kojemu ste se pred kratko vrijeme iskrcali vi,
gospoo, i gospodin de Peyrac.
Anelika mu bez okolienja istrgnu iz ruku papir i stade da ita. Vizionarka je
opisivala mjesto na koje je bila prenesena u snu.


78.
VIZIJA SESTRE MADELEINE
ANELIKA IZBACI NEPOELJNE GOSTE
"... Nalazila sam se na obali mora. Drvee je raslo do uz samu obalu. Pijesak je
imao ruiast odsjev... Nalijevo, bila je sagraena drvena postaja s visokom
palisadom i kula na kojoj je leprala zastava. Posvuda u zalivu mnogobrojni otoci,
kao pospane nemani... Na kraju plae, pod liticom, kue od svijetla drva. U
zaljevu ljuljaju se dva usidrena broda... S druge strane plae, malo podalje, po
prilici nakon milju-dvije hoda, nalazio se drugi zaselak, a oko koliba rue... ula
sam kako krie galebovi i kormorani."
Aneliki je stalo da nemirno udara srce. Kasnije e sebi predbacivati to uzbuenje,
jer itajui dalje taj dokument, uoila je pojedinosti koje bi joj omoguile da
smjesta opovrgne optubu protiv sebe. Jednog e joj dana taj tekst doi u pamet i
ona e sve razumjeti, no tada e biti gotovo prekasno...
Danas, ona je prije svega bila zapanjena time to se pouzdanije navodi
Gouldsboro, te je osjetila nemoan bijes.
" ... Odjednom, jedna ena izvanredne ljepote iskrsla je iz mora i ja sam znala da
je to demonka! Ostala je tako lebdei nad vodom u kojoj se odraavalo njeno
tijelo, a njen mi je pogled bio nepodnoljiv jer to je bila ena... i ja sam u njoj
vidjela simbol svoga grenog ivota... Odjednom, s kraja horizonta stade se hitrim
skokom primicati neko bie koje sam u prvi mah drala demonom i ja primijetih
da je to jednorogi konj kojemu je u smiraju sunca dugi iljak blistao kao kristal.
Demonka ga je zajaila i vinula se u svemir...
Tada ugledah Acadiju kao golemu ravnicu, koju kao da promatram visoko s neba.
Znala sam da je to Acadija. Drei je za etiri kraja kao pokriva, demoni su je
estoko tresli. Demonka ju je pretrala svojim ognjenim kopitima i svu je
zapalila... Za sve vrijeme koliko je trajala ta vizija, sjeam se da sam imala
osjeaj kako se na kraju okolia kesi neki crni demon i kao da bdi nad blistavim
demonskim stvorom, pa sam se na asove uasno bojala da je to sam Lucifer"...
"Stajala sam tamo sva oajna jer sam vidjela da je to propast za dragu zemlju
koju smo uzeli pod svoju zatitu - no onda kao da se sve umiri.
Neka druga ena prijee nebom. Ne bih znala rei je li to bila Sveta Djevica ili
neka svetica zatitnica naih bratstava, ali njeno prisustvo kao da smiri demonku.
Stala je kao prestraena da uzmie...
... I vidjela sam kako je iz umarka izalo nekakvo dlakavo udovite, bacilo se na
nju i svu je raskomadalo, dok se jedan mladi arhanel s ognjenim maem dizao
put nebesa"...
Anelika opet presavije pismo i poeka da se u njoj stia strah i razdraenost...
Sve je to bila tek hrpa besmislica, piskaranje fedovnice u amotinji samostana, a
ipak se nalo i ozbiljnih ljudi da u to povjeruju.
Poznato je, meutim, da su samostani puni takvih vidovnjaka.
No bilo je u tom prianju neeg u emu je sa strahom otkrivala i djeli istine, pa
umjesto da se usprotivi, ona zastade i zamisli se.
- Ako je istina - ree najzad - da se u opisanom mjestu moglo prepoznati
Gouldsboro, moram prihvatiti i to da je dolazak ene i konja na tu obalu naveo
sveenika na krivo tumaenje proroanstva... Uzmimo, moj dolazak! No kako da
se branim? Simbolika slika krije u sebi tako razliite injenice, vi to znate.
Sluajne podudarnosti ne ine mi se uvjerljive. Tako vaa vizionarka ne precizira
da li je demonka bila crnka ili plavua... udno je to kad se uzme u obzir s koliko
je preciznosti opisan pejza.
- Tako je. Ali sestra Madeleine nam je sama precizirala da se prikaza digla iznad
voda nekako u sumraku, pa joj nije mogla razabrati lice.
- Lako li je tako. A kako je onda mogla utvrditi da je ta ena lijepa ako joj nije
vidjela lice?
- Ona je prije svega govorila o ljepoti njena tijela. Upravo je njega isticala. Tijelo
te ene uinilo se pobonoj djevojci tako neobino lijepim da se i sama iznenadila i
uzbudila.
- Nema razloga da vam ne vjerujem, ali mi sve to izgleda nedovoljno da se mene
poasti tom inkarnacijom. Nitko valjda ne moe tvrditi da me je vidio golu kako
izlazim iz vode.
Ona se naglo prekine i odjednom sva problijedi. Sjeti se malog, plavog jezera u
kojemu se na putovanju bila okupala i straha koji ju je u jednom trenutku proeo
kad joj se uinilo da je netko promatra kroz granje.
Bila je dakle istina. Netko ju je onda opazio. Ona se izgubljeno zagleda u
Lomeniea i d'Arrebousta i po izrazu njihova lica shvati da misle isto to i ona.
Znali su. Netko ju je bio vidio i o tome priao...
Ona uhvati de Lomenie-Chamborda za zglavak ruke i silovito mu ga stisne.
- Tko me je vidio? Tko me je promatrao dok sam se kupala u jezeru?
Oi su joj sijevale munjom. Jadni malteki vitez obori pogled.
- Ne mogu vam to rei, gospoo! Meutim, istina je da su vas bili opazili i to je
samo moglo da pojaa strah koji se poeo iriti zbog toga vienja...
Aneliku stade hvatati panika. Nije dakle sanjala kad je, usprkos zabaenosti
kraja, bila osjetila nelagodnost na obali jezera.
- Tko me je vidio? - ponovi stiui zube.
On odluno odmahne glavom, pokazujui da ne eli odgovoriti. Nije navaljivala.
Uostalom, to i nije vano!... Dugo je vjerovala da joj se od straha tek bilo priinilo
kako je vrebaju Irokezi, moda i sam Outtake, ali to je, eto, bio netko od tih
francuskih Kanaana to vrljaju umom, neki vojnik, oficir ili divljaar. A onda je
stala da se iri legenda. Sve se podudaralo. Vidjeli su je kako "gola izlazi iz
voda"... Prokletstvo! Opet je obuze bijes i ona udari akom po stolu.
- Neka vas avo nosi - ree stisnutih zubi - vas, vaega kralja, vae opatice i
popove. Nema, dakle, dovoljno daleke zemlje u kojoj bi se ovjek mogao zatititi
od tih ludovanja. Posvuda morate iskrsnuti vi i sijati razdor, pod izlikom da
spaavate due ili da sluite francuskom kralju. Morate se ba svugdje pojaviti i
onemoguiti ljudima da ive u miru, da se u miru okupaju! Pedeset tisua jezera!..
U ovoj zemlji ima pedeset tisua jezera, a zar se ja, za pasje vruine, ni u jednom
jedinom neu moi osvjeiti a da se tu ne zatekne netko od vaih i ne pretvori to
kupanje u udo Apokalipse?
Zato to i neki prostak dri kako je imao ast da mu se ukau boanska
privienja, vi ete se odmah povesti za njim... Smatrate se sretnim to je
upozoren kako prisustvo jedne ene koja se kupa u jezeru ugroava Novu
Francusku... A tko je vodio mene kad mi je palo na pamet da vas traim u
snijegu, u kojemu biste bili nali smrt? Ako je to bio avo, moj gospodar, treba
vjerovati da vam je on izvrstan prijatelj, jer sam vam ja spasila ivote. Njegovali
smo vas u bolesti, podijelili s vama svoje posljednje namirnice, bili prisiljeni da
ubijemo svoga posljednjeg konja...
I nije vam bilo dosta to ste nam s vaim Huronima naprtili zarazu, prihvatili nau
njegu i gostoprimstvo, dijelili s nama posljednje zalihe hrane, dobili obeanje da
emo potpomoi ekspediciju gospodina de La Sallea - sad nas jo pitate nismo li
sluge sotone i nisam li ja ta demonka koju su najavili... Dokle ete ostati tako
djetinjasti? - ree ona prezrivo i gotovo saaljevajui ih.
- Zbog gospodara kojima sluite, danas ste se pokazali kukavicama, glupanima i
nezahvalnicima... Ne elim vie da vas gledam. Izlazite!...
Ona ponovi jednolinim, ali jednako ledenim glasom:
- Napolje! Izlazite iz moje kue.
Dvojica plemia ustanu i oborene glave upute k vratima.


79.
LOMNIE I D'ARREBOUST RAZMILJAJU O SVOJIM
GRIJESIMA PREMA ANELIKI
Napolju ih doeka blijedoljubiast sumrak i poput noa britka hladnoa. Hodali su
nasumce i teturajui po zaleenoj zemlji, a zaustavili se tek na obali jezera. Oi su
upirali prema istovremeno mranom i prozranom horizontu, s kojega je dopiralo
neto svjetlosti.
Njima, zrelim i prekaljenim ljudima, dogodilo se, eto, da u ovaj veernji sat, dok
nisko po zemlji zvidi sjeverac i raznosi snijeg, da se odjednom osjete
bespomono kao siroad.
Upravo su zakljuili kako e im ivot postati zaista nesnoljiv izgube li naklonost
gospoe de Peyrac.
- Nismo ovo zasluili - ree Lomenie turobnim glasom.
- Nismo... Ali shvaam i nju... Razumljiv mi je njezin gnjev. Nikad sebi neu
oprostiti to sam ba ja morao prenijeti te blezgarije koje su povrijedile
oboavanja dostojnu mladu enu, koja nam je uinila samo dobra. Ona je u
pravu, Chambord! Pokvarenjaci smo mi! A tome su krivi ti jezuiti. Nakljukali su
nas svojim glupostima. Vie i nismo ljudi.
- asne mi rijei - ree sa zaprepatenjem Lomenie, - drao sam vas veoma
odanim toj gospodi od Drube Isusove, gotovo jednim od njihovih!... Zar vi i vaa
supruga na predstavljate primjer koji...
- Jezuiti su mi oteli enu - ree vojvoda. - Vie i nisam znao da je moja. Koristili
su se ovime samo da mi je oduzmu. Moe se rei da vie i ne postojim. Napravili
su od mene eunuha u slubi Crkve... U divnom li sam poloaju! ak je i kranski
brak u njihovim oima grean. I upravo mi je dama sa Srebrnog jezera pomogla
da sve to shvatim. Prekrasna je to ena i toliko enstvena... Volim njezin polet,
vatrenost koja iz nje izbija. To je ena koju poeli uzeti u naruje...
On se nakalja jer je govorio preglasno, pa ga je ledeni zrak ujedao za plua.
- Shvatite me vi, prijatelju, jer to nitko nee moi u Quebecu, kad odem da bacim
kamen u njihovu abokreinu. Dama sa Srebrnog jezera pripada samo Peyracu.
Ona je stvorena da je mukarac grli... kaem vam. Ona je stvorena da bude u
naruju toga ovjeka. I dobro je tako! A i pravo! Eto, to ja mislim.
- Vi buncate, prijatelju. Vie to niste vi.
- Moda! A mogue je da opet pronalazim sebe. Jer i mi smo nekad bili vatreni,
razdragani, pomalo razvratni, i vjerovali u Boga i ivot, ali smo ga ostavili daleko
za sobom na nekoj okuci mladosti, u zbrci stega i nametnutih zahtjeva, nespojivih
s Istinom. A Peyrac nikad nije iznevjerio sebe, ostao je vrst poput litice u ivotu
ispunjenom gnusobama. Zavidim Peyracu, ali ne samo zato to je mu toj eni,
ve zato to je na svakoj etapi svoga ivota - ponovi d'Arreboust tvrdoglavo - ak
i pod prijetnjom smrti, ostao vjeran sebi. A najtea je etapa mladost jer se u njoj
pada pod jake uplive, od kojih nas nita ne spaava jer utvaramo da su oni
posljedica nae vlastite volje. Sumnjate li jo uvijek da je demonka? - upita on -
upirui divlje kaiprst u Lomeniea koji je cvokotao od hladnoe.
- Ne, nikada je nisam time sumnjiio. Sjetite se da sam se u Quebecu
suprotstavljao takvim brbljarijama, i svi su me salijetali i optuivali da sam
opinjen. Vi prvi...
- Da, istina je i molim da mi oprostite! Sada shvaam. Nebesa, ja umirem od
hladnoe! Brzo se vratimo i ispriajmo se toj armantnoj eni koju smo tako teko
uvrijedili.


80.
ANELIKA OPRATA
GRUPE NAPUTAJU UTVRENJE
IZASLANICI SE VRATILI U QUEBEC
- Bojite li se da u vam odsada uskratiti jelo?... - upita Anelika kad je vidjela
kako pokajniki stoje iza nje.
- Baeni u ponor mraka, gdje se uje pla i krgut zubi... - uze da citira grof de
Lomenie - a bije hladnoa da kamenje puca - nadoda s kukavnim osmijehom.
Ostavi sama, Anelika se malo-pomalo bila umirila. Premda u poetku
povrijeena i uzrujana, zahvaljujui svom smislu za humor, ona zatee sebe kako
se smijei na pomisao da je njezin dolazak u Ameriku mogao onako neugodno
iznenaditi praznovjerne Kanaane, pomijeavi se s njihovim vizijama. A
osveivala ju je poneto i zbunjenost biskupovih opunomoenika. Jadni Lomenie
bio je na ivoj vatri, dok za d'Arrebousta nije mogla ustanoviti od ega je onako
bijesan: da li zato to mora da preklapa s tobonjom Luciferovom slubenicom, ili
zbog toga to je prisiljen igrati pred njom ulogu inkvizitora. Bila je sklonija da
vjeruje u ovo posljednje. U toku ovih posljednjih tjedana svatko je bio nauio da
potuje sebe. Zato, kad ih je za sobom vidjela onako posramljene, bila je sklona
da im oprosti.
Malteki vitez joj objasni kako shvaa njenu munu uzrujanost i zamoli je da mu
oprosti to se pokazao nesmotrenim. Ona se prevarila. Daleko su od toga da je
sumnjie zbog tobonjih veza s legijama pakla. Htjeli su je samo upoznati sa
injeninim stanjem, s izvjesnom opasnou... Njihovi sugraani oito su u
zabludi. Oni e ve pronai nain da im to objasne kad se vrate u Quebec.
Ona im prui ruku na poljubac i oprosti im.
- To je vrlo visoka dama, - govorio je vojvoda d'Arreboust. - Zakleo bih se da je
bila primana u sve parike salone, ak i na kraljev dvor, sudei samo po tome
kako prua ruku.
U toku burnog razgovora to ga je vodila s dvama plemiima, Anelika nije bila
primijetila svoga mua. On se bio neujno povukao.
ekao je da sama zapodjene razgovor o incidentu, no ona je utjela. Kad je o
svemu razmislila, dola je do uvjerenja da stvar i nije vrijedna komentara. Bar ne
za sada! Moda kasnije, ako se ispostavi da poprima vee razmjere te im moe
nakoditi. Bojala se de Peyracovih reakcija kad je ona sama bila u pitanju. S
druge strane, razjanjavanja to ih je imala s dvama predstavnicima Kanade
osigurala su im pouzdane saveznike. Dvije utjecajne kanadske linosti bile su
prisiljene da stanu na njezinu stranu.
Otac Masserat nije gajio neprijateljstva. A Cavellier de la Salle je dobio traeni
novac. Ba je on mario dolazi li od demona ili providnosti, glavno mu je bilo da
ostvari svoje planove. ovjek se pitao kako je taj neosjetljivi i proraunani mladi,
onako hladan i poduzimljiv, sav zaokupljen svojim poslovima, mogao deset godina
vjerovati da je predodreen za sveeniki poziv.
Dokle god se Anelika osjeala meu svojima, u utvrenju, nije se bojala. Njen
poloaj bio je sasvim drukiji od onoga u kojemu se nalazio Joffrey de Peyrac kad
su ga bili optuili da je vjetac i kad su se predstavnici kraljeve vlasti i inkvizicije
mogli svuda uvui, ak i u njegov dvorac.
Ona je slobodna! Poela je da bolje shvaa smisao tih rijei dok joj je pogled lutao
djevianskim, snijegom prekrivenim i jo nepokorenim planinama. Bila je to
nezavisna zemlja, bez vladara, i nimalo nije marila za prava francuskog ili
engleskog kralja.
I suvie je bila velika za onih nekoliko ljudi koji su pokuavali da je prisvoje. U
utvrenju, Anelika je jo dublje osjeala da je Joffrey de Peyrac jedini gospodar o
kojemu ovisi njena sudbina i da on ima i snagu i mo da je od svakoga obrani.
Obeao joj je da e na proljee dovesti u Wapassou dvadesetak-tridesetak
plaenika, pa e tako imati posadu triput jau od najbolje branjenih francuskih
naseobina. Ti e ljudi izgraditi utvrenje po nacrtima koji ve obeavaju da e biti
najljepe i najbolje zamiljeno u itayoj Sjevernoj Americi.
Zajedno sa svojim muem i sinovima, Anelika se s veseljem nadnosila nad te
planove. Ona se i sama brinula za udobnost ukuana, predviala gdje e biti
stanovi za brane parove, gdje obiteljska blagovaonica, a uz duan i posebna
dvorana u koju e moi zalaziti Indijanci te po miloj volji pijuckati i podrigivati!...
Ve je zamiljala i vrt, staje, povrtnjak...

U oujku, vrijeme se bilo toliko popravilo da je ve trebalo misliti na odlazak
pojedinih grupa. Budu li s njim otezali, lako bi potkraj zime mogli zapasti u
opasni, teko raskvaeni snijeg koji ponekad u to doba pada jo obilnije.
Nicolas Perrot kretao je na jug sa zadatkom da do misionarske stanice u
Noridgewooku otprati Pacifiquea Jusseranda, kojemu stanje s oima jo nije
doputalo da se sam kree. Indijanca koji je bio doveo "dobrovoljca" dodijelili su,
kao pratnju do Quebeca, gospodi d'Arreboustu, de Lomenieu i ocu Masseratu.
Najzad, grupa koja je imala da prevali najdui put, odlazila je na istok, u pravcu
jezera Champlain. U njoj su bili Cavelier de la Salle, Florimond, Yann le Couennec
te, iz oblinjeg plemena, jedan mladi Indijanac koji je molio da ga povedu sa
sobom. Podjela namirnica predstavljala je teak problem: soljeno meso, sueno
meso, kukuruzno brano, rakija... Dade li se svima sve to je potrebno za vie-
dnevno putovanje, stanovnici utvrenja ostat e gotovo bez iega. Zato se trebalo
nadati da e providnost njihovim stopama natjerati divlja.
Na dan polaska, Anelika je stala na kuni prag s vrem rakije u ruci i svatko je
ispio aicu za sretan put. Kako je jo uvijek tvrdi i sipki snijeg omoguavao lako
kretanje i bez krpalja, njih su prebacili preko ramena.
Hladnoa je i dalje bila otra, ali je poputala. Ne odvie. Putnici su upravo eljeli
nisku temperaturu, jer potraje li pet-est dana, oni e ve biti izvan opasnosti...
Florimond zagrli majku ne pokazujui tugu, ali ni preveliku mladenaku radost
koju izaziva groznica putovanja. Bio je miran. On jo jednom provjeri s ocem
instrumente i karte to ih je nosio sa sobom i izmijeni s njim posljednjih nekoliko
rijei. U poreenju s Cavelier de la Salleom, pa ak i Bretoncem, Florimond se
inio starijim. To se po nekim sitnim detaljima tek nasluivalo, ali svatko je
osjeao kako e se, u evntualnim potekoama, ostali navaditi da se oslanjaju na
njega. Plemika krv ve se stala nametati.
Kad je Florimond upro u daljinu pogled svojih crnih oiju odmjeravajui prirodu
prije no to e se izloiti njenim opasnostima, te polako krenuo u pravcu jezera,
Aneliki se stislo srce, ali vie od udivljenja i radosti. A i od zadovoljstva, takoer.
To je u svijet polazio jedan novi Joffrey de Peyrac.
Malo prije tih putovanja, koristei se prisutnou oca Masserata, Octave
Malaprade i Elvira su se vjenali. Jezuita je najprije odluno odbio da potvrdi vezu
izmeu jednog katolika i okorjele protestantkinje. Zatim je Malapradeu oitao
malu propovijed podsjetivi ga da je brak sakrament koji suprunici podjeljuju
jedno drugomu i da nije uope obavezno posredovanje jednog sveenika, osim
zato da u matinu knjigu unese svoje ime kao svjedok.
Ako je dobro razumio, funkciju inovnika-matiara vri ovdje gospodin de Peyrac.
A to se tie boanskog blagoslova, nita ne moe prijeiti suprunike koji ele i
time okruniti svoju zakletvu, da ga prime na isti nain kao i ostali lanovi nekog
skupa vjernika kada prisustvuju slubi bojoj.
Malaprade je bio bistre pameti. On ree da je razumio i otie bez navaljivanja. Ali
sutradan ujutro, gotovo itavo ljudstvo utvrenja natisnulo se u sobicu u kojoj je
otac Masserat drao misu. Svi su bili u istoj odjei i kad se sveenik okrenuo da
okupljene blagoslovi znakom kria, nije meu njima posebno zapazio dvije
stisnute, skromne prilike ije je ruke toga dana ukrasio zlatan prsten.
Tako su Octave Malaprade i Elvira bili vjenani pred Bogom i ljudima i za njih su
na tavanu uredili poseban stan.

Kad su u Quebec stigli izaslanici gospodina de Frontenaca, za koje se dralo da su
ve odavna zaglavili u snijegu ili da ih je grof de Peyrac pobio, doekali su ih kao
da su se vratili od mrtvih.
Vladao je utisak kao da su se u najmanju ruku vratili iz pakla, pa su ih sretali sa
strahom i potovanjem. Ozbiljni vojvoda d'Arreboust unio je odmah pometnju
svojim neuobiajeno veselim dranjem i izjavama koje su, blago reeno,
zaprepatavale.
- Dogodilo se zlo - rekao je. - Ja sam zaljubljen. Zaljubio sam se u damu sa
Srebrnog jezera.
A vitez de Lomenie-Chambord nije izmijenio svoje prvotno miljenje. Usprkos
vizionarskim otkrovenjima, usprkos Pont-Briandovoj smrti koja ih je sve potresla,
on je u tuincima iz Wapassoua i dalje vidio prijatelje.
itav dan bio se zatvorio s guvernerom u dvorac Saint-Louis a zatim otiao k
jezuitima, s namjerom da i njih urazumi.
Kad su mu spomenuli Pont-Briandovu smrt, on izjavi:
- Zasluio ju je!
Raspriao se o svojim doivljajima i boravku meu "opasnim hereticima", opisivao
svaku pojedinu linost tih gotovo legendarnih ljudi, hvalio Peyracovu naobrazbu i
veliinu, te rudare koji u svojim uprljanim rukama dre ipke zlata. A kad je stao
da govori o NJENOJ ljepoti, bio je prosto neiscrpljiv.
- Zaljubljen sam u nju - ponavljao je djetinjom upornou.
Glas o toj pometnji stigne do Montreala te mu njegova ena, koja je od bijesa
sada drukije reagirala, uputi pismo:
"Dostavili su mi o vama nemile vijesti... A kad se samo sjetim da vas ljubim"...
On joj otpisa:
"Ne, vi me ne ljubite, gospoo!... A ni ja vas."
Nikada u to doba godine nisu glasnici, s krpljama na nogama, toliko puta morali
prevaljivati onih pedeset milja to dijele ta dva grada. Nikada se u Quebecu ni u
Montrealu nije toliko spominjala rije "ljubav", doprijevi u prolazu i do gradia
Trois-Rivieres u kojemu, dakako, o tome nita nisu znali, i nikada se nije toliko
raspravljalo u tenji da se tono utvrdi smisao toga najznaajnijeg osjeanja.
I sam gospodin d'Arreboust je priznavao da se u njemu neto poremetilo, ali po
njegovu miljenju nikako u negativnom smislu, ime se drugi, naravno, nisu
slagali. Prilino se ponosio svojim skandaloznim izjavama i uspijevao nasmijati
oduevljenog Frontenaca. Guverner je elio da se pregovori zapoeti s grofom de
Peyracem nastave, te su vojvoda i on, u gornjim odajama dvorca, uz plamen
klada u kaminu, veselo raspredali o draima lijepih ena, o ljubavnim uicima i
nezgodama, jer je Frontenac ostavio u Francuskoj zamamnu, vjetrenjastu i
zaboravljivu enu koju je mnogo ljubio.
Strastvena raspravljanja, vatrene matarije i grandiozni planovi podravali su i
zagrijavali duhove, a to je pomagalo Kanaanima da ivi doekaju kraj zime. Jer
stizalo je vrijeme gladi, zamora od hladnoe, a po gradovima ljudi su ve klonuli
od nestaice hrane i stalne borbe protiv uasne smrzavice. Bojali su se da nee
izdrati do pristajanja prvih laa iz Francuske. Znali su da pustim prostranstvima
ve huji smrt kao snjena vijavica. Posade udaljenih utvrenja sahranjuju svoje
drugove umrle od skorbuta. Sada meu nesnalaljivim plemenima misionar gricka
svoj pojas od sobove koe, dok itava sela gonjena glau kreu prema, ni sami ne
znaju kakvu utoitu i umiru na bijelim stazama. Drugi doekuju smrt uz vatru na
izdisaju, ogrnuti crveno-plavim pokrivaima kupljenim u zamjenu...

Kad je poetkom travnja opet stao da dugo pada teak i smrznut snijeg, vojni
guverner, gospodin pukovnik de Castel-Morgeat, koji je bio nepomirljiv neprijatelj
iteljima Wapassoua, posvuda je u Quebecu ponavljao sa cininim osmijehom
kako vie i nema smisla govoriti o tome jesu li zasluni ili tetni jer su u onoj
umskoj zabiti sad ve ionako pomrli i oni, i njihove ene, i djeca, i konji.


81.
ANELIKIN UMOR
BOLEST OVERNJANINA COVISA
Malo-pomalo, Anelika je osjeala kako je hvata teak umor. Bivalo je to ujutro.
im bi otvorila oi, sasvim pri svijesti i eljna da se preda dnevnim poslovima,
osjetila bi kao da ono to lei u ulegnuu madraca i nije njeno tijelo, ve olupina
kakva broda nasukanog na pijesku. A opet, nigdje nije osjeala bolove. Zahvaalo
je to njenu nutrinu, premda je sada znala da nije trudna. Neto se u njoj bilo
polomilo, a nikako da smogne snage da to ponovo sastavi. "Umorna sam", sa
uenjem je ponavljala u sebi. Produiti s leanjem ne bi imalo smisla. Naprotiv,
od toga bi se osjeala jo teom, jo apatinijom, komadom drva u kojemu budna
svijest tjera na rad, ali klada kao klada - ostaje nepokretna.
Nedostajao joj je Florimond. Bio je tako veseo, postojane udi, ve navikao da se
ne raznjeuje nad samim sobom, kako se znalo dogaati njegovu ocu. A ako mu
se to ponekad i dogodilo, okretao je u alu, kao onoga dana kad se gotovo sruio
od umora i povikao: "A ja? Na mene nitko ni da pogleda!" ak je i onda
nasmijavao druge, izigravajui lakrdijaa. Imao je temperament pravog Francuza,
ono dragocjeno svojstvo puanina koje se moe osjetiti u kraljevu predsoblju, jer
kada god je situacija kakljiva ili moda bezizlazna, pljute dosjetke. Za njega se
nije bojala. Moda bi, kao i sve majke, bila i osjetila strah da je imala snage o
svemu razmisliti. No bila je tako umorna da je prela preko te brige. Proimao ju
je mnogo prodornija bol, od oskudne hrane koje je svaki dan bilo manje. Bljutava
kukuruzna kaa vie nikako da proe kroz grlo. Opet su ostali bez zrna soli, a
meso je bilo tako tvrdo da su ga dugo morali vakati.
- Umorna sam - ponavljala je u sebi Anelika.
Ponekad je to izgovarala glasno, da osjeti neko olakanje kad ve nikome ne
smije da se povjeri.
S naporom je ustajala iz kreveta. Svaki je pokret bio muan, ali kad se nakon
temeljitog umivanja jednom obukla, briljivo namjestila svoju kapicu, dotjerala na
sebi brojne suknje i krznenu odjeu, a o boku joj se naao njen omiljeni pitolj,
odmah se osjeala bolje i umor bi gotovo nestao. Meutim, dok god ne bi neto
pojela, toliko je bila nervozna da je izbjegavala razgovor s okolinom, iz straha da
ne plane pa pone prigovarati i slati ih do avola. To se ve dogodilo dva-tri puta:
jednom kad je Honorina itav dan plakala, drugi put s Cantorom koji se odonda
stalno mrgodi, a jednom umalo da nije skoila u oi Clovisu kao zmija zato to je
pljunuo na pod. Dakako, poslije su se pomirili. Najzad, stvari je trebalo uzeti
takvima kakve su, priznati da je tijelo ranjivo i da je duh pogreiv ako ne nalazi
podrke u tijelu. Neprestano je osjeala kako se ljuti na samu sebe, kao da je
zbog neeg kriva, neto propustila da uini. Jedne veeri povjeri se muu dok je
leala opruena pored njega, s glavom naslonjenom na njegovo rame.
- To je jednostavno od gladi, slatka moja gospoo - ree on milujui joj smeuran,
bolan trbuh. - Kad opet budete dovoljno jeli, vidjet ete ivot u ljepim bojama.
- Ali kako to da se vi nikada ne alite, uvijek ste jednako raspoloeni...
- Ja sam stari panj, otvrdnuo uz vatru.
I on stade da je dugo privija uza se, kao da joj eli podati muevnu snagu svoga
neukrotiva tijela. Ona ukrsti svoje noge s njegovima, ogrli ga rukama i zaspi sa
elom na njegovim vrstim grudima.
- Osjeam - ree mu jednoga dana - da je ena stvarno roena iz mukareva
rebra, kao to se i dijete raa iz majine utrobe.
esto je trpjela od nesnosnih glavobolja. A ve sutradan, snijeg je opet poeo da
pada u dugim koprenama. Vie se nije ni ledio, a padao je u tolikim koliinama da
se Nicolas Perrot vratio tek krajem oujka. Usprkos krpljama, esto je prijetila
opasnost da on i njegov Indijanac ostanu zatrpani pod nekim smetom. U misiji u
Noridgewooku zatekao je jedino pomonika oca d'Orgevala, oca Guerandea, i
predao mu Pacifiquea Jusseranda. Nije se usudio proslijediti do Holananinova
duana, nego se radije vratio u Wapassou, bojei se da e uasno nevrijeme
potrajati, a neizvjesno proljee, kad snijeg pone kopniti, uinit e
neupotrebljivima sve putove i rijeke. Predlagao je da se krene u dui lov prema
zapadu, do jezera Umbagoga u podruje Mopoumtooka, i da s njim poe jedan dio
mukaraca. Jelen se sada pari i njegov siloviti zov ve se prolama ledenim
umama. Lako ga je uhvatiti premda ne predstavlja osobit plijen budui da je
omravio od zime i borbe sa svojim rivalima. Mogli bi nabasati i na stada kouta,
ubiti medvjeda u njegovoj jazbini koju su jesenas obiljeili, a konano, uvijek e
toljagama lako dotui dabrove koji ve izlaze iz bara i kanala na kojima led
poinje da puca. Indijanska plemena s radou e doekati bijele lovce koji dolaze
sa zalihama baruta i same. Da bi to vie ivea ostalo u utvrenju, Nicolas
Perrot je odluio da se za svakoga ponese mala koliina loja, peninog brana i
suhoga mesa stucanog s travama. To e dostajati za dva obroka dnevno, a
pripremat e ih na indijanski nain tako da u aci rastope malo te mjeavine.
Proraunao je koliko im je toga potrebno za est dana hoda.
- A ako vas zadri oluja ili kopnjenje snijega? - ree Anelika kojoj su se te putne
zalihe uinile oito nedovoljnima.
- Lovit emo! Ptice ve poinju da se motaju po grmlju: bijele jarebice, polarne
ugare, ponekad ak i labradorske guske. A ima i zeeva... Ne brinite za nas,
gospoo. Tako smo ratovali i u vrijeme gospodina de Tracyja: sto i dvadeset
milja, usred zime, do irokekih naselja u dolini Mohawk. Na alost, u ratnoj
groznici podmetali smo vatru pod irokeke tavane ne mislei kako ni sami
nemamo hrane za povratak.
- I to se dogodilo?
- Mnogi su pomrli - ree filozofski Nicolas.
On nabaca na se rog za barut, remen sa fiecima, lovaki no u futroli ukraenoj
perlama i dikobrazovim bodljama, uturicu s rakijom, sjekiricu i kijau, kresivo s
dugim strukom truda, lulu, kesice s kremenjem i s duhanom, vjetrovku s
konatim resama, crvenu vunenu kapu, peterostruko upleten areni pojas - a
zatim krene teka koraka, kao pravi umski lutalac, gacajui na svojim krpljama,
na elu svoje male ete.
Na stolu je zaboravio torbu s namirnicama pa je Anelika morala potrati i vikati
za njima.
Ve su bili daleko, na drugom kraju jezera, pa su dali znak da ne mari. Zbogom!
Zali su u gusti, u pahuljasti i isti svijet snijegom oteala drvea to se oko njih
dizalo u bujnim piramidama, ravno poput svijea, mjestimice kao blijede sablasti,
a za sobom su dugo ostavljali prainastu brazdu od tusua blistavih estica.
Pored ena i djece, u nastambi je ostao samo mali broj mukaraca, no i za njih je
jo uvijek bilo nedovoljno hrane.
Cantor je jo jednom bio bijesan na oca jer mu nije dopustio da se pridrui
lovcima, kao to mu je ve bio zabranio da otputuje s Florimondom. Anelika se
sloila s muem da je mladi nakon bolesti preslab a da bi mogao pjeaiti do
jezera Umbagog, a i da stigne onamo, lako mogu zatei plemena desetkovana
glau, ukoliko ve nisu odlutala na jug, u varavoj nadi da e tako umai smrtnoj
zimi.
Peyrac utjei svoga mlaeg sina rekavi da netko i od zdravih mora ostati da
razapinje zamke za divlja. Svaki jutro mladi je hrabro odlazio na taj posao.
Ponekad bi donio zeca, katkada se vraao prazne torbe, a kako nije bilo lako
postavljati mamce, brzo se umarao, usprkos svojoj hrabrosti. Vraao se toliko
gladan da bi sam bio pojeo mravu lovinu to ju je donosio. On opet oboli i zato
prestadoe s postavljanjem stupica.
Indijanci iz malog Logora dabrova u vie su navrata dolazili da trae kukuruza i
valjalo im ga je davati. U zamjenu su nudili malo dabrova mesa. Jednog su se
dana pokupili i nekamo otili.
Izuzev Joffrey de Peyraca, oni koji su ostali u utvrenju bili su ili fiziki slabi, ili
pravi invalidi. Tu su bila dva panjolca a jedan od njih, Juan Alvarez, jo nije ni
mogao ustati iz kreveta. Preostajali su utljivi Englez i zimogrozni Enrico Enzi, te
gospodin Jonas i Kuassi-Ba koje su drali odvie starim da bi sudjelovali u lovu.
Ova dvojica su stizala posvuda, na sve bacali oko i dobar dio najteih poslova
preuzimali na sebe: cijepali drva, odstranjivali snijeg, razbijali led, popravljali gdje
god se neto pokvarilo.
I Clovis bi bio poao s lovcima da se dan ranije nije otrovao olovnim solima.
Kuassi-Ba je na vrijeme opazio kako je kovau natekao jezik i kako se tui da mu
sve ima nekako slatkast okus. Otiavi u upu u kojoj je Overnjanin obino
obavljao svoje metalurgijske poslove, crnac je ustanovio da je Clovis zbog
hladnoe zaepio sve otvore i pukotine i tako sprijeio prodor ne samo hladnoi
nego i zraku, a da pri tom nije mislio kako e se otrovne pare prilikom otapanja
rudae zadravati u prostoriji. Kuassi-Ba je odmah izvijestio grofa de Peyraca pa
su kovau stali davati umirujue ajeve kako bi mu ublaili eluane greve od
kojih se sav previjao. Ali protiv tekog otrovanja ovakve vrsti nedostajao je onaj
pravi lijek: mlijeko. Otkako su nogom stupili na ameriko tlo ni kapi ga nisu
vidjeli; zapravo sve od odlaska iz La Rochellea, izuzme li se onih nekoliko zdjelica
kozjeg mlijeka to su ga na Gouldsborou ostavljali za djecu. No rudari su znali da
u nedostatku mlijeka mogu vrlo korisno posluiti iznutrice kunia, osobito jetra i
srce, kad ih se zgnjei i pojede sirove. Ali gdje da ih nau? Cantor je odmah
otiao da obie zamke i vratio se sa dva bijela zeca. Anelika je bila toliko sretna
da je poimala shvaati zato u toj zemlji francuski Kanaani vide posvuda
udesa. im je progutao smjesu koju mu je pripremio i dao osobno grof de
Peyrac, kovau je odmah bilo bolje i znalo se da je izvan opasnosti. No morao je
da odlei dugi niz dana tresui se pod svojim pokrivaima iako su mu u krevet
stavljali vrele oblutke da ga ugriju.
Anelika vie nije imala snage da se brine o njemu.
- Srea da se to dogodilo vama, Clovise. Dovoljno ste rav da se sami branite, jer
sam zaista posve iscrpljena.
Ali Clovis je odbijao da ga njeguju gospoa Jonas i Elvira, i plaljivo je stenjao.
- Hou da me njeguje ONA - govorio je. To nije isto. Ima u njenim rukama neeg
to iscjeljuje...
I Anelika je bila prisiljena da ponekad sjedne uz njegovo uzglavlje i malo s njim
porazgovori kako jo vie ne bi oslabio od sumornih misli.
- to ete sa zlatom koje ete zaraditi u slubi gospodina de Peyraca? - upita ga
jednog dana.
Njegov odgovor je bio tako udan da je u prvi mah pomislila da bunca.
- Kad nakupim dosta zlata, poi u u jednu draicu Mont-Deserta - a znam tono
gdje se nalazi u zaljevu Gouldsboro - i zakopat u ga na morskom dnu. Zatim u
otii u Novu Granadu, u srcu June Amerike. Kau da se tamo mogu nai
smaragdi krupni kao jaje. Ja u ih nai. A onda u krenuti u Istonu Indiju, u
kojoj, vele, ima rubina, safira i dijamanata, pa bude li potrebno, povadit u ih i iz
oiju idola po hramovima. I kad budem sakupio dragog kamenja koliko ja elim,
vratit u se po svoje zlato i iskovat u haljinu za malu Foyu de Conques. Iskovat
u joj krunu i papue i optoiti ih draguljima, a bit e ljepe od svega to su joj do
sada izradili...
Andelika zbunjeno upita tko je ta Foy de Conques. Da nije neka stara ljubav,
izgubljena vjerenica?
Clovis joj dobaci pogled koji je govorio da ga je naljutila i sablaznila.
- Kako, gospoo! Vi zaista ne znate za svetu Foyu de Conques? Pa to je najvee
svetite na svijetu. Zar nikada niste za nj uli?...
Andelika prizna kako je njeno neznanje neoprostivo, a bit e da joj je od umora
oslabilo pamenje. Svakako, ula je za svetite Conques-en-Rouerque, u
planinama Overnje. Onamo se, u jednoj utvrenoj crkvi, u relikvijaru od ista
zlata, uva jedan zub i malo kose male rimske muenice iz II stoljea, kojoj su se
pripisivala brojna udesa, osobito njeno zalaganje za sunje i pomo u njihovu
bijegu.
- Triput sam joj nosio svoje lance - ree Clovis ponosno. - Najdeblje to su se ikad
vidjeli: one iz zatvora u Aurignacu, pa u kuli u Mancoussetu i one u zloglasnim
podzemnim uzama biskupije u Riomu.
- Znai da ste bjeali? - upitae djeca prilazei.
- Pa da! I na kakav nain, zahvaljujui maloj svetici koja mi je priticala u pomo...
Kad bi Aneliku pozvali drugamo, Honorina je ostajala uz bolesnika i uvala ga
drei u svojim ruicama njegovu krupnu crnu apu kako je vidjela da to radi
njena majka.
U toku zime Andelika je bila primijetila koliko joj kerka umije da se nametne i
najnepristupanijim njenim drugovima. Miljenici su joj bili Jacques Vignot i Clovis.
Toliko ih je salijetala i prema njima bila paljiva da su najzad kapitulirali.
- A zato ti se ja toliko sviam? - upitao je tesar jednog dana djevojicu.
- Jer se uvijek dere i govori rjeetine!...
Honorina se nekako izduila i problijedjela, i dobila bolestan izgled. Kosa joj je
sporo rasla i Andelika ju je ve vidjela elavu za itav ivot. Dvadeset puta na dan
upirala je u nju svoj zabrinuti pogled. Opazila je kako djevojica esto razvlai
usne nad svojim oteklim desnima i sa strahom je predosjeala da e uskoro
podlei stranoj bolesti, skorbutu, koji zimi hara u cijeloj zemlji.
Znala je da se bolest moe sprijeiti jedino povrem i raznim voem, ali sva je
zemlja bila jo pod snijegom.


82.
NOVO ISKUENJE
GOLI IROKEANI
Peyrac je osjeao duboki umor svoje ene. Nije vie bila onako vesela, govorila je
malo, borila se za ono najnunije. Kad je ujutro ustajala, ograniavala se da obavi
samo ono to je osiguravalo normalan ivot i zdravlje njoj i ukuanima za koje se
morala starati. Njena briga za kerku i sina, za bolesnike i one koji uslijed
neotpornosti mogu svaki as oboljeti, pa i za njega samog, ispunjala je itavo
njeno bie i jo ga vie iscrpljivala.
Kad bi naveer legao pored nje, njeno oputeno predivno tijelo budilo je u njemu
udnju. Znao je da bi se na njegov poticaj posluno predala, ali je osjeao i neku
hladnou za koju ona nije bila kriva. Bila je to odsutnost svojstvena eni koju
svaki nesklad mui i svaka prijetnja dri u budnoj napetosti. Jer ak i onda dok je
spavala tekim i nemirnim snom, osjeao je da je na oprezu.
Vrebala je na sve to je okruuje, na fijuk oluje i sve ljuu hladnou. S brigama se
i budila: namirnica sve manje, Honorina sve bljea, Cantor ve tri dana kalje,
gospoa Jonas mravi i vie nije onako vesela, lovci jo nikako da se vrate, ve
kao da su utonuli u pahuljasto carstvo ledom i snijegbm prekritih uma. A proljee
jo nikako da grane!...
Zato je bila sad odsutna i ravnoduna, sad opet prisutna i budna. Uporno,
prisutna za sve to je trebalo braniti, odsutna za ono to se nije ticalo odranja
gologa ivota. Kad je o tome razmiljao, nije mogao a da se ne divi udesnom
biu ene koja se instinktivno podvrgava prirodnim i zemaljskim zakonima. U toj
eni koja se blijeda i umorna odmarala pored njega, istovremeno rastresena i
zabrinuta, apatina i na oprezu, on je otkrivao nevolje kroz koje sada prolazi
njihov kraj i cijela priroda, cijedei iz nje i posljednje snage u njenom nastojanju
da se nekako preturi zima. No te iste nevolje tjerale su je i da sakuplja snage
kako bi se izdrao bjesomuni juri proljea. Bilo je to vrijeme umiranja prije
ponovnog raanja. Umiralo je drvee, ugibale su ivotinje iscrpljene od zamorne
borbe, umirali su i ljudi kojima je preostalo jedva nekoliko aica kukuruza, tek
toliko da im se jo koji dan produi nada. I dok je nepokorni pup ve u umi
izbijao iz sablasno gole grane, ljudska bia bila su na izdisaju...
Anelika se i nesvjesno prilagodila toj posljednjoj borbi. Trebalo je sprijeiti svako
rasipnitvo. U irokekoj zajednici ene se staraju za zimske zalihe, za seobu ako
zemlja postane jalova, za objavu rata ako o njemu ovisi hoe li pleme preivjeti.
Mukarci kau za sebe: "Mi smo stvoreni za sadanjost i akciju. Vodimo rat, ali ne
odluujemo o njemu... U to se razumiju ene."
Nadnosio se nad nju s nekakvim potovanjem i milovao joj meku kosu apui
rijei utjehe. Oboje su proraunavali koliko e vremena trebati da se lovci vrate sa
svjeom divljai, jo jednom u mislima racionirali hranu odluivi da Clovisu
poveaju obroke jer se sporo oporavljao... I bi li dopustili starom Eloiu Macolletu
da ode, kako je sam traio, do bara pa razbija led i pod njim lovi dabrove ili bilo
to?... Riskirao je da zaluta, da mu iznenada pozli, jer uprkos snazi; bio je veoma
star.
esto je Anelika uzimala na koljena Honorinu i ostajala pored ognjita gledajui
kako poigrava plamen. Inae buna djevojica je sada traila zatitu. uurila se
u toplom majinom krilu, dok su je njene ruke privijale uz grudi koje su je
othranile. S vremena na vrijeme Anelika bi joj aptom kazivala kakvu priu ili
pjevuila neku pjesmu. No znale su i da dugo ute i to su, najzad, bili ugodni
asovi oputenosti svih ula pa su u toj intimnosti obadvije uivale. Aneliku je
napustilo osjeanje krivice, nije vie sebi upuivala prigovore. Situacija je
doputala nerad, koji bi joj se u normalnim prilikama inio neprirodnim. Dapae,
znak je dobrog duhovnog zdravlja kad se moe osjetiti siunim ili nesretnim
kada to okolnosti opravdavaju, a da pri tom ne mora traiti isprike ni pokuavati
da se zbog njih brani. Ima gordosti u dranju ovjeka kada odbija priznavanje
svoje nemoi. U elucu je osjeala hladnu nezasitnu prazninu, a u glavi joj je
stalno zujalo. Osjeajui esto muninu od bljutave hrane, dolazila je u iskuenje
da svoj obrok podijeli djeci, no prisiljavala se da ga ipak proguta. Usprkos svojoj
elji da svemu odoli, morala je konstatirati kako joj nedostaje silna de Peyracova
otpornost. Njega kao da nita nije moglo oboriti, polet mu nije bio ni hinjen ni
usiljen. Borba koju je zbog gladi i hladnoe morao voditi sa svojim tijelom odvijala
se, ini se, u njegovoj dui, dok se u drugih oitovala u njihovu ponaanju:
pokazivali su zlovolju, umor, iznemoglost. Slini njemu su panjolci, a i Englezi su
se dobro drali.
Anelika je shvaala koliko brige nagrizaju njenu otpornost. No svoju prirodu ne
moemo iz temelja izmijeniti. Dok se neko nemilice borila, hrabro poput
mukaraca, i to u ubitanoj usamljenosti, nosei teret to esto nadilazi snage
njena spola, sada je mogla da se u iskuenju opusti i sasvim osloni na mukarca.
De Peyrac ih je samom svojom prisutnou sve odravao na ivotu.
Ipak je u njemu dolo do neke promjene, koju trenutano nije opaala, ali e je se
kasnije sjeati s uzbuenjem. Od gospodara pretvorio se u slugu. Netedimice se
rtvovao za ta slaba i ugroena bia koja su mu bila povjerena. Svjestan da i
previe trai kad zahtijeva da ostanu na ivotu, nastojao je da ih to vie tedi.
Tako je gospoi Jonas pomagao da nad ognjite vjea teke lonce, nosio joj je u
vedrima vodu, sam previjao ranjenike ili njegovao bolesnike kako ti poslovi ne bi
suvie esto padali na Aneliku. Znao je da prijateljskim alama Cantoru otjera
zlovolju, da dobroudnim tapanjem po ramenu zaustavi glupe i nehotine svae
meu ljudima, da zabavi djecu pokazujui im u kovanici i radionici, gdje se sada
radilo usporeno, male maioniarske trikove koji su ih oduevljavali. Obino djeca
tamo nisu smjela zalaziti, no sada su im doputali.
S Lymonom Whiteom i Cantorom odlazio je da razapinje zamke a jednog dana, na
povratku, Anelika ga je vidjela kako sam dere ivotinji kou, neusiljeno i spretno.
S nekoliko umirujuih rijei znao je da Elviru oslobodi potitenosti zbog koje je
stala da sumnja u svoju novu ljubav i da osjea grinju savjesti. Zato to se tako
brzo utjeila nakon smrti prvoga mua, drala je da e joj Gospod oduzeti ovoga
drugoga.
- Ni na to ne mislite dokle god budete gladni - ree joj Peyrac - i ne mijeajte
veliku i uzvienu volju boju s utvarama to ih raaju grevi vaega eluca. Glad
je lo savjetnik, podgriza samopotovanje i ponizuje. Ona kri put sebinosti i
tjera u gnusnu samou. Zato budite hrabri. Mu e vam se vratiti i zajedno ete se
gostiti.
Suzdrljivost u radu davala je snage iznemoglim tijelima. Poslove su obavljali
nekako kao automati, polagano ali briljivo. Kad bi ono najnunije bilo izvreno,
Peyrac je svima savjetovao da legnu i spavaju.
"Tko spava taj je i veerao", kae jedna poslovica. Pa i onda si ga mogao vidjeti
kako nosi vrue oblutke i stavlja ih pod pokrivae onima koji su zaboravili da ih za
sebe pripreme. Ustajao je i nou da nadzire i odrava vatre.
Jednoga dana on ree Aneliki: "Uzmimo djevojicu k sebi u krevet, tako emo joj
pomoi da tedi toplinu vlastitog tijela."
Bio je opazio kako Anelika svaku veer s veom zebnjom ostavlja Honorinu da se
u svom malom krevetu sama bori protiv strave mraka i noi. Temperatura se
sputala tako nisko da su se oslabljena tijela teko zagrijavala. U zoru su svi
cvokotali pod pokrivaima. Honorina je izmeu oca i majke bila tako sretna da su
joj se obrazi opet zarumenjeli. I dok je nou zavijao vjetar, ona je meu njima
spavala sretno i spokojno. Kad je bilo lijepo vrijeme, stanovnici Wapassoua
prisiljavali su se da malo proetaju napolju, no brzo su se vraali u toplu
nastambu. Dugo je trebalo dok se opet ugriju. Honorini su ruke bile uvijek bijele i
hladne. Anelika joj ih je uranjala u toplu vodu, a na isti su se nain zagrijavale
ona i njene drugarice. Zavoljele su to obino drvo to neumorno pucketa na
ognjitu, ali grof de Peyrac je sve budnije pazio da ne doe do poara. Kako je
zbog iscrpljenosti u svima slabila budnost, on je postao dvostruko oprezniji te
svake veeri obilazio sobe a zatim s fenjerom u ruci izlazio napolje da provjeri nije
li to palo na dimnjake i zaepilo otvore, i nee li varnice ugroziti krov od indre.
Na to je osobito pazio kad se snijeg poeo topiti.

A ojuilo je iznenada. Atmosfera je postala vlana i zasiena kao u stakleniku.
Iscrpljena tijela kupala su se u znoju i svi su stali da sa sebe skidaju debelu
odjeu, da rastvaraju prozore i vrata a po ognjitima gase vatre, koje e opet
upaliti tek naveer kad usijano sunce iezne sa horizonta i opet sve zavije ledena
pomrina.
Danju se snijeg topio i otjecao a zemlja ga je neumorno upijala. Sliio je na
pamuk nabubrio od vode, na raskvaenu sriku trske. Padao je sa drvea u tekim
hrpama. Za sama dva dana uma je postala siva, pa crna, i sva se osula blistavim
kapljicama. No trebat e due vrijeme da se s jedne i druge strane kue odstrane
smetovi i zemlja oslobodi od ledenog sloja, koji je malo-pomalo dosegao visinu
est stopa. Nou je opet postajao tvrd poput mramora. Sa strehe su se otkidale
rese od leda i padale sa zvekom razbijenog stakla.
Otopljenje je imalo jednu jedinu neposrednu posljedicu: izazvalo je kvar
posljednjih zaliha zaleenog mesa, spremljenog na tavanima. Kad su se sjetili da
ta iznenadna vruina moe ugroziti zalihe, Anelika se hitro popela ljestvama na
tavan na kojemu je visilo neto divljai i konjetine, te posljednja unka i jedini
komad slanine. Odvratan smrad odmah ju je upozorio na priinjenu tetu. ak je i
dimljeno meso bilo, izgleda, oteeno. Uz to, svakojake ivotinjice, za koje se
moglo pretpostaviti da su ili uginule ili su jo uvijek nepokretne: mievi, takori,
vjeverice - nagrnuli su sa svih strtna grickajui sve do ega su stigli, te uinili
nejestivim i ono to se jo moglo koristiti. I suvie utuena a da bi komentirala
nesreu, Anelika je uz pomo Kuassi-Ba i gospoe Jonas izdvojila iz trulei ono
to joj se inilo jo upotrebljivim. Ostatak su iznijeli i bacili daleko od kue. Smrad
e sigurno privui akale i vukove, no oni ne vrijede za jelo i samo predstavljaju
opasnost. Spaene komade dugo su iskuhavali. Prelazili su preko sumnjivih mirisa
juhe i gutali te posljednje ostatke zimskih zaliha sa smjernou koja i dolikuje. Za
vrijeme gladi hrana je stvar koju svatko najradije uiva u samoi. esto se
dogaalo da se pojedinci povuku sa svojom zdjelicom u kut i tamo u miru i
sabrano jedu. Vie se nisu okupljali oko velikog stola. Uvijek skromni panjolci
samo su stezali svoje konate pojase i nikada se nita tuili, dok su im pod crnim,
kovrastim bradama crte lica poprimale boju slonovae.
Anelika nikako da sebi oprosti to je zaboravila meso na tavanu.
- Morala sam na to misliti - ponavljala je. - Ono malo to nam je jo bilo ostalo,
moglo se jednostavno prenijeti u podrum i staviti meu komade leda.
- I ja sam na to morao misliti - ree Peyrac kako bi umirio potitenu enu. -
Vidite, draga, da oskudica utjee i na mene - ree on smijeei se Aneliki, - kad
sam, eto, i ja propustio da mislim na tetu koju iznenadno poboljanje vremena
moe nanijeti naim namirnicama.
- Ali vas nije bilo tu! Koristei se tvrdoom snijega, bili ste rano u zoru otili s
Cantorom da razapinjete stupice. Ne, nikako sebi ne mogu oprostiti.
Ona stade rukom prelaziti preko ela.
- Tako me boli glava. Znai li to da e opet snijeiti?
Oboje se zagledae u zlaanoplavo nebo i lecnue od straha videi kako
prozranim visinama krui jato vrana.
Zlokobne ptice nagovijetale su snijeg isto tako pouzdano kao i glavobolja.
I ve sutradan stade da pada, a prethodio mu je ponovno let crnih ptica, sumornih
i bunih vjesnica koje kao da za sobom vuku neokaljanu crnu koprenu, a i vjetar
se u ledenim zamasima opet okomio na zemlju.

Proljee je kasnilo. Za snjenim danima nadolazila je bijela maglutina, a bilo je i
dana kad se sivo nebo nadvijalo nad sam rub ume. Hladna magla vukla se uokolo
i zastirala sivo drvee. Snijeg koji je sada padao bio je sitan i tvrd kao staklo, a
kad bi ga vjetar naglo sasuo u prozore, pucketao je u njihovim drvenim okvirima i
koicama razapetim umjesto stakala.
U logoru je bilo hrane jo samo za dva dana. Ujutro, svatko je dobio svoj obrok,
no Anelika je bila sretna to za njim ne osjea nikakve potrebe. Svoju zdjelicu
odloi na stranu, na vrui pepeo. Tako e Honorina dobiti jedan obrok vie.
Uzdrhtalih ruku stajala je pred ognjitem i sanjarski se zagledala u plamen. Misli
su joj lutale nepovezane, ali svaka je bila jasna. Nije oajavala ni bila zabrinuta.
Nee pomrijeti, nadivjet e, u to je bila sigurna!... Trebalo je ekati i ne
poputati. Neto e se uskoro morati dogoditi. Primie se proljee. Jednog e dana
stii, i ivotinje e se opet ustrati poput smaragda zelenim umama i du rijeka
e obale prekriti cvijee. Rijeke e ponovo potei i njima e uzvodno i nizvodno
ploviti mali crveni amci Indijanaca i trgovaca. Bit e natovareni svakovrsnom
robom i raznosit e ivot, kao krv u ilama. Trebalo je samo ekati... Dok je tako
stajala nepomino, manje je osjeala hladnou i onu ledenu prazninu u sebi. Nije
znala to zapravo eka, no to je ve bilo u pokretu, i mnogo blie nego se i mislilo.
Eto, ve je tu, u njihovoj neposrednoj blizini.
Ona se uspravi i osluhne: "NETKO JE NAPOLJU!"
Oko kue jedino je zavijao vjetar, a ipak, Anelika je znala, bila je u to sigurna.
NETKO JE NAPOLJU!...
Ona se ogrne kabanicom i iskrade se na vrata.
Nitko i ne primijeti da je izala.
Napolju joj snijeg poput ledenih iglica udari u lice. Svaki od dva ledena zida to su
se dizala pred kunim vratima vjetar je opet zaodjeo u snjeni barun. U daljini se
jedino vidjela siva masa magle. Anelika podigne oi. S povienog mjesta iznad
nje naginjali su se neki ljudi i promatrali je. Bili su to Indijanci. Od snijega koji je
ibao s vjetrom inili su se nekako mutni, nestvarni, no odmah ih je prepoznala po
perjanicama. Bili su Irokezi. No najneobinije i gotovo stravino bilo je to to,
izuzev kratke pregaice oko bedara, nieg na sebi nisu imali. Bili su goli.


83.
PRIJATELJSKA GESTA IROKEZA
Bili su goli. Naginjali su se prema njoj, dok je ljuti sjeverac zanosio u stranu
njihovu zadignutu i perjem okienu kosu, a od njega su im kloparali i resasti
rubovi na kratkim pregaicama. Pruali su vratove i nekako radoznalo promatrali
bijelu enu koja se pojavila pred ulazom. Vjetar je oko njih ljutito zvidao, no oni
nisu drhtali. Njihove crne oi blistale su mirnoom. Izala je i gospoda Jonas. Nije
se uputala u nepotrebna zapitkivanja, nego ih odlunom kretnjom pozvala da
uu.
- Hajde ulazite, momci! Smrznut emo se samo gledajui vas takve. Bi li i vragu
palo na pamet da gol eta po ovakvom vremenu.
Po njenim pokretima shvatili su to kae. Prasnuvi u smijeh, poskakali su na
puteljak iskopan u snijegu, digli ruke s opruenim dlanom u znak pozdrava a onda
jedan za drugim uli u nastambu.
Bilo ih je estoro a predvodio ih je Tahoutaguete, poglavica Onejuta. Lice mu je
bilo grozno unakaeno od preboljenih boginja. Nisu se udostojili ni pogledati ta
jadna stvorenja koja su ih raskolaenih oiju promatrali, gotovo utonuli u svoju
odjeu i krzna. Njihova mau premazana, neosjetljiva tijela sjajila su se kao
glatki uti mramor.
Kad je pred njih stupio Peyrac, Tahoutaguete mu objema rukama prui vampum,
ogrlicu sastavljenu od vie nizova ljubiastih i bijelih koljki, upletenih ivotinjskim
ilama, a tvorile su simboliku sliku.
- alje me Outtake, veliki poglavica Pet plemena. Ova ogrlica sadri njegovu
poruku. Ona kazuje da nije zaboravio ni tebe ni blago koje si poklonio duama
velikih poglavica... Ova ogrlica znai da si i dalje njegov prijatelj. Outtake te
oekuje...
Peyrac je ve dovoljno poznavao irokeki jezik da bi mogao prevoditi i osobno se
zahvaliti. Zatim se onaj Irokez s licem nagrenim od boginja obrati Aneliki te i
njoj urui wampum ogrlicu. Ona se ustruavala da je primi jer nije znala doputa
li ceremonijal i eni da uestvuje u sveanostima prilikom utvrivanja saveznitva,
no Tahouthaguete je bio uporan i rekao:
- Primi, Kawa. Ova ogrlica prenosi ti poruku ena naega plemena. Vijee majki
sastalo se kad je mjesec bio crven i reklo: "Eto! ovjek-koji-oslukuje-svemir,
Gromovnik, umrijet e zajedno ea svojim plemenom jer je sjenima naih
poglavica dao posljednju mrvicu svojih zaliha samo da ispere ljagu. Ako on umre,
emu nam njegovo saveznitvo i rtva kojom smo ga platili? Ako umre, odnijet e
sa sobom i bogatstvo svoga uma i svoga srca, i tako emo izgubiti prijatelja
naega naroda. Umru li mu djeca, proklet e nas njegova ena. Umre li mu ena,
proklet e nas on, jer e se sjetiti da je ona spasila Outtakeu ivot, a Outtake je
sada puta da umre. Ne, ni on, ni ena, ni njegova djeca ne smiju umrijeti. To se
nee dogoditi.
Dat emo svaka po aicu od naih zaliha i tako spasiti ivot Kawi, bijeloj eni,
koja je sauvala ivot Outtakeu, naem junaku i poglavici bez kojega ne moemo.
Da nije bilo njega, danas bismo bili siroad, a i bez nje bismo svi ostali siroad.
Istina, djeca e nam zimi neto ee vikati: "Gladan sam!" Dva ili tri puta vie, o
tom nema sumnje. Ali nita zato... Glad je bolest od koje se ozdravi im doe
proljee, a gubitak prijatelja je bolest od koje ne moe ozdraviti. Uzmi je u ruke,
eno. U ovoj je ogrlici poklon naih plemena upuen Kawi, eni-majci, koja je u
svoje naruje uzela i svih Pet plemena kad je onomad prihvatila Outtakea ne bi li
mu spasila ivot, ugroen izdajstvima neprijateljskih krajeva. Evo, pogledaj! To su
na slici ene okupljene u vijeu, ono si ti, a ovo su aice graha koji ti alju da
moe utaiti glad sebi i svojoj djeci.
U meuvremenu, na njegov znak, jedan od njegovih pratitelja pouri se da otvori
vrata, i est drugih, isto tako golih Indijanaca koji su ekali napolju, uu s tekim
vreama od uivenih koa. Tahouthageuete odvee jednu i stade da sipa na
drveni stol njenu sadrinu. Ubrzo se stvori hrpa graha, povra na koje se Stari
svijet poeo privikavati otkako su ga prolog stoljea prvi putnici bili donijeli iz
June Amerike.
Grah je curio iz vrea i gomilao se u uzbudljivo veliku hrpu. Nikad ga nisu vidjeli
tako lijepog!...
Zrna su mu dozrela na obalama est velikih irokekih jezera, na sunanim
breuljcima u dolini Mohawk. U njihovim ljuskama boje zlata i meda jo se
zadralo raskono rumenilo tih obronaka. A bilo ga je razliite vrsti: one koja
naroito uspijeva na obalama jezera Kajuga, ruiastocrvenog to ga istoni
Mohawki gaje u okolici Orangea, pa neto duguljastijeg i potpuno ruiastog poput
ljunka to ga sobom nosi gorski potok, ali i drugog, otmjeno povijenog i
proaranog neobinim grimiznim tokicama, te najzad i sasvim bijelog. Iz njihove
kao lak blistave kouljice izvijao se svjei miris bate, kao da su i u zimskom
mraku ouvali svjei dah breuljaka koji ih je proeo u vrijeme berbe, prije nego
je jesen presvukla brijestove rumenilom, a tikvice i bundeve jo uvijek ostale
blijede pod svojim dlakavim listovima, u vrijeme kad se uspravni kukuruzi ovijaju
kriavim zelenilom, a isti i suhi zrak tako ee u dolini Mohawk da njom vie ne
krivuda ni jedna rijeka, te mahune bre dozrijevaju i prskaju kao mogranji.
Djeca se hitro primaknu stolu, urone ruke u zrnje i stadu ga razgrtati uz radostan
smijeh, Anelika je pogledom prelazila s hrpe graha na Wampum ogrlicu, a zatim
ga podizala prema smirenim licima tih sirovih stvorova koji su prevalili stotinjak
milja kroz ledene pustoi da bi njima dovukli poklon Pet plemena. Nije znala to
da kae. Srce joj je bilo toliko uzbueno da su joj u oima zablistale suze, vie
zbog neoekivane i gotovo nepojmljive panje nego od radosti i osjeaja
sigurnosti koju su im svojim dolaskom donijeli.
- Neka je hvala irokekom narodu - ree Joffrey de Peyrac s ozbiljnou i nekako
promuklim i slabim glasom, kao da se i sam smije sada opustiti od umora. - Na
ovo isto mjesto na koje si ti, Tahoudaguete, poloio svoj poklon, poloit u i ja
darove koje e ponijeti svojoj brai. No ma kako skupocjeni oni bili, nikada nee
postati ravni ovima! Jer ti si u svojim vreama od koe donio nae ivote i svako
od ovih zrna pretvorit e se u otkucaje srca koja vam duguju zahvalnost.
- Smijemo li pristaviti lonac? - upita gospoa Jonas.
- Tako je! Pogostimo se - prihvati upadljivi Tahoutaguete, koji mora da je imao
fino uho i razumio nekoliko francuskih rijei.
I opet se svi natisnu oko velikog crnog kotla od livenog gvoa: goli
bakarnocrveni Indijanci i bljedoliki Europljani, do nosa umotani u svoju odjeu.
Anelika ga je pridravala dok je gospoa Jonas ulijevala vodu, a Tahoutaguete
zatim pomnjivo usuo nekoliko mjerica graha.
Joffrey de Peyrac osobno ubaci posljednju grudu medvjee masti a Eloi Macollet
predloi da se uspe i malo pepelne potae kako bi se grah bre skuhao. U
nedostatku soli ili sitnih umskih plodova, oni dodadoe obilato aromatinog lia
te lonac najzad bude objeen o verige, a pod njegovo aavo dno djeca
nagomilae suho granje i cjepanice. Svi su pobona posjedali. Vatra je bila tako
jaka da je juha ubrzo stala da bijesno vri. Netko je sjedio na podu prostrtom
medvjeim koama, netko na kamenom rubu ognjita, do uz sam pepeo. Djeca su
se ve nadnosila nad kotao i uivala u mirisavim parama. Indijanci su iz pojasa
povadili lule i napunili ih ponuenim virinskim duhanom, ali su s prezirom odbili
rakiju.
- Zar misli da bismo mogli odoljeti demonu zime, kao to si vidio - ree
Tohoutaguete Peyracu - kad bismo pili taj otrov kojim nam bijelci truju due?...
- Kakva vam to sila, koje boanstvo omoguuje da izdrite zimu ak i bez odjee,
dok je nama bijelcima nije nikad dosta? - upita grof.
- To je Oranda - ree ozbiljno Indijanac. - On nije bog, ali se nalazi posvuda: u
zrnu kukuruza kojim se hrani, u zraku koji udie, i u neizmjernom prostranstvu
neba.
- Vjerujete li da su ovako goli doli ak iz svoga irokekog zaviaja - apne
Anelika odvodei u stranu Kanaanina Eloju dok joj je pomagao da sakupe zdjele
i drvene alice iz kojih e veerati.
- Ni govora! - ree starac slijeui ramenima.- Njihova otpornost i avolske
vradbine ipak imaju granica. Nego, vraji su vam to komedijai, i sraunali su
kako e postii efekt. Negdje u blizini posakrivali su svoju krznenu odjeu,
pokrivae i hranu, zatim obavili naroite vjebe u disanju te banula polugoli kako
bi nas zapanjili. Priznat ete da su to dobro izveli. Osobno sam vidio kako su neki
tako proveli napolju dva dana i dvije noi usred zime...
Kad je uronila drvenu kutlau u juhu smeu poput kestena, na koji je pomalo i
mirisala, samo neto blae i neobihije, Aneliku proe gotovo mistina radost
sveenice. Jednu za drugom napuni ona pruene zdjele, dok su joj u uima jo
uvijek odzvanjale rijei to ih je izgovorio Irokez.
"Ova je ogrlica upuena tebi, eno-majko, koja si u svoje naruje uzela i svih Pet
plemena kad si onomad prihvatila Outtakea!"...
Zanose se i praznovjerni su ti Irokezi, ali se ne ustruavaju izrei ono emu mi
bijelci nikada ne bissmo htjeli pogledati u lice... Oni se usuuju uraditi i ono to mi
krani ne moemo ni zamisliti...
Toliko se zanijela da vie i nije osjeala umor. Ona napuni jedan loni grahom,
odnese ga u svoju sobu i postavi na ognjite, uz ugljevlje. Zatim na jednu klupicu
odloi i ogrlicu od koljki koju joj je uputilo Vijee majki a onda se opet pridruila
ostalima. Nije s njima jela. ekala je dok Honorina ne isprazni svoj tanjur a onda
je, onako mlitavu od iznenada obilnog jela, odvela na spavanje. Poto joj je
zagrijala krevet i turila krajeve pokrivaa pod strunjau, njeno ju je gledala kako
tone u najzad smiren san.
Potkraj veere, premeui po svojim stvarima, Tahoutaguete iz nekakva ranca
izvue mjericu sitne, duguljaste i tako prozirne rie da si je lako mogao drati
zrncima minerala.
- Vade je iz vode u kraju nazvanom Divlji Zob, na podruju Gornjeg jezera - ree
Eloi Macollet. - Odlaze da je beru, ali malo ih se time moe prehraniti.
- No mnogima se njome spaava ivot - ree Tahoutaguete.
Nazvao je Macolleta neznalicom. To nije hrana, ve lijek. Objasnio je grofu de
Peyracu kako to zrnje valja rairiti na veliki pladanj, nakvasiti ga vodom i drati
na toplom. im izbiju zelene kliice, bijelcu e biti dovoljna kaiica takve rie pa
da smjesta ozdravi od bolesti koja ih tako esto desetkuje. I Indijanac lupne
zamazanim prstom po svojim krupnim i prekrasno bijelim zubima kojih se skorbut
nikad nije ni dotakao.
- Ako sam dobro shvatio, ta e nas ria zatititi od skorbuta - primijeti Peyrac. -
Pa da, zaboga! Bar je to jasno! Ma kako bilo sitno, to je ipak svjee bilje koje uva
od zimske bolesti. No je li zaista dovoljno da ga se uzme tako malo?... - Ipak je
imao povjerenja u Irokeevo iskustvo i odmah poao da razastre riu kako mu je
ovaj savjetovao.
- Zahvalimo Gospou - zakljui gospoa Jonas odnosei tanjure, a gospodin Jonas
ode da potrai svoj molitvenik.


84.
ANGELICA I NJEZINA WAMPUM OGRLICA
Kad je vidjela da su siti i gotovo svi zaspali, Anelika se zavue u svoju sobu. Sad
joj se ni vjetar napolju nije inio tako nesmiljen. Sva je odaja mirisala na paprika
to je krkao na eravici. Ona malo podstakne vatru kako bi se bolje vidjelo, a
onda sjedne i poloi wampum ogrlicu na koljena. Prstima je prelazila preko gusto
nanizanih i poput svile sjajnih koljki to su ih vrijedne ruke dugo i strpljivo
slagale. Isprva nije shvaala znaenje wampuma. Sa uenjem je gledala kako se
izmjenjuje tih nekoliko niti koe i nanizanih koljki to imaju mo da navjeuju
ratove i uspostavljaju mir, a uroenicima predstavljaju veu vrijednost nego
nekad porodici Medici njenih 100 livri zlata. Pleme koje je posjedovalo mnogo
koljkinih ogrlica bilo je bogato. Predavalo ih je u sluaju poraza, a onda i
osiromailo.
U tim komadiima vapnenca to ih talasi valjaju i pijesak brusi, a udesna
alkemija prirode daje im neobino prefinjenu boju, u tim misterioznim
naplavinama koje zanatlija tajnom svoje vjetine tucka i bui, a vjete djevojake
ruke prebiru, da bi ih ene najzad spojile i poglavice pobono nosile, Anelika je
sada vidjela najvii izraz amerike crvene rase. S pomou njih crvenokoci su
prenosili i svoje osjeaje jer nisu znali za pismo. U te vezice upletene od koe i
koljki amerika rasa upisivala je svoju povijest i tako je uvala od zaborava.
Anelika je nabrojala pet enskih figura, posjelih s jedne i druge strane neke
hijeratske linosti koja je imala predstavljati nju samu. Zrna graha simboliki su
bila rasuta svuda pomalo, kao tamnomodre zvijezde na bijelom fondu. Vrpca je
bila obrubljena nizom ljubiastih perla, a pod tim nizom bio je jo jedan, sa bijelim
i neto rjeim perlama. Bio je to savreni umjetniki rad, ta iroka i dugaka
vrpca s pravilnim konatim resama na jednoj i na drugoj strani.
Jednog e joj dana ljudi pozavidjeti na tom izrazu potovanja koje su joj uputili
Irokezi. Dugo ga je jo prevrtala u rukama, a kad su joj se oduevljenje i zanos
stiali, stala je da misli na konkretnije stvari.
Tada je toplom juhom napunila jednu zdjelu i drei je paljivo u krilu, stala da
polako jede sklopivi napola oi. Matala je o dolini Mohawk kamo e jednog dana
otii, i u kojoj kraljuju tri boanstva: Kukuruz, Bundeva i Grah.
Prozrana je to dolina, ruiastim svjetlom kupana. U njoj se zadrava miris dima
zbog bezbrojnih naselja koja su se tamo okupila. Kao da ih vidi po vrhovima
breuljaka, s njihovim dugim i tako udnim kuama u kojima, govorio joj je
Nicolas Perrot, ivi i po deset-petnaest obitelji. U mislima ih je vidjela poredane, s
njihovim zaobljenim krovovima naikanim perjanicama dima to se izvija iz
svakog ognjita, sjajan i blistav kao otjecanje vode u zalazu sunca; dok im
proelja i zidovi plamte zagasitim zlatom od klipova kukuruza koji se na njima
sui.
I sve tamo proima ladanjski miris zbog mnogobrojnih usjeva po obroncima
breuljaka, ograenih tanjim i svjetlijim drveem od onoga u umi na sjeveru.
Iako je nikad nije vidjela, ona je slutila da postoji velika razlika izmeu plodne
doline Irokeza i njenih ozbiljnih stanovnika ukaste puti, te neravnih i zaputenih
ravnica, kao zamkama ispresijecanih klancima i usjecima - zemlje u kojoj
crvenoputi i podrugljivi Abenakisi nita ne gaje.
Joffrey de Peyrac ue i zatekne je kako sklopljenih oiju sjedi sama i u miru jede
svoj obrok, a na koljenima joj wampum ogrlica.
- Bili ste gladni, ljubavi moja!
Gledao ju je njeno i pri tom mislio, kako ne slii ni na jednu drugu enu, i kako
svemu to radi daje peat svog osobnog arma. Ni njemu ne bi mogla objasniti
prirodu svoje radosti, ona joj je prosto zraila iz oiju. Anelika se opet vraala u
ivot.
Daleko, onkraj ledenih pustoi, neznana, neprijateljska, neprosvijeena bia
priznala su je svojom i odsada ona postoji u njihovim priprostim srcima.
- to znai Kawa, to ime koje su mi dali? - upita ona.
- Odlinija ena, izdignuta iznad ostalih! - proapta on: - ena... zvijezda
stajaica.





















PETI DIO

PROLJEE
85.
HONORINA NASUPROT CANTORA
ABENAKISI I NJIHOVI BRITANSKI ZAROBLJENICI
- Majko, prvi cvijet!... - prolomi se Cantorov povik jedne svjee i vedre veeri.
Anelika ga je ula kroz otvoreni prozor sobe u kojoj je s ugaenog ognjita mela
pepeo.
Ona poskoi:
- to kae?
Cantor joj se blaeno smijeio.
- Otkrio sam prvi cvijet!... Ondje, pod prozorom!...
Anelika pohita dozivajui djecu.
- Honorina! Thomas! Barthelemy! Doite brzo! Gledajte, prvi cvijet!
Bio je to prvi proljetni afran, ist i ut, i uspravno se dizao iz blatnjave zemlje.
Kroz njegove prozrane i uske sljubljene latice nazirao se blistavo-zlaani tuak.
- Oh, Boe! O, kakve li krasote - ree Anelika klekavi na vlanu zemlju.
Stajali su tako i s udivljenjem promatrali udo. Cvijet je iznikao uz sam rub
snijega. Od toga dana otkrivali su ih mnogo. Dok su lopatama razgrtali gomile
raskvaenog snijega, nailazili su na bljedoute busene stabljika koje tek to nisu
procvale. Ve sutradan one e na suncu dobiti krepku zelenu boju, dok e ake
cvjetova postepeno prelaziti u blijedoruiastu ili bijelu.
Cvijee si mogao otkriti i pod samom strehom. Nekoliko ljubiica pomolilo se iz
aice mahovina i savijalo na suncu, uslijed kojega se snijeg topio i neprestano
curio.
Travanj se bliio kraju.
Pod vrelim suncem kopnjenje se uurbano nastavljalo. Prije no to e snijega
nestati u podnoju drvea, poli su da zarezuju debla klenova i sakupljaju njihov
slatkast i prijatan sok.
Eloi Macollet ga je zatim prekuhavao u jednom kotlu i dobivao nekakav tekui
med od kojega su se djeca stalno oblizavala.
U umi je snijeg bio prljav i sav prekriven crnkastom mahovinom, polomljenim
granama i trulim eerima bora to su ih pobacale vjeverice. Ove su skakale s
grane na granu, dok je otapanje snijega proizvodilo um kao od sitnog pljuska.
Mnoga stabla i grmovi nosili su blijede tragove otrih zuba izgladnjelih ivotinja,
zeeva ili kouta, Bilo ih je naprslih od leda, polomljenih pod teinom snijega, a
neka su jo bila povijena, s vrikom zakopanom u blokove leda koji, onako
skriveni neosunanom i mranom stranom breuljka, nikako da se rastope i
ieznu.
No ve je lijeska pruala svoje zelene, gusjeniaste rese, roene jo u jesen.
Vjetar ih je povijao i raznosio im pelud od kojega je snijeg pod njima postajao ut.
Breza, koja je jo sino bila sablasne boje, pravi skelet od bjelokosti, prekrila se
sada bljedoljubiastim i sivim privjescima, kao zastorom od resa. Brijestovi,
raireni kao raskone lepeze, navukli su svoju smaragdno-ljubiastu odjeu. A
vratili su se i lovci s dimljenim komadima dvaju jelena, polovinom jednoga lesa, te
nadjevenim drobom medvjeda - slasnim poklonom Mapountooka koji je obeao
svoju skoru posjetu. Jo se nisu usuivali sijati sjeme povra jer je tek malo
zemlje virilo iz snjenog pokrivaa od leda i opasnost novih oborina jo nije bila
sasvim prestala. No proljee se svakim danom sve jae osjealo.
Jezero je sve vie sliilo na zamagljeno ogledalo, zatim se prekrilo vodom i poelo
razdvajati u prozrane otoke.
Anelika se u proljee najvie divila umu probuenih voda. Poelo je s lakim
mrmorenjem koje je naruavalo duboku zimsku tiinu, a poslije su se mogli uti
neskladni jecaji vodopada. Sada je itava priroda postala buna i noi su bile
ispunjene neprekidnom i snanom tutnjavom.
Ljeti se ona vie nee uti. Priguit e je razbujalo raslinstvo. U razuzdanosti
oslobaanja, nakon prvoga kopnjenja, priroda se najprije ukazala razbaruena i
gola, razdrljena i tuna, napola jo uvijek umotana u svoj bijeli pokrov, te divljom
i bezobzirnom rikom ispunila isto nebo nad sobom.
Anelika je razmiljala. Proljee je tu!
Svitalo je ranije. Naveer, sunce se due zadravalo na vratima kue pa zato i
nisu palili svijee.
Taj um voda stvarao je oko nastambe i jezera nekakav magian krug.
"Kanaani i njihovi uroenici krenuli su na istok" - izvijesti jednog dana rob Panis
koji bi, gacajui na svojim krpljama, odlazio ponekad u dugotrajna izvianja
okolice.
Primijetio ih je kad su polazili prema Kennebecu. Posrui po kaljuama i
kaastom ledu, te jarugama punim polomljenog i satrulog granja, goropadni i
nepristupani Kanaani opet su odlazili na jug da tamo iznenada napadaju
engleska sela.
Nije se pravo znalo tko su. Utvrenje su zaobili. Moda su imali takva
nareenja...
Stanovnici Srebrnog jezera urili su da obnove svoje snage i opet podignu ograde.
Mnogo je toga bilo polomljeno i uniteno. Vratima, krovovima... svemu je prijetilo
ruenje, pa to se zemlja vie otkrivala, sve se vie moglo vidjeti pravo
opustoenje. Ljudi su prema suncu dizali svoja mrava blijeda lica, mirkali
bolesnim oima i pustili da im svjetlost kupa kou kao vrelo pomlaivanja. Djeca
se ponekad nisu ni micala sa sunca, kao zimogrozni pilii.
Anelika je znala da u poetku mora biti strpljiva.
Postarat e se sutra za svoje zaputene, ispucane ruke, sutra e isprati svoje lice
u prvoj proljetnoj kinici, sutra e se sa gospoom Jonas prihvatiti velikog
pospremanja. No danas, provest e dan sjedei oputeno s Honorinom u krilu, kao
za vrijeme velike gladi i klonulosti; ekat e da joj se vrati snaga i prostruji
tijelom kao bujni sok u drveu. Zasluuje da malo otpoine od dugotrajna napora.
I suvie je zahtijevala od svojih slabih snaga. Iskustvo ju je pouilo kako se skupo
moe platiti tek izvojevana pobjeda.
Jednom u Parizu umalo nije poinila samoubojstvo, upravo kad je bila nadomak
cilja... Svjesna svoje krhosti, ona se opustila, sve radila smiljeno i bez urbe,
odlaui za slijedei dan najhitnije poslove kojih je popis ve imala u glavi.
A najprije je valjalo pouriti u planinu, na rijeke i obale jezera, u potragu za
cvijeem, biljkama, grmljem, korijenjem kojima e puniti kutije i lonie svoje
kune apoteke. Nee propustiti ni jednu jedinu vrst. Radi njih e se zavlaiti i u
najmanje pukotine hridina, pa ako mnoge od tih biljaka i ne poznaje, nita zato,
ve e im ona otkriti ljekovitu mo.
Bila je sebi obeala kako nikad vie nee provesti ovako munu zimu, kad za
lijeenje bolesnika vrlo esto nije raspolagala drugim sredstvima doli iskuhanom
vodom i gujom ili medvjeom mau. Sada e tavani zamirisati a na policama
e se nai poredani lonci i kutije s natpisima ivih boja. Na dvadeset milja uokolo
ljudi e dolaziti u utvrenje Wapassou da se tu lijee.
Jednoga dana krene, najzad, s Honorinom u potragu za proljeem, cvijeem i
ljekarijama.
Na ukastom pokrivau od poleglih trava, ljubiice su mirkale svojim blijedim,
zanesenim okom, a jaglac opruio svoju ruiastu perjanicu. uti ljuti rastvorio je
svoje tako lagane vjenie da ih svaki daak vjetra zlostavlja. Plava sasa, ona to
je u Poitouu zovu "ki-prije-majke", jer se raa prije svojih listova, iz zemlje crne
poput ae, kupala je plavetnilom raslinje u podnoju drvea.
Na obroncima krnih breuljaka, sitni podbjel irio je na sve strane svoje zlatne
rese, pratei afrane i visibabe. Sve su to cvjetovi krhki i goli, i dru na rubu
snijega, na jo uvijek otrom vjetru. Anelika je hitro prelazila breuljke i doline,
sretna to gazi po spuvastom zemljitu i ne osvrui se na blato i bare. U dane
sabiranja bilja vodila je sa sobom i djecu, a traila je da joj pomogne i Elvira ili
neki mladi iz nastambe, jer je trebalo pouriti. Sabiranje ljekovitog bilja moe se
obavljati jedino po suhom i sunanom vremenu, i to usred dana, kako bi se
predveer i u sumrak izbjegla rosa, jer i najmanja vlaga kvari osjetljive latice i
liava ih njihove ljekovitosti. Bilo je izobila podbjela, solidnog i djelotvornog lijeka
protiv bolesti grla i usta. Ljubiica je bila rjea, visoki gost njihove skromne
apoteke, a lijeila je kaalj i prehlade. aj od ljubica je lijek kraljice, a podbjel je
uvarak seljaka.
Honorina je voljela da se brine za ljubice i s velikom briljivou razastirala ih je
po tavanu da se sue. Majka joj je rekla da e od njih pripremiti mirisav sirup za
djecu koja kalju, a ne vole da ih se podvrgava lijeenju. Maslaak je iz svoje
visoke rozete posvuda sipao svoje zvjezdice po jo utoj travi. Oboruana
noiima, djeca su ga vadila, istila mu bijeli korijen i naveer ga jela kao salatu s
malo brezinog octa. Neto kasnije, kad mu je korijen postao crvenkast, Anelika
ga je spremala i stavljala da se sui.
Rezala je nadvoje, i to po duini, podanke ute benoate, udnog i plahog cvjetia
koji za sobom vue pod zemljom dug i drvenast crni rep s gorkim sokom,
spasonosnim za bolesne eluce, te podanke kozlaa, aromatine trske to ju je
nabrala pored bara. Strugala je korijene repinca, trave sa icima koje ima i u
njenom zaviaju. Nije bila posve sigurna da li je to ba ista trava. Jedva,
primjetne razlike preruavale su cvijee Novoga svijeta i inile ga novim i
nepoznatim. Zamiljeno ga je okretala i prevrtala u rukama.
Jednoga dana Honorina joj donese kiticu nekakva cvijea sa zvoniima, koje je
liilo na vrijesak, samo, ovo je bilo meko i svjee. Laki pauinasti listovi bili su
zelenosivi, a zvonii ruiasti. Anelika najzad prepozna dimnjau, zvanu
zemljina u ili udovika trava, tko zna zato. Znala je da se iz nje dobiva
kozmetika vodica koja isti kou, a cvjetovi skuhani u vodi, mlijeku ili surutki,
osvjeuju u egi. Isperu li se njome oi, one postaju iste i blistave. aj od toga
cvijea otvara apetit, a govori se da dimnjaa lijei i od skorbuta.
Honorina je dobila pohvalu za taj lijepi nalaz a Englez Sam Holton, koji je imao
smisla za knjievnost, uze da citira Shakespearea kad na jednom mjestu kae za
kralja Leara:
"...okrunjen bujnom dimnjaom i korovom"...
Kad je odlazila da traga za biljem, ali ne i da ga bere, Anelika je sa sobom vodila
samo Honorinu.
Kad je zima prola, Honorina nije vie bila samo djevojica kojoj je, kao i svakom
djetetu, jedino do topline, hrane i lakrdijanja, ve je majci opet postajala
drugarica. Povezivao ih je isti smisao za oruje i cvijee. Honorina je bila
izdrljiva. Odvano je koraala za majkom, a esto prevaljivala i dvostruko vei
put zato to je trkarala i posvuda zavirivala. Kako bi bila sigurna da je u tim
divljim umama nee izgubiti, Anelika joj je za zglavak na ruci objesila zvonce.
Tako je taj veseli zvuk posvuda otkrivao njenu prisutnost.
- Zato da vam djevojica smeta, gospoo. Prepustite je nama... - znala bi
ponekad rei usluna Elvira.
No Anelika je odmahivala glavom - Honorina joj ne smeta. Prosto joj se ne mili
da sama otkriva prirodu u cvatu. Bogatstvo proljea treba s nekim dijeliti.
I tako, pred kakvim nepoznatim cvijetom znale su dugo kleati jedna uz drugu i
avrljati. Nad snijegom je strujao jo uvijek hladan zrak. uma je bila svijetla i
plava a krasile su je sive, zlaane, ruiaste blijedoljubiaste i zelene mace. Ako
su se malko popele uzbrdo, majka i kerka nailazile su, meu crnim jelama, na
arie osute zelenim prahom. Anelika se ve srodila s ovom zemljom. Ponekad se
osjeala tako sretnom da je znala zagrliti Honorinu, estoko je ljubiti i s njom
plesati, a tada je djevojiin smijeh dugo odzvanjao divljim krajem.
Stali su se buditi i medvjedi.
Jednoga dana, na dnu neke doline, Honorina je nala jednu smijenu ivu lopticu
koja se odmah s njom sprijateljila. Zauvi mumljanje meke i pucketanje granja
to ga je ova u prolazu lomila, Anelika pojuri i stigne u posljednji as. Ona obori
zvijer koja se bila uspravila na stranje ape ne bi li izgledala stranija. Dobro
odmjeren metak u crvene razjapljene ralje zaustavio je zvijer u skoku.
Honorinu je rastuilo to ubojstvo zbog kojega je slatki medo postao siroe.
- Branila je svoje mladune kao to sam i ja morala tebe - ree joj Anelika. - Ona
je imala pande i snagu, a ja pitolj.
Medu su odnijeli u utvrenje i stali ga hraniti klenovim sirupom i kukuruznom
kaom. Bio je dosta velik i lako se odrekao majinog mlijeka.
Za Honorinu je to bila najljepa igraka na svijetu. Zavoljela ga je ljubavlju koja
je potisnula sve druge. Trebalo ju je urazumljivati da i svojim sudrugovima u
svagdanjim igrama, Barthelemyju i Thomasu, dopusti da mu se priblie.

Medo, kojemu su nadjenuli ime Lancelot, po junaku pria to su ih kazivali djeci,
izazvao je ozbiljan sukob izmeu Cantora i Honorine.
Ve od prvih lijepih dana i Cantor je obilazio breuljcima, no s jasno odreenim
ciljem. Tragao je za omrznutom ivotinjom koja mu je pakosno i podmuklo
poderala onih nekoliko zeeva ili kunia to su se zimi bili uhvatili u njegove
zamke, dok se on jedva vukao od umora, u nadi da e svojima priutiti najzad
malo svjeeg mesa. Vinovnik tih zlodjela, taj po zlu uveni umski gusar dobro je
poznat svakome - to je nesit. On je neto sasvim posebno u umskoj fauni.
Krvoloan je kao hermelin i lasica, ijoj vrsti i pripada, ali veliinom nimalo ne
zaostaje za dabrom.
Cantor otkrije svoga zakletog neprijatelja, jednu enku, i ubije ju, ali ponese kui
njeno mladune, malo klupko nakostruene dlake, veliko kao mae. Ve je
razvaljivalo laloke i agresivno pokazivalo svoje otre zube.
- Ludo je to si naprtio sebi na vrat tu ivotinju, sinko! - ree Eloi Macollet
nabravi obrve pred novajlijom. Nieg u njoj nema doli zla i pretvornosti. To ti je
najgora od svih umskih ivotinja. Indijanci kau da se u njoj kriju svi avli i nee
vie da prou dolinom za koju kau da je nesit u njoj uredio sebi jazbinu. Nee
vie dolaziti ni ovamo.
- Pa neka! Imat emo samo vie mira, - ree Cantor i zadra ivotinju. Dao mu je
englesko ime: Wolverines. Wolverines odmah iskezi zube na jadnog, prestraenog
Lancelota. Kad ga je jednog dana konano ugrizao, Honorina se toliko razljutila da
je uzbunila cijelu nastambu. Traila je batinu, no, sjekiru, bilo to da ubije nesita.
Mladi je sklonio svoga ljubimca a onda stao da se ruga djevojici i njenom bijesu.
- Sada znam koga moram skalpirati - ree Honorina. - To je Cantor!...
Cantor jo jae prasne u smijeh i ode nazivajui je: "Miss Bever". Priio joj je
takav nadimak jer je tvrdio da ima sitne oi kao dabar.
- Naziva me Miss Beverom - rasplaka se Honorina, utuena tom najviom
uvredom.
Anelika uspije da je utjei uvjeravajui je kako su dabrovi neobino simpatine
ivotinje, te nema razloga da se ljuti, a onda je s Lancelotom odvede da vidi nove
goste na jezeru onkraj planine. Bili su to drvosjee koji su i sami dizali paklenu
buku obarajui drvee i gradei uurbano svoje zaobljene kue.
- Dabrovi su lijepi, a lijepa si i ti, kao i oni.
Honorina se divno zabavljala gledajui kako dabrovi ivo i okretno rone i skau u
prozirnoj vodi, te se najzad i umirila.
No njen spor s polubratom jo nije bio izglaen i ponovo je izbio zbog "Starca na
planini". Malo je nedostajalo pa da izmeu utljivog momka i vrlo osjetljive
djevojice ne doe do pravog rata. Na zapadu, obale koje su strmo obrubljivale
kotlinu Wapassoua zavravale su jednim kamenitim, dosta izrezuckanim
izduenjem koje je ocrtavalo lik starog Indijanca, ili radije nekakva starca poneto
gusarskog izgleda. Osobito u vrijeme kad bi sunce na smiraju bacalo na hridinu
svoj bakarni odsjev, izraz toga lika postajao bi uzbudljiv. Svak mu se tada divio.
Ujutro je Starac izgledao namrgoen, a naveer se smijuckao.
Jedino mala Honorina nikako da ga opazi. Beila je oi, nastojala da gleda tono u
pravcu koji su joj pokazivali, no ako bi rekla: "Sad ga vidim", zvualo je to
neuvjerljivo i vie zato da sprijei neslane ale. U stvari, nije ga vidjela.
Cantor nije prestajao da je zadirkuje i govorio je kako ona i nije dabar nego radije
krtica, a Honorina je turobno buljila u planinu traei meu drveem i hridinama
zagonetku u koju nikako da pronikne, te je ostajala po strani od onih koji su
"vidjeli".
Toga jutra Cantor ju je opet uzeo na nian, ona je opet poletjela na njega
uzdignutih pesnica a pri tom toliko vikala da je smjesta doao sam Joffrey de
Peyrac.
- to se dogodilo?
- Svatko mi eli smrt - ree Honorina sva zaplakana - a ja nemam ni oruja da se
branim.
Grof se razvedri i klekne pred djevojicu te prelazei rukom preko njenog suznog
lica obea da e joj, ako se umiri, sam izraditi mali pitolj iz kojega e moi pucati
sitnom samom, a srebrni drak moi e joj posluiti kao kijaa.
On je uzme za ruku pa se zajedno upute u radionicu.
Anelika se okrene prema Cantoru koji je smrknuto pratio taj prizor.
- Prestani ve jednom s tim "Starcem na planini". to zato ako ga ne vidi. Uiva
u tome da je ponizuje.
- Ona je glupa i lijena.
- Nije. Tek su joj etiri godine. Kada e se opametiti, Cantore? Ludo je to
zamee kavgu s takvim djetetom.
- Svi je maze i hvale - ree Cantor tvrdoglavo.
On se udalji gunajui onako za sebe.
- Neka drugi slobodno robuju tomu kopiletu. Ja neu!...
Taj udarac pogodi Aneliku u srce. Jedino je ona ula te rijei, njoj su stvarno bile
i upuene. Zastala je kao prikovana i paralizirana iznenadnim bolom a zatim otila
i zatvorila se u svoju sobu. U prvi mah dolo joj je da iamara Cantora, da njime
trese kao ljivom i da... jest, bila je u stanju dotui ga udarcima kundaka. Sva je
drhtala od bijesa zbog nadutosti i prostatva toga derana kojega su svi voljeli i
pazili, koji je imao oca da ga strpljivo pouava i prijatelje, gotovo ponizne sluge,
jer je bio gospodarev sin i znao se time koristiti. A sada se jo usuuje da pred
njom izigrava i uvrijeeno dijete.
Potajno se zbog njega izjedala cijele zime, jer usprkos prijatnim asovima koje je
provodila u razgovoru sa svojim sinovima, smijui se i pjevajui s njima - a Cantor
bi tada svirao na gitari te postajao veseo i drutven - ona je svejedno osjeala kao
da neto preuuje i skriva ogorenje. Umjesto da vrijeme izgladi stvari, ono kao
da ih je zaotravalo, jer je Cantor potiskivao i krio osjeaje, te nije znala ne ljuti li
se on jo uvijek to je tako bila od njih odvojena - a to je djetinjasto - ili se u
svojoj djejoj nepopustljivosti nije mogao pomiriti s time da je, daleko od njegova
oca, provodila slobodan ivot. Bilo je, bez sumnje, svega toga, a Anelika je
uzmicala pred potekoom da sinovima objasni kako je petnaestogodinje
"udovitvo" moralo donekle da opravda izvjesne slobode koje je sebi doputala, a
nametao ih je ponajee sam ivot.
Anelika je mislila: mladost je nepopustljiva i mora da sazre, eli li da shvati
izvjesne stvari. Ona se u ivotu uvijek hvatala za takve izgovore, samo da
opravda svoju utnju, no vie nije mogla pred sobom kriti kako je takvo rjeenje
odvie komotno. Tono je znala da mladost sve moe shvatiti ako joj se objasni.
Dakle, ona sama nije bila dorasla tome zadatku.
Nije imala snage da dira u groznu prolost, pogotovo ne pred njima. Bojala se
njihovih reakcija, ali jo vie svojih vlastitih. Ta dobro je znala da mladost resi ono
najdivnije: instinktivna nepogreivost u rasuivanju, vatrenost srca, neizmjeran
osjeaj za pravdu. Postupala je s njima kao da su djeca a ne mladii od petnaest,
odnosno sedamnaest godina, to se u stvari i bili. Nije imala u njih povjerenja,
zato je Cantor odvraao sada neprijateljstvom ranjena srca koje nije dobilo
zadovoljtinu.
S Florimondom je bilo lake.
On je od prve sve prihvaao. Bio je prijemljive udi, slobodniji od svoga brata. Od
slubovanja na kraljevu dvoru, pa sve do ivota na brodovima, svaega se
nagledao. Njemu je bilo glavno da uvijek postigne cilj i da se iz igre povue bez
neugodnosti. Bila bi se zaklela da je u ljubavi ve imao izvjesno iskustvo.
Njegov mlai brat, krute i nezgodne naravi, sve je uzimao ozbiljno. Anelika se
pitala da li je pogrijeila to ga je ostavljala po strani, ili bi on bio jo
nepristupaniji da mu se povjeravala.
Takva pitanja postavljala je sebi, ali nije nalazila odgovora. Ushodala se po sobi, u
dui ga nazivala nedotupavkom, nezahvalnikom, beutnikom, i spopadala ju je
elja da mu dovikne neka se gubi... da ga vie ne vidi, kad se, eto, nita ne da
izmijeniti, te i nije imalo smisla to im je Bog omoguio da se svi opet nau
zajedno... Zatim se umirila jer se odjednom sjetila da je on jo dijete, njeno
dijete, i da mu po dunosti mora prva prii i pokuati razmrsiti to klupko
zlopamenja zbog kojega je s njim tako teko ivjeti... No, ne bi li bilo bolje da on
stvarno ode? Mrzio je Honorinu. Majci se vratio kad je ve bilo kasno. Ima stvari
koje se vie ne dadu nadoknaditi. Mogao je krenuti s Florimondom, kako je
uostalom i traio, no otac mu je odgovorio: "Ne! Jo nisi spreman"...
Anelika je sebi predbacivala to od mua nije traila da obrazloi tu svoju odluku
jer je o njoj mogla da porazgovori s Cantorom i razbije njegovu mrzovoljnu utnju
u koju se zatvarao.
Istina, ima stvari koje se ne dadu nadoknaditi, no jedno drugom mogu pristupiti...
bar treba pokuati... Cantor se sada zatvorio u sebe i ona nije znala kako da mu
prie, toliko je osjeala da e je doekati kao neprijateljicu.
A ipak se neto moralo poduzeti. Zbog njegovih e postupaka Honorina postati
najzad zloesta. A djevojici su tek etiri godine. Komu je poznato da ovo
ameriko proljee po etvrti put podsjea na njena sramotno roenje u vraarinoj
spilji u druidskoj umi? Za to je znala jedino Anelika i nikomu se o tome nije
usuivala govoriti.
Ona sjedne na krevet. Cantorov odlazak inio joj se neizbjean i potreban. Da ga
po nekom zadatku poalju u Gouldsboro? Moda. Volio je putovanja. Tada se
odjednom poboja kako Cantor ne bi nikada oprostio to izgnanstvo, za koje bi
okrivljivao nju i Honorinu, i kako bi zauvijek izgubila mogunost da opet pridobije
svoga sina.
Zaista nije znala to da poduzme te prosudivi da je u ovom sluaju njeno znanje
nemono, ona pribjegne kocki.
Iz depia svoga pojasa izvue engleski zlatnik koji je uvala kao talisman.
Ispadne li glava, to jest strana s kraljevim likom, razgovarat e sa svojim muem
o Cantorovoj drskosti i potrebi da ga se na neko vrijeme udalji. Pokae li se
pismo, to znai strana s grbom Velike Britanije i uvredljivim natpisom: Kralj
Francuske! smjesta e potraiti revoltiranog mladia i sve mu ispriati.
Ona baci zlatnik u zrak. Ispalo je pismo.

Cantor je u kovanici obraivao neki predmet od eljeza i odmah ustao im je
ugledao majku. Oito mu savjest nije bila ista.
- Poi sa mnom u umu - ree mu ona.
Izgovorila je to glasom koji nije doputao prigovora.
Bio je vedar, ali vrlo svje, gotovo hladan proljetni dan, jer mu je prethodila
obilata kia. Natopljena vodom, zemlja je imala ljubiastu boju i iz nje je
bojaljivo tek nicala trava. I vjetar je bio hladan. Raslinje se pod drveem plavjelo
i zlatilo. Pupovi klena sliili su na jo nerastvorene ake tulipana.
Anelika je koraala brzo. Poznavala je svaku stazu, svaki trag, pa iako je bila
odsutna duhom i hodala bez cilja, ipak nije lutala. Cantor ju je s mukom slijedio i
osjeao se glupo jer se morao gotovo probijati kroz isprepletene grane, koje su se
tek poele zelenjeti od prvih listova. Anelika bi ponekad rekla:
- Gle! U onoj jaruzi ima likovca. U jesen e trebati navratiti ovamo jer pod njim
rastu gljive... - ili pak:
- Uskoro e procvasti bijeli javor... Kakav je ono miris?... Ah, da! valerijane.
Nije se zaustavljala. Sve je pratila budnim okom, lica malo uzdignuta, i nosnicama
upijala i najneznatniji miris. Gledajui njen laki hod, kao da su se i same grane
pred njom razmicale, Cantor je mislio: "To je vila."
Stigli su na vrh planine i pod nogama osjetili tvrdu zemlju, dok je u boriku vjetar
umio u drveu. Borovi su se osuli zlaanoutim i zlaanozelenim pupovima, a
jele, kao trenje crvenima. Na ariima bili su boje jorgovana. Poput balzama
ugodan miris irio se kao tamjan.
Anelika se zaustavila na kraju visoravni i pogledala prema horizontu. Pod njima
je vijugala rijeka i odmicala na istok.
Anelika se obrati Cantoru:
- Ti je ne voli. No dijete, ma tko ono bilo, ma odakle dolazilo, bez obzira tko su
mu otac i majka, uvijek je samo dijete, i podlo je udarati po nemonima. Kad te
ve nije tome pouila plemika krv tvojih predaka, danas te na to podsjeam, eto,
ja.
On je dahtao od urna i zamorna hoda. Rijei su ga se duboko dojmile i nije
mogao odgovoriti. U sebi je ponavljao: dijete... podlost!...
Anelika krene dalje. Spusti se malo nie i zaputi stazom koja je na sredini padine
vijugala paralelno s rijekom i postepeno se sputala u dolinu.
- Kad si se ti rodio - nastavi ona - upravo su toga dana na Trgu Greve spaljivali
dvojnika tvoga oca. Dakako, je sam mislila da su spalili njega samog i ve ga
drala mrtvim... Dok sam te onako sitnog nosila u Temple
12
, a bila je Svijenica,
sjeam se da je itav Pariz mirisao na utipke s limunom to ih djeca bez roditelja
na taj dan prodaju po ulicama. Bilo mi je tada dvadeset godina. Vidi, nisam
mnogo starija no to si ti danas. Kad sam stigla u samostansko dvorite, zaula
sam pla jednog djeaka za kojim su trali derani i nabacivali se na njega
kamenjem viui: "Mali vjee! Mali vjee! Pokai nam svoje rogove!"
Cantor se naglo zaustavi. Sav je pocrvenio i ake su mu se stiskale od bijesa.
- Oh, zato se nisam tamo zatekao! Da sam bar ja bio ondje!
- Pa i bio si - ree Anelika smijui se - ali samo kao novoroene od nekoliko
dana.
Gledala ga je i dalje sa smijekom, kao da mu se podruguje.
- Danas stie ake, Cantore, no u ono vrijeme nisu ti bile vee od oraha!...
Ona se opet nasmije videi u duhu onu pruenu rumenu aicu.
No smijeh joj je udno i nekako alosno odzvanjao umom, a on ju je zbunjeno
promatrao i neka neobjanjiva bol stade da ga proima.
Anelika prestane da se smije i kao da se opet uozbilji.
- Sretan si to ivi, zar ne, Cantore?
- Da - promuca on.
- Ali nije bilo lako sauvati ti ivot. O tome u ti jednoga dana priati ako te
zanima. U stvari, nikad na to nisi ni mislio, zar ne! Nikada se nisi pitao: "Kako to
da sam ostao na ivotu, ja, sin vjeca, osuen na smrt i prije nego sam se rodio?"
A eto, tu si, iv i zdrav. Ne mora sebe pitati to je sve tvoja dvadesetogodinja
majka smjela i morala uraditi da ti ouva to blago, ivot koji danas udie svojim
snanim grudima! - Ona ga gotovo estoko lupne svojom malom ali vrstom
akom ondje gdje mu lei srce, a on preplaeno ustukne gledajui je svojim,
poput vode bistrim i tako njenima slinim oima, kao da je sada prvi put vidi.
Anelika opet krene i stade silaziti puteljkom. Do njih je sada dopirao potmuli huk
rijeke, pomijean sa umorom ustalasanog drvea. Vjetri je lagano poigravao u

12
Temple: utvreni templarski samostan u koji su primali i nahoad.
kronjama johe, topola i vrba, i vidjelo se da je na to mjesto proljee stiglo ranije
jer je trava u nizinama bila visoka i gusta.
Anelika osjeti da se vie ne ljuti na svoga sina. Djeak joj je svojim zbunjenim
pogledom priznavao kako nikada nije razmiljao o tome o emu mu je sada
govorila. A kako je i mogao... ta bio je jo dijete.
Krivo je uradila to nije progovorila ranije, barem o uspomenama koje su se njega
ticale. Tada bi lake pratao i ne bi bio tako netrpeljiv. Djeca vole da im se pria o
onome ega se ne sjeaju. Tim kazivanjem potiskujemo iz njihove svijesti
nepoznanice pred kojima strepe.
Oni vole da ih se vodi kroz iskonske i esto nesuvisle utiske kakav je i svijet
njihovih uspomena. U nedostatku takva voenja, Cantor je bio prisiljen da sudi po
nebitnim i sluajnim vanjskim znacima.
Kad je poodrastao, trpio je od ljubomore na nevjernu majku, baenu s pijedestala
na koji ju je u nevinosti svoga djetinjstva bio podigao.
Ono najneugodnije tek je trebalo izvriti... izrei. I Anelika opet skrene razgovor
na Honorinu koju je valjalo braniti od nepravednih, skrivenih mrnji. Stigli su do
livade uza samu rijeku.
Ona se opet okrene k njemu.
- Ve sam ti rekla da nikada ne valja udarati po nevinima. Sada ti to ponavljam.
Mene slobodno mrzi, ali ne nju. Ona nije ni traila da ivi. No i u tome nema
pravo da me osuuje!... Kad ne zna to se dogodilo, runo je dopustiti srcu da
sipa u, a uz to i... glupo.
Promatrala ga je nekako paljivo i on primijeti kako se majine zelenkaste oi
pune olujom i kako se u njima raa iskra mrnje i neprijateljstva. Uini mu se da
je sve to upueno njemu, pa se prestrai.
- Ti si jo dijete - nastavi ona - No uskoro e postati odrastao ovjek... mukarac
- ponovi ona sanjarski. - Ratovat e, sine, divlje e se boriti i do kraja... A tako i
valja. Mukarac se ne treba bojati ubijanja... S pravom pobjednika provaljivat e
u gradove i slaviti pobjedu, opijat e se i silovati ene... A da li e se brinuti to
e kasnije biti s tvojim rtvama?... Ne! Ta rat je, rei e. Hoe li te zanimati da
sazna jesu li umrle od stida, jesu li se bacile u bunar? Ne, jer e se to dogaati u
ratu! Najzad, ne treba da time razbija glavu. Tako je kako ti ja kaem. "im
trupa dojae sa zastavom na elu, ode eni ast"... To je esto ponavljala stara
Rebeca. Hajde, reci mi, to po tvom miljenju mora da uradi ena kad u utrobi
ponese dijete koje joj je nametnuo rat?... to ona moe da uini? Da ga ubije?...
Da ubije sebe?... Ima i takvih ena koje to dijete donesu na svijet pa ga odgajaju
i vole, hoe da mu osiguraju sretan ivot, jer i to je dijete. Shvaa li?...
Ona jo jednom ponovi posljednje rijei i zagleda mu se u lice.
Pogled joj opet skrene na dolinu koja se ljupko i sva oivjela sterala pred njima.
- Gore po njega - mislila je - ako ne razumije, ako mu je srce tvrdo kao kamen!
Gore po njega! Neka ode i postane grubijan, surov i beutan ovjek. Nek samo
ode. Ja sam uinila to sam mogla!...
Ona poeka a zatim ga opet smjelo pogleda. Opazi kako mu usne dru.
- Ako je tako - ree on promuklo - ako je zbilja tako, oh! Onda mi oprosti, majko.
Oprosti mi, nisam znao!...
Nije oekivala takvu reakciju, te stade da ga ludo grli privijajui mu glavu na svoje
grudi. Milovala ga je po kosi i mehaniki ponavljala:
- Umiri se! nije to nita!... umiri se, mali moj.
Tako je radila i kad je bio dijete. Sjetila se kako mu je kosa bila onda meka i
podatna, a sada je tako tvrda, gusta i opora.
- Umiri se - opet e ona. - Molim te! Prolost vie nema prava da nam nanosi boli.
Spaeni smo, Cantore. Svi smo na okupu, mi koji smo bili roeni jedni za druge, a
ivot nas je bio rastavio. Meni je jedino to vano... Ne plai vie.
Malo-pomalo on se umiri. Svojim tihim glasom i milovanjem njene ali vrste ruke
tjerala je od njega moru prolosti i sadanjeg kajanja, ponavljala mu kako je
samo ivot vaan i kako je njoj boravak meu svojima sada pravi raj. Ve sama
radost to je opet nala svoga Cantora, kojega je drala mrtvim i dugo ga
oplakivala, obilato nadoknauje ovih nekoliko tekoa prouzrokovanih njegovom
nepovjerljivom udi...
On se nato nasmijei mrui i ne usuujui se jo da podigne glavu. A ona ga je
privijala na grudi, svjesna da je to njen sin, dio njena tijela, i da e se jo mnogo i
dugo starati za njega, zahvaljujui misteriju krvnoga srodstva koje ih povezuje i
niim se ne da nadomjestiti. On se od nje odmakne, ali prije nego se uspravio,
odjednom ju je ozbiljno pogledao, tako ozbiljno da se sav izmijenio u licu, kao da
je odjednom postao nekoliko godina stariji.
- Oprosti mi! - ponovio je.
Ona instinktivno osjeti da to iz njega progovara mukarac i moli oprost u ime svih
mukaraca. Ona ovije svoje ruke oko njegova lica.
- Da, opratam ti - ree sasvim tiho. - Opratam ti.
A kad se uspravio, ona se nasmije.
- Zar nije smijeno?... Vii si od mene za pola glave.
Dok su tako stajali jo uvijek potreseni i nastojali da se priberu, Aneliki se uinilo
da uje kako umom odzvanja otegnuto Cantorovo jecanje.
Neshvatljiva je bila ta pojava. Ona najprije pomisli da je rtva vlastite iluzije,
izazvane uzbuenjem, ali malo-pomalo morala je priznati da je to realnost, iako
iznenaujua. Jer jecanje je postajalo sve glasnije umjesto da oslabi i sasvim
utihne, a uskoro ga poprate i plaljivi glasovi.
- uje li i ti? - upita Anelika gledajui u sina koji je bio podigao glavu.
On potvrdno kimne te gonjen instinktivnom opreznou, skloni se s njom u jedan
umarak.
Odakle glasovi i pla na ovako zabaenom mjestu?... Nicolas Perrot bi rekao da to
mogu biti samo due prokletnika ili pak...
- Pst! - dade znak Cantor.
Glasovi su se pribliavali i ve se jasno ulo kako travom koraa vei broj osoba.
Na okuci rijeke pojavi se jedan Indijanac visoka rasta. Lice mu je bilo boje gline i
premazano ratnikim arama: crvenim i bijelim. Nad zatiljkom uzdignuta i uljem
namazana kosa bila mu je naikana ivotinjskim koicama, perjem i
dikobrazovim bodljama. U ruci je nosio puku. Njegov preko ramena prebaeni
pokriva kao da je bio mokar i teak jer je to jutro kiilo. Mora da je hodao bez
zaustavljanja, ak i po pljusku. Koraao je oborene glave, polako ali odmjereno, i
izgledao je umoran. Drao se rijeke.
Ve je stigao i do umarka za kojim su se krili Anelika i njen sin. Poznajui
neobino osjetljivi njuh Indijanaca, bojali su se da se on odjednom ne zaustavi, no
tada se na rubu proplanka pomole i druga lica.
Najprije jo jedan Indijanac o kojega se oslanjala jedna bijela ena, raupana i
sva u dronjcima, lica uprljana blatom. Poslije nekoliko trenutaka pojavi se opet
jedna ena. U naruju je nosila dijete kojemu su mogle biti dvije godine. Njega su
i uli plakati. Majka mu je bila na izmaku snage i hodala kao mjesear. Zatim se
pojave jo dva Indijanca. Jedan je nosio djeaka od pet godina, drugi neto stariju
djevojicu. Ova je spavala, ukoliko ve nije bila polumrtva. Za ovima je stigao
jedan bijelac podupirui jo jednoga. Obojica su bili u dronjcima, poderane
koulje, i lica punog ogrebotina. Onda se pojavio dvanaestogodinji djeak
zaprepatena izgleda. Bio je kao magarac - natovaren zaveljajima i svakojakim
predmetima, a na njima odozgo i jedan kositreni vr. Najzad, kao da pred sobom
goni stado, tu udnu grupu zavravao je jedan dostojanstveni Indijanac vitlajui u
jednoj ruci sjekirom, a u drugoj tomahavkom.
Ta neobina i saaljenja vrijedna povorka proe mimo Anelike a i Cantora i ne
osvrui se na njihovu prisutnost. inilo se da su i Indijanci umorni.
Odjednom, ona ena s djetetom srui se na koljena. Indijanac s pukom vrati se
natrag i raspali je kundakom po leima. Dijete stade da prodorno vriti. Indijanac
se razbjesni, epa maliana za nogu, zavitla njime i baci ga u rijeku.
Anelika krikne.
- Cantore! Brzo!
Mladi skoi, hitro pretri livadu i na zaprepatenje cijele grupe baci se u vodu.
Sada izae i Anelika, drei ruku na pitolju. Znala je da i najmanji incident s
Abenakisima i Irokezima moe lako izazvati pokolj. No on se moe vrlo lako i
izgladiti, sve ovisi o sluaju i diplomatskoj vjetini.
- Primi moj pozdrav! - ree ona obraajui se njihovom voi. - Zar ti nisi Scacho,
veliki poglavica Etchemina?
Sudei po njegovoj ogrlici od medvjeih zuba i po crvenim dikobrazovim bodljama
u njegovoj kosi, utvrdila je kojemu bi plemenu mogao pripadati. On odvrati:
- Ne! Ja sam mu roak.
Ovo je, dakle, Quandequina "bogu budi hvala", pomisli Anelika. Stigla je u pravi
as!...
Cantor je sav mokar upravo izlazio iz vode, drei dijete koje se guilo i pljuvalo,
ali se jo nije bilo onesvijestilo.
Sada je utjelo, i u njegovim plavim oima itao se uas. Majka ga divlje pograbi i
zagrli. Oboje su cvokotali zubima i tako se tresli da su se jedva drali na nogama.
Zanijemili su od uasnog straha.
- To su Englezi - ree Cantor skidajui koulju da je izame. - Mora da ih je ovaj
skup Indijanaca zarobio negdje na jugu.
Na ovaj neoekivani upad, Etchemini su hitro opkolili svoje zarobljenike. Onako
sumnjiavi, ekali su na rije svoga poglavice da ustanove treba li susret uzeti za
zlo. injenica da se ena koja je banula, iz ume slui njihovim jezikom, povoljno
ih je dojmila.
- Ti dakle, eno, govori naim jezikom? - upita poglavica kao da ne vjeruje
svojim uima.
- Pokuavam! Zar ena moe govoriti jezikom Pravih Ljudi?...
Bilo je to ime koje su Abenakisi rado sebi nadijevali. Nazivali su se i Djeca zore, ali
i Pravi ljudi. Dakako, jedino sebe. Svi ostali, ukljuivi Algokine i Irokeze, bili su
ugavi psi. Poglavici se, izgleda, dopalo to ona uoava tu sitnu razliku i to
smatra au sluiti se takvim jezikom. To kao da rastjera njegov gnjev.
Dok je tiinu naruavao umor lia i pjev ptica, oni su cvokotali zubima i
pogledavali jedni druge.
U tom trenutku jedan od Engleza, onaj ranjeni kojega je drugi bio poloio na
zemlju, povue lagano Aneliku za rub suknje.
- Vi... Francuz?...
- Yes - odvrati Cantor - We are French.
Nesretnici smjesta priu i bace im se pred noge salijetajui ih usrdnim molbama:
- Prey! Purchase us! Prey do purchase us!...
13

Vjeali su se o njih svojim promrzlim rukama.
Lica su im bila blijeda i sva pomodrjela od granja koje ih je bievalo dok su se
provlaili umom. Mukarci se ve nekoliko dana nisu brijali.
Indijanci su ih gledali s prezirom.
Sasluavi s velikim razumijevanjem njihove jadikovke i preklinjanja, Anelika
pokua nagovoriti poglavicu da s njima krenu u utvrenje, gdje e tako hrabri
ratnici kao to su oni nai odmor, duhana i kukruzne kae, ali Indijanci odrino
odmahnu glavom.
Govorili su da im se uri da to prije izbiju na rijeku Saint-Laurenta. Kasnije e
svoje zarobljenike odvesti u Montreal i prodati ih za dobru cijenu. Uostalom, zar
bijelci iz utvrenja Wapassou nisu Englezima prijatelji? Rekao je to Crna
Mantija!...
Postajali su opasni. Andelika se iz opreza oslanjala leima o jedno drvo, a vidjela
je da to isto radi i Cantor. Odostraga zaas moe doletjeti tomahavk!... Uzmiui s
grupom nesretnih Engleza koji su se i dalje o nju vjeali, Andelika uz Cantorovu
pomo nastavi s njima razgovor, pola na francuskom, pola na abenakikom.

13
Oteti smo! Otkupite nas! Molim!
Govorila im je o Piksarettu i starom Massasswi, s kojima je Gromovnik bio u
savezu.
Znatielja ih ponovo dovede u iskuenje.
- Je li istina da Gromovnik die u zrak planine? - upitaju oni. - Je li istina da su
Irokezi pred njim pobjegli?...
Andelika se raspria:
- Da, Gromovnik je u stanju da digne u zrak planinu. Ne, Irokezi nisu onomad
pobjegli. Irokezi su sa Gromovnikom sklopili savez jer je platio krvarinu veu no
to se ikad za nju ulo...
Je li istina, pitali su Abenakisi, da je meu poklonima datima Irokezima bilo perla
crvenih kao krv, utih kao zlato i prozirnih kao sok to struji drveem - perla za
koje drugi trgovci i ne znaju da postoje?...
Da, istina je. Nek samo navrate do utvrenja i vidjet e ih...
Po uu stade da udara, sitna kiica.
Odjednom se javi neki glasi, slian mijaukanju make... Videi na Anelikinu i
Cantorovu licu zbunjenost, Indijanci prasnu u smijeh, zadovoljni to su i oni njih
uspjeli zauditi. Jedan od njih izvue iz nekakve torbe koju je nosio preko ramena
sitno, golo i rumeno stvorenje, drei ga naglavce za noge, i ono se odmah
prodera s punim pravom nezadovoljnog novoroeneta.
Tada jedna od ena stade plaui govoriti. Obraala se Cantoru jer je vidjela da
dobro razumije engleski. Ona ree da je dijete njezino i da se rodilo u umi, pred
est dana...
- Gospode - apne Andelika. - Treba svakako nagovoriti Indijance da svrate u
utvrenje kako bi se tim jadnim ljudima pruila kakva-takva njega.
Najzad, obeavajui im jo vie perla, duhana, lijepih pokrivaa i puane
municije, oni uspiju pridobiti Indijance.
Dok su tako hodali, Cantor je pridravao ranjenog Engleza, a onaj zdravi ispriao
mu je njihovu odiseju.
Svi oni ive u zaseoku Biddeford, blizu jezera Sebago, u unutranjosti zemlje, i
graniari su, kako ih nazivaju oni s obale. Unutar malog utvrenja ograenog
palisadama ivi tridesetak obitelji. Meutim, pojedini nezavisniji farmeri, kao to
su Williamovi, nastanili su se napolju. On sam, Daugherty, i njegov mladi sin
Samuel bili su zaposleni kod te obitelji. Jedno jutro doao je kao i obino na posao
sa svojim sinom, no im su se kuna vrata otvorila, iz gustia provali jedna grupa
Abenakisa, koji mora da su se tamo krili cijelu no i ekali priliku da provale u
kuu.
Za tren oka uroenici su pokupili svakoga koga su tamo zatekli, ak i djecu iz
kreveta, a to i objanjava zato su jadni maliani bosi i bez iega na sebi doli
koulje, kao i sama Mistress William koja je tek bila ustala. Opljakali su sve do
ega su doli: odjeu, posue, namirnice, te u trku odvukli sve sa sobom.
Zatim su se sa svojim plijenom zavukli duboko u umu. Prepad se odigrao tako
brzo i bez buke da se u utvrenju i u selu nita nije moglo uti, a ni vidjeti, jer je
to jutro bila tako gusta magla da se ni na deset koraka nita nije razabiralo.
Tada su za nesretnike poele muke pjeaenja. Nastojei da se to prije udalje od
mjesta svoga podviga, Indijanci su ih pourivali i dodijavali im. Farmer, koji je
imao cipelu samo na jednoj nozi - tek je bio navukao arape kad su ga uroenici
pograbili - dao je te arape svojoj eni koja je i sama bila bosa. Kad je to vidio
jedan od uroenika - a shvatio je da je trudnica pred bliskim poroajem te u
samim arapama nee moi hodati - dobacio joj je par mokasina od losove koe.
William je povrijedio onu bosu nogu kad je nagazio na trn...
Slijedei dan stigli su na obalu rijeke Androscoggin i da bi preli preko nje,
uroenici su napravili splavi... Kad su ve bili daleko od engleskih naselja, dozvolili
su da se hod neto uspori. Williamu je noga bila sva nateena i trebalo ga je
pridravati. A onda su Mistress William spopali poroajni bolovi...
Glas jadnoga nadniara, koji se zvao Phileas Daugherty, neprestano se dizao i
sputao dok je nizao svoje jadikovke, toliko mu je olakanja donosila injenica to
se najzad naao netko da dobrostivo saslua njihove patnje i da ih poali. Kia je
padala sve jae pa su se muno kretali po raskvaenoj ilovai.
Kad su bili nadomak utvrenja Wapassou i primicali mu se puteljkom koji je
vijugao uz sama jezera, iznenadni zamah vjetra savije vrhove breza i zalije ih u
prolazu.
Anelika i njeni indijanski gosti ulete najzad u dobro zagrijanu dvoranu, pa dok je
Joffrey de Peyrac, koliko mu je njihov sadanji poloaj to doputao, s
potovanjem gostio Indijance, Anelika se mogla posvetiti njihovim
zarobljenicima. Mistress William poloili su u dobro zagrijan krevet gospoe Jonas.
Kako je sada bila umivena i toplo umotana, jadnoj se eni malo zarumenjelo lice,
inae bijelo poput krede. Ona druga ena, ije su dvogodinje dijete bili bacili u
rijeku, sjedila je na klupi i tresla se od hladnoe. Kad je Anelika htjela da je
odvede u jednu sobu i svue joj mokru odjeu, poglavica Quandequina se tome
usprotivio. Prema obiajnom pravu Abenakisa, onaj tko prvi stavi ruku na
zarobljenika, postaje njegov gospodar i vlasnik, te mu se ovaj mora pokoravati
ukoliko ne eli da se s njim najsurovije postupa. Mlada ena i njen sin pripadali
su, dakle, Quandequini koji, izgleda, nije bio sklon da se pokae osobito blagim
gospodarom.
- Taj je Quandequina opaka gnjida - povjeri se Anelika Nicolasu Perrotu, s kojim
se povukla u stranu. Pokuajte ga vi kao Kanaanin nagovoriti da mi dopusti
postarati se za ovu nesretnicu.
Bila je ozlojeena ravnodunou koju je Perrot pokazivao za sudbinu tih ljudi,
osobito ena. Iako estit ovjek, bio je prije svega Kanaanin, i za njega
krivovjerni Englez nije pripadao soju koji bi trebalo tedjeti.
No videi u Anelikinim oima razoaranje pomijeano sa zgraanjem, htio je da
se opravda.
- Nemojte misliti, gospoo, da te ene valja toliko saaljevati. Dakako, Indijanci
e ih moda tjerati da im rade kao slukinje, no za njihovu se ast ne bojte.
Indijanci ne siluju svoje zarobljenice
14
. Dre da silovana ena donosi vigvamu
nesreu. Osim toga, mislim da prema bijelim enama osjeaju neku odvratnost.
Pokau li se te Engleskinje i njihova djeca posluni, nee biti nesretni. A budu li
imali sree da ih otkupi neka estita montrealska obitelj, bit e uz to i pokrteni, i
due e im biti spaene. Tako se tim Englezima prua prilika da se izvuku iz
hereze.
On je jo podsjeti kako su Kanaani mnogo prepatili od Irokeza koji su takoer
otimali bijelce, ali zato da ih podvrgavaju groznim muenjima, dok Abenakisi -
saveznici Francuza - to nikako ne ine.
Nakon te male uspomene, on ode da potrai Quandequina i nagovori ga neka
svojoj zarobljenici omogui da se odmori i nahrani, jer umre li mu na putu, kakvu
e korist imati od ovoga pohoda, izuzme li onih nekoliko prnja i lonaca, to ih je
vukao nekoliko stotina milja.
Ugodno omamljen virinskim duhanom Quandequina najzad pristane.
Mlada ena bila je sestra Mistress William. ivjela je u Biddefordu, no kako joj je
mu bio otputovao na nekoliko dana u Portland, ona je iskoristila tu priliku i sa
svojim siniem posjetila sestru. to e rei njen mu, jadni James Darwin, kad
zatekne prazan dom? Neprestano je plakala. Uz pomo Elvire, Anelika joj
pripremi parnu kupelj, dade joj suho rublje i odjeu, poelja joj kosu i ona se
najzad nasmijei videi kako joj je malian zaspao na grudima, poto se
prethodno nasitio i ugrijao.
Strahovala je za njega. Cijelim putem dijete je jako plakalo, a to je Indijance
ljutilo, te su dvaput dolazili u iskuenje da ga se otresu. Da nije bilo Cantora,
danas bi s njim bilo svreno. Ljubila je Aneliki ruku i preklinjala neka ih otkupe a
onda je najzad zaspala pored sestre. Gospoa Jonas doe da pita to e s

14
Ti Indijanski obiaji o potivanju ene, sveopi u XVII stoljeu, iezli su malo-pomalo zbog primjera
bijelaca i pod utjecajem rakije. Pokraj XVII stoljea, mnogi se Indijanci nisu ustruavali da siluju bijele
ene.
nateenom nogom farmera Williama koja se moia u lavoru, u otopini izmirne i
gaveza. Sudei po mlohavoj oteklini, Anelika je zakljuila da je skalpel jedini
izlaz ako se eli sprijeiti gangrena. Indijanci su je s udivljenjem gledali kako
spretno i bez ustruavanja rukuje blistavim noiem to joj ga je gospodin Jonas
iskovao za ovako delikatne zahvate.
Uroenici su bili zadovoljni srdanim prijemom. Williamov gospodar zahvali
Aneliki to e njenom pomoi zarobljenik opet moi pjeaiti.
Na mahove, uo se sitni pla novoroeneta, a dopirao je iz lovake torbe jednog
od Indijanaca, u kojoj ga je ovaj drao kao oderanog zeia koji bi mu u potrebi
posluio za veeru. I opet je Aneliki trebalo mnogo diplomatske vjetine da
dobije to malo stvorenje. Najzad, ona ga uzme u ruke i odnese na krevet u
kojemu je leala njegova majka. Tamo ga opere i presvue.
- Bogu budi hvala! ensko je i ostat e na ivotu... Djevojice su otpornije od
djeaka...
Ona joj suncokretovim uljem namae njenu kou a zatim je povije i stavi na
majine grudi u kojima je, sreom, jo bilo malo mlijeka. Jadna ena stade da
opisuje strahote to ih je proivjela: bezumnu jurnjavu umom, hladnou, glad,
strah, izudarane noge. Gospoa Jonas, koja je kao i svaka ugledna trgovkinja u La
Rochelleu znala engleski, sluila je kao tuma.
Engleskinja je priala kako je ve vidjela svoj smrtni as kad su je spopali
poroajni bolovi. Tom prilikom, meutim, Indijanci su se pokazali ovjeni. Podigli
su kolibicu i omoguili njenom muu i sestri da joj pomognu, a ostalu djecu odveli
su u stranu. Poslije poroda, koji je protekao bez veih potekoa, kao da su se i
razveselili, te su dogaaj proslavili plesom i strahovitim urlanjem. Pristali su da se
putovanje prekine na jedan dan kako bi se porodilja mogla odmoriti, a za to su
vrijeme izradili nosiljku od granja. Tako su je dva dana nosili njen mu i onaj
nadniar bijelac, dok se nisu sasvim iscrpili, osobito William kojemu se ozljeda na
nozi bila inficirala. Indijanci su odbili da se prihvate nosila jer je to bilo ispod
njihova dostojanstva. Kako su se ve dogovarali da enu i dijete dotuku sjekirom i
ostave ih u umi, Mistress William je, usprkos svojoj obamrlosti, nala snage da
hoda. Tako se njihov krini put nastavio. Sadanji poloaj bio je za njih raj, no
sutra e ponovo nastupiti kalvarija.
Anelika se zgraala na pomisao da bijele ene mora ostaviti u rukama uroenika.
Ona ode da porazgovara sa svojim muem o mogunosti da ih se otrgne od
njihove alosne sudbine. Grof de Peyrac je ve nudio otkupninu za sve
zarobljenike, no Abenakisi su se pokazali nepopustljivima. Spremno su prihvatili
poklone zato to su pristali da se zaustave u utvrenju, a kad su im pridodali
nekoliko punih aa perla, est noeva i svakome po jedan pokriva, pristali su da
se zadre jo jedan dan kako bi se zarobljenici malo oporavili.
No i suvie su drali do toga kako e, namazani ivim bojama, pobjedonosno ui u
svoje selo, gonei pred sobom zarobljenike, i unaprijed se veselili oduevljenom
klicanju a da bi se s tako opasnog pohoda vratili praznih ruku. Uz to, u Montrealu
imadu meu Kanaanima prijatelja koji e se neobino radovati to su oni
pridonijeli da se tolike due spase za njihov, francuski raj.
I tko bi tako neto mogao da plati? Francuzi su uvijek bili iroke ruke kad se radilo
o tome da za svoju vjeru pridobijaju due. Bez sumnje, zato to su bili malobrojni,
trebala im je pomo nevidljivih sila. A na tom polju raspolagali su lijepom etom:
svecima, anelima, duama svojih pokojnika i duama obraenika...
Eto zato e Francuzi u Kanadi izii kao pobjednici nad Irokezima i Englezima,
usprkos svojoj malobrojnosti. Quandequina ih ne smije izdati, liavajui ih tih
dua na koje oni toliko raunaju. Moe li Peyrac jamiti da e "Yennglije" predati
Crnoj Mantiji da ih ovaj pokrsti?... Ne! emu onda uzaludni razgovori...
Kad je pala no, Anelika je poela osjeati razumijevanje, ako ne i pratanje, u
pogledu panjolskih osvajaa koji su dobar dio crvenokoaca ive spalili na
golemim lomaama. Mora da su u izvjesnim trenucima nalazili i nekakvo
opravdanje. Anelika bi se rado bila latila oruja, no usprkos njihovoj zajednikoj
tuzi to bijelce moraju ostaviti u rukama uroenika, Peyrac zbog aice radinih
Engleza nije smio da riskira rat s Novom Francuskom i abenakikim plemenima.
S dubokom tugom u srcu Anelika je morala da uvai te razloge. Jo e mnogo
toga imati da naui o Americi.
Slijedee jutro provela je uz bolesnu englesku djevojicu. Usprkos najveoj njezi,
nije bilo izvjesno da li e se ona spasiti. Majka nije imala iluzija u pogledu
zdravstvenog stanja svoje starije kerke koja se zvala Rose-Anna. S tugom u
oima pratila je Anelikino dolaenje i odlaenje.
Mora da je razumjela razgovor izmeu Anelike i gospoe Jonas dok su
raspravljale kako uroenici nee da popuste ni ustupe svoje zarobljenike, te
mislei na umu i na hladne i vlane noi kojima e mala bolesnica opet biti
izloena kada ponovo krenu na put, puritanska farmerica brizne u pla.
- My daughter will die!
15
- promrmlja ona.
Poslije podne Anelika ugleda onoga Indijanca koji je bio vlasnik male Rose-Anne.
Sjedio je uz ognjite i puio lulu. Ona prie i sjedne pored njega.
- Jesi li ikada vidio kako planina leti u zrak? - upita ga. - Jesi li ikad vidio kako s
neba silazi zelena gusjenica? I kako pada kia zvijezda?...
Indijanac napne ui. Bolje je rei da su mu kroz poluzatvorene vjee malo
bljesnule zjenice. Anelika je bila nauila da tumai te znakove, zato se nije dala
zbuniti njegovim, poput drva ravnodunim licem.
- A Irokezi su sve to vidjeli.. I niice popadali na zemlju.
Uroenik, koji se zvao Squanto, izvue iz usta dugi kami svoje lule i malo se
nagne naprijed.
- Kako bi bilo da i ti to vidi, ali samo ti - nastavi Anelika - pa da kasnije pria
svojima. Nee ti trebati zarobljenica pa da ti estitaju i pokau za tebe veliko
zanimanje... Naprotiv! Prizor koji e jedino ti ugledati zaista zavreuje - vjeruj mi
- da nam proda svoju zarobljenicu. Uostalom, dobro zna da e uskoro umrijeti!
Dakle?...
Te zavodljive i vjeto smiljene rijei izazovu izmeu Squanta i njegovih prepirku
koja umalo da se ne izrodi u tunjavu. Ostali su bili ljubomorni na to da Squanto
sam prisustvuje tom magijskom prizoru. Osim toga, nisu se htjeli odrei svoga
plijena. U pitanju je bila i savjest!...
Joffrey de Peyrac ih izmiri govorei da ako Squanto sam i vidi, oni e i pored toga
moi uti i potvrditi ono to su uli. Squanto e im ispriati sve to bude vidio, a ni
Kanaanima nee biti na odmet da saznaju to se dogaa u Wapassouu. U
sumrak, povedu Squanta s druge strane planine. Mogao je da vidi kako se strma
obala rastvara, cijepa, i uz uasnu buku bljuje svoju utrobu. A kad je pala no, tri-
etiri praskave bombice koje su usprkos vlazi uspjele da polete, dokraja su ga
zanijele. Vratio se meu svoju subrau s takvim izrazom na licu kakav je morao
imati Mojsije kad je silazio sa Sinaja.
- Jest, vidio sam kako s neba padaju zvijezde!
Sutradan u zoru, Mistress William zagrli svoju djevojicu koja je bila u nesvijesti,
ali ipak spaena. Bez sumnje, vie je nikada nee vidjeti.
Ona dade Aneliki upute kako se dolazi do naseobine Brunschwick Falls, na rijeci
Androscoggin, gdje su djevojici ivjeli djed i baka. Moda joj jednoga dana uspije
da je onamo i odvede.
Privijajui na grudi svoje novoroene, ona se hrabro zaputi za svojim
nedruevnim pratiteljima.
Anelika je gledala kako u sitnoj kii nestaje mala povorka. Povrinu jezera stala
je da zastire gusta magla. Teke i zasiene oblake probijali su vrhovi stabala.
Indijanci i njihovi sunji krenu uz jezero. Djecu su nosili njihovi gospodari, a za
njima je iao Samuel Daugherty, pa dvanaestogodinji djeak, ponovo natovaren
kao magarac, te nadniar, pridravajui Williama koji je epao.

15
Kerka e mi umrijeti.
Majke koje su sada bile toplije odjevene i imale na nogama cipele, nosile su svoju
malu djecu. Anelika je ljekarijom omamila cmizdravog Corneliusa ne bi li bio
mirniji, a boicu je predala majci.
Dvije zarobljenice gazile su hrabro i uzdignute glave kako bi odravale korak s
hitrim Indijancima i tako izbjegle njihovoj zlovolji.
Gledali su za malom povorkom sve dok nije iezla u zelenkastoj umi i kao
utonula u neku nejasnu, spuvastu i tekuu tvar.


86.
TRIJUMFALNI DOLAZAK PLAENIKA
to se dublje ulazilo u proljee, sve vie su odasvud stizali Indijanci radi trampe.
Ulazili su bez okolianja, bacali krzna na stol, i, kao da su kod svoje kue,
zavaljivali se na krevete, onako u blatnjavim mokasinama i s lulom u ustima.
Traili su da im se dade "vatrene vode" i u sve su dirali. Gospoa Jonas je bila
oajna.
Krznena groznica spopadala je i one najravnodunije. Peyrac je ponavljao da ne
eli takvu trgovinu i da e se korist koju iz nje budu izvukli ubrza pokazati
fiktivnom. Znao je, naime, da za Francuze iz Nove Francuske postoje dvije
svetinje: kri i monopol na dabrove, zato je drao nepotrebnim da na sebe navlai
neprijateljstvo vlade u Quebecu zbog trgovine koja mu nije potrebna. Ipak je bilo
teko drati se sasvim po strani od takve trgovine. Bila je to ujedno bolest i te
zemlje i proljea, pa je kao prolazna groznica potresala ljude.
Kako da se odoli drai tih raskonih i toplih krzna, njihovoj nedostinoj mekoi?
Kako odoljeti savrenoj istoi hermelina, njenom krznu vidre, ljupkosti sivih,
blijedoljubiastih ili plavkastih bizona, a osobito zagasitozlatnim dobrovima, tim
savrenim medaljonima - ponekad jedva deset palaca irokim - i najzad krznima
crnih medvjeda, vukova, ruiastih lasica i prugastih skunksa...
Navalili su i kanadski divljaari, kova Romain l'Aubignerea, natovareni krznima
koja su sakupili u gornjakim krajevima, na suprotnoj obali Saint-Laurenta.
Drznuli su se na taj put bez znanja svojih zemljaka i doli moliti Peyraca da krzna
rasproda po engleskim ili holandskim gradovima, to oni sami ne mogu jer bi ih
optuili za izdaju. No znali su da e tako zaraditi dvostruko vie i da se kod
Engleza dobija u zamjenu dvaput jeftinija i bolja eljeznarija nego u Kanadi.
Peyrac pristade na to posrednitvo, a zauzvrat zatrai da mu pomau i budu u
potrebi prijatelji.
Poslije Aubignereove posjete, stari Eloi Maeollet vie nije mogao da odoli. Usred
svih onih mirisa dlake i ivotinja, bilo mu je kao bojnom konju kad zauje zvuk
trube i doboa.
On stade da sa breza skida koru, da obrua, iva, lijepi, zaepljuje, a kad je
amac bio gotov, stavi ga na glavu i krene u potragu za kakvom rjeicom koja e
ga odvesti do rijeke Saint-Frangois, a odande u zemlju Outaouaisa. Anelika i
djeca pratili su ga koliko god su mogli i dugo mu mahali na pozdrav, sve dok nije
veselo jurnuo amcem u virove jedne brzice.

Mlada Engleskinja Rose-Anna ve je ozdravila. Bila je to visoka, lomna i blijeda
djevojica, i kao da ju je plaila buna ivahnost Honorinina. Ova ju je zatitniki
nazivala "malom" iako je Rose-Anna bila dvostruko starija od nje. Slagale su se
dobro u igri s predivnom lutkom i satima toj princezi spremali bukurie koje bi
zatim progutao Lancelot.
Anelika je opazila da Cantor vie ne izaziva Honorinu i da je prema njoj ponekad
i dobar. itav dan vrzao se po planini, ponekad ak i nou, a pratio ga je njegov
mrki debeljukasti nesit. Otac se nije protivio. O tim svojim nonim etnjama
kazivao je udne prie i obeavao Honorini kako e je jedne noi povesti da na
mjeseini promatra vuka, vuicu i njihove mlade.
Postao je govorljiviji i otvorenije iznosio svoje misli.
- Volim vukove - znao bi rei. - Oni su osjetljivi, inteligentni. Pas je okrutan, a vuk
nije. On se brani. Pas rauna na ovjeka, vuk ne. On zna da je sam i da nema
prijatelja.
Posvuda oko utvrenja bili su podignuti atori iz kojih se lijeno izvijao dim, a
uokolo se razlijegala vika djece i lave pasa.
Jednoga dana stigne i oholi Piksarett. Bio je potpuno sam, a doao je stazom koja
vodi uz jezero. U njegovoj zakienoj kosi ponosno su poigravala gavranova pera,
pomijeana s nizovima perla.
Smijekom je uao u dvorite i drsko se ogledavao. Kao da i ne primjeuje
uzbuenje izazvano njegovim dolaskom, uputio se ravno k onima koji su se, kao
Elvira i Anelika, tamo zatekli. Indijanac srdano pozdravi dizanjem ruke a zatim
prema tesaru Vignotu prui pregrt neega to su u prvi mah svi uzeli kao krzna,
a vie je sliilo na dosta prljave repove takora.
- Hoete li skalpova "Yeunglija"?... Skalpova Engleza?...
Da ne bi povratila, Elvira prinese ruku ustima i pobjegne.
- Hoete li skalpova Yeunglija? - ponovi uroenik. - itavi su! Sam sam ih u
Jamestooku odrezao sa glava onih prljavih kojota koji su ubili naega gospodina
Isusa... Hej! Zar ih neete objesiti iznad vaih vrata, ako ste dobri krani?...
I prasnuvi u smijeh pred zaprepatenim licima svojih sugovornika, veliki
Abenakis zavrti se nekoliko puta oko sebe, a onda se oholo udalji kako je i doao,
maui svojim groznim trofejima.

Poetkom lipnja stade kruiti glas kako rijekom Kennebecom plove uzvodno amci
s nekim naoruanim ljudima. Izvjesno vrijeme uivali su i suvie mira. Ponekad bi
se nasmijali kad bi se sjetili s kakvim su se nadama spremali da prezime u
utvrenju. Vjerovali su da mjesecima nee nikoga vidjeti. Tko bi se usudio zai u
smrtonosnu pusto? Ali kanadski se Francuzi usuuju na sve. U to ih je uvjerila
zima, i posjeta im nije nedostajalo!
A sada, kad snaga imaju napretek, te baruta i same iz vlastite proizvodnje, e pa
neka ih! Sada slobodno mogu dolaziti i nove posjete.
No uskoro, sudei po nekim detaljima to su ih ispriali Indijanci koji su tu vijest i
donijeli, ispostavilo se da se radi o plaenicima koje je regrutirao Curt Ritz. Njega
je Peyrac, kao svoga pouzdanika, bio ostavio u Novoj Engleskoj da obavi upravo
taj zadatak.
Uzbuenje je ostalo, samo mu se izmijenio razlog. Nicolas Perrot krenuo je kao
glasnik, a stalo se pourivati i s radovima na izgradnji nastamba za taj novi
kontigent.
Nekoliko dana kasnije stigne Panis, sluga Nicolasa Perrota.
- Dolaze!... ONI DOLAZE!...
Sve su napustili. Stanovnici Wapassoua i Indijanci trali su obalama. Kad su stigli
na kraj treeg jezera, ve se prvi ovjek pomolio iz vododerine nadsvoene
gustom kronjom. Bio je to pleat Nijemac, ekinjaste kose, a pod gustim
obrvama sjale su mu plave oi. Nosio je oklop i pruao savrenu sliku ratnika
kakvi se susreu po bojitima Europe, a sada, evo, kroi svojom tekom nogom
na tlo Novoga svijeta. Oni ga okrue i pozdrave ne krijui uzbuenje. On odzdravi
na njemakom.
Stanu pristizati i drugi, u pratnji Nicolasa Perrota. Bilo ih je tridesetak: Engleza,
veana, Nijemaca, Francuza i vicaraca.
Joffrey de Peyrac odmah opazi da meu njima nema Curta Ritza, no njegov vjerni
prijatelj, porunik se predstavi. Bio je to plemi, vicarac iz francuskog kantona, a
zvao se Marcel Autine. On pozdravi grofa de Peyraca i urui mu podebelo pismo u
kojemu se, kako ree, nalazi objanjenje za odsutnost zapovjednika trupe. On
sam da je preuzeo tu dunost i veseli se to su sretno stigli. Kazao je i to da je s
njima doplovila i jedna jedrilica, a da e za njom prispjeti i druge. Posada je sa
sobom donijela hranu i municiju. Svatko je ponio i bavicu rakije ili vina, jer se
dolazak mora proslaviti veselicom.
Na Peyracova pitanja nije li Riza bolestan ili moda ranjen, odgovarao je uvijeno i
rekao da se u pismu nalaze sva potrebna obavjetenja, a ako monsinjor eli, o
tome e moi porazgovoriti kasnije.
Grof prizna da ima pravo; Bolje je bilo ne mutiti radost ovih prvih nekoliko sati
nakon susreta.
U Wapassouu su pidolice doekali dugi stolovi na nogarima i gozba zapoe pod
oima iznenaenih Indijanaca. Anelika je ila od jednog do drugoga i i
posluivala ih ili sjedala da sa svakim izmijeni nekoliko rijei.
Srce joj je skakalo od veselja i pjevalo od radosti.
- Pobijedili smo! Pobijedili smo!...
I ona stade da sa starosjediocima Wapassoua izmjenjuje znaajne i ozarene
poglede i da svakome u prolazu snano stie ruku. Najradije bi ih sve bila izgrlila,
ak i Clovisa, i plaui im se zahvalila. Sjetila se to joj je mu bio rekao prije no
to su se svi zatvorili u utvrenje da doekaju zimu, i onoga to je elio da ona
shvati kad je u nju upirao vatreni pogled svojih crnih oiju: ishod e ovisiti o
hrabrosti svakoga pojedinca.
A zima je, eto, prola.
I svi su bili tu. Svaki stanovnik Wapassoua znao je da dokae koliko vrijedi, ak i
djeca i ene!...
Bili su vjerni sami sebi i onomu koji im je bio stavio u zalog da ostanu na ivotu.
Sada, najzad, slave trijumf i pobjedu.
Jer trideset ljudi predstavlja zaista snagu u Novom svijetu, u kojemu se najvei
dio utvrenja moe pohvaliti prisutnou tek pet-est vojnika.
Koji e narod odsada moi da iznese pobjedu nad utvrenjem na Srebrnom
jezeru? Sutra e se najamnici dati na posao, obarat e drvee i podii e
neosvojive bedeme. Oni su pobijedili.
Ta Amerika, varljivo pusta u trenutku njihova iskrcavanja, ime im se ona - kad
se dobro promisli - moe suprotstaviti? est tisua Kanaana na sjeveru, dvjesta
tisua Engleza na jugu, rasutih du rijenih obala i ua, na zapadu dvjesta tisua
pro-engleskih Irokeza, a na istoku gotovo isto toliko pro-francuskih Abenakisa,
Algonkina i Hurona. Zbilja malo, kad se uzme u obzir da je zemlja golema, a
stanovnitvo podijeljeno i uvueno u neprestane i iscrpljujue svae.
Borbeni duh svima ovlada i zato ezdeset odlunih ljudi predstavlja nepobjedivu
snagu. Ve su to dokazali Kanaani iz Nove Francuske. Trideset puta ih je manje
od ostalih, a ve im je uspjelo da dre u strahu itav sjeverni dio Amerike, sve do
New Yorka, a uskoro moda i do Kineskog mora.
Dananjim danom Joffrey de Peyrac je stekao svoju slobodu i nezavisnost.
Do kasno u no jelo se, pilo, pjevalo i plesalo uz gitaru na kojoj je svirao Cantor i
uz raspojasanu violinu jednog priolice Irca, a iz indijanskog logora dopiralo je
udaranje bubnjeva i praporaca od kornjaevine te davalo takt farandolama,
overnjskim kolima i tarantelama koje je plesao Enrico Enzi, onglirajui bodeima.
Tri ene Wapassoua nisu se mogle potuiti da im nedostaju kavaliri. Te noi
Anelika i Elvira ogledale su se u plesovima iz svih krajeva Francuske, ak je i
gospoa Jonas morala otplesati svoj rigodon.
Obale su neobino odzvanjale smijehom i pjesmom, muzikom i pljeskanjem, dok
je mjesec lagano plovio iznad Triju jezera.
Neto iza ponoi Anelika se, na poziv svoga mua, vratila u nastambu. Zatekla
ga je u njihovoj sobi, pred nekakvim teleakom od izraene koe, koji je stigao s
vojnikim prtljagom. Kad su ga otvorili, ukazala se predivna haljina od
svijetloplavog satena, s malim ovratnikom od srebrnog filigrana. Dao ju je donijeti
iz Gouldsboroa, a i za sebe jedan kostim od zelenog velura sa svom potrebnom
opremom.
Anelika obue toaletu gotovo sa strahom.
Kad su prekoraili prag utvrenja i oboje se pojavili na uzvisini, prolomi se snaan
pljesak s livade na kojoj su bili okupljeni posada i Indijanci.
U njihovu klicanju bdio je ponosa, zadovoljstva, radosti zbog uspjeha, ali i ljubavi
tolikih srca prema branom paru koji im se obraao sa drugarskim smijekom,
najvrednijom naknadom za sve to su prepatili...
Anelikina haljina blistala je na mjeseini srebrom, a prosuta kosa blijedim
zlatom.
- Sto mu gromova! - ree jedan od Francuza koji se bio sprijateljio sa Jacquesom
Vignotom. - Prava princeza! Ni sanjao nisam da se i neto takvo moe nai tu
meu vama...
- Nije to princeza, ve KRALJICA! - odvrati tesar gledajui ga s prezirom...
Zatim skrene pogled na Aneliku koja im je prilazila s rukom poloenom na
zglavak Joffreya de Peyraca.
- To je naa kraljica! - proapta on. - Kraljica Srebrnog jezera.


87.
NAKON LJUBAVNE EKSTAZE, PLANOVI ZA NOVU
EKSPEDICIJU
Te noi, u naruju Joffrey de Peyraca, Anelika se prepustila ljubavi s takvom
radosti i lakoom kakvu nije osjetila, ini joj se, od svoje mladosti.
Po njenom osmijehu on je pogaao da se oslobodila one napetosti koja je predugo
sputavala njen spontani zanos. Sada je bila kao preporoena.
Zora je poela rudjeti i u kronjama su zaagorile ptice. Uz obalu jezera jo su tu i
tamo plamsale vatre uz koje su mukarci puili lule. Kroz mali prozor dopirali su
do njih glasovi uma i ubor voda.
Taj priprosti krevet, koji bi toliko toga mogao da ispria o njihovim zanosima, bio
je amac to ih je prevezao na drugu obalu zime. U njemu je ona spavala pored
Joffreya tako blizu da je ponekad osjeala na licu njegov dah. Jo i u snu ju je
drakao miris njegove koe, a u zoru bilo je dovoljno da razmakne usne pa da im
se ve dodirnu jezici. A onda bi uslijedili jedva primjetni pokreti, pa milovanja i
najzad vatrena pomama. Izlijeili su je upravo ti ljubavni snovi.
Danas su opet pronali Arijadninu nit i nastavili dijalog to ga je prije petnaest
godina bila prekinula lomaa inkvizicije i ostracizam francuskog kralja.

Sutradan, Joffrey de Peyrac proita pismo to mu ga je uputio gazda Berne.
Roeljski trgovac javljao mu je novosti iz naseobine Gouldsboro i izvjetavao ga o
tome kako su proveli zimu. Uglavnom, sve je u redu, no u posljednje vrijeme
zadaje im brige neki gusar poznat pod imenom Zlatobradi, koji pljaka po Zalivu
Francuza. Progonjen od jednih i drugih, sklonio se na otoke Gouldsboro i upravo
je on oteo - avo bi ga znao zato - nekog Curta Ritza im se ovaj sa svojim
ljudima iskrcao u luci.
Usprkos tom munom incidentu, Manigault i Berne ipak su ohrabrili vojnike, koji
su iz Nove Engleske doputovali malim grofovim laama, da nastave predvieni put
do Gornjeg Kennebeca, jer gospodinu de Peyracu moe ustrebati njihova pomo.
Meutim, obojica ele da gospodin de Peyrac doe kako bi rijeili pitanje toga
gusara, a i mnoga druga.
U post-scripturnu Berne je javljao da se njegova supruga Abigaela osjea dobro,
ali da u ljeto oekuje dijete i da je taj dogaaj malo plai, pa bi eljela da uza nju
bude gospoa de Peyrac kad taj trenutak doe. Svi bi se neobino radovali kad bi
gospoa de Peyrac mogla pratiti svoga mua kad krene da obie Gouldsboro...
Grof je dugo razmiljao.
- to je sada ovo? - govorio je u sebi, mislei na otmicu Nijemca Ritza.
Iako su upadi gusara na obalu obina pojava, nalazio je u toj otmici neeg
neobinog. On porazgovori s Marcelom Autineom o okolnostima pod kojima je do
otmice dolo. Sve je bilo zagonetno. Jedne veeri Curt Ritz je poao da malo
proeta alom, a kasnije su doli Indijanci i izvijestili da su vidjeli kako su se sa
Zlatobradova broda iskrcali mornari, bacili na Ritza, isprebijali ga i onda odveli
svojim amcem.
Joffrey de Peyrac najavi svoj odlazak u Gouldsboro.
Domai se ivot u Wapassouu odjednom poremeti. Peyrac kao da nije ni
namjeravao krenuti bez Anelike, a ona opet nije mogla ni zamisliti da bude
odsutna najmanje dva puna mjeseca. Rado bi prisustvovala izgradnji novog
utvrenja, a osim toga, nije li nesmotreno ostavljati za sobom ovakvu etu
vojnika?...
A morala je da razvrsta i uskladiti sve zalihe hrane koje su stigle rijekom, pa
odatle na leima prenoene do rudnika. Uz to, trebalo je sakupljati ljekovito bilje i
ukuhavati voe.
No i nju je spopadala elja da opet vidi Gouldsboro i svoje prijatelje... da
razgovara s Abigaelom, da izljubi Severinu, Laurieta i malog Charles-Henrija, a
konano, da ponovo ugleda more i najede se ostriga i jastoga...
- Ne bih mogao krenuti sam, ljubavi moja! Bez vas vie ne mogu ivjeti...
- A to e biti s Wapassouom?...
Joffrey de Peyrac ree da je Wapassou u izvrsnim rukama. Starosjedioci e se
pobrinuti da prihvate i smjeste novajlije, i da im nametnu "brodsku" disciplinu. On
da se potpuno pouzdaje u djelotvorni utjecaj dvaju branih parova, Jonasovih i
Malapradeovih, a takoer u vicarskog plemia Marcela Autinea koji s lakoom
govori i njemaki, talijanski, panjolski i engleski. Svoja e ovlatenja prenijeti na
Talijana Porguanija u ije se potenje, marljivost i odlunost bezbroj puta uvjerio.
Taj neenja lijepih crnih oiju bio je za Aneliku zagonetka, ali je znala da njen
mu ukazuje povjerenje pravom ovjeku.
Sa sobom e povesti sve usijane glave: Vignota, Clovisa, O'Connela, pa i Cantora.
No Peyrac stade odvraati Aneliku od nauma da uzme i Honorinu. Usprkos
prividnoj ravnodunosti s kojom Berne izvjetava o gusaru to sada krstari
Francuzovim i Gouldsborovim zalivom, moglo bi tamo doi i do tekih trenutaka.
Peyrac nee olako prijei preko otmice ovjeka kojega je uzeo u slubu jo za
svoga prvog putovanja u Ameriku, i koji mu odonda vjerno slui.
Meutim, kako se njemu ini, utvrenje u zaleu ne treba se bojati nikakva
iznenadnog prepada. Ograda od kolja bit e ubrzo podignuta, pa e s visokih
bedema dobro naoruana eta odoljeti bilo kojem Kanaaninu, Irokezu ili
Abenakisu koji bi se usudio da zemee kavgu.
Oito, s tom bagrom nikad ne zna na emu si, no ini se da bar za sada nema
nikakva razloga za sukob. U Quebecu guverner je zauzet Cavelierovom
ekspedicijom, do koje dolazi zahvaljujui Peyracovoj dareljivosti. Irokezi su
pruili dokaze o svom prijateljstvu, dok Abenakisi, spopadnuti groznicom trgovine,
kreu na jug.
Anelika je bila malo razoarana, a i bojala se ostaviti svoju kerku. Dosada se
nikada nije od nje odvajala. Sreom, Honorina je mirno primila tu vijest. I suvie
je bila zauzeta svojim medom i promjenama to ih je sa sobom donio dolazak
najamnika. Istina, s malom Rosa-Annom izgubit e drugaricu u igri, ali joj ostaju
Barthelemy i Thomas od kojih se ionako ne odvaja, a dok joj roditelji budu
odsutni, za nju e se zduno brinuti Elvira i Malaprade.


88.
ANELIKINA SREA I PEYRACOV STRAH:
HRABRO NAPRIJED
Nad Wapassou se sputala veer, nova zbog mira u razbujaloj prirodi. -
Pobjedonosna plima gustog lia i trave osvajala je zemlju. I vode i nebo kao da
su upijali njihov zeleni odsjev.
Joffrey de Peyrac obujmi oko pasa Aneliku i privijajui je uza se, odvede je u
umu. Najprije prijeu indijanski logor, zatim se lijevom obalom jezera uspnu do
borove ume. Uskladili su svoj korak i hodali hitro i veselo.
im su preli liniju grebena, opet zavlada mir naruen jedino snanim dahom
vjetra u kronjama. Litica je na tom mjestu bila u razini sa zemljom i prekrivena
mahovinom, pa su hodali bez napora, instinktivno slijedei poznatu im stazu. Ova
je vodila do jedne uzviice s koje je pucao vidik na daleke planine. Boja im se
opet bila izmijenila: vrhunci im se ogrnuli plavim krznom kroz ije su se otvore
nazirale krpice zelenila, u stvari proplanci ili travom obrasle obale nekog potoka u
kakvoj dolini.
uma se ukrasila svojim ljetnim, raskono smaragdnim nakitom. U suhoj i poput
eline praine sitnoj izmaglici razvlaile su se linije i sav je pejza utonuo u neku
teku mlitavost. No posvuda su se sunevi zraci blistavo odbijali od mnogobrojnih
jezera.
Oni se zaustave. Veeras im je to posljednja etnja do ovoga mjesta.
Sutra e se pridruiti karavani. Pjeice e do Kennebeca, a odande amcima
nizvodno, do samog oceana.
Prije no to e se udaljiti, Joffrey de Peyrac i Anelika su uivali da tako u sumrak
promatraju zemlju koju im je sudbina namijenila.
- Ovdje sam bila sretna - ree Anelika. Srce joj je ponavljalo njenu rije:
SREA... Jer opasnosti i zajednike patnje... takoer su srea!
Neki misteriozni kvasac iznenada moe da se pomijea sa grubim tijestom ivota,
i nedokuiva SREA je onda tu, vie nas ne ostavlja...
Sa slau je i s punim pluima udisala opojni mirisavi zrak.
- Ljubavi moja mala! Drugo moja - ponavljao je u sebi gutajui je oima. - Sa
mnom si dijelila ivot, i nikad te nisam vidio slabu. Nikakve siunosti u tebi.
Spremno si prihvatila breme dunosti i ponijela ga na svojim leima...
Bili su sretni. Iznijeli su pobjedu nad zimom, poruili ograde koje su ih dijelile.
- Morat u izdrati jo jednu godinu - ree Peyrac.
A ve se moglo utvrditi kako mo njihovih neprijatelja nije vie toliko opasna.
Preostao je jo jedan jedini.
I dok su im misli slijedile isti tok, nikako da otrgnu oi od daleke ume koja je pod
navalom pomrine neprestano mijenjala izgled i boju.
- Bojim se toga sveenika - apne Anelika. - Sve vie mi se namee uvjerenje
kako je zaista vidovit i u duhu svuda prisutan. Iz svoje umske zabiti on sve
pogaa i vidi. Odmah je shvatio da smo mi olienje svega onoga protiv ega se
sam bori.
- Tako je! Ja teim za zlatom i bogatstvom, a on za kriem i rtvovanjem. Ja sam
na strani bezbonika, heretika, buntovnika, a on uz pokorne pravednike. I najzad,
ono najgore: njemu smeta to strastveno ljubim vas i klanjam se eni. Uza me je
predivna ena. Ona je moja radost, moje tijelo, moj ivot... A za njega je to
upravo ono najgore... Ljubim vas, eno, i u vama vjenu napast, majku svih zala.
Ja sam na strani stvorenja, a on je uz Stvoritelja. Sada jasno vidim da meu
nama ne moe doi do izmirenja. Propast emo mi ili on. Ustao je da brani
kranstvo koje iri meu Indijancima, zato e se boriti do posljednjeg daha! A ja
ga i shvaam... Njemu se radi o tome da brani sam smisao i potku svoga ivota,
zato e se boriti do kraja i nee praviti ustupaka. E, pa neka bude! I ja u se
boriti... Dosta je kukaviluka, Adame... Prihvati svijet koji si zavrijedio! Borit u se
za bezbonike, heretike, zlato, za sve to je stvoreno... dakle i za enu koja mi je
dana za druga.
Dok je izgovarao te rijei, odjednom mu munjevito sijevne misao i svega ga
potrese tako snano da od nje osjeti gotovo fiziku bol.
- A to ako je to - pomisli - onaj bode kojim e me probosti?... Da mi otme enu
koja mi je dana za druga.
U njegovim uima stade da odzvanja zadahtani i promukli glas de Pont-Brianda:
- Razdvojit e vas, vidjet ete!... On mrzi ljubav.
U tom trenutku, Joffrey de Peyrac, trezven ovjek i proet kritikim kartezijanskim
duhom, poboja se nevidljive i podmukle magije koja bi mogla da u Anelikinu srcu
ugasi ljubav. Ve je vidio kako ona postepeno otjee iz njena srca, i bi mu kao da
iz njegova vlastita tijela, kap po kap, otjeu i snaga i ivot. Ne, on to ne bi
nadivio.
- udno je to - pomisli. - Kad sam jesenas stigao ovamo, nisam se bojao. Nisam
mogao znati hoe li mi dani koji su bili pred nama donositi razoaranje, ili e nas
sve vie zbliavati. Pa ipak, nisam se plaio iskuenja... A danas je sve drukije...
Sada je upoznao i strah. Gledao ju je i pokuavao da zamisli kako bi se jednoga
dana osjeao kad bi te plave njene oi planule ljubavlju za nekog drugog
mukarca... Prome ga tolika bol da Anelika primijeti kako se trgnuo, i u udu ga
pogleda.
U tom trenutku razlijegne im se za leima skladno i tiho zavijanje, a dopiralo je sa
strme crne litice koja se dizala nad njima. Bio je to isprekidani zov koji je malo-
pomalo jaao u iznemoglom tremolu pa se pretvarao u otegnutu, jednolinu
pjesmu, proetu i zanosom i tugom.
- Posluajte! - ree Anelika. - To vuii pjevaju u koru.
Pred oi joj iskrsne slika koju je opisivao Cantor - po troje vuia sjedi sa svake
strane odrasla vuka. Pruili su svoje okrugle, rumene njukice i poteno se trude
da oponaaju svog oca, dok ovaj prema mjeseini okree svoj izdueni, tragini
profil.
- Reklo bi se da pjeva uma - apne Anelika. - Ne znam da li imam pravo, no sve
mi se ini da sam i ja kao Cantor. I meni su vukovi dragi.
On ju je uporno promatrao, uzbuujui se svakom nijansom njena glasa, svakom
rijei koju je izgovarala.
- udno! - ponavljao je u sebi. - Nekad sam je ludo volio, a ipak sam godinama
mogao ivjeti daleko od nje, odavati se uicima i osjeati nasladu s drugim
enama... Odsada to vie nee moi... Svaki pokuaj da je od mene odvoje, znait
e istovremeno i trganje mog ivog mesa... Bez nje e mi ivot postati
nesnoljiv... A kako je do toga dolo? ... Ne znam ak ni to...
Na pomisao da netko moe pokuati da mu je otme, ne tako da je ubije, nego
nekako prepredenije, stiskao je pesnice. Jer kad bi to utjelovljenje ljepote i
svjetlosti silo sa pijedestala na koji ga je on podigao te se srozalo u pakao
izdajstva i nevjere, i on bi u nj propao. Njegove ive snage bile bi pokoene, pa bi
opijen gnjevom i osvetom zaboravio na svaku razboritost i plemenito djelovanje,
koje daje smisao ovjekovu ivotu. Strelice odapete na nju, a u stvari
namijenjene njemu, sve e biti otrovane.
Nabravi obrve, vrsto joj je stezao ruku, dok je nju gotovo opinjavao eznutljivi
zov vukova. A onda Peyrac odvrati od nje pogled i zagleda se u daleki, zamraeni
estar, kao da su inu oi upravo otkrile neprijatelja koji se onamo krio.
A onda se dogodilo slijedee: na horizontu, prema jugu, odjednom je stala
treperiti neka svjetlost. Postajala je sve vea i postepeno se dizala iznad drvea i
planina, sve dok nije ocrtala golemi svijetlei oval od nabranih i spiralno
naslaganih koprena. Ove su najprije bile ruiaste, zatim zelene, a onda su se
stale raskidati prskajui uokolo svjetlucavim iverjeim.
- to je to? - upita uzbueno Anelika.
- Polarna svjetlost - ree Peyrac.
On mirnim glasom objasni kako je u tim krajevima vrlo esta u to doba godine ta
jo neobjanjiva pojava. Anelika, koja je stajala kao ukopana, odahne s
olakanjem.
- Prepala sam se. Naas sam pomislila da se, eto, i nama ukazuje neko nebesko
znamenje... To bi me... neu da tajim, bilo prilino uznemirilo.
Oboje se nasmiju.
Grof se sagne i ogrne je skutovima svoga ogrtaa, jer kao da se iz provalije
odjednom stala dizati studen. On je briljivo omota prelazei joj nekoliko puta
rukom preko ramena, a onda dlanovima primi njeno hladno lice i stade da je dugo
ljubi u usta. Na mahove ih je obasjavala prolazna svjetlost, dok se kia ruiastih i
zelenih krijesnica gubila u mraku nebeskog svoda.
Stajali su tako nijemi, proeti neopisivim osjeajem da kroz ivot koraaju udvoje,
da su i suradnici i ljubavnici. Toliko su bili svjesni vrijednosti onoga to su dobili
svojom uzajamnom ljubavi, da su i shvaali to im drugi zavide.
Na trenutke, oboje je podilazio neki potajni strah, a tada je Peyrac jo jae
privijao Aneliku k sebi.
Gledajui prema jugu, oboje su mislili na jednog usamljenog ovjeka, opruenog
na leaju od granja radi kratkog odmora. Kad odbije pono, on e ustati i, okruen
mrmljajuom svjetinom, poi do kolibe s podom od utabane zemlje da se pokloni
pred oltarom na kojemu bdi crvena svjetiljka. Desno od oltara je zastava sa po
etiri crvena srca i jednim maem u svakom uglu. U sredini oltara, ispod raspela,
nalazi se puka iz kriarskog rata.
Raspelo je drveno.
Joffrey de Peyrac je sada bio miran. Pomalo je postajao i radoznao. Kakav e oblik
poprimiti pritajena i uporna borba koja se poela voditi izmeu njega i njih, a
nikada se jo nisu ni susreli?
Peyrac je bio vjet u svim moguim nainima borbe, no imao je utisak da e ova
njihova biti sasvim drukija.
Ipak je postojala nada. U svakom neprijateljstvu postoji trenutak susreta,
mogunost da se protivnici sastanu...
Vrijednosti koje su uloile i jedna i druga strana bile su dosta velike a da im ta
milost ne bi bila udijeljena.
- E pa hrabro naprijed! - promrmlja on.